KULTURA

igor rudan povjetarac

alegorija o odnosu znanosti i vjere

O likovima liječnika u lijepoj književnosti O liječniku Čebutikinu liječnik Čehov

Igor Rudan: POVJETARAC

U hrvatske je knjižare stigao kratki rom an "Povjetarac". Ovom knjigom naš međunarodno priznati znanstvenik Igor Rudan, direktor Centra za globalno zdravlje Sveučilišta u Edinburghu i kolumnist Večernjeg lista, nakon serije popularnoznanstvenih knjiga o 21. stoljeću ("Točna boja neba", "Zao zrak", "U zemlji klanova" i "Očekujući vatre"), ponudio je svojim čitateljima i jedan literarni uradak.

Radnja počinje u ljeto 1988. u New Yorku, gdje autor upoznaje dvije neobične blizanke. Racionalna dešnjakinja podučava ga astrofizici, a ležerna ljevakinja slikarstvu i razmišljanju u simbolima. Je li izabrao pravu? Pet godina poslije, na studiju medicine, neprospavana noć u rađaonici odškrinula je vrata u usporedni svijet, te ga ponovno podsjetila na njih dvije. Smiju li i umrli, kao i oni tek rođeni, biti znatiželjni i optimistični? "Povjetarac" je istovremeno i pustolovna i ljubavna priča, ali i alegorija koja propituje poriv za istraživanjem svijeta. U odnosima između znanosti, umjetnosti, ljubavi i vjere pronalazi zajedničku poveznicu u nekoj vrsti ljepote.

Već nekoliko tjedana nakon pojavljivanja u knjižarama, ova se knjiga našla među najprodavanijima u Hrvatskoj. Knjiga svakako otvara nove dimenzije i kutove gledišta, te potiče na razmišljanje o dubljem smislu naših iskustava i zbivanja kojima svakodnevno svjedočimo. Mnogi bi čitatelji trebali pronaći u "Povjetarcu" nešto osobno i vrijedno. Što god očekivali od ove knjige, prije no što je uzmu u ruke ona će ih najvjerojatnije iznenaditi, i to na više načina.

Iz TRI SESTRE Antona Pavloviča Čehova

Čebutikin

(zlovoljan) Đavo da ih sve odnese... i protrese... Misle da sam ja doktor, da umijem liječiti svakojake bolesti, a ja ne znam ama baš ništa, sve sam zaboravio što sam znao, ničega se ne sjećam, ama baš ničega. (Olga i Nataša odlaze, neopažene od njega.) I đavo neka ih sve odnese. Prošle srijede liječio sam na Zasipu neku ženu - umrla je, i ja sam kriv što je umrla. Da... štošta sam znao prije dvadeset i pet godina, a sada se ničega ne sjećam. Ničega. Možda ja i nisam čovjek, nego se samo gradim kao da imam i noge, i ruke, i glavu; možda ja uopće ne postojim, nego mi se samo čini da hodam, jedem, spavam. (Plače:) O, da mi je ne postojati! (Prestaje plakati, zlovoljno:) Đavo bi znao... prekjučer neki razgovor u klubu! Govore! Shakespeare, Voltaire... Ja ih nisam čitao, a gradio sam se licem kao da jesam. I drugi isto tako kao i ja. O bljutavštino! O niskosti! Pa se sjetih one žene što sam je umorio u srijedu... I svega se sjetih, i dođe mi na duši tako krivo, gadno, mrsko... odoh, napih se...

(Irina, Veršinjin i Tusenbach ulaze; Tusenbach u novom i modernom civilnom odijelu.)