Slušaj musar

I Moše reče plemenima Gada i Rubena, "Zar da vaša braća idu u rat, a vi da ostanete ovdje?" (Bamidbar 32,6)

Prvi Gerrer Rebe bio je Hidušej HaRim. Drugi Gerrer Rebe, Sfas Emes, nije bio njegov sin, nego njegov unuk. Otac Sfas Emesa umro je dok je ovaj još bio dijete pa ga je podizao njegov djed. On je bio 'iluj', genijalac, djed ga je čuvao poput zjenice svog oka. Jednom, dok je još bio malen dječak, ostao je budan gotovo cijelu noć učeći Toru sa svojim prijateljem.

Zaspao je taman prije jutarnje molitve i zakasnio na šaharit. Hidušej HaRim prišao mu je nakon molitve i rekao mu: ''Ako Rebeov unuk kasni na molitvu, kakav će to dojam ostaviti na ostale?'' Rekao je da je to što je učinio hula na B-žje ime. Nastavio je tim tonom, 'sjeckajući' dječaka svojim riječima.

Sefas Emes ostao je potpuno tih. Nije ponudio očigledno opravdanje da je čitavu noć učio. Njegov 'havrusa' (prijatelj), koji je bio s njim i znao što se dogodilo, upitao ga je, ''Zašto nisi jednostavno rekao svom djedu da si učio čitavu noć?''

Sefas Emes je odgovorio, ''Čuti musar (ukor, etičku pouku) velikog čovjeka divno je iskustvo. Bilo je vrijedno čuti ukor i opomene mog djeda, iako sam 100% nevin.''

Nama je teško prihvatiti tu ideju. Kada smo u pravu i netko nas lažno optuži, odmah skačemo kako bismo ispravili pogrešan dojam. Sefas Emes htio je čuti opomenu.

Sefas Emes je dokazao da je njegov stav ispravan (slušati tiho nepravedan ukor velikog čovjeka) stavom koji su imala plemena Gada i Rubena.

Kada su došli Mošeu i molili ga da ih ne šalje preko Jordana, Moše Rabeinu je navalio na njih. Optužio ih je da su kukavice, da se odbijaju boriti, da ponavljaju grijeh uhoda, i tako dalje. Potom su oni objasnili svoje motive. No, u međuvremenu, sjedili su i slušali Mošeove optužbe. Prije no što su ispravili pogrešan dojam koji je njihov zahtjev ostavio, strpljivo su prihvatili musar koji im je bio dan.

Vrijedno je čuti musar od velikog učitelja. Vrijedno je biti kritiziran od strane velikog pojedinca… čak i ako kritika nije na mjestu. Sefas Emes objasnio je da je bilo vrijedno čuti musar njegovog djeda, bez obzira na to je li počinio prekršaj ili ne.

Bolna degradacija

"Među onima koje su ubili bili su i midjanski kraljevi: Evi, Rekem, Zur, Hur i Reba, pet midjanskih kraljeva; i ubili su mačem Bilaama, Beorovog sina." (Bamidbar 31,8)

U stihu Tore koji govori o pobjedi Klal Jisraela nad midjanskom vojskom, čitamo ime koje nam je pomalo poznato: Zur.

Prvo pojavljivanje Zura u Tori bilo je na kraju parše Hukat gdje se spominje kao otac midjanke Kozbi s kojom je Zimri javno zgriješio.

Midraš Tanhuma kaže nam da je Zur bio najveći od petorice midjanskih kraljeva, ali je degradiran i pojavljuje se treći na listi midjanskih kraljeva koju nam daje Tora, budući da je tako spremno pustio svoju kćer da počini nemoralno djelo u javnosti.

Kada čitamo taj midraš, moramo se zapitati: je li Zuru stalo do toga? Smeta li njemu uopće što ga Tora stavlja na treće, umjesto na prvo mjesto među midjanskim kraljevima?

Slično pitanje postavljamo i kada čitamo midraš u parši Haje Sara. U jednom od redaka koji opisuju Avrahamovu kupnju pećine Makpela, Efronovo je ime napisano bez slova 'vav'. Midraš nam kaže da je Efron taj 'vav' izgubio zbog sumnjivih radnji tijekom prodaje pećine Makpela.

Ponovno se pitamo: je li Efronu stalo do toga? Kada čitamo parašu, prilično je očigledno da je Efron osobito pohlepan čovjek koji mnogo više brine o svoti novca koju će dobiti od Avrahama, nego o broju slova koja će zaslužiti u Tori.

Istina je da ta pitanja izviru iz lažne percepcije koju svi mi do neke mjere posjedujemo.

Sve dok smo ovdje u olam haze, fizički svijet nam izgleda stvaran, a olam haba (svijet koji ima doći) izgleda nam tako dalek da fizički svijet smatramo realnošću, a duhovni svijet fantazijom.

U fizičkom svijetu, čovjek može u potpunosti ignorirati ili slegnuti ramenima čak i na najveću uvredu. Međutim, u svijetu koji dolazi, sve iluzije 'stvarnog svijeta' bit će razotkrivene. Svaki čovjek, čak i onaj koji nije imao nikakvih duhovnih vrijednosti u ovome svijetu, odjednom će shvatiti da je duhovnost jedino što je važno. Tora, izvor svake duhovnosti, jedini je entitet o kojem će duše u Nebu brinuti.

Dok su bili na ovoj zemlji, Zur i Efron vjerojatno bi se nasmijali kada bi im netko rekao da su kažnjeni na način da su u Tori spomenuti s prezirom.

Međutim, kada gledaju odozgo –ili odozdo, što bi mogao biti slučaj –sa svog pravedno zasluženog mjesta u svijetu koji dolazi, Zur i Efron podnose veliku bol zbog te degradacije.

Matot uključuje zakone o davanju i poništavanju zavjeta te zahtjev plemena Rubena i Gada za nasljedstvom sa istočne obale Jordana.

U paraši Masej nalazi se kompletna lista putovanja po pustinji te B-žje upute da se razdijeli zemlja nacionalnom lutrijom – isplata baš nije bila kao na Lotu, no svatko je dobio solidan dio zemlje. B-g je uspostavio granice zemlje Izraela. Postavljeno je novo vodstvo. Određeni su gradovi Levita i gradovi-utočišta (u kojima nehotični ubojica može potražiti azil). Izdani su zakoni u vezi ubojstva bez predumišljaja i u vezi teškog ubojstva.

Bio sam rekao da život u stvarnosti započinje tek s obvezama. Zašto kažem da su obveze jedini način da se smisleno živi?

Na prvi pogled, kome uopće trebaju obveze? Zbog čega bih se želio vezati? Svakako da je mnogo razboritiji način života ostati otvoren za nove prilike tako da se, kada mi nešto ne odgovara, mogu prebaciti na nešto drugo?

Razmotrimo za trenutak naše odnose s drugima. Razmjena među ljudima, neophodna za osnovno funkcioniranje ljudskog društva, počiva na povjerenju – a povjerenje počiva na obvezivanju. Ako ne mogu biti siguran da će onaj drugi ispoštivati dogovor do kraja, neću s njime niti raditi. Posao nedvosmisleno traži obvezivanje – i upravo zato odvjetnici zarađuju mnogo novaca. Ta vrsta obvezivanja nam je dugoročno na korist, makar pretrpjeli poraz na pokojem manjem posliću. S brakom je ista stvar. Ako smatram da moj bračni partner može otići kada mu/joj dojadi, naći neku uzbudljiviju vezu ili krenuti nekim drugim putem u životu, zbog čega bih davao sve od sebe u toj vezi? Ukoliko želimo da naši partneri investiraju u našu vezu, moramo im se potpuno obvezati – dati obećanje da njihovo vrijeme, energija i ljubav neće otići u nepovrat samo zato što sam počeo osjećati drugačije. Duboki, trajni odnosi jednostavno nisu mogući bez obvezivanja. Nema sumnje, to iziskuje žrtve, no bez muke nema nauke. Alternativa je niz površnih, zakra- tko uzbudljivih, no u krajnosti nezadovoljavajućih veza za koje ljudi nastoje sami sebe uvjeriti da su se isplatile.

To me dovodi do pitanja što se nalazi u pozadini naše potrebe da se obvezujemo: jednostavno to da smo ljudska bića. Svaka stvar koju poželimo postići u životu na početku izgleda fantastično, no jednom kada krenemo i početno uzbuđenje mine, postane teško. I najvjerojatnije ćemo se migoljiti kada postane teško i gledati kako da se izvučemo. Znamo da je to ispravno, znamo da je dobro, znamo da to moramo učiniti. Ali ignoriramo važnost ulaganja truda i posižemo za jednostavnijim rješenjem. Jednostavna rješenja uvijek će biti i manje ispunjavajuća. Jedini način da idemo putem smislenih uspjeha je da se obvežemo u trenutku kada su nam stvari jasne –kako bismo sebe spriječili od povlačenja onda kada nisu. Ponekad postoji ispravan razlog za povlačenje i Tora je vrlo realna u vezi toga, no najčešće nam se samo ukoče noge radi teškoća. I ako živimo tako da se povučemo svaki puta kada je teško, na koncu ćemo pogledati unatrag i osjetiti da nismo postigli ništa. Obvezivanje nas drži na površini u tegobnom i zahtjevnom svijetu – i osigurava, kada to okolnosti dozvole, da uvijek postignemo smislene ciljeve koje smo si postavili. Bez njih, igramo se života s novcem iz Monopolyja. ■

Rabbi Shlomo Riskin: