OU Israel's Torah Tidbits Alija po Alija

Kohen – prva alija – 16+12 p’sukim (30,2-31,12)

"Moše se obratio vođama plemena Izraelovih…"

Prvo načelo ovog predmeta je da osoba mora ispuniti odredbe zavjeta i da je zabranjeno "oskvrnuti danu riječ". S druge pak strane, u zakone Tore ugrađene su procedure za oslobađanje od zavjeta. Te procedure također čine jednu micvu. Djevojčici (od 12-12½ godina) koja da zavjet otac može poništiti zavjet (jedino na dan kada čuje za njega). Slično tako (no s određenim razlikama), suprugine zavjete može poništiti njezin muž. (U ovom slučaju, on može poništiti samo određene zavjete, one koji imaju utjecaja na njezinog muža.)

Sljedeće, B-g zapovijeda Mošeu da povede boj protiv Midjana, i da se pripravi za smrt. Moše uvojači po 1000 muškaraca iz svakog plemena za taj zadatak.

Komentari ističu da se narod skanjivao poslušati jer su znali da će Moše umrijeti ubrzo nakon što bitka bude okončana pobjedom. Moše je, s druge strane, s poletom udovoljio B-žjoj zapovijedi, suprotno svojim osobnim interesima.

Chatam Sofer piše da kada B-g zapovijedi boj protiv Midjana, On ga naziva nikmat Bnei Jisrael, osvetom u ime Izraela. Kada Moše poziva narod u boj, on govori o osveti

B-žje časti. Ako se narod bude borio za svoju čast, mogao bi odustati od bitke i tako ne požuriti Mošeov kraj. Ali ne osvetiti B-žju čast, to se ne bi usudili.

Pinhas je poslan kao "kapelan". Moćna vojska od 12.000 ljudi s uspjehom pobija sve muške Midjance uključujući petoricu kraljeva i Bil’ama. Žene, djeca, stoka, i imovina Midjanaca uzeti su kao ratni plijen. Gradovi i palače su uništeni. Vojska se vraća u Izraelski tabor na Arvot Moav.

Zapazite: u komentarima je pomalo nejasno da li je pleme Levi poslalo svoj kontingent u ovu bitku ili nije. Ukoliko jesu, da li su se Menaše i Efrajim združili kao pleme Josef, i tako ukupan broj zadržali na 12000, ili je zapravo bilo 13000 onih koji su se borili. Sudjelovanje Levija je vjerojatno zbog činjenice da ovaj rat nije bio u svrhu osvajanja teritorija – da je bio s tom svrhom, Levi ne bi bio izravno uključen. A ako jest, Menaše i Efrajim su se vjerojatno borili kao pleme Josefovo.

Levi – druga alija – 12+17+13 p’sukim (31,13-54)

Moše, Elazar, i plemenski vođe izišli su ususret vojnicima prilikom njihova povratka. Moše je bio ljutit što su oficiri zadržali midjanske žene na životu, budući da su upravo one bile iskorištene kao sredstvo pada Izraela u slučaju s Pe’orom i pomorom koji je uslijedio. Žene i mu- ška djeca su pobijeni, djevojčice su ostale kao zarobljenici. Vojnicima je bilo rečeno da ostanu van tabora 7 dana zbog svoje obredne nečistote koja je bila posljedica ratovanja. Elazar HaKohen postavlja zakone o očišćenju posuda. Mnoge pojedinosti o "košeriranju" i "uranjanju" posuda izvedene su iz ovoga.

B-g kaže Mošeu da naredi da se prebroji ratni plijen. Plijen treba jednako podijeliti između vojnika, s jedne strane i naroda, s druge strane. Porez od 1/500 nametnut je vojnicima. Detaljna specifikacija zauzima mnogo p'sukim ovog odlomka.

A onda je specificirana polovica koja je bila dana narodu. Porez od 1/50 (standardni iznos za t’ruma) nametnut je narodu. Ti su porezi bili predani Elazaru HaKohenu. Detaljna specifikacija zauzima mnogo više p'sukim. Oficiri pristupaju Mošeu s dodatnim darovima u zlatu iz zahvalnosti B-gu što u ratu nisu izgubili niti jednog čovjeka.

Šliši – treća alija – 19 p’sukim (32,1-19)

Plemena Reuven i Gad (kojima se tek kasnije pridružilo i pola plemena Menaše) bili su jako opterećeni stadima ovaca, pa su zatražili dopuštenje da se nastane na istočnoj strani rijeke Jordan – zemlji posebno pogodnoj za ispašu (za razliku od Erec Jisraela, gdje je opsežno napasanje problem). Prva Mošeova reakcija je intenzivna ljutnja, jer se pobojao da bi zahtjev dvaju plemena mogao obeshrabriti želju naroda Izraela da nastave u Zemlju, pona- vljajući iskustvo s "uhodama" od prije gotovo 40 godina. Ključni prigovor koji Moše ima izgleda da je potencijalno negativan efekt na ostatak naroda. Na to, plemena uzvraćaju da će svakako zajedno ići sa svojom braćom u Zemlju Izrael i da se neće vratiti na istočnu obalu sve dok se svi ne nastane u ErecJisraelu.

Pored glavnog "ukora" kojeg Moše daje Reuvenu i Gadu, ima i jedan suptilniji prijekor u vezi jedne druge teme. Plemena predlažu da podignu torove za svoja stada i domove za svoju djecu. Kasnije, kada im Moše daje dozvolu da se nastane na istočnoj obali, on im kaže da sagrade domove za svoju djecu i na- stambe za svoje životinje. Vaša djeca dolaze na prvo mjesto. Onda na red dolazi imovina.

R’vi’i – četvrta alija – 23+10+39 p’sukim (30,2-31,12)

Četvrta alija je uvijek premosnica, alija koja dolazi između dvije sedre kada se spajaju. Ovo je najduža alija u Tori..

Moše odgovara davanjem zakletve (mnoge pojedinosti o valjanoj formi "uvjeta" izvode se iz ove znamenite zakletve 2½ plemena), prihvaćajući zahtjev da se nastane na istočnoj strani Jordana jedino ukoliko će 2½ plemena ratovati rame uz rame s ostalima.

Tora opisuje gradove koje su 2½ plemena zasnovala da smjeste svoje obitelji i stada prije njihovog prelaska preko Jordana.

Sedra Mas’ei započinje kratkim popisom 42 mjesta na kojima su taborovali tijekom godina lutanja u pustinji. Većina mjesta je samo spomenuta, za nekolicinu se donosi i priča. Identitet većine tih mjesta danas je sporan.

Ovaj odjeljak obuhvaća Izlazak iz Egipta (iz grada Ra’m’sesa), prolazak kroz More, i trodnevno putovanje koje je narod dovelo do Mare, i "problema s vodom" (te razrješenjem problema). Od tamo se vraćaju do Jam sufa, prije nego li nastave u pustinju..

Opis puta/Putopis

Ovo su mjesta na kojima su taborovali i neki komentari…

Od Ra’m’sesa do Sukota, do Eitama, do Pi Hahirota, do Mare, do Eilima, do Jam sufa, do Midbar Sina, do Dafke, do Aluša, do R’fidima, do Midbar Sinai, do Kivrot HaTaava, do Hacerot Ritma, do Rimon Pereca, do Livne, do Rise, do K’heilate, do Har Šefera, do Harade, do Mak’heilota, do Tahata, do Teraha, do Mitke, do Hašmone, do Moserota, do Bnei Jaakana, do HorHaGidgada, do Jotvate, do Avrone, do Ecion Gevera, do Midbar Cina = Kadeša, do Hor HaHara, do Calmone, do Punona, do Ovota, do Ijei HaAvarima, do Divon Gada, do Almon Divlatajme, do Harei HaAvarima, do Arvot Moava.

Numerička vrijednost Raamsesa = 200+70+40+60+60 = 430, broj godina iz izvornog proročanstva Avrahamu Avinu pri brit bein ha’b’tarim do Izlaska (kao u Š’mot 12,40-41).

Numerička vrijednost prve stanice/odredišta nakon Raamsesa je Sukot = 60+20+400 = 480, broj godina od Izlaska pa do izgradnje Prvog Beit HaMikdaša – kada je narod došao do el hamenuha v’el hanahala (D’varim 12,9).

Dakle, prva etapa lutanja predstavlja (numerički) veliku prvu (i drugu) etapu puta Židovske povijesti.

Midraš kaže da je u Alušu narod po prvi puta dobio manu i tamo smo proveli svoj prvi šabat. Mana je dana narodu zbog zasluga naše pramajke Sare, koju je Avraham bio zamolio da zamijesi i ispeče pite za anđele/goste. Na njezinu poletnu pripremu hrane za druge B-g joj je uzvratio tako što je On snabdijevao hranom Sarinu djecu više od 400 godina nakon toga. Ime Aluš je igra riječima na pojam "ja ću zamijesiti".

Ritma je mjesto s kojega su uhode bile poslane, pa zbog toga i mjesto na kojem je objavljen ukaz o lutanju pustinjom. Možemo si samo zami- sliti kvalitativnu razliku u mentalnom pristupu tijekom prvih 14 taborovanja u usporedbi s onima koje su uslijedile poslije Ritme.

Hašmona je bila 25. mjesto počinka naroda. Stoljećima kasnije, desio se počinak (nakon bitke) na 25. (kisleva). Ljudi putem kojih je B-g skovao čudo Hanuke bili su hašmona’im. Ovo se smatra jednim od "nagovještaja" Hanuke iz Tore.

Raši napominje da je uz 14 mjesta prije nego li je izdan ukaz o lutanju, i 8 mjesta u posljednjoj godini, bilo svega 20 mjesta do kojih je narod putovao i od njih odlazio u otprilike 38 godina. To nije baš jako puno.

B-g je bio milostiv narodu čak i dok Ga je kažnjavao.

Hamiši – peta alija – 22 p’sukim (33,50-34,15)

B-g se obraća Mošeu u Arvot Moav i zapovijeda narodu da uđe, pokori, osvoji, i nastani zemlju. U tančine se iznose granice zemlje. Te su granice sada za 9½ plemena, budući da su Reuven, Gad i polovica Menašea zatražili svoj dio na istočnoj obali.

U izvornom B-žjem obećanju Avrahamu Avinu, zemlja koja će biti dana njegovom potomstvu trebala je biti "od egipatske rijeke do velike rijeke, P’rat". Granice navedene u ovotjednoj sedri obuhvaćaju teritorij značajno manji od onoga koji je obećan. Naši nam učenjaci kažu da izvorno obećanje uključuje teritorij koji će biti pridodan Erec Jisraelu u budućnosti, u vrijeme Mošijaha. Rabi Yaakov Auerbach z”l pronašao je "numerički trag" koji podržava ovo mišljenje. U ovotjednoj sedri se zemlja koja treba postati naša spominje kao Erec Kanaan l’g’vulote’ha, Zemlja Kanaan do njenih granica. G’matrija te fraze je 961, točan broj slova u B’reišit 15 – odjeljku o brit bein hab’tarim

S gledišta micvi

Ramban navodi te p’sukim kao izvorište za micvu u Tori da se stanuje u Izraelu – micva za koju on kaže da se primijenjuje i danas, čak i u vrijeme egzila. Ramban ovu micvu ubraja među 613 micvot Tore.

Međutim, Rambam ne. To ne znači da Rambam nije razmatrao o micvi da se živi u Erec Jisraelu. On ponavlja Talmud govoreći "čovjek bi trebao uvijek odabrati da živi u Izraelu, čak i u gradu u kojem su većina idolopoklonici, umjesto da živi van Izraela, makar i u pretežno Židovskom gradu". On piše da je čovjek koji živi na drugom mjestu poput onoga koji nema B-ga. Neki komentari tumače da budući da je život u Erec Jisraelu nužna osnova za ispunjenje čitave jedne kategorije micvot, ne bi trebalo život u Izreaelu

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija ubrajati među 613 zapovijedi. Ona uključuje brojne druge micvot, pa stoga ne ispunjava poseban kriterij za ubrajanje u tarjag. No ona je, bez obzira na to, imperativ Tore.

Ramban dodaje da ne samo da micvot "ovise o zemlji", već se sve micvot u potpunosti mogu ispuniti jedino u Erec Jisraelu. Mi moramo vršiti micvot na drugim mjestima prvenstveno kao uvježbavanje za pravilno vršenje micvot u Erec Jisraelu ficrati kao vođu – to je bilo dobro poznato. Pleme Šimon ne zaslužuje da ima vođu s titulom nasi zbog Zimrijeve ljubavne afere. Binjaminov vođa bio je Eldad (ovdje nazvan Elidad – prema Baal HaTurim, ovo dodatno jud predstavlja proroštvo, koje ima 10 različitih naziva), čovjek koji je već imao višu titulu proroka.

Na koji god način gledali na život u Izraelu, on je vrlo značajna micva koja zahtijeva vrlo ozbiljno promišljanje.

Nakon generalnog plana podjele zemlje, narodu se nalaže da osiguraju gradove Levi’im, budući da oni (Levijim) ne dobivaju zemlju kao nasljedstvo. Gradova i njihovog šireg područja je 48, što uključuje i 6 gradova utočišta. Zapazite da su

Gradovi utočišta (i druga 42 levitska grada, uz neke različitosti) služe da zaštite čovjeka koji nehotice ubije. Čak i ubojica bježi u grad koji ga štiti do suđenja. Zabranjeno je ubiti ubojicu sve dok ne stane pred sud i sud ga proglasi krivim. Nehotični ubojica je poslan – ili bježi – u grad utočište. Tora daje smjernice za određivanje što je ubojstvo a što nehotično usmrćenje i određuje neke od sudskih postupaka, poput zabrane da svjedok bude i sudac u kaznenom predmetu. Također smo upozoreni da ne dopustimo zamjenu kazni za ubojicu i nehotičnog ubojicu. Strogo pridržavanje svih pravila pravde osigurava nam da i dalje "kvalitetno živimo" u Erec Jisraelu, praćeni božanskom Prisutnošću.

Šiši – šesta alija – 14+8 p’sukim (34,16-35,8)

Nadalje, Tora navodi nove vođe plemena koji će biti zaduženi za "b-žanski ždrijeb" kojim će zemlja biti raspodijeljena.

Primijetite da se kod prva 3 navedena plemena ne spominje riječ nasi (vođa) – kod svih drugih da. Jedan komentar sugerira da nije bilo potrebno Kaleva ben Jefunea identi- mjeru od 2000 amot kao "granice grada" kasnije posudili učenjaci utvrđujući udaljenost od mjesta prebivanja koje se smije prehodati na šabat, poznato kao t’hum šabat.

Ti su gradovi, koje su plemena trebala dati Levijim, bili dani proporcionalno populaciji svakog plemena.

Š’vi’i – sedma alija – 26+13 p’sukim (35,9-36,13)

Vođe obitelji Menaše kojoj pripadaju Celofhadove kćeri, pristupaju Mošeu i iznose problem potencijalnog smanjenja njihovog plemenskog dijela ukoliko se Celofhadove kćeri udaju izvan svog plemena, odnoseći sa sobom svoj posjed. Moše izdaje pravilo kojim ih ograničava na udaju unutar svog plemena. Ovo nije zakon za sva vremena – on se primijenjuje samo u ovom slučaju. Sukladno tome, Mahla, Tirza, Hogla, Milka, i No’a udaju se za Menašeovce. Ovime se završava BaMidbar.

Rabbi Jack Abramowitz: