Držati svoju riječ

Ovotjedna parša se koncentrira na veliku obavezu koju stvaraju izgovorene riječi. U engleskom običajnom pravu, i u većini pravnih sustava u svijetu, dogovori koji nisu stavljeni na papir i potpisani od obje strane, malo vrijede.

Iako se parša koncentrira na pravnu važnost zavjeta i zakletvi u Židovskom pravu i životu, glavna poruka koju ona prenosi je jasna – izgovorena riječ obavezuje čovjeka na ono što je rekao i izjavio. Dio je opće strukture Tore da kruto nameće vrijednost istine i da upozorava čovjeka na opasnosti od dvoličnosti i laži u osobnim odnosima. Konačna kazna varalice je da na kraju on prevari samoga sebe.

Današnja financijska tržišta preplavljena su olupinama takvih laži i prevara. Ironično je da većina od njih nije započela s kriminalnom namjerom. Ali jednom kada je laž ušla u to, ljudi su se našli uhvaćenima u klopku i postalo im je gotovo nemo- guće da se izvuku iz zapletene mreže laži koju su sami ispleli.

Što sam rekao to sam dužan i učiniti, slogan je poštenih ljudi u svim poslovnim poduhvatima. Postoje mnoga područja ekonomskih poduhvata u kojima ovaj moto još uvijek ima pravni učinak i izrečena riječ je obavezujući čin da se nešto kupi ili proda, ili utvrdi cijena za neku stvar.

Židovska rabinska responsa stoljećima obiluje primjerima zakonski provedivih verbalnih obaveza. Nije nevažno niti to da su nas rabini upozoravali da mudri ljudi trebaju biti pažljivi u vezi onoga što govore. Izreći je isto što i potpisati – ono je obavezujuće i veže čovjeka.

Postoje dva traktata Mišne i Talmuda – oba pozamašne veličine i složenosti – koja se bave ovom materijom pravnih i duhovnih posljedica izgovorene riječi: Nedarim –traktat koji se bavi zavjetima (nema savršenog prijevoda ovog hebrejskog pojma na engleski) – pojavljuje se u seder Našim – tomu Mišne i Talmuda koji se bavi brakom, razvodom i odnosima u domu.

To što je on smješten u tom dijelu želi nam naglasiti da su nužne privrženost i poštenje, koje su osnovica odnosa u braku i obitelji. Zavjeti i obaveze koje muž i žena daju jedno drugome u Židovskom životu i pravu smatraju se nepovredivima. Tek kada shvati ozbiljnost zavjeta osoba može sebe uvježbati u iskrenom govoru i istinskoj emocionalnoj privrženosti obiteljskom životu.

Traktat Šavuot – koji se bavi danim zakletvama (ponovo nema točnog prijevoda za ovu hebrejsku riječ u engleskom) – nalazi se u tomu Nezikin (delikti, sudovi i poslovna pitanja) u Mišni i Talmudu. Poštenje i iskrenost u svijetu financija i trgovine, ovise o tome drži li se čovjek svoje riječi. Prekrši li svoju riječ, to nanosi štetu svima koji su uključe- snimaju fotografije kako bi se, kada se vrate kući, mogli sjećati mjesta koje su posjetili i događaja koji su se dogodili na tim mjestima. pogrešne odluke. Na to je Raši mislio kada je iznio primjer roditelja i djeteta koji se prisjećaju njihovog davnašnjeg izleta – "Ovdje si ozlijedio glavu, ovdje si se spotaknuo i pao, itd." Roditelj govori djetetu da pazi u godinama koje dolaze, i da u budućnosti ne bude tako nepažljiv.

Mnogo je ljudi bilo uništeno zbog svoje nesposobnosti da se odupru iskušenju da prekrše svoju riječ za naizgled kratkotrajne financijske dobitke. Budući da je to iskušenje sveprisutno i vrlo uvjerljivo, Tora nadugačko naglašava važnost da se svoju riječ održi pod svaku cijenu. To nam ponovo potvrđuje poslovicu da "i život i smrt ovise o izgovorenoj riječi."

Uči iz svoje prošlosti!

Tora je za nas zapisala sva putovanja Židovskog naroda u pustinji Sinaj tijekom njihovog četrdesetogodišnjeg putovanja po njoj. Sva mjesta na kojima su se zaustavili i sporedna zastajanja su spomenuta. Raši objašnjava da je to isto kao kada roditelj daje odraslom djetetu pregled dugačkog obiteljskog putovanja na koji su bili otišli prije mnogo godina, pa se prisjeća kako je tada malo dijete reagiralo na situacije na svakom od tih mjesta.

U nama postoji unutarnji poriv za sjećanjem na ono što smo posjetili i gdje smo bili u životu. U stvari, to je osnova svih memoara i autobiografija. Mi ne želimo zaboraviti što nam se dogodilo na našem životnom putu, a ne želimo niti da to bude zaboravljeno od onih koji dolaze nakon nas.

Taj poriv da pamtimo i sjećamo se i onda prepričavamo svoju priču vrlo je snažan. Ako je sva politika u osnovi lokalna, onda je sva povijest osobna i individualna. Stoga ponavljanje u ovotjednoj parši svih mjesta na kojima su stali i svih lokacija u pustinji do kojih je Židovski narod došao i posjetio ih, u sebi nosi posebno i pronicljivo značenje. Ono govori našim ljudskim emocijama, a ne samo umu i osjećaju za prošlost.

Čitav taj pritisak da znamo Židovsku povijest te shvatimo i cijenimo svoju povijest ovdje je zato da usmjeri naše stavove i ponašanje u sadašnjosti i budućnosti, kako ne bismo bespotrebno ponavljali prijašnje greške i propuste. Pojedinac ili narod koji zna malo ili gotovo nimalo o svojoj povijesti ne može realno očekivati da će u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti donositi mudre odluke.

Židovski narod ima tako dugu, sadržajnu i bogatu prošlost. Mi smo živjeli na svakom mjestu na ovoj planeti i proživjeli svaku vrstu vlasti koju čovječanstvo poznaje. Naša putovanja, nazovimo to tako, trebaju nas osposobiti da sadašnje probleme prosuđujemo u svjetlu prošlih događaja. No ta sposobnost ovisi o tome da li na neki način pamtimo i prisjećamo se događaja iz prošlosti.

Golemo neznanje velikog dijela Židovskog naroda o toj našoj dugoj povijesti pridonijelo dobrom dijelu nesuglasica u našem današnjem Židovskom svijetu. Trebali bismo uzeti u ruke svoj stari album s fotografijama i proučiti ga.

Dio prednosti da razmatramo prošle događaje i mjesta na kojima su se oni zbili je da nas osposobi da učimo iz tih iskustava, a ne da samo glupo ponavljamo prošle greške i

Šabat šalom

Svima nam je poznat kliše (može se činiti banalnim, no svjedno je istinit) da je sam život putovanje. Kada ljudi putuju od mjesta do mjesta oni ■