Magánbűnök, közerkölcsök

Magánbűnök, közerkölcsök

Probavljeni, eksperimentisani, shvaćeni i korišćeni u najrazličitijim estetskim kompozicijama, jezicima i instrumentima komunikacije, rođenim u devetnaestom vijeku - fotografija (1839), telefon (1862), telegraf (1877), gramofon (1887) i kino (1895) - rasplamsavaju polje umjetničkog djelovanja i favorizuju umjetnika u korišćenju sve akrobatskijih postupaka, u radnjama i verifikacijama čija priroda apsorbuje kontinente naučnih istraživanja i predstavlja zemlju čudesa, koja pod mliječnim putem inženjerstva i elektronike76 miješa karte stvarnosti i virtuelnosti, konstruiše živahne scene prestiža, raskošne spektakle usmjerene ka transformaciji pretpostojeće slike, da bi je obogatili i dali joj nueva densidad* , korisnu za suočavanje, kako je već neko vrijeme upozoravao Josè Jiménez, «sa današnjim senzibilitetom, velikim pitanjima života i iskustva»77 . Ako je istina da kultura samookidača78, rođena sa reality

* novu gustinu 76  Ovdje nastavljam neka zapažanja o novim medijima razrađenim u A. Tolve, Atmosfera. Atteggiamenti climatici nell’arte d’oggi, Mimesis, Milano 2019 (prim. prev. Atmosfera. Klimatski stavovi u današnjoj umjetnosti). 77  J. Jiménez, Teoría del arte, Tecnos / Alianza Editorial, Madrid 2002; prev. it., Teorija umjetnosti, Estetika, Palermo 2007, str. 12 (predgovor italijanskom izdanju). 78 Prva važna analiza tematike selfija je ponuđena od J. Stein u članku Millennials: The-Me Me Me Generation, «Time», 09. maj, 2013. Obratiti pažnju na A. Prunesti, T. Sorchiotti, Selfie: la cultura dell’autoscatto come forma di racconto e appartenenza (prim. prev. Selfi.Kultura samookidača kao oblik pripovijedanja i pripadanja), Dario Flaccovio Editore, Palermo 2015. pogledati i M. Damilano, La Repubblica del selfie. Dalla Meglio Gioventù a Matteo Renzi (prim. prev. Republika selfija. Od Meglio Gioventù a Matteo Renzi) , Rizzoli, Milano 2015 i G. Riva, Selfie. 57

show79 (2004. Francesco Vezzoli sa svojim Comizi di Non Amore elegantno je obavijestio da je Bioskop - Istine šezdesetih, onaj Pasolinijev, zapravo pretočen u Velikog brata devedesetih) vodi tehnofluidno stanovništvo da govori o sebi i neprestano se razmećući vlastitim iskustvima, istina je da na polju umjetnosti taj isti učinak, umetnut u stege intelektualnog promišljanja, postaje široko rasprostranjena praksa: istraživanje opšte atmosfere, društvena predanost ili puko self-branding i naravno personal storytelling. Umjetnik, zapravo, prihvata ovu društvenu strukturu kako bi promovisao svoj rad (ne zaboravimo da je takođe rođena nova figura opinion leader-a i influencer-a na koju se fokusira osa influencer marketing-a) ili sa druge strane osmislio istražnu strategiju, da bi se pružile radne hipoteze o sadašnjosti, za sabotiranje mehanizama potpune kontrole, ili njihovog korišćenja, a da se ne bude iskorišćen. Već 1972. Franco Vaccari predstavio je na XXXVI Venecijanskom bijenalu rad Esposizione in Tempo Reale No. 4, gdje je bio natpis na zidu - Lascia su queste pareti una traccia fotografica del tuo passaggio* pozvao je posjetioce da postanu dio izložbe, stvarajući kolektivni diskurs, kroz tada već zrelu Photomatic (ne zaboravimo da je kabina stigla u Evropu, u Pariz, 1928. godine)80: u istom je periodu Lamberto Pignotti realizovao malu ali značajnu vizuelnu poeziju, smještajući na vlastitu

Narcisismo e identità (prim. prev., Selfi, narcizam i identitet), il Mulino, Bologna 2016. 79 J. Stein, Millennials: The-Me Me Me Generation, na «time.com»: «Milenijalci su odrasli gledajući televizijske rijaliti emisije, od kojih su većina uglavnom dokumentarci o narcisima. Dakle, oni su se naučili da budu skloni rijaliti televiziji». Publikovano 12/08/2017, u 01:42 h. 80 Cfr. F. Muzzarelli, Formato tessera. Storia, arte e idee in photomatic, premisa C. Marra, Bruno Mondadori, Milano 2003 (prim. prev. Format lične karte. Istorija, umjetnost i ideje u fotomatskom) * Na ovim zidovima ostavi fotografski zapis svog prolaska. 58

fotografiju, formata putne isprave tog razdoblja (takođe snimljenu u Photomatic-u), govorni balončić stripa, sa riječima Iskreno rečeno, ne znam šta bih bez sebe (1974), krajem iste decenije H. H. Lim, tek stigao u Rim, nije izgubio iz vida ideju da radi samookidačem (ušavši u potpunosti u svoj modus operandi), selfirajući se sa prijateljima i saputnicima, kao što su Eliseo Mattiacci, Jannis Kounellis, Achille Bonito Oliva, Gianfranco Baruchello, Vettor Pisani ili Luigi Ontani; i Sabine Delafon od 1987. sa Identity – Time radi anankastično na autoportretu i identitetu, što dokazuje i projekt Search my double, I’m Looking for MySelf (2005) gdje «utilise une sélection de ses photographies d’identité pour trouver son sosie»81 . Međutim, fenomen se danas zaoštrava (ne zaboravimo upotrebu koju je Warhol od njega napravio) s varijacijama koje često transformišu umjetnika u selfistu: Cindy Sherman provokativno je prisutna na Instagramu (Parul Sehgal joj je takođe posvetio jedan dugački članak u New York Times-u)82, Jesse Darling je napravila jedan izuzetan Selfie: You, You and You (2013), Heiko Juliencon sa Every This (2014) predstavlja praznu siluetu nekoga ko snima selfije u kupatilu, Gary Hill s nedavnom SELF ( ) serijom (2016) razbija granice narcizma i kastrira mogućnost samoposmatranja (neka od tih djela bila su prisutna na njegovoj nedavnoj samostalnoj izložbi u galeriji Lia Rumma u Napulju), Molly Soda je neprikosnovena kraljica Hybrid Reality83, Miltos Manetas već neko vrijeme

81 «koristi odabir svojih ličnih karata da bi pronašao svog dvojnika» A. Lacoste, Derrière le rideau, u «L’esthétique Photomation», br. 02, 2012, str. 46 (prim. prev., Iza zavjese). 82 P. Sehgal, The Ugly Beauty of Cindy Sherman’s Instagram Selfies, «The New York Times Magazine», 05. oktobar, 2018. 83 A. Khanna, P. Khanna, Hybrid Reality: Thriving in the Emerging Human-Technology Civilization, TED Conferences 2012 (prim. prev. Hibridna stvarnost: Napredak u nastajanju civilizacije čovekovih tehnologija, 59

istražuje tehnološki prostor današnjih društava (umjetnik je 2009. osnovao prvi Internet paviljon na Venecijanskom bijenalu), Giuseppe Stampone, selfi premješta s nivoa zajednice na jedan više analitički (nezaboravna je, zaista, pionirska instalacija Joker è stato qui, sei stato nominato*) predstavljena 2008. godine na 15. Kvadrijenalu umjetnosti u Rimu, kćer prethodnog Autoritratto di mitomane* 2004. i Sinestesia* 2002.), i Marco Raparelli, želeći zaključiti redukovanom lepezom imena; jednom od svojih izložbi, u galeriji Ex Elettrofonica u Rimu, napravio je preokret na savremenoj društvenoj ljestvici, gdje je kriterijum selfizma lobotomizacija čovječanstva: na izložbi je, između ostalog, bio bijeli list, na kojem natpis scenography for your selfie upućuje na drugu, izokrenutu rečenicu, pomalo zamagljenu, markerom napisanu na poleđini lista: ovdje su se isticale riječi you look shit. Fenomen je postao toliko akutan u prvih dvadeset godina 21. vijeka da je stvorio kreativne varijacije koje umjetnika pretvaraju u pravog „selfistu“. Na primjer, National #Selfie Portrait Gallery datira iz 2013. godine, projekat, koji su osmislili i uredili Marina Galperina i Kyle Chayka za Moving Image Art iz Londona, koji je regrupisao vrlo kratke video-zapise, za tu priliku realizovane od strane 17 međunarodnih umjetnika: Anthony Antonellis, Kim Asendorf i Ole Fach, Jennifer Catron i Paul Outlaw, Jesse Darling, Jennifer Chan, Petra Cortright, Leslie Kulesh, Yung Jake, Rollin Leonard, Jayson Musson, Alexander Porter, Bunny Rogers, Carlos Sáez, Daniel Swan, Angela Washko, Addie Wagenknecht i Saoirse Wall. «Projekat predstavlja metakomentar na self-breding u digitalnoj eri. Selfiji nijesu uvijek umjetnost, ali ova umjetnička

TED konferencija 2012). 60

djela zasigurno jesu selfiji»84, rekla su dvojica kustosa u intervjuu sa Erin Cunningham iz The Daily Beast. Značajni su, u sklopu istraživanja posvećenog rodu y (zapravo generaciji y), izložbeni projekti koji istražuju selfije iz različitih uglova: National #Selfie Portrait Gallery predstavljena u Moving Image u Londonu 2013 (iz iste godine je Umjetnički projekat Patricka Specchija Art in traslation: selfie, the 20/20 eperience, izložen u MOMA, New York), Selfies and the New Photography. 50 Artists/50 Selfies: open call koji je pokrenuo Patrick Lichty (umjetnik, kustos i istraživač na polju multimedijalne percepcije) 2014. ili one koju je iste godine u Milanu organizovao PhotoFestival, sa izložbom City Mobility posvećenoj fokus galaksiji selfiemanije. Sa From Selfie to Self-Expression (2017), galerija Saatchi iz Londona osmislila je, sa svoje strane, itinerar svijeta portreta - izložena su djela različitih umjetnika, od kojih Van Gogh, Velazquez, Fridu Khalo, Tracey Emin, Cindy Sherman i Kutluğ Ataman – da bi se prisjetili ne samo drevnog žanra nego i, prije svega, istražili kreativni potencijal savremenih selfija. «U toku posljednjih pet vjekova ljudi su bili opsjednuti stvaranjem slika o sebi i njihovim dijeljenjem», upozorio je Nigel Hurst, kustos izložbe (uz izložbu od velikog značaja, bio je međunarodni konkurs nazvan #SaatchiSelfie). «Jedina stvar koja se danas promijenila je način na koji to radimo»85. Želeći zaključiti, 2020. godine je, u Palazzo Ducale u Đenovi,

84 E. Cunningham, The art of the Selfie, «thedailybeast.com», publikovano 12/08/2018, u 00:31 h (prim. prev. Umjetnost selfija). * Joker je bio ovdje, nominovan si * Autoportreta mitomana * Sinestezije 85 K. Samuelson, Do Selfies Constitute Art? This New Exhibition Says Yes, «time.com», publikovano 12/08/2018, u 01:05 h, (prim. prev. Da li selfiji predstavljaju umjetnost? Ova nova izložba kaže Da).

61

(#clickme!! Fotografski portret od dagerotipija do selfija), sastanak koji će tokom godina i narednih decenija slijediti čitav niz novih izložbenih formula koje će pasti u zaborav, ili će možda u središte pažnje dovesti nove problematike. U ovom scenariju, uz ponekad isprazno i besmisleno čudovište koje jaše na modnom valu, bez crtanja efektivne analize jezičke temperature koja klizi naočigled svih, postoje i inteligentne platforme, koje se rađaju iz izvrsne umjetničke scene tipa selfeed.com (kreiran od strane Jillian Mayer 2014 - na projektu su sarađivali i Tyler Madsen i Erik Carter) ili artselfie.com u organizaciji časopisa DIS (kolektiv koji su 2010. osnovali Lauren Boyle, Solomon Chase, Marco Roso, Nick Scholl i David Toro) gdje postoji poziv za stvaranje #artselfie of the Week: Go see art. See yourself in art. Let us see you see you. Ali to su samo neke od praksi ili strategija povezanih sa fenomenom (kulturnim?) svjetskog kalibra, s novim oblikom hedonizma, kojim je Riccardo Scalise, preimenovan u Mr Selfie, bio u stanju da učini zabavnom profesiju današnjeg fotografa, čiji konačni rezultati tek treba da budu napisani.

62