Komodifikacija sujetnog društva

Komodifikacija sujetnog društva

Da bi igrali fundamentalnu ulogu u definiciji identiteta individua i članova jednog sve kompleksnijeg društva, u 21. vijeku prisutna je pritiskajuća želja - biti viđen («c’est comme si l’on croyait que, pour con- naître quelqu’un, il vaut mieux regarder sa photographie que son visage», primijetio je De Saussure u svom Cours de linguistique générale)58, izložiti se, predstaviti ličnu vanjsku sliku i umetnuti je u ambijent koji je postao corpus virtuale, spectrum globale, planetarium dematerializzato*, simulakrum communitas. Nakon prvih autoportreta u istoriji (poznato je da je za prvi selfie u istoriji fotografije zaslužan Robert Cornelius, američki pionir fotografije, koji je 1839. proizveo dagerotip sebe samoga, zabilježivši na poleđini Prva fotografija ikada snimljena pri punoj svjetlosti, 1839), nakon debija box prenosne kamere Kodak Brownie 1900. i nakon eksperimenata velike vojvotkinje Anastazije Nikolajevne (u dobi od 13 godina bila je jedan od prvih adolescenata koji je ovjekovječio vlastitu sliku upotrebljavajući ogledalo, a zatim je poslala prijatelju 1914 (u propratnom pismu uz fotografiju je napisala: snimila sam ovu sliku sebe same, gledajući se u ogledalu. Bilo je vrlo teško od prvog trena, jer su mi se ruke tresle)), nakon prvog slučaja s vrha priče, koju je u Njujorku ovjekovječilo pet lordova Byron Company

58 «to je kao da vjerujemo da je, da bismo nekoga upoznali, bolje gledati njegovu fotografiju nego njegovo lice» . * corpus virtuale, spectrum globale, planetarium dematerializzato - vitalni korpus, globalni spektar, dematerijalizovani planatarijum. F. de Saussure, Cours de linguistique générale (1916), Lieu d’édition, Paris 1971, str. 31 (prim. prev., Kurs opšte lingvistike).

43

u decembru 1920 (Joe Byron, Pirie MacDonald, Colonel Marceau, Pop Core i Ben Falk), popularnost samookidača postala je iznenađujuće demokratska, transformišući Weltanschauung u Weltbild* (Heidegger ga je već najavio 1938. godine sa Die Zeit des Weltbildes*)59, gdje kršenje reda vremena - i konsekventne kontrakcije prostora - danas stvara savršen prostor događaja, indirektnog susreta. Pobjeda slike, povezana sa opsesivnim emocionalnim marketingom, koji upravlja (multietničkom) javnom scenom, crta panoramu odlučno otetu od iskustvenog, slikovnog procesa, u kome je selfisfera postala neizostavan sastojak: i ne samo zato što je ljudski prag pažnje – pregršt sekundi - pao, posljednjih godina, opasno ispod onog kod zlatne ribice60, već i zato što se cijeli svijet sada mjeri brzinom odgovora i procesima prezentizma, autopromocije, u nekim slučajevima prostitucije ili artikalizacije tijela (u sferi Kpop-a, na primjer, nije samo muzika koja se stavlja u promet, već i slike mladih tijela koja žive muzički programirano zastarijevanje, determinisano vrlo kratkim vremenom), prikazujući čak i onu šokantnu sliku koju je otkrio Barthes u Mythologies, uhvaćenu u flagrantnosti «svog skandala»61 . U efemernom svijetu, koji se prebrzo mijenja, Bachelardova intuicija trenutka ili bergsonovskog hronotropizma navodi čovjeka da živi sve brzinom ekonomije, na području koje je marginalno u odnosu na finansijske i političke manevre, i odlučno središnje, u odnosu na tkivo društvenih medija

* pogled na svijet u sliku svijeta 59 M. Heidegger, Die Zeit des Weltbildes (1938), u Gesamtausgabe, Bd. 5, Holzwege, Klostermann, Frankfurt am Main 1977 (Doba slike svijeta). 60 A. Tagliapietra, Esperienza. Filosofia e storia di un’idea, Raffaello Cortina, Milano 2017 (Iskustvo. Filozofija i istorija jedne ideje). 61 R. Barthes, Mythologies, Éditions du Seuil, Paris 1957, str. 102 (Mitologije). 44

i globalne kontrole. «U devetnaestom vijeku buržoazija je, došavši na vlast, imala potrebu da se legitimiše i, zapravo, stoga je masovno iskoristila spomenik, ali samo za neke zaslužne ljude, da ne nestanu iz kolektivnog razmatranja», upozorio je Vanni Codeluppi u kratkom ali efikasnom nacrtu Od dagerotipa do selfija: a zajedno «sa spomenikom koristio je i fotografiju», štaviše - apostrofira Codeluppi. «Ova, predstavljena kao svojevrsni „spomenik za sve“, u stvari je imala znatnu difuziju, prvo kao medij rezervisan za visoku buržoaziju, a zatim kao masovni medij. U prošlosti je portret bio rezervisan za nekolicinu bogatih koji su ga sebi mogli priuštiti. Fotografija je enormno proširila mogućnost izrade vlastitog portreta. Današnji selfie stoga ne čini ništa drugo nego dodatno razvija sposobnost fotografije da se predstavi kao „spomenik za sve“, odnosno atribuira trajanju i društvenoj difuziji događaja personalne prirode. One koji prave selfije često optužuju da su narcisoidni. No, narcisoidnost ne stvaraju selfiji, fotografija ili uopšteno mediji. To je rezultat procesa promjene, koji fragmentira društvenu strukturu, čineći individue sve važnijima. Instrumenti komunikacije, počevši od selfija, samo ga čine praktičnijim»62. U to je jednako siguran i Ethan Zuckerman (direktor MIT-ovog Center for Civic Media), koji je, u govoru na sastanku International Human Rights Funder (Međunarodnog fonda za ljudska prava), održanom 16. jula 2007. godine, na svom blogu ironično postovao connection between cute cats and web censorship, upozoravajući da, ako je «Web 1.0 was invented so that theoretical physicists could publish research online, Web 2.0 was created so that people could publish cute photos

62 V. Codeluppi, Dal dagherrotipo ai selfie, «doppiozero.com», 03/04/2016, publikovano 17/04/2018, u 14:03 h (prim. prev., Od dagerotipa do selfija).

45

of their cats»63 . Civilizacija ekrana64, koja ne ostavlja mjesta ni za što drugo osim za sliku slike, u trenucima svakodnevnog života (a život je postao vječni trenutak za fotografisanje), zarobljeni klikom uređaja, postavljenim u stvarnom vremenu, na raznim društvenim mrežama, poput Instagrama; ono što živimo u ovih prvih dvadeset godina 21. vijeka prava je planetarna regramatizacija, nova pismenost, koja suspenduje verbalni diskurs, a za ubrzavanje elaborira novu, beskrajnu zabavu, prepuštenu slici, tačnije selfiju: ova praksa, čiji naziv, australijskog porijekla, datira od 13. septembra 2002 (njegovo prvo pojavljivanje zapravo je zasluga Karla Kruszelnicki-og, koji je koristi u Dottor Karl self-service Science Forum, australijskom forumu na internetu).

63  Veza između cute cats i veb-cenzure, upozoravajući da, ako je «Web 1.0 izumljen kako bi teorijski fizičari mogli objavljivati istraživanja onlajn, Web 2.0 je stvoren da bi ljudi mogli objavljivati slatke fotografije svojih mački», E. Zuckerman, The connection between cute cats and web censorship, na «ethanzuckerman.com», 16. jul 2007, postovano 17/04/2018, u 14:28 h. 64 M. Carbone, Sullo schermo dell’estetica. La pittura, il cinema e la filosofia da fare (Na ekranu estetike. Slikarstvo, kino i filozofija činjenja), Mimesis, Milano 2008. Od istog autora pogledati Filosofia-schermi. Dal cinema alla rivoluzione digitale (prim. prev., Filozofija-ekrani. Od kina do digitalne revolucije), Raffaello Cortina, Milano 2016. 46