Preambula ili epoha totalne kontrole

Preambula ili epoha totalne kontrole

Zloupotreba podataka proširuje neznanje s iluzijom njegovog anuliranja. Carmelo Bene

Jačanje novih sredstava komunikacije preduzelo je, u posljednjih trideset godina, seriju koraka naprijed -i vrlo dobro znamo da govorimo o guliverovskim koracima - čiji evolucijski tok nije samo proizveo sve efikasnije instrumente za planetarnu diskusiju, potpomognutu snažnim finansijskim impulsom, čiji je cilj trenutna razmjena informacija(i naravno kapitala), već je i skratio udaljenosti, zgužvao vremensko-prostornu viziju međuljudske korespondencije i tako anulirao čekanje informacija, da bi favorizovao jednu slobodu, «visceralno povezanu s elastičnošću, protokom, maglovitošću, transparentnošću. Mekanim mislima i estetskim modalitetima koji preferiraju sučeljavanje i ciljaju isparavanje vlastitog područja djelovanja unutar fascinantne svjetske panorame koja, u nekim slučajevima, uznemiruje» . 1 Nezapamćenom čudu, kojem svjetska zajednica svjedoči već neko vrijeme (barem otkako je veliki interaktivni lutkar prešao iz vojnog u socijalni režim) i zajedno commenta plaudendo ed alza il calice (Gozzano)*, zapravo djeluje kao protivteža degeneracija masovne kontrole nad pojedinačnim postojanjem, vrebajući špijun - kako ne pomisliti na razne

1 A. Tolve, Ubiquità. Arte e critica d’arte nell’epoca del policentrismo planetario, Quodlibet, Maćerata 2013, str. 7 (prim. prev. Sveprisutnost. Umjetnost i likovna kritika u doba planetarnog policentrizma). * Komentariše aplaudirajući i podiže pehar. * „Život je bajka koju idiot priča, puna buke i besa, a ne znači ništa“, čin 5, scena 5.

11

cookie koji pažljivo pamte podatke i pružaju statistiku oglašavanja raznim okultnim ubjeđivačima, koji se nameću kao neoplazma u zvaničnom organu (a to je nezvaničnaželja svjetske administracije), nadgledati svijesti pojedinaca i gurati ih prema alarmantnom, jednosmjernom mišljenju, prema zabrinjavajućem društvu spektakla, bez sadržaja, društvu pristanka, konformizma i ravnodušnosti. U ovom medijskom drijemežu i otupljivanju, privatni sektor postepeno ustupa mjesto javnom, i višku koji vodi do ukidanja privacy, želje za ličnim eksponiranjem i kulturnom prostitucijom, prividne slobode izbora i jednakoprividne slobode akcije. Vrtoglavom rođenju nanotehnologija i uređaja ili televizijskih programa, rođenih kao gljivice za poboljšanje društveno-komunikativne platforme, povezane s infosferom, i pružanja veće udobnosti ili zabave posebno zahtjevnoj javnosti, stoga je nastavak - a možda se čak i ne radi o nastavku, nego o preambuli koju su za stolom uspostavili sivi službenici dumbocracy-smrtonosna zamka koja upija informacije, uslovljava i čini lijenima najbolje umove, svima obećava, i sa svojom pojedinačnom pričom (a tale told by an idiot, full of sound and fury, signifying nothing*, reklo bi se, koristeći riječi koje je pružio Shakespeare u svom Macbeth-u), da bi bio u središtu pažnje zamišljenih muzeja - ovo je slučaj aplikacije Intel The Museum of Me, koja je izludjela Facebook korisnike (danas je cenzurisana) - ili razni televizijski saloni, poput onih Marijinih jednoćelijskih prijatelja-baka-djedovarođaka-šura-sestara-unučadi. Od neotelevizije do mreže sa njenim društvenim mrežama i iluzije korišćenja različitih data leaks, koji, prema mnogima, nude «veću slobodu savjesti, a time i potencijalnog mišljenja i konsekventnog ponašanja o pitanjima od javnog interesa»2 (ali jesmo li

2 F. Marinuzzi, Libertà o dittatura dalla rete?, na «marinuzzi.it», publikovano 2. aprila 2016, u 20:12 h (prim. prev. Sloboda ili diktatura 12

sigurni da realna demokratija pomaže stvarnoj demokratiji?, pita Enrico Galavotti)3, aktuelni svijet komunikacije - a komunikacija je preuzela mjesto akcije-sagradio je sobu bez zidova, naglašeno nebo, zavodljivu klimu, demokratsku atmosferu, koja u sebi krije svu težinu civilizacije, uteme-ljene na principu slobode koja paradoksalno poništava same temelje iste. Danas svjedočimo ne samo potpunom anuliranju istorijskog sjećanja i vremenskog iskustva u nastajanju, ili jednom–više puta–nesvjesnom i nezaustavljivom gubitku refleksije, definisanom onim što Mario Perniola poistovjećuje s «dominacijom trenutka nad trajanjem»4, ali i nekontrolisanom umrtvljavanju misli, refleksnom pražnjenju i neprekidnom seizmičkom potresu koji teži progutati i najbolje umove u ciklonu dezinformacija. Zlonamjerni savjetnik, poput Jaga sa Otelom, crtež trenutne komunikacije i slatki web stil nude - i najoštroumnijim kiberutopistima - jeftinu tabletu za spavanje, koja hipnotiše javno mnjenje i svima oduzima želju za svođenjem računice sa vlastitom slobodom: s pojedinačnim stanjem u društvenoj mreži, koje mora biti zagarantovano, a ne uslovljeno nizom političkih, ekonomskih ili socijalnih faktora, koji potkopavaju sam koncept slobode iznutra i, nažalost, određuju njen kraj. (U zujanju dezinformacija, ovo stanje, koje posjeduje svaki pojedinac, postalo je suva pustinja, greška, nesretna oaza, daleka fatamorgana.) Zajedno «istinito, jer nas stavlja pred činjenicu; netačno, jer usvaja tehnike pretjerivanja, manipulacije i mistifikacije» je «lažno, jer fantastični i

mreže?). 3 E. Galavotti, La dittatura della democrazia. Come uscire dal sistema, Homolaicus (Creative Commons Attribution 2.0)/Lulu 2014, str. 157 (prim. prev., Diktatura demokratije. Kako izaći iz sistema). 4 M. Perniola, Miracoli e traumi della comunicazione, Einaudi, Torino, 2009, str. 47 (prim. prev., Čuda i traume komunikacije).

13

maštoviti aspekt igra esencijalnu ulogu»5 - komunikacija je poput Pinocchio-vog svijeta, u kojem lutkarski jezik «čini se uključuje sve oblike, od istinitog rečenog kao istinitog, do istinitog rečenog kao netačnog, od netačnog rečenog kao lažnog, do lažnog rečenog kao istinitog»6 . Zaslijepljeni ogledalcetom za lajkove, koje pretvara stvarni sjaj slobode u zajednički san, u kojem Zajedno, ali sami, kaže knjiga Turkle Sherry, «očekujemo sve više od tehnologije, a sve manje od drugih»7, jer je očigledno da se čovječanstvo približava robotic moment-u i, prema tome, posebnoj kontroli, bez presedana. Napokon, samo prošetajte ulicom i bavite se sitnom antropologijom - možda misleći na tutorsko božanstvo, poput Marca Augé-a koji nas je naučio da gledamo non-lieux, surmodernité i, između ostalog, da putujemo okom ethnologue dans le métro - da biste shvatili kako je ponašanje savremenog čovjeka sve više otuđeno, uslovljeno nekontrolisanim aparatom koji usisava konstrukciju misli u proširenom i uznemirujućem slobodnom vremenu. Međutim, ispod površine vidljivih događaja, krije se, ništa manje, do jedna uistinu prijeteća digitalna panorama u kojoj se «Gurui nove ekonomije (New Economy) – apsorbujući šamar krize 2000. u Nasdaq-u – vraćaju da, nesputani, ispričaju svoja lažna proročanstva o budućnosti oslobođenoj principa oskudice, gdje svi mogu postati samostalni preduzetnici i takmičiti se sa kolosima stare ekonomije» , gdje koegzistiraju «opravdanja za slobodnu

5 M. Perniola, Miracoli e traumi della comunicazione, Einaudi, Torino, 2009, str. 20 (prim. prev., Čuda i traume komunikacije). 6 G. Manganelli, Pinocchio: un libro parallelo, Einaudi, Torino 1977, str. 64 (prim. prev., Pinokio: paralelna knjiga). 7 T. Sherry, Alone Together. Why We Expect More from Technology and Less from Each Other, Basic Books, New York 2011 (prim. prev., Zajedno, ali sami. Zašto očekujemo više od tehnologije, a manje jedni od drugih). 14

ekonomiju koja nije slobodna», gdje «cinizam teoretičara wikinomics-a i crowdsourcing-a, koji povećavaju brzinu i inteligenciju kojom su dot.com naučili da iskorišćavaju neplaćeni rad miliona prosumers-a», svakodnevna je činjenica, gdje se preliva «licemjerje kojim se slavi onaj duh kooperacije i solidarnosti „amaterskih“ zajednica koji su u temelju proizvodnje self generated contents-a (ćuteći o onome ko prisvaja vrijednost stvorenu ovom praksom)», u kojoj «egzaltacija principa slobodnog tržišta – utjelotvoreni u najbolje iz mreže - [...] djeluje kao smokvin list za najkolosalniji proces koncentracije monopola u istoriji kapitalizma», gdje «mistificirajuća najava kraja svake hijerarhije, u navodnoj „horizontalnosti“ umreženih preduzeća krije neviđene uređaje za koncentraciju društvenog i relacijskog kapitala, ali prije svega skriva prenos upravljačkih rizika i odgovornosti na zaposlene, spoljne saradnike i potrošače» , čini taoce diktatorske naprave, koja se poput naftne mrlje širi «kao zainteresovana javna odbrana kulture digital natives-a podložnih senzorskim i mnemotehničkim „amputacijama“, koje bivaju istaknute kao konkurentske prednosti, dok se pojavljuju funkcionalnima u procesu proizvodnje, koji se temelji na novim oblicima „digitalnog tailorizma“», gdje će «obećanja blistave karijere, zasnovane na meritokraciji, koja se plasiraju mladim ljudima, tamo gdje će tržište rada, izloženo uticajima tehnološke nezaposlenosti, ponovljene finansijske krize, outsourcing-a prema zemljama u razvoju, ponuditi vrlo oskudne prilike za potomstvo osiromašenoj, proleterizovanoj middle class»8 nastavljajući nesputano bacati dim u nevine oči novih generacija koje čekaju. Neobjavljene forme iskorišćavanja društvenog i ljudskog

8 C. Formenti, Felici e sfruttati. Capitalismo digitale ed eclissi del lavoro, Egea Edizioni, Milano 2011, str. 11-12 (prim. prev., Srećni i izrabljeni. Digitalni kapitalizam i sumrak rada).

15

kapitala, materijalizacija i konstantna transformacija apstrakcija u virtuelni materijal, sa realnim efektima, dovode do nekontrolisanog, nepredvidivog ljudskog siromašenja - koje se ponekad osjeća i bojkotuje bez velikih rezultata. Između ostalog, sloboda izražavanja više nema ništa od stvarnog, narod više ne čini državu, već samo manjina visokih funkcionera koji «dominiraju nesporno nad većinom, odnosno nad milionima produktivnih ljudi, i tiranski raspolažu nacionalnom baštinom koju je akumulirala zajednica» (Beuys). Great Liberty, kojom, u velikim dozama, upravljaju mamuti finansija i međunarodne politike, pokazuje dakle, u svom svôm sjaju, apsolutističku implikaciju, koja nabore pretvara u žive rane i podilazi polemologiji sa medijskom diktaturom, čija svrha nije uništavanje slobode drugih, nego jeftino iskorišćavanje za ostvarenje vlastitih ciljeva od juče, danas, sjutra. Prvom refleksivnom nukleusu o selfiju bio je domaćin Artribune (trenutno najzanimljiviji italijanski časopis za umjetnost), a zatim je, nekoliko mjeseci kasnije, unaprijeđen produbljenom studijom napisanom za Umática, la revista sobre Creación y Análisis de la Imagen od Universidad de Málaga (Facultad de Bellas Artes), zahvaljujući prijatelju i kolegi David-u López-u. Iz ovih prvih studija objavljena je mala zbirka, u Italiji, s naslovom Me, MySelf and I (Castelvecchi, 2019), nakon čega je uslijedio uvodni esej br. 108 iz Espoarte-a (Doba prezentizma između socioselfijske sfere i umjetničke prakse), kojim se, u ovoj novoj publikaciji, proširuje reflektujući horizont, striktnije na umjetnost, i umeće ovu preambulu o epohi totalne kontrole, koja je, čini mi se, otišla da zamijeni nihilističku, da bi favorizovala buku, dezinformacije i instrumentalnu nepismenost. Želim da zahvalim Milici

16

Janković, koja je podstakla publikovanje ovog kratkog promišljanja.

17