U potrazi za izgubljenom privacy

U potrazi za izgubljenom privacy

Prvih dvadeset godina ovog novog vijeka, koje smo ispisali sada već brzinom bez premca, predstavljaju sve karakteristike rasijane udaljenosti, kolektivne usamljenosti i bliske odsutnosti9 , determinisane onim životom na ekranu i onom socialfagi-jom u kojoj se uvježbavaju međuljudski odnosi, čak i najintimniji, progutani u zbrci sveprisutnosti i planetarnih (dez) informacija. Radikalno osnaženi, neki jezici, rođeni u 19. vijeku (prije svega, fotografija i kinematografija, koji su na kraju dvadesetog vijeka iz mehaničke konstitucije prešli u elektronsku, a time i digitalnu dispoziciju), postupno su dospjeli do programacije života koja postavlja sliku iznad riječi, ostavljenu u drugom planu - ako ne u korišćenju hashtag-ova korisnih za stvaranje tematske agregacije - da bi se favorizirao tok ikoničkog znanja (brzo, sažeto, kondenzovano) koji izmješta osu interesa na trenutni sistem vizuelizacije10 , omogućava kruženje podataka u stvarnom vremenu i upotrebu socijalne sfere, kao teritorije na kojoj se ne samo stiče iskustvo, već i, prije svega, pokazuje, određuje mjesto u izlogu, izlaže slika sopstva (s raznolikim strategijama, naravno), ponekad vlastita golotinja i zasigurno lična intima, jer, kako je Nancy s pravom apostrofirao, prije gotovo dvadeset godina, ako identitet «može biti» samo «u prošlosti, intimnost nije ništa drugo do sadašnjost»11 .

9 J. L. Nancy, Le regard du portrait, Éditions Galilée, Paris 2000, str. 45 (prim. prev. Pogled na portret). 10 P. Queau, Le virtuel. Vertus et vertiges, Champ Vallon, Seyssel 1993 (prim. prev., Virtuelno. Vrline i vrtoglavice). 11 J. L. Nancy, Le Regard du Portrait, cit., str. 47 (Pogled na portret).

19

Od valorizacije proizvoda, pokrenute sa rođenjem izložbe u osamnaestom vijeku, koja ne samo da stavlja pojedinca ispred robe već se otvara i prema civilizaciji slike (voajerska civilizacija koja «sve gleda kao da je spektakl»)12, postepeno smo prešli na mijazmatičnu razmetljivost intimsphäre (intimne sfere) i na štetne, kolektivne proairesi (προαίρεσις), koji upiru prstom u pojavnost nauštrb misli, razmišljanja i istraživanja uzroka neutješnog gubitka privatnosti (privacy), koja je sada definitivno pomračena generacijom echo boomers-a, stalnom upotrebom kompaktnih digitalnih fotoaparata, uključenih u pametne telefone i tablete. «Nekada su prijetnja privatnosti bili tračevi, i ono čega smo se bojali bio je napad na našu javnu reputaciju i iznošenje prljavog veša na ulice, koji je trebalo legitimno oprati u porodici» , upozorio je Umberto Ecco u posljednjoj Minervinoj vrećici. «Ali, možda zbog takozvanog fluidnog društva, u kojem su svi u krizi identiteta i vrijednosti, ne znaju gdje otići, potražiti referentne tačke u odnosu na koje se mogu definisati, jedini način da se stekne društveno priznanje» , u današnjici «je ono „biti viđen“, po svaku cijenu»13, da bi se egzistiralo, a takođe i da bi se koegzistiralo. Ponašanje društva koje je postalo egzibicionističko, u kojem se pojedinci namjerno i površno odriču privilegije privatnosti, predstavlja nukleus promocijskog procesa, koji favorizuje javno izlaganje sopstva. Antonello Soro, Garant (predsjednik) za zaštitu ličnih podataka od 2012. godine, a od 2014. potpredsjednik Radne grupe koja okuplja tijela

12  Cfr. M. Nacci, La cultura dello spettacolo nasce in vetrina, na «loccidentale.it», 10. jun. 2007, postavljeno 08/02/2018, u 10:04 h (Kultura spektakla rađa se u izlogu). 13 U. Eco, La perdita della privatezza, in «l’Espresso», a. IX, br. 24, 19. jun. 2014, str. 158 (prim. prev., Gubitak privatnosti). 20

za zaštitu privatnosti zemalja EU, upozorio je u izvještaju iz 2013. na sve opasnosti situacije koja dovodi pojedinca da privatno učini javnim. «Neprestano smo povezani i spremni smo, često i nesvjesno, da predamo informacije u zamjenu za prednosti ili pogodnosti», upozorava Soro u svom izlaganju. «Gotovo smo zapanjeni pred „velikim sajmom čuda“ digitalnih proizvoda», koji se uključuju i prenose u okean interaktivnosti. «Ustupljeni nijesu samo naši lični podaci», dodaje Soro, sjećajući se objave Edward-a Snowden-a14 , «već kompletna rendgenska slika interesa, mišljenja, potrošnje, kretanja, u osnovi, djelovi našeg života, koji se poput fragmenata mozaika raspadaju i prekomponuju da bi formirali naš identitetski profil. Digitalni prostor nije paralelna stvarnost, već dimenzija u kojoj se odvija sve važniji dio stvarnog života. Svaki dnevni gest ostavlja digitalne tragove, a niko neće moći učiniti da nestanu.»15 U ovom novom svijetu, gdje je posjedovanje ustupilo mjesto pristupu16 , prema poznatom izrazu Jeremy-ja Rifkin-a, socijalna sfera upija svakodnevicu u stvarnost koja nije paralelna, već usidrena na stvarni život, na gestove, akcije, svakodnevne stavove, uslovljene sve masovnijom upotrebom uređaja, čija liliputanizacija nudi virtuelni

14  Da bi se imao iscrpan pregled Snowden-ovih otkrića treba vidjeti barem G. Greenwald, No Place to Hide: Edward Snowden, the NSA, and the U. S Surveillance State, Metropolitan Books, New York 2014. 15 A. Soro, Big data e sorveglianza globale. Discorso del Presidente garante per la protezione dei dati personali, izvještaj 2013, Rim 10. jun 2014, str. 8. PDF govora se može preuzeti sa «garanteprivacy.it». (prim. prev., Big data i globalno nadziranje. Govor predsjednika, garanta za zaštitu ličnih podataka). 16 J. Rifkin, The Age of Access: The New Culture of Hypercapitalism, Where all of Life is a Paid-For Experience, TarcherPerigee, New York 2001, (prim. prev., Doba pristupa: Nova kultura hiperkapitalizma, Tamo gdje je sav život plaćeno iskustvo).

21

prostor, nadohvat ruke, a time i kontakte, iskustva, veze, zabavu, dematerijalizovana lica postavljena na stazi masovne zabave, povezane s gateways-om i socijalizacijom na distanci, samopromocijom, samookidačem, užitkom u pokazivanju sebe. Afekti, seksualnost, tijelo (koliko samo slika svakodnevno podijeljenih na društvenim mrežama od milenijal generacije), sportske aktivnosti, mediji, slobodno vrijeme, mjesta potrošnje, urbani prostori, pa čak i prakse povezane sa smrću - kako se ne sjetiti Konformisti i Iritacije, autora Gillo Dorfles-a17 ? - postali su mjesta javnog domena, prostori ekstrovertirani iz vlastitog zaštitnog perimetra i katapultirani, bez ikakvog sigurnosnog pojasa, u moskenesstraumen-u razmetljivosti: I selfie, therefore I am* , može se reći, razmišljajući ponovo o naslovu one poznate i prodorne foto-montaže, realizovane od strane Barbare Kruger 1987: I shop therefore I am* .

17 Cfr. G. Dorfles, Irritazioni. Un’analisi del costume contemporaneo, Luni Editrice, Milano-Trento 1997. i Id., Conformisti, Donzelli Editore, Roma 1997 (prim. prev., Iritacije. Analiza savremenog kostima i Konformisti). * Selfiram se, dakle postojim. * Kupujem, dakle postojim. 22