Korintska kradljivica

Tessa Afshar KORINTSKA KRADLJIVICA Roman

POPULUS

17.

Naslov izvornika: Thief of Corinth

Copyright © 2018 by Tessa Afshar

Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Objavljeno uz dopuštenje Tyndale House Publishers.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović

Prijevod: Damir Biličić

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija.

Split, 2023.

Nakladnik:

VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split

Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270

e-adresa: naklada@verbum.hr

www.verbum.hr

Glavni urednik: Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

TESSA A FSHAR

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-836-0

CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190806079.

Posvećujem Hakimima, svojoj drugoj obitelji po vjeri, prijateljstvu i ljubavi:

Faeghu, Noureen, Raminu, Lindi, Christianu, Alexandri, uz

sjećanje na naše voljene Farshida i Alanu i puno ljubavi za njih

Knjigu posvećujem i Johnu, koji vjeruje u mene i zbog toga plaća nemalu cijenu

Jednom si me pitao kako žena poput mene može postati kradljivicom. Kako se ja, koja imam sve – očevu ljubav, raskošan dom, natjecateljska odličja – mogu odati bezakonju i zločinu?

Da sam bila malo vedrije raspoložena, za sve sam mogla okriviti neispavanost. Te kobne noći, kada sam ustala iz postelje da potražim toplu tinkturu valerijane da se lakše smirim i usnem, zatekla sam oca, koji se kroz pokrajnja vrata iskradao u mračni prolaz između kuća.

Moj je otac bio tajnovit čovjek, a ja sam te noći odlučila otkriti kakav ga to veo zapravo obavija. Kakva je to zagonetnost toliko teška i naporna da je razvrgnula brak mojih roditelja.

Uzevši jedan stari plašt iz dvorišta, omotala sam se tom debelom tkaninom i za njim pošla nekim zamršenim kružnim smjerom zbog kojega sam se ubrzo pogubila. Mjesec je te noći bio prigušen pod pokrovom oblaka, zakrivao me dok sam ga pratila.

Otac je u jednom trenutku napokon zastao. Oblaci su se razilazili i sada je bilo dovoljno svjetlosti da razaznam obrise kuća oko sebe. Našli smo se u jednoj imućnoj četvrti.

Mi Korinćani danju smo vrata ostavljali otvorenima u znak gostoljubivosti. Noću smo ih zatvarali i navlačili zasun, i radi sigurnosti i kako bismo pokazali da je vrijeme za posjete završilo i da su domaćini na počinku. Kao što se moglo i očekivati, vrata ove vile odavno su bila zabravljena.

Sagnula sam se iza jednog grma pitajući se što to otac kani učiniti. Kucanjem probuditi sve ukućane? Prvo je nešto petljao s nečim na pojasu pa pokrio lice maskom.

Ostala sam bez daha. Priprema li vlasniku neku šalu ili smicalicu? Ima li zabranjen susret s nekom gospom koja živi u toj kući? Neoženjen je muškarac, još zgodan za svoju dob. Nikada nisam ni razmišljala o njegovu osobnom životu i osjetila sam blago gađenje na samu pomisao da je s nekom ženom. Sad je možda bio dobar trenutak da se užurbano povučem. Ali nešto me držalo na tome mjestu.

Moj se otac približio južnome zidu vile i spretno se uspeo na obližnju vrbu. Morala sam osjetiti divljenje prema njegovoj okretnosti kada je sa stabla skočio na zid. Ondje se vješto uhvatio za grane stabla koje je raslo u vrtu i bacio se među lišće. Više ga nisam vidjela.

Ne mičući se, još sam neko vrijeme razmatrala dokaze kojima sam svjedočila. Očevu prikradanju toj kući usred noći. Maski. Tajnome ulasku u vilu. Odgovor mi je bio pred nosom. No odbijala sam povjerovati.

Dok sam tako čekala, uvidjela sam da je teško procijeniti vrijeme. Koliko je vremena prošlo otkako je prešao zid? Sat?

Manje? Iznutra nije bilo znakova uzbunjenosti… zasada. Počela sam se zabrinuto vrpoljiti. Što radi unutra? Što ako ga netko uhvati? Izašla sam iz svoga skloništa i krišom se uputila prema vili pa brzo promotrila sve oko sebe. Činilo se da nigdje nema nikoga. Stisnuvši tuniku i plašt oko sebe, uspela sam se na istu onu vrbu na koju se uspeo i moj otac te se smjestila među granama. I dalje nisam razabirala ništa.

Naslonila sam čelo na jednu deblju granu. Što da učinim? Da čekam? Da ga potražim? A onda sam nešto začula. Netko trči kroz grmlje. I to ne samo jedna osoba.

Neki muškarac povikao je: „Stani! Ti! Da si smjesta stao!“ Ruka kojom sam se držala za granu popustila je. Već sam pomislila da me vidio neki čuvar i bila sam spremna sa stabla skočiti na ulicu. No od sljedećega prizora sledila mi se krv u žilama.

Otac je trčao prema meni, a neki krupan muškarac pratio ga je u stopu, u ruci držeći isukani mač. Muškarac s oružjem ubrzano je sustizao mojega oca. Procijenila sam koliko je otac daleko od zida, koliko će mu trebati da se uspne na stablo s jedne strane i spusti se s druge strane zida. Ni u snu ne može pobjeći na vrijeme.

Onaj će ga muškarac uhvatiti. Ubiti, dok ću ja sve to bespomoćno gledati s grane.

No da. Ostatak priče zasigurno ti je poznat.

Pretpostavljam da bih mogla optužiti oca da me je te noći odveo na pogrešan put, da mi je pokazao primjer koji je uništio sve moje najbolje nakane, jer da on nije pokušao opljačkati tu kuću, ni ja ne bih počela krasti.

Ali odluke koje nas vode na pogrešne putove često imaju začetak u kompliciranijim predjelima.

Predjelima poput onih tisuću riječi koje je nemilosrdno izgovorio moj djed dok sam živjela u njegovoj kući – zajedljivih i nesmiljenih riječi. Ili tisuću izraza koje nikada nije izgovorila moja majka, blagih i nježnih izraza koji bi mi zaliječili ranjenu dušu. Mogla bih okriviti godine provedene u Ateni, kada sam svojoj obitelji postala nevidljiva, žensko dijete u svijetu namijenjenu muškarcima.

Ipak, završna je krivnja, kao što i ti i ja znamo, Pavle, na meni.

Ja sam donosila te odluke. Ja sam rane iz ranoga života mogla pretvoriti u zaliječena mjesta. Umjesto toga, postale su mi izgovorom za to da činim što god poželim. Dok me ti nisi naučio ljubavi.

Ovo ti pismo pišem dok sjedim i čekam pokraj pogrebne lomače, a sjećanja me samo obuzimaju. Plamen se diže i spaljuje kosti osobe koju sam trebala voljeti, a nisam. Miris pepela ispunjava mi nosnice dok pamtim tvoje riječi: Ljubav nikad ne prestaje. Čak ni u sjeni ovoga plamena koji tako željno guta ljudsko tijelo: osjećam utjehu jer znam da postoji ljubav koja nas nikada neće iznevjeriti. Ljubav koja pokriva mnoge praznine koje sam za sobom ostavila.

1. DIO Otkrivanje

Ako li ga tko upita: „Kakve su ti to rane po tijelu?“, on će odgovoriti: „Izranjen sam kod prijateljâ.“

Z aharija ₁₃ , ₆

1. POGLAVLJE

Kadasam se prvi put popela kroz prozor i neprimjetno se stala šuljati nekom kućom, mjesec je bio visoko na nebu, a ja sam bježala iz doma. Dom je možda i pretjerana riječ. Za razliku od mojega brata Dionizija, ja djedovu vilu u Ateni nikada nisam smatrala domom. Osam jadnih i tužnih godina taj uspravni bastion grčke tradicije bio mi je zatvor, zamka iz koje nisam mogla pobjeći, ludnica u kojoj je previše filozofije i drevnih načela stanarima izjelo mozak. Ali meni to nikada nije bio dom.

Dom mi je bio u očevoj vili u Korintu.

Bila sam odlučna, te večeri obasjane mjesečinom, da ću otići onamo kakve god prepreke iskrsnule na putu. Šesnaestogodišnja djevojka, koja se spušta s prozora na prvom katu usred noći, nema toliko razuma čak ni da osjeti malo straha. Preda mnom su bili Korint, i moj otac, i sloboda. Kao i uvijek, bez glasa i pritužbe, čekao me Teodot, moj posvojeni brat. Koliko god moji planovi bili glupi i opasni, Teo je uvijek bio uz mene. Stajao je u dvorištu, čuvao stražu, dok sam se ja spuštala klizavom balustradom ispred svoje sobe, a noge su mi načas visjele u praznini sjena i zraka. Pomicala sam se u stranu prst po prst, sve dok stopalima nisam pronašla grane lovora, pa sam se, ne obazirući se na ogrebotine na koži, pustila i skočila među miomirisno lišće. Često sam se penjala tim glatkim granama, neuobičajeno visokima za lovor. No to je bilo pri dnevnoj svjetlosti i išla sam s tla prema gore. Sada sam na stablo skočila s vrha, u nadi da će me uhvatiti ili da ću se stići uhvatiti za neki njegov dio prije nego što padnem na zemlju i razbijem kosti na djedovim prastarim mramornim pločama.

Čini se da su mi prsti bili kao stvoreni za tako opasne pothvate te su, zahvaljujući nekakvome vlastitom instinktu, pronašli čvrstu granu i uhvatili se te tako prekinuli moj pad.

Pipajući sam se spustila i kratko spuznula niz deblo. Majka bi mi se bila užasnula. Od te sam se pomisli nasmiješila.

„Mogla si slomiti vrat“, došapnuo mi je Teo, stisnutih zuba. Bio je mojih godina, ali je izgledao deset godina starije. Ja sam često ključala i na površini, nije me bilo teško razjariti. On je uvijek bio postojan poput kamena, moja čvrsta stijena usred hirovitih izmjena sreće i nesreće.

Čim sam ga ugledala, zategnutost u ramenima odmah mi je popustila, pa sam se nasmiješila. „Ali nisam.“ Posegnuvši prema zamotuljku koji mi je bio u pripremi, uzela sam ga. „Ulaz?“

Odmahnuo je glavom. „Čini se da je Agis čvrsto odlučio da će večeras ostati trijezan.“ Oboje smo pogledali prema obrisu toga roba, šćućurenoga na ležaju na suprotnoj strani od ulaznih vrata. Njegovo glasno hrkanje nadmetalo se s glasanjem cvrčaka.

„Nažalost, u budućnosti ćeš se možda morati još više penjati kaniš li doista otići u Korint“, rekao je Teo, prigušena glasa. Potom mi je prišao još za korak, tako da lakše barem razaberem obris njegova snuždenog lica. „Ništa više neće biti kao prije, znaš, učiniš li to, Arijadna. Uspjela ili ne. Nije prekasno da se predomisliš.“

Umjesto odgovora, ja sam se okrenula i došla do visokoga zida oko kuće koji se dizao poput beskompromisnoga stražara. Zbog djeda je postalo nemoguće da ostanem ondje. Trebala sam još davno pobjeći odavde.

Zagledana u zastrašujuću visinu zida, shvatila sam da će mi trebati određena pomoć. Kraj fontane usred dvorišta robovi su bili ostavili veliki kameni mužar, u visini moga struka. Bit će to dobra odskočna daska. Pokazalo se da je mužar teži nego što smo očekivali. Budući da bi bilo prebučno da ga vučemo, morali smo ga posve podignuti s tla. Mišići ruku tresli su mi se od napora uložena u nošenje toga tereta. Na pola puta do cilja, više nisam mogla držati skliski kamen. Tako je uz tresak pao na mramorni pod.

Agis se malo promeškoljio pa je sjeo. Teo i ja bacili smo se na tlo, sakrili se u sjenu velikoga mužara. „Tko je to tamo?“ promumljao je Agis.

Ustao je s ležaja pa pogledao uokolo i potom načinio nekoliko koraka prema nama. Stopalo mu se našlo na pedalj od mojega ramena. Još jedan korak i otkrit će me. Krv mi je potmulo pulsirala u ušima. Pluća su mi bila paralizirana, zaboravljala kako da mi iz prsa istisnu zrak.

Ovo mi je jedina prilika za bijeg. Podigne li Agis uzbunu, pa me uhvate, moj će se djed dobro pobrinuti za to da budem zaključana u ženskim odajama, pod prismotrom, dok ne pristanem na njegove zahtjeve. Protiv mene je imao savršeno oružje. Odbijem li se udati za onoga luđaka Drakona, moj će djed nauditi Teu. Znala sam da to nije isprazna prijetnja. Djeda krasi genijalan um, oštar poput čelične oštrice, a s njime u skladu mu je i srce. Ne bi ga ni najmanje pekla savjest da muči neku nedužnu osobu samo da sve na koncu bude po njegovu. Mlatio bi Tea i za svaki udarac krivio mene jer sam se odbila pokoriti njegovoj zapovijedi.

Sudbina mi je sada poslala neočekivanoga osloboditelja. Spasio me mačak Herodot. Iako je bila riječ o divljoj mački, vrzmala se oko djedove kuće jer smo je Teo i ja u tajnosti posvojili i hranili tu sirotu životinju kad god smo mogli. Moja je majka zabranila taj milosrdni čin, no budući da je mačka voljela jesti miševe i druge štetočine, robovi su zatvarali oči pred našim neposluhom.

I upravo kada se Agis spremao zakoračiti točno prema meni i tako me otkriti, Herodot mu je pretrčao preko stopala.

„Ah“, uskliknuo je on i poskočio unatrag. „Glupa životinjo! Kada me sljedeći put probudiš, izvadit ću ti utrobu i baciti te vranama.“ Gunđajući, rob se vratio na ležaj. Teo i ja nismo se micali i samo smo šutjeli sve dok nismo začuli da mirnu noć para njegovo spokojno hrkanje.

Ovaj put teret smo nosili još pažljivije te ga uspjeli postaviti do zida bez ikakvih problema.

Ja sam prebacila zavežljaj preko zida pa oprezno stala u sredinu mužara, a onda položila stopala na suprotne rubove. Suspregnuta daha, čekali smo dok je kamen škripao i ljuljao se. Na moje veliko olakšanje, Agis je i dalje hrkao.

Opeka na vrhu zida oderala mi je dlan dok sam se čvrsto držala i povlačila prema gore. Uspela sam se, uz pečenje u rukama, napetu bol u leđima i prste koji su tražili uporište u gruboj, prastaroj opeci. Još samo jedan potez prema gore i našla sam se na rubu, na koji sam sada sjela.

Nakon toga Teo se popeo na mužar, a zahvaljujući kožnatoj obući na kamenu je bio nečujan. Ja sam se nagnula prema njemu i pružila mu ruku. Bez oklijevanja uhvatio me za ručni zglob i dopustio mi da mu pomognem da se uspne, tako da se i on ubrzo našao na vrhu zida, koji je sada zajahao. Sjedili smo i smiješili se dok smo se tako gledali, uživali u malenoj pobjedi prije nego što ćemo spustiti pogled na ulicu.

„Previsoko je za skok“, primijetio je on.

Na ulici, kraj glavnoga ulaza u kuću, nalazio se zdepasti stup s dražesnim kipom Atene, djedovim iskazom počasti tome gradu i njegovoj božanskoj zaštitnici. U podnožju mramornoga kipa robovi su ostavili malenu svjetiljku, koja je gorjela cijelu noć. Stala sam puzati uskim i neravnim vrhom zida od opeka, četiri metra iznad tla, sve dok se nisam našla izravno iznad toga kipa.

Dok sam visjela s vanjske strane zida, dobro sam pazila da ne srušim Atenu, dijelom i jer sam znala da bi taj zvuk probudio Agisa, a dijelom jer sam se pribojavala boginjina gnjeva.

Dionizije više nije vjerovao u božanstva, barem ne kao istinska bića koja utječu na sudbinu smrtnika. Govorio je da su to tek simboli, korisni jer nas uče kako dostojanstveno živjeti. Ja u to nisam bila baš toliko uvjerena. Bilo kako bilo, nisam se željela izlagati riziku. Ako Atena nekim slučajem doista postoji, bilo mi je draže ne izazvati njezino nezadovoljstvo neposredno prije nego što se upustim u najveću pustolovinu u životu. Naposljetku, ona je ipak zaštitnica junačkih pothvata.

„Ispričavam se, božice. Ovo nipošto nije izraz nepoštovanja“, šaputala sam dok sam oprezno stavljala stopala svako s jedne strane njezina kipa, umirila se da uspostavim ravnotežu pa onda skladno skočila na ulicu.

Budući da je bio dosta viši, Teo se bolje snašao s kipom. No stopalom je u posljednji trenutak zapeo za božičinu glavu i gurnuo je na zid. Ja sam se bacila dovoljno brzo da je spasim od nedostojnoga pada na tlo. Ali i sudar s opekama prekrive-

nima žbukom imao je svoju cijenu. Sirota Atena ostala je bez jedne ruke.

„Sada si je sredio“, rekla sam.

Teo je iz prašine podignuo otkinutu ruku i položio je na stup kraj kipa. „Ispričavam se, božice“, rekao je i s nelagodom potapšao mramor. „I dalje si vrlo lijepa.“ Uhvatila sam njegov pogled, pa smo se počeli smijati, već napola izbezumljeni od olakšanja zbog bijega, a napola užasnuti zbog mogućnosti da se božica osobno ukaže i kazni nas zbog takvoga nepoštovanja.„Što to radite?“ upitao je neki glas iz tame, oštar poput pucnja biča.

Poskočila sam i zamalo ponovno srušila Atenu. „Tko je to?“ upitala sam drhteći poput kakvoga laneta u bezizlaznoj situaciji.

Taj netko krenuo je naprijed i došao do mjesta na kojemu mu je malena svjetiljka položena uz Atenine noge osvijetlila lice.

Gotovo sam se beživotno naslonila na zid prepoznavši dobro poznato Dionizijevo lice. „Nasmrt si me prestrašio“, optužila sam ga odmah.

„Pa što to radite?“ ponovio je, sada pogledom obuhvaćajući naše zavežljaje i moju neobičnu odjeću – njegov vlastiti plašt kojim sam obavila tijelo u nastojanju da prikrijem spol. S mukom sam progutala slinu, odjednom zanijemjevši. Bježala sam od majke i djeda. Ali u tome bijegu za sobom sam ostavljala i voljenoga brata. Dionizije je bio djedov ljubimac, sin kojega nikada nije imao. Čini mi se da ga je starac istinski volio. U svakom slučaju, prema njemu se odnosio blago i nježno, onako kako se nikada nije odnosio prema Teu i meni. Djed nikako ne bi podnio Dionizijev odlazak. Slijedio bi nas poput lovačkoga psa, i do dubina Hada, samo da ga nekako vrati. Moj bijeg može uspjeti jedino ako moj brat ostane ovdje. Samoj sebi rekla sam da Dionizije voli Atenu. On se idealno uklapao u kalup ovoga starog grada s tim strogim intelektualnim interesima i ljubavlju prema filozofiji. Atena je Dioniziju odgovarala neusporedivo bolje od divljine Korinta. Ja sam bila poput pisarice koja zbraja jedan i jedan i dobiva tri. Lagala sam samoj sebi, istinu izobličavala u nešto što mi je bilo podnošljivo.

Dionizije je imao genijalniji um čak i od mojega djeda, um koji se uspješno razvijao i cvjetao u akademskoj atmosferi Atene. Ali naslijedio je meko srce našega oca. To naglo odvajanje od oca duboko ga je povrijedilo. Da sada izgubi još i mene i Tea, to bi ga pogodilo toliko da o tome nisam mogla ni razmišljati. Ni sva raskoš Atene ni djedova naklonost ne bi nadoknadile takvu prazninu.

Ja mu nisam priopćila plan o bijegu uvjeravajući samu sebe da bi Dionizije mogao popustiti i odati nas starcu. A zapravo sam bila prevelika kukavica da podnesem pogled na njegovo lice kada mu priznam da ga kanim ostaviti ovdje. Taj pogled koji mi je sada uputio.

Sada nam je prišao Teo. „Mora otići, Dionizije. To dobro znaš. Inače će je stari vuk prisiliti da se uda za Drakona.“

Moj se brat promeškoljio. „Samo je gnjevan. Već će se ohladiti.“

Ja sam zaškrgutala zubima. Kada je bila riječ o djedu, Dionizije je bio slijep. Nije vidio zlo koje prožima cijelo starčevo biće. „Prijetio je da će dati išibati Tea ako ne pristanem na brak s tim ljigavcem. Po jedan udarac za svaki sat mojega odbijanja.“

„Molim?“ rekli su uglas Teo i Dionizije. To nisam rekla čak ni Teu brinući se da bi mogao pomisliti da bježim samo radi njega, a ne i sebe, te da bi mi tada odbio pomoći.

„Kada je riječ o Teu, nema ni najmanje skrupula. Ni u vezi sa mnom.“

„Majka…“

„Stat će na njegovu stranu, kao i uvijek. Je li ikada stala u moju obranu?“

Protrljala sam onu stranu lica na kojoj sam imala malenu modricu, trag njezina dlana, te se lecnula prisjetivši se nesmiljena izraza na njezinu licu kada me udarila.

Prije dva dana Drakon i njegov otac Euandar došli su u posjet djedu. Nakon što su popili više kanta jakoga vina, muškarci su otpuzali u krevet. Vjetar je te večeri snažno šibao grad, zavijao u krošnjama drveća, tako da je i kuća stenjala i nezadovoljno uzdisala. Potom je počela kiša, iznenadna i nezaustavljiva.

Ja sam bila ustala sa svojega ležaja i tiho se iskrala u dvorište. Obožavala sam oluje, neobuzdane potope koji posve is-

peru cijeli svijet. Već nekoliko trenutaka poslije bila sam posve natopljena i smiješila se od ushita, uživala u tome rijetkom trenutku slobode.

Pozornost mi je privukao nekakav neobičan zvuk. U prvi mah pomislila sam da je to tek zvuk vjetra. No ponovio se, pa sam se posve umirila. Ruke su mi se naježile kada se začuo i treći put, nekakav izmučen jecaj, isprekidan i prodoran. Oluja ne stvara takve zvukove. Srce mi je snažno udaralo dok sam taj sablasni zvuk pratila do uskoga spremišta na suprotnome kraju dvorišta. Naglo sam otvorila vrata.

Bio je ponio svjetiljku i ona je sada gorjela u tome skučenom prostoru, žućkastom svjetlošću obasjavala sve zakutke. Pogled mi je privukao nekakav obris koji je stenjao na zemljanome podu, ležao raširenih ruku i nogu. Pri toj svjetlosti vidio se sjaj krvi, glatke poput ulja, na njezinim bedrima, licu, trbuhu.

„Alkmena?“ upitala sam preneraženo, jedva prepoznavši robinju.

„Gospodarice!“ Zakašljala je. „Pomozite mi. Pomozite mi, preklinjem vas!“

Okrenula sam se prema muškarcu koji je stajao nad robinjom, posve bezizražajna lica. „Ti si to učinio?“

Nasmiješio se kao da sam mu upravo udijelila kompliment. „Najava za tebe, prelijepa Arijadna. Radujem se tome da ću te naučiti mnogim lekcijama kada mi postaneš ženom.“

„Tvojom ženom? Bježi odavde, luđače!“

„Tvoj mi je djed obećao tvoju ruku. Dogovor smo ranije večeras zalili vinom.“ Zakoračio je prema meni. Korak mu je bio dugačak, a prostor skučen. Već trenutak poslije Drakon se nadvijao nada mnom. Uvukavši prste u moju raspuštenu kosu, povukao me prema sebi. Od mirisa krvi na njegovim prstima zamalo sam povratila. Bez imalo razmišljanja, stisnula sam šaku i raspalila ga po licu. Na moje veliko zadovoljstvo, zateturao je i vrisnuo poput kakve osjetljive žene. „Moj nos!“

„Ispričavam se, Drakone. Gađala sam usta.“

Nasrnuo je na mene, stisnutih šaka. Kriknula sam u trenutku kada sam se izmaknula u stranu, s lakoćom izbjegavši masu njegova tijela. Imala sam dobra pluća i moj se glas sablasno pronio i nadjačao vjetar koji je zavijao.

On je posrnuo. „Začepi usta.“

Kriknula sam još jače.

Mišići vrata zategnuli su mu se dok je još nekoliko trenutaka oklijevao. A onda je ponovno nasrnuo, a ja sam se pripremila za još jedan razoran napad. Ali nije se dogodio.

Dionizije i Teo uletjeli su kroz vrata, pa se Drakon naglo zaustavio. Činilo se da su moja braća paralizirana od šoka dok su gledala u kojemu je stanju Alkmena. Mene je obuzelo olakšanje čim sam ih ugledala, te sam se spustila na koljena kraj robinje.

„Što si to učinio?“ upitao je moj brat promuklim glasom, zagledan u bespomoćnu djevojku, koja nije mogla čak ni sjesti iako sam joj rukom pridržavala leđa. „Ti okrutni pokvarenjače. Zamalo si je ubio.“

Teo mi je na rame položio topao dlan. „Je li s tobom sve u redu?“

Kimnula sam pa prekrižila ruke i tako pokušala sakriti koliko mi se tresu prsti.

Tada se dovukao djed, a za njim i moja majka. „Kakva je to buka? Zar čovjek ne može u miru ni spavati?“ Pogladio je bradu pokrivenu čekinjama.

„Drakon je ozlijedio Alkmenu“, rekla sam.

Moja je majka bila toliko ljubazna da preneraženo uzdahne ugledavši djevojku iako nije ništa rekla.

„Tražio je dopuštenje da uzme tu djevojku, a ja sam mu ga dao.“ Djed je stisnuo usta kada se Alkmena presavila u struku i stala bolno povraćati. „Bit će da si previše popio, mladiću. Vrati se svome ocu.“

Drakon je samo pognuo glavu pa izišao bez ikakva objašnjenja.

„Poludio je“, rekla sam ja. „Tvrdi da ćemo se on i ja vjenčati. Da si to s njim ranije večeras dogovorio.“

„Pa što?“ upitao je djed, već nesmiljenijega glasa. Ja sam zdvojno udahnula. „Bit će da se šališ! Pa pogledaj što je učinio toj djevojci.“

„Mali je malo raspaljiv. Previše vina. Stvari su malo izmaknule nadzoru. Nema nikakve veze s tobom. Sve sam dogovorio s prijateljem Euandrom. Dogovor je zaključen.“

„Djede!“ Dionizije se nakašljao. „Mislim da bismo trebali zatražiti da Drakon napusti kuću.“

„Ne dolazi u obzir. Ako se cijenjeni gost želi iskaliti na tvome pokućstvu, to mu treba dopustiti“, rekao je djed. „Ona je moja robinja i oštećena je moja imovina. A ja kažem da to nije bitno.“

„Pa nije još ni prava žena. Mlađa je od mene“, uskliknula sam. „Što misliš da će Drakon učiniti meni ako me se dočepa? Trebao bi se stidjeti što si uopće pomislio da bih se trebala udati za takvoga čovjeka.“

Moja majka mirno je podignula ruku i pljusnula me zamahnuvši rukom svom snagom, iz ramena. Ja sam zateturala unatrag i bila bih pala da me Teo nije uhvatio.

„Ne budi tako nepristojna prema djedu. A sad pođi na spavanje.“

Pokućstvo. To je sirota djevojka u očima toga starca. A ni ja nisam puno više na toj ljestvici. Djed je ujutro ustrajno tvrdio da moje zaruke s Drakonom ostaju na snazi. Očekuje da ispunim njegovu dragocjenu zadanu riječ i udam se za Euandrova okrutnog sina. Moja je majka gledala taj užas, prazna pogleda, dok me njezin otac tako zlostavljao. Očekivala je da se pokorim bez riječi, kao svaka prava Atenjanka.

Snagom volje odagnala sam ta sjećanja i ponovno se posvetila bratu. „Majka me jučer poslijepodne izvijestila da je počela raditi na mojoj odjeći za vjenčanje.“

Dionizije je ubrzano zatreptao. Pri treperavoj svjetlosti svjetiljke oči su mu se zacaklile od nakupljenih suza. U tom trenutku shvatila sam da nas neće omesti. Znala sam da će prikrivati naš nestanak koliko god bude mogao i koliko mu god to izazvalo boli.

Snažno sam ga zagrlila. Drhtali smo od boli i tuge i pokušavali produljiti taj posljednji trenutak, da pokrije sve te beskonačne dane kada se nećemo moći zagrliti. Odvojila sam se od njega, svjesna vremena koje promiče, svjesna toga da ni približno nismo na sigurnome. Teo i Dionizije brzo su se pozdravili, uhvatili se pregibom lakta i sudarili se prsima, tim muškim zagrljajem koji nije mogao prikriti koliko im drhte usne.

Uzevši zavežljaj, još sam se jednom bolno osvrnula prema bratu. Stajao je sam, pokriven sjenama, osim sjajne aureole svjetlosti svjetiljke od koje mu se isticalo lice. Progutala sam

nešto što je imalo gorak i slankast okus i bilo svakako preveliko za moje grlo, pa sam posrćući krenula naprijed.

Teo i ja trčali smo nizbrdicom vijugavih atenskih ulica, s onim početnim uzbuđenjem sada prigušenim zbog boli zbog napuštanja Dionizija. Prije nego što se sunce počelo dizati iznad brežuljaka, Teo je odjednom zastao. „Trebaš odrezati kosu, Arijadna, sada, dok je još mračno.“

Zaključili smo da bi mlada djevojka koja putuje s mladićem, čak i tako velikim i snažnim kao što je Teo, privlačila previše pozornosti. Stoga smo odlučili da ćemo dalje putovati kao dvojica mladića. U Dionizijevoj najširoj tunici i plaštu, grudi čvrsto povezanih pod tim širokim naborima, dovoljno sam nalikovala na dječaka da ne budem sumnjiva nekome tko me samo ovlaš pogleda. Osim što mi je kosa bila dugačka i neošišana, a debela pletenica visjela mi je ispod struka.

Iz svojega sam zavežljaja izvadila nož i dodala ga Teu. „Ti je odreži“, rekla sam trudeći se da zvučim kao da mi je svejedno. Bila sam tašta u vezi s kosom, gustom i mekom, nalik na kestenjastosmeđu rijeku.

Teo je ustuknuo za korak. „Ti to učini. Tvoj bi mi otac oderao kožu.“

Nezadovoljno sam ga pogledala, no morala sam priznati da je u pravu. Teodot je gledao u oči velikim nevoljama zbog toga što je pristao sa mnom se upustiti u ovu očajničku pustolovinu. Na stranu djedove skandalozne prijetnje, moja bi ga majka dala bičevati zbog toga što me poticao, samo kada bi ga se dokopala. Moj otac, nadala sam se, ipak me poznavao nešto bolje. Da se Teo i ja ikada zajedno nađemo u nevolji, on bi shvatio tko je bio kolovođa.

Lijevom rukom rastegnula sam pletenicu pa je stala rezati nožem bolno se lecnuvši kada mi je prvi potez zategnuo tjeme. Tako sam rezala sve dok mi se kosa nije našla u dlanu poput kakve mrtve životinjice. Zastenjavši, svoje sam ženstveno blago bacila u jarak kraj puta pa smo nastavili putovanje prema ulazu Dipilon, dvostrukim atenskim gradskim vratima na zapadu. Sjetila sam se da mi koraci moraju biti široki i razmetljivi, da moram oponašati Teov atletski hod.

Do Pireja, atenske luke, vodila su dva puta. Jedan je vodio kroz drevni prolaz okružen zidinama, koji je od brežuljka Pniksa vodio izravno do luke, a drugi, koji je vodio otvore-

nom cestom, na jugozapad. Odlučili smo se za otvorenu cestu misleći da ćemo se, otkriju li da nas nema ranije nego što očekujemo, pa djed pošalje ljude da nas pronađu, moći bolje sakriti u okolnim poljima nego među zidovima drugoga puta. Na naše veliko olakšanje, nitko nije išao za nama. Osim nekolicine pripitih muškaraca koji su teturali vijugavim ulicama, činilo se da je Atena prazna, pa smo bez incidenata stigli do Pireja.

Egejsko more dočekalo nas je varljivim dostojanstvom, a njegova svjetlomodra ljepota bila je prigušena pri svjetlosti uoči svitanja. Zrak je mirisao po soli i ribi. Usta su mi postala suha. Taj suludi plan koji sam osmislila nakon one gnjevne rasprave s djedom uopće nije računao na sve moguće prepreke s kojima ćemo se svakako suočiti u Pireju. Kako da pronađemo poštenoga kapetana koji nas neće pokušati prevariti ili nas, još gore, natjerati na prisilni rad? Nismo imali pismo s pečatom nekoga priznatog dužnosnika koje bi nam dalo legitimitet, a bili smo i premladi da putujemo sami.

Gledala sam oko sebe, pokušavala se orijentirati u velikoj luci. Imala je više pristaništa, a dva od njih bila su strogo namijenjena vojnim potrebama, dok je treće imalo komercijalnu namjenu. Upravo nam je ono bilo cilj. Divovska luka bila je prepuna natkrivenih vezova, u koje su se plovila mogla skloniti od nevremena. Iako još nije bilo svanulo, lukom je vladala užurbanost. Brodovi su se spremali za isplovljavanje, prepuni preplanulih mornara koji su spremali zalihe i pripremali teret za prijevoz.

„Ja ću razgovarati s njima“, rekla sam.

„Po čemu se to onda razlikuje od uobičajenih dana?“

Nekoga snenog muškarca u pristojnoj odjeći upitala sam koji brodovi toga dana plove za Korint. Rekao mi je tri imena i pokazao ih u luci.

„Što misliš, Teo?“ Još nekoliko trenutaka bez riječi smo promatrali brodove. Jedan od njih bila je uska rimska trirema, elegantna i brza, koja je prevozila vojnike. Drugo plovilo, divovski grčki trgovački brod, bilo je prepuno amfora uvezenoga vina kao i velikih glinenih posuda sa žitaricama. Paluba je bila prepuna plaćenika i putnika. Pogled nam se zadržao na trećemu plovilu, koje se u luci isticalo po tamnome drvu i skladnome izgledu, u opreci s divovskim jedrima neobična

oblika. Mornari su imali kožu boje noći bez mjesečine i u radu su se dobronamjerno smijali.

„Onaj.“ Teo je glavom pokazao prema trećemu brodu.

„Dovoljno su maleni da ih malo dodatne zarade može razveseliti. I na njemu nema vojnika i putnika koji bi mogli postavljati neugodna pitanja.“

Kimnula sam i potajno obrisala vlažne dlanove o odjeću. Pristupili smo zapovjedniku. „Htjeli bismo platiti putovanje vašim brodom, kapetane“, rekla sam, glasom koji je bio za oktavu niži od uobičajenoga.

„Ma vidi ti to…“ Odmjerio me od glave do pete istovremeno se poigravajući drškom bodeža koji mu je visio sa struka.

„A što to dvojicu poštenih mladića dovodi na more tako rano ujutro?“ Njegova pijevna intonacija bila je nalik na glazbu.

„Nakanili smo se obogatiti“, rekao je Teo.

Kapetan se nasmijao. Taj zvuk potekao je duboko iz njegova trbuha i raširio se poput zvuka bubnja. Popustio je stisak na dršku bodeža. „Za bogatstvo vam treba novac. Koliko imate?“

Otac mi je za šesnaesti rođendan bio poslao zlatni prsten s crvenim karneolom, kao i malenu kesu sa srebrnjacima. Da je to poslao uobičajenim putom, moja majka bila bi uzela i prsten i srebro prije nego što bih ih i ugledala, no on je darove poslao po jednome prijatelju, koji ih je osobno uručio mojemu bratu.

Prsten sam nosila na kožnatoj vrpci pod tunikom. Kesa će biti dovoljna naknada za naše putovanje.

Cjenkala sam se sve dok se kapetan i ja nismo složili oko cijene putovanja, tako da nam je na koncu još ostalo nekoliko srebrnih novčića za hranu i nepredviđene situacije zapadnemo li u nevolje prije nego što u Korintu pronađemo moga oca.

„Koliko traje putovanje?“ upitala sam.

„Pet sati uz povoljan vjetar.“

„Je li vjetar danas povoljan?“

Kapetan je uzdignuo glavu i omirisao zrak. „Recimo da jest.“ Rekao nam je da sjednemo na pramac dok se posada priprema za isplovljavanje, da se klonimo jedara. Sjedili smo bez riječi, u nadi da će mornari zaboraviti da smo uopće ovdje. U nadi da se kapetan neće predomisliti.

Doznali smo da Kušiti taj svoj brod zovu Zviždukanje krilima. Rekli su nam da se svi brodovi u njihovoj zemlji zovu tako.

Razlozi su nam postali jasni kada smo sat vremena poslije isplovili. Kada su se ona visoka jedra, koja su u mirovanju izgledala toliko neobično, posve razvila, nalikovala su na krila koja se šire od trupa. Na trenutak sam se upitala hoćemo li poletjeti poput kakvoga orla. Čim smo izašli iz zaklona luke i došli u Saronski zaljev, uvidjeli smo razloge i za drugi dio imena broda. Zbog nečega povezanog s tkaninom jedra su lepršala i drhturila na vjetru te su zvučala poput tisuću ptica u letu. Zvuk je zaglušivao, a razgovor jednostavno nije bio moguć.

Te vibracije uvlačile su se u uši, u glavu, u srce, te više nije bilo moguće čuti ništa od te buke. Meni je cijelo iskustvo bilo nekako neobično poznato. Na određeni način, takav mi je u posljednjih osam godina bio i život u djedovoj kući. Zviždukanje krila svačijih zahtjeva, buka njihovih očekivanja koja guši moj glas, briše život i želje i snove, tako da se čuju samo ona. Kada se jednom nađemo u Korintu, čut će se jedino blažena tišina, a ja ću ponovno početi živjeti.

Plovili smo dva sata kada su se tmasti oblaci navukli na sunce neočekivanom brzinom. Jedan žestoki zapuh protresao je trup našega broda. Uljuljana u snenu omamljenost dotada mirnim putovanjem, naglo sam se razbudila kada nas je zapljusnuo divovski val, a zatim još jedan. Zapusi vjetra snažno su pogađali jedra, pa se najveće od njih poderalo napola prije nego što su ih mornari stigli smotati.

Zalio nas je još jedan val, koji je brod podignuo do visine katnice i bacio ga natrag u uzburkano more snagom od koje je Teo, koji je sjedio u blizini krme, poletio u zrak te se, na moj užas, našao preko palube.

Bacila sam se za njim i u posljednji ga trenutak uspjela uhvatiti za gležanj. Tada sam i ja već bila tijelom napola prešla ogradu, visjela nad olujnim morem, dok mi je slana voda

zapljuskivala oči i nos. Objema rukama snažno sam držala Tea za gležanj, snagom koje nisam bila ni svjesna. Ispustiti ga značilo bi da bi nestao u oluji. Ali dok sam tako držala njega, nikako nisam mogla sebe zadržati na palubi. Teova me težina povlačila i tako sam skliznula preko ograde.

Tek tanka linija dijeli hrabrost od gluposti, a ja sam je prelazila toliko često da je to ukazivalo na nedostatak pameti, a ne višak hrabrosti. Nisam znala plivati, čak ni u mirnome moru. Posve sigurno neću preživjeti potapanje usred ovakve oluje. Pokušala sam se stopalima uhvatiti za rub brodske ograde i uvidjela da je to već unaprijed izgubljena bitka. Nakon jednoga dubokog udaha glava mi je potonula među valove.