TESSA A FSHAR

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-836-0

CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190806079.

Posvećujem Hakimima, svojoj drugoj obitelji po vjeri, prijateljstvu i ljubavi:

Faeghu, Noureen, Raminu, Lindi, Christianu, Alexandri, uz sjećanje na naše voljene Farshida i Alanu i puno ljubavi za njih

Knjigu posvećujem i Johnu, koji vjeruje u mene i zbog toga plaća nemalu cijenu

Jednom si me pitao kako žena poput mene može postati kradljivicom. Kako se ja, koja imam sve – očevu ljubav, raskošan dom, natjecateljska odličja – mogu odati bezakonju i zločinu?

Da sam bila malo vedrije raspoložena, za sve sam mogla okriviti neispavanost. Te kobne noći, kada sam ustala iz postelje da potražim toplu tinkturu valerijane da se lakše smirim i usnem, zatekla sam oca, koji se kroz pokrajnja vrata iskradao u mračni prolaz između kuća.

Moj je otac bio tajnovit čovjek, a ja sam te noći odlučila otkriti kakav ga to veo zapravo obavija. Kakva je to zagonetnost toliko teška i naporna da je razvrgnula brak mojih roditelja.

Uzevši jedan stari plašt iz dvorišta, omotala sam se tom debelom tkaninom i za njim pošla nekim zamršenim kružnim smjerom zbog kojega sam se ubrzo pogubila. Mjesec je te noći bio prigušen pod pokrovom oblaka, zakrivao me dok sam ga pratila.

Otac je u jednom trenutku napokon zastao. Oblaci su se razilazili i sada je bilo dovoljno svjetlosti da razaznam obrise kuća oko sebe. Našli smo se u jednoj imućnoj četvrti.

Mi Korinćani danju smo vrata ostavljali otvorenima u znak gostoljubivosti. Noću smo ih zatvarali i navlačili zasun, i radi sigurnosti i kako bismo pokazali da je vrijeme za posjete završilo i da su domaćini na počinku. Kao što se moglo i očekivati, vrata ove vile odavno su bila zabravljena.

Sagnula sam se iza jednog grma pitajući se što to otac kani učiniti. Kucanjem probuditi sve ukućane? Prvo je nešto petljao s nečim na pojasu pa pokrio lice maskom.

Ostala sam bez daha. Priprema li vlasniku neku šalu ili smicalicu? Ima li zabranjen susret s nekom gospom koja živi u toj kući? Neoženjen je muškarac, još zgodan za svoju dob. Nikada nisam ni razmišljala o njegovu osobnom životu i osjetila sam blago gađenje na samu pomisao da je s nekom ženom. Sad je možda bio dobar trenutak da se užurbano povučem. Ali nešto me držalo na tome mjestu.

Moj se otac približio južnome zidu vile i spretno se uspeo na obližnju vrbu. Morala sam osjetiti divljenje prema njegovoj okretnosti kada je sa stabla skočio na zid. Ondje se vješto uhvatio za grane stabla koje je raslo u vrtu i bacio se među lišće. Više ga nisam vidjela.

Ne mičući se, još sam neko vrijeme razmatrala dokaze kojima sam svjedočila. Očevu prikradanju toj kući usred noći. Maski. Tajnome ulasku u vilu. Odgovor mi je bio pred nosom. No odbijala sam povjerovati.

Dok sam tako čekala, uvidjela sam da je teško procijeniti vrijeme. Koliko je vremena prošlo otkako je prešao zid? Sat?

Manje? Iznutra nije bilo znakova uzbunjenosti… zasada. Počela sam se zabrinuto vrpoljiti. Što radi unutra? Što ako ga netko uhvati? Izašla sam iz svoga skloništa i krišom se uputila prema vili pa brzo promotrila sve oko sebe. Činilo se da nigdje nema nikoga. Stisnuvši tuniku i plašt oko sebe, uspela sam se na istu onu vrbu na koju se uspeo i moj otac te se smjestila među granama. I dalje nisam razabirala ništa.

Naslonila sam čelo na jednu deblju granu. Što da učinim? Da čekam? Da ga potražim? A onda sam nešto začula. Netko trči kroz grmlje. I to ne samo jedna osoba.

Neki muškarac povikao je: „Stani! Ti! Da si smjesta stao!“ Ruka kojom sam se držala za granu popustila je. Već sam pomislila da me vidio neki čuvar i bila sam spremna sa stabla skočiti na ulicu. No od sljedećega prizora sledila mi se krv u žilama.

Otac je trčao prema meni, a neki krupan muškarac pratio ga je u stopu, u ruci držeći isukani mač. Muškarac s oružjem ubrzano je sustizao mojega oca. Procijenila sam koliko je otac daleko od zida, koliko će mu trebati da se uspne na stablo s jedne strane i spusti se s druge strane zida. Ni u snu ne može pobjeći na vrijeme.

Onaj će ga muškarac uhvatiti. Ubiti, dok ću ja sve to bespomoćno gledati s grane.

No da. Ostatak priče zasigurno ti je poznat.

Pretpostavljam da bih mogla optužiti oca da me je te noći odveo na pogrešan put, da mi je pokazao primjer koji je uništio sve moje najbolje nakane, jer da on nije pokušao opljačkati tu kuću, ni ja ne bih počela krasti.

Ali odluke koje nas vode na pogrešne putove često imaju začetak u kompliciranijim predjelima.

Predjelima poput onih tisuću riječi koje je nemilosrdno izgovorio moj djed dok sam živjela u njegovoj kući – zajedljivih i nesmiljenih riječi. Ili tisuću izraza koje nikada nije izgovorila moja majka, blagih i nježnih izraza koji bi mi zaliječili ranjenu dušu. Mogla bih okriviti godine provedene u Ateni, kada sam svojoj obitelji postala nevidljiva, žensko dijete u svijetu namijenjenu muškarcima.

Ipak, završna je krivnja, kao što i ti i ja znamo, Pavle, na meni.

Ja sam donosila te odluke. Ja sam rane iz ranoga života mogla pretvoriti u zaliječena mjesta. Umjesto toga, postale su mi izgovorom za to da činim što god poželim. Dok me ti nisi naučio ljubavi.

Ovo ti pismo pišem dok sjedim i čekam pokraj pogrebne lomače, a sjećanja me samo obuzimaju. Plamen se diže i spaljuje kosti osobe koju sam trebala voljeti, a nisam. Miris pepela ispunjava mi nosnice dok pamtim tvoje riječi: Ljubav nikad ne prestaje. Čak ni u sjeni ovoga plamena koji tako željno guta ljudsko tijelo: osjećam utjehu jer znam da postoji ljubav koja nas nikada neće iznevjeriti. Ljubav koja pokriva mnoge praznine koje sam za sobom ostavila.