Europa i vjera

BELLOC

HILAIRE

Belloc

Hilaire

HILAIRE BELLOC

EUROPA I VJERA

Kako je Katolička Crkva stvorila identitet Europe

Preveo prof. dr. sc. Josip Vrandečić

Biblioteka: TEMPUS 24.

Glavni urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: Hilaire Belloc, Europe and the Faith

Fotograﬁja na naslovnici (Public domain, via Wikimedia Commons): vitraž južnoga portala, katedrala Notre-Dame u Chartresu.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik i lektor: Darko Milošić

Recenzenti: izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš i izv. prof. dr. sc. Stipe Kljaić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-399-000-2

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001282659.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kako i zašto danas čitati Belloca

Mi ne živimo samo u vremenu zbrke, razočarenja i ogorčenja, nego i u vremenu prilike za katoličku vjeru.

Hilaire Belloc, ₁₉₂₉.

Hilaire Belloc (1870.–1953.) jedan je od najvećih i najutjecajnijih katoličkih povjesničara, apologet Katoličke Crkve po isticanju njezine središnje uloge u oblikovanju zapadne civilizacije. Rodio se 1870. u Francuskoj, od oca Francuza i majke Engleskinje. Poslije očeve smrti 1872., s majkom i sestrom preselio se u Englesku gdje je 1895. diplomirao povijest na Oxfordu s izvrsnim uspjehom. Od 1906. do 1910. službovao je kao jedan od tek nekoliko katolika u Britanskom parlamentu. Do moždanoga udara 1946. godine napisao je više od stotinu knjiga, uglavnom povijesne tematike, no pisao je i o gospodarstvu te putopise, romane i poeziju.1 Bio je veliki prijatelj Gilberta K. Chestertona, također zagovornika tzv. distributivizma, teorije po kojoj sredstva proizvodnje ne smiju završiti u rukama nekolicine monopolista ili države, nego svaki čovjek treba imati nešto vlastito kroza što može izraziti svoju slobodu i ljudskost. Zbog svoje katoličke ﬁlozoﬁje i pogleda na povijest, Bellocove knjige izazvale su pri-

1 Na hrvatski su jezik do sada prevedena četiri Bellocova djela: Eseji jednog katolika: borbom do istine, prev. Luka Posarić, Partenon, Zlatar, 2010.; Kako je nastala reformacija, prev. Nikola Selanec, Naklada Benedikta, Zagreb, 2012.; Stari i novi neprijatelji Katoličke crkve, prev. Slavena Špalj, Naklada Benedikta, Zagreb, 2012. i Velike hereze, prev. Ivona Bečeić, Naklada Benedikta, Zagreb, 2012. (op. ur.).

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

jepor u znanstvenim i širim krugovima pa su tako na primjer njegovi mlađi suvremenici, naš Krleža i engleski povjesničar i diplomat Edward H. Carr, naveli da se povijest ne piše na način kako to Belloc čini. Doista, protukatoličkom su svjetonazoru njegove teze o ulozi i veličini Crkve neprihvatljive, a i današnjim se katolicima u okružju postmoderne mogu činiti oporo. Zbog čega je to tako?

Belloc je širokim potezima, kao povjesničar i znanstvenik, dekonstruirao cijeli narativ zapadne protukatoličke historiograﬁje, koju je vidio kao plod antikatoličke reformacije i sustavne politike protestantskih država, a koja je u 19. stoljeću doživjela svoj vrhunac. Njezina glavna povijesna misao, kako Belloc objašnjava i u ovoj knjizi, bila je da su zapadne – teutonske nacije, prije svega Engleska i Njemačka, u procesu reformacije odbacile katoličku vjeru koja je nakon propasti Rimskog Carstva prema njima sputala neiskvarene germanske narode. Na krilima nove slobode postignute za reformacije stvorile su najjaču i najnapredniju civilizaciju koja od tada vlada svijetom. Ta je misao vodilja stoljećima vladala engleskom liberalnom whigovskom historiografskom školom koja je veličinu Velike Britanije pripisivala barbarskim – anglosaskim i protestantskim temeljima te zemlje. Ova historiografska škola koja je u Edwardu Gibbonu (1737.–1794.) našla svoga najistaknutijega predstavnika, direktan je plod protestantske misli koja je njegovala „teoriju praznine“ ili „mračnoga srednjega vijeka“, odnosno zamisao da je Crkva u najranijem koncilskom razdoblju iskvarila Kristovo učenje i da je cijelo razdoblje od tada pa do protestantizma ispunjeno njezinim skretanjem. Belloc je u svojim povijesnim radovima, pogotovo u ovoj knjizi, oborio te teze opisujući zasluge Crkve u stvaranju europskoga identiteta i europske veličine. Knjigu je objavio 1920. godine, neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata, u doba Versajske mirovne konferencije (1919.–1920.), koja je

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

nastojala urediti poslijeratnu Europu. Pisao je pod snažnim dojmom dotad neviđenoga ljudskoga stradanja koje je u smrt odvelo milijune na obje zaraćene strane te je pokušao dati odgovor zbog čega je došlo do toga strašnoga krvoprolića. Našao ga je u formuli koja se, nažalost, nije pokazala smrtonosnom samo u tom ratu, nego već i u sljedećem svjetskom sukobu, pa i u današnjim izazovima, a ta je da je nestabilnost uvijek dolazila iz onih dijelova Europe koji su ostali izvan granica kristijaniziranoga Rimskoga Carstva. Njegova je glavna teza da još od nastanka kršćanstva postoje razlike u kvaliteti njezine evangelizacije pri čemu postoji čvrsto mediteransko jezgro unutar Rimskoga Carstva – intra limes – u kojemu je Crkva produžila život Rima i stvorila veliku srednjovjekovnu civilizaciju. Katolička je Europa razvila veličanstvenu srednjovjekovnu civilizaciju obilježenu katedralama, sveučilištima, parlamentima i znanstvenom – skolastičkom metodom. I onim najvažnijim – čvrstim, koherentnim moralnim okvirom. Bez obzira na povijesne pritiske, Crkva je po Bellocu uspjela očuvati čvrstu stijenu katoličke dogme koja je kao plod Božje objave i naravnoga zakona oduvijek predstavljala moćno sidro cijelomu svijetu. No, u doba rađanja novoga svijeta krajem 15. stoljeća, nije pronašla pravodobni odgovor na nevjerojatno brzi tehnološki razvoj koji se dogodio za geografskih otkrića, nije po njemu uspjela na vrijeme utažiti naraslu „duhovnu glad“, pa je došlo do tragičnoga razdora u zapadnom kršćanstvu, koji je podijelio zajedničku kuću. Rubni dijelovi europskoga kršćanstva pokretači su reformacijskoga rascjepa i posljedično antikatoličkih ideologija u modernosti: komunizma, nacizma i liberalnoga progresivizma. Protestantizam je postupno slabio jer je od početka bio vođen interesima krupnoga kapitala kojemu je smetala čvrsta jezgra katoličkoga morala koja je priječila neslućeno bogaćenje na štetu slobodnoga društva. Istina je

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

poistovjećena sa znanošću, s onim što se neposredno može vidjeti, izmjeriti i opipati, a Kristova je Istina stavljena sa strane. Novo je doba dovelo do neviđenoga tehnološkoga razvoja, no udaljilo je Europu od Boga, dovelo do teoﬁzije čovjeka i samim time do navedenih stravičnih krvoprolića. Bellocova morfologija katoličke apologije dosljedno vodi do zaključka da će se Europa vratiti Vjeri ili će propasti. No, ovo nije knjiga o pesimističkoj propasti Zapada poput one Oswalda Spenglera napisane u isto vrijeme kada i ova Bellocova. Za razliku od Spenglerove knjige, nastale pod utjecajem Schopenhauera i Nietzschea, Bellocova knjiga puna je kršćanske nade, pod navedenim uvjetom da se Europa vrati Vjeri. Belloc ne daje eksplicitan odgovor kako to učiniti, no čitajući stranice ove knjige, nameće se odgovor u onoj temeljnoj Kristovoj zapovijedi: „Ljubi Boga, ljubi svojega bližnjega“ (Mk, 12, 30–31). Drugim riječima, da se Boga vrati u europski narativ i da kršćani o njemu svjedoče ljubavlju i dobrotom. Da sakramenti idu zajedno sa svjedočanstvom kršćanskoga milosrđa, s obraćenjem srca. Jedno je s drugim u suglasju. Da se u procesu „nove evangelizacije“ klonule Europe Crkva još ustrajnije okrene njenom prvom poslanju propovijedanju istine Evanđelja i da joj u tome zauzeto pomognu europski demokršćani da sjeme „pade na dobru zemlju“ (Mt 13,3–9; Mk 4,3–9). Bellocov povratak Vjeri zahtijeva novu intelektualnu paradigmu, novi društveni obrat, jer nas je intelektualna revolucija tijekom rane moderne i prosvjetiteljstva svela na osjetila po kojima je istina samo ono što možemo vidjeti i izmjeriti, i time nas spustila u bunar da pojavnost promatramo iz žablje perspektive. Nama je pak potreban povratak zdravom razumu koji nas na osnovu ontoloških i povijesnih dokaza izravno vodi do nadnaravne, metaﬁzičke stvarnosti. Nova „devotio moderna“, poput duhovnoga gibanja u Crkvi nastaloga u 14. i 15. stoljeću, koje

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

je naglasilo unutarnju pobožnost i nasljedovanje Krista, ali i povlačenje u sebe i preziranje svijeta, ne nudi rješenje. Belloc ne zagovara ni povlačenje u sebe niti preziranje svijeta, ni odustajanje od Europe, niti, poput Spenglera, Europu smatra mrtvom, nego štoviše drži da ju je moguće obnoviti, da je lijek nadohvat ruke, da se za nju treba boriti jer je naš dom i duhovno najvažniji kontinent.

U tom svjetlu posebno nam je drago da hrvatski prijevod Bellocove knjige izlazi u godini proslave 1700. obljetnice prvoga ekumenskoga crkvenoga sabora u Niceji, na kojemu je podržano mišljenje da je Sin istobitan Ocu. Jednako tako u godini 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva (925.), jer ova knjiga, bolje nego bilo koja druga, objašnjava model rađanja hrvatske srednjovjekovne države, odnosno kako i po čemu Hrvati kulturom i duhom pripadaju Europi.

Belloc nikoga ne isključuje iz europske povijesti, no razvidno je da po spomenutoj središnjoj povijesnoj ulozi Crkve katolici imaju posebnu odgovornost za njezinu sadašnjost i budućnost. Složili se ili ne s njegovom tezom o srednjovjekovlju kao najvišem dometu europske kulture i duha – jer je po njemu stvorilo dinamičnu i aktivnu civilizaciju, nedvojbeno najvišu i najbolju koju smo upoznali, koja je bila u skladu s instinktima Europljana, i jer je pružila onu sreću koja je krajnji cilj – neprijeporno je da nas svojim djelima vuče u središte europske povijesti, a to je Katolička Crkva. Možemo se složiti ili ne s njegovom metodologijom da povjesničar pristupa povijesnim događajima kao svjedok koji zapisuje „što je bilo?“ a na pitanje „zašto je bilo?“, ako je u duhovnoj sferi, čitatelj mora pokušati dati vlastiti odgovor na temelju drugih vještina, a ne povijesne znanosti. No, neporecivo je ono Bellocovo, da nas ovo duhovno oblikuje više od materijalnoga. Nakon više od stotinu godina od pojave knjige, njegova historiograﬁja životna je i aktualna. Svjedočimo da

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

se danas u 21. stoljeću Europa, i zapadna civilizacija općenito, nalazi na kritičnom raskrižju uslijed brojnih vanjskih i unutarnjih izazova. Odrekavši se kršćanstva, pati od krize identiteta i gubitka vjere u vlastitu vrijednost, jer liberalni ideali i prosvjetiteljska obećanja nisu ispunili njezina očekivanja. Kao što je nekoć za reformacije – kako je Belloc predočio – krupni kapital iskoristio vjerske zanesenjake kako bi potkopali katoličko društvo, tako i danas koristi utopijske progresiviste protiv svakoga oblika društvene kohezije i tradicije pri čemu društvo nastoji svesti na fragmentirani skup pojedinaca. Čitajući Belloca, razvidno je da se jedino na kršćanskoj podlozi s jasnim moralnim okvirom može urediti podijeljena kuća, podati joj identitet kako bi se suočila s vanjskim i unutarnjim prijetnjama i okrenula dugoročnoj, plodonosnoj strategiji obrane suvereniteta, ljudskoga dostojanstva, čuvanja svojega naslijeđa i oblikovanju stabilne, pravedne budućnosti u sve neizvjesnijem svijetu.

Nakon navedenih stoljeća modernosti obilježenih „osamom duše“ i spomenutim posrtajima, razvidno je da smo stigli do točke preokreta u kojoj se istrošila antikršćanska paradigma ništavila položena na materijalizmu, pozitivizmu i hedonizmu; nije mogla zadovoljiti duh, dovela je do ruba pa se Svijet, i preko Belloca, okreće čvrstoj Stijeni.

Na ovom čudesnom putovanju upoznavanja s autorom i njegovom predstavljanju, na poseban se način zahvaljujem uredniku, prof. Darku Milošiću, nakladničkoj kući Verbum te recenzentima, dr. sc. Trpimiru Vedrišu i dr. sc. Stipi Kljaiću. U Splitu, na Malu Gospu, 8. rujna 2025.

Josip Vrandečić

UVOD – KATOLIČKA SVIJEST O POVIJESTI

Namjerno govorim o katoličkoj „svijesti“ o povijesti – kažem „svijesti“ – to jest o intimnom znanju postignutom kroz identitet, o izravnoj spoznaji nečega što je istovjetno s onim koji spoznaje – ne govorim o „katoličkom gledištu na povijest“. Ovo ustrajavanje na „točkama gledišta“ izum je modernosti i stoga odraz i znak dekadencije; lažan je i stoga prolazan: pažljivo ću ga se kloniti. Priklonit ću se radije istini i ponoviti da ne postoji katoličko „gledište“ na europsku povijest. Postoji protestantsko gledište kao što postoji židovsko, muslimansko, japansko, i tako dalje. Jer, svi oni promatraju Europu izvana. Katolik Europu vidi iznutra. Stoga ne može postojati katoličko „gledište“ o europskoj povijesti kao što ni osoba ne može sebe vidjeti s izvanjske točke „gledišta“.

Cjepidlake doista mogu tvrditi da čovjek vidi sebe s neke „točke gledišta“. Ovdje ova lažna ﬁlozoﬁja najočitije pokazuje vlastitu neutemeljenost. Jer način na koji čovjek percipira samoga sebe (nakon što je iskreno i duboko preispitao svoj duh) podudara se s načinom na koji nas promatra naš Stvoritelj, a time i sa stvarnošću: on nas vidi iznutra.

Dopustite mi da razvijem ovu metaforu. Čovjek u sebi ima savjest, koja je glas Božji. Zahvaljujući tome, ne samo što zna da je vanjski svijet stvaran, nego da je i njegova vlastita osobnost stvarna.

Kada čovjek, iako mu netko laska, u sebi promisli „Ja sam nevaljalac“, drži se stvarnosti. Kada čovjek, unatoč objedama drugih, pomisli u sebi: „Moja je namjera bila pravedna“, drži se stvarnosti. Poznaje sebe, jer to je on sam. Ne možemo znati sve o sebi. No, ono što o sebi znamo sastavni je dio cjelovite slike; postoji u stvarnosti. Ono što ne zna o sebi, kada bi to i uspio osvijestiti, uklopilo bi se u ono što o sebi zna. Doista, ljudi različito gledaju na nekoga čovjeka, no samo ga dvojica vide onakvim kakav doista jest: on sam i Bog koji ga je stvorio. Njih dvojica ga vide kakav jest; mišljenja drugih o njemu se razlikuju; to su doista „gledišta“, od kojih je svako lažno, i sva su drugačija. Način pak, na koji čovjek gleda na samoga sebe ne predstavlja „gledište“, nego cjelovito samopoimanje.

Tako je, dakle, i s nama koji smo u Vjeri i dio smo velike europske priče. Katolik koji čita tu priču ne dodiruje je izvana, poima je iznutra. Ne može je u potpunosti pojmiti jer je konačno biće; no on je i sam dio toga što treba razumjeti. Vjera jest Europa i Europa jest Vjera.

Katolik u povijest unosi samospoznaju (kada na ovim stranicama kažem „povijest“, mislim na povijest kršćanstva). Kao što se čovjek u ispovjedaonici kaje za ono što zna da je zgriješio, a o čemu drugi ne mogu suditi, tako i katolik, kada govori o ujedinjenoj europskoj civilizaciji, čak i kada je prokazuje, prokazuje time vlastite motive i vlastita djela. I on je osobno mogao počiniti takva djela. Njegova krivnja nije relativna, apsolutna je. Kao što netko može svjedočiti o vlastitom motivu, tako katolik može svjedočiti o iskrivljenim, površnim i neznalačkim shvaćanjima europske povijesti; jer on zna zašto i na koji se način ona odvijala. Drugi, nekatolici, gledaju Europu izvana kao stranci. Oni se moraju

nositi s nečim što im se predstavlja djelomično i rascjepkano, u vidu fenomena: on je pak vidi iz njezinoga središta, u njezinoj biti i punini.

Opet ću ponoviti, ponešto izmijenjenim riječima: Crkva jest Europa i Europa jest Crkva.

Katolička spoznaja povijesti nije spoznaja koja počinje s razvojem Crkve na obalama Mediterana. Počinje puno prije toga vremena. Katolik poznaje tlo na kojemu je izniklo sjeme Vjere. On razumije vojni napor Rima na način na koji ga niti jedna druga osoba ne može pojmiti; zašto se taj napor sukobio s velikim trgovačkim carstvom Kartage; što smo naslijedili od svjetla Atene; kakvu smo hranu zatekli kod Iraca i Britanaca te galskih plemena, razumije njihovo nejasno, ali jezivo poimanje besmrtnosti; u kakvom smo srodstvu s obredima lažnih, ali složenih religija, razumije čak i to kako je drevni Izrael (mali borbeni narod, još nacionalno slobodan u planinama Judeje) postao, barem u starom savezu, središnji i (katoličkim rječnikom rečeno) svet: posvećen svom osobitom poslanju.

Katoliku se sve to skladno uklapa u cjeloviti mozaik. Njegova je slika prirodna. Ništa na njoj niti je lažno niti iskrivljeno. Naša velika povijest teče s lakoćom, prirodna i cjelovita. Njezini su zaključci konačni.

Ali, moderni katolik, osobito ako je ograničen samo na engleski jezik, pati od žalosne (i za nadati se), prolazne nedaće. Nijedna moderna knjiga na engleskom jeziku ne nudi mu cjelovit uvid u prošlost; stoga je prisiljen osloniti se na pristrane sjevernonjemačke pisce (ili pak one engleske koji ih oponašaju), na one koji nikada nisu dostigli znanje istinskoga i uravnoteženoga Europejca.

EUROPA

Prisiljen je neprestano se boriti s frazama za koje će lako uočiti da su besmislene, bilo zbog njihove ograničenosti ili zbog njihove proturječnosti. No, ako nema vremena posvetiti se dubljem proučavanju, ne može točno uprijeti prstom u pojedine nesuvisle točke. U knjigama koje čita – ograničimo se ovdje barem na one na engleskom jeziku – njegov osjećaj za Europu naslućuje velike praznine; ne može pojmiti ta mjesta jer ih je njihov autor hotimice zanemario, ili ih ni sam nije mogao razumjeti.

Predočiti ću dvama primjerima ovo o čemu govorim. Jedan se odnosi na tek završeni rat u Europi: događaj neviđenih razmjera, još neprotumačen, a tiče se svih naroda i čini se da nema nikakve veze s Vjerom. To je događaj za koji se (na prvi pogled) čini da bi ga svaki stranac mogao analizirati, no niti jedan povjesničar ga nije objasnio.

Drugi sam primjer namjerno odabrao kao posve posebnu, osobnu sudbinu: radi se o jednom čisto doktrinarnom pitanju. Mislim na priču o svetom Tomi od Canterburyja čije je mučeništvo moderni povjesničar zapleo u neshvatljivo proturječje, no za katolika ona predstavlja oštru razdjelnicu između Carstva i nastanka modernih nacija.

Evo nas na prvom primjeru: buknuo je napokon Veliki rat u Europi. Žar je očito tinjao, a onda se rasplamsao svom žestinom. Zbog čega? Zašto se Europa uopće podijelila na dva zaraćena tabora? Što je povezalo tu čudnu skupinu zapadnih saveznika i što ju je ustrajno držalo protiv hordi koje je Pruska nakon sloma ruskoga pravoslavlja dovela gotovo na prag pobjede? Gdje leže korijeni toga jedinstvenoga prijezira koji je Berlin pokazivao spram našega drevnoga nasljeđa poretka, viteštva i morala? Tko bi nadalje mogao razu-

mjeti suzdržanost Svete stolice, pitanje Irske, ravnodušnost stare Španjolske?

Samo ćemo stvoriti pomutnju ako uzroke pokušamo objasniti modernom, izvanjskom – osobito kojom materijalističkom ili čak skeptičnom – analizom. Nije to bio sukob dviju klima – materijalističko poimanje sukoba kao sukoba jednoga protiv drugoga „podneblja“ predstavlja općenito najpovršnije i najgluplje tumačenje povijesnih događanja.

Nije riječ ni o rasnom sukobu – ako se doista ikakve rase još mogu razlikovati u europskoj krvi osim širokih i nejasnih pojavnosti, poput istočnjaka i zapadnjaka, niskih i visokih, tamnoputih i svjetloputih. Nije se radilo ni o gospodarskom pitanju, kao što to tvrdi jedna nesuvisla akademska teorija (omiljena prije nekoliko godina). Nije se ovdje radilo o pobuni bogatih protiv siromašnih, o pritisku nerazvijenih barbara na područje razvijenih zemalja, nije postojao nikakav plan iskorištavanja zemlje poraženog protivnika niti su se zbog tog udružili.

Zbog čega su onda nastala ova dva tabora, potencijalno suparništvo toliko snažno da su milijuni svojevoljno podnijeli najveće patnje za konačnu pobjedu?

Onaj koji bi ovo pokušao objasniti na temelju površnog tumačenja vjerskih razlika među modernim „sektama“ skrenuo bi s pravoga puta! Uočio sam napore takve vrste u raznim knjigama i časopisima obje zaraćene strane. Kako su žalosni njihovi plodovi!

Pruska, predvodnica rata, doista je bila ateistička. No, njezine su je podaničke pokrajine oduševljeno slijedile: katolički Köln i Rajna te pitoma katolička Bavarska. Njezin glavni oslonac – bez kojega ne bi mogla izazvati Europu – bila je upravo ona sila koja je u katoličanstvu imala jedini razlog

postojanja: dinastija Habsburg-Lorraine koja je iz Beča nadzirala i branila katolike protiv pravoslavnih Slavena. Ova je Kuća tijekom povijesti stajala na braniku katoličanstva Istočne Europe.

Katolička je Irska velikom većinom ostala po strani. Španjolska, nimalo pobožna, ali se uporno protivi svakom nekatoličkom poretku jer ga smatra stranim, dosljedno je ostala po strani. Britanija je već odavno bila zaboravila na europsko jedinstvo. Francuska, druga važna sudionica, bila je unutar sebe snažno vjerski podvojena. Nikakva moderna raščlamba onih koji o vjeri razmišljaju kao o ideologiji ne može objasniti uzrok rata. No, zašto je onda do njega došlo? One koji govore o „demokraciji“ kao problemu Velikoga rata možemo zanemariti: nije se radilo o demokraciji –tom plemenitom, idealnom, ali rijetkom i opasnom obliku ljudske vlasti. Povjesničar se ne bi smio zaputiti tim putem.

Politika Engleske, aristokratska u svojoj suštini, prometnula se u plutokraciju. Despotizam Rusije i Pruske te golemo političko šarenilo ostalih modernih država odbacuju takvu tvrdnju kao besmislicu.

Oni pak, koji govore o „borbi za prevlast dvaju teutonskih prvaka: Njemačke i Engleske“, zaslužuju još manje pažnje. Niti je Engleska teutonska niti je započela sukob. Engleska je vlada s najtješnjoj mogućom većinom (od samo jednoga glasa) odlučila ući u rat. Pruska vlada nikada, niti u snu, nije pomislila da će morati ratovati s Engleskom. Nema stoga smisla govoriti o toj postavci. No, svijet se našao u ratu. Zbog čega? Nitko ne može biti povjesničar ako ne crpi odgovore iz prošlosti. Oni pak, koji mogu crpiti iz prošlosti i stoga jesu povjesničari, slute da se odgovor krije u povije-

snoj dubini vjere u Europi, a ne u njezinoj sadašnjoj površnoj pojavnosti. Tu leži pravi odgovor. Sukob se vodio protiv Pruske.

Zašto je nastala Pruska? Pa zbog toga što u Pruskoj slabašna bizantska evangelizacija istočnoslavenskih ravnica nije tamo zatekla obilje žive zapadne tradicije potekle iz Rima. Tamo je zjapila pustoš. Na tom je malom zapuštenom prostoru jedva dotaknutom s bizantskoga Istoka, a nikada potpuno s rimskoga Zapada, izrastao bujan korovnjak. A korov širi svoj sjeme. No, ova se gredica korova nije mogla širiti sve dok vjerski raskol nije oslabio Zapad. Njegovo je sjeme čekalo dok se nije stišao vjerski rat zbog reformacije.

Ali, čekalo je. Napokon, kad se ukazala prilika, korov se naglo proširio. Prvo je preplavio Poljsku i Njemačku, a potom polovicu Europe. Kada je naposljetku postao izazovom cijeloj civilizaciji, gospodario je nad dušama stotinu i pedeset milijuna ljudi.

Koja polazišta posjedujemo da bismo mogli pravično suditi o ovom ratu? Na njihov izrazito zaseban način upravo Poljsku i Irsku, najudaljenije otoke jednoga žilavoga nasljeđa: čuvare Prošlosti po njihovoj strasti za Vjerom.

Veliki je rat stoga predstavljao sukob Nove stvarnosti koja je željela živjeti vlastiti iskrivljeni život odvojen od Europe, protiv stare kršćanske stijene. Nova je stvarnost u svome moralu, onome moralu koji joj je nametnula Pruska, odražavala učinak one velike oluje u kojoj se prije tri stotine godina Europa nasukala i rascijepila. Ovaj je rat predstavljao dosad najveći, no tek jedan u nizu primjera te neprestane borbe u kojoj ovo izvanjsko, nestabilno i protivno tradiciji – to jest barbarsko – slijepo nasrće na domaće, snažno i tradicijsko – to jest na nas same, na kršćanski svijet, na Europu.

Nije ni čudo što je kabinet u Westminsteru oklijevao!

Tijekom rata stalno smo ponavljali da će, ako Pruska pobijedi, civilizacija propasti, a ako pak saveznici nadvladaju, da će se obnoviti. Pod time nismo mislili da novi barbari ne znaju upravljati strojevima, jer oni to znaju. Ali mislili smo da su sve naučili od nas. Mislili smo da da ne mogu nastaviti sami od sebe; a da mi možemo. Mislili smo da nemaju korijena.

Kada kažemo da je Beč bio puko oruđe Berlina, i da bi se Madrid trebao stidjeti, što pod time mislimo? Ništa drugo osim da je naša civilizacija jedinstvena i da smo mi njezina obitelj: no ono što nas je izazvalo, iako je združilo mnoge koji su trebali biti na našoj strani, jer čine dio nas, bilo je strano našoj civilizaciji i nije izgubilo svoju narav unatoč privremenoga združenoga napora civiliziranih saveznika.

Kada smo rekli da nas je „Slaven“ iznevjerio, što smo pod time mislili? To nije bila izjava o rasi. Poljska je slavenska, kao i Srbija: dvije su to vrlo različite države, a ipak su se obje našle na savezničkoj strani. To pak znači da bizantski utjecaj nikada nije bio dostatan da stvori istinsku europsku državu ili da poduči Rusiju mirnom življenju, jer Bizantsko je Carstvo, mentor Rusije, ostalo odsječeno od nas Europljana, nas katolika, baštinika, čuvara svijeta.

Katolička savjest Europe shvatila je značenje ovog rata, plaho se pravdajući tamo gdje se našla u pruskom vlaku, a s punim samopouzdanjem tamo gdje je bila slobodna.

Shvatila je što je na kocki. Vagala je, prosuđivala, odlučivala o budućnosti – o alternativnoj budućnosti koja se prostrla pred svijetom.

Sve su druge prosudbe o uzrocima rata besmislene: na savezničkoj smo strani imali najprostije profesionalne poli-

tičare i njihove bogate gospodare koji su se pozivali na „demokraciju“, njihovi su sluge galamili o „rasi“. Na strani Pruske (koja je negacija nacionalnosti) čuli smo zazivanje neke maglovite nacionalne osvajačke misije, od Boga povjerene Nijemcima, koji su pak među sobom vrlo različiti i nemaju dara za vladanje. Napokon (kad biste poslušali tako različite prosudbe), Veliki biste rat doživjeli kao besmislenu čistu ludost, kao događaj bez povoda kakvim su ga zamišljali isprazni globalisti.

Toliko o primjeru Velikog rata. Objašnjiv je kao izazov tradiciji Europe. Ne može ga se shvatiti na bilo koji drugi način. Jedino je katolik baštinik ove tradicije: on je jedini može pojmiti i o njoj suditi.

Od ovog nedavnoga i opće poznatog primjera okrećem se jednom lokalnom, vremenom odmaklom, no preciznom pokazatelju na kojem se može predočiti ova ista katolička savjest koja razaznaje europsku povijest.

Razmotrimo sada poseban (crkveni) primjer Tome Becketa, to jest priču o svetom Tomi od Canterburyja († 1170.). Siguran sam da niti jedan čitatelj koji će o tome čitati u našim provincijskim protestantskim priručnicima, te kod Stubbsa, Greena ili Brighta, neće moći uhvatiti priču ni za glavu ni za rep.

Evo jednoga predmeta za proučavanje, precizno označenoga i suženoga na samo nekoliko godina. Štoviše, vrlo dobro poznatoga, jer o njemu postoje brojni ondašnji zapisi. Razumjeti ovu priču od velikoga je povijesnoga značaja. Katolik se s pravom može zapitati: „Kako to da ne mogu razumjeti priču na način na koji o njoj pišu protestantski pisci? Zašto kao takva nema nikakvog smisla?”

EUROPA I VJERA

Priča je ukratko sljedeća. Od navedenoga je prelata, u to vrijeme primasa Engleske, zatraženo da prihvati stanovite promjene u pravnom položaju klera. Glavna od tih promjena sastojala se u tome da se sve osobe unutar tri stupnja crkvenoga svetoga reda, uključujući i redovnike, koji nisu nužno bili svećenici, moraju, ako su počinili kakvo kazneno djelo, podložiti svjetovnoj jurisdikciji, dakle izvesti pred civilni sud, umjesto da im sudi onaj crkveni, koji im je stoljećima sudio. U to je vrijeme to bio potpuno novi zahtjev te mu se primas Engleske suprotstavio. Zbog toga je pretrpio mnoga skandalozna poniženja i nasrtaje na svoje dostojanstvo. Papa je također sumnjao u opravdanost njegova otpora te je presudio u prilog pomirenja sa svjetovnom vlašću. Po povratku iz Rima na svoju stolicu u Canterburyju, Toma je pokrenuo daljnje aktivnosti, čime je navukao na se bijes ogorčenih protivnika koji su mu uskoro oduzeli život.

No, njegova je smrt pokrenula veliku buru u javnosti.

Kralj se morao javno pokajati. Svejedno, Crkva je tijekom vremena odustala od svih točaka koje je Toma uporno branio. Temeljni zahtjev pokornosti građanskom sudu priznat je u praksi. Danas se čini da je to jedino bilo pravedno. Središnji Tomin zahtjev da se pripadnici bilo kojega crkvenoga svetoga reda trebaju izuzeti od svjetovnih sudova, danas nam se čini toliko dalek poput tadašnjih viteških oklopa.

Do sada sve teče svojom logikom. Protivnici Vjere neće propustiti ponoviti ono što su već ponovili u stotinama svojih rasprava da Tomin otpor nije predstavljao ništa više od onoga da se staro uvijek opire novom nastojanju.

Kakvo logično objašnjenje! To je isto kao kad bih rekao da se nekome ne bi svidjelo da mu se zrakoplov zabije u vrh njegovoga stana jer se drži staroga i opire se novom razvo-

ju događaja. Ova teza o natražnjaštvu ni na koji način ne objašnjava Tomin slučaj; kada ga katolik počne preispitivati, nalazi jako puno čudnih stvari za razmišljanje i prosudbu, a pred kojima njegovi manje europski nastrojeni suparnici bespomoćno šute.

Kažem „bespomoćno“ jer ih nisu mogli objasniti. Bilježili su te događaje, no oni su ih zbunili. Stoga su djelovanje svetoga Tome mogli svesti na vrlo jednostavan način, štoviše na najjednostavniji način. Taj je čovjek, kažu, živio u prošlosti. No, kada se od njih traži da objasne goleme posljedice koje je izazvala njegova mučenička smrt, tada posegnu za najnehumanijom i najmanje vjerojatnom tvrdnjom da su tada „mase bile neuke“ u usporedbi s drugim povijesnim periodima (zar su bile neukije nego danas?); nadalje, da je „papinstvo proizvelo zanos puka prema mučeniku“. Kao da je papinstvo tajno društvo poput moderne masonerije, s nekom skrivenom napravom za „proizvodnju“ vjerskog zanosa. Kao da je vrsta štovanja Tomina mučeništva nalik ovoj umjetnoj napetosti koju danas stvaraju političke stranke ili novinske kampanje! Kao da ništa osim ovih spomenutih napora nije moglo potaknuti cijeli europski puk na štovanje Sveca.

Povjesničar koji prezire ili ignorira Vjeru posjedovao je (i još uvijek posjeduje) tri načina da zaniječe čuda koja su se nedvojbeno dogodila na Tominom grobu. Prvi je da ih jednostavno ne spomene; prešućivanje je najlakši način izricanja laži. Drugi je, da navede da su ova čuda plod crkvene zavjere širokih razmjera na koju su nasjeli nemoćni; oni bolesni, sakati i slijepi. Treće, a ovo je trenutno najomiljenije, da skuje za to neku modernu novinsku grčku ili latinsku izve-

denicu kojom će se, nada se, riješiti njihovoga čudesnoga značenja; takvima se osobito sviđa pojam „autosugestije“. Katolik koji pak pročita postojeće zapise o ovoj čudesnoj priči, odmah će je shvatiti iznutra.

Vidjet će da stav kojega zagovara sveti Toma po pojedinim pravnim točkama sam po sebi nema posebno značenje te se ovako promatran (kao izdvojeni otpor pojedinca) može činiti nerazuman. No, ubrzo će, kad počne proučavati slučaj, uočiti i pojmiti brzu i duboku preobrazbu cijele civilizacije koja se upravo odvijala u tom naraštaju te da je Toma promicao načelo, loše uobličeno u njegovoj posebnoj molbi, no cjelovito u svome temeljnom značenju – načelo slobode Crkve. Nije popuštao u obrani onoga što je u prošlosti činilo opipljiv simbol njezine slobode. Pravac i konačan cilj njegova djelovanja bili su ispravni bez obzira na njegove pojedine postupke. Moglo se tada napustiti određene običaje, no u tom je trenutku suprotstaviti se zahtjevima svjetovne vlasti značilo spasiti Crkvu. U zamahu je tada bio onaj pokret koji je već onda mogao posvuda postići ono što je postigao četiri stoljeća kasnije u pojedinim dijelovima Europe, to jest raspad jedinstva i stege kršćanskoga svijeta.

Sveti Toma se morao boriti na terenu kojega je protivnik odabrao; borio se i odupro u duhu koji je Crkva nalagala. Nije se borio ni za jednu posebnu dogmatsku točku niti za načela kojima bi Crkva pet stoljeća ranije ili pet stoljeća kasnije pridala ikakav značaj. Borio se za ono što je tada bilo na snazi i što je doista sve do tada jamčilo slobodu Crkve, no čemu je u njegovo vrijeme prijetio nestanak. Duh koji ga je bodrio bilo je uvjerenje da svjetovna vlast nikada ne smije podčiniti Crkvu, a duh protiv kojega se borio bio je onaj duh koji je otvoreno ili prikriveno držao da je Crkva samo ljudska

tvorevina te je stoga po prirodi podložna zakonima kralja ili još gore zakonima političara.

Katolik vidi, dok čita ovu povijest, da je sveti Toma dugoročno gledano očito i nužno trebao izgubiti po svakoj pojedinoj točci za koju se borio, no ipak je diljem Europe spasio ono idealno za što se borio. Katolik jasno uočava zbog čega je poraslo oduševljenje puka: zbog jamstva zdravoga i moralnoga života običnoga čovjeka protiv prijetnje bogataša i svemoćne države. Branio je samoupravu opće Crkve sve do svoje mučeničke smrti, jer je moral kojega Crkva nalaže –jamstvo slobode.

Katolički čitatelj nadalje, a tako i nekatolik, također nije zadovoljan apriornom, nelogičnom tvrdnjom da se čuda nisu mogla dogoditi. Njime nisu posve ovladala čvrsta i uporna uvjeravanja da se čudesni događaji ne mogu zbiti. Čita svjedočanstva i ne da ga se uvjeriti da su ova čuda plod zavjere (jer za tu zavjeru ne postoje dokazi). Uvjeren je da su se čuda, tako detaljno i iscrpno posvjedočena i zapisana, doista dogodila. Ovdje na scenu ponovno kroči Europljanin, čovjek razuma, katolik suprotstavljen barbarskom skeptiku i njegovom ispraznom apriornom dogmatskom materijalističkom determinizmu.

Umjesto toga, za katoličkoga čitatelja, ova su čuda krunsko postignuće jednoga cjelovitoga sustava. Poznaje europsku civilizaciju prije dvanaestoga stoljeća i zna što se s njom zbilo nakon šesnaestoga. Zna zbog čega se, i na koji način, Crkva morala usprotiviti ovom nagonu za promjenom. Poima zašto se tome opirao baš na ovaj način jedan karakter poput Tomina. Nimalo ga ne zbunjuje činjenica da s Tomine strane otpor nije uspio, jer vidi da je u duhovnom smislu u cijelosti uspio, da je spriječio raskol između Crkve i države

EUROPA I VJERA

u trenutku kada je mogao postati puno širi i opasniji nego li onaj u šesnaestom stoljeću.

Potpuno razumije zanos puka. Shvaća povezanost štovanja i čuda koja su se zbila po Svečevom zagovoru; ne zbog samih čudesa, već zato što je javno priznanje puka njegove zaslužene svetosti upravo plod te čudesne moći.

Povijesne pojedinosti ovdje zahtijevaju najpomniju analizu. Odabrao sam stoga vrlo slikoviti primjer kako bih potvrdio svoju tezu.

Pretpostavimo da bi jedan Englez koji izvrsno razumije karakter engleskih vlastelina morao jednom strancu objasniti njihovu ulogu na selu te kako su i zašto nedostaci ovakvoga veleposjeda – a takvi su i danas – presudno oblikovali englesku nacionalnu povijest. Trebao bi uložiti puno vremena i napora te bi se na kraju poslužio nekim posebno složenim i nasilnim zemljišnim sporom kao najboljim primjerom kako bi mu objasnio njihovu ulogu. Jednako tako, mučeništvo svetoga Tome za katolika koji promatra Europu može poslužiti kao vrlo dobar primjer kojim može pokazati koliko dobro može razumjeti ono što je drugima nerazumljivo, i koliko je njemu taj prikaz jednostavno i ljudski razumljiv, dok su ga nekatolici pak prisiljeni tumačiti tragikomičnim postavkama: da se to jedinstveno i temeljito svjedočanstvo mora jednostavno zanemariti, da su ljudi spremni umrijeti za stvari u koje ne vjeruju, da ﬁlozoﬁja jednoga društva ne prožima to društvo te da je pokret pučke pobožnosti, sveprisutan i neosporan, proizvod nekog izvanjskog centra moći! Sve su ove besmislice prisutne kod nekatolika i u tumačenju uzroka Velikoga rata. No, ne postoji ništa drugo osim katoličke savjesti Europe koja ga jedina može razumjeti.

Katolik vidi da je cijeli spor s Becketom poprimio jedno obilježje borbe čovjeka za svoju slobodu, koji se pozvao na povijesno nasljeđe i koju je bio prisiljen braniti na bojnom polju koje su odabrali njegovi protivnici. Nekatolik to jednostavno niti može niti želi shvatiti.

Sada se okrenimo od ovoga posebnoga i osobnoga primjera onomu trećemu, sasvim različitom od prethodnih, širem od svih mogućih. Okrenimo se općem pregledu europske povijesti. Ovdje možemo učiti opće linije koje će katolik vidjeti, a drugi će pred njima zdvajati kao pred slagalicom; i ovdje on može pojmiti tokove o kojima drugi mogu samo nagađati.

Katolička vjera proširila se rimskim svijetom, no ne zato što su Židovi bili posvuda prisutni, nego zato što ju je prihvatio antički, osobito rimski um, u punini svoje zrelosti.

Materijalni pad Carstva nije povezan s usponom Katoličke Crkve; on je protuteža tom rastu. Rečeno vam je: „Kršćanstvo (ovaj je pojam, usput rečeno, prilično nepovijestan) se uvuklo u Rim na početku njegova opadanja te je ubrzalo njegov pad.“ To je iskrivljena povijest. Krenimo od te teze, no izmijenimo je ovako: „Vjera je ono što je Rim prihvatio u svojoj zrelosti; nije dovela do njegovoga pada, nego je naprotiv spasila ono što se spasiti dalo.“

Nije nas ojačala pojava nove barbarske krvi; upravo suprotno, u svojoj se starosti rimska civilizacija suočila s ozbiljnom opasnosti zbog maloga priljeva (uglavnom podložne) barbarske krvi; sretan spas da tako napadnuta stara kultura nije preminula dugujemo katoličkoj Vjeri.

U sljedećem razdoblju – mračnom dobu – katolik poima kako je Europa spašena od sveopćega napada muslimana, Huna, Skandinavaca ili Normana: otkriva da su ti napad

bili toliko žestoki da bi slomili svaku tvorbu koja nije imala božansko porijeklo. Muslimani su prodrli na tri dana hoda do Toursa, Mongole se moglo vidjeti sa zidina Tournusa na Saoni: usred Francuske. Skandinavski divljaci uplovili su u ušća svih galskih rijeka i gotovo preplavili cijeli britanski otok. Od Europe, osim središnje jezgre, ništa nije ostalo.

Ipak, Europa je preživjela. U procvatu koji je uslijedio nakon mračnoga doba – u srednjem vijeku – katolik ne polazi od pretpostavki, nego od spisa i činjenica; vidi uspostavu sabora koji ne potječu iz nekoga zamišljenoga „teutonskoga“ korijena – akademske izmišljotine – nego iz srca velikih živih i stvarnih samostanskih redova u Španjolskoj, Britaniji, Galiji, dakle jedino unutar starih kršćanskih granica. Vidi kako se izvorna i spontana gotička arhitektura izvila visoko u nebo najprije na području Pariza, a zatim se prstenasto širila prema Rajni pa prema škotskom gorju. Vidi nova sveučilišta, proizvod probuđene europske duše. Vidi veličanstvenu novu srednjovjekovnu civilizaciju kao preobrazbu staroga rimskoga društva, preobrazbu koja se nošena Vjerom zbila iznutra.

Nevolje, vjerski progoni, ludila petnaestoga stoljeća, predstavljaju za njega bolesti jednoga jedinstvenoga europskoga tijela koje je trebalo lijek.

Lijek se predugo odgađao pa ga je reformacija uspjela podijeliti.

To je razdvajanje trebalo značiti njegovu smrt, no budući da Crkva ne podliježe smrtnom zakonu, to se nije zbilo. Od onih naroda koji su se odvojili od Vjere i civilizacije niti jedan (primjećuje katolik) nije pripadao starorimskom okviru – osim Britanije. Katolik koji čita vlastitu povijest usredotočit će se u toj bitci na Englesku, a ne na učinak te borbe na europ-

skom rubu: u Nizozemskoj, sjevernoj Njemačkoj i drugdje, jer će nestrpljivo htjeti vidjeti hoće li Britanija iznevjeriti Europu u času njezine kušnje.

Primjećuje žestinu koju je poprimila borba u Engleskoj i njezinu dugotrajnost; kako su svi bogati moćnici – posebno stare obitelji kao što su Howardovi i trgovci iz londonskog Cityja – prešli na stranu izdajnika; kako je unatoč tome jedno žilavo nasljeđe spriječilo naglu promjenu britanskoga političkoga poretka, odnosno njegovo radikalno odvajanje od europskoga kontinuiteta. Vidi kako se podigla cijela sjeverna Engleska i opsjela gradove na jugu. Naposljetku vidi kako su visoki plemići i trgovci odnijeli pobjedu, a ostatak je bio lišen, očigledno zauvijek, života kojim je živio, plodovima kojima se hranio.

Usporedo s ovim otkriva da je u susjedstvu Britanije samo jedna zemlja koja nikada nije pripadala Rimu, neobjašnjivim ili čudesnim slučajem sačuvala Vjeru, i dok Britanija propada, Irska ustrajno čuva baklju Vjere.

Za katoličkoga čitatelja (premda ne može posegnuti za katoličkom povjesnicom koju bi mogao pročitati jer je nema), ne postoji opasnost da razvije predrasude protiv civilizacije poput brojnih modernih pisaca koje su ih navele da pripišu nestvarno podrijetlo institucija čiji je razvoj toliko očit, koliko povijesne činjenice mogu biti očite. Neće nastanak engleskoga naroda pripisati provalama onih pirata koji su tijekom šestoga stoljeća pustošili istočnu i jugoistočnu obalu Engleske. Uočit će upravo suprotno, da ta mala naselja na istočnim obalama svoj uspjeh i širenje njihova jezika preko Otoka mogu zahvaliti prihvaćanju rimskoga ustroja, zakona i stege, od čega je većina, poput Velšana na zapadu, ostala odsječena. Zapaža da konačnu prevlast nad Britani-

jom provincijalni, no katolički Winchester pod saskom dominacijom ima zahvaliti povezanosti s Europom i njezinim zajedničkim životom od kojeg je Otok, osim juga i istoka, ostao odsječen. Znade da sabori diljem kršćanskih zemalja nisu po svome porijeklu barbarski, nego da sigurno potječu od kršćanskih redovnika; nije iznenađen kada vidi da su prvo niknuli u pirinejskim dolinama tijekom borbe protiv islama; razumije kolika je bila potreba njihova nastanka u doba kada se glavni europski napor usredotočio na Rekonkvistu.

Općenito gledano, pred očima katoličkoga čitatelja prirodno se odvija povijest Europe i Engleske; ne osjeća potrebu za prihvaćanjem niza teorija, međusobno proturječnih i često izmišljenih jedino poradi potrebe za novotarijom, koje su zaplele i zamrsile suvremena tumačenja prošlosti. Iznad svega, ne čini temeljnu pogrešku ovih povjesničara, ne „čita povijest unatrag“. Ne razmišlja o prošlosti kao teturanju prema našem današnjem savršenstvu. Posjeduje u svojoj prirodi prirodu ovoga povijesnoga tijeka: osjeća u njezinim padovima i usponima vlastiti životni ritam.

Europljani su od njegova mesa. Može razgovarati s prvim kao i s petnaestim stoljećem; svetišta mu nisu čudna, kao ni proroštva; i jer je prihvatio kršćanstvo, prihvatio je i njegovu pretkršćansku baštinu.

BILJEŠKA O AUTORU

Hilaire Belloc (1870.–1953.), iznimno plodan književnik, povjesničar, pjesnik i društveni kritičar, smatra se jednom od najvažnijih intelektualnih ﬁgura 20. stoljeća. Rođen je u Francuskoj, a odgojen u Engleskoj, što mu je dalo jedinstvenu dvojnu perspektivu koja je snažno utjecala na njegovo djelo.

Belloc je poznat kao neumorni borac za katoličku vjeru, a njegov rad bio je usmjeren na obranu Crkve i njezine uloge u oblikovanju zapadne civilizacije.

Objavio je preko stotinu knjiga, pokrivajući širok spektar tema: od povijesti, ekonomije i politike do putopisa, poezije i romana. Ipak, najvažniji dio njegova opusa čine povijesni radovi u kojima razvija svoju središnju tezu – da je Europa djelo katoličke vjere.

Svojim je radom utjecao na generacije intelektualaca. Bio je blizak prijatelj G. K. Chestertona, s kojim je dijelio slične poglede na politiku i religiju. Obojica su se borili protiv sekularizacije i materijalizma, ističući važnost tradicije i duhovnosti.

Unatoč kontroverzama koje je izazivao svojim polemičnim stilom, Belloc se danas smatra jednim od najvažnijih katoličkih povjesničara. Njegova vizija europske povijesti, koja stavlja vjeru u samo srce civilizacije, i dalje je predmet proučavanja i rasprava, čineći ga vječno aktualnim autorom čija djela i danas potiču na razmišljanje.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kako i zašto danas čitati Belloca. . . . .

I. ŠTO JE BILO RIMSKO CARSTVO?.

II. ŠTO JE BILA CRKVA U RIMSKOM CARSTVU?.

III. ŠTO JE BIO „PAD“ RIMSKOG CARSTVA?

IV. POČETAK NARODA

V. ŠTO SE ZBILO U BRITANIJI?.

VI.

VII.

VIII. ŠTO JE BILA REFORMACIJA?

IX. OTPADNIŠTVO BRITANIJE

Što zapravo znači biti Europljanin? Koji je istinski temelj naše civilizacije? U ovom klasičnom djelu čuveni povjesničar i apologet Hilaire Belloc (1870.–1953.) nudi snažan i pronicljiv odgovor: Europa je neraskidivo povezana s katoličkom vjerom.

Belloc nas vodi kroz ključne prijelomnice povijesti – od Rimskoga Carstva, preko srednjega vijeka, do razdora prouzročenoga reformacijom – pokazujući kako je katoličanstvo oblikovalo političke, kulturne i društvene institucije koje i danas određuju naš identitet. Suprotstavljajući se modernim interpretacijama koje umanjuju ili zanemaruju ulogu vjere, autor postavlja provokativno pitanje: može li Europa opstati ako zaboravi svoje korijene?

„Knjiga za sve koji žele razumjeti povijesnu i duhovnu ulogu katoličanstva u oblikovanju europskoga identiteta.“

Izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš

„Djelo koje potiče na promišljanje o temeljnim vrijednostima i identitetu europskoga društva, osobito u kontekstu suvremenih rasprava o sekularizaciji, multikulturalizmu i krizi civilizacijskih uporišta, i pruža okvir za razumijevanje aktualnih društvenih i političkih pitanja.“

Izv. prof. dr. sc. Stipe Kljaić