Ben Hur

Lewis Wallace

BEN H UR

U otvoru na zapadnoj jeruzalemskoj zidini vise „hrastova krila“, nazvana Betlehemskim ili Jafskim vratima. Čistina ispred njih jedno je od znamenitih mjesta u gradu. Davno prije nego što se David zaželio Siona, bila je tamo citadela. Kad je napokon sin Jišajev istjerao Jebusejce i počeo graditi, smjestila se citadela na sjeverozapadnom dijelu novoga zida, koji je branila kula, znatno silnija od stare. Ali vrata nisu premještana, po svoj prilici zato što se ceste, koje se pred njom križaju, ne mogu zgodno premjestiti ni na koje drugo mjesto, a to je mjesto pred vratima poznata tržnica. Za Salomonova vremena bio je na tom mjestu velik trgovački promet, u kojem su sudjelovali trgovci iz Egipta i bogati trgovci iz Tira i Sidona. Prošle su gotovo tri tisuće godina i na tom se mjestu i dalje obavlja trgovina. Putnik, kojem treba klin ili pištolj, krastavac ili deva, kuća ili konj, zajam ili leća, datulja ili tumač, dinja ili čovjek, golub ili magarac, može tu stvar potražiti na Jafskim vratima. Ponekad je tu silno živahno i po tome možeš dokučiti kakva je ovdje bila tržnica za vrijeme Heroda graditelja! A u to doba i

Susret mudraca, opisan u prethodnim poglavljima, dogodio se, prema židovskom računanju vremena, poslijepodne dvadeset i petoga dana trećega mjeseca u godini, to jest dvadeset petoga prosinca. Bila je druga godina 193. olimpijade ili

Lewis

Wallace BEN HUR

Lewis Wallace

Preveo Iso Velikanović

Biblioteka: Stilus 76.

Glavni urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: Lewis Wallace, Ben Hur: A Tale of the Christ

Tekst prijevoda posuvremenila: Anđa Jakovljević

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Grafička priprema: Mario Šantić

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-399-039-2

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001283143.

PREDGOVOR IZDAVAČA

Ben Hur Lewisa Wallacea jedno je od najčitanijih i najprevođenijih djela svjetske književnosti. Od svoga prvog izdanja 1880. godine ovo je remek-djelo postalo puno više od obična romana: postalo je kulturni i duhovni fenomen, „jedno od onih rijetkih djela kojima je suđeno da osvoje svijet i da nadžive većinu suvremenih tvorevina ljudskoga duha“, kako je u predgovoru hrvatskom izdanju te knjige 1925. godine napisao prevoditelj Iso Velikanović. Knjiga je po izlasku naišla na publiku koja, osobito na Zapadu, nije bila sklona religioznom nadahnuću, a ipak je osvojila milijune čitatelja, nadilazeći granice kultura, jezika i vjerskih pripadnosti. Tako danas gotovo i nema naroda koji nema svoj prijevod Ben Hura, pa i najudaljenije zemlje mogu se pohvaliti ovim klasikom – čiji čar i poruka ostaju jednako snažni kao i u trenutku njegove objave, prije punih 145 godina.

Lewis Wallace (1827.–1905.), rođen u saveznoj državi Indiani, bio je osebujna i svestrana američka ličnost 19. stoljeća. Po obrazovanju odvjetnik, u burnim godinama Građanskoga rata postao je vojnik i general te se osobito istaknuo u obrani Washingtona 1864. godine. Kasnije je služio kao guverner Novoga Meksika i američki poslanik u Carigradu. Tek kada je ispunio dužnost prema domovini, posvetio se pisanju, ostavivši iza sebe nekoliko proznih djela. Kruna njegova stvaralaštva sva-

kako je Ben Hur, roman koji je nastao u trenucima osobnoga vjerskog preispitivanja. Wallace je želio napisati pripovijest koja će dočarati svijet u kojem je živio Krist i koja će osvojiti srce i maštu čitatelja.

Središte romana čini sudbina mladoga Židova Jude Ben Hura, čiji se životni put neočekivano ispreplete s Isusovim i koji, tražeći kralja židovskoga, otkriva Kralja nad kraljevima, Sina Božjega i Spasitelja. Wallace je vjerno rekonstruirao svijet Judeje i Rimskoga Carstva, dajući svojoj knjizi istodobno epski zamah i intimni ljudski portret. S jedne strane Ben Hur promatra stari židovski narod koji iščekuje Mesiju, s druge strane moćni, ali već posrnuli Rim, dok se pred njegovim očima otvara novo doba – doba kršćanstva.

Upravo zbog te jedinstvene kombinacije povijesne širine, vjerskoga nadahnuća i pripovjedačke snage, roman je već u 19. stoljeću postao jedan od najvećih svjetskih bestselera. Popularnost mu je samo rasla zahvaljujući brojnim inscenacijama, filmskim adaptacijama i novim izdanjima te i danas zauzima posebno mjesto u kolektivnoj mašti i općoj kulturi čovječanstva.

Hrvatski čitatelji dobili su Ben Hura još davne 1898., ali taj je prijevod bio skraćen i okrnjen. Tek je 1925., zahvaljujući trudu i naporu Ise Velikanovića, jednoga od najuglednijih hrvatskih prevoditelja svih vremena, Ben Hur ugledao svjetlo dana u cijelosti, „bez bilo kakva izostavljanja i skraćivanja“, kako je sam prevoditelj istaknuo u predgovoru tom izdanju. Njegova verzija ostaje i do danas jedini potpuno cjelovit prijevod ovoga romana na hrvatski jezik.

Ovim izdanjem donosimo taj isti prijevod, sada u osvježenu i obnovljenu ruhu, prilagođen suvremenom čitatelju i pažljivo uspoređen s izvornikom, a opet prepoznatljivo Velikanovićev. Wallaceovo remek-djelo, koje uvijek iznova oduševljava nove generacije čitatelja, i dalje zrači snagom pripovijesti, bogatstvom likova i dubinom poruke. Velikanovićeva

prevoditeljska vještina, ritam i izražajnost omogućuju da i u hrvatskom jeziku ova bezvremenska priča sačuva svoju umjetničku snagu i privlačnost.

Velikanović je u svom predgovoru još zapisao da „povijest književnosti toga vremena nije najsrdačnije dočekala Ben Hura“, ali da je o njegovoj besmrtnosti posvjedočio sam život, milijuni čitatelja koje je očarao. To svjedočanstvo vrijedi i danas. Ovo novo izdanje Ben Hura, obnovljeno i približeno suvremenim naraštajima, nastavak je toga života: knjiga koja ne zastarijeva jer govori o vječnim pitanjima ljudskoga srca i jer otvara pogled u „novo preporođeno doba“ kršćanstva koje je, kako piše Wallace, nadvladalo careve i promijenilo svijet.

PRVA KNJIGA

„Uči od filozofa da u svim neobičnim zgodama paziš na uzroke, a kad nema takvih prirodnih uzroka, uteci se Bogu.“ grof de Gabalis

„To ponavljanje stare pripovijesti i jest najmiliji čar domaćega razgovora. Kad ne možemo bez dosade ponavljati često sebi slatke misli, zašto ne bismo dopustili da ih drugi budi u nama još češće?“

Jean Paul F. Richter, Hesperus

Gle, s Dalekoga istoka za zvijezdom mudraci hitaju s ljupkim mirisima.

Za tihane će noći Vladar Svjetla doći, da vlada nad zemljom tihom vlasti; zujkajuć’ vjetrić hodi i ljupka lica vodi –pučini blagoj nove šapće slasti –a pučina zaboravlja da bjesni, začar’o vale tihi ptić čudesni. Milton, Kristovo rođenje, himan

Glava I.

Džebel es Zubleh je planina, duža od pedeset milja, a tako uska da na zemljopisnoj karti izgleda poput gusjenice koja mili s juga na sjever. Ako joj staneš na crvene i bijele klisure i pogledaš prema suncu što izlazi, vidiš samo Arapsku pustinju koja je od iskona igralište istočnih vjetrova, tako mrskih jerihonskim vinogradarima. Podnožje joj je zasuto pijeskom, uzvitlanim s Eufrata i zgrnutim ovamo, jer ta je planina bedem moapskim i amonskim pašnjacima, koje bi inače zauzela pustinja.

Arapin je svemu na jugu i na istoku Judeje nadjenuo svoja imena, tako je u njegovu jeziku Džebel roditelj nebrojenim vadijima, koritima što presijecaju rimsku cestu – danas mutnu sliku onoga što je nekoć bilo, prašnu stazu za sirijske hodočasnike u Meku i iz Meke – paraju brazde, udubljuju se u svom toku, da u kišno doba preliju bujice u Jordan ili, u zadnje im stjecište, u Mrtvo more. Iz jednoga od tih suhih tokova ili, točnije, iz onoga što nastaje na kraju Džebela te ide prema sjeveroistoku i postaje najzad korito rijeke Džeboka, izišao je putnik i uputio se k pustinjskim zaravancima. Neka čitatelj obrati pozornost najprije na toga čovjeka.

Sudeći po izgledu, navršio je četrdeset i petu godinu. Brada mu se, nekoć potpuno crna, što mu se širi niz prsa, progrušala. Lice mu je tamno kao isprženo zrno kave i tako zakriveno crvenom kufijom (kako pustinjski sinovi zovu danas povez na

glavi) da mu se vidi tek jedan dio. Pokatkad podigne oči, krupne i tamne. Na njemu je široka odjeća, uobičajena na cijelom Istoku, ali stil joj se ne može pobliže opisati jer on sjedi u natkrivenoj nosiljci i jaše velika, bijela dromedara. Ljudi sa Zapada teško se mogu oteti dojmu kad prvi put ugledaju devu, opremljenu i natovarenu za pustinju. Ništa nije slično osjećaju koji ta slika izazove u čovjeku. Na koncu dugih karavanskih putova, nakon godina provedenih s beduinima, Zapadnjak će, gdje god bio, zastati i pričekati dok ne prođe ta naočita životinja. Čar joj nije u liku, koji se ni uz kakvu ljubav ne može učiniti krasnim, ni u kretanju, tihu koračanju ili široku izvaljivanju. Kao što more krasi lađu, tako pustinja krasi svoje stvorenje. Zaodijeva ga svim svojim tajnama, i još tako da mi, gledajući ga, mislimo: to je čudo. Životinja, što je sad izišla iz suha korita, mogla bi zaista iziskivati uobičajeno divljenje. Njena boja i visina; široke joj noge; krupnoća njena tijela, koje nije debelo, nego nabijeno mišićima; dug, vitak vrat, zavijen kao u labuda; glava, koja je široka između očiju, a sužava se prema gubici, toliko da bi gotovo stala u žensku narukvicu; njene kretnje, dug, elastičan korak, siguran i tih hod – sve to dokazuje njenu sirijsku krv, koja seže još od Kirovih dana i neprocjenjiva je. Na njoj je obična uzda, koja joj pokriva čelo skrletnim resama, vrat je nakićen mjedenim lančićima, a na svakom zveči srebrn praporac, ali na uzdi nema ni vođica za jahača ni remena za goniča. Oprava, što joj je smještena na hrbat, izum je zbog kojega bi svaki drugi narod osim na Istoku proslavio izumitelja. Sastoji se od dvaju drvenih sanduka, koji su dugi jedva po četiri stope, a namješteni su tako da sa svake strane visi po jedan; unutrašnjost im je podstavljena i obložena sagovima, prilagođena tako da gospodar može sjediti ili napola prileći; iznad svega razapet je zelen pokrov. Široko remenje na hrptu i na prsima i kožni pas, pričvršćeni nebrojenim čvorovima, drže tu opravu na mjestu. Tako su domišljati sinovi Kuša učinili udobnima putove na sunčanoj pripeci po pustinjama, za kojima teže isto toliko po poslovima koliko i za zabavu.

Kad je deva izišla iz zadnje jaruge korita, prešao je putnik granicu El Belke, staroga Amona. Bilo je jutro. Pred njim je sunce, napola zastrto maglom kao vunom; pred njim je i pustinja; nije tu kraljevstvo živoga pijeska, koje je malo dalje, nego kraj kržljave trave; gdje je tlo posuto granitnim gromadama te sivim i smeđim kamenjem, koje je pomiješano s kržljavim bagremima i žbunovima devine trave. Iza se vide hrast, kupina i planika, koji kao da su došli do neke crte, pogledali preko nje u pustoš bez izvora i od straha se šćućurili.

Kraj je staze ili puta. Deva se doima kao da je nešto neprimjetno goni: produžuje i ubrzava korak, pruža glavu ravno prema obzorju; kroz prostrane nozdrve upija zrak u velikim količinama. Nosiljka se njiše, diže se i spušta kao čamac na valovima. Suho lišće šušti joj pod nogama. Povremeno miris nalik na apsint zasladi sav zrak. Ševa i bjelorepka i klisurska lastavica uzlijeću, a bijele jarebice zviždeći i kvocajući odskakuću s puta. Rjeđe koja lisica ili hijena ubrzava trk, da iz sigurne daljine promotri uljeze. S desne se strane uzdižu džebelski brežuljci, a koprena biserne boje na njima mijenja se začas u grimiz, kojem na suncu nema ravna. Iznad najviših im vrhova leti jastreb na širokim krilima u sve širim krugovima. Ali od svega toga ne vidi ništa onaj u nosiljci, ili se na njemu ne da ništa primijetiti. Oči su mu nepomične i snene. I on i životinja izgledaju kao da ih netko vodi.

Dva se sata gegala deva naprijed, držeći se kasa i pravca na istok. Za to vrijeme putnik nije promijenio položaj niti je pogledao desno ili lijevo. U pustinji se daljina ne mjeri ni miljama ni morskim miljama, nego na sat, ili na manzil, postaju: tri i pol morske milje čine sat, petnaest do dvadeset i pet milja manzil; ali to su mjere za običnu devu. Tegleća životinja čiste sirijske pasmine može lako prevaliti tri milje. Punim trkom prestiže ona obične vjetrove. Kako napreduje, tako se mijenja i krajolik. Džebel se protegnuo na zapadnom obzorju kao blijedomodra vrpca. Ponegdje se uzdiže koji tel, brežuljak od ilovače i cementna pijeska. Bazaltno kamenje promalja ponegdje svoje

okrugle vrške, prednje gorske straže protiv ravničarskih sila, ali sve je ostalo pijesak, ponegdje mekan kao izgažena obala, ponegdje nagomilan u valovite brazde; ovdje valovi porasijecani, tamo dugi i nabujali. Isto se tako promijenilo i vrijeme. Sunce je odskočilo visoko, upilo svu rosu i maglu i ugrijalo vjetrić, što ljubi putnika pod pokrovom; u daljini boji zemlju blijedom mliječnom bjelinom, a nebesa svjetlucanjem.

Protekla su još dva sata bez počinka ili skretanja s puta. Vegetacija je nestala. Pijesak, koji se na površini tako stvrdnuo da se od svakoga koraka mrvi u zrnca koja praše, apsolutni je gospodar. Džebel je nestao s vidika, ne vidi se nikakva međa. Sjena, što ga je dosad pratila, odmakla je na sjever te brza isto kao i oni koji je bacaju, a kako nema znaka da bi se stalo, putnikovo je vladanje svakoga časa sve neobičnije.

Treba znati da nitko u pustinji ne traži zabavu. Život i poslovi prolaze po pustinjskim stazama po kojima su kosti mrtvih stvorova razasute kao mnoštvo obiteljskih grbova. Takvi su putovi od izvora do izvora, od pašnjaka do pašnjaka. Najstarijem šeiku srce kuca brže kad se nađe sâm u tim besputnim krajevima. Zato i ovaj čovjek kojega pratimo teško da je krenuo za zabavu, a i ne nalikuje na bjegunca; nije se ni jedan jedini put osvrnuo. U ovakvim su prilikama strah i radoznalost najobičniji osjećaji; njega oni ne dotiču. Kad je čovjek sam-samcat, traži bilo kakvo drugarstvo: pas mu postaje drug, konj mu postaje prijatelj pa mu nije sramota obasipati ih milovanjem i nježnim riječima. Deva nije stekla takvih iskaza, ni dodira ni riječi.

Točno u podne dromedar je stao vlastitom voljom i ispustio neobično žalostan krik ili jecaj kojim njegov soj oduvijek protestira protiv preopterećenja, a ponekad moli za pažnju ili počinak. Od toga se krika gospodar trgnuo, kao da se budi oda sna. Odmaknuo je zavjese, pogledao u sunce, dugo i pomno motrio na sve strane kraj ne bi li se uvjerio da je ovo mjesto koje traži. Zadovoljan s razgledavanjem odahnuo je duboko i kimnuo, kao da veli: „Napokon, napokon!“ Za trenutak je pre-

križio ruke na prsima, nagnuo glavu i tiho se pomolio. Nakon što je izvršio pobožnu dužnost, počeo je silaziti. Iz grla mu se vinuo glas kakav su jamačno slušale još Jobove deve miljenice: Ikh! Ikh! – nalog da kleknu. Životinja je polako poslušala, stenjući. Onda joj jahač stade nogom na vitki vrat i zakorači na pijesak.

Glava II.

Muškarac, kojega vidimo, lijepa je stasa, nije toliko visok koliko je snažan. Odriješio je svilenu uzicu, što mu kufiju drži na glavi, i uklonio bore s resama, da mu se vidi lice – snažno lice, gotovo crno; nisko, široko čelo; orlovski nos; vanjski kutovi očiju malko nakošeni; bujna kosa, kruta, tvrda, metalna sjaja, što mu u mnoštvu pletenica pada na ramena, govore o porijeklu koje se ne može prikriti. Tako su izgledali faraoni i kasniji ptolemeji; tako je izgledao Misrajim, praotac egipatskoga naroda. Na njemu je kamis, bijela pamučna košulja, uskih rukava, sprijeda otvorena, koja mu pada do gležanja, a izvezena je po ovratku i po prsima, preko nje je ogrnuta smeđa vunena kabanica koja se zove, a po svoj se prilici i tada zvala, aba, gornja haljina poludugih rukava, podstavljena pamukom i svilom, svud uokolo obrubljena rubom zagasito žute boje. Na nogama su mu sandale, pričvršćene remenjem od meke kože. Pojas mu je stegnuo kamis oko struka. Osobito je vrijedno uočiti kako je on sam-samcat i premda je pustinja boravište leopardima i lavovima i ljudima koji su isto tako divlji, ipak on nema oružja, pa ni kukasti štap, kojim se vode deve; po tome sudimo barem da je miroljubiv i da je ili neobično hrabar ili pod izvanrednom zaštitom.

Putniku su se ukočili udovi, jer je jahao dugo i namučio se; protrljao je ruke, potabao nogama i prošetao oko vjernoga službenika, koji je već bio zaklopio sjajne oči, u mirnu zado-

voljstvu sa sažvakanom hranom, koju je već našao. Obilazeći, često zastajkuje, zaklanja oči rukama i promatra pustinju dokle mu pogled seže; svaki put kad pogleda, lice mu se namršti od razočaranja, malo, ali ipak dovoljno da oštru promatraču oda kako on očekuje društvo, valjda po dogovoru. U isti mah promatrača uzbuđuje radoznalost kakav je to posao koji iziskuje dogovor na ovako samotnu mjestu daleko od ljudi.

Stranac je doduše razočaran, ali nema sumnje: nada se da će očekivano društvo doći. Dokaz je i to što je pristupio nosiljci te iz kućice ili sanduka, s druge strane, izvadio spužvu i vrčić vode, oprao devi oči, lice i nozdrve. Nakon toga izvadio je iz istoga spremišta okruglo sukno s crvenim i bijelim prugama, svežanj prutova i štap od trske. Taj se štap začas pretvorio u zgodnu spravu od nekoliko članaka koji se zatiču jedan u drugi i stvaraju srednju motku, višu od njegove glave. Kad je uglavio motku, a prutove pozaticao unaokolo, razastro je preko njih sukno i bio je kao u domu – u domu, doduše, koji je puno manji od emirskih i šeikovskih stanova, ali u svakom drugom pogledu njihova slika i prilika. Iz nosiljke je donio i sag ili četvrtast pokrov i pokrio tlo pod šatorom na neosunčanoj strani. Zatim je izišao te ponovno, još pomnije i još oštrije, pogledom preletio po okolnom kraju. Osim daleka čaglja, koji juri ravnicom, i orla, koji leti prema Akapskom zaljevu, i pustinja je dolje i nebo gore bez života.

On se okrene prema devi i reče tiho, jezikom nepoznatim u pustinji:

„Daleko smo od doma, oj, utrkivaču s najbržim vjetrovima, daleko smo od doma, ali Bog je s nama. Budimo strpljivi!“

Zatim izvadi iz kese na sedlu nešto graha i baci ga u torbu, koja se vješa životinji pod gubicu, a kad je vidio kako se vjerni sluga sladi hranom, okrene se i opet počne promatrati pješčani svijet, mutan od pripeke sunca iznad glave.

„Doći će oni“, reče spokojno. „Onaj koji je vodio mene vodi i njih. Pripravit ću...“

Iz kesa, kojima je bio napunjen sanduk, i iz vrbove košarice, koja mu je bila u opremi, povadio je što treba za objed: sitno sapletene plitice od palminih vlakanaca; vino u malim mjehovima; sušenu i dimljenu ovnetinu; šamije bez koštica, to jest sirijske šipke; datulje iz El Šelebija, koje su slasno sočne, a izrasle u nakhilu, u palminim vrtovima srednje Arabije; sir, nalik na „mliječne kriške“ Davidove; i kvasni kruh iz gradske pekare – sve je on to donio i stavio na sag pod šatorom. Kao završetak priprave položio je uz hranu tri svilena pokrivača, kojima otmjeni ljudi na Istoku običavaju za stolom pokriti gostima koljena – okolnost koja otkriva koliko će ih biti na njegovoj gozbi – koliko ih očekuje.

Sve je spremno. On iziđe: gledaj, na istoku u pustinji vidi se crna točka. Stade kao ukopan; oči mu se razrogačile; uhvatila ga jeza, kao da ga je dotaknulo nešto natprirodno. Točka raste: narasla kolika je ruka, naposljetku dobila uobičajenu veličinu.

Ubrzo je na vidiku osvanuo dromedar, isti kao i njegov, visok i bijel, a nosi oštru, putničku hindusku nosiljku. Onda Egipćanin prekriži ruke na prsima i pogleda u nebo.

„Bog je velik!“ uskliknu i oči mu se napune suzama, a duša strahopoštovanjem.

Stranac se približi i stade. Učinilo se da se i on upravo budi.

Opazi devu gdje kleči, šator i muškarca koji na ulazu stoji u molitvi. Prekriži ruke, sagne glavu i pomoli se tiho; trenutak nakon toga spusti se niz devin vrat u pijesak i pođe k Egipćaninu, a Egipćanin k njemu. Gledali su se časkom, onda se zagrlili, to jest svaki je položio desnicu drugom na rame, ljevicom ga obuhvatio, a bradu mu položio najprije na lijevu, a onda na desnu stranu na prsima.

„Mir bio s tobom, slugo istinitoga Boga!“ reče stranac.

„I tebi, brate po istinskoj vjeri! Mir ti i dobrodošlica“, odvrati Egipćanin srdačno.

Došljak je visok, mršav, suha lica, upalih očiju, bijele kose i brade, a lice između cimetove i brončane boje. I on je nenao-

ružan. Odjeća mu je hinduska; oko kape mu je u velikim naborima omotan šal koji tvori turban; haljine su na njemu kao i u Egipćanina, samo mu je aba kraća te se vide široke hlače, skupljene na gležnjima. Umjesto sandala na nogama su mu papuče od crvene kože, šiljastih završetaka. Osim papuča sva mu je odjeća, od glave do pete, bijela. Držanje mu je dostojanstveno, otmjeno, strogo. Višvamitra, najveći asketski junak u istočnjačkoj Ilijadi, ima u njemu savršena predstavnika. Mogao bi se zvati Životom, prožetim Brahminom mudrošću – utjelovljenom pobožnošću. Jedino mu je u očima dokaz čovještva; kad je digao lice Egipćaninu s prsa, u očima su mu blistale suze.

„Bog je velik!“ kliknuo je nakon zagrljaja.

„Blagoslovljeni oni koji mu služe!“ odgovori Egipćanin, čudeći se parafrazi vlastitoga uzvika. „Pričekajmo,“ dodade, „pričekajmo jer gledaj, eno, dolazi i treći.“

Pogledali su na sjever, a tamo, jasna već na vidiku, dolazi njišući se poput lađe treća deva, bijela kao i prve dvije. Pričekali, stojeći jedan uz drugoga, pričekali dok došljak nije stigao, sišao s deve i pošao k njima.

„Mir tebi, brate moj!“ reče on grleći Indijca.

Indijac odgovori:

„Neka bude volja Božja!“

Zadnji je došljak posve drukčiji od prijatelja: slabiji je i lice mu je bijelo; bujna, kovrčava, svijetla kosa prava je kruna na maloj mu, ali lijepoj glavi; toplina tamnomodrih očiju potvrđuje nježnu ćud i srdačnu, čestitu narav. Gologlav je i nenaoružan. Pod nabranim tirskim ogrtačem, koji nosi s elegancijom, i ne znajući za nju, vidi se tunika s kratkim rukavima, koja mu je po vratu izrezana, u struku nabrana vrpcom i pada mu gotovo do koljena tako da su mu vrat, ruke i noge goli. Na nogama su mu sandale. Pedeset godina, valjda i više, proteklo mu je, čini se, bez ikakve druge posljedice, osim što mu je vladanje začinilo dostojanstvenošću i riječi promišljenošću. Tjelesna građa i vedra duša ostali su mu nedirnuti. Ne treba znalcu govoriti od

kakva je roda potekao: ako nije on glavom došao iz Ateninih vrtova, došli su mu preci.

Kad je skinuo ruke s Egipćanina, reče Egipćanin drhtavim glasom:

„Prvoga me je doveo Duh i po tome znam da sam odabran za slugu braći mojoj. Šator je razapet, a kruh je pripravljen za lomljenje. Dajte da vam služim.“

Uhvati ih za ruke, uvede ih u šator, izu im sandale, opra im noge, preli im vodom ruke i obrisa ih ručnicima.

Pošto je oprao i sebi ruke, reče:

„Pobrinimo se za sebe, braćo, kako naša služba iziskuje, i jedimo, da budemo snažni za ono što nam je dužnost. Dok budemo jeli, svatko će ispričati tko je, otkud dolazi i kako se zove.“

Odvede ih k objedu i posadi ih tako da se gledaju u lice. U isti mah im se glave nagnule, ruke su prekrižili na prsima i zajedno su izgovorili naglas molitvu zahvalnicu:

„Oče svemira, Bože, što god imamo, od tebe je; primi našu hvalu i blagoslovi nas da i dalje vršimo tvoju volju.“

Uz tu posljednju riječ podigli su oči i pogledali se. Svaki je govorio jezikom koji druga dvojica nikad nisu čuli, ali svaki je razumio sve što je rečeno. Duše su im zadrhtale od sveta uzbuđenja, jer po tom čudu razabraše nazočnost Božju.

Glava III.

Da kažemo po ondašnjem običaju: ova se netom opisana zgoda dogodila 747. godine od osnutka Rima. Bio je mjesec prosinac i zima je vladala po svim zemljama na istoku Sredozemnoga mora. U to je doba jahače po pustinji često zaokupljala glad. Društvo pod šatorom nije predstavljalo iznimku od toga pravila. Ogladnjeli, dobro su se najeli, a nakon vina zapodjenuli razgovor.

„Putniku u tuđini nije ništa slađe nego kad iz prijateljevih usta čuje svoje ime“, reče Egipćanin koji je započinjao razgovor za objedom. „Imamo još puno dana drugovanja. Vrijeme je da se upoznamo. Ako želi, neka onaj koji je došao posljednji govori prvi.“

Grk započne, isprva polagano, kao čovjek koji bdije nad sobom:

„Ovo što ću vam ispričati, braćo moja, tako je neobično da ni sam ne znam gdje bih započeo ni što bih pravo rekao. Ne razumijem još ni sam. Posve pouzdano znam da vršim Gospodinovu volju i da je ta služba stalan zanos. Kad pomislim na to kakvu sam zadaću poslan izvršiti, takva je neiskazana radost u meni da znam: to je volja Božja.“

Dobri je čovjek zastao, ne može nastaviti, a oni, jednakih osjećaja kao i on, oborili oči.

„Daleko odavde na zapadu“, nastavi, „postoji zemlja koja se ne može zaboraviti, već zato što joj je svijet prevelik dužnik, a taj je dug za ono što je ljudima najčišća slast. Ne govorim o umjetnosti, ne govorim o filozofiji, govorništvu, pjesništvu, ratu; slava joj je, koja će sjati dovijeka, to što će se njenim savršenim slovima razglasiti svemu svijetu Onaj kojega mi idemo naći i objaviti. Zemlja o kojoj govorim jest Grčka. Ja sam Gašpar, sin Kleanta Atenjanina.

Moj narod“, nastavi, „posve se odao znanosti, a od njega sam i ja baštinio tu istu strast. Slučaj je da dva naša filozofa, najveći među mnogima, uče: jedan nauk o duši u svakom čovjeku i o njenoj besmrtnosti, drugi nauk o jednom Bogu, beskrajno pravednu. Od mnogih rasprava koje se vode u školama izabrao sam ove jer su jedine vrijedne truda da se rješavaju i jer sam mislio da između Boga i duše ima neka veza za koju se još ne zna. O toj temi može razum umovati do neke točke, do crne, neprohodne stijene; a kad onamo stigne, preostaje mu jedino da stane i da na sav glas zazove u pomoć. Tako sam ja učinio, ali nikakav glas nije kroz stijenu prodro k meni. U očaju sam se maknuo iz gradova i iz škola.“

Na te riječi pojavio se na suhu Indijčevu licu ozbiljan smiješak koji odobrava.

„U sjevernom dijelu moje domovine, u Tesaliji,“ nastavio je Grk, „nalazi se planina, čuvena kao dom bogova, gdje prebiva Zeus, kojega moji zemljaci drže za najvišega boga; planina se zove Olimp. Onamo sam se sklonio. Našao sam spilju u brežuljku tamo gdje planina, dolazeći sa zapada, zakreće na jugoistok; tamo sam se nastanio i dao se na razmatranje – ne, prepustio sam se sav očekivanju onoga za čim mi je svaki dah bio molitva – očekivanju objavljenja. Vjerujući u Boga, nevidljivoga, ali višnjega, vjerovao sam da ga svom svojom dušom mogu dozvati te će mi se smilovati i odgovoriti mi.“

„I odgovorio je, odgovorio!“ kliknu Grk, dižući ruke sa svilena pokrivača na krilu.

„Slušajte me, braćo“, reče Grk, s teškom se mukom smirujući. „Vrata mojega pustinjskog doma gledaju na morski rukavac, na Termajski zaljev. Jednoga dana vidim kako se s broda, koji je onuda plovio, u more bacio neki čovjek. Isplivao on na obalu. Primio sam ga i pobrinuo se za njega. Bio je Židov, učen u povijesti i u zakonima svojega naroda, i od njega doznadoh da Bog mojih molitava zaista postoji te je vjekovima bio njihov zakonodavac, vladar i kralj. Što je to bilo nego objavljenje o kojem sam sanjao? Moja vjera nije bila uzaludna: Bog mi je odgovorio!“

„Kao što odgovara svima koji s tolikom vjerom vapiju k njemu“, reče Indijac.

„Nažalost,“ pridoda Egipćanin, „malo je mudrih koji bi shvatili kad im on odgovara.“

„To nije sve“, nastavi Grk. „Onaj mi je čovjek pripovijedao još. Rekao je da su proroci, koji su živjeli stoljećima nakon prve objave i razgovarali s Bogom, navijestili da će on ponovno doći. Rekao mi je imena tih proroka i iz svetih knjiga naveo njihove riječi. Rekao je i da je drugi dolazak blizu – očekuje se svakoga časa u Jeruzalemu.“

Grk zastade i s lica mu nestade vedrine.

„Istina je,“ reče ubrzo, „istina je, rekao je da su Bog i objava, o kojima je govorio, bili samo za Židove, a tako će ponovno biti. Onaj koji treba doći bit će kralj židovski. ‘Zar nije imao ništa za ljude drugih naroda?’ upitah. ‘Nije,’ bio je odgovor, izrečen bahatim glasom, ‘nije, mi smo njegov izabrani narod.’ Odgovor mi nije uništio nadu. Kako bi taj Bog ograničio svoju ljubav i dobročinstvo na jedan narod ili, kad bi bilo ovako, na jednu obitelj? Od srca sam to želio znati. Slomio sam mu najzad ponos i shvatio da su njegovi preci bili samo izabrani sluge koji će održavati živom istinu da je naposljetku sav svijet spozna i bude spašen. Kad je Židov otišao i ja opet ostao sam, zanesem dušu opet u molitvu, moleći da mi se dopusti da vidim Kralja kad bude došao i da ga častim. Jedne sam noći sje-

dio pred vratima spilje i nastojao prodrijeti u tajne jer znajući njih, znaš Boga; odjednom na moru preda mnom ili, točnije, u mraku što mu pokriva površinu, spazim zvijezdu koja počinje sjati; polako se diže i primiče dok nije stala nad brežuljkom i iznad mojih vrata tako da me je obasjala svom svojom svjetlošću. Srušio sam se, zaspao, a u snu čuo glas koji mi je govorio: ‘Gašpare! Tvoja je vjera pobijedila! Blagoslovljen si! S drugom dvojicom, koji dolaze iz najdaljih krajeva svijeta, vidjet ćeš

Onoga koji je obećan; bit ćeš mu svjedok. Ustani ujutro i pođi ga naći uzdajući se u Duha koji će te voditi.’

Ustadoh ujutro, a Duh me je obasjao svjetlom jačim od svjetla sunca. Skinem pustinjačku odjeću i odjenem se kao i prije. Iz skrovišta izvadim blago što sam ga bio ponio iz grada. Jedan se brod upravo spremao otploviti. Dozvao sam ga, ukrcao se i iskrcao se u Antiohiji. Tamo sam kupio devu i opremu za nju. Po vrtovima i voćnjacima, koji krase obale Oronta, doputovao sam u Emesu, Damask, Bosim i Filadelfiju; odande ovamo. Eto vam, braćo, moje priče. Da čujem vašu.“

Glava

IV.

Egipćanin i Indijac su se pogledali; jedan je mahnuo rukom, drugi se naklonio i otpočeo:

„Naš brat je dobro govorio. Bile tako mudre i moje riječi!“

Prekinuo je, razmislio na trenutak, potom nastavio:

„Znajte me, braćo, po imenu Melkior. Govorim vam jezikom koji je, ako i nije najstariji na svijetu, prvi pretočen u slova – mislim na indijski sanskrt. Po rodu sam Indijac. Moj je narod bio prvi koji je pošao poljima znanja, prvi ih porazdjeljivao, prvi ih ukrasio. Dogodilo se kasnije što mu drago, četiri će Vede živjeti jer one su praizvori vjere i korisna znanja. Od njih potječu Upa-Vede, koje nam je predao Brahma, a raspravljaju o medicini, streljaštvu, arhitekturi, glazbi i o šezdeset i četiri mehaničke vještine; Ved-Ange, objavljene od nadahnutih svetaca, a posvećene astronomiji, gramatici, prozodiji, izgovoru, čaranju i bajanju, vjerskim obredima i ceremonijama; Up-Ange, koje je napisao mudrac Vijasa, a govore o kozmogoniji, kronologiji i geografiji; u njima su također Ramajana i Mahabharata, herojske pjesme koje ovjekovječuju naše bogove i polubogove. Takve su, braćo, Velike Šastre, ili knjige svetih zakona. One su za mene mrtve, ali će na sve vijeke pričati o silnu geniju mojega naroda. To su bile nade za brzo usavršavanje. Pitate li zašto su se nade izjalovile? Nažalost, knjige su same zakrčile sve putove napretka. Pod izlikom da se brinu za ljudsko stvorenje

njihovi autori nametnuše kobno načelo da se čovjek ne smije baviti otkrićima ili izumima, jer nebesa su ga opskrbila svime što treba. Kad je to stanje postalo svetim zakonom, svjetiljka se indijskoga genija spustila u studenac gdje otad osvjetljuje tijesne zidove i gorke vode.

Te aluzije, braćo, nisu na ponos i vi ćete to razabrati kad vam reknem da Šastre naučavaju o višnjem Bogu, koji se zove Brahma, i da nam Purane, svete pjesme u Up-Angama, pripovijedaju o vrlini i dobrim djelima i o duši. Ako mi dakle brat moj dopušta da kažem,“ smjerno je sagnuo govornik glavu pred Grkom, „stoljećima prije nego što se znalo za njegov narod, dvije su velike ideje, Bog i duša, bile zaokupile sve sile indijskoga duha. Da vam dalje razjasnim, reći ću vam da se u tim istim starim knjigama Brahma prikazuje kao trojstvo – Brahma, Višnu i Šiva. Kažu da je među njima Brahma začetnik našega roda, koji je tijekom stvaranja razdijelio na četiri kaste. Najprije je napučio zemlju dolje i nebesa gore; zatim je zemlju pripravio za zemaljske duhove; onda se iz njegovih usta rodila brahmanska kasta, najsličnija njemu, najviša i najplemenitija, jedini učitelji Vedâ koje su u isti mah potekle s njegovih usana, u konačnu obliku, savršene u svakom korisnom znanju. Onda mu iz ruku potekoše kšatrije, ratnici; iz prsiju, središta života, iziđoše vajsije, privrednici, pastiri, ratari, trgovci; iz nogu, za znak poniženja, potekoše sudre, sluge, osuđeni na jednostavne poslove – robovi, služinčad, težaci, zanatlije. Znajte i da zakon koji se tako rodio s njima brani čovjeku iz jedne kaste da postane član druge kaste; brahman ne može ući u niži red; ako povrijedi zakone svojega stupnja, postaje izopćenik koji je propalica za svakoga osim za propalicu izopćenika kakav je i sam.“

Grkovoj uobrazilji sinule su sve posljedice takva poniženja te je kliknuo:

„Kako bi, braćo, u takvoj državi trebao Bog koji ljubi!“

„Jest,“ dometnu Egipćanin, „Bog koji ljubi kao što je naš.“

Indijcu su se obrve bolno namrštile; kad ga je prošlo uzbuđenje, nastavi blažim glasom:

„Ja sam se rodio kao brahman. Život mi je bio uređen sve do zadnje sitnice, do posljednjega sata. Prvi zalogaj, nadijevanje zamršena mi imena, prvo iznošenje da vidim sunce, omatanje trostrukim koncem, po kojem postajem jedan od dvaput rođenih, uvođenje u prvi red – sve se to slavilo sa svetim rečenicama i strogim ceremonijama. Nisam mogao hodati, jesti, piti ili spavati bez opasnosti da ne povrijedim koji propis. A kazna, braćo, kazna stiže moju dušu! Prema veličini propusta dospijeva mi duša u jedno od nebesa – u najniže Indrino, u najviše Brahmino nebo; ili bude natrag otjerana da živi kao crv, muha, riba ili životinja. Nagrada za savršeno obdržavanje jest blaženstvo ili nestanak u Brahminu biću, a to je nebivstvovanje ili potpun mir.“

Indijac se časkom zamislio, zatim nastavio i rekao:

„Onaj dio brahmanova života, što se zove prvi stupanj, njegovo je naukovanje. Kad sam bio spreman da uđem u drugi stupanj – to jest kad sam bio spreman oženiti se i postati kućedomaćin – sumnjao sam u sve, pa i u Brahmu; bio sam heretik. Iz dubine studenca bio sam gore razabrao svjetlost te sam želio popeti se i vidjeti što sve obasjava ta svjetlost. Naposljetku – ah, nakon tolikih mučnih godina! – iziđoh na svijetli dan i ugledah temelj života, počelo vjere, vezu između duše i Boga – Ljubav!“

Čestitom se čovjeku očito raspalilo smežurano lice i on snažno sastavi ruke. Nastala je šutnja, ona ga dvojica gledaju, Grk kroza suze. On najzad nastavi:

„Ljubavi je sreća u radu; ona se iskušava u tome koliko si voljan pomagati drugima. Nisam mogao mirovati, Brahma je napunio svijet tolikim nevoljama. Zazivale su me sudre, zazivali nebrojeni bogomoljci i žrtve. Otok Ganga Lagor leži tamo gdje svete vode Gangesa nestaju u Indijski ocean. Onamo se skrih. U sjeni hrama, koji je tamo sagrađen mudracu Kapili, u

društvu bogomoljaca, njegovih učenika što ih posvećena svečeva uspomena drži oko njegova doma, mislio sam da ću naći mir. Ali dvaput godišnje dolaze hodočasnici Indijci, tražeći u tim vodama očišćenje. Njihova je nevolja okrijepila moju ljubav. Protiv njena poticaja da govorim stiskao sam usne, jer i jedna riječ protiv Brahme, ili protiv trojstva, ili protiv Šastrâ osudila bi me; bilo kakvo prijazno djelo spram izopćenih brahmana, koji su se katkad dovlačili da umru na usijanu pijesku – dobrostiva riječ, čaša vode koju bih dao – i ja postajem jedan od njih, izgubljen obitelji, domovini, povlasticama, kasti. Ljubav je pobijedila! Govorio sam s učenicima u hramu, oni su me otjerali. Govorio sam s hodočasnicima, oni su me kamenjem odagnali s otoka. Po cestama sam pokušavao propovijedati; slušatelji su bježali od mene ili mi radili o glavi. U cijeloj Indiji nije bilo mjesta gdje bih mogao naći mir ili sigurnost, pa ni među izopćenicima; jer ako i jesu pali, oni ipak vjeruju u Brahmu. U krajnjoj nevolji potražih samoću kamo bih se sakrio od svega osim od Boga. Pođoh uz Ganges k njegovim vrelima, daleko gore na Himalaju. Kad uđoh u klanac prema Hurdwaru, otkud rijeka u neokaljanoj čistoći izbija da poteče po blatnim nizinama, pomolih se za svoj rod i pomislih da mu nisam izgubljen zauvijek. Kroz gudure po klisurama, preko ledenjaka, po vrhovima koji se čine da se uspinju do zvijezda, prevalio sam put na Lang Tso, jezero nevjerojatne ljepote, koje sniva podno Thuse Kangrija, Gurle Mandate i Kailash Parvata, divova što se stoljećima dižu svojim snježnim vrhuncima suncu pred lice. Tamo, u središtu zemlje, gdje se javljaju Ind, Ganges i Brahmaputra, da teku svojim različitim tokovima, gdje se čovječanstvo nastanilo na prvom svojem boravištu i razišlo se da napuči svijet, ostavljajući Baktru, majku gradovima, koja će svjedočiti o toj velikoj istini; gdje se priroda vratila na početak te, sigurna u svojoj beskrajnosti, poziva mudraca i prognanika, obećavajući sigurnost jednom i samoću drugom – onamo sam otišao da budem sam s Bogom, da se molim, postim i iščekujem smrt.“

Glas mu je postao tiši i koščate su se ruke gorljivo sklopile.

„Jedne sam noći hodao obalom uz jezero i govorio tišini što sluša: ‘Kada će doći Bog i potražiti svoje? Zar nema otkupljenja?’ Odjednom je iz vode počelo sijuckati svjetlo; bila je to zvijezda koja se uzdizala prema nebu. Njezin me je sjaj omamio. Dok sam ležao na zemlji, čuo sam beskrajno blag glas koji mi je rekao: ‘Tvoja je ljubav pobijedila. Blagoslovljen si ti, sine Indije! Otkupljenje je na dohvatu. S drugom dvojicom iz dalekih krajeva zemlje ugledat ćeš Otkupitelja i posvjedočit ćeš da je došao. Ustani ujutro i pođi im ususret; uzdaj se u Duha koji će te voditi.’

Od toga me je trenutka svjetlo vodilo te sam shvaćao da je to vidljiva nazočnost Duha. Ujutro krenuh u svijet putem kojim sam došao. U pukotini u gori našao sam dragocjen kamen i prodao ga u Hurdwaru. Prošavši Lahore i Kabul i Jazd stigao sam u Isfahan. Tamo sam kupio devu i doputovao odande u Bagdad, ne čekajući karavane. Putovao sam sâm, bez straha, jer Duh je bio uz mene i uza me je još uvijek. Kolika je slava naša, o, braćo! Vidjet ćemo Otkupitelja – govorit ćemo s njim –klanjat ćemo mu se. Završio sam!“

Glava V.

Živahni Grk radosno kliknu i čestita; nakon toga, s velikim dostojanstvom, progovori Egipćanin:

„Pozdravljam te, brate. Puno si pretrpio i ja se veselim tvojoj pobjedi. Ako ste vas dvojica voljni saslušati me, ispričat ću vam tko sam i kako sam pozvan. Pričekajte trenutak.“

Iziđe i namiri deve; kad se vratio, sjedne.

„Vaše su riječi, braćo, od Duha“, započne, „i Duh me upućuje da ih razumijem. Svaki je od vas govorio osobito o svojoj domovini; postoji velik razlog za to, koji ću razjasniti, ali da tumačenje bude potpuno, najprije bih vam govorio o sebi i o svojem narodu. Ja sam Baltazar Egipćanin.“

Te je posljednje riječi izgovorio spokojno, ali s tolikim dostojanstvom da su se oba slušatelja naklonila govorniku.

„Mnogo je odlika koje bih mogao pripisati svojem narodu,“ nastavi, „ali ću se zaustaviti na jednoj. Povijest je otpočela s nama. Mi smo bili prvi koji smo zapisivanjem ovjekovječili događaje. Mi nemamo tradicija te vam mjesto poezije nudimo izvjesnost. Na pročeljima palačâ i hramova, na obeliscima, na nutarnjim zidovima u grobnicama pozapisivali smo imena naših faraona i njihova djela, a tankim smo papirusima povjerili mudrost naših filozofa i tajne naše religije – sve tajne osim jedne, o kojoj ću odmah govoriti. Stariji nego Vede Para-Brahmine

ili Up-Ange Vjasine, oj, Melkiore; stariji nego pjesme Homerove ili metafizika Platonova, o, moj Gašpare; stariji nego svete knjige ili kraljevi naroda kitajskoga, ili knjige Siddhârthe, sina ljepotice Maje; stariji nego Postanak Židova Mojsija; stariji od bilo kojih ljudskih zapisa spisi su Menesa, prvoga našeg kralja.“ Zastade, upre krupne oči prijazno u Grka i reče: „Za mladosti Helade, oj, Gašpare, tko su bili učitelji njenih učitelja?“

Grk se smješkajući nagnuo.

„Po tim zapisima“, nastavi Baltazar, „znamo da su naši djedovi, kad su došli s Dalekoga istoka, iz kraja gdje izviru tri svete rijeke, iz središta zemaljskoga – iz Staroga Irana, o kojem si govorio, Melkiore – ponijeli povijest svijeta prije potopa, i povijest samoga potopa, kako su je Arijcima predali sinovi Noini; naučavali su o Bogu, Stvoritelju i Postanku, i o duši, besmrtnoj kao Bog. Nakon što obavimo dužnost, koja nas zove, te ako htjednete poći sa mnom, pokazat ću vam svetu knjižnicu našega svećenstva; između ostalih, Knjigu smrti u kojoj su obredi što ih duša mora obdržavati kad je smrt otpravi na put sudnjega dana. Ideje o Bogu i o besmrtnoj duši donesene su pustinjom k Misrajimu, a on ih je donio na obale Nila. Bile su onda u svojoj čistoći lako razumljive, kao što je uvijek ono što Bog namjenjuje našoj sreći; takvo je bilo prvo bogočašće – pjesma i molitva, prirodna duši, koja je radosna, puna nade i ljubi svojega Stvoritelja.“

Grk diže ruke i kliknu:

„Oh, svjetlo jača u meni!“

„I u meni!“ reče Indijac s istim izrazom.

Egipćanin ih pogleda dobrostivo, zatim nastavi i reče:

„Religija je tek zakon koji vezuje čovjeka uz njegova Stvoritelja: kad je čista, u njoj su jedino ti elementi: Bog, duša i njihovo uzajamno spoznanje; iz njih, kad budu primijenjeni, potječu bogočašće, ljubav i nagrada. Taj zakon, kao i svi drugi zakoni božanskoga porijekla – kao onaj zakon što Zemlju vezuje uz

Sunce – bio je u početku usavršen od svojega Tvorca. Takva je,

braćo moja, bila religija prve obitelji; takva je bila religija našega oca Misrajima, a on nije mogao biti slijep za zakon stvaranja koji se nigdje ne očituje tako kao u prvoj vjeri i u najranijem bogočašću. Savršenost je Bog i jednostavnost je savršenost.

Prokletstvo je nad prokletstvima što ljudi diraju i u te istine.“

Zastade, kao da promišlja, kako bi nastavio.

„Mnogi su narodi voljeli slatke nilske vode,“ reče zatim, „Etiopljani, Pali-Potre, Židovi, Asirci, Perzijci, Makedonci, Rimljani, od kojih su im svi osim Židova bili gospodari. Svi ti dolasci i odlasci naroda iskvarili su staru Misrajimovu vjeru.

Dolina palmi postade dolinom bogova. Vrhovno se Biće razdijelilo na osmoricu, od kojih svaki prikazuje stvaralačko načelo u prirodi, a na čelu im je Amon-Ra. Onda su smislili Izidu i Ozirisa i njihov krug koji prikazuju vodu, vatru, zrak i druge sile.“

„Stara budalaština!“ vikne Grk žestoko. „Jedino ono što nam nije na dohvatu ostaje onakvo kakvo treba biti.“

Egipćanin kimne i nastavi.

„Još malo, braćo moja, još malo, dok ne počnem govoriti o sebi. Ono što je naš naum čini se još svetijim kad se usporedi s onim što jest i što je bilo. Zapisi kazuju da je Misrajim zatekao Nil u vlasti Etiopljana, koji su se širili odatle po Afričkoj pustinji, narod bogata, sanjarskoga uma, posve odan obožavanju prirode. Poetski je Perzijanac prinosio žrtve Suncu, kao najsavršenijoj slici Ormuzda, svojega boga; pobožna su djeca Dalekoga istoka izrezivala svoja božanstva od drveta i slonove kosti, ali Etiopljanin, nepismen, bez knjiga, bez bilo kakve mehaničke vještine, mirio je svoju dušu obožavanjem životinja, ptica i kukaca te mu je mačka bila posvećena Rau, bik Izidi, kukac Ptahu. Duga borba s njihovom surovom vjerom završila je tako da je ta vjera postala religija nove države. Nakon toga iskrsli su golemi spomenici, nagomilani na obali uz rijeku i po pustinji – obelisci, labirinti, piramide i kraljevski grobovi,

izmiješani s krokodilskim grobovima. U tako su duboko poniženje, braćo, pali sinovi arijski!“

Prvi je put nestalo Egipćaninove mirnoće: lice mu se doduše nije promijenilo, ali glas mu je klonuo.

„Ne prezirite previše moje zemljake“, započe opet. „Nisu svi oni zaboravili Boga. Rekao sam maloprije, sjećate se valjda, da smo papirusima povjerili sve tajne naše religije osim jedne: o tome vam želim govoriti. Nekoć smo imali kralja, nekoga faraona, koji je uvodio svakakve promjene i novotarije. Da bi ustanovio novi sustav, nastojao je stari izbiti iz pameti ljudi. Židovi su tada kao robovi živjeli kod nas. Bili su odani svojem Bogu, a kad se proganjanje nije više moglo trpjeti, oslobodili su se na način koji se ne može zaboraviti. Govorim sada o zapisima Mojsija, i sâma Židova, koji je došao na dvor i zamolio za dopuštenje da robovi, kojih je tada bilo na milijune, smiju otići iz zemlje. Zamolio je u ime Gospodina Boga izraelskoga. Faraon je odbio. Slušajte što je poslije bilo. Prvo, sva se voda, po jezerima i rijekama, po studencima i sudovima, pretvorila u krv. No vladar je odbio. Zatim su se pojavile žabe i prekrile svu zemlju. I dalje je vladar ostao pri svom. Zatim je Mojsije bacio u zrak pepeo i pomor je zadesio Egipćane. Pougibala je sva stoka, osim židovske. Skakavci su potamanili zelenilo po dolini. U podne je nastao tako crn mrak da ni svjetiljke nisu svijetlile. Naposljetku, noću su pomrli svi egipatski prvorođenci; ni faraonov sin nije izmaknuo. Onda je faraon popustio. Ali kad su Židovi otišli, krenuo je s vojskom za njima. U posljednji se čas rastvorilo more tako da bjegunci prijeđoše more po suhu. Kad potjernici navališe za njima, valovi su se ponovno sastavili i potopili konjanike, pješake, vozače i kralja. Ti si, moj Gašpare, govorio o objavljenju…“

Grku zablistaše modre oči.

„Tu sam zgodu čuo od Židova“, povika. „Ti je, Baltazare, potvrđuješ!“

„Da, ali iz mene govori Egipćanin, a ne Mojsije. Ja tumačim spomenike. Svećenici onih vremena pozapisivali su, na svoj način, ono čemu su bili očevici i objavljenje je živjelo. Tako dolazim do one jedne nezapisane tajne. U mojoj smo domovini, braćo, od dana toga nesretnog faraona imali uvijek dvije religije: jednu tajnu, drugu javnu; jednu s mnogim bogovima, koju je izvršavao narod, drugu s jednim Bogom, koju je gajilo svećenstvo. Radujte se sa mnom, braćo! Koliko god je gazili mnogi narodi, koliko god kinjili kraljevi, koliko god izmišljali neprijatelji, koliko god se mijenjala vremena, sve je bilo uzalud. Kao što sjeme pod nagomilanom zemljom očekuje svoj čas, tako je slavna Istina živjela, a ovo – ovo je njen dan!“

Indijcu je od slasti zadrhtalo istrošeno tijelo, a Grk povika na sav glas:

„Čini mi se da i pustinja pjeva.“

Egipćanin gutnu gutljaj vode iz vrča kraj sebe i nastavi:

„Rodio sam se u Aleksandriji kao knez i svećenik i stekao odgoj uobičajen mojem staležu. No vrlo rano zapadoh u nezadovoljstvo. Nametnuta vjera uči, između ostaloga, i to da duša, kad tijelo bude uništeno, započinje svoj pređašnji put od najnižega do čovječanstva, do najvišega i posljednjega bića, i to bez obzira na vladanje za smrtnoga života. Kad sam čuo za Perzijančevo kraljevstvo svjetlosti, za njegov raj onkraj mosta Chinvata, kamo samo dobri dolaze, zaokupila me je ta misao tako da sam i danju i noću mozgao o usporednim idejama vječite seobe i vječitoga života na nebesima. Ako je Bog pravedan, kako me je moj učitelj učio, zašto nema razlike između dobroga i zloga? Naposljetku mi se razjasnilo, postalo sigurno, zaključkom zakona, na koji sam sveo religiju, da je smrt samo čas rastanka kad opaki napuštaju ili propadaju, a vjernici se uzdižu k višem životu; nije to nirvana Buddhina, ni negativni spokoj Brahmin, Melkiore, ni ono bolje stanje u paklu, koje je jedino nebo što ga daje olimpska vjera, Gašpare, nego život –život djelatan, veseo, vječit – život s Bogom! To me je otkriće

dovelo do drugoga istraživanja. Zašto bi istina i dalje bila tajna za sebičnu utjehu svećenstvu? Nestalo je razloga da se krije. Filozofija nam je napokon donijela snošljivost. U Egiptu umjesto Ramzesa vlada Rim. Jednoga dana u Bruhiju, najsjajnijoj i najnapučenijoj aleksandrijskoj četvrti, ustadoh te sam propovijedao. Slušatelji su mi bili i s Istoka i sa Zapada. Učenjaci koji idu u knjižnicu, svećenici iz Serapeja, besposličari iz muzeja, posjetitelji s trkališta, seljaci iz Rakotide – svjetina zastala da me čuje. Propovijedao sam o Bogu, duši, pravdi i krivici, i o nebesima, nagradi za krepostan život. Tebe su, Melkiore, kamenovali; moji su se slušatelji prvo čudili, zatim smijali. Ponovno sam pokušao; dobacivali su mi pogrde, obasuli mojega Boga smješnoćom i pomračili moje nebo porugom. Da ne tratim uludo vrijeme, odustao sam od njih.“

Indijac duboko uzdahnu i reče:

„Čovjeku je neprijatelj čovjek, brate moj.“

Baltazar ušuti.

„Puno sam razmišljao tražeći uzrok svojega neuspjeha dok mi to napokon nije pošlo za rukom“, reče kad je ponovno progovorio. „Dan puta od grada uz rijeku nalazi se selo u kojem žive pastiri i vrtlari. Uzmem čamac i odvezem se onamo. Navečer sazovem svijet, muškarce i žene, najsiromašnije među siromasima. Propovijedao sam im isto onako kako sam propovijedao u Bruhiju. Oni se nisu smijali. Druge sam večeri govorio opet te su oni povjerovali, obradovali se i razglasili novost. Na trećem je sastanku osnovana zajednica za molitvu. Onda sam se vratio u grad. Dok sam plovio niz rijeku, pod zvijezdama koje mi se nikad nisu činile tako sjajne i tako bliske, izvukao sam ovu pouku: ako želiš započeti promjenu, ne idi velikima i bogatima, nego onima u kojih su prazne čaše sreće, siromašnima i malenima. Onda sam donio odluku i žrtvovao svoj život. Najprije sam se osigurao tako da od svojega velikog imetka imam stalan prihod, uvijek dostupan za pomoć patnicima. Od toga sam dana, braćo, putovao uz Nil i niz Nil, po selima i po

svim plemenima, propovijedajući jednoga Boga, pošten život i nagradu na nebesima. Činio sam dobro – ne dolikuje meni da kažem koliko. Shvatio sam i da je onaj dio svijeta zreo primiti Onoga kojega mi tražimo.“

Rumen je oblila govornikove crnomanjaste obraze, ali je svladao osjećaje i nastavio:

„Godinama me je tako, braćo moja, uznemiravala jedna misao: kad mene ne bude, što će biti s poslom koji sam započeo? Zar će završiti sa mnom? Puno sam puta sanjao o uređenju kojim bih dostojno okrunio svoje djelo. Ne krijem vam ništa, nastojao sam to ostvariti, ali mi se izjalovilo. Braćo, svijet je u takvu stanju da onaj koji bi htio obnoviti staru misrajimsku vjeru mora imati nadljudsko posvećenje, mora ne samo dolaziti u ime Božje, nego i imati potvrdu svojih riječi i mora dokazati sve što govori, pa i Boga. Um je tako zaokupljen pričama i sustavima; tolika lažna božanstva ispunjaju svako mjesto –zemlju, zrak, nebo; tako su se u sve uvriježila da se prijašnjoj religiji možeš vratiti jedino po krvavim stazama, po poljima progonstva, to jest obraćenici trebaju radije umrijeti nego poreći. A tko u ovo doba može do te svrhe uznijeti vjeru ljudsku nego jedino Bog? Da otkupi ljudski rod – ne velim da ga utamani – da otkupi ljudski rod, mora se on još jednom javiti, on sam mora doći.“

Silno je uzbuđenje zaokupilo svu trojicu.

„Zar mi ne idemo naći njega?“ uzviknu Grk.

„Vi razumijete zašto mi je propao pokušaj ustrojavanja“, reče Egipćanin ubrzo. „Ja nisam imao posvećenja. Znao sam da mi rad mora biti uzaludan i zbog toga sam trpio veliki jad. Vjerovao sam u molitvu, a da mi zazivanje bude čisto i snažno, sišao sam kao i vi, braćo moja, s utabanih putova i došao ovamo, gdje još nije bio čovjek, gdje je bio jedino Bog. Otišao sam preko petoga slapa, preko riječnih utoka kod Senara, uz Bahr al Abyad u daleku nepoznatu Afriku. Tamo ujutro planina modra kao nebo baca hladovitu sjenu daleko po zapadnoj

pustinji i svojim slapovima vode snježnice hrani veliko jezero, što joj se s istoka privija uz podnožje. To je jezero majka velikoj rijeci. Dulje od godinu dana ta mi je planina bila dom. Plod palmin hranio mi je tijelo, molitva dušu. Jedne sam noći šetao po voćnjaku uz malo more. ‘Svijet propada. Kada ćeš doći? Zašto ne mogu vidjeti otkupljenje, o, Bože?’ Tako sam se molio. Bistra se voda iskrila zvijezdama. Jedna od njih kao da je krenula s mjesta, iskočila na površinu i tamo mi se sjajno ražarila pred očima. Onda mi se približila i stala mi povrh glave, kao da bih je mogao dohvatiti. Padoh ničice i sakrih lice. Glas neki, koji nije bio zemaljski, reče mi: ‘Tvoja su dobra djela pobijedila. Blagoslovljen si, sine Misrajimov! Otkupljenje dolazi. S drugom dvojicom iz daleka svijeta vidjet ćeš Spasitelja i svjedočit ćeš njega. Ustani ujutro i pođi im ususret. I kad dođete u sveti grad Jeruzalem, pitajte svijet: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.’ Uzdaj se u Duha koji će te voditi.’

Svjetlo mi je obasjalo dušu, da rastjera sumnju, i ostalo uz mene da me upravlja i vodi. Odvelo me je niz rijeku u Memfis, gdje sam se opremio za pustinju. Kupio sam devu i stigao bez počinka ovamo, na Suez i Kufilek i preko zemlje moapske i amonske. Bog je s nama, braćo moja!“

Zašuti, a onda svi zajedno, osjetivši poticaj koji nije dolazio od njih samih, ustadoše i pogledaše se.

„Rekao sam, imalo je svrhu to što smo potanko opisali svoje narode i njihove povijesti“, nastavi Egipćanin. „Onaj kojega tražimo nazvan je ‘kraljem židovskim’, rečeno nam je da pod tim imenom pitamo za njega. Ali sada, kad smo se sastali i čuli jedan drugoga, znamo da je on Otkupitelj, ne samo Židova, nego svih naroda na zemlji. Patrijarh, koji je preživio potop, imao je sa sobom trojicu sinova i njihove obitelji, i oni su nanovo napučili zemlju. Razišli su se iz starodrevnoga Aryana-Vaejah, dobro poznatoga rajskog kraja u srcu Azije. Indija i Daleki istok primili su djecu prvoga sina; potomci najmlađega sina povrvjeli su Sjeverom u Europu; potomci drugoga sina prepla-

vili su pustinje oko Crvenoga mora i prešli u Afriku; i premda ovi posljednji još uvijek uglavnom žive u pokretnim šatorima, neki su ipak izgradili kuće uz Nil.“

Sva se trojica u isti mah ganuše te sastaviše ruke.

„Zar bi se išta moglo urediti na božanskiji način?“ nastavi Baltazar. „Kad nađemo Gospodina, kleknut će pred njega i poklonit će mu se s nama sva trojica braće i sva pokoljenja koja su ih naslijedila. A kad se raziđemo različitim putovima, svijet će primiti nov nauk – da se nebo ne stječe mačem ni ljudskom mudrošću, nego vjerom, ljubavlju i dobrim djelima.“

Nastala je šutnja, prekidana uzdasima i posvećivana suzama, jer radost, što ih je obuzela, nije se mogla skriti. Bila je to radost kojom se raduje duša na obalama rijeke života, mirujući s otkupljenim stvorenjem pred licem Božjim.

Brzo rastaviše ruke i zajedno iziđoše iz šatora. Pustinja je tiha kao nebo. Sunce tek što nije zapalo. Deve spavaju.

Brzo su rastavili šator, a preostalo jelo vratili u bisage; zatim su prijatelji uzjahali deve i pošli jedan za drugim; na čelu im je Egipćanin. Put ih vodi na zapad, u studenu noć. Deve se njišu u stalnu kasu, a drže se pravca i razmaka tako točno da se čini kao da staju u iste stope. Jahači ne govore.

Pojavio se mjesec. I kako te tri duge, bijele sjene bezvučnim korakom hite po tom svjetlomrcanju, činile su se poput sablasti koje bježe od nemilih duhova. Odjednom u zraku pred njima, kao na vrhu niska brežuljka, buknuo iskričav plamen; kad ga pogledaše, prikaza se skupila u žarište blistava sjaja. Srca im zakucala naglo; duše im protrnule i oni uzviknuli u jedan glas: „Zvijezda! Zvijezda! Bog je s nama!“

SADRŽAJ

PREDGOVOR IZDAVAČA 5

PRVA KNJIGA 9

DRUGA KNJIGA 91

TREĆA KNJIGA 147

ČETVRTA KNJIGA 195

PETA KNJIGA 321 ŠESTA KNJIGA 439

SEDMA KNJIGA 493

OSMA KNJIGA 531

747. godina od osnutka Rima, 67. godina Heroda Velikoga i 35. godina njegova vladanja; četvrta prije početka kršćanske ere. Po židovskom običaju, danji sati započinju sa suncem pa je prvi sat prvi nakon izlaska sunca; da budemo točni, sajam je pred Jafskim vratima o spomenutom prvom danjem satu u punu jeku i vrlo živ. Masivna su krila širom otvorena od svanuća. Trgovina, uvijek nasrtljiva, provalila kroz nadsvođeni ulaz u usku ulicu i dvorište, koji uz zidine velike kule vode u grad. Kako je Jeruzalem u brežuljkastu kraju, jutarnji je zrak sada prilično oštar. Sunčane zrake, koje obećavaju toplinu, šuljaju se izazovno visoko uz kruništa i tornjiće velikih zgrada unaokolo, s kojih se razliježe gukanje golubova i lepršanje nji-

Ben Hur, jedan od najvećih bestselera svih vremena, već više od stoljeća oduševljava milijune čitatelja diljem svijeta. Ova epska priča donosi dramatičan život mladoga židovskog plemića Jude Ben Hura, kojega izdaja i nepravda bacaju u ropstvo pod rimskom čizmom. U potrazi za osvetom i slavom, kroz arene, morske bitke i dvorske spletke, Ben Hur traži kralja koji će srušiti Rim – a nalazi Kralja nad kraljevima, Isusa Krista, Spasitelja koji osvaja srca. No to je i priča o ljubavi: hoće li Ben Hurovo srce osvojiti zavodljiva Ira, puna strasti i ambicije, ili odana Estera, koja bi mogla postati oslonac njegove duše? Spajajući dramatičnu potragu za osvetom s preobrazbom u vjeri i ljubavi, ova uzbudljiva pripovijest pred čitatelja stavlja raskošni svijet Izraela i Rima na prijelazu epoha: narod u iščekivanju Mesije, Carstvo na vrhuncu moći, ali i nova vjera koja raste u katakombama i iznutra mijenja povijest i živote ljudi.

Da se upoznamo sa svijetom u svetom gradu, i sa strancima i s domaćima, stat ćemo na vrata i promotriti prizor. Neće se ukazati bolja prilika da bacimo pogled na narod koji će kasnije upasti u posve drukčije raspoloženje nego što ga obuzima

Verbum s ponosom predstavlja ovo jedino cjelovito hrvatsko izdanje Ben Hura u vrsnu prijevodu Ise Velikanovića, jednoga od naših najvećih prevoditelja. Osvježeno i prilagođeno suvremenom čitatelju, a u potpunosti vjerno Velikanovićevu izričaju, ovo izdanje predstavlja novu priliku da se otkrije ovaj jedinstveni roman, u kojem se epska avantura spaja s najdubljim pitanjima vjere, ljubavi i vječnoga smisla. Roman koji oduševljava, nadahnjuje i osvaja srca svih generacija.

Prizor je u prvi mah potpuna zbrka – zbrka rada, glasova, boja i stvari. Pogotovo je tako u uličici i u dvorištu. Tamo je zemlja popločana velikim, nezgrapnim pločama, od kojih se svaki krik, zvuk i topot odbija i uvećava zbrku koja bruji i tutnji između čvrstih zidina, što se nadvijaju. Ali kad se malo umiješamo u gužvu, kad se malo sprijateljimo s poslima koji tu teku, bit će nam jasnije.

„Jedno od onih rijetkih djela kojima je suđeno da osvoje svijet i da nadžive većinu suvremenih tvorevina ljudskoga duha (…) Za Ben Hura, za besmrtnost Wallaceova djela svjedoči život, svjedoče milijuni koje je očarao.“

Iso Velikanović

Magarac stoji i drijema pod košarama punima leće, graha, luka i krastavaca, tek donesenih iz vrtova i s galilejskih zaravanaka. Kad im gospodar nije zabavljen posluživanjem kupaca, hvali on svoju robu govorom koji razumiju samo upućeni ljudi. Nema ničega jednostavnijeg od njegove odjeće: sandale i nebijeljen, neobojen ogrtač, prebačen preko jednoga ramena i opasan oko struka. U blizini, a puno veća i neobičnija, premda teško onako strpljiva kao magarac, kleči deva, koštunjava, kosmata i siva, s dugim runjavim čupama riđe boje ispod grla, po vratu i po tijelu, i s tovarom čudno razmještenih kutija i košara