Issuu

OBLIK SVIJETA

STEPHEN FREEMAN

grubo je pretjerivanje. Dinamika naše moderne civilizacije i njezin industrijski život kudikamo su složeniji i ne mogu se objasniti na taj način. Istina je, s druge strane, da između stabla i Crkve odnosi i nisu baš najbolji. Svijet iz kojeg je Bog izgnan jest svijet u kojem ništa nije sveto. Posljedice takve odsutnosti neminovno su katastrofalne. Dvokatni svijet ima i podmuklije učinke. S naš odnos s Bogom u takvom svijetu srozan je na moralnu ili forenzičku razinu. Bog nije s nama; On je odsutan. Naš život nije sjedinjen s Njegovim; taj se život shvaća jednako sekulariziranim i neovisnim kao što je i svijet koji nastanjuje. Kršćanstvo može pozivati svoje pristaše da budu dobri, ali takva dobrota bit će malošto drugo doli inačica sekularne dobrote. U isti mah, moralnost brzo postaje politička moralnost jer politika je određujuće obilježje svijeta kad se on shvati kao

SVEPRISUTNI

O Bogu koji prebiva među nama

Kao što je religijsko vjerovanje preopterećeno sveprisutnom sumnjom u dvokatni svijet, tako sve na prvom katu teži urušiti se u sebe kad se ukloni Bog. Često čujemo kako se navodi tvrdnja Dostojevskog: „Ako nema Boga, sve je dopušteno.” No ondje gdje je sve dopušteno, umanjuje se vrijednost svake stvari. Kad se Bog ukloni iz svakodnevnog života, malo je toga osim sirove snage (ili bogatstva) što ostaje kao mjerilo svega. G. K. Chesterton napisao je: „Kad čovjek prestane vje-

„Našim je srcima potrebno doći do konačnog i neoborivog zaključka da je Bog sveprisutan – da je On stvarniji od stvari za koje mislimo da su ‘stvarne’ i da je duboko i potpuno posvećen našoj preobrazbi u sliku Njegova ljubljenog Sina.”

OBLIK SVIJETA

Zašto nam se čini da je Bog daleko? Zašto se u dubini duše osjećamo odvojeni od stvarnosti? Kako to da naša vjera sve rjeđe dotiče našu svakodnevicu?

U suvremenome sekulariziranom svijetu mnogi kršćani, često i nesvjesno, smještaju Boga „na kat” – negdje gore, izvan stvarnog života. Time gubimo ne samo osjećaj Božje prisutnosti nego i duboko iskustvo smisla, pripadnosti i svetosti svakodnevice.

Stephen Freeman

U knjizi Sveprisutni popularni duhovni autor Stephen Freeman poziva nas da ponovno otkrijemo svijet u kojem je Bog živ, djelatan i prisutan u svemu što nas okružuje – u ljudima, stvarima, trenucima, bolima i radostima. Svijet koji nije podijeljen na „sveto” i „svjetovno” i u kojemu nema „katova”, jer je Bog u njemu sveprisutan.

Ova knjiga predstavlja poziv i putokaz za povratak vjeri koja žeđa za Bogom koji je temelj našeg života, koji sve ispunja i koji nam je neizmjerno blizak. Jer Bog nije daleki promatrač, već Otac koji nas ljubi i koji je potpuno posvećen našoj preobrazbi u sliku Njegova ljubljenog Sina. Čitajući ovu knjigu, zakoračit ćete u čudesni svijet „jednokatnog svemira” – i susresti Boga koji prebiva među nama.

Valja napomenuti u ovome prvom poglavlju da slika dvokatnog svijeta nije moj izum. Našao sam je u spisima protestantskog mislioca Francisa Schaeﬀera. On ju je uporabio za opis podjele u naravi istine. Moja uporaba te slike puno je svjetovnija, iako sam dužan priznati gdje sam je prvi put susreo. Isto tako, priroda svijeta shvaćenog na sekularan način bila je temom razmatranja više mislilaca s kraja 20. stoljeća. O. Alexander Schmemann posvetio je puno pozornosti tomu pitanju u svojoj divnoj knjižici Za život svijeta. Katolički pisac Thomas Howard učinio je nešto slično u knjizi Sjaj u običnosti (engl. Splendor in the Ordinary). Čini mi se da bi svatko tko dolazi iz neke sakramentalne tradicije trebao osjećati stanovitu kognitivnu disonanciju sa zvukovima i slikama sekularizirane misli. Jer Bog koji se utjelovio i boravio među nama zacijelo je isti Bog koji nastavlja uzimati uobičajene stvari, primjerice kruh i vino, ulje i vodu, jednako kao i muškarce i žene, te ih pretvarati u sredstva svoje prisutnosti među nama. Jer On je zbilja sveprisutan i sve ispunja.

Stephen Freeman SVEPRISUTNI

stephen freeman

SVEPRISUTNI

O Bogu koji prebiva među nama

Preveo Marko Gregorić

Biblioteka: Fides 114.

Urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: Everywhere Present: Christianity in a One-Storey Universe

Published by arrangement with the original publisher, Ancient Faith

Publishing (formerly known as Conciliar Press)

Slika na naslovnici (Public domain, via Wikimedia Commons): Robert

Zünd: Put u Emaus.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić

Lektura: Ivana Vrtič

Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-903-9

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200209090.

POPRATNA RIJEČ IZDAVAČA

Postoje knjige koje nas ne zaokupe samo svojim sadržajem, već nas potiču na duboko promišljanje i preokreću naš pogled na svijet. Knjiga Sveprisutni poznatoga duhovnog autora Stephena Freemana upravo je takvo djelo. Napisana jednostavnim stilom, ova knjiga donosi snažno svjedočanstvo o Bogu koji nije dalek Bog, udaljen i odvojen od naše svakodnevnice, već Bog koji je s nama ovdje i sada – prisutan u svakom trenutku našeg života.

U svojoj knjizi Freeman raskrinkava veliku suvremenu zabludu prema kojoj ono „duhovno” postoji samo u određenim trenucima, dok bi svi ostali životni trenuci predstavljali ono „obično” i „svakodnevno”. Odbacujući iluziju „dvokatnog svijeta” i rušeći zid koji dijeli „duhovno” od „svjetovnog”, Freeman zapravo odbacuje „sekulariziranu” viziju života i otvara pogled na svijet u kojemu su svi životni trenuci, sav svijet i sve stvoreno, prožeti Božjom prisutnošću.

Riječ je zapravo o sakramentalnom pogledu na stvarnost i povratku svijesti o prožetosti materije

POPRATNA RIJEČ IZDAVAČA

Božjom milošću, jer, kao što sam autor ističe, „kad se god Bog i sve što je s Njim povezano isključe iz svakodnevnog života – kad se god riječima kao što su ‘normalno’ i ‘uobičajeno’ počne opisivati svijet bez Boga – unaprijed je izvjesno da će Bog i sve što je s Njim povezano postajati sve daljim i sve manje važnim za naše živote. Bog protjeran na drugi kat ubrzo će izgledati kao puka priča o Bogu i naposljetku potpuna odsutnost Boga.”

Freeman je svećenik Američke pravoslavne Crkve i premda dolazi iz istočne duhovne tradicije, Freemanova je poruka u punom smislu riječi katolička, odnosno sveopća, i upućena je svakome tko želi ucjeloviti svoj život sviješću o Bogu, odnosno „nadvladati rascjepkanost koju diktira naša kultura te posvetiti sve stvorenje spomenom na Boga, svjedočanstvom Njegove Prisutnosti.” U tome smislu Freemanova knjiga predstavlja most – ne samo između „svetoga” i „svakodnevnoga” nego i između kršćanskog Istoka i Zapada koji, prema riječima svetog Ivana Pavla II., predstavljaju dva plućna krila kojima Crkva mora disati (usp. Ut unum sint, 54).

A na golemo blago kršćanskog Istoka podsjetio nas je i papa Lav XIV., pozvavši na ponovno otkrivanje žive otajstvenosti istočnih liturgija koje „uključuju ljudsku osobu u njezinoj cjelovitosti, koje pjevaju ljepotu spasenja i izazivaju osjećaj ču-

POPRATNA RIJEČ IZDAVAČA

đenja pred Božjom veličinom koja obuhvaća našu ljudsku malenost!”

Knjiga Sveprisutni predstavlja dio kršćanskog blaga koje nam tradicija istočne Crkve živo stavlja pred oči – duhovnog bogatstva koje nam je svima zajedničko i koje i katolički vjernici stoga mogu i trebaju upoznati, cijeniti i ugraditi u svoj duhovni život – i upravo smo je zato, prepoznavši njezinu iznimnu vrijednost i aktualnost, odlučili objaviti.

Nadamo se i vjerujemo da će ova knjiga u umu i srcu svakog čitatelja probuditi vjeru u Boga koji je „sveprisutan i sve ispunja”, koji je stvarniji od stvari za koje mislimo da su „stvarne” i koji je „duboko i potpuno posvećen našoj preobrazbi u sliku Njegova ljubljenog Sina”.

Za moju ljubljenu obitelj

PREDGOVOR

Izvrsna knjiga o. Stephena Freemana priča je o tome kako je vjera u našem društvu narušena sekularizmom. Ono što je bilo cjelovito viđenje Boga i čovjeka, božanskog i stvorenog, u „jednokatnom svijetu” postalo je dualističko odvajanje Boga od ljudskog života u skladu s „dvokatnim” obrascem, u kojem je Bog odsutan s prvog kata te se ljudi počinju pitati ima li uopće Nekoga gore. O. Stephen u svojem izlaganju analizira, krasnim pripovjednim stilom, sve različite aspekte gubitka svijesti o Božjoj prisutnosti u našem svijetu. Bog nije nestao iz našeg svijeta, ali smo ga pokušali izgnati na drugi kat.

Jedno od glavnih načela kršćanskog viđenja stvarnosti jest da je Bog sveprisutan i da ispunjava svekoliku stvarnost. Na tome načelu temelji se ključni kršćanski zadatak postajanja svjesnim te Prisutnosti i unošenja te svijesti u svaki vid našeg života. Sekularizam je rascjepkavanje Boga i religije, a i svega drugoga, u samostalne i nepovezane dijelove naših života. Sekularizam ne poriče da Bog postoji, nego više utvrđuje da On ima svoje

PREDGOVOR

mjesto i ne utječe nužno na druga područja naših života. No to rascjepkavanje ubrzo vodi k potpunom isključenju Boga, zbog našeg nastojanja da stvorimo svijet u kojem ćemo živjeti na temelju vlastitih rasuđivanja. Tako je nastao svojevrstan kršćanski ateizam, u kojem djelujemo kao da je Bog odsutan ili čak nepostojeći. Taj funkcionalni ateizam potom se srozava u nevjeru.

Pravi kršćanski zadatak jest ucjeloviti naše živote i našu svijest sviješću o Bogu, nadvladati rascjepkanost koju diktira naša kultura te posvetiti sve stvorenje spomenom na Boga, svjedočanstvom Njegove Prisutnosti. Zapravo, ne postoji ništa što nije prožeto Bogom i ne možemo nikamo pobjeći od Prisutnosti. Živimo, tako reći, u Božjoj utrobi. Nije se Bog udaljio od naše svijesti, već smo ga mi iz nje otjerali i zaboravili Njegovu Prisutnost, namjerno se okrećući od same Stvarnosti.

Zadatak koji nam se nameće jest kako nadvladati privid naše vlastite neovisnosti i izručiti se Njemu koji vlada nad svime. Doista, rascjepkani je svijet privid koji smo sami proizveli. To je premoć racionalnog uma nad duhovnom intuicijom, glave nad srcem. Njezin je plod ugodan svijet sa sigurnim granicama naših vlastitih ograničenih shvaćanja i uskog viđenja, iluzija da ga možemo shvatiti i kontrolirati jer taj svijet nije stvorio Bog. Kad se granice sruše i izgubimo kontrolu nad svo-

PREDGOVOR

jim zamišljenim svijetom, što je neizbježno kao smrt, tada se možda možemo uhvatiti u koštac sa samom Stvarnošću i svijetom kakav uistinu jest.

To je razočaranje nužno, iako je bolno. Samo tada možemo zbaciti jaram ograničenja našega osjetilnog opažanja i racionalnog shvaćanja. Samo tada Bog može prodrijeti i probuditi nas iz našeg sna i našeg svijeta mašte.

Jako je moderno izjašnjavati se kao ateist, pratiti struju ovog ili onog trenda jedva prikrivenog buntovništva i hrabro se zauzimati za očuvanje svoga jadnog i sebičnog viđenja svijeta. Udobni ateizam, prisutan u školama i na sveučilištima, ubrzo propada, i život bez Boga postaje užasavajućim. Bez vjere, bez duhovnog viđenja i intuicije Boga, postoji samo očajanje. Upravo je to očajanje ono što zahvaća naše društvo. Bojimo li se da je naša baka možda imala pravo kad je pješačila u crkvu na one duge propovijedi i beskonačna bogoslužja? Jesmo li sposobni priznati da je naše vlastito viđenje stvarnosti, naše vlastito shvaćanje, možda neadekvatno? Jesmo li čak sposobni priznati da možda postoji stvarnost iznad onog što možemo dotaknuti i izmjeriti? Mislimo li da možemo izbrisati svoju svijest, oduzimajući sebi život, u krajnjem činu očajanja? Kako je tragično da toliko popularnih verzija kršćanstva pronose sekulariziranu poruku. One odstranjuju Boga, dopuštajući mu da s vreme-

na na vrijeme odnekud iskrsne. One su izgubile svijest o prožetosti materije Božjom milošću, sakramentalno viđenje stvarnosti. One ističu da je euharistija samo vino i kruh, krštenje samo kupka i da svijet djeluje neovisno o Bogu. One propovijedaju moralizam bivanja „dobrim”, dovodeći samo do opsesije krivnjom i onda, kad ona postane nepodnošljiva, do besramlja. One propovijedaju da se spasenje postiže pukim odlaskom na ispovijed i da ono znači odlazak u „raj” umjesto u „pakao” – a ne život življen u suradnji s Božjom milošću, zahvaljujući kojoj će tijelo, um i srce posvećeni Prisutnošću, „ponovo rođeni iz vode i Duha” u krštenju, nastaviti živjeti zauvijek i, nadživljavajući samu smrt, uskrsnuti. Kršćanski put, kako ga shvaća pravoslavna tradicija, put je koji vodi pravoj slobodi, življenju u stvarnosti kakva jest, opažanju Istine. Mi shvaćamo da su naši racionalni umovi ograničeni i da je naše razumijevanje ograničeno. Stoga smo slobodni stajati pred beskonačnim ponorom Božjeg otajstva u tišini. Ne moramo ga definirati; ne moramo ga opisivati. Ono jednostavno jest. Ili, točnije, On jednostavno jest. I svekoliko stvorenje blista Njegovom slavom i pjeva hvalospjev Bogu. Slijedimo li taj put, on nam daje uši da čujemo kozmički himan hvale i glas da mu se pridružimo; daje nam oči da opažamo i osjetila da kušamo i mirišemo te intuitiv-

PREDGOVOR

no znanje o tome da je Bog onaj Prisutni, da sve postoji u Njemu i da su naše spasenje i vječni život svjesnost u Njemu.

† Jonah

Mitropolit čitave Amerike i Kanade (OCA)

1. OBLIK SVIJETA

Kralju nebeski, Utješitelju, Duše Istine, Koji svagdje prebivaš i sve ispunjaš, Riznico dobara i darovatelju Života, Dođi, nastani se u nama, Očisti nas od svake ljage

I spasi, o Ti koji si dobar!

(Iz pravoslavne „Trosvete pjesme”)

Djetinjstvo sam proveo pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća na napola ruralnom Jugu. To je bilo vrlo homogeno kulturno ozračje, obilježeno svojim sjećanjem na prošlost (često mračnu) i nadom u budućnost na „Novom Jugu”. No ta budućnost značila je malo što osim blagostanja. Svi su se nadali blagostanju. Ta je kultura bila obilježena i religijom – protestantskom, gotovo bez iznimke, pretežito baptističkom. U tome sam okružju prvi put povjerovao u Boga. Iako sam imao ideju Boga u kojeg sam vjerovao, nisam imao neposrednu svijest o Bogu prisutnom

u samom svijetu. Postojao je velik rascjep između Boga u kojeg sam vjerovao i gotovo svega što me okruživalo.

Postojala je prešutna udaljenost između živih i mrtvih koju ništa nije moglo poremetiti. Kao da nitko nije primjećivao kako je sam Bog odijeljen od nas istom udaljenošću.

Mnoga od mojih najranijih vjerskih sjećanja povezana su s pogrebima. Potječem iz velike obitelji, čiji su članovi živjeli u istom okrugu. Neizbježno, smrt je redovito posjećivala moju obitelj. Sami pogrebi bili su usmjereni ponajprije na žive. Pokojne se s poštovanjem pratilo na vječni počinak. Nije se dobro gledalo na očitovanja snažnih emocija. Dan pokopa često je završavao dugom obiteljskom večerom u kući djeda i bake, na kojoj su se djeca igrala kao i uvijek, a razgovori brzo prelazili na vječne teme: obitelj, gospodarstvo i automobile. Jednom pokopane, pokojne se uglavnom smatralo mrtvima i odsutnima. Malo se govorilo o raju, još manje o paklu. Protestantski svijet nije imao čistilišta i pokojnicima se nije poklanjala nikakva pozornost, osim u vidu utjehe za one kojima je njihov odlazak najteže pao. Nije bilo molitava za duše, nisu se palile svijeće i nije se razgovaralo o njihovu vječnom stanju. Smrt je značila kraj ovog života i, premda smo bili naučeni vjerovati u život poslije smrti, naše se iskustvo

OBLIK SVIJETA

često svodilo na prazninu koju nikakva misao nije mogla ispuniti.

Očita u svemu tome bila je konačnost smrti.

Postojala je prešutna udaljenost između živih i mrtvih koju ništa nije moglo poremetiti. Kao da nitko nije primjećivao kako je s m Bog odijeljen od nas istom udaljenošću. Jer ako su mrtvi sada s Isusom i tako daleko od nas, koliko je onda daleko s m Isus? Udaljenost između Boga i svijeta bila je prešutni dio krajolika u kojem sam živio.

Gotovo su svi vjerovali u Boga, ali ta vjera gotovo uopće nije utjecala na svakodnevni život.

Postojala je moralna veza, osjećaj da je naš svijet povezan s Bogom preko onog što ljudi „moraju” činiti ili preko onog što bi oni „trebali” vjerovati. No veliki jaz između Božjeg prebivališta i prizorišta u kojem se odvijao svakodnevni život bio je nepremostiv. Jedan od najočitijih pokazatelja toga jaza bila je odsutnost onih koji su napustili ovaj svijet.

Oblik svijeta mojeg djetinjstva nije bio izum južnjačkog protestantizma. Taj je oblik bio uklopljen u puno širu kulturu, nastalu kao spoj protestantske reformacije i početaka moderne kulture u 16. i 17. stoljeću. Danas je to prevladavajući oblik, zajednički većini kultura modernoga zapadnog svijeta. To je svijet u kojem žive moderni vjernici. To je i svijet koji postaje sve neprijateljskiji prema religijskom vjerovanju.

S vremenom sam počeo poimati taj moderni kulturni konstrukt kao „dvokatni svijet”. Kao da je riječ o dvokatnici: mi živimo ovdje, na zemlji, na prvom katu, gdje su stvari jednostavno stvari i gdje se sve zbiva u skladu s običnim, prirodnim zakonima, dok Bog živi na nebu, na gornjem katu, i uvelike je odsutan iz našega životnog prostora. Da bi ovdje bilo što učinio, Bog mora obustaviti prirodne zakone i izvesti čudo. Koliko često On to čini, predmet je rasprave među kršćanima i mnogima drugima u našoj kulturi – koja se često procjenjuje upravo prema tome koliko je konzervativna ili liberalna njihova religija. Učinci te udaljenosti sveobuhvatni su u području vjerskog iskustva, a nerijetko i u drugim područjima. Proveo sam dvije godine službe kao bolnički kapelan u istočnom Tennesseeju. Radio sam u domovima za smrtno bolesne pacijente – slušajući njih i njihove obitelji i pružajući im svaku pomoć koju sam im mogao pružiti kako bih im olakšao kraj života. Kultura je u tim situacijama bila uvelike ista ona koju sam poznavao kao dijete. No sada sam je promatrao kao odrasla osoba. Obred smrti i umiranja gotovo da se i nije promijenio, barem u ruralnim područjima. Oblik svijeta ostao je isti. Iako je vjerovanje bilo prešutno, većina je shvaćala da živimo u dvokatnom svijetu. Tijekom te službe postalo mi je jasno da je udaljenost između prvog i drugog kata – uočena udaljenost između

OBLIK SVIJETA

svakodnevnog života i Boga – prouzrokovala veliku nesigurnost što se tiče mrtvih i još više otežala muke umiranja.

Postoji tamna strana za religiozno vjerovanje u okviru dvokatnog svijeta. Tamna skrivena misao koja se često izbjegava jest sumnja da na drugom katu možda nitko ne živi: ni Bog, ni pokojnici. Ono što je normalno i uobičajeno, o čemu razmišljamo kao o prvom katu, možda je sve što postoji. Tamna strana dvokatnog svijeta počiva u tome da su nevjerovanje i ateizam njegovi najprirodniji izrazi. Drugi kat religiozni je konstrukt koji pokušava spasiti nešto od svijeta koji je prethodio sekularnoj misli. Ali u okviru dvokatnog svijeta takva nastojanja uvijek će voditi izgubljenu bitku. Dvokatni svijet drugi je način opisivanja sekularne kulture. Riječ sekularan ne smije se brkati s riječju ateistički. Za razliku od ove, ona upućuje na odijeljenost između svakodnevnog života i Boga. Ta odijeljenost ima korijen u vjerskim i političkim ratovima 16. i 17. stoljeća. Najlakši način postizanja mira između zaraćenih vjerskih strana bio je uklanjanje vjerske raspre iz sfere svakodnevnog života. To odvajanje u početku se ostvarilo tako što se utvrdilo da zasebna zemlja može imati zasebnu religiju. Augsburški vjerski mir (1555.) pružio je načelo cuius regio, eius religio, u skladu s kojim će religija vladajućeg kneza (eius religio) biti religija svakoga političkog područja

pod njegovom vlašću (cuius regio). To je načelo bilo uspješno ondje gdje je stanovništvo bilo vjerski homogeno, iako je uključivalo demografska premještanja kako bi se ta homogenost postigla.

Međutim, svijet je odbio ostati vjerski homogen. U isto vrijeme dok se Europa dijelila na temelju vjerskih pripadnosti, Novi svijet išao je u suprotnom smjeru. Na kraju 18. stoljeća nastale su Sjedinjene Američke Države kao prva izričito sekularna država. To što je ona bila sekularna nije značilo da je bila ateistička. No nije imala nikakvu prepoznatljivu državnu religiju: eius religio bio je protjeran na drugi kat. Država (cuius regio) službeno je bila prvi kat, bez bilo kakve osobite vjerske pripadnosti ili prisutnosti.

U sekularnom svijetu postoje sfere u koje Bog ne može ući – ili, ako uđe, mora šutjeti i ostati neprepoznat. Te su sfere većim dijelom političke i javne. No sekularni prostor, svojevrsna vjerski neutralna zona, puno je skloniji širenju nego sužavanju. Postoje, dakako, mjesta u koja Bog može ući (kao što su crkve), ali čak je i njihov prostor sve ugroženiji Njegovom prisutnošću. Rastući broj „svima otvorenih” crkava stavlja u drugi plan odnos s Bogom i, umjesto toga, nudi „životno treniranje”. Neke kršćanske crkve uklonile su s ulaznih natpisa svaki spomen na svoju konfesiju, ponekad čak i ne spominjući da je posrijedi ulaz u crkvu. U mome gradu mjesna unitarijan-

OBLIK SVIJETA

sko-univerzalistička zajednica ustrajava na plaćanju poreza na imovinu, priznajući državu na način koji označava trijumf sekularnog.

Kad se god Bog i sve što je s Njim povezano isključe iz svakodnevnog života, unaprijed je izvjesno da će Bog i sve što je s Njim povezano postajati sve daljima i sve manje važnima za naše živote.

Na prvom katu sve što ima veze s vjerom okruženo je ozračjem sumnje. Ponekad se ta sumnja iskreno izražava u blagom obliku vjerskog agnosticizma („nitko ne može sa sigurnošću govoriti o Bogu”) ili u očajničkoj reakciji koja dovodi do goropadnog fundamentalizma koji u svemu sekularnom vidi neprijatelja. Kod mnogih vjernika postoji dubok osjećaj da je nešto izgubljeno – da je kultura izmaknula i postala suprotstavljena vjerovanju. Taj osjećaj gubitka nije neutemeljen; ali gubitak je počeo prije više stoljeća.

Kad se god Bog i sve što je s Njim povezano isključe iz svakodnevnog života – kad se god riječima kao što su „normalno” i „uobičajeno” počne opisivati svijet bez Boga – unaprijed je izvjesno da će Bog i sve što je s Njim povezano postajati sve daljima i sve manje važnima za naše živote. Bog protjeran na drugi kat ubrzo će izgledati kao puka priča o Bogu i naposljetku kao potpuna odsutnost Boga.

O AUTORU

O. Stephen Freeman arhiprezbiter je Američke pravoslavne Crkve i bivši župnik (paroh) pravoslavne crkve svete Ane u Oak Ridgeu, u Tennesseeju. Obrazovao se na Sveučilištu Furman, Bogoslovnom sjemeništu Seabury-Western te na Sveučilištu Duke. Tvorac je popularnog bloga Glory to God for All Things i tjednog podcasta zvanog Glory to God, na radiju Ancient Faith Radio. Duboko je uključen u misijske pothvate Pravoslavne Crkve, osobito u vidu sučeljavanja s modernom kulturom na temelju crkvene tradicije.

SADRŽAJ

rovati u Boga, ne počinje toliko ne vjerovati ni u što koliko je spreman povjerovati u bilo što.” Ljepota je nešto usiljeno u svijetu lišenom Boga. Na

što ljepota upućuje ako Bog nije prisutan?

S podijeljenim svijetom i vladavinom njegove sekularne dimenzije nad našim svakodnevnim životom transcendentno nam počinje izmicati i svijet se počinje utapati u moru literalizma. U krajnjoj banalnosti sekularnog svijeta ono što vidite jest sve što postoji. Vrijeme postaje kronologijom, a povijest trijumfira nad svime. Istinska eshatologija, prodiranje kraljevstva Božjeg, življeno iz trenutka u trenutak, više ne nalazi mjesta u kršćanskom svijetu. Sveto pismo postaje izgubljenim u neprestanoj bitki između suprotstavljenih tabora literalista – onih koji vjeruju da doslovna povijest poriče Bibliju i onih koji vjeruju da Biblija jest doslovna povijest.

Otac Stephen Freeman arhiprezbiter je Američke pravoslavne Crkve i bivši župnik pravoslavne crkve svete Ane u Oak Ridgeu, u Tennesseeju. Obrazovao se na Sveučilištu Furman, Bogoslovnom sjemeništu Seabury-Western te na Sveučilištu Duke. Tvorac je popularnog bloga Glory to God for All Things i tjednog podcasta zvanog Glory to God na radiju Ancient Faith Radio. Duboko je uključen u misijske pothvate Pravoslavne Crkve, osobito u vidu sučeljavanja s modernom kulturom na temelju crkvene tradicije.

Taj razdijeljeni svijet nije nasljeđe kršćanstva, nego zastranjenje od njegova nasljeđa. Politički događaji i filozofija ograničili su naše shvaćanje i doživljavanje ljudskog postojanja. No ti tužni obrati u ljudskoj povijesti nemaju zadnju riječ. Svjedok dubljeg kršćanstva i svijeta u kojem Bog „svagdje prebiva i sve ispunja” nije nestao. Ova knjiga pokušaj je razmicanja zastora i sagledavanja kako praznine našega sadašnjeg shvaćanja tako i punine naše kršćanske baštine.

Zašto nam se čini da je Bog daleko? Zašto se u dubini duše osjećamo odvojeni od stvarnosti? Kako to da naša vjera sve rjeđe dotiče našu svakodnevicu?

Čitajući ovu knjigu, zakoračit ćete u čudesni svijet „jednokatnog svemira” – i susresti Boga koji prebiva među nama.

To ozračje sumnje koje okružuje većinu onoga što je povezano s vjerom u našoj kulturi pogoduje stvaranju tržišta za čudesa, priče o iskustvima tik do smrti („s one strane groba i nazad”) te pretjerano zanimanje za paranormalne pojave. Jedan moj prijatelj, monah iz Bjelorusije, jednom je znakovito primijetio: „Vi Amerikanci govorite o čudesima kao da ne vjerujete u Boga.” Sumnja kršćanina s prvog kata nije baš isto što i nevjera, ali je moćan odraz udaljenosti na kojoj se Bog nalazi. Bilo kakva vijest o koracima na drugom katu, ili nekom tko nas „posjećuje” odozgor, privlači pozornost stanovnika prvog kata. Misli se: ako bilo što dopire do nas s drugog kata, Bog možda ipak postoji. U tome podijeljenom svijetu molitva predstavlja poteškoću. Zašto molimo i jesu li naše molitve uslišane? Moliti za stvari u sekularnom svijetu –svijetu prvog kata – znači tražiti od Boga da se uplete u prirodu stvari, stavi na stranu zakone svemira. U narodu se ponekad kaže da molitva „nije uspjela probiti strop”. To je itekako oprav-

Podjela svijeta na dva kata bitno utječe i na okoliš u kojem živimo. Ako je zemlja neutralna zona, onda naš odnos s pojavama na njoj nema u sebi nikakvo vjersko ili moralno značenje. To je navelo mnoge ekološke aktiviste da optuže s kršćanstvo za narušavanje ekosfere. Tvrdnja da je kršćanstvo krivo za ekološke probleme svijeta