POSTAVLJANJE ZDRAVIH GRANICA

Piše: Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar

Odgoj djeteta prepun je izazova, a postavljanje zdravih granica puno je teže u stvarnom životu nego u teoriji koju nas uče u knjigama. Svaki roditelj primarno želi svome djetetu, nakon epizode neprimjerenog ponašanja, pružiti još koju priliku. Pružamo li ovdje priliku sebi ili djetetu? Postavljanje granica zahtjeva fokus, dosljednost i praksu, za koju kao roditelji često nemamo vremena, ali niti živaca na kraju napornog dana. No, granice treba postaviti i s njima treba započeti u što ranijoj dobi. Znamo da roditeljima nije lako, ali moramo znati i da je dijete kojemu je sve dozvoljeno jednako zanemareno kao i dijete kojemu ništa nije dozvoljeno. Kad roditelj odustane od svoje roditeljske odgovornosti, od svog djeteta napravi dijete koje na kraju uopće više ne zna što želi, jer dobiva sve što želi. Takvo dijete ne uviđa posljedicu, koja neminovno dolazi nakon neprimjerenog ponašanja, te ne može često razaznati dobro vladanje od onog lošeg.

Kako postaviti zdrave granice?

Djeci osjećaj sigurnosti daju ljubav, disciplina, pažnja, komunikacija, rutina, dosljednost i poštovanje. Snažne emocije poput straha i nesigurnosti kod djece mogu izazvati neprimjerena ponašanja. Cilj postavljanja pravila i granica je naučiti dijete samokontroli i naučiti ga da zadovolji svoje potrebe na prihvatljiv način. Svako discipliniranje djeteta mora imati edukativnu komponentu. Djetetu treba objasniti kako su greške prihvatljive i kako svi ponekad griješimo, no moramo mu također pojasniti kako one sa sobom nose posljedice, koje mu se često neće dopasti. Potrebno je pokazati djetetu kako da sljedeći put reagira i kako se oduprijeti izazovu ili suočiti sa stresom.

Razgovarajte sa djetetom o tome zašto je neko ponašanje loše. Budite sigurni da vaše dijete shvaća što je u njegovim postupcima pogrešno, te da takvim ponašanjem može povrijediti druge ljude, pa čak i sebe. Dajte djetetu priliku da se ‘ispuše’ i ne reagirajte burno na svaku njegovu ljutnju ili ispade. POSTAVLJANJEM GRANICA I PRAVILA DIJETE UČI:

* prepoznati vlastite uzroke neprimjerenog ponašanja

* prepoznati posljedice takvog ponašanja

* razvijati i jačati samokontrolu

* imenovati emocije i razumjeti njihove uzroke i posljedice

* prepoznati, prihvatiti i izraziti vlastite emocije na ispravan način

Važno je ispričati se kad pogriješimo

I mi odrasli ponekad imamo „knedlu u grlu“ kada se nađemo u situaciji da se moramo ispričati. Uvidjeti svoje greške često nije lako, a ispričati se za njih ponekad je još i teže. Dijete koje odrasta u okolini koja ne valorizira njegove postupke, već se svako neprimjereno djetetovo ponašanje tolerira uz neku od isprika koju mi odrasli pridodajemo takvom ponašanju, ne može vrednovati uzrok i posljedicu. Pritom, takva djeca ne razvijaju altruizam i empatiju prema svijetu oko sebe, jer njihov primarni svijet ne odašilje ispravnu informaciju o posljedicama djetetovog neprimjerenog ponašanja. Ovakva vrsta odgoja, iako primarno se čini kao slobodan odgoj, nije dobra za dijete, jer ne postavlja objektivne granice djetetovog ponašanja i ono će u budućnosti imati problema s uključenjem u kolektiv ili bilo koju socijalnu situaciju. Naučite dijete da njegovo ponašanje ima određene posljedice i naučite ga da se ispriča, podsjećajući ga kako se i samo osjeti bolje kada primi nečiju ispriku. U kažnjavanju djeteta treba biti umjeren i dijete mora razumjeti posljedice svog ponašanja!

Svaki roditelj teži sagraditi međusoban odnos sa svojim djetetom temeljen na ljubavi i povjerenju. Kao što u razgovoru s odraslim osobama slušamo temu i konstruktivno sudjelujemo u raspravi, jednako je važno iste komunikacijske vještine primijeniti i u razgovoru s djetetom. Iako nam se djetetovi problemi i životne situacije čine malima i smiješnima, u odnosu na one nas odraslih, moramo biti svjesni kako su one čitav djetetov svijet i naše razumijevanje problematike i aktivna uključenost u razgovor stvara povjerenje, što je primarna odlika kvalitetnog odnosa. Ohrabrujte i aktivno slušajte dijete kada vam govori, te zajedno raspravljajte o emotivnim situacijama kroz koje prolazi.

Odredite jasna i jednostavna pravila, ali i izrecite svoje očekivanja prije nastanka novih situacija. Ukoliko smatrate da je dijete usvojilo neko pravilo i uspješno ga primjenjuje, pa makar i djelomično, nagradite ga. Nagrada je uvijek motiv da budemo bolji i više se trudimo. No, ukoliko primijetite kako vaše dijete iskorištava neku od povlastica, na neko vrijeme ju ukinite, ali dajte djetetu šansu da se popravi i na taj način zaradi novu priliku. Time ga učite da ispravnim postupanjem čini dobro sebi i svojoj okolini.

Također je dobro uvesti mogućnost da se ponašanje djeteta popravi prije same kazne, naravno ukoliko ste sigurni da je dijete shvatilo gdje je pogriješilo, a ukoliko do kazne ipak dođe ne produljujte svađu, objasnite djetetu zašto je u kazni i budite dosljedni. Reagirajte dosljedno

I to svaki put i na isti način, jer to je jedini put da dijete uistinu shvati posljedicu svog ponašanja i da shvati kako će se ona pojaviti i u budućnosti, prilikom svakog novog neprimjerenog ponašanja. Efikasnije je kada oba roditelja (i drugi skrbnici) reagiraju ujednačeno na neprimjereno ponašanje djeteta i uvijek na isti način. Reagira li roditelj svaki puta drugačije, dijete će nastaviti istraživati koje će reakcije određeno ponašanje izazvati, a ukoliko su roditelji uvijek dosljedni, tada će i dijete isprobati druga ponašanja za ostvarivanje svojeg cilja, odnosno nagrade. Kada razgovarate, gledajte dijete u oči, tako će vas pažljivo slušati i bolje ćete postići sporazum. Budite sigurni da ste djetetu jasno i razumljivo pojasnili situaciju, te da vas je ono slušalo dok govorite i razumjelo posljedice.

Prilikom uvođenja novih pravila, budite realni u postavljanju zahtjeva koje vaše dijete može slijediti.

Reakcije na nepoželjno ponašanje

Ponudite djetetu izbor da učini ono što se od njega očekuje, prije nego što odredite posljedicu. U nekim situacijama preusmjeravanje na drugu aktivnost može biti učinkovita posljedica koja neće ostaviti tragove, a dijete možemo kasnije kroz razgovor vratiti u situaciju koja nije bila primjerena i potaknuti ga da shvati što se dogodilo. Odaberite posljedice tako da one proizlaze iz situacije, ali pritom je bitno da dijete nepoželjnim ponašanjem ne dobije ono što je željelo.

Koristite time-out kao metodu smirivanja situacije. Neka dijete na par minuta ostane na jednom mjestu, udobno sjedeći, bez igračaka. Trajanje predaha obično je pola minute po godini života, primjerice dvije minute za četverogodišnjaka. Suzdržite se od pretjeranog nadgledanja djeteta, ispravljanja u svemu što čini i kritiziranja koje će imati kontraefekt na njegovu funkcionalnost, samostalnost i samopouzdanje. Koliko god je teško, ponekad moramo pustiti da dijete samo uči na svojim greškama i nauči određene lekcije o životu!

Što ne činiti?

Ukoliko ste uznemireni djetetovim ponašanjem, iziđite iz prostorije i dajte si vremena da se smirite. Ukoliko pak to nije moguće možete koristiti jednostavan trik s disanjem, napravite pet dubokih udaha i izdaha prije nego pustite reakciju iz sebe. To vrijeme će vam dati priliku da se smirite i odaberete primjerenu reakciju za nastalu situaciju. Ne vičite, ne raspravljajte i ne vrijeđajte dijete. Nastojte ne komunicirati s djetetom u stanju snažne uznemirenosti, takva komunikacija neće donijeti ništa dobro.

Ne prijetite djetetu, sjetite se kakav prijetnje imaju utjecaj na vas, jednako je i s vašim djetetom. Agresija uvijek izaziva agresiju i to nije prihvatljivo ponašanje s vaše strane. Ne možete vlastitim neprihvatljivim ponašanjem držati lekciju djetetu o prihvatljivom ponašanju! Nastojte ne pregovarati s djetetom, komunicirajte jasno i precizno i ukoliko vas dijete ne posluša, reagirajte s posljedicom. U emotivno nabijenim situacijama dijete nije spremno slušati. Imenujte nepoželjno ponašanje, recite koje ponašanje očekujete, koja je posljedica i ne popuštajte, sjetite se važnosti dosljednosti. Pokažite svojim riječima i dijelima da vjerujete djetetu kako se može samo snaći i ono će to vjerojatno i učiniti.

Ne udarajte dijete. Djetetu predškolske dobi roditelji su najvažniji model ponašanja. Vidi li roditelja kako agresijom rješava problem i samo dijete uči agresivno reagirati.

Ako vas dijete ne shvaća ozbiljno, izbjegava obaveze ili skriva istinu od vas, pokušajte na smiren način saznati zašto se to događa bez ljutnje i zastrašivanja djeteta.

Ako djetetu nešto ne ide ili zaboravlja stvari, obaveze ili informacije, umjesto kritike pokušajte mu pomoći kako da se lakše snađe i organizira.

Provodite što više slobodnog vremena zajedno s djetetom isključivo u igri i razgovoru, vremena koje će biti posvećeno jedino i samo djetetu. Pokažite djetetu da ga poštujete i uvažavate njegove misli, emocije, želje i djela, tako ćete se još dublje međusobno povezati.