ČASOPIS ZA RODITELJE
Emocionalna inteligencija put u sretniji život
Piše: Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar
Često se, kao roditelji, povodimo inteligencijom naše djece kao garancijom uspjeha u životu. No je li tome uistinu tako? Ovisi li uspjeh u životu o visokom kvocijentu inteligencije ili su tu značajnije neke druge varijable? Što ukoliko je za bolji i kvalitetniji život važnija ona emocionalna crta, koja progovara jednim sasvim drugačijim jezikom?
E
mocionalna inteligencija skup je sposobnosti u čovjeku koje mu omogućavaju da se bolje i kvalitetnije nosi sa svojim emocijama, ali i emocijama ljudi u okruženju. Posljednjih godina znanstvenici proučavaju emocionalnu inteligenciju i pitaju se pobjeđuje li ona ovu akademsku inteligenciju u svakodnevnim situacijama? Naime, uočeno je kako ljudi s visokim kvocijentom inteligencije često zaostaju u sasvim običnim svakodnevnim zadacima, nerijetko doživljavaju neuspjehe u socijalnim odnosima, kao i na radnom mjestu, imaju poteškoća pri održavanju stabilnih veza, a često se i teško nose s poteškoćama. Sve ovo navelo je znanstvenike da krenu u istraživanje karakteristika uspješnih i sretnih ljudi, a ona su pokazala zadivljujuće rezultate koji nam govore kako samo 20% faktora kod životnog uspjeha određuje inteligencija, dok ostalih 80% određuju emocije. Stoga ne čudi kako se u posljednje vrijeme sve više govori o terminu emocionalne inteligencije.
Što je to emocionalna inteligencija?
Do osamdesetih godina prošloga stoljeća znanstvenici i cjelokupno akademsko društvo oslanjalo se je na kvocijent inteligencije kao mjerilo uspjeha u životu i poslovanju. Pritom su se koristili standardni testovi inteligencije koji su se bazirali na logičkim zadacima za čije je rješavanje bila nužna duboka koncentracija koja je sasvim isključivala emocije. Na rješenjima navedenih testova mjerio se je kvocijent inteligencije koji se je koristio kod zapošljavanja na pojedinim radnim mjestima, te se je općenito uzimao kao mjerilo uspješnosti u životu i probitačnosti u akademskoj zajednici. Emocionalna inteligencija počela se je proučavati tek kasnije i davala je sasvim drugačiji pogled na inteligentno ponašanje čovjeka. Ono više nije uključivalo hladno, ozbiljno, racionalno rješavanje problema, već upravo suprotno, emocionalno i toplo prihvaćanje sebe i ljudi oko sebe. Godine 1990. Peter Salovey i John D. Mayer, vodeći znanstvenici u području emocionalne inteligencije, definirali su emocionalnu inteligenciju kao:
Emocionalna inteligencija definira se, u najširem smislu, kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja te kontroliranja vlastitih i tuđih osjećaja, uključujući ovdje emocionalnu i kognitivnu komponentu.
16
●
sposobnost uočavanja, procjene i izražavanja emocija,
● sposobnost
pristupa i/ili priziva osjećaja kad oni olakšavaju razmišljanje,
●
sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih spoznaja,
●
sposobnost regulacije emocija u svrhu pomaganja emocionalnom i intelektualnom razvitku.
Emocionalna inteligencija uvijek uključuje i društvene vještine. Usmjerava se na ulogu osjećaja u našem svakodnevnom životu, način na koji oni utječu na naš razum i ponašanje te kako možemo emocije što efikasnije upotrijebiti. Dio mozga koji najviše utječe na naše emocije zove se amigdala. Ljudi na različite načine iskazuju emocije, međutim iako se način i vanjska ekspresija različitih vrsta emocija kod različitih ljudi čini nespojiva, emocije ipak možemo na neki način grupirati i unificirati ih za sve ljude prema njihovom iskazivanju. Tako emocije iskazujemo motorički (ekspresijom/ mimikom lica/
