ČASOPIS ZA RODITELJE
SRETAN UPIS U ŠKOLU
Piše: Morana Jokić, Kabinet Martis
K
ada sretnete roditelje kojima se bliži “njihova” prva školska godina odnosno polazak djeteta u prvi razred, nemojte se iznenaditi što je baš taj događaj za njih velika stvar i što za njega ne kriju uzbuđenje, ponos, ponekad dozu straha ili osjećaj neizvjesnosti. Nemali broj njih reći će da teško može zamisliti odvajanje od divnih vrtićkih odgajatelja koji su im godinama bili partneri i podrška. Svi žele znati kako će njihovo dijete prihvatiti učiteljicu/učitelja i koliko će biti kompatibilni s tom novom osobom od koje se očekuje mnogo. Neki drugi pak nemaju izvrsna iskustva s vrtićem i dijete nikada nije zavoljelo pohađati ga, a upravo se od njih može saznati kako se nadaju da će im škola biti toliko potreban novi “početak”. Nije neobično niti to da se polazak u školu odgodi za godinu dana, ako za to postoje razlozi, pa dijete kreće naredne godine kada je emocionalno zrelije. Postoji pregršt različitih priča valjda koliko je i predškolaraca u vrtićkim grupama a priče se mogu razlikovati čak unutar iste obitelji, od mlađeg do starijeg djeteta. Zato je teško dijeliti recepte roditeljima što je baš za njihovo dijete najvažnije u godini pred polazak u školu. Uobičajeni roditeljski sastanci koji se nude u predškolskim ustanovama a koji su usmjereni na informacije za ovu grupu roditelja mogu nam dati tek neke općenite smjernice i u tom smislu poslužiti više tome da se roditelji mentalno pripreme za ono što se od njih očekuje u odnosu na samo dijete - kakve radne navike su poželjne i koji stupanj brige o sebi bi bilo dobro postići kod predškolaraca. Ideja je da samostalnije dijete može lakše pratiti svladavanje novih školskih zadataka, dok će ono dijete kojemu manjka brzine u odijevanju, obuvanju, pripremi školskih materijala ili dijete koje će se teško naviknuti na novu prehranu u školskoj ustanovi i teže steći novi krug prijatelja, možda teže pratiti sam nastavni program, usvojiti brojne nove, zahtjevne vještine i to ujednačenom brzinom s ostalom djecom u
kolektivu. U tom smislu nije pogrešno reći da se priprema za školu odvija od prvog dana života. Međutim, bilo koja široka definicija opet ne pomaže nikome u praksi a najmanje roditeljima. One često zvuče slično tome kao da smo rekli: trebali ste misliti prije i učiti svoju djecu tome, tome i tome. Nerijetko se tako i osjećaju pojedini roditelji kada se na testiranju za školu susretnu s otporom djeteta da izvrši neki zadatak ili reagira na verbalnu uputu, jer se po prvi puta našlo u takvoj ispitnoj situaciji i osjeća visok stupanj anksioznosti koju još uvijek ne može verbalno komunicirati. Napomenula bi da je potrebno biti obazriv i prema roditeljima i prema djeci jer su ovo iskustva koja u njima mogu pokrenuti inicijalnu nelagodu prema školi i školskoj okolini, nelagodu koja se kasnije lančano nastavlja i razvija u još veći problem. Roditeljima bi poručila da čak i u neugodnim situacijama ostanu mirni i time posluže svom djetetu kao primjer i kao sigurna luka, dok se kasnije u razgovoru s djetetom trebaju isto tako suzdržati od pronalaska krivca ili ljutnje. Naročito je važno da događaj
33
ne prepričavaju pred djetetom drugim članovima obitelji ili odgajateljima u vrtiću ukoliko testiranje za školu nije prošlo kako su zamišljali i planirali, već neka izaberu da o tome nešto kaže samo dijete a oni tada pomognu njegovo svjedočanstvo uobličiti u narativ. Važan dio pripreme za školu i za život jesu vještine nošenja s neuspjehom, stresom, razočaranjem. Naše reakcije mogu pomoći djeci da ojačaju i da se osjećaju sposobni za sve što im život nosi; stoga one trebaju uvijek biti izuzetno odmjerene u ovim tranzicijskim vremenima a kakvo je upravo razdoblje prelaska u školski sustav i napuštanje vrtićke uhodane i ugodne rutine. Vratiti se u vrijeme unatrag ne možemo, imamo samo ono što je pred nama i u tom okviru, djetetu trebamo pružiti optimalno, kako bi bili sigurni da smo se dovoljno angažirali za svako dijete u toj zadnjoj godini prije nego što ono doista postane mali vrijedni “prvašić” i uspješan učenik koji u školi razvija svoje pojedinačne potencijale i talente, osim što se obrazuje prema propisanom programu za svih. To je, barem prema mom mišljenju, posao ustanove u aktivnom partnerstvu s roditeljima.
