DOPISNICI IZ INOZEMSTVA
UBIJA LI PROPUH I U ŠVEDSKOJ? SAŠA GULIĆ, dr. med. Specijalist interne medicine, subspecijalist gastroenterologije, Länssjukhuset Ryhov Jönköping, Švedska
Kada se prisjetim studentskih dana, mislio sam da ću se nakon završetka fakulteta vratiti u svoj rodni grad i vjerojatno biti obiteljski liječnik, ali kako obično život baš ne mari za naše planove, ovaj tekst pišem 2 000 km udaljen od toga početnog plana… Odluka o preseljenju nije bila laka, ali smo se prošle godine supruga i ja s naše dvoje djece, nakon 12 godina rada u Zagrebu, odlučili za nov početak ili nastavak života i rada u „toploj“ Švedskoj. Oboje smo dobili zaposlenje u istoj bolnici, a radi se o Länssjukhuset Ryhov u Jönköpingu, koja je glavna i najveća bolnica u našoj regiji. Moderna je i vrlo dobro umrežena s ostalim bolnicama i domovima zdravlja. Jönköping je grad veličine Rijeke, a nalazi se na jugu Švedske uz obalu drugoga najvećeg jezera u Švedskoj, važno je administrativno središte i sveučilišni grad. Najčešće što nas prijatelji i kolege pitaju jest: „I, kako je gore kod vas u Švedskoj?“ Pa da ne bude odgovor „'ladno, al' standard“ kao iz jednoga poznatog filma, htio sam malo usporediti način života na sjeveru Europe s hrvatskima, prema dosadašnjim iskustvima. Ponovit ću još jednom da odluka o promjeni zemlje, sustava i jezika nije bila jednostavna i dugo je tinjala u nama, vjerujući da će biti ispravna za nas kao obitelj koja primarno traži bolji work-life balance. Vjerojatno sam još u turističkoj fazi i sve još gledam kroz ružičaste naočale, ali u ovih osam mjeseci nikada nisam/nismo imali više vremena za obitelj i za nas same pa su dosadašnja iskustva više nego pozitivna. Preživjeli smo i švedsku zimu (koja
76
LIJEČNIČKE NOVINE 209 - svibanj 2022.
je, uzgred rečeno, bila poprilično blaga, nalik na zagrebačku, ali uz bijeli i romantičan Božić). Postupak regrutiranja bio je vrlo dobro organiziran jer smo preselili u Švedsku u fazi A1 učenja švedskog jezika (za dobivanje licence nužna je C1 razina) i 1 - 2 puta tjedno bismo išli u bolnicu radi upoznavanja s novim kolegama, načinom rada, protokolima, bolničkim informatičkim sustavom i slično, a ostala tri radna dana bila su organizirana za učenje jezika. Cijeli proces traje oko šest mjeseci, a lakše je svladati jezik kada ste već okruženi s njim u svakodnevici. Cijelo vrijeme smo primali plaću, koja je svaki mjesec rasla kako smo polagali stupnjeve jezika, tako da plaća zapravo nije bila daleko od punog iznosa, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi jedan dan u tjednu. Cijelo vrijeme također imate potporu službe nadležne za ljudske resurse, s kojom ste stalno u kontaktu i koja se brine o napretku i zadovoljstvu radnika, ali i svakodnevnim stvarima, od otvaranja bankovnog računa do traženja i osiguravanja smještaja te vrtića i škole za djecu. Sve je unaprijed planirano i na vama je samo da radite ono što medicinari najbolje znaju, a to je učenje, pa makar bilo i učenje novog jezika. Dvije riječi koje se među prvima nauče, a poprilično dobro oslikavaju način života i rada u Švedskoj su lagom i fika. Lagom prevedeno znači umjereno, optimalno, prikladno, slično pojmu Aristotelove ‘zlatne sredine’, umjerenosti u zapadnoj filozofiji. Riječju lagom može se u brojnim situacijama opisati nešto što je ‘taman’. Vjeruje se da riječ lagom potječe iz vremena Vikinga, kada bi Vikinzi slali ukrug medovinu da svatko pije i bilo je važno da se popije dovoljno ali ne previše jer medovine je trebalo biti dovoljno za cijelu posadu. Fika je u Švedskoj svojevrsna društvena institucija. Fika pojednostavljeno ozna-
čava pauzu za kavu s kolegama, prijateljima ili obitelji. Iako možda mislimo da mi u Hrvatskoj pijemo puno i često kavu, Šveđani su među prvima u svijetu po količini ispijene kave. Ali, fika je puno više od šalice kave, to je spoj šalice kave, peciva, kolača ili sendviča uz dobro društvo, tako da se tradicija fike njeguje kao važan dio švedske kulture i da je dobila središnje mjesto u društvenom životu Šveđana. Moram priznati da se čovjek vrlo brzo privikne na takav „umjeren i prikladan“ način života, ali i poprilično organiziran. Jedna od prvih spoznaja da se nalazim u drugoj državi bila je kada sam prvi put ušao u bolnicu i pitao se i osvrtao, gdje su pacijenti? Posvuda oko mene su se nalazili dugački, prostrani hodnici, ali nigdje nije bilo redova pred šalterima ili gužve u čekaonicama. Pacijenti uredno dolaze na svoje termine, ali i liječnici također. Kada smo došli u Švedsku vladala je pandemija COVID-19, ali nitko u bolnici nije nosio medicinske maske. Takva je bila preporuka glavnoga švedskog epidemiologa Andersa Tegnella i svi su je poštivali. Preporuka je bila i da onaj tko ima simptome slične COVID-u ne dolazi na zakazane preglede i pretrage te da bude u samoizolaciji. Kad iz ove perspektive gledam na to, odluka mi je razumljiva jer ono što se također vrlo brzo zamijeti jest da puno toga počiva na osobnoj odgovornosti; npr. za prijavu bolovanja ili potrebe za njegu bolesnog djeteta u trajanju nekoliko dana, potrebno je samo par klikova u mobilnoj aplikaciji. Nema potrebe za nazivanjem ili pogotovo odlaskom do obiteljskog liječnika. Kad bih nekome pričao o hrvatskim doznakama, izvješćima i pečatima, mislim da bi me samo blijedo gledao. Još jedan banalan primjer osobne odgovornosti! Prvi dan na poslu dobio sam papir na kojem je trebalo samo označiti i potpisati koja sam cjepiva primio prema redovitom programu cijepljenja, dakle, nije mi bila potrebna nikakva potvrda iz Hrvatske, uključujući i COVID-potvrdu, nego samo vlastoručni potpis da sam primio cjepiva.
