UVODNIK

(NE)PRIHVATLJIVOST PRIZIVA SAVJESTI

Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ, dr. med. predsjednik Hrvatske liječničke komore

Slučaj trudnice iz Zagreba izazvao je veliko zanimanje javnosti. Izražavajući iskreno ljudsko žaljenje i suosjećanje zbog iznimno teškog stanja u kojem su se ona i njezina obitelj našli, ne bih govorio o tom slučaju. Inače, liječnici bi se trebali suzdržati od komentiranja konkretnih slučajeva, a pogotovo pojedinosti iz medicinske dokumentacije u javnosti, neovisno o tome je li pacijent već sam javno iznio određene informacije ili nalaze. Kao što to inače biva, otvaranjem ovog slučaja u javnosti, ponovo su na stol stavljene teme koje izazivaju polemike, oprečna mišljenja, svjetonazorske i političke rasprave u svim društvima, pa tako i hrvatskom. Nažalost, pojavljuje se i dosta kakofonije, površnih, netočnih ili nedovoljno pojašnjenih informacija. To su naprimjer razlika između pobačaja i prijevremenog poroda, pojam feticida i što on zapravo predstavlja, različita tumačenja predmetnog zakona iz 1978. godine, institut priziva savjesti, razlika između pobačaja na zahtjev i prekida trudnoće zbog medicinske indikacije. Jedna od tih tema o kojoj se ponovno povela rasprava, a o kojoj se ne radi u spomenutom aktualnom slučaju, je i priziv savjesti liječnika ginekologa. Između ostalih o prizivu savjesti referirao se i zagrebački gradonačelnik rekavši da mu je neprihvatljivo da svi liječnici i medicinske sestre na ginekologiji KB-a Sveti Duh imaju priziv savjesti. Gospodin Tomašević uporabio je prilično jaku riječ „neprihvatljivo“. Učinio je to najmanje dva puta u nekoliko dana, tako da se izjava zasigurno nije omakla, niti je bila izvučena iz konteksta. Kada takva tvrdnja dolazi od čelnika grada koji je osnivač i vlasnik bolnice, onda ta ocjena dobiva dodatno na težini. Znači li to da gradonačelnik dovodi u pitanje institut priziva savjesti? Hoće li možda tražiti da liječnici i medicinske sestre povuku priziv savjesti? Ili pak želi da se pobačaji na zahtjev obavljaju u KB-u Sveti Duh? Ako je u pitanju ovo posljednje, a prema pojašnjenju u nastavku njegove izjave, čini se da jest jer je dodao da želi da se svi zakonski dozvoljeni prekidi trudnoće mogu obaviti u najvećoj gradskoj zdravstvenoj ustanovi u Zagrebu, a to je Sveti Duh, onda se gradonačelnik pogrešno izrazio. Naime, legitimno bi s te pozicije bilo reći da mu je neprihvatljivo da se u gradskoj bolnici Sveti Duh ne rade pobačaji na zahtjev. Doista, nitko i ništa ne priječi upravu bolnice da ugovori obavljanje tih postupaka u bolnici Sveti Duh s ginekolozima iz nekih drugih ustanova koji nemaju priziv savjesti, i na taj način zadovolje želju gradonačelnika. Ovako, izražavanjem neprihvatljivosti priziva savjesti koji su izrazili ginekolozi zaposleni na Svetom Duhu, gradonačelnik kao predstavnik vlasnika bolnice radi na njih prilično veliki pritisak, namjeravao to ili ne. Ginekolozi i medicinske sestre na ginekologiji KB-a Sveti Duh su posljedično očekivano uznemireni. Ispadaju na taj način u javnosti prozvani, etiketirani ili „krivci“ zbog nečeg. A zbog čega to? Samo zbog toga što su se drznuli koristiti zakonski dozvoljen institut. Priziv savjesti je institut koji proizlazi iz prava na slobodu savjesti koje pravo je zajamčeno mnogim nadnacionalnim, međunarodnim pravnim propisima kao što su Opća deklaracija o ljudskim pravima, Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Povelja o temeljnim pravima EU priznaje općenito pravo na prigovor savjesti, dok je Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. Također treba podsjetiti da je pravo na slobodu savjesti regulirano Ustavom RH, dok je samo pravo na priziv savjesti jedno od prava liječnika regulirano hrvatskim propisima, konkretno odredbama Zakona o liječništvu te Kodeksa medicinske etike i deontologije. Institut priziva savjesti stečevina je Europske unije budući da Povelja EU o temeljnim pravima, koja je pravno obvezujuća za sve članice EU-a, u članku 10. stavku 1. navodi: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi.“ Nadalje, u stavku 2. kaže: „Priznaje se pravo na prigovor savjesti, u skladu s