REAGIRANJE

nju 1870. izabran za predsjednika pjevačkog društva “Kolo” u Zagrebu. Zbog političkog djelovanja u okviru Narodne stranke, prvenstveno gorljivoga protivljenja hrvatsko-ugarskoj nagodbi, otpušten je 1870. odlukom bana Raucha iz državne službe. Godine 1871. postao je tajnik Trgovačko-obrtničke komore u Sisku, a 1871. - 1872. zastupnik je grada Karlovca u Hrvatskome saboru u Zagrebu, kada je istupio iz stranke nezadovoljan politikom njezina vodstva. U razdoblju 1873. - 1876. bio je odvjetnik i gradski vijećnik u Petrinji, a politički je bio u oporbi i prema vlastima i prema narodnjacima. Zbog bolesti je napustio 1876. politički aktivizam. Zaključkom profesorskog zbora 6. studenoga 1871. isključen je njegov brat 19-godišnji Julijo Makanec, učenik VIII razreda gornjogradske gimnazije u Zagrebu “radi lahkoumnoga ponašanja iza svete pričesti”. Tada je već bio bez oca, a skrbnica mu je bila majka udovica, na adresi Kipna ulica 313. Unatoč kazni, maturu je položio 24. kolovoza 1872. u Zagrebu. U zimskom semestru 1872. /1873. započeo je studij medicine u Beču. Kao skrbnik bio mu je upisan poočim Ivan Skalnik, umirovljeni javni službenik u Zagrebu. Odlukom Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade u Zagrebu od 17. siječnja 1874. primao je 95 forinti novčane potpore koja je odlukom od 24. veljače 1875. povišena na 100 forinti. U nastavnoj godini 1875. /1876. dodijeljena mu je potpora od 400 forinti, koju je primao do kraja studija. I takse plaćene za stroge ispite (55 florina, 60 florina i 65 florina) naknadila mu je vlada u Zagrebu. Tijekom studija bio je član akademskog društva studenata Hrvata utemeljenoga pod imenom “Velebit” u Beču 1872. godine. S godišnjim prinosom od 1 forinte bio je 1875. godine član društva “Bratovšćina hrvatskih ljudi u Istri”, utemeljenoga krajem ožujka 1874. Poslije prvoga strogoga ispita

Panoramska snimka Sarajeva 1878.

položenoga 12. lipnja 1876. ocjenom “dostatno”, počastio se Makanec ekskurzijom na francusku sredozemnu obalu, pri čemu je iz Marseillesa brodom otputovao do Alžira. Njegovu crticu o doživljenome i viđenome u Africi, čitanu na sastanku “Velebitaša”, objavio je August Šenoa u Zagrebu. I sljedeća dva stroga ispita Makanec je položio ocjenom “dostatno” 18. prosinca 1877. i 9. svibnja 1878. Promoviran je u Beču 18. svibnja 1878. Liječničku karijeru započeo je na mjestu općinskog liječnika u Kastvu u Istri s plaćom od 900 forinti godišnje te 300 forinti paušala za konja. Tamo je od 1875. radio dr. Antun Grošić (1849. - 1926.), rodom iz Draguća, koji je u srpnju 1878. otputovao u Beč radi usavršavanja u kirurgiji. U studenome 1878. zabilježen je u novinama dar dr. Makanca „Bratovšćini hrvatskih ljudi u Istri“.

U Sarajevu

Iz Kastva je dr. Makanec s trudnom suprugom Lujzom, rođ. Löschner, otputovao 12. veljače 1897. Prošli su kroz Trst i nastavili brodom k novom mjestu boravka. S njima je bio i njegov pas Bob. Iz Splita, kamo su stigli 19. veljače, nastavili su brodom do Metkovića, a potom je 22. veljače slijedilo neudobno i nesigurno putovanje vojničkim kolima koje su vukli konji po „najstrašnijim putovima koje sam vidio u životu i po kojima su nas na nekim mjestima morali vojnici prenositi jer su dijelovi puta bili samo djelomično izgrađeni“. Mostar, Konjic, Jablanica, Ivan, Blažuj bile su etape na putu do Sarajeva, kamo su konačno stigli 28. veljače 1879., nakon punih 16 dana. Smještaj je našao u domu pravoslavnog svećenika Vase Popovića. Stvari su im stigle nekoliko dana poslije, početkom ožujka, preko Metkovića.

Predstavio se podmaršalu Stjepanu Jovanoviću (1828. - 1885.), pobočniku poglavara Bosne i Hercegovine, koji mu je najavio mogućnost imenovanja okružnim liječnikom i pomoćnikom u zdravstvenom odsjeku zemaljske vlade. Susret s Mustajbegom Fadilpašićem (1830. - 1892.), kojega je nova vlast 1878. postavila gradonačelnikom Sarajeva, impresionirao je

Dr. Milan Makanec

dr. Makanca. Sin uglednog Fadil-paše Šerifovića, obrazovan u Carigradu i Egiptu, do povratka u Sarajevo 1860. angažirao je mladog dr. Makanca za svoga kućnoga liječnika. U Sarajevu je dr. Makanec zatekao kotarskog predstojnika Poturičića, Zagrepčanina, koji mu je postao prvi pacijent. Upoznao se i s nadliječnikom dr. Ivanom Mašekom (1821. – 1886.), također Zagrepčaninom, koji je u Bosnu upućen s mjesta šefa saniteta kod vojnog zapovjedništva u Trstu, a nakon sudjelovanja u bojevima u Bosni tijekom kolovoza 1878. odlikovan viteškim redom Franje Josipa sa željeznom krunom III razreda (“vitez Bosnadolski”) te postavljen 25. prosinca 1878. šefom saniteta kod zapovjedništva u Sarajevu. Zbog bolesti očiju umirovljen je u proljeće 1879. pa se vratio u Zagreb, u kojem će se oporaviti i do kraja života biti predsjednik gradskog zdravstvenog vijeća u Zagrebu, potpredsjednik Društva Crvenoga Križa i potpredsjednik Zbora liječnika. Pukovnijski liječnik sa službom u Zagrebu, dr. Milan Amruš (1848. – 1919.), upućen je s vojskom 1878. u Bosnu, a zatim je imenovan privremenim zdravstvenim savjetnikom u Sarajevu, u kojem je u doba dolaska dr. Makanca bio šef sanitetskog odsjeka za Bosnu i Hercegovinu, sa zadaćom stvaranja temelja organizacije zdravstvene službe (Liječ novine br. 29, svibanj 2004, str. 58-63). Upoznao je Makanec i dr. Josipa Koetscheta (1830. - 1898.), Švicarca školovanoga u Bernu, Heidelbergu i Parizu, koji je nakon promocije 1853. u Bernu otputovao u Tursku i postao vojni liječnik. Sudjelovao je u turskom sanitetu tijekom krimskoga rata, vodio posadnu bolnicu u Skadru, a postavši osobni liječnik Omer-paše Latasa (prije je bio austrougarski podoficir imenom Mihajlo Latas Bosanac) pratio ga je u njegovim ratnim pohodima. Tako je 1861. dospio u Hercegovinu, a turske su ga vlasti postavile 1863. gradskim i policijskim liječnikom u Mostaru do povratka u Carigrad. Nakon smrti Omer-paše 1871. bio je osobni liječnik Topal Šerif Osman-Paše, u čijoj je pratnji ponovo došao u Bosnu. Od 1874. bio je gradski liječnik u Sarajevu, a poslije 1879. liječnik u vakufskoj bolnici u Sarajevu. Njegov sin Teofil Koetschet (1864. - 1919.) smatrao se Hrvatom, a poslije mature u zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji završio je studij medicine u Beču 1892. kao prvi Mostarac i građanin Bosne i Hercegovine. U Sarajevu je bio i jedan turski vojnički liječnik, ujedno i apotekar, birtaš, trgovac drvima i brijač. Među novitetima kojima se dr. Makanec morao prilagoditi bio je i pristup muslimankama koje su zbog zdravstvenih tegoba njihovi supruzi dovodili zamotane od glave do pete. Nije ih smio razodjenuti niti dodirivati, pa niti zbog opipavanja pulsa. Pamtio je pacijenticu koju nije pregledao niti s njom razgovarao već je dijagnozu postavio na temelju razgovora s njezinim suprugom. Preporučeni lijek se nakon 24 sata pokazao djelotvornim,

Maturanti sarajevske gimnazije 1896. godine. Alfred pl. Makanec, sin dr. Julija Makanca sjedi drugi slijeva

a dr. Makanec je dobio svoj prvi honorar – dukat.

U velikome požaru izazvanom eksplozijom u skladištu špirita i ruma ostalo je 8. kolovoza 1879. više od 15 000 Sarajlija bez krova (u Sarajevu je tada živjelo oko 60 000 ljudi), a šteta je procijenjena na nekoliko milijuna forinti. Širenju požara pogodovali su vjetar i dvomjesečno razdoblje bez kiše. Vatra je uništila i kuću u kojoj je stanovao dr. Makanec. U posljednji trenutak spasio je suprugu i sina Alfreda, rođenoga 29. srpnja 1879. u Tuzli. Izgorjeli su „liječnički skupo plaćeni uređaji i sve rublje što ga je Lujza sedam godina šivala“. Ljubazno su primljeni u engleski konzulat koji je vatra poštedjela. Zbog stradanja više javnih zgrada premješten je Vrhovni sud u Travnik, a okružna i kotarska vlast u Ilidžu. Sarajevo će se sporo, ali uspješno oporavljati od posljedica požara, a u tome će značajan biti i doprinos dr. Makanca, među mnogim „kuferašima“ kako su nazivani mnogobrojni došljaci u Sarajevo. U Sarajevu je dr. Makanec obnašao i funkciju glavnoga gradskoga apotekara, a od 1881. bio redarstveni liječnik. Među stranim jezicima koje je govorio bio je i turski. Kad je ustrojena gradska općina na temelju slobodnog izbora postao je vijećnik gradske općine. Bio je član uprave Narodne dioničke banke u Sarajevu, a zauzimao se i za popularizaciju kupališta u Kiseljaku. U Zagrebu je 2. srpnja 1883. od moždane kapi umro Julijev brat dr. Milan Makanec, svega nekoliko dana prije svoga 40. rođendana. Unatoč kratkom životu stekao mjesto među stotinom pokojnih “Zaslužnih Hrvata XIX stoljeća” i ulicu u Zagrebu imenovanu po njemu. Prvi broj „Bosnische Post“ („Organ für Politik und Volkwirtschaft“) objavljen je 3. siječnja 1884. u Sarajevu. Odobrenje vlade za pokretanjem novina latinicom na njemačkom jeziku dr. Makanec je zatražio 4. prosinca i stiglo je već 9. prosinca 1883. Izlazile su najprije dvaput tjedno, zatim tri puta, a poslije kao dnevnik formata 49 x 33 cm. Makanec je bio izdavač, a urednik je bio Bečanin Eugen Ritter v. Töpffer. Tiskane su u Državnoj tiskari, a zatim u «Štampariji dr. J. Makanec», u njegovoj kući u Kulovića ulici koju su, subvencioniranu od zemaljske vlade, vodili slagar Zemaljske štamparije u Sarajevu Eugen Spindler i brat Makančeve supruge Josip Löschner. U toj je tiskari tiskan „Bosnische Post“ do 1886., a zatim je nabavljena nova tiskara. Taj list je primao potporu austrougarskog Ministarstva vanjskih poslova u obliku pretplate na 1 000 primjeraka i poštanskih troškova.

Zemaljski muzej Sarajevo