ETIKA
Dobrom komunikacijom do uspješnog liječenja komunikacijom postiže viši i bolji standard pružanja zdravstvene zaštite, bolju suradljivost i zadovoljstvo pacijenata, onda se posve opravdano trebamo zapitati – koliko smo u tome dobri? U preglednom radu Neka načela komunikacije s bolesnikom autori navode – Komunikacija je temelj svih ljudskih odnosa, a započinje komunikacijom sa samim sobom. U osnovi riječi komunikacija (lat. communicare) jest dijeljenje, povezivanje. Povezivanje je pravi smisao komunikacije. Komunicirajući dijelimo svoje misli, ideje, stavove, osjećaje i uvijek dajemo dio sebe Trebamo li i možemo li biti zadovoljni kako se kao braća liječnici povezujemo i kako dijelimo?
Autor: JADRANKA KARUZA dr. med. Specijalistica ordinacija obiteljske medicine, Rijeka Često se govori o komunikaciji u medicini. No tada u prvom redu mislimo na komunikaciju između liječnika i pacijenta, ali koliko se često zapitamo kakva je komunikacija među nama liječnicima, još konkretnije – komunikacija između liječnika primarne i sekundarne zdravstvene zaštite? Svi smo suglasni da je ona važna ako želimo da naš bolesnik dobije pravi oblik skrbi, u pravom trenutku. Rastući broj bolesnika s kroničnim bolestima kojima je moderna medicina značajno produljila životni vijek i unaprijedila kvalitetu života podrazumijeva i mnogo dijagnostičko-terapijskih postupaka i konzultacija. Bez uloge koordinatora koji dobro komunicira s drugim dionicima zdravstvenog sustava, pacijent će dobiti fragmentiranu i neprimjerenu skrb, a često će i lutati zdravstvenim sustavom. Tradicionalno, uloga koordinatora pripada obiteljskom liječniku, a u novije vrijeme visoko i usko specijalizirane medicine, još i više. Ako znamo da je komunikacija važan dio pružanja zdravstvene zaštite i ako dobrom
86
LIJEČNIČKE NOVINE 197 - ožujak 2021.
Obiteljski liječnik u komunikaciji s kolegom iz SKZZ ima na raspolaganju uputnicu i popratno pismo. Neslužbeno, tu su naravno i telefoni, mobiteli, privatna poznanstva. Otkad je E-uputnice i otkad se uputnica više ne tiska, dijagnoza koju na drugoj strani komunikacijskog kanala vide naše kolege jest ona koju smo šifrirali na temelju Međunarodne klasifikacije bolesti. Svi komorbiditeti, svi lijekovi koje bolesnik uzima, kliničko pitanje koje nas možda muči i na koje trebamo odgovor, ostaju s nama u našim ordinacijama. Možda i jesu vidljivi na drugim dijelovima uputnice, ali mi ne znamo na kojima; nitko nam to nije rekao, objasnio, negdje napisao. Bačeni smo u sustav e-zdravstva naglavačke, bez završne povezanosti svih dionika u sustavu. Popratno pismo ovisi od dobroj volji, vremenu i dobroj kliničkoj praksi primarca, a onda i o nizu prepreka na putu do bolničkoga kolege – hoće li ga pacijent uopće ponijeti, hoće li ga zadržati sestra, hoće li ga kolega vidjeti među masom drugih nalaza…? Primjera radi, upućujem li kolegi endokrinologu bolesnika sa sumnjom na sekundarnu hipertenziju, s nereguliranom šećernom bolesti i hipotireozom, mogu odabrati samo jednu od tih bolesti, a za ostale dvije se nadati da će ih pacijent sam spomenuti ili predati popratnu dokumentaciju. Stoga je popratno pismo imperativ dobre komunikacije i dobre prakse, u suprotnom kvalitetna skrb o pacijentu iz primjera ovisit će o – pukoj slučajnosti. Upućivati pacijenta
koji nije primjereno obrađen, zbog problema koji se trebao rješavati na primarnoj razini, također je primjer iznimno loše komunikacije i loše slike koju stvaramo o obiteljskoj medicini kao struci i specijalnosti. To je i najčešća pritužba koja se s razine SKZZ-a na razne načine upućuje prema nama. Kao i ona da se LOM ne pridržava preporuka iz nalaza, bilo kada je u pitanju dijagnostika ili terapija. Ovdje se često zanemaruje i odluka samog pacijenta. Odluka može biti protivna onome što mu je preporučeno, ali će zbog nelagode bolničkom kolegi uprijeti prstom i prebaciti vlastitu odgovornost na svog obiteljskog liječnika, a obiteljskom - na konzilijarca. To će nas dodatno staviti ljutite svakoga na svoje brvno, a da pritom nećemo, osim intuitivno, doznati da pacijent s nama manipulira. Ponovo – jer su službeni komunikacijski kanali – manjkavi. U novije vrijeme postoji i uputnica A5 uz koju se može poslati popratno pismo i dokumentacija, no u praksi to u mnogim bolnicama i dalje ne funkcionira, a zaista je nejasno zašto ta ista funkcionalnost nije omogućena i uz ostale uputnice? Što je s nalazima koji iz bolnica stižu prema nama u primarnoj? Struka kaže da bi bolnički liječnici morali znati ime obiteljskog liječnika svakog pojedinog pacijenta na bolničkom liječenju. I ne samo to, po otpustu bi bolnički kolega svog kolegu obiteljaša odmah trebao o tome obavijestiti telefonom. Štoviše, trebala bi se poticati i komunikacija bolnica – LOM još za vrijeme trajanja hospitalizacije, a bolničke bi službe morale znati i ponešto o organizaciji rada na terenu i koji je uopće djelokrug (i mogućnost) obiteljskog liječnika, patronažne službe, ustanova za zdravstvenu njegu u kući i fizikalnu terapiju kako bi skrb za najteže pacijente mogla biti organizirana na najbolji mogući način. To je ono što kaže literatura. U praksi je nažalost vrlo čest otpust pacijenta iz bolnice u petak popodne ili na blagdan pa preporuke u stvarnosti često nije moguće ostvariti (previjanja tri puta dnevno, zdravstvena njega u kući za vrijeme vikenda i slično). Nažalost nije rijetkost da dobijemo specijalistički nalaz na više stranica, a da se pritom radi samo o copy-paste svih ranijih (već od strane LOM-a viđenih nalaza) i tek samo
