SJEĆANJA

Porođaj na brodu prije pola stoljeća

Prim. doc. dr. VJEKOSLAV BAKAŠUN, dr. med.

U Zdravstvenoj stanici Rab 1957. su radila samo dva liječnika na oko 10.000 stanovnika Raba i gotovo isto toliko turista u ljetnim mjesecima: dr. Mira Rubčić (1924. - 1988.), kao šef, i ja, pri završetku liječničkoga pripravničkog staža. Postojala je samo jedna liječnička ordinacija pa smo naizmjenično jedan dan radili u toj ordinaciji, a sljedeći smo dan posjećivali bolesnike u njihovim kućama. U ranu jesen 1957. velika pandemija ”azijske” influence već je zahvatila i naše krajeve pa je za dva liječnika bilo posla cijelog dana bez predaha. Ne znam je li bilo lakše onome koji je u ambulanti ili onome koji toga dana kućnim posjetima propješači kilometre po Rabu (na kojemu tada nije bilo niti jednoga motornog vozila!). Takvoga jednog dana mjeseca rujna, kad sam se s kućnih posjeta vraćao u grad Rab, vidjevši me u daljini počeli su me dozivati neka idem što brže. Stigao sam do putničkog broda ”Aleksa Šantić” koji je svakog dana polazio u 14 i 30 sati prema Rijeci. Tu sam dobio od kolegice Rubčić, uz prijekor gdje sam tako dugo, kratku uputu da je na brodu smještena rodilja koju zbog očekivanja kompliciranog porođaja moram pratiti u Rijeku. Bez razmišljanja zakoračio sam na brod, a zapovjednik Tonči Kleva, koga sam inače poznavao, snažno vičući sa zapovjedničkog mosta uputi mi prijekor što zbog mene nije na vrijeme isplovio. Nisam toga časa zapravo shvaćao što se to oko mene događa. Doznao sam samo da je rodilja primipara vetusta, da ima 38 godina i da će biti porod na zadak. Matija Pahljina (1894. - 1989.), iskusna primalja s dugogodišnjim radnim iskustvom, dala mi je u ruke liječničku torbu i kratko poručila: Doktore, tu je sve za porod ako vam slučajno zatreba, a ja sam njoj ostavio svoju liječničku torbu. Tada nisam niti razmišljao koliko je bilo važno dobiti primaljinu torbu. Iskustvo je i tada učinilo svoje. Nisam stigao niti zahvaliti se, a brod je već krenuo.

Brod je bio jedan od šest jednakih brodova Jadrolinije Rijeka iz tzv. serije pjesnika, a namijenjen samo prijevozu putnika. Nije imao putničkih kabina, a prostor za posadu bio je vrlo skučen. Po svom obliku više je sličio današnjim megajahtama. Kako nisam od jutra ništa jeo, prvi mi je posao na brodu bio naći kuhara koji mi je (valjda zato jer sam doktor i poznat zapovjedniku) u kuhinji na brzinu ispržio jedan odrezak. Slasno sam ga pojeo s mnogo kruha i kiseliša. Koliko je sve to trajalo ne sjećam se, ali još uvijek nisam otišao posjetiti rodilju koju sam trebao pratiti u rodilište. Tipična reakcija mladog liječnika, koje se i danas sramim. Usput, kad sam uz ručak polako ispijao mornarskog vina u časničkom salonu, dođe mi mornar s porukom da me treba žena u putničkom salonu. Bili smo već na zapadnoj strani otoka Raba na dohvat mjestu Loparu, otvorenog prema senjskim vratima, a bura se pojačavala i brod se počeo ljuljati. Došavši u putnički salon napokon ugledam ženu koju pratim u Rijeku. Bilo je tamo samo nekoliko domaćih putnika koji su svakako znali da žena ide u Rijeku u rodilište. Nakon razmjene pozdrava upitam što me treba. Odgovor je bio da joj nešto ”tamo dolje” smeta, čega prije nije bilo. Zamolio sam je da se malo okrene od pogleda ostalih, podigla je suknju i ja se istog trenutka skamenim. Sva moja nonšalantnost, sav ručak, sve mi je istog časa dospjelo u glavu, koja se u djeliću sekunde oznojila, a i po tijelu me oblio znoj. Iz ušća vagine provirivali su testisi djeteta koje se rađalo. Što sada! Kamo s rodiljom? Što ja znam o porođaju nego onoliko koliko sam to gledao na vježbama u ”Petrovoj” i na stažu. Gdje su one faze porođaja, vrtjelo mi se u glavi. Treba brzo reagirati, a ja stojim kao ukopan. I danas mislim da sam se tada više bojao ja, nego rodilja. Pribrao sam se i otrčao zapovjedniku koji je upravo upravljao brodom na odlasku iz Lopara. Sljedeća je luka bila Baška na otoku Krku, a između su senjska vrata i sve jača jesenska senjska bura. Zapovjednik odredi da rodilju smjestimo u kabinu prvog časnika, odredio je da mi on pomaže, a mladog kadeta da bude veza između nas i njega. Kabina je bila tipična mornarska, s posteljom kojoj se moglo prići samo s jedne strane. Nasuprot tome i uz uzglavlje bile su stranice broda, a na drugoj strani stranica ormara. Brod se sve više ljuljao, rodilja je počela tiskati, a ja sve to promatrao i pokušavao barem savjetima pomoći. Uzdao sam se u sreću da će izdržati do Senja, pa ćemo tamo rodilju prevesti u tamošnje

rodilište. Po kadetu pošaljem poruku zapovjedniku neka ne ide u Bašku nego izravno u Senj. Kadet se vratio i kazao da će barba (u pomorstvu udomaćen naziv za zapovjednika) učiniti tako. Brod se već snažno valjao bočno okrenut prema Senju, a rodilja je tiskala i djetetov je zadak postajao sve veći. Porođaj, dakle, kreće. Što ću sada? Koji zahvat slijedi? Kako se postaviti? Vidio sam u rodilištu kako liječnik i primalja svaki sa svoje strane pomažu rodilji i vode porođaj. Kamo ću ja stati? Hoću li kleknuti na postelju, što mi je jedino preostalo? Kako tiskati? Što više premišljam, to je zadak djeteta sve veći. Čif (u pomorstvu udomaćeni naziv za prvog časnika), u čijoj smo bili kabini, bio je stalno uz rodiljinu glavu, brisao joj znoj s lica i hrabrio je po istrijanski (jer je bio Istranin): ”Šu šinjorice”. Kadet je valjda sve to začuđeno gledao jer ja nisam imao vremena njih dvoje promatrati. Nakon nekog vremena, tko zna koliko, ali svakako kratko, uz snažan potisak rodilje i valjda moju pomoć stiskanja trbuha – čedo je jednostavno izletjelo. Samo tako mogu reći, jer sam tako i doživio taj trenutak. S divljenjem sam se dosjetio iskusne primalje u Rabu koja mi je dala u ruke torbu s priborom. Prerezao sam i podvezao pupkovinu i dijete je zaplakalo. Možda sam i ja tog trenutka zaplakao od sreće. Što sada? Dijete treba oprati. Istog trenutka začuo sam zvukove brodskog motora koji su bili znak za pristajanje. Bio sam uvjeren da me je zapovjednik poslušao i da je brodom pošao prema Senju. S tom nakanom pošaljem kadeta neka ide na obalu i kaže predstavniku lučke kapetanije da odmah pozovu kola hitne pomoći kako bi odvezli rodilju u rodilište. Kadet se vratio s porukom: Rekli su mi da ovdje u Senju nema ni liječnika, ni hitne pomoći, nego da će poslati babicu. To je čuo i prvi oficir. Oboje smo instinktivno pogledali kroz okno kabine i ugledali na brijegu crkvu u Baški. Znači da je kadet bio toliko zbunjen porodom da je stajao na rivi u Baški a mislio da je u Senju. Vjerojatno je valjanje broda (svakako i uz prisutan stres) potaklo uterus na jače kontrakcije i pospješilo porod. Ubrzo je stigla primalja, a meni je pao velik kamen sa srca. Što bih ja nespretno muško radio s tim malim djetetom, pun straha da ga ne ozlijedim, a primalja je to brzo i stručno izvela. Brod je ostao dulje u luci da primalja i ja sačekamo izlazak posteljice. Kad smo je inspicirali i utvrdili da je cijela, primalja je uredila rodilju, uz nju postavila dijete i pošla. Brod je uz veselo i dugo trubljenje brodske sirene objavio odlazak i veseli trenutak, za koji su već čuli svi na brodu i oni na obali. Neko vrijeme ostao sam uz rodilju i kad sam vidio da ne krvari, da je smirena i da se dobro osjeća, odlučio sam da je nećemo iskrcati u Senju, nego odvesti u Rijeku. U Senju je prvi oficir zamolio lučkog kapetana neka telefonski javi hitnoj medicinskoj pomoći u Rijeci da budu s kolima na dolasku broda. Po odlasku broda iz Senja još sam jedanput posjetio rodilju i utvrdio da je s njom i novorođenčetom sve u redu, pa sam pošao na zapovjednički most. Valjda smo zaslužili, doktore, jednu bocu vina da ovo proslavimo, rekao je zapovjednik, a konobar donio vino i čaše. Nazdravili smo uspjehu, a ja bih od žeđi bio popio i dvije boce koliko sam se bio znojio. Kao i rodilja. Tada je uslijedio pomorski protokol. Kapetan je od nekuda izvukao obrazac i mi smo ga zajednički ispunili. ”Na geografskoj širini X i geografskoj dužini Y toga dana u toliko sati na brodu ”Aleksa Šantić”, Jadrolinije Rijeka, ta i ta osoba rodila je muško dijete kojemu ja, zapovjednik broda, po pomorskom običaju određujem ime Z. Porođaj je vodio liječnik dr. Vjekoslav Bakašun”. Supotpisali smo zapisnik, a rodilja je naknadnim potpisom prihvatila ono što je u zapisniku bilo navedeno. I krenuo je u život sin, rođen na brodu, koji i sada, 2020. godine živi na Rabu u dobrom zdravlju! Zapovjednik mi je ispričao kako je za rata zapovijedao trabakulom kojim su s Visa u Bari prevozili izbjeglice i da mu se na brodu rodila djevojčica kojoj je, po pomorskom nepisanom pravilu, dao ime. Sada je to isto ime, ali u muškoj varijanti, odredio ovom dječaku. Neću otkriti nikakvu tajnu ako navedem da smo zapovjednik, prvi časnik i ja do Rijeke popili još koju bocu vina. Trebalo je dobro zaliti ovaj sretni događaj. U luci Rijeka čekalo je vozilo hitne medicinske pomoći kojim smo u rodilište prevezli rodilju i dijete. Kratki moj odlazak svojoj kući u Kostrenu na noćenje, pa već sljedećeg jutra istim brodom natrag u Rab na posao i nove zadatke. Azijska influenca se širila i zahvaćala sve više ljudi, pa je posla bilo i preko glave.

vbakasun@gmail.com