MEDICINSKI RIZICI

BBL - brasilian butt lift - augmentacija stražnjice i rizici

Dr. sc. BRUNO CVJETIČANIN, dr. med. spec. plastične kirurgije, Zavod za plastičnu kirurgiju, KBC Zagreb

Fascinacija zamamnim i naglašenim stražnjicama prisutna je od davnina, počevši od Willendorfske Venere pa do moderne umjetnosti uvijek se naglašavao oblik i proporcije toga dijela tijela kao simbola ženstvenosti. Naglašavanje oblina se oduvijek smatralo prihvatljivim modelom umjetničkog izražavanja u brojnim kulturama i civilizacijama. A kako stojimo danas? Posljednjih godina svjedoci smo strelovitog uspjeha instagram i youtube zvijezda te infulencera s raznih društvenih mreža. Njihov izgled potaknuo je čitavu estetsku industriju kako bi njihovi pratitelji što više sličili svojim uzorima. Tako se kopiraju ne samo modni stilovi i odjevne kombinacije, nego i fizički izgled. Svi žele nos, usne, vilicu, uši, grudi, struk pa i stražnjicu ‘’baš onakvu kakvu ima…‘’. Veće usnice, ravan nos ili šire jagodice i vilica mogu se korigirati uz pomoć hijaluronskih i sličnih punjača, tj. filera, a bore poravnati uz pomoć botoksa. Sada se to može obaviti i kod posjeta zubaru, a u nekim zemljama i kod kozmetičara ili čak frizera. Regulativa Europske unije nije ujednačena, a restrikcije su minimalne pa je stoga primjena neinvazivnih metoda uljepšavanja, u što fileri i botoks spadaju, omogućena širem krugu, čak i za to minimalno educiranih ljudi. U nekim zemljama pružatelji takvih usluga ne moraju biti čak niti medicinske struke pa je potreban poseban oprez. S druge strane, korekcije grudi, trbuha, stražnjice i ostalih dijelova tijela obavljaju licencirani plastični kirurzi. Međutim, unatoč medicinskoj edukaciji, iskustvu i znanju, pojedine operacije nose izrazit rizik od komplikacija i mortaliteta. Povećanje stražnjice ili Brazilian Butt Lift (BBL), standardizirano nazvano zbog takvog kanona ljepote u južnoj Americi, spada u neke od takvih zahvata.

Prije petnaestak godina počeo se upravo iz južne Amerike širiti trend uvećanih stražnjica. Prisjetimo se samo prizora karnevala u Riju i plesačica sa zamamnim ukrasima na leđima i stražnjici, koje plešući u ritmu sambe izazivaju oduševljenje, ali i zavist promatrača i promatračica. Ubrzo su kongresi plastične kirurgije, osobito u sjevernoj i južnoj Americi, cjelodnevne sekcije posvetili samo uvećanju stražnjice. Tako je prije desetak godina u New Yorku na Cutting Edge simpoziju o plastičnoj kirurgiji (koji se smatra jednim od najznačajnijih godišnjih okupljanja plastičnih kirurga iz svijeta) jedan čitav dan bio posvećen samo raznim verzijama, tj. modifikacijama, uvećanja stražnjice ovisno o dimenzijama i željenom obliku te njenim proporcijama. Tada smo prvi put čuli da postoji Brazilian Butt lift, Venezuela Butt lift, Nicaragua Butt lift i dr. Gotovo svaka država latinske Amerike imala je svoju verziju ovisno o količini masti koja bi se stavljala u stražnjicu sa ili bez silikonskog implantata te planirani i željeni konačan oblik i izgled. Tržište značajno raste i to oko 60 % godišnje, a samo u SAD-u izvede se više od 20 tisuća takvih operacija godišnje. Postoje dva osnovna i najčešća načina za povećavanje stražnjice. Prvi je umetanjem silikonskog umetka (implantata). Radi se o sličnim umetcima koji se koriste kod povećavanja grudiju. Prvi slučajevi izvedeni su još 1969. kada su korišteni originalni implantati za dojke, a u današnje vrijeme su dizajnirani umetci baš za stražnjice. Materijal je silikonski kohezivni gel koji nema mogućnost razlijevanja. Ako i dođe do traumatske rupture ovojnice implantata, gel je dovoljno čvrst da ostaje na mjestu i ne razlijeva se u okolno tkivo. Postoje različite veličine, kao i oblici, ovisno o dimenzijama i željama pacijenta. Postavljaju se pod kožu ili pod glutealni mišić, ispod fascije ili unutar samog mišića, ali zbog rigidnosti i slabije pomičnosti implantata oni mogu izazivati teškoće kod sjedanja, sporta ili drugih fizičkih aktivnosti. Povećavaju samo centralni i medijalni dio stražnjice dok lateralni dio ostaje nepromijenjen. Kako se radi o stranom materijalu, u tkivu su zbog toga najčešće komplikacije upravo stvaranje seroma, upale ili infekcije, što dovodi do reoperacija. Retrospektivna istraživanja koja su obuhvatila sve operacije augmentacije stražnjica kroz više desetljeća, uz ukupno osam tisuća pacijenata, pokazala su da se komplikacije javljaju u 30 % slučajeva. Drugi način, i onaj koji nam se nametnuo kao sadašnji zlatni standard s više od 92 % udjela u navedenim operacijama, jest augmentacija glutealne regije vlastitom masti. Tom metodom se prvo liposukcijom uzima potrebna količina masti s tijela iz regija gdje je ima više ili gdje pacijentima najviše smeta. To može biti s trbuha, bedara, unutarnjeg dijela nogu, s leđa ili bokova. Mast se više puta

procijedi od ostatne tekućine, profiltrira te se stalno miješajući i centrifugirajući, od većih čestica dobije sitno strukturirana mast koja je najbolja za aplikaciju. Ovdje se često koriste termini makro-, mikro- ili nano-fat. Ta usitnjena mast se posebnim kanilama (dugačkim tupim iglama raznih promjera) vraća u stražnjicu, pri čemu se raspoređuje volumen po čitavoj širini glutealne regije potkožno, uz naglašavanje određenih dijelova po želji pacijenta. Ovom tehnikom moguće je povećati i lateralne dijelove te ih po potrebi i dodatno naglasiti, upravo ono što je popularizirano putem medija i društvenih mreža. S obzirom na to da je riječ o vlastitom tkivu, nema reakcije ili odbacivanja. Dio se resorbira, ali u prosjeku 50 - 70 % masnih stanica preživi i tako ostavlja rezultat trajnim. Postupak i rezultat izgleda gotovo savršeno pa se postavlja pitanje gdje je problem; s jedne strane liposukcijom vam uklone mast s dijelova gdje vam smeta, a s druge strane poveća se deficitaran dio stražnjice. Komplikacije se ovdje javljaju u 10 % slučajeva, ali smrtnost je povećana zbog najopasnije od njih - masne embolije. Ostale komplikacije su standardne za sve kirurške zahvate te uključuju krvarenja, serome, infekcije, nekrozu masti i već spomenutu masnu emboliju, te sindrom masne embolije (fat embolism syndrome). Kod masne embolije postoje dva patofiziološka mehanizma razvijanja. Prvo veliki komadi masti koji se injektiraju u stražnjicu radi augmentacije (makro fat) mehanički opstruiraju plućnu vaskularizaciju svojom veličinom. Drugo je naknadna opsežna sustavna upalna reakcija pluća koja uzrokuje poteškoće s disanjem. Obje donose smrtnost od 15 - 35 %, ovisno o brzini reakcije i faze u kojoj se započne s liječenjem. Embolija nastaje kada se mast tijekom postupka infiltracije kanilom pogreškom injektira izravno u vene u glutealnim mišićima ili se te iste vene manipulacijom kanile zaderu te zbog povećanog tlaka i količine masti oko njih ona ulazi spontano u vensku cirkulaciju. U slučaju da dođe do daljnje disperzije sitnijih masnih stanica (mikro fat) u druge organe - mozak, pluća ili do površinskih slojeva kože - govorimo o sindromu masne embolije sa specifičnim simptomima ovisno o zahvaćenoj regiji (neurološki ispadi, poremećaji funkcije pluća, poteškoće s kapilarnom kožnom perfuzijom). Zbog prijeteće masne embolije kod povećavanja stražnjice i smrtnosti 1:3000 operiranih, porasla je zabrinutost u krugovima plastičnih kirurga. Valja napomenuti da je prosječan rizik smrtnosti bilo kojeg estetskog kirurškog postupka oko 1:55 000, dok je, konkretno, kod opsežne i zahtjevne operacije abdominoplastike on tek 1:135 000. Konkretni brojevi smrtnih slučajeva su se u SAD-u kretali od 6 do 12 godišnje. Bez obzira na veličinu američkog tržišta to su bili zabrinjavajući brojevi, zbog kojih su brojni kirurzi odustajali od operacija. Upravo je zbog toga Američko udruženje plastičnih i estetskih kirurga

Ilustrirala Tisja Kljaković Braić ASAPS prije tri godine izradilo jasne smjernice o načinu i mjestu plasiranja kanile kao i o kutu držanja, njenoj širini i tehnikama injektiranja masti u točno određenom sloju, a sve kako bi se minimizirala opasnost od masne embolije i, posljedično, smrti. Budući da je zbog svega navedenoga operacija povećanja stražnjice statistički najrizičnija u čitavom spektru plastično-kirurških estetskih operacija, ona zahtijeva poseban pristup i oprez te da je rade najstručniji licencirani kirurzi. Povećani zahtjevi tržišta i rast brojeva operacija ne moraju nužno uzrokovati porast smrtnosti uz provođenje svih propisanih mjera opreza. Informiranje pacijenta i dalje stoji kao osnova svake komunikacije, a upozoravanje na ove komplikacije ne umanjuje vrhunski rezultat koji slijedi na obostrano zadovoljstvo i klijenta i operatera.

Literatura na upit autoru