SJEĆANJA
Porođaj na brodu prije pola stoljeća Prim. doc. dr. VJEKOSLAV BAKAŠUN, dr. med.
U Zdravstvenoj stanici Rab 1957. su radila samo dva liječnika na oko 10.000 stanovnika Raba i gotovo isto toliko turista u ljetnim mjesecima: dr. Mira Rubčić (1924. - 1988.), kao šef, i ja, pri završetku liječničkoga pripravničkog staža. Postojala je samo jedna liječnička ordinacija pa smo naizmjenično jedan dan radili u toj ordinaciji, a sljedeći smo dan posjećivali bolesnike u njihovim kućama. U ranu jesen 1957. velika pandemija ”azijske” influence već je zahvatila i naše krajeve pa je za dva liječnika bilo posla cijelog dana bez predaha. Ne znam je li bilo lakše onome koji je u ambulanti ili onome koji toga dana kućnim posjetima propješači kilometre po Rabu (na kojemu tada nije bilo niti jednoga motornog vozila!). Takvoga jednog dana mjeseca rujna, kad sam se s kućnih posjeta vraćao u grad Rab, vidjevši me u daljini počeli su me dozivati neka idem što brže. Stigao sam do putničkog broda ”Aleksa Šantić” koji je svakog dana polazio u 14 i 30 sati prema Rijeci. Tu sam dobio od kolegice Rubčić, uz prijekor gdje sam tako dugo, kratku uputu da je na brodu smještena rodilja koju zbog očekivanja kompliciranog porođaja moram pratiti u Rijeku. Bez razmišljanja zakoračio sam na brod, a zapovjednik Tonči Kleva, koga sam inače poznavao, snažno vičući sa zapovjedničkog mosta uputi mi prijekor što zbog mene nije na vrijeme isplovio. Nisam toga časa zapravo shvaćao što se to oko mene događa. Doznao sam samo
84
LIJEČNIČKE NOVINE 197 - ožujak 2021.
da je rodilja primipara vetusta, da ima 38 godina i da će biti porod na zadak. Matija Pahljina (1894. - 1989.), iskusna primalja s dugogodišnjim radnim iskustvom, dala mi je u ruke liječničku torbu i kratko poručila: Doktore, tu je sve za porod ako vam slučajno zatreba, a ja sam njoj ostavio svoju liječničku torbu. Tada nisam niti razmišljao koliko je bilo važno dobiti primaljinu torbu. Iskustvo je i tada učinilo svoje. Nisam stigao niti zahvaliti se, a brod je već krenuo. Brod je bio jedan od šest jednakih brodova Jadrolinije Rijeka iz tzv. serije pjesnika, a namijenjen samo prijevozu putnika. Nije imao putničkih kabina, a prostor za posadu bio je vrlo skučen. Po svom obliku više je sličio današnjim megajahtama. Kako nisam od jutra ništa jeo, prvi mi je posao na brodu bio naći kuhara koji mi je (valjda zato jer sam doktor i poznat zapovjedniku) u kuhinji na brzinu ispržio jedan odrezak. Slasno sam ga pojeo s mnogo kruha i kiseliša. Koliko je sve to trajalo ne sjećam se, ali još uvijek nisam otišao posjetiti rodilju koju sam trebao pratiti u rodilište. Tipična reakcija mladog liječnika, koje se i danas sramim. Usput, kad sam uz ručak polako ispijao mornarskog vina u časničkom salonu, dođe mi mornar s porukom da me treba žena u putničkom salonu. Bili smo već na zapadnoj strani otoka Raba na dohvat mjestu Loparu, otvorenog prema senjskim vratima, a bura se pojačavala i brod se počeo ljuljati. Došavši u putnički salon napokon ugledam ženu koju pratim u Rijeku.
Bilo je tamo samo nekoliko domaćih putnika koji su svakako znali da žena ide u Rijeku u rodilište. Nakon razmjene pozdrava upitam što me treba. Odgovor je bio da joj nešto ”tamo dolje” smeta, čega prije nije bilo. Zamolio sam je da se malo okrene od pogleda ostalih, podigla je suknju i ja se istog trenutka skamenim. Sva moja nonšalantnost, sav ručak, sve mi je istog časa dospjelo u glavu, koja se u djeliću sekunde oznojila, a i po tijelu me oblio znoj. Iz ušća vagine provirivali su testisi djeteta koje se rađalo. Što sada! Kamo s rodiljom? Što ja znam o porođaju nego onoliko koliko sam to gledao na vježbama u ”Petrovoj” i na stažu. Gdje su one faze porođaja, vrtjelo mi se u glavi. Treba brzo reagirati, a ja stojim kao ukopan. I danas mislim da sam se tada više bojao ja, nego rodilja. Pribrao sam se i otrčao zapovjedniku koji je upravo upravljao brodom na odlasku iz Lopara. Sljedeća je luka bila Baška na otoku Krku, a između su senjska vrata i sve jača jesenska senjska bura. Zapovjednik odredi da rodilju smjestimo u kabinu prvog časnika, odredio je da mi on pomaže, a mladog kadeta da bude veza između nas i njega. Kabina je bila tipična mornarska, s posteljom kojoj se moglo prići samo s jedne strane. Nasuprot tome i uz uzglavlje bile su stranice broda, a na drugoj strani stranica ormara. Brod se sve više ljuljao, rodilja je počela tiskati, a ja sve to promatrao i pokušavao barem savjetima pomoći. Uzdao sam se u sreću da će izdržati do Senja, pa ćemo tamo rodilju prevesti u tamošnje
