USPOMENE
KAKO SE KOD NAS SPECIJALIZIRALO SREDINOM PROŠLOGA STOLJEĆA Prvih 5 - 6 operacija ulkusa ventrikuli završile su mu letalno. Dr. Ledermann mi je priznao da tu operaciju nikad nije radio samostalno i da u Njemačkoj umjesto specijalističkog ispita vrijedi pismena potvrda nekog kirurga da je kod njega prakticirao četiri godine.
ŽELJKO POLJAK Samo ne kirurgiju! Odbojnost prema toj „krvavoj“ struci osjećao sam od ranih dana, možda i podsvjesno. Prvi put bio sam operiran 1929. godine – tonzilektomija koju sam jedva preživio i - ostao bez pola nepca. Tada je u našoj medicini vladala doktrina: 3 angine = indikacija za tonzilektomiju. Operater mi je bio specijalizant, poslije šef ORL klinike u Beogradu (prof. Srećko Podvinec).
Srećom – tako sam tada naivno mislio – dobio sam 1955. u Zagrebu na Šalati ORL specijalizaciju kod prof. Gušića. Kažem naivno zato što sam mislio da je to elegantna struka: malo čeprkaš po uhu, zaviriš u nos i od pacijenta tražiš neka reče: aaa. Ali, prvi dan specijalizacije neću nikad zaboraviti: 3. siječnja 1955. pozove me prof. Gušić da previjemo pacijenta neuspješno operiranog od raka farinksa. Sutradan nevjerojatan prizor: umjesto dječje vriske i otimanja, mali pacijent ponekad sam ide ravno u operaciju, penje se na stol i stavlja si masku na lice. Ali nemojte poslije zaboraviti čokoladu, dijete to pamti! Neka ovaj mali memoarski intermeco posluži kao predgovor za naslovnu temu.
prof. Srećko Podvinec U doba kad nije bilo anesteziologa ni egzaktne premedikacije, djeca su kirurgiju doživljavala i kao psihološku traumu. Neka za ilustraciju posluži priložena slika bolničara koji vodi dijete u operacijsku salu. Kako se to moglo prevenirati? Prilično lako ako steknete djetetovo povjerenje: -Hej, klinac, znaš da sutra ideš na operaciju? Sigurno se bojiš, ali nije to ništa strašno. Ako hoćeš vidjeti, dođi, pokazat ću ti. Gle, ovdje ćeš se popeti na stol pa ako nećeš da te boli, staviš ovu masku sebi na nos. Pokušaj! Da, malo smrdi, ali ćeš od toga brzo zaspati. Bez maske nije baš lijepo, ali poslije dobiješ čokoladu.
94
LIJEČNIČKE NOVINE 196 - veljača 2021.
Kao student bio sam 1947., nakon druge godine medicine, na ferijalnoj praksi u Merkuru (tako se ta bolnica i tada zvala) te sam kao kukodržac i koncolovac asistirao strumektomiji. Exitus in tabula – mili Bože, kamo sam to zalutao! Dotukla me smirenost kirurga koji je bez vidljivih emocija rekao samo ovu kratku rečenicu: „Odvezite ga i dovezite sljedećega!“ Inače, poznato ime; od 1930. dugo je radio u SAD-u, a zagrebačka „Medicinska naklada“ tiskala je 1991. njegove memoare „Moj rad u državnoj komisiji za industrijske ozljede u Kaliforniji“. Nakon promocije i vojnog roka završim 1954. u maloj bolnici u Pljevljima (crnogorski Sandžak), koja je upravo dobila prvoga kirurga, i to iz Njemačke, jer nijedan kirurg iz bivše Juge nije ni za kakve pare htio u Sandžak. Dodijeljen sam mu za asistenta jer tamo nitko nije znao njemački.
- Vidite, mladi kolega, ovdje je karcinom prirastao za karotidu i prijeti opasnost od rupture. Tek je to izrekao, kad karotida prsne. Bili smo krvavi od glave do pete. Baš elegantna struka, zar ne? No, čovjek se s vremenom na sve navikne. Podsjetimo se: mnogima je bilo zlo kod prve vježbe iz anatomije na kadaveru, ali nas je prof. Perović već nakon desetak dana trebao upozoravati: - Ponašajte se s pijetetom, ovo su nekoć bili živi ljudi! Ponovan šok nakon prvih mjesec dana ORL specijalizacije kad sam dobio prvo noćno dežurstvo. Hitna služba donijela je na nosilima polusvjesnog pacijenta koji se gušio zbog edema u larinksu. Diše „na škrge“, kako je to dijagnosticirao dežurni bolničar. Stojim užasnut kod stola na kojem leži čovjek ante finem i dozivam si u pamćenje ono što smo učili o postupku kod gušenja. - Što čekaš? - oštrim me glasom prekine časna sestra Virgilija, inače instrumentarka, i gurne mi u ruke skalpel - reži i strogo se drži medijalne linije! Nakon svoje prve traheotomije bio sam
