MEDICINA I PRAVO

tima. Ono se smatra jednim od najviših pravnih dobara. Kao takvo, ono je i zakonski zaštićeno. U hrvatskome je zakonodavstvu nesavjesno liječenje navedeno kao zasebno kazneno djelo. Budući da je to vrlo osjetljivo područje jer se u zakonu moraju postaviti granice odgovornosti dovoljno široko kako bi se pružila odgovarajuća zaštita zdravlja bolesnika, a opet one ne smiju prelaziti granicu u onoj mjeri u kojoj bi se mogla unijeti pravna nesigurnost u obavljanje zdravstvenoga poziva. Hrvatski zakonodavac je tom izazovu odgovorio tako da je kod normiranja kaznenoga djela nesavjesnoga liječenja predvidio i nehajni oblik. Ne ulazeći dublje u zakonsku regulativu, ograničit ćemo se na pojam nehaj koji se javlja u člancima Kaznenoga zakona u kojima se govori o nesavjesnom liječenju. U pravnoj se terminologiji javlja i pojam nehat koji u komunikaciji ponekad zamjenjuje pojam nehaj. Je li riječ o riječima ista značenja? Ubojstvo iz nehata u pravu se definira kao 'slučajno, nenamjerno ubojstvo, bez dužne brige da se izbjegne'. Nȅhātm je na Hrvatskome jezičnom portalu definiran kao 'nemarnost, nezainteresiranost, nehaj; lakši oblik krivnje, nehotično izvršenje kaznenoga djela'. Hrvatski školski rječnik nȅhāj m. definira kao 'nedostatak brige za što; sin. nemar'. Kako bi se izbjeglo pogrešno tumačenje riječi, u članku 29. Kaznenoga zakona definira se kazneno djelo koje se može počiniti sa svjesnim ili nesvjesnim nehajem te se kaže da počinitelj 'postupa sa svjesnim nehajem kad je svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti.' U istom je članku definiramo da 'počinitelj postupa s nesvjesnim nehajem kad nije svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela, iako je prema okolnostima bio dužan i prema svojim osobnim svojstvima mogao biti svjestan te mogućnosti.' Dakle, može se primijetiti kako se nehat i nehaj gotovo isto definiraju u rječnicima, ali da zakonodavac zato uvodi u Kaznenom zakonu razgraničenje svjesnoga od nesvjesnoga nehaja. Kako bismo bolje rasvijetlili ove pojmove, objasnit ćemo još da prilog hotimice znači 'vlastitom voljom i s namjerom, namjerno, npr. hotimice izazvati nesporazum, a da se prilog nehotice, tj. nehotično, nenamjerno, slučajno, javlja kao antonim, odnosno riječ koja ima suprotno značenje.

Zaključak Da bi se sukob dviju temeljnih strana u pravnom odnosu ublažio, propisano je da su sudionici pravnoga odnosa dužni postupati u dobroj vjeri, što znači da u pravnom odnosu moraju savjesno i pošteno postupati u skladu sa zakonom (članak 9. Općega poreznog zakona). Uz takvo će se postupanje izbjeći posljedice koje bi mogla izazvati čak i tiskarska pogreška na koju sam naišla u jednom pravnom aktu u kojem se navodi panični, umjesto parnični trošak.

MEDICINA I PRAVO

Pravo djeteta na zdravlje

Obveze roditelja i službi zdravstvene zaštite u zaštiti djetetova zdravlja

BRANKA REŠETAR

Prof. dr. sc. Branka Rešetar, Pravni fakultet Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku

1. Uvod Ostvarivanje prava djeteta na zdravlje u privatnopravnom kontekstu primarna je obveza roditelja, dok njegovo pravo na zdravlje u javnom kontekstu predstavlja obvezu države, odnosno nositelja društvene skrbi za zdravlje stanovništva. Pravo djeteta na zdravlje prema zahtjevima UN-ove Konvencije o pravima djeteta mora biti prioritet javnih politika u području zdravstvene zaštite. Pravo djeteta na zdravlje jamči se svakom djetetu na međunarodnoj razini UN-om Konvencijom o pravima djeteta, na temelju čega UN-ov Odbor za prava djece daje smjernice nacionalnim sustavima kako organizirati skrb o zdravlju djeteta u skladu s međunarodnim standardima, bilo da se radi o obvezi roditelji ili obvezi države da osigura svakom djetetu pravo na zdravlje i skrb o zdravlju. Kada je riječ o skrbi za djetetovo zdravlje u privatnopravnom kontekstu, tada primarna obveza brige o njegovom zdravlju predstavlja pravo i obvezu roditelja, a iznimno i drugih članova obitelji, što uređuje Obiteljski zakon (NN 103/2015). Na ovom će se mjestu najprije s razine međunarodnog prava definirati što je to pravo djeteta na zdravlje, koje su obveze države, odnosno nositelja društvene skrbi za zdravlje stanovništva u ostvarivanju prava djeteta na zdravlje. Potom će se pravo djeteta na zdravlje objasniti u okviru hrvatskog obiteljskog prava, gdje će biti istaknute obveze roditelja u skrbi o djetetovu zdravlju, najprije u okolnostima u kojima roditelji žive zajedno s djetetom, a onda i u okolnostima u kojima dijete ne živi s oba roditelja zbog, primjerice, razvoda braka ili prestanka izvanbračne zajednice. 2. Pravo djeteta na zdravlje prema

Konvenciji UN-a o pravima djeteta Pravo djeteta na zdravlje u međunarodnom pravu regulirano je odredbom čl. 24. Konvencije UN-a o pravima djeteta prema kojoj „svako dijete ima pravo na najvišu moguću razinu u očuvanju zdravlja, liječenju i rehabilitaciji.“ Najviši mogući standard zdravstvene zaštite uzima u obzir s jedne strane djetetove biološke, socijalne, kulturalne i ekonomske mogućnosti, a s druge strane mogućnosti države.

Svako dijete ima pravo na kvalitetnu zdravstvenu uslugu uključujući prevenciju, >>

promociju, tretman, rehabilitaciju i palijativnu skrb. Na primarnoj razini zdravstvene službe moraju biti dostupne brojčano, po kvaliteti i funkcionalno te biti dostupne svakom djetetu. Zdravstveni sustav, pored dužnosti da omogući korištenje zdravstvenih službi svakom djetetu i pruži mu zdravstvenu skrb, ima obvezu da informira nadležna tijela o povredama prava djeteta na zdravlje i slučajeve socijalne nepravde u području zdravstvene skrbi o djeci. Sekundarna i tercijarna razina zdravstvene zaštite također moraju biti dostupne djeci koliko god je to moguće, uključujući funkcionalne referalne sustave koji povezuju zajednicu i obitelj na svim razinama zdravstvenog sustava. Niti jedno dijete ne smije biti lišeno pristupa zdravstvenim službama, s posebnim naglaskom na djecu iz ruralnih područja i djecu pripadnika ranjivih skupina stanovništva. Svaka prepreka koja stoji na putu ostvarivanju prava djeteta na zdravlje (financijska, institucionalna, kulturalna, socijalna) moraju biti uklonjene iz društva. Svako dijete ima pravo sudjelovanja u donošenju odluka o svom zdravlju i liječenju, pravo na povjerljivo savjetovanje bez prisutnosti i suglasnosti roditelja, u skladu s djetetovim razvojnim kapacitetima i, ako je to u najboljem interesu djeteta, prema procjeni zdravstvenog djelatnika. 3. Načela i pretpostavke za realizaciju prava djeteta na zdravlje UN-ov Odbor za prava djece ističe šest temeljnih načela za ostvarivanje prava djeteta na zdravlje u javnom kontekstu: 1. nedjeljivost i međuovisnost prava na zdravlje i svih ostalih prava djece, 2. pravo djeteta bez diskriminiranja u realizaciji prava na zdravlje, 3. načelo najboljeg interesa djeteta, 4. pravo na život, preživljavanje i razvoj, 5. pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje i 6. poštivanje razvojnih potencijala u životu djeteta. Nedjeljivost i međuovisnost prava na zdravlje i svih ostalih prava djece znači da je njihovo pravo na zdravlje međuovisno i povezano s ostvarivanjem svih drugih djetetovih prava kao što su pravo na razvoj mentalnih i fizičkih potencijala, razvoj osobnosti i djetetovih talenata u skladu s njegovim mogućnostima, pravo na obrazovanje, pravo na život u obitelji, pravo da ne bude odvojeno od roditelja, pravo djeteta da izrazi mišljenje u svim stvarima koje se odnose na njega i dr. prava djece. Puna realizacija prava na zdravlje mora biti dostupna svakom djetetu bez diskriminacije, uključujući i zabranu diskriminacije djetetovih roditelja po bilo kojoj osnovi, rasi, spolu, jeziku, vjeri, političkom mišljenju, nacionalnosti, etničkoj ili društvenoj pripadnosti, imovinskom statusu i dr. Iznimno treba voditi računa o ostvarivanju prava na zdravlje posebno ranjive skupine djece izbjeglica, romske djece, djece bez roditeljske skrbi, djece s poteškoćama u razvoju. Načelo najboljeg interesa djeteta je načelo o kojem privatne i javne službe zdravstvene zaštite moraju primarno voditi računa, a posebno su dužne voditi računa o najboljim interesima ranjive skupine djece. Individualno će se ostvarivanje načela najboljeg interesa pojedinog djeteta temeljiti na njegovim tjelesnim, emocionalnim, socijalnim i obrazovnim potrebama, zatim na dobi i spolu djeteta, na odnosu djeteta s roditeljima ili drugim osobama koje skrbe o njemu, te djetetovom obiteljskom i socijalnom okruženju. Posebno je važan segment u ostvarivanju najboljeg interesa djeteta u pogledu prava na zdravlje ostvarivanje njegovih prava da izrazi svoje mišljenje. UN-ov Odbor za prava djece ističe središnju ulogu načela najboljeg interesa djeteta u ostvarivanju prava na zdravlje, pri čemu najbolji njegovi interesi u ostvarivanju prava na zdravlje moraju biti: 1. vodeća smjernica u medicinskim tretmanima bez obzira na financijske terete kad god je to moguće, 2. uključivati pomoć za mirno rješavanje sporova kad postoji konflikt između roditelja i zdravstvenih radnika i 3. utjecati na razvoj politika kojima se iz djetetovog okruženja uklanja sve što ometa njegov zdrav razvoj. Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje i da njegovo mišljenje bude uzeto u obzir u skladu s njegovom dobi i razvojem neizostavan je element načela njegovog najboljeg interesa i prava na zdravlje. Ovo uključuje mišljenje djeteta o svim aspektima liječenja i očuvanja njegova zdravlja, mišljenje o odabiru zdravstvene službe, otklanjanju prepreka za ostvarivanje najbolje zdravstvene zaštite, jačanje djetetova potencijala radi povećanja njegove odgovornosti za brigu o vlastitom zdravlju, uključivanje djece u istraživanja o njihovim zdravstvenim izazovima, razvojnim potrebama i očekivanjima radi doprinosa u razvoju efikasnih zdravstvenih intervencija i programa, neovisno o roditeljima, Što se tiče poštivanja razvojnih potencijala djeteta u ostvarivanju njegovih prava na zdravlje nužno je imati u vidu da je djetinjstvo razdoblje kontinuiranog rasta i razvoja od rođenja, preko predškolske dobi do adolescencije. Svako razdoblje djetetovog odrastanja značajno je i važno kao i promjene njegova fizičkog, psihičkog, emocionalnog i socijalnog razvoja. Svaka faza razvoja kao i cjelokupno odrastanje djeteta utječu na njegovo zdravlje, potencijale, rizike i mogućnosti. Uzimanje u obzir životnih faza odrastanja djeteta ključno je za razumijevanje kako zdravstveni problemi povezani s odrastanjem djece utječu na javno zdravstvo općenito. Poštivanja razvojnih potencijala djeteta ujedno utječe na njegovo autonomno i neovisno donošenje odluka o vlastitom zdravlju i liječenju, bilo da se radi o informiranom pristanku starijeg djeteta ili o uzimanju u obzir mišljenja mlađeg djeteta. Iznimno je važno voditi računa o uključivanju posebno ranjive djece u donošenje odluka o njihovu zdravlju i liječenju, kao što su djeca s poteškoćama u razvoju, djeca romske pripadnosti, djeca izbjeglice ili djeca bez roditeljske skrbi. 4. Međunarodne smjernice za roditelje u ostvarivanju prava djeteta na zdravlje Roditelji su najvažniji segment zaštite zdravlja djeteta posebno u vidu rane dijagnoze, skrbi o djeci niže dobi, kao i najvažniji zaštitni faktor protiv visokorizičnog ponašanja djece u adolescenciji, kao što je uporaba opojnih supstancija i rizičnog (nezaštićenog) spolnog ponašanja. Roditelji također imaju središnju ulogu u promicanju zdravog razvoja djeteta, njegovoj zaštiti od slučajnih ozljeda i nasilja ublažavanjem negativnih posljedica rizičnog ponašanja. Socijalizacija djece, koja je ključna za razumijevanje i prilagodbu svijetu u kojem ona odrastaju, događa se pod snažnim utjecajem upravo roditelja i šire obitelji, odnosno osoba kojima je povjerena skrb o djetetu. Država ima obvezu da uvodi dokazano učinkovite mjere kojima se podupire kvalitetna skrb o djeci, edukacija roditelja o roditeljskim vještinama, grupne podrške i obiteljsko savjetovanje, posebno za obitelji koje imaju iskustvo sa zdravstvenim i socijalnim poteškoćama djeteta. U skladu s međunarodnim smjernicama roditelji su odgovorni skrbiti se o djeci u njihovom najboljem interesu, a kad je to potrebno imaju pravo na pomoć države. Roditelji sudužni skrbiti se o zdravlju djeteta i štititi njegovo zdravlje uzimajući u obzir razvojnu dob djeteta, te su mu dužni omogućiti zdravo odrastanje i razvoj. 5. Pravo djeteta na zdravlje i obveza roditelja za skrb o djetetovom zdravlju prema Obiteljskom zakonu Silazak s međunarodne scene na kojoj se države članice obvezuju na ostvarivanje prava djeteta na zdravlje temeljem UN-ove Konvencije o pravima djeteta dovodi nas u područje obitelji i obiteljskih odnosa, odno-

sno nacionalne propise koji uređuju područje roditeljske skrbi, ali i ostvarivanja roditeljske skrbi u okolnostima u kojima dijete ne živi s oba roditelja, bilo da se radi o razvodu braka, prestanku izvanbračne zajednice ili u okolnostima izvanbračno rođenog djeteta čiji roditelji nikada nisu živjeli zajedno. Obiteljski zakon (OZ) među osobna prava djeteta ubraja pravo djeteta na skrb za život i zdravlje u obitelji (čl. 84. st. 1.). Pravo djeteta na skrb za život i zdravlje neodvojivo je povezano s još dva prava djeteta regulirana OZ-om: pravo djeteta na informirani pristanak na medicinske postupke (čl. 88.) i pravo djeteta na izražavanje mišljenja (čl. 86). Pravo djeteta na informirani pristanak daje pravu djetetu koje je navršilo 16 godina i koje je prema ocjeni doktora medicine dovoljno zrelo za donošenje odluke o preventivnom, dijagnostičkom ili terapijskom postupku u vezi sa svojim zdravljem ili liječenjem, da samostalno izjavi pristanak na pregled, pretragu ili medicinski postupak. Ako se prema procjeni doktora medicine radi o medicinskom postupku koji je povezan s rizicima teških posljedica za fizičko ili psihičko zdravlje djeteta, uz pristanak djeteta potrebna je i suglasnost roditelja ili drugog zakonskog zastupnika. U slučaju spora između djeteta i roditelja o poduzimanju rizičnog medicinskog zahvata odluku donosi sud u izvanparničnom postupku za zahtjev djeteta ili roditelja. Ako je riječ o neodgodivoj medicinskoj intervenciji, primjenjuju se odredbe posebnog propisa koji uređuje prava pacijenata (čl. 88. OZ-a). Pravo djeteta na izražavanje mišljenja obvezuje roditelje i druge osobe koje se skrbe o djetetu da su dužni poštovati mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i zrelošću. U svim postupcima u kojima se odlučuje o nekom djetetovu pravu ili njegovu interesu dijete ima pravo na prikladan način: a) saznati važne okolnosti slučaja, b) dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te c) biti obaviješteno o mogućim posljedicama poštivanja svoga mišljenja. Mišljenje djeteta se uzima u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelošću (čl. 86. OZ-a). Nasuprot osobnom pravu djeteta na skrb o zdravlju, Obiteljski zakon regulira obvezu i odgovornost roditelja da se skrbe o svim osobnim pravima djeteta, a to znači da je skrb o zdravlju djeteta jedan dio roditeljske skrbi. Odredba čl. 91. OZ-a roditeljsku skrb definira kao: „odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Roditeljsku skrb roditelji su dužni ostvarivati u skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima.“ U sadržaj roditeljske skrbi ulazi zaštita osobnih prava djeteta među koja se ubraja zaštita djetetovog zdravlja, razvoja, kao i njegova njega. Ovu obvezu OZ dalje definira kao dužnost roditelja skrbiti se o zdravlju djeteta te mu omogućiti korištenje mjera za čuvanje, unaprjeđenje i vraćanje zdravlja, sukladno propisima kojima se uređuje zdravstvo i zahtjevima medicinske znanosti (čl. 92. i čl. 93. OZ-a). Roditelji su ravnopravni i imaju pravo i dužnost zajednički ostvarivati roditeljsku skrb, što postaje složeno pitanje u okolnostima u kojima roditelji (više) ne žive zajedno. Kad roditelji ne žive zajedno roditeljsku skrb ostvaruju zajednički na temelju plana o zajedničkoj roditeljske skrbi ili na temelju odluke suda koja se temelji na sporazumu roditelja (čl. 104. OB-a). Roditelji samostalno ostvaruju skrb kad je jedan roditelj umro, proglašen umrlim, odsutan i nepoznatog boravišta ili na temelju odluke suda (čl. 105. OZ-a) Što to znači konkretno za skrb o zdravlju djeteta i donošenje odluka koje se tiču očuvanja zdravlja i donošenja odluka o medicinskim postupcima u vezi s djetetom? Odluke koje se tiču skrbi o djetetovom zdravlju donose roditelji, a u nekim slučajevima to mogu biti osobe koje su djetetovi skrbnici (npr. ako su roditelji umrli ili su lišeni prava na roditeljsku skrb u sudskom postupku).

Odluke o zdravlju i liječenju djeteta su odluke za koje se presumira da postoji suglasnost drugog roditelja, pa je za donošenje odluka o medicinskim postupcima dovoljan pristanak samo jednog roditelja (čl. 108. st. 3. OZ-a).

Odredba čl. 108. st. 3. OZ-a propisuje: „Odluke koje su bitne za dijete i koje mogu znatno utjecati na život djeteta kao što su …..izvanredni medicinski postupci ili liječenje…predstavljaju odluke za koje se smatra da je drugi roditelj dao svoju suglasnost. „ Na temeljem pravničkog tumačenja norme i zaključivanja „argumentum a maiori ad minus“ (od većega na manje), kada netko ima veću ovlast, samim tim ima pravo na manje, sadržano u većem, iz čega proizlazi da svaki roditelj ima pravo dati suglasnost na redovito i izvanredne medicinske postupke ili liječenje. Iz perspektive liječnika, dovoljan je pristanak samo jednog roditelja kad je u pitanju medicinski postupak u vezi s djetetom. Problem može nastupiti ako bi se drugi roditelj usprotivio nekom medicinskom postupku, kad nastupa spor između roditelja koji mora razriješiti sud (čl. 109. OZ-a), osim ako je riječ o hitnim stanjima kad je pacijentu neposredno ugrožen život ili prijeti opasnost težeg oštećenja zdravlja pacijenta i ne zahtijeva se ničiji informirani pristanak (čl. 18. Zakona o zaštiti prava pacijenata i čl. 88. st. 4. OZ-a). U hitnim okolnostima i kad prijeti opasnost za dijete svaki roditelj bez obzira ostvaruju li roditelji zajedničku roditeljsku skrb, kao i svaki član obitelji s kojim dijete živi, ima pravo donijeti odluke o poduzimanju nužnih radnji u skladu s djetetovom dobrobiti i u najkraćem roku o tome obavijestiti drugog roditelja (čl. 110. st. 3. i 5. OZ-a). Ove odluke mogu se odnositi i na zaštitu djetetovog prava na zdravlje. Pored toga svaki roditelj, bez obzira ostva-

ruje li se roditeljska skrb zajednički ili samostalno, ima pravo na informacije o bitnim okolnostima vezanima za djetetovo zdravlje. Stoga svaki roditelj ima pravo tražiti i dobiti informacije o zdravlju djeteta, u mjeri u kojoj to nije u suprotnosti s djetetovom dobrobiti. Ako bi informiranje roditelja o zdravlju djeteta predstavljalo opasnost ili bi bilo u suprotnosti s djetetovom dobrobiti, sud može ovo pravo roditelja ograničiti ili zabraniti (čl. 112. OZ-a).

6. Složenost pitanja ostvarivanja prava djeteta na zdravlje uključuje s jedne strane državu koja se na međunarodnoj razini obvezala ostvariti djetetu najbolju moguću zdravstvenu skrb, službe zdravstvene zaštite koje su na prvoj liniji javne obrane djetetova prava na zdravlje, roditelje čije je pravo i odgovornost skrbiti se o zdravlju svog djeteta u obitelji i napokon pravo svakog djeteta da participira u ostvarivanju prava koje mu pripada u privatnoj i javnoj sferi. Pravo djeteta na zdravlje i zdravstvenu zaštitu na taj način ovisi o nizu čimbenika koji u stvarnosti nerijetko dolaze u sukob, zbog čega je nužno kontinuirano i sustavno raditi na svim razinama na kojima svako pojedino dijete (ne)ostvaruje svoje temeljno pravo, a prije svega na edukaciji roditelja i zdravstvenih djelatnika. Literatura

Committee on the Rights of the Child, General comment No. 15 (2013) on the right of the child to the enjoyment of the highest attainable standard of health (art. 24) Obiteljski zakon, NN 103/15, 98/19. bresetar@pravos.hr