MLADI LIJEČNICI

Traži se uzorit mentor

Tko je mentor? Mentor je osoba bogata znanjem i iskustvom, osoba od najvećeg povjerenja, nastavnik i savjetnik mlađem i neiskusnijem tijekom školovanja ili rada. U Republici Hrvatskoj sustav mentorstva je definiran Zakonom, Pravilnicima, Dopunama pravilnika i Izmjenama dopuna pravilnika. Unatoč brojnim nedostacima zdravstvenog sustava, uključujući i mentorstvo, ipak postoje osobe u kojima su specijalizanti pronašli inspiraciju i ohrabrenje te stekli pozitivna iskustva tijekom svog specijalističkog usavršavanja.

PERO MARKUNOVIĆ, dr. med. OB Dubrovnik

Potaknut nedavnom raspravom na društvenoj mreži u vezi s kvalitetom specijalističkog usavršavanja iznosim neka svoja iskustva. Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu počeli smo supruga i ja raditi u izvanbolničkoj hitnoj pomoći. Tijekom rada na hitnoj čuli smo iskustva mnogih kolega o nemogućnosti dobivanja željene specijalizacije zbog nepodobnosti na političkoj, obiteljskoj, nacionalnoj ili spolnoj osnovi. Zbog toga se nismo prijavljivali na natječaje za specijalističko usavršavanje u Hrvatskoj nego smo počeli pripremati dokumentaciju za rad u Irskoj. Prije našeg odlaska u Irsku raspisala je Opća bolnica Dubrovnik natječaj za specijalističko usavršavanje te smo se supruga i ja ipak prijavili, ona na kiruršku specijalizaciju, a ja na kardiologiju. Oduvijek sam želio specijalizirati kardiologiju, ali sam mislio da to neće biti moguće jer nemam „vezu“. Na spomenutom natječaju bio sam jedini kandidat i dobio sam željenu specijalizaciju. Tu počinje moje iskustvo. U početku sam, kao i svi specijalizanti, pisao anamneze i nitko se pretjerano nije bavio sa mnom ili doživljavao da postojim. No, na odjelu je tada radila starija kolegica dr. Romić koja je mi je počela davati radne zadatke, a ja sam se trudio što bolje ih odraditi. Dr. Romić, koja je sada u mirovini, bila je vrlo pristupačna te me je nakon nekog vremena uputila da radim s dr. Mejić, koja me doslovno za ruku vukla da radimo ultrazvuk srca i htjela je sa mnom raspravljati o kardiologiji tako da sam je mogao pitati bilo što mi padne na pamet. Kako su prolazili mjeseci tako je nas nekoliko mladih počelo dežurati na odjelu Interne medicine zajedno sa starijim kolegom. Dobro je poznato da u OB-u Dubrovnik već dulje vremena nedostaje liječnika, te smo mi specijalizanti ponekad bivali ostavljeni da neke probleme sami rješavamo. Kolege i ja smo učili svaki dan pokušavajući riješiti pitanja pred kojim smo se našli. Kako su prolazili mjeseci, tako se uz dr. Mejić pojavila i docentica Bartolek, koja je tada radila u OB-u Dubrovnik i naučila me različite postupke, kao što su postavljanje središnjih venskih katetera, endotrahealna intubacija, rad na respiratoru te me tako postupno, na smiren i izuzetno civiliziran način, uvodila u čari intenzivne medicine. Također bih spomenuo i prof. Sutlića, zahvaljujući kojemu sam dobio priliku educirati se tri mjeseca u inozemstvu iz područja interventne kardiologije. Moja daljnja edukacija nastavila se pod mentorstvom docenta Starčevića u KB-u Dubrava u Zagrebu, koji mi je omogućio rad u kardiološkoj dvorani, gdje su me, uz njega, educirali divni liječnici poput dr. Čatić, dr. Bodrožić i dr. Čančarević. Oni su mi, uz ostale kolege u Zavodu za kardiologiju KB-a Dubrava, pokazali različite postupke, ali mi i dopustili da zajedno s njima radim kako neinvazivne, tako i invazivne postupke poput utrazvuka srca, koronarografije i implantacije elektrostimulatora srca, uz razmišljanje o svakodnevnim kliničkim izazovima. Nakon odrađenog dijela specijalističkog usavršavanja u KB-u Dubrava, vratio sam se u OB Dubrovnik gdje sada, uz podršku ravnatelja Marija Bekića i dr. Jerka Ferri Certića, radim zajedno sa svim vrsnim kardiolozima koji nam dolaze u ispomoć, poput dr. Tomulića, dr. Krčmara, dr. Jakljevića, docenta Stračevića i drugih. S obzirom na vlastito iskustvo tijekom specijalističkog usavršavanja, držim da su najveći nedostaci u programu specijalističkog usavršavanja to što ne postoji sustavna edukacija specijalizanata niti sustavi nadzora kvalitete nigdje u zdravstvu, pa tako ni u edukaciji. Zbog toga su mladi liječnici često prepušteni sami sebi, no mislim da to ni ne mora nužno biti loše. Zašto tako mislim?

Dobrog liječnika odlikuju znanje, vještina i hrabrost. Znanje stječemo na medicinskom fakultetu do određene mjere, a ostatak možemo steći u dobrim knjigama, web platformama i na bezbroj drugih mjesta. Problemi su, po mom mišljenju, u primjeni toga znanja. Prvi je nedostatak vještina. Medicinski fakultet u tom segmentu ništa ne pruža i stoga je na nama da budemo agresivni, da se guramo i pitamo da nam netko nešto pokaže. To je onda povezano s idućim problemom, a to je manjak hrabrosti. Da bi bilo tko nešto praktično naučio raditi, mora se odlučiti na rizik, naravno, objektivno uvažavajući svoje sposobnosti i činjenicu da ipak radimo s ljudima i da je prvo i osnovno pravilo pacijentu ne naškoditi, ali tako da jedno drugo ne isključuje. Hrabrost nije manjak odgovornosti, već naprotiv. Važno je shvatiti da kao specijalizanti nismo manje vrijedni i manje sposobni naučiti nego naši nadređeni, posebice oni koji se kriju iza raznih titula i bahatosti. Cilj je da se okružimo ljudima koji su praktičari, koji su prvenstveno ljudi i koji će nam u onim trenutcima kada se osjećamo bespomoćno i jadno pružiti ruku i pokazati da nešto možemo napraviti. Naravno, ništa nije crno-bijelo pa tako postoje specijalizanti koji očekuju da

će im edukacija biti servirana i da je njih netko dužan educirati, a prije toga nisu obavili svoj osnovni posao, a to je u internističkim strukama pisanje anamneza i rad na odjelu. Do sada sam na specijalizaciji zaista imao sreću da moj šef dr. Jerko Ferri Certić, a prije njega dr. Karamehmedović, meni i drugim kolegama dopušta samostalan rad u okviru naših mogućnosti te da nas nikada ne bojkotira, što se često zna događati u nekim drugim bolnicama i odjelima. Uz to nam organizira najbolju edukaciju koju netko u hrvatskom sustavu može dobiti u jednoj općoj bolnici. Istina, postoje i brojni drugi odjeli u Hrvatskoj gdje ljudi dobivaju najbolju moguću edukaciju. Poruka je ovoga mog osvrta na moju dosadašnju specijalizaciju: ne dajte da vas gaze i ponižavaju, okružite se ljudima koji su vrijedni da vam budu učitelji, ne samo za stručna već i za životna pitanja. Specijalizacija nije samo stručna već i životna škola. Nikada neću zaboraviti podršku koju su mi dali moj mentor dr. Miro Raguž i dr. Čatić kada sam bio u konfliktu sa starijim liječnikom koji mi je prijetio prekidom specijalizacije i radnog odnosa. Znam da sam u tom trenutku pomislio: ako se prema pojedincu odnosiš kao da je ono što treba i što može biti, on će i postati što treba i što može biti.

Mjesta za poboljšanje sustava specijalizacija itekako ima, ali je najvažnija sreća kakvi će vas ljudi okružiti.

MIRJANA STANIĆ BENIĆ, dr. med. KBC Rijeka

Vera Vlahović Palčevski. Ime i prezime, bez slike i ideje o osobi koja se krije iza navedenoga. To je za mene bila moja mentorica kad sam je prvi puta upoznala, što se dogodilo kada sam zakoračila u prostoriju u kojoj se odvijao razgovor s kandidatima koji su se prijavili na natječaj za specijalističko usavršavanje iz kliničke farmakologije u KBC-u Rijeka 2013. godine. Priznajem, bio je to je jedan od rijetkih razgovora nakon kojeg sam se dobro osjećala. Stvarno dobro. Bez obzira kakav rezultat bio, imala sam osjećaj da sam pokazala najbolje od sebe. Već sam skoro i zaboravila na taj razgovor, jer su prošla tri mjeseca, kada sam saznala da sam ja ta koju su izabrali kao kandidata za specijalizaciju. Pristala sam. I tu počinje naša priča koja još uvijek traje. Od tada s ponosom govorim da naša suradnja teče glatko, stabilno i na korist objema. Možda više meni nego njoj, ponekad pomislim. Mudra, strpljiva i jednostavna, proaktivna. Ne priča (pre)više, ne daje lažna obećanja, iskrena je i bez ideja iza kojih se kriju osobni ili tuđi interesi. Znamo što, kad i zbog čega se radi. Obje. Gurne te da plivaš, a prije toga te nauči plivati. Bar osnove. To je ona. Žena od koje se ima što naučiti. Žena koja ti pokaže put i kaže: "Kreni sama, ali ako zapneš, tu sam." Meni dosta. Mislim da nitko ni ne traži više! Djela govore više od riječi. Objektivno, potaknula me upisati doktorski studij netom što sam potpisala ugovor o specijalizaciji. Omogućila mi da budem aktivni član međunarodne suradnje, subjekt u znanstvenom svijetu, aktivni kreator novih znanstvenih spoznaja. Subjektivno, njena osobnost i postupci izvlače iz tebe ono najbolje, tjeraju te da učiš više i budeš bolja osoba, bez obzira na okolnosti. Sreća ili ne, često zahvaljujem Bogu što mi je baš ona mentor. Prof. Vlahović Palčevski je doista mentor prema kojemu treba opisati mentora u pravom smislu riječi. Od latinske riječi mentor, a ista je imenica i u našem jeziku i opisuje odanog prijatelja Odisejevog i odgojitelja njegovog sina Telemaha, kojemu je Odisej, pred polazak u Trojanski rat, povjerio na čuvanje svoju kuću. Značenje joj je i vođa, savjetnik, odgojitelj, nastavnik. Trebali bi postojati kriteriji za izbor (uzoritog) mentora. Pri tome ne mislim na broj objavljenih znanstvenih radova uz impact factor časopisa, već sposobnost prenošenja znanja, iskrenost i dobronamjernost.

Tekst priredila: Ksenija Vučur, dr.med.

Ilustrirala Tisja Kljaković Braić