IZ HRVATSKOGA ZDRAVSTVA

U sudbinskom nizu nesretnih događaja koji nas potresaju na svjetskoj i hrvatskoj razini lijepa je vijest da vodite projekt koji je usmjeren na zdravstveni prosperitet nacije. O kakvom projektu je riječ i koja je vaša uloga u tome?

Projekt „Živjeti zdravo“ usmjeren je na očuvanje zdravlja. Prošle 2020. godine dosegao je punoljetnost. Razvoj cijelog projekta započeo je još 2002. godine promicanjem tjelesnog zdravlja prevencijom debljine, pravilnom prehranom i tjelesnom aktivnošću. Od tada do 2015. godine projekt se razvijao u suradnji s brojnim dionicima te je tada postao prvi sveobuhvatni Nacionalni program promicanja zdravlja koji se provodi kontinuirano u Hrvatskoj. Od 2016. je kao projekt sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda, čime su aktivnosti dodatno osnažene. Program je usmjeren ne samo na očuvanje tjelesnog zdravlja, s čime smo započeli 2002., nego i na

Projekti prof. Sanje Musić Milanović

Povod za razgovor je projekt promicanja zdravlja, savjetnička pozicija u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i cijepljenje protiv SARS-CoV-2. Razgovor s aktualnom prvom damom Republike Hrvatske i našom kolegicom liječnicom i profesoricom epidemiologije je vodila prof. Lada Zibar. Prof. dr. sc. Sanja Musić Milanović zaposlena je kao epidemiolog u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo Andrija Štampar u Zagrebu i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

očuvanje i mentalnog i spolnog zdravlja. S pet različitih komponenata - zdravstveno obrazovanje, zdravlje i tjelesna aktivnost, zdravlje i prehrana, zdravlje i radno mjesto te zdravlje i okoliš - nastojimo obuhvatiti sva životna okruženja i pripadnike svih dobnih skupina. Ovaj projekt je drugačiji jer ne samo da educiramo i senzibiliziramo populaciju već i činimo dostupnim ono o čemu educiramo, tako da stvaramo okruženja u kojima se može primijeniti ono o čemu educiramo.

Već otprije ste poznati po zalaganju za zdravlje na nacionalnoj razini. Hoćete li kao prva dama u državi moći još učinkovitije pridonijeti dobrobiti ljudi i zajednici kao što je to običaj s toga položaja? Koliko je za to važna činjenica da ste liječnica?

Moj posao voditeljice Službe za promicanje zdravlja Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo i Referentnog centra za promicanje zdravlja Ministarstva zdravstva omogućuje mi da se na nacionalnoj razini bavim očuvanjem zdravlja koje većina nas dobiva pri rođenju na dar. Nažalost, o zdravlju počinjemo razmišljati tek kad se razbolimo. Moj posao je da ukazujem na važnost očuvanja zdravlja i da pokušam zajedno sa svojim timom ljude senzibilizirati i educirati da vode brigu o zdravlju prije nego ga izgube, kao i da potičem stvaranje okruženja u kojem se mogu prakticirati zdrave životne navike. Nadam se da će moj trenutačni društveni položaj pomoći da veći broj ljudi osvijesti važnost očuvanja i unaprjeđenja zdravlja, i to na pojedinačnoj ali i kolektivnoj razini. U promicanju zdravlja nema brzih, instant rješenja. Potrebni su realni ciljevi, visoka razina intrinsične motivacije i strpljenje. Na primjer, debljina u djece, tema o kojoj ćete vrlo često čuti da govorim, problem je koji je danas globalno prisutan. Prije manje od 50 godina, 1975., manje od 1 % djece i mladih u dobi od 5 do 19 godina imalo je prekomjernu tjelesnu masu i debljinu. Danas je debljina prisutna u oko 7 % njih, dok 18,5 % djece i mladih ima prekomjernu tjelesnu masu, koja je korak do debljine. U Hrvatskoj je u školskoj godini 2015./2016., prema rezultatima presječnog istraživanja Europska inicijativa praćenja debljine, bilo oko 20 % djece u dobi od 8 godina s prekomjernom tjelesnom masom i oko 15 % s debljinom. Zbog veličine ovog problema, Svjetska zdravstvena organizacija je, kao jedan od 9 globalnih ciljeva za prevenciju kroničnih nezaraznih bolesti do 2025. godine, postavila zaustavljanje porasta debljine. Mi ulažemo velike napore u razvoj javnozdravstvenih intervencija kako bismo to i uspjeli. Za sada djeluje da smo na dobrom putu jer preliminarni rezultati istog istraživanja iz 2018./2019.

ukazuju na to da prevalencija prekomjerne tjelesne mase i debljine stagnira. To su ti “nevidljivi” rezultati. Kad bismo zašli u kompleksnu etiologiju debljine vidjeli bismo da je svatko od nas na neki način „kotačić“ koji može promijeniti cijelu sliku.

Nedavno vas je Svjetska zdravstvena organizacija imenovala za jednu od 20 savjetnika novog direktora

Europske regije SZO-a za inovacije u prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti. Kakvo značenje to ima?

Kad vas međunarodno prepoznaju kao jednog od 20 stručnjaka u području kojim se bavite to je velika čast i profesionalno priznanje. Ovo Savjetodavno vijeće bavi se kreiranjem inovativnih pristupa u prevenciji kroničnih nezaraznih bolesti te aktivnostima vezanima uz ostvarenje jednog od Ciljeva održivog razvoja 3.4., a to je do 2030. smanjiti prijevremenu smrtnost od kroničnih nezaraznih bolesti za jednu trećinu prevencijom i liječenjem bolesti te promicanjem mentalnog zdravlja i dobrobiti. Na ovaj način imam priliku doprinijeti usmjeravanju strateških dokumenata pa i odluka vezanih uz unaprjeđenje prevencije kroničnih nezaraznih bolesti i promicanja zdravlja u Europskoj regiji Svjetske zdravstvene organizacije koja se sastoji od 53 države. Dobili smo priliku da se naš glas čuje na jednom, po mom mišljenju, jako važnom mjestu.

Kao epidemiolog sudjelujete u procjepljivanju stanovništva protiv SARS-CoV-2. Kakvo je vaše iskustvo pri tome?

Sudjelovanje u cijepljenju protiv obolijevanja od COVID-19 smatram svojom profesionalnom odgovornošću. Cijepljenjem se izbjegava teži oblik bolesti i smrtni ishod. Nitko od nas ne zna kako će reagirati na zarazu koronavirusom. Osim debljine i drugih komorbiditeta, koji su prepoznati kao značajan rizik za razvoj težih oblika COVID-19, čini se da postoji i genska predispozicija za razvoj lakšeg ili težeg oblika. Prema tome, s obzirom na to da nitko ne zna kako će mu pasti grah, a cjepivo postoji, najbolje je izbjeći rizik

cijepljenjem, čije su nuspojave najčešće vrlo blage. Osobno sam kao posljedicu

Prof. dr. sc. Sanja Musić Milanović i prof. dr. sc. Lada Zibar

cijepljenja imala bol u ruci i osjećaj mučnine, što je zanemarivo, rekla bih čak nepostojeće, u odnosu na mogućnost razvoja težeg oblika COVID-19. Odgovornost svih nas liječnika je da ljudima pružimo dovoljno pouzdanih informacija i pomognemo im u tome da donesu najbolju odluku za sebe i sve nas, kako bismo se što prije vratili natrag u normalu.

Na Medicinskom fakultetu u

Zagrebu podučavate studente epidemiologiji. Kako ste doživjeli online nastavu? Što su studenti dobili a što izgubili u proteklim mjesecima?

Rad sa studentima na Medicinskom fakultetu jako mi je važan. Jedva čekam povratak u uobičajeni, „živi“ sustav nastave. Bez izravnog kontakta sve mi djeluje distanciranije. Imam osjećaj da su studenti izgubili dosta prilika da „uživo“ osjete kakve su prilike i kakve su potrebe na terenu. Pozitivna je strana ovakvog tipa nastave što su se studenti zaista izvještili u digitalnim medijima učenja i ako su ikad imali ikakvih teškoća sad su ih savladali. Također, možemo biti ponosni jer vidimo da imamo generaciju koja je sposobna da se vrlo brzo prilagodi novonastalim uvjetima ma koliko zahtjevni oni bili. Uz to, sustav online nastave je možda i na neki način olakšao obiteljima koje nemaju financijskih mogućnosti i iznimno se trude da omoguće svojoj djeci studij izvan mjesta stanovanja. U razdoblju online nastave ja svoj posao odrađujem preko neke od tehnoloških platformi koje omogućuju i dijalog i interakciju, ali za mene koja kroz nastavu studentima pokušavam prenijeti ne samo znanje, već i entuzijazam i ljubav prema ovom području, to nije rješenje. Zahvalna sam na prilici što mogu aktivno sudjelovati u stvaranju mladih generacija stručnjaka u javnom zdravstvu, liječnika, zdravstvenih i nezdravstvenih stručnjaka koji će razumjeti temelje i biti motivirani da profesionalnu karijeru izgrade upravo u ovom području.

Tko je Sanja Musić Milanović?

Majka sam koja se brine za svoju djecu, supruga koja podržava svog muža, znanstvenica koja uvijek pita „Zašto?“ i ne prestaje učiti. Kao liječnica stalno radim na unaprjeđenju zdravstvenog stanja populacije. Privatno sam žena koja voli kazalište, trčanje, modu i dizajn te koja se uvijek trudi optimistično kročiti naprijed. Priznaje da je za dizajn namještaja dobila i nagradu a da joj je osobit izazov kreiranje nove odjeće recikliranjem stare, što je u skladu s i inače ekološkim svjetonazorom. L. Zibar

Hrvatski liječnici useljenici

Posljednjih je sedam godina gotovo tisuća liječnika napustilo naš zdravstveni sustav i uputilo se na rad u inozemstvo. Loši uvjeti rada, nemogućnost napredovanja i loši međuljudski odnosi glavni su uzroci njihova odlaska. Mjere za zadržavanje liječnika ne postoje na nacionalnoj razini, iako lokalni napori nastoje zadržati postojeće i privući nove liječnike. Posljednjih se godina znatno više govori o liječnicima koji odlaze, nego o onima koji su došli ili dolaze raditi u Hrvatskoj. Iako je Hrvatska u novije vrijeme postala atraktivna lokacija za studij medicine na engleskom jeziku, malo se stranaca nakon završenog fakulteta odlučuje ostati i raditi ovdje. Primjeri liječnika useljenika u Hrvatsku još uvijek su rijetki. S nekima od njih razgovarali smo o razlozima njihova dolaska i ostanka u Hrvatskoj, kao i o prednostima i nedostacima rada ovdje.

pripremila prof. ANNA MRZLJAK

Dr. JEAN CHEDID

Niz godina radite u Hrvatskoj kao ginekolog. Kako ste se odlučili da dođete u Hrvatsku?

Ja sam rođeni Libanonac. U jesen jedne davne godine, u vrijeme odlaska na školovanje o tadašnjoj Jugoslaviji, nisam puno znao. Jednom godišnje na radiju bih čuo da Joseph Broz Tito slavi svoj rođendan. U Istočnu Europu odlazili su samo oni koji su imali stipendije tih zemalja ili političkih partija, dok je za odlazak u Zapadnu Europu trebalo više novaca. Bejrut je tada bio podijeljen zelenom linijom na istočni i zapadni u kojem je bila smještena većina veleposlanstava. Ja sam iz istočnog Bejruta u kojem je bilo rumunjsko veleposlanstvo, i dok sam čekao u redu da sredim papire za dolazak u Rumunjsku, načuo sam da je u Jugoslaviji bolje nego u Rumunjskoj. Jugoslavensko veleposlanstvo bilo je u zapadnom Bejrutu i unatoč ratnim zbivanjima snajperisti su ostavljali slobodan prolaz iz jednog dijela u drugi. Odnio sam dokumente u veleposlanstvo i uzeo brošure o studiju. I dok sam kupovao avionsku kartu za „Jugoslaviju“ službenik me pitao: ''Da, ali gdje?''. Odgovorim mu: ''Za Belgrad''. Za mene je to tada bilo kao kad netko putuje u Libanon i sleti u Bejrut. Međutim službenik mi je predložio da idem za Zagreb jer je ''tamo slično kao u Libanonu i većina naših odlazi tamo''. Tako sam završio u Zagrebu. Moram priznati da se nisam osjećao strancem, osim što u početku nisam poznavao ni jezik ni grad. Moje društvo bilo je pretežno iz Hrvatske, a družio sam se s onima koji pripadaju mom svijetu, mojim shvaćanjima.

Nakon završenog medicinskog fakulteta, odlučili ste ostati u Hrvatskoj i zaposliti se. Je li vam bilo teško naći posao?

Moj prvi posao bio je u Sisku, u općoj i školskoj medicini na određeno, no ubrzo sam ostao bez posla, pod izlikom da se ambulanta zatvara. Kad sam otišao, došla je nova kolegica u tu istu ''zatvorenu“ ambulantu. Nezaposlen jedno vrijeme, nije mi preostalo ništa nego krenuti na specijalizaciju o svom vlastitom trošku. I tako sam se odlučio za ginekologiju. Došao sam na Sveti Duh, odradio specijalizaciju i ostao raditi i dežurati kao zaposlenik pored svoje privatne ambulante. To je bilo za vrijeme profesora Kurjaka koji je to omogućio, ali, nažalost, nakon njegova odlaska stvari su krenule drugim tijekom.

Kakvi su Vaši dojmovi o radu u Hrvatskoj nakon nekoliko desetljeća iskustva?

Što se dojma tiče, Hrvatska je perspektivna zemlja. Desetak sam godina na isto pitanje odgovarao da je Hrvatska kao ''brod u boci'' - kako pjeva moj neprežaljeni Oliver Dragojević - i neće nikamo stići, no stvari su krenule nabolje, i mi moramo mijenjati sebe, svoje glave i navike. Htjeli bismo zapadnoeuropske ''šolde'', ali istovremeno zadržati stare navike; nama je moto ''dobro je, ništa ne radim''. To spominjem da bih upozorio na razmišljanja koja nas koče na putu prema Europi u koju želimo ili čije Eure i standarde želimo. Buduči da smo mlada demokracija, kao dijete koje je tek prohodalo, a europske demokracije stare su stotinama godina, treba biti strpljiv, zasukati rukave i bolja nam je budućnost zajamčena. Dr. REFAT EL-HAJJ

U Hrvatskoj radite nekoliko desetljeća. Što Vas je privuklo da dođete i ostanete raditi kao ginekolog? Što vidite kao loše strane rada ovdje?

Došao sam iz Palestine u Hrvatsku 1986. godine na nagovor prijatelja koji je već studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i bio pun hvale za fakultet, grad i ljude. Godinu dana sam učio hrvatski na Filozofskom fakultetu, a 1987. sam upisao medicinu, završio u roku i stažirao na Zavodu Vuk Vrhovac. Godine 1993. započeo sam specijalizaciju ginekologije i opstetricije na KB-u Merkur, a po završetku specijalizacije, zaposlio se u Domu zdravlja Medveščak (današnji Dom zdravlja Centar), gdje sam i dan danas zaposlen kao koncesionar. Ostao sam u Hrvatskoj jer mi se svidjela priroda, ali i Hrvatska kao država, pogotovo Zagreb, koji je miran, siguran i lijep grad. Sviđa mi se ovdje zdravstveni sustav, iako ima svojih mana koje treba doraditi. Loše strane su mala plaća i mirovina.

Dr. DAVID ZIZIC

Trenutno ste specijalizant radiologije na KBC-u Zagreb, ali je za vama bogato životno iskustvo. Kakav je bio vaš životni put?

Odrastao sam u gradu Oakvilleu, Ontario, Kanada, i oduvijek mi je san bio postati liječnikom. Kad sam saznao za mogućnost studiranja medicine na engleskom jeziku u Hrvatskoj, odlučio sam se preseliti u Zagreb. Prvi fakultet upisao sam na University of Toronto, smjer biologije i antropologije, gdje sam diplomirao 1999. godine, a nakon upisao sam Information Technology Institute u Torontu na kojem sam diplomirao 2000. godine. Iste godine dobio sam posao u struci kao programer te sam na tom poslu bio idućih šest godina. Radio sam kao vanjski suradnik za mnoge kompanije s područja Floride, Toronta i Pennsylvanije. Kao primjer mogu izdvojiti Merryl Lynch (financije), Apotex (farmaceutska kompanija) i PHEAA/ AES (financije). Sredinom 2006. saznao sam da mogu studirati medicinu u Hrvatskoj na engleskom jeziku te sam se krajem te godine preselio u Zagreb. Medicinu sam studirao od 2006. do 2012. godine, nakon čega sam pripravnički staž odradio u hitnoj službi u Zagrebu. Poslije položenog državnog ispita 2014. počeo sam raditi u turističkoj ambulanti u Trogiru. Nakon nekoliko mjeseci dobio sam ponudu na neodređeno kao liječnik u helikopterskom transportu Divulje, što sam i prihvatio. Početkom 2016. dobio sam ponudu za specijalizaciju radiologije na KBC-u Zagreb i trenutačno sam na posljednjoj godini specijalizacije.

Što Vas je privuklo da ostane raditi u Hrvatskoj? Vidite li mogućnost poboljšanja?

Odluku o ostanku u Hrvatskoj donio sam jer mi se prvenstveno sviđao način života ovdje. Naš Jadran je također jedan od glavnih čimbenika zbog kojih sam ostao, iako sam završio u Zagrebu. Zadovoljan sam i sretan s poslom i s kolegama. Naravno, ništa nije savršeno i čovjek (kao vrsta) teži napretku pa u tom kontekstu smatram da uvijek može bolje i da ima prostora za napredak. Moj je dojam da ne bi škodilo da nas je više (liječnika) jer su potrebe velike i time bi se prilike ubrže olakšale na zadovoljstvo svih.

Dr. BRIAN MELAMED

Dolazite iz SAD-a i studirali ste medicinu u Hrvatskoj. Koliko ste o Hrvatskoj znali prije dolaska?

U Hrvatsku sam prvi put stigao 2009. godine kako bih se bavio turizmom. Odrastao sam u Chicagu i studirao na Sveučilištu Illinois, stekavši diplomu molekularne biologije i antropologije, bez jasnog smjera u životu nakon toga. Tamo sam obavljao različite poslove, npr. sanitetski prijevoz, uvoz medicinskih uređaja i stand-up komedija, prije nego što mi je obiteljski prijatelj predložio da dođem u Zadar raditi u marketingu za mali hotel. Prije toga jedva da sam čuo za Hrvatsku, prisjećajući se vijesti o Domovinskom ratu.

Što vas je ponukalo da ostanete raditi ovdje?

Nakon završetka medicinskog studija na engleskom u Zagrebu namjeravao sam se vratiti u SAD po nagovoru svojih roditelja, ali tada sam već bio u ozbiljnoj vezi s jednom Hrvaticom pa sam odlučio ostati, raditi i skupiti radno iskustvo. Moj prvi posao bio je na bjelovarskom hitnom prijemu, što je bilo pravo "vatreno krštenje" u pogledu izgradnje vještine i izdržljivosti. Nakon toga sam radio u Hitnoj u Zagrebu sve dok se nisam počeo prijavljivati za specijalizacije. Odabrao sam specijalizaciju iz kliničke radiologije jer je to izvrsna kombinacija analitičkog razmišljanja, primijenjenog znanja i timskog rada, koji je važan i medicinskom osoblju i pacijentima. Trenutačno radim u općoj bolnici u Koprivnici i jako sam zadovoljan svojim kolegama, organizacijom bolnice kao i njihovim strpljenjem sa mnom kao strancem koji se još uvijek bori s „noćnom morom“ padeža. Još uvijek povremeno radim u hitnom prijemu u Koprivnici jer ne želim izgubiti kliničke vještine koje iznimno cijenim kao liječnik.

Kakvi su Vaši dojmovi o Hrvatskoj?

Nakon skoro 11 godina života u Hrvatskoj smatram je svojim drugim domom. Moji su roditelji došli u SAD iz Ukrajine dok je još bila dijelom Sovjetskog Saveza, kad su bili istih godina kao i ja kad sam došao u Hrvatsku. Stoga nailazim slične izazove u učenju novog jezika, posebno onog s toliko drukčijim gramatičkim pravilima od engleskoga. Općenito, u Hrvatskoj je balans između poslovnog i privatnog života puno bolji, i društveno su prihvaćeni dulji godišnji odmori i bolovanja nego u SAD-u. Naravno, plaća je niža nego u "zapadnim" zemljama, što objašnjava zašto su mlađi liječnici motivirani da emigriraju u zemlje u kojima je njihov rad više cijenjen u pogledu plaće. Smatram da sam prilagodljiv novim situacijama i osoba sam koja uživa u slobodnom vremenu, pa iako mi nedostaje obitelj u Chicagu, a možda i nekoliko dodatnih cifra na računu, Hrvatska mi je pružila nove prijatelje i obitelj, kao i karijeru u kojoj uživam.

Dr. ISMAIL EL AKLOUK

Više godina radite u Hrvatskoj, trenutačno kao gastroenterolog u Općoj bolnici Zabok. Zašto ste se odlučili za Hrvatsku? Kakav je bio vaš životni put?

Od malih sam nogu bio zainteresiran za medicinu i oduvijek maštao kako ću jednog dana postati liječnik. Rođen sam u Palestini, u državi u kojoj je politička stanje već niz godina izrazito složeno, a uvjeti za život i obrazovanje nepovoljni. Bio sam primoran otići iz svoje domovine kako bih mogao ostvariti svoj dugogodišnji san i time osigurati bolju budućnost. Za Hrvatsku sam se odlučio jer mi je tada to bila najbolja i najisplativija opcija, budući da je dosta mojih zemljaka, ali i rodbine, došlo ovamo iz istog razloga. Upisao sam studij medicine u Zagrebu. Nakon studija sam stažirao, a kako nisam mogao dobiti posao ni specijalizaciju, odlučio sam specijalizirati internu medicinu u KBC-u Sestre milosrdnice o vlastitom trošku. Velika mi je želja bila napredovati i raditi na nekoj od klinika u Zagrebu, ali se to nažalost nije ostvarilo. Prvi sam posao dobio u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti Novi Marof, gdje sam završio subspecijalizaciju iz gastroenterologije i magisterij iz ultrazvuka u gastroenterologiji i hepatologiji.

Što je prevagnulo da ostanete u Hrvatskoj?

Za vrijeme studija upoznao sam i zaljubio se u svoju sadašnju suprugu Mariju s kojom imam troje prekrasne djece na koje sam jako ponosan. Zahvaljujući njima smatram da sam se dobro integrirao u društvo te uspio izgraditi svoj život u Hrvatskoj. Također, zbog političkih prilika u Palestini i boljih uvjeta života u Hrvatskoj, odlučio sam tu ostati radi svoje i njihove bolje budućnosti.

Kakva su vaša iskustva s radom u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj sam stekao dobra, ali i loša iskustva. Susreo sam se s raznim ljudima i situacijama te otvoreno mogu reći da nije sve bilo pozitivno. I dalje imam neostvaren san u profesionalnom smislu. Nažalost, nisam uspio ispuniti sav svoj potencijal te ostvariti svoj znanstveni put, jer sam u očima nekih ljudi i dalje ostao stranac. Ipak, takva iskustva nisu utjecala na moje pozitivne dojmove o Hrvatskoj. Hrvati su izrazito topli i gostoljubivi ljudi, što me ujedno i podsjeća na život u Palestini. Iako nisam potpuno ispunio svoj profesionalni san, Hrvatsku smatram svojom domovinom jer sam u njoj upoznao dobre ljude, stekao razna prijateljstva te osnovao obitelj koja mi je sve na svijetu.

Pozivamo sve liječnike useljenike koji su zainteresirani podijeliti svoje iskustvo, dojmove i mišljenja da se obrate Uredničkom odboru Liječničkih novina na anna.mrzljak@gmail.com

Svjetski dan AIDS-a 2020.

prim. Tatjana Nemeth Blažić, dr. med.

Svjetski dan AIDS-a obilježen je 1. prosinca s ciljem da informira građane, uklanja predrasude o HIV-u i AIDS-u te da osvještava društvo o važnosti testiranja, ranog otkrivanja i pravovremenog liječenja infekcije HIV-om. Slogan ovogodišnje kampanje je Globalna solidarnost – održive usluge (Global Solidarity - Resilient Services). Povodom obilježavanja toga dana 27. studenoga 2020. u organizaciji Sekcije za zarazu HIV-om i infekcije imunokompromitiranih Hrvatskog društva za infektivne bolesti HLZ-a, već tradicionalan virtualni stručni sastanak Simpozij povodom dana AIDS-a. Epidemiologija U izlaganju prim. Tatjane Nemeth Blažić bilo je riječi o pregledu epidemiološkog stanja u Hrvatskoj i Europi. U Hrvatskoj je, prema podacima registra za HIV/AIDS Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od 1985. do studenoga 2020.

zabilježeno 1819 osoba (1618 muška-

raca i 201 žena) kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om, od čega ih je 570 oboljelo od AIDS-a. U istom je razdoblju od AIDS-a umrlo 234 osoba. Posljednjih se godina prosječno godiš-

nje bilježi oko 100 novodijagnostici-

ranih slučajeva infekcije HIV-om, što

stopom od oko 2,3 na 100.000 Hrvatsku svrstava među zemlje s niskom

učestalošću infekcije HIV-om u općoj populaciji (5,4 na 100.000 je bio prosjek za zemlje EU/EEA u 2019. godini). U 2020. zabilježeno je 69 osoba kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om ili AIDS, što je na razini prošle godine. Dominira spolni put prijenosa (90 % svih oboljelih). Najčešći prijavljeni put prijenosa je spolni odnos između muškaraca (70 % svih oboljelih i 80 % novih infekcija).

Prevencija, liječenje i skrb – utjecaj epidemije COVID-19 Iako je došlo do promjena i prilagodbi organizacije prevencije i skrbi za osobe zaražene HIV-om zbog pandemije COVID-19, usluge testiranja, liječenja i ostale skrbi nastavile su se odvijati za cijelo vrijeme trajanja pandemije, što su u svojim izlaganjima prikazali prof. dr.

sc. Josip Begovac, dr. Nikolina Bogdanić i dr. sc. Šime Zekan. Prema podacima Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, u 2020. godini je 1296 osoba oboljelih od infekcije HIV-om bilo uključeno u skrb, od kojih je njih 1285 uzimalo antiretrovirusne lijekove, što čini 99 posto oboljelih. U mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, skrb je u nekim segmentima postala virtualna. U razdoblju takozvanog prvog vala epidemije, došlo je do značajnog pada od oko 50 % ambulantnih posjeta oboljelih, a porastao je broj telefonskih konzultacija. Iako su usluge skrbi za oboljele (određivanje viremije, ambulantni posjeti, anonimno i besplatno testiranje) bili značajno niži u ožujku i travnju, ubrzo su se počeli vraćati na preepidemijske razine. Usluga prijeekspozicijske Profilakse (PrEP) HIV infekcije, koja postoji službeno u Hrvatskoj od rujna 2018., ostala je dostupna tijekom pandemije COVID-19, osiguravajući dodatnu medikamentnu prevenciju infekcije HIV-om primjenom kombinacije dvaju antiretrovirusnih lijeka koformuliranih u jednoj tableti (tenofovir i emtricitabin). Ta usluga, koja obuhvaća praćenje, kontrolne laboratorijske pretrage i izdavanje PrEP-a, dostupna je za sada samo u Zagrebu u Klinici za infektivne bolesti, s uputnicom. Do sada je PrEP koristilo malo više od 250 osoba pod rizikom (u pravilu su to muškarci koji imaju odnose s drugim muškarcima), a nakon smirivanja epidemije COVID-19 u Klinici se nadaju povećanju broja korisnika u Zagrebu, ali i dostupnosti ove usluge u drugim većim centrima u Hrvatskoj kao što su Rijeka, Split, Osijek. Širim uvođenjem PrEP-a želja je postići pad incidencije novih infekcija HIV-om po uzoru na mnoge europske i svjetske sredine gdje se to već dogodilo. Ivana Benković prezentirala je istraživanje komorbiditeta u osoba koje žive s HIV-om u Hrvatskoj i ono je pokazalo da je ukupna prevalencija glavnih kliničkih komorbiditeta koji se ne odnose na stanja povezana s AIDS-om bila 15 % za ukupnu populaciju osoba koje žive s HIV-om i 22 % za one starije od 50 godina, a

Predavači na stručnom sastanku/webinaru Simpozij povodom dana AIDS-a 27.11.2020. Josip Begovac, Šime Zekan, Klaudija Višković, Nikolina Bogdanić, Tatjana Nemeth Blažić, Arian Dišković, Ivana Benković, Zoran Dominković.

dijabetes je bio najčešći. Prim. dr. sc. Klaudija Višković prezentirala je rezultate istraživanja proširenosti i rizičnih čimbenika za perifernu arterijsku bolest u oboljelih od HIV-a, prema kojima je ta bolest učestalija u ovih bolesnika, pri čemu kronična bubrežna bolest pogoršava ishode, a infekcija HIV-om i kronična bubrežna bolest neovisni su rizični čimbenici za perifernu arterijsku bolest.

Nove metode prevencije O prilagodbama i inovacijama u

digitalnom smjeru uslijed pandemije COVID-19 u području prevencije infekcije HIV-om u zajednici bilo je riječi u izlaganju predstavnika udruge HUHIV Ariana Diškovića. CheckPoint centar za besplatno testiranje u zajednici na HIV, HCV i sifilis uveo je sustav naručivanja online, postupak uzorkovanja uz kratko zadržavanje korisnika, te digitalni pristup rezultatima testi-

ranja putem internetske aplikacije, a savjetovanja prije i poslije testiranja

su dostupna putem telefona i e-maila. Također, udruga je u suradnji s Klinikom za infektivne bolesti započela pilot istra-

živanje o mogućnostima samotestiranja na HIV za područje Grada Zagreba

imena Step forward: home testing in times of crisis. Inovacija u projektu je web aplikacija koja vodi korisnike kroz proces samotestiranja i bilježi rezultate testiranja prema odabranoj slici koja opisuje vizualna obilježja rezultata na testnom uređaju. O rezultatima internetskog istraživanja 2017. o znanju, stavovima i ponašanjima muškaraca koji imaju odnose s muškarcima vezanoih uz zarazu HIV-om i drugim spolno prenosivim bolestima (The European MSM Internet Survey -EMIS) podsjetio nas je predstavnik udruge Iskorak, Zoran Dominković: 36 % gej/bi muškaraca nije se nikada testiralo na HIV, mnogi sudionici istraživanja nisu čuli za PrEP (38 %) PEP (39 %), a 57 % sudionika ne koristi uvijek kondome s nestalnim partnerima.

I na kraju, možemo zaključiti da je za prevenciju infekcije HIV-om nužno i dalje provoditi sve mjere suzbijanja i sprečavanja ove infekcije koje su se i dosada provodile, te pojačati ciljane mjere prevencije usmjerene prema skupinama populacija koje su izložene većem riziku zaraze HIV-om, primarno populaciji muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima.

tatjana.nemeth-blazic@hzjz.hr

U Hrvatskoj prvi put terapija kronične boli u leđima bazivertebralnom ablacijom

LUKA NOVOSEL, dr. med. spec. radiologije, subspecijalist intervencijske radiologije Zavod za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju, KBC Sestre Milosrdnice

Prošli mjesec je u Zagrebu po prvi puta u Hrvatskoj izveden zahvat perkutane bazivertebralne radiofrekventne ablacije u pacijenta s kroničnom boli lumbalne kralježnice. Zahvat je izveo intervencijski radiolog dr. Luka Novosel s KBC-a Sestre milosrdnice. Ovaj inovativni zahvat je izveden nakon dugog planiranja i edukacije u suradnji s kolegama iz SAD-a, a predstavlja značajnu novu terapijsku opciju, koja se do sada u Hrvatskoj i regiji nije izvodila. Kronična bol u leđima jedna je od najčešćih dijagnoza s kojima se susreću liječnici u svakodnevnoj praksi. Čak 85 % pacijenata s kroničnom boli u leđima i degenerativnim promjenama i. v. diska ima u konačnici dijagnozu nespecifične dorzalgije, nakon što im se isključi postojanje značajne protruzije diska i lumboishialgije ili patologije fasetnih zglobova. Mnogi od tih pacijenata se neuspješno liječe analgeticima, fizikalnom terapijom, manipulacijom ili infiltracijama,

MR prikaz karakterističnih promjena LS kralježnice kao posljedica degenerativnih promjena diska. Prikaz navođenja instrumenata za perkutanu RF ablaciju u dva susjedna trupa kralješka pod kontrolom dijaskopije kod bazivertebralne ablacije bez značajnijeg dokazanog učinka. Zbog toga, dio tih pacijenata, nakon određenog vremena završi i na kirurškoj operaciji fuzije kralježaka, kao posljednjoj opciji liječenja. Iako se dugo pretpostavljalo da je uzrok boli kod degenerativno promijenjenog i.v. diska podražaj nociceptora u stražnjem dijelu anulusa, tzv. diskogena bol, anatomske studije su pokazale da je zapravo uzrok te boli vertebrogen. Vertebrogena bol nastaje kao posljedica oštećenja i promjena pokrovnih ploha kralježaka uz degenerativno promijenjen intervertebralni disk. Studije su pokazale da se prilikom oštećenja pokrovnih ploha trupova upalni materijal širi iz samog diska u kost te kao posljedica nastaju neovaskularizacija i karakteristične promjene pokrovnih ploha, vidljive i na MR pregledu, tzv. Modic promjene. Karakteristična kronična intenzivna dorzalgija koja se javlja u tih pacijenata prenosi se preko nociceptora u pokrovnim plohama kralježaka kroz bazivertebralni senzorni živac, smješten centralno u stražnjoj trećini svakog kralješka. Ta saznanja nedavno su dovela do otkrića moguće nove terapije ove vrste boli u smislu minimalno invazivnog zahvata perkutane bazivertebralne RF ablacije. Tim zahvatom se posebnim materijalom pristupa u središte kralješka kroz pedikl pod kontrolom dijaskopije ili CT-a te se navedeni bazivertebralni živac toplinski tretira u dva susjedna kralješka, koji graniče s degenerativno promijenjenim diskom. Provedene randomizirane prospektivne komparativne studije pokazale su izvrstan i dugotrajan učinak ove vrste terapije. U njima se pratio učinak bazivertebralne ablacije kod pacijenata s kroničnom boli u leđima, u usporedbi sa standardnom terapijom ili placebom, te su pokazale odličan učinak nakon dvije kao i nakon pet godina praćenja, s 34 % pacijenata koji su naveli potpun nestanak boli i 50 % koji su naveli smanjenje boli za >75 %. „Povedeni spoznajom o dokazanim izvrsnim rezultatima ovog zahvata u Americi, odlučili smo pokrenuti ovu metodu kod nas. Kroz veliko iskustvo, koje kroz intervencijsku radiologiju, imamo sa zahvatima vertebroplastike kod fraktura kralježaka, kao i RF ablacije

Intervencijski radiološki zahvati se izvode u visokosofisticiranoj angiosali s mogućnošću istovremenog navođenja pod kontrolom dijaskopije i CT-a

primarnih i sekundarnih tumora kralježnice, koje jedini u Hrvatskoj radimo, zaključili smo, nakon konzultacija s kolegama iz SAD-a, da možemo izvesti i ovaj komplicirani, minimalno invazivni zahvat unatoč svim ograničenjima zbog COVID situacije. Postupak se izvodi u lokalnoj anesteziji. Važna je velika preciznost u navođenju sustava za RF ablaciju te postupak traje malo više od sat vremena, nakon čega pacijent ostaje na kraćoj opservaciji, no već isti dan odlazi kući, bez velikog reza, dugog oporavka i značajnog rizika komplikacija“ navodi intervencijski radiolog, dr. Novosel. „Nadamo se da će ovaj zahvat omogućiti brojnim pacijentima s ovom patologijom, koji su do sada bili ostavljeni bez primjerenog rješenja za svoje bolove, da ovom novom terapijom vrate kvalitetu života, bez potrebe za kompliciranom i teškom kirurškom operacijom fuzije kralježaka, koja je do sada bila jedini konačni način liječenja ovoga stanja. Iako često i kolege liječnici ne znaju da se radiolozi bave zahvatima na kralježnici, upravo je u svijetu intervencijska radiologija predvodnik minimalno invazivnih terapija za bolna stanja kao i onkološke terapije kralježnice, kao što su RF ablacija tumora i vertebroplastika“.

novosel0701@gmail.com

Mobilni psihijatrijski timovi u podršci osobama pogođenima potresom

IGOR SALOPEK Opća bolnica Karlovac Odjel za psihijatriju SARA MEDVED Klinički bolnički centar Zagreb Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu

Uz tragična stradavanja i ogromnu materijalnu štetu nedavni potresi u Sisačko – moslavačkoj županiji svojim snažnim traumatičnim intenzitetom razarali su i razaraju mentalno zdravlje. Nažalost očekivano, u najvećeg dijela pogođenih osoba razvijaju se akutne psihičke tegobe poput preplavljujućeg straha, uznemirenosti, tjeskobe, zabrinutosti ili nesanice. Prolongirane reakcije u dijela osoba uzrokovat će psihičku dekompenzaciju, najčešće u vidu poremećaja iz anksiozno-depresivnog spektra te posttraumatskog stresnog poremećaja. Kako bi pravovremenom psihosocijalnom i psihijatrijskom intervencijom minimizirali posljedice potresa na mentalno zdravlje te potaknuli osnaživanje i oporavak osoba sa psihičkim smetnjama Hrvatsko psihijatrijsko društvo, uz podršku Kriznog stožera Ministarstva zdravstva i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te koordinaciju prim. dr. Marine Kovač i NPB dr. Ivan Barbot Popovača u najkraćem su vremenu organizirali mobilne psihijatrijske timove.

Članovi mobilnog tima u Majuru (dr. Igor Salopek, dr. Sara Medved i dr. Din Duraković)

Pozivajući pritom specijaliste i specijalizante psihijatrije na volonterski terenski angažman, uslijedio je odaziv velikog broj kolega iz svih krajeva Hrvatske, dajući svoj stručni i ljudski doprinos smanjenju ove humanitarne nevolje. Uz punktove u Sisku, Petrinji i Glini, mobilni psihijatrijski timovi svakodnevno obilaze desetke osoba koje su zatražile psihijatrijsku pomoć, afirmirajući na taj način najsuvremenije i najučinkovitije pristupe objedinjene pod nazivnikom “psihijatrije u zajednici”, pomažući doslovno na kućnom pragu te omogućujući optimalnu dostupnost zdravstvene zaštite svima. I, na kraju, oplemenjujući tako i sebe kao bolje i kvalitetnije stručnjake, hrvatska je psihijatrija i na ovaj način poslala poruku zajedništva, solidarnosti, humanosti i posttraumatskog rasta! Jer nema zdravlja bez mentalnog zdravlja!

Kontakt: igor.salopek@gmail.com

Na putu, u okolici Majura Kroz Petrinju…

PEDESET GODINA BUBREŽNE TRANSPLANTACIJE U KBC-u RIJEKA I HRVATSKOJ

Prof. dr. sc. DEAN MARKIĆ, dr. med. Klinika za urologiju, KBC Rijeka

Klinički bolnički centar Rijeka u siječnju 2021. godine ponosno slavi 50 godina od učinjene prve bubrežne transplantacije u Rijeci, Hrvatskoj i tadašnjoj državi. Naime 30. siječnja 1971. godine je u tadašnjoj bolnici Dr. Zdravko Kučić na Sušaku (istočni dio Rijeke) kirurški tim predvođen prof. dr. Vinkom Frančiškovićem učinio prvu transplantaciju bubrega sa živog donora. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća je prof. Frančišković okupio niz stručnjaka koji su bili spremni napraviti velik iskorak u području transplantacijske medicine. Započinjanje programa kronične hemodijalize omogućilo je da pacijenti s završnim stupnjem kronične bubrežne bolesti postanu kandidati za bubrežnu transplantaciju. Programom eksperimentalne kirurgije rješavani su kirurški problemi i nedoumice te je skupljano neophodno iskustvo. Dodatan impuls su bili boravci u Francuskoj gdje se moglo na jednomu mjestu vidjeti kako funkcionira transplantacijski program, u to vrijeme jedan od najjačih na svijetu. Zajednički sastanci multidisciplinarnog tima (tzv. transplantacijska sekcija) doveli su do razmjene i produbljenja znanja. U transplantacijsku sekciju bili su uključeni kirurzi, anesteziolozi, nefrolozi, imunolozi, bakteriolozi, transfuziolozi… I konačno, kao kruna svih napora, u subotu, 30. siječnja 1971., učinjena je prva uspješna transplantacija bubrega u Rijeci, Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Primatelj bubrega bio je 34-godišnji bolesnik iz Pule. Uzrok bubrežnog zatajenja bio je kronični glomerulonefritis. Darovatelj bubrega bila je 49-godišnja bolesnikova majka. Zahvat se odvijao istovremeno u dvije operacijske dvorane. Lijevostranu donorsku nefrektomiju izvršili su dr. Vjerislav Peterković, prof. dr. Jerko Zec, dr. Andrej Gudović i instrumentar Josip Dijaković. Perfuziju bubrega Perfudexom i koordinaciju u radu oba tima vršili su dr. Petar Orlić i dr. Miomir Zelić. Nakon nefrektomije desnog bubrega primatelja majčin su bubreg usadili prof. Frančišković, dr. Branimir Budisavljević, dr. Damir Dimec i instrumentarka Albina Zoretić. Bubrežna vena anastomozirana je termino-lateralno na vanjsku ilijačnu venu. Bubrežna arterija anastomozirana je termino-terminalno na unutarnju ilijačnu arteriju. Vaskularne anastomoze potrajale su 43 minute. Bubreg je odmah preuzeo funkciju. Kontinuitet mokraćnog puta uspostavljen je ureteroureteralnom anastomozom, uz zaštitnu nefrostomiju. Oporavak je bio brz, a bolesnik je postigao dobru kvalitetu života. Zanimljivo je kako je naš prvi transplantirani bolesnik imao akutnu reakciju odbacivanja koja je dijagnosticirana na osnovi porasta kreatinina u serumu i nagle oligurije (tada se nije izvodio današnji zlatni standard za utvrđivanje akutne disfunkcije bubrega, biopsija bubrega). Reakcija je uspješno liječena kortikosteroidima (iako je terapijska doza bila znatno manja nego je današnja praksa) uz kratkotrajnu hemodijalizu. Primatelj je nakon 14,5 godina umro od tumora jetre, uz dobru funkciju presatka. Prva transplantacija od umrle osobe u našem središtu učinjena je 15. svibnja 1972. Darovatelj je bila žena umrla nekoliko dana nakon prometne nesreće. Pacijent je umro šest mjeseci poslije transplantacije od milijarne tuberkuloze. Na obdukciji darovatelja bubrega nađene su tuberkulozne promjene. Bitno je da se transplantacijski program nastavio te je pionirske 1971. godine učinjeno ukupno šest transplantacija bubrega. Zbog održanog kontinuiteta rada i dobrih rezultata počeli su bolesnici iz čitave tadašnje države dolaziti u naš transplantacijski centar. S druge pak strane, naši su stručnjaci odlazili u druge centre kako bi i njima pomogli osnivanje novih transplantacijskih centara (Zagreb, Sarajevo, Skopje). Broj transplantacija je iz godine u godinu rastao. Unatoč zakonskim nedorečenostima koristili su se i živi i umrli darovatelji, kao i darovatelji s nekucajućim srcem. Za vrijeme Domovinskoga rata transplantacijski se program nastavio, iako u malo manjem opsegu. Prva simultana transplantacija bubrega i gušterače napravljena je u našem transplantacijskom centru 21. prosinca 1993., također po prvi puta u Hrvatskoj. Uključivanje Hrvatske

Prof. dr. VINKO FRANČIŠKOVIĆ, dr. med.

predstojnik Klinike za kirurgiju u tadašnjoj bolnici „Dr. Zdravko Kučić“ u Rijeci (Sušaku)

Prvi odjel za hemodijalizu u tadašnjoj bolnici „Dr. Zdravko Kučić“ u Rijeci (Sušaku), fotografirano sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća

u Eurotransplant 2007. godine značajno je unaprijedilo hrvatski transplantacijski program. U riječkom transplantacijskom programu nastao je nov uzlet, uz uvođenje brojnih novih metoda (transplantacija bolesnika s urinarnom derivacijom,

Multidisciplinarni tim na čelu s prof. Vinkom Frančiškovićem koji je učinio prvu transplantaciju bubrega 1971. godine. Sjede (slijeva): dr. Petar Orlić (kirurgija), dr. Ksenija Vujaklija-Stipanović (transfuziologija), prof. dr. Šime Vlahović (fiziologija), prof. dr. Vinko Frančišković (kirurgija), dr. Tomislav Tićac (kirurgija), dr. Jerko Zec (kirurgija, hemodijaliza). Stoje (slijeva): dr. Giampaolo Velčić (kirurgija), dr. Miomir Zelić (kirurgija), dr. Damir Dimec (kirurgija), dr. Nikola Gržalja (mikrobiologija), dr. Daniel Rukavina (fiziologija), dr. Ante Šepić (kirurgija), dr. Alenka Suzanić (anesteziologija), dr. Vjerislav Peterković (kirurgija), dr. Duje Vukas (kirurgija), dr. Branimir Budisavljević (kirurgija), dr. Andrej Gudović (kirurgija). Na slici nedostaju voditeljica anesteziološke službe dr. Vlasta Strižić i voditelj biokemijskog laboratorija mr. Davor Smokvina

dvostruka transplantacija bubrega, ortotopna transplantacija, transplantacija potkovičastog bubrega, en-bloc transplantacija…). Klinika za urologiju KBC-a Rijeka je 2007. godine zbog svojih dobrih i postojanih rezultata imenovana Referentnim centrom Ministarstva zdravstva za transplantaciju bubrega. Zaključno s 31. prosincem 2020. učinili smo ukupno 1190 transplantacija bubrega, od toga su 362 bile sa živoga, a 828 s umrlog darovatelja. Riječki donorski program, kao neizostavan dio transplantacijskog programa, pratio je od samog početka dosege transplantacijskog dijela. Program je na samom početku dominantno koristio žive donore, ali posljednjih dvadesetak godina prevladavaju umrli. Broj darovatelja je uvijek manji od broja potencijalnih primatelja. Svjetska zdravstvena organizacija smatra kako primjeren nacionalni sustav darovanja organa ostvaruje više od 20 donora na milijun stanovnika u godini dana. Podaci za 2015. godinu pokazuju kako je projicirani broj donora za KBC Rijeka bio 103/milijun stanovnika, a u Hrvatskoj je bio 41 donor na milijun stanovnika. U KBC-u Rijeka u pogledu donora ostvari se jedna četvrtina do jedne petine svih solidnih organa namijenjenih transplantacijskom liječenju u Hrvatskoj. Također, samo se 2,7 % članova obitelji umrlih bolesnika u našoj ustanovi protivi darovanju organa umrlog člana svoje obitelji, dok ih je na razini cijele Hrvatske oko 20 %. Ovakvi izvrsni i postojani rezultati zaslužni su da je KBC Rijeka postao najznačajnija donorska bolnica u Hrvatskoj. Najveću korist od ovoga programa imali su zasigurno bubrežni bolesnici jer je transplantacija bubrega najuspješniji način liječenja, koji znatno više produljuje život ovoj skupini bolesnika nego druge metode. No, isto tako je transplantacijski program potaknuo unaprjeđenje svih struka koje su bile uključene u taj program (urologija, kirurgija, nefrologija, anesteziologija, patologija, imunologija, mikrobiologija, transfuziologija, radiologija, nuklearna medicina…). Uključivanjem u taj program proširile su se granice tih područja. U sklopu transplantacijskog programa provođeni su i mnogobrojni znanstveni i stručni projekti, obranjeni magisteriji i doktorske disertacije te objavljeni znanstveni i stručni radovi. Slobodno možemo reći da je razvoj transplantacijskog programa značajno unaprijedio riječku medicinu, što se može pratiti do današnjih dana.

dean.markic@medri.uniri.hr

U povodu 50 godina transplantacije bubrega u Rijeci izdan je i tematski broj Medicine Fluminensis (Medicina Fluminensis 2020;56(4):349-588.), čiji sadržaj čitatelj može naći na mrežnim stranicama: https://hrcak.srce.hr/index. php?show=toc&id_broj=19512

Detalj iz operacijske dvorane tijekom prve transplantacije; prof. Frančišković prvi lijevo

Prvi pacijent s transplantiranim bubregom u Rijeci posjećuje drugog pacijenta na hemodijalizi i ohrabruje ga da slijedi njegov primjer