RIJEČ GLAVNE UREDNICE

skoj se dijelu liječnika i ostalih zdravstvenih radnika odgađa prva ili druga doza cjepiva. Unatoč tomu što je EU za istraživanje i razvoj cjepiva protiv COVID-19 uložila 2,7 milijardi eura i činjenici da ima uredno potpisane ugovore s farmaceutskim tvrtkama, ti isti farmaceuti sada Uniji poručuju da je „na čekanju“. Europska unija, kao zajednica država i naroda s velikom ekonomskom moći, treba se i mora bitno čvršće postaviti u ovoj situaciji jer njezini građani to od nje očekuju. Ako je pandemija, između ostaloga, nažalost donijela „tko jači – kvači“ obrazac u poslovnom ponašanju na najvišoj razini, onda jednostavno i EU treba u razgovorima s dobavljačima posegnuti za nepopularnim, ali vjerojatno učinkovitijim potezima. Primjerice, dio pogona, proizvodnih postrojenja u kojima se proizvodi cjepivo je na tlu država članica EU-a, a jedna od mjera koja Uniji stoji na raspolaganju je i - zabrana izvoza cjepiva. Postoje, naravno, i druge mjere te metode koje krovnim pregovaračima Unije stoje na raspolaganju. Gledamo u Bruxelles, očekujemo čvrst stav čelništva EU-a, nadamo se boljim vijestima.

Tri praščića

Kako je sve povezano, sve je u nekakvim premreženim odnosima. Pa je tako i krajnja humanistička etičnost u vezi s krajnje materijalističkim vrijednostima. Kao u bajci o tri praščića. Materijalni standard se nameće kao imperativ u očuvanju spremnosti čovječanstva na neželjena iznenađenja našeg domaćina – prirode, kao moralni raison u odlučivanju o budućnosti čovjeka i civilizacije. Imati kuću je prema statičkim normativima koji štite od potresa kritično poželjno, skupo i povezano s osjećajem odgovornosti za više i šire od sebe, sada i ovdje. Nažalost, i neulaganje u ovakvu preventivu stajalo nas je kobnih posljedica. Vuk nas je lako otpuhnuo u onim kućama prvih dvaju praščića. Je li vrijeme da (tek) iz najcrnjih (ponavljanih) scenarija urgentno donesemo dugo odgađane odluke o tome kako treba izgledati naš zdravstveni sustav po pitanju armiranog betona?! Možemo li napustiti sitne interese i realizirati strategiju čvrstih moćnih velikih bolničkih središta u ovoj maloj državi? Može li se bez neargumentiranog politiziranja zaključiti da je ulaganje u stare, dotrajale i u svakom drugom pogledu neprikladne objekte neisplativo, neučinkovito, dekadentno, po život opasno? Bunar bez dna. Ruševna povijest je za restauratore, arhive, muzeje, eventualno otmjenu dekoraciju (da tko ne bi pomislio da smo od jučer), uz dužno poštovanje. Naša je misija osvijetliti ovu sadašnjost kako bismo jednom u budućnosti na nju gledali kao na bolji dio prošlosti. Patetični atributi koji opisuju vrline još jednom su zasluženo zavladali u krizi stravičnog stradavanja, a patetika je postala nažalost više nego primjerena atmosfera. Nesebični, plemeniti, (ne)umorni, samozatajni liječnici i drugi zdravstveni djelatnici Siska, Petrinje, Gline, kao i došljaci koji su došli upomoć, požrtvovno su zbrinuli pacijente i nastradale u potresom pogođenim gradićima i selima. Kuće i bolničke zgrade rušile su se kao kule od karata ili pucale još neodlučno odolijevajući pozivu gravitacije. Podrhtavalo je dugo, a fraza „gubiti tlo pod nogama“ izgubila je metaforu i simboliku postavši stvarnost. Kao u znanstvenoj fantastici otvarali su se rasjedi u stilu „zemljo, otvori se“. Naše kolegice i kolege nisu imale vremena filozofirati o značenju ružnoga sna koji postaje java i bez odgađanja su spriječili da šteta bude još veća, spašavajući, osim ljudi, i medicinsku opremu za koju su se do tada bili teško izborili. Kao i u drukčijim ratovima do sada, prepoznatljiv je već viđen scenarij altruizma imanentan našem zvanju. I svaki put kada treba donijeti političku odluku koja se tiče samih liječnika ili uvjeta za naš rad treba zažmiriti i dozvati u sjećanje prizore iz ovih hladnih dana i noći, iz ruševina domova i života nad kojima hrabro bdiju ruke i srca naših kolega. Moram se još dotaći jedne druge teme koja dnevno prožima naše živote. A to je opet pitanje prava i obveza nadređenih, autoriteta i onih koji bi to trebali biti. Nije prihvatljivo opravdavati nekorektna, autokratska ponašanja nekakvim zaslugama koje bi trebale biti samo dio normalnog doprinosa zajednici u kojoj živiš, ako raspolažeš njezinim sredstvima i imaš propisanu ulogu koja obvezuje. U našem poslu to znači da smo na određenim položajima zaduženi za profesionalni standard, napredak i prenošenje znanja. To znači da kupljen dijagnostički uređaj ili sagrađeno krilo državne bolnice nisu herojska djela niti nečija vlastita postignuća koja opravdavaju bilo kakve povlastice ili, ne daj Bože, nekorektnosti. Mislim da moramo promijeniti taj mentalni sklop koji takvima oportunistički pripisuje samo epitete. Pozicije vlasti u državnim ustanovama nalažu odgovornost za kolektivnu dobrobit i ona ne bi trebala biti pitanje nečije osobne dobre volje, treba se moći odmaknuti od osobnih primanja „dobročinstava“ nadređenih u procjeni njihovog karaktera.

I za kraj, uz želju da pobijedimo biološke napasti, ugroze iz dubine Zemlje i tko zna što još, nadam se da ćemo sada dostupnim cjepivom prevladati velik dio barem ovog prvog problema. U ovim teškim trenucima naše je znanje odrednica pravilnog izbora, a naš primjer putokaz drugima.

LADA ZIBAR glavna urednica Liječničkih novina