MLADI LIJEČNICI
Traži se uzorit mentor Tko je mentor? Mentor je osoba bogata znanjem i iskustvom, osoba od najvećeg povjerenja, nastavnik i savjetnik mlađem i neiskusnijem tijekom školovanja ili rada. U Republici Hrvatskoj sustav mentorstva je definiran Zakonom, Pravilnicima, Dopunama pravilnika i Izmjenama dopuna pravilnika. Unatoč brojnim nedostacima zdravstvenog sustava, uključujući i mentorstvo, ipak postoje osobe u kojima su specijalizanti pronašli inspiraciju i ohrabrenje te stekli pozitivna iskustva tijekom svog specijalističkog usavršavanja.
sam mislio da to neće biti moguće jer nemam „vezu“. Na spomenutom natječaju bio sam jedini kandidat i dobio sam željenu specijalizaciju. Tu počinje moje iskustvo.
PERO MARKUNOVIĆ, dr. med. OB Dubrovnik Potaknut nedavnom raspravom na društvenoj mreži u vezi s kvalitetom specijalističkog usavršavanja iznosim neka svoja iskustva. Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu počeli smo supruga i ja raditi u izvanbolničkoj hitnoj pomoći. Tijekom rada na hitnoj čuli smo iskustva mnogih kolega o nemogućnosti dobivanja željene specijalizacije zbog nepodobnosti na političkoj, obiteljskoj, nacionalnoj ili spolnoj osnovi. Zbog toga se nismo prijavljivali na natječaje za specijalističko usavršavanje u Hrvatskoj nego smo počeli pripremati dokumentaciju za rad u Irskoj. Prije našeg odlaska u Irsku raspisala je Opća bolnica Dubrovnik natječaj za specijalističko usavršavanje te smo se supruga i ja ipak prijavili, ona na kiruršku specijalizaciju, a ja na kardiologiju. Oduvijek sam želio specijalizirati kardiologiju, ali
66
LIJEČNIČKE NOVINE 196 - veljača 2021.
U početku sam, kao i svi specijalizanti, pisao anamneze i nitko se pretjerano nije bavio sa mnom ili doživljavao da postojim. No, na odjelu je tada radila starija kolegica dr. Romić koja je mi je počela davati radne zadatke, a ja sam se trudio što bolje ih odraditi. Dr. Romić, koja je sada u mirovini, bila je vrlo pristupačna te me je nakon nekog vremena uputila da radim s dr. Mejić, koja me doslovno za ruku vukla da radimo ultrazvuk srca i htjela je sa mnom raspravljati o kardiologiji tako da sam je mogao pitati bilo što mi padne na pamet. Kako su prolazili mjeseci tako je nas nekoliko mladih počelo dežurati na odjelu Interne medicine zajedno sa starijim kolegom. Dobro je poznato da u OB-u Dubrovnik već dulje vremena nedostaje liječnika, te smo mi specijalizanti ponekad bivali ostavljeni da neke probleme sami rješavamo. Kolege i ja smo učili svaki dan pokušavajući riješiti pitanja pred kojim smo se našli. Kako su prolazili mjeseci, tako se uz dr. Mejić pojavila i docentica Bartolek, koja je tada radila u OB-u Dubrovnik i naučila me različite postupke, kao što su postavljanje središnjih venskih katetera, endotrahealna intubacija, rad na respiratoru te me tako postupno, na smiren i izuzetno civiliziran način, uvodila u čari intenzivne medicine. Također bih spomenuo i prof. Sutlića, zahvaljujući kojemu sam dobio priliku educirati se tri mjeseca u inozemstvu iz područja interventne kardiologije. Moja daljnja edukacija nastavila se pod mentorstvom docenta Starčevića u KB-u Dubrava u Zagrebu, koji mi je omogućio rad u kardiološkoj dvorani, gdje su me, uz njega, educirali
divni liječnici poput dr. Čatić, dr. Bodrožić i dr. Čančarević. Oni su mi, uz ostale kolege u Zavodu za kardiologiju KB-a Dubrava, pokazali različite postupke, ali mi i dopustili da zajedno s njima radim kako neinvazivne, tako i invazivne postupke poput utrazvuka srca, koronarografije i implantacije elektrostimulatora srca, uz razmišljanje o svakodnevnim kliničkim izazovima. Nakon odrađenog dijela specijalističkog usavršavanja u KB-u Dubrava, vratio sam se u OB Dubrovnik gdje sada, uz podršku ravnatelja Marija Bekića i dr. Jerka Ferri Certića, radim zajedno sa svim vrsnim kardiolozima koji nam dolaze u ispomoć, poput dr. Tomulića, dr. Krčmara, dr. Jakljevića, docenta Stračevića i drugih. S obzirom na vlastito iskustvo tijekom specijalističkog usavršavanja, držim da su najveći nedostaci u programu specijalističkog usavršavanja to što ne postoji sustavna edukacija specijalizanata niti sustavi nadzora kvalitete nigdje u zdravstvu, pa tako ni u edukaciji. Zbog toga su mladi liječnici često prepušteni sami sebi, no mislim da to ni ne mora nužno biti loše. Zašto tako mislim? Dobrog liječnika odlikuju znanje, vještina i hrabrost. Znanje stječemo na medicinskom fakultetu do određene mjere, a ostatak možemo steći u dobrim knjigama, web platformama i na bezbroj drugih mjesta. Problemi su, po mom mišljenju, u primjeni toga znanja. Prvi je nedostatak vještina. Medicinski fakultet u tom segmentu ništa ne pruža i stoga je na nama da budemo agresivni, da se guramo i pitamo da nam netko nešto pokaže. To je onda povezano s idućim problemom, a to je manjak hrabrosti. Da bi bilo tko nešto praktično naučio raditi, mora se odlučiti na rizik, naravno, objektivno uvažavajući svoje sposobnosti i činjenicu da ipak radimo s ljudima i da je prvo i osnovno pravilo pacijentu ne naškoditi, ali tako da jedno drugo ne isključuje. Hrabrost nije manjak odgovornosti, već naprotiv. Važno je shvatiti da kao specijalizanti nismo manje vrijedni i manje sposobni naučiti nego naši nadređeni, posebice oni koji se kriju iza raznih titula i bahatosti. Cilj je da se okružimo ljudima koji su praktičari, koji su prvenstveno ljudi i koji će nam u onim trenutcima kada se osjećamo bespomoćno i jadno pružiti ruku i pokazati da nešto možemo napraviti. Naravno, ništa nije crno-bijelo pa tako postoje specijalizanti koji očekuju da
