GOST UREDNIK
CRTICE IZ ZAGORJA
OD DRVENIH BARAKA DO MODERNE ŽUPANIJSKE BOLNICE strane nalazile su se nekakve niske drvene kućice i nešto poput aristokratske vile, ali poprilično derutno.
Dr. sc. Marija Marković, dr. med. spec. interne medicine Pročelnica Službe za internu medicinu Opća bolnica Zabok i bolnica hrvatskih veterana Zabok
Poštovane kolegice i kolege, sjedim u svojoj sobi na Odjelu interne medicine na 4. katu Opće bolnice Zabok i bolnice hrvatskih veterana; zimsko jutro je, pogled mi puca na pitoreskne zagorske brege i razmišljam kako predstaviti ovu zgradu, ove ljude. Moj drugi dom. Krenut ću od svoga prvog susreta i malo povijesti jer je to jedini način da predstavim gdje ova bolnica stoji danas. Prvi put sam u ovu bolnicu došla u listopadu 2007. kao stažist iz Zagreba. Znala sam da se gradi nova bolnica i vidjela sam to kao prednost za svoj budući rad. Bolnica je bila izvan grada i prije prvog radnog dana išla sam se provozati i locirati zgradu da se ne izgubim. U mjestu Bračak, ispred mene stajalo je gorostasno i predivno zdanje - potpuno nova bolnica na malom brežuljku. Prva novo izgrađena bolnica u Hrvatskoj nakon Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu. Impresivna četiri kata, staklo, mramor, inox, uređeno parkiralište, zelenilo, cvijeće. S moje lijeve
Stigla sam prvi radni dan i shvatila da bolnica funkcionira baš u tim drvenim kućicama koje zovu barakama. Neurologija jedna, Interna druga, okružene gustom šumom. Kirurgija i ginekologija nalazile su se u dva kilometra udaljenom gradu Zaboku. Objasnili su mi da se moja samoproglašena "aristokratska vila" kolokvijalno zove dvorac i da su tu radiologija i intenzivna internistička jedinica s kardiološkim odjelom. Riječ je o dvorcu koji je sagradila obitelj Kulmer nakon velikog potresa 1880. godine i darovala taj posjed za potrebe liječenja djece oboljele od tuberkuloze. U zabočku dječju bolnicu upućivani su mali pacijenti iz Zagreba i mnogih drugih krajeva Hrvatske, Slovenije i Bosne. Od 1966. dječja je bolnica prenamijenjena u bolnicu za liječenje odraslih. Liječnici i medicinske sestre vrlo su simpatični i ljubazni, prepričavaju mi anegdote iz baraka. Pacijenti su smješteni u velikim prostorijama u kojima se lože drva. Dogodi se da na odjel uđe i vjeverica, a bilo je tu i zmija, ponekad srna. Svako jutro pomoćni radnik u tačkama vozi nacijepana drva pa se loži u sobama kako ne bi bilo neugodne hladnoće. Ako su pacijenti pokretni, sami ubacuju cjepanice u peć. Između baraka nalazi se predivna drvena sjenica u kojoj
Stara bolnica Zabok u drvenim barakama
se sjedi i uživa u pauzi. Kažu mi da ju je svojim rukama izradio naš, sada umirovljeni, internist Marijan Drufovka i zaista je dojmljiva. Nakon neurologije, odlazim na Internu, u drugu baraku. Tome se jako radujem jer me Interna zanima. Dodjeljuju me dr. Nurudinu Hadžiselimoviću, pulmologu, i upućuju da mu se javim i radim s njim. Kucam na vrata i predstavim se. On tipka na pisaću mašinu, sav zajapuren, pogleda me poprijeko i kaže: "Bok, ja sam Dino. Ja ti volim radit sam." Sjela sam u njegov sobičak i šutjela. Baš smo divno počeli. Dan po dan je prolazio, a dr. Dino me sve više počeo doživljavati, pokazivati mi rentgenske snimke, učiti male tajne velikih majstora, uvijek uz puno smijeha. Njegova je krilatica bila: " Ne znaš ti da se pluća jedino u Klenovniku mogu naučiti". Dandanas je moj najdraži i najstariji kolega. Kad specijalist ide u konzilijarni pregled po noći u drugu baraku, navlači vunenu pelerinu i gazi u klompama po blatu, kiši, snijegu, što ga već snađe. Pričaju mi kako su zime u barakama čarobne. Te male drvene kućice okruži snijeg, u pozadini strše
Dr. Marković s dr. Hadžiselimovićem (Dino) i ispred obnovljenog dvorca
>> 196 - veljača 2021. LIJEČNIČKE NOVINE
45
