260
STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI
Božica ZOKO
znane knjige na mađarskom... Zna se da su te dvije obitelji dočekale svoje izumrće u teškim mukama – sama Ana Katarina u zatočeništvu padnuv u zdvojenje, izgubi um i umre 6. studenoga 1673. u manastiru dominikanaka. Ovim svršuje tragedija, koju je životom svojim odigrala visokoumna hrvatska gospodja. Spominju se vozovi i vozovi plijena iz zrinskih gradova, ona sama osta u jednoj haljini što bje na njoj, uz nemilosrdnu poslugu koja se iživljavala na njoj. Uz to, njezine kćeri, od kojih je jedna, Jelena Zrinska Rakoczy, i danas slovi za najhrabriju ženu Europe, Tin Ujević rekao bi – srce Amazonke..., sahranjena u turskom ropstvu u Nikomediji, gdje je natpis na latinskom ovako opisuje: Ovdje počiva od heroičkih čina žena duha muževna, svoga spola i vieka slava, preslavna gospoja Jelena Zrinska, zadnji ures Zrinsko-Frankopanski. Slavnimi čini proslavila se je po svem svietu. Druge dvije kćeri, Veronika Zora i Judita Petronila, završiše svoje živote u samostanima, a sin Ivan Antun Zrinski ...dobi po smrti otca svoga njemačko ime „Gnade“; radi sumnje zatvoriše ga u Kufstein i tu poludi od žalosti i umre... jer da je i on tobože urotu nekakvu snovao. Med četiri zida zatvoren i samo jedan prozorčić za jelo bio mu stan, gdje je 17 godina čamio i izgubio napokon moć govora. Je li dovoljno reći poput Ivana Zahara – Sudbina je velikih ljudi, da jih nesreća grli... – koji ipak zaključuje ...Al danas, gdje se sjećamo iza dvie sto godina na njezino plemenito osjećanje po domovinu, na odvažnost i postojanost njezinu, promatrajmo ju radje kao junakinju nego li kao mučenicu. U drugom tekstu istoga broja Vienca, naslovljenom Prosvietljujmo narod, Fran Kimanić ističe zanimljivo i danas goruće htijenje: – Današnja književnost teži poglavito za tim, da znanost popularizuje. Ona traži i odabire najlaglje, najprostije i najčednije forme. Ona se brine za svačije interese i hoće da prodre u sve slojeve pučanstva, te da svatko na znanstvenom vrutku crpi sve, što ima istinita, dobra i liepa. Koliko smo danas na tom trostrukom tragu? Vjerujemo li u to arhajsko trojstvo kojemu kršćanski put, istina i život uistinu ne mogu ništa prigovoriti? Jesu li danas lica upoznala sva svoja naličja koja sežu sve do opće neprepoznatljivosti? Živimo li u suprotnosti? Možda i moguće. Nema vremena za prepoznavanje, Penelope padaju u naručje svim proscima. I ništa ne tkaju, samo brbljaju bez kraja i konca. Ili možda ipak nije tako? Odgovorit će netko drugi. Tristogodišnjicu ruko- i glavosijeka zrinsko-frankopanskog, koja se zbivala u ozračju Hrvatskoga proljeća 1971., osobno pamtimo samo po izdanju knjižice-brošure koja se našla u našoj kući, posvećene onima koji navik žive jer su zginuli pošteno (bio je tu još i Eugen Kvaternik, uz Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana) – ta se knjižica ipak, uza svu još nezatrtu ljubav našeg puka – čiji su pripadnici bili moj otac i majka, odgojeni na Kačiću i međuratnim većinom povijesnim romanima u izdanjima svetojeronimskog društva – u strahu od susjeda doušnika skrivala u zatvorenom pretincu kredenca namijenjenom za kruh! S novom hrvatskom državom koju je još Matoš naslutio u pjesmi Mladoj Hrvatskoj – gdje priziva milost od božanskog satira za