Časopis Nova Istra 4/2017. by Istarski ogranak DHK

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 4 go diš te X XII., s v. 58. Pula, zima 2017.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321

GDJE JE ŠTO? SUVREMENA KNJIŽEVNOST DANIEL NAČINOVIĆ Muzikanti iz Bremena

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Snijeg u mojim očima

MLADEN JURČIĆ Jedan od nikojih

FRANJO NAGULOV Odnosi

MIROSLAV PELIKAN Čovjek

NEDA ŠUŠNJAK Možda je negdje

IVO MIJO ANDRIĆ Silnik meke duše

NOVI PRIJEVODI GUSTAVE FLAUBERT Izvatci iz korespondencije ili Predgovor životu pisca (prev. B. Brlečić)

PIERRE MICHON Čudo proplamsaja jezika (prev. B. Brlečić)

102

JEAN ECHENOZ Flaubert u meni pobuđuje apsolutnu ljubav (prev. B. Brlečić)

109

OGLEDI JOSIP KRAJAČ Janko Polić Kamov i filozofija apsurda

116

MIODRAG KALČIĆ Postistinski roman (S. Drakulić: „Mileva Einstein, teorija tuge“)

133

GDJE JE ŠTO? FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Ponavljanje kao razlika: Kniferov put

162

PRILOG O ZAVIČAJU DAVOR MANDIĆ Pula... godine 1914.

184

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI NEVENKA NEKIĆ „Usud junaka tragične priče“ (Nikola Đuretić: Posljednja predaja) DARIJA ŽILIĆ „Odustajanje od perspektive jastva“ (Stanislava Nikolić Aras: Nedolično i vrijedno spomena) „Poseban poetski imaginarij“ (Cindy Lynn Brown: Prava djeca /ne/ odrastaju usput)

216

223 226

VANESA BEGIĆ „Metafore o moru“ (Drago Orlić: More tone)

229

ELVIS ORBANIĆ „Uravnotežen pogled“ (Skupina autora: Temelji moderne Hrvatske...)

231

AUTORI

235

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

237

Naša izdanja: Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

241

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

DANIEL NAČINOVIĆ Muzikanti iz Bremena

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Snijeg u mojim očima

MLADEN JURČIĆ Jedan od nikojih

FRANJO NAGULOV Odnosi

MIROSLAV PELIKAN Čovjek

NEDA ŠUŠNJAK Možda je negdje

IVO MIJO ANDRIĆ Silnik meke duše

Daniel NAČINOVIĆ, Pula

MUZIKANTI IZ BREMENA Bajka u tri slike, prema Braći Grimm, koju je u slobodnoj interpretaciji za scenu prilagodio Daniel Načinović.*1 Lica: Kesar – razbojnik, harambaša Bulbo – razbojnik Žderko – razbojnik Njako – magarac Lafko – pas Romilda – mačka Riki – pijetao Gradonačelnik Bremena Tajnica SLIKA PRVA: Magarac Njako, Pas Lafko, Mačka Romilda i pijetao Riki Nalazimo ih u dvorištu jednoga imanja nedaleko od grada Bremena.

Pjevaju – svi: Ne, nema ih nema na svijetu tom od vrste, od roda i plemena... *

Braća Grimm: „Die Bremer Stadtmusikanten“. Glazbu je skladao i aranžirao Duško Rapotec Ute. (Op. ur.)

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

k’o što je naša skupina najboljih muzikanata. Magarac Njako: Io! Io! Io! Io! Pas Lafko: Vau! Vau! Vao! Vao! Mačka Romilda: Mijau, mijau! Mijao, mijao! (Svi nastavljaju pjevati): U Bremenu bit će Festival, to znaju žirafe i klokani; i lisice… majmuni svi! Pijetao Riki: A najbolji bit ćemo, naravno, mi: Kikiri – kikiri – kiiiiiiii! (Prekid pjesme.) Pas Lafko: Vau! Vau! I ti Njako, i ti Riki, i ti... sestro Romilda..., sumnja li tko od vas da ćemo mi biti najbolji na Festivalu, a među onakvim majstorima iz zemlje i inozemstva?! Vau... Pijetao Riki: Nitko ne sumnja! Medalje! Medalje i kukuruzna kašica! Mačka Romilda: Dajmo mi dovršimo ovu našu pjesmicu... Lafko, kreni! Svi (pjevaju): Ne, nema ih nema na svijetu tom od vrste, od roda i plemena... Kao što mi smo: (magarac): Io! (pas): Vau!; (mačka): Mijau!; (pijetao): Kikirikiiii! Hej, mi ćemo uskoro postati

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

najmuzikanti iz Bremena! Magarac Njako: Uz malo vježbe, ako se potrudimo... Zar ne, Romilda? Mačka Romilda: Ma kakva vježba! Mi pjevamo čak i bez nota! Pijetao Riki: Nego, najprije se moramo dogovoriti, hoćemo li pjevati ili svirati... Kikirikiiiii! Na primjer: jel’ to pjevanje ili sviranje? Pas Lafko: I jedno i drugo! U tome je stvar, Riki! Mi možemo i pjevati i svirati istovremeno! Mi zapravo sviramo na pjevački način, a pjevamo... svirajući! Magarac Njako: Točno. Mi smo muzikanti s prirođenim vokalnim glazbalima! Pas Lafko: Vau, vauuuuuuu! Kako je to lijepo rečeno! I ja sam to, Njako, tako htio reći! Mačka Romilda: Mijauuuuu... I ne trebaju nam pojačala, ni mikrofoni, ni dirigenti... Idemo! Svi (pjevaju): Ne, nema vam nikoga boljeg od nas... Magarac Njako (pjeva): K’o trombon da može njakati! Io! Io! Pas Lafko (pjeva): K’o truba da može lajati! Vao! Vao! Mačka Romilda (pjeva): K’o violina mijaukati! Mijao! Mijao!

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Pijetao Riki (pjeva): K’o klarinet kukurikati! Jen’, dva, tri: Kikirikiiiii! (Kraj pjevanja.) Magarac Njako: A ovdje u štali, u dvorištu... Gnjavaža i sramota! Kad zanjačem, djeca mi se rugaju, pa me bedasto imitiraju: onako, io-io-ioooo! Vidjeli ste to!? Pas Lafko: Jesmo... i čuli smo. A mene – što kažete? – mene gospodar vuče na uzici vezanog za bicikl... I tako, dok on pedalira prašeći cestom, ja moram trčati za njim, ovako star i bez penzije... Mačka Romilda: I kako me samo vuku za rep... ovi divljaci, ta dječurlija...! A gospođa vještica me metlom tjera čim provirim u kuću... Grozno! I gađaju me trulim krumpirima! Ne stignem ni mijauuknuti! Pijetao Riki: Imaš sreće, Romilda! Mene gađaju kamenjem! A to i nije najgore! Čuo sam od onih dviju djevojčura iz kuhinje..., čuo sam..., pa to je nešto... Magarac, pas, mačka i pijetao: Reci, reci, Riki, da i mi znamo... Pijetao Riki: Čuo sam da se sprema velika fešta! A mene će očerupati i potom skuhati u loncu! Magarac, pas i mačka – pijetlu: U loncu..., skuhati u loncu? I onda će te pojesti?! Pijetao Riki: Ah, ne mogu sad o tome ni kukuriknuti... Spominjala se neka svadbena juha... Magarac Njako: Jȇ, braćo i ti sestro..., a što sam ja čuo od mesara i njegova šegrta? Da će od mene praviti mortadelu! Pobjeći moram! Io-io-iooooo! Iz petnih žila!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

Mačka Romilda: Nemoguće! Tȁ ti ćeš završiti u sendviču! Njako, Lafko, Riki..., pa što još čekamo! Pokret! Pas Lafko: Baš tako! Vau-vau! Svi smo u nevoljama. Lijepo smo se dogovorili: idemo na Festival u Bremenu. Tu nam je u blizini. Postat ćemo slavni muzikanti! Dobit ćemo nagradu... i još koju kost, koji stog sijena, koju ribicu, vreću zrnja svekolikog... Bježimo! I to odmah! Što bi Njako rekao: Iz petnih žila! Pijetao Riki: Dosta nam je ropstva! Kikirikiiiiiiiii! Pravac: Bremen, a onda ćemo vidjeti... Naići ćemo na putu na kakvu kolibu, pa da napravimo generalnu probu... Pas Lafko: Vau! Magarac Njako: Što si ono rekao? Pijetao Riki: Ništa, Lafko je rekao „vau“. O da, generalna proba... proba pred glavni nastup; najvažnija proba... Bez toga nema pravog nastupa. Mačka Romilda: Kad se baš mora... Ali, što će nama probe? Mijaooooooo! Hoćemo li mi stići u Bremen? Pas Lafko: Pa, Festival je tek prekosutra navečer..., a Bremen je nadohvat šape... Magarac Njako: Nema veze... Idemo. Do noći ćemo nekamo stići, bilo kamo! Mačka Romilda: Samo da nas razbojnici ne dohvate na putu... Cesta za Bremen puna je razbojnika.

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Magarac Njako: Signal je ovaj: Io! Io! Io! To znači: pokret iz petnih žila! Idemo! Svi odlaze, pjevajući dio pjesme: Ne, nema ih nema na svijetu tom od vrste, od roda i plemena... Kao što mi smo: (magarac): Io! (pas): Vau!; (mačka): Mijau!; (pijetao): Kikirikiiii! Hej, mi ćemo uskoro postati najmuzikanti iz Bremena! SLIKA DRUGA: Razbojnička koliba. Razbojnici – Kesar, Bulbo i Žderko S razbojničkog se pohoda iz obližnjeg Bremena vraćaju Kesar, Bulbo i Žderko. Kriju se u staroj trošnoj kući, u šumi nadomak grada. Ovdje nalaze kratak odmor, sabiru i dijele plijen te kuju nove lupeške planove.

Ulazeći u kuću, razbojnici – uz pucnjavu – pjevaju: Hej, svaki pravi razbojnik on nȅ spava noću, ne drijema... On uzima tuđe stvari svuda gdje puno ih ima i stavlja ih gdje ih nema. Kesar, solo: O, mi smo baš takve naravi i nitko nam nȅ može stati na hitre naše repove; Svi: jer sve što mi noću grabimo, sve stat će u naše džepove! Bulbo: E, baš smo mi neki lopovi! I ventilator smo neki dan ukrali, i usisavač prašine...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

Kesar: Daj, Žderko, otvori vreću tu! Da vidimo malo što nam je danas na dnu. Bulbo: Uhu! Gle, pametna telefona tri, kompjutor i videoigrice... Žderko: Šlušaj, Kesaru, harambašo! Čuj me, Bulbo! Pa mi smo k’o neke ofce! U banku smo dolično dfaput profalili, a nismo uzeli nofce! Smijat će nam se građani Bremena! Bulbo: A srebrnjaci, a zlatnici? Ne sjećaš li se, a? A srebrni okolovratnici? Nisi li ti bio zadužen... Žderko: Hm... Kažeš, i njih smo zaborafili?! Pa, kompanjoni dragi, ja sam ih u središtu Bremena dolično stafljao u freću! Kesar (sumnjičavo) Ma, nemoj... I, veliš, nikad ti se to u životu nije dogodilo!? Takaf gaf!? Žderko: Sfe, sfe sam strpao! Najprije nofce... Ofdje su, pod ofim krofom, nestali! Efo, sad! U tili čas! Dobro gofori Bulbo: „Ofo je začarana kuća!“ Kesar: Opet te ne služi pamćenje, Žderko. Daj, lupežu, zatvori malo oči; pogledaj onu muhu na podu..., taaako..., i broji do devet... (Žderko zatvara oči, sagne se i broji do devet. Kesar se zaleti i udara ga nogom u stražnjicu.) Žderko (leti do stropa i pada): Jaaaaooo! Pa ofaj me lansirao! U sfemir me lansirao!

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Bulbo: Hurrraaaa! I ja sam vidio zvijezde! Zapravo, baš k’o da vidim novce! Žderko: Jao, moje kosti, jao moja glafa..., o ostalome (publici: Ofaj se ne šali) da ne pričam. Tu su. Efo ih! Nofci su u mojim džepovima... Fratile su ih fještice! Nije sfe..., jer je ostatak u nofčaniku, a njega su sakrile fještice... Tu su ih negdje sakrile. Ljudi, ofo je kuća strafe i užasa! Kesar: Bit će baš tako. Crtani film, je li? Daj, Žderko, novce..., da prebrojimo. (Kesar i Bulbo, gunđajući, broje novce.) Bulbo: Dvjesto i dvadeset kuna... Stotinjak eura... Pet dolara... I nešto – pih! – neznamkojih novčića... Žderko: Tako puno! Odnijet ćemo u banku. Bit će za starost... Kesar (Žderku u brk): Lopove! Još nam se rugaš! Da nisam lopov, tužio bih te! Brrrrr! Sakrijte sve te sitnice – da ih ne gledam – u rupu iza ormara! (Pomiču ormar i trpaju ukradene stvari u skrovište.) Žderko: Zar mi da nismo spakirali sfe nofce!? Fi se šalite, ne? Ofo je iz džepova, rek’o sam. Ostalo je u nofčaniku, a njega su sakrile fještice. Kesar: Sad pitaš...! Natrag, obojica i ja za vama! Za kaznu: vraćamo se natrag! Opelješit ćemo neku kladionicu. Žderko mora vratit’ pare. Dvostruko puta tri. No, ljudi smo; sad ćemo se malo odmoriti! Žderko: To su prafe riječi, to je prafa odluka! Moramo nešto prezalogajiti, to jest čalabrc-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

nuti. A nofčanik je u bijegu, dečki; no, nije daleko..., tu je negdje u kući. Čufaju ga fještice. Njima nofac ni ne treba, ali fole napakostiti..., još i kako! Kesar: (Za sebe: Bit će tu,vidim, mrtvih...) Nego, vratit ćemo se u Bremen na posao! Nije bilo dobro. Sve ćemo ponoviti. Noć se već spušta, bitange... Hajte, mangupi, iznesite hranu iz smočnice! Nađite nešto u vrećama! Najprije ćemo se dobro okrijepiti! Dajte, upalite svijeću! Pjevaju: Sad, razbojnici, hajdemo! Pred nama novi je plan. I Mjesec se prestrašen sakrio, a noć je nama k’o dan... Al’ prije se moramo najesti i dobroga vinca popiti… Tek uricu-dvije spavati, a onda na posao, van!

SLIKA TREĆA: Razbojnička koliba. Razbojnici: Bulbo, Žderko i Kesar. Zatim upadaju muzikanti: Magarac Njako, Pas Lafko, Mačka Romilda i Pijetao Riki. Kasna je noć. Razbojnici pjevajući dovršavaju svoju večeru. Polupospani su i dobro naliveni vinom.

Bulbo: Gle, čini mi se da je i Mjesec izašao! Kesar: Opet ste ga, lupeži, probudili svojom dernjavom... Kao da ste na bremenskom festivalu. Žderko: Festifal? Sjećam se... Tamo smo prije dfije godine ukrali harmoniku.

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Bulbo: I imali smo bolju gozbu od ove... Kesar: Ne fali joj ništa. Imamo mesa, kosti, zelja, od čorbine čorbe čorbu; imamo i kruha, jaja... Čak i karfiola! Imamo, evo (dovlači veliku pletenu bocu), i vina! I zato: pjesma! Razbojnici pjevaju: I neka nam bude slasno; nek’ ne bude odveć masno! Jer mi tako ručamo rijetko i večeru jedemo kasno. Nek’ čaše lete u zrak! Sad objesi pušku o klin! Jer bit će što bude – hej, hoj! U zdravlje, braćo: čin-čin! Razbojnici ponavljaju pjesmu; no, u jednom se trenutku naglim udarom rastvara prozor..., a izvana se začuje zapovjednički glas (Pas Lafko): Na svoja mjesta! Jen’, dva, tri! U taj tren magarac prebaci prednja kopita preko prozora u unutrašnjost sobe. Na njegova leđa popne se Pas Lafko, na pseći hrbat skoči Mačka Romilda, a na Romildin se hrbat uzvere pijetao... Tada počinje strahovita buka: njakanje, lajanje i režanje, mijaukanje i frktanje, kriještavo kukurikanje: Io-io-io-iooooooooooo! Vau, vauuuu...Vao! Vao! Mijaoooooooooo! Frrrrrrrkhhhh! Kukurikuuuuuu! Kekkerekheeeee! Čuje se i dio pjesme „U Bremenu bit će festival...“ Isprepadani i ispunjeni užasom, razbojnici skaču na sve strane, vičući: U pomoć tkogod bio vani! Heeeej... Ovo su vukodlaci i vampiri! Spašavajte sve što dohvatite... Aoj, gdje je moja glava... Tko je ugasio svijeću? Pali svijeću, ništa ne vidim... Ne, to nije moja glava!? Vrata, vrata! Gdje su vrata! itd. Razbojnici bježe van. Nakon strašne strke, životinje silaze jedna s druge; ulaze u sobu i pohlepno se hvataju stola prepunog hrane. Jedu i piju. Pas Lafko već je upalio svijeću! Mačka Romilda: U slast, junaci! To je bila pjesma, prava..., kako rekoste?

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

Pijetao Riki: Generalna proba! Čulo se do Grada! Pas Lafko: Alaj smo ih rastjerali. Mislim da lete prema Bremenu. E, kad bi naletjeli na policiju! Mačka Romilda: Rekla sam: čuvajmo se lopovā! A ovi su nekako raspjevani... Magarac Njako: Idu na Festival. Stoposto. Još ćemo ih vidjeti... Pijetao Riki: Gudit će oni negdje drugdje... Meni ipak nije jasno da još ima lopova na drumovima! Mislio sam da sjede samo u foteljama i u limuzinama... Zanimljivo, zar ne? Pas Lafko: A vide se i na televiziji. No, nije im loša glazba, ali naša je – he, he! – bolja... Mljackanje, gugutanje i podrigivanje. Pjesma: Svi: U Bremenu bit će Festival, to znaju žirafe i klokani; i lisice… majmuni svi! Pijetao Riki: A najbolji bit ćemo, naravno, mi: Kikiri – kikiri – kiiiiiiii! (Prekid pjesme.) Magarac Njako: Znate što? Meni se pomalo spava... Mačka Romilda: I sutra je naporan dan... Ajmo spa’ti! Al’ barem smo napravili generalnu probu! Ustaju i traže po kući mjesto za spavanje...

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Pas Lafko: Znate što, ja ću tu, ovako uz vrata... Mačka Romilda: Navikla sam uz ognjište; evo, ovdje ću... Pijetao Riki: Ostat ću za stolom. Možda još štogod kljucnem. Magarac Njako: Idem ja pred vrata. Na gnojištu je sasvim ugodno. Lafko, možeš ugasiti svijeću... (Pas Lafko gasi svijeću.) Mjesečina osvjetljava sobu. Noćna muzika: hrkanje i buncanje u snu. – Postament izvan scene. Na malom „platou“ razbojnici Kesar, Bulbo i Žderko. Kesar: Ona tamo neman, ono nešto u kući sigurno misli da smo mi odlepršali... Bulbo: Da se bojimo, hoćeš reći? Da se bojimo dlakave i pernate piramide? Kesar: Slušaj, Žderko, ti imaš oštar vid..., vidiš li ti našu kolibu? Gori li svjetlo? Žderko: Malo mi smetaju stabla ili oblaci..., ali fidim, dobro se fidi... Sfjetlo je ugašeno. Kesar: Onda ovako... Ovo ti, ja harambaša, zapovijedam: Sad ćeš polako otići tamo, do kolibe, rastvoriti vrata i vidjeti što ima novoga. Čini se da je ona urlikajuća strahota otišla... Bulbo: Pa da, ne možemo ostaviti stvari... A i ti si, Žderko, tamo negdje ostavio novčanik... Žderko: Ma kakaf nofčanik!? Odnijele ga fještice... Čekajte, kao da fidim sfjetlo...

Kesar: Rek’o si da nema svjetla. Kreći! (Kesar opali iz pištolja u zrak.) Polako, obazrivo, sa strahom... Žderko se vraća prema kolibi. Kratki intermezzo glazbe i Mjeseca koji proviruje u sobu... Žderko ulazi u sobu. Govori sam sebi: Čini se da je strašna neman ipak otišla... Gdje li je sad sfijeća? Efo je, efo je... A efo i dfije žerafice na bliješte na ognjištu... Sad ću upaliti..... U tom trenutku – Mačka Romilda – uz strašno frktanje – skoči na Žderkovo lice, a razbojnik stade zapomagati, tako da je... Pijetao Riki: Opet netko pjeva! ...probuđeni pijetao skočio sa stola na razbojnikovu glavu, kljucajući ga žestoko. Žderko: Frata! frata! Neke su sablasti ofdje! Fještica fatrenih očiju... Krilata harpija... Nađite mi frata... Leti prema vratima, ali ga tada zubima za nogu zgrabi polubudan Pas Lafko. Uz vrisak „Zamkama me lofe...“ i „Ne, to su kliješta!“, Žderko se nekako oslobađa pseće gubice... i nestaje u dvorište... No, tamo se (u offu) začuje tupi udarac, jedan „Io! Io!“ i Žderkov povik: „Kopitom me udarilo u guzicu!“ Žderko (galameći u offu) bježi glavom bez obzira. Pijetao Riki: Dečki, što je to bilo? Jel’ se tu opet nešto plesalo? Pas Lafko: Ništa, ništa... Bit će..., primio te neki ružan san... Spavaj, pjetliću! – Lopovi – Kesar i Bulbo – na maloj zaravni. – Bulbo: Čujete li? To je Žderko! Dere se k’o da ga vukodlaci i vještice gone...

Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Trčeći i bauljajući, stiže Žderko. Jedva govori... Tamo su, tamo je... zmaj ognjenih očiju. Kljun, braćo! Kljun plus tri gubice! Četiri repa! Sfa sila nogu! Kandže... kopita! Kliješta, čak! Saf sam izranjen! Efo, tu (pokazuje stražnjicu), tu me udarilo! Nosila! Donesite nosila... Pucajte! Tjerajte čudofište! (Kesar vadi pištolj i puca.) Ostali viču i čas noseći, čas vukući Žderka, nestaju u tami... E p i l o g. Fanfare. Gradska vijećnica u Bremenu. Gospodin gradonačelnik i njegova tajnica. Magarac Njako, Pas Lafko, Mačka Romilda i Pijetao Riki. Gradonačelnik Bremena: I, evo..., došli smo (iskašljava se) do ovog trenutka: dodjela medalja. Dragi muzikanti, nakon vašega veličanstvenog nastupa sinoć na Festivalu..., mi vam dugujemo još jedno priznanje. Preksinoć ste rastjerali opasne razbojnike... (Aplauz u offu.) Tajnica (držeći četiri medalje): Da, da...Vi ste vašim snažnim pjevanjem u šumi policiji u prolazu dali znak da se nešto opasno događa... Nakon vaših sirena i potom lopovske pucnjave, stigli su naši policajci i vatrogasci... Pograbili su lopove i spremili ih na sigurno mjesto. Sad se sve doznalo! Čitav grad i okolica već pričaju o vama... A onda na Festivalu: Ah, bili ste sjajni! Bravissimi! Fortissimi! Životinje-muzikanti stoje skromno prignutih glava, glumeći ozbiljnost. Gradonačelnik: I zato, kažem, primit ćete ove medalje… Molim vas, Tajnice... (uzima medalje od tajnice)... Kažem, primit ćete odlikovanja za hrabrost... (Stavlja medalje životinjama oko vrata.) Tajnica: I ne samo to! Vijeće je odlučilo: Ostat ćete u našemu gradu! U našem zoološkom vrtu. Nabavit ćemo vam lijep kavez u kojem ćete cijeli dan pjevati, to jest svirati... Pas Lafko (poluglasno ostalim kolegama): Čujete li vi to? Kavez... Ukebat će nas!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

Tajnica: Lijepo ćete zabavljati dječicu koja će vas hraniti bombonima i voćem... Mačka Romilda: Bomboni u kavezu? Ima l’ većeg užasa! Gradonačelnik: I nećete se brinuti ni za jelo ni za piće. U kavezu je uvijek ugodna temperatura... Čuvari će se brinuti o... struji, vodi, telefonu... Pijetao Riki: Kavez? Krletka?! Kraghhhhhhhkrrr... Magarac Njako: Dajem polazni signal: Io! Io! Io! Bježimo! Iz petnih žila, braćo i sestrice naša... Ovdje postaje opasno... Tutanj u slobodu! Mačka Romilda: Tako je! Ma koji kavez!? Lutat ćemo svijetom i muzicirati... Dobri će nas ljudi hraniti! Bjež’mo, uz pjesmu! (Aplauzi i zvižduci u offu.) Muzikanti u skoku nestaju, ostavljajući zbunjenoga Gradonačelnika i Tajnicu s cvijećem u rukama... Vani se čuje pjesma: U Bremenu bio je Festival, a najbolji bili smo mi! (Magarac): Io! (Pas): Vauuuuuu! (Mačka): Mijaooooo! (Pijetao): Kikiri-kikirikiiiiiiii!

–Svršetak–

Tomislav KOVAČEVIĆ, Crikvenica

SNIJEG U MOJIM OČIMA PROLAZIŠ OVIM ŽIVOTOM... (Gospodinu Slavku Mihaliću, poeti)

Prolaziš ovim životom kao usputnom stanicom prijatelj konopcu i haljini na kiši vlasnik ruku i riječi preko njenih ramena vlasi ti prkose boji vjetra opraštajući ti nehajno nesmotrenost nedovršene pjesme slijediš u stopu svoj kaput i dim nedogorene cigarete po nepregledima „zrinjevca“ i vruće kave s malo mlijeka i šećera u „splendidu“ nemirnim pogledom saplićeš užurbane domaćice i studentice treće godine kroatistike i povijesti umjetnosti snijeg se topi pred vatrom izloga u kojem pažljivo sakrivena traju tajna vrata u riječ koja ti nedostaje u spomenutoj pjesmi riječ koja te stalno drži na oku kao usne opsjednute biljem svi su ti vršnjaci na vrijeme otputovali u lažne krajolike šaljući ti ošamućene razglednice (ti užurbano pripremaš na kaminu dostojno mjesto za kutiju od školjaka i iverice) silom okolnosti pamtiš nepisane zakone lopova i lopoča kako bi ušao u trag riječima koje te neće iznevjeriti na kraju ove pjesme ...ne trebam ti posebno naglasiti kako se tramvaji vesele tvom neopreznom koraku...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

NEPAŽLJIVO UPADAM U TVOJE RIJEČI... (Gospodinu Tomu Durbešiću, književniku)

Nepažljivo upadam u tvoje riječi kao susnježica u kolovoz utiskujući u dlan tišine znak nemara vrijeme unosi u našu omiljenu kavanu mirise onih koji nemaju bogzna što izgubiti u žilavim travama krug svjetla označio je prostor sjećanja u kojem se smijemo pretvarati da znamo što radimo i koliko će to dugo trajati usred vitke kralježnice novina pažljivo polažemo oštećene poglede samo da ne naudimo nemarnim naborima na bluzi konobara koji nas s dosadom na licu iz pristojnosti upita „što gospoda izvoljevaju popiti?“ samo oslonci na nožne prste samo plitke ogrebotine na musavoj koži naslonjača znali su da smo nepredviđeni nasljednici svemira tamo kamo mi putujemo poneseni dogovorenom šutnjom ne mogu nas doseći ni zemaljske plime ni mjesec u zateturanoj putanji dane začuđenosti preboljeli smo istim pokretima sa kojima smo gadljivo odgurnuli ohlađene krumpire na rub tanjura odjenuli kaput i zaputili se u noć

...ne znam je li bolje biti oprezan ili prihvatiti opasnost od slobode...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

SJENICA JE TO ILI JESEN... (Gospodinu Zvonimiru Golobu, pjesniku)

Sjenica je to ili jesen prostire mrlje ciklama u polumraku balkona po tvojoj bijeloj košulji djevojčice razmazuju more po propupalim grudima i mrmore tvoje stihove kao molitvu jorgovan se bršljani oko tvojih nogu želeći te upozoriti na lavež pasa i trag košute sapletenih o pjesmu koju upravo zapisuješ prateći neku drugu misao strpljivo te čekaju odložene rukavice ohlađena kava šešir predugačak kaput neuredni opušci osmijeh i servus u prolazu zračak sunca na korijenu nosa top s griča i zvona s katedrale oglasiše podne ti plaćaš račun i upućuješ se prema trešnjevci kupivši usput podnevno izdanje „večernjaka“ i najnoviji broj „podravskog zbornika“

...to što se tebi dogodilo previše je istinito i za odlazak u bezvrijeme...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PREDUGA TE NOĆ POTVRDILA... (Rosariju Jurišiću Vrgadi, književniku)

Preduga te noć potvrdila u znoju u kašlju i suhoj riječi koju si mi kao najveću tajnu došapnuo posljednje odsanjana slika nemirno lebdi pred tvojim začuđenim očima kao što leptir kao što vjetar kao što srna kapi kiše ulaze pospanim ritmom u ulice ti i stranputice tijela dok dokono uvježbavaš svoj komadić smrti ...u „palahu“ su na trenutak zastale u zraku čaše s pivom šećer se prosuo pokraj šalice s kavom a glazbenici su tišinom ispratili tvoj nedogovorni odlazak...

Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

DOVOLJNO DA JE JESEN... (Domaća zadaća iz Luke Paljetka)

Dovoljno da je jesen da modro bude da vene dovoljno da se na jug zapute laste i ždrali prolazim tada zanesen kroz cvijet kroz tijelo žene pomalo sulud i grub dok mrznu čipkasti vali Rijeka je pristala da nam kaznom bude u sumorno vrijeme što za san ne pita i dok tišinom zvona nebo kude s dva brda omeđen meki vjetar skita Plavokosa zvijezda svoj planet zahtijeva u podjeli svemira nepravedno otet u vrtu mog oka za nju pravda dozrijeva kad na sve to pristajem i neka sam proklet

Umiru naprasno stakla i ptice krikom sude mirisu u cvatu i u pčeli medu zakoni se prirode useljavaju u ljude kretnja ruke prati oko u neredu

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

PROLAZIŠ OVOM SOBOM... (Gosparu Luku Paljetku i haljinama mu što ga nizastranu prate...)

Prolaziš ovom sobom nadohvat ruku voće korak ti zvijezde u očaj tjera plavi zid travu u dokon oko ti kišu hoće da l’ će te priznati slike da l’ će te izdati vid možda su magle znale i šume u daljini tvoj crni kaput i žito što koža ti je bila ponoćni snijeg i lavež zalutale ptice krila možda su raskrižja-ruke našla se u blizini kad te je suludi vjetar kad te je neba kora uputila u ovu pustoš u lažni odraz mora možda te neka pitkost omamila u trenu čim pristao si lako da danu siječeš venu između nas je nebo prhnulo krhku pticu što luda suncu htjede k’o ikar cjelov dati između nas je cvijetom ranila zemlja tmicu i prisilila nas tako da pokušamo znati da li smo stvarno vladari ako smo odani kruni od blata i čiji smo to robi ako smo sebe puni u snene su se oči rušile mudre rijeke vjetar je vrbi i brezi mrsio nježne uvojke iza posljednjih riječi k’o iza zadnje bitke liječimo se tišinom prebrojavamo gubitke...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

VEĆE ČUDO OD MORA... (Dječaku Voji Radoičiću, likovnom umjetniku)

Veće čudo od mora smioni su mornari galebovi ulizičkim kliktajima oponašaju njihovu oskudicu u vodi i namirnicama i jedne i druge neodoljivo privlače sirene nabreklo jedrilje treptaji konopaca i paluba skliska od ruma i sna plovidba u mjestu ima svojih prednosti pred krivo odabranim pravcem plova i pobune o kojoj iz pristojnosti nema niti spomena u brodskom dnevniku najsuroviji dršću pretopljeni u boje zastave koju su nesmotreno porekli u iščekivanju plodonosne zvijezde repatice šapćući zbunjene molitve sročene dok su još u cilj plovidbe vjerovali

...kasnije nastale priče čvrsto se oslanjaju o naše pijane istine...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

PO SREDINI SOBE... (Uz izložbu slika Zvonka Špišića, šansonjera i kantautora)

Po sredini sobe ispružio se stol stol od čvrste smeđe hrastovine preko stola proteže se bijeli stolnjak Na jednom kraju stola koči se crna stolica na drugom blista crvena jabuka Bijele pahulje oblaka znatiželjno proviruju kroz modre prozore pitajući se TKO ĆE UĆI U BLAGAVAONICU UZETI JABUKU U RUKU OBRISATI JE O RUKAV KOŠULJE SJESTI NA CRNU STOLICU S VISOKIM NASLONOM UDOBNO SE NAMJESTITI I ISPRUŽITI NOGE ZABACITI GLAVU I JABUKU BLAGOVATI ILI ĆE JABUKU NOŽEM RAŠĆETVORITI KORU OGULITI I ZATRAŽITI DA MU OD JABUKE SKUHAJU KOMPOT ...Zmiju oko jabuke i crva u jabuci (POGOTOVO CRVA U JABUCI!!!) nitko ništa neće pitati...

Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

GLAZBA ONA MENE SASVIM...

Glazba ona mene sasvim ja to moram s nelagodom neprešutjeti dok tišina ne prisustvuje ovom pokušaju svečanosti dok lišću dok i meni jesen mnogo toga duguje ona mene koliko vas ne bez onog unaokolo bez pardona bez pravog razloga onako između zidova našeg malog nesporazuma ne niz kupu primorjem nikako (sasvim beztočno bezbolno pristajem i na to: bezobalno) poslije onog dana u ovoj noći pred ono svanuće (ta glazba) ona mene radi mene iz zasjede na otvorenoj cesti u ovoj sobi pred ovolikim brojem mene u odsustvu tebe koja negdje stidljivo drugim neporicanjima prisustvuješ glazba ona mene sasvim i prije i za vrijeme i poslije ponavlja (Glazbeniku Arsenu Dediću..., a snijeg u Kranju, snijeg u Gospiću...)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

DOISTA NEMA RAZLOGA...

Doista nema razloga za modrinu crkvica koju još lani nisi smio ni u ludilu spomenuti ruševno se nazire među čempresima s balkona novogradnje u kojoj stanujem držim pod kontrolom prekoputni otok rabeći dalekozor kupljen 1990. godine od Rusa u Harkanyu za 40 „črljenih“ i poneku forintu Pažljivo zaobilazim listove biljaka toliko dragih mojoj supruzi želeći uredno odložiti na neku od pretrpanih polica u radnoj sobi u jednom dahu pročitan „Finski nož“ ne zaboravivši prethodno nadopuniti „Bilješku o piscu“ datumom tvoje prerane smrti (Momčilu Popadiću, pjesniku..., a što će na sve ovo Prigradica reći?...)

Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

U KOJE TE TO JUTRO...

U koje te to jutro vodi tvoja cipela tvoj šešir prva crna kava i prva jutarnja cigareta plavo ti svitanje nad morem miruje nad morem koje te toliko voli tako sam oduvijek zamišljao namjerno zalutale kapetane izvrnute trbuhe jedrilica nikada dovoljno pokrpane mreže pospane polumrakove kuća i povratnike iz noćnog lova na ribe žene i miševe nedostaje samo sumaglica à la stančić na obzorju tračak sunca toliko potreban leđima pa da te koraci nesmotreno odvuku kamo tog jutra nisi namjeravao ...znam udaljit ćeš se praćen glazbom u svakodnevicu pažljivo prebrojavajući jesu li ti svi lijekovi u džepu... (Gospodinu Ljubi Kuntariću, kompozitoru..., a u pozadini Volosko...)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

OVDJE JE BILO MORE...

Ovdje je bilo more u ono vrijeme prije odlaska i sve ono što od pamtivijeka ide uz more prozora koji je bio povod rečenici „IMAM PROZOR I NJEGOV MI OKVIR MOJ DIO MORA OMEĐUJE“ nema više imam li pravo vjerovati kako se od mog odlaska toliko povećao (djeca prerastaju nogavice mlade breze one koji su ih posadili) da mu okvir u nedogledu neku drugu veličinu mora omeđuje ovoliko mora pripada meni toliko mora ne mogu odjednom očima obuhvatiti (no snalažljiv sam ja: pogledam svoj dio mora i koliko ga obuhvatim pogledom označim olovkom i gledam dalje od te crte do večeri dobit ću pravu sliku o tome koliko mi mora pripada) ...e, sad, drugo je pitanje što ću ja s tolikim morem... (Gospodinu Šimi Ešiću, pjesniku... uz njegovo prvo viđenje s morem...)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

AKO SU TE BEZ LULE...

Ako su te bez lule bez brade ako su te (i bez brkova također) pažljivim nemarom kose začešljane unatrag ako su te (kažem) bez posuđene šalice šećera i upute koliko treba da se u pretis-loncu skuhaju (recimo) grah i panceta ako su te bez onih kišnih (i onih vjetrovitih također) večeri koje su tako prisno pristajale tvojim očima i zadignutom ti okovratniku kaputa (hubertusa!) davno zastarjelog (ili je moda prekratko trajala?) ako su te dovršenim rečenicama navodili i prevodili ako su te tako krivo su te jer opisati te značilo bi dovršiti te kao (npr.) jučerašnje novine ili pizzu bez gljiva (s mnogo smežuranih maslina) a to je naprosto nedopustivo i neodgojeno jer ako su te bez lule... (Gospodinu Milivoju Slavičeku, pjesniku..., ...a kiši Čakovečkom, i Končarevom kiši...)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

PODUZIMAM SVE ŠTO MOGU...

Poduzimam sve što mogu da izliječim ovu pjesmu osuđenu na nastanak oblikujem riječi u svilene ih tkanine umatam mjerim im temperaturu i razinu šećera u krvi i na svaki njihov hripaj skačem kao oparen okružio sam se dostupnim mi knjigama o bolestima na koje sumnjam raspitujem se i u drugih pjesnika o lijekovima koji bi moju brigu sveli na razumnu mjeru nude mi provjerena rješenja davno pohranjena u memljivim knjižnicama visokoškolskih ustanova na zapadu nude čudotvorne trave mirišljave soli i opijate tajanstvrnih sastojaka s istoka nude nesebično izvor-vodu sa sjevera onu vodu od koje trnu zubi plavookim lucijama i eteričnim vilenjacima nude mi razdrljane slane obloge i masti s južnih mora nude kadulju i nude neke riječi oko kojih se u ovom strašnom času trve u „jeziku“ trve u panosu podno velebita trve u ribarnicama na utrini i onima na jarunu i vrbanima te u onim dvjema gostionicama s desne strane na prašnjavoj cesti od zaboka prema kotoribi ...treba proći neko vrijeme da se unese red u oko mudraca u kojem migoljenje mora izaziva pobunu zvijezda padalica pa će sve doći na svoje... (Gospodinu Jakši Fiamengu, gospodaru riječi na otoku, pa i šire...)

Mladen JURČIĆ, Zagreb

JEDAN OD NIKOJIH

I. I prije, primjerice, za vrijeme obične šetnje gradom, dok još nije ni sanjao da bi se mogao naći u nekoj fantastičnoj, posve nestvarnoj dimenziji, Andrej Nemet često je osjećao tu prazninu, nezbiljsko ozračje svega oko sebe i svoju bitnu nepripadnost, izglobljenost iz cjelokupne slike koja se pružala oko njega, iako je ovdje proveo tri i pol desetljeća, cijeli život. Koliko su mu se puta u posljednje vrijeme inače dobro poznate ulice činile tuđe, nestvarne, lišene svake zbiljnosti i nepovezane s njim, gotovo nepostojeće, kao da se kreće kroz nepostojan san koji će se svakoga trenutka rasplinuti jer je svjestan da sanja. Taj osjećaj nije ga obuzimao samo zbog razočaranja koje je doživio u posljednje vrijeme, zbog neuspjeha koji su se nanizali, poput gubitka posla i neuspjele ljubavne veze, nego su razlozi bili mnogo dublji. Činilo mu se da je sve usamljeniji u sve praznijemu svijetu i da je sve manje u stanju nadzirati vlastiti život i mogućnosti u njemu jer se nezadrživo osipa sve u što je mogao vjerovati i čemu je mogao doista smisleno težiti. No, onda se dogodilo nešto posve fantastično, pa se uistinu, doslovno i tjelesno, našao u drugoj, paralelnoj dimenziji, izvan svake imalo mu poznate stvarnosti, u dimenziji koja je (a i on zajedno s njom) nepostojano balansirala na rubu nepostojećega, iako je, na određeni način, bila preslika njegova stvarnoga svijeta. Ulice kojima je prolazio, a i cijeli grad naoko su bili posve jednaki kao u „stvarnosti“. Prolaznici koji su mu se već u njegovu stvarnomu svijetu činili nestvarnima sad uistinu nisu postojali na uobičajen, nama poznat način, jer su ovdje bili samo matrice, puke

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

mogućnosti svojih budućih postupaka, odlika, svojstava i sklonosti, koji će im u stvarnomu svijetu odrediti bića i sudbine. Jer, bila je to dimenzija mogućnosti, pa će možda jednom i ti ljudi i sve što ga je ovdje okruživalo doista postojati jer nastat će i ostaviti izrazite posljedice unutar prostora i vremena, ali ovdje, u dimenziji mogućega, sve je bilo samo sjena, oris, mogućnost, iako nije bilo vidljive razlike između ovoga grada i onoga odakle je došao. Nasmiješio se ironiji jer ga je okruživala stvarnost nestvarnosti. Premda mu se činilo da sanja, uistinu se našao u posve drugoj dimenziji – štoviše, ovamo je došao s posve određenom zadaćom. Naravno, mnogo prije nego što mu se to dogodilo, slušao je o dimenziji mogućnosti, svojevrsnoj preddimenziji našega svijeta, nekoj vrsti matrice, u kojoj se odvijalo sve ono što će nas jednom snaći ili nam se, pak, nikad neće dogoditi, makar kako bilo povoljno i korisno za nas, jer ćemo svojim pogrešnim odlukama, nerazumijevanjem, glupošću, nespretnošću ili lošim svojstvima koje smo tijekom vremena stekli nepovratno zapriječiti, omesti te svoje najbolje životne putove, vlastitu povoljnu sudbinu u svijetu koji bi nam postao daleko pogodniji. Svojom nespretnošću, propustima i pogreškama te ćemo putove skrenuti u drugim, možda i suprotnim smjerovima, u nepredvidive, iskvarene tijekove, daleko od plodnoga ostvarivanja svojih pravih mogućnosti. Andrej je čak napisao nekoliko članaka o tome, o mogućnostima koje uludo rasipamo, iako bi nas dručije daleko bolje usmjerile kad bismo postupali bez ozbiljnih grešaka i nesretnoga zastranjivanja, samo u skladu s najboljim i najplodnijim značajkama svoje istinske sudbine. No, to rijetko uspijeva, kao da nam je najpostojanija sudbina da sve nepovratno okaljamo, pa život postane zbrka sve zamršenijih stranputica. Premda se počesto bavio tim razmišljanjima, Andrej nije ni pomišljao da će, zahvaljujući gotovo nevjerojatnom spletu okolnosti, jednom doista osvanuti u toj dimenziji za koju, unatoč novim znanstvenim otkrićima, nije bio posve uvjeren ni da postoji, a kamoli da će u njoj morati obaviti posebnu, vrlo određenu i značajnu zadaću. Stekao je određenu glasovitost napisima o, blago rečeno, proturječnim temama, poput teorije o bezbrojnim dimenzijama i međudimenzionalnim putovanjima te člancima u kojima je napadao i raskrinkavao goleme korporacije na čijemu su čelu stajala razna mutna društva, istinski gospodari našega svijeta, sa sve razgranatijim, mračnijim i smjelijim planovima, no unatoč tome što nije bio posve nepoznat, vrlo se iznenadio kad ga je prijatelj jednoga dana izvijestio da bi ga želio upoznati Rozario Kos, koji je u određenim krugovima bio prava legenda jer je slovio kao sjajan, no nepravedno zapostavljen znanstvenik. Razlog se te zapostavljenosti možda krio u činjenici da je Kos bio glavni i najglasniji predstavnik otpora moćnim korporacijama i strujanjima koja su mnogi smatrali pogubnima, iako su se oni koji su

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ih promicali predstavljali kao nesebični nositelji novih vrijednosti i sloboda kakve povijest dosad nije poznavala. Skromni Andrej nije ni slutio da ima poštovatelje slavne poput Rozarija Kosa, pa je radosno i velikim zanimanjem pročitao pismo koje mu je prijatelj donio. Znanstvenik je pisao da su ga se Andrejevi napisi vrlo dojmili, pa bi se svakako želio sastati i porazgovarati s njihovim autorom, kako bi mu izrazio poštovanje, a namjeravao mu je iznijeti i važan prijedlog. Kos je napisao da se iskreno nada kako će Andrej razumjeti ono što će mu znanstvenik predložiti jer proistječe iz njegovih vrlo zanimljivih, na najbolji način subverzivnih zamisli. Ujedno ga je zamolio da nikome ne govori ni o pismu ni o njihovu mogućemu sastanku jer je u ovo vrijeme mudro oprezno i diskretno postupati, pa je Kos pismo zato i poslao po povjerljivoj osobi, a ne poštom ili elektroničkim putem. Dakako da se Andrej odazvao spremno i bez mnogo razmišljanja. Znao je da Kos radi, a velikim dijelom i živi u tajnosti, ali očekivao je da će ga znanstvenik primiti kod kuće ili u stanu, a ne u prostoru nalik na katakombe, istina, suvremene jer su zidovi bili obloženi nečim nalik na sjajan metal, a cijeli je sklop bio pod zem ljom. Kad su se Andrej i njegov prijatelj spustili kroz skriven ulaz iza vježbališta i ruševnih zgrada davno napuštenoga vojnoga kompleksa, prolazili su uskim hodnicima s brojnim vratima neobičnoga, ovalnoga oblika, dok se vodič napokon pred jednima nije zaustavio i pokucao. Andrej se pitao kako njegov prijatelj zna da je Kos upravo iza tih ničime obilježenih vrata koja se nisu nimalo razlikovala od drugih u hodniku, ali jamačno je često zalazio ovamo. Pratitelj je Andreja predstavio znanstveniku, a onda je izašao. Soba je bila vrlo mala, nalik na bolničku, a pokućstvo se sastojalo od maloga bijeloga stola, pretrpanoga knjigama i spisima, od dvije obične, jednako tako bijele stolice, i jednostavnoga ležaja pokraj kojega je stajao noćni ormarić. Kos je vrlo srdačno dočekao gosta, a kad su sjeli, ponudio ga je prilično skupim pićem. Dok su izmjenjivali početne ljubaznosti i komplimente, Andrej je znatiželjno motrio krepkoga, mršavoga šezdesetogodišnjaka bujne sijede kose, prodornih plavih očiju i oštrih crta lica, koje je pomlađivao iskren, srdačan osmijeh. Domaćin mu je bio poznat sa slika na knjigama, u novinama i iz televizijskih emisija, no u stvarnosti se doimao višim, mršavijim i nešto mlađim, a smjesta se ispričao što Andreja prilično neprimjereno prima. – Ovih smo dana u popriličnoj stisci jer je vremena malo, a na svakom koraku moramo biti vrlo oprezni. Radimo na važnom projektu, koji izaziva znatiželju moćnih, daleko bolje opremljenih osoba. Ovaj stari vojni kompleks već odavno nitko ne nadgleda, pa smo zasad ovdje sigurni, a mjesto je pogodno za rad, koji ovisi o tome da nas nitko ne ometa.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

Nakratko su razgovarali o Andrejevim knjigama i najdražim temama, za koje je Kos pokazao veliko zanimanje, a onda se domaćin ispričao što mora smjesta prijeći na stvar, ponovivši da su neki nedavni događaji pokazali kako je vremena sve manje. – Zato ću Vam iznijeti prijedlog koji sam spomenuo u pismu – počeo je – ali da biste kako-tako shvatili zamršenu priču, morat ću umetnuti kratak uvod, a on ima veze s otkrićem mnogodimenzionalnoga svemira, o kojemu ste vrlo obaviješteno i oštroumno pisali. I Vi ste primijetili da ljudi, otkad su postali svjesni višedimenzionalnosti, neprestano vrlo uporno pokušavaju pronaći put u svjetove koji gotovo nedvojbeno postoje unutar tih dimenzija, a govorka se da su uspjeli, da su se prva takva putovanja već dogodila, iako su portali strogo tajni i pomno ih čuvaju. Svakako će Vas zanimati kad čujete da je i mala skupina vrhunskih znanstvenika, koji ne rade za državne korporacije, nego čovječanstvu žele istinsku dobrobit, napravila uistinu fenomenalan pomak jer su posve samostalno otkrili ulaze u nekoliko dimenzija. – Jesu li ti ljudi iz te skupine slučajno povezani s Vama? – upita Andrej. – Mislim da ne bih smio govoriti o njima, a nemamo ni vremena za duže znanstvene rasprave i objašnjenja – glasio je odgovor – iako vjerujem da ćemo jednom moći o svemu podrobno razgovarati, bez ikakve zadrške. Zato bih Vam ukratko ispričao o samo jednoj od tih dimenzija, koja nas zasad najviše zanima. Začuđujuće ste točno pisali o dimenziji mogućnosti, koja je zapravo temeljna matrica naše stvarnosti. Riječ je o svojevrsnoj predstvarnosti, kako ste se lijepo izrazili, koja određuje naše mogućnosti, sposobnosti koje možemo, ali i ne moramo u potpunosti iskoristiti i ostvariti. Točno ste primijetili da je čovjek biće mogućnosti, pa svatko od nas može na najbolji način iskoristiti svoje osobine, nadarenost i širinu svoga bića kako bi kroz život prošao svojim najbolje zacrtanim putem. No, tu početnu, moguću matricu gotovo nikad ne uspijevamo ostvariti jer smo odviše slabi, imamo premalo razumijevanja za doista bitne stvari, pa pogrešno i nedovoljno procjenjujemo, i to u okolnostima koje nam ionako ne idu na ruku, nego nam još više uništavaju mogućnost najpovoljnijega izbora, dok nas na kraju sve to potpuno ne sputa. Otkad na Zemlji postoji ljudska svijest, sanjali smo o tome da ispravimo svoje bitne greške i da se puni novih spoznaja, kakve prije nismo imali, vratimo na početak kakvog važnoga pothvata, u vrijeme kad je sve u nama još bilo neokaljana mogućnost, no naši su postupci prečesto žalosno nepopravljivi, nepovratni. Ipak, zamislite da možemo ući u dimenziju predstvarnosti, u čistu matricu, gdje bismo sve ispravili i... napokon učinili ono najbolje? Možete li zamisliti do kakvih bismo blagodati došli kad nijedna naša glupost ni pogreška ne bi bili nepovratni? – Teško to mogu zamisliti – prizna Andrej – jer zvuči krajnje fantastično, ali... Ima li to kakve veze s onim zbog čega ste me pozvali?

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Naravno. Ne raspredam o tome kako bih teoretizirao. Moram ponoviti da nemamo mnogo vremena, zapravo ga je manje nego što smo isprva mislili, pa ću Vas, izostavivši objašnjavanja, šokirati izravnim pitanjem: Biste li bili spremni ući u dimenziju mogućnosti, kako biste ondje obavili nešto... ne za nas, nego za čovječanstvo? – Ući? Dakle, to je ipak moguće? – Naši su znanstvenici uvjereni da jest. – Samo su uvjereni? – Iz određenih razloga još nitko onamo nije ulazio. – Zašto onda mislite da bih ja bio u stanju? – Nadam se da biste to mogli učiniti. – Nadate se... Zašto to nisu pokušali Vaši znanstvenici, koji su neusporedivo sposobniji i vještiji od mene, o upućenosti da i ne govorim? – Portal je prejak, još ga nismo u dovoljnoj mjeri shvatili, iako se nadam da će nam to poći za rukom. No, zasad nitko živ ne može ući u tu dimenziju, osim... – Zastao je, prodorno pogledavši Andreja. – Osim? – smeteno i s nevjericom ponovi njegov sugovornik. – Osim ljudi s posve određenim... svojstvom i u točno određeno vrijeme. – Odakle meni potrebna svojstva, kakva god bila? Ni po čemu nisam iznimna osoba, baš naprotiv. Poznajete me samo po mojim napisima, ali razmjerno je lako pisati i teoretizirati. Biste li me prosvijetlili i opisali mi kakva su to moja posebna svojstva? Htio bih sama sebe bolje upoznati jer sam dosad bolovao od određenoga kompleksa manje vrijednosti. – Nisam govorio o svojstvima u množini, nego samo o jednom jedinomu, a sva se druga na to nadovezuju. – Pa ukažite mi onda na to svojstvo jer je i jedno bolje nego ništa. – Sad Vam još ne mogu objasniti, a ne biste posve ni shvatili. Ako biste posumnjali u ono što bih Vam rekao ili ako bi moje objašnjenje bilo kontraproduktivno, upropastili bismo cijeli pothvat. Ali jamčim Vam da ćete sve u potpunosti shvatiti nakon što neko vrijeme provedete u toj dimenziji. Bit će Vam jasno zašto nismo mogli odabrati ni poslati nekoga drugoga. Molim Vas da mi vjerujete kako je takav način objašnjavanja daleko najbolji i da ćete, prihvatite li tu zadaću, čovječanstvu učiniti neprocjenjivu uslugu. – Ali rekli ste da je ulaz kroz portal vrlo opasan. – Nisam rekao da je opasan, nego da je nemoguć, osim... – Osim za nekoga s tim mojim tajanstvenim svojstvom. – Tako je. Obaviještena ste, poduzetna, uporna i umna osoba. Ne razbacujem se ispraznim laskanjem, nego smo Vas odabrali iz posve određenih razloga.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

Andreju se pomalo vrtjelo u glavi, pa je upitao kako bi sve vratio na kako-tako razumnu razinu: ‒ U čemu bi se stastojala ta moja neprocjenjivo vrijedna zadaća? Kos je prodorno procjenjivački zurio u njega. – Jeste li čuli za Matovilku? – Za lik iz bajke braće Grimm? – Da, po toj bajci nazvan je najveći i najtajniji projekt našega, a usuđujem se reći i bilo kojega vremena. U toj bajci muž svojoj ženi, koja je poslije dugo vremena napokon zatrudnjela, a vrlo voli matovilac, žarko nastoji ispuniti želju i nabaviti joj najmilije jelo, no može ga naći samo u vrtu zle vještice. Zato se ušulja u vrt i krišom nabere tu povrtnicu, a kako nije dovoljno oprezan, vještica ga uhvati u krađi, no umjesto da ga kazni, s njim sklapa pogodbu: Dat će mu matovilca koliko god želi, ako joj zauzvrat preda dijete, kad ono malo poodraste. Uplašeni muž pristaje, kako bi spasio glavu i... Ali u našoj priči, koja se odvija u stvarnosti, matovilac nije samo hirovito željena povrtnica, nego je sastojak bio nužan da se dijete uopće rodi. Onaj projekt koji sam maločas spomenuo također je davnašnji san čovječanstva: čovjekov san o svom savršenom predstavniku, biću koje u sebi od početka ne bi imalo ništa što bi vodilo žalosnomu opadanju, nedostatnosti ili izopačavanju tjelesnih i duševnih osobina. To biće ne bi imalo nikakve „loše“ gene, koji bi prouzročili, ili bi jednom u budućnosti mogli prouzročiti, bolesti, težu invalidnost i bilo kakve nedostatke. Primjenom posebnih znanstvenih postupaka i neprestanoga, pomnoga monitoringa takvu bi osobu nadgledali još od utrobe, vršeći nužne „korektivne“ zahvate u sam DNK, pa bi je učinkovito genetski „čistili“ i usavršavali. Možete li zamisliti do kakvih bismo blagodati došli? Bolesti bi nestale, ne u korijenu, nego još prije nego što bi se korijen pojavio, inteligencija bi dosegnula posebno visoku razinu, a razvile bi se tko zna kakve, sad tek rudimentarne sposobnosti, jer više ne bi bilo uobičajenih zapreka ni nedostatnosti. Zamislite samo postignuća takvoga usavršenoga znanstvenika, vojnika, ili umjetnika...? – Dakle, stvaranje savršenoga, „nadljudskoga“ bića više nije potpuna utopija? – Ne, sve je bliže stvarnosti, štoviše, postalo je stvarno. Imamo takvo biće, gospodine Nemete, a nazvali smo ga Matovilka. – Po liku iz Grimmove bajke? – Iz slične, ali ovaj put istinite priče, koja govori o skupini posebno nadarenih i zauzetih znanstvenika... – Dobrih momaka o kojima ste govorili, za razliku od onih drugih, korporacijskih? – Da, ako u skladu s našim razgovorom želite bajkovito pojednostavniti. O skupini dobrih momaka, dakle, s hrpom iznimnih, vrlo radikalnih zamisli, ali i s prokletstvom koje prati oduševljene inovatore – oskudicom i nedostatkom sredstava, „matovilca“ iz priče, što ovdje znači neophodnih resursa te vrlo skupih i rijetkih

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

sastojaka nužnih za svako, a pogotovo tako složeno znanstveno istraživanje. No, bez „matovilca“ nije išlo, iako je ta skupina, „kolektivni otac“ iz bajke, bila uvjerena da bi postigla vrlo značajne, čak neslućene rezultate kad bi imala makar temeljna sredstva za rad. – Kad bi samo bilo matovilca! – Duhovito i vrlo ispravno zaključujete. No, u laboratoriju velikih korporacija nije bilo takvih problema jer državne i ine dotacije, a s njima i „matovilac“, dobivali su na vagone, koliko god su i kad god htjeli. Trebali su samo zatražiti. Ipak, ništa nije savršeno, pa se i tu pojavio bitan problem. Sredstava je bilo, ali unatoč matovilcu, koji je na kraju krajeva samo tvar, nedostajalo je revolucionarnih zamisli i radikalnih znanstvenih uvida, koji su čovječanstvo uvijek vodili najboljim postig nućima. – Pa, jesu li dobri momci uspjeli spojiti ta dva čimbenika, tvarni i entuzijastički? – Jesu, iako bi se moglo prigovoriti da nisu postupali besprijekorno etično jer su se ponijeli upravo kao otac iz bajke. – Ukrali su matovilac zloj vještici? – Upravo to! Pomislit ću da ste vidoviti. Naš najbolji haker noću se, onesposobivši uređaje za uzbunjivanje, uvukao u zgradu korporacije. Neprimijećen je dospio čak u glavni laboratorij, gdje je hakirao računala i pokupio sve podatke, a uzeo je i epruvete... s „matovilcem“. Možete li predvidjeti nastavak? – Zla ga je vještica uhvatila? – Kao što sam rekao, nitko nije savršen, iako je to bila gotovo besprijekorna krađa...! Za tako što, za tu vrstu industrijske špijunaže i pljačke, vrlo se dugo robija, pa je naš znanstvenik haker bio uvjeren da je gadno nadrljao. Bio je bistar, no srećom za njega, ni „zla vještica“, osoba iz odbora korporacije, nije baš bila glupa. Znala je odakle je uljez i kakvoj skupini pripada, pa je pretpostavila da su s njim povezani znanstvenici odmakli mnogo dalje od korporacijskih istraživanja. Zato mu je ponudila pogodbu: neće ga tužiti, nego će, štoviše, njemu i njegovim kolegama dati sav „matovilac“ koji im je potreban, pod uvjetom da korporaciju redovito izvješćuju o svome radu te da joj na kraju predaju ishod istraživanja – dijete. – Doista bajkovito – prokomentira Andrej. – Ta skupina, „kolektivni otac“ iz bajke..., jesu li uspjeli „poroditi“ fascinantno biće? – Jesu, čak iznad očekivanja, a dijete, djevojčicu za koju su pretpostavljali da će se savršeno razvijati, nazvali su Matovilka. Dakako, to joj je nadimak, a i naziv toga... projekta, dok joj je pravo ime Alina Novičić. Nazvali su je po kćerki tada vodećega znanstvenika iz skupine, a prezime su joj nadjenuli jer je bila nešto posve novo. – Jesu li ispunili riječ koju su dali „vještici“? – Uglavnom jesu, korporaciji su redovito podnosili izvješća, no pomalo nepot-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

puna i frizirana jer im nisu htjeli dati uvid u najvažnije rezultate, kako korporacija ne bi zlorabila to znanje. No, takvo izbjegavanje nije bilo dovoljno. – Jer je „zla vještica“ htjela dijete, Matovilku? – Izvrsno se nadopunjujemo, gospodine Nemete. Da, nije htjela ništa manje. Naposljetku, djevojčica je bila živo, epohalno znanstveno otkriće. Nismo mogli dopustiti da tako što padne u pogrešne ruke. Barem Vama ne moram govoriti o ljudima koji djeluju u sličnim korporacijama, a ni o društvima koja ih vode. Možete zamisliti što bi bili u stanju učiniti s takvim znanstvenim pomacima. Zato smo vrlo pomno inscenirali Matovilkinu smrt. Napravili smo i „sestru“, osobu koju smo također pomno pratili „od utrobe“ i... modificirali je u isto vrijeme kad i Matovilku, ali taj pokus nije bio tako uspješan. Ipak, „sestra“ je imala slična svojstva, a i genetska poboljšanja bila su očita. Na nesreću, a teška srca kažem: možda i na našu sreću, poginula je u prometnoj nesreći, pa smo „vješticu“ uvjerljivo izvijestili o Matovilkinoj smrti. Truplo je nagorjelo kad se automobil zapalio, a mi smo ga još dodatno spalili, kako bismo prikrili da su genetski rezultati kod Matovilkine „sestre“ slabiji, no bili su dovoljno vidljivi, ako bi korporacija ekshumirala truplo i napravila obdukciju, što su jamačno i učinili. Mislim da smo ih uvjerili kako je Matovilka mrtva i da su nasjeli na „sestru“. Da smo potpuno kremirali pokojnicu, posumnjali bi da varamo. Zato smo je sahranili kao da nemamo što skrivati, a truplo je bilo nemoguće sa sigurnošću razlikovati od Matovilke. Pravu smo djevojčicu sakrili, dali joj nov identitet i pomno je čuvali. Živjela je u skrovištu, kod pouzdane obitelji, a nadali smo se da će je korporacija zaboraviti. – Ali nije bilo tako? – Možda ju je i zaboravila, ali nedavno se dogodilo nešto vrlo loše. Neprestano moram ponavljati da nitko nije savršen, pa se i među pripadnicima naše znanstvene skupine pojavio kukolj. Jedan od njih otišao je „vještici“, pa joj je, za poveću nagradu, otkrio da je Matovilka živa. Doznavši to, na vrijeme smo je premjestili, ali... – Ali? – Morat ću Vam djelomice odati još jednu strogo čuvanu znanstvenu tajnu. Uz druga postignuća, uspjeli smo razviti i „znanstveno predviđanje“, „gatanje“, kako to ponekad u šali nazivamo, ili, ako hoćete, znanstveno utemeljenu vidovitost, koja počiva na preciznoj matematičkoj primjeni zakona vjerojatnosti i na još koječemu. Došli smo do začudno točne metode predviđanja, ali neću duljiti, nego ću samo reći da smo sa sigurnošću utvrdili kako je korporacija poslala svoga najvještijega istražitelja, operativca koji mora naći Matovilku, čije boravište izdajici, srećom, nije bilo poznato. Agent korporacije ima zadaću oteti djevojku. Kažem djevojku jer su Matovilki sad dvadeset dvije godine, a trebali biste je vidjeti! Da stvar bude gora, predvidjeli smo da će otmičar uspjeti, a možda je već i uspio. To ne možemo znati

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

jer smo Matovilku poslali daleko, a od jučer se veza s njom prekinula, iako je bila tajna i sigurna. – Ne možete li što doznati s pomoću „vidovitosti“ o kojoj ste govorili? – Ne, jer je ta metoda učinkovita samo glede budućnosti. Mora postojati određen odmak u budućnosti, dok je sadašnjost preblizu, pa je ne vidimo. – Posve ste sigurni da će otmičar uspjeti? – Uspjet će. Ponavljam, možda je već izvršio otmicu. – To znači da je sve gotovo i da ste poraženi. Ima li moja zadaća veze sa svim time? – Da, ključna je. Možda smo već izgubili Matovilku ili ćemo je izgubiti. – Pa što Vam onda preostaje? – Preostajete nam Vi. – Kako bih ja tu mogao pomoći? – upita Andrej smeteno. – Tako da uđete u dimenziju mogućnosti, matricu sveukupnoga događanja, u predstvarnost i da agenta korporacije spriječite u otmici djevojke. Uspijete li, u budućnosti ćemo bolje pripaziti, a predviđanja govore da će se kritično razdoblje odvijati u idućih petnaestak dana. Otmica će uspjeti zbog niza za nas vrlo nepovoljnih okolnosti i propusta, ali to će se dogoditi samo ovaj put. Duboko vjerujem da ćemo u budućnosti biti pametniji i oprezniji, pa ćemo spriječiti slične pokušaje. – No, rekli ste da ju je možda već oteo, pa je prekasno. – Nije prekasno čak ni ako je otmica izvedena. U dimenziji budućnosti nema tijeka vremena kakav mi poznajemo, ono ne protječe kao u nama poznatomu prostoru-vremenu, nego je sve dio sveopćega kruga u kojemu naš pojam vremena ne postoji. Ondje su samo beskrajni nizovi mogućnosti. Spriječite li otmicu u tom „svijetu“, u „nacrtu“ ili matrici svega, ona se neće odigrati ni u našemu prostoruvremenu, nego će korporacija promašiti, baš kao što i svaki pojedinac u vlastitu životu doživi neuspjeh ako u određenomu, ograničenomu razdoblju ne iskoristi svoje najbolje mogućnosti. II. I tako se Andrej našao „s one strane“, na teško zamislivu mjestu, u posve nepoznatomu, nepostojećemu gradu, koji je ipak poznavao kao svoj džep jer je bio posve nalik na grad gdje je proživio cijeli dosadašnji život. No, ovdje nitko nije doista živio, iako su se prolaznici doimali posve stvarnima, kao i sve drugo oko njega. Čuo je da su dimenzije prilično „nestabilne“ i uvelike se razlikuju od našega poznatoga svijeta, ali nije znao u čemu se ta nestabilnost točno sastoji. Jedina razlika između stvarnoga grada, kojim je još jučer prolazio, i ove replike, ili „matrice“, bila je u tome što su se ljudi doimali nekako sretnije. Lica su im bila vedra i često se čuo smijeh, pa se

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

Andrej upitao je li to zato što ovdje još nema bitnih promašaja i zastranjivanja, a svi čekaju na proživljavanje života za koje su stvoreni. No, da su znali što ih čeka, bili bi manje raspoloženi. Andrej se razlikovao od njih; u njemu nije bilo vedrine i nije se osjećao ništa bolje nego prije, vjerojatno zato što je bio uljez, nije pripadao ovamo, a brojne mogućnosti već su mu propale i ništa ih nije moglo vratiti. Imao je osjećaj da zapravo nikamo ne pripada; sam je sebi djelovao još nestvarnije od svoje nestvarne okoline u toj dimenziji, kao da nisu oni, nego je on samo sjena, vječna matrica za neko bitno, duboko čuvstveno i konačno iskupljenje, koje uzalud očekuje. Iz znatiželje kupio je novine, a bacivši pogled na zaglavlje, vidio je da su otprije nekoliko dana. Prolistavši ih, iznenadio se kad nije naišao na uobičajene vijesti o ratovima i nesrećama. Činilo se da u tom svijetu vlada priličan sklad, a bilo je mnogo članaka o najnovijim otkrićima te intervjua sa znanstvenicima i umjetnicima za koje Andrej nikad nije čuo. Prolazeći pokraj groblja, začudio se da u dimenziji mogućnosti postoji takvo mjesto, no pomislio je da mrtve, zauvijek neiskorištene, uzaludne i nepovratne mogućnosti zapravo moraju imati groblje. Bilo je na istome mjestu kao i u svomu „stvarnomu“ gradu, pa je zašao onamo vidjeti jesu li i u ovoj dimenziji grobovi njegovih roditelja, koji su prije pet godina poginuli u prometnoj nesreći, naglo, nemilosrdno i zauvijek presjekavši sve mogućnosti i očekivanja. Grob s njihovim imenima našao je na uobičajenu mjestu, a sjetio se da je Kos rekao kako ovdje zapravo nema vremena u našemu smislu, nego je sve neka vrsta kruga. Je li moguće da su u tom krugu njegovi roditelji, a i svi drugi, ujedno mrtvi i živi, jer se sve odvija istodobno? Možda je smrt samo točkica na tom krugu i uistinu je prijelaz na moguću višu razinu, a naše mjesto na njoj također zavisi od činjenice kako smo i koliko iskoristili najbolje i najplodnije mogućnosti? Sjedeći na klupi pokraj groba, spustio je glavu i čelo podbočio rukom. Iznenada su ga obuzele tuga, obeshrabrenost i ledena zebnja ne samo zbog toga mjesta, nego ga je prožeo osjećaj da je sve oko njega, a i u njemu samome, zapravo posve besmisleno, apsurdno: dolazak ovamo i nevjerojatna zadaća, koju možda samo sanja. Nije čudo da je upao u mutnu, zamršenu zbrku jer je bio pravi čovjek za to. Njegov svijet i život bili su ispunjeni kršem uludo rasutih, nespoznatih mogućnosti. Ako sve to nije bio san, kako se mogao nadati da će ispuniti zadaću i obraniti „Matovilku“, kad ni sam nije znao kamo poći i što će sa sobom? Kos mu je dao djevojčinu adresu i naveo mjesta gdje bi je mogao sresti, ali kako joj prići? Kakvim bi razlozima mogao objasniti njihov susret, a da to ne zvuči ludo i besmisleno?... U što se to upleo i je li napokon posve izgubio vezu s bilo kakvom stvarnošću? – Kad izgubimo drage osobe, ljubav koju su nam dale i kojoj su nas naučile dokazujemo i ostvarujemo posvećujući se voljenima koji su nam preostali, a to liječi

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

i bol. – Trgnuo se začuvši pokraj sebe nježan, melodičan glas, koji je djelovao nestvarno kao i sve drugo, kao da je odjednom progovorila sama vedrina oko njega. U toj nezbiljskoj ili predzbiljskoj dimenziji sve se nije samo doimalo fantastično nego je i bilo nevjerojatno jer je, naglo podigavši glavu, nad sobom ugledao „Matovilku“, svoju „metu“. Nad njega se nadvilo lijepo lice sa sućutnim izrazom u velikim, plavim očima, uokvireno valovitom, zlatnom kosom. Kos mu je dao njezinu fotografiju, pa ju je Andrej sad nosio u novčaniku. – Vrlo ste mladi – nasmiješio se unatoč iznenađenju. – Gotovo je teško povjerovati da već toliko znate o boli i gubitku? – Začudili biste se koliko znam o tim stvarima Došla sam na sestrin grob. Bile smo vrlo bliske. Rano smo ostale bez roditelja, pa mi je njezino društvo bilo nezamjenjivo u djetinjstvu... i poslije. Sjetio se Kosovih riječi o još jednom „pokusu“, o djevojci, Matovilkinoj sestri po znanstvenim istraživanjima, koja je poginula u prometnoj nesreći, pa je zahvaljujući njoj Alina dobila tajni identitet. – Nažalost, bol i gubitak ne znaju za godine – dodala je. – Ali u mladosti sve lakše prebolite. Kako bilo, zovem se Andrej Nemet i smatram da s mladim djevojkama ne bi trebalo raspravljati o boli. – Ni Vi se ne doimate vrlo staro, ali učinilo mi se da ste tužni, pa sam Vam se naprosto morala obratiti. Alina Novičić – predstavila se. – To mi je ime poznato – uzviknuo je, namrštivši se kao da razmišlja, jer je prisebno zgrabio priliku za neočekivano brzo „povezivanje s metom“. – Mislim da sam poznavao Vašu sestru, Marcelu. Bila je vrlo lijepa, nadarena i oštroumna..., zračila je nečim posebnim, poput Vas. – Kos mu je dao najvažnije podatke o toj drugoj djevojci u pokusu, a pokazao mu je i fotografiju. – Njezina smrt vrlo je tragičan gubitak – nastavio je. – Molim Vas da primite moju najiskreniju sućut. Vrlo je neobična podudarnost da smo se ovako sreli. – I jest – složila se, pomno ga motreći – iako zapravo ne vjerujem u podudarnosti. Možda je riječ o nečemu drugomu... – dodala je zamišljeno. – Doista? A o čemu? – upitao je prilično uznemireno. Nije valjda vidovita, poput Kosa i njegovih znanstvenika, jer bi mu to uvelike otežalo zadaću. – Ako imate vremena, možda bismo taj zanimljiv razgovor mogli nastaviti uz šalicu kave? – predložio je. – Čak i da mi se žuri, uvijek bih našla vremena da porazgovaram s osjećajnom osobom koja je poznavala Marcelu. Dok su sjedili na terasi kavane, Matovilkina je blizina posve istopila osjećaj fantastične nestvarnosti i grada ispunjenoga utvarama. Razgovarali su neusiljeno i vedro, a Andrej je novu poznanicu motrio s neskrivenim zanimanjem. Osjećao se

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

gotovo poput drskoga, oduševljenoga, do ušiju zatreskanoga dječaka, pa se i sam začudio svojoj neuobičajenoj spontanosti i djetinjastu vladanju, no ljubavni polet nema dobi, a proželo ga je uzbuđenje dok ju je gledao kako se smiješi. Unatoč tomu što se žarko i pomalo smiješno razmetao, u dubini je njezina pogleda primijetio suptilan odgovor – zanimanje slično njegovu. Na istinsku, trenutačnu privlačnost, na srodno i snažno strujanje između dvoje ljudi, između ostaloga, ukazuju naravnost, spontanost i lakoća kojom te osobe počinju i održavaju razgovor, bez ustručavanja, kolebanja, neugodnih stanki, praznina i mučnoga traženja riječi, koje je često nalik na naporno pisanje scenarija u mislima. No, sve među njima od samoga početka odvijalo se začudno lako, jednostavno i prisno, kao da se već dugo poznaju i kao da su već prije razgovarali o tim temama. Sutradan su se ponovno vidjeli, a onda i sljedećih nekoliko dana. Andrej nije zaboravljao pomno motriti hoće li odnekuda banuti napadač, ali ništa se nije dogodilo. Kos ga je upozorio da će do pokušaja otmice možda proteći nekoliko dana, pa i više, jer u dimenziji mogućnosti vrijeme ne odgovara našemu i protječe različito nego u stvarnomu svijetu, a Andreju je bilo drago što se ne mora žuriti. Isprva se predao osjećajima i ljubavnom ozračju kakvo već dugo nije osjetio, a taj ga je susret prelio vedrinom i poletnošću kakve više nije očekivao da će u sebi pronaći i ponio ga je poput tvarne bujice, no onda su ga obuzeli nemir i određena zebnja jer veza s Alinom, a i sam svijet koji ih je okruživao, bili su nestvarni, pa je i zaljubljivanje djelovalo jalovo i uzaludno, nalik na opsjenu, kao da se u mraku kinodvorane zaljubio u glumicu na zaslonu, no u gledalištu je zapravo beznadno usamljen. Osim toga, bila je riječ o „Matovilki“, cilju snolike, nemoguće zadaće. Zato bi polet ponekad naglo splasnuo, a zamijenili su ga smetenost i tuga jer, premda je možda prvi put u životu pronašao ono što je dugo tražio, dogodilo se to u nepostojećemu „svijetu“, posve izvan svake zbiljnosti. Nije pripadao toj dimenziji, nitko joj nije doista pripadao, a upustio se u ljubavnu vezu s osobom koja ne postoji! Zapravo, taj mu je susret samo pokazao da je u stvarnomu svijetu prokockao i rasuo mogućnost za istinski čuvstvenu, duboko smislenu vezu, pa je ondje utonuo u sivu ravnodušnost i jalovost. A možda je istinska, trajna ljubav i moguća samo u nestvarnim zamišljanjima, kakva pružaju pogonsko gorivo pjesništvu i beletristici, pa nije čudo da se tako zaljubio u svijetu tlapnje. Ponekad je bio zatečen Alininom oštroumnošću, začudnim rasuđivanjem, uvidima i obrazovanošću, ali najviše je uživao u njezinoj djevojačkoj običnosti i vedrini. Bila je nalik na sve druge ljupke i osjećajne djevojke, a on se osjećao poput momka upola mlađega od svoje dobi, koji tek otkriva ljubav lišenu sebičnosti, nestrpljenja i želje da poglavito ugodi sebi, svojoj taštini i prohtjevima. Pomalo ga je smućivala činjenica da je prvi put učio o istinskomu zajedništvu. Nikad nije iskusio takvo pre-

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

davanje jednoj osobi jer se nikad nije ni pokušao upustiti u takvu vezu, no shvatio je da je neoprostiva pogreška ako vrhunac i test životne čuvstvenosti i senzibilnosti smatramo neozbiljnom zaluđenošću. Nasuprot zgrade u kojoj je stanovala Alina (pod drugim imenom jer ju je Kos sakrio u pouzdanu obitelj, pa se izdavala za njihovu kćer) bio je malen hotel, gdje je Andrej uzeo sobu i budno motrio, jer se s njegova prozora pružao nesmetan pogled na cijelu zgradu, a i na „Matovilkin“ stan. Postao je svjestan neobične činjenice da ovdje ne osjeća umor kao u svom svijetu (koji zapravo uopće nije bio njegov). Činilo mu se da je neobjašnjivo ojačao, a možda je postao bodriji zbog ljubavi koju je osjećao prema Alini, pa gotovo nije morao spavati, što to mu je dobro došlo jer je bio u stanju budno stražariti. III. Te je noći stajao na prozoru hotelske sobe, zureći u već mračan Alinin stan (djevojka je očito bolje spavala od njega), kad je na ulici, pred zgradom, ugledao dvije tamne pojave, koje su stajale podignuvši glave, a Andreju se učinilo da motre iste prozore kao i on. Poslije nekog vremena prišli su zgradi, a onda su duž nje pošli do ugla i nestali. Smjesta se pokrenuo. Ondje, iza ugla, bio je zadnji ulaz u kuću, a hodnik iza njega kroz suteren vodio je do stubišta. Izjurio je iz sobe i požurio niz široke hotelske stube, a onda je pretrčao preko ulice, do zgrade u kojoj je bio Alinin stan. Odšuljavši se do ugla provirio je, ali nije vidio nikoga. Oprezno se popeo na nizak zidić odakle je preskočio na drugu stranu, pa se našao u malome, popločanom dvorištu. Ni tu nije bilo nikoga, ali srce mu je brže zakucalo kad je vidio da su vrata u suteren otvorena, iako su uvijek bila zaključana, a kad je, posvijetlivši upaljačem, pobliže promotrio bravu, ugledao je svježe ogrebotine, koje su odavale to da je netko provalio. Tiho je ušao i osluhnuo. Ništa nije čuo, pa se oprezno, ali hitro počeo penjati stubištem prema Alininu stanu. Zadihan je stigao do vrata i osluhnuo. Iznutra nije čuo nikakav zvuk, ali negdje odozgo do njega je doprlo struganje i prigušen štropot, pa je, što je tiše mogao, pobrzao gore. I tavanska vrata bila su odškrinuta, iako su stanari i njih uvijek zaključavali. Provirio je, a onda polako otvorio vrata. Tavan je bio pun odbačena pokućstva i uobičajene starudije, a otvor u stropu, koji je vodio na krov, zjapio je otvoren. Na prstima se provukao kroz krš, gledajući oko sebe, a onda se željeznim ljestvama popeo do otvora i polako podigao glavu kroz otvor. Pred njim, dvadesetak metara od otvora, preko ravnoga krova, nadesno od dimnjaka, na samome rubu zgrade, upravo iznad Alilina stana saginjala se tamna prilika, zabavljena nečim nalik na dugačko uže. Andrej se provukao kroz otvor i potrčao prema uljezu, koji mu je bio okrenut

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

leđima, ali kako je u trku nogom udario praznu limenku, neznanac se, začuvši zveket, naglo okrenuo, pa je iznenađenje propalo. Vidjevši da netko juri prema njemu, otmičar se sagnuo i napadaču zario šaku u trbuh, a kad se Andrej presavio, primio je još udarac koljenom u lice. Pred očima mu bljesnu crvena eksplozija, sruši se obnevidjevši, a napadač se tako bacio na nj da mu je izbio sav zrak iz pluća. Uljez je ponovno udario, onda ga zgrabi za vrat i poče gušiti. Od prijašnjega se udarca i gubitka zraka Andreju počelo mračiti pred očima, imao je dojam da mu se lice pretvorilo u ljigavu, ljepljivu smjesu. Znao je da mu je preostalo još samo nekoliko sekundi da se suprotstavi. U jednom trenutku osjeti da je napadačeva težina na njemu popustila jer se otmičar malo podigao kako bi mu jače pritegao vrat i ugušio Andreja, ali time je napadnutomu pružio dovoljno prostora da brzo podigne koljeno i protivnika snažno udari u trbuh. Udarac je zatečenoga otmičara odbacio na stranu, na sam rub krova, a Andrej se hitro izvio postrance, pa skupi noge, zatim ih naglo ispruži i tako udari otmičara da je još uvijek nejasna prilika poletjela s krova. Odozdo se začuo tresak, a kad je Andrej provirio preko ruba, ugleda protivnika s visoke zgrade na automobilu pred njom, beživotno mu je tijelo ležalo na ulubljenome krovu vozila. Srećom, u to je kasno doba ulica bila pusta. Andrej se uspravi hropčući, držeći se za vrat, a kad je rukom obrisao nos i lice, vidi da mu je rukav natopljen krvlju. Zatetura prema tavanskomu otvoru kako bi se vratio u kuću i potrčao niza stube, no onda ga ponovno zaslijepi crveni bljesak, još jači nego prije, a u glavi mu sjevnula strahovita bol. Srušio se postrance, i premda gotovo posve ošamućen, bio je još toliko priseban da se okrene na leđa i pogleda gore. Kroz glavu mu proleti to da je na ulici pred zgradom vidio dvojicu otmičara. Nad sobom je doista ugledao mutnu priliku drugoga napadača, koji je u rukama držao nešto nalik na dug komad drva. Jamačno je njime maločas odalamio Andreja, a sad ga je podigao na nov udarac, kojim je kanio dovršiti paloga protivnika. Da je imao vremena razmišljati, Andrej bi se nedvojbeno začudio vlastitoj prisebnosti jer je ponovno munjevito skupio noge i njima svom snagom udario napadača u koljena, trenutak prije no što mu se improvizirana palica spustila na glavu. Čovjek je ispustio oružje i skljokao se kriknuvši. Premda ošamućen, Andrej je iskoristio priliku, svjestan da mu je možda posljednja, pa se baci na napadača i zgrabi ga za vrat, no njegov se protivnik tako spretno izvio i preokrenuo da se Andrej našao pod njim. Uslijedilo je očajničko, divlje hrvanje, a borci su se, s promjenjivom srećom, kotrljali i preokretali. Činilo se da je drugi otmičar slabiji od svoga kolege jer bi nače već isprebijani Andrej loše prošao. U jednom je trenutku napadač popustio stisak, pa se Andrej uspio pridignuti, tražeći priliku i prostor za udarac, no vješti protivnik nije mu pružio predah, nego se i on pridignuo, zaletjevši se u Andreja, koji je upravo pokušao zamahnuti. One-

Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

mogućivši mu udarac, napadač ga je zgrabio, pa su se ponovno počeli kotrljati. Tada Andrej pod sobom odjednom osjeti prazninu. S protivnikom se više nije kotrljao po hrapavoj i tvrdoj površini krova, nego, u neizrecivo jezivom trenutku, osjeti da propada u ponor. Pad je bio nalik onomu koji se javlja u noćnim morama, ali sad nije uslijedilo naglo buđenje, nego titraj užasa i panike zbog posve neočekivanoga pada u prazninu, a onda i strahovit udarac, koji kao da je Andreju smrskao sve kosti u tijelu. Od strašnoga je šoka jedva osjećao bol. Ležao je, najprije ništa ne shvaćajući, a onda mu je negdje u dnu bića, ili čak izvan njega, zasvjetlucala pomisao da su protivnik i on pali s krova. Čudeći se što ne osjeća nepodnošljivu bol, zurio je u zvjezdano nebo nad sobom, no zvijezda je u trenu nestalo, a nad glavom je ugledao visok, bijeli strop bolničke prostorije. Da je bio u stanju, snažno bi se trgnuo, ali ležao je posve ukočen, ne osjećajući tijelo. Halucinira li? Kako se tako naglo našao u bolnici? Jesu li ga već prenijeli ovamo, a on toga nije bio svjestan jer je utonuo u...? No, tada se zvjezdano nebo vratilo, a Andreju su kroz glavu počele strujati slike, isprva nepovezane, a onda sve suvislije jer se postupno, ali neizbježno – počeo sjećati! Onako ukočenoga obuzeli su ga dubok užas i očajanje jer su slike koje su navirale tvorile djeliće konačne, jezive slagalice. Ti su dijelići padali točno na svoja određena mjesta, a činilo mu se da ga negdje u dubini bića udaraju poput ledene tuče. Jedan od komadića slagalice bila je slika znanstvenika Kosa, koji mu se obratio prije no što je ležaljka s Andrejem kliznula u napravu s jakim magnetskim poljem i portalom u dimenziju mogućnosti. Neposredno prije toga, Kos mu je ubrizgao injekciju, poprativši je riječima: ‒ Pomoći će Vam da posve zaboravite sve drugo i usredotočite se na zadaću pred sobom. Nepotrebna sjećanja samo bi Vas ometala, možda i bitno ugrozila, pa smo neka od njih uklonili. Kada dođe vrijeme, ionako ćete se svega sjetiti i sve ćete razumjeti. Sjetio se, razumio je! – Zasad nitko živ ne može ući u tu dimenziju – ustvrdio je Kos – osim ljudi s posve određenim svojstvom. – A odakle meni takvo svojstvo? – zanimalo je tada Andreja, ali „nitko živ“ nije bila fraza, tek govorna figura, nego glavni razlog zašto je legendarni znanstvenik Rozario Kos za tu zadaću izabrao upravo njega, Andreja Nemeta, smjeloga teoretičara stvari i dimenzija s onu stranu granica nama poznatoga svijeta i svemira, čovjeka koji je svojim knjigama i napisima pružao snažan otpor korporacijama. Već je i po tome bio pogodan za „Matovilkina“ zaštitnika u dimenziji mogućnosti, ali bila je to samo podloga, a ne glavni razlog njegova odabira; nije to bilo ono „posve određeno svojstvo“, koje mu je omogućavalo da uđe kroz „previše snažan portal“, kako se Kos izrazio. Najvažniji razlog bio je...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

– Nitko živ ne može ući u tu dimenziju – rekao je Kos. Najvažniji razlog bio je, dakle, taj što Andrej Nemet nije bio živ, ili ne posve! Umirao je, ionako se već gotovo našao „s one strane“ – upravo to bilo je „posve određeno svojstvo“, zahvaljujući kojemu je mogao ući u inače nedostupnu dimenziju. Razgovor s Kosom o Andrejevoj zadaći njih dvojica nisu vodila u znanstvenikovu podzemnom uredu, nego je to bila samo halucinacija, promjena sjećanja izazvana „lijekom“ koji mu je Kos dao. Taj su razgovor zapravo vodili u bolničkoj sobi, gdje je teško bolestan Andrej ležao na samrti, našavši se na samoj, uskoj, najdaljoj graničnoj crti između najtajanstvenijih dimenzija. A onda ga je Kos s bolesničke postelje premjestio u napravu s portalom u dimenziju mogućnosti. Znanstvenik je znao da čovjek koji ga je već otprije zanimao umire, a ako se raspitao kod liječnika, vjerojatno je mogao prilično točno odrediti koliko je Andreju života još preostalo, pogotovo ako se poslužio svojom „matematičkom vidovitošću“, pa je iskoristio kako bi „Matovilki“ u ključnomu trenutku pribavio tjelohranitelja. Zadaća je posve uspjela – poginula su obojica otmičara, kojima se pružila jedinstvena prilika dokopati se „Matovilke“. Takva im se prilika više neće pružiti jer će Kos i njegovi ljudi još pomnije paziti. U dimenziji je izbrisana mogućnost Alinine otmice, a Kos je u ratu s vladajućim korporacijama zabilježio važnu pobjedu. No, žrtva je bio i njegov borac, ili ne, nije bio čak ni žrtva jer je već uglavom bio mrtav. Andrej je bio samo pogodan pijun, nitko i ništa, čovjek koji je slučajno skončavao u pravome trenutku. Nije bio „jedan od njih“, niti se mogao ubrojiti među Kosove hrabre znanstvenike i borce, koji će jednom možda spasiti svijet, ni po čemu nije bio, niti je postao značajan. Kao prije, bio je i ostao „jedan od nikojih“. Osjećao je da se gubi, da odlazi nekamo drugamo..., no kamo? Svakako, ondje neće biti „Matovilke“. Umrijet će bez ičije ljubavi jer nije uspio naći ono što je cijeloga života mislio da traži. Kos je imao pravo – na samome je kraju Andrej sve shvatio – jasno je uvidio što je izgubio i zašto. Nepovratno će propasti ono što je u bogatim trenucima s Alinom otkrio da nekome može pružiti i dobiti zauzvrat, a ranije nije bio ni svjestan da takvo što posjeduje, iako mu je moglo omogućiti „portal“ u bitnu pripadnost. No, možda ono što je učinio u dimenziji mogućnosti ipak neće propasti, nego će pokrenuti lanac događaja koji će dovesti do značajnih promjena jer sve je povezano. Kos je rekao da je u toj dimenziji vrijeme drukčije nego u nas, pa će Andrej možda tu i dalje postojati s „Matovilkom“ jer je nakratko stekao moć mijenjanja njezine sudbine. Time će možda čak poboljšati tijek svijeta, koji će sad ipak biti drukčiji, pa ni on neće baš potpuno pasti u zaborav kao „jedan od nikojih“...

Franjo NAGULOV, Vinkovci

ODNOSI muško – žensko

Mogao bih riskirajući opomenu pred otkaz na posao doći u haljini, loše obrijanih nogu i bos. Ukoliko bi egzistencijalno rizičan potez doveo do toga da mi se približiš kao onomad na ljetnom balkonu mogao bih uz to nabaciti šminku. Ključno je to da mi ponudiš koloplet korisnih savjeta: koje nijanse najbolje pristaju uz moju put te mogu li se sitne dlačice odstraniti na bezbolan način jer ja sam ti, Dušo, katkad prava pravcata pička koja se s manjim krvarenjima nosi teže nego što je dopušteno. Osim toga, nisam siguran što bih s noktima. Zbog nasljeđenog manjka kalcija lako se lome, kao i zubi, a to mi nikako ne odgovara u tvojoj blizini s obzirom na to da od mene prije svega očekuješ navalu smijeha. Moje su ruke možda nevinije od tvojih, ali tvoji su zubi nesumnjivo zdraviji: ako hoćeš možemo se mijenjati, bit ću ti ljubavnica i čitatelj.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo NAGULOV

crno – bijelo

Bog je Lucifera proglasio tehnološkim viškom te je tako nastao Pakao. Muškarac i žena s tim nemaju ništa: oni su samo došli na zabavu svjesni da bih ih rutina mogla međusobno udaljiti. Što bi pak bilo u koliziji sa stvaranjem svijeta te dodijeljenim pravom na neograničeno korištenje njegovih resursa. Bog ne voli samoću, Bog jest samoća i zato je svemoćan. Dok se zaboravljeni anđeo ležeći u razrijeđenom hladu nekrotične šljive i dalje pita gdje je pogriješio s obzirom na to da je oponašati vlastitog oca, prema suvremenim psihološkim istraživanjima, jednako normalno kao biti zao.

istina – laž

Točno je jedino to da ovaj odnos, s obzirom na kontekst, nipošto ne odgovara istini. Laži još manje. Istinu o meni prepoznaješ prvenstveno po lažima koje ti svakodnevno serviram trudeći se u trideset i petoj noćima ostati budan (kako bih te, nemajući novca za posjećivanje skupih restorana, zadivio hinjenom mladošću). Kao što se i ti trudiš uvjeriti me u blagu oduševljenost mojim pisanjem savjetujući koji bih naslov trebao dodijeliti ovom rukopisu. Do sada su u igri bila tri: Ginsberg na križu. Crni jahač.

Franjo NAGULOV

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dom za stare i nemoćne. Prva si dva proglasila banalnima, gotovo adolescentski prepoznatljivima. Treći ti se naslov tobože svidio (bilo bi previše da si sva tri puta onako lijeno odmahnula rukom). Zato ti ni u ludilu neću spomenuti metagrame. Dok sve ne bude, gotovo šutjet ću kao zaliven. Kunem se da hoću.

toplo – hladno

Martin Martinovski, konobar u Nostalgiji, pitao me želim li kavu s hladnim mlijekom na što sam promrmljao drugoplanski svejedno te na što je Martin Martinovski, konobar u Nostalgiji, ravnomjernim tonom otpovrnuo: Jebe se tebi! Martin Martinovski, po zanimanju profesor hrvatskoga jezika i književnosti, na konobarenje se u Vinkovcima odlučio zato što Vinkovci nisu skloni profesorima hrvatskoga jezika i književnosti. Grad u koji kao da su se slili umirovljenici svih zemalja nema nikakvih problema s gramatikom. Zato konobara nikada dosta: umirovljeni narod netko mora poslužiti. Martin Martinovski, moj bivši učenik, sa mnom je na ti iako jedan o drugome ne znamo ništa osim to da je on moj bivši učenik, a ja njegov bivši profesor, što je manje bitno od toga treba li u kavu ići hladno ili toplo mlijeko te jebe li se doista onima kojima je svejedno ili je i ravnodušnost integrirana u heliocentričnu zavjeru protiv vječnosti.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo NAGULOV

naprijed – natrag

Barem bi ovdje sve moralo biti posve jasno. Kao što je jasno da ćeš se zadržati još kraće vrijeme, a onda otići u Zagreb gdje ćeš obnoviti savez s nekim od bivših ljubavnika ili sklopiti novi. Što ne znači da se potajno ne nadam kako ćeš zavoljeti poslove na određeno vozeći se, kao prošli lipanj, sa mnom na posao u mom solidno održavanom prošlomilenijskom vozilu. Time bi središte svemira uspješno zamijenila praznim selom kroz čije bih te sokake zadovoljno proveo noseći haljinu umrle pretkinje uz pozadinsko šaputanje na šokačkom swahiliju: baš kako i dolikuje neuspjeloj pobjegulji koja, na moje sveopće oduševljenje, prezime Kozarac izgovara uz kratkosilazni naglasak na prvom slogu. To ćeš, Sunce moje namrgođeno, u Zagrebu teško čuti.

tvrdo – meko

Tvrda su ponajviše tvrdokuhana pjesnička jaja, a meka je u njima počivajuća savjest s čim, na sramotu tradicije, srce nema nikakve veze. Uostalom, nije li čovječanstvo tržište mesa plaćano karticama ili gotovinom, pri čemu ovdje priloženo traćenje literarnosti može poslužiti prvenstveno kao ambalaža. Bilo bi drugačije da si pred ogledalom svakodnevno ne ponavljam: uvuci trbuh, prokleta šupčino! Da sam građen kao lirski subjekt domaće estrade kadar gotovo filmski strgati odjeću s tijela što vapi za ljubavlju.

Franjo NAGULOV

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

To bi bilo lijepo. Skinem koga hoću, učinim što mi se prohtije pa odem. I nikom ništa. Zimi, kada je intelektualna pribranost na vrhuncu, tvrdokuhana pjesnička jaja mogu sve osim ševiti. Ljeti su tek simboli: spremna za ševu ne rade baš ništa.

znanje – vjerovanje

Savjet autoru dvadeset i prvoga stoljeća trebao bi glasiti: odjebi od savršenstva inače nikada ništa nećeš napisati! Teorijska razmatranja koristi samo pri pokušajima zavođenja dovoljno mladih i naivnih stoga što jedino oni mogu biti prihvatljivo zgodni, a da pritom nasjednu na štos kako smrt nije neželjena činjenica nego željeni ishod. A vjeruj u to što radiš isključivo ukoliko ćeš od vjerovanja imati koristi. Metafore koje ne služe potrošačkom društvu odavno su potrošene te samim tim od njih nikakve koristi. Kao ni od jutarnjih molitava na messengeru u danima kada zemlja plače žeđ za kišom dok se sretni dobitnici nagradnih igara kupaju u pivskim potocima slaveći izvrsno plaćeni konformizam.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo NAGULOV

staro – novo

Trebale su mi gotovo trideset i četiri godine da shvatim to što su mnogi odmah shvatili. Odnos ne počiva na suprotnostima. Zakoni fizike predstavljaju podvalu kao ranije spomenuti heliocentrizam. Ili sloboda. Ili čitav koloplet nepobitnih dokaza prema kojima demokracija nije isto što i diktatura. Jer svaka sekundarna dvojina počiva na istom. Crno na bijelo: crno je bijelo! Istina je laž! Toplo je hladno! Naprijed je natrag! Tvrdo je meko! Znanje je vjerovanje! Staro je novo! Kristalno čisto: jedno te isto!

Miroslav PELIKAN, Zagreb

ČOVJEK Sasvim slučajno, Tomo mi je pokazao – poslije je priznao kako je to odavno želio učiniti i probuditi moj istraživački nerv – omanjega, pogrbljenog starca, kako posve iskrivljen sjedi na klupi u hladu na morskoj obali. Zastali smo i promatrali ga nekoliko trenutaka. – On ti je bio velika zvjerka, velika, velika – progovori Tomo i krene. Slijedio sam ga, ne osobito zainteresiran za izrečeno. Susretao sam mnoge važne osobe, koje se uglavnom nisu ničega važnog sjećale ili su im se iznenada razbuđena sjećanja uvelike razlikovala od iznimnog obilja podataka o njima. Slutio sam kako bi i sada s tim pogrbljenim čovjekom bilo isto ili barem slično. Sjeli smo na prvu slobodnu klupu u rijetkom, slabom hladu, otvorili konzerve piva i polagano pili. Poslije dvije, tri minute tiho upitam Tomu, koji se zagledao u valove; odlutao je, pomislim. – I što je bilo s tim čovjekom? Tomo se nasloni na klupu, otpije dugi gutljaj. – Uistinu, o njemu se malo zna, više se nagađalo, pretpostavljalo, zamišljalo, ako baš hoćeš. O imenu jedino nikada nije bilo dvojbi. Viktor Mucnik, rođen u kasnim dvadesetim godinama prošloga stoljeća, evo, ovdje gore, iza brijega, u običnoj, skromnoj kući u višečlanoj obitelji, otac mu je služio na raznim brodovima desetljećima i jednom se nije vratio, govorilo se kako je zaglavio u nekoj dalekoj luci, no to je od početka bila čudna priča. Naime, njegov otac nije bio svađalica, bio je miran čovjek, povučen, brižan, veselio se samo novcu koji će donijeti svojima nakon teške plovidbe, a majka je nekako uspijevala brinuti se o svima njima. Da, bilo ih je četvero, dvije sestre i dvojica braće. Najstarija Klara pred onaj se rat iselila u Ameriku

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

i osim nekoliko kratkih pisama, ništa, nikada nije posjetila rodno mjesto. Druga sestra Lucija stradala je u ratu kao pripadnica ilegalne organizacije, a stariji Viktorov brat, Ivan, negdje odmah iza velikoga rata, brijač po zanimanju, preselio se u Veliku Luku, otvorio salon i tamo mirno živio do donedavne smrti, bez osobitih kontakata s ovim mjestom. Viktor je poslije rata bio brzo zapažen po bistrini i snažnom karakteru, no od svih je njih četvero bio fizički najslabiji i u djetinjstvu najtiši, mnogi će reći, jedva se i primjećivao. Tomo zašuti, ispije pivo do kraja i zapali cigaretu. – Zatim? – nestrpljivo ću. – Ništa zatim – uzvrati Tomo, ispuhujući duge dimove, ‒ ništa osobito. – Viktor je nestao iz našega mjesta na više godina, pričalo se, a nije bilo razloga u to ne vjerovati, kako ga vlast školuje i priprema za važne i odgovorne zadatke u izgradnji nove države. U međuvremenu umrla mu je majka; tada su ga vidjeli na sprovodu, nakon puno vremena. Došao je autobusom u jednostavnom, skromnom crnou odijelu, kratko razgovarao s bratom Ivanom i odmah poslije pokopa otišao. Da, govorilo se, izgledao je dobro, odlučno, čvrsto, uvijek stisnutih usana i bez mnogo riječi. I drugi put vidjeli su ga na sudu, u obližnjemu mjestu, zapravo, ubrzo na ostavinskoj raspravi, kada se odrekao svoga dijela i sve prepustio bratu Ivanu. – I to je sve? – razočarano ću. – Ne, tek počinje – osmjehne se Tomo. – Da, važno je reći kako su ga mještani u nizu tih mladenačkih godina vidjeli samo dva puta, na sprovodu i na sudu. Proteklo je dosta vremena od tih događaja, kada se Mate, najbolji lokalni ribar, vratio iz Velike Luke. Naime, netko ga je prijavio da se bavi nedopuštenim ribolovom i sav je začuđen, zbunjen, mještanima s prekidima govorio kako ga je ispitivao nitko drugi nego Viktor Mucnik, onaj naš Viktor Mucnik, okamenjena lica u tamnu odijelu i rekao mu na kraju: – „Ne želim to više čuti, Mate Juriću“ ‒ otpravivši ga natrag. Bilo je očito kako je susret Mate Jurića s Viktorom Mucnikom silno djelovao na ribara. Poslije toga zbunjujućeg događaja mnogi su primijetili kako se Mate promijenio, postao silno oprezan i plašljiv, malo je razgovarao, samo je išao za svojim poslom i nekako kriomice pogledavao ljude. Tada se prvi put pojavila priča, nagovještaj mogućeg – tko zna što je u onom razgovoru Viktor Mucnik rekao Mati i otpustio ga nekažnjenog. Započele su kolati različite priče, fantastične zamisli, pa sve do toga da je Mate, Mate ribar, čovjek, špijun Viktora Mucnika – jer se tako, po nekima, i ponašao – promatrao ljude iz prikrajka, s broda, na obali, i kažu, pamtio tiho izgovorene riječi i izraze lica. Drugi su odmahivali rukom i bavili se svojim poslom. I sam znaš, do novca je bilo teško doći; istina, neki su radili u obližnjem kamenolomu, no bilo je više stra-

Miroslav PELIKAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

davanja nego zarade, drugi su plovili i njihove su obitelji živjele bolje, a preostali, kako-tako. U tim je godinama napravljena i prva ambulanta, dolazio je više puta tjedno liječnik, a zatim jednom tjedno zubar. Otvorene su dvije trgovine, a ribarnica je radila odlično. Ljudi su osjećali napredak, škola je obnovljena, prva četiri razreda, a poslije su djeca išla u Greben, mjesto udaljeno manje od tri kilometra. – Što je bilo s Matom ribarom? – Ah, s njim. Hm... On je nekoliko godina poslije onoga razgovora dobio posao poslovođe u Velikoj Luci, u skladištu ribarnice. Znaš, zanimljivo je, Mate više nikada nije navratio u svoje mjesto i, premda je imao obiteljsku grobnicu ovdje, sahranjen je na groblju u Velikoj Luci. – Je li se spominjala njegova moguća veza s Viktorom Mucnikom? – Svašta se pričalo, nečega je sigurno bilo. No, pričalo se jedino, i to glasno, kako je samo Viktor Mucnik zaslužan za ambulantu, obnovu škole, kamenolom i ostalo. – Što ostalo? – Pa, znaš i sam, najbolji omladinci dobivali su stipendije i odlazili u škole u Veliku Luku ili još dalje. – Da, ‒ nastavi Tomo sjetno – Viktor Mucnik na svoj se način brinuo o mjestu i mještanima. – Oprosti – pomalo mu ljutito kažem – ništa osobito Tomo, baš ništa. – Čekaj, čekaj – brzo će Tomo. Nakon tih nekoliko godina idilična mira čuli smo kako se Viktor Mucnik odselio u glavni grad i radi u Ministarstvu kao vrlo visoko pozicioniran službenik, što ja znam, šef odjela ili tako nešto. I negdje nakon godinu, dvije, evo, ovdje, u šumici, započela je izgradnja vile, velike kuće na kat s jednostavnim linijama i natkrivenim manjim bazenom. Vila je bila gotova za nekoliko mjeseci, okružena zelenilom, bazen napunjen vodom i znaš tko se uselio? No dobro, tek je povremeno dolazio sa ženom i jednim djetetom, točnije djevojčicom. – Tko? – Viktor Mucnik s obitelji. – I? – Viktor Mucnik bio je vlasnik najljepše, najotmjenije kuće, prave vile s bazenom u našemu mjestu. Dokumenti u općini nedvojbeno su to potvrđivali. – U redu, dobio je kredite s minimalnim kamatama, zemljište mu je darovalo mjesto, a država platila nešto, recimo, dio gradnje. I to je sve, Tomo? – Ne, rekao sam ti da je Viktor Mucnik rijetko dolazio, doista rijetko, poslije sve rjeđe. Češće je dolazila njegova supruga s kćeri. Ljudi pamte kako bi ih dovezao crni automobil i po njih došao kada su odlazile. Osim pristojna pozdrava, Mucnikova

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

supruga nije drugačije komunicirala s mještanima. Nisu išle na plažu, rijetko bi se šetale obalom. I toga smo ljeta čuli kako je Viktor Mucnik postao ministar s velikim ovlastima – brinuo se za sigurnost. Njegovo se ime redovito pojavljivalo u novinama, čulo se često na radiopostajama, na televiziji. Uvijek hvaljen kao beskompromisan borac, navođen kao primjer odgovorne osobe sve dok se nije pojavila kratka vijest kako daje ostavku na sve dužnosti zbog bolesti i odlazi u mirovinu. Nekoliko se mjeseci nakon umirovljenja Mucnik pojavio u vili, izvrsno je izgledao i ostao, evo, sve do danas, posve sam. S njim nije došla ni žena ni kći, niti su ikada više viđene s njim. Nakon toga dolaska nije napuštao mjesto. Ljudi su ga najčešće viđali kako sjedi u hladu vrta i čita novine ili spava u ležaljci. Jedino ga je posjećivao trgovac Martin donoseći mu potrebno jednom tjedno. Novine mu je redovito donosio poštar. Zanimljivo je reći kako je jednom pijani poštar štucajući rekao kako, osim novina, ništa drugo nije donosio Mucniku, što mu je bilo čudno – za tolike godine niti jedno pismo. Znaš, ponekad se govorilo kako je ustvari Mucnik zatočen u svojoj vili i jedino može izaći u dvorište. Potkraj one države, u medijima su se znale spominjati nedopuštene metode djelovanja, posebice u vrijeme ministra Viktora Mucnika, i kako je on baš zbog surovosti postupanja smijenjen i udaljen iz sustava. Navodila su se brojna imena mnogih stradalnika, pa i ponetko iz našega mjesta, rođaci naših mještana, prijatelji i znanci. Netko je izračunao kako je razmjerno najviše ljudi stradalo iz njegova, Mucnikova kraja, a on je sada ovdje. Nakon dolaska nove državne vlasti, pričalo se uz čudne osmijehe, Viktor je Mucnik svoje usluge ponudio novome ministru sigurnosti. Poslije se doista glasno govorilo kako je Mucnik bio vrlo aktivan i onda se opet vratio u svoju vilu te, evo, sjedi pogrbljen u klupi i tko zna što misli. Je li se sjetio bilo koga iz bilo kojeg razloga? Moram se prisjetiti kako su mu se nudila značajna sredstva za obnovu sjećanja, za barem jednu knjigu memoara, no on je takvo što odbijao. Ponekad je, rijetko, nastupao u medijima, istinu govoreći, ne odričući se svoga složenoga djelovanja u prošlome sustavu, ali ni nastavka u novome okružju, ne iznoseći gotovo ništa bitno; tek bi ponešto natuknuo i zagonetno se osmjehnuo. Svašta se, doista svašta pisalo i govorilo o njemu, nevjerojatne grozote, užas. On se, naime – mi smo sve to pratili jer je bio naš, potjecao je iz ovoga mjesta, da, bio je na neki način naš, da – nikada nije opravdavao kada bi se u javnosti sučelio s bijesnim govornikom koji bi točno navodio njegova zlodjela. Samo je jednom, posve mirno, Mucnik odgovorio: „Znate, mladiću, svaki pravi posao počiva na zanatskoj obučenosti i, doista, sve

Miroslav PELIKAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

vam se svodi na to. Ja sam, naime, slijedio obuku i ciljeve svoje obuke. Dobro obučen čovjek potreban je svakom vremenu.“ Ponekad bi se Mucniku dogodile neugodnosti i ovdje. Netko bi mu glasno ponešto dobacio, većinom vrlo ružno i ogavno. On se ne bi ni osvrnuo, uopće nije reagirao. Ponekad bi mu netko nepoznat išarao zidove kuće ili ograde porukama koje su nedvosmisleno govorile o Mucnikovim aktivnostima, a on bi uredno i strpljivo plaćao majstore koji su novom bojom prekrivali poruke sve dok to šaranje nije prestalo. I evo ga sada ovdje, staroga i pogrbljenog s punom glavom misli, a njegova je jedina briga da ih nikako ne pusti van. – I što bih ja s njim, Tomo? – Ne znam, možda tebi Glasnik nešto kaže, ti radiš za najvažnije glasilo. – Ne vjerujem, a ni osobno me ne zanima. Jedino te molim, pokaži mi tu vilu. Ubrzo mi je Tomo pokazao elegantno zdanje vile s natkrivenim bazenom i otmjenim vrtom unaokolo. No, posve iznenada, osjetio sam blag osjećaj neugode, a zatim i rastuću tjeskobu. Odmaknuli smo se, slobodnije sam disao, misleći pomalo uznemireno kako me tek sasvim malo dotaknula zlokobna aura Viktora Mucnika. II. Za nekoliko dana već mi je dojadilo i dosadilo ovo neugledno, turobno mjesto, kome ni prekrasno ljetno vrijeme nije pomoglo da se barem za trenutak otrgne iz neprestane umrtvljenosti. Ponekad mi se činilo kako je ovdje uistinu bilo jezivo živjeti, no nisam se previše trudio promisliti zašto. – Onda, što si odlučio? ‒ trgne me Tomin glas. – Ne znam, doista ne znam. Osobno me ta tema ne privlači, ali moram priznati kako mi se Mucnik u nekoliko proteklih dana ugnijezdio u mislima. – U redu. Hoćeš li ga posjetiti u njegovoj kući, sutra u deset sati? Nikako nemoj kasniti, to nikako. Probuđena radoznalost progovori u meni. – Kako si uspio doći do njega i pristanka? Vjerujem kako si mu rekao da sam novinar. – Svakako novinar. Iskoristio sam neka, za tebe nevažna, poznanstva i dogovorio susret, ali uz jedan uvjet. – Koji? – Mucnik želi autorizirati tekst prije objave. – Nema problema, Tomo, naravno.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

I tada sam se dosjetio. Tako je bilo sve jednostavno. Dok sam razmišljao o ovom usnulom mjestu, mislio sam o Mucniku. Premda sam se opirao navali znatiželje, Mucnik mi je tijekom ovih nekoliko dana postajao sve zanimljiviji. Možda ipak uspijem iskopati poneku skrivenu sitnicu i materijal o njemu izazove određeno zanimanje. Popodne sam s dosta grča skicirao nekoliko desetaka pitanja, koja su bila bez prave poveznice jer nisam mogao ni naslutiti što će mi Mucnik odgovoriti. U devet i pedeset pet stajao sam ispred vrtnih vrata Mucnikove vile, rekao bih, miran i opušten, razmišljajući samo o jednom. Ako se njegovi prvi odgovori pokažu posve nazanimljivi, zahvalit ću mu se, pozdraviti ga i otići. Ako bude bilo sve u redu i on pomalo otvori svoju riznicu sjećanja, možda ovo na kraju ispadne moj najbolji razgovor. U devet sati, pedeset i devet minuta i trideset sekundi gledao sam pozorno na sat; pozvonio sam. Zatim drugi, a ubrzo i treći put. Vrijeme čekanja ispred vrata nalikovalo je vječnosti. Iznenada se vrata otvore. Onizak, vrlo star čovjek, pogrbljen, promatrao me pronicljivim pogledom nekoliko sekundi. – Dobar dan, ja sam..., dolazim na temelju dogovora – izustio sam tiho. – Znam, Viktor Mucnik, dobar dan, uđite – kaže, pružajući mi ruku. Slijedio sam pogrbljenu figuru, najprije kroz ne baš uređen vrt, prije zapušten, do vile. Tada se Mucnik okrenuo. – Ne znam što očekujete od mene? – Ništa, gospodine Mucnik, baš ništa. On se tek malo nasmiješio i uveo me u vilu. – Impresivno zdanje, doista – rekoh mu. – Želite li razgledati? ‒ odgovori Mucnik glasno. – Svakako. – Vidite, mladi gospodine, prije više desetaka godina arhitekt Martek napravio je nacrte na temelju razgovora koje smo davno vodili, najprije onih službenih, pa onda i privatnih i gotovo prijateljskih. Za nekoliko minuta prošli smo kroz prizemlje i prvi kat. Cijela vila bila je sastavljena od niza manjih ili posve malih prostorija i dugih hodnika, s tek nešto malo namještaja, nekoliko uokvirenih fotografija i gotovo sve u polutami, iza spuštenih zavjesa i zatvorenih, zamračenih prozora. Izvana je vila izgledala izvanserijski, otmjena i odmjerena, a iznutra nešto poput,

Miroslav PELIKAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

da, poput labirinta. – Koristim se samo ovom sobom u prizemlju, tu spavam, čitam, radim; tu je i mala kuhinja pored, no rijetko kuham. Ja sam, mladi gospodine, vrlo skroman čovjek i potrebno mi je vrlo malo. Ponekad se šetam, dođem do klupe na obali i tamo odsjedim neko vrijeme te se vratim. I tako svaki dan. Ležaj sa strane, dva ormara nasuprot, u sredini četvrtast manji stol s četirima stolcima i ispod visokih prozora velik, impresivan radni stol i kožna fotelja. – Ah, vidim da gledate stol i fotelju. To je jedino što je preostalo iz moje prošlosti. To je moj prvi i jedini radni stol s foteljom uza nj. Kako sam se selio, tako su i oni išli sa mnom. – Ah, ne – osmjehne se drugi put Mucnik – nema u stolu ničega, potpuno je prazan, takva ga i volim, praznog. Rijetko sjednem u fotelju, rijetko, gotovo nikada. Započeli smo razgovor i završili ga kasno popodne. Uglavnom, Mucnik mi ništa nije rekao što već nije bilo općepoznato. Rekao je na kraju: – Žao mi je ako ste razočarani, no, vjerujte mi, neke sam stvari, događaje i osobe morao zaboraviti, neke druge jer sam tako sam želio, a one treće jednostavno su se zagubile negdje bez traga. Ja sam jedan od posljednjih iz svoga doba, nitko mi više ne može nauditi, ne mogu ni ja drugima. Ja sam, mladiću, samo nepotreban, suvišan relikt prošlosti. Spomenuo sam mu dojam o labirintu. Treći se put stidljivo nasmijao. – U pravu ste. Znate, ljudi cijeli život žive svaki u svom labirintu i nitko ne pronađe izlaz. Već drugi dan završio sam članak i dao ga Mucniku na autorizaciju. Suglasio se sa svime, samo me zamolivši neka mu pošaljem broj Glasnika s objavljenim materijalom. Urednik je razgovor s Mucnikom objavio uz nekoliko fotografija iz arhive. Bez osobitih reakcija javnosti. Očito je bilo kako Mucnik nikome više nije važan. Nakon nepune dvije godine obaviješten sam preko odvjetničkoga ureda M. I. M. kako mi je Mucnik oporučno ostavio velik radni stol i kožnu fotelju. Tomo mi je već sutradan objasnio kako je Mucnik prije nekoliko mjeseci pronađen mrtav u vili. Ležao je u onoj sobi tko zna koliko dugo. Na stolu je nađena njegova vlastoručno potpisana oporuka s potpisima dvojice svjedoka, susjeda, koji su samo poslije pripomenuli kako je Mucnik tada izgledao dobro. Vilu je Mucnik ostavio mjestu, neka rade s njom što žele, namještaj ostavlja župniku, a stol i fotelju meni. Idući mjesec dostavljen je na moju adresu, uredno i propisno zaštićen, zapakiran radni stol i kožna fotelja. Uistinu, dobro mi je došao.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

U gornjoj desnoj ladici pronašao sam omotnicu sa svojim imenom. Iskreno, očekivao sam tako nešto. Poštovani mladi gospodine! Slobodan sam bio darovati Vam ovaj veliki radni stol i kožnu fotelju. Njima sam jedino i uvijek vjerovao. Kada bi stol mogao govoriti, ispričao bi Vam moju pravu i jedinu povijest, a fotelja bi sve to potvrdila, dok sam ja sve to skupa izmiješao i ni sam više ne znam što je istina, a što laž. Možda Vam stol i fotelja pomognu u Vašoj karijeri; vjerujte, ni Vas neće nikada izdati. S poštovanjem! Viktor Mucnik U idućim sam se godinama posve posvetio životu i radu Viktora Mucnika, pretražujući po brojnim javnim i tajnim arhivama, razgovarajući s mnogima, kupujući informacije, razmjenjujući ih... Nakon četiri godine, objavio sam na više stotina stranica knjigu pod naslovom ENIGMA MUCNIK o tajanstvenu životu Viktora Mucnika, ambiciozna provincijalca, talentiranog organizatora, hladnokrvnog egzekutora, čovjeka s glavom u oblacima i nogama na zemlji, oponenta, rivala, žrtve, stradalnika, zaboravljenog imena, znajući jako dobro kako je prava istina o tome čovjeku još uvijek dobro skrivena, gotovo posve nepoznata, a jedino velik radni stol i kožna fotelja znaju tko je on uistinu bio.

Neda ŠUŠNJAK, Sveti Ivan Zelina

MOŽDA JE NEGDJE

ZAR NIJE TU I LJUBAV

Gle ovo drveće zaljuljano malodušjem Gle ove srebrne piramide rastužene iako u njima promrzla ptica klikće Zar sve je ovdje zaključano ključevima teških vrata Zar nit’ reške odškrinute da se kroz nju prospe cvijet za široku cvjetnu stazu Onu bit u postojanju u koju se sada sumnja Što se sanja nekad noću dok je mjesec vrlo mlad Što zna tješit’ pa zna značit’ Il’ će svoju ruku pružit’ i u samu živu vatru

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

za nekoga Onu nit u živom spletu što se plete oćutima Onu kojoj govoraše sâm Učitelj – Obznani se naokolo već odavde pa do svuda Svojim dahom zagrij svod Al’ i ona sada sumnja u te moći Je l’ je prava je l’ jedina je l’ je ima Sama sebe propituje Sebe važe poput mase Šćućurena ne zna što je

SJENE RAZAPETE

Kud vodi ovaj put krut mračan kamen grumen Ni križića-kružića lanca-probijanca loptice-hopsice Ni mladosti-ludosti ni tate-mate ni par-nepar Ni pismo glava Ni čovjeka što ti mahne rukom ni frktanje zvijeri iz mraka Tek čuješ t pa ik pa t pa ak pa tik-tak tik-tak I nije to tvoje tapkanje

Neda ŠUŠNJAK

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ni lupkanje štapom u prazno Po tome znaš da putem kojim zapravo ne ideš prolazi tek vrijeme u crnom plaštu Jesi li već zakasnio naći putokaz što vodi pred ona vrata Kroz koja se slobodno ulazi jer su za posjetitelja uvijek otvorena Gdje primaju i zbrčkanu kompletnost fizičkog i duhovnog što se pojavi na pragu Gdje je na stolu vedrina dana i riječ svjetlija od svjetala neonskih A to što je na stolu ponuđeno je kao piće i kao hrana Možeš upijati i piti iz Grala I s nogu piti Ili udobno sjesti Tu pronađe se i ONA za dušu (već utegnutu sidrima potamnjelih slitina što vuku do mizaletije) ONA koja u dušu unosi svjetlucav prizor pred neku zagasitost nadolazeću I želi da je poneseš u sebi i čuvaš Da svijetli kad ti je mrak

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

JESI LI OTIŠAO PREDALEKO

Zašto misliš da ti nije na dohvatu ruke Gle tražiš je već izvan vremena i svijeta Nije li tamo sve bestjelesno nepostojeće izbrisano Gdje nema očiju čula opipa strasti a tako je mračno Što li to tražiti tamo gdje nema tamo gdje sve je prazno Nit’ konačno niti beskonačno Neće se tamo pojaviti munja da osvijetli prostor Ni trunčica koju se može nositi na dlanu Ni treperenje na vjetru ni svetosti ni svečanosti Iz čega bi se onda pojavila ONA onako svečano lepršava svjetlošću obasjana ONA kakva bi inače mogla biti kada bi bila pronađena Ipak se vrati u postojbinu svega ONA je tu u zoni galaktike Sunca na Zemlji iz zemlje izdjelana Zasigurno tu gdje su ljudi

Neda ŠUŠNJAK

Možda u glibu u smoli sada moli da joj ruku pružiš otvoriš svoj grudobran ONA je tu kada se vratiš Ako je nema da je stvoriš

MOŽDA JE NEGDJE

Možda je negdje umotana u celofan U purpurnoj prašini negdje pohranjena skupa s vrednotama Čuvana možda kao Hrvojev misal sakriveno blago mio carissimo Da je ne ugrabi netko tko je nema Da je ne izgubi o njoj ovisnik Ili se stidi jer nije kamen Dovoljno tvrd za ovaj planet da podnese sve ujede vipera Ili je pred hihotom prikrila trag kako bi ostala ponosna Možda je samo skrenula s puta da izbjegne od bludnog pogleda od pohotnog uzdaha

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

dok divlja povorka prođe Nigdje je nema Ne ulazi u dah kao predah u posustajanje kao zamah niti se razlikuje od boli Niti joj itko upućuje poziv da bi mu postala svetinja Ta eno već hodaš po pepelu od žada kao imućan siromah nahranjen al’ jadan jer ti je ONA skrivena

UTJEHA

Kako si ustuknuo i šćućurio se umuknuo zbog doimanja Ostao zbunjen samo zbog jedne sintagme koja ti bijaše najpostojanija A to je – ljubav s ljubavlju Jer čini ti se da više ne stvara svjetlo s tragom fotona koji zasiplju ljubljenoga Da se piše u smislu dara a čita se kao uzimanje Ustuknuo si i umuknuo jer to je možda povezano S NJOM koju tražiš sada u bezbroju nježnih leptira U pažljivo njegovanim pokretima

Neda ŠUŠNJAK

da im se raspoznaju nijanse U cvjetovima što stasaju na tisuću strana svijesti Gdje svaka latica prosipa mirise tamo gdje se slučajno desi Kao darovitost svoju No i dan i noć će zasigurno odrediti NJU u svojim membranama Te udare nježnog batića što se gipkošću prenašaju kao dragocjenost od jednog do drugog Materija u gibanju biće u osvitu božansko stanje djelanje poimanje I dan i noć i kad dan sniva i kad je noć blaga i u zlu znat će što je ONA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ivo Mijo ANDRIĆ, Zagreb

SILNIK MEKE DUŠE – Ništa on nije kriv, gospodine sudija. Ništa! – ponavljala je žena gledajući u pod sudnice, koji je bio ulašten „ideal“ pastom da se kao biser na vratu presijavao pod jakim Sunčevim zrakama što su dopirale kroz odškrinut prozor. – A kako onda da ga osudim, draga gospođo? Kako da mu odredim pravednu kaznu? – sa snebivanjem i nevjericom pravdao se sudac. – Ako nije kriv, ne mogu mu izreći zatvorsku mjeru, a ne mogu mu odrediti ni novčanu kaznu. – Tako je, gospodine sudija! – potvrđivala je žena klimajući glavom. – Ne dao Bog da mu izreknete zatvorsku kaznu. A još gore da ga udarite po džepu. On bi me poslije ostavio, a možda i prebio. I djeca bi mi nastradala, ne dao dragi Bog! Izgovorivši te riječi, žena se stresla kao da je objema rukama uhvatila strujnu žicu od 220 volti. Osjetila je kako je prešla granicu nužne obrane i dovela u nepriliku i sebe i muža koji je sjedio na stolici namijenjenoj optuženome. – Pa kako da završim ovaj predmet? – pitao se, sa zadrškom, sudac pred svima. Pravio se kao da nije dobro čuo posljednje ženine riječi koje su bile teže i opasnije od onoga što je pisalo u optužnici. Ako je tako kako žena sluti i nagovještava, možda je bolje osloboditi ovoga ovdje nesretnika te ga pustiti kući. Može đavao napraviti još gore stvari i onda će i ženu i djecu nositi na savjesti. – Završite ga kako je najpoštenije i kako pravda nalaže. Mene ne pitajte. Dosta mi je moje brige i muke. Jedva čekam da dođem kući svojoj djeci i da se nakon svega sita isplačem. – A, bi li bilo dobro da mu odredim uvjetnu kaznu? – pitao je sudac, nadajući se

Ivo Mijo ANDRIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

da će žena podržati njegov kompromisni prijedlog. – Ne bi! – odgovorila je žena rezolutno. Nikako! On bi me zbog toga istuk’o čim bih došla kući i eto ti opet belaja. Valja opet na sud, pa ponovo sve po istom. – Ne bi bilo sve po istom, niti biste Vi morali na sud. Kad se prekrši uvjet, kazna se izvršava bez novoga suđenja. – Uh, to je još gore. Nemojte ga nikako kažnjavati. Nemojte zbog mene i zbog djece. Nije on kriv. Nizašto, života mi! – A tko je onda kriv, ako nije on? Da niste Vi, djeca ili netko treći? – Ni’ko, kažem Vam, ni’ko! – A tko je taj nitko, ako smijem znati? – Rakija. Prokleta rakija, sjeme joj se zatrlo. Da nije rakije, ničega ovog ne bi bilo. Ničega. Sjedili bismo kod svoje kuće i gledali televiziju. K’o i drugi svijet što gleda kad nema šta drugo raditi. – A kako da sudim rakiji kad za nju nema suda? – pravdao se sudac, svjestan da mora odbiti tužbu i proglasiti nevinim čovjeka koji je, na mrtvo ime, prebio nesretnu ženu. Ovu ovdje koja, bolje od bilo kojega advokata, brani optuženoga. Nesretnicu, s modricom ispod lijevoga oka te dvjema šljivama na čelu i lijevoj jagodici. Tragovi nasilja vidljivi su kao dan, a opet, ako osudi krivca, mogu se ponoviti i pojačati. Stjeran u tjesnac između muževljeve krivnje i ženina straha od sutrašnjice, sudac se našao u dvojbi između jasnih paragrafa i varljive sudske etike i prakse. Ako potegne mač božice pravde i spusti ga na onoga tko to zaslužuje, mač se, bez njegove volje, može okrenuti prema žrtvi i dotući je ni krivu ni dužnu. A ako ga okači o klin, ni to mu nije nikakva garancija da će nesretna žena ostati pošteđena bijesa nasilnika koji sjedi tu na stolici preko puta, zadubljen u svoje misli i skrhan vlastitim grijehom. Što li snuje u svojoj sirovoj glavi i razumije li poruke koje mu upućuju i on i oštećena žena. Nemoćan u samostalnom razrješavanju te teške hamletovske dileme, sudac se usiljeno, oštrim glasom, napokon, obraća mužu. – Jesi li ti razumio što ti žena kaže? Je li ti što doprlo do tvrde glave ili ćeš nastaviti po starom? – Neću, gospodine sudijo! Časna riječ, neću. Vidim da ste svi na mojoj strani, pa me nekako i stid što sam ovdje. Mogao sam sve ovo izbjeći da mi nije pao mrak na oči kad malo više popijem. Rakija je zlo, gospodine sudijo. Ne znate Vi kakvo je zlo rakija. Ni Vi, ni onaj ‘ko ne pije niste upućeni u to zlo. Ni’ko od vas ne zna kako rakija tumbe okrene čovjeka. Za sto osamdeset stupnjeva, kažem Vam. Kad sam trijezan, posve sam drugi čovjek. Pitajte moju ženu. – Okreće glavu prema ženi, gledajući je netrmice u oči.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ivo Mijo ANDRIĆ

– Jest, gospodine sudija, točno on kaže. �� Kad je trijezan, ne može ga se prepoznati. Drugi čovjek, kažem Vam. Vrijedan k‘o mrav. Mek k‘o pamuk. Na ranu da ga staviš. Krvi bi svoje dao i meni i djeci. I svakom kome zatreba. Ali, kad popije, ni na što ne nalikuje. Počne mi spominjati mater i oca. Pa onda sve po spisku. K’o da su mu svi moji za nešto krivi. Možda sam mu ja kriva jer mu pijanom ne dam ono što traži. Ne dam jer ne zaslužuje kad laje k‘o pas. I kad me vrijeđa k‘o da sam posljednja kučka u selu, a ne njegova žena i mati njegove djece. Dok žena izgovara ove, očito osvetničke riječi upućene mužu, sucu prelijeće jedva vidljiv smješak s jednoga na drugi kraj lica. Čini se da mu je to što je čuo razjasnilo bračnu situaciju optuženoga i oštećene. Zato, s vidnom ozbiljnošću, okreće nekoliko listova u spisu, tražeći prave riječi za ono što kani reći. Nakon podužega razmišljanja, tobože zadubljen u tekst ispred sebe u pozi strogoga djelitelja pravde, najprije minutu promatra muža, a zatim jednako toliko i ženu. Potom se ozbiljnim glasom obraća optuženome: – Znači, u tome se krije tajna tvoje agresivnosti. Kad ne možeš postići ono što želiš milom, a ti primjenjuješ silu. Da se osvetiš. Da ispadneš jači nego što jesi. E, ne može to tako! Ne može! Ili se moraš okaniti alkohola ili ću ti odrezati drastičnu kaznu. – Nemojte, gospodine sudijo! Molim Vas, nemojte! – zavapi opet žena na sav glas. – Rekla sam Vam što me čeka ako ga osudite. Bit će mi još gore nego što je bilo. Može me koštati i glave. Neka mu Bog sudi kad njemu dopadne šaka, a Vi ga pustite kući. Molim Vas! Imamo petero djece. Jedno je malo, jedva je stalo na noge. Kako ćemo bez njega, ako ga sprtite u zatvor? Nakon tih riječi, sudac desnom rukom prolazi kroz sijedu kosu od čela do zatil�� jka te se ponovno obraća optuženome: – Imaš malo dijete, a piješ. Neka te bude sramota. Iako to nisi zaslužio, žena te brani. Da si bratu napravio što si njoj, ne bi ti oprostio. Zato, dobro slušaj što ću ti reći: okreni se prema ženi i zamoli je za oprost. Kao što se Bogu moliš za oprost grijeha, ako si vjernik. A ako i nisi, zamoli ženu za oprost. Onako kako se moli Boga. Samo ti tako mogu progledati kroz prste. Poslije ovih riječi u sudnici je zavladao tajac. Kao pred čitanje važne presude. Optuženi je neko vrijeme gledao suca kao da u prvi mah nije shvatio težinu njegovih riječi, a onda se okrenuo prema ženi i teška srca prevalio preko usana, jedva čujno, tek dvije riječi: – Oprosti mi! Žena je slegnula ramenima te uputila dug pogled prema sucu. Kao da ga želi pitati, je li zadovoljan onim što je čuo i je li to dovoljna kazna za nedjela spomenuta

Ivo Mijo ANDRIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

u optužnici, a kao bijeli dan jasno vidljiva na njezinu licu. Kad joj se učinilo da je sudac prihvatio kajanje optuženoga, okrenula se prema suprugu i mirnim glasom, da čuju svi u sudnici, kratko rekla: – Meni je i to dosta! Potom je sjela na stolicu vidno zadovoljna onime što je čula. Nikada joj se prije toga muž nije ispričao za uvrede i pretrpljene batine, niti je nalazio riječi kojima bi opravdao vlastito nasilničko ponašanje. Pijanstvo i naknadni mamurluk svaki bi put završavali šutnjom koja je trajala po nekoliko dana. Dok žena ne bi prva progovorila, pritisnuta potrebom da razgovorom okaje nekakav svoj grijeh. Doduše neučinjen, ali njoj, ipak, vidljiv. Tako se u kuću vraćao mir koji je trajao sve dok se suprug ne bi opet napio te ponovio isto što i prije. Nakon što je sudac zaključio raspravu odbacivanjem optužnice po volji jedinoga svjedoka, žena je prva napustila sudnicu, zadovoljna činjenicom da na korak – dva iza nje ide oslobođeni pokajnik joj muž.

NOVI PRIJEVODI

GUSTAVE FLAUBERT Izvatci iz korespondencije ili Predgovor životu pisca (prev. B. Brlečić)

PIERRE MICHON Čudo proplamsaja jezika (prev. B. Brlečić)

102

JEAN ECHENOZ Flaubert u meni pobuđuje apsolutnu ljubav (prev. B. Brlečić)

109

Gustave FLAUBERT, (1821. – 1880.)

Izvaci iz korespondencije ili PREDGOVOR ŽIVOTU PISCA

1872. 6. travnja, smrt gospođe Flaubert.*1U lipnju Flaubert dovršava Iskušenje svetoga Antuna, treću verziju. U srpnju putuje u Bagnères-de-Luchon i ondje boravi od 7. srpnja do 10. kolovoza. Tijekom srpnja piše Slabi spol. U kolovozu počinje pripreme za Bouvarda i Pécucheta. Društvo mu pravi sivi hrt, nazvan Julio, kojega mu je darovao njegov prijatelj i susjed Edmond Laporte. Smrt Théophilea Gautiera 23. listopada. Svađa s izdavačem Michelom Lévyem. Charpentier nudi da će otkupiti prava i ubuduće on objavljivati Flaubertova djela.

1282. Pismo George Sand (Croisset, kraj ožujka) [...] Što se mene tiče, čvrsto sam odlučio da odsad prilično dugo neću dati ništa tiskati, samo zato da nemam „posla“ ni sa kim, da izbjegnem svaku vezu s tiskarima, izdavačima i novinama, a prije svega zato da mi ne govore o novcu. Moja nesposobnost u vezi s tim poprima zastrašujuće razmjere. Zašto me pogled na neki račun dovodi do bijesa? To već graniči s ludilom. Aissé12nije donijela nikakav novac. Zbog Posljednjih pjesama 2 3zamalo je protiv mene podignuta tužba. Priča s fontanom 3 4još nije gotova. Umoran sam, užasno umoran od svega! Samo da ne promašim i Svetoga Antuna! Prihvatit ću ga se za tjedan dana, kad završim s Kantom i Hegelom. Ta dvojica velikana i dalje me izbezumljuju i kad * 1

Extraits de la correspondance ou Préface à la vie d’ écrivain, Paris, Éditions du Seuil, 1963. Mademoiselle Aïssé – nedovršena komedija Flaubertova preminulog prijatelja Louisa Bouilheta, koju je Flaubert dovršio i njegovom je zaslugom odigrana u kazalištu „Odeon” u siječnju 1872. Posljednje pjesme (Dernières Chansons) – zbirka pjesama Louisa Bouilheta, za koju je Flaubert napisao predgovor. Projekt za spomenik Louisu Bouilhetu, koji je trebao biti podignut u Rouenu.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

napustim njihovo društvo, bacam se proždrljivo na svojeg staroga veličanstvenog Spinozu. Kakav genij! Kakvo je djelo Etika! 1304. Gospođici Leroyer de Chantepie. Croisset, 5. lipnja. [...] Usred svojih žalosti4,5dovršavam Svetoga Antuna. To je djelo čitavog mojega života, jer mi je prva ideja za njega pala na pamet 1845,. u Genovi, pred jednom Breughelovom slikom, i otada nisam prestao misliti o njemu i čitati sve što je u vezi s njim. Ali tako mi je muka od izdavača i novina da sad neću ništa objavljivati. Čekat ću bolje dane; ako nikad ne dođu, unaprijed sam utješen. Umjetnost treba stvarati za sebe, a ne za publiku. Da nije bilo moje majke i mojega jadnog Bouilheta, ne bih dao tiskati Gospođu Bovary. U tome nisam ni najmanje književnik. 1318. Gospođi Roger des Genettes. Croisset, ponedjeljak, 19. kolovoza. [...] Tako sam sit svega da sad ne želim ništa objavljivati. Čemu? Zašto? Počet ću jednu knjigu koja će mi zadati posla za nekoliko godina5.6Kad bude gotova, ako vremena budu povoljnija, objavit ću je u isto vrijeme kad i Svetoga Antuna. To je priča o dvojici dobričina koji prepisuju neku vrstu šaljive kritičke enciklopedije. Možete zamisliti što će to biti. Radi nje morat ću proučiti mnoge stvari koje ne znam: kemiju, medicinu, zemljoradnju. Sad sam u medicini. No, čovjek mora biti lud i posve mahnit da se prihvati takve knjige! Pa što onda, neka bude kako Bog dâ! 1319. Nećakinji Carolini. (Croisset) Četvrtak navečer, pola sedam (22. kolovoza) [...] Danas sam se šetao u vrtu, po prekrasnom i tužnom vremenu, i čitao sam filozofiju medicine, jer počinjem svoje velike lektire za Bouvarda i Pécucheta. Priznat ću ti da mi se plan, koji sam ponovno pročitao sinoć poslije večere, učinio veličanstvenim, ali to je ubitačan i strašan pothvat. 1324. Istoj. Pariz, nedjelja prijepodne, 8. rujna. [...] Obuzima me strah od onoga što moram napraviti za Bouvarda i Pécucheta. Čitam kataloge knjiga i pravim popis naslova. Mnoge ću knjige morati posuditi, a popriličan broj i kupiti; i kad već govorim o tome, reci Ernestu 6 da ću, najvjerojatnije za desetak dana, opet od njega tražiti novac, 500 ili 1.000 franaka. Dao sam 7

4 5

Flaubertu je 6. travnja umrla majka. Roman Bouvard i Pécuchet, koji je Flaubert, s prekidima, zaista pisao nekoliko godina, ali nije stigao dovršiti posljednje poglavlje i planirani drugi dio knjige. Ernest Commanville – muž Flaubertove nećakinje Caroline.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

prepisati i Svetoga Antuna, kojega ću, naravno, ponijeti u Croisset. Ali B. i P. me plaše! Već sam konzultirao stručnjake za razna znanstvena područja; no, još nisam pri kraju sa svojim nabavkama, ni sa svojim brigama. Uostalom, neka bude kako Bog dâ! 1334. Gospođi Roger des Genettes. Croisset, subota, 5. listopada. [...] U svim Vašim pismima nalazim Vas opet ponosnu i srčanu, ili točnije stoičku, a to je rijetkost u ovome vremenu opće mlitavosti. Vi niste poput ostalih! (Zvuči kao dramska fraza, ali ocjena je točna.) Ne znam što ste izgubili u fizičkom pogledu, ali moral Vam je i dalje sjajan, jamčim Vam to. Moj je, trenutačno, prilično dobar, jer smišljam nešto u čemu ću iskaliti svoj bijes. Da, oslobodit ću se napokon onoga što me guši. Izbljuvat ću na svoje suvremenike gađenje koje izazivaju u meni, pa makar morao zbog toga ispustiti dušu; bit će to nešto veliko i žestoko. Ne mogu Vam, u pismu, izložiti plan jedne takve knjige, ali pročitat ću Vam ga kad Vam budem čitao Svetoga Antuna. Jer obećajem da ću Vam urlikati svoju najnoviju elukubraciju. 646. Turgenjevu. Croisset, srijeda 13. (studenoga 1872.) Vaše posljednje pismo me je raznježilo, dobri moj Turgenjeve. Hvala Vam na Vašim bodrenjima. Ali, nažalost, moja je bolest, bojim se, neizlječiva! Osim mojih osobnih razloga za tugu (u tri godine smrt gotovo svih koje sam volio), muči me i društveno stanje. Da, to je tako. To je možda glupo, ali tako je. Opća glupost me preplavljuje. Od 1870. postao sam domoljub. Gledajući svoju zemlju kako crkava, osjetio sam da je volim. Pruska može odbaciti svoje puške. Nije nam ona potrebna da bismo krepali. Buržoazija je tako zaprepaštena da više nema čak ni samoobrambeni nagon; a ono što će je naslijediti bit će još gore. Obuzima me tuga kakva je obuzimala rimske patricije u IV. stoljeću. Osjećam kako se iz dubine tla diže nepopravljivo Barbarstvo. Nadam se da ću biti mrtav prije nego što sve odnese. No, u međuvremenu, nije baš zabavno. Nikad se interesi duha nisu manje cijenili. Nikad mržnja prema svakoj veličini, prijezir prema lijepom, i napokon, gnušanje nad književnošću, nisu bili tako jasno vidljivi. Uvijek sam pokušavao živjeti u kuli bjelokosnoj; ali plima govana udara o njezine zidove, prijeteći da je sruši. Nije riječ o politici, nego o mentalnom stanju Francuske. Jeste li čitali Simonovu okružnicu o reformi javnoga obrazovanja? Paragraf posvećen tjelovježbi duži je od paragrafa koji govori o francuskoj književnosti. Eto, to je mali, znakoviti simptom. Na kraju, dragi moj prijatelju, da Vi ne živite u Parizu, ja bih odmah vratio vla-

Gustave FLAUBERT

NOVI PRIJEVODI

sniku stan koji sam ondje unajmio. Nada da ću Vas tamo katkada vidjeti jedini je razlog zbog kojega ga i dalje zadržavam. Ne mogu više ni s kim razgovarati a da se ne razbjesnim; i sve što čitam od suvremene književnosti uzrujava me. Krasna li stanja! Ali ono me ne sprječava da pripremam knjigu u kojoj ću pokušati ispljunuti svu svoju žuč; volio bih s Vama razgovarati o njoj 7. 8Ne dam se, dakle, dotući, kao što vidite. Da ne radim, preostalo bi mi samo da se naglavačke bacim u rijeku, s kamenom oko vrata; od 1870. mnogi su ljudi poludjeli, ili poblesavili, ili su postali bijesni. Ja pripadam ovoj posljednjoj kategoriji. Eto, to je istina. 1355. Pismo George Sand. (Croisset) Srijeda (4. prosinca). [...] Zašto objavljivati u ovom odvratnom vremenu? Zar zato da se zaradi novac? Kakve li poruge! Kao da je novac naknada za rad, i kao da bi to mogao biti! Bit će kad uništimo spekulaciju: do tada, neće. Osim toga, kako mjeriti rad, kako procijeniti napor? Ostaje, dakle, komercijalna vrijednost djela. Za to bi trebalo ukinuti sve posrednike između proizvođača i kupca, no ipak je to pitanje samo po sebi nerješivo, jer ja ne pišem (govorim o autoru koji poštuje sebe) za današnjeg čitaoca, nego za sve one čitaoce koji se mogu pojaviti, sve dok bude živio jezik. Moja se roba, dakle, ne može potrošiti danas, jer nije napravljena samo za moje suvremenike. Moja usluga ostaje, dakle, neograničena, i prema tome nenaplativa. Zašto onda objavljivati? Zar zato da budemo shvaćeni, da nam plješću? Ali i Vi sami, Vi, velika George Sand, priznajete svoju osamljenost. Ima li danas, ne kažem divljenja ili simpatije, nego makar malo privida pažnje prema umjetničkim djelima? Koji to kritičar čita knjigu o kojoj treba napisati osvrt? Za deset godina možda više nećemo znati izraditi cipele, tako strašno glupi postajemo! Sve to pišem zato da bih Vam rekao da do nekih boljih vremena (u koja ja ne vjerujem) držim Svetoga Antuna na dnu ormara. Ako ga objavim, draže mi je da to bude istovremeno s jednom drugom, posve različitom knjigom. Sad radim na jednoj koja bi mu mogla biti pandan. Zaključak: najpametnije je držati se postrani i ostati miran. 1356. Pismo George Sand. (Croisset, 12. prosinca). [...] Ne shvaćajte ozbiljno pretjerivanja moje ire. Nemojte pomisliti da ja računam „na potomstvo da bih se osvetio za ravnodušnost svojih suvremenika“. Htio sam reći samo sljedeće: kad se ne obraćate mnoštvu, pravedno je da vas to mnoštvo ne plaća. To je politička ekonomija. A ja ostajem pri tome da je umjetničko djelo (do7

Riječ je o romanu Bouvard i Pécuchet.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

stojno toga naziva i savjesno napravljeno) neprocjenjivo, da nema komercijalnu vrijednost, i da se ne može platiti. Zaključak: ako umjetnik nema rentu, mora skapati od gladi! Misli se da je pisac, zato što više ne prima novčanu potporu od velikaša, mnogo slobodniji, dostojanstveniji. Sve njegovo društveno dostojanstvo sad je u tome da je ravan nekom trgovcu špecerajem. Kakva li napretka! Što se mene tiče, kažete mi: „Budimo logični“; ali upravo je to teško! Nisam uopće siguran da pišem dobre stvari, niti da će knjiga koju sad smišljam biti dobro napisana, ali to me ne sprečava da ju počnem pisati. Mislim da joj je ideja originalna, ništa više. Osim toga, kako se nadam da ću u njoj izbaciti žuč koja me guši, to jest iznijeti nekoliko istina, nadam se da ću se na taj način pročistiti, i poslije toga biti više olimpski, a to je osobina koja mi posve nedostaje. Ah, kako bih volio diviti se sebi! 1873. Travanj, boravak u Nohantu kod George Sand u društvu Turgenjeva. Lipanj, dovršava komediju Slabi spol. Od srpnja do studenoga radi na tekstu Kandidat 8. 9

1364. Pismo George Sand. (Pariz, utorak, 11. ožujka). [...] Čitam najraznovrsnije knjige i pravim bilješke za svoju knjižurinu, koja će zahtijevati pet ili šest godina rada, i usput razmišljam o još dvije ili tri druge knjige. Eto snova za dugo vrijeme; to je najvažnije. Umjetnost je i dalje „potpuno iscrpljena“,„sahne“, kao što kaže gosp. Prud’homme, i više na ovome svijetu nema mjesta za ljude od ukusa. Treba se, poput nosoroga, povući u samoću, čekajući da krepaš. 1395. Pismo George Sand. Croisset, petak, 5. rujna. [...] Proveo sam kolovoz skitajući se, jer bio sam u Dieppeu, u Parizu, u SaintGratienu, u pokrajinama Brie i Beauce, da bih pronašao jedan krajolik koji imam u glavi, i za koji mislim da sam ga napokon našao u okolici Houdana. No, prije nego što se prihvatim svoje strašne knjige, obavit ću još jedno, posljednje istraživanje na putu koji vodi od La Loupe do Laiglea. Nakon toga, zbogom!

Slabi spol – komedija u pet činova koju je Flaubert našao među rukopisima Louisa Bouilheta i preradio je. Kandidat je Flaubertova komedija, napisana u jesen 1873., u kojoj ismijava sve političke krugove. Postavljena je na scenu ožujka 1874. u kazalištu Vaudeville i skinuta s repertoara nakon samo četiri izvedbe.

Gustave FLAUBERT

NOVI PRIJEVODI

1396. Nećakinji Carolini. Croisset, petak, 4 sata (5. rujna). [...] Moj je dan u srijedu bio epski! Putovao sam od Pariza do Rambouilleta vlakom, od Rambouilleta do Houdana kočijom, od Houdana do Mantesa dvokolicom, zatim opet vlakom do Rouena, i stigao sam u Croisset u ponoć, po pravom prolomu oblaka. Trošak: 83 franka; jer skupo vas stoji želite li se savjesno baviti književnošću! Napokon, mislim da sam našao kuću za Bouvarda i Pécucheta u Houdanu. Ipak, prije nego što se odlučim, želim još pogledati cestu od Chartresa do Laiglea. Prema onome što su mi rekli, to je možda bolje od Houdana. No bit će to posljednji pokušaj. 1419. Istoj. Croisset, utorak, 2. prosinca. [...] Umjetnošću bismo se morali baviti samo za sebe: tad bismo imali samo užitke; no, čim čovjek poželi iznijeti svoje djelo iz „tišine kabineta“, previše pati, osobito ako je, kao ja, „tanke kože“. I najmanji dodir me razdire. Više nego ikad postao sam razdražljiv, nesnošljivv, nedruštven, pretjeran, kao sveti Polikarp... Ne popravlja se čovjek u mojoj dobi!... 1874. 11-14. ožujka, izvedba Kandidata u kazalištu Vaudeville. Travanj, objavljivanje Iskušenja svetoga Antuna, treće verzije, kod Charpentiera. Potkraj lipnja, putovanje radi dokumentacije za Bouvarda i Pécucheta, zatim u srpnju boravak u Kaltbadu, podno Righija, u Švicarskoj, s Edmondom Laporteom. 1. kolovoza Flaubert počinje pisati Bouvarda i Pécucheta.

1435. Pismo George Sand. Subota navečer, 7. veljače. [...] Jučer sam potpisao posljednji „imprimatur“ za Svetoga Antuna... No spomenuta knjiga neće izaći prije 1. travnja (kao prvoaprilska šala?) zbog prijevoda. To je gotovo, ne mislim više o njoj. Sveti Antun ostaje za mene još samo uspomena. Ipak, neću Vam tajiti da sam četvrt sata osjećao duboku tugu dok sam gledao prvi otisak. Teško je rastati se od staroga druga. 1463. Nećakinji Carolini. (Croisset) Srijeda, 24. lipnja. [...] Smjestit ću Bouvarda i Pécucheta između doline rijeke Orne i doline Auge, na jednoj glupoj visoravni, između Caena i Falaisea; no morat ću se vratiti u taj kraj kad stignem do njihovih arheoloških i geoloških izleta, i imat ću se čime zabavljati.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

1427. Turgenjevu. Dieppe, srijeda, 29. srpnja. Moj dobri stari Turgenjeve, Vratit ću se u Croisset u petak (popodne) i u subotu, 1. kolovoza, počinjem, napokon, pisati Bouvarda i Pécucheta! Zakleo sam se sam sebi! Nema više uzmicanja! Ali kakav strah osjećam! Kakve zebnje! Čini mi se da ću se ukrcati na jedno jako dugo putovanje, prema nepoznatim predjelima, i da se s njega neću vratiti. Unatoč neizmjernom poštovanju što ga osjećam prema Vašemu kritičkom smislu (jer u Vama je onaj koji prosuđuje na razini onoga koji stvara, a time nije malo rečeno), ne dijelim Vaše mišljenje o načinu na koji treba obraditi tu temu. Ako se obradi kratko, sažeto i ležerno, bit će to jedna više ili manje duhovita fantazija, ali bez osobita značenja i bez vjerodostojnosti, dok ću, potanko je prikazujući i razvijajući, stvoriti dojam da vjerujem u svoju priču, i tako mogu od nje napraviti nešto ozbiljno, i čak strašno. Ipak, velika je opasnost od monotonije i dosade. To me zaista plaši... No bit će uvijek vremena za sažimanje i kraćenje. Uostalom, ja ne mogu napisati nešto kratko. Ne mogu izložiti neku ideju a da ne idem do kraja. 1482. Nećakinji Carolini. Četvrtak, 3 sata (6. kolovoza). Samo zato da bih te poslušao, milo moje, poslao sam ti prvu rečenicu Bouvarda i Pécucheta. No, kako je ti nazivaš, ili točnije, kitiš nazivom relikvije, i kako ne valja obožavati lažne, znaj da nemaš pravu (rečenicu). Evo ti je, dakle: „Kako je vladala vrućina od 33 stupnja, bulevar Bourdon bijaše posve pust.“ Sad, i još prilično dugo, nećeš doznati ništa više. Zapetljavam se, precrtavam, očajavam. Sinoć me je od toga užasno bolio želudac. Ali ići će: mora ići. Svejedno, poteškoće te knjige su strašne. Mogao bih umrijeti pri tom poslu. No najvažnije je da će me on zaokupljati nekoliko godina. Dok čovjek radi, ne misli na svoju jadnu osobu. Nemam ti više što reći. 1486. Nećakinji Carolini. Croisset (kolovoz). [...] Nisam veseo! Baš nimalo! Više nego ikad žalim (ne računajući ostale) za svojim jadnim Bouilhetom, koji mi nedostaje pri svakom slogu Bouvarda i Pécucheta. To je đavolska knjiga! Bojim se da mi je mozak posve iscrpljen; to je možda zato što sam previše ispunjen svojom temom i glupost moje dvojice dobričina preplavljuje i mene. 1499. Pismo George Sand. (Croisset) Subota, 26. rujna. Dakle, pošto sam se kao magarac dosađivao u Righiju, vratio sam se kući početkom kolovoza i prihvatio se svoje knjige. Početak nije bio ugodan, bio je čak „strahotan“ i „mišljah“ da ću umrijeti od očaja; ali sad već nekako ide, uspijevam; neka bude što

Gustave FLAUBERT

NOVI PRIJEVODI

bude! Uostalom, čovjek mora biti posve lud da se upusti u pisanje takve knjige. Bojim se da, po samoj svojoj koncepciji, ne ispadne u osnovi nemoguća. Vidjet ćemo. Ah, ako je uspješno završim... kakav san! 1501. Nećakinji Carolini. (Croisset) Četvrtak (8. listopada). [...] Bouvard i Pécuchet stižu u svoju kuću na selu; nadam se da ću završiti prvo poglavlje ili uvod do kraja sljedećega tjedna. 1503. Istoj (Croisset), Nedjelja, 11. listopada. [...] Moj Prolog će sutra biti gotov; još se, da bih ga dovršio, moram noću, sa svijećom, prošetati po povrtnjaku, i taj ću izlet obaviti večeras. 1505. Istoj (Croisset) Četvrtak, 15. listopada. [...] Sljedeću subotu idem pogledati imanje u Lizorsu. Jedan dan sljedećega tjedna ići ću u Rouen razgovarati s vrtlarom Beaucantinom, kojega sam zamolio za sastanak. Trenutačno pripremam svoje prvo poglavlje (poljodjelstvo i vrtlarstvo). Uvod je gotov. Što se tiče broja stranica, ima ih vrlo malo, ali napokon sam krenuo, a to nije bilo lako. Ali kakva knjiga! Jučer navečer, u ponoć, bio sam od nje sav u znoju, iako je prozor u sobi bio otvoren. Problem je u ovakvoj temi varirati rečenične obrate. Ako uspijem, bit će to, ozbiljno govoreći, vrhunac Umjetnosti. 1517. Pismo George Sand (Pariz) Srijeda, 2. prosinca. [...] Mučim se kao sto vragova sa svojom knjigom, pitajući se kojiput nisam li lud što sam je počeo pisati. No, poput Thomasa Diafoirusa, ne popuštam pred teškoćama izvedbe, koje su strašne; moram naučiti mnoštvo stvari o kojima ne znam ništa. Za mjesec dana nadam se da ću biti gotov s poljodjelstvom i vrtlarstvom, a bit ću tek na drugoj trećini prvoga poglavlja. 1875. Travanj-svibanj, stečaj Commanvilleovih. Flaubert napušta stan u ulici Murillo, u Parizu, i prodaje svoje imanje u Deauvilleu da bi spasio Commanvillea. U rujnu, provodi šest tjedana u Concarneauu, kod svojega prijatelja Georgesa Poucheta, sina ravnatelja muzeja u Rouenu, liječnika i prirodoslovca kao i njegov otac: ondje počinje pisati Legendu o svetome Julijanu Hospitalcu. U studenome je u Parizu, u Faubourg SaintHonoré 240, s Commanvilleovima.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

1530. Pismo George Sand (Pariz), Subota navečer (27. ožujka). [...] Što da Vam kažem o sebi? Nisam bolestan. Imam... ne znam što... Kalijev bromid me je smirio i izazvao ekcem nasred čela. U meni se događaju nenormalne stvari. Moja psihička iscrpljenost vjerojatno potječe od nekoga skrivenog uzroka. Osjećam se starim, istrošenim, zgađenim nad svime. I drugi me zamaraju kao i ja sam sebe. Ipak radim, ali bez entuzijazma, onako kako se odrađuje neki zadatak za kaznu, i možda me upravo taj rad čini bolesnim, jer sam se prihvatio pisanja bezumne knjige. Gubim se u sjećanjima na djetinjstvo, poput nekog starca... Ne očekujem više ništa od života, osim niza listova papira koje treba nadrljati crnilom. Čini mi se da prolazim kroz samoću bez kraja, idući ne znam kamo. A ja sam istodobno pustinja, putnik i deva. 1532. Gospođi Roger des Genettes. Pariz, četvrtak (travanj). Dvije stvari spriječile su me da Vam pišem: 1) kršćansko milosrđe i 2) niskost. Od Vašega odlaska bio sam tako nisko, tako bolestan, tako obeshrabren da Vas nisam htio gnjaviti svojim jadikovkama, i iz dana u dan sam odgađao namjeru da Vam pišem. Nekoliko puta sam, uostalom, neizravno dobivao vijesti o Vama, preko gospođe Valazé. Ona je mojoj nećakinji rekla da Vam je bolje; je li to istina? Meni je gore. Što mi je, o tome nemam pojma, i nitko ne zna ništa, jer riječ „neuroza“ izražava u isti mah skup različitih fenomena i neznanje gospode liječnika. Savjetuju mi da se odmaram – ali od čega da se odmorim? – da se razonodim, da izbjegavam samoću, itd., mnoštvo neizvedivih stvari. Ja vjerujem samo u jedan lijek: vrijeme! Osim toga, dosadno mi je misliti o sebi. Ako se nakon mjesec dana boravka u Croissetu ne budem osjećao bodrijim, poslužit ću se lijekom Karla XII., ostat ću šest mjeseci u krevetu. Vjerojatno mi je glava jako načeta, sudeći po mojemu spavanju, jer svake noći spavam deset do dvanaest sati. Je li to početak smekšavanja mozga? Bouvard i Pécuchet toliko me ispunjavaju da sam postao oni! Njihova je glupost moja glupost i od toga crkavam. To je možda objašnjenje. Morate biti prokleti da vam padne na pamet ideja o takvoj knjizi! Napokon sam završio prvo poglavlje i pripremio drugo, koje će obuhvatiti kemiju, medicinu i geologiju, i sve to mora stati u 30 stranica! I to sa sporednim likovima, jer potreban je nekakav privid radnje, neka vrst kontinuirane priče, da sve ne bi djelovalo poput nekakve filozofske rasprave. No baca me u očaj to da više ne vjerujem u svoju knjigu. Perspektiva njezinih poteškoća unaprijed me satire. Postala je za mene poput tlake.

Gustave FLAUBERT

NOVI PRIJEVODI

1547. Émilu Zoli. Croisset, 13. kolovoza, petak. Dragi moj prijatelju, Činite mi se vrlo tužni! Ali nećete se više žaliti kad doznate što se događa meni. Moj je nećak potpuno propao, i ja sam, neizravno, pretrpio veliku štetu. Hoće li se stvari popraviti? Sumnjam u to. Osjećam kako mi se kida srce zbog moje nećakinje! Kako je bolno vidjeti poniženo dijete koje volimo! Moj je život sad poremećen; imat ću uvijek od čega živjeti, ali u drukčijim uvjetima. Što se književnosti tiče, nisam sposoban ni za kakav rad. U posljednjih gotovo četiri mjeseca (otkad smo izručeni paklenskim zebnjama) napisao sam, sve u svemu, četrnaest stranica, i to loših! Moja jadna glava neće izdržati takav udarac. Eto, to mi se čini najjasnijim. 1548. Princezi Mathildi. Croisset (3. rujna). Vaše jučerašnje ljubazno pisamce godilo je mojemu srcu. No neću iskoristiti Vaš ljubazan poziv, jer sam još tužan i previše bolestan. Treba poštedjeti svoje prijatelje! Ne želim Vas rastužiti svojom mračnom osobom. Ne znam kako nisam umro od žalosti u ova posljednja četiri mjeseca! Ono što sam propatio je nezamislivo! Tek od jučer stvari su se sredile. Čast će biti spašena. Što se tiče gubitka, on će za mene biti manji nego što sam mislio, jer sam vrlo povoljno prodao svoje imanje u Deauvilleu. Budućnost je, unatoč tome, vrlo tužna. Načet sam do srži. Dobio sam udarac od kojega ću se teško oporaviti, ako se ikad oporavim? Budući da mi je potrebna velika promjena okoline i navika, za desetak dana otputovat ću u Concarneau, gdje namjeravam ostati do studenoga. Slani morski zrak vratit će mi možda malo energije. Glava mi je umorna kao da su me po njoj udarali štapom, a uz to me muče grčevi u želucu, bolovi u živcima, i potpuna nemogućnost bilo kakva rada. Nadam se da ćete me opet vidjeti u pristojnijem stanju. Do tada ću Vam slati vijesti o sebi, da bih dobio vijesti o Vama, Princezo, jer ja sam, to znate, Vaš stari (jako stari) vjerni i odani sluga. 1554. Gospođi Roger des Genettes. Concarneau, 3. listopada. Tu sam već petnaest dana i premda nisam vragolasto veseo, pomalo se smirujem. Najgore u ovoj situaciji je to da se osjećam smrtonosno pogođenim. Da bi se čovjek bavio Umjetnošću, potrebna je stanovita bezbrižnost, koju ja više nemam. Ja nisam ni kršćanin ni stoik. Uskoro će mi biti 54 godine. U toj dobi ne započinje se nov život, ne mijenjaju se navike. Budućnost mi ne nudi ništa dobro, a prošlost me ždere. Mislim samo na prošle dane i na ljude koji se ne mogu vratiti. Znak starosti i opadanja. Što se književnosti tiče, ne vjerujem više u sebe, osjećam se praznim, a to

nije osobito utješno otkriće. Bouvard i Pécuchet bili su preteški, odustajem od njih 9 ; tražim ideju za neki drugi roman, ali ništa ne nalazim. U međuvremenu počet ću pisati legendu o Svetome Julijanu Hospitalcu, samo zato da se nečim zaposlim, da vidim mogu li još napisati neku rečenicu, u što sumnjam. Priča će biti vrlo kratka; možda tridesetak stranica. Zatim ću, ako ne nađem ništa drugo, i ako se budem osjećao bolje, nastaviti Bouvarda i Pécucheta. 10

1564. Pismo George Sand (Pariz, prosinac, poslije 20-og). Vaše dobro pismo od 18-og, tako majčinski nježno, navelo me na duboko razmišljanje. Pročitao sam ga barem deset puta, i priznat ću Vam kako nisam siguran da ga razumijem. Ukratko, što biste htjeli da učinim? Objasnite svoje pouke. Radim stalno sve što mogu da proširim svoj duh, i radim to iskrena srca. Ostalo ne ovisi o meni. Ne „očajavam“ po svojoj volji, vjerujte mi, ali ne mogu promijeniti svoje oči! Što se tiče mojega „pomanjkanja uvjerenja“, nažalost, uvjerenja me guše. Pucam od prigušena bijesa i ogorčenja. Ali u skladu sa svojim idealom Umjetnosti mislim da se ne smije pokazati ništa od vlastitih ogorčenja, i da se umjetnik ne smije pojavljivati u svojemu djelu više nego što se Bog pokazuje u prirodi. Čovjek nije ništa, djelo je sve! Te discipline, koja možda polazi od pogrešna gledišta, nije se lako pridržavati. A, barem za mene, to je jedna vrsta stalne žrtve koju prinosim dobrom ukusu. Bilo bi mi vrlo ugodno reći što mislim i pružiti olakšanje gospodinu Gustaveu Flaubertu rečenicama; ali po čemu je važan taj gospodin? Mislim kao i Vi, učiteljice moja, da Umjetnost nije samo kritika i satira; zato nisam nikad pokušavao, barem ne namjerno, pisati ni jednu ni drugu. Uvijek sam se trudio ući u dušu stvari i zaustaviti se na najvećim općenitostima, i hotimice sam se odvraćao od neočekivanog i dramatičnog. Nema ni čudovišta ni heroja! Kažete mi: „Ne mogu ti davati književne savjete, ne mogu iznositi sudove o piscima, tvojim prijateljima, itd.“ Ah, zbilja! Ali ja tražim savjete i čekam Vaše sudove. Pa tko bi ih dao, tko bi ih iznio ako ne Vi? U vezi s mojim prijateljima, dodajete: „moja škola“. Ali ja se svim silama trudim da nemam školu! A priori, sve ih odbacujem. Oni koje često viđam i koje Vi navodite, traže sve ono što ja prezirem i malo ih uznemiruje ono što mene muči. Smatram posve sporednim tehnički detalj, podatak o mjestu, ukratko, historijsku i egzaktnu stranu stvari. Iznad svega tražim ljepotu, za kojom se moji drugovi slabo daju u potragu. Vidim ih neosjetljive kad sam ja izvan sebe od divljenja ili užasa. Padam u zanos pred rečenicama koje se njima čine posve običnima. Goncourt je 9

Flaubert će se romanu vratiti tek u lipnju 1877. godine.

Gustave FLAUBERT

NOVI PRIJEVODI

jako sretan kad na ulici čuje neku riječ koju može ubaciti u neku knjigu, a ja sam vrlo zadovoljan kad sam napisao rečenicu bez asonanca i ponavljanja. [...] Dao bih sve Gavarnijeve legende 1011za neke izraze i majstorske cezure poput one „sjena bijaše svadbena, uzvišena i svečana“, Victora Hugoa, ili one Montesquieuove: „Aleksandrovi poroci bili su pretjerani kao i njegove vrline. Bio je strašan u svojem bijesu. On ga je činio okrutnim.“ Jednom riječju, nastojim dobro misliti da bih dobro pisao. Ali moj je cilj dobro pisati, to ne krijem. 1876. 8. ožujka, smrt Louise Colet. 7. lipnja, smrt George Sand. Flaubert dovršava Legendu o svetome Julijanu Hospitalcu u veljači. Odmah počinje pisati Priprosto srce, koje završava u kolovozu. Od kraja kolovoza čita knjige za Herodijadu, piše je početkom studenoga.

1565. Pismo George Sand. Nedjelja navečer (6. veljače). Vi se odmah, u svemu, uzdižete na nebo i odatle se spuštate na zemlju. Polazite od a priori, od teorije, ideala. Otuda Vaša blagost prema životu, Vaša vedrina i, da kažem pravu riječ, Vaša veličina. Ja, jadnik, zalijepljen sam za zemlju kao da imam olovne potplate; sve me potresa, razdire, pustoši i ulažem napore da bih se uzdigao. Kad bih se htio poslužiti Vašim načinom da vidim cjelinu svijeta, postao bih smiješan, to je sve. Jer uzalud mi Vi propovijedate, ja ne mogu imati drugu narav osim svoje, ni drugu estetiku osim one koja je njezina posljedica. Optužujete me da se ne prepuštam „prirodi“. Pa dobro, a što je s disciplinom, s vrlinom, što ćemo s njima? Divim se gospodinu Buffonu, koji je stavljao orukvice kad je pisao. Taj luksuz je simbol. Napokon, naivno se trudim da što je moguće više shvatim. Što se više može zahtijevati? Što se tiče toga da dopustim neka se vidi moje osobno mišljenje o ljudima koje prikazujem, ne, ne, tisuću puta ne! Ne priznajem sebi to pravo. Ako čitatelj ne izvuče iz neke knjige pouku koja se u njoj nalazi, to znači da je čitatelj glupan, ili da je knjiga pogrešna s gledišta točnosti. Jer čim je nešto istinito, dobro je. Opscene knjige nemoralne su samo zato što im nedostaje istina. To se u životu ne događa „tako“. I zapamtite da se gnušam onoga što se obično naziva realizmom, iako me proglašavaju jednim od njegovih pontifeksa. Pomirite sve to! 10

Paul Gavarni – crtač, karikaturist, čije je duhovite potpise (legende) pod karikaturama Flaubert inače volio.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

Što se tiče publike, njezin me ukus sve više zaprepašćuje. Jučer sam, recimo, bio na premijeri Martinove nagrade 11,12lakrdije koju ja držim punom duha. Nijedna riječ toga komada nije izazvala smijeh, a rasplet, koji je izvanredan, prošao je nezapaženo. Dakle, tražiti ono što se sviđa čini mi se krajnje varljivim pothvatom. Jer izazivam bilo koga da mi kaže kojim se sredstvima možemo svidjeti. Uspjeh je posljedica, i ne smije biti cilj. Nikad ga nisam tražio (iako ga želim) i tražim ga sve manje. Nakon svoje male priče napisat ću još jednu, jer sam preduboko potresen da bih se prihvatio nekog velikoga djela. Najprije sam mislio objaviti Svetoga Julijana u nekim novinama, ali sam od toga odustao. 1570. Pismo George Sand (Pariz, poslije 10. a prije 14. ožujka). [...] Rastužujete me pomalo, draga učiteljice, pripisujući mi estetička shvaćanja koja nisu moja. Ja mislim da dotjeranost rečenice nije ništa, nego da je sve u dobrom pisanju, zato što „dobro pisati znači istodobno dobro osjećati, dobro misliti i dobro reći“ (Buffon). Posljednji pojam, dakle, ovisi o prva dva, jer treba snažno osjećati da bismo mislili, i misliti da bismo izrazili. Svi buržuji mogu imati mnogo srca i tankoćutnosti, biti puni najboljih osjećaja i najvećih vrlina, a da zato neće postati umjetnici. Napokon, mislim da su oblik i osnova dvije suptilnosti, dva entiteta koji nikad ne postoje jedan bez drugoga. Ta briga o vanjskoj ljepoti, koju mi Vi predbacujete, za mene je metoda. Kad otkrijem neku lošu asonancu ili ponavljanje u nekoj od svojih rečenica, siguran sam da sam se zaglibio u nečemu pogrešnom. Dugo tražeći, nalazim pravi izraz, koji je jedini točan, i istodobno skladan. Riječ nikad ne uzmanjka kad imamo ideju. 1573. Pismo George Sand. Ponedjeljak navečer (3. travnja). [...] Vrlo sam sretan da Vam se Jack12 svidio. To je šarmantna knjiga, zar ne? Da poznajete autora, voljeli biste ga još više nego njegovo djelo. Rekao sam mu da Vam pošalje Rislera i Tartarina. Zahvaljivat ćete mi što ste pročitali te dvije knjige, unaprijed sam u to siguran. Ne dijelim Turgenjevljevu strogost prema Jacku, ni njegovo neizmjerno divljenje Rougonu13. Jedan ima šarma, a drugi snagu. Ali nijedan od njih dvojice ne brine se prije svega o onome što je za mene svrha Umjetnosti, a to je: Ljepota. Sjećam se da mi je srce jače zakucalo, da sam osjetio snažan užitak promatrajući jedan zid Akro13

11 12 13

Komedija Émilea Augiera i Eugènea Labichea. Roman Alphonsea Daudeta. Upravo objavljeno djelo Son Excellence Rougon Émila Zole.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

pole, jedan posve goli zid (onaj s lijeve strane kad se uspinjete na Propileje). Pa eto, pitam se ne može li jedna knjiga, neovisno o čemu govori, proizvesti jednaki učinak. Nema li u preciznosti sklopova, rijetkosti elemenata, glatkoći površine, harmoniji cjeline, neke urođene vrline, neke vrste božanske snage, nečeg vječnoga poput načela? (Govorim kao platoničar.) Recimo, zašto postoji nužna veza između prave riječi i muzikalne riječi? Zašto uvijek uspijevamo stvoriti stih kad krajnje sažmemo misao? Zakon brojeva upravlja, dakle, osjećajima i slikama, i ono što se čini vanjskim naprosto je unutrašnje. Ako dugo nastavim tako, skočit ću sam sebi u usta, jer, s jedne strane, Umjetnost mora biti naivna. Ili točnije, Umjetnost je onakva kakvu možemo stvarati: u tome nismo slobodni. Svatko slijedi svoj put, usprkos vlastitoj volji. Ukratko, Vaš Cruchard14 15nema više nijednu čvrstu ideju u svojoj tikvi. Ali kako je teško razumjeti se! Evo, recimo, dva čovjeka koje jako volim i koje držim pravim umjetnicima, Turgenjev i Zola. Pa ipak, oni se nimalo ne dive Chateaubriandovoj prozi, a još manje Gautierovoj. Rečenice koje mene očaravaju njima se čine šupljima. Tko je u krivu? I kako se svidjeti publici kad su vaši najbliži tako udaljeni? Sve me to jako rastužuje. Nemojte se smijati. 1603. Nećakinji Carolini. Croisset, četvrtak, 10. kolovoza. [...] Moja revnost u radu graniči s ludilom. Prekjučer mi je radni dan trajao osamnaest sati! Sad vrlo često radim prije ručka; ili točnije, ne zaustavljam se više, jer čak i kad plivam15, vrtim u glavi svoje rečenice, i protiv svoje volje. Trebam li ti reći svoje mišljenje? Mislim da sam (i ne znajući to) nakon smrti naše jadne starice bio duboko i potajno bolestan. A ako se varam, odakle onda dolazi neka vrst razvedravanja koje je odnedavno nastalo u meni? Kao da su se magle raspršile. Osjećam se fizički pomlađenim. 16

1604. Nećakinji Carolini. Croisset, četvrtak (17. kolovoza). Jučer sam, u jedan sat u noći, završio Priprosto srce i upravo ga prepisujem. Tek sad osjećam koliko sam umoran, pušem, dahćem, jedva dišem, kao debeli vol koji je previše orao. [...] Sad kad sam završio s Félicité, pojavljuje se Herodijada i vidim (jasno, kao što vidim Seinu pred kućom) površinu Mrtvoga mora kako se ljeska na suncu. Herod i njegova žena su na balkonu s kojega se vide zlatni crjepovi Hrama. Jedva čekam da se prihvatim posla i da bjesomučno rintam ove jeseni; zato svoju zimsku sezonu (u 14

Cruchard – Flaubert je za svoje prijatelje napisao kratak parodijski tekst naslovljen Vie et tra vaux du R.P. Cruchard, koji je poslao i G. Sand. Uz Polikarp, Cruchard je bio jedan od njegovih mnogobrojnih nadimaka, koje je sam smišljao. Flaubert se često kupao u Seini, pod prozorima svoje kuće u Croissetu.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

Parizu) želim započeti što je moguće kasnije. 1621. Nećakinji Carolini. (Croisset) Subota, 3 sata, 9. prosinca. [...] Kažeš da mi je Balzac zacijelo bio sličan. Bio sam siguran u to. Théo 16 je često tvrdio da, slušajući me kako govorim, kao da čuje njega, i da bismo se nas dvojica voljeli. A kako su ga samo klevetali za života, tog jadnoga velikog čovjeka! Smatrali su ga nemoralnim, nečasnim, itd. Kao da promatrač može biti zao! Prva je osobina koju morate imati da biste vidjeli ta da imate dobre oči. No, ako su zamućene strastima, to jest osobnim interesom, stvari vam izmiču. Dobro srce daje vam tako mnogo duha! 17

1628. Gospođi Tenant (Croisset), Božić (25. prosinca). [...] Evo jednoga estetičkog načela (vidite da sve svodim na svoj posao), jednog pravila, kažem, za umjetnike: Budite sređeni u svojem životu i obični poput građanina, da biste bili siloviti i originalni u svojim djelima. 1877. Završava Herodijadu.U travnju Tri priče izlaze kod Charpentiera i Flaubert se ponovno prihvaća Bouvarda i Pécucheta, koje je prekinuo u travnju 1875. U rujnu radi svojega romana odlazi na geološke i arheološke ekskurzije u Donju Normandiju. U listopadu 1878., skupljajući dokumentaciju za Bouvarda i Pécucheta, putuje u Étretat, gdje posjećuje Laure de Maupassant. U siječnju 1879. Flaubert se poskliznuo na poledici, slomio lisnu kost i uganuo nogu. Njeguje ga Laporte. Čita Tolstojev Rat i mir. Njegovi prijatelji pokušavaju ishoditi da, na mjesto Sacya, bude imenovan konzervatorom u knjižnici Mazarine. Ne uspijevaju u tome.

1653. Gospođi Roger des Genettes. (Pariz). Ponedjeljak ujutro, 2. travnja. [...] Što bih Vam sad rekao? Zapetljao sam se u kombinacijama svojega drugog poglavlja, o znanostima, i opet pravim bilješke o fiziologiji, terapeutici, s komičnoga gledišta, a to baš nije mali posao. A onda ću ih morati učiniti razumljivima i plastičnima. Mislim da se još nitko nije okušao u komici ideja. Možda ću se u tome utopiti, ali ako se uspješno izvučem, zemaljska kugla neće biti dostojna da me nosi. Napokon, čovjek mora imati neku maniju da bi se održao u tom pasjem životu! Ove zime sam tako malo spavao i pio sam toliko kave da sam patio od lupanja srca i drhtavica, zbog kojih sam se zabrinuo. Zahvaljujući potpunom lišavanju kave i 16

Théophile Gautier.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

kalijevom bromidu, ti su simptomi gotovo nestali; opet sam krepak. 1679. Nećakinji Carolini. (Croisset), Srijeda u noći (6-7. lipnja). Mila moja, Vjerujem da će ti zrak u Croissetu činiti dobro i da je za tvoje zdravlje vrijeme da udahneš malo ladanja. Ovdje je tako mirno! Živci se odmah oporave! I napokon zaista radim! Bouvard i Pécuchet izlaze iz limba, sve više i više. Posljednja dva dana izvrsno sam radio. U nekim trenucima ta me knjiga zadivljuje svojim golemim dometom. Što će biti od nje? Samo da se potpuno ne varam i da umjesto uzvišene knjige ne ispadne glupa? Ipak, vjerujem da neće! Nešto mi govori da sam u pravu! No, ili će biti u cijelosti jedno ili u cijelosti drugo. Ponavljam sebi rečenicu: „Oh, dobro sam ih upoznao, strahote književnosti!“ 1710. Émilu Zoli. Croisset pokraj Rouena, petak, 5. listopada. Dragi prijatelju, Vaše ljubazno pismo od 17. rujna čekalo me je ovdje nekoliko dana, zatim su mi ga poslali u Caen. Nisam imao ni trenutka vremena da na njega odgovorim, jer sam se marljivo skitao cestama i žalima Donje Normandije. Vratio sam se kući jučer navečer. Sad se moram prihvatiti posla, a to je dosadno i teško. Na tom malom izletu vidio sam sve što je trebalo vidjeti i više nemam izlike da ne počnem pisati. Moje poglavlje o znanostima bit će gotovo za mjesec dana i nadam se da ću već podosta odmaknuti sa sljedećim (onim o arheologiji i povijesti) kad budem krenuo u Pariz. To će, mislim, biti oko Nove godine. Zbog te proklete knjige živim u strepnji. Imat će značenje samo po svojoj cjelini. Nikakav lijepi stavak, ništa briljantno, i uvijek ista situacija, čije aspekte treba varirati. Bojim se da će to biti ubitačno dosadno. Treba mi golemo strpljenje, jamčim Vam to, jer se te knjige neću riješiti još barem tri godine! No, za pet ili šest mjeseci ono najteže će biti gotovo. 1618. Pismo Turgenjevu. Studeni, Croisset, subota 8. prosinca. [...] Mislim o Nababu17 apsolutno isto što i Vi! To je neujednačeno. Nije dovoljno samo vidjeti, treba srediti i stopiti u cjelinu ono što smo vidjeli. Stvarnost, po mojemu mišljenju, mora biti samo odskočna daska. Naši su prijatelji uvjereni da je ona sama po sebi cijela država! Taj me materijalizam ljuti i, gotovo svakog ponedjeljka, dobijem napadaj bijesa kad čitam feljtone čestitoga Zole. Nakon Realista sad imamo Naturaliste i Impresioniste. Kakav napredak! Hrpa lakrdijaša koji pokušavaju 18

Roman Alphonsea Daudeta.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

uvjeriti sebe i nas da su otkrili Sredozemlje. Ja, dragi moj, krešem, tešem i teglim kao crnac. Što će ispasti od toga? Ah, u tome je problem! Na trenutke se osjećam satrtim pod masom toga djela koje će možda biti promašeno. A ako bude promašeno, neće biti promašeno samo napola. Do sada mi ne ide tako loše. Ali nastavak? Još moram pročitati hrpu knjiga i varirati hrpu sličnih efekata! Napokon, za petnaestak dana bit ću otprilike na trećini knjige. A onda me čekaju još tri godine bjesomučnog rada. Trenutačno se s B-om i P-om brčkam u keltskoj arheologiji, zgodnoj izmišljotini. I zdrav sam kao dren; ali više ne spavam, nimalo. Zbog toga predvečer osjećam vrlo jake bolove u zatiljku. 1878. 1048. Turgenjevu, Croisset, utorak navečer, 10. (sic, za 9.) srpnja (1878). Onda, dragi moj stari, kako ste? Je li Vam kostobolja prošla, ili Vas barem pušta na miru? A Vaše raspoloženje, kako je s njim? Što se mene tiče, nema ničega novog. I dalje bjesomučno radim na svojoj užasnoj knjizi. Nadam se da ću do kraja mjeseca završiti V. poglavlje. Nakon njega ostaje mi još pet, ne računajući svezak s bilješkama! Ima dana kad se osjećam smlavljenim pod tim teretom. Čini mi se da sam iscrpljen do srži, i nastavljam kao stari kočijaški konj, iznemogao ali hrabar. Kakav pothvat, dobri moj! Samo da ne ispadne besmislen! Zabrinjava me sama koncepcija knjige. Uostalom, neka bude kako Bog dâ! Nije više vrijeme za razmišljanje o tome. Svejedno, često se pitam ne bih li bolje učinio da sam sve to vrijeme upotrijebio za nešto drugo.

1746. Guyu de Maupassantu. Croiset, 15. kolovoza. [...] Jeste li ikad vjerovali u postojanje stvari? Nije li sve iluzija? Zbiljski su samo „odnosi“, to jest način na koji opažamo predmete. [...] Prema samome sebi treba se postaviti kao snažan čovjek; to je način da se takav i postane. Malo više ponosa, trista mu jada! „Dječak“ je bio odvažniji. Ono što Vama nedostaje su „načela“. Neka kaže tko što hoće, potrebna su; treba samo znati koja. Za Umjetnika postoji samo jedno: sve žrtvovati Umjetnosti. On mora promatrati život kao sredstvo, ništa više, i prva osoba za koju mu se mora fućkati jest on sâm. 1780. Gospođi Brainne. (Croisset) Ponedjeljak u noći, 30. prosinca. [...] Materijalne brige ne sprečavaju me da radim, jer nikad nisam rintao s većom strašću. Sad pripremam posljednja tri poglavlja svoje knjige i Polikarp je zadubljen

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

u metafiziku i religiju. A prije nego što nastavim pisati, moram obaviti posao koji se usuđujem nazvati divovskim. Imali bi me zbog čega strpati u Charenton18 da nemam čvrstu glavu. Uostalom, to je moj (potajni) cilj: toliko zbuniti čitatelja da od toga poludi. No, moj cilj neće biti postignut naprosto zato što me čitatelj neće čitati; zaspat će već na početku knjige. 19

1879. 1789. Gospođi Brainne. (Croisset, siječanj, prije 25-og). Što se tiče nekog mjesta, neke funkcije, draga prijateljice, nikad! Nikad! Odbio sam jedno koje mi je nudio moj prijatelj Bardoux19. Jednako tako i Legiju časti, koju mi je također htio dati. U najgorem slučaju, može se živjeti u nekom svratištu, s 1.500 franaka godišnje. To ću i učiniti, radije nego da uzmem i jedan santim iz državnog budžeta. Ne poznajete li onu maksimu (koja je moja): „Počasti obeščašćuju, titule ponizuju, funkcija zaglupljuje.“? I uostalom, zar sam ja sposoban obavljati neku službu, kakva god bila? Već drugi dan izbacili bi me zbog drskosti i nepokornosti. Nesreća me ne čini prilagodljivijim, naprotiv! Više nego ikad ispunjen sam mahnitim idealizmom i odlučan krepati od gladi i bijesa radije nego li učiniti i najmanji ustupak. 20

1792. Nećakinji Carolini. 21. siječnja. [...] Oskudica u kojoj se nalazim sve više me razdražuje, i ta stalna nesigurnost baca me u očaj. Unatoč divovskim naporima volje, osjećam da podliježem tuzi. Vrijeme je da to prestane. Moje bi zdravlje bilo dobro da mogu spavati. Sad patim od stalnih nesanica; legao kasno ili rano, ne mogu više zaspati prije pet sati ujutro. Zbog toga me cijelo poslijepodne boli glava. Čitam i ispisujem bilješke preko svake mjere. Sinoć sam se, po mjesečini, šetao obalom, unatoč jakoj hladnoći, ali ljepota noći bila je neodoljiva; a maloprije sam, poslije ručka, napravio veliki krug po vrtu. No vlastito me društvo rastužuje: bolje je u društvu knjiga. U petak i subotu moje me je nervno i mentalno (sic) stanje uplašilo. Ponavljam u sebi uvijek iste optužbe i neprestano se prevrćem u tuzi. Onda se vraćam svojim knjigama, pokušavam pisati svoje poglavlje. Tad, kako je mašta pokrenuta, umjesto da prione uz fiktivna bića, ona prione uz mene, i sve opet počinje! Beskorisno je žaliti se, ali još je beskorisnije živjeti! Kakva je budućnost sad preda mnom? S kim bih čak mogao razgovarati? Živim 18

Charenton – glasovita umobolnica u južnome pariškom predgrađu, u kojoj je među ostalima bio zatvoren i markiz de Sade. Agénor Bardoux – u to vrijeme ministar obrazovanja.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

posve sam, kao neki zlikovac, i to neće tako skoro završiti, jer morat ću ove godine otići u Pariz na dva mjeseca, želim li završiti Bouvarda i Pécucheta, a onda ćete se Vi vratiti ovamo, pa do sredine svibnja možda neću vidjeti svoje jadno dijete. A da sve troje živimo zajedno u onom malom stanu u Parizu, to je fizički nemoguće (jer u njemu čak nema ni sobe za kuharicu). Ovdje me barem ništa ne razdražuje, a tamo ne bi bilo isto. 1818. J.-K. Huysmansu (Croisset, veljača-ožujak). [...] „Sestrama Vatard“20, kao i „Sentimentalnom odgoju“, nedostaje pogrešnost perspektive! Nema razvoja efekta. Čitatelju na kraju knjige ostaje dojam koji je imao od početka. Umjetnost nije stvarnost. Što god radili, prisiljeni smo birati među elementima koje nam ona pruža. Samo je to, usprkos Školi, ideal, a iz toga proizlazi da se mora dobro birati. [...] Jedna se estetika otkriva u sljedećoj misli na 152. stranici: „da mu se tuga šeboja koji venu u loncu činila zanimljivijom od blistavog osmijeha ruža“, itd. Zašto? Ni šeboji ni ruže nisu zanimljivi sami po sebi, zanimljiv je samo način na koji ih prikazujemo. Ganges nije poetičniji od rječice Bièvre, ali ni Bièvre nije poetičnija od Gangesa. Čuvajte se, opet ćemo, kao u doba klasične tragedije, zapasti u aristokraciju tema i kaćiperstvo riječi. Smatrat će se da prostački izrazi dobro djeluju u stilu, jednako kao što su ga nekad ukrašavali biranim izrazima. Retorika je obrnuta, ali je i dalje retorika. Ojađen sam kad vidim čovjeka originalnog poput Vas kako kvari svoje djelo takvim djetinjarijama. Tȁ budite ponosniji, za ime Božje, i ne vjerujte receptima! 21

1825. Nećakinji Carolini. Petak, 3 sata (14. ožujka). [...] Ukratko, miliji mi je najbjedniji, najsamotniji i najtužniji život nego da moram misliti na novac. Odričem se svega, samo da imam mir, to jest svoju slobodu duha. 1210. Turgenjevu. (Croisset) Subota, 6 sati navečer (9. kolovoza). [...] Što se mene tiče, B. i P. me iscrpljuju. Ostale su mi još četiri stranice da dovršim poglavlje o filozofiji. Nakon toga započet ću predzadnje poglavlje. Ta dva zadnja poglavlja pratit će me do ožujka ili travnja. Onda će mi ostati još drugi svezak. Ukratko, bit ću u to upregnut još godinu dana. Treba imati dara za asketizam da bi čovjek sebi nametnuo takve poslove. Ima dana kad mi se čini da žrtvujem i zadnju kap krvi i da ću svaki čas krepati. Onda opet oživim i unatoč svemu nastavim. Eto.

Roman J.-K. Huysmansa.

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

1213. Gospođi Roger des Genettes. (Croisset) Četvrtak, 14. kolovoza. [...] Za tri ili četiri dana završit ću VIII. poglavlje. Ostaju mi još IX. i X. (religija i humanitarizam)! Zatim me čeka drugi svezak, već dosta poodmakao, ali koji će zahtijevati dobrih šest mjeseci rada21. Uza sve to namjeravam, za nagradu, doći do Vas da Vam pročitam prvi svezak, kad bude dovršen, to jest u proljeće, oko 1. ožujka ili 1. travnja. To su moji planovi. Vaš je prijatelj posve iscrpljen, otupio! Pitam se zabrinuto hoću li imati snage nastaviti! Sretni oni koji su rođeni bez želje za Savršenstvom! Želja je pogrešna riječ, to je prije potreba, strast. Ta kobna osobina dovoljna je da vam zatruje život. 22

1880. Flaubert čita korekturne otiske Naše Dunde svojega učenika Guya de Maupassanta, i proglašava je remek-djelom. Maupassantov boravak u Croissetu 9. i 10. veljače. Flaubert umire 8. svibnja, između 11 sati i podneva, pogođen moždanim udarom, ostavljajući nedovršen rukopis Bouvarda i Pécucheta. Pokopan je 11. svibnja na monumentalnom groblju u Rouenu, nakon vjerskoga obreda održanoga u crkvi u Canteleu.

1927. Nećakinji Carolini. (Croisset) Nedjelja navečer (11. siječnja). [...] Moje je poglavlje gotovo22. Jučer sam ga prepisivao, i pisao sam deset sati! Danas ga opet ispravljam i opet ga prepisujem. Pri svakom novom čitanju otkrivam u njemu pogreške! A mora biti savršeno. To je jedini način da se prenese bit. 23

1935. Gospođi Roger des Genettes. Croisset (25. siječnja). [...] Znate li na koliko se popeo broj knjiga koje sam morao pročitati za svoju dvojicu dobričina? Na više od 1.500! Moj fascikl s bilješkama visok je osam palaca. I sve to ili ništa, svodi se na isto. Ali to preobilje dokumenata omogućilo mi je da ne budem profesorski sitničav, u to sam siguran. Napokon počinjem svoje zadnje poglavlje! Kad bude dovršeno (potkraj travnja ili svibnja) otići ću u Pariz radi drugoga sveska, za koji mi neće trebati više od šest mjeseci. Tri četvrtine već su gotove, a sastojat će se praktički samo od citata. Nakon toga odmorit ću svoju jadnu glavu, koja je već na izmaku snaga. Pročitajte Tolstojev Rat i mir, tri debela sveska, objavljena kod Hachettea. To je prvorazredan roman, iako je posljednji svezak promašen.

21 22

Rječnik uvriježenih ideja. IX. poglavlje Bouvarda i Pécucheta.

100

NOVI PRIJEVODI

Gustave FLAUBERT

1981. Gospođi Roger des Genettes. 18. travnja. Mislim da ste vrlo oštri prema Nani! To je djelo prostačko, koliko god hoćete, ali snažno! Zašto su prema toj knjizi svi tako strogi, a istodobno su tako blagi prema Dumasovu Razvodu? Po stilu i duhu upravo je potonji običan i prost! Mislim da u Nani ima izvanrednih stvari: Bordenave, Mignon, itd., a kraj je epski. To je kolos koji ima prljave noge, ali je kolos. Ta knjiga pogađa u meni mnoge osjetljivosti, pa što onda! Treba se znati diviti onome što ne volimo. Moj roman griješit će zbog suprotne pretjeranosti. Razbludnost u njemu zauzima jednako toliko mjesta kao u nekoj matematičkoj knjizi. I nema drame, nema zapleta, nema zanimljive okoline. Moje posljednje poglavlje vrti se (ako se neko poglavlje može vrtjeti) oko pedagogije i načela morala, i s tim treba zabaviti čitaoce! Da poznajem nekoga tko bi htio napisati knjigu s takvim pretpostavkama, tražio bih da ga strpaju u Charenton. Ipak, naprijed, pa kako Bog dâ! Uvjeravao sam sebe da ću ovaj mjesec završiti prvi svezak; neće biti gotov prije kraja lipnja, a drugi tek u listopadu. Vjerojatno ću se njime baviti cijelu 1880. godinu. Pa ipak, žurim se; tjeram sebe da ne izgubim nijednu minutu, i osjećam se do srži umornim. 1990. Gospođi Roger des Genettes. Nedjelja, 2. svibnja. [...] Guy mi je poslao moju informaciju iz botanike 23:24bio sam u pravu! Gospodin Baudry je potučen! Svoju sam informaciju dobio od profesora botanike u Botaničkom vrtu – i bio sam u pravu, jer je estetika Istina, i jer se na određenom intelektualnom stupnju (kad imate metodu) ne varate. Stvarnost se ne pokorava idealu, ali ga potvrđuje. Za Bouvarda i Pécucheta bila su mi potrebna tri putovanja u različite pokrajine prije nego što sam našao okvir za njih, okolinu prikladnu za radnju. Ah! Ah! Trijumfiram! To se zove uspjeh! I laska mi... * * * Flaubert – bilješka uz korespondenciju Danas, kad uz mnoštvo izdanja Flaubertovih pisama (prepiska sa George Sand, s Maupassantom, braćom Goncourt, Turgenjevom...) imamo i njegovu cjelokupnu korespondenciju objavljenu u pet svezaka biblioteke Pléiade (više od 6.000 stranica), napraviti izbor iz te goleme građe znači upustiti se u dugotrajan rad, ili pak 23

Za X. poglavlje romana Flaubert se obratio nekolicini stručnjaka, među ostalima i „onomu izvrsnom g. Baudryju“, od kojega je dobio odgovor koji ga nije zadovoljio i savjet da se okani botanike. Uporni Flaubert pisao je tad doktoru Pennetieru, profesoru botanike u Botaničkome vrtu. On mu je dao objašnjenje koje je potvrdilo njegovu pretpostavku.

Gustave FLAUBERT

NOVI PRIJEVODI

birati nasumce ili ciljano, služeći se mogućnostima koje nam pruža pretraživanje digitaliziranih, numeričkih izdanja tekstova. No postoji ponekad i lakši način – poslužiti se izborom koji je već netko napravio prije nas. Jedan takav izbor, objavljen pod naslovom Predgovor životu pisca (Editions du Seuil, 1963.) napravila je Geneviève Bollème, koja je iz postojećih izdanja Flaubertove korespondencije kronološkim redom izdvojila pisma ili izvatke iz pisama, koji se odnose prije svega na njegov književni rad. Tako od 1872. do 1880. godine možemo pratiti Flauberta koji piše svoj posljednji, nedovršeni roman Bouvard i Pécuchet. Premda je volio govoriti da bi život pisca morao ostati nepoznat čitaocima, kao Homerov ili Shakespeareov, u svojim je pismima ostavio pravu autobiografiju, koja otkriva njegov život gotovo iz dana u dan, a ponekad i iz sata u sat. Kako ih nije pisao s namjerom da budu objavljena, nije ih stilski dotjerivao kao svoja književna djela, i u njima se, kako kaže Sartre, „otkrivao kao na psihoanalitičkom kauču“, ta su pisma ne samo svjedočanstvo o Flaubertovu životu i radu, o njegovim estetičkim, etičkim, političkim, religioznim shvaćanjima, nego i vrlo živa, uzbudljiva proza, posve različita od njegovih „lijepih paraliziranih romana“, kako ih je ocijenio André Malraux. Vjerujem da bi uz hrvatski prijevod Bouvarda i Pécucheta vrijedilo pročitati i pisma koja prate njegov nastanak (nastanak romana, a ne prijevoda) i, onako kako je on, u svojoj radnoj sobi, vidio „površinu Mrtvoga mora kako se ljeska na suncu“ i „zlatne crjepove Hrama“, pokušati vidjeti Flauberta, pustinjaka iz Croisseta, kako brusi svoje rečenice, jer želi da zrače i traju „dok bude živio jezik“, ma koliko inače malo vjerovao u budućnost. Izabrala, s francuskoga prevela i bilješku napisala: Bosiljka Brlečić, Zagreb

101

Pierre MICHON, Pariz (Francuska)

102

ČUDO PROPLAMSAJA JEZIKA Zašto pitati Pierrea Michona o Flaubertu?*1Zato što je, po mojemu mišljenju, Pierre Michon jedan od najvećih živućih pisaca francuskoga jezika, zato što njegovo jasno i neobično pismo obnavlja našu prozu u razmjerima usporedivim s onima koji nas još zadivljuju u Flauberta. Sreli smo se, prije nekoliko godina, u Marbachu, u Njemačkoj, pred Kafkinim rukopisima. Danas se nalazimo da bismo razgovarali o Flaubertovim rukopisima i o spisateljskom zanatu. Pierre-Marc de Biasi: Flaubertove rukopisne skice doslovno su crne od precrtavanja i dodataka... A Vi, Pierre Michon, precrtavate li i Vi kad pišete? Pierre Michon: Ne, ne na taj način. Ja sam od onih koji neprestano iznova pišu prvu stranicu, na primjer, ali koji pri svakome novom pisanju vrlo malo precrtavaju. Deseta inačica teksta može biti potpuno različita od prve, ali u međuvremenu vrlo malo precrtavam. Za mene bi prenatrpanost precrtavanjima bila zapreka pojavljivanju nečega dugog... Ali zapravo, kad kažem dugo, hoću reći tri retka. Precrtavanje blokira izlaze. Čudna je ta žestina kojom Flaubert precrtava svoje tekstove, jer, unatoč svojem kultu rada, on je ipak netko tko neprestano nastoji iznenaditi sama sebe svojim rečenicama, natjerati ih da izbiju same od sebe... Prije bih mogao zamisliti Flauberta kako se, s jedne strane, hvata u koštac s riječima, a s druge uredno ispisuje *

Pierre Michon, „Le miracle d’un embrasement de la langue“, razgovor za dosje posvećen Flaubertu vodio Pierre-Marc de Biasi; Le Magazine littéraire, broj 401, rujan 2001. P. Michon (1945.) suvremeni je francuski pisac; na hrvatski su mu prevedene knjige Sićušni životi i Jedanaestorica.

Pierre MICHON

NOVI PRIJEVODI

u čisto svoj blistavi tekst... Ne, kad počnem precrtavati onako kako to vidimo kod Flauberta, to znači da sam bijesan na svoj tekst – a ja ne volim biti bijesan na ono što pišem, jer je to vrlo loše za razvijanje teksta. Ne smijemo se stjerati u škripac idući protiv vlastitoga teksta. Mučiti ga tako, to bi mi zadavalo bol, ne bih više mogao nastaviti... Pa ipak, kad gledam neke Flaubertove nacrte, to mi se čini veličanstvenim. On je netko tko se usuđuje suočiti sa svojim otpacima, svojim ostacima. To je njegov način rada. Stranicu prepunu dodataka, dopisivanja i precrtavanja on će vrlo uredno prepisati na nov list, da bi imao u čisto prepisane svoje pronalaske, prije nego što počne unositi ispravke na tome novom listu i pretrpavati i njega precrtavanjima. No on može ispravljati istu stranicu nekoliko puta zato što ga vodi jedan osnovni, početni scenarij. Imate li i Vi neki scenarij? Ne, nemam scenarij. Pripadam obitelji pisaca kojima je potrebno da osjećaju kako ih vuče nešto što nije bilo napisano prije, što nije već bilo odlučeno. Činjenica da je Flaubert više volio pisati slijedeći neki plan ne isključuje, vjerujem, to da su se neke stvari mogle pojaviti dok je pisao, potaknute nekom digresijom. Ne želim vjerovati da se poput zarobljenika dao zatočiti okovom unaprijed stvorenoga scenarija. Za mene je to okov, i čak nešto što me sprječava da pišem: ako je nešto napravljeno, napravljeno je. Nema više smisla to raditi. Osjećaj vas mora vući naprijed, a da ne znate točno kamo ide... I to nije sasvim predvidljivo, to se ne može programirati. Na primjer, prisjećam se prvih stranica La Grande Beune. U konačnoj, završnoj verziji početak obilježuje kiša, zimska kiša. No, u prvoj verziji, u nacrtu, bilo je ljeto, bilo je vruće; bilo je gustih sjena, platnenih krovova u kavanama. I odjedanput, sve se mijenja. Brisači stakala pojavljuju se u autobusu, pada kiša, tip je izašao iz kola... Što se ostaloga tiče, imao sam tekst svoje prve rečenice s toponimima koji se nisu promijenili od onoga prvog nacrta: „Između Martresa i Saint-Amand-le-Petita nalazi se trgovište Castelnau na Grande Beune.“ Taj toponimijski podatak točan je i zadržao sam ga, ali poslije meteorološko vrijeme više nije odgovaralo i godišnje se doba promijenilo. Brisanje nije sadržano u prijašnjoj inačici, ono se pojavljuje pri ponovnom čitanju, nešto je postalo drukčije. Odjedanput se jedno raskrižje, u koje se u prvoj verziji ulazilo s jedne strane, u drugoj ili trećoj verziji pojavljuje s druge strane. U posljednjoj je inačici zima, ali to se dogodilo u pet faza. Trebalo mi je pet prerada teksta da otkrijem kako je smisao u zimi, da zima daje smisao. Da sam na početku napisao: „To se događa zimi...“, bilo bi to nešto proizvoljno: a zašto zapravo zima? Baš me briga za zimu! Ali ne, zima je došla u svoje vrijeme, samom logikom priče. Moraju nas uhvatiti u zamku vlastita raskrižja: slučajno, iz izbora u izbor, moramo biti dovedeni u jedan smjer, nepredvidljiv, ali koji je smjer naracijske istine.

103

104

NOVI PRIJEVODI

Pierre MICHON

Rad na račvanjima i skretanjima prisiljavao je Flauberta da revidira svoj opći plan razradom prijelaznih scenarija, za svaki pomak u priči. To se događalo osobito s dugim pričama. Služite li se, pišući, takvim parcijalnim planovima, ili pitanjima o tome kamo idete? Da, ponekad na marginama zapisujem pitanja: „Hoće li pojesti jogurt?“, „Hoće li se napiti?“ To je sigurno trenutak u kojemu će se dogoditi nešto bitno, ne znam što, ali bit će važno! To se događa samo kad je riječ o ključnim stvarima u tekstu, nikad u vezi s detaljima. Ali, prije svega, predvidio sam kraj... Postoji čitava jedna značenjska potka smisla koja se tka između prve stranice i kraja. Smisao može krenuti u različitim smjerovima, ali kraj mora biti definiran, i početak također mora biti definiran, jer ako nisam završio prvu stranicu, tekst zapravo nije ni počeo. Pisati znači riješiti intelektualnu zagonetku koju postavlja početak, znači imati svoj kraj i postići to da između njih bude nešto što nije bilo što. U velikoj mjeri slažem se s Aragonovim stajalištem. Ali uvijek bi me iznenadila lakoća kojom Aragon postupa: on prelazi svoja raskrižja odlučujući se za jednu ili drugu stranu, bez grižnje savjesti, nikad se ne osvrćući..., dok mene često obuzimaju kajanja, neprestano se na svakom raskrižju dvoumim, pitajući se gdje je pravi smisao. Ipak se prisiljavam nastaviti dalje. Napišem jednu stranicu u jednom prijepodnevu, napišem je deset puta. Deseti put unesem je u računalo. Mogu još ispraviti jedan ili dva pridjeva u unesenom tekstu, ali sljedeći dan nastavljam pisanje nakon te stranice. Ne diram više prethodnu stranicu, to jest fetišiziram ono već napisano kao da je skamenjeno. Flaubertu je trebalo u prosjeku četiri do pet godina za pisanje svojih glavnih romana. No, u njegovu djelu nalazimo i jedan poseban slučaj: slučaj Iskušenja svetoga Antuna, koji je prvi put napisao 1849. godine, zatim je počeo pisati drugu inačicu 1856. i na kraju ga u cijelosti iznova napisao petnaest godina kasnije, a objavio 1872. godine. Kako Vi, u karijeri pisca, shvaćate zamisao jednoga projekta koji se spotiče o nekoliko neuspjelih početaka, a koji se opet vraća? Ne znam. Slučaj Iskušenja svetoga Antuna osobit je za Flauberta. Riječ je o okladi mladoga čovjeka kojega su otpravlii. Razumijem ga, ali teško mi je to interiorizirati. Prvi trenuci pisanja nekog djela, to je poput prvih šest mjeseci života nekog djeteta, ako izbor nije dobar u tom trenutku, za mene je sve izgubljeno... Ne vjerujem zaista u projekt kojem bih se vraćao nakon neuspjelih početaka. Jer znam da me određeni smisao doziva u određenom trenutku, za određeni tip rasporeda riječi, i bez sumnje u skladu s mojim unutarnjim stanjem u tom trenutku, znam da možda imam jedan ili dva smisla koje mogu izvući, jednu ili dvije priče koje mogu napisati, i ako one

Pierre MICHON

NOVI PRIJEVODI

ne dođu tad, odmah, mislim da je to izgubljeno. Započeo sam, na primjer, jednu beskrajno dugu stvar, koja se događa u doba Revolucije, koja nije loša, iako je malo previše učena, ali ponestalo mi je energije, polet je splasnuo. Ako neki tekst nismo zgrabili za vrat kao konja kad krene, on se zaglibi. Jednako tako ne bih mogao zamisliti projekt koji bi me držao pet godina. Imam neki projekt, to traje dva mjeseca po priči, ako ima pet ili šest priča, potrajat će jednu godinu, ali ne može trajati duže, ah ne! Za mene je nezamislivo da se zakopam u jednu stvar tako dugo. Nemoguće! Flaubertova je tajna bila u tome da ne počinje odmah pisati. Dugo sanjari ispružen na divanu. Prepušta se nekoj vrsti usmjerene sanjarije, u kojoj njegova priča poprima oblik, i u trenutku kad može povezati unutarnje vizualne sekvencije, zapisuje elemente svojega scenarija. Imate li nešto slično u svojoj narativnoj invenciji? U početku, kad oblikujete neki fikcionalni projekt, postoji li trenutak imaginacije prije riječi u kojem izbijaju bujice slika, neka sintaksa unutarnjih vizualnih senzacija koje se nadovezuju jedne na druge? Naravno da postoji. Ali, zbog svoje unutrašnje ekonomije ne smijem ih zabilježiti u tom trenutku. Moram ih zadržati da lebde, kako bi proizvele smisao odjedanput, ali u procesu pisanja, čak ne ni u onoj fazi koja prethodi pisanju, da bi se to odjedanput kristaliziralo u tekstu. To su osobni izbori. Flaubert je stvorio mitologiju rada, ja sam sebi, kao i drugi, izgradio mitologiju ne znam čega, nekih starih trikova, kao što je nadahnuće, to je sve. Za njega, u njegovo doba, nakon romantičarskog vala, to više nije bilo moguće. Morao se predstaviti, ili zaštititi, drukčije. To su osobne ekonomije slike vlastitoga „ja“, možda, ili slike onoga „ja“ koje piše. Osim toga, znate, sva ta hagiografijska vulgata o Flaubertu, sva ta legenda o patnji, čijem je širenju on sâm mnogo pridonio žalopojkama tipa „ah, kako patim“, ja u to ne vjerujem previše! Zapravo, on je romantik. Radnik, priznajem, ali događalo mu se i to da cijeli dan provede ne radeći ništa, sanjareći, kao što ste rekli. On je romantik koji čeka bljesak, nalazi ga, i daje nam ga! Upravo sam ponovno pročitao Svetoga Julijana hospitalca i početak Gospođe Bovary. Bio sam ganut do suza. To je krajnje plemenito i nadahnuto. Može reći što god tko hoće, to ipak nisu tekstovi o apatiji, o ništavnosti svijeta, itd. Priznajem, ima i toga, ali to je svejedno tekst prepun sentimentalnosti i srca. To je činjenica koja je nestala s kritičkoga motrišta... S prvim Iskušenjem, ali osobito od romana Salambô, Flaubert svoje pismo usmjerava prema erudiciji i dokumentarnom radu. Novi postupak, postupak pisca istraživača, počet će u njegovu zanatu romanopisca zauzimati sve važnije mjesto, vodeći ga do sve opsežnijih istraživanja, do umnožavanja radnih bilježnica, dosjea s bilješkama. Mislim

105

106

NOVI PRIJEVODI

Pierre MICHON

da tu maniju, da se želi znati sve prije pisanja, uvelike dijelite s Flaubertom. Varam li se? Ne varate se. To je, naravno, pomalo neskromno, ali ako ima nešto što mi je zajedničko s Flaubertom, onda je to zaista lov na dokumentaciju. Čak i ako se, na kraju, i ne poslužim njome uvijek izravno, moram je imati. To je neka vrsta temelja i imam čitave bilježnice ispunjene dokumentacijom. Prikupljam dokumentaciju za sve svoje tekstove: to je istraživanje koje ponekad nema nikakve veze s tekstom..., ali fantastičan je užitak. Kaže to i sâm Flaubert: „Sve je to jako lijepo, ali čitati i skupljati dokumentaciju, to je pravi razvrat i blud.“ To je točno. Prava je naslada rad kad još ne pišete, ali kažete si: moći ću pisati zahvaljujući svemu tom znanju i tim preciznim riječima, tim točnim riječima. Trenutačno se bavim arheolozima, riječima iz područja arheologije: na primjer, ljudi iz te struke kažu „démol“, za njih je to materijal rušenja, demoliranja (démolition), ono što su stavili sa strane. Oni kopaju, stvaraju hrpe: to je „démol“. Dobro je znati što je to „démol“ u njihovu žargonu. Ta vrsta užitka za mene je apsolutno neopisiva. Mislim da je Flaubert osjećao isti užitak. Uostalom, to se lijepo vidi u njegovim pismima. Uvijek se brani: „Ah, ipak! Opet sam čitao sve one nemoguće stvari o religiji; reklo bi se da se spremam postati župnikom.“ Zapravo on u tome ludo uživa, i istovremeno želi da ga žale. Sve je to Flaubertova mehanika, on je čovjek užitka. Ponovno mislim na Sadea, koji je prisutan svugdje u Flaubertu, i na Hugoa, koji nije tako daleko od njih dvojice. Oni su ipak ljudi užitka..., vrlo često samotnog užitka, ali neviđenog užitka. Sva Flaubertova poricanja, sva jadikovanja o njegovoj patnji i muci pisanja skrivaju nevjerojatnu glad za užitkom: užitkom zbog kojega je zatvorio vrata, odrekao se žena, oslobodio se svega ostalog da bi se bacio na latinske autore, zakopao se u hrpe papira, svoje bilježnice, bilješke, svoje male tabele... i u iluminaciju svojih savršenih rečenica. Ono što traži čudo je proplamsaja jezika, želja da riječi počnu blistati i plamtjeti: on to naziva „plamenim iskrama“. Pitam se u čemu je razlika između Huysmansa i Flauberta. U tome. U „plamenim iskrama“. U Huysmansa se osjeća miris znoja, napora, nema nadahnuća. Tekst je bez sjaja, nije loš, čita ga se s užitkom, ali... osjeća se da u Flauberta ima rečenica zbog kojih se grčio od radosti i boli, u Huysmansa ih nema: on je dobar majstor. Teško je govoriti o tome, jer sam se tek jučer ponovno prihvatio Flauberta i to me ponovno čitanje tako potreslo... , ima u tome mnogo više od napora. To je tekst nadahnut od početka do kraja. To se može reći za Flauberta. I zbog toga su svi Flaubertovi oponašatelji doživjeli neuspjeh. Jer bilo ih je. Maupassant, Zola, Huysmans. Oni su imitatori. Čak i kad skreće prema nečemu drugom, Zola je oponašatelj, „usisač tuđih kotača“, kako bi rekli biciklistički trkači. Ima nekih Flaubertovih tikova koji se neprestano vraćaju kod Zole, poput „obuze ga neko uzbuđenje“, ili nešto slično. Mogao ih se osloboditi, ali nije, to su priznavanja duga.

Pierre MICHON

NOVI PRIJEVODI

No što reći o jednome drugom srodstvu, koje više ne pripada redu oponašanja, nego bi prije potjecalo od srodstva nadahnuća, bliskosti... Što Vas, Pierre Michon, dira kod Flauberta? Kad ste se u životu prvi put sreli s njegovim djelom? I što ga, po Vašemu mišljenju, razlikuje od drugih velikih majstora romana? To je vrlo teško definirati. Recimo, nedavno sam opet čitao Prousta, za jednu raspravu u Beabourgu, čini mi se. To mi je pružilo velik užitak i veliku radost, ali ipak manju nego jučerašnje čitanje Flauberta. Rekao bih čak jednu besmislicu: u Flaubertu ima nešto sirovo, nešto beskrajno kultivirano, ali što ipak ostaje divlje, neka vrsta jezika u kojem se nalaze svi diskursi, ali koji istovremeno ne popušta ni pred jednim. Flaubert prisvaja egzogene diskurse, ne-književna znanja, iscijedi ih kao neki plod, zadrži od njih nekoliko kapi, zatim ih baci. Dok u Prousta neprestano ima posve otvorenih skretanja u filozofsko, ili literarizirajuće literarno, u stilu fin de sièclea. Proust je inteligentan. Nije tako snažan kao Flaubert, jer je inteligentniji. To ne znači da je Flaubert bio glup, ali ima nečega grubog, bestijalnog kod Flauberta, što me podsjeća na Hugoa. To je vrlo čudno, ali ima nešto blisko između njih dvojice, istodobno neka vrsta moći koncentracije i svjetlosti, izvanredno zračenje u njihovim rečenicama... Kad je to uspješno, u Hugoa, jer u Hugoa, koji je bio vrlo produktivan, ima i mnogo otpada, mnogo više nego u Flauberta, ali Hugoova uspješna djela i Flaubertova uspješna djela imaju nešto slično. „Usnuli Booz“ mogao bi stajati uz Tri priče. Ima u njima nešto poput vjetra koji suši, zaista: djela prozirne jednostavnosti i savršene tehničke vještine, u kojima je oblik poput žara neke peći. Uzmite, na primjer, prvu stranicu Salambe... Vrlo dobro se sjećam trenutka kad sam prvi put čuo tu prvu stranicu Salambe. Bilo je to u osnovnoj školi u Creuseu, kad smo se, u lipnju, vratili s jednog „sata u prirodi“, jednoga dana kad smo išli tražiti cvijeće, ili ne znam što, po poljima. Vratili smo se u razred pred kraj poslijepodnevne nastave, i učitelj nam je tad obično čitao nešto iz književnosti. Bio je to poslijeratni učitelj, ali koji je zaboravio da smo u poslijeratnom vremenu. Vjerojatno je mislio da je još u dobu III. republike, i tako smo, dakle, taj put mogli čuti: „Bilo je to u Megari, predgrađu Kartage, u Hamilkarovim vrtovima...“ i zatim cijelu onu blistavu stranicu... To neobično djeluje kad vam je devet godina i uopće ne znate o čemu je riječ, ne znate ništa o Hamilkaru, ni o Kartagi, ni o književnosti, ni o čemu, a čujete to savršeno zapljuskivanje... zapljuskivanje nemilosrdnih slika, koje su djeca, sjećam se, očarano slušala. Bila su to seoska djeca, ja sam bio sin učiteljice. Uživali smo u toj silovitosti, toj žestini, jednog lipanjskoga predvečerja, nakon šetnje po poljima, pod suncem. Bila je to kruna, poput tutnjave groma, bila je to sva silovitost svijeta. U toj prvoj stranici Salambe, na gozbi plaćenikâ, i unatoč egzotičnim prenemaganjima i etnološkoj krami, osjeća se svojevrsno ispunjenje, neko čudo

107

108

NOVI PRIJEVODI

Pierre MICHON

brutalnosti i žudnje: to je, rekao bih, prizivanje u svijest prisutnosti svijeta, a nikako ne poništavanje svijeta. Na jednoj stranici, poput golemoga čudovišnog vatrometa, izbijaju svi apetiti čovječanstva. Ne samo tematski, nego supstancijalno, u vizijama, u samoj materiji riječi: u cijelom tom poglavlju sve je puno zubi, gladi, oskudice, silovanja, ubijanja riba, divljih zvijeri, antilopa, sve je puno klanja i užitaka... To je Sade. To je nastavak njegovih Sto dvadeset dana; to je cijela jedna filozofija užitka na djelu, u skraćenom obliku, sreća u zločinu, apsolutno..., ali to je Sade za malu djecu, Sade kojega se može čitati i u školi. Sade uznesen radom proze koja kod Flauberta u isti mah izražava odnos strasti, lude ljubavi prema književnosti, a istovremeno i strašnu odbojnost, nesavladivu mučninu pred glupošću, niskošću, pred klišejima i apsurdima, pred bezrazložnom okrutnošću, pred svim onim što jezik nosi, bez našega znanja... Da, postoji ta ambivalentnost u Flaubertovu odnosu prema književnosti i jeziku općenito. On voli samo književnost, a istovremeno je mrzi. Ali to je normalno. Kad uzdignete jezik na tu razinu savršenstva, na taj stupanj najvećega usijanja, bez sumnje znate da je ono što govori na vašemu mjestu Veliki Majstor, da je to smrt. Kad pišete tako, kroz vas struji smrt, i sigurno je da u odbojnosti, koju je Flaubert osjećao prema sebi i prema svojem pisanju, ima i toga; savršenstvo prolazi kroz svojevrsnu interiorizaciju Velikoga Majstora. Ne možete a da ne mrzite sebe zato što dajete glas tomu, a to je u pravom smislu riječi smrt u govoru. Izabrala i s francuskoga prevela: Bosiljka Brlečić, Zagreb

Jean ECHENOZ, Pariz (Francuska)

FLAUBERT U MENI POBUĐUJE APSOLUTNU LJUBAV Romani Jeana Echenoza dijele s Flaubertovim romanima jednaku upornost u potrazi za savršenom rečenicom, sklonost prema vremenskim vrtoglavicama, tajne jedne vješte i ludičke konstrukcije koja, iza manifestne priče, pokreće cijelu jednu sporednu arhitekturu latentnih narativnih mreža.*1Upravo me ta pretpostavljena srodnost navela da ga upitam što je Flaubert značio za njega. Pierre-Marc de Biasi: Vaše djelo upisuje se u povijest romanesknoga žanra i zbog toga bih želio znati kakav je Vaš odnos prema Flaubertu: Vaš odnos prema djelu kao čitatelja, ali i vaš odnos prema književnom radu, prema gotovo mitskoj figuri stila, onakvog kakav utjelovljuje Flaubert. Kakvu bliskost i eventualno kakvu distancu osjećate u odnosu prema tome velikom prethodniku? Jeste li ga otkrili rano? Jean Echenoz: Ne. Zapravo sam ga čitao vrlo kasno, zato što je pripadao obveznom školskom programu – u gimnaziji smo morali učiti njegove tekstove – a ja sam, u to doba, imao pomalo adolescentski refleks odbijanja svih tih propisanih autora. Sjećam se jedne zadaće koju su nam dali u školi, da, u krajnje kratkom roku, pročitamo Sentimentalni odgoj i Gospođu Bovary i da usporedimo dva glavna ženska lika, Marie Arnoux i Emmu. Ja sam se snašao tako da sam zamolio jednoga prijatelja neka to napravi umjesto mene. Taj prvi sastanak s Flaubertom sam, dakle, propustio. No, u biti sam imao pravo, ili sam imao sreću: to mi je omogućilo da se s njim sretnem u pravom trenutku. Zapravo sam, u klasičnoj književnosti, pisce koji *

Jean Echenoz: „Flaubert m’inspire une affection absolue“; razgovor vodio Pierre-Marc de Biasi, Le Magazine littéraire, broj 401, rujan 2001. J. Echenoz (1947.) suvremeni je francuski pisac, dobitnik Goncourtove nagrade za roman Ja odlazim (Je m’en vais, 1999.); na hrvatski su mu prevedeni i romani Ravel i Sijevanja.

109

110

NOVI PRIJEVODI

Jean ECHENOZ

mi danas najviše znače, kao što su Flaubert i Racine, otkrio kasno, baš zbog tog odbijanja. Mislim da sam Flauberta počeo čitati kad mi je bilo dvadeset osam godina, otprilike... Zapravo, to je čudno, nikad dosad nisam uspostavio vezu između ta dva događaja, ali sad to primjećujem, i sigurno nije riječ o pukoj podudarnosti: počinjem čitati Flaubertove romane i u isto vrijeme počinjem pisati, ozbiljno pisati, svoj prvi roman. I do tada sam, naravno, pisao, ali sam uglavnom ispisivao stranice, pravio sam bilješke za sebe, započinjao tekstove koje nikad nisam dovršio, itd. Ne znam je li Flaubert bio okidač, ili sam ga mogao početi čitati zato što se u meni nešto otvorilo, pokrenulo u vezi s pisanjem, ali ta su dva događaja sigurno povezana... To je čudno. Sjećam se da sam ga počeo čitati gotovo iz osjećaja dužnosti, i da se odmah, dok sam čitao, dogodio za mene jedan vrlo neobičan fenomen, jedan dojam koji me odonda više nije napustio, a prošlo je prilično mnogo vremena: trenutačna privlačnost, koja se osjeća od prvih pročitanih redaka, i koja, čini mi se, potječe od trajnog supostojanja nekoliko tonaliteta u njegovim tekstovima. Njegovo pismo može istovremeno sadržavati najproturječnije efekte, kao što su ironija i plemenenitost, preciznost i nejasnoća ili neodređenost, hladnoća i oduševljenje... sa stalnim izmjenjivanjem tih registara, koje čitatelja uvlači u nevjerojatan niz emocija. Taj fenomen djeluje poput omamljujućeg sredstva o kojemu odmah postajete ovisni: ne možete više prestati čim ga prvi put uzmete... Prije nekoliko godina, na primjer, jednoga ljeta, palo mi je na um, tek tako, da ponovno pročitam nekoliko stranica Bouvarda i Pécucheta, nasumce, samo radi užitka, bez i najmanje namjere da ponovno ozbiljno uronim u Flauberta, čak ni u taj roman. No, nisam uspio odoljeti: tih nekoliko pročitanih stranica odmah me je navelo da opet počnem čitati roman od početka, i nisam mogao prekinuti prije nego što sam ga pročitao do kraja. To je poput zupčanika. Počevši od najmanjeg uzorka, kojega se prihvatite tek tako, nasumce i slučajno, prijenosni zupčanik se pokrene i uhvaćeni ste u Flaubertov mehanizam, koji vas više ne ispušta do posljednje riječi teksta. Ne možete se izvući iz njega, i osjećate da vam to čini dobro. Ali naravno, kad kažem jedna stranica izabrana nasumce, to nije posve točno. Zapravo, i ne znajući, u tim trenucima usmjeravate se uvijek prema jednom djelu prije nego prema nekom drugom. Flaubertovi su tekstovi svjetovi. Čini mi se da u životu, na neki način, ima faza kad su vam potrebniji Bouvard i Pécuchet, ili pak Gospođa Bovary, Sentimentalni odgoj ili Tri priče. To je stvar okolnosti i vlastite naravi. No, koje god djelo izabrali, činjenica je da je između kratkog ulomka uzetog slučajno, i cjeline djela, odnos kod Flauberta uvijek vrlo osobit. To me kod njega možda najviše zadivljuje: narav njegova pisma, mogli bismo gotovo reći „fraktalna“. Značajke njegova stila, njegove ravnoteže i neravnoteže, mogu se uočiti na skali dijelova, poglavlja, odlomaka, rečenica, čak i najkraćih rečenica. Mislim, na primjer, na onu posljednju rečenicu „Herodijade“, na odsječenu

Jean ECHENOZ

NOVI PRIJEVODI

glavu Ivana Krstitelja, koju dvojica prorokovih učenika, pošto ga je Herod dao ubiti u tvrđavi Maheront, odnose u Galileju. Ta završna rečenica, kojom se istodobno završavaju i ta priča i zbirka Tri priče, ima samo devet riječi: „Kako je bila jako teška, nosili su je naizmjence“ („Comme elle était très lourde, ils la portaient alternativement“). To je, dakle, krajnje kratka rečenica, prozaična i gotovo beznačajna, ali koja istodobno objedinjuje sve osobine Flaubertova pisma: to je kao prvo hladna, škrta, ali i plemenita, bogata rečenica, vizualna, gotovo kinematografska; to je tragična i ironična rečenica, puna prikrivenih, neizrečenih misli; osim toga, to je rečenica koja je gotovo provokacija, jer djeluje tako neumjesno, deplasirano, nedovršeno (zaista je vraški izazov završiti tako jedan tekst!) i istovremeno, pogledamo li je pobliže, to je sjajno konstruirana rečenica. „Comme elle était très lourde“ 1 2 3 4 5 6, šest slogova u pet riječi – „ils la portaient“ 1 2 3 4, četiri sloga u tri riječi – „alternativement“ 1 2 3 4 5 6, šest slogova u samo jednoj riječi: savršena ravnoteža koja jukstaponira dvije stope od deset slogova (6 – 4 i 4 – 6) i smjelo završava prilogom, i to doslovno beskonačnim prilogom, koji je sâm dugačak kao polu-aleksandrinac. Za mene je to poput malog uzorka svega što je na djelu u romanima. Čini mi se da je supostojanje posve oprečnih registara – hladnoća, škrtost, ironija, plemenitost, humor, itd. – jedna od značajki Vašega pisma: to je sigurno nešto što Vas približava Flaubertu, iako ste, po drugim aspektima, možda romantičkim, ponekad sličniji mladom Flaubertu nego romanopiscu velikih impersonalnih tekstova. U svakom slučaju Flaubert, za mene, ostaje apsolutni uzor. On u meni pobuđuje neku vrstu apsolutne ljubavi, koju čitanje njegove korespondencije još pojačava, i to ljubavi koju, rekao bih, ne osjećam ni prema kojem piscu. Ni s jednim drugim nemam isti odnos, ne bih rekao sinovski, to bi bilo malo prejako, ali zapravo da, to je upravo to: nježan, afektivan odnos. Pokušao sam, ponekad, aludirati na to u svojim tekstovima. U posljednjoj knjizi koju sam objavio, u jednom trenutku dok sam je pisao našao sam se u onoj banalnoj situaciji u kojoj jedan lik mora otići i neko vrijeme moramo zaboraviti na njega, i nisam znao kako to izvesti. Pomislio sam da bih se mogao osloniti na nekoliko rečenica koje pripadaju najslavnijim Flaubertovim rečenicama, to su rečenice na samom početku četvrtog poglavlja trećeg i ujedno posljednjeg dijela Sentimentalnog odgoja, i koje u samo nekoliko riječi sažimaju deset ili petnaest godina života junaka romana, Frédérica Moreaua: „Putovao je. Iskušao je sjetu putničkih parobroda, hladna buđenja pod šatorom, vrtoglavicu pred krajolicima i razvalinama...“ Uzeo sam, dakle, te dvije rečenice, promijenivši nekoliko riječi, prilagodivši malo formulaciju kontekstu svoje priče, i uklopio ih u svoju naraciju. Za mene je bilo jasno samo po sebi da će čitatelji koji naiđu na to

111

112

NOVI PRIJEVODI

Jean ECHENOZ

odmah uočiti tu igru s tekstom na koji upućujem: da će shvatiti kako je riječ o namigivanju, o aluzivnom znaku prijateljstva, o diskretnom obliku odavanja počasti. No, dogodilo se da je dnevnik Le Monde, nakon izlaska romana, objavio pismo jednoga čitatelja koji me otvoreno optužio da sam plagirao Flauberta, ne obazirući se na najelementarnija pravila intelektualnog, književnog i umjetničkog vlasništva... A bilo je to samo javno odavanje počasti, u kojemu nije bilo ničeg skrivenog, i koje se odnosilo na jedan ipak vrlo poznat odlomak... Mislim da su imali pravo uhvatiti Vas na djelu (s rukom u tuđem džepu)! Trebalo bi to isto učiniti i Flaubertu, koji se nikad nije ustezao od toga da potkrada svoje prethodnike i svoje suvremenike. Znate li da je svoju glasovitu rečenicu: „Bilo je to poput neke prikaze...“ maznuo svojem prijatelju Du Campu? No, ozbiljnije govoreći, ostavimo li po strani citate i namigivanja, kad je riječ o narativnoj tehnici ili stilu, u kojim je bitnim točkama Flaubertovo pismo predstavljalo putokaz u Vašemu radu? Mislim da bi to prije svega bilo pitanje ritma, sinkope, organizacije rečenice, odlomka, poglavlja, itd. Za mene je to jedna vrst uzora u pisanju, i zatim stalna briga o prozi, pitanje asonanci, kontrola i doziranje električnih pražnjenja do kojih može doći između riječi, između slogova... Događa li Vam se to da, kao što je radio Flaubert, glasno pročitate neku napisanu re čenicu kako biste procijenili njezin ritam, da biste je čuli u njezinu govornom obliku? Ne, nikad. Imam dojam da mi je dovoljno pročitati je očima, možda nisam u pravu. Ne. Tiho čitanje, u sebi, dovoljno mi je za to, a osim toga za mene problem ritma nije samo pitanje daha, dikcije. Igra s gramatičkim vremenima, na primjer, barem je jednako toliko važna. Čini mi se da svako gramatičko vrijeme ima vlastitu brzinu, i da u osnovi sustav gramatičkih vremena funkcionira na neki način poput mjenjača brzina u automobilu; glagolska vremena igraju odlučujuću ulogu u postupcima ubrzavanja, usporavanja, ponovnog započinjanja, pokretanja. Ima narativnih padina koje se mogu svladati samo u prvoj brzini, i dijelova na kojima se može juriti u petoj brzini, kao na autocesti. Osim toga postoji i vožnja unatrag... Flaubert, naravno, nije raspolagao tom analogijom, ali jasno se osjeća da je bio osjetljiv na taj gotovo fizički učinak glagolske sintakse, i da je kod njega neprestano prisutna igra s instrumentalizacijom gramatičkih vremena. A što se tiče genetičkog aspekta, jeste li romanopisac koji unaprijed priprema scenarije? Razrađujete li, kao Flaubert, planove prije nego što počnete pisati neku priču? Ili se

Jean ECHENOZ

NOVI PRIJEVODI

pak, poput nekih drugih pisaca, bacate na pisanje bez knjige režije, prepuštajući se nadahnuću, spremni izložiti se opasnosti da sve morate preraditi pišući uzastopne verzije? Zapravo radim tako da spajam oba ta načina. Što se tiče bacanja na pisanje samo tako, bez pripreme, to ne radim. Ne vjerujem u nadahnuće nego u upornost, a to je i Flaubertovo mišljenje. Dakle, maksimalno se osiguravam. Imam plan i razrađujem uzastopne verzije. Ne bih mogao početi pisati roman kad ne bih donekle točno znao sve što će se događati, iako sebi uvijek ostavljam dovoljno područja neizvjesnosti kako bih sačuvao mogućnost da iznenadim sama sebe. To su planovi u kojima jedno poglavlje može stati u tri rečenice akcija, a zatim drugo na pet stranica, sa zamecima opisa, dijaloga... No, bez obzira na to jesu li pojedinosti svakog trena ostale izložene sažeto ili su već malo podrobnije razrađene, cjelina ipak mora činiti svojevrstan most prebačen s jedne na drugu obalu, između početka i kraja knjige. Što se toga tiče, mislim da, kao i Flaubert, pripadam obitelji pisaca koji imaju scenarij. No, s druge strane, čini mi se da je Flaubert u svojem radu napredovao tako da je uvijek pisao samo jednu verziju, poglavlje po poglavlje, stranicu po stranicu, rečenicu po rečenicu, približavajući se svaki put što je moguće više konačnom rezultatu. To nije moj slučaj. Kad je moj početni plan dovršen, uvijek radim na otprilike jednak način. Imam četiri ili pet uzastopnih verzija za svaku knjigu. Istovremeno, na prvoj verziji koju dovršim, ne radim sustavno, po redu. Ovisno o danu ili trenutku, mogu poželjeti da radim prije na ovom ili onom odlomku. Dakle, za razliku od Flauberta, ja ne radim slijedeći redoslijed scenarija, i ne dotjerujem neku stranicu sve dok nije posve zadovoljavajuća. Kad sam jedanput napredovao u odnosu na prethodnu verziju, ako procijenim da sam dovoljno napredovao, čak i ako znam da to još nije najbolje, nastavljam priču, ostavljajući si vremena da poslije sve ponovno pogledam i pokušam precizirati stvari, preraditi ovaj ili onaj detalj, da bude bliži onome što želim. Te mogućnosti vraćanja, uzastopnih dotjerivanja, dopuštaju mi također, barem se tome nadam, da postupno napredujući uspostavim sve preciznije mostove ili jasnije linije između različitih prizora, različitih riječi, svojevrsnih unutrašnjih rima, odjeka, igara ili mreža koje se malo pomalo ocrtavaju pri pisanju, na primjer, od jedne do druge verzije. I tu, naravno, opet nalazimo Flauberta: u najtajanstvenijim aspektima naracije njegova je umjetnost uvijek uzor. Izabrala i s francuskoga prevela: Bosiljka Brlečić, Zagreb

113

OGLEDI

JOSIP KRAJAČ Janko Polić Kamov i filozofija apsurda

116

MIODRAG KALČIĆ Postistinski roman (S. Drakulić: „Mileva Einstein, teorija tuge“)

133

115

116

Josip KRAJAČ, Opatija

JANKO POLIĆ KAMOV I FILOZOFIJA APSURDA (J.P.K. /1886. – 1910./: Isušena kaljuža)

„Kao i Mučnina, Stranac antedatira fenomenološki roman, a jednako bismo mogli reći i za Isušenu kaljužu; kako antedatira početak modernoga – fenomenološkog hrvatskoga i europskoga romana. Jer se Isušenom kaljužom roman apsurda života već početkom dvadesetoga stoljeća ogledao u zbilji hrvatske književnosti, a tako i na stranicama europske književnosti. Problem je samo u tome što je Isušena kaljuža objavljena pola stoljeća kasnije; pisana je od 1906. do 1910., a objavljena 1957. godine... A. Camus piše Stranca 1942.“

1. Pobuna anti/junaka kao odgovor apsurdu života Toplak razumno, zbunjen izokrenutom realnošću, osjeća apsurd osobnoga bivanja, osjeća se ništavnim; nekako postupno od čovjeka postaje bićem nižega reda, zoomorfno biće, pa stvar, pa riječ – kao samo i već pojam svega toga. Toplak osobnom preobrazbom potvrđuje i ironizira biblijsku poruku: „Jedanput bijaše riječ i riječ postade tijelo. I opet će tijelo postati riječ.“ (Ik, 151) Kamov čini sve da tijelo postane riječ. I u tom izvrtanju i Biblije i vlastite ideje o smislu ili nesmislu života, o apsurdu čovjekova postojanja, Kamovljeva riječ jednako tako doživljava reverzibilnost smisla zbilje i ironije; postaje govorom izvrnutih leksičkih slijedova i izvrnutih semantičkih značenja. Njegov se literarnojezični izraz, kao i tijelo i psiha, nepo-

Josip KRAJAČ

OGLEDI

slušan naslijeđenoj konvenciji devetnaestoga stoljeća, oblikuje drukčijim. Izrazom modernoga kazivanja (i čina!) Kamov se uključuje u prethodnicu moderne književnosti, kakva se rađa u europskom kulturološkom i umjetničkom miljeu na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Ne može se ne zamijetiti da se stvarnost dvadesetoga stoljeća ogleda u Kamovljevu diskursu kao strah, besmisao i ništavilo: „Bojim se strasti i – psovke. Samoga sebe... Ja sam strašivica.“ (Ik, 451) Pri tomu lik doživljava psihičke traume i preobrazbe, „jer sam izašao iz jednog raspoloženja, dojma, uzrujavanja i straha i samo dozivam sve u pamet.“ (Ik, 284) Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) Toplak se osjeća, kao što će se osjećati Kafkin Gregor Samsa, fizički raspadnutim, amorfnim bićem; „Zaudaraše ko strvina, ali ne bijaše još mrtav; kretaše se ponešto, ali prestajaše biti živ. A oblačna atmosfera bijaše poštrapana svjetlom ferala i tišina romonom kiše i makar bijaše kaljužina i nebo i zemlja, svjetlo izgledaše bara na čistini i tišina govor u romonu... Izvukoše ga napolje... Arsen bijaše ko odijelo... Izgledaše sam sebi nekaka umjetna karikatura, pajacl, sastavljen od komada njegovog tijela.“ (Ik, 143) A najgore je pri tomu što se Toplak osjeća nemoćnim i prepušta se takovu stanju, dapače, ponekad osjeća to izvanjsko kao produžetak svoga unutarnjega htijenja. „Slušaj, rekao je jedamput jedinoj Jelki. Ne smijem poći napolje i ne smijem otvoriti prozora. Ja sam ko gamad: čistoća me ubija.“ (Ik, 151) U razmišljanju o vlastitu subjektu Toplak društveni milje pretače u vizualnoauditivne percepcije materijalnoga svijeta. I to što Toplakov subjekt prolazi fazama dehumaniziranja: od animalnoga do amorfnoga, samo je slika čovjeka, a postaje iskrivljenom, reduciranom i karikaturalnom kao povanjšteni odraz promjene svijesti, rastvaranje ličnosti kao subjekta. Svjesno, pak, Toplaka progoni misao koja govori o sudaru vanjskoga i unutarnjega u njemu: „Taman tako. O bludu nikada u kući riječi; među drugovima to je zanosni razgovor.“ (Ik, 108) „(...) spustih se na dno, gdje bijaše grijeh i gdje misli bijahu zlodjelo.“ (Ik, 139) Toplakov svijet svijesti pada iz apsurda u apsurd, pada na dno, kamo ga je gur-

117

118

OGLEDI

Josip KRAJAČ

nula okrutnost realnoga svijeta. Kamov umuje kako je sve beskorisno, kako je sve suvišno, a on postaje čovjekom kojemu je i samoubojstvo razumljivo i gdje se svima oprašta. Time postaje besmislena i sama individualnost, pa Kamovljev Toplak postavlja upitnom vlastitu etiku naspram socijalne etike. Činjenice ga zbunjuju jer i taj kaos misli prihvaća kao izvjesnost svojega bića. „Došav na dno, vidiš ovako, osjetih se raskomadan. Pričini mi se tada da sam došao do svrhe, kulminacije života; da sam doživio svoj život.“ (Ik, 133) Njega muči problem moralne snage! Te on, sebi i drugima, u bunilu razlaže što je dno s prosudbom o slobodnoj misli kao zlu i što je sloboda („kad se uspeh“) iznad toga dna, kada je misao dobrota i sloboda: „Ali, kad se uspeh, bijaše velika dobrota misli... Kad pristupih djelu...“ (Ik, 139) Međutim, kada u iracionalnom, alkoholiziranomu i haluciniranom stanju, u tuberkuloznoj vrućici i agoniji Toplak vidi svoj subjekt ništavnim, apsurdnim, postavlja upitnom i egzistenciju subjekta. U tom kontekstu iracionalnosti objektivizira ništavnom i svoju relaciju prema obitelji i svijetu. „Jest: njima bijaše stalo do njegova života ko do svakog predmeta u kući. Ne od puste ljubavi prema njemu, nego pred užasom umiranja, pred tajnom, što je nosi problem života... pred smrću koja na mrtvacu postaje živa realnost i ti je pipaš.“ (Ik, 149) Toplakov je subjekt, kao cjelovita ličnost, na putu sve dubljega nestajanja: putuje iz realanoga u irealno, u apsurdno stanje. Takav je i njegov tijek svijesti; sintaksno uređen, ali su na razini povezanosti sintakse i semantike pobrkani govornici: pobrkana je relacija subjekta i naratora. „Srsim se!“, to je Toplakov odgovor na sve ono vanjsko, na apsurd života i na apsurd morala kaljuže koja je ušla i u njegovu psihu. Toplak se pobunio. Albert Camus, autor u čijemu diskursu iščitavamo filozofiju apsurda, kaže da se apsurdu suprotstavlja pobuna, kao jedini smisao besmislu. Kamovljev se junak buni. Protiv

Josip KRAJAČ

OGLEDI

čega se buni Kamov? Protiv građanskoga lažnoga morala, protiv društvene i kulturne ustajalosti, protiv neangažirane (tako bismo mogli reći) književnosti; protiv apsurda i čovjekove neslobode; protiv okrutnoga vremena i zagubljenosti vlastitoga subjekta u njemu; buni se, dakle, njegov vlastiti organizam u kontekstu općega besmisla političko-sociološke destrukcije, lažnoga miljea i kulturološkoga učmaloga stanja. Kamovljev Toplak suprotstavlja se društvu koje uništava individualnost i humanost u čovjeku: Valjda je i Kamov naslutio „diktaturu razuma“, kako to kaže Dževad Karahasan za Georga Büchnera,1 „diktaturu razuma koja će uslijediti u njegovomu dvadesetomu stoljeću i totalitarno nastojanje da se cijelog čovjeka reducira na razumno konstruiran stroj“; protiv takvoga se ne/razuma buni Kamov. Kamovljev se junak želi osloboditi dogmi koje mu je u odrastanju nametnuo građanski moral. Kao umjetnik, želi se osloboditi konvencija koje su ukalupile građansku umjetnost. To bi značilo osloboditi se duševno, ali Toplak osjeća potrebu osloboditi i tijelo. Tijelo između duhovnoga i stroja, stanja kojim ga guši novo industrijsko doba. Upravo je tijelo Toplakova opsesija. Problem tijela u Toplaka i općenito književnosti dvadesetoga stoljeća izrasta usporedo s frojdovskom i lombrosovskom psihoanalizom i samoanalizom; tijelo postaje primat i movens ljudskoga bića. Dugo je ideologija tijelo ostavljala nijemim i ustupala mu sekundarno značenje, a primat se pridavao duhovnome. To osjeća Kamov, i onda kao prosvjed otkriva tijelo u zbilji, i drukčijim otkriva tijelo u umjetnosti („koitus pogazi stihovanu ljubav“). (Ik, 107) Kamov tijelu istovremeno daje biblijsku i fukoovsku moć govora: „I opet će tijelo postati riječ.“ (Ik, 151) Kamovljevo „tjelesno“ ruši norme građanskoga morala. Na tim zasadama građen je Kamovljev diskurs, napose oprimjeren romanom Isušena kaljuža, koja kao djelo protoavangarde nadrasta nejasno posredno govorenje i progovara neposrednim rijekom. „S mene je već izvaljena jedna gromada predsuda, praznovjerja, i mračnosti. I čini mi se da je to jedino što me je tištilo i omrčivalo čađom i dimom svijetli uspon i let misli... Meni laska što sam bezvjerac, ateist i heretik.“ (Ik, 317) Tako se Toplak osjeća slobodnim te može djelovati i živjeti prema svojim načelima. Uostalom, to i jest za Kamova istinska pobuna protiv apsurda života. Arsen Toplak u svojemu je oslobađanju prekoračio granice; svega se nastojao osloboditi i živjeti na, dotada (pa i tada!), neprihvatljiv način. Zbog toga dolazi u sukob s obiteljskim pravilima ponašanja i s konvencijama društva. Pri oslobađanju 1

Dž. Karahasan, Dnevnik melankolije, Zenica, 2004., str. 140. Georg Büchner bio je vrlo plodan i vidovit pisac devetnaestoga stoljeća (1813. – 1837.), koji je, kao i Kamov, živio tek dvadeset četiri godine.

119

120

OGLEDI

Josip KRAJAČ

tjelesnoga Arsen percipira seksualni život bez predrasuda; sve je dopušteno i sve je moguće, pa i njegov seksualni život prolazi fazama destrukcije i perverzije. On, bolestan i alkoholiziran, često pada u delirično stanje iz kojega izlazi slomljen fizički i duševno ili ne izlazi – traje u halucinaciji. U njega krizu raspada duševnoga stanja pothranjuje kriza tjelesnoga stanja, i tako u krug. „One hladne, pomodrjele boje sutona i sobe, u koju ne dopire sunce s koje se ne vide nebesa, pričiniše mi se ko podočnjaci jedne velike besanice bez prilega, boli, bez plača, teturanje bez pjanstva. I onda odmah – ko da sam ja bio ti podočnjaci na suhoj, isprljanoj atmosferi.“ (Ik, 416) Kamovljev je diskurs slika apstraktnoga slikarstva, nefigurativnoga slikarstva u kojemu se „portret“ raspada u amorfnost koja je izvan samoga lika. Arsenov se lik raspada usporedo s raspadom vlastite svijesti. 2. Filozofska relacija Janka Polića Kamova i Alberta Camusa „Njezino je lice nekud zastalo podalje od mene i ruka se vanredno zabijelila u mraku. ‘Crna pleća i bijela kupola...’ preletjelo mi nad tim svijesnim priviđenjem i odmah je i njezino lice problijedilo. Odsada sam često osjećao ovo bijelo u tami i stajao pod dojmom bijelih kostura i crnoga groba.“ (Ik, 261) Kamovljev Toplak vanjski svijet doživljava svijetom akromatskih slika i to ga čini apatično melankoličnim, tjeskobnim, kao što će Camusova Mersaulta bjelina, sunčano blještavilo i tišina učiniti razdražljivim. „Pokraj lijesa bila je arapska bolničarka u bijelom haljincu (...) Umarao me odsjev svjetla na bijelim zidovima.“ (9, 11)2 Vanjska se atmosfera, dakle, uvlači u nerve i Mersaultu i Toplaku. Arsen postaje svjestan svojega ništavila, totalne praznine u materijalnom svijetu; dapače, ni materijalnoga svijeta gotovo više nema i u tom je besmislenom svijetu on sam. „Gledah se sam, ostavljen, odbjegnut, i pomislih na trešnju, propadanje, ništavilo. Nijesam li bacio bombu u hram ljudski koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama.“ (Ik, 417) U Kamova – u Toplaka raste strah zbog raskoraka između prisutnosti čega i raspada čega. A cijelo se njegovo umno rasuđivanje poticalo novom izvjesnom filozofijom apsurda koja se već bogato osjećala u „zraku“ Europe. Arsen odrastanje doživljava borbom tjelesnoga i duševnoga; kao „misaoni uspon“, ali i kao „psihičku dekadansu“ ili „uspon spolovila i propad duševnosti“ (Ik, 310), „ja postajem tajanstven, uvučen, mrk. Pjevam pjesme – za sebe, mislim – u sebi; živim – od sebe. Apstrakcija postaje konkretnost, otvorenost, poništavanje i 2

A. Camus, Stranac (preveo D. Smičiklas), Zora – GZH, Zagreb, 1976., str. 9, 11.

Josip KRAJAČ

OGLEDI

mir erekcija.“ (Ik, 310) I baš kad se, u svome umovanju, Toplaku čini da se našao, da se prepoznaje, da se zadržao za sebe, on se gubi, ne prepoznaje se. Umovanjem lavira Kamovljev subjekt (bordiža Kamov!) između racionalnoga i iracionalnoga. „Njegove misli poput vida privikoše na mrak“ (Ik, 188), ali bi i plakao u misaonom zanosu... „kad bi razgovorima zabrodio po kaljuži kojoj nadjevaše ime psiha.“ (Ik, 188) Tako Kamov pretječe Camusa; Toplak je prethodnik Mersaultu3. I ono što će za Camusa značiti: napetost i grč u govoru pjesnika te pobuna protiv stvarnosti (umjetnost je ćuška stvarnosti!), to bijaše Kamovljeva poruka Isušenom kaljužom, Psovkom, Ištipanom hartijom..., Tragedijom mozgova. Obojica smatraju da umjetnost treba razjasniti stanje apsurda. I obojica od umjetnosti, osim estetske vrijednosti, očekuju i onu etičku, a u objema je komponentama bit –čovjekova sloboda. Akcije koje u stanju apsurda čini i situacije u kojima se nalazi Mersault4 prisutne su i u Toplakovu stanju i činu. Nakon primitka obavijesti o majčinoj smrti Arsen je ostao hladan. „U prvi je mah ostao silno hladan. Brzojav je glasio: ‘Majka umrla od kapi.’ On se dapače trudio da osjeti žalost, u tu svrhu prikazivao u mašti konac njezinog života što užasnijim; stao se dapače upuštati u egoistički sentimentalizam: Sam, bez kućišta, bez ognjišta, bez svega...? Ali ostajaše suh i, unatoč dozvanih predodžaba, njegovo unutarnje shvatanje bijaše tupo. Ali kad je odgovorio Mariji (!): ‘Majka je od kapi umrla’ stao mu je glas plakati... on je prosuzio najprije radi – sebe.“ (Ik, 179) Racionalno, pak, za vanjski svijet Toplak ne nalazi razumijevanje, prezire ljude oko sebe, ironičan je prema njihovim sitnim nesrećama, postaje ravnodušan prema svima oko sebe. Dapače, u svojoj duševnoj izoliranosti, s obzirom na to da je u stanovitoj inicijaciji postavio kontakt sa smrću majke, prema ostalima bijaše „ohol do prezira“. (Ik, 180) Uza sve napore svoga subjekta u relaciji prema stvarnosti, i nakon svih duševnih relacija s majkom, i na rubu svega toga, nakon uzdizanja majke u visine, on završava misao o majci apsurdom, besmislom. On bez nje osjeti slobodu jer je majčin odgoj Arsena zaduživao i činio ga neslobodnim. I Mersault se, kao i Toplak, hladno odnosi prema majčinoj smrti: „Danas je majka umrla. Možda jučer, ja ne znam. Primio sam brzojavku iz ubožnice: ‘Majka umrla, pokop sutra. Iskreno saučešće.’ To ne znači ništa. Možda je to bilo jučer.“5 3

J. Polić Kamov Isušenu kaljužu piše 1906. – 1910., a izdana je tek 1957. A. Camus piše Stranca 1942. H. Slakoer/H. Slochower, „Kamijev ‘Stranac’; Tiho društvo i ekstaza gneva“, u: Psihoanaliza i književnost (priredio Ž. Martinović), Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985. A. Camus, Stranac, ibid., str. 7.

121

122

OGLEDI

Josip KRAJAČ

Mersault ubija, Toplak ne ubija, ali razmišlja o samoubojstvu, dakle, čini „pasivni zločin“, jednako kao što H. Slakoer kaže za Mersaulta; Mersault je u zatvoru fizički nasrnuo na svećenika ispovjednika („...nešto je samo prsnulo u meni. Počnem vikati... Zgrabim ga za ovratnik njegove mantije. Izlijem na njega sve što mi je bilo u dubini srca.“6 I Arsen nasrće na kuma; u pijanom je stanju udario kuma-svećenika. Mersault sudjeluje (biva sudionikom) u prijateljevu nemoralnom činu prema njegovoj djevojci; Arsen nagovara prijatelja Marka (biva sudionikom) da učini nasilje nad svojom djevojkom. Slično se događa i sa začetkom otuđenja. Uzrok otuđenja počinje u obojici likova već u djetinjstvu na relaciji otac – sin: Arsen ne želi biti kao njegov otac, u svojim osjećajima ne prepoznaje svojega oca; Mersault, pak, uopće ne poznaje svojega oca. Obojica likova reduciraju komunikaciju s vanjskim svijetom: Arsen svjesno izbjegava razgovor sa svijetom, ne sluša sugovornika, ne odgovara sugovorniku jer ne želi proširivati razgovor. „Govorim vrlo malo. Obično ne znam što da odgovorim, jer ne slušam. Ne protuslovim nikada da ne zavlačim razgovor; ne odobravam da ne razglagoljam govornika. Ja sam pasivan.“ (Ik, 450) I Mersault je pasivan, u mrtvačnici odgovara samo: da, ne...7. Jednako je takve reducirane komunikacije u sudnici: „Zato što nemam nikad bogzna što reći. Onda šutim.“8 Kamovljev Toplak i Camusov Mersault pobunjene su ličnosti, a njihova pobuna izrasta kao odgovor na apsurdno stanje koje im nameće društvo. Oni su otuđeni. No, i njihova je pobuna određeni apsurd njihove svijesti. Tako se obojica likova obrću svijetom filozofije apsurda. Arsen Toplak i Mersault apsurdni su junaci, a njihovi autori, Kamov i Camus, junaci su strasti za istinom i slobodom. Očito je to da je Toplak, našavši se u situaciji apsurda života, u filozofiji apsurda reakcijom pretekao Mersaulta... (Podsjetimo se: Camus je Stranca pisao 1942., a Kamov je Isušenu kaljužu pisao 1906. – 1910.) I dalje, kako kaže Ihab Hassan: „Kao i Mučnina, Stranac antedatira fenomenološki roman“9, a jednako bismo mogli reći i za Isušenu kaljužu; kako antedatira početak modernoga – fenomenološkog hrvatskoga i europskoga romana. Jer se Isušenom kaljužom roman apsurda života već početkom dvadesetoga stoljeća ogledao u zbilji hrvatske književnosti, a tako i na stranicama europske književnosti. Problem 6 7 8 9

Ibid., str. 88. Ibid., str. 8. Ibid., str. 51. H. Ihab, Komadanje Orfeja (prijevod s engleskoga Lj. Lovrinčević), Globus, Zagreb, 1992., str. 147.

Josip KRAJAČ

OGLEDI

je samo u tome što je roman Isušena kaljuža objavljen pola stoljeća kasnije; pisan je od 1906. do 1910., a objavljen 1957. godine. Kao potkrepu da je riječ o novomu hrvatskom romanu, navodim tezu povjesničara i teoretičara književnosti Krešimira Nemeca, koji (govoreći o hrvatskom romanu dvadesetoga stoljeća) za Isušenu kaljužu kaže: „Po stupnju, kvaliteti i količini inovacija to je, bez sumnje, jedno od ključnih djela u povijesti hrvatskoga romana.“10 3. Destrukcija komunikacije kao čin filozofije apsurda Kaljuža je materijalno-kulturološki svijet Toplakova miljea, ali kaljuža je, osjeća Toplak, i duhovno u njemu, njegova vlastita psiha. On tako svoj subjekt doživljava smještenim u dvostruki ponor; jedan je ponor onaj u koji ga uvlači okolina, koji on prevladava i snagom htijenja izlazi iz njega; iz onoga drugog se ponora teže izlazi jer ga onamo (u njegovu psihu!) uvlači bacil tuberkuloze i s njim je „bez svijetlog ideala“: „Bolest ga povuče u se, jer ona ga odijeli od svijeta. Bolest ga baci u rasuđivanje“ (Ik, 93). Toplak takav, bolestan, postaje cinikom prema okolini, a to ga na svojevrstan način čini slobodnim. No, upitan mu je njegov „položaj u masi“ (Ik, 276) i osobnu relaciju prema svijetu osjeća destruiranom. „Ja s gazdaricom nisam nikako općio. Izmjenjivasmo pozdrave i ja sam prolazio i mimo nje i mimo njezine kćeri i mimo njezinog muža i mimo stanara ne pogledavši ih, kako se i prolazi pokraj klupa, kuća i predmeta koje si jedamput vidio i za koje znaš da se nisu mogli ni u čemu bitno promijeniti.“ (Ik, 265) Očito Toplak svoju komunikaciju sa svijetom reducira izravno i posredno. Slično čini i Sartreov Roquentin: „Ali ja živim sam, potpuno sam. Nikada se ni s kim ne razgovaram; ne primam ništa, ne dajem ništa... No da li se s njom zbilja razgovaram?... Jedva da izmijenimo koju riječ. Tȁ čemu?... Kada čovjek živi sam, više ne zna ni to što znači pripovijedati:“11 Dakle, i Kamov i Sartre osjećaju suvišnost riječi; njihova komunikacija slična je komunikaciji njihova suvremenika slikara Duchampa, koji, kako navodi Breton u Mladenkinom svjetioniku, kaže: „Čim počnemo stavljati naše misli u riječi i rečenice, sve se iskrivljuje... Jezik ne vrijedi ništa – služim se njime jer moram, ali u njega nemam povjerenja“..., i uvijek govori prijateljima: „da“.12 Eto, takvom biva i komunikacija Kamovljeva Toplaka. 10 11 12

K. Nemec, Povijest hrvatskog romana (od 1900. do 1945. godine), Znanje, Zagreb, 1998., str. 60. J.-P. Sartre, Mučnina (preveo T. Ujević), NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1983., str. 13, 14. H. Ihab, Komadanje Orfeja, ibid., str. 234.

123

124

OGLEDI

Josip KRAJAČ

Zatvaranjem svojega subjekta Arsen Toplak osjeća otuđenje od svih. No, Arsen, nažalost, apsurdnu relaciju prema svijetu ne zaustavlja na tome. U svojim perturbacijama uma postaje opasan za svijet oko sebe; u njega se rađa mržnja prema vanjskome svijetu, rađaju se kanibalske nakane i dileme, i upravo je neshvatljivo kakvom hladnoćom govori o tome. To je zapravo, kako i sam misli, relacija njegove tvrdoglavosti kao nepomirljiv odgovor na tvrdoglavost vanjskoga svijeta: „zato bih ja, kad bih htio biti onaki, kaki su oni, mogao poželjeti njihovo meso... Ali ja ne bih jeo njihovih kostiju kao ni plućiju ni srca ni jetra. To je dobro u kokoši i telaca, ne u njih... Ražanj je vrlo zgodna stvar i vilice su dosta zgodne... ali pečenku razdirati rukama i zubima i onda oblizavati nokte...“ (Ik, 274) Štoviše, Arsen se takvim okreće i prema sebi. On u delirično-poremećenom stanju, destruktivnim doživljava i svoje biće: „‘A ipak se krećem, hodam, radim, živim!’ opipah kukove, stegna, leđa, prsa. ‘To su same kosti. I ruka je sama kost.’ I kako je trenje mesa o meso moglo biti zamamno i slasno, tako me je ovo pipanje kostiju kostima udarilo nečim odvratnim, teškim, mrtvačkim... i stadoh se opet gledati i tražiti jednu simpatičnu crtu na licu i opipavah tijelo. ‘Ništa!?’“ (Ik, 277) Arsen se doživljava materijalno raspadajućim bićem i sviješću ponire u apsurdno stanje svoje esencije. „Prođoh kroz svijet i ko da zaredah mrtvačnicom kroz secirana tjelesa. Pođoh na obalu rijeke. Ko mrtvac, što ustaje iz groba. Ko ponoćna šetnja kostura. ‘Što mi ostaje? I ko je živ? Ja ili oni? Ja sam kostur, dakako. Ali oni su za seciranje’... (...) ... ta mi jednaka pitanja zadavahu takvu muku kao kad se ne možeš sjetiti kojeg imena ili ličnosti i bez prekida ih zamišljaš.“ (Ik, 418) Iz apsurda psihe, iz kloake Toplak izlazi izlaskom iz „samoga sebe“. Toplaka je građanska njegova obitelj odgojila biti dobrim, a on osjeća da takvim biva samo ako laže. To je moral kaljuže. On ne može prihvatiti da za isti čin pred obitelji doživljava stid, a pred drugima zanos. Taj nesumjerljiv odnos rađa se i s drugim fenomenom. U Arsena se i s bolešću rađa stid. Bolest doživljava nečim intimnim samo ako ostaje familijarno; sve izvan toga – bolest je stid ‒ „Gledali su široki, obloženi vrat i mogli su odmah znati što imam na vratu... I tu, u tuđini, stade se javljati u meni jedan oprečni, novi, jasno izražen osjećaj.“ (Ik, 257) Tako i bolest njegov subjekt čini izoliranim, prinudno otuđenim kada se osjeti objektom tuđih pogleda, a već je to negacija, nijemi nijek jer to ugrožava slobodu njegova subjekta ( J. P. Sartre, ibid.). Zato Arsen poželi biti u domovini, sa svojima, gdje, misli on, bolest poprima nešto zajedničko. Dakle, modus izlaska iz apsurda, iz pakla Arsen pronalazi u potvrdi iskustvenoga. U apsurdnom stanju, iz unutarsubjektnih (ja-ja) pobrkanih relacija on pronalazi izlaz kao pomirbu s onim izvan sebe – s društvom, obitelji i bratom... „Reći

Josip KRAJAČ

OGLEDI

ću onima gore: ja vam dajem svoje tijelo na analizu, pravite pokuse sa mnom i na meni... Ja bih tako riješio odnos prema onima koji me liječe badava kao prema bratu koji me uzdržava badava, kad mu ono pisah ‘ti ćeš raditi za mene, ja za tebe.’“ (Ik, 263) Ali istovremeno njegov kritički duh prezre vlastito razmišljanje i sve to nazva „duševnom bijedom, slabosti i impotensom.“ I, u skupljenoj svojoj prisebnosti, Arsen procijeni „da se to bori osjećaj i mozak.“ (Ik, 258) Gledano Sartreovom filozofijom13, u Toplaka se razdvaja svijest na onu empirijsku i onu transcendentalnu; na svijest koja je upoznala stvarnu i koja transcendira idealnu sliku svijeta. Empirijsko, iskustveno ja (ja mislim) neslobodno je; njegova je slika svijeta definirana i ne može se poistovijetiti s ja koje je slobodno (ja u svijesti), koje transcendira i može stvarati imaginarni svijet. Ono Toplakovo ‒ „ja nisam ja“ jest transcendencija subjekta. Upravo ova podjela ja-ja u praktičnom izaziva u Toplaka prekid komunikacije s okolinom... jer: „Transcendentalno ja jest smrt svesti“14; taj „ja“ više nije „ovdje“. A to je i problem Toplakova stanja afirmacije i negacije, dvojnost u vlastitom subjektu (Ik, 250-251), kao što je i ono Toplakovo transcendiranje: „to je realnost ali to nisam ja...“ neprepoznavanje samoga sebe. Izlaz iz sebe takvoga od subjekta zahtijeva mijenu psihe i etike; promjenu ličnosti. Dakle, problem je supostojanje dviju ličnosti jednoga subjekta i upitno je: što je u njega ja, a što ono drugo – realnost? Jer, on svjesno zna da ga ni obitelj ne prihvaća takvoga. Takav, on ostaje stranac. „Što ću tamo? Što? Oni me ne razumiju; ja sam tuđinac u svojoj kući... Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi!... Da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna ko duša. Crna ko duša... Onda bih bio slobodan u toj zemlji...“ (Ik, 41) Što se Toplak više okreće sebi, više se osjeća neslobodnim, više shvaća da je njegovo biće – biće apsurda. „Valjalo je naći izlaz, formulu, riječ: valjalo je naći logiku apsurda. Jedamput je bio rekao: ‘ova realnost nisam ja’, a sada kao da i ova realnost bijaše on; bijahu dva bića u njemu i dvije realnosti: jedna ljubav čovječanstva, druga mržnja ljudi: sami13

J.-P. Sartre, Filozofski spisi (preveli: E. Prohić – V. Sutlić – F. Filipović), Nolit, Beograd, 1981., str. 246. „Da bi zamišljala, svest mora biti slobodna u odnosu na svaku posebnu stvarnost, i ta sloboda mora moći da se odredi jednim ‘bićem-u-svesti’ koje je istovremeno konstitucija i poništenje sveta: konkretna situacija svesti u svetu mora u svakom trenutku poslužiti kao jedinstvena motivacija za konstituisanje nestvarnog.“ J.-P. Sartre, Filozofski spisi, ibid., str. 298.

125

126

OGLEDI

Josip KRAJAČ

lost za čovjeka i teror za društvo.“ (Ik, 204) Ta se racionalna razlomljenost subjekta/lika, pak, osjeća i u tehnici pisanja. Kamovljev se diskurs razlaže između naratora koji pripovijeda uime trećega lica, iako je to sam aktant kao subjekt čina i aktant kao subjekt umovanja, čije riječi Kamov označava kao upravni govor, dakle, govor prvoga lica. A tom se rascijepljenošću diskursa pojačava i rascijepljenost subjekta kao aktanta. On govori sam o sebi i kao ja i kao on; dva subjekta u jednomu biću. A sva razlomljenost subjekta proizlazi iz vlastite nestabilnosti samoga junaka – Toplaka. U njega se usadilo alotropijsko stanje psihe, promjene i obrati stanja psihe... Njegov se subjekt ne može održati na okupu, ne egzistira kao cjelovito biće; razlaže se onim: ja nisam ja; realnost je drugo, ja nisam realnost. U krajnosti se niječe; ja – nisam – ja, a njegove misli istovremeno izlaze iz okvira subjekta samoga i, osim obzora njegove iracionalne svijesti, određuju i racionalno okruženje lika. Tako se i tekst, dio diskursa posredstvom pripovijedača i lika našao u alotropijskom „stanju“ te poprima karakter hibridne komunikacije (pripovjedno ja i doživljajno ja). Zapravo, Kamov (sintaktičkim) premetanjem subjekta u objekt i objekta u subjekt kao sintaktičke aktante stavlja u istinsku (među)ovisnost o modalnim aktantima koji proizlaze iz semantičke naravi rečenice, kao obistinjenje, realizacija i prizivanje Toplakova otuđena, izgubljena lika. Dubinska se, dakle, razina duševnoga stanja lika ogleda u diskurzivnoj razini kazivanja lika. O sličnom problemu govori, podražavajući Freudovu teoriju psihoanalize, André Breton u Manifestu nadrealizma: „Ako dubine našeg duha kriju čudne sile sposobne uvećati one površinske, ili se pobjednički boriti protiv njih, bilo bi veoma važno uhvatiti ih, najprije uhvatiti, a zatim, ako je potrebno, potčiniti ih nadzoru razuma.“15 Upravo tako govori Kamovljeva filozofska sintagma: „naći logiku apsurda“, kada izražava potrebu ispitivanja drugoslojne logike u stanju svoje svijesti. Ali Toplak ne ostaje okrenut samo svojemu subjektu; njega treba promatrati i u sociokontekstu. Arsen je jedinka, socijetet realnoga života i biće uključeno u građanski kontekst. Živi u građanskom društvu početka dvadesetoga stoljeća, čiji je moral u raspadu. Načela građanskoga morala i njihovo „oglašavanje“ u tisku najbolje govore na kakvom je društvenom tlu izrastala umjetnost toga desetljeća, a ovo bijaše i stanovita odrednica umjetnosti te takva biva odrednicom i Kamovljeve umjetnosti! „O iskvarenim duševnim pastirima i silovanim nevinicima. I još nekoliko dana, 15

A. Breton, „Manifest nadrealizma“, u V. Machiedo, Francuski nadrealizam, Konzor, Zagreb, 2002., str. 40.

Josip KRAJAČ

OGLEDI

tjedana, iza toga, novine bijahu krcate sličnih velikih naslova i krupnih crnih slova, uskličnika, stanka, točkica i podcrtanih rečenica. Onda osvanuše nova otkrića; govorilo se o pederastiji, sadizmu, nekrofilstvu, silovanju, paroksizmu, delirijima... Čitava jedna orgija ljudske mašte, nagona, pera i mozga.“ (Ik, 279) U društvu se potpuno promijenila norma dnevnoga života; norma ulice skrenula je interes na posve nove sociološko-psihološke fenomene. Pojedine su se slabosti građanskoga društva skrivale iza stvarnih pojava u društvu. „pričinjaše mi se dapače da bih sada mogao kroz masu proći štono riječ potpuno gol, s rukama u džepu...“ (Ik, 280) 4. Kamov i metaknjiževnost. Kao rezime. U skladu sa zasadama filozofije egzistencijalizma i filozofije apsurda, Kamov projicira drukčiju zadaću književnika, umuje o aktivnoj ulozi umjetnika u društvu. Toplakovim riječima, Kamov vrlo pronicljivo, minuciozno analizira književno djelo Émila Zole i Giovannija Verge: „...naturalizam je u Zole sav u pojedinim jakim scenama i događajima, oko kojih se gubi i utaplja ostalo sitno i slabije: guska, delirij i glad u L’assommoiru, štrajk u Germinalu... Zato je Zola grandiozan do simbola... Verga je komadan, nabacan, slučajan u svojem verizmu: impresionističan... Zola je Parižlija, građanin grada, što se krsti mozak svijeta. Verga je Sicilijanac, gdje su i gradovi sela...“ (Ik, 373) Toplak razmišljanje o književnosti primjenjuje i na svoje književno djelo; otuda i polazi. Komparativnom metodom uspoređuje značajke svoje novele i novele prijatelja Marka, da bi ukazao na tendencije moderne književnosti dolazećega vremena. „Mi nismo pripovjedači, razmatrači i opisivači – recimo tako – materijalnih, vanjskih fakata, fizionomija, karaktera i akata kao Zola i Verga. Mi smo iznašači unutarnjih dogodovština i pomišljaja, odraza i poriva vanjskih, materijalnih činjenica; psiholozi.“ (Ik, 374) Očito je da Kamov u stvaralaštvu vidi korak dalje od pisaca naturalizma i verizma. Književno Kamovljevo djelo karakterizira ekspresionistički sadržajni izraz i naznaka je nadrealističkoga pisanja. Upravo tako Isušena kaljuža najavljuje novi roman. Poput slikara konstruktivista, Kamov osjeća da njegovo pisanje treba govoriti drukčijim sustavom, pa i sustavom simbolâ; izraz se njegove poruke približava izrazu kubizma, a u književnome, pak, poretku, stilu nadrealizma. „Pogledah na svoj rukopis. I tu bijahu slova i riječi, ali slova ne bijahu povezana organski, čvrsto, bijahu naherena, razbacana, i rečenice bijahu isto tako nepotpune: manjkahu tu i tamo riječi, prelaz, stilistika. ‘Pisat ću brojevima. Ostaju mi brojevi. To je tako suha, poslovna stilistika; bez bujnosti, frazeologije, naprave... Formule...

127

128

OGLEDI

Josip KRAJAČ

bez interpunkcija... Brojke!’“ (Ik, 417) Dakle, poruku bi Toplak sveo na brojeve. Njima zapravo poništava izvanjskost16 jer poruku ne izručuje nikome. Izvanjskost je ništavilo i poruka je apsurdna. Time postavlja znak jednakosti između poruke i šutnje. A to znači da se sve odvija samo na razini svijesti; dakle, njegovu poruku čujemo ako se krećemo predjelom svijesti. Moguće je onda shvatiti jezik tijeka svijesti, poruke diktatom svijesti, podsvijesti. Dakle, Kamovljevo pismo podrazumijeva pisanje „diktatom pod/svijesti“. A to je Kamovljeva intuitivna prethodnica pismu nadrealista. On zapravo čitave stranice ne piše, on ih misli, i pobrkane sa zbivanjem, on ih bilježi... Njegova rečenica odraz je duševna stanja; događa se da rečenica nije uklopljena u sređeni sustav informacije i oslabljene je povezanosti unutar diskursa, kao što ni njegov otuđeni subjekt ne podržava komunikaciju s društvom. S Kamovljevim se ulomcima i rečenicama događa kao što to – prema navođenju Harija Slakoera – govori Sartre u eseju Kamijev autsajder o Camusovoj rečenici: „Rečenice... su ostrva... Rečenice nisu... poređane po međusobnoj vezi, one su prosto stavljene jedna pored druge... (one nemaju) ni grananja, ni proširenja, niti unutrašnju strukturu... (one su) međusobno jednake, isto kao što su jednaka i iskustva apsurdnog čovjeka.“17 Kamov sumnja da konvencionalni način pisanja dobro komunicira s čitateljem; očito je, misli Toplak, da „Lijepi junaci, što svojom profinjenom ljubavi nošahu zaplete i rasplete romana, bijahu antipatični ko salonske drame bez tučnjave ili salonske komedije bez pikantese.“ (Ik, 105) Kamov (njegov Toplak) misli da već prvim poglavljem pisac romana čitatelja treba uvesti u „podzemni svijet“ blata i vonja. Knjiga bi u čitatelja izazvala interes. Naime, u tim se knjigama ostaje na površini, a literatura treba iznijeti „boju i oblik čovjeka“, treba iznositi „blesaste primjedbe... rođenog idiote“. (Ik, 105) Kamovljeve rasprave o umjetnosti, sabrane sa stranica cijeloga romana, i naročito sveukupnoga opusa, smjernice su i skice (jer Kamov govori i skicama!) programa nove, moderne književnosti. Metodom, pak, metaknjiževnosti Isušenom kaljužom Kamov zapravo inicira svojevrsni manifest književnosti dvadesetoga stoljeća. Kao što je to pisao 1883. Eugen Kumičić o naturalizmu (O romanu...), odnosno kako će 1920. biti pisan Manifest futurizma (Marinetti) ili kako će 1924. André Breton pisati Manifest nadrealizma. U tom se smislu i Kamovljev književnoteorijski profil uklapa u tijek umjetnosti dvadesetoga stoljeća, kao stanovita inicijacija moderne književnosti. Zapravo, u njegovu se pisanju ogleda prijelaz od naturalizma k nadrealizmu i 16 17

H. Ihab, ibid., str. 172. H. Slakoer/H. Slochower, „Kamijev ‘Stranac’; Tiho društvo i ekstaza gneva“, ibid., str. 120.

Josip KRAJAČ

OGLEDI

modernoj književnosti. Toplak je projicirao književnost koja se ne ustručava govoriti o stanju stvari na način kakvim nije govorila dotadašnja književnost, a stanje kao takvo u zbilji postoji... „I ‘naturalizam’ pogazi ‘idealizam’ ko koitus stihovanu ljubav. Klikovahu: ljepota, a već drugo boštvo: rugoba rigaše samsonsku snagu i zasipavaše zasramljenu božicu“ (Ik, 107). Kamov ovdje zapravo daje proslov onome što će se kasnije, razlažući filozofiju egzistencijalizma i apsurda, zahtijevati od književnosti, odnosno kao što i Sartre gleda umjetničko djelo irealnim, a svijet zbiljnim; umjetnost je san, a prozni je pisac napad, apel... jer govor je „vulkanska pojava“ koja (kao što to čini Kamovljeva psovka! – op. aut.) ‒ „udara usred srca stvari i prodire u konkretnu situaciju vremena.“18 Kamovljev Toplak općenito odbija konvencije u umjetnosti. „Dosadna je čitava literatura bez propalica, luđaka i zločinaca. Život je interesantan, ako ga žive ljudi, a ljudi, ako spadaju u psihopatologiju. Psihologija počinje tamo, gdje zdravlje prestaje.“ (Ik, 202) Kamovljevo književno djelo objedinjuje i aktualizira estetiku i etiku, nadahnuće i filozofiju. Kamov podržava, obogaćuje naturalistički sadržaj i prakticira nadrealistički izraz i stil pisanja. Pri tomu Kamov brani tezu o međusobnom prožimanju umjetnosti, ideologije, života i čovjekove psihe. Takvom se logikom vodi i u razmatranju slikarstva. Za njega je impresionizam kao psiha (i psiha kao impresionizam): „Izbliza: packe. Iz daljine: ljepota.“ (Ik, 186) „Tizian je halucinaciju prikazao realno. Bukovac je vile izvio uz magle, kako se i vide predmeti u snu, a simboliste vide onako, kako vidi – delirij... Jer su za vrijeme Tiziana vjerovali u realnost čudesa da je Bog i vrag nad nama i izvan nas. A mi znamo da je čudo u nama, u našoj nerealnosti, da sve što zanaša na simbolizam, priviđenja, sablasti, nije no naša subjektivnost, individualnost, abnormalnost, delirij...“ (Ik, 170) Janko Polić Kamov i sam svojim literarnim djelom čini tako. Njegova proza ima suviše neobičnih ličnosti i poezija suviše psovki, a da je ne bismo primjerili takvoj logici kazivanja. „Ja sam u svojoj psihologiji ono, što ti nisi: iznašam manje, a tumačim više, zato ne nižem osjećaj do osjećaja, nego jedan, dva osjećaja rastvaram, raščinjam, analiziram: ispitujem postanak i razvitak i povlačim konsekvense: ja sam analitik i proizvađam dojam bljeđi, slabiji i naporniji – analitički. A sinteza koju ja povlačim nije već nešto sama o sebi, osjećaj do osjećaja, atribut do atributa, pa i misao do misli – psihološka naime; ona je naime filozofska... Ja pjevam s tekstom i uvijek mislim da će me se čuti, ako već i ne pjevam zato da me se – čuje... Ja sam kretanje, nemir, promjenljivost, izmicanje, uvijanje... Histerik.“ (Ik, 376) 18

D. Grlić, „J. P. Sartre“, u: Leksikon filozofa, Naprijed, Zagreb, 1982., str. 364.

129

130

OGLEDI

Josip KRAJAČ

U Kamovljevu se djelu raspoznaje raznovrsnost, ljestvica sadržaja od romantičarskih zanosa preko impresionističkih senzacija, pa sve do nadrealističkih čudno ritmiziranih situacija; a semantičku poruku zatječemo u nevjerici između sna i jave, izmiješanih smislova, kolaža misli... Ipak, Kamovljeva se rečenica ne odriče gramatičkih normi. Kamov jasno sklada rečenice, koje se samo smislom, očito simbolikom kazivanja, u nadrečeničnoj cjelini zagube u novim kodovima, što je karakteristika (i eksperiment) moderne književnosti, jer njegovo djelo ne teži opisati realnost; u njegovu su pismu uvijek bitnije pojave i stanja iz kojih izrasta djelo, a ova su iracionalna i plod halucinirajućega subjektova stanja. Kamovljev junak-antijunak doživljava svijet psihotičnim; i sam živi svijet bez logike, poremećene kauzalnosti, upitne realnosti, pa se zalaže i za umjetnost u kojoj nije uporište zbiljna logika, nego logika apsurda. Očiti je primjer takova antijunaka Arsen Toplak. „...ali on ne znadijaše ni gdje se nalazi ni koje je doba ni ko je on. Spavaše li? Bijaše raspružen bacajući glavu, što ne mogaše podnijeti tupih nasrta nezgrapnih pomišljaja. Bio bi se digao, ali ne uspije. Bio bi zapušio, ali se ne mogaše domisliti da se puši duvan. I sad ga stane ta zaboravnost napastovati. Puši se, dakako, ali što se puši, ne sjeti se. Umor bez počinka, besanica bez sna i glad vječnosti zažari mu mozak.“ (Ik, 109) Kamov je svojim pisanjem i rub i premosnica između naturalizma, simbolizma, ekspresionizma i novih modernističkih literarnih struja dvadestoga stoljeća, poglavito nadrealizma. Zato Kamova s pravom imenujemo avangardnim književnikom. Motivi njegova psihodeličnoga stanja nisu droga, kao što su to u suvremenih književnika, ali su apsint, duhan, alkohol i „pivana“, a jednako tako seksualne perverzije, halucinacija i ludilo. A to su motivi književnosti dvadesetoga, i sve do naših dana dvadeset prvoga, stoljeća. Osobina Kamovljeve avangardne književnosti jest fenomen forme, žanra: njegov roman supsumira lirsko-pjesničke odlomke, unutar romana piše pripovijetku; modelom transliterarnoga kazivanja asocira, neposredno ili aluzivno, sintagme naslova kao što su: izgubljeni raj, žerminal, horla, pod puškom, sjene ljubavi. U roman uključuje traktate iz psihologije i psihijatrije, eseje iz etike i estetike. Vodi filozofske rasprave o biću i bitku – egzistenciji i esenciji. Kamovljev roman sadržajnošću i idejom ima obilježje polivalentnoga književnoga fenomena.*19

Ulomak iz studije: „Janko Polić Kamov u kontekstu europskih kulturoloških strujanja” (op. aut.).

Josip KRAJAČ

OGLEDI

Literatura: Polić Kamov, Janko, Članci i feljtoni. Pisma, ICR, Rijeka, 2000. Polić Kamov, Janko, Isušena kaljuža, Matica hrvatska, Zagreb, 2003. Polić Kamov, Janko, Pjesme – Novele i lakrdije, ICR, Rijeka, 2000. * * * Bačić- Karković, Danijela, „Tragom jedne paralele: ‘Isušena kaljuža’ i ‘Maldororova pjevanja’“, Književna Rijeka, br. 10-12, Rijeka, 2000. Biblija: Stari zavjet (prijevod A. Sović – S. Grubišić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987. Brida, Marija, Misaonost Janka Polića Kamova, ICR, Rijeka, 1993. Buchberger, Milovan, „Zabadanje u kaos Janka Polić Kamova“, Književna Rijeka, br. 2, Rijeka, 2013., str. 98-112. Camus, Albert, Stranac (preveo D. Smičiklas), Zora – GZH, Zagreb, 1976. Dubrović, Ervin, „Kamov i Lombroso“, Književna Rijeka, br. 10-12, Rijeka, 2000. Festini, Heda, „M. Proust, I. Svevo i J. Joyce o problemu vremena“, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1974./1975., Zadar, 1975. Frangeš, Ivo, Povijest hrvatske književnosti, NZ Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana, 1987. Gašparović, Darko, „Bilješka o piscu“, u: J. P. Kamov, Isušena kaljuža, Matica hrvatska, Zagreb, 2003., str. 479-498. Goethe, Johann Wolfgang, Faust (preveo T. Strozzi), Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1970. Grlić, Danko, Leksikon filozofa, Naprijed, Zagreb, 1982. Hassan, Ihab, Komadanje Orfeja (prijevod s engleskoga Lj. Lovrinčević), Globus, Zagreb, 1992. Kafka, Franz, Proces (prijevod B. Herman), Zora, Zagreb, 1968. Kafka, Franz, Zamak (prijevod P. Milojević), Zora, Zagreb, 1968. Karahasan, Dževad, Dnevnik melankolije, Zenica, 2004. Machiedo, Mladen, Duž obale (hrvatske i mletačke teme), Ceres, Zagreb, 1997. Machiedo, Mladen, O modusima književnosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2002. Machiedo, Višnja, Francuski nadrealizam, knj. 1., Konzor, Zagreb, 2002. Machiedo, Višnja, Francuski nadrealizam, knj. 2., Konzor, Zagreb, 2002. Martinović, Žarko, „Žan Pol Sartr i psihoanaliza“, u: Psihoanaliza i književnost, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985. Milanja, Cvjetko (prir.), Pobunjeni pjesnik / Janko Polić Kamov, Konzor, Zagreb, 1997. Milton, Džon, Izgubljeni raj (prijevod Darko Bolfan...), Albatros – „Filip Višnjić“, Beograd, 1989. Nemec, Krešimir, „O Janku Leskovaru“, u: Janko Leskovar: Misao na vječnost i druge pripovijetke, Narta-trgovina, Zagreb, 1998. Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana (od 1900. do 1945. godine), Znanje, Zagreb, 1998.

131

132

OGLEDI

Josip KRAJAČ

Popović, Bruno, Ikar iz Hada, Biblioteka Kolo, Zagreb, 1970. Poulet, Georges/Pule, Žorž, Čovek, vreme, književnost (preveli I. M. Čemerikić i dr.), Nolit, Beograd, 1974. Sartre, Jean-Paul, Filozofski spisi (preveli: E. Prohić – V. Sutlić – F. Filipović), Nolit, Beograd, 1981. Sartre, Jean-Paul, Mučnina (preveo T. Ujević), NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1983. Schwab, Gustav, Najljepše priče klasične starine (s njemačkoga preveo S. Hosu), Mladost, Zagreb, 1952. Slakoer, Hari/Slochower H., „Kamijev ‘Stranac’; Tiho društvo i ekstaza gneva“, u: Psihoanaliza i književnost (priredio Ž. Martinović), Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985. Steiner, George, Gramatike stvaranja (preveo Goran Vujasinović), Antibarbarus, Zagreb, 2006. Stupin Lukašević, Tatjana, „Nemuštost Krležijane usmjerena prema Kamovu“, Književna Rijeka, br. 2, Rijeka, 2013., str. 113-124. Škreb, Zdenko, „Komentar i Pogovor Faustu“, u: J. W. Goethe: Faust (preveo T. Strozzi), Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1970. Urem, Mladen, Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rival, Rijeka, 2006. Urem, Mladen – Zagorac, Milan, Janko Polić Kamov / Njegovo i naše doba, ICR, Rijeka, 2010. Žmegač, Viktor, Krležini europski obzori /Djelo u komparativnom kontekstu/, Znanje, Zagreb, 2001. Žmegač, Viktor, Prošlost i budućnost 20. stoljeća (Kulturološke teme epohe), Matica hrvatska, Zagreb, 2010.

Miodrag KALČIĆ, Pula

POSTISTINSKI ROMAN Slavenka DRAKULIĆ, Mileva Einstein, teorija tuge, Fraktura, Zaprešić, 2016., 205 str.

„Milevina uloga spada u feminističku mitologiju i srpsku mitomaniju... Slavenka je Drakulić uvijek trendovski prisutna kao iskusna feministička i društveno angažirana spisateljica (kolumnistica i novinarka), kao komercijalna i književno estradna autorica prepoznatljiva ‘ženskoga pisma’. Njezini se jednostrani (ženski) romani i knjige čitaju i hvale; poznata je (i u inozemstvu) i popularna, napose u čitateljica. Ona zna kako se uvući pod kožu čitatelji(ca)ma, zna odabrati ženski sadržaj dovoljno izazovan i intrigantan, čitateljskom puku dovoljno nepoznat, a tematski emotivno blizak. Važan je feministički sadržaj, ženska muka i žrtva... Bilo kako bilo, uistinu postistinski ili zaista ‘istinski’, posve je svejedno, Mileva Einstein, teorija tuge tužan je roman, u svakom, ali baš u svakom pogledu.“

Uvodni teret Na stražnjemu ovitku (i na internetskim knjiškim portalima), promidžbenom nagovoru budućim čitatelji(ca)ma na kupnju biografskoga romana Slavenke Drakulić (ovoga puta) o Milevi Einstein, lapidarno je i oduševljeno urednički sažet sadržaj knjige u četiri rečenice: „Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena. Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije relativnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega

133

134

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj.“ Želeći privući čitatelj(ic) e tugaljivim metaforama (imajući na umu teorijski donaslov romana) i reklamnim podilaženjem (imajući na umu svima prepoznatljivo prezime), nagovor je sam po sebi postao teret. Ukratko, enciklopedijski o tužnoj junakinji Drakulićkina biografskoga romana: Mileva Einstein, prva supruga Alberta Einsteina, kći Miloša Marića (austrougarskoga podčasnika) i Marije, rođene Ružić, rođena je 19. prosinca 1875. u Titelu (Vojvodina, Austro-Ugarska Monarhija) kraće lijeve noge i ostala cjeloživotno hroma – iščašenje kuka novorođenčadi u to je doba česta pojava, što je zahvatilo i njenu mlađu shizofreničnu sestru Zorku (1883. – 1938.), ali ne i brata Miloša (1885. – 1944.), liječnika koji se u ratnom vihoru 1916. našao i ostao u Rusiji i više se nikad nije vratio u Vojvodinu – završava pučku školu u Rumi, srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Novom Sadu (Srpska viša devojačka škola), nižu gimnaziju završava u Sremskoj Mitrovici, peti razred gimnazije upisuje u Šapcu i, konačno, posljednja dva razreda gimnazije i završni ispit upisuje privatno (izvanredna učenica) u muškoj Kraljevskoj velikoj gimnaziji kao jedina djevojka (u drugomu polugodištu sedmoga razreda, na njenu zamolbu, prisustvuje i predavanjima satova fizike), u Zagrebu. Budući da nije redovito maturirala (djevojke u Austro-Ugarskoj nisu mogle maturirati), nastavlja školovanje u Zürichu (Viša djevojačka škola) i službeno maturira 1896. u Bernu (Savezna medicinska škola), čime je stekla, u dvadeset i prvoj godini, pravo upisa u ljetni semestar na Medicinskome fakultetu, a potom se najesen nakon položenih prijamnih ispita (matematike i nacrtne geometrije) prebacuje na Politehniku u Zürich (Pedagoški VI. A. Odjel matematike, fizike i astronomije), gdje susreće budućega supruga Alberta Einsteina (1879. – 1955.). Mileva Marić nije uspjela u dvama navratima diplomirati. Udala se za tri godine i četiri mjeseca mlađeg Alberta Einsteina 6. siječnja 1903., s kojim je imala troje djece: izvanbračnu kćer Lieserl (1902. – 1903.) te sinove Hansa Alberta (1904. – 1973.) i Eduarda (1910. – 1965.). U braku s Albertom živjela je u Bernu (1903. – 1909.), Zürichu (1909. – 1911.), Pragu (1911. – 1912.), ponovno Zürichu (1912. – 1914.) i kratko u Berlinu (1914.). Brak se raspao zbog Albertova incestuozna preljuba s razvedenom dvostrukom sestričnom Elsom Löwenthal (Albertu je tri godine i tri mjeseca starija Elsa bila prva rođakinja po majci i druga po ocu, majke su im bile sestre, a djedovi po ocu braća) ljeti 1914. (no, i ranije je u braku imao nemalo seksualnih avantura, intimnih prijateljica i ljubavnih veza), nakon čega je Mileva iz Berlina sa sinovima otputovala nazad u Zürich (Albert je ostao u Berlinu), gdje je napuštena, sama s djecom, proboravila ostatak života. Rastanak je za Milevu bio šokantan, koban i tragičan; zapala je u bolnu kroničnu depresiju i gotovo četverogodišnju psihosomatsku ukočenost. Razvela se nakon sil-

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

noga odugovlačenja 14. veljače 1919. Prema brakorazvodnom ugovoru, dobila je 1922. cjelokupan novčani iznos Einsteinove Nobelove nagrade za svoju i egzistenciju sinova (novcem nagrade kupila je tri kuće u Zürichu i lagodno živjela sa sinovima iznajmljujući stanove). Premda često boležljiva, sklerotična, tjeskobna, kronično depresivna, paranoična i psihički krhka, brižno se skrbila o djeci (poglavito o umobolnom Eduardu) do smrti. Početkom 1947. Mileva je, krenuvši u umobolnicu, u posjet shizofreničnom sinu Eduardu, slomila lijevu nogu, a iduće ju je godine pogodio i moždani udar (ostala joj je oduzeta lijeva strana tijela). Umrla je usamljena u bolnici, u Zürichu, 4. kolovoza 1948., gdje je skromno i pokopana.1 Melankolična žena Nakon romansiranih životopisa – lijena i nekreativna književnoga žanra koji je da leko bliži publicistici negoli književnoj umjetnosti – književne popularizacije žena slikara, slikarice Fride Kahlo2, supruge Diega Rivere, i fotografkinje Dore Maar3, ljubavnice Pabla Picassa, Slavenka se Drakulić pozabavila životopisom prve supruge fizičara Alberta Einsteina. Očita je poveznica svih triju publicistički romansiranih biografija, u svakom slučaju, nesretna ljubav i tegobna ženska sudba sa slavnim, ne osobito obzirnim supruzima. Zašto je baš, nakon poznate slikarice i fotografkinje, odabrala nezavršenu studenticu fizike, poznatu samo po udaji, nesretnu kućanicu Milevu Einstein? „Kad bih tu i tamo spomenula njezino ime ljudima koji bi trebali znati za nju, ispostavilo se da nisu nikada čuli da je Einstein imao prvu ženu, da je studirala fiziku, da su imali djecu... O njoj se jako malo zna, 1

2 3

„Ljeti 2004. godine u arhivu groblja Nordheim u Zürichu pronađen je podatak o grobnome mjestu Mileve Marić Einstein, upisanim pod brojem 9357. Nadgrobna ploča na kojoj je pisalo ‘Mileva Einstein geb. Marity 1875-1948’ odavno je bila uklonjena. Njezin neobilježen grob danas prekriva trava.“ Radmila Milentijević: Mileva Marić Ajnštajn: život s Albertom Ajnštajnom, Matica srpska, Novi Sad, 2010., str. 11. Pet godina kasnije, 14. lipnja 2009., na istome groblju Ministarstvo za dijasporu Srbije otkrilo je spomen-ploču Milevi Marić Einstein. Slavenka Drakulić, Frida ili o boli, Profil international, Zagreb, 2007. Ista, Dora i Minotaur: moj život s Picassom, Fraktura, Zaprešić, 2015.

135

136

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

pogotovo izvan Srbije. Ali u zadnje vrijeme, rekla bih gotovo istovremeno, pojavilo se nekoliko knjiga, u Njemačkoj i u SAD-u. Ona je nesumnjivo bila utjecajna žena, zanimljive ali tragične sudbine. Činjenicu da je valjda jedna od posljednjih neotkrivenih talentiranih žena koje ipak nisu uspjele, vjerojatno treba zahvaliti tome da je podrijetlom s Balkana.“4 Ne zalazeći u, u najmanju ruku sumnjivu, opću kulturu, manjkavu kulturnu, povijesnu i (prirodno-)znanstvenu naobrazbu Drakulićkinih „ljudi koji bi trebali znati za nju“, valja znati da se doslovce u svakoj od na tisuće dosad objavljenih biografija o Albertu Einsteinu (uz svu silu usputnih zapisa, dokumentarnih i popularnoznanstvenih filmova, serijala o njemu i njegovu djelu), bez obzira na vrstu, kvalitetu i opsežnost, spominje i njegova prva supruga Mileva Marić (ne navodeći svakojake bezbrojne međumrežne rezultate)5, nekad uzgred kao podatak, nekad opširnije, a ponekad ozbiljno i studiozno. No, gotovo nitko od relevantnijih životopisaca (dakle, ne popularizatora znanosti ili senzacionalističkih novinarskih publicista), prije svega ozbiljnih istraživača, povjesničara i filozofa znanosti ili fizičara, ne spominje Milevu kao utjecajnu i talentiranu (ili, pak, kao jednu od „posljednjih neotkrivenih talentiranih žena“), nego najčešće samo kao šutljivu, nedruželjubivu, napuštenu, nesimpatičnu, tjeskobnu i tragičnu ženu, a k tomu, pak, nikome od njih nimalo ne smeta to što je podrijetlom bila s Balkana (najobičnija biografska činjenica). Svima je njima, ozbiljnim istraživačima i znanstvenicima, poput Abrahamu Paisu, jednome od najboljih poznavatelja života i znanstvenoga rada (lika i djela) Alberta Einsteina, njegova kolege i dobroga poznanika na Institutu za napredni studij (Institute for Advanced Study) u Princetonu, Mileva bila (kako bi naglasila i podvukla Slavenka Drakulić) nesumnjivo „teška žena, nepovjerljiva prema drugim osobama i sklona melankoliji“6 s nikakvim osobitim darom za znanost, a kamoli s izravnim utjecajem na Einsteinovo znanstveno teorijsko istraživanje. Philippu Franku, fizičaru i filozofu znanosti (još jednomu Einsteinovu biografu), Einsteinovu kolegi (naslijedio je 1912. Einsteina na Katedri za teorijsku fiziku u Pragu) i dobrome poznaniku, Mileva nije ostala u dobrome sjećanju ni kao osoba niti kao Albertova supruga: „Ubrzo poslije dolaska u Bern Einstein je oženio Milevu Marić, svoju drugaricu s Politehnike. Ona je bila nešto starija od njega. Premda je bila iz pravoslavne porodice, slobodoumno je i napredno mislila poput 4

5 6

Sandra Sabovljev, „Intervju: Slavenka Drakulić o svojem novom romanu: ‘To je priča o ženi tragične sudbine’“, Novi list, Rijeka, 8. prosinca 2016., http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Slavenka-Drakulic-o-svojem-novom-romanu-To-je-prica-o-zeni-tragicne-sudbine Upisom: „Mileva Einstein“ u Googleovoj tražilici, 15. svibnja 2017., bilo je 384.000 pogodaka. Abraham Pais, Subtle is the Lord: the Science and the Life of Albert Einstein, Oxford University Press Inc., New York, 2005., str. 301.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

većine srpskih studenata. Po prirodi bila je povučena i nije posjedovala svojstva da s okolinom stupa u prisne i srdačne odnose. Vrlo različita narav Einsteinova, koja se ispoljavala u njegovu prirodnom držanju i razgovorljivosti, njoj je često bila neugodna. U njenom je karakteru bilo nečeg krutog i odbojnog. Iz života s njom Einstein nije uvijek crpio mir i sreću. Kad je htio raspravljati o mislima koje su mu obilato navirale, njen je odaziv bio tako mlak te se on često dvoumio da li je to uopće zanima.“7 Drakulićkina „jedna od posljednjih neotkrivenih talentiranih žena koje ipak nisu uspjele“ Philippu Franku odavno je otkrivena kao nezanimljiva osoba i nesimpatična žena koja nema naznake nikakva talenta, niti je zanima znanstveni rad, kao ni suprugovi interesi. Prijateljice i kolegice, malobrojni prijatelji, znanci i kolege sa studija melankoličnu su i samozatajnu Milevu (prema iskrenom opisu njezine ciriške sustanarke, studentice povijesti, Milane Bota: „malene, sitne, crnomanjaste, ružne, govorom prave Novosađanke, pomalo šepave, ali vrlo lijepa ponašanja...“8) doživljavali kao pametnu i „dobru djevojku, ali isuviše ozbiljnu i pretjerano šutljivu“9. Slično je pamti (u nijansi vedrijem dojmu od Philippa Franka) u poodmakloj dobi i Carl Seelig, švicarski pisac i urednik (Einsteinov životopisac), koji je Einsteina u Americi, nakon Milevine smrti 1948., poprilično redovito izvješćivao o rastrojenu psihičkom stanju i zdravlju njegova mlađeg shizofrenična sina Eduarda10. „Milevina snena i sumorna priroda često joj je otežavala studij i kasnije zagorčavala život. Njezini su je suvremenici većinom opisivali kao turobnu ženu, osobu lakonskoga i nepovjerljiva karaktera. Ipak, tko ju je nešto bolje poznavao, pomalo je uviđao i cijenio njezinu slavensku iskrenost, jednostavnost i skromnost...“11 Čak ni Slavenima naklonjeni ruski povjesničar i filozof znanosti Boris Kuznje7 8 9

Philipp Frank, Einstein: njegov život i njegovo doba, Naprijed, Zagreb, 1959., str. 51. Radmila Milentijević, Mileva Marić Ajnštajn, n. dj., str. 44. Roger Highfield, „Einstein’s Women“, u: Jürgen Renn (ur.), Albert Einstein – Chief Engineer of the Universe: One Hundred Authors for Einstein, Wiley-VCH Verlag GmbH & Co. KgaA – Max Planck Institute for the History of Science, Weinheim – Berlin, 2005., str. 243. Eduard Einstein (1910. – 1965.), često vrlo boležljivo i osjetljivo dijete, tankoćutne naravi, nakon završene gimnazije (jedan od najboljih učenika; glazbeno i literarno darovit, iznimno inteligentan, fotografskoga pamćenja), proučavajući Freuda, upisuje studij medicine u Zürichu, želeći postati psihijatrom. Ironijom sudbine, 1930. zapada u duboku depresiju i dobiva prvi napad agresivne shizofrenije (po svemu sudeći, potaknute neuzvraćenom ljubavlju); od tada je na stalnoj skrbi brižne majke (do njene smrti, 1948.) i ciriške umobolnice Burghölzli (bezuspješno je liječen elektrošokovima i inzulinskim drastičnim terapijama), gdje i umire 25. listopada 1965. u invalidskim kolicima nakon moždanoga udara. Albert svoga sina Eduarda, koji je za svoje duševno stanje najviše krivio oca, nakon emigracije u Ameriku (1933.) više nikad nije vidio. Carl Seelig, „Freundschaft mit Ärzten“, u: Carl Seelig (ur.), Helle Zeit – Dunkle Zeit: In Memoriam Albert Einstein, Vieweg+Teubner Verlag, Zürich, 1956., str. 46.

137

138

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

cov nije u Milevi vidio ženu nekih značajnijih sposobnosti: „Einstein se sprijateljio s mnogim emigrantskim studentima. Među njegovim poznanicima bila je i Srpkinja Mileva Marić, emigrantica iz Austro-Ugarske. Bila je vrlo ozbiljna, šutljiva studentica, koja među studentima nije blistala ni duhom ni vanjštinom. Studirala je fiziku i s Einsteinom ju je sprijateljilo zajedničko zanimanje za radove velikih znanstvenika. Einstein je osjećao potrebu za prijateljem s kojim bi mogao izmijeniti misli o onome što je čitao. Mileva je bila pasivna slušateljica i Einsteina je to potpuno zadovoljavalo. U tom razdoblju nije mu sudbina bila sklona da se upozna i zbliži s nekim drugim koji bi mu bio ravan po umnim sposobnostima (to se ni kasnije nije dogodilo u potpunosti), niti s djevojkom čija bi privlačnost bila dovoljna i bez općeznanstvenih spoznaja.“12 Nema potrebe unedogled i u beskraj nizati slične citate (i sjećanja) o nesretnoj, nujnoj i melankoličnoj Milevi Einstein, središnjoj tragetkinji Drakulićkina biografskog romana, ženi koja se upisom na cirišku Politehniku i kasnijom udajom za smušenoga i genijalnoga studijskoga kolegu ujedno upisala i u suvremenu povijest; rijetkoj djevojci (studentici), tada tek petoj ženi koja je uspjela upisati studij matematike, fizike i astronomije na Pedagoškom odjelu VI. A. ETH-a (Eidgenössische Technische Hochschule), Visoke politehničke škole u Zürichu (nakon završenoga studija dobiva se zvanje srednjoškolskoga profesora, Fachlehrer).13 Mileva Marić nije „bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu“, prva žena na čitavoj Politehnici kako obmanjuje (i urednički laže) promidžbeni nagovor na ovitku Drakulićkine knjige, nego, ponovimo još jednom, peta žena u povijesti maloga VI. A. Odjela matematike, fizike i astronomije ETH-a.14 (Prva studentica na Politehnici upisala se 25 godina ranije, 1871., a od tada do upisa Mileve Marić više je desetaka djevojaka studiralo inženjerski i prirodoznanstveni studij na Politehnici, inače studijskim smjerovima kojima i danas u golemoj većini dominira muška 12 13

Boris Grigorijevič Kuznjecov, Ajnštajn, knj. 1., Minerva, Subotica – Beograd 1975., str. 47. Pedagoški VI. A. odjel na Politehnici u Zürichu bio je malen studij s dvama internim podusmjerenjima, matematike i fizike, na koji se 1896. godine upisalo samo petero brucoša: Marcel Grossman (1878. – 1936.), Louis Kollros (1878. – 1959.), Jakob Ehrat (1876. – 1960.), Mileva Marić i Albert Einstein. Albert je bio najmlađi, a Mileva najstariji student na klasi i jedino su njih dvoje odabrali fiziku kao prioritetni, glavni predmet (ostaloj je trojici glavni predmet bila matematika) na Pedagoškom VI. A. odjelu, studiju matematike, fizike i astronomije. Na svim četirima studijskim godinama Odjela bilo je ukupno svega 23 studenta. „Te godine bila je jedina žena na VI. A. Odjelu, a ukupno peta žena primljena na taj Odjel od 1855. godine otkad je Politehnika postojala. Godine 1896. Mileva je bila između samo dvadeset žena koje su studirale prirodne znanosti i matematiku na svim njemačkim i švicarskim sveučilištima.“ Radmila Milentijević: Mileva Marić Ajnštajn: život sa Albertom Ajnštajnom, Matica srpska, Novi Sad, 2012., str. 32.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

čeljad.) Mileva Marić, „genijalna matematičarka“ (prema uredničkome nagovoru s ovitka) i Albert Einstein bili su najlošiji studenti te studijske klase (akademske 1896./1897. godine): Koliko je god uredno pohađala predavanja i laboratorijske vježbe, marno bilježila predavanja i koliko se god štreberski trudila, Mileva, nikada nije (iz dvaju pokušaja) diplomirala,15 a Albert je, svojom nemarnošću i „drugačijim“ shvaćanjem studija,16 jedva diplomirao. Feministički i srpski mit Prva publicistička i kriptoznanstvena biografija Mileve Marić, srednjoškolske profesorice matematike Desanke Đurić-Trbuhović (1896. – 1983.), U senci Alberta Ajnštajna17 pojavila se slučajno u pravo vrijeme, u jeku zapadnoga feminističkoga pokreta,koncem 60-ih godina prošloga stoljeća (u nas se, naravno, feministički pokret budi desetljeće kasnije). Knjiga je obilovala novim podatcima o Milevinu nesretnom životu, ali često i nepouzdanim izjavama svjedokā vremena (rodbine, kolegica, prijateljica, poznanika), silnim proizvoljnostima i ničim i nikad dokazanim Milevinim udjelima u suprugovu znanstvenom radu (mimo svake znanstvene metodologije)18; nudila je drugačiju viziju Einsteina kao znanstvenika i čovjeka, uz 15

17 18

„Od petero studenata koji su pristupili međudiplomskom ispitu (usmeno odgovaranje pet kolegija, op. p.) 1898., Einstein je dobio najveću prosječnu ocjenu (5,70 od mogućih 6,00). Marićka je pristupila ispitu sljedeće godine i dobila prosječnu ocjenu 5,05, pretposljednja od studenata koji su izišli na ispit te studijske godine. Einstein i Marićka bili su jedini studenti koji su za diplomski rad uzeli temu iz fizike 1900. On je položio s prosječnom ocjenom 4,91, a Marićka nije prošla s prosječnom ocjenom 4,00. Iduće godine ponovno nije položila diplomski s istom prosječnom ocjenom, dok su ostala dvojica studenata prošla.“ John Stachel, „Stachel replied to Evan Harris Walker“, Phisics Today, veljača 1989., str. 13. „Uskoro sam primijetio da se zadovoljavam time da budem osrednji student. Dobar student mora posjedovati lakoću shvaćanja, dobru volju da sve svoje snage usmjeri na predavanje, urednost da sva predavanja pismeno obradi i potom savjesno proradi. Sa žaljenjem sam konstatirao da te osobine meni nedostaju. Tako sam se pomirio sa svojom, donekle lošom savješću, te studij ustrojio u skladu sa svojim intelektualnim sposobnostima i zanimanjima. Neka predavanja sam gorljivo pratio. Inače sam izostajao i kod kuće marljivo proučavao velikane teorijske fizike. To je bilo dobro i umirivalo je lošu savjest, tako da duhovna ravnoteža ni na koji način nije bila narušena.“ Johannes Wickert, Albert Einstein: sa svjedočanstvima suvremenika i slikovnim dokumentima, Genezis 97., Makarska, 1998., str. 14. Desanka Đurić-Trbuhović, U senci Alberta Ajnštajna, Bagdala, Kruševac, 1969. „U svojim sam se ispitivanjima rukovodila samo željom da dođem do istine o zbivanjima iz toga doba. Literature o njoj ima tako malo i toliko je proturječna, pa čak možda i tendenciozna, koja ide na njenu štetu, da se u nju slabo može pouzdati. Željela sam samo da razgraničim priznato od nepriznatoga, nepouzdanoga, nepravično sklonjenoga u stranu i mrak, ne dirajući u veličinu koju je i ona stvarala i ne odričući nesumnjive zasluge i na drugoj strani. Zato sam nastojala da prikupim što više pojedinosti o njoj, čak i one koje možda izgledaju

139

140

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

– do nebeskih visina – veličanja Milevina matematičkoga dara i iznimne osobnosti. Odmah u predgovoru autorica neprijeporno ističe: „Mileva je Marić bila iznimne prirode koja se ne može svrstati ni u kakav stereotip ljudi, pa je tim teže od sitnih kamenčića sastaviti cjelokupan, neprekinuti mozaik njezina života. Ona je bila izuzetno duhovna osoba koja je znatno doprinijela i imala odlučan utjecaj na Einsteinove radove. (...) Bila je drugačija od njega u mnogim shvaćanjima, u stilu rada, u načinu mišljenja, bila je drugačijeg odgoja i porijekla, ali jednaka u stremljenju k istome cilju. U velikim je njegovim uspjesima nepravično potisnuto i nespomenuto mnogo toga, a baš ono što je skriveno tišti svijest. (...) Njezin veliki dar za matematiku i fiziku donio joj je neobičan uspjeh na studiju. Suradnja s Einsteinom za vrijeme studija nastavila se kasnije u braku pa su mogućnost zajedničkog rada postale znatno povoljnije.“19 Na koncu je Đurić-Trbuhović svoj nenamjeran i nesvjestan feministički uradak okrunila zaključkom: „Genijalni gigant, Albert Einstein, imao je nesumnjivu pomoć na području matematike od svoje darovite žene Mileve, koja je s najvećim razumijevanjem pratila njegov rad i upotpunjavala njegovo stvaranje dajući mu matematički izraz. On sam, a i njegovi poznavatelji, nalaze da je on tu disciplinu bio zapustio. Pored drugih Milevinih poticaja na njegov rad, ona je bila i njegov matematičar.“20 Ničim poduprte Milevine matematičke (i fizikalne) zasluge u Einsteinovu znanstvenom radu objelodanjene su u pravi čas; feministička je lavina spremno čekala i dočekala obrušavanje. Knjiga je izazvala popriličnu pozornost najprije srpske (i jugoslavenske) javnosti, a potom i domaćih i inozemnih feminističkih aktivistica (knjiga je njihovom zaslugom u narednim godinama dopunjena i objelodanjena na njemačkom, s nekoliko ponovljenih izdanja,21 a zatim na francuskom i češkom jeziku i esperantu)22, ali i uz

19 20 21

sasvim beznačajne, a ipak su djelić cjelokupnog života. Baš ta zbivanja u svakidašnjem životu i odnos prema okolini otkrivaju možda najbolje istinu o samoj osobi.“ Desanka Đurić-Trbuhović, „Predgovor I. izdanju“, u: Ista, U senci Alberta Ajnštajna, Klub NT, Beograd, 1995., str. IX-X. Isto, str. IX-XI. Ista, „Pogovor I. izdanju“, u: Ista, U senci Alberta Ajnštajna, n. dj., str. 177. „Knjiga je odmah privukla pozornost onih koji se bave ne samo Einsteinovom teorijom relativnosti, već uopće svih onih koje zanima njegov rad. Tako je poslije brojnih dopisivanja i pronalazaka novih podataka i ideja došlo do novog dopunjenog i prevedenog izdanja na njemački jezik koje je 1982. godine izašlo u Zürichu. Odmah rasprodano, to izdanje bilo je jedno od bestselera nakladničke kuće Haupt, koja je do sada objavila pet izdanja iste knjige.“ Vojislav Trbuhović, „Nekoliko reči o autoru i nastanku knjige“, u: Desanka Đurić-Trbuhović, U senci Alberta Ajnštajna, n. dj., str. 180. Desanka Trbuhović-Gjurić, Im Schatten Albert Einsteins: das tragische Leben der Mileva Einstein-Marić, Verlag Paul Haupt, cop., Bern-Stuttgart 1983.; Ista, Mileva Einstein: une vie, Des Femmes, Paris 1991.; Ista, Ve stínu Alberta Einstein : tragický život Milevy Einsteinové-Marićo-

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

izričito neprihvaćanje, osudu, polemiku i bijes znanstvene zajednice, povjesničarā fizike i fizičarā, poznavateljā života i znanstvenoga djelovanja Alberta Einsteina. U nas je, primjera radi, prerano preminula (prometna nesreća u trideset i osmoj) sociologinja i angažirana feministica Lidia Sklevicky (koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, zajedno s također vrlo angažiranom feministicom Slavenkom Drakulić23 i ostalim hrvatskim feminističkim intelektualkama: Radom Iveković, Jelenom Zuppa, Vesnom Pusić, Đurđom Milanović, Vesnom Kesić, aktivna u tumačenju i promicanju društvenoga položaja žena u Hrvatskoj i Jugoslaviji na javnim tribinama feminističke skupine „Žena i društvo“) posve nekritično nasjela publicističkoj i izmišljenoj Milevinoj kvaziznanstvenoj biografiji U senci Alberta Ajnšajna Desanke Đurić-Trbuhović i feministički zapisala: „Nakanila sam danas pisati o Milevi Marić-Einstein (1875. – 1948.), ženi koja je mogla ući u povijest znanosti kao briljantna matematičarka, ali je život završila kao anonimna i zaboravljena bivša supruga jednoga genija. (...) Na istoj je godini studija bio i Albert Einstein, kojemu imponira njezina lakoća shvaćanja, ustrajnost i sposobnost da pronađe jednostavna i elegantna rješenja teških matematičkih problema. Vjenčali su se 1903. Od tada odustaje Mileva Einstein od svih vlastitih znanstvenih ambicija kojima je također kompenzirala prirođenu bolest kuka koja joj je zadavala smetnje pri kretanju. Nije pristupila diplomskom ispitu, a na pitanje zbog čega ne želi patentirati stroj za mjerenje elektronskih titraja u čijem je konstruiranju sudjelovala pod svojim (a ne muževim) imenom, odgovorila je: ‘Zašto? Ta mi smo sada Ein Stein ( Jedan kamen)!’ Ein Stein je značilo: nakon rođenja prvog djeteta cjelonoćna suradnja na teoriji relativnosti, nakon kućanskih poslova bez ičije ispomoći i nakon zbrinjavanja studenata koje su Einsteinovi zbog svojih oskudnih prihoda bili prisiljeni uzimati na stan. Njezin točan udio u radu na teoriji relativnosti nećemo nikada saznati...“24. Takvim i sličnim trivijalnim feminističkim osvrtima, neutemeljenim tekstovima, banalnim napisima i senzacionalističkim člancima o zaboravljenoj Srpkinji Milevi Einstein tih su godina bili preplavljeni novoosnovani takovrsni časopisi, novine i (ženske) revije u inozemstvu i tuzemstvu. Svjetska znanstveno-akademska zajednica i vrsni poznavatelji Einsteinova života i djela, povjesničari znanosti i fizičari pročitali su i iščitali U senci Alberta Ajnštajna kao novinarsko senzacionalistički, neutemeljen, proizvoljan i besmislen uradak. Spomenimo ovom recenzijskom zgodom samo tri reakcije uvaženih znalaca. Albre-

23 24

vé, Academia, Praha 2007.; Ista, En la ombro de Alberto Ejnŝtejno, Interpress, Belgrado, 2012. Slavenka Drakulić, Smrtni grijesi feminizma: ogledi o mudologiji, Znanje, Zagreb, 1984. Lidia Sklevicky, „Genijalne gubitnice genija: Mileva Marić-Einstein, Sylvia Plath“, Svijet, Zagreb, 12. veljače 1988., u: Ista: Konji, žene, ratovi (odabrala i priredila Dunja Rihtman Auguštin), Ženska infoteka, Zagreb, 1996., str. 231-232.

141

142

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

cht Fölsing: „Knjiga Desanke Đurić-Trbuhović Im Schatten Albert Einsteins donosi dobar pregled Milevinih početaka, njezinu odlučnost za studij i tragičnost života. Kako je ova knjiga postala svojevrstan feministički i protuajnštajnovski manifest, valja istaknuti da velika većina tvrdnji o Milevinu znanstvenom sudjelovanju, poglavito njezinim navodnim doprinosima specijalnoj teoriji relativnosti, kao i zaključcima izvedenim iz njih, nemaju nikakvih temelja.“25 Reakcija ranije spomenutoga Abrahama Paisa: „Sve što ostaje kao dokaz moguće Milevine uloge u stvaranju teorije relativnosti, Einsteinova je primjedba u pismu ožujka 1901. (četiri godine prije objave znanstvenoga rada ‘O elektrodinamici pokretnih tijela’, specijalne teorije relativnosti, op. p.): ‘Zajedno ćemo uspješno završiti naš rad o relativnom gibanju’. Pri ocjeni ove izjave valja se sjetiti: prvo, u to je vrijeme Einstein bio mlad i vrlo zaljubljen; drugo, to je vrijeme njegove životne nesigurnosti (nezaposlen, u potrazi za poslom nakon diplomiranja, op. p.) bez kontakata sa znanstvenicima svoje generacije. Treba znati, Mileva je tada bila najvažnija osoba u Einsteinovu životu; nije mu bila samo suradnica već i ljubavnica, jedina dostupna osoba koja ga je prihvaćala i s kojom je mogao razmjenjivati svoje ideje. Zašto je onda Trbuhovićka tako značajno istaknula i naglasila Milevinu ulogu? Mislim da je sama odgovorila: ‘Ne možemo izbjeći ponos našom velikom Srpkinjom Milevom Marić koja je sudjelovala u stvaranju i oblikovanju Einsteinova djela’.26 Takav osjećaj možemo razumjeti, čak i ako ga ne možemo oprostiti.“27 I reakcija Armina Hermanna: „Čovjek se mora čuditi što je jedna knjiga prepuna grešaka naišla na povoljan prijam u našim novinama i časopisima. Neki su novinari prihvatili priču i dalje joj ponešto dodavali. Tema se žurnalistički stalno ponavljala prema receptu koji je poslije Drugoga svjetskog rata iznio Hans Habe, američki vojni novinar mladim njemačkim novinarima: ‘Pas ujeo čovjeka. To vam nitko neće kupiti, ali Čovjek ujeo psa. To će nešto donijeti.’ Preneseno na Einsteina učinili su to naslovom: ‘Mileva, majka teorije relativnosti’. Pored senzacionalizma, i 25

Albrecht Fölsing, Albert Einstein: A Biography, Penguin Books, New York – London, 1998., str. 748., bilj. 30. U izvorniku citirana rečenica prevedena je s njemačkoga – jer se Pais koristio na njemački prevedenim, prilagođenim i dopunjenim 4. izdanjem iz 1988. (str. 95.) – na engleski jezik, a u srpskom izvorniku glasi: „I danas, gledajući te požutele listove štampane pre više od šezdeset godina, čovek ne može da ne oseti svu veličinu novog shvatanja prirodnih zbivanja i sve to u skromnom obliku jednoga članka od trideset stranica (riječ je o specijalnoj teoriji relativnosti, odnosno znanstvenom radu: ‘O elektrodinamici pokretnih tijela’, Zur Elektrodynamik bewegter Körper, primljeno 30. lipnja, objavljeno 26. rujna 1905., Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII., Berlin, 1905., str. 891-921, op. p.), ne može da ne oseti ponos da je u samom njegovom stvaranju i redakciji učestvovala i naša velika zemljakinja Mileva Marić“. Desanka Đurić-Trbuhović, U senci Alberta Ajnštajna, n. dj., str. 67. Abraham Pais, Einstein Lived Here, Clarendon Press – Oxford University Press, New York – Oxford, 1994., str. 16.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

duh je vremena volio takva pera.“28 No, bilo je već kasno za znanstvene lamentacije i argumentirane rasprave; Desanka Đurić-Trbuhović i mediji učinili su svoje: Mileva je Einstein postala feministička zvijezda i nacionalna ikona (srpska „genijalna matematičarka“). Znanstvenici i znalci odustali su od daljnje borbe s medijskim predatorima i angažiranim ženama. Pored života u Albertovoj sjeni, još je veću pozornost izazvala Milevina (i Albertova) dobro čuvana tajna, otkriće izvanbračne kćeri Lieserl29 (stalan žalopojni lajtmotiv Drakulićkina publicističkoga romana) iz mladenačkih ljubavnih pisama Mileve i Alberta, koju su brižljivo tajili izvršitelji Einsteinove oporuke i pisane ostavštine, Einsteinov stariji sin Hans Albert30 i njegova prva supruga Frieda, a osvanula su u javnosti tek 1986. zaslugom posvojene nepouzdane kćeri Evelyn.31 28

Armin Hermann, Ajnštajn: gorostas nauke i njegovo stoleće, Fakultet za fizičku hemiju Univerziteta u Beogradu – Institut za nuklearne nauke Vinča, Mrlješ – Beograd, 1998., str. 101. Potkraj siječnja ili početkom veljače 1902. rađa se negdje u Vojvodini (najvjerojatnije u Novom Sadu, Subotici, Titelu ili, pak, u nekom od obližnjih sela), kako su je sami odmilja prozvali, Lieserl (ili službenim imenom možda Elizabeth?, Erzsébeth?, Ljubica?) Marić Einstein, izvanbračna kći Alberta i Mileve. Nigdje službeno zapisana djevojčica (nepoznata imena i prezimena, ako je uopće igdje zapisana) ili je, vrlo malo vjerojatno, posvojena ili je, najvjerojatnije, umrla od šarlaha, ne navršivši ni drugu godinu života. Hans Albert Einstein (1904. – 1973.), Albertov i Milevin sin, diplomirao je tehničke znanosti i doktorirao iz područja hidraulike na ETH-u u Zürichu. Godinama u narušenim odnosima s ocem (ili su u svađi ili ne razgovaraju). Oženio se 1927. devet godina starijom i patuljastom susjedom Friedom Knecht (uz veliko očevo protivljenje, odnosno ako se već ženi, savjetuje mu da nema potomstva) s kojom je imao četvero djece: Benharda Caesara (1930. – 2008., studirao je fiziku u Zürichu kao djed i baka, oženio se s Aude Ascher i imao petero djece), Klausa Martina (1932. – 1939., nije uspio preboljeti difteriju kad se s roditeljima tek doselio u Ameriku), Davida (1939. – 1939., preminuo mjesec dana poslije poroda) i posvojenu kćer Evelyn (1941.? – 2011., konfliktna pastorka glede Einsteinova ugleda i njegove ostavštine 80-ih i 90-ih godina: 1984. podiže tužbu protiv maćehe Elizabeth i nećaka Thomasa Einsteina zbog skrivanja obiteljske ostavštine, 1986. otkriva postojanje ljubavnih pisama Alberta i Mileve, 1996. na aukciji prodaje, uz ostale nasljednike, četiristotinjak pisama Alberta, Mileve i njihovih sinova, a od 1993. uvjerava novinare kako je upravo ona izvanbračna kći barske plesačice i Alberta Einsteina koji je nagovorio sina Hansa Alberta da je usvoji 1942.). Nakon emigracije u SAD (1938.) bio je sveučilišnim profesorom na Berkeleyju, stručnjak za očuvanje obradive zemlje i sprječavanje erozija. Supruga Frieda iznenada umire 1958., a udovac Hans Albert već sljedeće godine ženi se s biokemičarkom Elizabeth Roboz (1904. – 1995.). Preminuo je 26. srpnja 1973. od iznenadna infarkta u masačusetskom Oceanografskom institutu. Nakon Milevine smrti, 4. kolovoza 1948., u šesterosoban stan u Zürichu iz Amerike dolazi supruga Hansa Alberta, Frieda, pokupiti osobnu Milevinu dokumentaciju, pisma, bilješke i ostale pisane materijale. Tada je pronašla i 87.300 švicarskih franaka u gotovini, prema nekim izvorima, ušivenih u madrac zajedno s prvim ljubavnim pismima Alberta i Mileve. Objavljivanje ljubavnih pisama spriječili su (do 1986.) izvršitelji Einsteinove pisane ostavštine, prijatelj pravnik Otto Na-

143

144

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

Iz pisama je očito da Einstein nikada nije vidio svoju jedinu, prerano preminulu ili nestalu kćer Lieserl. Feministice su ponovno došle do zahvalna materijala u prilog tragetkinje Mileve ili, kako je glavni urednik prvih dvaju svezaka Sabranih djela Alberta Einsteina (The Collected Papers of Albert Einstein) (od 1987. do 2017. objavljeno je 14 od predviđenih 30 svezaka), John Stachel, sarkastično i točno primijetio: „Imali smo mit o Einsteinu kao svecu, a sada dobivamo mit o Einsteinu kao demonu. Imali smo mit o Milevi kao bezličnoj ženi, a sada nam nude mit o ženi mučenici.“32 Prokleto pogođeno! Zaboravljena i zapostavljena, Mileva je Einstein od Đurić-Trbuhovićkine bio grafije ponovno rođena i uskrsnula, poglavito i nadasve u posljednjim trima desetljećima (od javne objave ljubavnih pisama), u junakinju srpskoga nacionalnog ponosa (začetog još u prvoj biografiji)33 i međunarodnoga feminističkog pokreta. Publicističke knjige, monografije, književne obrade, zbornici s kongresa i simpozija, feministički znanstveni radovi i studije svih provenijencija, najčešće o temi Milevine životne žrtve za Einsteinovu znanstvenu karijeru, nicali su i stalno niču. Melankolična je Mileva postala značajna znanstvenica, talentirana fizičarka, „genijalna matematičarka“, tužna suautorica Einsteinovih genijalnih znanstvenih radova, brižna majka (što je i ranije bila, no sada je još brižnija); vjerna i odana supruga promaknuta je u žrtvu Einsteinove sebičnosti i pokvarenosti, a Einstein je podlac, muška svinja, razvratnik, nevjeran suprug, očajan otac, kradljivac supružničkih fizikalnih ideja, znanstvenik sumnjive pameti i nedvojbeno čovjek bez morala i sućuti! Mileva je velika znanstvenica zato što zaljubljeni Einstein u ljubavnim pismima 1901. nekoliko puta romantično spominje „naš rad“ i „naš članak“34 jer nije mogao u samo jednoj jedinoj, nevjerojatnoj i čudesnoj 1905. godini, sam samcat objaviti četiri prevratnička znanstvena (fizikalna) rada, jer joj je prepustio Nobelovu nagradu kako bi joj kompenzirao i nadoknadio uložen znanstveni (matematički) rad i trud, a „genijalna je matematičarka“, jer se stariji sin Hans Albert blijedo sjećao iz vrlo

than (1893. – 1987.) te Albertova dugogodišnja osobna tajnica i kućna paziteljica Helena Dukas (1896. – 1982.), koji su se do smrti iznimno pomno brinuli o moralnom mitu i društvenoj karizmi Alberta Einsteina. Janez Strnad, Einstein: Zakaj me nihče ne razume in me imaju vsi radi?, Meridijan založba, Ljubljana, 2005., str. 88. „Ne smijemo predati zaboravu Milevu Marić, jer imamo mnogo razloga ponositi se time što je pripadala našem narodu. Čini mi se da njen lik treba ostati u sjećanju i poštovanju i budućim naraštajima. Kaže se da narod koji svoje velikane ne poštuje, nije ih ni dostojan. Smatramo Milevu Marić velikom u mnogo čemu, a njen život jedinstvenim primjerom života proživljenog za druge.“ Desanka Đurić-Trbuhović, „Predgovor I. izdanju“, n. dj., str. XI. Albert Einstein – Mileva Marić, Ljubavna pisma (1897-1903), Matica srpska, Novi Sad, 1998., str. 91-155.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

ranoga djetinjstva, prema razgovoru 1962. s novinarom Peterom Michelmoreom, kako je mama s tatom rješavala matematičke zadatke35, i tako redom. Razvila se oštra neravnopravna polemika između zagovornica (većinom feministica i publicistica) i manjim dijelom zagovornika (željnih slave) Milevina znanstvena doprinosa Einsteinovim radovima (s iznimno tankim, zapravo simboličnim argumentima, bio je dovoljan rodni, ženski patnički status) i znanstvenika, povjesničara znanosti i fizičara, koji su objektivnim tvrdnjama i neupitnim činjenicama dokazivali da takvoga doprinosa, prema svim istraženim izvorima i dokumentima, zasigurno nije bilo.36 Neosporne činjenice pokazuju i dokazuju: Mileva je bila najlošiji, najneuspješniji student (klase 1896./1897. VI. A. Odjela ETH-a), nikada nije diplomirala (manjim dijelom, ali nikako ne u potpunosti, kako inzistiraju feministkinje, i zato što je žena, Srpkinja iz Vojvodine), imala je najniže ocjene upravo iz matematike (teorije funkcija).37 Nije napisala niti jedan znanstveni, stručni, pregledni, popularni ili bilo koji drugi rad, ni samostalno ni u suradnji sa suprugom ili bilo kojim drugim suradnikom (u životu nije napisala niti jedan tekstić iz područja fizike ili 35

„Znanstvenici, koji su dugo ustrajali na svjetlosti kao valovitom gibanju, bili su zapanjeni kad se pojavio Einsteinov rad, teorija o sitnim svjetlosnim paketima energije za koje je Einstein izmislio riječ, ‘fotoni’ (Michelmorova netočna novinarska konstrukcija; riječ ‘foton’ uveo je fiziku Arthur Compton tek 1928., op. p.). Ovaj je rad bio Einsteinu dovoljan da postane veliki fizičar. Načinio je prvi velik udar. Ipak, nije se mogao opustiti i uživati u uspjehu zbog teorije relativnosti. Frustriran je lutao po predgrađima i livadama oko Berna. Nije radio, uzeo je slobodne dane. Mileva mu je pomagala rješavati neke matematičke probleme, ali nitko mu nije mogao pomoći u stvaralačkome radu, naviranju svježih ideja.“ Peter Michelmore, Einstein: Profile of the Man, Dodd, Mead & Company, New York, 1962., str. 45. Evan H. Walker, „Did Einstein Espouse His Spouse’s Ideas?“, Physics Today, veljača 1989.; Senta Troemel-Ploetz, „Mileva Einstein-Marić: The woman who did Einstein’s mathematics“, Women’s Studies International Forum, br. 13, 1990., str. 413-415.; Ellen Goodman, „Out from the Shadows of Great Men“, Boston Globe, 15. ožujka 1990.; Robert Schulmann – Gerald Holton, „Einstein’s Wife“, New York Times Book Review, 8. listopada 1995.; Andrea Gabor, Einstein’s Wife: Work and Marriage in the Lives of Five Great Twentieth-Century Women, Viking, New York, 1995.; John Stachel, „Albert Einstein and Mileva Marić: A Collaboration that Failed to Develop“, u: Helena Pycior – Nancy Slack – Pnina Abir-Am (ur.), Creative Couples in Science, New Brunswick, Rutgers University Press, New York, 1995., str. 207-219., 330-315.; John Stachel, „The Young Einstein: Poetry and Truth“, u: Isti, Einstein from B to Z, Birkhäuser, Boston, 2002., str. 21-38.; Alberto Martínez, „Arguing about Einstein’s Wife“, Physics World, travanj 2004.; Isti, „Handling Evidence in History: The Case of Einstein’s Wife“, School Science Review, ožujak 2005., str. 49-56, itd. John J. Stachel (gl. ur.) – David C. Cassidy – Robert Schulmann – Jürgen Renn (ur.), The Collected Papers of Albert Einstein, Vol. 1: The Early Years, 1879-1902 (english translation suppl.), Princeton University Press, Princeton 1987., str. 141.

145

146

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

matematike, tek banalne uzgredne napomene u ponekom pismu). Sve što je od Mileve Einstein ostalo zapisano, samo su njezina pisma (većim dijelom objavljena)38 u kojima iznimno rijetko spominje fizikalne teme (a matematičke uopće ne), za razliku od Albertovih ljubavnih pisama Milevi, u kojima stalno izviru fizikalne ideje i prevladavaju fizikalni problemi. Mileva se fizikom, matematikom i znanošću nakon propaloga studija (i poglavito nakon razvoda) – osim povremenih, u braku prirodnih, razgovora sa suprugom (dakako, poznavala je fiziku, fizikalna dostignuća i prijepore) u prvim godinama zajedničkoga života o njegovim znanstvenim radovima – bavila nije. No, činjenice nisu bitne – one su najmanje važne; daleko je važnije bilo pobrinuti se da šutljiva i melankolična Mileva upornim ponavljanjima izmišljenih zasluga postane znanstvenica svjetskoga i feminističkoga ugleda, „genijalna matematičarka“ (postoji čak, od 1994., apsurdna i ničim opravdana nagrada „Mileva Marić-Ajnštajn“ Univerziteta u Novom Sadu za najbolje studente matematike) i talentirana fizičarka. I postala je! Mileva je Einstein promaknuta u srpsku i feminističku pop-kulturnu ikonu. Ona je znanstvena junakinja feminističkih knjiga (mahom publicističkih) i nacionalna odličnica srpskih povjesničara, publicista, biografa, književnica i dramatičara.39 Česta je i stalna tema novinskih površnih feljtona, neozbiljnih kolumni, senzacionalističkih napisa i žutih reportaža; dokumentarnih, obrazovnih, dokumentarno-igranih i igranih filmova (prema publicističkoj knjizi Đurić-Trbuhović, već je 1972. snimljen televizijski igrani film Vide Ognjenović Mileva Ajnštajn)40, a nedavno je planetarni National Geographic snimio televizijski (spektakularan i skup) 10-epizodni serijal o 38

Mileva Marić-Einstein, Dragi moji kumovi: pisma Sidoniji i Đoki Gajin, 1935-1941. (prir. Drago Njegovan), Prometej, Novi Sad, 2011.; Milan Popović (prir.), Jedno prijateljstvo: pisma Mileve i Alberta Ajnštajna Heleni Savić, CID, Podgorica, 1998.; Albert Einstein – Mileva Marić, Ljubavna pisma (1897-1903), n. dj. Vojislava Latković, Mileva Ajnštajn: ljubav i nauka, život s genijem, Vesmark – Beoknjiga, Beograd, 2005.; Vida Ognjenović, Mileva Ajnštajn: drama u dva dela, Stubovi kulture, Beograd, 1998.; Dragana Bukumirović, Mileva Marić Ajnštajn, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 1995.; Svetlana Alter, Tajni tragovi duše Mileve Marić-Ajnštajn, S. Alter, Sremska Mitrovica, 2002.; Radmila Milentijević, Mileva Marić Ajnštajn: život sa Albertom Ajnštajnom, Matica srpska, Novi Sad, 2012.; Đorđe U. Krstić, Mileva i Albert Ajnštajn: ljubav i zajednički naučni rad, Matica srpska, Novi Sad, 2005.; Dragan Milićević, Mileva Marić-Ajnštajn planetarni genije: žrtva najveće naučne obmane dvadesetog veka, knj. 1, D. Milićević, Beograd, 1999.; Isti, Mileva Marić-Ajnštajn planetarni genije: otac i majka teorije relativiteta, knj. 2, D. Milićević, Beograd, 2002.; Rastko Maglić (prir.), Doprinos Mileve Ajnštajn-Marić nauci: zbornik sa savetovanja, 13-14. maj 1994., Matica srpska, Univerzitet Novi Sad, Novi Sad, 1995. „Mileva Ajnštajn“, Radiotelevizija Beograd, 72 min., prema knjizi Desanke Đurić-Trbuhović U senci Alberta Ajnštajna, scenarij i režija: Vida Ognjenović, glavne uloge: Ognjanka Ognjanović (Mileva Marić) i Predrag Ejdus (Albert Einstein).

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

Albertu Einstenu Genij (Genius), u kojemu Mileva ima veliku ulogu i, naravno, pod feminističkim utjecajem (kao da su scenaristi pročitali, a nisu, Drakulićkin najnoviji publicistički roman), prikazana je kao vrla suradnica Einsteinovih znanstvenih radova.41 Mileva je dobila operu42 i balet43, po njoj su nazvane škole, ulice, trgovi, kvartovi, podižu joj se spomenici, biste i spomen-ploče, otvaraju izložbe i spomen-sobe... Mileva je Einstein neizbježna, posvuda je po svijetu i svugdje po Vojvodini i Srbiji; feministički je brend i srpski mit, osim za Drakulićkine „ljude koji bi trebali znati za nju“. Feministički diskurs Slavenka se Drakulić posljednjim romanom Mileva Einsten, teorija tuge priključila i pridružila golemoj skupini promicatelja feminističkoga i srpskoga mita o prvoj supruzi Alberta Einsteina. Dobili smo još jednu publicističku biografsku knjigu o Milevi Einstein, još jedan romansirani životopis koji, poput ostalih sličnih biografija i romana o istoj Milevinoj temi, veliča patnju i žrtvu žene, fikcijske potencijalne znanstvenice, u tvrdom patrijarhalnom društvu na početku dvadesetoga stoljeća. Crpeći dokumentarnu građu, prema jednostranom sadržaju romana, mahom iz srpskih i feminističkih izvora (ne znamo iz kojih jer popis literature u romanu ne postoji, a što je uobičajena i pristojna navada spram čitatelja, iako je riječ o popularnoj književnosti, kad se već citiraju tolika Milevina i Albertova pisma44) te površno poznavajući Einsteinov društveni i intelektualni životopis, napose njegov doprinos fizici (makar popularno interpretirane Einsteinove znanstvene radove), privatnost i seksualnu aktivnost, Slavenka Drakulić piše isključivo iz jednostranoga ženskog diskursa, iz Milevine patničke perspektive, što je itekako prihvatljivo i angažirano (to se, uostalom, znajući njezin opus, od Slavenke Drakulić i očekuje), uz uvjet 41

Premda je serija (prikazana premijerno od 25. travnja do 20. lipnja 2017.) rađena prema relevantnom i dobrom publicističkom predlošku Einsteinova životopisa Waltera Isaacsona Einstein: His Life and Universe, u kojemu nema spomena izravne Milevine znanstvene suradnje sa suprugom, svejedno su glavni scenaristi Noah Pink i Ken Biller ubacili, iz samo njima poznata razloga, neautentične suradničke scene (valjda kako bi dramaturški pojačali priču) i još poneke naracijske holivudske dosjetke. Tipično američki! Opera prema motivima iz života Mileve Marić-Einstein Mileva, Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu, skladateljice Aleksandre Vrebalov, prema libretu Vide Ognjenović i u režiji Ozrena Prohića, premijerno je izvedena 21. listopada 2011., a u zagrebačkom HNK-u gostovala je 12. prosinca 2012. Balet Mileva Ajnštajn Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu, prema motivima istoimene drame Vide Ognjenović, skladao je Marjan Nećak, u koreografiji i režiji Staše Zurovca, a premijerno je izveden 28. travnja 2012. „Citati iz pisama označeni zvjezdicom su izvorni. (nap. aut.)“, Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, teorija tuge, Fraktura, Zaprešić, 2016., str. 6.

147

148

da dokumentarna građa bude pouzdana, povijesne činjenice provjerene i društveni kontekst vjerodostojan. Kako sama kaže: „Biografija je u ovakvim romanima zadani okvir i nema razloga da je se ne držim. Dapače, činjenice mi ne smetaju, nego pomažu. Moj je posao povijesnu ličnost oživiti na sasvim drugačiji način od biografa. Činim to literarizirajući odnosno dramatizirajući pojedine događaje iz njezina života koji mi se čine važnima. I tako pokušavam doći do odgovora zašto je njezin život išao baš tim putem.“45 Upravo se na toj početnoj razini, pojedinim dijelovima biografske građe, autorica nije pokazala na visini zadaće. „U romanu o Milevi Einstein odabrala sam pet važnih trenutaka u njezinu životu i svaki od njih literarizirala, odnosno dramatizirala. Vremenski, roman obuhvaća period od 1914. do 1933., nipošto cijeli njezin život.“46 To je samo djelomice točno. Milevin životopis gotovo je u cijelosti ispričan („literariziran“) u pet poglavlja (ne bi bilo zgorega da je na kraju ili početku romana otisnut sadržaj s numeracijom, kad je već knjiga podijeljena po poglavljima): „U kuhinji, 1914.“, „U vlaku, 1914.“, „U bolnici, 1916-1919.“, „Na balkonu, 1925.“ i „U sanatoriju, 1933.“ Premda ova poglavlja naslovom pogađaju važna razdoblja Milevina života: raskid s Albertom, put sa sinovima u Zürich, četverogodišnju psihosomatsku ukočenost, shizofreniju mlađega sina i umobolnicu, to je samo puka formalna (p)odijeljenost (s holivudskim naznakama) jer se naslovljene tematike poglavlja autorica samo uzgred dotiče u stalnim, beskrajnim, bezbrojnim, monotonim i dosadnim Milevinim reminiscencijama. U isprekidanim sjećanjima, nesustavno vremenski i hrpimice porazbacanima po cijelom romanu, i nekronološkim ničim izazvanim asocijacijama na prošle događaje ispripovijedan je („literariziran“) gotovo cijeli Milevin život, od ranoga vojvođanskoga djetinjstva do odlaska Alberta Einsteina u Ameriku. Kad bi se ta suvremena postmoderna struktura (namjerna vremenska zbrka i kronološki metež skriven u publicističkome književnu stilu) kronološki usustavila u vremenski slijed, dobili bismo tipičnu stereotipnu romansiranu biografiju (feministički obojenu) kakva je bila popularna u drugoj polovini 19. stoljeća. Roman započinje namjerice senzacionalistički, novinarski ekskluzivno i književno populistički, bez uvoda, šokantno i bombastično, prije svega kako bi čitateljica ili čitatelj ostao osupnut Einsteinovim ponižavajućim i nevjerojatnim uvjetima zapisa45

Slavenka Drakulić – Denis Derk, „I mi imamo predsjednicu, ali se ne možemo pohvaliti njezinim zalaganjem za prava žena“, Večernji list, Zagreb, 22. studenoga 2016., https://www.vecernji.hr/kultura/i-mi-imamo-predsjednicu-ali-se-ne-mozemo-pohvalitinjezinim-zalaganjem-za-prava-zena-1130288 Slavenka Drakulić – Klara Glavač, „Priziv savjesti na pobačaj izbjegavanje je obaveza“ (intervju), Express, Zagreb, 26. studenoga 2016., https://www.express.hr/kultura/priziv-savjestina-pobacaj-izbjegavanje-je-obaveza-8186#

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

nima 18. srpnja 1914. u Berlinu47 (inače poznatim već tri desetljeća svakome tko je pročitao iole ozbiljniji Einsteinov životopis) pod kojima Mileva formalno može ostati u braku. Mileva je odmah, na drugoj stranici romana, bačena u ulogu mučenice, jadnice, u poziciju žrtve i potlačene žene, a Einstein je tlačitelj i despot, muški prasac i preljubnik, licemjer, riječju suprugomrzac. Takvim je Einstein spram Mileve doista tada i bio, potpuno, no ne znamo okolnosti koje su dovele do takvoga ponašanja. Kakav je čovjek taj Einstein? Kako poglavlja napreduju, a Milevine reminiscencije naviru i naplavljuju poglavlja beskrajnim sjećanjima i asocijacijama na sve i svašta, samo maglovito i nepotpuno saznajemo osnovno: Albert je već dugo ne voli, počeo se hladiti davno prije, otkada je zatrudnjela s Lieserl,48 kad joj nije bio ni moralna, ni fizička, ni kolegijalna potpora na drugome pokušaju polaganja diplomskoga ispita 26. srpnja 1901. (poražavajuća spoznaja za Milevu, ostala je i bez diplome i bez mjesečnice), kad nije htio toga ljeta upoznati njezine roditelje u Vojvodini49 (draže su mu seksualne avanture, kao svako ljeto dok je Mileva u Vojvodini, s prijateljicama i poznanicama na ljetovanju sa sestrom i majkom u Mettmenstettenu), kad je Einstein odbija vidjeti u šestome mjesecu trudnoće u Steinu (18 kilometara od Schaffhausena na Rajni, gdje je Einstein privremeno podučavao), a tajno je doputovala samo radi njega (razjarena Albertovom ravnodušnošću, piše mu 14. studenoga 1901.: „Ako ne namjeravaš doći, ja ću odmah otići.“),50 kad nije posjetio ni nju ni svoju kćer nakon Milevina teškog poroda negdje u Vojvodini... To su činjenice Einsteinove velike ljubavi prema Milevi. Kakva je to žena Mileva Marić? Koliko se zna, a zna se mnogo, melankoličnoj je Milevi Albert prva, jedina životna ljubav (jedini muškarac). Uporna je i ludo zaljubljena Mileva – odmilja, u vojvođanskoj obitelji i za srpske prijateljice i prijatelje, 47

49 50

„(A) Ti ćeš se pobrinuti: (1) za čistoću moje odjeće, rublja i posteljine; (2) da redovno dobivam tri obroka u svoju sobu; (3) da moja spavaća i radna soba budu čiste, a posebno da samo ja koristim svoj stol. (B) Odreći ćeš se svih osobnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni zbog društvenih razloga. Posebno ćeš se suzdržavati od: (1) moga druženja s tobom kod kuće; (2) zajedničkih putovanja. (C) U odnosima sa mnom poštovat ćeš sljedeća pravila: (1) od mene nećeš očekivati intimnosti, niti ćeš mi prigovarati na bilo koji način; (2) prestat ćeš mi se obraćati ukoliko ja to zatražim; (3) napustiti ćeš moju spavaću ili radnu sobu odmah i bez protesta ako ja to zatražim. (D) Nećeš me omalovažavati pred našom djecom, bilo riječima ili ponašanjem.“ Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 6. Nakon podužeg neviđanja, prilikom kratkoga zajedničkog susreta početkom svibnja 1901., tijekom trodnevna izleta na još uvijek snijegom pokriveno jezero Como i okolna pastoralna mjestašca po Alpama (Splügen Pass), žudnja se rasplamsala i Mileva je, kako to neplanirano, posvema nepredvidivo iznjedriti znadu nepromišljenost, zanos, strast i Albertova nepažnja u hladnoj noći dok sniježi, slučajno zanijela. Albert Einstein – Mileva Marić, Ljubavna pisma (1897-1903), n. dj., str. 129-137. Dennis Overbye, Einstein in Love: A Scientific Romance, Bloomsbury, London, 2003., str. 87.

149

150

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

zvana Mica, nadimak koji Drakulićka u romanu nerijetko rabi ne znajući da joj Albert inače nije tepao tim srpskim nadimkom, barem ne javno (u intimi ložnice sve je dopušteno), niti se njime koristio u njihovoj obilnoj korespondenciji jer kolokvijalni južnonjemački izraz Miezchen, odnosno u deminutiziranoj inačici Miza, u doslovnom prijevodu frivolno i vulgarno znači „pička“51 – činila sve kako ne bi izgubila Alberta: nije htjela prekinuti prvu trudnoću,52 ostavila je i žrtvovala kćer u Vojvodini ne bi li se smilovala Einsteinu. Vrla joj se upornost isplatila: postala je konačno 6. siječnja 1903. Albertova supruga. Einstein joj nikada nije bio vjeran, ni prije ni za vrijeme braka. Naposljetku, Mileva pokazuje kako doživotno zaljubljena žena može ostati bez trunke dostojanstva, sačuvavši do suprugove smrti ponižavajuće uvjete (početak romana), Einsteinove stroge upute, nehumana pravila, izričito napisane naredbe supruzi (pronađene u Milevinoj ostavštini, zajedno s pismima i hrpom novca) o načinu ponašanja samo nominalne supruge poznatoga fizičara, ako želi ostati u formalnome braku s njim (na koje je uvjete isprva pristala, a kasnije se ipak predomislila). To su činjenice velike Milevine ljubavi prema Albertu, činjenice koje su u publicističkom romanu feministički interpretirane sasvim drugačije. Sve u svemu, nimalo kompatibilne ni srodne duše (osim mladenačkoga zajedničkog studija fizike i zaljubljivanja). Iz Drakulićkine feminističke perspektive, zbog Einsteinovih je sramotnih uvjeta opstanka braka Mileva napustila Alberta: „Tko je on da misli kako se može odnositi prema meni kao prema sluškinji! Uvjeti? Pravila? Najbolje bi bilo da ih sam spali, da ih nitko nikad ne vidi, da se ne osramoti. Ja nisam odgojena tako da bih živjela kao njegova robinja. Mene otac nije školovao zato da mužu perem rublje i šutke mu serviram hranu! Taj je Albertov postupak u njoj pobudio nešto što odavno nije osjetila – ponos.“53 Iz Albertove, pak, muške percepcije, on je svojim dobro smišljenim i neprihvatljivim uvjetima konačno od sebe otjerao sumornu i melankoličnu Milevu koja ga je gušila neprestanom bolesnom ljubomorom i nepodnošljivom ljubavlju, postala mu je golemim teretom i bremenom u slobodnome društvenom ophođenju, u novomu liberalnijem ljubavnom i raznovrsnijemu 51

Anna Beck – Peter Havas, „Preface“, u: John J. Stachel (gl. ur.) – David C. Cassidy – Robert Schulmann – Jürgen Renn (ur.), The Collected Papers of Albert Einstein, Vol. 1, n. dj., str. XIIIXIV. „Mileva je mogla, samo da je htjela, prekinuti trudnoću. Zürich je tada bio središte procvjetale industrije kontrole rađanja; mogla je od ciriške tvrtke naručiti pripravak koji izaziva pobačaj. Umjesto toga, ona je odlučila roditi Einsteinovo dijete, iako Albert nije bio ni spreman ni voljan ženiti se. Rađanje izvanbračnoga djeteta bilo je buntovno, s obzirom na njezino obrazovanje, ali ne i neuobičajeno. Prema službenim statistikama, Zürich je 1901. imao 12 posto izvanbračno rođene djece.“ Walter Isaacson, Einstein: His Life and Universe, Simon & Schuster, New York, 2007., str. 63-64. Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 13.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

seksualnom životu54 te, njemu najbitnije, u znanstvenome radu55. Einstein bi na sve pristao i sve je bio voljan učiniti samo da više ne bude s tim „neprijaznim, neduhovitim stvorenjem koje nimalo ne uživa u životu i koje, svojom nazočnošću, gasi tuđu radost življenja“56. Kad se sagledaju obje strane, i muška i ženska, Mileva je tipičan i klasičan primjer sindroma napuštene osobe, u ovome slučaju, melankolične i sumorne žene koja je doživotno ostala zaljubljena u prvu, jedinu i životnu ljubav (osim kratkoga razdoblja nakon razvoda, do smrti se potpisivala i s Einstein)57. Odbijajući i odugovlačeći razvod koliko je god mogla (četiri i pol godine), najviše bolešću i klauzulom o Nobelovoj nagradi u brakorazvodnom ugovoru, nadajući se Albertovom opiranju i povratku obitelji, nije ga uspjela vratiti ni u koju formu braka. Einstein je itekako bio svjestan Milevine opsjednutosti: „Nikad se nije pomirila s odvajanjem i 54

Premda je najbližim prijateljima tvrdio da se više nikada neće ženiti jer bi mu drugi brak ugrožavao odnose sa sinovima i iako ga je ciriški sud nakon razvoda obvezao na neženidbu sljedeće dvije godine, Albert se svejedno gotovo tajno ženi 2. lipnja 1919. više od tri godine starijom dvostrukom sestričnom Elsom Löwenthal (Elsa je bila točno mjesec dana mlađa od Mileve) i usvaja njezine dvije kćeri iz prvoga braka, Ilsu, koju je više nego očinski zavolio kao prisnu seksualnu tajnicu u Kaiser-Wilhelmovu institutu za fiziku, pa joj je također, istodobno kad i Elsi, ponudio bračni suživot želeći s njom imati potomstvo, i dražesnu Margot koja ga često toplokrevetno prati na službenim putovanjima, a nešto ranije, kako je kasnije priznao supruzi Elsi, imao je, ali samo kratkotrajnu, seksualnu avanturu s njenom mlađom sestrom Paulom. Einstein je ženski sastav svoje nove obitelji često volio nazivati (ne samo metaforično, iz „zezancije“) svojim malim haremom. Jürgen Neffe, Einstein: A Biography, Farrar – Straus and Giroux, New York, 2007., str. 95-107. Primjerice, Mileva je sredinom 1909. opravdano posumnjala na Einsteinovu ljubavnu avanturu s dugogodišnjom dobrom poznanicom iz Mettmenstettena, sada već udanom, Annom Meyer-Schmid, te burno reagira na Anellina (kako joj je Albert ljupko tepao) pisma Einsteinu i piše njezinu suprugu ogorčeno pismo. Jednako traži od Alberta i zahtijeva da prekine svaku vezu s Annom. Einsteinu nije ništa preostalo te je napisao opravdavajuće pismo: „Žao mi je što sam Vas uzrujao svojim nemarnim ponašanjem. Odgovorio sam suviše srdačno i tako ponovno probudio staru privrženost koju smo osjećali jedno prema drugom, ali to nije učinjeno s nečasnim namjerama. Ponašanje Vaše supruge, koju iznimno cijenim, bilo je posve dostojanstveno. Moja je žena nepristojno reagirala, što se može objasniti jedino ekstremnom ljubomorom...“ (jedino poznato pismo u kojemu se Einstein potpisao punom akademskom titulom). Einstein se i nakon pet mjeseci žali prijatelju Bessou na stalnu Milevinu patološku ljubomoru, na njezinu zlu narav i cigansku krv koja mu svakodnevno zagorčava sposobnost znanstvenog mišljenja. Dennis Overbye, Einstein in Love, n. dj., str. 163-164., 177. Alice Calaprice (prikupila i ur.), The Ultimate Quotable Einstein, Princeton University Press – The Hebrew University of Jerusalem, New Yersey, 2011., str. 36. „Mileva je (nakon razvoda, op. p.) ostala u Zürichu cijeli život. U početku se koristila djevojačkim prezimenom Marić, ali joj je odlukom kantonalne uprave u Zürichu od 24. prosinca 1924. dopušteno ponovno korištenje prezimenom Einstein.“ Abraham Pais, Subtle is the Lord, n. dj., str. 301.

151

152

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

razvodom, a njena se narav razvila u klasičan primjer Medeje. To je narušavalo moje odnose sa sinovima, koliko god da sam im bio privržen. Ovaj je tragičan dio moga života neprekidno trajao sve do moje poodmakle dobi.“58 No, dakako, feministička razina tolerantnosti nije dosegnula, niti može zamisliti takav mačistički stav. Znanstvene omaške Nameće se pitanje: zašto je Slavenka Drakulić nakon književne publicistike o slikarici i fotografkinji (Frida Kahlo i Dora Maar), recimo, njoj bliskih književno-publicističkih tema, literarno zaorala u područje koje joj je strano, u kojem se ne snalazi, u njoj nepoznatu prirodnu znanost, fiziku i formalnu znanost, matematiku? Odgovor je bjelodan, iz pomodarstva. Ako i pristanemo na Drakulićin poznat ženski rakurs i feministički diskurs publicističkoga romansiranja Milevine životne melankolije i tragedije (kako afirmativno i hvalospjevno prihvaćaju redom svi novinarski i međumrežni književni i slični kritičari)59, ne možemo nikako pristati na nevješto ispripovijedanu nepostojeću Milevinu znanstvenu ulogu i suradništvo u suprugovim fizikalnim radovima, napose ne one nastale 1905., „kad je objavio četiri eseja u znanstvenom časopisu Anali fizike koja su postala temelj njegove buduće karijere. Pomagala mu je pregledavati najnoviju literaturu. Razrađivala je s njim ideje, pokušavajući ih sagledati sa svih strana, postavljati pitanja, izazivati ga, suprotstavljati mu se. Trebao je upravo to, partnera za diskusiju koji je barem jednako kvalificiran kao i on. Tada se još nije usuđivao ulaziti u polemike s velikanima, s Hendrikom Lorentzom ili Maxom Planckom, na primjer. Bio je samo mali zaposlenik Ureda za patente. Ona je radila na matematičkim dokazima njegovih teorija, bez kojih te teorije ne bi mogao objaviti. U tome je bila bolja od Alberta.“60 Nazvati Einsteinova četiri fundamentalna i prevratnička fizikalna (znanstvena) rada pokušajima (podsjetimo, franc. essai, „pokušaj, ogled“), u najmanju je ruku (blago i suzdržano rečeno) neozbiljno, ponižavajuće i neodgovorno prema čitatelji(ca)ma koji gimnazijsku fiziku (dio opće kulture) još uvijek nisu zaboravili, nije im posve ishlapjela. Jednako je tako posvema izvan povijesna konteksta 58 59

Alice Calaprice (prikupila i ur.), The Ultimate Quotable Einstein, n. dj., str. 41. Marinko Krmpotić, „Slavenka Drakulić: ‘Mileva Einstein, teorija tuge’“, Novi list, Rijeka, 24. ožujka 2017.; Denis Derk, „Je li Albert Einstein bio vrijedan Milevine žrtve?: roman Slavenke Drakulić o Milevi Einstein“, Večernji list, Zagreb, 28. studenoga 2016.; Strahimir Primorac, „Povijesne ličnosti i fikcionalna proza“, Vijenac, br. 600, Zagreb, 2. ožujka 2017.; Narcisa Potežica, „Slavenka Drakulić: ‘Mileva Einstein, teorija tuge’“, Novi Omanut, Kulturno društvo „Miroslav Šalom Freiberger“, br. 1 (134), Zagreb, siječanj – travanj 2017. / tevet – nisan 5777, str. 13-14. itd. Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 41.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

neumjesna polemična napomena glede fizičarâ Lorentza i Plancka (s njima Einstein nije polemizirao ni kad ih je kasnijih godina dobro poznavao) za tu čudesnu 1905. godinu (annus mirabilis), kad je Einstein, potpuno nepoznat mladi činovnik Patentnoga ureda iz Berna i doktorand (dakle, još uvijek srednjoškolski profesor, Fachlehrer), u vodećemu njemačkome (europskom i svjetskom) časopisu Annalen der Physik objavio četiri epohalna znanstvena rada: „O heurističkom pogledu na stvaranje i pretvorbu svjetlosti“ (novo razumijevanje strukture svjetlosti u objašnjenju fotoelektričnoga učinka uvođenjem hipoteze o kvantima svjetlosne energije u međudjelovanju s tvari, tako da svjetlost pokazuje dualnu prirodu, valnočestičnu dvojnost, i čestice i vala), „O zahtjevima gibanja čestica raspršenih u stacionarnoj tekućini kako to nalaže molekularno-kinetička teorija topline“ (objašnjenje Brownova gibanja, kaotična gibanja čestica suspendiranih u tekućini, s pomoću kinetičke teorije kao učinka neprestana kretanja molekula i atoma), „O elektrodinamici pokretnih tijela“ (specijalna teorija relativnosti utemeljena na dvama postulatima, načelu Galilejeve relativnosti pravocrtna gibanja i konstantnosti brzine svjetlosti, uz odbacivanje teorije etera, iz čega proizlazi relativnost svake pojavnosti: nova koncepcija prostora i vremena, prostorno-vremenske slike svijeta čije posljedice dalekosežno mijenjaju uvriježene odnose u gotovo svim područjima fizike i filozofije) i „Ovisi li tromost tijela o njegovu energetskom sastavu?“ (teorijska međuzavisnost mase i energije, dvije različite manifestacije istoga fenomena: masa je oblik energije i obrnuto; o prirodi enormne količine energije čuvane u atomskoj jezgri nije se tada, 1905. godine, ni slučajno predmnijevalo).61 Izmišljena i fantazmagorična Milevina matematička uloga (na kojoj se u romanu neupućeno i, naravno, neargumentirano inzistira i pretjeruje preko svake mjere) u Einsteinovim znanstvenim radovima 1905. – valja napomenuti bitno, riječ je o jednostavnoj i nimalo zahtjevnoj matematici (na razini četvrtoga razreda opće gim nazije) da bi Einsteinu predstavljala ikakvu poteškoću u formalnoj interpretaciji otkrivenih fizikalnih zakona (opća je predrasuda, proizašla upravo iz feminističke popularizacije Mileve započete s Desankom Đurić-Trbuhović, kako Einstein nije 61

Albert Einstein, „Über einen die Erzeugung und Verwandlung des Lichtes betreffenden heu ristischen Gesichtspunkt“ (primljeno 18. ožujka, objavljeno 9. lipnja 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII, Berlin, 1905., str. 132-148.; Isti, „Über die von der molekularkinetischen Theorie der Wärme gefoderte Bewegung von in ruhenden Flüssigkeiten suspendierten Teilchen“ (primljeno 11. svibnja, objavljeno 18. srpnja 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII, Berlin, 1905., str. 549-560.; Isti, „Zur Elektrodynamik bewegter Körper“ (primljeno 30. lipnja, objavljeno 26. rujna 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVII, Berlin, 1905., str. 891-921.; Isti, „Ist die Trägheit eines Körpers von seinem Energieinhalt abhängig?“ (primljeno 27. rujna, objavljeno 21. studenoga 1905.), Annalen der Physik, ser. 4, sv. XVIII, Berlin 1905., str. 639-641.

153

154

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

dobro poznavao matematičku aparaturu u fizici)62 – bez jednoga jedinoga (i najmanjeg) dokaza u prilog šutljive i melankolične Mileve (što je to ona izračunavala i matematički formulirala?), kako smo već napomenuli, spada u feminističku mitologiju i srpsku mitomaniju. Jedan od rijetkih objektivnih srpskih fizičara i vrstan povjesničar fizike (za razliku od većine subjektivnih, nacionalno prepotentnih) Milorad Mlađenović to izrijekom potvrđuje: „O Milevinoj ulozi nema nikakvoga neposrednog dokumenta, niti od Alberta, niti od nje same. Postoje samo mišljenja njezinih zemljaka i rodbine koji su spremni pripisati joj značajnu ulogu. Einsteinovi biografi ne vide takvu ulogu, pogotovo stoga što ona nije objavila niti jedan ozbiljniji rad. Mi govorimo da je bila dobra matematičarka, ali tezu nije uzela iz matematike, već iz fizike kod Webera i nije je završila. Nema činjenica koje bi Srbe mogle spriječiti misliti kako je Mileva učinila mnogo više nego što je stvaranje toploga obiteljskog kutka, s puno razumijevanja, ljubavi i požrtvovanja.“63 Nije „esej“ slučajna pogreška (lapsus calami), naime Slavenka Drakulić ponavlja svoje poznavanje znanstvenoga nazivlja, fizikalne terminologije i popularizirane fizike i četiri stranice kasnije: „Bio je studeni 1907., točno se sjeća. Čovjek u slobodnom padu ne osjeća svoju težinu, rekao je još s vrata. Sumanuto je koračao po kuhinji i ponavljao te riječi, gotovo je vikao od uzbuđenja. Hans Albert je upravo zaspao i dala mu je znak rukom da ne galami. Smiri se i polako mi objasni. Koji čov jek? Zašto pada? Zašto je njegov pad važan? U kuhinji, dok je jeo, objašnjavao joj je ideju od koje je kasnije izveo princip ekvivalencije. Mico, ovo je najsretnija misao koja mi je ikad pala na pamet, govorio je trpajući jelo u usta. Nije ni primijetio da mu jer toga dana servirala njegovo omiljeno jelo, varivo od leće s kobasicama. Poslije je cijeli esej o posebnoj gravitaciji proizašao iz te njegove spoznaje.“64 Naravno, nije riječ ni o kakvom znanstvenom eseju, već o preglednom radu, niti o ikakvoj imaginarnoj „posebnoj gravitaciji“ (mogućoj feminističkoj gravitaciji). Prve zamisli o poopćenju specijalne teorije relativnosti na jednoliko ubrzane sustave i o načelu 62

„Einstein je savršeno dobro znao primijeniti matematiku koja mu je bila potrebna. Nekom zgodom rekao mi je: ‘Nisam matematičar’. Ipak, kada se pojavila potreba, mogao je savladati više nego što je bilo potrebno matematičkog alata, što se vrlo dobro vidi u njegovu radu na nastanku opće teorije relativnosti. Za razliku od nje, specijalna teorija relativnosti privlačna je upravo stoga što je njezina matematika prilično elementarna, a suptilnost je u njezinoj koncepciji. Osim toga, kako je moguće uopće od Mileve očekivati da Albertu pomaže u matematici, s obzirom na činjenicu da je upravo matematika bila predmet koji nije uspjela položiti i zbog kojega nije nikada dobila diplomu na ETH-u.“ Abraham Pais, Einstein Lived Here, n. dj., str. 15. Milorad Mlađenović, Velikani fizike, knj. 2., Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Departman za fiziku – Zmaj, Novi Sad, 2008., str. 110-111. Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 45-46.

155

ekvivalentnosti trome i teške mase Einstein spominje u poglavlju „Načelo relativnosti i gravitacija“, u podužemu preglednom članku „O načelu relativnosti i zaključci koji iz njega slijede“65, u kojemu, razmatrajući Maxwelove elektromagnetske jednadžbe u homogenu gravitacijskom polju, dobiva točan izraz za crveni pomak, a za zrake svjetlosti u gravitacijskom polju pravilno zaključuje da se zakrivljuju, ali smatra taj učinak malenim i odveć neznatnim. Ne zamarajući se ostalim Drakulićkinim znanstvenim fikcijama i Milevinim književnim biografskim maštanjima, moramo još spomenuti samo jednu (budimo dobro odgojeni i pristojni) epistolarnu omašku. Rečeno je ranije, čitav je roman protkan originalnim Milevinim i Albertovim pismima koja su otisnuta kurzivom i obilježena zvjezdicom: „citati iz pisama označeni zvjezdicom su izvorni. (nap. aut.)“66. Publicistički romansiranoj Milevinoj biografiji, prema autoričinoj zamisli, izvorna pisma pridaju potrebitu dokumentarnost i autentičnost. Tako je kurzivom otisnuto i zvjezdicom označeno i najduže nepostojeće pismo (što je lako provjeriti!) Mileve Albertu razvučeno na tri stranice, fikcionalni umetak, u kojem si „genijalna matematičarka“ i „talentirana fizičarka“ daje oduška: „Od samog sam početka tvog znanstvenog rada bila suradnica na tvojim znanstvenim projektima. Neću reći jesam li bila ravnopravna ili ne, jer to je teško mjerljivo. Pretpostavljam da ćeš reći da su i drugi surađivali. Istina, ali dopustit ćeš da sam u tom slučaju ja bila najvažnija suradnica. Surađivala sam na svim tvojim tekstovima. Pa i onim, kako se pokazalo kasnije, ključnim za tvoju karijeru, objavljenim u Analima fizike 1905. Znaš i sam da smo zajedno odlučili da ih potpisuješ samo ti. Za razliku, primjerice, od Pierrea i Marie Curie, koji su svoje radove potpisivali zajedno i zajedno dobili Nobelovu nagradu. Naš je razlog bio jednostavan: ti si bio taj koji je tražio profesorski posao i što više objavljenih radova značilo je veću šansu da ga dobiješ. Sjećaš se da u početku zbog tvojih radikalnih ideja, a bogme i tvog ponašanja, uvaženi profesori nisu htjeli ni čuti da ti napišu preporuke? Sve su se kolege s naše godine već bile zaposlile, osim tebe. Smatrala sam to nepravednim, čak sam se i s profesorom Weberom posvađala zbog tebe – jesi li ikada pomislio da možda zbog toga nisam položila diplomski? Željela sam ti pomoći, Alberte.“67 Feministička snoviđenja o tomu kako nepošten i znanstveno nemoralan Einstein namjerno nije htio supotpisati Milevu na svoje znanstvene radove iz 1905. spadaju u sveprisutne isprazne teorije povijesne zavjere (inicirane netočnim navodima Desanke Đurić-Trbuhović)68. 65

66 67 68

Albert Einstein, „Über das Relativitätsprinzip und die aus demselben gezogenen Folgerungen“, Jarbuch der Radioaktivität und Elektronik, sv. 4, S. Hirzel, Leipzig, 1907., str. 411-462. Slavenka Drakulić, Mileva Einstein, n. dj., str. 6. Isto, str. 161. „Postoji vjerojatnost da je Einstein razgovarao o fizici sa suprugom u Bernu i postoji moguć-

156

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

Specijalnu je teoriju relativnosti Einstein posvetio „prijatelju i kolegi Micheleu Bes sou za dragocjen poticaj i odanu potporu“ (kolega Besso iz Patentnoga ureda bio je inženjer, dakle ni fizičar ni matematičar), a doktorsku disertaciju iste te, 1905. godine, Novo određivanje molekularnih dimenzija, posvetio je „mome prijatelju gospodinu dr. Marcelu Grossmannu“ (matematičaru, kolegi sa studija), pa zašto onda ne bi supruzi posvetio (ako je već nije htio supotpisati, kako fikcijski u nepostojećemu pismu zamišlja Mileva) koji znanstveni rad, tada još uvijek (vjerojatno) relativno voljenoj Milevi? Naprosto zato što melankolična i šutljiva suradnica na njima nije surađivala. Zacijelo su Albert i Mileva raspravljali o fizici (još kao zaljubljeni studenti, što je očito iz Albertovih ljubavnih pisama, ali ne i iz Milevinih), o njegovim prevratničkim fizikalnim idejama u braku (vjerojatno i u krevetu, poznavajući Einsteinovu opsjednutost fizikom i seksom), ali Milevina uštogljena (iako racionalna i logična) pamet ni po čemu nije dorasla Albertovom kreativnom i originalnom intelektu – što je ponovno očigledno iz njihovih pisama: Milevina su stereotipna, svakodnevna, dosadna i priprosta, a Albertova temperamentna, vrckava, duhovita, maštovita, zabavna – da bi utjecala na njegov znanstveni rad, ona ga je samo beskrajno i bezuvjetno voljela, do bola, do posljednjega daha. Postistinski svjetonazor Slavenka je Drakulić uvijek trendovski prisutna kao iskusna feministička i društveno angažirana spisateljica (kolumnistica i novinarka), kao komercijalna i književno

nost da su surađivali. Međutim, pregledavajući sve moguće izvore – ponešto pisama iz toga vremena i prema sjećanjima nekih prijatelja i kolega – nema naznaka suradnje. Čini se da je Mileva, nakon što nije položila dva diplomska ispita, izgubila zanimanje za fiziku, pa nije ni sudjelovala u stručnim razgovorima. S druge strane, čitajući Desanku Trbuhović dobiva se dojam da je Mileva u Bernu sjedila na kuhinjskom ormariću i marljivo stenogramski zapisivala sve Einsteinove rasprave. Njezini izmišljeni dijalozi čitaju se kao neizreciv kič, kao niz iritantnih besmislica. Ispravci tih bezbrojnih pogrešaka ispunili bi knjigu. Autorica tvrdi da je ruski fizičar Abraham Joffe u svojim ‘Sjećanjima na Alberta Einsteina’ napisao da su tri rada iz 1905. potpisana u izvorniku s Einstein-Marić: ‘Joffe je vidio izvornike dok je bio pomoćnik Röntgena koji je bio član Upravnoga odbora Annalen der Physik i donosio stručna mišljenja o člancima dospjelim za objavljivanje.’ Ovo zvuči impresivno, ali članovi Upravnoga odbora nisu se bavili stručni procjenama. To su obavljali urednici koji su u to vrijeme bili berlinski profesori Drude i Planck. Ustvari, Joffe, koji je umro 1960., u knjižici pod nazivom ‘Susreti s fizičarima’, među kojima su i Röntgen i Einstein, nije naveo ništa slično što citira Desanka Trbuhović. Suočena s tom činjenicom, autorica je tvrdila da citat nije iz te knjige, već iz članka koji je dobila kasnih 60-ih godina na mikrofilmu iz Moskve. Mikrofilm je bio vraćen, a članak nije kopirala, tako da ne zna niti registarski broj filma niti naziv časopisa...“ Albrecht Fölsing’s, „Keine ‘Mutter der Relativitätstheorie’“, Die Zeit, br. 47, 16. studenoga 1990.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

estradna autorica prepoznatljiva „ženskoga pisma“.69 Njezini se jednostrani (ženski) romani i knjige čitaju i hvale; poznata je (i u inozemstvu) i popularna, napose u čitateljica. Ona zna kako se uvući pod kožu čitatelji(ca)ma, zna odabrati ženski sadržaj dovoljno izazovan i intrigantan, čitateljskom puku dovoljno nepoznat, a tematski emotivno blizak. Važan je feministički sadržaj, ženska muka i žrtva. Patnička sudbina Mileve Einstein sadrži sve potrebite elemente uspješne romaneskne junakinje: dovoljno je prosječnom (ili ispodprosječnom) hrvatskom čitatelju nepoznata, a tragičnim životom i prezimenom zahvalna. Valjalo je samo pročitati Milevine životopise (nešto malo i o njezinu suprugu, kad ju je već proslavio i promijenio joj prezime) i objavljena pisma, postmoderno disperzirati i reminiscentno površno povezati porazbacane biografske podatke u publicističku književnost „ženskoga pisma“ i novi je biografski roman primamljiva i dobro smišljena naslova Mileva Einstein, teorija tuge (sve je u njemu: genijalno prezime, asocijacija na relativnost i ženska zla kob) spreman za objavljivanje. Publicistička književnost ne zahtijeva fikciju, a nije zahtjevan ni mukotrpan proces; dovoljno je pročitati nekoliko za temu ili osobu već objavljenih relevantnih publicističkih ili povijesnih knjiga, interpretirati po vlastitu nahođenju izbor iz njihova sadržaja, zapakirati izabrano u književno ruho („literarizirati“) i zasladiti svojim knjiženim stilom (ako postoji), što, pak, ne znači da će publicistički roman biti bolji od vješto napisane publicistike. Slavenki je Drakulić, prema vlastitu priznanju, publicistička literarizacija pošla za rukom nakon tri pročitane knjige: „O samom Albertu Einsteinu postoji sva sila dokumentacije i biografija, od kojih je nekoliko važnih, na primjer ona Waltera Isaacsona ‘Einstein, His Life and Universe’70, te ‘Einstein in Love: A Scientific Romance’ Dennisa Overbyea. (...) Postoji i nekoliko njezinih biografija, naročito je zanimljiva ona Radmile Milentijević ‘Mi69

„Žensko pismo, kao autentično ‘pismo žudnje’ (Marguerite Duras) obilježuju sljedeće odlike: subjektivnost, ispovjednost, svijest o rodu (tj. o spolnoj specifičnosti), polifono ‘jastvo’ pripovjedača, labava izgradnja događaja, sinkretizam žanrova (sklonost žanrovskom pretapanju, otvorenim formama, ‘druženju tekstova različitih kvaliteta’), autoreferencijalnost, asocijativnost, kompozicijski nemar, fragmentarnost, prepletanje fikcije i fakcije (fiktofaktalnost), lirizam, fabularna insuficijencija, semantizacija označitelja. To, dakako, ne znači da se nabrojene značajke ne može naći i u tekstovima što ih nisu pisale žene. Semantička strana teksta očituje ostentativan otklon od tzv. velikih tema (povijesti, politike, ideologije, socijalnih problema) i punu afirmaciju privatnosti i osobnog osjećaja s pojačanim interesom za erotske teme, analizu odnosa muškarac-žena (dihotomija muško-žensko), žensku seksualnost, položaj žene u braku i obitelji, žensku psihologiju, žensku topiku nesvjesnog.“ Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb, str. 344-345. Knjiga je prevedena na srpski: Volter Ajzakson, Ajnštajn: njegov život i univerzum, Laguna, Beograd, 2015.

157

158

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

leva Marić Ajnštajn: život s Albertom Ajnštajnom’71 jer sadrži brojne citate iz pisama, odnosno dokumenata.“72 Spomenute knjige o Albertu Einsteinu nisu pisali znanstvenici (već publicisti i novinari), dakle samo su publicistički razmjerno dobre knjige (postoji daleko važnijih znanstvenih i povijesnih djela), dok je opsežan Milevin životopis povjesničarke Radmile Milentijević vrlo dobro arhivskim izvorima dokumentirano povijesno djelo. Preuzetnim prepričavanjem i tendencioznim interpretiranjem izbora sadržaja (ili „literariziranjem“) iz navedenih knjiga nastala je Mileva Einstein Slavenke Drakulić, bez dijaloga, bez naracije, bez fikcije, bez smisla, čista feministička publicistička književnost. Ukratko (kao što su i Drakulićkine rečenice u publicističkom romanu iritantno kratke), ostaju samo beskrajni Milevini solilokviji i beskonačne Milevine lamentacije (što bi bilo da nije bilo). Na koncu ostajemo bez odgovora na pitanje svih pitanja: što bi bilo s Milevom (i o čemu bi Slavenka Drakulić „literarizirala“)73 da se kojim slučajem ona nije udala za Alberta Einsteina? To bi već bila prava književnost. Tko će u tako prekrcanu, monotonom, nezanimljivu i anemičnom publicističkom romanu zamijetiti (ili, ne daj Bože, provjeravati po izvorima), u toj hrpi šarolikih i akvarelnih reminiscencija, nekoliko, za roman bitnih, biografskih izmišljotina (pa i drugi spominju, i „genijalnu matematičarku“ i „talentiranu fizičarku“), namjerne povijesne neistine (pa i drugi su ih pisali), niti elementarno poznavanje (ne srednjoškolske već) popularizirane fizike, netočne znanstvene i fizikalne termine, pokoje prokrijumčareno pismo, nelogičan povijesni kontekst (izgubljen u Milevinim dosadnim sjećanjima), zapostavljanje Alberta Einsteina (pa on je samo sporedni razvratnik, muška svinja, epizodni lik)... Nitko! Iskusna feministica i angažirana publicistička književnica dobro poznaje hrvatsko (i južnoslavensko) književno trži71

Knjiga je prevedena na francuski i engleski: Radmila Milentijević, Mileva Marić Einstein: vivre avec Albert Einstein, L’Age d’Homme, Lausanne, 2013.; Ista, Mileva Marić Einstein: Life with Albert Einstein, United World Press, New York, 2015. Slavenka Drakulić – Klara Glavač, „Priziv savjesti na pobačaj izbjegavanje je obaveza“ (intervju), n. dj. Kurioziteta radi, valja spomenuti moguće biografske romane, kad se već dotičemo Einsteina i južnoslavenskih fizičarki (naravno, ne ubrajajući tu junakinju Drakulićkina publicističkog romana), dviju prvih fizičarki s doktorskom disertacijom iz Einsteinove teorije relativnosti sa Zagrebačkoga sveučilišta. Na Zagrebačkome sveučilištu temom iz matematičke interpretacije specijalne teorije relativnosti Prilog neeuklidskoj statici: počeci L statike i rješenja dosadanjeg paradoksa doktorirala je 12. ožujka 1921. Zdenka pl. Makanec, a deset godina kasnije, 26. listopada 1931., također temom iz matematičke interpretacije teorije relativnosti Prilog geometriji Lobočevskog, doktorirala je Mira Hercigonja. Usp. Ankica Valeta, „Hrvatske žene sljedbenice Einsteinove teorije relativnosti do 1950. godine“, Filozofska istraživanja, br. 103, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006., str. 595-605.

Miodrag KALČIĆ

OGLEDI

šte, afirmativnu hrvatsku (i južnoslavensku) književnu kritiku; znala je da će malo tko zamijetiti spomenute „sitnice“ u na sva usta hvaljenome biografskom, književno-publicističkom romanu. Koncem 2016. godine, negdje u isto vrijeme kad je Slavenka Drakulić putovala i jurila s uspješne promocije na još uspješnije predstavljanje svoga tek otisnutoga novog romana, u književnom reality showu sa svojim sugovornicama (prijateljicama, književnim kolegicama) i urednikom, koji sa smiješkom ponavljaju (ili najčešće čitaju) uvijek istovjetnu, naučenu lekciju o nesretnoj i tragičnoj sudbini kućanice Mileve Einstein, uredništvo je Oksfordskih engleskih rječnika (Oxford English Dictionaries) proglasilo međunarodnu riječ godine (riječ koja najbolje opisuje duh i stanje protekle godine): postistina (post-truth).74 Postistina nije, kako na prvi pogled izgleda, naknadna istina, već fenomen u kojemu istine nema; to su sve one okolnosti u kojima vjerovanja i emocije vrijede više od objektivnih činjenica i istine. Autori i protagonisti postistinskoga fenomena ne obaziru se na istinu. Slavenka je Drakulić romanom Mileva Einstein, teorija tuge, ponovno, kao i cijelo vrijeme svoje angažirane spisateljske karijere, u (feminističkome) trendu, u svjetskome trendu, prati suvremenost u stopu, a u ovome slučaju čak je i ispred nje: u jeku proglašenja međunarodne riječi 2016. godine, ona već ima objavljen postistinski roman, književno-publicistički uradak koji se savršeno uklapa u postistinski fenomen našega doba, suvremenoga i suvereno obezvrijeđenoga svijeta. Einstein je kao tinejdžer kratko vrijeme s roditeljima živio u Italiji, u Paviji (ljeti 1895.), u nekadašnjoj vili (Via Foscolo 11)75 prvoga modernog talijanskoga književnog kritičara i predromantičarskoga pjesnika Uga Foscola (1778. – 1827.), a taj je talijanski pisac odavno posredno predvidio postistinsku književnost na tragu biografskoga romana o Milevi Einstein (i sličnih navodno dokumentiranih književno populariziranih romana), za koju vjeruje da će postati prava književnost tek onda „kad oni koji budu pisali, budu plemeniti u svojim osjećajima i neprijatelji servilnih laži“76. Ugo Foscolo debelo se prevario; mogu se i smiju pisati „servilne laži“, dapače, dobro su došle i komercijalno su vrlo isplative (književna je, i ne samo ona, demokracija uništila neprijatelje servilnih laži), suvremen postistinski roman 74

75 76

Amy B. Wang, „‘Post-truth’ named 2016 word of the year by Oxford Dictionaries“, The Washington Post, 16. studenog 2016. https://www.washingtonpost.com/news/the-fix/wp/2016/11/16/post-truth-named2016-word-of-the-year-by-oxford-dictionaries/?utm_term=.c614f0f38b49 Albrecht Fölsing, Albert Einstein, n. dj., str. 33. Vladimir Brodnjak – Zvane Črnja – Davor Kapetanović – Gustav Krklec – Ton Smerdel – Tomislav Sabljak (ur.), Velika enciklopedija aforizama, Prosvjeta, Zagreb, 1977., str. 235.

159

160

OGLEDI

Miodrag KALČIĆ

izbrisao je i poništio gotovo sve razlike između istine i laži, između prave književnosti i njezine suprotnosti. Bilo kako bilo, uistinu postistinski ili zaista „istinski“, posve je svejedno, Mileva Einstein, teorija tuge tužan je roman, u svakom, ali baš u svakom pogledu.

Miodrag KALČIĆ

ŽARKO PAIĆ Ponavljanje kao razlika: Kniferov put

FILOZOFIJA FILOZOFIJA

162

161

162

Žarko PAIĆ, Ivanić-Grad

PONAVLJANJE KAO RAZLIKA: Kniferov put

„Meandar u stvaralaštvu Julija Knifera označava radikalni prelazak na drugu obalu, s onu stranu postojeće metafizičke slike svijeta. Na tragovima Maljeviča, Reinhardta i analitičkoga slikarstva, istraživanje odnosa između bitka (quiddittas) i događaja (quoddittas) pretpostavlja postojanje međuprostora u kojem slika kao anti-slika više ništa ne iskazuje, već samo pokazuje tijek i tok kretanja polazeći od krajnje točke piktoralne redukcije. Sve što se može još o tome reći može se samo oslikati svođenjem monokromnih kompozicija na elementarne odnose linija u beskonačnome nizu. Ako jezik više ne govori, tada je slika osuđena na čistoću ideje stvaranja ‘novoga’. Slika otuda prelazi iz stanja u događaj kao što jezik prelazi iz kazivanja u pokazivanje... Meandar je put u labirint svjetova kao preneseni oblik praznine i ništavila mišljenja.“

Sjećanje o događaju kaže: to je jednom bilo, a sada više nikada neće biti. Nepopravljiv karakter onoga što je bez sadašnjosti, što čak više nije kako je nekad bilo govori: to se nikada nije dogodilo, nikada prvi put, no ipak iznova započinje opet i opet, do u beskonačno. Bez kraja je i bez početka. Bez budućnosti. Maurice Blanchot

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

Uvod Kada se „revolucija“ u filozofiji 20. stoljeća nastoji svesti na obrat iz uma k jeziku ili iz mišljenja o bitku k pitanjima samoga kazivanja na bitak, čini se da je posrijedi preokret mišljenja metafizike. Možda je čak ravan onome što su u 19. stoljeću nastojali izvesti Nietzsche, Marx i Kierkegaard u borbi s Hegelovim nasljeđem. No, valja biti krajnje suzdržan. Razina ovoga obrata srazmjerna je onome što on obuhvaća. A obuhvaća ni manje ni više negoli pokušaj da se bitak u cjelini i kao takav misli polazeći od Julije Knifer (1924. – 2004.) jezika svedenoga na elementarne čestice kazivanja. Kada jezik postaje uvjet mogućnosti filozofije uopće, tada je problem mišljenja zapravo problem onoga što jezik sam za sebe mora govoriti, govoreći s Wittgensteinom iz kasnoga razdoblja Filozofijskih istraživanja. A što to uistinu znači? Svodljivost filozofije na istraživanje bîti jezika jest ravna onome što čini kvantna fizika Nielsa Bohra ili neoavangardna umjetnost od Duchampa do čistoga konceptualizma Josepha Kosutha. Problem je samo u tome što jezik ne govori sam od sebe. Ne iskazuje više ono što još govori upravo zato što mu je to ukrala tehnosfera, da se poslužimo parafrazom Rortyjeva iskaza o samozavaravajućem pokušaju razuma. Kao što se metafizika uma svodi, naposljetku, na pitanje ima li Boga izvan logičko-analitičkoga načina mišljenja samoga jezika, tako se i „lingvistički obrat“ svodi na pitanje o granicama jezika kao granicama ne više svijeta, kako je to mislio Wittgenstein u Tractatusu. Umjesto svijeta jedini pravi problem filozofije, umjetnosti i znanosti u doba tehnosfere jest bit života. I čini se da je time već nagoviješteno zašto ni konceptualna niti postkonceptualna umjetnost ne mogu ponuditi rješenje izlaza iz začaranoga kruga računanja-planiranja-konstrukcije kao izvedbe-postava-ideje suvremene umjetnosti. Jezik samo opisuje ono što se događa, a ne razotkriva bit događaja. Otuda se jezikom tek ukazuje na značenja promjene stanja, a ne na postojanost bitka. Preokret je, dakle, istovremeno unutarnji zaokret (turn) od sredstva kazivanja do svrhe pokazivanja (Sagen-Zeigen). Ukratko, kada se mijenja struktura onoga što nazivamo bit života, nalazimo se u situaciji konstrukcije koja dolazi iz tehnopoetičkoga karaktera tehnoznanosti spram zbilje. Takav obrat zahtijeva preobrazbu jezika u pragmatičnu uputu za djelovanje. Umjesto kazivanja jezika, na djelu se događa po-

163

164

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

kazivanje slike vizualiziranjem stanja događanja. U ovome razmatranju pokušat će se pokazati kako se u slučaju konceptualne slike Julija Knifera otvara bitan problem nestanka jezika iz horizonta slike kao znaka za predmetnost/nepredmetnost. Ako jezik više ne govori, što preostaje? Događaj otvorenosti s onu stranu slike-jezika ili nešto bitno drugo i drukčije? 1. Između bitka i događaja: Spiritualnost slike Ni jednoj se slici ne može pristupiti bez nužnoga razmaka između onog što ona jest i kako se događa njezin zagonetni odnos spram promatrača. Čak i ako pretpostavimo mogućnost pogleda nalik „trećem oku“ kao samoviđenja procesa opažanja slikovne zbilje, ne možemo neposredno ući u područje koje se nalazi između onoga što jest i onoga kako se to uopće događa. Zašto? Ponajprije zbog toga što neposredan uvid u prostor-između (in-between) bitka i događaja iziskuje dvostruku operaciju razgradnje svih povijesno određenih pojmova i kategorija s kojima još uvijek često i nesuvislo postupamo unatoč tome što znamo da starim konceptualnim alatom ne možemo dohvatiti nove pojave. Razgrađuje se, dakle, jezik kao kazivanje o predmetu i slika kao prikazivanje-predstavljanje predmetnosti svijeta. Vjerojatno je to razlogom ove euforije s pronalaskom svagda novih obrata i zaokreta (turn) poput slikovnoga, vizualnoga, digitalnoga, prostornoga itd. U slučaju kada se, primjerice, nastoji uspoređivati slikarstvo Paula Theka i Luca Tuymansa s video-artom ili eksperimentalnim filmom, razvidno je kako stare opreke između polja figurativnosti i apstrakcije više nisu mjerodavne za postupak tumačenja.1 Ako je događaj ono što označava mišljenje bez predmeta, ali ne i nužno nepredmetno mišljenje, onda se valja zapitati kako slika u oslobođenju od vladavine jezika još uvijek isijava neke začudne sklopove značenja iako je njezin svijet čistih kontingencija postao neprovidan za ljudsko oko još uvijek sviklo na mirnu kontemplaciju umjesto užitka u „bujici ili prolomu slika“ (Die Flut der Bilder)?2 No, ovo pitanje pretpostavlja već promjenu u statusu subjekta pogleda ili promatranja. Tko gleda ne može istodobno vidjeti svoj pogled ukoliko ono gledano i sámo ne postane „subjektom“ promatranja. Slika nakon kraja dugovjeke vladavine logocentrizma, kako bi to rekao rani Derrida u spisu O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine, mora sama sebe razmjestiti iz prostora-vremena jezika kao temeljnoga ozna1 2

Paul Thek-Luc Tuymans, Why?, Distanz, Galerie Isabella Czarnowska, Berlin, 2012. Vidi o tome: Gottfried Boehm, Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34-54. i Karlheinz Lüdeking, Grenzen des Sichtbaren, W. Fink, München, 2006., str. 77-96.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

čitelja povijesne sudbine umjetnosti.3 A to znači da iz logike kazivanja u linearnome slijedu prelazi u vizualnu semiotiku nelinearnosti i kontingencije. Što postaje slučajem, tome je uskraćeno pravo na samorazumijevanje utemeljeno u ideji prvoga uzroka i posljednje svrhe bitka. Prostor-između bitka i događaja nije time prazan prostor bez događajnosti. U njemu se događa ono najintenzivnije uopće moguće. To je ono što označava zagonetku stvaralačke igre. S onu stranu metafizičkih granica jezika i s onu stranu semiotike slike kao pukoga znaka vlastite samousmjerenosti njezino je prebivalište. U suvremenim filozofijskim promišljanjima od Heideggera do Deleuzea susrećemo se s još uvijek nedovoljno istraženim pojmom događaja (Ereignis, événement).4 Heidegger misli događaj iz pružene podarenosti ili otvorenosti bitka u izvornoj vremenosti s prvenstvom budućnosti. Za Deleuzea se, pak, događaj uspostavlja na razini „plana imanencije“ kao preobrazba bitka u mnoštvu i razlici. Postajanje 3 4

Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja: Između vjere i tehnoznanosti (Heidegger i Deleuze“)“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 165203.

165

166

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

(devenir) ima pritom značenje beskrajne potencijalnosti stvaranja. Zanimljivo je to što se, unatoč svoje optjecajnosti u svim područjima življenja, čini kako pojam događaja ipak još uvijek više skriva negoli razotkriva. Ovo nadasve pogađa njegovo značenje za razvitak tehnoznanosti i suvremene umjetnosti. Događaj nije bitak (esse, Sein, Being), već se događa tako što u bitnome mijenja ne samo bitak, bića i bit čovjeka. Promjena je dalekosežna stoga što pogađa temeljni sklop metafizike: bitak-bog-svijet-čovjek.5 Ako se, naime, ontologija ukorjenjuje u pojmu bitka kao povijesnoga odnosa u kojemu identitet ostaje uvijek nepromijenjen, a razlike su tek proizvod njegove konfiguracije u različitim formama, tada je riječ o postojanosti u promjeni (quiddittas). Nasuprot tome, kada se bitak shvaća procesualno, u svekolikome tijeku radikalnih promjena, više ništa nije isto. Umjesto toga svjedočimo prelasku u stanje neprestanoga postajanja, bivanja drukčijim (quoddittas). U prvome je slučaju slika uvijek ona koja prikazuje i predstavlja što bitak u svojoj biti jest kao sklop smisla i značenja. Zbog toga je takva slika povijesno vladajući način zapadnjačke metafizike. Mimesis i reprezentacija podaruju joj utemeljenje u „prirodi“, „stvarnosti“, „zbilji“, „predmetnosti“. Uobičajeno je tvrditi da je Paul Cézanne posljednji slikar ove metafizičke paradigme odnosa ideje i pojave. Nakon njega prvi koji dokida ovo shvaćanje i uvodi u kraljevstvo događajnosti, iako na krajnje složen način uspostavljanja načela negacije, jest Kazimir Maljevič. Odrješenje od apsolutnosti zahtjeva slike kao totaliteta pokazivanja bitka postaje potraga za novom „apsolutnošću“ ili barem njegovim nadomjeskom.6 Nepredmetno slikarstvo, s obzirom na ideju slike unutar zapadnjačke metafizike (eikon, icon, Bild, picture, imago, image), otuda predstavlja početak destrukcije slike kao takve. Što se time događa može se odrediti nastankom doba slike bez svijeta.7 Znak se osamostaljuje od vezanosti uz predmet, stvarnost, zbilju neovisno je li riječ o izvanjskoj ili unutarnjoj „prirodi“. U procesu oslobođenja znaka od referencijalnoga okvira značenja slike, huserlovskim jezikom kazano noesisa od noeme, dolazi do raskida s bilo kakvom mogućnošću nastavka ontologije drugim sredstvima. Kada slika više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja, onda je ono što je još preostalo od mimesisa i reprezentacije ništa drugo negoli prostor i vrijeme ništavila, ništenja (néantisation). Nije to, dakako, negacija bitka u smislu 5

„Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u razdoblju od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta... bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ – Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et la baroque, Minuit, Pariz, 1988., str. 103. Elmar Salmann, „Im Bilder sein: Absolutheit des Bildes oder Bildwerdung des Absoluten?“, u: Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W. Fink, München, 1994., str. 215. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

logičke ili jezične negacije značenja sadržaja iskaza. Posve suprotno, to je početak novoga u znaku postajanja ili bivanja drukčijim odnosom spram slike uopće. Sada razlika podaruje identitetu njegovu održivost, pa umjesto postojanosti u promjeni nastaje promjena svega onoga što bje postojano od iskona do kraja povijesnoga kretanja. Kada se događaj događa u svojoj nesvodljivoj kontingenciji, tada više nije moguće imati povjerenje niti u jezik kao kazivanje o svijetu, a niti u sliku kao njegovo drugo pokazivajuće lice. Sve to vrijedi u različitim inačicama poput već zastarjeloga spora između figurativnosti i apstrakcije glede statusa referencijalnosti slike u modernoj i suvremenoj umjetnosti. Da bismo mogli razabrati dalekosežnost ove promjene s kojom u suvremene tehnoznanosti i vizualnu umjetnost ulaze filozofijski prijepori između realizma i konstruktivizma, i to upravo u doba virtualne stvarnosti za koju je prva pretpostavke nastanak „izračunate slike“, kako teoretičar posthumanizma i novih medija Friedrich Kittler naziva digitalnu sliku,8 potrebno je još preciznije odrediti razliku između ontologije i vizualizacije događaja. U prvome slučaju jezik slici određuje njezine granice pokazivanja smisla i značenja ne više onoga što tek jest, nego ponajprije onoga što je u slici neprikazivo i nevidljivo. U drugome, pak, slučaju slika sama više ne govori. Ona tek pokazuje kao što to vidimo u filmskim slikama. U njemačkome jeziku to je još upečatljivije, zato što 8

Friedrich Kittler, „Schrift und Zeit – Die Geschichte des errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Buda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203.

167

168

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

kazivanje (Sagen) istodobno ukazuje na nešto izvan jezika, a pokazivanje (Zeigen) proizlazi iz logike događaja. Za nju postoji samo mogućnost znaka koji opisuje kako se događa ono što se događa.9 Sjena uzvišenosti, tog nepouzdanoga pojma moderne estetike, lebdi nad slikarstvom koje se koncem 1950-1960-ih godina upustilo u traganje za konceptualnim rješenjima aporije kazivanja i pokazivanja. Budući da se sublimno polje očitovanja ideje slike u doba fotografije i filma deauratizira, ono što preostaje od neprikazivoga ulazi u polje ideje nastanka (emergencije) slike kao anti-slike, jezika kao anti-jezika, umjetnosti kao anti-umjetnosti. Za razliku od početnoga nastojanja povijesnih pokreta avangarde i Maljevičeve nepredmetnosti suprematizma, u kojoj se učinak negacije bitka dovodi do krajnje točke „imanentne transcendencije“, situacija u doba neoavangarde zahtijeva korak izvan opreke predmetnosti i nepredmetnosti, slike i ne-slike. Taj korak nije niti prema „naprijed“, a nije više niti korak „natrag“. Nazovimo ga zaokretom u odnosu na nasljeđe povijesne avangarde utoliko što od nje preuzima početno nadahnuće, ali mu podaruje posve drukčiji smjer. To je ono što prožima Sartreovo ispitivanje razlike između negacije i ništavljenja bitka u njegovim filozofijskim i književnim tekstovima egzistencijalizma,10 što jednako tako proizlazi iz Beckettovih Tekstova nizašto, iz Blanchotove anti-realističke teorije pisanja, što određuje Debordove rane eksperimentalne filmove, te nadasve konceptualnu umjetnost i slikarstvo (Sol LeWitta, Romana Opalke, Ona Kaware). Još jedan korak dalje u tom činu razgradnje onoga što je preostalo od slike nakon iskustva svođenja na elementarne čestice jezika kao upute za djelovanje, ili onoga što kasni Wittgenstein naziva „jezičnim igrama“ (Sprachspiele), pronalazimo u monokromnome slikarstvu Yvesa Kleina i „crnim slikama“ Ada Reinhardta. To je, dakle, kontekst u koji se smješta nastanak i jednokratnost neponovljivoga iskustva stvaranja slike kao meandra – paradigmatske forme-strukture-dispozitiva događaja koji sliku iz iskona (arché) vodi do beskonačnosti stvaranja „novoga“. Julije Knifer o tome kaže: „1959. bio sam zaokupljen idejom rada na anti-slici. Izvjesnom metodom redukcije formi i boja postigao sam formu ekstremne jednostavnosti. Forma slike bila je sazdana u ekstremnom kontrastiranju boje – bijelog i crnog... Inicijalni moment mog rada na slici bilo je prekrivanje platna 9

Vidi o tome: Dieter Mersch, „Con-Stellare: Reflexive Epistemik der Künste“, u: Epistemologien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186. Jean-Paul Sartre, L’étre et le néant: Essai d’ontologie phénoménologique, Gallimard, Pariz, 1976. Vidi o tome: Žarko Paić, Projekt svobode: Jean-Paul Sartre – Filozofija in angažma, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2007. Hrvatsko izdanje: Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – Filozofija i angažman, Istarski ogranak DHK, Pula, 2007.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

bijelom bojom. I već to je bio spiritualni dio, ili spiritualna koncepcija slike.“11

„Spiritualna koncepcija slike“, o kojoj govori Knifer, očito se mora razumjeti u razlici spram uobičajenoga značenja ne samo pojma duhovnosti, već i spram pojma slike. Sjetimo se da je za španjolsko barokno slikarstvo, kako to u analizi izvodi povjesničar umjetnosti Victor I. Stoichita, bilo presudno razlikovanje između dva modusa spoznaje. Viđenje pritom preuzima metafizičku koncepciju spoznaje i slike. U razlaganju pojma/riječi visio u sv. Tome Akvinskoga nailazimo na pobliže objašnjenje ove razlike. Ona je ujedno ontologijska i epistemologijska. Prema njegovu razumijevanju dva su joj značenja: (1) zamjedba predmeta s pomoću oka kao osjetilnoga organa vida i (2) unutarnja zamjedba s pomoću uma ili mašte (cognitio et imaginatio). Stoichita uvodi u analizu pojam „metapiktoralnosti“ s posve jasnom nakanom. Svaka se, naime, religiozna problematika slike mora dovesti u svezu sa spoznajno-teorijskim problemom odnosa duhovnosti i materijalnosti.12 A budući da se ono što nadilazi granice materijalnosti slike nalazi istodobno u samoj slici i izvan nje kao upisano značenje koje povijesno određuje da nešto jest to što jest, primjerice monokromnost bijele boje i njezina „djevičanska“ simbolička moć suprotnosti spram crnila i crnoga kao negacije i ništenja, tada je pitanje „spiritualnoga oka“ za tradiciju slikarstva nešto mnogo više od obuzetosti religioznim žarom objave Kristove poruke. U okružju rasprave o duhovnosti i umjetnosti s obzirom na ideju povijesne avangarde koja sliku prenosi iz pojma ikonologijske zadanosti u područje samoreferencijalnosti, ili drukčije rečeno iz područja uzvišenosti u ono što pripada samozakonitosti događaja tvorbe umjetničke zbilje, iznimno je zanimljivo kako se u spisu slikara Vasilija Kandinskoga O duhovnome u umjetnosti iz 1912. godine sveza „duhovnoga oka“ i „vizije“ uzdiže do ideje čiste, apstraktne umjetnosti. No, ono što Kandinski u svojemu osebujnome „spiritualizmu“ nepogrešivom točnošću uvida objelodanjuje čini se presudnim za daljnji razvitak istraživanja o biti slike u doba tehnosfere: „Duhovna se noć postupno spušta sve dublje. [...] Umjetnost koja u takvo doba poniženo živi, rabi se isključivo u materijalne svrhe. Svoj sadržaj traži u gruboj materiji, jer finu ne poznaje. Predmeti, prikazivanje kojih drži svojim jedinim ciljem, ostaju uvijek isti. ‘Što’ u umjetnosti eo ipso otpada. Ostaje tek pitanje ‘kako’ će umjetnik prikazati isti tjelesni 11

Julije Knifer, „Bilješke“ u: katalogu izložbe Meandar iz Tübingena 1973-1988, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1989., str. 47-49. Victor I. Stoichita, Das mystische Auge: Vision und Malerei im Spanien des Goldenen Zeitalters., W. Fink, München, 1997., str. 9-12.

169

170 predmet. To pitanje postaje ‘credo’. Umjetnost je izgubila dušu.“13

Problem „nove spiritualnosti“ zacijelo se više ne može izvesti iz radikalne suprotnosti između „što“ (quiddittas) i „kako“ (quoddittas) slikarstva, odnosno nepremostive razlike bitka i događaja. Umjesto toga, potrebno je pronaći ključ za otvorenost prostora između ontologije i vizualizacije događaja. Potrebno je prevesti jezik u sliku. Kako se to izvodi? Jednostavno tako što će materijalnost onoga što nije nikakav predmet, ali ga omogućuje u njegovoj dekonstrukciji, istodobno postati „metapiktoralnošću“ kao znakom, a ne pukim ukazivanjem na „duhovnost“ umjetnosti koja je „izgubila dušu“, dobivši punu slobodu istraživanja događaja njezina nastanka i mogućeg nestanka. U slučaju Kniferova samorazumijevanja rada na anti-slici, metoda istraživanja je formalno ista kao i ona koju u filozofiji i književnosti provode Sartre, Blanchot i Beckett. Prvi svođenjem pitanja o bitku na pitanje o egzistenciji čovjeka u suočenju s ništavilom, drugi razgradnjom teksta u pisanju s idejom „beskrajnoga zahtjeva“ koji književnosti podaruje slobodu nesvodljivosti u suvremenu svijetu znanosti i tehnike, a treći najradikalnijim stvaranjem „iz neznanja“ u svođenju drame bitka i egzistencije na čistu tjelesnost riječi oslobođenih viših značenja.14 Sve postaje čistom konstrukcijom događaja kao što anti-slika za Knifera nastaje „metodom redukcije formi i boja“. Ne može se stoga dospjeti do „spiritualne koncepcije slike“ bez čina koji ćemo u analogiji s Husserlovom eidetskom redukcijom nazvati piktoralnom redukcijom. Što se to reducira u slici da bi se dospjelo do onoga što nadilazi prostor i vrijeme u značenju konačnosti i vremenite prolaznosti? Najprije, anti-slika kao ni anti-umjetnost ne može pobjeći od razgradnje logike utemeljenja – od slike i od umjetnosti. To znači da su dijalog i uokvirenost promišljanja postavljeni još od rane avangarde. U slučaju slike riječ je o Maljevičevu suprematizmu s paradigmatskim nepredmetnim slikama kao što su Crni kvadrat na bijeloj podlozi i Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi. Obje su slike (iz 1913. i 1918. godine) monokromne kompozicije. Što se, pak, tiče ideje anti-umjetnosti koja određuje početak performativno-konceptualnoga obrata, njezino je podrijetlo u dadaizmu s vodećim idejama Huga Balla iz 1916. godine. Tada u manifestu zagovara destrukciju svih postojećih vrijednosti povijesno-epohalne uspostavljene ideje zapadnjačke umjetnosti i slike kao mitsko-religijske pozadine koja je tu ideju metafizički uvjetovala i opravdavala.15 U svojemu traktatu, dnevniku, manifestu Bijeg iz vremena 13

Vasilij Kandinski, „O duhovnom u umjetnosti“, u: Woringer-Kandinski, Duh apstrakcije, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999., str. 147. S njemačkoga prevela: Jasenka Mirenić-Bačić. Vidi o tome: Žarko Paić, „Samoća, sloboda, smrt: Maurice Blanchot i tajna književnoga djela“, Tema, God. 12, br. 3-6/2015., str. 35-52. „Dadaizam je pokret ‘mističkoga’, a ne političkoga – unatoč javnoga političkoga očitovanja i rigo-

171

(Die Flucht aus der Zeit) Hugo Ball zapovjednim iskazom zahtijeva: Upotrijebiti simetriju i ritmove umjesto načela. Zanijekati postojeće svjetske zakone... Ako se povežu suprematizam s idejom monokromne kompozicije slike i dadaizam s idejom destrukcije postojeće slike svijeta u cjelini, što imamo za rezultat? Uspon i pad neoavangarde to će nesumnjivo pokazati. Riječ je o ideji konceptualne umjetnosti. Ona se, doduše, oslanja na istraživanja kasnoga Wittgensteina i koncepciju „jezičnih igara“ (Sprachspiele). No, prava je istina konceptualne umjetnosti upravo ono što se s njom događa u tzv. post-konceptualnome stanju (post-conceptual condition).16 Ono je, naime, određeno vladavinom slike kao informacije i djelovanja u umreženim prostorima interakcije djela i događaja. Jezik više ne može biti kazivajuće razumijevanje bitka u njegovim preobrazbama. Umjesto toga susrećemo se s otvorenom zatvorenošću konceptualne slike koja se umnožava i širi u beskonačnost upravo svojim sažimanjem. U teorijama kibernetike taj se proces naziva implozijom informacija. A to znači da značenje jezika više ne dolazi iz metafizičke dimenzije sublimnoga iskustva objekta, već iz pragmatike znanja (know-how) o kontekstu. U njemu slika u mnoštvu singularnosti postoji privremeno, u fluidnome stanju, svagda na dispoziciji onome što slijedi iz promjene vlastite forme. Kniferove anti-slike u tom su pogledu konceptualne, a njihova je čistoća i savršena piktoralna redukcija na univerzalni znak meandra upravo uvjet mogućnosti samotumačenja s onu stranu forme i materije (eidos-morphé i hylé). U čemu je, dakle, bit svekolike umjetnikove redukcije slike na znak znakova kao čistu ideju? Ni u čemu drugome negoli u redukciji na ono što prethodi iskonskome i ne završava u krajnjem. Sada vidimo da ono „duhovno u umjetnosti“ nije svedivo tek na opreke bitka i događaja („što“ i „kako“) o čemu je govorio Kandinski. Pročišćenje slike od predmetnosti-nepredmetnosti u rasponu od prikazivanja i predstavljanja ljudskoga lica do mrtve prirode, od apstraktnih kompozicija do kinetičkih struktura objekata u prostoru, ima cilj otvoriti pitanje o onome kako slika nastaje i što njezin događaj stalne promjene onoga istoga znači za promatrača. No, pravo je pitanje koje Knifera povezuje s trojstvom filozofa, pisaca i dramskih umjetnika (SartreBlanchot-Beckett) o prostoru ništavila, ništenja (néantisation), pa čak i apsurda kao logičko-jezične muholovke za „realiste“ i „konstruktiviste“. Slika za kojom su istraživački tragali Yves Klein i Ad Reinhardt u Knifera se, paradoksalno, otvara

roznosti njegovih akcija.“ – Dieter Mersch, „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/.../mersch.kunst.und.sprache, str. 16. Vidi također: Christoph Krahl, Antikunst: Künstlerische Grenzüberschreitungen von Dada bis Christoph Schlingensief, www.kunstlump.de/text.html/einleitung Vidi o tome: Peter Osborne, Anywhere or not at All: Philosophy of Contemporary Art, Verso, London-New York, 2013.

172

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

samorazumijevanju iz filozofije i književnosti egzistencije i apsurda. Usporedo s radom na anti-slici kao univerzalnome znaku s onu stranu značenja nečega ili nekoga, njegovo je bavljenje umjetnošću traga/pisanja početak konceptualne umjetnosti. Sa skupinom Gorgona 1960-ih godina ona će najaviti razdoblje prelaska iz estetike djela u estetiku događaja.17 Nije, dakako, posrijedi nikakav radikalni odmak od slikarstva kao što je to bio Duchampov čin nakon pronalaska ideje estetskoga objekta (objet trouvé, readymades). No, tjelesnost umjetnika-u-prostoru bez izlaganja objekta i ostavljanje traga kao zapisa (pisma, ironične molbe Akademiji znanosti, tekstualija koje slijede slikovnu strukturu meandra u analogiji s Appolinaireom i kubizmom)18, sve to upućuje na zaokret u shvaćanju umjetnika kao estetskoga proizvoditelja znakova, a ne samo objekata. Ne mijenja umjetnik svijet svojim slikama, već slike mijenjaju ideju umjetnika. Prisjetimo se samo u tom smislu kasnoga Cézannea i kasnoga Kleea (polu-figuracije i polu-apstrakcije). Pokušaj dospijeća do tajne nastanka slike u njezinoj otvorenosti istodobno mijenja položaj slikara kao umjetnika: od prikazivanja-predstavljanja postojećega svijeta do stvaranja novih svjetova i njihovih virtualnih događaja. Slika „emanacije“ elementarne čistoće ideje meandra kao otvorenoga znaka monokromne kompozicije širenja i sažimanja u beskonačnost, bez početka i bez kraja, baš onako kako je pustolovinu kozmo-antropo-egzistencije umjetnosti odredio Maurice Blanchot unoseći u pisanje neodredljivost, singularnost i tjelesnu dimenziju mišljenja-osjećanja, više ne pripada okružju „krize reprezentacije“. Uostalom, Knifer je anti-slikom „svojega“ meandra dospio do kristaliziranja forme koja je beskrajno plastična u svojoj otvorenosti i ujedno zatvorena u sebi poput Leibnizove monade bez prozora. 2. Ponavljanje, razlika i isto: Meandar Kako valja pristupiti Kniferovu pristupu slici kao konceptualnome događaju širenja i sažimanja materijalizirane forme u svođenju slikarstva na ono što Gilles Deleuze u njegovu glavnome spisu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine naziva „čistom razlikom“?19 Prije negoli to izvedemo, valja ukratko izložiti Deleuze17

Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002. Vidi o tome: Blaženka Perica, „Kniferov Meandar: graničnost stanja“, Zarez, God. XVI., br. 395/2014., 6. studenoga, str. 22. Temat: Julije Knifer (1924.-2004.), prir. Silva Kalčić. Gilles Deleuze, Diffŕence et répétition, P.U.F., Pariz, 1968., str. 7-42. i str. 365-374. Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005. i Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2004.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

ovo shvaćanje pojma razlike. U Razlici i ponavljanju razlika kao takva više se, naime, ne objašnjava iz nadređenoga pojma identiteta bitka i njegove reprezentacije. Posve nov pristup ontologijskome mjestu razlike u čitavoj povijesti metafizičkoga mišljenja Deleuze izvodi tako što odbacuje četiri mjerodavna puta u tumačenju razlike: (1) Aristotelov s kategorijama, rodovima i vrstama unutar čega se razlika pokazuje uvijek samo kao razgraničenje jednoga bića od drugoga; (2) Hegelov koji identitet zadobiva iz djelatnosti sinteze i proturječja, a razlika je uvijek samo negacija pozitivnoga; (3) Leibnizov u kojem je riječ o dijeljenju u beskonačnost do zadnjih granica; (4) Platonov za kojeg je ono različito svagda takvo u odnosu na najviše i savršeno dobro (Bog i vječne ideje). Razlika u samoj sebi proizlazi iz postajanja. Bitak se ne događa u vremenu kao razlika i ponavljanje onoga vječno istoga. Jedno se (univoknost bitka) stvaralački umnožava i tako postaje uvijek nešto drugo u činu preobrazbe. Jedno postaje Mnoštvo. Tako zapravo glasi odgovor na pitanje što jest bitak u mišljenju Gillesa Deleuzea. Ono „jest“ vremenski je određeno virtualnim stvaranjem novoga. Ontogeneza otuda tvori radikalni obrat metafizike i radikalno nov pristup znanosti kao tvorbi svijeta iz kaosa. Ta se ontogeneza ne može izvesti iz razlike kao onog biti-između dvojega, višega i nižega, velikoga i maloga, slike i riječi, Boga i čovjeka, države i društva, ose i orhideje. Razlika nema svoju vječnu bit u nečemu drugome, primjerice u svijetu transcendentnih ideja. Ona ne potječe iz nekog onostranoga izvora. Njezino je „podrijetlo“ u čistoj imanenciji događaja, a njezina je stvaralačka djelatnost u postajanju novoga. Razlika proizlazi iz konstelacije odnosa. Deleuze dovodi stoga u svezu mišljenje i bitak na preokrenuti platonski način. Umjesto uvjeta mogućnosti da nešto može nastati iz nečega i biti aktualno, posrijedi je razlika koja nastaje u odnosu metafizičkih kategorija modalnosti. Mogućnost, zbilja i nužnost, na čemu je počivala novovjekovna ontologija od Kanta i Leibniza do Hegela, neutralizira se u korist uvođenja temeljnih pojmova ontologije digitalnoga doba – virtualnosti i aktualizacije.20 Ako se razlika više ne uspostavlja iz istoga, onda je mogućnost njezine jednokratnosti i neponovljivosti u beskonačnome nizu stvaralačkoga ponavljanja. Što Deleuze u Razlici i ponavljanju pokazuje naposljetku kao razliku između „patologije i umjetnosti, stereotipa i refrena“, ne pripada najznačajnijem ponavljanju uopće, a to je ontologijsko ponavljanje. Štoviše, naziva ga još „trećim ponavljanjem“ (troisième répétition). Njegova je temeljna značajka da se usuprot prirodnim ritmovima zemlje razmješta jedno u drugo. Iz jednoga postaje Drugo, a to drugo Drugo ne označava mehaničko ponavljanje roda/vrste aktualnih bića i biti. Umjesto toga, posrijedi je 20

Žarko Paić, „Shizofrenija i svemir: Od kaosa do kontrole“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 130.

173

174

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

ontogenetski obrat: „...(imitacija je kopija, ali umjetnost jest simulakrum, on preokreće kopije u simulakrume). No, istodobno ponavljanje koje postaje odveć mehaničko, odveć svakidašnje, odveć habitualno, odveć stereotipno nalazi svoje mjesto u umjetničkome djelu, svagda se razmještajući u odnosu spram drugih ponavljanja...“21

Problem ponavljanja ovdje nije tek problem razlike u načinu ponavljanja onoga istoga (bitka). Ponavljanje se događa kao proboj začaranoga kruga cikličnih ritmova prirode. Vremenska dimenzija prošlosti ima prevagu nad budućnošću. Arhajske kulture svetkuju utemeljitelje zajednice, pjesnike i državnike, a čitava se povijest sagledava iz ove mitologije iskona. To u konačnici vrijedi i za shvaćanje umjetnosti koja opjevava i oslikava ono što već uvijek jest. No, točka preokreta nastupa kada ponavljanje više nije niti mehaničko odvijanje stereotipnih radnji, a niti ritam prirodnih ciklusa. Umjetnost se stoga može, prema Deleuzeu, shvatiti u razmještanju samoga kruga i njegovu proboju izvan zadane matrice vječne postojanosti promjene. Klasična je umjetnost prikazivala tragičnu sudbinu svijeta ukorijenjenoga u prirodne cikluse življenja i smrti. Moderna umjetnost, pak, dovodi na vidjelo pitanje o slobodi istraživanja vlastite estetske igre privida i zbilje kada prekida s ritualima prikazivanja i predstavljanja onoga istoga (bitka). Inovativnost, eksperiment i istraživanje nastanka novoga, pa tako i konceptualne slike kao što je Kniferov Meandar, ne mogu se više tumačiti „krizom reprezentacije“. Otpada svako nastojanje da se slici podari nadslikovna dimenzija neke nove „uzvišenosti“ koja proizlazi iz viška simboličkoga značenja. Umjetnik-slikar, kao i filozof i književnik, radi u stalnome ponavljanju razlike, a ne istoga. Ono što se ovdje ponavlja nije bitak (štostvo ili quiddittas), već sam događaj (kakovost ili quoddittas). Ne smije se pritom zaboraviti kako Deleuze baštini od Kierkegaarda stvaralački pojam ponavljanja. U razlici spram drevne elejske koncepcije ponavljanja koje pripada prošlosti, moderno se shvaćanje uspostavlja kao prekid s njezinim tabuom „novoga“. I stoga se ovo stvaralačko ponavljanje odvija ireverzibilno. Neponovljivost i singularnost iznimke u njezinoj navlastitoj pojedinačnosti dovodi do toga se budućnost razumije iz potencijalnih energija sadašnjosti, a ne prošlosti. Sve što otuda ima karakter inovacije u nizu beskonačnih varijacija pripada postajanju razlike, a ne opetovanju istoga na višoj razini identiteta. Lako je razabrati da se ovdje ne radi o inertnosti materije. Kako pokazuju neka novija tumačenja Deleuzeove stvaralačke ontologije postajanja, kao da je posrijedi sveza stoika, Spinoze, Bergsona, Whiteheada s kibernetič21

Gilles Deleuze, isto, str. 375.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

kim pojmom povratne sprege (feedback).22 Ponavljanje u umjetnosti ne može biti drugo negoli proizvodnja „čiste razlike“, upravo one koja ontologijski omogućuje da događaj stvara svoje vlastite kopije virtualnoga života u kojima se ništa drugo ne ponavlja osim univerzalnoga kôda ideje života kao takvoga. Vratimo se problemu Kniferova Meandra. Kako ga valja opisati sa stajališta anti-slike koja se u suvremenoj umjetnosti otpočela istraživati još u doba povijesnih avangardnih pokreta, i to ne samo u Maljeviča i Duchampa, već i u slučaju nadrealizma, primjerice Joana Miróa? Ponajprije, anti-slika u sebi sažima koncept negacije slike kao destrukcije umjetnosti prikazivanja i predstavljanja bitka. Riječ je o kraju estetike djela. Ono nepokretno ili stojeće u pojmu predmetnosti predmeta već je nakon teorije kvantne mehanike Nielsa Bohra i Maxa Plancka dovedeno u pitanje. Ne kreće se tek promatrač događanja u svemiru. Uzbiban je sam objekt do te mjere da se vrijeme više ne može misliti i kazivati sukladno Newtonovim zakonima gibanja. Potrebno je promijeniti perspektivu promatranja. Ulaskom u prostor-između objekta-a i objekta-b nastaje bitna promjena. Prvo se odnosi na pitanje o izvanjskoj strukturi zbilje (materijalnost predmeta i njegove forme), a drugo na unutarnju kvalitetu opažanja ili na kognitivne mogućnosti zamjedbe svijeta uopće. Anti-slika, nadalje, svojim suprotstavljanjem metafizičkome shvaćanju povijesti umjetnosti, ima dva svoja lika: (1) avangardno u kojem se uspostavlja logika reza s reprezentacijskim okvirom ikonologije povijesti i (2) neoavangardno u kojem umjesto destrukcije linearnosti bitka u njegovu prikazivanju otpočinje doba posvemašnjega oslobođenja slike od njezina svijeta (predmetnosti, referencijalnoga okvira, riječju, svih ostataka prošlosti kao što su portret, pejsaž, mrtva priroda itd.).23 Što otuda preostaje Kniferu u doba kada se već najavljuje na velika vrata početak dugoga procesa dekonstrukcije svih vodećih pojmova umjetnosti i slike? Odgovor je podastrt u jednom razgovoru u kojem antislikar kaže i ovo: „...horizontala, vertikala, horizontala... u nizu. Niz onda stvara tok... Ja nikada nisam radio ‘meandar’ kao znak! Kao znak on nema značenja! Čak i kada je najminimalniji – kada su samo tri vertikale i dve horizontale, kada počne dole, pa se popne gore, ode nadesno, pa se spusti dole.“24 22

Vidi o tome: Joshua Ramey, The Hermetic Deleuze: Philosophy and Spiritual Ordeal, Duke University Press, Durham – London, 2012. O sporu između povijesne avangarde i neoavangarde u vizualnim umjetnostima, književnosti, arhitekturi i glazbi vidi: Peter Bürger, Nach der Avantgarde, Velbrück, Weilerswist, 2014. Navod preuzet iz teksta Sonje Briski Uzelac, „Upis etičkog koncepta u plohu“, Zarez, God. XVI., br. 395/2014., 6. studenoga, str. 28. Temat: Julije Knifer (1924.-2004.)

175

176

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

Ako meandar kao znak nema nikakva značenja, onda je riječ o anti-slici koja se ne može svesti na semiotiku univerzalne slike kao vladajućega referencijalnoga okvira. A to znači da slikarstvo gubi povlašteno mjesto „objektivnoga“ prikazatelja onoga što se događa u društvu, kulturi, prirodi, u tzv. „objektivnome“ svijetu. Paradoks je ovaj: iz oslobođenja objekta od subjekta nastaje nova situacija koja po analogiji odgovara onome što su izborili kvantna teorija te Wittgensteinova analiza „jezičnih igara“ s uvođenjem mogućnosti eksperimentalne forme jezika kao događaja (Sagen/Zeigen). Knifer naizgled grubo i minimalistički neuvijeno postavlja stvari na čistac. Ništa više ne dolazi iz jednoga uzroka i nema posljednju svrhu. U tom pogledu njegovi nizovi slika, koji tvore tok kozmičko-prirodnoga postajanja onoga što se iskazuje vertikalama i horizontalama na bijelim i crnim plohama, ne označavaju ništa sublimno, ništa transcendentno, ništa što se može nazvati znakom znakova i što onda sve drugo određuje i označava. Što je onda taj zagonetni Meandar? Kazivanje-pokazivanje ništavila koje ništi ili događaj stvaranja mogućnosti drukčijih svjetova od ove zone vidljivosti prožete zastarjelim sporom figurativnoga i apstraktnoga u slikarstvu? Ništa od toga. Meandar je ponajprije riječ koja unatoč metafizičkih značenja od drevnih Grka do suvremene geologije i geografije u sebi nosi dvostruku ovojnicu. S jedne je strane njezina metafizička granica u umjetnosti i arhitekturi, a s druge, pak, prostorno-topografijsko određenje vizualno povezano sa slikom rijeke na njezinom kraju kada se ulijeva u ušće. Krivudavost rijeke, njezina pregibanja i utoci u druga područja udolina kroz koje prolazi daju joj izgled u obliku slova S. Meandar se pojavljuje kod ravničarskih tokova. Nastaje erozivnim djelovanjem vodene struje na zemljište uz korito rijeke. Voda se pritom ne kreće pravocrtno. Ona nezadrživo nadire vrtložno i teče po inerciji. Zbog toga erozija djeluje posve različito na pojedine točke korita. Najslabije djelovanje osjeća se sveudilj konveksnih, a najjače, pak, duž konkavnih stranica. Voda postupno ruši konkavne obale. Naposljetku, nastaje oblik meandra. Metafizičko značenje meandra odnosi se na njegov nastanak u umjetnosti i arhitekturi Grka. Meandar (grčki, μαίανδρος-maíandros, latinski, meandros) predstavlja dekorativni rub u umjetnosti i arhitekturi. Izveden je od istoga motiva koji se ponavlja u neprekinutoj liniji. Uzorak meandra zove se još i grčki ornament ili grčki uzorak. Naziv podsjeća na uvijanje rijeke Meandar u Maloj Aziji po čemu je uzorak vjerojatno imenovan. Uvaženi stručnjak za grčku mitologiju Karl Kerenyi u jednomu svojem djelu tvrdi da je „meandar preneseni oblik labirinta u linearnome obliku“.25 Zanimljivo je to da se u Italiji uzorak meandra naziva još 25

Karl Kerenyi, Dionysos: Archetypal image of indestructible life, Princeton University Press, Princeton, 1976., str. 89.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

i grčkim linijama (greca). Čini se da je nemoguće izbjeći tu dvoznačnost drevnih riječi koje dolaze iz iskona povijesti. Budući da riječ nema samo značenje nekoga predmetnoga sklopa zbilje, već se uvijek odnosi na ono što misaono nadilazi materijalnost znaka, tada se meandar mora shvatiti kao „višak spiritualnoga“ u ideji slike kao anti-slike. Doista je u pravu Kerenyi kada upućuje na to kako je riječ o drukčijem obliku labirinta i to u linearnome obliku. I što se sada događa u Kniferovu preoblikovanju forme meandra i njegova višeznačja? Labirint je slika za ono zagonetno koje ima strukturu zatvorene otvorenosti samoga života shvaćenog upravo kao meandar. Što je ovdje linearno u nizu i ima taj izgled toka, u prenesenom je smislu – ali bez simbola i alegorije – čisti događaj nelinearnosti. Poput toka krivudave rijeke, tako je sve postalo horizontalno-vertikalno u odnosu na crno-bijele plohe. Ništa više nema svoje značenje niti izvan niti unutar slike. Svođenje slike na konceptualnost izvedbe „označava“ povratak slike ishodištima ili izvorima promišljanja razloga o tome zašto ponavljanje ne može više biti pukom mehaničkom reprodukcijom (kopijom). Umjesto toga, ponavljanje postaje stvaralački čin proizvodnje svagda novih značenja. Načelno beskrajna proizvodnja stvara simulakrume koji, doduše, podsjećaju na ono što se pronalazi u prirodi kao već postojeće. No, prava je istina ovoga simulakruma u čistoj konstrukciji događaja bez narativnosti i bez predmetnosti. Na taj se način estetsko iskustvo kontemplacije, na čemu je počivala tradicionalna estetika, stapa s estetskim iskustvom uranjanja u događajnost događaja jedne te iste slike. Međutim, ovdje nije riječ ni o kakvoj cjelini nadređenoj sastavnicama ili dijelovima. Svaka je slika (meandar) singularni izvornik, neponovljiva iznimka, a čitav niz slika nije oponašanje ideje ritmičnih ciklusa prirode. Jedno-Sve postaje Mnoštvo-Ništa. Prizovemo li iznova u pomoć ontologiju postajanja i razlike Gillesa Deleuzea, uvidjet ćemo da se bitak označava proizvodnjom „čistih razlika“ kao mnoštva. Tek u sklopu s drugim takvim stanjima preobrazbe istoga nastaju mogućnosti da se misli događajnost događaja „na planu imanencije“. U Kniferovu labirintu kao meandru više ne vidimo ni horizontale niti vertikale na crno-bijelim plohama u procesu stvaranja svjetova (slika). Ono što vidimo uistinu nije ništa drugo negoli ideja mnoštva i razlike u stalnome ponavljanju. Ali čega? Nije to više ponavljanje istoga (motiva, uzorka, ornamenta). Posrijedi je ponavljanje nelinearne linearnosti. Ona ne podsjeća ni na što određeno, ali u svojoj uzastopnosti niza bez početka i kraja upućuje izravno i neizravno na problem odnosa vremena i prostora u kojemu slika kao meandar postoji i postaje ono singularno, kontingentno i emergentno „isto“. Umjetnik skida sa sebe plašt čarobnjaka i mistiku genija. Sve što se još može kazati za to što anti-slika Julija Knifera „označava“ nema nikakve veze ni sa kakvim univerzalnim znakom za nešto, ali niti s prenesenim značenjem nečega što se tijekom povijesti slikarstva prikazivalo i pred-

177

178

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

stavljalo na isti način u varijacijama (primjerice, motiv raspeća, pastorale, ljudskoga lica). Ako jezik više ne govori, ako znakovi više ne odašilju jednoznačna značenja, što još preostaje? Konceptualna slika više ništa ne kazuje o svijetu kao univerzumu bića, bez obzira na čitavu paletu zbivanja od rastrojstva osjetila do kaosa Realnoga u znaku estetske umnoživosti doživljaja traumatske jezgre postojanja. Metoda piktoralne redukcije uistinu je oslobođenje slike od njezine slikovnosti kao čiste predmetnosti i objektnosti. Težnjom za čistoćom i jednostavnošću, promišljanjem prostora-između trajanja trenutka i monotonije vječnosti, usmjerenošću spram posljednje granice konceptualne slike – praznine i ništavila – Knifer je otvorio temeljni problem suvremene umjetnosti na početku njezina „novoga“ suočenja s vlastitom neutemeljenošću u prošlosti i budućnosti. Taj je problem, naravno, u vremenu. Ono nadilazi metafizičke granice prostora u kojem „ovdje“ istodobno upućuje na vremenitost „sada“. Premda se naizgled čini da je pitanje vremenitosti strano ovome konceptualnome izbačaju iz nemoći jezika u moć anti-slike, to je tek privid. Meandar nije određen prostornom inertnošću. On je uvijek već nešto na kraju povijesnoga trajanja bitka. Baš ta krajnjost označit će u bitnome aporije Kniferova puta u beskonačnost varijacija onoga što više nije isto, ali nije isto tako niti određeno odnosom razlike i mnoštva. Ako je meandar „preneseni oblik labirinta“, onda je njegova otvorena zatvorenost svođenje apsolutnoga prostora na vrijeme koje se više ne može razumjeti polazeći od aristotelovski shvaćene prisutnosti (ousia) kao „vječno sada“ (nunc stans). Kako je uopće moguće da se piktoralna redukcija u analogiji s eidetskom redukcijom pojavljuje problemom vremenitosti meandra kao novoga labirinta? Ne bi se očekivalo da će Kniferova zaokupljenost plohom i linijama u nizu iz monokromskih kompozicija dospjeti na prag nečega što je očito najteži problem metafizike i fizike kao takve. Pred kraj života Albert Einstein izjavio je: „Za nas uvjerene fizičare razdvajanje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ima značenje tek puke iluzije.“26

Konceptualna slika provedena je eidetska redukcija.27 To znači samo jedno: nje26

Navedeno prema: Henning Genz, Wie die Zeit in die Welt kam: Die Entstehung einer Illusion aus Ordnung und Chaos, C. Hanser, München, 1996., str. 6. O pojmu eidetske redukcije vidi: Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1971. 2. izd. Sažeto iskazano, riječ je o postupku u filozofiji fenomenologijske orijentacije. Eidetska redukcija označava „stavljanje u zagrade“ (Einklammerung) prostorno-vremenske određenosti svijeta. K tome riječ je i o isključenju tzv. „prirodnoga stava“ (suspenzija svih stavaka o prirodi, Bogu, empirijskome postojanju i svih spoznajnih danosti u duhovnim i prirodnim znanostima). Nakon provedene redukcije, prema Husserlovu nauku o redukcijama, ono što preostaje jest čista tzv. transcendentalna svijest. Tek ona omogućuje „zrenje

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

zina je usredotočenost na elementarne čestice konstrukcije iluzornih svjetova najrealnija strategija dosezanja Omega-točke beskonačnosti kao eksplozije i implozije bitka uopće. Budući da se vrijeme u razlici spram vječnosti izvodi iz niza „sada“ u prostoru kao nastanak-nestanak istoga, očito je da se dimenzije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti mogu izvesti tek onda kada postoje početak i kraj. U matematičkome smislu to su tek izvedenice iz pojma beskonačnoga pravca. Ako se, dakle, prema Einsteinu vrijeme za fizičare uopće ne može razdvajati jer je posrijedi kontinuum kao vrijeme-prostor (Zeit-Raum), tada otpada razlikovanje vječnosti i vremenosti sa stajališta Boga (apsoluta). No, ovdje nije riječ ni o kakvome apsolutnome prostoru, a niti o apsolutnome vremenu jer se iz „čiste razlike“ događaja uspostavlja granica između praznine i ništavila. Kniferova je slika utoliko mnoštvo singularnih događaja. Polazeći od kretanja prema kraju, jer meandar jest upravo odgođeni kraj slike, nastaje vremenski kontinuum koji se sastoji od niza ploha s horizontalama i vertikalama. Labirint je slika poretka, reda, jasno strukturiranoga odnosa veličina. Posve mu je naizgled stran kaos koji bi mogao narušiti ovu čistu, konceptualnu „prestabiliranu harmoniju“. A ona u promatrača ne izaziva ništa drugo negoli kontemplativno spokojstvo i poziv na promišljanje. Pred Kniferovim slikama ne možemo prigibati koljena i tragati za dokinutim Bogom stvaranja, bez kojega zapadnjačka metafizika ne bi imala razlog za svoje temeljne pojmove i kategorije, pa tako i za mimesis i reprezentaciju. Ne možemo, jednako tako, niti „uživati“ u odgonetanju skrivenoga „plana transcendencije“ s kojega se kreće u osvajanje spleta raznolikih značenja, iako Knifer svoje djelo shvaća „spiritualnom koncepcijom slike“. Ono što jedino možemo jest sklapati odnose koji se ne nalaze „u-slici“, već proizlaze iz strukture kretanja samoga meandra u beskonačnome nizu koji jednom ipak mora stati. No, to je stajanje ujedno iz-stajanje (ekstasis). Ovim je pojmom Heidegger u temeljnome djelu suvremene filozofije Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine odredio upravo dimenzije vremenitosti koje su za kasnoga Einsteina put u puku iluziju.28 No, ekstatičnost nije ovdje znak za krizu racionalnosti slike, nekovrsni putokaz spram novoga estetskoga doživljaja. Umjesto toga, nalazimo se u otvorenome prostoru razgraničenja i razmještanja središnjih struktura. Stoga vrijeme ne može biti svedeno na trajanje (durée) kao u Bergsona. Ono se ne pokazuje pukom prolaznošću onoga istoga (bitka). Posve suprotno, vrijeme se događa ekstatično u promjeni perspektive kao što se singularni objekti slikarstva Julija Knifera raspoređuju u niz prema ideji konceptualnoga kretanja u kružnoj beskonačnosti. Aporija je konceptualne slike to što u prenesenome obliku labirinta izlazi iz njegova referencijalnoga

bîti“ (Wesensschauung) u čistim spoznajnim (noetičkim) aktima. Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977. 14. izd.

179

180

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

okvira. Tom je okviru upravo jezik kao logika kazivanja podarivao smisao. Kada toga više nema ili je suspendirano i neutralizirano, na brisani prostor dolazi slika s onu stranu metafizičkoga pojma slike. Što jedino preostaje od „metafizike“ jasno je naznačio Knifer – spiritualnost odnosno čistoća promišljanja onoga što više nije Realno u smislu predmetnosti ili čak nepredmetnosti. Taj nedjeljivi ostatak nije ni jezik niti slika u tradicionalnome značenju kazivanja-pokazivanja nečega kao nečega. Posrijedi je stvaralačka igra s odnosom poretka i kaosa u kojemu riječi i slike tvore konceptualni okvir praznine i ništavila. Premda je to možda najbolje pronaći u Beckettovim Tekstovima nizašto za piktoralnu redukciju Julija Knifera, čini se da je primjereni misaoni okvir onaj koji podastire Maurice Blanchot u Književnome prostoru (L’espace littéraire) iz 1955. godine. Na jednome mjestu razmišljanja o samoći, djelu i pisanju on kaže: „Pisati znači prepustiti jezik fascinaciji te kroz jezik i u jeziku ostati u doticaju s apsolutnim mjestom u kojemu stvar nanovo postaje slikom, a slika, umjesto aluzije na figuru, postaje aluzijom na nefigurativno, umjesto oblika nastalog iz odsutnosti postaje bezoblična prisutnost te odsutnosti, neproziran i prazan otvor nad onim što jest kada više nema svijeta, kada još nema svijeta.“29

Nezaključeno: Teze (1) Meandar u stvaralaštvu Julija Knifera označava radikalni prelazak na drugu obalu, s onu stranu postojeće metafizičke slike svijeta. Na tragovima Maljeviča, Reinhardta i analitičkoga slikarstva, istraživanje odnosa između bitka (quiddittas) i događaja (quoddittas) pretpostavlja postojanje međuprostora u kojem slika kao anti-slika više ništa ne iskazuje, već samo pokazuje tijek i tok kretanja polazeći od krajnje točke piktoralne redukcije. Sve što se može još o tome reći može se samo oslikati svođenjem monokromnih kompozicija na elementarne odnose linija u beskonačnome nizu. Ako jezik više ne govori, tada je slika osuđena na čistoću ideje stvaranja „novoga“. Slika otuda prelazi iz stanja u događaj kao što jezik prelazi iz kazivanja u pokazivanje. (2) Meandar nije u strogome smislu riječi više uopće slikom. To je analitički koncept iz kojega proizlazi višeznačnost tumačenja. Budući da se slika ne izvodi iz znaka za nešto drugo osim slike same, posrijedi je autopoietička metoda sklapanja 29

Maurice Blanchot, Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2015., str. 25-26. S francuskoga preveo: Vladimir Šeput.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

značenja iz sveze materijalnosti i forme kao ideje stvaranja svijeta. Imenovanje slike kao koncepta upućuje na dvoznačnost riječi u fizičkome i metafizičkome kazivanju. Stoga je meandar, kako tvrdi Kerenyi – „preneseni oblik labirinta“. Za Knifera se labirint ne pojavljuje zagonetkom umjetnosti i života. Njegova je bit u svezi/odnosu između singularnosti djela i univerzalnosti umjetničkoga djelovanja. U njega se kao u nov referencijalni okvir upisuju tragovi postojanja kao u palimpsest kozmičkoga rukopisa bez početka i bez kraja. Na putu spram estetike događaja sve je otvoreno u zatvorenosti pronađene matrice iz koje proizlazi tijek postajanja. (3) Meandar se određuje ponavljanjem kao razlika. A to znači da umjesto ponavljanja kao reprodukcije istoga (kopije) nastaje ponavljanje kao događanje razlike (simulakrum). Knifer ne slika isti motiv. Ono što ga zaokuplja u sklapanju odnosa između ploha, horizontala i vertikala jest prodor u zagonetku „novoga“. Zato temeljno pitanje njegove slike nije što ona označava i koji joj je smisao, nego kako nastaje slika kada ponavljanje više ne slijedi ritmove prirodnih ciklusa. Umjesto toga, sve je u nizanju i povezanosti Mnoštva i razlike kao drukčijeg odnosa Jednoga i Drugoga. Konceptualna slika uvodi u kraljevstvo nužnoga slučaja. I stoga se ovdje ne radi o kontingenciji kao u Mallarméovu sučeljavanju s prazninom i čistinom Knjige, toga simulakruma Božje odsutnosti. Knifer jezuitski strogo i analitički ustrajno slijedi svoj put u beskonačno. Na tom putu nema više ničega osim usputnih praznina i ništavila. Kniferov put oslobađa prostor za nadolazeće doba konceptualne slike. Otvoreno je „ono“ što nije više ni nešto niti Ništa. Umjesto toga slika se oslobađa u sebi samoj svekolike vezanosti uz svijet i postaje sama svoj zatvoreni krug višeznačnosti u beskonačnome nizu razlika. (4) Meandar meandrira kao što se događaj događa u bljesku svoje nesvodljive kontingencije. Što preostaje od umjetnosti, svodi se na „formu života“ koja svagda iznova rađa pitanjem o granicama između jezika, slike i stvari bez koje nema ni praznina niti ništavila. (5) Meandar je beskonačnost u nizu promjena, čisti labirint postojanja bez ikakve druge svrhe osim u otvorenosti vremena za budući događaj čiste spiritualnosti. (6) Meandar poput Sartreova, Blanchotova i Beckettova pitanja o smislu egzistencije posljednja je slika koja izjednačava sudbinu pisanja s ništenjem (néantisation) svijeta u tehničkome horizontu vremena. (7) Meandar ne postoji na zidovima galerija i muzeja suvremene umjetnosti. Njegovo je mjesto u prostoru-i-vremenu „čiste razlike“ kao događaja koji istodobno skriva i razotkriva kozmičko-antropogene procese nastanka i nestanka svih prošlih, sadašnjih i budućih svjetova. (8) Meandar se rasprostire i sužava u prostoru mišljenja poput nastanka i nes tanka onoga što „jest“.

181

182

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

(9) Meandar je slika beskonačne težnje za nepovratnim smjerom koji se svagda iznova ponavlja. (10) Meandar je put u labirint svjetova kao preneseni oblik praznine i ništavila mišljenja.

PRILOG O ZAVIČAJU

DAVOR MANDIĆ Pula... godine 1914.

184

Davor MANDIĆ, Pula

PULA – GLAVNA RATNA LUKA AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE GODINE 1914. – UOČI VELIKOGA RATA

Autor piše o gradu u godini uoči objave rata Austro-Ugarske Monarhije Kraljevini Srbiji. Opisuje nacionalne i socijalne prilike, prometnu povezanost Pule, kao i kulturnu ponudu – postojanje proljetne i jesenske operne i kazališne sezone, brojna gostovanja koncertnih umjetnika, pet, odnosno sedam kinodvorana u kojima se prikazuju najnovija ostvarenja europskoga nijemog filma. Primjerima potvrđuje da je Pula i vojni grad s brojnim vojništvom. Određuje značenje grada kao glavne ratne luke Monarhije te primjerima političkih, gospodarskih, kulturnih i sportskih zbivanja prikazuje život Pule nakon prijestolonasljednikove smrti, uoči i u prvim danima nakon objave rata. Ključne riječi: Pula, pulska kina, kazališna sezona, operna sezona, gradska uprava, Franz Ferdinand, Pattinaggio, Istarski sabor

Godine 1914., uoči Velikoga rata, Pula je moderno urbano središte – deveti grad po veličini u austrijskome dijelu Monarhije. Ima sve značajke modernoga urbanog središta – suvremenu gradsku komunalnu infrastrukturu, organiziran javni promet, škole, kazalište, gradski i pomorski muzej, kinodvorane. Desetak hotela, petnaestak restorana, uz Politeamu Ciscutti, Marine Kasino i Narodni dom, središta su kulturnoga života grada. Brojne udruge, caffé barovi s biljarskim stolovima te prostorima za pušenje i čitanje europskoga tiska, uz sportska društva, mjesta su razbibrige aristokratske i građanske Pule, dok su brojne gostionice, od kojih je većina imala i boćališta, uz radnička i cehovska udruženja, bile mjesto druženja pulskoga radništva.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

O stanovništvu i gradskoj upravi Pula je i multikulturalan grad. Prema posljednjemu popisu, onomu iz godine 1910. koji je proveden (kao i prethodni) prema koncepciji zatečenoga stanovništva, imala je 59.610 stanovnika, a narodnosna pripadnost utvrđivala se prema uporabnome jeziku. U gradu većinu čine tri osnovne narodnosne skupine – talijanska, hrvatska i njemačka. Dvije posljednje, hrvatska (9.884 stanovnika ili 16,88%) i njemačka (9.216 ili 15,46% stanovnika), zastupljene su znatno nižim udjelima u odnosu na talijansku nacionalnu skupinu (26.902 ili 45,13% stanovnika). Ako ovoj hrvatskoj dodamo i 3.356 ili 5,62%, Slovenaca, onda južnoslavenska sastavnica u odnosu na ukupan broj stanovnika čini 22,7% stanovništva Pule1. Grad je slijedom narodnosnoga stanja mjesto susreta romanskih, germanskih i slavenskih različitosti i političkih interesa triju nacionalnih zajednica te se tako kao urbana cjelina istodobno nalazi pod utjecajem talijanske i njemačke kulture te preporodnih težnji Hrvata i Slovenaca. Na njegovim se ulicama mogu čuti jezici naroda cijele Monarhije, no, ipak, talijanski je jezik komunikacije, jezik ulice, pa „stara Pula“ nosi obilježja talijanskoga grada i talijanske kulture2. Postoje tri osnovna kulturna središta – višenamjenska kazališna dvorana Politeama Ciscutti, Marine Kasino koje više posjećuju Talijani i austrougarski časnici, a manje slavensko stanovništvo, te Narodni dom – mjesto okupljanja Hrvata i Slovenaca – Slavena, s velikom i malom dvoranom, kuglanom, restauracijom i kavanom, u sklopu kojeg djeluje i Narodna čitaonica s tamburaškim orkestrom, muškim i ženskim zborom. On je istodobno i sjedište Prvoga istarskog sokola – organizacije za promicanje tjelovježbe i širenje nacionalne svijesti, kao i Istarske posujilnice – štedno-kreditne ustanove organizirane na zadružnim načelima. Porta dei gnochi (danas početak Arsenalske ulice), kako su je nazivali stari Puljani, dijeli „stari“ dio grada (nastanjen većinskim talijanskim stanovništvom, a na rubovima – hrvatskim) od novoga grada kroz koji se ulazilo u novu četvrt – San Policarpo / Sveti Polikarp – Nova Pula – Das neue Pola. U ovomu dijelu grada druge su navike, druga kultura i svjetonazor, a njemački je jezik – jezik komunikacije. Nova Pula izgrađena je prema novim standardima. Duž ortogonalnoga rastera složenih širokih ulica, koje su bile komunalno opremljene, izgrađene su višestambene jedinice i višekatnice, koje nisu bile zgusnute u blokove, te vile viših časni1

Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima, Državni zavod za statistiku 1998., knj. 1., str. 229, 331.; knj. 3., str. 171.; knj. 4., str. 2245, 2353, 4235, 2591, 2673; Mirko Korenčić, Naselja i stanovništva SR Hrvatske 1857 – 1971, JAZU, Zagreb, 1979. Darko Dukovski, Povijest Pule: Deterministički kaos i jahači Apokalipse, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Knjižnica Nova Istra, sv. 53., Pula, 2011.

185

186

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

ka okružene vrtovima. Četvrt ima vlastitu gradsku upravu, župni ured, poštanski ured, ljekarnu3, svoje restorane, povjereništvo za gospodarstvo i pučku školu s nastavom na njemačkome jeziku i dvoranom za tjelesni odgoj4. Ovom se četvrti te predgrađima Veruda i Stoja kreću i posebne vojne ophodnje5. U Puli je i najveća koncentracija radne snage. Od 33.396 radnika i službenika političkoga kotara Pula, u gradu je zaposleno 28.194, što je nesumnjivo utjecalo na socijalnu i obrazovnu konfiguraciju Pule i njene šire okolice6. Specijalizirani i stručni radnici, predradnici, odnosom prema poslu održavaju svoj društveni status, a povećanjem dnevnice od 1. siječnja 1914.7 mogli su zaraditi dovoljno za pristojan život. Osim što su imali veću plaću u odnosu na kvalificirane i pomoćne radnike, imali su plaćeno bolovanje i godišnji odmor. Tako su plaće predradnika I. klase povećane od 5,52 na 6 kruna, predradnika II. klase od 5,20 na 5,68, stručnoga rad3

U Via dell’Ospedalle (Bolnička ulica) br. 2, Luigi Constantini otvorio je ljekarnu sredinom kolovoza 1907. Ljekarna otvorena u četvtrti San Policarpo bila je peta ljekarna u Puli („Una nuova farmacia nel borgo San Policarpo“, Il Giornaletto di Pola, br. 2596, ponedjeljak, 19. kolovoza 1907.). Gradsko je vijeće odluku o izgradnji nove pučke škole za dječake i djevojčice u četvrti San Policarpo donijelo u kolovozu 1909. godine. Škola se nalazila na kraju Ulice Helgoland (danas Jeretova) i bila je dugačka 57 metara, a sastojala od prizemlja i kata. U prizemlju imala je četiri velike učionice, dvoranu za tjelesni odgoj, dječji vrtić, posebnu sobu za slučaj pojave neke infektivne bolesti, prostoriju za spremanje edukativnoga pribora i stan za domara, dok se na katu nalazilo šest učionica, crtaonica, dvije sobe za nastavno osoblje, soba za rad s djevojčicama, knjižnica, uprava, sanitarni čvor s tekućom hladnom i toplom vodom. Godina 1911./1912. bila je prva školska godina. Vojnu ophodnju čine četvorica mornara i jedan časnik. Prva je ophodnja kretala iz Mornaričke vojarne Franje Josipa, svakoga dana u 20.30, a druga u 21.30 sati. Ophodnje su kretale „Novom Pulom“ na temelju zapovijedi Lučkoga admiraliteta od 26. listopada 1906. godine. Prva se kretala Ulicom San Policarpo (Arsenalskom ul.), Circonvallazione dell’Arsenale (Ul. San Policarpo) do mornaričkoga kupališta, Helgolandovom i Lissovom ul. ( Jeretovom i Bečkom ul.), Ul. del Parco (Besenghijevom) i Ul. delle Specule (Ul. Ljudevita Gaja) vraćala se u vojarnu, a druga Ul. San Policarpo (Arsenalskom ul.), Ul. Lissom (Bečkom ul.), Ul. dell’Ospedale – uz Mornaričku bolnicu (Ul. Alda Negrija), Ul. del Saldame (Ul. Kamenjak), Ul. Verudella (Ul. Giacoma Filip pa Tomasinija) uz vojarnu žandarmerije, Ul. Calpurnia Luciusa Pisa, Ul. Salvore (Ul. Franje Horvata Kiša), Monte Capelettom (Ul. Olge Ban), Ul. Muzio (Ul. Stjepana Radića), Ul. delle Carceri (Ul. Silvija Strahimira Kranjčevića) i Ul. delle Specule (Ul. Ljudevita Gaja) vraćala se u mornaričku vojarnu. Ivan Beuc, Istarske studije: osnovni nacionalni problemi istarskih Hrvata i Slovenaca u drugoj polovini XIX. i početkom XX. stoljeća, Zagreb, 1975., str. 201-207. Pozivajući se na objavu od 12. listopada 1913., Il Giornaletto di Pola u članku pod naslovom „L’aumento delle paghe agli operai dell’Arsenale“, piše da će se dnevnice radnika Arsenala od 1. siječnja povećati (Il Giornaletto di Pola, br. 4924, utorak, 6. siječnja 1914.). Dva dana kasnije u br. 4926, u četvrtak, 8. siječnja 1914., objavio je i nove iznose dnevnica radnikâ Arsenala.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

nika od 4,88 na 5,36 kruna. To znači da je u trenutku kada je za jedan kg bijeloga kruha trebalo platiti 0,48 helera, a litru najkvalitetnijega maslinova ulja od 1,04 do najviše 1,28 kruna, tjedna plaća predradnika I. klase bila 36, a onoga II. klase – 34 krune. U ovu se socijalnu kategoriju može ubrojiti i pomoćno osoblje mornaričkih namještenika. Naime, stožerni dočasnici, pomoćno tehničko osoblje, nadglednici u zatvoru, kao i zapovjednik zatvora, šumski nadzornici, pisari, tehnički crtači, poslužitelji... nisu bili razvrstani u platne razrede, nego su im struka i položaj u službi koju su obavljali te godine službe određivali osnovnu godišnju, odnosno mjesečnu plaću. Tako je, primjerice, osnovna plaća stožernoga dočasnika bila od 160 do 180 kruna, laboranta i vrtlara 140, pisara od 100 do 150, a tehničkog crtača od 130 do 180 kruna mjesečno8. Država im je pomagala, kao svojevrsnoj radničkoj aristokraciji, i u pokretanju vlastitih poslova. Ostali su se radnici po svojoj stručnosti dijelili na visokostručne, specijalizirane radnike ili stručne radnike I. klase i stručne rad8

O plaćama i dodatcima na plaću časnikâ i namještenikâ, dočasnikâ i pomoćnoga osoblja, kao i o naknadama stručnoga osoblja i mornarâ prema godinama službe i specijalnostima te radnicima Arsenala vidi: Almanach für die k. und k. Kriegsmarine 1914. – Mit Genehmigung des k. und k. Kriegsministeriums, Marinesektion, XXXIV Jahrgang, Pola, In Kommission bei Gerold & Komp., Wien, str. 115-179.

187

188

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

nike – klase piccolo – a njihove su dnevnice s 1. siječnja 1914. također povećane od 4,08 na 4,32, odnosno od 4,40 na 4,80 kruna. Radnici su se, prema procijenjenoj stručnosti, dalje dijelili na radnike II., III. i IV. klase te pomoćne radnike9. Najniža radnička plaća, ona pomoćnoga radnika u Arsenalu, povećana je od 2,72 na 2,96 kruna, što je tjedno iznosilo 17,76 kruna. S druge strane, ugostitelji, vlasnici hotela, restorana, caffè barova, gostionica, obrtnici i trgovci najbrojniji su i najznačajniji pripadnici srednjega i višega građanskoga sloja, stalno težeći proširivanju svoje djelatnosti, kao i potvrđivanju ugleda na temelju pripadnosti cehovskim udruženjima i građanskim udrugama te za višim socijalnim statusom. Treću, odnosno četvrtu kategoriju čine pripadnici pulskoga garnizona, koji su predstavljali visoki građanski i aristokratski sloj s redovitim plaćama i promaknućima u više platne razrede krajem svakoga travnja i početkom studenoga prema godinama službe. Čin i specijalnost određivali su platni razred (od I. do XII.), a godine službe: višu, srednju ili nižu osnovnu godišnju, odnosno mjesečnu plaću unutar istoga platnoga razreda. Na osnovnu plaću dolazio je i dodatak na dužnost (zapovjednik eskadre, načelnik Tehničkoga komiteta, zapovjednik mornaričkoga korpusa, načelnik odjela, zapovjednik broda...) koju je časnik obavljao, kao i naknada za svaki dan ukrcaja prema činu i položaju (za mornaričke pilote – dan dnevnoga ili noćnoga letenja), dodatak za stanarinu, odvojen život... Tako je, primjerice, osnovna plaća bez dodataka: načelnika Mornaričke sekcije i zapovjednika flote admirala Antona Hausa određena II. platnim razredom i iznosila 20.000 kruna godišnje, mjesečna 1.666,66 kruna10, zapovjednika Lučkog admiraliteta viceadmirala Eugena Rittera von Chmelarza 16.000, odnosno 1.333,33 krune mjesečno, zapovjednika Arsenala – kapetana bojnoga broda (do promaknuća u čin kontraadmirala 14. lipnja 1914.) Antona Alexandera Ignaza Friedricha Hansa 9.600, odnosno mjesečno 800 kruna, dok će se načelnik Mornaričke bolnice – mornarički stožerni nadliječnik I. klase dr. Georg Kugler nalaziti u VI. platnom razredu i primati godišnje 8.800 ili mjesečno 733,33 krune, a poručnik fregate (prvi mornarički časnički čin) bit će u X. platnom razre9

Njihove plaće s 1. siječnjem 1914. povećane su od 4,08 na 4,322, od 3,76 na 3,92, od 3,20 na 3,36 kruna (Il Giornaletto di Pola, br. 4926, četvrtak, 8. siječnja 1914.). Admiral Anton Haus imenovan je načelnikom Mornaričkoga odjela Ministarstva rata 24. veljače 1913. godine i prvi je načelnik koji je istodobno i zapovjednik Ratne mornarice te prvi zapovjednik flote, koji je svoje sjedište iz Beča preselio u Pulu. Kao zapovjednik Ratne mornarice, na razini je ministrova pomoćnika i samostalno donosi odluke iz resora mornarice, brani mornarički proračun pred Vladom, bez posrednika razgovara s drugim ministrima u Vladi, kao i s predstavnicima Carskoga vojnog ureda te vladaru predlaže odluke koje su se odnosile na Ratnu mornaricu. Admiral Haus prvi je mornarički časnik koji je Carskim ukazom dana 5. svibnja 1916. promaknut u najviši mornarički čin – čin admirala flote (Grossadmiral). Umro je u Puli 8. veljače 1917. godine.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

du i njegova će mjesečna plaća, ovisno o godinama službe, iznositi: 183,33, 200, 216,66 ili najviša 233,33 krune mjesečno... Posljednju kategoriju činila je gradska sirotinja – radnici, pomoćni radnici i dnevničari – najamni radnici na povremenim poslovima i fizički radnici čija se dnevnica kretala od 2 do najviše 2,50 krune. Plaća radnika zaposlenih u Arsenalu bila je mjerilo po kojemu su se određivale sve ostale dnevnice. Pulsko je radništvo posebna i najveća homogena skupina koja se izdvajala i socijalnim položajem i ponašanjem. Razlikovali su se načinom života, mjestom stanovanja, odjećom koju su nosili, ali i prema tomu kako su provodili slobodno vrijeme. Gradom od veljače 1912. upravlja općinski povjerenik, c. kr. namjesnik barun Rudolf Gorizutti. Naime, nakon što je c. kr. namjesnik austrijskoga Primorja, princ Konrad Hohenlohe, dio izbornih rezultata iz godine 1907. proglasio nevrijedećim, a nastala kriza zahtijevala je reviziju istarskoga općinskoga ustroja i izbornoga zakona, poslije brojnih sastanaka sa zainteresiranim strankama austrijska je Vlada u Beču za grad Pulu donijela međustranački kompromis, a Istarski sabor u ožujku 1908. izglasao novi općinski izborni zakon11. Njime se uvodi opće pravo glasa, Mornarica u Puli postaje posebno biračko tijelo i bira 10 vijećnika, a pulsko izborno Vijeće čini 45 vijećnika i 24 zamjenika biranih na četiri godine. Za izbor Općinskoga poglavarstva i podestata (gradonačelnika) moralo je Vijeću nazočiti najmanje 36 članova, što znači da je odsutnost mornaričkih vijećnika mogla spriječiti izbor podestata. Nakon općinskih izbora i postignutoga dogovora, dana 19. veljače 1910. između predstavnika Mornarice i talijanskih liberala za podestata je izabran pokrajinski zastupnik, odvjetnik dr. Guiglielmo Varenton. Minusi u općinskome proračunu te negativno poslovanje komunalnih tvrtki ukazivalo je na financijske probleme općinske uprave i dalo priliku admiralu Ripperu, lučkome zapovjedniku, da kod c. kr. namjesnika u Trstu, princa Konrada Hohenlohea, potakne ukidanje pulske autonomije. Nakon što su 16. veljače odstupili vijećnici izabrani iz redova Mornarice, a 21. veljače 1912. i šestorica hrvatskih vijećnika te njihovi zamjenici12, gospodarsko-upravni razlozi i političko-nacionalni sukobi, u kojima je princ 11

O nastajanju tzv „pulske nagodbe“ između Talijana, Ratne mornarice i Slavena godine 1908. vidi više: Lothar Höbelt, Kriegsmarine und Kommunalpolitik: Der Polaner Audgleich 1908/09., Österreichische Osthelfe, Wien, 30, 1988., str. 32-52.; Željko Klaić, „Promišljanja o političkoj aktivnosti Matka Laginje“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 41, br. 2, 2009., str. 543-562. Izabrani hrvatski vijećnici na sastanku 20. veljače 1912. zaključili su: da je općinska uprava nesposobna u izvršavanju obveza, da vlada opći financijski kaos, da treba istražiti rad komunalnih poduzeća i da se odriču svojih mandata. Pismo o „odricanju od mandata“ predali su 21. veljače 1912. Odstupili su: Grgo Gregorija Grakalić, Josip Ravnić, Josip Stihović, dr. Ivan Zuccon, Josip Zuccon-Jelačić, Antonio Mezulich, Miho Buić (Mišeta), Grgo Mihaljević (Štinjan), Jovan Lju-

189

190

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

Konrad Hohenlohe vidio opasnost za državne interese, pridonijeli su tome da se na temelju čl. 96. Izbornoga zakona 23. veljače 1912. raspusti Općinsko vijeće. Namjesničkim dekretom u Pulu se upućuje kotarski kapetan pri c. kr. Namjesništvu u Trstu, barun Rudolf Gorizutti. Dekret o raspuštanju Općinskoga vijeća i opozivu podestata dr. Guglielma Varentona predao je u nazočnosti c. kr. savjetnika, kotarskoga kapetana Pule Rudolfa Schönfelda, i dvojice računovodstvenih stručnjaka13. Gradsko poglavarstvo, koje je imenovao općinski povjerenik, nema ovlasti, već samo savjetodavnu funkciju. Godine 1914. čine ga: kotarski nadliječnik Bernardo Schiavuzzi, liječnik dr. Giovanni Bossi, socijalist Giovanni Lirussi, zastupnik u Istarskome saboru i član uprave Lege Nazionale – Francesco Salata, predsjednik trgovačke komore – Giorgio Benussi, ravnatelj Istarske posujilnice Josip Stihović, c. kr. glavni strojarski inženjer (General-Maschinenbauingenieur) Anton Tonsa i građevinski inženjer I. klase (Land-und Wasserbauingenieure) – Johann Rumpold. Pula – vojni grad Pula nije samo moderno urbano središte s izgrađenom komunalnom infrastruktorom, brojnim restoranima, hotelima, gostionicama, svratištima i trgovinama koje su asortimanom pratile modne trendove, nije samo grad u kojemu je u svibnju 1914. održano prvenstvo Austrije u tenisu na travi i prvo klupsko prvenstvo pulskoga mornaričkog časničkoga teniskog kluba, nego prije svega vojni garnizon s brojnim

botina (Peroj), Matko Laginja, Blaž Ušić i Ivan Vitasović. Vidi više: Franz Wiggermann, Dva grada u jednom: Pula, gradske institucije i Carska i kraljevska (c. kr.) mornarica u desetljeću prije Prvoga svjetskog rata, Mornarička knjižnica (K. u. K. Marinebibliothek) i austrijska/austrougarska mornarica u Puli, Sveučilišna knjižnica u Puli, Pula, 2005., str. 36-40.; Bernardo Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Povijest Istre, knj. 3., ZN Žakan Juri, str. 605-643. Pri preuzimanju vlasti samo su pročelnik financija dr. Pesante i blagajnik Galante odbili predati svoje urede. Revizijom blagajne utvrđen je manjak od 60.000 kruna. Nakon toga što je općinski blagajnik Tomi Galant priznao krivnju i kao krivce za manjak prokazao općinske činovnike Franca Regattu, Lina Privileggija i Camilla Descovicha, uhićen je pročelnik dr. Pesante. Uhićeni su i umirovljeni prijašnji pročelnik – vijećnik Giovanni Petris, kao i umirovljeni namještenik Horak te Giacomo Fillinich. U subotu, 30. ožujka 1912., uhićeni su i poslovođa plinare Antonio Brosin, predstojnik građevinskoga ureda ing. Borri, nadglednik komunalnih smetlara Blaž Polla i općinski pisar Presil. Koncem travnja 1914. smijenjeni podestat dr. Giuglielmo Varenton objavio je knjižicu (75 str.) naslovljenu Primo e dopo lo sciogliamento della rappresentanza comunale di Pola u kojoj čitateljima objašnjava što se događalo iza scene opoziva podestata, ustvrdivši da je dekret o opozivu bio dio širega programa Zapovjedništva mornarice – lučkoga zapovjednika, admirala Juliusa Riperra, i zapovjednika mornarice, admirala Montecuccolija, da mornarica preuzme vlast u Puli i talijanskim građanima onemogući pristup vlasti te da istodobno ostalim nacionalnim manjinama omogući sudjelovanje u vlasti.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

pripadnicima vojske, žandarmerije, mornarice i mornaričkoga zrakoplovstva14. U gradu se nalazi pomorski Arsenal i brodogradilište, kao i radionica za popravak i izgradnju prvih mornaričkih zrakoplova te stanica za prijam novih mornaričkih zrakoplova. Pula je i ratna luka (središnje je sidrište Austrougarske ratne mornarice s pomoćnim sidrištem u Fažanskom kanalu). Značenje Pule kao ratne luke potvrđuje činjenica da je od 20. kolovoza 1913. admiralska jahta Lacroma, usidrena u ratnoj luci, stalan „zapovjedni stan“ admirala Antona Hausa, zapovjednika Austrougarske ratne mornarice te načelnika mornaričkoga odjela Ministarstva rata i zamjenika ministra rata. Grad je središte Ureda Zapovjedništva Austrougarske ratne mornarice kojom upravlja stožerni časnik, koji istovremeno obavlja inspekcijsku službu. Uredu je izravno podređeno Zapovjedništvo ratne luke – Ured admiraliteta – koje je upravno, nadzorno i redarstveno tijelo mornarice. Lučkom admiralitetu podređene su luke u Trstu i Šibeniku. Uz pomorski15 i zrakoplovni arsenal16, grad je sjedištem najvažnijih mornaričkih ustanova i institucija: c�� . kr�� . Hidrografsko�� ga zavoda (K. und K. Hydrographisches Amt), Mornaričko-tehničkoga komiteta (Marine Technisches Komitee), Mornaričko-građevinske sekcije (Marine-Land-undWasserbauamt / Marine Bau Direction), Mornaričkoga zavoda za odijevanje, koji je istodobno i tvornica vojnih odora, Mornaričkoga suda, Središnjice za izviđačku i radioslužbu na kopnu – Telegrafskoga ureda, Pomorskoga muzeja (Marine Museum) i Mornaričke bolnice, župnoga ureda i crkve Gospe od mora (Madonne del Mare – Muttergottes vom Meer)... 14

O ustrojavanju mornaričkoga zrakoplovstva u pulskome akvatoriju vidi više: Peter Schupita, Die k. u. k. Seefieger – Chronik und Dokumentation der österreichisch-ungarischen Marineluftwaffe 1911-1918, Koblenz, 1983.; Davor Mandić, „Austro-ugarske mornaričke zrakoplovne postaje u Fažanskom kanalu (ustrojavanje i djelovanje 1913.-1918.)“, Fažanski libar 2006., Amforapress Pula – Općina Fažana, Fažana, 2006., str. 151-179.; Isti, „Austrougarski mornarički zrakoplovni arsenal i mornaričke zrakoplovne postaje u Pulskom akvatoriju“, Iz povijesti pulske luke: zbornik, Lučka uprava Pula, Pula, 2006., str. 193-213. Arsenal u Puli jedini je arsenal Austrougarske mornarice koji je bio i brodogradilište i Zavod za tehničku opskrbu ratnih brodova s radionicama za topove i torpeda, sa četirima „škverovima“ te četirima velikim i više manjih dokova. Pomoćna je ustanova Arsenala i Zavod za streljivo (Munitionsetablissement). Dana 30. svibnja 1914. Carskom uredbom ustrojena je Mornaričko-zrakoplovna postaja Pula (Seeflugstation Pola) na otoku Sv. Katarina. Istom zapovijedi poručnik bojnoga broda Wenzel Wesecek imenovan je zapovjednikom, a poručnik bojnoga broda Franz Mikulezsky načelnikom zapovjedništva. Toga dana donesen je i Privremeni statut za službu letenja na moru K. u. k. ratne mornarice, koji će Mornarička sekcija Ministarstva rata potvrditi 14. lipnja 1914. godine. Na temelju Statuta ustrojit će se Školski centar K. u. k. mornaričkoga zrakoplovstva na otoku Koteš (Cosada) (Schulflugstation Cosada) u Fažanskome kanalu i Zrakoplovna radionica – Arsenal na otoku Sv. Katarina.

191

192

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

U Puli djeluje i Škola za pomorske aspirante17 ‒ obrazovna ustanova u kojoj su se školovali kandidati za profesionalne časnike, koji su imali srednju naobrazbu, Dočasnička strojarska škola (Maschinenschule) te Škola za intendanske pripravnike. Na školskim brodovima – hulkovima – organiziraju se niži i viši tečajevi za 17

U školu su primane muške osobe s položenom velikom maturom. Nakon položenoga razredbenog ispita (koji se temeljio na programu tadašnje realne gimnazije), polaganjem prisege postajali su mornarički aspiranti (Seeaspiranten). Dobivali su plaću, a mornarička im se služba računala od dana polaganja prisege. Vjernost mornarici potpisivali su na 4 godine. Školovanje je trajalo jednu godinu, a program je obuhvaćao specijalističke predmete uz praktične vježbe koje su gojenci Pomorske akademije u Rijeci slušali posljednje dvije godine naukovanja. Nakon završenoga naukovanja i položenoga ispita, stjecali su zvanje mornaričkoga kadeta.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

topnike, minere i djelatnike torpedne struke. Tako zapovjedništvo broda – hulka Adria s nekoliko dodijeljenih brodova i prostorima za nastavu na kopnu održava niže i više tečajeve za mornaričke kadete, koji su polaganjem ispita stjecali čin mornaričkoga zastavnika (Seefahnrich)18 te tečajeve za dočasnike i mornare. Zapovjedništvo brodova Gamma i Alpha s uređajima na kopnu i školskim brodovima za vožnju – torpiljarkama – i minopolagačima organizira i vodi tečajeve za pomorske časnike, dočasnike i mornare buduće minerske i torpedne struke. Hulk Gamma istodobno je i škola za telegrafsku struku. Kadeti i aspiranti, nakon položenoga tečaja, postajali su mornarički časnici – specijalisti sa činom mornaričkoga zastavnika. Niže specijalističke tečajeve održavaju i zapovjedništva ratnih brodova na sidrištu u luci. Specijalistički tečajevi održavaju se i u Arsenalu, strojarskoj školi, Mornaričkoj bolnici, ali i pri Zapovjedništvu zbora mornara (tečajevi za usavršavanje dočasnika, kao i za kormilare, kuhare, ronilački tečajevi...). O prometnoj povezanosti i gradskom prometu Spomenička baština i blizina Brijuna Pulu čini poželjnim turističkim odredištem, ali je istodobno, kao ratna luka, brodogradilište i stjecište poslovnoga svijeta. Brojni pulski hoteli poput već poznatih – Central, Riviera Palas, Imperial, Belvedere..., novootvorenih Adria19 i Elisabeth20 te obnovljenoga hotela Miramar21 i malih obiteljskih hotela Styria, Ai due mori, Piccolo, Mocenisio, Della Ville, Tempio d’Augusto... ‒ pružali su svu udobnost zahtjevnim poslovnim ljudima i turistima. Povjesničar, arheolog i pokrajinski konzervator za Austrijsko primorje i Kranjsku sa sjedištem u Puli, Anton Gnirs22, osoba je od povjerenja i znanja te vodič „turističkim“ skupi18

Kadeti i aspiranti, kao i mornarički zastavnici, nisu bili mornarički časnici i pripadali su XII. klasi (platnome razredu), ali su bili dio mornaričkoga časničkog zbora. Bili su, primjerice, u nadležnosti suda časti za mlađe mornaričke časnike. Njihovo sljedeće zvanje bilo je poručnik fregate – Fregatenleutant. Godine 1913. Grgo Vratović prodao je hotel Micheleu Zagoreu koji dograđuje kat, a hotel obnavlja tako da svaka soba dobiva kupaonicu, toplu i hladnu vodu. Hotel se nalazio na početku Arsenalske ulice s pogledom na ratnu luku. Prve je goste primio 1. studenoga 1913. Ponudio je udobnost i dobru kuhinju, a kao dodatnu uslugu nudio je prijevoz do željezničke postaje ili pristaništa „Elisabeth“. Hotel je u veljači 1912. u Ulici Arena na br. 1 (danas Amfiteatarska ulica) preko puta Arene otvorio poduzetnik Fran Barbarić. Imao je restauraciju, a ulaz je bio moguć i s Trga Nimfeja. Ignazio Trampusch, vlasnik poznate gostionice na uglu Ul. Barbacani i Ul. Naschinguerra (danas Anticove i Ul. Marina Držića), početkom godine 1914. otvorio je Adria hotel. Nalazio se na početku Ul. Giulia (današnje Laginjine ul.). Oglašavao se kao hotel na Torrionu, u neposrednoj blizini Mornaričkoga kasina, Kotarskoga kapetanata i tramvajske postaje. Anton Gnirs bio je čovjek od posebnog povjerenja Mornarice. Tako je, primjerice, 11., odnosno

193

194

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

nama ili znamenitim ličnostima koje posjećuju grad. Uz spomenike iz rimskoga vremena, putnici namjernici mogli su razgledati i dva muzeja: Gradski muzej (Museo civico della città di Pola) i Pomorski muzej (Marine Museum)23, posjetiti Brijune, Valbandon ili Ribarsku kolibu24 te razgledati grad kočijom ili obići pulske utvrde25, pomorski Arsenal i jedan od ratnih brodova (uz dopuštenje Lučkoga zapovjedništva). Grad je svakodnevno brodskim linijama povezan s gradovima na zapadnoj obali Istre te Trstom26, Rijekom27 i Malim Lošinjem, a tri puta tjedno sa Zadrom, Splitom, Metkovićem, Gružom, Kotorom i Sutimorom28. Dva, odnosno tri puta

14. svibnja 1914. na pristaništu „Elisabeth“ dočekao najviše mornaričke časnike engleske mediteranske flote čiji su bojni brodovi (najprije Inflexible i Dublin – 9. svibnja, a zatim krstaš Indomitable i krstarica Chatham – 13. svibnja) uplovili u pulsku ratnu luku. Engleska Sredozemna eskadra bila je gost Austrougarske ratne mornarice. O nastanku i djelatnosti Gradskoga muzeja i Pomorskoga muzeja vidi više: Davor Mandić, „Doprinos Ive Maroevića kulturnoj povijesti Istre“, Zbornik Ivi Maroeviću u spomen, Zavod za informacijske studije, Zagreb, 2009., str. 168-188. Vlasnik restauracije Fischerhütte g. Drag u ponudi je imao dnevno svježu ribu, ukusno pripremljene rakove i jastoge (kako se reklamirao) te nudio, da na poziv, ukusno pripremljene rakove i jastoge dostavi na kućnu adresu. Posjetitelji su mogli iznajmiti čamac na vesla. Za obilazak utvrda Muzil, Maria Luiza, baterije Fižela, pulskih baraka, utvrde Castelir (Kaštel), Bradamante (Valmarin), San Daniele (Šijanska šuma) – nove streljane, Monte Turca i Valdragona dvije su osobe zajedno morale izdvojiti 3,40 kruna. Za obilazak grada u trajanju od 15, 30 minuta ili sat vremena cijena vožnje jednopregom ili dvopregom bila je 30 (40), 50 (75) helera, odnosno 1 (1,30) kruna. Putnički parobrod Ugarsko-hrvatskoga parobrodskog društva (Società Ungaro-croata di navigazione marittima a vapore Fiume) iz Pule je isplovljavao za Trst s pristajanjem u luci Veli Brijun, Fažani, Rovinju, Poreču i Piranu srijedom u 12.30, petkom u 5 i subotom u 14 sati. Parobrodsko društvo Istra – Trst (Societá di navigazione a vapore Istria – Trieste) održavalo je dvije putničke linije za Trst, a brodovi su kretali s pristaništa „Elisabeth“. Putnički brodovi na prvoj liniji pristajali su u Rovinju, Poreču i Piranu. Polazili su svakoga dana, osim petka, u 5.30 sati, a od 1. lipnja do 30. rujna putnike su ukrcavali, odnosno iskrcavali i na pučini u visini Brijuna i Novigrada; druga linija s pristajanjem u Rovinju, Poreču i Piranu te ukrcajem i iskrcajem putnika u visini Brijuna polazila je svakoga dana, osim petka, iz Pule u 15 sati. Društvo je održavalo i dnevnu poštansku liniju s pristajanjem na Brijunima, u Fažani, Rovinju, Vrsaru, Poreču, Novigradu, Umagu, Savudriji i Piranu. Parobrodi Austrijskoga Lloyda s pristaništa „Elisabeth“ isplovljavali su za Trst svakoga ponedjeljka, srijede i subote u 12.45 sati, a poštanska linija s pristajanjem u Rovinju svake srijede. Parobrod Parobrodskoga društva Ragusa za Trst isplovljavao je srijedom u 10.50, a putničkopoštanska linija petkom u 10.50 sati. Putnički parobrodi Ugarsko-hrvatskoga parobrodskoga društva za Rijeku kretali su ponedjeljkom, srijedom i subotom u 6, utorkom i nedjeljom u 7 i petkom u 13 sati. Austrijski Lloyd iz Pule za Kotor – s pristajanjem u Malom Lošinju, Zadru, Splitu, Gružu i Tivtu – polazio je utorkom, četvrtkom i subotom u 12.15, a poštanski s pristajanjem u lukama na istočnoj obali Jadrana ponedjeljkom u 15.15 sati. Putnički parobrod Parobrodskoga društva

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

tjedno Pula je imala brodsku vezu s Venecijom, a jednom tjedno s Anconom ( Jakinom), Barom i Barijem29. Željeznicom s presjedanjem u Divači, ili bez presjedanja, grad ima vezu s Bečom preko Trsta ili Ljubljane30. Izravnu je liniju iz godišnjega proračuna u 1/3 sufinancirala Općina Pula, a u 1/3 turistička destinacija Kupelwieserovih Brijuna. Uz ove linije, državna je željeznica održavala i dnevne putničke linije s Divačom, Rovinjem i Vodnjanom31. Dvije su tramvajske linije spajale sjever i jug grada; jedna je završavala na željezničkoj postaji, a druga u Šijani kod crkve Gospe od Milosti. Dnevna cijena vozne karte od listopada 1913. bila je 8, a do Šijane 12 helera (blagdanima, a kad su se u Šijanskoj šumi odvijali posebni programi, 22 helera). Mjesečna karta, bez obzira na razlike u dužini prve i druge linije, bila je 7 kruna. Od svibnja godine 1914. građani imaju dnevnu vezu s kupalištem Valbandon32 i redovitu putničku vezu s otočjem Brijuni. Iz Pule je na Brijune parobrod kretao u 7.45, 9.45, 13.30 i 17.30, a s Brijuna za Pulu u 8.45, 12, 14.30 i 18.22 sata33. Istodobno je vojni tender, s redom

Ragusa isplovljavao je iz Pule za Sutomor svake subote u 12.15, za Kotor svakoga ponedjeljka u 12.15 i za Gruž srijedom u 13.45 sati. Brodsku vezu s Venecijom te Anconom ( Jakinom) i Barijem održavala je putnička agencija Società anonima di navigazione a vapore Puglia. Iz Venecije je putničko-poštanski parobrod stizao svakoga četvrtka u 7 sati ujutro i isplovljavao za Rijeku, Zadar, Anconu, Split, Korčulu, Gruž, Kotor, Bar i Bari. Svake je nedjelje stizao u Pulu iz Rijeke u 8.20 i isplovljavao za Veneciju. Od 31. svibnja 1914. putnički parobrod Daniel Ernö, Ugarsko-hrvatskoga parobrodskog društva, održavao je redovnu putničku liniju Rijeka – Pula – Venecija, s pristajanjem u luci Veloga Brijuna. U Pulu je putnički parobrod uplovljavao iz Rijeke u 4.30 i isplovljavao za Veneciju u 10.30 sati. Prema voznome redu Državnih željeznica, iz Beča preko Ljubljane polazio je u 19.20 i u Pulu stizao u 8.27. Cijena karte I. razreda bila je 67,90, II. 49,30 i III. 32 krune. Izravno za Pulu, brzi vlak s vagonom za spavanje i vagon-restoranom polazio je iz Beča svakog dana u 21.25 te stizao u Pulu u 13.30, dok je odande polazio u 18.42 i stizao u Beč u 9.10 sati sljedećega dana. Prema voznom redu, putnički vlak za Divaču polazio je svakog dana u 10.13 i 21.28, a iz Divače za Pulu u 0.10 i 14.15; za Rovinj u 9.51 i 16.37, odnosno iz Rovinja za Pulu u 5.10 i 14.20. Redovita linija za Vodnjan mijenjala se sukladno radnom vremenu Arsenala i brodogradilišta. „Itinerario dei battelli a motore della linea Valbandon – Pola“, (Vozni red motornih čamaca...), Il Giornaletto di Pola, br. 5119, nedjelja, 28. srpnja 1914. Motorni čamac kretao je s pristaništa „Elisabeth“ u 8.45, 12.30, 14.40, 18.15 i 20.15, a iz Valbandona za Pulu u 7.40, 11, 13.45, 17.30 te posljednji u 21.30 sati. Početkom svake, ali i tijekom godine, ilustrirani tjednik Brioni Insel-Zeitung, koji je izlazio od sredine veljače do konca listopada, objavljivao je podatke o parobrodskim vezama Brijuna s Pulom, Trstom, Venecijom ili Rijekom, bez obzira na to jesu li pojedina parobrodska društva uplovljavala u luku Velikoga Brijuna ili su se gosti Brijuna ukrcavali, odnosno iskrcavali u motorne čamce na otvorenome moru. Svi dolasci i polasci na redovitoj liniji Pula – Brijuni bili su s pristaništa „Elisabeth“, osim linije koja je kretala iz Pule u 14.10, odnosno stizala u Pulu u 14.30 sati. Ova linija kretala je, odnosno pristajala, ispred Zapovjedne zgrade. Redovita putnička linija uvedena

195

196

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

vožnje koji je vrijedio od 25. srpnja 1914., kretao s pristaništa San Tommaso (Sv. Toma) i povezivao obale pulskog akvatorija do Barbarige. Prema voznome redu, za Barbarigu je polazio 4 puta dnevno – s pristajanjem u Vargaroli, Monumentima, Sv. Katarini, Punti Christo, Kotežu, Penedi, Velom i Malom Brijunu, dok je posebna linija povezivala bateriju Valmaggiore i Penedu. Istodobno je drugi tender, koji je kretao od hulka Belone, isplovljavao 11 puta dnevno za Fiželu s pristajanjem na Vargaroli i uvali Val de Figo/Smokvica34. Uvjeti prijevoza kočijama, ovisno o dužini linije, bili su uređeni posebnom uredbom gradskoga povjerenika Rudolfa Gorizuttija. O važnijim političkim zbivanjima 1914. godine Prividan suživot civilnoga i vojnoga grada narušen je tijekom predizborne kampanje za zastupnike Istarskoga sabora. Izbore je Carsko i kraljevsko namjesništvo Primorja raspisalo 20. veljače 1914. Prema novomu izbornom zakonu, izborno je tijelo, umjesto na četiri, bilo podijeljeno na pet kurija – kuriju veleposjeda, gradova, trgovačke-obrtničke komore, vanjskih ili seoskih općina u kojima je pravo glasa bilo vezano za visinu plaćenoga poreza te opću kuriju, gdje pravo glasa nije ovisilo o imovinskom cenzusu. Općina Pula bila je podijeljena na dva, odnosno tri izborna kotara. U trećemu izbornom kotaru bile su četvrti Stari grad, Port’Aurea (Zlatna vrata), Zaro, San Policarpo (Sv. Polikarp), Sv. Martin i Sv. Mihovil, dok su četvrti Arena, predgrađe Stanica, Šijana, kao i naselja Jadreški, Šikići, Škatari, Campanož, Valdebek, Vinkuran i vanjske porezne općine sudskoga kotara Pule, osim Fažane, Galižane i Šišana (koji su bili u II. izbornom kotaru), bile u VI. izbornom kotaru. Pravo glasa u V. kuriji prvi su put imali svi državljani Monarhije s navršene 24 godine i rođeni na teritoriju općine ili ondje imali upisano mjesto boravka najmanje jednu godinu od dana raspisivanja izbora. To znači da su pravo upisa u birački popis i pravo glasa imale sve muške osobe nastanjene na teritoriju općine od 20. veljače 1913. Uvođenje općega prava glasa, bez obzira na imovinski cenzus (koji je ranije bio osnova za upis u birački popis), posljedovalo je burnom izbornom kampanjom. Izbornim zakonom, posebnim uredbama i obavijestima svi građani Pule s općim pravom glasa mogli su do 31. ožujka (što će zatim biti produženo do 14., odnosno 20. i na kraju do 30. travnja 1914.) provjeriti birački popis, uputiti prigovor ili zatražiti upis u birački popis za izbor zastupnika. Istodobno su političke stranke pozivale simpatizere da se jave u njihova sjedišta kako bi se upisali ili provjerili jesu li upisani u birački popis: – Talijanska liberalna stranka u sjedište stranke u Uspo-

je 21. prosinca 1909. „Tenderfahrordnung gültig vom 25. Juni 1914.“, Polaer Tagblatt, br. 2842, subota, 25. srpnja 1914.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

nu S. Nicolò (Sv. Nikole) br. 7. (kuća Mandussish, 2. kat); – Hrvatsko-slovenska narodna stranka u Narodni dom ili u uspostavljena obavijesna mjesta – u sjedištu Istarske posujilnice u Narodnom domu, sjedištu Narodne radničke organizacije u Ulici Castropola, pisarnici odvjetnika Lovre Scagliera u Narodnom domu, Odvjetničkom uredu dr. Ivana Zuccona na Šetalištu Franje Josipa br. 61. te Odvjedničkom uredu Matka Laginje u Carduccijevoj ulici br. 27; – Mornarica u Dočasničkoj strojarskoj školi. Predizborni skupovi, oglasi, letci ili napisi u tiskovinama, kao i isticanje kandidata, izazivali su prijepore kod biračkoga tijela grada, koje je u V. kuriji glasovalo na biračkim mjestima u III., odnosno VI. izbornom kotaru. Glas za kandidate talijanskih liberala značio je za većinu pulskoga građanstva iskaz talijanstva i rodoljublja. Pod motom „Pula Puljanima!“, slavljem u dvorani Apolla (gdje je bio izborni stožer), „spontanim“ izlaskom na Ulicu Sergijevaca, uzvikivanjem parola: „Viva Pola, viva Italia!“ i pjevanjem domoljubnih pjesama, bučno su tijekom lipnja i srpnja proslavljali pobjede. Talijanski socijaldemokrati predvođeni Giovannijem Lirussijem na moto „Pula Puljanima!“ odgovorali su: Pula Puljanima – da, ali ne lopovima, denuncijantima, mafijašima, potkupljivačima, mutikašama, izdajnicima, gmizavcima, lopovima, huljama; Pula Puljanima – da, ali ne Timeusima, Albanesima, Rizzima, Corenichima; Pula Puljanima – da, ali radničkoj klasi! Birački korpus mornaričkih činovnika, namještenikâ pošte, pozivat će se naprotiv, da glasuju za njihove kandidate ističući kako je to prva i prava opcija. Svjesni nemogućnosti pobjede, pozivali su potencijalne birače da u drugome krugu (ako do njega dođe) glasuju za kandidate Socijal-demokratske stranke ili za Slavenski blok. Zanimljivo je da će dan uoči drugoga kruga izbora zastupnika u V. kuriji, 13. lipnja 1914., grad u popodnevnim satima biti preplavljen letcima na talijanskome jeziku potpisanim s „Gli elettori tedesci“ (njemački birači), s pozivom glasačima njemačkoga govornog jezika da zanemare preporuke njemačkoga tiska i da u drugomu krugu ne glasuju za Giovannija Lirussija, nego da glas daju talijanskome učitelju, članu liberalne stranke, Rudolfu Corenichu. Dobro organizirana Hrvatsko-slovenska narodna stranka pozivala je na slavenstvo pod motom: „U slogi je snaga, u bratstvu moć!“, a na zadnjemu predizbornom skupu, održanom 30. svibnja 1914. u velikoj dvorani Narodnoga doma, poručila kako je dužnost Slavena da „se saberu“, slože i okupe kao prava braća oko jednoga stabla i složno nastupe „protiv neprijatelja“. Kotarski kapetan Rudolf Schönfeldt najprije uredbom od 1. travnja 1914. utvrđuje granice izbornih okruga i nadnevke za izbore po kurijama za prvi i drugi izborni krug, a zatim uredbom od 23. svibnja 1914. poziva građanstvo da se prijavi i upiše u biračke popise i u Redarstvu podigne izborne iskaznice. Sedam dana kasnije, 30. svibnja 1914., posebnom uredbom utvrđuje nadnevak izbora u V. kuriji ‒ 7., odnosno 14. lipnja 1914. – te određuje na teritoriju općine u gradu pet za III.

197

198

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

i šest izbornih mjesta za VI. izborni kotar35, od kojih su dva bila u ćirilometodskoj školi u Šijani36. Talijanski liberali u III. izbornom okrugu kandidirali su učitelja Rudolfa Corenicha, mornarički namještenici i namještenici pošte mornaričkoga natkomesara I. klase Heinricha Riavitza, Hrvatsko-slovenska narodna stranka odvjetnika dr. Rudolfa Pederina, a talijanski socijaldemokrati Giovannija Lirussija. U VI. izbornom kotaru talijanski liberali kandidiraju liječnika dr. Celsa Juga, Hrvatsko-slovenska narodna stranka dr. Matka Laginju, a talijanski socijaldemokrati Jakovca. U prvome krugu, u III. izbornom kotaru glasovala su 4.054 glasača, a u drugi krug ušli su Rudolfo Corenich s 1.202 i Giovanni Lirussi sa 772 glasa37. U drugome krugu sa samo 46 glasova razlike (1.484 prema 1.438 glasova) pobijedio je kandidat talijanskih liberala Rudolf Corenich. Objavu rezultata u V. kuriji talijanski liberali dočekali su u dvorani Apolla uz uzvike i pljesak pa su, izlazeći iz dvorane u impozantnoj koloni, pjevajući talijanske rodoljubne pjesme, krenuli Tradonicovom ulicom, potom Opatijskom (Via Abbazia) te ušli u Ulicu Sergijevaca, gdje su ih u visini Ulice Andree Rapiccija (danas Prolaz kod kazališta/Vicolo del Teatro) zaustavile jake redarstvene snage s isukanim sabljama. U sukobu s njima više je pristalica talijanskih liberala ozlijeđeno i uhićeno. U VI. izbornom kotaru uvjerljivo je s 8.800 glasova pobijedio kanditat Hrvatsko-slovenske narodne stranke dr. Matko Laginja. Na dvama izbornim mjestima u Puli dobio je 932 glasa, kandidat talijanskih liberala 380, a socijalista 232. Novi članovi Istarskoga sabora nakon izbora po kurijama postali su Puljani: dr. Carlo Apolonio, odvjetnici Angelo Corazza, Matko Laginja, Ludovico Rizzi, Ivan Zuccon, Josip Stihović, dr. prof. Giuseppe Carvin i Rodolfo Corenich. 35

Na prvome izbornom mjestu u školi za dječake u Ulici San Martin (Sv. Martina) birači s prezimenima od A do C; na drugome, u školi za djevojčice u Ulici San Martin, od slova D do H; na trećemu, u dječjem vrtiću na Port’Aurei (Zlatna vrata), od I do O; na četvrtome, u gradskoj narodnoj školi za dječake na Alighierijevu trgu, od P do S i na petome izbornome mjestu u pučkoj školi za djevojčice na Alighierijevu trgu od slova T do Z. Dva izborna mjesta u gradu za VI. izborni kotar bila su u pučkoj školi u Šijani, a na svakome od izbornih mjesta glasovali su birači prema početnome slovu prezimena. Uredbu kotarskoga kapetana o biračkim mjestima za izbore za V. kuriju u III. i VI. izbornom kotaru objavio je i Polaer Tagblatt, br. 2791, u nedjelju, 31. svibnja, na str. 6, i u br. 2794, u srijedu, 2. lipnja 1914. Šesti izborni kotar sa sjedištem u Pazinu, osim pulskih predgrađa Stanice i Šijane, činili su i: sudski kotar Pazin (bez grada Pazina), sudski kotar Labin (bez porezne općine Labin i naselja Plomin), sudski kotar Vodnjan (bez općina Vodnjan i Savinčenta), sudski kotar Rovinj (Općina Kanfanar) i sudski kotar Pula (bez poreznih općina Fažana, Galižana i Šišan). Pulske katastarske općine Šišan, Galižana i Fažana bile su u II. izbornom kotaru sa sjedištem u Poreču. Kandidat Hrvatsko-slovenske narodne stranke dr. Rudolfo Pederin dobio je 409, kandidat Mornarice Heinrich Riavatz 201 glas, dok je nevažećih bilo 39, a praznih listića 15. Službeni Izvještaj Izbornoga povjerenstva obavljuje Polaer Tagblatt u br. 2780, u utorak, 9. lipnja 1914.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

O kulturnome životu grada Grad ima svoju proljetnu i jesensku kazališnu i opernu sezonu. Te godine, 1914., uoči objave rata, na daskama Politeame Ciscutti (Istarsko narodno kazalište) tijekom ožujka i travnja 1914. pulska je publika nazočila izvedbi opere Mignon francuskoga skladatelja Ambroisea Thomasa i opere Carmen Georgesa Bizeta. Nakon dugo vremena, na kazališnim su daskama Puljani gledali i slušali Martu KurellichKürnet u ulozi Mignon38 i Carmen. Izvrsnost Marte Kurellich-Kürnet u izvedbi naslovnih uloga i mornaričkoga orkestra pod „sigurnim i energičnim vodstvom“ maestra Ontorina Vertova, kao i nastup za pamćenje (kako će izvijestiti jedan dnevni list) pjevačkoga zbora Cavaliere Pietro Ciscutti pobudili su veliko zanimanje pulskoga građanstva te je pred rasprodanim gledalištem opera Mignon imala deset, a Carmen devet izvedbi. Nakon posljednje izvedbe opere Carmen, 5. travnja 1914., u Politeami gostuje bečka operetna družina Rosée. Orkestrom ravna češki violinist i skladatelj Oscar Nedbada. Družina je izvela operetu Edmunda Eyslera Der lachende Ehemann (Il marito che ridi, Nasmijani mladoženja), operetu Franza Lehara Idealna žena, zatim operetu Oskara Nedbada Poljska krv i na kraju, 26. travnja, operetu Šišmiš Johanna Straussa. Od 19. svibnja 1914. u Puli gostuje talijanska operetna družina Urbano-Sauri-Agostini. Na programu družine bile 38

Pokusi mornaričkoga orkestra započeli su u Politeami 27. veljače, a prva izvedba opere bila je u četvrtak, 5. ožujka 1914. godine. U ostalim ulogama nastupili su: Giovanni Dammaco kao Wili, Carlo Melocchi kao Lothario, Pilade De Paoli kao Laertes, Adolfo Leghissa kao Jarno i Amelio Roversi kao Frédéric.

199

200

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

su opereta Ruggera Leoncavalla Kraljica ružā, lirska opera Stanislava Gastaldona Mali kralj od Caprilana, opereta mađarskoga skladatelja Aládara Rényija Susi, opereta Alexandrea Charlesa Lecocqa Giroflé-Girofla, opereta Roberta Planquetta Korneviljska zvona i, na koncu, opereta Franza Lehara Eva. Njenom izvedbom, 24. svibnja, zaključena je pulska proljetna operna sezona, dok je nastupima talijanske kazališne družine Gustava Salvinija i izvedbama Shakespeareova Hamleta, Ibsenovih Sablasti, Večeri okrutnih šala Sema Benellija, povijesne melodrame Alexandrea Dumasa Keana i 10. lipnja Giacomettijeve Građanske smrti okončana i proljetna kazališna sezona. Uz dvoranu Politeame Ciscutti, središta su kulturnoga života i dvorane hotela Miramar, Riviera Palas, Marine Kasino i Imperial, Narodnoga doma..., gdje u prvoj polovini godine nastupa bečki kvartet Honrung, trio Klein, austrijska violinistica Nora Duesberg-Baranowsky i pijanistica Natalia Dausberg, mađarski violinist i skladatelj Franz von Vecsey... Pulska je publika mogla gledati i slušati bečkoga komičara i voditelja Pepija Weissa, Josefa Steidlera i njegov orkestar, njemačkoga komičara A. Gräflina von Pernegga. U vrtnoj restauraciji restorana Hus zar, nakon nastupa u dvorani hotela Miramar, nastupaju komičar, pantomimičar, imitator i pučki pjesnik Karl Lewen, i Ella Carmen. Pula 1914. luduje za novim plesom – tangom – koji je zbog erotskoga naboja bio zabranjen u Njemačkoj u studenome 1913. U Austro-Ugarskoj Monarhiji samo je Ministarstvo rata (prema vijesti koju je objavio Wiener Zeitung u siječnju 1914.) zabranilo časnicima u vojnim odorama plesanje tanga na javnim mjestima. Želja za ovladavanjem koracima novoga plesa posebno je živa tijekom veljače i ožujka, kada u dvorani hotela Miramar novi ples predstavlja Selma Pastowska sa svojim ansamblom, a u hotelu Riviera Palas umjetnički tango-par Marcellini te potom Erry i Marry. Umjetnički par Marcellini gostuje u Politeami Ciscutti, čija će uprava koncem veljače 1914. organizirati posebno predstavljanje novoga plesa. Od 31. siječnja svake subote i utorka s početkom u 20.30 sati u crvenoj dvorani Narodnoga doma održavaju se plesni tečajevi za dočasnike, a u srijedu, 1., i u nedjelju, 5. travnja, maestro Privileggio je u dvorani Apollo održao plesni tečaj za časnike. Uz živu glazbu, svake su nedjelje Puljani mogli plesati u restauracijama Werker, Zum Goldenen Anker, Budweiser Bierhalle (Via Nettuno, Neptunova ulica), Burget na Verudi, Zum Stefan, hotelima Riviera Palas, Miramar, Belvedere, Tempio d’Augusto... i u novootvorenim sportskim centrima – poljima za koturaljkanje Minerva i Excelsior. Do objave rata godine 1914. Puljani su mogli pogledati posljednja i najveća ostvarenja europskih filmskih kuća. Na programu kinodvorana bili su filmovi ta-

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

lijanskih redatelja: Marija Caserinija39, Marija Bonnarda40, Eleuterija Rodolfija41, Enrica Guazzonija42, Enrica Vidalija43, Eduarda Boncivenge44, Nina Oxilija45, Baldassarea Negronija46...; danskih: Urbana Gada47, Augusta Bloma48; francuskih: Maxa Lindera49, Louisa Feuilladea50, Émilea Chautarda51, Henrija Étiévanta52; njemačkih: Hansa Oberländera53, Curta A. Starka54... U Politeami Ciscutti Puljani su 17. svibnja prvi u Monarhiji i prvi među gradovima na Jadranu gledali film Neron i Agripina55 uz glazbu manjega orkestra, a od ponedjeljka, 1. lipnja, i njemačku uspješnicu o tirolskome rodoljubu Andreasu Hoferu u režiji Carla Froelicha. Jednom mjesečno u kinu Leopold prikazivao se najnoviji filmski žurnal o novostima u svijetu filmske kuće Pathé Frêres. U pet, odnosno sedam kinodvorana: Edison (Ulica Sergijevaca 34), Minerva (Port’Aurea / Zlatna vrata 2), Eden (Sergijevaca 16), Ideal (Carlijev trg) i Leopold (Sergijevaca 77), kao i u Politeami Ciscutti i Marine Kasinu, gledali su tadašnje njemačke, danske ili talijanske dive nijemoga filma poput: Aste Nielsen, Henny Porten, Mary Scheler, Bernde Aldor, Many Ziener, Lyde Borelli, Marie Carmi, Helene Voss ili Betty Nansen, kao i europskih 39 40 41 42 43

45 46 47

48 49 50

51 52 53 54 55

Ma l’amor mio non muore/Aber meine Liebe stirbt nicht. Eine perverse Seele. Gli ultimi giorni di Pompei, I promessi sposi/Die Verlobten. Quo Vadis. Spartaco – gladiatore della Tracia – ovvero la rivolta degli schiavi in Roma dei tempi di Giulio Cesare/Spartacus – Dar Aufstand der Sklaven in Rom. La vita del grande imperatore Napoleone Bonaparte/Zusammenbruch bei Waterloo oder Napoleonische Epopöe. In hoc signo vinces/In diesem Zeichen wirst du siegen; Retaggio d’odio. L’Histoire d’un Pierot. Die Kinder des Generals/I figli del Generale, Die Sünden der Väter/La colpa dei padri, Die Suffragette/La suffragetta, Komödianten/Il romanzo della cavallerizza, Engelein/Mignonette, Das Kind ruft/Mater dolorosa, Zapatas Bande/I briganti del Caucaso, Das Macht des Golden, Der Totentanz, Das Feuer/Il fuoco, Die Filmprimadonna/La regina del cinema. Robinso Cruso, Der Herzensdiebe/Ruba cuori. Max toréador, Max, professeur de tango, Max et la doctoresse. L’Agonie de Byzance (film se najavljuje i pod naslovom: La caduta dell’impero di Consandino il grande); La Tormenta; Fantomas. La Dame de Monsoreau. Il rubino del destino/Im Kampfe mit dem Schicksal. Der Schuldige/Il colpevole. Eva; Das Tal des Traumes/La fede che vacilla; Die große Sünderin. Film Neron i Agripina prikazan je prvi put u Politeami Ciscutti tako da je bio podijeljen na tri dijela i svake je večeri prikazan po jedan dio. Od srijede, 21. svibnja 1914., Puljani su film mogli pogledati i u jednome dijelu u Kinu Ideal na Carlijevu trgu. Prizore na platnu pratio je mali orkestar. Vijest je o prikazivanju filma kinovlasnik objavio u dnevnome listu Il Giornaletto di Pola, br. 5050, u utorak, 19. svibnja 1914.

201

202

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

prvaka nijemoga filma poput: Maxa Lindera, Bruna Zienra, Maxa Lande, Oscara Stribolta, Fritza Steinbecka, Eduarda von Wintersteina, Vittorija Rossija, Dantea Capellija, Marija Bonardija, Paola Colaccija, Ricarda Tolentina... Cijena ulaznice za kinopredstavu ovisila je o dužini filma; iznosila je od 30 helera do najviše 1,20 kruna, što je ovisilo o tome je li gledatelj stajao ili sjedio, je li to bila fotelja ili stolica, je li film popraćen solistom na glasoviru, kvartetom, manjim orkestrom ili, primjerice, svirkom Mornaričkog orkestra. Poljana Sette Moreri na Premanturskoj cesti mjesto je na kojemu cirkusantske družine podižu šatore. Tako koncem veljače i početkom ožujka 1914. šator podiže cirkus Zavatta, a u Politeami nastupa američka akrobatska družina Jurnik. U travnju se publici predstavlja cirkus Kratej, a sredinom lipnja cirkus Canestrelli. Najveći će europski cirkus Charles najaviti dolazak u Pulu u posljednjemu tjednu srpnja 1914. Tri specijalne željezničke kompozicije trebale su dovesti 400 umjetnika i pomoćnih radnika te 400 egzotičnih životinja. Prvu predstavu, koja je bila najavljena za 29. srpnja i koja je uz pauzu od 10 minuta trebala trajati četiri sata, na dan premijere uprava cirkusa najprije otkazuje, a u petak, 31. srpnja 1914., javnim proglasom i plaćenim oglasom u dnevnome tisku, objavljuje da su zbog nastale situacije „nažalost, prisiljeni odustati od svoga projekta“ – nastupa u Puli56. O pulskim kupalištima i sportskim centrima Godine 1914., gotovo mjesec dana ranije, otvorena je kupališna sezona. U nedjelju, 9. svibnja, otvoreno je novo kupalište za časnike pulskoga garnizona na Monumentima. Uređeno je i otvoreno na prijedlog časnika 4. pionirskoga bataljuna. Kupalište, bez mogućnosti okrjepe ili kupnje pića, nije nudilo udobnost. Bilo je otvoreno svake nedjelje od 9 do 19 sati za časnike, njihove supruge i djecu, uz prethodno dopuštenje Zapovjedništva bataljuna i plaćanje simbolične naknade od 20, odnosno 10 helera za djecu do 10 godina. Od ponedjeljka, 1. lipnja 1914., otvoreno je drugo pulsko gradsko kupalište – Bagno Polese (Pulsko kupalište), na sjevernoj strani otoka Uljanik, i ono mornaričko na Stoji, a od nedjelje, 28. srpnja, od 6 sati do zalaska sunca otvoreno je i četvrto uređeno gradsko kupalište u pulskoj luci, nedaleko od željezničke postaje57. Osim na ovim uređenim gradskim kupalištima, Puljani su se kupali u uvali Valkane te na Saccorgiani (Zlatne stijene, Podstinje), gdje je postojala i gostionica. Početkom travnja 1914. u Ulici Helgoland (danas Jeretova ulica) na br. 37 sku56

Il Giornaletto di Pola, br. 5122, petak, 31. srpnja 1914.; Polaer Tagblatt, br. 2848, petak, 31. srpnja 1914. „I bagni presso la stazione ferroviaria“, Il Giornaletto di Pola, br. 5119, nedjelja, 28. srpnja 1914.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

pina pulskih mladića osniva nogometni klub – Football Club Olimpia. Na prvome sastanku biraju rukovodstvo kluba na čelu s Marijom Macalevichem. Članovi su kluba i aktivni igrači, a prvu utakmicu odigravaju 26. travnja s drugim pulskim klubom – prvom momčadi sportske udruge Veloce Club Polese – Football Clubom Polese. Dva mjeseca kasnije, 6. lipnja, u službenim prostorijama u Ulici Helgoland održana je utemeljiteljska skupština kluba na kojoj je potvrđeno rukovodstvo, a članovima je pročitan statut kluba, koji je potvrdilo c. kr. Namjesništvo u Trstu. Utakmice igraju na poljani Sette Moreri. U subotu, 16. svibnja, u nazočnosti mnogobrojne publike odigrali su prvu „međunarodnu utakmicu“ i doživjeli težak poraz od momčadi engleskoga ratnog broda Indomitable. Entuzijazmom rukovodstva kluba i pulskih ljubitelja nogometa, u nedjelju 12. srpnja 1914. pobjedom protiv favoriziranoga riječkog nogometnog kluba Club Sportivo Libertas svečano je otvoreno novo nogometno igralište na Pra Grandeu, na lokaciji zvanoj Gambal. Prigodni govor tajnika kluba, otvaranje šampanjca i izvedba skladbe Inno all’Istria, koju je odsvirao gradski puhački orkestar, dijelovi su protokola otvaranja novoga igrališta58. Pula će te godine dobiti i novu modernu kuglanu – Mornarička udruga u prizemlju Marine Kasina u srijedu, 6. svibnja, otvara novu kuglanu s dvjema kuglačkim stazama dužine 32 metra (prema projektnoj zamisli, kuglana je bila zadana pri raspisivanju natječaja za novu zgradu Marine Kasina još u siječnju 1910.). Tako će sada, uz natkrivenu vanjsku kuglanu, boćalište, tenisko i igralište za kriket, članovi udruge imati na raspolaganju i novu modernu kuglanu. U lipnju godine 1914. obnovljeno je i prvo izgrađeno igralište za koturaljkaše Campo di Pattinaggio Arena u Ulici Giovia (danas Ulica Gabriele Emo)59. Električna rasvjeta, uvedena nakon rekonstrukcije, omogućava upotrebu polja za „rolanje“ i nakon Sunčeva zalaska. Službeno radno vrijeme bilo je produženo do 23 sata. Poduke iz koturaljkanja, sada, zbog konkurencije – novoizgrađenog polja za kotu58

Kao i kod svih ranijih utakmica koje je odigrao novi klub, igrači i gosti okupili su se na Verdijevu trgu te uz fanfare i koračnice puhačkoga orkestra u 17 sati krenuli prema nogometnom igralištu („Gara di foot-ball“, Il Giornaletto di Pola, br. 5103, nedjelja, 12. srpnja 1914.; „Olimpia F. B. C. batte Libertas di Fiume con due goals a uno“, Il Giornaletto di Pola, br. 5104, ponedjeljak, 13. srpnja 1914.). U rukovodstvu kluba bili su, među ostalima: Stefano Censi (dopredsjednik), Alfredo Calussi (tajnik), Giuseppe Carlo (blagajnik), Giuglielmo Cendner i Michele Milosevich (direktori), Giusto i Rinaldo Slavich (članovi). U nedjelju, 19., pobijedili su i Football Club Gradisce, a u nedjelju, 26. srpnja, nogometni club Fascio Giovanile Istriano. Campo di Pattinaggio Arena izgradio je, prema vlastitu projektu, građevinski poduzetnik Domenico Malusà. Svečano je otvoren u subotu, 3. siječnja 1914., tako da je 3,5-godišnji dječak Ovidio Pallabazza na koturaljkama, uz ovacije uzvanikā, otkoturao nekoliko krugova. Otvaranje je kamerom bilježio pulski trgovac, vlasnik papirnice, izdavač razglednica Rudolf Marinković (Il Giornaletto di Pola, br. 4923, nedjelja, 4. siječnja 1914.).

203

204

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

raljke Minerva, otvorenoga 3. svibnja 1914. godine60 ‒ bilo je moguće dobiti svake večeri, i to besplatno. Uprava novoga polja za koturaljkanje Campo di Pattinaggio Minerva sredinom svibnja priređuje prvu utakmicu hokeja na koturaljkama61, a posjetiteljima je na usluzi i ugostiteljski objekt – restoran Rosenecker s toplim i hladnim jelima. Istodobno, Uprava Campa di Pattinaggio Arena započinje s marketinškom aktivnošću, pa 24. i 25. lipnja najavljuje da će se 28. i 29. lipnja na polju za koturaljkanje odigrati utakmica u hokeju na koturaljkama između H. C. Edera i H. C. Arena te brzinske utrke na koturaljkama. Nakon prve utakmice, koja je trebala započeti u 18 sati, bilo je predviđeno održavanje brzinske trke na koturaljkama za djevojčice i dječake od 4 do 6 godina te utrke djevojaka. Sljedećega dana, u ponedjeljak, 29. lipnja, trebala se odigrati nova, druga utakmica između istih ekipa te brzinske utrke, najprije djevojaka (od 16 godina naviše) i zatim mladića. Uprava je predvidjela dodjelu zlatne medalje i diplome svakome članu pobjedničkoga hokejskog tima, dok je u brzinskim utrkama predvidjela zlatne, srebrne i brončane medalje s diplomama. Prijave sudionika za brzinske utrke primale su se do zaključno 27. lipnja 1914., a medalje i diplome izložene su u izlogu tvrtke Bregato na Port’Aurei (Zlatna vrata)62. Atentat na prijestolonasljednika uskratit će Puljanima gledanje utakmica u hokeju na koturaljkama i brzinske utrke, kao i svirku gradskoga orkestra, plesnu večer i doživljaj posebno rasvijetljenoga polja za koturaljke, ukrašenoga zastavama i balonima. Samo tri dana prije objave rata, inicijativom trojice pulskih poduzetnika grad dobiva i treće polje za koturaljkanje – Pattinaggio Excelsior. Otvoreno je 25. srpnja 1914. u Ulici Carla De Franceschija (danas Marulićeva) na br. 6. Polje veličine 1.800 m2 bilo je ograđeno armiranom betonskom ogradom i povezano stupićima63. 60

Campo di Pattinaggio Minerva nalazio se u Ulici Carla De Franceschija br. 31 (danas Marulićeva ulica). Koturaljkaško polje bilo je površine 1.600 m2. Radno vrijeme igrališta bilo je od 7 do 22 sata. Prvoga dana, dakle na dan otvorenja, i nekoliko narednih dana od 17 do 20 sati svirao je gradski orkestar. Ulaz za posjetitelje bez korištenja igralištem stajao je 20 helera, korištenje poljem 60, a s unajmljivanjem koturaljki 1,20 kruna. Prva utakmica u hokeju na koturaljkama odigrana je 15. svibnja 1914. između mornara engleske eskadre, koja je bila u posjetu ratnoj luci Pula, i ekipe Austrougarske ratne mornarice. Sraz dviju mornaričkih ekipa pulski je dnevnik na njemačkome jeziku najavio uz obavijest da se kladionica otvara u 18 sati („Heute eine grosse/Hockey-Weltspiel/der Matrosen der zweiten englischen Eskader gegen die Polaer Eskader“, Polaer Tagblatt, br. 2788, petak, 15. svibnja 1914.). Il Giornaletto di Pola, br. 5085 i 5086, srijeda, odnosno četvrtak, 24. i 25. lipnja 1914. Članske iskaznice pretplatnikā za nedjelju i ponedjeljak nisu vrijedile, a ulaz je bio 50 i 30 helera. U sklopu igrališta bile su ženske i muške kabine, restoran koji je nudio hladna i topla jela, pivo Pilsner Urquell te sanitarni čvor. Na igralištu su se, uz hokejaške utakmice, održavale i brzinske utrke te plesne večeri („Un nuovo campo di pattinaggio“, Il Giornaletto di Pola, br. 5116, subota, 25. srpnja 1914.).

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

Ponudu novoga sportskoga centra činile su odvojene kabine za dame i gospodu, koje su se mogle unajmiti, a služile su za presvlačenje, mogućnost unajmljivanja koturaljki te kao ugostiteljski punkt s hladnim i toplim jelima64. O gradu uoči i nakon sarajevskoga atentata U prvoj polovini godine 1914. dvadesetak je Puljana započinjalo novu65 ili proširivalo staru gospodarsku aktivnost. Drugi su, pak, pulski poduzetnici, zbog dugova i nemogućnosti podmirivanja obveza prema dobavljačima i državi, propadali, a njihova imovina završila je na dražbi. Tako će, primjerice, koncem svibnja 1914. na dražbi završiti trgovina Bazar Luigija Manona. U lipnju će, pak, pravni zastupnik tvrtke Fröhlich & Löbl (koja je imala trgovinu odjeće u Ulici Sergijevaca), odvjetnik Giulio Bassegio, plaćenim oglasom obznaniti da je tvrtka stavljena na dražbu i procijenjena na 11.312,25 kruna te da će se licitacija održati 25. lipnja 1914., s najnižom početnom cijenom od 5.656,12 kruna66. Budući da nije bilo zainteresiranih, vlasnica Regina Löbl najprije 23. srpnja objavljuje otvaranje nove djelatnosti – otvara tenisko igralište iza svoje trgovine (Ulica Sergijevaca 17 i 19) – a samo dan prije objave rata i veliko sniženje te rasprodaju zaliha tvrtke – ženskih odjevnih predmeta. 64

Novi sportski centar za koturaljkanje otvoren je uz vatromet i nastup gradskoga i mornaričkoga orkestra. Za nazočnost na otvaranju odrasli su plaćali 1 krunu, a djeca 40 helera (isto). U siječnju 1914. bečka tvrtka Francesca Maaga & sinovi u Ulici Abbazia (Opatijska) otvara filijalu – kemijsku čistionicu i bojadisaonicu; na uglu Verdijeva trga i Medulinske ul. Francesco Giurman gostionicu Al Quarnero; Andrea Curto u Ul. Sergijevaca na br. 65 u neposrednoj blizi restorana Bernardis zalogajnicu; Francesca i Giuseppina Kastelac obnavljaju svoju gostionicu Alla Grotta; M. Zidarich u Ul. Campomarzio (Marsovo polje/poljana) otvara gostionicu Doretto; gostionica Al Giardinetto otvorena je u Šišanskoj ul.; Pietro Toncetich u Carduccijevoj otvara prvu agenciju za hipotekarne kredite; Eduardo Rovner u Minervinoj ulici mesnicu, kao i Carlo Graffi u Ul. Veterana (danas Ul. Otokara Keršovanija) i Carlo Brucner u Ul. Ostilia (danas Ul. Ivana Gundulića) br. 31; Luigi Colledan otvorit će papirnicu u Ul. Fondaco br. 6; u veljači u Ul. Ercole br. 28 Anna Braicovich otvara vinariju Alla Bionda; u ožujku Martin Persić u Ul. Fondaco br. 4 vinariju s vinima Savinčenštine; Giuseppe Chius gostionicu Ai sette Moreri u Ul. Carlo De Francheschi br. 21; u travnju, u dvorištu Kandlerove ul. br. 37, Giovanni Ipsirovich (vlasnik gostionice Alla nostra Bandiera u Ul. Stavanage br. 16) otvara prvu tvornicu bezalkoholnih pića u Puli – gazirane limunade Sinalco; u svibnju, u Ul. Nettuno (danas Augustov prolaz) br. 4, gostionicu otvara Stefano Gabrian; na Verdijevu trgu Giuseppe Percovich otvara gostionicu Al Mercato; Edoardo Cerlenizza na Verdijevu trgu br. 5 Bar Polese; u lipnju 1914. u Ul. Muzio (danas Ul. Stjepana Radića) br. 25 gostionicu otvara Giovanni Faragona. S ugostiteljskom aktivnošću započet će i Giovanni Grego, koji će otkupiti gostionicu Trattoria all’Istria u Epulonovoj ulici... Objavu dražbe potpisao je 18. lipnja odvjetnik Baseggio, a objavljena je u dnevnim novinama Il Giornaletto di Pola u br. 5080, 5084 i 5085, 19., 23. i 24. lipnja 1914.

205

206

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

Lipanj je u Puli vrijeme sezonskih sniženja i prelaska na ljetno radno vrijeme općinskih, pokrajinskih i državnih službi te trgovačkih radnji. Na ljetno radno vrijeme od 8 do 14 sati najprije prelaze od srijede, 3. lipnja 1914., namještenici Lučke kapetanije i Kotarskoga kapetanata, a potom općinski i pokrajinski te svi državni službenici; od ponedjeljka, 8. lipnja, i zaposlenici Pokrajinske bolnice. Zaposlenici u K. u. k. Seearsenal i K. u. K. Marine Land-und-Wasserbauamt, čije je radno vrijeme ovisilo o godišnjemu dobu (još su 1. ožujka prešli na ljetno radno vrijeme od 7 do 17 sati, s pravom na jednosatnu dnevnu stanku). Dolaskom toploga vremena i produžetkom dana vlasnici gostionica, koji su uz osnovnu djelatnost imali i igralište za boće, primit će upozorenje (24. i 29. lipnja 1914.) da je i dalje na snazi zabrana igranja boća nakon 22 sata67. Nedjeljom u popodnevnim satima, s početkom u 17 sati, odnosno tijekom srpnja i kolovoza od 18 sati naizmjence, u Valerijinu parku i Svetome Polikarpu svira mornarnarički, a prijepodne, na Forumu u 11 sati, odnosno s početkom u 20.30 sati, Gradski orkestar. Pulski trgovac Adolf Verschleisser oglašava da se samo u njegovoj trgovini u Ulici Sergijevaca na br. 34 može kupiti oprema za tenis, bijele hlače, časničke bijele hlače, bijele veste, kupaći kostimi boje zemlje te športske kupaće gaćice i američke vunene gaćice za kupanje68. Trgovina cipela Adria, također u Ulici Sergijevaca, na br. 38, obavještava je o velikoj ponudi obuće po tvorničkim cijenama; tvrtka Peccorari s trgovinama u Ulici Giulia (danas Laginjina ulica) i Innominata (danas Fontička ulica) oglašavaju početak velike sezonske rasprodaje, a pekari o tomu da se u njihovim prodavaonicama tijekom dana u trima navratima može kupiti topli kruh; pulskim domaćicama uz naknadu od samo 6 helera po kilogramu kruha preporučuju korištenje njihovim pećima. Dana 1. lipnja 1914., odlukom gradskih vlasti, konjanicima i zaprežnim kolima zabranjeno je kretanje Port’Aureom (Zlatna vrata), kao i današnjim Korzom/Gardinima – Ulicom Giosuèa Carduccija i Carrarinom ulicom. Događanja u gradu ukazivala su na to da Puljane očekuje još jedno toplo ljeto u kojemu će razonodom ostati more, sunce, restorani, plesnjaci uz živu glazbu u ugostiteljskim objektima koji su imali vrtne terase, caffè barovi s biljarskim stolovima ili saloni u kojima će uz cigaru moći pročitati europski dnevni i tjedni tisak te slušati koji od najavljenih koncerata. 67

Uredbom Redarstvenoga odjela Kotarskoga kapetanata Pula od 1. veljače 1912. na području općina Pula, Vodnjan i Bale zabranjeno je igranje boća nakon 22 sata. Svađe i galame uznemiravale su okolno stanovništvo, pa su na pozive građana često morali intervenirati sigurnosni agenti. Kotarski kapetan, koji je potpisao zabranu, pozvao se na čl. 7. Carske uredbe o javnome redu od 20. travnja 1854., objavljene u Državnome listu br. 96. Prema toj uredbi, prekršiteljima su se mogli smatrati igrači i vlasnik igrališta. Polaer Tagblatt, br. 2811 i 2812, nedjelja i ponedjeljak, 21. i 22. lipnja 1914.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

A onda se koncem lipnja, u nedjelju 28., godine 1914., u Sarajevu dogodilo ubojstvo prijestolonasljednika nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije Hohenberg. Vijest o atentatu i smrti prijestolonasljednika i supruge počela se širiti gradom nešto poslije 17 sati i te su večeri otkazane sve javne priredbe – u Politeami prikazivanje uspješnice, filma Excelsior, snimke baleta – alegorije na velika dostignuća i otkrića s kraja XIX. stoljeća, čiju je koregrafiju potpisao Luigi Manzori, a glazbu skladao Romualdo Marenco. Mornarički orkestar, koji je dan ranije uspješno, sinkronizirano pratio scene na platnu i kojim je ravnao maestro Silvio Negri, otkazao je nastup, a uprava Politeame i projekciju zakazanu za 8. srpnja 1914. godine. Otkazana je i najavljena hokejaška utakmica na novome igralištu Minerva – između studenata realne gimnazije i Skating Hockey cluba Triestina, jednako i svi „plesnjaci“. Prekinuta je velika narodna zabava koja je započela u 16 sati na poljani Fabro, prekoputa crkve sv. Ivana na Medulinskoj cesti. U ponedjeljak, 29. lipnja, pulski dnevnici na njemačkome i talijanskome jeziku Polaer Tagblatt i Il Giornaletto di Pola, koji su se mogli kupiti na prodajnim mjestima već u 6, odnosno 7 sati ujutro, na naslovnici objavljuju vijest o smrti prijestolonasljednika – nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge. Polaer Tagblatt vijest naslovljuje: „Erzherzogin Franz und Herzogin von Hohenberg – in Sarajevo ermordet“, a Il Giornaletto di Pola: „L’efferato dilitto di Sarajevo. L’arciduca ereditario Francesco Ferdinando e la consorte assasinati“69. Redakcija trećega pulskog lista Naša Sloga na hrvatskome jeziku tiska izvanredno izdanje i vijest naslovljuje: „Nadvojvoda Fran Ferdinand i supruga vojvodtkinja Sofija u Sarajevu umoreni“.70 Grad u kojemu se živjelo bučno – utihnuo je. Na prozorima zgrada, javnim i vojnim uredima te institucijama izvješene su crne zastave ili zastave na pola koplja. Izlozi trgovina dobili su novu namjenu – postali su mjesto prisjećanja na prijestolonasljednika i njegovu suprugu te izrazi patriotizma, rodoljublja. Vlasnik caffè 69

Polaer Tagblatt, br. 2189. Vijest uokviruje crnom vodoravnom crtom ispod impresuma. Događaju posvećuje cijeli broj iznoseći njegov opis, životopis prijestolonasljednika i njegove supruge, kao i podatak o tomu kada je vijest stigla do Beča i Cara. Il Giornaletto di Pola događaju je posvetio manje od tri stupca naslovnice, uz obavijest: „Più tardi uscirà una seconda edizione del Giornaletto – con nuovi particolari“ (Il Giornaletto di Pola, br. 5090). Tjednik, Naša Sloga, br. 24. Uredništvo na naslovnici u obliku osmrtnice obavješćuje da je vijest o umorstvu stigla brzojavom malo poslije 17 sati. Pozivajući se na vijest iz brzojava, navodi da je bombu neuspješno bacio najprije „neki slagar“ Nedeljko Čabrinović iz Trebinja, koji ima 21 godinu, a da je drugom atentatoru Gavrilu Principu „djelo žalibože uspjelo“. Vijest o smrti dovršit će rečenicom: „(...) obljubljeni nasljednik prijestolja, veliko ufanje naše, i miljenica njegova srca, plemenita Sofija, izpustiše dušu u sarajevskom konaku; ni po žalosti, da je umro na bojnom polju, braneć svoju očevinu (...)“. Izvanredno izdanje Naše Sloge obavješćuje da će, prema zakonu c. kr. kuće, nasljedstvo prijeći na 27-godišnjeg nadvojvodu Karla Franju Josipa, sina nadvojvode Otta i nećaka Franje Ferdinanda.

207

208

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

bara Secession, Blaž Paskojević, prisjetio se u dnevnome tisku svoga putovanja oko svijeta (1892. – 1893.), kada je kao osobni poslužitelj pratio nadvojvodu Franza Ferdinanda71. Dva dana kasnije, u utorak, 31. lipnja oko 11 sati, izlaskom na obalu Fažanskoga kanala, Puljani su odali posljednju počast usmrćenomu prijestolonasljedniku i njegovoj supruzi. U tišini i uz zvonjavu zvonā s obližnjih crkava u Fažanski kanal uplovila je eskadra ratne mornarice. Najprije je uplovio razarač, zatim na većoj udaljenosti dvije torpiljarke, a potom zapovjedni brod ratne mornarice Viribus Unitis u pratnji admiralskih jahti Lacroma i Lussin s posmrtnim ostatcima prijestolonasljednika i supruge Sofije. Slijedio je zatim drednot Tegetthoff, a potom na manjoj udaljenosti tri bojna broda klase Erzherzog: Zrinyi, Radetzky i Erzherzog Franz Ferdinand, slijede zatim još tri razarača i na kraju sedam torpiljarki otvorenoga mora. I dok su s opskrbnoga broda Gäa, usidrenoga u kanalu, i brijunske utvrde „Tegetthoff “ počasni plotuni odjekivali punih pet minuta, na prepunoj je fažanskoj rivi fažanski župnik don Corradelli predvodio misu na otvorenome72. Gradsko vijeće na sjednici u četvrtak, 2. srpnja, utvrđuje protokol komemoracije. Uime grada u Beč su poslana dva vijenca s bojama grada, a u subotu, 4. srpnja (na dan ukopa), u katedrali, uz nazočnost predstavnika vlasti, članova uprave Trgovačke komore i najviđenijih pulskih građana, održala se misa zadušnica. Trgovine su odlukom trgovačke komore zatvorene, kao i pulska tržnica. Od 3. srpnja do 13. kolovoza 1914. mornarički te časnici domobranstva i pukovnije utvrdnoga topništva (časnici pulskoga garnizona i žandarmerije) odlukom Zapovjedništva u znak žalosti iznad lijevoga lakta nose crni flor. Do 13. kolovoza 1914. otkazani su dogovoreni nastupi mornaričkoga orkestra, a do 8. srpnja zatvoreno je i Mornaričko kupalište. Prema protokolu Lučkog admiraliteta, u subotu, 4. srpnja, na vježbalištu ispred Mornaričke strojarske dočasničke škole služi se misa zadušnica kojoj nazočuju predstavnici mornarice i vojske, a postrojbama zapovijeda kontraadmiral Napoleon Louis Edler von Wawel73. Zapovjednik se flote Admiral Haus admiralskom jahtom Lacroma, na koju se ukrcao u Trstu, nakon pogreba vraća iz Beča i uplovljava u ratnu luku u 71

„Ricordi di un concittadino sul viaggio arciducale“, Il Giornaletto di Pola, br. 5090, ponedjeljak, 29. lipnja 1914. „La salme dell’arciduca ereditario e della sua consorte nelle acque di Pola“, Il Giornaletto di Pola, br. 5093, četvrtak, 2. srpnja 1914. Ceremonija je započela u 9 sati. Misi na otvorenome nazočio je jedan bataljun mornaričkoga korpusa, dvije satnije bojnoga broda Prinz Eugen, dvije satnije Dočasničke strojarske škole, školskoga broda Alfa, školskoga broda Adria i jedna satnija školskoga broda Gamme, jedan bataljun pripadnika 87. pješačkog puka i milicije, bataljun utvrdne artiljerije te bataljun sastavljen od podmorničarā i pripadnika mornaričkoga zrakoplovstva. Započela je s 21 počasnim plotunom sa stražarskoga broda Mars. „Il Lutto della marina e dell’esercito per la morte dell’arciduca ereditario“, Il Giornaletto di Pola, br. 5095, subota, 4. srpnja 1914.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

četvrtak, 9. srpnja, istoga dana kada kino Minerva na repertoaru ima film o prijestolonasljednikovu pogrebu koji reklamira kao „veličanstveno uzdizanje – dostojanstven pogreb njegove visosti nadvojvode prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge vojvotkinje Hohenberg“74 te kraći filmski zapis o vjenčanju novoga prijestolonasljednika Karla Franje Josipa i kraljevne Zite od Burbon-Parme. Posljednji mjesec mira Nakon smrti nadvojvode Franza Ferdinanda i vojvotkinje Sofije von Hohenberg, u nedjelju, 28. lipnja 1914., Pula se vratila mirnome građanskom životu. Samo su izlozi trgovina i crni flor časnika pulskoga garnizona bili podsjetnik na sarajevski atentat. Ništa nije ukazivalo na skori početak rata, ako se zanemare diplomatske aktivnosti Monarhije ili vijesti koje su se mogle pročitati u pulskim dnevnim tiskovinama – o istragama, uhićenjima, demonstracijama i nemirima. Na Forumu nedjeljom muzicira gradski orkestar, a naizmjence u Valerijinu parku, odnosno na Sv. Polikarpu orkestar ratne mornarice. Vojne vlasti u petak, 17. srpnja, objavljuju da je zapovjednik Lučkog admiraliteta i Pomorske utvrde Pula, viceadmiral Chmelarz, 17. srpnja 1914. otišao na godišnji odmor koji će trajati 53 dana te predao dužnost zapovjedniku prve eskadre ratne mornarice kontraadmiralu Maximilijanu Njegovanu75. Gradski je orkestar nastavio s plesnim večerima, nedjeljom na igralištu za koturaljke Minerva, dok je drugi muzicirao na obližnjemu novootvorenom polju za koturaljkanje Excelsior; mornarički je orkestar koncerte imao petkom, subotom i nedjeljom u vrtnoj restauraciji restorana Werker. Na novoizgrađenu nogometnom igralištu na Pra Grandeu igraju se nedjeljom nogometne utakmice, a u srpnju 1914. tisak bilježi otvaranje nove trgovine glazbalima na Port’Aurei (Zlatna vrata) Rosarija Justolinija, zlatarnice Giuseppea Castellonija u Ulici Campomarzio (dosl. Marsovo polje/poljana, ali ne u današnjemu „stradariju“, op. ur.) br. 5. Poduzetnica Maria Pola u Ulici Sergijevaca br. 51 otvara obnovljenu trgovinu za pogrebne usluge s novom ponudom, nudeći uz cvijeće i vijence prijevoz „modernim pogrebnim kolima“. Uprava Politeame sredinom srpnja 1914., pozivajući se na susrete i razgovore s maestrom, Puljaninom Antonijom Smareglijom,76 najavila je novu opernu 74

75 76

Prema najavi, filmski zapis sastojao se od 4 cjeline. Prva: polazak posmrtnih ostataka iz Sarajeva u Metković i ukrcaj na brod Viribus Unitis; druga: eskadra u vodama pulskog akvatorija; treća: pogreb u Trstu i posljednja, četvrta: pogreb u Beču. Dnevnik Polaer Tagblatt ovaj je film naslovio: Das Drama von Sarajevo. „In permesso“, Il Giornaletto di Pola, br. 5108, petak, 17. srpnja 1914. Antonio Smareglia nakon premijere svoje nove opere Abisso u milanskome Teatru alla Scala, 10. veljače 1914., koju su prihvatile i kritika i publika, stigao je vlakom na željezničku postaju Vodnjan 28. ožujka 1914., odakle je kočijom otputovao u Fažanu. Ljetni odmor proveo je u Villi

209

210

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

sezonu za jesen – La stagione Smaregliana – izvedbu dviju opera – Abisso i Nozze Istriane77, a u izdanju Gradske knjižnice (Biblioteca civica) tiskan je prvi pulski stradarij Polas Strassennamen etc. docenta Golfa Kerna. U nedjelju, 19. srpnja 1914., tisak objavljuje da, kao i svake godine, s projekcijama prestaju kino Ideal, Eden, Leopold i Edison. Istodobno će Carlo Matellich, vlasnik kina Minerva, obavijestiti građanstvo kako nastavlja s projekcijama do konca istoga mjeseca te da će program biti zanimljiv78. Nakon njegove obavijesti, vlasnici kina Ideal i Edison nastavit će s radom. Posljednje nedjelje uoči objave rata na programu kina Edison bit će film Il Sacrificio / Das Opfer (Žrtva) izvornoga naslova Cabiria, film Giovannija Pastronea, čiji je scenarij potpisao Gabriele D’Annunzio. Film, koji se u povijesti kinematografije bilježi kao prvi snimljeni povijesni spetakl (radnja je smještena u vrijeme Drugoga punskog rata), Puljani su mogli vidjeti samo tri mjeseca nakon premijere u Milanu. Na programu kina Ideal bio je film o životu najstarije kćeri Luja XV. – Marije Luise od Bourbon-Parme – buduće supruge španjolskoga kralja Karla IV., naslovljen Maria Luisa, te filmski zapis o odlasku cara Franje Josipa iz Beča u ljetnu rezidenciju u Bad Ischlu i njegovu odlasku odlasku u lov. Prodavaonice su namirnica dobro opskrbljene i imaju primjerene cijene. Cijene kruha i brašna nisu se mijenjale, a odredila ih je Udruga pekarā još sredinom svibnja 1914. Prema tipu brašna i vrsti kruha, iznosile su od 40 do 44, od 44 do 48, od 48 do 52 i od 52 do 56 helera. Tako će Puljani u prodavaonici kruha Alberta Lebana bijeli pšenični kruh od brašna tipa 0 platiti 44, bijeli kruh s mlijekom 48, slatki bijeli kruh s mlijekom, maslacem i šećerom 56, a obični bijeli kruh ‒ „dugački oblikovani kruh težine 1 kilograma“ ‒ 40 helera. Pecivo se prodavalo po komadu i cijeni od 36 helera. S manjim odstupanjima u cijeni, od 1 do 4 helera, prodavali

Martinuzzi (kuća Fragiacomo). „Le ‘Nozze Istrane’ e ‘L’Abisso’ a Politeama“, Il Giornaletto di Pola, br. 5117, nedjelja, 26. srpnja 1914. Sezona je trebala trajati od 31. listopada do 10. prosinca 1914. Orkestrom je, prema najavi, trebao ravnati maestro Falconi, a kao gosti u naslovnim su ulogama najavljeni: sopranistice Carmen Toschi i Mercedes Aicardi, tenori Rene Adreini i Amador Famadas, baritoni Marcelo Govoni i Giuseppe Mantanelli. „Tutti i cinematografi, meno uno, limitano la loro attività“, Il Giornaletto di Pola, br. 5106, srijeda, 15. srpnja 1914. godine. Kino Minerva, na adresi Port’Aurea br. 2, Giovanni Valentich prodao je Carlu Mattelichu u lipnju 1914. Giovanni Valentich od 21. lipnja 1914. nije bio vlasnikom kina, niti odgovoran za njegov repertoar, pa je toga dana svim vjernim posjetiteljima zahvalio na suradnji i ispričao za sve ono što je bilo loše. Istoga je dana novi vlasnik Carlo Mattelich Puljane obavijestio o tomu da je od nedjelje vlasnik kina Minerva te da počinje novo doba i osuvremenjivanje kina sukladno novim trendovima. Il Giornaletto di Pola, br. 5082, nedjelja, 21. lipnja 1914., str. 2.

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

su kruh i ostali pulski pekari, primjerice, Emil Gomisel, Matija i Ljudevit Dekleva, Giovanni Dallemulo, Giuseppe Pojalaz, Luigi Pongasa, Simone Rocca, F. Forbelsky... Za kilogram krumpira trebalo je platiti 12 helera. Brojne su mesnice, poput onih na tržnici, ali i onih raspoređenih u drugim dijelovima grada, bile dobro opskrbljene – za kilogram govedine trebalo je izdvojiti 1,60 kruna. Nadalje, tvrtka Giorgija Benussija u trgovinama na Carlijevu trgu br. 1 i Ulici Giosuè Carrducija br. 51 oglašavala je prodaju maslinova ulja „neosporne kvalitete, bez mirisa“ po cijeni od 1,04, 1,12 i 1,28 kruna, dok je istodobno u svojoj trgovini u Ulici Marsova polja (Campomarzio) br. 21 Nicolas Pallavicini prodavao kvalitetno maslinovo ulje po 2 krune. Objava Zapovjedništva Lučkog admiraliteta da se 24. srpnja 1914. s godišnjega odmora, nakon samo sedam dana, vratio viceadmiral Chmelarz te da je preuzeo dužnost zapovjednika Ratne luke Pule bila je zlokobna naznaka događaja koji će uslijediti. Dva dana kasnije, tri dana nakon predaje diplomatske note Kraljevini Srbiji, u nedjelju, 26. srpnja, Monarhija proglašava djelomičnu mobilizaciju, a u austrijskome dijelu Monarhije – Cislajtaniji – na temelju uredbi Ministarstva rata i Ministarstva unutarnjih poslova ukinute su ustavne slobode. Za progon građanskih osoba – počiniteljā političkih i kaznenih djela – nadležnima postaju vojni sudovi; zabranjuje se svako ometanje javne službe i poslova javne nabave, a vojnim obveznicima i napuštanje zemlje. Daje se na znanje mogućnost da država poduzeća od javnoga interesa stavi pod svoju zaštitu. Uredbe, koje je potpisao kotarski kapetan, c. kr. savjetnik grof Rudolf Schönfeldt, objavljene su na pulskim oglasnim mjestima 28. srpnja 1914. godine79. Tijekom ponedjeljka i utorka, 27. i 28. srpnja, sigurnosne snage na teritoriju Općine Pula uhićuju politički sumnjive aktiviste – Talijane i Hrvate. Grad je pun bučnih mladića, unovačenih nakon objave djelomične mobilizacije. U restoranima, gostionicama, caffé barovima traži se mjesto više, a prema napisima iz tiska, uz pjesmu i zagrljaje, mladići se opraštaju riječima: „Vidimo se do Božića! Dogodine!“. To je pravo vrijeme za pulske sitne lopove i džepare. Redarstvene postaje primaju dojave o brojnim krađama. Objavom djelomične mobilizacije građani Pule već se u ponedjeljak, 27. srpnja, suočavaju sa činjenicom da trgovci povisuju cijenu brašna, a vlasnici pekarnica cijenu kruha, o čemu obavješćuju gradske vlasti. Povod okupljanju i prosvjedu, koje je predvodila pulska sirotinja, u koji se uključila 79

Uredbe su objavljene na njemačkome, talijanskome i hrvatskome jeziku, uz napomenu da se objavljuju uz suglasnost svih ministarstava i carskim dopuštenjem, a na temelju Zakona od 5. svibnja 1869. objavljenoga u Listu državnih zakona (dalje LDZ), br. 66. i Zakona od 21. prosinca 1867. objavljenoga u LDZ-u, br. 142. Suspendirane su odredbe 8, 9, 10, 12 i 13, koje se odnose na prava građanā (Polaer Tagblatt, br. 2847, 30. srpnja 1914. godine).

211

212

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

i besposlena pulska mladež, prema redarstvenome izvješću, bila je upravo navodna nova viša prodajna cijena kruha. U utorak, 28. srpnja ujutro, oko 11 sati, najprije je devastirana pekarnica Hrvata, Ljudevita Dekleve, vlasnika pekarnice i prodavaonice u Ulici Campo Marzio (doslovno Marsovo polje/poljana, a danas Flanatička ulica) br. 5 i prodavaonice u Šišanskoj ulici na br. 14, a kao razlog divljanja u redarstvenoj zabilježbi nalazimo podatak da se kilogram bijeloga kruha „navodno prodavao“ po 0,80 helera te da je to bio povod bijesu kupaca i razbijanju izloga u Ulici Campo Marzio i devastaciji prodavaonice u Šišanskoj ulici80. Sljedeća je na redu bila obližnja trgovina Talijana Simonea Rocca81 na uglu Carlijeva trga i Šišanske ulice. Nakon razbijanja izloga, masa je povicima talijanske iredentističke mladeži usmjerena prema Narodnome domu, gdje su porazbijana stakla restorana i jedno kavansko staklo. Trojica redarstvenika uspijevaju zaustaviti nasilje i potisnuti razbijače. No, oni se ponovno okupljaju na trgu kod Zlatnih vrata (Port’Aurea), odakle kreću prema tiskari „Dr. Laginja i dr.“ (u današnjoj Laginjinoj ulici), razbijaju stakla u prizemlju, uništavaju namještaj, otuđuju papir i uredski pribor te nastavljaju s devastacijom trgovine i skladišta namještaja Filipa Barbalića u Šišanskoj ulici br. 12, kamenjem zasipaju tiskaru i privatni stan Josipa Krmpotića u Besenghijevoj ulici br. 20 (današnja Mletačka), kao i prozore na odvjetničkome uredu i privatnom stanu Matka Laginje u Carduccijevoj ulici (danas Giardini) br. 27, pa jake sigurnosne snage tek oko 12 sati uspijevaju obuzdati rušilački pohod koji je započeo kao „prosvjed protiv nove više cijene kruha“. U ranim popodnevnim satima vojne vlasti postavljaju straže ispred pekarnica, trgovina pekarskim proizvodim te pred trgovinama i skladištima žitarica, dok Kotarsko poglavarstvo javnim proglasom, pozivajući se na Zakon o ratnome stanju od 26. prosinca 1912., vlasnicima mesnica, pekarnica i ostalim trgovcima zapovijeda da svoju djelatnost moraju obavljati onako kako su to činili prije „nemilih događaja“, da cijene namirnica ne smiju povećavati, 80

Ljudevit Dekleva istoga dana, 28. srpnja, piše demantij koji kao plaćeni oglas objavljuje Polaer Tagblatt (br. 2846, srijeda, 29. srpnja 1914.). U oglasu navodi kako je netočna tvrdnja da se kruh prodavao po cijeni od 80 helera – njegova je prodajna cijena bila 44, odnosno 48 helera, a mliječnoga kruha Ia, odnosno IIa kvalitete 62, odnosno 55 helera. Tjednik Naša Sloga vijest tumači kao podmetanje „Talijana“ hrvatskome poduzetniku Ljudevitu Deklevi. Simone Rocco, vlasnik trgovine kruhom i pecivom (pozivajući se na slobodu tiska), navodi da je vijest o događaju koja se mogla pročitati u dnevnom listu Il Giornaletto di Pola, 29 srpnja 1914., netočna. U opširnome opisu događaja ističe da je brašno prodavao po 32 helera te da je provokator koji je ušao u njegovu trgovinu nezadovoljnicima s vrata povikao kako je cijena bijeloga brašna 64, a kukuruznoga 56 helera te da je to bio znak za početak kamenovanja prodavaonice. Navodi da je provokator, nakon intervencije redarstva, uhićen i pušten podnijevši u redarstvu izjavu te da je protiv provokatora Flega podignuta optužnica (Il Giornaletto di Pola, br. 5123, subota, 1. kolovoza 1914.).

Davor MANDIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

niti sklanjati brašno krušarica dok posebno povjerenstvo ne utvrdi stanje zaliha te da će svaki pšrekršaj biti kažnjiv na temelju Vojnoga kaznenoga zakona82. Samo tri sata ranije, u izvanrednome izdanju, oko 14 sati, Polaer Tagblatt na naslovnici obavješćuje: „Rat je objavljen. Od danas nadalje traje ratno stanje“83, a četiri sata kasnije, oko 18 sati, i drugi pulski dnevnik – onaj na talijanskome jeziku – Il Giornaletto di Pola građanstvo obavješćuje da je Monarhija u ratnome stanju s Kraljevinom Srbijom. U utorak, 30. srpnja 1914., pulsku ratnu luku napušta zapovjedni brod njemačke Sredozemne eskadre, oklopni krstaš SMS Goeben, a s njim i zapovjednik njemačke Sredozemne divizije, kontraadmiral Wilchem Anton Souchon.84 Objavom rata, mijenjaju se političko-sigurnosne prilike, ograničavaju građanske slobode, a carskim uredbama, zakonima i uredbama ministarstava unutrašnjih poslova i rata, kao i zapovijedima i uredbama koje donose lokalne civilne i vojne vlasti, uređuje se život stanovništva u novim okolnostima ratnoga stanja. Grad – glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije – postaje dijelom širega područja – Pomorske utvrde Pula, čije utvrde, baterije, topovske bitnice, vatrene točke, žičane prepreke i rovovi trebaju štititi Arsenal, brodogradilište te glavno i pomoćno sidrište Austrougarske ratne mornarice. Stanovništvo se dragovoljno, ali i na temelju zapovijedi lučkih vlasti, udaljava s prostora ratne zone – Pomorske utvrde Pula. Četveroredna žičana ograda i stalne ophodnje priječe ulaz u grad, a sedam stražarnica na 82

Kotarski kapetan c. kr. namjesnik Rudolf Schönfeld, koji uime C. kr. kotarskoga poglavarstva potpisuje Uredbu, poziva se na čl. 18. zakona objavljenoga godine 1912. u LDZ-u, br. 236. Polaer Tagblatt (br. 2846, 28. srpnja 1914.) nakon obavijesti o ratnome stanju (Der Krieg ist erklärt. Von heute an dauert der Kriegszustandt) donosi tekst: „�� Ured�� za�� telegrafsku�� koresponden�� ciju javlja: ‘Wiener Zeitung’ u svome izvanrednom izdanju u službenom dijelu objavljuje objavu rata“, a potom austrougarsku notu ministra vanjskih poslova Kraljevini Srbiji. Il Giornaletto di Pola sljedećega dana, 29. srpnja 1914., vijest ponavlja naslovom: „La dichiarazione di guerra alla Serbia“ i podnaslovom: „Gli sforzi dell’Inghilterra per localizzare il conflitto. Precipitoso ritorno di potentati nelle capitali“. Dolazak njemačkoga oklopnog krstaša SMS Goeben najavit će pulski dnevni tisak 14. ožujka 1914. Uslijed problema s kotlovskim cijevima na popravak u pulski Arsenal, gdje su ga čekali rezervni dijelovi i njemački stručni radnici, krstaš je uplovio 10. srpnja 1914. Topovske salve sa stražarskoga broda SMS Mars i s pulskoga Kaštela najavile su njegovo uplovljavanje. Prema najavama, radovi na zamjeni kotlovskih cijevi trebali su trajati dva mjeseca. Tijekom boravka u Puli mornari, dočasnici i časnici druže se protokolarno s pripadnicima Austrougarske ratne mornarice. U nedjelju, 19. srpnja, orkestar SMS Goeben priređuje koncert u vrtnoj restauraciji Werker na San Policarpu (Sv. Polikarp), a u utorak 21. srpnja u sportskome centru Minerva. Na nogometnome igralištu Football Cluba Olimpia nogometna momčad broda pobijedila je 21. srpnja momčad austrougarskoga drednota SMS Prinz Eugen. O aktivnostima njemačkoga oklopnog krstaša na Sredozemlju tijekom kolovoza 1914. vidjeti više: Vilim A. Bačić, Povijest Prvog svjetskog rata, Zagreb, 1945., str. 76-88.; Erwin Sieche, „La fuga del Goeben e del Breslau“, u: La guerra navale 1914-1918, Novale-Valdagno (Vicenza), 2008., str. 137-145.

213

214

PRILOG O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

glavnim prometnicama točke su redarstveno-sigurnosnoga, financijskoga i sanitarnoga nadzora. Ograničavanje slobode kretanja, policijski sat, racioniranje živežnih namirnica, povlačenje osnovnih namirnica iz slobodne prodaje, stalni rast cijena, redovi pred trgovinama, kao i opasnost od neprijateljskoga zrakoplovstva, postaju životnom stvarnošću preostaloga stanovništva u gradu Puli u doba Velikoga rata...

Davor MANDIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

NEVENKA NEKIĆ „Usud junaka tragične priče“ (Nikola Đuretić: Posljednja predaja) DARIJA ŽILIĆ „Odustajanje od perspektive jastva“ (Stanislava Nikolić Aras: Nedolično i vrijedno spomena) „Poseban poetski imaginarij“ (Cindy Lynn Brown: Prava djeca /ne/ odrastaju usput)

216

223 226

VANESA BEGIĆ „Metafore o moru“ (Drago Orlić: More tone)

229

ELVIS ORBANIĆ „Uravnotežen pogled“ (Skupina autora: Temelji moderne Hrvatske...)

231

215

216

USUD JUNAKA TRAGIČNE PRIČE Nikola ĐURETIĆ: Posljednja predaja, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016., 253 str.

„S nadom da nas neće zaskočiti... ako već nije prekasno!“ E, moj spisatelju, da nema ufanja u Boga, bilo bi prekasno. Jer, sve se upravo tako ili vrlo slično dogodilo stotinama tisuća Hrvata, ako ne 1971., kao u Tvojoj knjizi, onda 1945., ili 1991. Ovako kažem: život je bio kao barčica na silno valovitu moru, krhka i puna strahova, ali i mirnih vidika, blistavih sunčanih dana koje preskačemo u ovako gorkome tekstu. O temi života u komunizmu od 1971., s retrospekcijama od Drugoga svjetskoga rata nadalje pa sve do danas, kad smo pri kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća, ovako kako piše Nikola Đuretić rijetko se pisalo u našoj književnosti. Ne samo tematski, nego talentirano književno, jezično i sintaktički u hrvatskome duhu, psihološki produbljeno bez pretjerivanja i afektacije, a povijesno gotovo dokumentarno. Aralica, Horvatić, Hitrec i još ponetko u obliku romana, u inozemstvu ponajviše dokumentarne i memoarske literature, a u domovini uratci iz nepriznatih krugova gdje se svojim tragizmom ističu nezaboravni likovi Mate Marčinka i Zlatka Tomičića (koji je, kao spisatelj, najdulje od svih proveo u samici, pet godina). Upravo ta povijesna činjeničnost povezuje nas koji smo proživjeli zajedno s autorom Nikolom Đuretićem upravo to vrijeme i ponijeli ga u pamćenju, a ono nas danas prekrilo i strmoglavilo u nigdinu, uništenjem Udbinih dosjea koji su itekako postojali. Dakle, nisu nas uništavali samo metodama totalitarnoga režima: progonima, prisilnim egzodusima, preslušavanjima na Udbi i po stanovima, zatvaranjima po kazamatima, uskraćivanjem radnih mjesta, pa čak i telefona, premlaćivanjima i krvoločnim atentatima diljem svijeta, nego su na koncu svojega crvenoga carevanja uništili mnoge dokaze, fascikle s dosjeima, selektirali ih i „instalirali“, i u

Nevenka NEKIĆ,

Nevenka NEKIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

novoj hrvatskoj državi, svoje kadrove, „brkate“ i drske službenike kao čuvare tajni u arhivima. Ali počnimo ispočetka. Za krilaticu knjige autor uzima biblijski citat: „Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima“ (Izaija 59,3). U prvoj rečenici romana izdvaja se snagom i značenjem riječ košmar, a posljednja je riječ u romanu vječnost. Rano sjećanje na polaganje zakletve prigodom stupanja u pionire retrospektivan je pogled na tvrdu zemlju koju se ne može zaboraviti, iako je to emocionalna provalija puna straha i dječje patnje. Ponavljanje stihova o crvenim makovima (inače nama poznate pjesme koju smo davno naučili i nikada zaboravili) ima simbolično značenje – bila je i crvena marama (trebalo bi reći rubac), zvijezda, pa mnogo crvenih ukrasa na takvim zakletvama. U „skeletnom“ pogledu roman ima autobiografski temelj, no ne znamo koliko to odgovara istini. Sve počinje čudnim i nerazriješenim odnosom s majkom, kao i ostatkom obitelji. Ona se pojavljuje na početku i završetku knjige, obložena neugodnim sjećanjima, preskočena u središnjemu tematskom krugu, spomenuta kao iščezli duh na koncu knjige jer je još uvijek tu njena fotelja gdje je provela staračke dane u kojima Martin nije sudjelovao. Jednako se može reći za oca, pa i brata. Ipak, odnos je prema ocu bitno različit, najbolje oslikan anegdotalnom zgodom kao radijskoga spikera iza propasti Hrvatskoga proljeća. Tragedija oca kao čovjeka koji se nije znao nositi s novim podlacima i koji je također završio u zatvoru, pokazala je da se usud ponavlja u obitelji. Sav taj nekada stvarni obiteljski milje osviješten je u krokijevskim naznakama prije smrti glavnoga lika Martina Jesenskog, koji se vraća u domovinu radi obljetnice sinove smrti, da bi sâm umro i otplovio u Vječnost. Suvremeni romani i književnost u najširemu smislu rabe danas surove i ponekad do neprobavljivosti gnjusne opise seksa, pa se ozbiljna i suzdržana književna ostvarenja, poput ovoga romana Nikole Đuretića, mjerom i ukusom doimaju ljekovitima. Seksualna tjelesna intima koja se iskazuje na rijetkim stranicama, samo jednom iskače iz gotovo tolstojevskoga diskretnoga diskursa. Ostalo je u tradicionalnom samopodrazumijevajućem kontekstu, dovoljno za razumijevanje i time drugorazredno u ambijentalnom valu priče. Martin Jesenski normalan je muškarac koji gubi u životu ljubljenu prvu ženu, a s njom i dijete. To je nezarasla rana koju ne može izliječiti ni kasniji prividno miran i staložen život u londonskom egzilu. Drugi brak sa ženom, koja također nosi ožiljke iz svojega češkoga egzilantskog traumatskoga života, nije sretan jer izgubljena Ivana kao sjenka lebdi nad njihovim brakom. Ivanu su zapravo likvidirali u „hapšenju“ nakon propasti Hrvatskoga proljeća, a s njom je otišlo i dijete u utrobi. Izvješće o smrti bila je laž i njezina je smrt zauvijek ostala nerazjašnjenom. Imat će Martin sina iz drugoga braka, Tomicu, koji će braniti Hrvatsku u Vukovaru i podleći ranama.

217

218

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

Ipak, sigurno će najtragičniji trenutak za oca Martina biti odluka da nakon dugih neuspjelih pokušaja u bolnici ožive njegova sina i izbave ga iz kome, za koju su liječnici smatrali kako iz nje nema povratka, odluka koju je on morao potpisati – isključenje s aparata koji su sina održavali na prividnom životu, a bio je već biljka. Takav strahotan prijeloman trenutak sigurno je najmračniji dio knjige koja će se nastaviti, ali sigurno nikada više Martin Jesenski ne će biti isti čovjek. Taj trenutak njegova potpisa drama je svemirskih razmjera, abrahamovski očev krik nad oltarom žrtve paljenice, samo što nije bilo janjeta koje bi zamijenilo njegova Tomicu. Time se nekako zatvorio krug jednoga obiteljskoga uroborusa koji guta vlastiti rep i trk se u krugu nastavlja vjerojatno opet u idućoj generaciji. To se najavljuje u dijalogu s bratovom obitelji kako će nećakinja zajedno s Martinom otići u London. Tako to ide stoljećima: bjegovi pred Turcima, bjegovi zbog gladi, bjegovi zbog politike sve tamo od početka dvadesetoga stoljeća, kad se glad ujedinila s politikom, pa rasulo hrvatskoga bića između dvaju ratova, pa nakon Drugoga rata, onda opet poslije 1971. godine, pa 1991., sve do konačnosti ovih dana trećega tisućljeća kad opet u potrazi za boljim životom Hrvatsku napušta moćan krvožilni sustav mladih ljudi koji se vjerojatno nikada ne će vratiti. To je samo jedan sloj romana koji teče naizgled kao priča o jednom životu, a obuhvatila je gotovo sve segmente zbivanja ne samo u Martinovoj obitelji nego i u cijelome narodu, o politici, komunističkom nasilju, svjetskoj podloj političkoj računici. (Službeni se engleski establišment ne želi suprotstaviti ubojstvu Martina Jesenskoga koje planira jugoslavenska Udba. Jer, Bože moj, zar nije u posjetu Ljubičica Bela, uhranjeni maršal, na dvoru mile engleske kraljice, gdje uživa prividan ugled?!) Psihološke i emocionalne razgradnje razbaštinjenih Hrvata, koji će u raseljenosti vječno tragati za korijenima, u Martinovoj psihi brazdaju mračan palimpsest nataložen još od predačkih nespomenutih vremena. Ne ide spisatelj dalje od očeve sudbine, ali mogli bismo reći da gotovo nema mnogo hrvatskih obitelji koje nisu upisane u ovu knjigu. London je nova domovina prebjega Martina Jesenskog, studenta i pobunjenika Hrvatskoga proljeća. Tu je drugi najupečatljiviji autobiografski otisak spisateljeva rukopisa: iznimno poznavanje različitih lokacija, prometnica, arhitekture, muzeja, parkova, pabova, piva – sve to svjedoči da je život ondje bio stvaran. Njegova obrazovanost i razmjerno dobro radno mjesto u novinarstvu omogućuju mu pristojan životni standard. Likovi koji ga okružuju slikovito su društvo u kojem se ističe skorojević koji se pojavljuje u bijelom Mercedesu. Potomak moćnih crvenih elita. On je doušnik. Neki Trifunović. Srbin. I onaj dvojac koji dobiva nalog likvidirati Martina kao neprijateljskoga emigranta sastoji se od Hrvata i Srbina. Jedan Josip i jedan

Nevenka NEKIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vladeta. Tako se zatvara obruč: trojica sudionika u ubojstvu, potpora za to nedjelo iz veleposlanstva Jugoslavije, a s druge strane ravnodušje engleskih vlasti. Poput kriminalističkoga mračnoga klupka plete se mreža oko Martina, njegove žene i sina Tomice. Već su ubijeni nepoćudni egzilanti u Parizu, Njemačkoj i Južnoj Americi, pozatvarani nevini u Australiji, a ovo s tim Jesenskim čini se kao igra. Roman je pisan kao „realistička umjetnina“ (A. Pavešković, Republika) i pritom „uvjerljiva“, kaže isti kritičar. Složili bismo se posve i dodali da su mnoge vrline proistekle iz te realističke manire, pa jednoga dalekoga budućega dana čitatelj ili kritičar ne će morati žaliti zbog toga što ne zna imena (ona su fikcija, ali se dobro zna odakle potječu!) i ostale naizgled efemernosti, kao što se danas žale neki povjesničari jer se pokoji rimski pisac klonio imenovati osobe koje je pomno opisao. Iz spisateljskoga logičnoga, ponajviše kronološkoga slijeda zapisa, s posebno potrebitim retrospekcijama, ulazi se u svijet priče gdje su riječi same sebi vratile najveću vrijednost – istinu. Frazeologija, sintagme, dubinsko psihološko profiliranje likova, kamo spada i njihov fizički opis, geste, mirisi, zvukovi i tonska vibriranja glasova, čvrsto se drže provjerljivoga mimezisa, bez unutarnjih i vanjskih cenzura. Ulazak je to u vrijeme koje smo zajedno proživjeli i stoga nam je poznata sva politička i društvena makro- i mikropozicija likova i posebno samoga autora. Dakle, za nas, njegove suvremenike i pripadnike istoga sloja, „divljači za odstrel“, on govori jasnim jezikom te znalački vodi priču aristotelovski gradirajući događaje, da bi u trenu opisa podmetanja bombe pod njegov, tj. Martinov automobil postigao kulminaciju. Samo je ostalo pitanje tko će upaliti automobil. Oni bez potkovane glave dobro znaju da se u životu često u najneizvjesnijim trenutcima javljaju neobjašnjive ruke koje nekoga spašavaju. Kako to zvati? Providnošću? Deus ex machina? Dobri anđeo čuvar? Svejedno. Takav je anđeo najavljen još od samoga početka zloga nauma koji treba likvidirati nepoćudnoga Martina Jesenskog. Nije li to ona vječna borba dobra i zla na kojoj počiva cijela povijest, pojedinačna i svjetska? Takav se anđeo pojavio u liku Petera Gillana, agenta engleske službe, koji će uz pomoć prijatelja Collija spriječiti ne samo Martinovu nego i smrt njegove obitelji. Taj trenutak roman pretvara u kriminalističku priču s primjesom napetoga iščekivanja koje se raspliće već na polovini zbivanja. Atentat nije uspio, a dvojac ubojica – Josip i Vladeta – od poslodavaca će dobiti po njuški, ali ne previše. Tišina. Ona je najbolje rješenje i uspjeha i neuspjeha. To što će Libuša, druga Martinova supruga, dobiti slom živaca kad od mehaničara čuje istinu o pokvarenoj podmetnutoj bombi, a čas je prije tamo sjedio i njezin mali Tomica, nije tako strašno. Strašno je što će to dati naslutiti kako se gospođa Smrt počela baviti njihovom obitelji i stoga ona moli svoj Očenaš na češkome, čime završava prvi dio

219

220

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

knjige naslovljen Prije. To je mračna slutnja koja dalje vodi radnju u drugom dijelu, naslova Poslije. Na početku romana bijaše pjesma o crvenim makovima, na početku drugoga dijela vraća se ista tema. Oko te likovno možda najsnažnije boje, boje krvi, vrti se kao spirala njegovo sjećanje, iako je još u Londonu. To je kao prvi takt poznate Bachove fuge koji se prepoznaje u cjelini djela. Neki Martin vraća se u Hrvatsku, ne više onaj koji je davno bio i samo se jednom vratio kako bi sinu skratio životne muke; to je neki novi Martin koji više nema ni druge žene Libuše od koje se razveo, nema ni sina, nosi samo uspomene. U tom kovčežiću amorfno zgužvanih i kaotičnih slika na vrhu stoji poruka novoj ženi s kojom dijeli samo površinu života. On ima dva razloga ponovnoga povratka u Hrvatsku koja je sada slobodna zemlja: godišnjica Tomičine smrti i pada Vukovara. U tom sažetom solilokvijskom izričaju skupljena je sva gorčina koja se opširno razlaže u dugačkim sjećanjima, preskačući pritom jedan dio života – sinovo odrastanje, rat u Hrvatskoj, ranjavanje Tomice na Vukovarskoj bojišnici, obiteljske prilike u Zagrebu, koje će doći na red njegovim dolaskom u stari stan na padinama sjevernoga dijela grada. Sve je nakon digresija posve jasno – Martinova borba protiv velikosrpske propagande i njenih pristalica u Engleskoj, obračun s neobaviještenim novinarima i njihovim nakaradnim napisima protiv Hrvatske, Martinova uvijek iznova otvarana rana, čiju su krastu oštrim noktima gulili mrzitelji u svijetu i u domovini, te iste nove hrvatske države, bitka za tumačenje značenja i povijesti hrvatskoga jezika, podlosti komunističkoga režima itd... Tijekom putovanja avionom Martin piše veliko pismo kojim se namjerava obračunati sa svim tim ološem koji blati izranjenu i poharanu zemlju, a posebno je bolno što blate Vukovar. To pismo nikada ne će predati u javnost; pa ipak, došlo je do nas – knjigom. Stari su Dubrovčani pismo zvali knjigom i slali je u svijet stavljajući je u soprakopertu te po nekom namjerniku odašiljali. Mogla se lađa potopiti, mogla se knjiga izgubiti. Nikada nisi znao usud ili kob. Time rukovodi neka nevidljiva ruka. Mistična, tajanstvena i nenadana. Ona iz Goetheova Fausta, Bulgakovljeva Majstora i Margarite. Tako smo došli do najnovijega vremena u romanu Nikole Đuretića – ovoga sadašnjega. Zemlja, domovina, njegova Hrvatska počinje izlaskom iz zrakoplova. Nije rekao patetično – tu na grobljima počivaju kosti mojih predaka, nego je premrežen boli i nostalgijom ušao u taksi. Inteligentnoga i iskusnoga intelektualca Martina na putu do grada poučit će slučajni taksist – svemu što je nepobitna istina koju Martin nije u sebi odriješio i koja je kao gordijski čvor čekala da to učini bez uljepšavanja, transcendencije, apstrakcija i nejasnoća – taj duhanom i ustajalim mirisom čikova impregniran očajan vozač. Branitelj, ogorčen i duboko povrijeđen čovjek. Je li to

Nevenka NEKIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Martinov Tomica koji drijema sklupčan u sjeni romana od prve stranice, već začet u naumu biblijskih riječi: poznavao sam te prije svih vjekova? Bi li i on tako govorio ocu da sada vidi svoju Hrvatsku? Taksistovo podrijetlo nije iz elitnoga ešalona intelektualaca, a ipak zna da se život ne može sastojati samo od: jesti, zakloniti se, voditi ljubav i ubiti. Ako ne možeš više dijeliti snove, izaći iz ove materijalne zatočenosti, zašto si pošao onamo braniti neke irealne gorostasne ideale? Je li obrana Domovine bila samo fikcija, dio velikoga sna stoljećâ? Posljednji dio romana obrađuje dvije važne teme: gdje se krije Martinov udbaški dosje i što danas rade zločinci koji su špijunirali i ubijali nepoćudne?! Okrutna je spoznaja ta da se njima nije dogodilo ništa loše, nikakva „osveta“, nisu lustrirani, kako se to kolokvijalno naziva; ne, oni su dobro plaćeni umirovljenici, s kućicama za odmor na brežuljcima ili moru, imaju osigurane sve uvjete za niz generacija koje ih nastavljaju. Imaju svoje sinove i kćeri, dražesne unučiće, na vrlo utjecajnim radnim mjestima, u rukama drže ono najvažnije: tajne račune u stranim bankama i medijski prostor kojim manipuliraju masama. Imaju svoje drage navike, svoje kavane, gdje se opet sastaju i promatraju naivne tipove kao što je Martin. Čak imaju aktivne pozicije u policiji s hrvatskim grbom i još uvijek prate idealiste koji misle da je Hrvatska slobodna. Martin Jesenski ne će dobiti na uvid svoj dosje u Arhivu. „Drčna“ brkata službenica odbit će ga tvrdnjom da ga nema, nije ga ni bilo, jer čega nema u kompjutoru, toga nema i kvit. A Martin zna da ga je itekako bilo. Dakle, nema ni traga njegove muke koju je prošao, nema uzroka patnji i smrti koje su ga pratile na tom putu, nestale su i sunovratile se u paklene mračne jame njegove pratilje u egzilu – samoća, strahovi, bolna poniženja. Nemir njegova duha ostao je lebdjeti ponad strašne praznine jer bez toga početnoga zanosa iz Hrvatskoga proljeća, pa onda svih napora da dostojanstveno uz sve trpnje odživi svoj život kao presađena biljka koja nikako da se vrati u rodnu zemlju, taj isti život nema ni smisla. Prosvjed, pobuna, bijeg – sve je to nestalo. Ostalo je jedno jedino uporište – sinov grob na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici groblja razarali s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života. Martin je osjećao nijemu nazočnost naraštaja koji su odavno mrtvi ili sada daleki i živi, bliski ili nepoznati, puni snažne prisutnosti života koji je stvorio empatiju i snagu za davni mladenački bunt. Svaka ga je generacija proživjela na svoj način. Martinov je izlaz bio pisanje kao sredstvo obrane, dostojanstva, prkosa, dokazivanje istine bez koje ni grob njegova sina nije istina. Autor Nikola Đuretić i ovaj roman stavlja na pijedestal Istine. On je umjetnina i ujedno sredstvo s pomoću kojega se za trenutak može zaboraviti ljudska bijeda. Susret na grobu posljednji je smrtonosni udarac stilitom posred čela, koji prima

221

222

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

umorni Martin Jesenski. Tu ga čeka njegov nesuđen ubojica, Josip. Hrvat. Potaknut neraskajanom dušom, on priznaje da je trebao biti Martinov egzekutor, ali to je bio samo posao. „Ne držim to što sam radio svojim grijesima!... Radio sam to zbog ideala... iz uvjerenja, iskreno i predano.“ Ima taj Josip i djecu, unuke, odgojene po istome komunističkom etičkom načelu u kojem ne postoji osobno kajanje pred Bogom jer taj ionako ne postoji. Ali da ironija bude dovedena do vrhunca, otac Martina Jesenskog u bolesničkoj predsmrtnoj sobi dobiva za cimera svoga mučitelja s Križnoga puta, partizanskoga batinaša, koji je – o, sudbino! – bio njegov tamničar i na Golome otoku, gdje je kundačio i pendrečio, a neke otpremio na drugi svijet. Osuđen na to da posljednje trenutke proživi pored zvijeri koja je režala na bivšu žrtvu i neraskajano tvrdila da ih nisu, gadne Hrvate, ustaše, dovoljno pobili te da bi opet jednako činio samo da može! Slabašan je bio odgovor staroga Jesenskoga da će sada naša hrvatska djeca vladati jer mu je udbaš odgovorio istom mjerom: zar on misli da oni, crveni, nemaju djecu?! Tako se Martinov razgovor na groblju i oca Jesenskog u bolnici svode na isti nazivnik. Ali autor nije ovdje prekinuo sve beznađe o kojemu Martin, zamotan kao u klupku nepoderive paučine, razmišlja; još ima strašnih činjenica. Za toga kratkoga boravka u domovini u Martinov stan ulazi policija nove hrvatske države i traži oružje!!! Kao u trileru kakva američkoga redatelja, tu pretragu vrši sin onoga istog Mihajlovića koji je davne 1972. saslušavao Martina. S njim je i tip koji je pratio Martina na Plesu i na Mirogoju. Onako izdaleka. Oni i dalje vode igru. Nije li logično da Nikola Đuretić junaka Martina Jesenskoga dovede u kaos, košmar, gdje se sve ponavlja kao u filmskim isječcima, gdje je isključena svaka mogućnost izlaza iz tame, gdje možeš poželjeti smrt kad čuješ kako sinovi i unuci krvnika pravdaju svako počinjeno zlo, nose oružje i ti nemoćno gledaš njihova lica kao što su to činili tvoj djed, otac, i ti, moj autore, i ja koja ovo pišem i koja sam, osim egzila u Londonu, sve ostalo doživjela gotovo na istovjetan način. Prijatelju, tvoj će roman živjeti dugo. Ne zbog nagrade „HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu za područje književnosti“, kao ni zbog povelje „Visoka žuta žita“ za sveukupan književni opus i trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Živjet će zbog istine koja uvijek na koncu progovara iz velikih djela, koja se pamte i razotkrivaju zlodjela i njihove izvršitelje ma koliko se prikrivali. I tako roman počinje svoj put u Vječnost, kao i tvoj junak, gdje ga čekaju... Nevenka Nekić, Zagreb

ODUSTAJANJE OD PERSPEKTIVE JASTVA Stanislava NIKOLIĆ ARAS: Nedolično i vrijedno spomena, Durieux, Zagreb, 2016., 117 str.

Nedolično i vrijedno spomena druga je knjiga pjesnikinje i prozaistice Stanislave Nikolić Aras. Zbirku Takve se stvari događaju drugim ljudima objavila je 2014. godine. Posebnost te pjesničke knjige bila je dokumentarnost, posvete i razgovori s piscima, intertekstualnost; pjesme su, kako autorica ističe u intervjuu Modernim vremenima, nastajale iz određene atmosfere, nadahnute događajima i snovima, a obilježene „uvrnutom percepcijom“. Ova, pak, pjesnička knjiga rukopis je pun snažnih senzacija, reminiscencija, putovanja, izmještenosti... Knjiga je podijeljena na nekoliko ciklusa: „Nedolično“, „Dubrovački ciklus“, „Samoće se bojimo“, „Grad na rubu suza“ i „Vrijedno spomena“. Ciklus „Nedolično“ donosi fantazmagorične pjesme jakoga ritma i inkantacije u kojima se žestoko, na način američkih pjesnika bitnika, govori o strasti, erotici, šagalovskoj snovitosti i mračnom mediteranizmu (pjesma Dj sna). Čini se kao da su tekstovi nastali nakon eksplozije, pa se bilježe slike koje ostaju, mahniti plesovi, udari, lirska se junakinja poistovjećuje sa stablom, tu je gubljenje identiteta, gravitacija u neredu... I nije slučajno to da autorica riječi uspoređuje sa šibom jer u reskim izrazima kao da se razgrće jezično granje i događa se potraga za prvom slikom, praslikom. Daljnji prizori zapravo su borderline, rubne ili slike s ruba nekog hotela, s ruba svijesti usamljene junakinje koja se obraća nekomu tko je na putovanjima

Darija ŽILIĆ,

223

224

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

prati i voli. U prvome ciklusu posebnost su bajkoviti motivi, postavljeni u nove kontekste, u košmarne snove i ludila, gdje se gube i zadnji tragovi kauzaliteta. U pjesmi I sama sam nekad bila noć čitamo: ma, glupa Snjeguljice gdje ti je srce? / sve si pobrkala, / ne poželi tuđeg bračnog druga / tuđe kuke ni motike, hej / – ja sve to znam, / odgovori Snježana više za sebe, / ali me ne zanimaju ludila tvoja, / noći, / ne zanimaju me svačija ludila. Ovdje čitamo pjesme „sepulkrističkih“, biblijskih i pejzažnih motiva (Mrtva priroda), melankolične pjesme o slobodi, Mediteranu i mirisima juga, o ubijenim ljudima, ljudima s granice, pjesme nadahnute antičkom epikom i heksametrom (Srdžbu, boginjo, srdžbu). Autorica se „prisjeća“, ne gubi vrijeme, promatra i bilježi dojmove, ocrtava tvrde i meke rubove grada. Najčešće su ipak pjesme o ljubavi, o njezinoj snazi i „ubojitosti“ prikazanoj hiperboličkim slikama. Ljubav je neman jer voli iznutra rikati / da je oslobodiš, / ljubav voli greške, / ali... U „Dubrovačkome ciklusu“ pjesnikinja piše o iskustvu življenja u novome gradu, dakako u Dubrovniku. Naime, Arasova živi između Zadra i Dubrovnika, pa se može pretpostaviti kako je riječ (i) o autobiografskim pjesmama. U novome gradu čeka je otuđenost („ali koga uopće briga za mene“), teška samokontrola, mjesečeranje, no i bujni dubrovački vrtovi te mir samostana. I ponovno ljubav. Je li nedolično govoriti o ljubavi koja postaje brutalnom, vulkanskom ili je nedolično iznova ljubiti, prisjećati se smrti, bremenite ženske genealogije (tu ističem sjajnu pjesmu Ljubav) ili, pak, snatriti o metvici koju je posadila za njega, u njegovoj blizini? U pjesmama dubrovačkoga ciklusa opjevava lapadske šetnice, starce koji upijaju sunce, slijepo more, vlažnu zemlja i voće koje trune, zamišlja Otrantska vrata i prazan Stradun, jesen koja uči plesati. U ciklusu „Samoće se bojimo“ nazočna je epifanija (Toliko je toga), pejzažne pjesme, pjesme o Zadru u vrijeme Domovinskoga rata te one s motivima iz Drugoga svjetskog rata. Zapravo su to – pjesme o samoći. Stilistički nešto slabiji ciklus „diže“ izvrsna pjesma Čini mi se da sam vidjela Vezuv. Riječ je o pjesmi u kojoj se spominju putovanje, luka Bari, ljubavni rituali, omamljenost, hrana. Ukratko, pjesma o Italiji koja ima više lica, prljavo i sjajno, radničko i putničko, afričko i mediteransko: Italija, radnici, radnici, / dođe mi da pjevam, / i u našoj je zemlji nekada bilo radnika, / Italija, žubor fontana i automobilske trube / duga crna lica Afrike zagledana u stopala u prašini, / kuće mi otvaraju usta i pokazuju atrije s fikusima, / ja se topim i kapljem ti na dlan slatkim kapljicama. Čitamo kalabrijske prizore u kojima se miješaju opijenost pasjih poslijepodneva i slike kraja svijeta, kao da se zapravo naslućuje okretanje besmislu; balegari koji guraju svoje postaju metaforom života, uz senzualne prizore strasti i bliskosti ljubavničkih tijela, njihovu samodostatnost. U ciklusu „Grad na rubu suza“ pjesme su autoričine posvete ocu. Za razliku od onih s početka knjige, ove su narativne i u njima se samo nižu slike poezije velikih

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

gradova, čeznutljivi prozori i satirične jednočinke o gradskim, točnije, beogradskim bulevarima, armiranim osjećajima, hotelima i skvotovima. Kao da junakinja osjeća marginu kao svoje mjesto jer ondje grad postaje gazela, čigra i pospan labud. Usamljena junakinja je promatračica, osoba do koje ne dopiru zvukovi, koja je uronila u vlastitost. Od sebe se ne može pobjeći, kaže pjesnikinja. To pokazuje ova knjiga koja počinje mimikrijom, igrom riječima i motivima, apstrakcijom, a prema kraju sve se pretapa u priču jer jedino sebe pričamo: ti sebe pričaš uvijek / i vazda sebe pričaš. U posljednjemu se ciklusu „Vrijedno spomena“ ponovno pojavljuje motiv odijeljenosti od svijeta; svijet ne dopire do nje, ni dijelovi vlastite obiteljski povijesti, niti Bog. Zanimljivo, ne dopire do nje ni moja vlastitost. Odmaknutost od sebe smjera drukčijoj perspektivi, izgubljenosti: okrećem se za pticama, / ne znam gdje je jug. Upravo izmještanje iz vlastita ega donosi bliskost s drugim bićima: a sada su došli i golubovi, / preuzet će ovo mjesto. Činjenica da na njezino mjesto dolaze ptice, znači odustajanje od perspektive jastva, od usmjerenosti na čovjeka kao gospodara. U tomu je posebnost poetike Stanislave Nikolić Aras. U završnici ostavlja pogled i perspektivu žene te se može samo zamišljati kakav bi bio svijet ispričan glasom ptica. Ova uzbudljiva pjesnička knjiga sadrži niz referenca na knjige i pisce (Dostojevski, Cendrars...), tu su pjesme pune ultramarina, teških kolača, jazza, velegrada i talijanske periferije, ali i one o samoći koja probija sve okvire te se čini da je lirska junakinja poput slijepoga putnika na brodu koji plovi od luke do luke, snatreći o vremenu kad su dani bili ispunjeni događajima, istovremeno se prepuštajući ulici, Mjesecu i svijetu. Darija Žilić, Zagreb

225

226

POSEBAN POETSKI IMAGINARIJ Cindy Lynn BROWN: Prava djeca (ne) odrastaju usput, Mala zvona, Zagreb, 2016., 157. str. S danskoga preveo Mišo Grundler. Naslov izvornika: Rigtige born vokser ikke op i forbifarten. Cindy Lynn Brown poznata je dansko-američka pjesnikinja i prevoditeljica mlađe generacije. Dosad je objavila šest zbirki pjesama te jedan roman. Djela su joj prevedena na nekoliko jezika i nagrađivana je. Zbirka pjesama Prava djeca (ne) odrastaju usput iznimno je zanimljiva jer nije samo riječ o literarno kvalitetnom djelu, već ova poezija suvereno govori o naraštajima rođenima sedamdesetih godina. Na ovitku knjige piše: „O generacijama rođenima 70-ih govori se da su rijetko indolentne i beskarakterne. Kakvim životom zapravo žive ti sada odrasli ljudi koji ne dižu revolucije i ne vode ratove? Okreću odreske na grillu, lijepo žive, dobro su informirani i imaju moral...“ (Sneppenet). I doista, autorica narativnim poemama tematizira uglavnom banalnu svakodnevicu, nižu se motivi vezani uz industriju zabave, eskapizam svih vrsta, korporacije, team building, a nerijetko se supostavljaju slike suprotnosti: s jedne strane izrabljivačke tvornice u brdima Hondurasa, a s druge slike višemilijunskih gradova. No, posvuda je ipak isti element – izrabljivanje. Sati i dani prepuni besmislena posla i dokolica ispunjena sadržajima lišenima propitivanja smisla. Stoga autorica bilježi površinske slike, snima matricu kapitalizma, tijek novca i energije. Sve to čini blagim cinizmom, komentirajući tako paradokse današnjega društva. Stihovi su nizovi bujnih sintagmi ispisanih brzim ritmom. Čitamo ironiju, o površnosti kojom se (ne) promišljaju problemi suvremenoga društva u kojemu su jednako rangirani briga za okolinu i neki izlet ili ponoćna zakuska. Riječ je o nemogućnosti komunikacije, nepostojanju „otvora“. „Likovi“ pjesama udubljeni su u svoje male privatne svjetove, a sveprisutna je fikcionalizacija privatnoga života. Teorijski

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

i hermeneutički pojmovi povezuju se s najobičnijom svakodnevicom, kako bi potonja bila makar malo „očuđena“. Čini se kao da je nemoguće pobjeći iz umreženosti, izolirati se i biti offline. O tomu sjajno govore stihovi pjesme PC planet: Svaki klik je pristran i ne postoji neutralno mjesto gdje možeš sjesti i podići noge / opet i opet te server pronađe pod novim imenom šopa te jezovitim anegdotama bez kojih si mogla proći. Teoretičar postmoderne Gilles Lipovetsky u knjizi Doba praznine govori kako se moderni ideal podčinjavanja onoga individualnog racionalnim, kolektivnim pravilima raspao u komadiće, a proces je personalizacije masovno promaknuo vrijednost osobnoga samoostvarenja te vrijednost poštovanja subjektivne posebnosti. Društvo je slobodnoga pojedinca uzdignulo u vrhusku vrijednost kao krajnju manifestaciju individualističke ideologije. Živjeti slobodno, bez prinude, birati u svemu svoj način bivanja: nema simptomatičnije društvene i kulturne pojave našega vremena, zaključuje Lipovetsky. Hedonistički i personaliziran individualizam danas je zakonit – traganje za osobnim identitetom, a ne više za univezalnošću. Tako je nasuprot društvu koje je vjerovalo u budućnost, univerzalnost, revoluciju i razum, sada društvo kojim vlada masovna ravnodušnost. Nijedna politička ideologija nije u stanju zapaliti mase, nema idola niti tabua, ne postoji povijesni projekt koji bi mogao mobilizirati, pa nas, ističe Lipovetsky, određuje praznina, praznina lišena tragičnosti i apokaliptičnosti. Teži se kvaliteti života, odustaje se od velikih sustava smisla, na djelu je rehabilitacija lokalnoga. Postmoderna je kultura decentralizirana, raznorodna, materijalistička, psihološka, pornografska i diskretna, sofisticirana i spontana, spektakularna i kreativna. Posljedica je toga narcizam, simbol prelaska s „ograničenoga“ individualizma“ na „totalni“. Dok je moderno doba bilo opsjednuto proizvodnjom i revolucijom, postmoderno je opsjednuto informiranjem i izražavanjem. Čovjek se izražava radom, „dodirima“, sportom, dokolicom. Riječ je o potrošačkome društvu koje rasipnim obiljem proizvoda, slika i usluga, uvođenjem hedonizma, euforičnom atmosferom iskušenja i bliskosti očigledno ima velik raspon strategije zavođenja. Smanjuje se krutost, a pojedinac se u personaliziranu svijetu izražava željom da više osjeti, lebdi, uživo vibrira, osjeća neposrednost, da bude uključen u integralno kretanje, u nekoj vrsti čulnog i nagonskog „tripa“. O svemu tome Lipovetsky govori teorijskim diskursom, a Cindy Brown poetskim. Možda najbolje o tome govori pjesma Eurowoman and Euroman u kojoj je poetiziranim itinerarom opisano imaginarno putovanje Europom u obliku podražaja, festivala, užitaka, karnevala, potpunog prepuštanja dokolici, bez imalo promišljanja svijeta u kojemu živimo. Usredotočenost je današnjih ljudi na svijet usavršavanja tijela, koje je „željno natjecanja“, povezuju se lirske s reklamnim rečenicama i sloganima, izlizanim protestnim parolama, tekstovima iz tračerskih ili mondenih časopisa. Možda i jest „spektrofobija“ – koju spominje u pjesmi Baci pogled, današ-

227

228

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

nji strah od ogledala, odnosno strah od suočenja sa sobom – temeljna metafora tjeskobe suvremena čovjeka koji stoji pred zrcalom i pomišlja: jer ako je to ona tko je onda ovo tijelo kroz koje gleda / ovi obrazi koje ne vidi ali ih osjeća pod prstima / što ako zrcalo sada usisa sva njezina obilježja i energiju. Iracionalnost, tjeskoba, površnost... kao slike svijeta u doba praznine, u doba praznih ekrana. Izbor je otprilike ovakav: „glasuj za najzgodniju žensku Jamesa Bonda“, ili izaberi „ekološku kavu iz održiva razvoja“. Svaka politizacija gurnuta je u stranu, a govor persuazije preplavljuje svijest i svijet... Ipak, autorica kao da zagovara neki nov pogled, koji je moguć: pustiti tijelo neka leži neuređeno do nekog svjetlijeg dana / u međuvremenu baci kocku biraj molim te novu kategoriju novo slovo. Brownova stvara poseban poetski imaginarij koji se opire svemu čvrstome i konačnom, a potencira propitivanje i rasprave. Na koncu, posebno valja pohvaliti tečan prijevod s danskoga, koji potpisuje Mišo Grudler. Darija Žilić, Zagreb

METAFORE O MORU

Drago ORLIĆ: More tone, Istarski ogranak DHK, Pula, 2017., 77 str.

Knjiga donosi pjesnikove vrlo zanimljive i lepršave pjesničke uratke (70-ak tekstova, bez ciklusa), pune aluzija, reminiscencija, introspekcije, sanjarenja, sa stalnim prožimanjem erosa i pornosa, te citatnost glede glazbe, filma, kulture življenja određene društvene epohe i dr. Boris Domagoj Biletić, urednik knjige, piše da su u zbirci prisutni sada već daleki odbljesci djetinjstva i mladenaštva, „neponovljivi trenutci zavičajnih fenomena koji nas odrastanjem, blago rečeno starenjem, ne napuštaju, dapače sve su nam bliži i bliži, zatim ima tu ljubavi i strasti, potom antromorfizirana krajolika, razlučnice psovke i psovke kao stilema, pa opet more i more...“ Orlić ističe da je zaljubljen u tu „vodetinu“, on s njom/njim razgovara, suosjeća, suprotstavlja mu se, rezignira, a onda opet, zaigran poput dječaka, priziva u tekst i tekstom stvarne junake i „junake“ tzv. velike povijesti i male, anonimne i (samo) njemu važne ljude svoga zavičaja, Vodnjana i rodne Istre. Pjesnik je autoironičan kada progovara o svojim bolestima (umirem mučno, / 68 i nisu neke godine. / Boleštine su me shrvale, / sjebale su me unakrsnom vatrom, / pišem bez prestanka...), ali njegovi stihovi (ni) ovdje nemaju puku terapijsku svrhu. Pjesme su pretežno narativna karaktera, poput malenih lirskih priča gdje lirski subjekt ulazi u razne interesne i tematske sfere; ima tu priča o teškome i težačkome življenju, o urbanim zgodama i nepodopštinama, o odnosu čovjeka prema prirodi, ali i prema sebi. Erotske dionice posebne su, pune aluzija, u Orlića prepoznatljivo odudarajući od, nazovimo ih tako, „klasičnih“ erotskih pjesama. Je li to erotika ili gotika / kad me ona asocira na majonezu? / „Ti si bolesnik’“ – kudi me. Opet gledam film „Breza“ A. Babaje. / Gdje je duša moru, / gdje mu je srce / Valjalo

Vanesa BEGIĆ,

229

230

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vanesa BEGIĆ

bi pitati dupine. Nisu izostala razmišljanja o modernim načinima komuniciranja – internet, facebook, e-mail..., no sve bi to more dalo za staroga poštara Benita. Poštar Benito nosio je topla pisma, / pisma su u sebi imala uvojke djevojačke kose / i otiske usana, piše Orlić o vremenima kada se željno iščekivala vijest od drage osobe, o ljubavi..., a ne kao sada, kada svi samo nešto „klikaju“ i „lajkaju“. Predaleko je otišlo otuđenje, kao da poručuje pjesnik. Starije će se generacije, čitajući, prisjetiti primjerice malinovca ili „starinskih“, ali puno prirodnijih načina udvaranja, slobode u mišljenu i odnosima među ljudima, spolovima, prijateljima, kao i niza mnogih zaboravljenih radosti iz nekih vremena koja su, sudeći po dozi nostalgije i načinu na koji je ona ovdje posredovana, očito bila bolja. Ipak. A čovjekomjernija su svakako bila. Igre jezikom, maštovite i bez zapreka, u zbirci More tone osnažuju metapoetsku funkciju poezije, mnoštvo je tu aluzija, pripovjednoga u poetskome, i obratno, solilokvija koji postaju dijalozi u monologu, a brojne se pjesničke figure u mnogim stihovima lijepo prožimlju i tvore prepoznatljiv, osobit i osoban Orlićev pjesnički tekst. Vrijeme razgovara s morem, / razgovor djeluje trezven. / Usred smo kruga, / (izvana je kuga) / naokolo nebo, / horizont se vrti, / savršen krug, / rivom maršira mornara zdrug, / sveti Izidor ore modri lug (može i plug). / Onaj Rikardo Treći dao / bi kraljevstvo i konja / za šaku kopna. / Čudni su ti kontinentalci. / Što da radim s konjem? Da more orem? Sve u svemu, solidna, dobra knjiga. Vanesa Begić, Pula

URAVNOTEŽEN POGLED

Skupina autora: Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću; ur. izdanja Vlasta Švoger i Jasna Turkalj, ur. biblioteke Povijest Hrvata Zoran Ladić; Matica hrvatska, Zagreb, 2016., 741 str.

Matica hrvatska, jedan od ključnih hrvatskih nacionalnih nakladnika, iznjedrila je knjigu naslova Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću kao šesti svezak u ediciji Povijest Hrvata, kojoj je cilj predstaviti prošlost hrvatskoga naroda. Do ove knjige objelodanjene su njih dvije: U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. st.1 te Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku.2 Urednice odnosnog izdanja Jasna Švoger i Jasna Turkalj, ugledne znanstvenice s Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu, u predgovoru vremenski omeđuju hrvatsko „dugo“ 19. st. kao razdoblje koje započinje smrću cara Josipa II., a završava, kao i u Europi, koncem Prvoga svjetskog rata. Dosadašnji su se prikazi povijesti Hrvata najviše usmjeravali na predstavljanje političkih zbivanja i procesa, kao i nezaobilaznih, kad je 19. st. u pitanju, integracijskih ideologija, dok se, s druge strane, gospodarski, društveni, kulturni i vjerski život obrađivao manje temeljito i praktički bio zapostavljen. Zato je u ovoj Matičinoj biblioteci takav pristup promijenjen, pa tako ova sinteza hrvatske povijesti 19. st. „prati moderne trendove u sintetskoj 1

Elvis Orbanić, „Lovorka Čoralić (ur.), U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. st.“, u: Zoran Ladić (ur.), Biblioteka Povijest Hrvata, sv. V., Matica hrvatska, Zagreb, 2013., XII + 553 str., u: Vjesnik istarskog arhiva, sv. 20, 2013., str. 297-299. Isti, Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, Matica hrvatska, Zagreb, 2015., urednica izdanja Zrinka Nikolić Jakus, urednik biblioteke Povijest Hrvata Zoran Ladić, 655 str., u: Vjesnik istarskog arhiva, sv. 23, 2016., str. 234-235.

Elvis ORBANIĆ,

231

232

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Elvis ORBANIĆ

obradi nacionalne povijesti (...) i predstavlja iskorak u metodološkom i koncepcijskom pogledu.“ (str. XIV.) Struktura ovoga pregleda hrvatske povijesti pridržava se modela korištenoga u ranijim knjigama te se sastoji od triju velikih cjelina. Prva donosi opći pregled, u drugoj daje se pregled povijesti po hrvatskim povijesnim regijama, a u trećoj se govori o hrvatskim zemljama u međunarodnom kontekstu. U Općemu pregledu nižu se poglavlja o Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji od 1790. do 1918., tj. o osnovnim smjernicama političke povijesti iz pera pokojnoga Tomislava Markusa. Slijede poglavlja o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u hrvatskim zemljama u istome razdoblju, koje potpisuje Ljiljana Dobrovšak te, u logičnom slijedu sadržaja, Tomislav Čepulo i Mirela Krešić pišu o pravosuđu u hrvatskim zemljama za isto razdoblje. Povijesni demografi Božena Vranješ-Šoljan i Robert Skenderović autori su poglavlja o demografskoj slici Hrvatske od početka 19. st. do kraja Prvoga svjetskog rata. Potonji je autor poglavlja o hrvatskom iseljeništvu i Hrvatima u susjednim zemljama u istome razdoblju. O strukturi hrvatskoga društva u 19. stoljeću i razvoju onoga građanskog piše Arijana Kolak Bošnjak. Tihomir Cipek i Vlasta Švoger pišu o modernim idejama i ideologijama u hrvatskome društvu 19. stoljeća. Gospodarski je razvoj hrvatskih zemalja također zastupljen u tekstu iz pera povjesničara gospodarstva Milana Vrbanusa. Hrvatski katolicizam u 19. st. predstavlja povjesničar Crkve Slavko Slišković, a ustroj i djelovanje ostalih vjerskih zajednica Ljiljana Dobrovšak, koja se specijalizirala za manjinske vjerske zajednice na području Hrvatske (poglavito židovske). Dinko Župan piše o kulturnome i intelektualnome životu, a Aleksandra Muraj o svako dnevnome životu u 19. stoljeću, čime je prva cjelina zaključena. Regionalna povijest, kao druga cjelina ovoga sveska, otvara se poglavljem Kristine Milković o temi sjeverne i središnje Hrvatske od 1790. do 1918. Slijedi poglavlje Zlate Živaković-Kerže o Slavoniji, Srijemu i Baranji, a zatim ono Željka Holjevca o Gorskome kotaru, Lici, Krbavi i Senju. Marino Manin, istraživač sjeverojadranskoga prostora, napose Istre, autor je poglavlja o najvećemu hrvatskom poluotoku, dok Filip Novosel piše o Rijeci. Hrvatsko primorje i otoci predstavljeni su u tekstu Jurja Balića. Dvojica autora sa splitskoga sveučilišta, Marko Trogrlić i Josip Vrandečić, potpisuju poglavlje o Dalmaciji i Boki kotorskoj, a Zoran Grijak ono o Hrvatima u Bosni i Hercegovini tijekom „dugoga“ 19. stoljeća. Dr. Marino Manin autorom je, kako navedosmo, poglavlja o Istri u tome razdoblju. Struktura ovoga slijedi onu poglavlja ostalih ovdje obrađenih krajeva Hrvatske. Svoj autorski prilog započinje ustvrdom o dvama sudbonosnim događajima za povijest 19. stoljeća na području najvećega hrvatskog poluotoka: propasti Mletačke Republike te kraju Prvoga svjetskog rata, tj. uključivanje toga područja

Elvis ORBANIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

pod upravu Kraljevine Italije (1918.). Ta će nacionalna država, kako navodi Manin, „sa svojom nacionalnom politikom pokrenuti nove procese dalekosežnih, mahom devastirajućih posljedica za etnički, jezično i kulturno heterogeno društvo u Istri, što će pak obilježiti razdoblje do današnjih dana“ (str. 437.). U nastavku opsežnije razlaže politički razvoj, potom slijedi potpoglavlje o upravi i sudstvu, a vrlo sažeto piše o crkvenome ustroju, što je i odraz stanja istraženosti te tematike u Istri. Slijede potpoglavlja o gospodarstvu, društvenome i kulturnome razvoju te na samome koncu donosi pregled korjenitih promjena koje su utjecale na svakodnevni život u Istri. Dr. Manin, kao i ostali autori, piše izrazito pregledno i jasno, kako se može očekivati u ovakvomu izdanju. Zadnja, treća cjelina posvećena je hrvatskim zemljama u međunarodnom kontekstu. Hrvatsku u trokutu mađarsko-hrvatsko-austrijskih odnosa promatranoga razdoblja opisuje Dinko Šokčević. Marino Manin predstavlja veze hrvatskih i talijanskih zemalja, a Dragan Markovina piše o Hrvatskoj i općenito zapadnoj Europi. Posebno je poglavlje posvećeno odnosu Svete Stolice i Hrvata koje donosi Zoran Grijak. O Hrvatima unutar slavenskoga svijeta piše Zdravka Zlodi, a Zlatko Hasanbegović, s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar“, predstavlja Bansku Hrvatsku i Osmansko Carstvo u 19. stoljeću. Na koncu svakoga poglavlja izbor je relevantne literature, a ponegdje i izbor najvažnijih objavljenih, pa i arhivskih izvora. Svezak je obogaćen brojnim pomno odabranim ilustracijama i grafikonima te desetcima povijesnih karata što su posebno izrađene za ovo izdanje. Važna je pomoć čitatelju i kazalo osobnih imena te ono zemljopisnih pojmova. Sukladno ranije predstavljenu pristupu temi, povjesničari su najzastupljeniji, i to mahom oni Hrvatskoga instituta za povijest, no među piscima su i povjesničari prava, politolozi i etnolozi. Knjiga je rezultat rada dvadeset sedmero znanstvenika, najvećim dijelom srednje i mlađe generacije, međusobno različitih svjetonazora. Osobna se razlikovnost ne odražava na ovo djelo primjerene znanstvene i akademske razine te ga, poput ostalih knjiga ovoga niza, držimo do sada najuspjelijim nakladničkim programom kad su sinteze nacionalne povijesti u pitanju. Upravo je ovakav pristup pisanju dobar putokaz najprije ambicioznijim školarcima u produbljivanju njihovih nastavnih jedinica iz nacionalne povijesti, pa studentima kao nezaobilazna referentna literatura, sve do šire kulturne javnosti željne pouzdanih informacija i uravnoteženih pogleda na historiografsku građu 19. st., čija su se iskrenja prometnula u pravu vatru zbivanja stoljeća koje je uslijedilo. Elvis Orbanić, Pazin

233

Elvis ORBANIĆ

AUTORI

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

235

236 Autori i suradnici u ovome broju

Daniel Načinović, Pula – književnik Tomislav Kovačević, Crikvenica – književnik Mladen Jurčić, Zagreb – književnik Franjo Nagulov, Vinkovci – književnik Miroslav Pelikan, Zagreb – spisatelj Neda Šušnjak, Sveti Ivan Zelina – pjesnikinja Ivo Mijo Andrić, Zagreb – književnik Bosiljka Brlečić, Zagreb – književna prevoditeljica Mr. sc. Josip Krajač, Opatija – književni povjesničar i kritičar Miodrag Kalčić, Pula – publicist i kritičar Dr. sc. Žarko Paić, Ivanić-Grad – filozof, sveuč. prof. Sveučilišta u Zagrebu i književnik Dr. sc. Davor Mandić, Pula – povjesničar Nevenka Nekić, Zagreb – književnica Darija Žilić, Zagreb – književna kritičarka i književnica Mr. sc. Vanesa Begić, Pula – književna kritičarka, prevoditeljica i novinarka Dr. sc. Elvis Orbanić, Žminj – povjesničar, Državni arhiv u Pazinu Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. prof. i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

238 NOVA ISTRA Journal for Literature, Art and Culture Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 4/2017

The contemporary literature section includes new drama (recent adaptations of Grimms’ fairy tales), fiction and poetic contributions by already distinguished authors as well as the ones whose time is just to come. New translations includes only French authors, i.e. extractions from Flaubert’s correspondence (with George Sand, Maupassant, Turgeniev, Zola...), followed by two lately published essays (interviews, actually) on Flaubert by French contemporary writers. The essay section is first on the role of Janko Polić Kamov (Rijeka, 1886 – Barcelona, 1910) – the Croatian exquisite and strange literary genius from the last century – in the context of European cultural streams: “J. P. Kamov and the Philosophy of Absurd”. The new biographical novel about Einstein’s first wife Mileva by Slavenka Drakulić is polemically presented in the other essay. The section on philosophy (aesthetics) deals with Julije Knifer (Osijek, 1924 – Pariz, 2004), one of the most significant 20th c. Croatian artists who was also internationally recognised; among other things, this is about the spirituality of picture and picture as a conceptual event. The native region contribution presents Pula, the main naval port in the AustroHungarian Monarchy, in 1914 – the social, cultural, sport life... of this Middle European-Mediterranean town that was so much important at that time, prior to the Sarajevo Assassination and before the beginning of the Great War. Literary reviews are included in the last section of this issue, providing insights into new publications by some Croatian, Danish and American writers, and Croatian historiographers. Translation: R. Šamo, Pula

WHAT TO FIND AND WHERE?

239

SUVREMENA KNJIŽEVNOST / CONTEMPORARY LITERATURE DANIEL NAČINOVIĆ Muzikanti iz Bremena / Bandsmen from Bremen

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Snijeg u mojim očima / Snow in My Eyes

MLADEN JURČIĆ Jedan od nikojih / One of None

FRANJO NAGULOV Odnosi / Relationships

MIROSLAV PELIKAN Čovjek / The Man

NEDA ŠUŠNJAK Možda je negdje / Perhaps Somewhere

IVO MIJO ANDRIĆ Silnik meke duše / A Tyrant with a Soft Soul

NOVI PRIJEVODI / NEW TRANSLATIONS GUSTAVE FLAUBERT Izvatci iz korespondencije ili predgovor životu pisca (prev. B. Brlečić) Extracts from the Correspondence or a Preface to the Writer’s Life (transl. B. Brlečić)

PIERRE MICHON Čudo proplamsaja jezika (prev. B. Brlečić) A Miracle of Language Flare-Up (transl. B. Brlečić)

102

JEAN ECHENOZ Flaubert u meni pobuđuje apsolutnu ljubav (prev. B. Brlečić) Flaubert Inspires Absolute Love in Me (transl. B. Brlečić)

109

OGLEDI / ESSAYS JOSIP KRAJAČ Janko Polić Kamov i filozofija apsurda Janko Polić Kamov and the Philosophy of Absurd

116

240 MIODRAG KALČIĆ Postistinski roman (S. Drakulić: „Mileva Einstein, teorija tuge“) A Post-Truth Novel (S. Drakulić: Mileva Einstein, a Theory of Sorrow)

133

FILOZOFIJA / PHILOSOPHY ŽARKO PAIĆ Ponavljanje kao razlika: Kniferov put Repeating As a Difference: Knifer’s Way

162

PRILOG O ZAVIČAJU / CONTRIBUTION ON THE NATIVE REGION DAVOR MANDIĆ Pula... godine 1914. / Pula... in 1914

184

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / REVIEWS NEVENKA NEKIĆ „Usud junaka tragične priče“/ The Doom of a Tragic Story Hero (Nikola Đuretić: Posljednja predaja / The Last Surrender)

216

DARIJA ŽILIĆ „Odustajanje od perspektive jastva“ / Abandoning the Self-Perspective (Stanislava Nikolić Aras: Nedolično i vrijedno spomena The Improper and Worthy of Notice) 223 „Poseban poetski imaginarij“ / A Special Poetic Imaginarium (Cindy Lynn Brown: Prava djeca /ne/ odrastaju usput Real Children Do/Not/Grow up Incidentally, orig. Rigtige born vokser ikke op i forbifarten) 226 VANESA BEGIĆ „Metafore o moru“ / Metaphors on the Sea (Drago Orlić: More tone / The Sea is Sinking)

229

ELVIS ORBANIĆ „Uravnotežen pogled“ / A Balanced Viewpoint (Skupina autora: Temelji moderne Hrvatske... Group of Authors: The Foundations of Modern Croatia... )

231

241 Authors

235

Summary & What to find and where?

237

Our publications: Published by the Istrian Branch of the Croatian Writersâ&#x20AC;&#x2122; Association (CWA)

241