Page 1


ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 1 | 2 go diš te X XI., s v. 53. Pula, proljeće-ljeto 2016.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321


GDJE JE ŠTO? SUVREMENA KNJIŽEVNOST IRENA LUKŠIĆ Dnevnik sestre Robina Hooda

10

SLAVKO JENDRIČKO Kritika za 1 dan

25

STJEPAN VUKUŠIĆ Nebeska glazba

43

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Dan kao stvoren za kišu

45

FRANJO NAGULOV Autoportret s mnogo njih

53

MLADEN JURČIĆ Muzej uzaludnosti

65

MAJA JAKOVLJEVIĆ Možda sam tlapnja u krutom stanju

69

DOLORES BUTIĆ Kraljevstvo za jednostavnost!

79

MIRJANA BULJAN Cadillac

81

TAMARA BAKRAN Teška od sna

86

NOVI PRIJEVODI MICHEL TOURNIER Sumrak maski (prev. B. Brlečić)

96

NAOMI SHIHAB NYE Pjesme (prep. V. Vujović)

117

VITALIANO BRANCATI Don Giovanni na Siciliji (prev. V. Begić)

142

BARBARA GRUSZKA-ZYCH Metafizika pomiješana s ispijanjem kave (prep. V. Vladić)

165


GDJE JE ŠTO? DRAGO MEDVED Pjesme o Istri, dobrom vinu i božanskoj glazbi (prep. B. Brezinščak Bagola) 174 EKSKLUZIVNO VANJA SUTLIĆ Ništa nije tako realno kao ništa

188

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Nihilizam kao vječno ponovno prevladavanje jednog te istog (: V. Sutlić) 198 OGLEDI I ZAPISCI MIRKO ĆURIĆ Moj život u idealnom gradu

210

ĐURO VIDMAROVIĆ Muke s etnonimom bokeljskih Hrvata

214

TIBOR WEINER SENNYEY Gondvana (prev. A. Pataki)

222

INES CERGOL Simbol identiteta (M. Pešorda: Bašćanska ploča; prev. G. Filipi)

229

GORAN FILIPI Pešordina „Bašćanska ploča“

234

VANESA BEGIĆ Knjiga od riječi za tišinu (M. Pešorda, „Bašćanska ploča“)

237

KOD MARULA 2014.-2015. 2014. TOMAŠ ESCHER RENATA FUĆAK MARIN KOLIĆ FEDERICO LEGUIZAMÓN ANA JASMINA OSEBAN KRISTINA POSILOVIĆ DANIEL RADOČAJ SIGNE ROM RASMUSSEN

242 247 251 254 259 261 263 265


GDJE JE ŠTO? 2015. IVAN BORMANN MAARTEN INGHELS INÊS LAMPREIA DANIEL RADOČAJ ALEXANDRA RANIERI

269 274 279 282 284

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE BRUNO DOBRIĆ Značenje Viške bitke 1866. godine za razvoj Pule

288

ALFONS FREIHERR VON PEREIRA-ARNSTEIN Moja sjećanja na bitku kod Visa (prev. Z. Freivogel)

295

PRILOZI O ZAVIČAJU U sjećanje: IVICA PILAT (1934. – 2016.)

314

JOSIP BRATULIĆ Tri hrvatska soneta o Puli s kraja 19. stoljeća

315

DAVOR MANDIĆ Istra za vrijeme Većeslava Holjevca

317

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI DARIJA ŽILIĆ „‘Nulto vrijeme’ velike pjesnikinje“ (Ingeborg Bachmann: U oluji ruža) „Zbirka o brutalnom vremenu“ (Jelena Osvaldić: Zašto? Zato.)

346 350

DAVOR IVANKOVAC „Neorealizam i salaški kozmopolitizam pričâ vojvođanskih Hrvata“ (Tomislav Žigmanov: /Ne/Sklad/a/ni divani)

353

VANESA BEGIĆ „Drukčiji roman o Puli“ (Nataša Skazlić: Bidon)

357


GDJE JE ŠTO? ŠURA DUMANIĆ „Poezija kao zadnja crta obrane“ (Damir Grubić: Rukohvat riječi)

359

SAMANTA PARONIĆ „Širenje historiografskih obzora“ (Jakov Jelinčić: Knjiga ređenja u Pićnu /Prothocollum.../)

363

„Cijenjen i sadržajan godišnjak“ (Buzetski zbornik, sv. 41.)

367

Autori Summary & What to find and where?

373 378

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

383


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

9

IRENA LUKŠIĆ Dnevnik sestre Robina Hooda

10

SLAVKO JENDRIČKO Kritika za 1 dan

25

STJEPAN VUKUŠIĆ Nebeska glazba

43

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Dan kao stvoren za kišu

45

FRANJO NAGULOV Autoportret s mnogo njih

53

MLADEN JURČIĆ Muzej uzaludnosti

65

MAJA JAKOVLJEVIĆ Možda sam tlapnja u krutom stanju

69

DOLORES BUTIĆ Kraljevstvo za jednostavnost!

79

MIRJANA BULJAN Cadillac

81

TAMARA BAKRAN Teška od sna

86


10

Irena LUKŠIĆ, Duga Resa

DNEVNIK SESTRE ROBINA HOODA Mama zapravo nikad nije planirala voditi dnevnik. Tu vrstu bilježenja stvarnosti smatrala je gubljenjem vremena. Dnevnik je, rekla je jednom, zatvorena forma, pisanje koje počinje i završava u lelujavoj sadašnjosti i nema nikakav dodir s budućnošću. On nosi onu neponovljivost koju je besmisleno memorirati. Na primjer, pojava kiše jednoga dana. Što za svijet znači da je stanovitog utorka padala kiša? Utorak s kišom svakome je donio drukčiji osjećaj neponovljivosti. I nitko tu svoju neponovljivost više ne može reproducirati, ponovno pogledati ili ponovno osjetiti. Ni slikom, ni glazbom, ni riječima. Ipak, pišući o sebi u lelujavome vremenu, mama je vjerojatno htjela stvoriti nešto nalik na sugovornika koji vidi, čuje i pamti isto što i ona. I onda ga tretirati kao životnog savjetnika. Zato je blok s crvenim koricama, što ga je dobila za rođendan od kolegice s posla, počela ispunjavati sadržajima koji su joj nedostajali u životu. Među taj manjak svakako su spadali recepti za kolače, one građanske, pisani jezikom iskusne domaćice. Jedna takva, vrhunska majstorica, školovana u Beču, bila je gospođa Tilda, čiji je pokojni muž bio model tišler u Pamučnoj industriji „Duga Resa“. Tilda je možda mogla raditi kao šefica tvorničkog restorana, ali je radije čuvala djecu. Tako je dvije godine čuvala i mene. Kasnije je preko oglasa upoznala simpatičnog kapetana duge plovidbe, udala se za njega i odselila u Rijeku. No s mamom je ostala u vezi. Pisale su si pisma i slale prigodne čestitke. Kad je bila u toplicama zbog problema sa zglobovima, pisala je mami kako je našla zgodno društvo dviju gospođa svojih godina s kojima svakodnevno ide u šetnju. Ponekad večeri provodi uz knjige iz male lječilišne knjižnice, koje su jako dobre, kao, primjerice, zadnje koje je imala u rukama, Žena u opasnim godinama Karin Michaelis i Kleopatra: život i smrt egipatske


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

kraljice Claudea Fervala. Ili pak sluša radio, svoju omiljenu emisiju Porodica Veselić s popularnim komičarima Nelom Eržišnik i Bracom Reissom. Na kraju svog javljanja iz toplica ostalo je malo mjesta na dopisnici pa je, kako je istaknula, iskoristila priliku da mami preporuči lebkuchen, koji nije teško napraviti, a ukusan je. Za kolač je potrebno: 40 deka krušnoga brašna, 20 deka šećera, 15 deka meda, jedna žličica cimeta, pola žličice klinčića, jedna žličica korice od limuna, jedna žličica sode bikarbone, jedno jaje i 8 deka badema. U brašno stavite šećera, pisala je, topao med i ostale dodatke te dobro zamijesite tijesto koje onda pustite da sat vremena počiva. Potom izrežite medenjake, namažite ih jajima, u sredinu svakog komada stavite pola oguljenog badema i pecite. Ne znam je li mama gospođi Tildi odgovorila dopisnicom na kojoj je bio kratki tekst zahvale ili se samo pohvalila novim fotoalbumom. Možda nije napisala ništa očekujući da će Tilda nakon toplica svratiti u Dugu Resu, gdje joj živi kći, pa će onda, uz nekoliko toplih riječi, svojoj pouzdanici dati i manji dar, kutiju napolitanki ili 20 deka žele bombona. A spomen novog albuma sjajno se uklopio u dnevnik, davši mu potreban dokumentarni okvir, jer mama nije stavljala datume uz svoja bilježenja. Time je možda pisanju htjela dati slobodan prostor poveziv s različitim mjestima i ljudima ili je pak htjela sakriti neku tajnu. U ormaru smo inače držali dva nedovršena fotoalbuma. Jedan je imao debele korice optočene morskim školjkama i puževima različite veličine. Nekoliko najvećih školjki prolazi poprečno sredinom stranice i na najljepšoj među njima krasopisom je, crnom tintom, ispisano: Dragoj Zorici od njezinih kolegica, 6. XII. 1947. Unutra su složene crno-bijele fotografije iz života mojih roditelja prije nego što su kao tehnička ispomoć poslani u tvornicu štofa u Vučje. Na poleđini tih slika uglavnom su naznačeni datumi. Samo na rijetkima piše za dugo sjećanje od tog-i-tog. Ima ih, jednako tako, i bez ikakvih oznaka. Na prvoj je mamin brat Miško, mladić neobično nalik pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću, na izletu s kolegama. Svi su nasmijani, netko drži tamburicu, netko gitaru. Miško se pak tajanstveno smješka. Na drugoj slici je mamina prijateljica Đula, s lulom i u odori kolonijalnog oficira. Đula je htjela biti filmska glumica, ali nije dogurala dalje od pojavljivanja na daskama amaterskog kazališta u Dugoj Resi. Postoje još dvije ili tri njene fotografije iz predstava, a onda Đula kao lik nestaje iz albuma. Dalje je mama s braćom Miškom i Tonijem u mjestu Lešće, ispred rodne kuće. Pa onda Toni i ona pokraj srušenog mosta na rijeci Dobri u Lešću. Na slici s nećakom Miroslavom ovjekovječena je u lijepom i urednom parku ispred vile vlasnika Pamučne industrije ‘Duga Resa’ Wilhelma Anningera. U ovoj zgradi mama je odmah poslije rata dobila sobu. I posao u tekstilnoj tvornici. Ali ne više u pakeraju, gdje je počela raditi s petnaest godina, nego u kancelariji gdje su se obračunavale plaće. Mali Miroslav sin je njene sestre Francike. Kao dječak nekoliko

11


12

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

puta je u okupiranoj Dugoj Resi napravio pravi pothvat: prenio je lijekove koje je ravnatelj bolnice doktor Andrija Longhino, djed pjesnika Nikice Petraka, poslao partizanima na teren. Godine 1946. mama je Miroslava odvela na kraće ljetovanje u Bakarac. Oboje su tada prvi put u životu vidjeli more. Odsjeli su u dječjem odmaralištu zvanom Celjski dom i gledali tunere s kojih su ribari pratili kretanje riba u zaljevu. Kupali su se na šljunkovitoj plaži i strepili od iznenadnog naleta bure, koja im je jednom zamalo odnijela deku. Odvažni nećak je dvadeset godina kasnije postao poznato ime europske likovne umjetnosti: Miroslav Šutej. I posljednja fotografija u albumu prikazuje nju i Zdenka, tek vjenčane, na obali rijeke Vučanke u Vučju. Ova slika proizvod je nekog lošeg aparata: sve je dosta tamno i nejasno, lica su ozbiljna i ukočena, čak smrknuta. Zora je imala kvalitetniji fotoaparat, Voigtländer Superb, ali ga nije ponijela sa sobom u Srbiju jer se bojala da ga ne izgubi. Bila je to najvrednija stvar koju je posjedovala u svojoj skromnoj sobici u Dugoj Resi. No, možda je od svega najvažnija priča koja ide uz aparat: Toni je kao domobran stacioniran u Zagrebu dobio zadatak da novim mercedesom odveze jednog staroga generala kući u Regensburg. Putovali su dugo i naporno, postajkujući svako malo zbog prepreka na cesti, a kad su na kraju stigli, general je nagradio mladoga vozača pozamašnom sumom, ističući kako mu nikad nije bilo tako zabavno vraćati se s terena na zasluženi odmor. Hej, i to uz glazbu koja mu je bila tako draga a tako nedostupna! Toni je čovjeku pjevao popularne pjesme poput Boogie Woogie Bugle Boy iz repertoara sestara Andrews i arije iz filma Cairo u kojemu je glumila Jeanette Mac Donald. Na povratku u Zagreb veseli domobran kupio je fotoaparat u dućanu koji se upravo zatvarao. Voigtländer Superb s dva radoznala oka na metalnom kućištu crne boje. U zadnji list albuma netko je umetnuo tri stranice Mickey stripa, satiričkoga glasila Šilo i reklamni letak za Don Quijotea i Sancha Pansu iz Binozine serije Svjetski pisci. Između fotografija i papira stranice su iz čudnog razloga ostale prazne. Možda je netko, tko je slagao slike, želio ispričati posebne, dramaturški zaokružene, priče o životu jednog dijela obitelji. Ne znam. Uglavnom, u drugom albumu, daru brata Tonija, s koricama u crno-sivoj boji i s obrisima zagonetnoga šetača na mjesečini, utrpane su fotografije iz prvih poratnih godina. Na jednoj iz 1948. Zora sjedi na motoru Puch 500 VL s registarskom pločicom na prednjem blatobranu, u Mrzlom Polju, na makadamskoj cesti koju je uzorno održavao cestar iz susjedstva. Vlasnik motora sin je gostioničara i u poratno vrijeme više nije bio onako dobra ženidbena partija kao prije rata. Skrasio se s kćeri tvorničkog dezinatera Idom, za koju se pričalo da je za vrijeme rata držala plesne tečajeve za talijanske vojnike. Na slici koja na poleđini ima samo oznaku mjesta – Maksimir u Zagrebu – prepoznajem Tonija: sjedi u čamcu, u odijelu, i sprema se zamahnuti veslom. Elegantno odijelo i vožnja čamcem ustajalim maksimirskim jezerom baš ne idu zajedno, no


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

sredinom 40-ih godina on i nije imao druge odjeće do replike kostima koji je njegov omiljeni glumac Nelson Eddy nosio u filmu Bijeli jorgovan. Toni je znao napamet sve riječi što ih je Eddy kao Paul Allison izgovorio svojoj partnerici Jeanette MacDonald. Jeanette se u Bijelom jorgovanu zvala Marcia Mornay. Film je igrao u kinu Balkan u Zagrebu. U dnu maksimirske fotografije utisnut je vodeni žig majstora fotografa: Rex. Sljedeća slika predstavlja Zoru naslonjenu na ogradu mosta u selu Lipa nedaleko od Generalskog Stola. Godina bi mogla biti četrdeset i šesta, sedma. Na drugoj obali rijeke Dobre vidi se kurija ugledne obitelji Šibenik. Za Zoru je Šibenikov posjed izraz društvenoga uspjeha kojemu je težila. Uvijek se divila ljudima koji su znali stvoriti nešto značajno. Nešto posebno. Posebnost i ljepotu Zora nije nalazila u velikoj kući i brižljivo održavanom voćnjaku nego u kamenoj ogradi koja je opasivala širi prostor kurije. Sve obitelji u selu Lipa imale su običan drveni plot koji namjernikovu oku ništa nije skrivao, a i lako se mogao preskočiti. Preko plota obično je bila bijeda i očaj. Pas na lancu i klupica na kojoj se grijala zimogrožljiva baka. Šibenikova kamena ograda bila je simbol plemenitosti koju treba štititi od primitivizma i destrukcije. Obitelj je imala respektabilnu kućnu knjižnicu i luksuzni automobil. Rijeka Dobra, koja je protjecala ispod njihova – kako su govorili – dvora, stvarala je velike probleme seljanima s jedne i druge obale. Rijeka je na ovome mjestu bila najplića i svi su je prelazili skakućući po velikim kamenim blokovima koji su virili iz vode. U vrijeme obilnih kiša tako bi narasla da se nije moglo prijeći s jedne obale na drugu čak niti zaprežnim kolima. Postojala je, doduše, nekakva improvizirana splav, ali nitko je nije koristio otkako je na njoj stradalo pet djevojaka. Ivana pl. Lovinčić, udovica Janka Šibenika, predsjednika Vrhovnoga suda, u jednom je trenutku prelomila stvar: darovala je dvije tisuće kruna za izgradnju mosta i potakla imućne ljude iz svojega kruga da učine isto, pa je problem bio riješen. Zora se velike geste gospođe Šibenik sjetila svaki put kad bi se bijelom makadamskom cestom što prolazi pokraj Šibenikova posjeda uputila na drugu obalu, u hrastovu šumu koja je obilovala gljivama. U albumu je i jedna fotografija bez ljudi snimljena pedeset i neke iz stana koji je Zdenko dobio od Pamučne industrije. Pogled na pusti park iz sobe. Slika je loše kvalitete, siva, s jedva primjetnim obrisima klupe i malog zemljanog otoka s palmom. Fotograf je očito bio tata koji nikad nije naučio rukovati fotoaparatom. Imao je osjećaj, kako je jednom rekao, da aparatom prodire u živo tkivo stvarnosti i ranjava je. Dakako, tu je i službena fotografija iz Pamučne industrije ‘Duga Resa’: Zdenko je sekretar generalnog direktora tvornice i snimljen je kako otvara sjednicu Radničkog savjeta. Na stolu, ispred njega, nalaze se notes i pepeljara. Notes je u poratno doba bio moćan, prijeteći simbol. Imali su ga malobrojni, izabrani, ljudi koji su izrav-

13


14

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

no ili neizravno pripadali vlasti. Zdenko je tu bilježio posjete delegacija iz zemlje i inozemstva. I pozive moćnih političara, koji su tražili da im se pošalje damast. Opet nema oznake godine, ali po predmetima na stolu reklo bi se da je riječ o prvoj polovici 50-ih. Onda jedna skupna slika ispred tvornice. Na poleđini piše: Tvornička konferencija narodne omladine 1955. Zanimljivo je koliko su u ta siromašna vremena ljudi pazili na odijevanje: svi su nosili odjeću u skladu s modnim očekivanjima vremena. Čak je i Ivica, siromašni mladić iz obližnjeg sela, od prijatelja posudio elegantno odijelo za ovu skupnu fotografiju. A tipkačica Eva imala je šal koji joj je poslala sestra iz Amerike. Iste godine, u prigodi 10. obljetnice oslobođenja Duge Rese, Zdenko drži govor ispred spomenika palim borcima. Što reći? Ništa. Svi koji su obavljali neke važnije dužnosti u privredi morali su se i društveno-politički angažirati. I, na kraju, spomenički kompleks ispred Pamučne industrije, djelo akademskog kipara Belizara Bahorića. Ne piše iz koje je godine, ali dade se naslutiti da je osvanuo godinu ili dvije prije posjeta druga Tita (i drugarice Jovanke) tekstilnoj tvornici. Sve je još čisto, lijepo uređeno i ukusno. U malom bazenu ispred kamenog kvadra sa željeznim partizanom na vrhu plivale su male smeđe kornjače. Usporedo s bazenom pružala se gredica sa cvijećem. Kronike kažu da su na ovome mjestu seljaci nekoć donosili svoje proizvode i prodavali ih radnicima. Dakle, neka vrsta tržnice. Eto, to je sadržaj albuma koji su iz nekog razloga ispali odbačeni. Slike u novom fotoalbumu bile su moja biografija. Na prvoj fotografiji predstavljena sam u zatvorenim kolicima. Ležim na mekim jastučićima bijele boje i gledam svijet. Na uzglavlju se ističu mamine sunčane naočale. U drugom planu vidi se pošljunčana staza u parku. Vani je proljeće. Imam dva mjeseca. Rođena sam, naime, u ožujku. Na dan kad je na širem karlovačkom području zapao veliki snijeg. Na sljedećoj slici je ljeto i ja sjedim ispred zgrade u kojoj je živio dio tatine obitelji: baka Antonija raščupane sijede kose sjedi na stolcu i pogled usmjerava negdje u daljinu. Iza nje, u travi izvaljene smo mama, ja i teta Tonka, kći žene na stolcu, koja je svima okrenula leđa. Tek nedavno sam otkrila da postoji neki tajni znak u pojavi bake Antonije. Antonija nije tatina prava baka. Prava baka zvala se Marie i umrla je još dok je obitelj živjela u Ostravi. Djed Antonin, čovjek nevjerojatno sličan njemačkom filozofu Martinu Heideggeru, oženio se prije preseljenja u Dugu Resu mlađahnom Antonijom Skřidlo iz moravskog Misteka. S njom nije imao djece no svi su je zvali mama odnosno stara mama. Okrenuvši leđa fotografu, Antonija je dala do znanja da izvorno ne pripada obitelji.


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Na sljedećoj slici smo mama i ja: ona me drži u naručju, a iza nje se uzdižu stabljike kukuruza. Fotografija je napravljena ispred zgrade u koju ćemo useliti godinu dana kasnije. Kukuruz je jedna od prvih atrakcija koju nosim iz djetinjstva. Prije kukuruza zapamtila sam samo dio terase s lokvom vode iznad stana u kojemu smo živjeli do moje druge godine. Roditelji nisu po dobru pamtili taj prostor. Ne zbog sive boje koja je posvuda, nego zbog brojnih sustanara. Bilo je tamo puno soba i jedna golema kuhinja koja je na podu imala crne i bijele pločice. U kutu se nalazio štednjak na drva s pećnicom i kotlićem s vodom. U stanu su živjele dvije obitelji i jedan samac, inženjer. Potonjeg čovjeka slabo se sjećam jer je ubrzo odselio u zgradu preko puta naše, koju je tvornica izgradila za svoje radnike bez familije. Sjećanje na sivu terasu na kojoj svjetluca lokva od kiše uvijek bi me, kad bih prolazila bivšom četvrti, zaintrigiralo pitanjem jesu li roditelji još nekog djeteta odabrali to mjesto za trajnu uspomenu. Nikad nikoga nisam vidjela da stoji ili hoda tim čudnim prostorom. Kukuruzište pak pamtim kao izgubljeno simboličko utočište. Visoke stabljike kukuruza, zabilježene na fotografiji, na neobjašnjiv su način nestale ispred zgrade u koju smo doselili i pojavila se škola. Nisam zapamtila nikakve građevinske radove, materijal ili buku. Nikakve ljude koji su se muvali i nešto objašnjavali, ništa. Vjerojatno nisam htjela prihvatiti rastanak s bezbrižnim danima djetinjstva. Jednog jutra mama je došla s posla i rekla mi da počinje nastava. Sigurna sam da je i prije spominjala školu, ali ja to nisam htjela čuti. Kraj bivšega kukuruzišta žamorilo je mnoštvo djece i odraslih. Sve se kovitlalo u nekakvoj maglenoj kugli koja je prijetila strašnom eksplozijom i uništenjem svijeta koji je dotad postojalo. Mama to, međutim, uopće nije spomenula u svome dnevniku. Nekoliko puta prelistala sam stranice za koje sam pretpostavljala da bi mogle imati veze s danom kad sam otkrila da na mjestu uredno poredanih stabljika kukuruza stoji škola, ali nisam našla ništa znakovito. Bila je tu kraća bilješka o anketi u jednom tjedniku, koja je otkrivala da je posljednje godine petoga desetljeća prosječno hrvatsko kućanstvo imalo radio-aparat, električno glačalo, električno kuhalo i šivaći stroj. Na pitanje pak što žele, ljudi su odgovarali: auto, hladionik, perilicu, televizor i motor za čamac. Iza te bilješke mama je umetnula pismo kojim joj tata javlja da uskoro stiže kući. Bio je to list papira istrgnut iz rokovnika na kojemu je sitnim slovima pisalo da je boravak na svježem šumskom zraku znatno pridonio oporavku i da se sad odlično osjeća te je molio mamu da nekako sredi da pošalju džip po njega. Tvornica je imala crnu limuzinu Lincoln Cosmopolitan u kojoj se vozio direktor, a tata je, kao sekretar, imao pravo na džip i vozača. Tvornički džip bio je nekakav smiješni Steyr s pomičnim krovom. Mama je uz umetnuto pismo dodala da je Kočevje općina prijateljica s Dugom Resom, a poveznicu čini tekstilna industrija. Duga Resa ima Pamučnu industriju, jedan od najvećih tekstilnih kombinata na južnoslavenskome tlu, a Kočevje ima dvije ma-

15


16

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

nje tvornice: Trikon, koji je proizvodio odjeću, i Tekstilanu, koja je proizvodila tkanine. Mama je otkrila još jednu zanimljivu sličnost između dvaju mjesta: Duga Resa leži 60 kilometara južno od Zagreba, a Kočevje 60 kilometara južno od Ljubljane. I, naravno, nije propustila spomenuti da je u Kočevju rođen poznati glumac Bert Sotlar, kojega je ne tako davno gledala u filmu Ne okreći se, sine. U našemu malom kinu s tamnim drvenim podom. Iz tog prostora, u kojemu je prije rata bila mesnica, pamtim preglasne filmske žurnale kao prethodnice glavne projekcije. Žurnali su bile kratke crno-bijele reportaže o događajima u zemlji i svijetu, na primjer: umro američki filmski i kazališni glumac Humphrey Bogart, ukinute vize za ulazak stranaca u Jugoslaviju, Podravka počela proizvoditi krem juhe u vrećici, Sovjeti lansirali satelit Sputnik 2 s psom Lajkom, Nobelovu nagradu za književnost dobio Albert Camus i tako dalje. A filma se ne sjećam niti jednog, jer bih utonula u san već nakon prve dramatične vijesti na velikom platnu. U maminom dnevniku nije bilo opisa mojih školskih dana. Ni prvog, ni bilo kojeg kasnije. Razlog je ležao u pretpostavci da je ona školu doživljavala samo kroz moje priče, bolje rečeno pritužbe na neke učenike s kojima se nisam najbolje slagala. Samo jednom je sudjelovala u mojoj školskoj svakodnevici, i to kad je naš razred išao na izlet u Karlovac. Učiteljica je zamolila dvoje ili troje roditelja da se priključe kao pratnja. Išli smo, sjećam se, radničkim vlakom. Nakon dvadesetak minuta truckave vožnje kompozicija se zaustavila na ulazu u željezničku stanicu. Kondukter je žurno prošao kroz zadimljene i zagušljive vagone vičući da vlak do daljnjega neće nastaviti put jer se snima film. I doista, mnoštvo ljudi muvalo se oko željezničkog mosta. Učiteljica je rekla da ćemo sići niz nasip i potom krenuti prema središtu grada. No, nama se nije nikamo išlo. Htjeli smo vidjeti kako se snima film. Jedna mama iz pratnje objasnila je da rade nekakvi povijesni spektakl. Glumice su nosile duge haljine i velike šešire, a glumci tamna odijela i polucilindre. Govorilo se talijanski. Redatelj je imao tamne naočale i stalno se ljutio tako da je dvoje glumaca, koji su očito igrali ljubavnike, u beskraj ponavljalo jednu te istu scenu: on se okreće i odlazi, a ona trenutak čeka i onda potrči za njim po tračnicama željezničkog mosta mašući bijelim rupčićem i vičući: – Scrivi! Scrivi! Učiteljica i roditelji iz pratnje zacijelo bi dugo zadivljeno gledali taj filmski rastanak da nam to nakon nekog vremena nije dosadilo i počeli smo žamoriti. Neki su se đaci žalili da su gladni, drugi su bili žedni, trećima je smetalo sunce. Mamu je dosta brinulo to što će biti sa mnom nakon završene osnovne škole. Ponekad smo o mom budućem zanimanju oprezno razgovarale i dalo se naslutiti da me nekako vidi kao umjetnicu. Ali nije bilo jasno kakvu. Njen nećak Miroslav Šutej tih je ranih 60-ih imao prvu samostalnu izložbu u Studentskom centru u Zagrebu. Kritika se vrlo pohvalno izrazila o njegovim radovima, na što se mama u dnevni-


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ku nadovezala zapisom da se oduvijek divila njegovom daru. Umjetnik nije samo čovjek koji drukčije doživljuje stvarnost. On je ponajprije kreator svijeta u kojemu živimo. No, nemaju svi ljudi osjećaj za ono što vrijedi, za ljepotu i sklad, pa se sjetila prvih poratnih godina kad je Miro bojao oronule drvarnice u radničkom naselju Inzl u želji da sivim i često trulim daskama udahne novi život i smisao. No susjedi su se ljutili prijeteći da će mladoga umjetnika prijaviti učitelju. To su packarije, govorili su, rugoba, užas! Te mrlje ništa ne predstavljaju! Mama je pak bila svjesna da su umjetnici nerazumljivi širokim narodnim masama i da tu ljutnju ne treba shvatiti ozbiljno. Osim toga, ti ljudi nisu dovoljno obrazovani, a rade puno i teško, i nemaju vremena za kulturno uzdizanje. Umjetnici su sasvim drugi svijet, oni vide ono što većina ne vidi ili se boji vidjeti. Stoga je za mamu Mirina izložba u Zagrebu dokaz da produhovljeni i obrazovani ljudi znaju što je umjetnost i da cijene prave majstore. Ljudi s dugoreškog Inzla sigurno nisu puno toga vidjeli u životu pa se agresijom brane od nepoznatih im stvari. Slikari tobožnje packanje ne osjećaju kao dokolicu ili hir, nego ga zdušno brane kao jedan od mogućih izraza. Mama je između dvije dnevničke stranice umetnula anketu izrezanu iz jednog ozbiljnog tjednika i obrubila je crvenom olovkom. Tu je pisalo: Peđa Milosavljević: Ne vidim razliku između apstraktne i figurativne umjetnosti. Ako slikar ima što reći, može se izraziti na oba načina. Zlatko Prica: Moja vlastita iskustva u proučavanju likovnih pojava u svjetskim razmjerima, sumirajući dostignuća u velikim vremenskim rasponima, udaljuju me od uskogrudnih i brzopletih kategorizacija kojima se nastoji školnički srediti sve u dvije kutije: apstraktno – neapstraktno. Ferdinand Kulmer: Slikam apstraktno zato što me drugačije slikati ne veseli. Josip Vaništa: Treba li ponoviti da slikarstvo nije nikad bilo pitanje figuracije i apstrakcije? Mamino je lice sjajilo posebnom radošću kad bi se govorilo o umjetnicima. Neki univerzalni simbol stvaraoca za nju je bio Ivan Goran Kovačić, pjesnik koji je polazio gimnaziju u Karlovcu. Često je pričala kako je taj veliki duh živio kao podstanar kod školskog podvornika u trošnoj prizemnici. Tu je uz treperavo svjetlo do dugo u noć prevodio stihove Lorda Byrona i onda ih slao djevojci u koju je bio zaljubljen. Bila su to svojevrsna ljubavna pisma puna tajnih signala:

17


18

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

Gle, ide lijepa kao noć kraja Zvjezdanog neba, vedrih klima, Sve najljepše od mraka i sjaja U liku svom i oku ima...

A ta djevojka bila je mamina kolegica s posla. No, to je tema za neki drugi žanr, rekla je jednom mama, a zapravo se radilo o tome da su se posvađale oko neke beznačajne stvari i da tu ženu ne želi više spominjati. Ponekad sam bila sigurna da mama ispisuje stranice bloka s crvenim koricama zato što osjeća prazninu oko sebe. Neku odsutnost duhova na koje je jednom davno računala. Možda se to najbolje vidjelo u odnosu prema literaturi. Mama je, naime, puno čitala. U mjesnoj knjižnici posuđivala je njemačke klasike, Thomasa Manna ponajviše, i onda u svoj blok upisivala dojmove. Jednom ju je, sjećam se, na ulici zaustavio neki mladić i molio da mu posudi „onu teku“, kako je rekao, u koju bilježi sadržaje književnih djela, jer nema vremena čitati lektiru. Išao je u večernju školu i želio je što prije doći do svjedodžbe. Mama se zgranula: pa to nije teka, to je život, to su snovi! Druge teke osim bloka s crvenim koricama nije imala, dakle taj neodgovorni tip htio joj je izmaknuti veliki životni oslonac. Ne samo da su na stranicama dnevnika objašnjeni mnogi događaji iz prošlosti, nego su i iscrtani glavni pravci budućnosti. Čak i kad to ne bi bilo tako, nije mogla zamisliti da jednome gotovanu otkrije svoju omiljenu igru s književnim djelima. Mama nije, kako je dečko mislio, suhoparno prepričavala fabule, nego je junake poznatih romana, kao na primjer Buddenbrookovi, gledala kao članove vlastite obitelji odnosno svoje je sestre i braću zvala Gotthold, Christian i Gerda prema likovima Mannove literarne obitelji. Svojega brata Tonija nazvala je Tonio Kröger i opisala ga kao senzibilnog umjetnika koji je maštao o karijeri glumca. Toni je napamet znao dijaloge iz najpoznatijih holivudskih filmova pa je tako, kad ga nitko nije gledao, oživljavao antologijske scene iz Crnog labuda, gdje je figurirao kao kapetan Jamie Waring, a partnerica mu je bila Maureen O’Hara. U filmu je Jamiea igrao Tyrone Power, inače poznat kao jedan od najboljih mačevalaca Hollywooda. Toni nije imao pravi mač, nego je koristio dršku od stare metle. Pokrete je vježbao mlateći grmove kopriva uz prašnjavu cestu i udarajući otrovne gljive čiji su se bijeli klobuci sočno rasprskavali u zraku. Pritom je ispuštao i krikove nalik glasanju pobješnjele vrane. Kad bi pak ostao sam u sobi s velikim zrcalom na vratima ormara, glumio je šerifa koji se hrabro suprotstavlja bandi ubojica. Točno u podne. – Moram se vratiti, Amy! – Zašto? – Ovo je ludo. Nisam dobio nikakvo oružje.


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Onda idemo dalje. – Ne! On je šerif Will Kane, a osoba s kojom razgovara njegova je žena Amy. Will Kane na filmu je Gary Cooper, a Amy – Grace Kelly, buduća monegaška princeza. U stvarnosti čuvar zakona je Toni, usamljeni tragač za zvijezdom koju je na kraju priče negdje odbacio slavni Cooper. Rijeka Mrežnica u ljetnim je mjesecima bila poprište filma Bal na vodi. Toni se po cijele dane praćakao s djevojkama nalik na Esther Williams. Rijeka je pružala savršen okvir za raskošni spektakl tako da je Toni, zahvaljujući neobuzdanoj mašti, živio u bezbroj dimenzija. Nakon malog eseja o svojim Buddenbrookovima, mama je navela citat iz istoimenog romana Thomasa Manna. Ide ovako: „Stala je tu kao pobjednica u pravednom boju koji je vodila cijelog života boreći se protiv svoga školničkog razuma.“ Ovo se odnosi na Sesemi Weichbrodt. Što je time htjela reći – ne znam. Posebnu nakupinu bilježaka u dnevniku predstavljaju događaji o kojima je mama čitala u ilustriranim revijama. Zainteresirala ju je, primjerice, Sirimavo Bandaranaike, prva žena na premijerskom položaju u svijetu. U opširnoj reportaži o cejlonskoj političarki mama je pročitala da je gospođa Bandaranaike nakon smrti svojega supruga, premijera, osjetila poriv za nastavkom njegova djela, a to je modernizacija zaostale i duboko podijeljene zemlje. Ovu odvažnu ženu, iako je imala troje djece, politika nije odvlačila od obitelji. Baš naprotiv. Politika je privlačila njenu djecu i rođake. Dvije kćeri i sina premijerka „zemlje čaja“ polako ali temeljito upoznavala je s umijećem mogućeg i situacijom da jednoga dana oni zasjednu na njeno mjesto. Da nastave modernizirati zemlju i izgrađivati bolje društvo. Na visokoj dužnosti našao se i premijerkin brat. Mami je ta političarka bila simpatična i stoga što je sličila njenoj najmlađoj sestri Darinki. Darinka je živjela u Bosni i voljela je sanjariti o službi u dalekim krajevima. Cejlon, odnosno Šri Lanka, kako se danas zove ova otočna država u južnoj Aziji, sjajno je mjesto za uživanje u egzotičnoj prirodi i napitcima koji suptilne duše odnose u neslućene visine, u beskrajna carstva. U Bosni se opuštala uz kavu, a na Cejlonu bi se prepuštala omamljujućem crnom čaju s dodatkom ribiza. Slučaj afričkog borca za slobodu Patricea Lumumbe mami se činio vrlo inspirativan, ali i tužan. Taj pripadnik plemena Batetele radio je isprva kao poštanski službenik i svojim je marljivim i savjesnim radom na kraju dogurao do premijera Republike Kongo. Lumumba je mamu po tragičnoj sudbini podsjećao na čovjeka koji je kao podstanar živio u kući preko puta naše zgrade. Bio je to tih i miran mladić, podrijetlom iz Like, zaposlen u Pamučnoj industriji kao zidar. Danju je miješao mort i raznosio ga po gradilištu, a navečer je išao u školu i sanjao o boljem životu. Na

19


20

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

kraju je završio i fakultet te postao inženjer građevine. Mama se dugo nadala da će se mladi susjed oženiti kćeri jedinicom gospođe Tilde. Bili su savršen par: ona učiteljica, on inženjer. Kad bi zagrljeni prolazili večernjim korzom, ljudi su se okretali za njima sa smiješkom. Međutim, u jednom trenutku njihova se veza neobjašnjivo raspala: mladić je otišao u Njemačku, a djevojka se udala za svoga kolegu učitelja. Pričalo se da je mladića u Münchenu ubio neki razbojnik. Johna pak Kennedyja, koji je upravo postao američki predsjednik, mama je doživljavala kao filmsku zvijezdu, a ne kao ozbiljnog državnika. Čovjek je uvijek bio nasmijan i duboko uronjen u stvarnost. Nikoga se i ničega nije bojao, iako se u vrijeme njegova mandata dosta zveckalo oružjem. Kolega mu s druge strane barikade, Nikita Hruščov, stalno se hvalio uspjesima sovjetske teške industrije, osvajanjima svemira i uzornom poljoprivredom, a on, John Kennedy, vozio se u limuzini zajedno sa svojom lijepom ženom Jacqueline i mahao oduševljenim fanovima baš kao Burt Lancaster ustreptaloj publici u jednom od svojih najpoznatijih filmova. U maminom je dnevniku bilo i reklama. Bili su to kratki opisi nekih proizvoda u trgovinama, koji su djelovali kao odgovori na neka vrlo obična pitanja. Recimo, Varteks odijela: široki asortiman Varteksove konfekcije zadovoljit će i vaš ukus. Za novi uređaj Pionir Radioindustrije Zagreb ili, skraćeno, RIZ, pisalo je da je prvi radioprijemnik u nas koji je izrađen sa štampanim krugovima. Imao je kratki i srednji val i magično oko. Mama sad više nije imala vremena isprobavati recepte fine kuhinje, a i teta Tilda je nekako ušutjela u Rijeci pa su u notesu crvenih korica počele izranjati poruke proizvođača instant hrane kao, primjerice, naslov Argo special i podnaslov „govedska juha sa mesom u obliku riža“. I objašnjenje: to nije obična juha, to je nešto sasvim drugo. No nismo jeli industrijsku hranu. Bila je to samo mala antologija promidžbenih poruka iz doba socijalizma. Kad je mama nakon završenog Ekonomskog fakulteta postala direktorica velikog uslužnog centra, već sam se našla u višim razredima osnovne škole i počela naveliko pomagati u kućanstvu. Najviše me veselilo ići u kupovinu i na povratku zastati kraj novinskog kioska. Bila je to neugledna kućica koju je jednostavno trebalo maknuti iz središta mjesta. Prozirni lak s letvica odavno se oljuštio i čovjek bi izdaleka pomislio da je donja polovica objekta premazana srebrnom bojom za dimnjake, i to lošom. Gornja polovica bila je u staklu i tamo su bile načičkane filmske, glazbene i sportske revije. Na svakoj od njih neko poznato lice. Mick Jagger, Slaven Zambata, Alain Delon, Nuša Marović, George Best, Arsen Dedić, Twiggy. Svi nasmijani i zagledani u točku koja krije nešto jako privlačno. Srećom pak je vrijeme obilovalo celebrityjima te su prodavačice svaki dan postavljale nova lica u svoj skromni izlog. Čak nije bilo mjesta za sve slavne ljude vrijedne naše pozornosti i ljubavi. U toj fascinaciji skromnim kioskom i njegovim glamuroznim stanovnicima nisam niti primijetila da


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

je tati stigao Fićo, mali obiteljski auto bijele boje, s kromiranim letvicama i dvojim vratima koja su se otvarala prema naprijed. Službeno je to bila Zastava 750. Auto sad više i nije bio neka senzacija. Naši susjedi odavno su nabavili veće i bolje automobile, Fiat 1300, Ford Taunus i Škodu 1000 MB, no tata je govorio da Fiću ne bi mijenjao ni za kakva skupa kola. Mama u svome dnevniku uopće nije registrirala auto koji smo čekali godinu dana. Da, točno godinu dana je prošlo otkako je tata uplatio milijun dinara nekom poduzeću koje je prodavalo vozila kragujevačke tvornice Crvena zastava. Možda je to predugo čekanje stvorilo učinak suprotan onome što ga je proizveo televizor. U našoj smo ulici, naime, prvi nabavili televizor: bio je to glomazni aparat marke Rudi Čajavec, crno-bijeli, naravno. Susjedi su k nama dolazili gledati prijenose popularnih festivala zabavne glazbe, onog u Sanremu, recimo, u Opatiji, Splitu ili Zagrebu, za što smo morali posebno urediti malu sobu kako bi svi zainteresirani mogli pratiti nastupe pjevača. Za improvizirano gledalište nismo imali dovoljno stolaca pa smo pred televizor namjestili klupu iz dvorišta. Srećom, televizijski je program počinjao kasno poslije podne i nije trajao dulje od četiri-pet sati, tako da nam nije bilo teško puštati susjede da uživaju u čudu moderne tehnike. Ubrzo su, uostalom, ljudi oko nas počeli nabavljati televizore i publika se prorijedila. Nakon godinu ili dvije klupu smo vratili u dvorište. A auto? Auto je jednostavno došao prekasno, dakle, u krivo vrijeme ili uopće nije trebao doći. Na pokusnu vožnju do prvog sela, a to je nekih pet kilometara od Duge Rese, roditelji su išli sami. Tata je vozio polako i bojažljivo. Do cilja je triput stao i izašao provjeriti podnose li gume cestu s puno rupa i rade li žmigavci, a za vrijeme vožnje neprestano je ispitivao mamu čuju li se sumnjivi šumovi u motoru ili to lupa čep od Cockte koji je pao pod sjedalo. Premda promet nije bio gust, ljutili su ga razni sudionici: zaprežna kola, na primjer, koja bi se stvorila na cesti baš u trenutku kad bi neko vozilo nailazilo iz suprotnog smjera, tako da ih nije mogao pretjecati. Kamioni su ga užasavali, mislio je da zauzimaju cijelu cestu i da se neće moći mimoići. Za vozače koji su sjedili za upravljačem boljeg automobila govorio je da luduju i da će jednoga dana tako glavu izgubiti. Nakon te probne vožnje mama je rekla da nema volje ići u auto-školu. K vragu i auto! Dnevničke listove na kojima je trebala pisati o našem prvom autu mama je ispunila osvrtom na putopisne reportaže iz svojeg omiljenog tjednika. Jedna je imala naslov Siromasi u zemlji bogatstva: Kongo i otkrivala je kako se u srcu afričkog kontinenta, obuhvaćena porječjem Konga, smjestila država poznata po nevjerojatnom prirodnom bogatstvu. Čega li sve nema na tom području! Mahagonij, kobalt, bakar, uran, zlato... i tko bi sve nabrojio! Međutim, stanovnici od toga nisu imali znatnije koristi. To prirodno bogatstvo, osobito rude, eksploatirali su stranci, koji su imali i trideset puta veće plaće od domaćih ljudi. Stoga su u Kongu stalno izbijali sukobi sa

21


22

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

stranim osvajačima. Mama je suosjećala s ugroženim Kongoancima i mislila je da se ta nepravda može ispraviti intervencijom neke svjetske velesile. Amerike ili Sovjetskog Saveza. Smislila je rješenja i za druge probleme, ali notes s crvenim koricama neprimjetno je došao svome kraju. Više nije bilo listova gdje bi mogla pisati o svijetu koji je okružuje. Rekla je da će u novu teku, ako je ikada nabavi, bilježiti samo šifre, tako da budući čitatelji neće nalaziti sličnosti s konkretnim ljudima u konkretnom vremenu. Sve će izgledati, tvrdila je, kao da se neka tajanstvena svijest igra sama sa sobom i pritom beskrajno uživa. No, već sutradan nabavila je novi blok za pisanje, vrlo sličan onome koji je ispunila. I nastavila je reportažni niz. Pariz. Pariz? Da, Pariz! Sigurno se sjetila jednog svog stidljivog simpatizera koji joj je slao stihove francuskog pjesnika Préverta... Pariz je sasvim mali i u tome je njegova prava veličina Svi se tu sreću čak i planine U reviji se puno govorilo o Sorbonni, jednom od najstarijih sveučilišta u Europi, i slavnoj kavani na uglu St. Michel i bulevara St. Germain. To je mjesto u kojemu su se okupljali intelektualci i umjetnici, Juliette Gréco, Jean-Paul Sartre i drugi. Sad se tamo, veli autor teksta, zadržavaju studenti i bitnici. U dnevniku je mjesto našao i Divlji Zapad sa svojim legendama Wyattom Earpom, Benom Thompsonom, Billyjem the Kidom i braćom Dalton. Pravi kauboji odnosno kravari imali su težak život. Jašući dobre konje, jeli su samo neukusni goveđi paprikaš i grah te pili crnu kavu. Kad bi došli u grad, prvo bi navalili na viski. U neke putopisima ispunjene listove dnevnika mama je umetnula razglednice koje su joj poslali razni ljudi. Pariz: puno pozdrava od susjeda Drage. Budimpešta: cijenjena drugarice Zora, žao nam je što niste s nama na izletu u prekrasnom gradu na Dunavu. Prag: draga sestrice, sinoć sam stigao i moram priznati da mi se grad jako sviđa. Podsjeća me na Zagreb moje mladosti. Venecija: draga teta, s velikim veseljem javljam ti da mi je otvorena izložba slika u simpatičnoj galeriji na keju. London: zahvaljujući nagradnom putovanju u glavni grad Velike Britanije, vidio sam i ovo čudo: postrojavanje garde ispred kraljevske palače. A još stotine slika svjetskih gradova i mjesta nalazilo se u dvjema kutijama za cipele s oznakom Razglednice. Mami su one predstavljale odškrinuti prozor u svijet. Ona, naime, nikad nije bila u inozemstvu. Nikad nije tražila putovnicu. Nije bila čak niti u Trstu, talijanskom pograničnom gradu koji je za naše ljude predstavljao prvi dodir sa Zapadom. Tamo se kupovala roba koje nije bilo u našim dućanima ili koja je bila jeftinija. Kupovalo se zapravo sve: riža, kava, Coca Cola, tra-


Irena LUKŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

perice, deterdžent, tenisice, sunčane naočale. Da, čudno je što mama nikad nije bila u inozemstvu jer je govorila francuski i njemački, a i voljela je upoznavati nove ljude. Poznanstva je sklapala posvuda: na poslu, u vlaku, u trgovini. Jednom je, vraćajući se s nekog seminara u Zagrebu, upoznala čovjeka koji ju je portretirao olovkom i to prilično vješto. Crtež je uokvirila i stavila na vidno mjesto u dnevnoj sobi. Nije to bio izraz neke taštine, mislim, nego najprije želje da sa zida ukloni reprodukcije koje je baka darovala njoj i tati prilikom useljenja u novi stan. Jedna je slika bio Bakanal Celestina Medovića, vrlo čudan prizor prežderavanja s puno dima na tamnoj pozadini, koji me podsjećao na prvi ili drugi razred osnovne škole kad sam izostala s nastave zbog ospica. Gledala sam, sjećam se, u tu reprodukciju i razmišljala kako je bolest zapravo raspoloženje, igra loše odabranih boja i latentna isključenost iz vanjskoga svijeta. Bakanal mi je bio projekcija bolesti. I zato sam svaki put, kad bih uhvatila neku prehladu ili glavobolju, podsvjesno mrzila bakin dar na zidu. Mami Medovićeva slika možda nije simbolizirala bolest, ali nešto neugodno sigurno jest. Jer ju je s prevelikom radošću odnijela u podrum, među stvari koje je šteta baciti, ali i nemoguće ostaviti na udaru pogleda. Što bi rekao vojvoda Draško iz Njegoševa Gorskog vijenca, „Nema toga ko s’ ne boji čega, da ničega, kano svoga hlada.“ Mama je u svoj blok s crvenim koricama unijela samo dva putopisa odnosno kvaziputopisa. Jedan zapis govorio je o vožnji biciklom do Karlovca, a drugi o sindikalnom izletu na Petrovu goru. U Karlovac je išla jednog sunčanog dana s kolegicom Zlatom koja je imala ljubavnika krojača. Zlata je upravo dobila novi bicikl, specijalku, od muža koji je vjerovao da mu žena bicikliranjem do Karlovca i natrag želi smršavjeti. No ona uopće nije bila debela. Mama je tu predstavljala paravan. Obje su radile dosadan posao u Komunalnoj banci i odlazak biciklom u Karlovac trebao je biti neka vrsta razonode. Duga Resa u to vrijeme nije pružala neke značajnije mogućnosti zabave. Čovjek je mogao svratiti na partiju šaha u Društvo inženjera i tehničara, posuditi knjige u skromnoj knjižnici ili večer provesti u kinu. A ljubovanje sa šnajderom koji je neodoljivo podsjećao na Clarka Gablea bilo je nešto uistinu posebno. Mama je pisala kako su Zlata i ona zajedno stigle do glavne autobusne stanice i onda nastavile svaka svojim putem: kolegica na obalu Kupe, u neuredan krojačev stan, a mama u obilazak dućana u glavnoj ulici: Peko, Standard konfekcija, Obrtnička zadruga, Borovo, Narodne novine, Partizan. Kad se više nije imalo što gledati, otišla je u park, sjela na klupu i čitala knjigu koju je donijela u plastičnoj vrećici. Krojačevo ime nije se spominjalo u bilješci. Također nije otkrivala je li se u dućanima čije je izloge gledala možda zainteresirala za neki izložak. Napisala je da im je od autobusne stanice u Karlovcu do željezničkog prijelaza u Dugoj Resi trebalo četrdeset minuta. Stigle bi, veli, puno brže da je cesta na cijeloj dionici asfaltirana: ovako su morale silaziti na dvama teškim usponima i gurati bicikl po oštećenim kamenim

23


24

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Irena LUKŠIĆ

kockama. Na kraju zapisa mama je dodala da mi je kupila japanke. Te japanke su bile fenomenalne: meke i udobne, mislim da nikad nisam imala tako dobru i dugovječnu obuću. Zgodu o privlačnom krojaču saznala sam kasnije, i to slučajno, kad se Zlata s obitelji preselila u Karlovac. Netko iz susjedstva bio je kod nas na kavi i priča se u jednom trenutku dotakla krojača: kao, nedavno je umro i mnoge poznate žene vratile su se u zagrljaj svojih muževa. A neke su se prekasno preselile u Karlovac. Zlata! U novom poglavlju o putovanjima mama se prisjetila kako je prije rata sa sestrom i nećakom Miroslavom išla pješice u Karlovac. Trebalo im je dva i pol sata da stignu do centra. Doduše, na pola puta bi stali i malo se odmorili u hladu, jer ipak se radi o udaljenosti od deset kilometara. Bila su to dobra stara vremena kad ništa nije bilo teško! Dalje je išao zapis o izletu na Petrovu goru, kratak, škrt i naprasno prekinut. Kao da ga je netko cenzurirao. U igri je, koliko se sjećam, bio plan da se nekoga zaposli u općini pa je nakon razgledavanja partizanske bolnice u motelu Muljava priređena gozba s ličkim specijalitetima. Mlada janjetina, debeli krumpir ispod peke i tako dalje. Pjevale su se borbene pjesme i plesala narodna kola. Lokalni političar koji je bio ključan u pothvatu pio je rakiju i obećavao brda i doline. Tata je također dosta popio i na povratku je glasno, preglasno, pričao o mladosti koju je proveo na Selskoj cesti u Zagrebu. U kući se tih međuratnih godina govorilo češki, jer djed i baka nisu znali hrvatski. Tata je kolegama sindikalcima vatreno opisivao zabave u plesnoj školi u staroj Streljani, navodeći imena djevojaka koje su imale najviše uspjeha kod mladića. Potom se osvrnuo na svoju sestru Mariju koja je učila hrvatski iz ljubavnih pisama. A pisma joj je svakodnevno slao dečko, student Trgovačke akademije, rodom iz Bjelovara. On pak i mlađi brat Ivica voljeli su i kazalište. Neke komedije poput Kako se osvajaju žene gledali su četiri ili pet puta. Ivica je krišom slao cvijeće glumici Veri Misiti i... i... na ovome se mjestu tekst prekida. Netko je istrgnuo list iz bloka! Tko zna što je tu pisalo! Vjerojatno nešto nezgodno i kompromitirajuće. Kako mama nije stavljala datume na svoja bilježenja, moguće je da je do novog zapisa došlo nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci kasnije. Šteta. Ovako ne znam je li se osoba zbog koje je organiziran izlet na kraju uspjela zaposliti. A ne znam niti o kome je riječ. Možda je to netko tko živi u blizini i gleda me. Možda i ne živi blizu nego na posao dolazi autobusom i kad me spazi podrugljivo se nasmiješi a da ja to niti ne slutim. A možda tog ili tu uopće ne poznajem pa priča na kraju nema nikakvu težinu. Zapravo, osjetila sam veliko olakšanje zbog nesretnog nedostajućeg lista! (Ulomak iz romana.)


Slavko JENDRIČKO, Sisak

KRITIKA ZA 1 DAN

ODVRATNO LICE POBJEDNIKA Okrvavljen pijanstvom glazbu iznutrica slušao sam površno nimalo ushićen kao ni jutarnjim selektivnim grizodušjem nisu tome bili krivi oni s kojima sam se ponekad u nuždi pokušavao poistovjetiti poradi tričave selekcije u orkestru svagdanjem Ovoga časa brijući svoje odvratno lice u ogledalu

25


26

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

ako će to biti doista zaslužena verbalna žrtva za svu vašu neobranjenu djecu zatočit ću sebe u napuštene duboke rudnike dojmljivije od gladi utrobe izmiren s braćom s kojom sam ratovao pobjedniku nije mjesto pod suncem nego u izmaštanoj crnoj slavujevoj galaksiji sna.

U SLAVU SEBI NEOSTVARENOM GITARISTU Da sam nekom posve nedokučivom greškom evolucijskom, reinkarnacijskom pjesnički zaumnom bio identični John Petrucci Angle poslije svake svirke zubima bih usitnio sve pregrijane žice gitare posijavši sjemenje zvukova u besmrtni sluh galaksije kao one pradavne lipanjske noći poput Kristine raznježen na zadnjem sjedalu automobila.


Slavko JENDRIČKO

PRIZVANA TEA BENČIĆ RIMAY Ponovno te uvodim u životopis govora krvi osluškujući kako se presipamo u protočnim nutrinama žila iz pogrešnog u grešni psalam opet osjećajući žestinu žara cigareta na našim polemičkim usnicama niz koje se slijevaju demonski tirani umjetnosti izazivajući grčeve u našima želucima u njima nezasitni tamni oltari ostaju bez odgovora na molitvena pitanja o biti međusobnog ne proždiranja poticanja na napad tjerajući suvišne banalne suze na oči u njihovoj vodi ionako nitko neće biti kršten osim naših zahrđalih osmijeha čija se os pomakla promijenivši nam polja gravitacije.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

27


28

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

SISCIA JAZZ CLUB Nekoć je u toj kući bila ilegalna točionica alkohola onda ju je neočekivano okupirala mliječna staza odmah po silasku u podrum zvuci ugodom zasjenjuju razum opuštam se u manjinskoj tamnoj tvari nevidljiv osjećam nagriza me snažno emisija svijetlih dugih ženskih nogu kao da su jedina osjetilna moćna sila u podrumskoj galaksiji nakon protjerivanja pijanaca i štakora.

Slavko JENDRIČKO


Slavko JENDRIČKO

MATERINSKI PORIV Ima li majka još uvijek onako zatvorene oči kao onog dana kada sam zakasnio panično žureći u bolnicu što je uistinu emocija svemirskoj medicini na odjelu psihijatrije gdje ležim zavezan za krevet pitam to nimalo zbunjene liječnike hipotetski na isti dan kada su i oni možda zakasnili materama a sada profesionalno izbjegavaju pomisliti na istu nam skrivenu želju u strahu da sa mnom ne dožive povratak na njihova topla koljena na kojima bi postvareno cmizdrili kao u djetinjstvu a možda se ipak tog dana koji se ponavlja materinski poriv zatočen samo u mojoj podsvijesti na ženskim licima rasplače bez suza.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

29


30

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

NA TI SA ZLODUSIMA Samo su zlodusi besmrtni Poput mirisa cvjetova U tamnim prašumama Neopipljivi privlače Na podmukli banket Besplatnim ulaznicama S dobro sročenima rečenicama Koje se guše u vlastitoj milosti Rodbinski tako bliske Klasičnoj promidžbi U inat pravilnu kruženju Nebeskih tijela One vješto svoj teret Violinskim plačem Usidre na naša pleća Udvarajući se uporno Beskraju naivnih Nemam potrebe isticati srodstvo s njima Vješto baratajući izlascima zalascima sunca Pomrčinom kada to nebo najmanje očekuje.

Slavko JENDRIČKO


Slavko JENDRIČKO

ZDRAVA ZALJUBLJENOST

Tom ljetu pripada posebno mjesto u mom životopisu bio sam zdravo zaljubljen usprkos tome što su beskrajna polja žita bila tamna kao i svih godina prije i poslije u kojima su na ponižene ljude padale potopne kiše s utvarama poput krupnog leda Bez tog ljeta nesumnjivo osjećajno hendikepiranom duša bi možda bila unekoliko invalidna ne bi bila pogonsko gorivo nego sidro pristran uvijek bih je u intervalima davio kapuljačom kada bih nespretno otklizao u društvo nekog lijepog lica sportski istiskivati radosne kapljice znoja čisteći se kao šuma olujom od suharaka.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

31


32

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

USAVRŠAVANJE SUŽANJSTAVA

Nasumično tumarajući svemirom Od zametnutih do neotkrivenih planeta Susreo bih na tren neoljuđene anđele Koji bi se odmah začahurili u šutnju Bez mirisa i okusa njihov je izmet Ništa ti dragocjeno ne donosim na poklon Prizemljujući se poput diska na ljetnu terasu Osim prašine na licu koju sam mogao Nakupiti s devama i beduinima u pustinji Brišući je s krpom za pranje podova Do sita sam se najeo odsustva bliskosti Sada se mogu prehranjivati katranom Počevši od urlanja jutarnje budilice Nitko me neće zamijetiti u svijetu Usavršavanja nevidljivosti sužanjstava.

Slavko JENDRIČKO


Slavko JENDRIČKO

METAFORA ZEMLJE

Hoćeš li me odbaciti kao strpljiva životinja svoju mladunčad u pravo vrijeme po intuitivnim mjerilima koja su jača od sebičnosti srca i svih umilnih uspavanki žubora potoka koji spasonosno osvjetljava šumu u noćima prijetećih urlika koji su pogubni kao i zamke od čelične žice mužjače, ako ženu doživiš poput mene i kao metaforu Zemlje osjetit ćeš snažnu svilenu nit vezanu oko vrata čavle u grlu seks koji pregrijava živce spaljujući biljni otrov u ustima.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

33


34

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MASOVNA GROBNICA

Nervozna djevojka pije treću kavu Neupitno nezadovoljna Zbog kašnjenja menstruacije A sve zbog one kretenčine Kojem je podlegla pozirajući U njegovom zapuštenom ateljeu Ni kao model nije se osjećala dobro Naslonjena na stol munjevito Sijeva pogledima po nedužnim gostima koji su većinom pripiti muškarci Zapravo do danas ona je bila sretnije biće od svih nas koje je s godinama poprilično oštetio alkohol Dok se ona trudila sjajno izgledati Živeći svoju vječnu zadaću Briljiranja u životu bez mučnih sjećanja I onda se prokleta kuglica zaustavila Na točki prolaznog gubitka Naučivši ponešto o generalima Koji su gubili poneke važne bitke Nimalo joj ne iskazujem sućut kada god osjetim da mene pogledom najsnažnije opeče u masovnoj grobnici.

Slavko JENDRIČKO


Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

STRIJELJANJE REVOLUCIONARA

Napisao je u dnevniku Smaknut će me pred osvit Brzim će mecima preduhitriti Posljednje zrake sunca Koje od presude čuvam u ustima Odavno neopranim zubima Kada god začujem škljocanje Ključeva u bravi kojima prethodi Hladnokrvno čuvarevo tapkanje A ja poput demijurga osluškujem Svoj davni izbor kao nimalo pusti slučaj Prstima mrveći skupljam mrvice kruha Koje bacam pticama kroz rešetke Tako im zahvaljujem kao jedinoj Vezi s vanjskim svijetom Prekasno zaključujem Bile su mi više od toga Imale su dušu premda nemam vremena Pouzdano shvatiti kako sam mogao Prekasno tako nešto pomisliti i napisati Nisam od te vrste revolucionara Ni jednom čekajući smaknuće nisam pogledao u nebo.

35


36

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

PARALELNI ŽIVOTI

Imao je svega tridesetak godina Kada je u svojim opsežnim pjesmama Pisao o svom strahu od jutarnjeg izlaska Iz hotela pa sve do povratka na noćenje Ničim nije objašnjavao uzroke svoje nelagode Uspijevao je obići sve muzeje galerije i operu Usprkos tim nedostacima kritika je hvalila Njegovu dosjetljivost i tematsku smjelost pisanja Premda je u pjesmama nedostajalo baš sve Čega se ljudi u svakodnevnom životu S razlogom boje zdravi i nimalo sujevjerni Vršnjak poetički već klasičan vješto je izbjegavao Natruhe avangardističkih egzibicionizama: Kiša je bila doslovce kiša asfalt crn kakav već jest Nikada nije ni ovlaš spominjao Bolest kao slutnju ili bol koja njega ili bilo koga razara Čitajući knjigu pozorno svako malo postavljao sam sebi Dakako suvišno pitanje otkud između nas nesporazum Tih godina svakog jutra spontano izlazeći na ulicu Nisam osjećao nikakve simptome ugroza Naprotiv koračao sam možda malo i presmiono Nakon toliko desetljeća ponavljam drukčije sebi pitanje Sanjaju li moji snovi neovisno o meni svoje snove.


Slavko JENDRIČKO

SAMOOPTUŽBA

Nezadovoljan prosvjećenjem koje sam noćas uživao u snu suočen sa stvarnošću iz koje zakoračivši na ulicu ne mogu izaći u svojoj buntovničkoj maniri upitao sam čiji je ovo grad nisam zapravo bio ni svjestan svog zvjerskog glasa od kojeg su s obrva plahih prolaznica popadala mlada gnijezda sjenica premda plahovite poput sitnih ptica takve poput mene one bi smjesta trebale prijaviti policiji Gledam ih sumnjičavo s ponešto prezira nezadovoljan primjećujući kako se polako smiruju i počinju brižljivo skupljati perje koje vjetar nije odnio Ne mogavši otrpjeti njihovu poniznost razdirući grlo zavapio sam u nebo vi doista niste dorasle ovom svijetu.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

37


38

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

1 NA 1

Ni na kraju malaksalog dana ne uzvisujem utješnost vidljivosti posve se osjećam dobro poluspuštenih kapaka nimalo me ne usplahiruje prizor seksa dvoje mladih na jednoj od klupa na šetnici vjetar pred oluju stišava zvukove večernje molitve noć koja ne isključuje grubosti samo što nije počela sve je izvjesnija maratonska bitka u crnilu kreveta u kojem ću se prvi put sam hrvati sa svim nakupljenim zloćudnostima . sve su one ionako samo moje skupio sam ih nehotice godinama one su moj bogat miraz i u bajci nepostojećoj mladenki.

Slavko JENDRIČKO


Slavko JENDRIČKO

NEPRAVILNI KRUG

Umjetnik podražavajući bljedooke gmizavce njihovim siktanjem uspravljam se poput faraona do samog vrha piramide gore su svi osim mene hladnjikavi ako je to utjeha za uznike kojima služim Nisam izuzet od suđenja sunce je odigralo svoju današnju predstavu pod blagim svjetlom noćne lampe sklupčao sam se u krug na podu poput zmije a sada napokon ohladi, kažem, sebi.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

39


40

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

KRITIKA ZA 1 DAN Pred nekim oslikanim Sisačkom zidom Osjećam se poraženim Mučnom vinjetom Koju imenuju umjetnošću murala A nije ih idejno osmislio Prosječno likovno nadareni klinac Nevještoj mladosti I kada bi mi kakila u zjenice Izmislio bih alibi Za zavarivanje svih šahtova Koji nemaju slobodni izbor Gutaju sukrvicu izmet suze Opuške cigareta mokraću kišnicu Nisam od onih koji bi Olako rušili zidove Njih išarane manje pozorno Gledaju mlađi od mene Lucidno vitalniji sliježući ramenima Neupitno mi poručuju Nitko ne postavlja dijagnozu I ne čini selekciju bolesti grada Murali će se nastaviti Množiti poput nasrtljivih muha Nesnosno plodne nikada Neće izumrijeti Dok je posljednjeg neuglednog zida.

Slavko JENDRIČKO


Slavko JENDRIČKO

REZALICE

Od dugog čekanja zapao sam Na sporednom kolosijeku Teretni vlakovi nemaju prednost Preživio sam rat u polumraku Ne prevozeći pšenicu do mlinova Cijelo vrijeme slušao sam Kotrljanje velikih kamiona Koji su me uspjeli zamijeniti Nikome potreban hrđam I počinjem razmišljati O tamo nekom rezalištu Mogla bi to svakako biti i neka Bolnička dvorana Ispunjena bijelom tišinom za ljude Prije puta na brdašce otpada Sve nas dotrajale i suvišne Na isti način režu oštre rezalice Ne znajući ni jednu Nepotrebnu Filozofsku definiciju Sve one od željeznog doba rade Prostor za zasluženu Nadolazeću sreću budućih naraštaja.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

41


42

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

POBJEDA PAMĆENJA

Ako se baš nikada Pouzdano ne dokaže Da sam neuračunljiv Kako su tvrdili Poneki mrtvi S kojima sam Usputno razgovarao Poput mnogih drugih U toj vrsti natjecanja Ne dobivši zaslužene lovorike One su nam zdravorazumski Po sili zakona oduzete Kada su nam naši najbliži Očevi majke Prerano umrli prijatelji Poslali prva ilegalna pisma S nama uspostavivši komunikaciju Nisu u našu korist intervenirali Ni anđeli činovnici novog poretka Zaboravljajući neumoran rad Metafizički utjelovljenog im pamćenja Koje na kraju svih natjecanja pobjeđuje.

Slavko JENDRIČKO


Stjepan VUKUŠIĆ, Pula

NEBESKA GLAZBA Svemir bježi u svemir u brojni beskraj – bezdani nemir Praznine prazne zv jēžđa love to neki Silen iz daljī zove Raspad atomā sa silom tvari nebesa žari... Života duše duha ni kapi Zagubljen Čovjek u prazno vapi I nebo sve mu sve zvijezde slaze spiralnim krakom nebeske Staze I ne zna da l’ ima svemirskog brata gdje strah ga zima gdje žar ga hvata

43


44

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan VUKUŠIĆ

Ta vasiona žarka i ledna (našem duhu nedogledna) čija – čija je ona?! Oledba òde a bijesna grotla goleme vode kamenja glože Kamo zalutasmo, Bože?! Čemu da jednu od vječnih tema nebeski požar sažge posvema? Hegelov smiso zavičajni za Sunce – Zemlju – Čovjeka svog: savršen sveduh veličajni – pojmovno znanje, tvorba i Bog S peána sferā nebesa zvone umilno bude orkestrione uvis i ušir velika sazba arija rajskih božanska glazba Ljetni suncostaj 2015.


Tomislav KOVAČEVIĆ, Crikvenica

DAN KAO STVOREN ZA KIŠU

Držeći ti ruku preko ramena... Držeći ti ruku preko ramena pokušavam slijediti put koji ukrštavaš s usputnim pozdravljanjem i razgovorima o vremenu i starijoj sestri koja je svojevremeno otišla po kruh i mlijeko a ne javlja se eto već godinama nismo predodređeni za proroke i vjesnike ali po instinktu razlikujemo stvari u pokretu koje nam mogu nauditi svojim višeznačjem i mi ih nastojimo ne izgubiti iz vida dok umnožavamo prostore smijeha kao vlasnici obične kapljice vode razrijeđene preciznim omjerom bolesti i zdravlja konačnu sudbinu platna s otiskom lica i trnove krune oponašamo posuđenim riječima nadzirući istovremeno povrće posađene s lakoćom u rane što je i nas same zaprepastilo prije nego li krenem u izmišljenu prošlost raspoklanjao sam sve što sam imao i rasterećen od boljih dana marno brišem godine naprašene po požutjelim fotografijama iz zbunjenih i burnih sedamdesetih suprostavljajući se pomisli da sam lica supatnika i imena trgova i zalogajnica iz tog vremena nepovratno zagubio ...grad me hrabri u odustajanju naočitim poprsjima otoka prema kojima trajekti i katamarani plove prema redu plovidbe...

45


46

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

U ovu sam se plovidbu upustio... U ovu sam se plovidbu upustio vjerujući podnevnom vjetru i oneređenoj stvarnosti koju trebam povremeno provje(t)ravati mazno mi se nude prevrtljive stranputice dovodeći u pitanje valjanost kušnje i iskustva mirišu otvorene rebrenice kao znak ribe na kardinalskim zastavama mameći pjevom malovječne da zatvore vrata na kamenim kućama i sakriju ključeve ispod kamenica te se zaklone iza grudobrana od suhe trave i ponoćnih tragova u prašini (stvarno mi nije jasno zašto prigodno ne nudim preplanulo vino i mrke rogače prestravljenima) no znam da ću sve učiniti za tebe uzmogneš li kretnjom neopreza razoriti mrko lice krivokletnika u najboljim restoranima u tom trenutku ružni naslonjači glume da su tu sasvim slučajno dok kao obmana djeluje preporuka usrdnog nadkonobara da svakako kušamo specijalitet glavnog kuhara koji je u trenutku nadahnuća stvorio čudo iz dvije jabuke jednog jajeta šake grožđica i malo brašna u dobi smo kad je svaki uzmak pažljivo planiran u ovom danu kao stvorenom za kišu i ima prepoznatljivu boju koja je uvijek mimikrija pobjedničke po šarenim stolnjacima ispred kafića san ispisuje povijest koju zasigurno nećemo naći u udžbenicima za peti razred osnovne škole i drugi razred klasične gimnazije jer ih marno preskaču podplaćeni povjesničari i preplaćeni političari ...nesavršenstvo blagoslova naprosto nudi neoprezno rješenje jezgri drveta na pramcu broda...


Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Sakupljam komadiće ogledala... Sakupljam komadiće ogledala koje je zapamtilo tvoju haljinu prije odlaska u tajnu lažni nas tragovi dovode na prava mjesta dok blistavi oblaci pomlađuju ulje u plodu starodnevne masline mrvi se more o zidine razgrčući nepažnjom prosute riječi zvuci klarineta urezuju brazde u olupine otoka u krik galeba i ljepušnu kosu lavande dok se na prisojima ljeta grči lozje bez predrasuda primam savjete od otrgnutih latica sveprisutnih ivančica i endemske velebitske degenije o korištenju izobilja unutar suhozida sna miruju nabori škrtih riječi ispod očiju javnosti i iza odškrinutih vrata ormara nema upotrebljivih uputa o snalaženju u krajoliku i sve je teže stići posljednji i ostati nenagrađen mravi užurbano vuku vlati trave i odbačene ogriske jabuka kako bi nahranili mnogobrojno potomstvo a cvrčci bezbrižno gude nadolazeću jesen i bezrazložno računaju na poznatu basnu dok crvotočne motike marno zgrću posnu crljenicu predvečerja računajući da će im jutro pjevom ptica izdašno nagraditi uloženi trud ...uzimam lijek razorniji od bolesti dok se lošim prorocima obistinjuju predviđanja...

47


48

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ovo što se nama događa... Ovo što se nama događa već se dogodilo nekom drugom mi samo nismo na vrijeme dobili pismo s jasnim uputama o snalaženju u novonastaloj situaciji improviziramo računajući da će nam se posrećiti i da će svaki naš pokret biti sudbonosan a svaka riječ vrijedna zapisa za generacije koje dolaze kad je vjetar popustio sišli su tumači i nevino naručje vremena oneredili ustaljenim redom banalnih objašnjenja o strpljenju časti tradiciji poniženju i umiranju kao da i mi nemamo jednako nesigurne odgovore na sva postavljena pitanja domišljato svjetlo zmijulji do naših zjenica varajući usput šibicare i mjesečinu na prigradskom prstenu pospanih tračnica koje su se mogle proslaviti da su vodile do nevidljive kože ljubavi kada iščeznu zvijezde oči se ispune nebom kao žedni bunari vodom a vile nas poljube u nezgodna mjesta sakupljajućiu pritom naše zbunjene uzdahe ...u staklene knjige proroci upisuju našu sreću odlažući ih namjerno na rub stola ako padnu (samo ako padnu!) i ne razbiju se mi smo svoje učinili odavde do vječnosti...

Tomislav KOVAČEVIĆ


Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Povlače se tihe rijeke... Povlače se tihe rijeke pred crnom haljinom noći iz vlažnog skrovišta zmijulji ta praznina otvarajući se poput cvijeta poput zagnojene rane obližnjeg kamenoloma jamčeći nam ljepotu straha i povratak zabludjelim riječima poput kiše brišu vjeverice posljednje tragove dana računajući da će se to kad tad pokazati korisnim u kotlu priručnog svemira ključaju neoprezni vjetrovi provlačeći hrapave prste kroz plamene kose dugovječnog drveća sjene kuća zapućuju se u razgaljena prsa jedara i ljubavnika zaobišavši cijuk izbezumljenih šišmiša i sluh ptica pjevica suhi list pada u prolaz između zbunjenih mirisa vrtova i svježe pomuženog mlijeka zacijelivši rasušena rebra potonulim kontinentima dopustivši nam da istrčimo iz ostatka pameti znajući da nam se više ništa lošeg ne može dogoditi ...prašina u očima cvijeta jedini je čvrsti dokaz da sam postupio ispravno dok razgaljenom košuljom dočekujem bezbrižni zvuk metka...

49


50

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zakoni s dobrim i lošim stranama... Zakoni s dobrim i lošim stranama događaju se kao uspomene koje sam namjerno zapamtio u suvišne riječi pokrivene marcipanom unosim prizvuk izvornog nesnalaženja u progonstvu blijedi krajolik bez ostrašćenih tonova u oku lovca i u oku lovine vrijeme nikome ne ide na ruku u raspravu o istini ulazim nimalo svečano unoseći u nju stanovitu pretpostavku izmišljenog šteta što si više bila posvećena stvarnosti a manje skretala pogled prema predvidljivoj pustolovini o kojoj sam svojevremeno izrekao smušeno proročanstvo za koje ne bih volio da se obistini ...noć polaže pravo na poljupce nespretno raspoređene po tvom licu ne tražeći usput moguće sljedbenike...

Tomislav KOVAČEVIĆ


Tomislav KOVAČEVIĆ

Zadnji je tren da ovo lice... Zadnji je tren da ovo lice pažljivo odložim u brušeni kristal i sa svih ga strana obložim zimskim oblačjem bliskim prijateljima i narogušenim morem više nemam što poduzeti nemam što ni odgoditi govore mi kako nema prikladnije nagrade od kazne dok mi prestrašena usta izgovaraju suludosti o otisku preleta leptira u glini lopoči hlade rijeku zelenim šeširima šuškajući o meni sve najbolje u nadi da ću ih uzeti pod svoje u grubom vremenu koje iza ugla strpljivo čeka svoj trenutak začudo samo pijanci preko rubova čaša unaprijed odobravaju poteze koje nisam spreman odigrati magleno vjerujući kako nigdje nema toliko zdravlja koliko ga ima u smrti ...stvarno nema nikakve razlike između prehlađene zvijezde i ptičadi na rubu gnijezda u olujnoj noći...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

51


52

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

Na vlastitu odgovornost... Na vlastitu odgovornost iskradam se pred sivu večer zaogrnut nevjericom natovaren riječima koje mi u ovom trenutku ne rabe ali bi mogle dobro doći ako me uhvatiš u laži da ću skočiti samo po „žuju“ i „jutarnji“ i dok kažeš „keks“ eto mene na mojoj strani kreveta i perine na mojoj strani stola u kuhinji i mojoj napuklini neba i vremena u kojima više ne znam upotrijebiti muk i prikladnu kretnju za korištenje nesnosne žege u kolovozu kiše u listopadu i snijega u veljači u svoju korist stižem samo što nisam s pregrštom toplih peciva i hrskavom koricom čipsa i ribe zamotanima u papir s neiskrenim riječima visoke politike usput sam u isušenu barku upitne plovidbene sposobnosti ubacio mornarsku vreću punu usoljenih i do sada neiskorištenih fraza i frazema koje ću zasigurno iskoristiti u lažnom brodskom dnevniku ili uspaničenoj zbirci pjesama ako me u plovidbi zatekne višednevna bonaca pa ne budem mogao niti naprijed niti natrag staromodan kakav jesam ne znam se služiti blagodatima suvremene navigacije a sikstant i signalne rakete neće mi biti od neke pomoći doba svjedoka polaže znojne ruke na tihe rubove nevjerice i mi se možemo probuditi usred jave pamteći usput veličinu malih stvari u uzbibanom koloritu praskozorja koje omeđuje razbarušenu liniju broda porinutog da se snađe kako zna u zaoblačnoj zemlji nedođiji u kojoj nemoguće ima prednost pred mogućim a zatrčane planine s nevjericom vijore prgave zastave na pucketavim jarbolima broda ...ispod radara prošla je vijest da se suze svetog lovre u stražnjem dvorištu razuma dogovaraju oko prljavih kretnji predaje usplahirenom moru...


Franjo NAGULOV, Vinkovci

AUTOPORTRET S MNOGO NJIH

A ŠTO SAM MOGAO? Ok, znam, mogao sam se podvrgnuti hipnozi. Iduće bih se jutro probudio kao saborski zastupnik. Zalagao bih se za prava seljaka i smanjenje proračunskih sredstava namijenjenih obrazovanju. Kolegicama bih kupovao ruže. Kolegice vole kada im mladi kolege kupuju cvijeće  iako im je draži parfem. Ali parfem i nakit rezervirani su za njihove kćeri. Za generaciju ask.fm koja doduše ne zna kako se to radi, ali zna dobro  čuvati tajnu  i još bolje izgleda. Kupio bih im i sladoled, vjerojatno kup, neka uživaju u kompromisu. I ne bih pridavao značajnu pozornost odbijenim amandmanima koje sam prethodno  podnio, to bi bilo ionako  da poslije mogu sazvati konferenciju za tisak i objasniti situaciju:

53


54

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo NAGULOV

Gledajte, pokušao sam, ali nisu mi dali. Ukoliko me ponovno izaberete, nastavit ću s pokušajima dok ne popuste. A popustit će, vidjet ćete da hoće. Da, mogao sam i tako. Ležeći u namještenoj sobi s mnogo kreveta, u prekratkoj prugastoj pidžami, snimajući kroz rešetkasti prozor senzacionalno  kapitalističko  blještavilo na koje polažem  nasljedno  pravo.

DOBRO PONAŠANJE Rekao sam susjedi neka slobodno nazove majstora. Nisam joj spomenuo da nemam otkud platiti. Krediti praćeni osjećajem pripadnosti srednjem sloju živog su me pojeli. To, međutim, nije razlog za odgodu radova – kupaonička je cijev pukla i mora biti zamijenjena novom. Naučen sam vjerovati starijima. Zato sam si nekoliko puta ponovio – ne brini se,  sve će biti u redu, naći će se. Posudit ćeš od nekog pa ćeš lijepo vratiti sljedeći mjesec. Barem ti imaš prijatelje kojima si posuđivao, na njima je red, neće te odbiti. Rekao sam susjedi neka se ne brine, neka nazove. Kod kuće sam u četiri. Platit ću popravak i počastiti majstora pivom. Pripadnik srednjeg sloja zna što je red.


Franjo NAGULOV

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PLODOVI REPUTACIJE Čitajući kritike posljednje knjige koju sam objavio priznao sam si: Čini se, dragi moj, da ljudima postaješ dosadan. Kako ću sada konkurirati za poticaje? Više nisam autor nego skriboman, a o poljoprivredi ne znam ništa! Tada sam počeo zdvajati nad raspršenim idealizmom  prisjećajući se proročanstva starije kolegice koja je jasno dala do znanja da moje pjesništvo  čekaju teški dani – palo mi je na pamet kako sam, godinu  za godinom, preskakao natječaje i stipendije prizivajući formalno siromaštvo kao najbolje pogonsko gorivo  dobrom stvaralaštvu. I eto, pošlo mi je za rukom, miris formalnosti širi se kuhinjom u kojoj, odjeven u potkošulju i svjetloplave traperice, kuham poljske hrenovke tepajući im kao rođenoj djeci: malene moje, zbog vas sam  još uvijek živ! 

55


56

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

DAN NEZAVISNOSTI Na bijelom štriku za veš razvučenom između dva balkona vijorio se crveni grudnjak. Dan je bio sunčan, ali vjetrovit pa se i navedeni komad rublja doimao  kao zastava – mogli smo se postrojiti u vrstu  i zapjevati  himnu, a onda, svatko zasebno,  održati prigodni govor. Moj bi glasio ovako: Oduvijek želim živjeti  u zemlji nabijenoj erotikom. Da ljudi napokon shvate kako nas iz potpune propasti može izvući jedino  eskalirajuća  seksualnost. A ima nas toliko solidno lijepih da bismo za ovako sunčanih  i vjetrovitih dana mogli  po parkovima voditi ljubav ujedno pružajući priliku  i organima reda. Tako bi znači glasio moj govor  dok bismo salutirali crvenom grudnjaku što se vijori okačen  o ideološki neutralan  bijeli štrik za veš. Samo me strah da bi u tom slučaju  stijeg novostečene nevinosti završio spušten na pola,  nadohvat lokalnim kradljivcima što žale  za državom u kojoj se moglo  ukrasti. 

Franjo NAGULOV


Franjo NAGULOV

RAZLOG BUNTOVNIŠTVU Žrtvovati svu preostalu kreativnost za kaos koji se neće dogoditi, ne na ovim lenijama, ne u ovom međurječju, ovoj močvari, imalo bi smisla tek kada bi uzavrela patetika namamila u krevet kakvu posthipijevsku kokoš  dok još imam gdje spavati, jesti, periodično i jebati. Tada bi to bio potez taktičkoga genija, to da kraj dočekam sjajno raspoložen, kao da potom slijedi dugo priželjkivani put u New York, a ne san omeđen kartonskom kutijom na uglu Hebrangove i Kolodvorske gdje egzistencija pod vedrim nebom, izazivajući  probavne smetnje, uspješno eliminira seksualno stimulirajuću potrebu za pobunom. 

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

57


58

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo NAGULOV

NEŠTO KAO HUMOR Doveden pred gotov čin, nisam mogao drugo već pogledati ih u sam epicentar prijezira te mirno saslušati pitanje:  Što ustvari hoćeš? Što, ustvari, hoću? Posao i dalje imam, u Privlaci koja je kroz desetljeće  forsirane  identifikacije postala manje tuđa  nego Vinkovci što zaudaraju  po lažnim građanskim inicijativama i neuvjerljivom  prkosu namijenjenom isključivo internoj uporabi. Vozim se autom naslijeđenim od ljudi  koji su me za dvadeset i peti rođendan prestali odgajati  tiho pretpostavivši  da ću skončati kao propalica. Džeparac mi je katkad dovoljan za subotnji izlazak u Čvor,  bistro s najboljom kuhinjom po cijeni od tridesetak kuna.  Sa ženama, pak, i dalje komuniciram  (iako ih mrzim recipročno,  dakle nepodnošljivo). S dečkima periodično pijem razgovarajući o kovalentnim vezama  hrabrosti i sutrašnjice. Što ustvari hoću? Da nazovem malu Luciju kojoj su nedavno izrasle sasvim pristojne  sise i da joj priopćim  kako od svih žena  jedino nju mogu ne mrziti? Usput bih joj poklonio svoju drugu knjigu u kojoj sam njezine sestre slavio posve deskriptivno – kao Sunčev disk  pod kojim se pernato Nebo doimalo kao razuzdana Glorija.


Franjo NAGULOV

Ona se čujem naoružava citatima dajući do znanja da je zanima umjetnost, ona je vrlo lijepa i te dvije neporecivosti uspješno povezuje ljetnom haljinom što pristaje nedavno  izraslim sisama,  brzopoteznom paru duguljastih nogu odnosno  smežuranim dlačicama pod pazuhom što nikako  da završe tragom presiječenog oka  potvrđujući opipljivu  uzajamnost ljepote i pribora za klanje.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

59


60

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

AUTOPORTRET S MNOGO NJIH Uz njih se i moj odraz doima mlađim. Umjereno ružičasta koža, gotovo simetrično smijanje, uredno počešljan, u samoj sredini, stisnut o njihove fancy figurice kojima vladari posthumlja krate vječnost igrajući šah. Iza nas nazire se groblje: kasna jesen pročišćena filterom za kavu, orbitalna stanica u službi sjajno raspoložene nebeske namiguše, odložene grablje i ostarjeli mačor što si je pronašao ležaj u skupljenom lišću.  Nestrpljivo iščekujemo fotografski hitac  kako bismo kao provjereni saveznici prošlosti  postali nepokolebljivi (samim tim nepobjedivi) pred nadolazećim zlikovcima na kojima dizajneri spleta okolnosti rade danonoćno. 

Franjo NAGULOV


Franjo NAGULOV

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

AUTOPORTRET S TIKOVIMA To mi je odmalena i zato sam siguran kako nikada ne bih bio dobra namiguša. Podmuklost koju pokazujem ne dolazi s namjerom: moj je bijes nekontroliran odnosno moj bijes nije moj. Posudio sam ga kao sedmogodišnjak u videoteci Oscar, u Zagrebačkom Bloku,  te od tada gajim neizdrživu potrebu uzvratiti svim nalogodavcima u regiji i šire. Otud tikovi. Inače bih bio staložen i dugotrajan muškarac njegovana tena, nipošto zapuštena plačipička koja, kada god uhvati vlastitu vegetativnost na djelu, ima potrebu za prejedanjem. Zadnji put bila je to kajgana s hrenovkama. Ne redu su konzerve i bijeli luk. Ovdje je, naime, običaj da samcima  smrdi iz usta.

61


62

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

LICE U SJENI Sunčeve su se zrake zavukle u zastor predmet promatranja prepuštajući jednoslojnom kontinuitetu. Dva nedovoljno skrivena oka tražila su detalj  kojim će Izumitelja Boli navući na tanak led: Vidimo te. Više nisi nestvaran i savršen. Umrijet ćeš čim zažmirimo. Mrak se oslobodio iz paukove mreže. Nekoliko prpošnih vinskih kapi otelo se metabolizmu i kapnulo na pod. Tamo su, od sinoć, razbacani spisi nastali u nadi da će adresu stanovanja preuzeti filmski redatelj. Lice u sjeni postalo je zatočenikom vlastitog izraza. Zakrivljena sjeverna usna sugerirala je iznenađenost, južna podrugljiv početak smijeha. Pa ipak, sve je bilo tako tiho, kao svečev urin u hermetički zatvorenoj  staklenci. 

Franjo NAGULOV


Franjo NAGULOV

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

NA DJEVIČANSKOM IZVORU Ovako glase zamjenski stihovi za napjev kojim sam zazivao zloduha očajnički želeći smaknuti sebe i svijet: Na desnom djetetovu dlanu podignutom u vis lijepa je Liv razaznala  vlastitu sudbinu te zatim lagano zažmirila pred kratkovidnom kamerom  hineći mukom stečeni  spokoj; tako moram i sam, dok još vidim hodati  neosvijetljenom stranputicom sanjajući da u obližnjem parku ljubim kolegicu s posla,  majku troje djece dva kata iznad,  ili njezinu sestru na čiju sam fotografiju iz godišnjaka  masturbirao  mjesecima (proglasivši je prvom od svojih četiri ili pet supruga), umirući pritom sasvim bezbrižno,  kao dijete što se igra kruškom  dok istu ne zagrize  i na plamenom  jezikovu vrhu ne osjeti uspaljeni dubstep fruktoze, Svepostojanje,  odrubljeni  papirnati klitoris ili kuhinjsku slavinu što je briznula u plač. Formulu besmrtnosti nemoguće je locirati  među kutijama koje držim u stanu  ostarjelom se naplatitelju RTV pristojbe predstavljajući kao kolekcionar trajnih naloga. Original je, inače,  znatno  kraći. 

63


64

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo NAGULOV

ZAMJENSKI NOMINATIV Da bih mogao nastaviti tamo gdje su stala djeca avangarde, naši djedovi, na blogeditoru bih morao ostaviti dovoljno jasnu poruku: 30. rujna 2014., 17:35. Otišao sam. Dolazim najranije 1. siječnja 2016., nakon još petnaest mjeseci pauze, ovaj put s informacijom koja će vas usrećiti. Ne bih spomenuo da mjesecima ignoriram bolest i da mi se ljudi u neposrednom okruženju,  riječima pripadnice neprežaljene američke bande, doimaju kao vrišteća konjska guzica. U međuvremenu bih jednoznamenkastu vojsku obožavatelja uljudno  počastio otvorenom arhivom – segmentima rukopisa koji bi, da ih nikada nisam napisao, supostojali kao slutnja remek-djela,  nulto stanje skribomanije, zamjenski nominativ  opasno blizak genima kamufliranim  u dušu.


Mladen JURČIĆ, Zagreb

MUZEJ UZALUDNOSTI Kad sam u iznimno lošemu životnomu razdoblju izgubio posao, a onda i nekoliko prilika za novi početak, pa sam se našao na rubu očaja i istinske neimaštine, srećom sam sreo prijatelja kojega dugo nisam vidio, pa mi je rekao da zna gdje traže zaposlenika za namještenje koje je tako neobično da za njega nema mnogo kandidata, a posve odgovara mojim kvalifikacijama. I tako sam se, barem na neko, spasonosno vrijeme našao u sigurnosti zabačenoga muzeja u kojemu sam postao kustos, a ujedno i čuvar. Isprva sam se pribojavao, jer bilo je vrlo malo sigurnosnih uređaja, kao da su se ustručavali trošiti na njih, pa mi noću nije bilo ugodno i posebno sam pazio, jer muzej je bio na zabačenu mjestu, a iza njega sablasno se uzdizala velika, napuštena i sad već ruševna tvornica, no onda sam shvatio kako je malo vjerojatno da ću ovdje naletjeti na pohlepnoga provalnika i da uređaje nisu postavili zato što vjerojatno nisu smatrali da je potrebno. I danju je bilo vrlo malo posjetitelja, a tko bi noću uopće pokušavao ukrasti izloške, iako su se neki činili vrlo vrijednima, ali – bio je to muzej uzaludnosti. Mogli ste tu istodobno vidjeti neke od naljepših tvorevina iz povijesti ljudskoga duha, najsloženijih i najistančanijih dovijanja ljudske nutrine, ali danas (a možda već i u vrijeme nastanka) posve beskorisnih, kao što je možda nekorisna i sama ta naša „duboka“ nutrina, jer naljepše stvari, ideje i domišljanja koje je čovjek u stanju zamisliti, izmisliti, stvoriti strastno i beskompromisno prigrliti, danas smatraju zastarjelim uzaludnostima, zastranjenjima u za naše vrijeme najvažnijemu, jedino bitnomu praktičnomu, probitačnomu smislu. No, unatoč blago rečeno slabe posjećenosti, koja mi je isprva bila vrlo neugodna,

65


66

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

muzej nije bio nimalo beznačajan. Prolazeći dvoranama, ispunjenima eksponatima beskorisnosti i zablude, imao sam prilike vidjeti najdublje i najpromišljenije primjere ljudske filozofije, poezije, vjere, začudno lijepe plodove vrlo istančanih, neobičnih, istinski žarkih tisućljetnih traženja. Bili su tu danas nama gotovo nevjerojatni, a najvećim dijelom i nepoznati, zaboravljeni pothvati ljudskoga duha i čuvstvenosti. Sa zanimanjem koje se vremenom nije smanjivalo motrio sam eksponate duboko dojmljivih, potresnih pjesničkih slika iz glasovitih, rastvorenih ranih izdanja zbirki koje su autori cijeli život gradili i nadograđivali svojim (uzaludnim) iskustvom i uludo žrtvovanim, mučnim životom, jer nastojali su objelodaniti neiskazivo, ono što su smatrali najdubljim i najvrjednijim u svomu jedinstvenom biću, a o čemu možda i ne treba govoriti, pogotovo danas, kad su na cijeni posve drukčija svojstva, a njihove napore možda s razlogom zanemarujemo, jer za razuman su i uspješan život beskorisni, pa možda i pogubni. Premda su takvi tražitelji smatrali da su, poslije dugih godina lutanja i lišavanja, pronašli tajno blago, ipak ih danas, pod hladnim svodom imperativa korisnosti i svemoćne, normativne isplativosti, malo tko uopće razumije, a nitko ne misli da su uistinu pronašli nešto doista značajno, osim vlastitoga zanesenoga, zabludjeloga, nama prilično nevažnoga srca. Bili su tu zlatni i platinasti, pomnim, desetljetnim, pa i stoljetnim trudom izrađeni, draguljima urešeni vjerski simboli koji su nekad nadahnjivali naviranje stoljeća, pa su davali veličanstveno smisleni zamah ljudskim pregnućima, nesebičnosti i nama neshvatljivom junaštvu koje većini nas više ništa ne znači, niti nam doista što govori. Svakodnevno sam dokono, ali duboko zadivljeno, gotovo opsjednuto prolazio tim bolno začudnim, okamenjenim krhotinama srca, pokraj mozaika odbačene, nekad veličanstvene ljudske nutrine, ostatcima, ukočenim izlošcima nekad najživljih i najdragocjenijih ljubavi, nekoć nezamjenjivih, neotuđivih značajki, koje su nam ipak nesmiljeno i odviše lako otuđene. Bio je to moj svijet, moj posljednji svijet, ali i zorni primjer zašto sam i kako promašio život, sljedeći ono što su sad, tu preda mnom, bili odavno mrtvi, neupotrebljivi eksponati, iz dimenzija posve drukčijega mentaliteta. Sad su to bile rijetkosti više-manje zanimljive samo stručnjacima, ali u tim dvoranama barem nije bilo imperativa za mene nedostižne i jalove poslovne uspješnosti, zastrašujuće hladnoga znanja i jezive korisnosti. Dvorane su stalno bile prohladne, ponekad čak neugodno, nezdravo hladne, jer eksponati su morali biti na određenoj temperaturi, a to je za me bilo loše jer počeo sam raditi zimi, no tješio sam se zaključkom da vani vlada mnogo gora, nemilosrdnija, praznija hladnoća. Osjećao sam da ovamo pripadam, ali kamo to zapravo? Pripadam nepripadnosti, uzaludnosti, samoći i gotovo posvemašnjoj nekorisnosti!


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Rijetko mi je kad bilo dosadno, iako sam u zdanju koje je bilo oličenje samotnosti imao vremena u izobilju. S tako maštovitim i čuvstvenim uzaludnostima, kakve su zapravo predstavljali eksponati, nije mi ni moglo biti dosadno, jer uzaludnosti spadaju među najljepše, najslavnije i najžarkije ukrase našega života. Satima sam mogao gledati pojedine eksponate i razmišljati o njima. Naposljetku, dugo su ih smatrali posebno smislenim vrhovima ljudskih pregnuća, iako je sad sve to zaboravljeno, pa se doima poput snježnih planinskih vrhova na pustomu kraju svijeta. I sad, primjerice, često gledam vrlo evokativnu sliku velikoga formata, koja je prikazivala ljubavni par na morskoj obali u kasno popodne, gdje su se, zahvaljujući ozračju i vještini očito strasnoga umjetnika, činili, a vjerojatno su se i osjetili barem nakratko vječnima, iako su samo na mrtvoj slici bili imalo trajni. Posebno me je privlačilo milo, inteligentno, pomalo zamišljeno lice žene, nalik onima kakve su najnadareniji umjetnici neprestano opjevavali i slikali, vrlo stvarno i pomno, ali naravno uzalud zamišljajući lik svoje istinske ljubavi. Sentimentalna zastarjelost ponekad je posve stvarno čeznutljiva, bolna i začudno očaravajuća. Ili pak meditiram nad strofom pjesme u jednoj od starih, ponekad zlatom ukrašenih, bogato ilustriranih knjiga, rastvorenih pod staklom, na stalcima. Često te kitice u samo nekoliko naizgled vrlo sponatnih, ali duboko osmišljenih stihova sažimaju inače neizrecive nalete žarke, nemjerljivo duboke, uzaludne čežnje za neostvarljivim i nepostojećim, čemu ipak istinski, najdublje pripadamo najbogatijim dijelom svoga bića u beznadno osiromašenu, u svojoj „stvarnosti“ zapravo posve nestvarnomu svijetu. Na sredini jedne prostorije stoji kip „Plodne tuge“, kako ga je umjetnik nazvao, prikaz mlade, stvaralački zamišljene, suptilno lijepe žene, koja izaziva određenu nelagodnost, pa je prognana iz današnje nasilno nasmiješene površnosti. U ruci drži vagu na čijim su tezuljama dvije knjižice naslovljene: Komedije i Tragedije, a umjetnik je vjerojatno htio reći da sve – i privremeno radosno, ushitno, ali i ono mnogo trajnije – tragično izvire iz istoga temeljnoga osjećaja koji jedini može s imalo pronicanja ispitivati bilo koji vid svijeta. Nedaleko od nje kip je „Čovjeka koji misli svojom glavom“. Gol, ozbiljan, asketski zamišljen ne gleda prilike koje je umjetnik isklesao da plešu oko njega. Te okolne prilike nisu bile nage, nego od glave do pete odjevene u odjeću napravljenu od samih smanjenih ljudskih glava, nalik na trofeje nekih plemena. Brojne, vrlo vještim postupkom smanjene tuđe glavice posve ih prekrivaju, a vjerojatno su im služile i kao nekakva božanstva koja ti plesači – klanjatelji žarko slijede i slijepo im vjeruju. Premda se eksponati još čine jednako zanimljivima, jer sami po sebi očaravajući su i potresno dojmljivi, ipak kao da su izgubili nešto bitno, nekadašnji dubok smi-

67


68

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

sao, a s njim i neizbježnost koju su nekoć posjedovali. Ponekad mi se čini da su te stvari na tajanstven, neprimjetan način držale svijet, a kad su naglo izgubile smisao ništa ga drugo nije zadobilo, pa je sve postalo besmisleno, izgubljeno i nepotrebno, kao da se lagano, ali neumoljivo poremetila duboko skrivena, temeljna ravnoteža, pa se u cijeli svijet zauvijek uvuklo beznađe. No, možda je moj osjećaj potpuno subjektivan, možda u mojim godinama već gubimo smisao za smisao, osjećaj za osjećaj, možda je viđenje prividne smislenosti svojstveno samo mladim, neiskusnim i zato žarkim i poduzetnim osobama. U trenutcima potištenosti i propitkivanja čini mi se da je i sam taj muzej s dubokim ljepotama uzaludnosti zapravo posve uzaludan, a i ja u njemu, jer moj samotni posao ravan je potpunoj ništavnosti. Što dublje, nadahnutije i stvarnije uranjam u te slike, kipove i simbole, osjećam se sve nestvarnijim, nepripadnijim bilo čemu. Svjestan sam da više neću dobiti posao na kojemu ću biti imalo koristan, ispunjen, jer posve su me pregazili – vrijeme, praznina, i uzaludnost najžarkijih pregnuća, pa i sam, sa svojim naklonostima, vjernostima i nadama postajem jedan od okamenjenih, mrtvih izložaka... Ali za mjesto u ovomu muzeju nisam ni izdaleka dovoljno značajan.


Maja JAKOVLJEVIĆ, Pula

PJESME

*** On je kao vjetar. Ima ruke prozirnije od daha I nestaje kada sunce zasja, Brzinom svjetlosti on se gubi I miluje krošnjata stabla, List po list dodiruje I poklanja ga meni umjesto cvijeća. U jesen. Umjesto sunca. Kada moja utroba podrhtava, Kada je potres i sve poskakuje oko mene, On ostaje netaknut svim što gori, Svim što se ledi I svim što gromoglasno zaziva njegovo ime. Njegovo ime ostaje netaknuto

69


70

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slovima i glasovima. Bljesne tek katkad. Kad najmanje treba rashladiti ljetno podne I zagrijati zimsku večer. Zapuhne razorno Kada ptice ne traže suparnika, Kada korijenje u mojim dubinama isušeno Žeđa za vodom. I nestane kao vrijeme, Kao rijeka proteče, Prozuji i prohuji Kao vjetar. Bura, jugo i tramontana. Kao maestral Što razara moju površnost.

Maja JAKOVLJEVIĆ


Maja JAKOVLJEVIĆ

*** Duguješ mi pola srca, Ali o tome šutim I kad dan usne Da mi pognute misli Slučajno ne zaurlaju kada ne bi smjele. Pa možda i jedan milimetar više od pola Za sve vješto odglumljene tlapnje. Duguješ mi pola srca, Mada ga ne bih uzela Iz tvojih ruku Sve i da ga imam kome dati. Tamo je gdje jest. Tko bi znao gdje! Onako luckasto nije mi ni trebalo. Duguješ mi smjer, stvarnost i san, Boje, bol, buđenje I malo mladosti. Cijelu istinu i pola srca. Ali o tome šutim I kad dan usne, I kad osjećam tornado iznutra, I kad iščezneš.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

71


72

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

*** Raste li topola ispred zgrade Koja, kako dani idu, Poput zmije odbacuje staru kožu; Ili to samo nebo polako skida Svoju sivu kabanicu, Nije važno. Vrijeme i dalje prolazi I ne možeš ga uhvatiti ni za dan Ni za godišnje doba. Makar ni to ne odiše nekom svježinom. Barem ne dok samo stojiš I promatraš Kako raste topola ispred zgrade Ili kako oblaci putuju U noći sivog ljetnog dana.

Maja JAKOVLJEVIĆ


Maja JAKOVLJEVIĆ

*** Vi, Koji promatrate svu ovu bol i jad, Koji bešćutno zurite ljubavi u oči, Kako se zovete? Zanima li vas Kako se vodi ljubav Kada se ništa, osim toga, ne može više pokloniti, Pa makar samo u mislima, Kad više ni pogledima ne? Zanima li vas Kako se voli ljubav Kada iščezava iz zraka miris lipa, Kada jedino još benzin miriše na ulicama grada? Vi, Koji promatrate svu ovu olovnost i ovu nemoć, Koji bešćutno zurite vremenu u oči, Kojim jezikom govorite? Želite li znati O čemu cvrčci govore U zažarena ljetna podneva, I u mirisne ljetne noći, Kada more sanja? Želite li znati Hoće li se noćas oblaci Spustiti na vas? Na vas i nas. Ili će nas vrijeme progutati bezimene?

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

73


74

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

*** Znam, More ti je šaputalo priče sinoć. Priče o suncu koje sutra će dažditi I o kiši koja će iz oblaka skočiti Na dno nekog oceana, Možda svakog, U mulj rijeka, I ugrijati ribama domove. Znam, More ti je šaputalo uspavanke sinoć: O utrnulim eskimskim prstima, Od hladnoće utrnulim, O vatrama koje im tako čudesno, tako neprirodno, Ne otapaju iglue. I uspavanke o istim vatrama Kojima si štite srca od zime, od leda, od nepodnošljivosti. More ti je šaputalo I o zvijezdama koje podrhtavaju, Gore u neutralnosti i prostranosti svemira; Podrhtavaju od hladnoće i zanosa. Od nemoći. A mjesec se i dalje mistično žario, Ponosito, muški, Okrugao, kao da je zimu večerao, I kao da nije znao da će sutra sunce zaspati Zimski san, Da će grane kestena zaplesati u ritmu bure. A znao je, Znam. Ali ti si već odavno usnula...

Maja JAKOVLJEVIĆ


Maja JAKOVLJEVIĆ

*** Čuješ li kako praznina šeće tromo Po mjestima gdje nekoć nam se susretahu oči Prepune čeznuća? Čuješ li kako si proljeće zgušnjava krošnje brzo Kao da želi zadiviti ljudsku glupost, I kako starac čita novine naglas u automobilu Koji more šamara ljutito? Ja čujem, Dok šećem gradom smušeno i tromo, Poput one praznine, Kako prolazi vrijeme. Kako prolazi surovo. I čujem smijeh kako vrišti ulicama grada Glasovima dječaka koji skejtaju i ne mare, Glasovima žena koje gase posljednje cigarete I glasovima staraca koji žele zaustaviti trenutak. A ti pričaš da ne čuješ besmislice, Ti želiš preskočiti trenutak I odbijaš priznati da proljeće miriše na tebe. Mada, Znam da čuješ kako praznina šeće tromo Po mjestima gdje nekoć nam se susretahu oči Prepune čeznuća.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

75


76

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

*** Mrzim. Kako ružičasto mrzi crno. Kako Mjesec mrzi Sunce, Ali i kako ga ljubi. Tako te mrzim. Jako, prevrtljivo, sumnjičavo. I odsutno te mrzim. Kako A mrzi Ž, I kako su oboje srednjega roda. Probavljivo, otrovno, gorko i mirisno. Tako. Moja mržnja miriše na nepoznato, na mistično. I na lijepo. Uspijevam mrziti te ljubavlju I ljubiti te mržnjom; Kako to uspijeva jedino vrisku. A jedino što iz mene viče jest Tišina. Dosljedna i od taloga očišćena. Slobodna i zaljubljena tišina, Rumena od zaljubljenosti, Jer te ipak volim Mržnjom, zbunjeno i strpljivo. I ne marim.

Maja JAKOVLJEVIĆ


Maja JAKOVLJEVIĆ

*** Nek razveže se bršljan gdje glas ti stoji sleđen, Gdje je trnje ruža razdvojilo naše šutnje, A ti pusti bol nek pleše, I neka se previja preko Vlastitih joj žrtava. Nek razbiju se valovi o tvoje nesređene misli. Nek budu nježniji prema hridi Na kojoj nas snivahu snovi, A ti dopusti da zazimi ako mora. Ne opiri se više hladnoći. Neka sunce postane varljivo, A mjesec nek se izgubi u trepavicama dana. I neka ga noćima gutaju dimnjaci beznađa Na krovovima milosnim. Ti pusti kišu da pada. Ne izruguj njena mračna ušća kao da ne postoje I ne krivi njene svete izvore Jer smo mi prokleti. Dopusti kiši da smoči bol I nikada ne budi snove.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

77


78

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

*** Ono izvan mene Sveprisutno je. Otvaram oči, kao svi, Ovisno o tome koliko su umorne. I gledam ravno U beskonačnost. Moje oči ne mame raskrižja. Ono izvan mene Opija se s Judom U devetome krugu, I tvrdo je katkad I gnjilo. I oštro za bešćutnost divljine U kojoj Jest. Ono izvan mene sve opija prisustvom I ne ljubi nikoga. Ono je nemilosrdno Poput virusa što se zavlači U nedužan organizam. Ono razara i ne pitajući. Ono izvan mene Ne poznaje Ono unutar mene Što plaho je i tiho, I krvavo, i ranjeno, i ludo. Ovo unutar mene Što ne poznaje Ono izvan mene.

Maja JAKOVLJEVIĆ


Dolores BUTIĆ, Zadar

KRALJEVSTVO ZA JEDNOSTAVNOST Jednom jedan kralj bijaše. Bijaše i njegovo kraljevstvo. Kraljevstvo s greškom. S greškom prosutih mogućnosti da bez identiteta bude sve što poželi, do trenutka kad poželi da ne bude ništa nestvarno i tad kralj ostaje sam. Sam. Potpuno sam. Zarobljen u nepreglednoj praznini koju je, panično pokušavajući pobjeći, razvlačio na sve strane, kroz sve dimenzije, rastvarajući tako prostor jedninoj spoznaji za koju je bilo mjesta – da izlaza nema! – Kako nema? – pitao se kralj koji je u svom kraljevstvu mogao sve što poželi, pa tako i izmisliti izlaz i zauvijek pobjeći, jer je bio dužan zauvijek pobjeći iz samodostatnog osjećaja koji se neprestano množio sa čarolijom izazova, do trenutka nesagledivih posljedica slučajne, katastrofalne i opetovane množidbe s nulom. – U pomoć! – vikao je kralj. – U pomoć – začuo se tihi šapat iz mrtvoga kuta misli, u kojemu je, okrenuvši se, iznenađen ugledao sklupčano tijelo nekakva čovječuljka, patuljka, nakaze, nametnika, parazita, kao odbačeno klupko suvišnih emocija, namjeran corpus delicti njegov ili genetski, sumnjiva tvorba drsko pružena iz prošlosti. – Kako da se riješim ovog – pomisli kralj. – Učini nešto. Umirem – tiho reče spodoba. – Umireš u mojoj priči, idi u svoju priču – hladno reče kralj. „Sve su Vam priče iste.“ „Vrijeme je za promjene, samo da uspijem.“ Samo da uspijem pomislio je kralj i, dok se približavao izvoru truleži koja se ugnijezdila u njegovoj bitnosti, iznenada udari o nevidljivu stijenku, nagonski položi

79


80

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dolores BUTIĆ

dlanove na nju i, ne razmišljajući što čini, nadljudskim je naporom gurne u stranu. A spodoba skoči, plane, zahvati kraljevstvo, sruši kralja i jurne između riječi tijesnim prostorom davno prigušene osobnosti kojoj nikad nisu dali priliku. – Acta est fabula! – vikne kralj vraćajući se jači no ikad i prvi put odlučan da bude to što jest – tišina, dubina, praznina, udah, izdah i divlji otkucaj. Sve drugo je laž i uzalud se bojao da ne postoji bez riječi, koje ionako nisu mogle opisati ono što nije moglo izgledati. – Ja sam Tabula rasa, a riječi su tvoje – optužujuće reče maloj spodobi, koja je pobijeđena ležala na ulazu u kraljevstvo – i ako sam ništa, ne znači da jesam ništa. – Optužuješ me za svoje želje?! – Osuđujem te, jer si lažan kralj lažnoga kraljevstva! – vikne kralj na kralja i svom snagom povuče staklenu stijenku između njih, da odijeli hladne ruke straha, snagu istinskog vladara, ljepotu tuge što se zrcali u pogledu, istinu bez lica i nedostižnog sebe u paralelnom svijetu sirovih misli i lažnih identiteta za jednokratnu upotrebu. „Ponavljaš se.“ „Ponavljam se, ali s druge strane.“ I tako strane zamijeniše strane. I kraljevi zamijeniše uloge. I kralj ostane bez krune, samouvjereno i svojevoljno zamijenivši nadnaravne moći za prikaz slobode, koji mu se zalijepi za zjenice, tako da zaslijepljen ne opazi začuđene poglede uvijek spremnih podanika koji su ga oprezno okružili došaptavajući se Kralj je gol. – Ne! – vikne on iz sveg glasa, osjetivši da ga snažne ruke ponovno vuku nepreglednim prostranstvom nepotrebnih misli, natrag u nemir. – Nemate pravo biti s ove strane i čupati me iz moje slobode! – Mili kralju, bit će sve u redu – povikaše oni, čija misija spašavanja od početka bijaše osuđena na uspjeh. – Nisam kralj! – vikao je kralj. – Kralj je u bunilu, gubi razum – vikali su oni trčeći sve brže i brže s njim na rukama u obezglavljeno središte vlastite moći. Uspjet ćete, jer imate operativan mozak. Rekao je ne znajući da i oni imaju operativan mozak. Njih je više. A on je sam. I kako da im pokaže istinu s ove strane, kad su oni s druge strane, ili barem da ih uvjeri u pogubnu laž s njihove strane, kad su strane u trentku njegova spasenja, iz sjedišta njegove slabosti, pobjedonosno pomiješale strane. – Pomozi mi, jer toliko mi duguješ – zavapi oteti kralj iz mračnih hodnika duše. – Pomozi nam, jer toliko nam duguješ – zavapiše očajni podanici, jer prvi put ne uspješe kralja dozvati svijesti. Divide et impera! – Dugujem i drugima – jedva prevalih preko usana gledajući staklenu stijenku između nas s trećinom srca.


Mirjana BULJAN, Zagreb

CADILLAC

Imao je tek dvanaest godina kad je odlučio otići u Ameriku. Nikada neće zaboraviti dan kad su mu u ruke pale dvije stranice odbačenog časopisa, valjda ih je donijela majka s nekom robom koju je u njih zamotala na tržnici u gradu. Nije se više sjećao, a i tko bi, je li bio talijanski „Oggi“ ili američki „Time“, a nije to ni važno. No ipak, taj trenutak odigrao je u njegovu životu najvažniju sudbinsku ulogu. Pošto je raširio i dlanovima izravnao papir, ugledao je auto snova, ružičasti cadillac s otvorenim krovom i sjedalima presvučenima bijelom kožom. Bio je čarobne vilinske ljepote i pripadao je..., kome drugome do Elvisu Presleyju, kingu, nenadmašnom kralju roka, bijelom princu iz nedostižne zvjezdane glazbene bajke. Osip Mužić je stranicu sa slikom presavio i pažljivo uvukao u staru duhankesu od kozje kože koju mu je ostavio pokojni nono na samrtnoj postelji. Znao je da je na tomu mjestu sigurna, jer ju je čuvao u obiteljskoj svetinji koju su svi muški članovi obitelji žarko željeli, a koja je pukim čudom i valjda zahvaljujući djedovoj velikoj ljubavi dopala upravo njemu, Osipu, dječaku koji još nije ni propušio. Osipov mlađi brat Mikula nije mogao odoljeti znatiželji i, iskoristivši prvom prilikom Osipovu nepažnju, otvorio kesu. Začuđen je izvukao list oslikanog papira. Kako pritom nije nastala nikakva šteta, Osip ga nije istukao već mu je bez srdžbe objasnio: – Evo, vidiš, takav ću auto kupiti. Otići ću u Ameriku i neću se vratiti dok ne zaradim dovoljno novca za isti takav. Pogledaj ga! To je morski pas od auta! Zamisli da je tu i da sada krene! Prolazio bi pred tvojim očima cijeli sat prije no što bi mu dočekao kraj... Eto, s takvim ću se autom vratiti iz Amerike i svaki ću se dan voziti pred brod od sela do rive. Mikula mu se posprdno nasmijao. Tȁ živjeli su na kraju svijeta, na posljednjem

81


82

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mirjana BULJAN

otoku do Italije, sa stotinjak stanovnika, odakle su ljudi stalno odlazili, istina, u Ameriku, ali na dokove, jedino mjesto gdje su mogli dobiti teški posao lučkih radnika. Za plaću koju su dobivali ni za nekoliko života ne bi mogao uštedjeti za takav auto. – Ma uvijek si bio i ostao inšenpijan! Takvog kakav si ti, žgoljav, kost i koža, neće ni pustiti u Ameriku – rekao je Mikula bratu. – Oni uzimaju samo ljude jakih mišića i zdrave pameti! Pobrinuo se da Osipa svi u školi počnu zvati Cadillac. Dječaci su kao veliki pljuckali u dlanove i rukovanjem zaključivali prve oklade na račun Osipovog auta, svaki u okvirima svojih plaćevnih mogućnosti. Joea je sjećanje na dječačke godine ispunilo ganućem i nostalgijom. Pitao se gdje su sada njegovi školski prijatelji, kako izgledaju, čime se bave? Poslije posljednje zaključene oklade, a to je bilo na rivi pred njegov odlazak u svijet, odlučio je da se nikome, ni obitelji, ni prijateljima, neće javljati dok ne ispuni svoje obećanje. Ustrajao je u svom naumu punih trideset godina teškog, mukotrpnog osamljeničkog života. Odricao se svake udobnosti i svih radosti i užitaka kako bi uštedio novac za svoj jedini životni san: ružičasti cadillac. S vremenom je odustao od ružičaste boje. Čovjek s godinama postaje ozbiljniji i profinjeniji. Pojavili su se i novi modeli. I Elvis je kasnije odabirao smirenije boje, čak i jedan crni cadillac. Stoga je Joe počeo razmišljati o malo tamnijoj, možda čak o zlatno-smeđoj metalik boji s kožnim presvlakama pješčane boje. Neke je stvari u međuvremenu naučio. Sjetio se da su na njegovu malom otoku majke pokrivale glave ženskih beba ružičastim kapicama i odijevale ih u ružičaste košuljice i ružičaste haljinice. Elvisu je ta boja pristajala jer je ionako, zaključio je s vremenom Joe, imao bebasto ženskasto lice i vrtio zadnjicu kao haremska plesačica. Nije ga prestao zbog toga voljeti i njegove su ga pjesme i dalje oduševljavale, čak ponekad i suosjećajno rastuživale, jer je zbog štedljivosti bio vječno nesretno zaljubljen u nedostižne ljepotice. Vjerovao je da zbog zlatno-smeđe boje neće izgubiti okladu kad se vrati na otok. Od onoga vremena njegovi su prijatelji, nekadašnji dječaci, postali ozbiljni muževi. Pitao se sjećaju li se još uopće oklada? Ali, on ih pamti. Znao je da se mora vratiti kući s cadillacom, kingom, kraljem, princem među autima. U riječkoj je luci Joe Muzich (neki su ga prijatelji u Americi iz šale ponekad zvali „Mjuzik“) doznao da su ukinute brodske linije kojima su ljudi nekada odlazili na otoke. Umjesto brodom sada se plovilo modernim katamaranom, na koji su se mogle ponijeti samo najnužnije stvari, ništa od većeg tereta. Čudo je da su otočani na to pristali. Kako dolaze na tržnicu, čime prevoze vino? Kako na otoke dovoze stvari koje kupuju na kopnu – ormare, strojeve, kućanske aparate? – Sada sve ide trajektom pa onda autima i kamionima. Cesta je dobra, prava.


Mirjana BULJAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

One stare bijele kamene ceste ostale su samo u poljima među gromačama – rekao je čovjek koji je sa ženom na gatu u riječkoj luci čekao ukrcaj na katamaran. Bili su s njegova malog otoka, prepoznao ih je po odjeći. Žena je imala slikovitu kratku, iznad koljena nabranu suknju s bezbroj podsuknji, duge crvene vunene čarape i rubac na glavi kako ga je vezivala njegova majka. Bili su mladi, vjerojatno nisu bili rođeni ili su bili mali kad je on odlučio otići u daleku Ameriku, u Hoboken, New Jersey, kamo su uglavnom odlazili ljudi s njegova otoka. – Lijepo je što još uvijek nosite našu starinsku odjeću – rekao je razdragani Joe. – To je samo za televiziju – odgovorila je žena. – Snimali smo nekakvu folklornu emisiju. – Dugo nisam bio doma – rekao je Joe. – Vratio sam se zauvijek. Dovezao sam i svoj cadillac. Došao je iz Amerike brodom. Onaj metalik – pokazao je rukom Joe prema parkiralištu. Mladi je čovjek bio zadivljen. – Bome je veliki! I sja se kao zlato. Još nisam vidio takvu boju. – A kamo mislite s njim? – upitala je žena. – Doma, na Susak – odgovorio je Joe kratko. Ljudi su se navikli na svakakva čuda od „Amerikana“, ali ovaj je bio prvi koji je htio dovući auto na njihov mali otok udaljen sedam milja od glavnoga grada velikog otoka. – Gdje ćete ga tamo voziti? – upitala je iznenađena žena. – Najradije bih da mogu do moje kuće, ali moj car ne može u selo, kale su preuske. Morat ću ostavljati auto dolje, pod selom. Ali vozit ću se donjom cestom do rive – odgovorio je Joe. – Ma to je samo petsto metara! – uzviknuo je muškarac. – A ne, ima sigurno više od osamsto metara, možda i kilometar – samouvjereno je odgovorio Joe. Možda bi se rasprava o dužini jedine ceste na malom otoku nastavila da posada katamarana nije otvorila ulaz. Ljudi su požurili na ukrcaj. – Sada je jedino problem kako ću auto dopremiti na otok – rekao je Joe na rastanku. – Pokušajte lokalnom linijom od Lošinja do Suska – doviknula je žena. –Brod je mali, ali još uvijek plovi. Joe se sjetio nekadašnjih brodova svoga djetinjstva, koji su iz nepoznatog razloga nosili imena pjesnikâ iako oni nisu imali baš nikakve veze s vrećama kupusa, krumpira i ugljena, s tovarima crnike za ogrjev, s namještajem i hladnjacima i svakakvim drugim stvarima kojih se samo čovjek može sjetiti, a koje su razvozili po svim većim i manjim lukama od Rijeke do Zadra. Ti su morski pjesnici na donjoj palubi imali

83


84

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mirjana BULJAN

prostran široki natkriveni slobodni prostor za teret. Koliko se sjećao, i njegov bi se cadillac mogao tamo dobro smjestiti, trebalo bi samo otvoriti još dio ograde kako bi ušetao na brod lako i sigurno bez ijedne ogrebotine. Nadao da se da će i sadašnji otočki brod biti prikladan, možda čak i bolji. Tȁ, zar novo vrijeme ne nosi stalni napredak? Eto, nekada nije bilo ni trajekata ni katamarana, pa ipak su stari pjesnici polako i bez ičijeg uzrujavanja sve i svakoga dovozili u svaku luku. Čim je nakon vožnje vratolomnom uskom zavojitom cestom stigao u Mali Lošinj, potražio je kapetana broda „Delfin“ koji je održavao lokalnu liniju s malim otocima, Mali Lošinj-Susak-Unije-Srakane, i kao što mu je jedan dokoni zgubidan na rivi rekao, našao ga u bistrou „Meduza“ u društvu prijateljâ na partiji briškule. Kad je čuo što „Amerikan“ od njega traži, kapetan ga je začuđeno pogledao i zatim bez riječi s prijateljima prasnuo u smijeh. Utihnuli su čim mu je Joe pred očima zamahnuo svežnjem dolara. Muškarci su bacili poklopljene karte na stol. – Ma kako vi to zamišljate, mister? – upitao je kapetan i ponovio isto, Joeu već poznato pitanje. – Što će vam auto na onoj gomili pijeska koju vi Suščani zovete otokom? Ali boli me briga, ja bih vam taj auto možda još i uzeo, kad bi ona moja kanta koju zovemo brod zbilja bio brod, malo bolji brod, malo veći od ovog moga sada, iako je ovaj inače sasvim dovoljan za ono malo ljudi koji tamo žive, za ono malo ribe i vina koje donose u grad na prodaju! – nastavio je kapetan. – Ali nema šanse! Kako ću ukrcati auto koji je gotovo veći od broda? – Da ste vi kapetan kakvi su bili naši stari kapetani, vi biste se snašli. Oni nisu nikada ništa ostavili na rivi, za njih nije bilo „ne može se“! Sve se moglo u njihovo vrijeme ukrcati, da ste baš htjeli i vlak. Kapetan nije htio pokazati da je uvrijeđen, iako mu je bio pun nos priča o starim vremenima i starim brodovima i njihovim kapetanima. – Dajte, sjednite s nama! – rekao je pomirljivo. – Popit ćemo vina i o svemu raspraviti kao ljudi! Na spomen vina, Joeu su se zažarile oči i zarumenjela glava pod proćelavom prorijeđenom suščanskom riđom kosom. Nije prestao čeznuti ni u svih trideset godina za domaćim vinom od jedine još preostale crne loze na bližim i daljim otocima, koja je preživjela epidemiju peronospore i nastavila rađati usprkos Mussolinijevoj zabrani uzgoja crnoga grožđa radi zaštite njegova talijanskog chiantija. Zadnji ga je put pio kad se s majkom, bratom, prijateljima i rođacima opraštao na rivi pred odlazak u Ameriku i još se zvao Osip, a ne Joe. Sjeo je za stol i mahnuo konobarici da dođe. – Tako razgovaraju pravi ljudi – rekao je s užitkom srknuvši takozvano domaće vino, ali koje ga, nažalost, ni po čemu nije podsjećalo na nezaboravni zavičajni okus koji je još dugo čuvao u novom svijetu na svojim nepcima.


Mirjana BULJAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Možda bismo se mogli dogovoriti – rekao je kapetan, ali to će vas koštati. Ako ste vidjeli moj brod, morat ćemo na palubi demontirati klupe i možda premjestiti čamce za spašavanje. Znate li vi koliki je to posao? Posada neće ni prstom maknuti ako joj se dobro ne plati. – Šoldi su tu, jesam i vam pokazao? – Jeste! Ma iskreno, što će vam to? Zar se niste u Americi dovoljno navozali? – Pitanje časti. Obećao sam, kladio sam se kad sam pošao ća da ću ga zaraditi i kupiti i da ću se vratiti doma jedino s njim ili nikada. – Tȁ, što vam je bilo da se tako kladite? Čitav se otok može pješice proći za deset minuta! Kamo se mislite voziti? – O, imam, imam kamo! – nasmiješio se Joe ponovno se sjetno prisjećajući djetinjstva. – Po onoj našoj lijepoj starinskoj bijeloj cesti od sela do rive. Vozit ću se svakog dana pred brod dva puta ujutro i dva puta uvečer tamo i natrag, najmanje dva kilometra, čovječe! Zar nije vrijedilo, dragi moj, živjeti za to, raditi i mučiti se punih trideset godina? „Delfin” je plovio mirno, bez žurbe, jedva su se čuli valići njegove tihe plovidbe. Sunce je zalazilo i pod njegovim posljednjim spuštenim žarkorumenim zrakama oprani i ulašteni Joeov zlatno-smeđi cadillac bliještao je nestvarnom ljepotom na palubi maloga otočkog broda. Joevo je srce bilo ispunjeno neizrecivom srećom. Jedino u njegovu zavičaju, mislio je, na njegovu moru, samo njegovo jadransko sunce na zalasku tako čarobno obasjava sve živo i neživo. Uzdrhtala srca promatrao je pučinu i željno iščekivao da na obzorju u žarkom rumenilu sutona ugleda udaljene obrise svoga otoka.

85


86

Tamara BAKRAN, Zagreb

TEŠKA OD SNA NEPRONIČNOST u njoj je jezero guste tame šapće joj zmijama u snu šapće joj vabećim travama neprohodnim dnima neprozirnim dubinama iz kojih se pomaljaju velike nemani krznate ribe gorostasni kitovi ljuske ljušture kosti oblutci i biseri ona u vodi sva je nekako malena, manja biti ne može voda u njoj ziba se tamna u zdjeli lubanje nepronična neprozirna voda s jutrom isparuje ljuske ljušture kosti oblutci i biseri bijele se na suncu


Tamara BAKRAN

JEDAN OD ONIH ZLATNO-SREBRNIH DANA putuju stabla krošnje im vijore od vjetra posve zanesene i srebrne dolje ptice lete u lokvama vode padala je kiša i poskidala zlatne češere ide ona skuplja putem zlatne češere šuškaju češeri skupljeni u skute joj svilene najljepšim od njih će se noćas dugo češljati pod tužnom vrbom na zvjezdanoj obali češerom češljati poslije ga na granu vrbinu ovjesiti da odšušti do kraja što je imao

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

87


88

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

STVARALAČKA KRIZA Aoida mi je doletjela na prozor i šuti uvrijeđeno na ptičjem tijelu lice joj je ljudsko namršteno nutkam je pokajnički draguljima koje sam u strahu od dubina skupljala po plićacima ona ih neće, prezrivo okreće glavu tražim riječi čupam ih kržljave naprežem se ona ih nevoljko kuša pa ih ispljune nisam ti dugo po vodu dolazila Aoido nisam ne ne znam doista ne znam već sam tako dugo ispražnjena ona odlijeće gutnem u grlu mi zapne nedorečeno a dragulji stadoše tamnjeti

Tamara BAKRAN


Tamara BAKRAN

TEŠKA OD SNA O LETU sanjala sam da letim u snu se koprcala svaka me moja ljuska žuljala palila i žarila o luda sna ljuska bi pero postala palucala sam divlje jezikom gladnim oblaka u snu si svu prostirku razbacala i mukom je natapala, natapala probudila sam se da bih vidjela i dalje je sve ostalo jednako daleko teška od sna još teža od buđenja ležim pod kamenom izmučena, nepomična, kao mrtva

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

89


90

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

LOV NA JEDNOROGA (tapiserija) moje noge lagane poskočne nose me k živoj vodi koja izvire iz dlanova bljedolike k živoj vodi koju žeđa moj život sunčani psi krv mi bučnu čuli dostigli je prolili moje noge grižene moje rane pune smrti k tlu me savile djevica me doziva, čujem je žubor njenih dlanova osluškujem kasno je

Tamara BAKRAN


Tamara BAKRAN

PLES S DRAGIM u sobi mi narasla svilena šuma raskošnih plesnih haljina vrijeme je da se spremim za ples s dragim ubirem onu haljinu mirisnu i zelenu mirisnu i zelenu kao proljeće kitim se osmjesima obraza rumenih od pomisli kroz prozore ulazi povjetarac svjež i opojan to je dah moga dragoga zove me svu me obgrljuje ramena mi gola gladno dodiruje prepuštam se usta mi puna daha moga dragoga sklapam oči iz ruke mi ispada na pod marama

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

91


92

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

OD RUŽA i opet se sve slijevalo u mene svi šumski potoci su tekli u mene ptice su cvrkutale u mene ruže su cvjetale u mene ruže! sad dođi sad! otključaj moju sedmu odaju i pusti tajnu da leti kliktava zlatni ključ je u mojim ustima razgrni jezikom svu tu silu latica potraži ga ruže! ruže! ulaze u moje vrtove od tajne mirisne cvatu mi pod prstima pružam se po tlu sva otežala od bujnih ružinih glavica i prožeta mirisima a ključ sam ipak progutala u strahu da ne ostanem posve sama

Tamara BAKRAN


Tamara BAKRAN

TUGA iz nje teče tuga i svija prostor u jednu veliku suzu pa ga mreška i zamućuje kao vjetar vodu a s neba u travu počinju padati ptice hrpimice svaki njihov udarac o tlo zvoni zvonjavom velikih hramskih zvona

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

93


NOVI PRIJEVODI

MICHEL TOURNIER Sumrak maski (prev. B. Brlečić)

96

NAOMI SHIHAB NYE Pjesme (prep. V. Vujović)

117

VITALIANO BRANCATI Don Giovanni na Siciliji (prev. V. Begić)

142

BARBARA GRUSZKA-ZYCH Metafizika pomiješana s ispijanjem kave (prep. V. Vladić)

165

DRAGO MEDVED Pjesme o Istri, dobrom vinu i božanskoj glazbi (prep. B. Brezinščak Bagola) 174

95


Michel TOURNIER (1924. – 2016.)

96

SUMRAK MASKI Fotografije i fotografi

STANOVITI TOURNACHON Bilo je to 1828. – ili 1829. godine – nedaleko od avenije Champs-Elysées, na mjestu današnjega Petit Palaisa, koji se tad zvao Carré Marigny.*1U povodu kraljeva imendana organizirano je „besplatno dijeljenje hrane“ i dobavljači su, stojeći na povišenu podiju, s po jednim žandarom slijeva i zdesna, svom snagom bacali kruh i kobasice među okupljeno mnoštvo. Malo dalje stvorila se još veća gužva oko onih koji su dijelili piće. Dernjavu gomile nadjačavali su klepetanje čegrtaljki, brujanje svirala, povici prodavača kolačića i streličara te zvonca prodavača sladićevine. Odjednom, kao da je neki snažan tropizam povukao mnoštvo prema Elizejskim poljima. Kao da ih tjera oluja koja samo što nije počela, ljudi trče glave podignute prema nebu. I ubrzo odjeknu snažna vriska. No, prepustimo riječ jednom svjedoku: „Neka je sjena, gotovo dotičući stabla, upravo preletjela iznad nas takvom vrtoglavom brzinom da sam jedva, prema slikama koje sam prije vidio, imao vremena prepoznati balon – i ispod njega, u maloj košari od vrbova pruća, koju zovu gondola i koja mu je dopirala jedva do koljena, neko ljudsko stvorenje, muško ili žensko, koje se grčevito držalo za užad... Ta prikaza nestala je jednako brzo kao što se pojavila, i uz otegnut uzvik svi su potrčali preko Elizejskih polja, slijedeći tu masu što se stropoštavala... Srce mi se strašno stegnulo. “Jadnik se već sigurno smrskao!” – reče moj otac, koji je sav problijedio. – Vratimo se kući, Thérèse! A lijepo sam ti govorio da ne dolazimo ovamo!“ Taj svjedok, kojemu je tad bilo devet ili deset godina, bio je stanoviti Gaspard*

Michel Tournier: Le Crépuscule des masques – Photos et photographes, Editions Hoëbeke, Paris, 1992., 187 str.


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

Félix Tournachon, koji će poslije postati slavan pod pseudonimom Nadar, pa će ga Jules Verne učiniti junakom svojeg romana Putovanje od Zemlje do Mjeseca pod imenom Ardan (anagram od Nadar). Naime, strašno stezanje srca koje je upravo osjetio najavilo je, paradoksalno, neodoljivu sklonost prema onom što su tad nazivali aérostation. Morat će pričekati još mnogo godina da mu se pruži prilika o kojoj je toliko puta sanjao. Jednoga dana uspijeva se besplatno ukrcati u gondolu balona braće Godard, koji to posvećenje modernih vremena, zračno krštenje, udjeljuju na Hipodromu, na Trgu Etoile. „Evo me u zraku“, piše budući Nadar, „i svim porama uživam u beskrajnoj, jedinstvenoj nasladi što je pruža uspinjanje u nebo.“ No, povratak na zemlju često ne donosi takvu nasladu. Félix, koji je na kraju uspio postati članom Godardove ekipe, doživjet će prizemljenja u mrkloj noći za oluje, usred šume, probijanje krovova, bijes seljaka naoružanih vilama i klizanje u punoj brzini po livadama ispresijecanim trnovitim živicama. No, ima i romantičnih slijetanja na aristokratski travnjak nekog dvorca, gdje ih srdačno primaju gostoljubivi vlasnici, očarani tim u najmanju ruku neočekivanim posjetom. Koliko god zanimljiva bila, ta slučaju prepuštena prizemljenja navodila su na pitanje koje je Nadar postavio Godardu već nakon svojih prvih iskustava: „Vjerujete li da će se jednoga dana moći upravljati vašim balonima?“. Odgovor koji je dobio bio je odlučan i konačan: „Nikad!“. Otada Nadar zna – i to će neprestano ponavljati u svojim zapisima – da balon, kojemu duguje najljepše trenutke svojega života, nema budućnosti. Nebo će pripasti neko letećoj napravi težoj od zraka. Veliki Nadarov cilj bit će, dakle, gradnja te letjelice teže-od-zraka, koju zamišlja kao neku vrstu helikoptera koji pokreće parni stroj. No, za to treba novca, mnogo novca, a Nadar zna samo jedan način da se obogati: organiziranje vožnji balonom, balonom koji može ponijeti što je moguće više putnika. Uz pomoć braće Godard izgradit će, dakle, golemi balon, pravi zračni omnibus, o čijoj povijesti piše u knjizi punoj zanosa Sjećanja na Diva. Div (Le Géant) sadržavao je 6.000 kubičnih metara plina i mogao je ponijeti trideset ljudi u svojoj gondoli, pravoj kući od pruća, teškoj 3.000 kilograma. Div će, nažalost, doživjeti samo dva putovanja. Prvo – u nedjelju 4. listopada 1863. godine – završava skromno u Meauxu. Za tog mastodonta to je kao skok buhe. Petnaest dana kasnije, u prisutnosti Napoleona III. i grčkoga kralja, novi pokušaj. Ovaj put, to je prava pustolovina! Snažan jugozapadni vjetar nosi Diva velikom brzinom

97


98

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

prema Belgiji. Noć je hladna, ali uzbudljiva. Da bi znali penje li se balon, spušta ili zadržava istu visinu, promatraju položaj zastavica od bijelog papira pričvršćenih za užad. Sutradan ujutro potučen je rekord udaljenosti prijeđene u balonu jer upravo nadlijeću Njemačku, između Bremena i Hannovera. No, puca im uže s pomoću kojega se otvara ventil za ispuštanje plina. Više ne mogu upravljati balonom i normalno se spustiti na zemlju. Preslab da nastavi put, ali još previše napuhnut da se spusti, balon počinje izvoditi hirovite, smrtonosne skokove, sijući svoje nesretne putnike po pustarama oko Hannovera. Luda trka završava u rijeci, u koju cijela gondola uranja kao vrša za rakove, sa svojim dvoma posljednjim putnicima, Nadarom i njegovom ženom. Balon će Nadaru donijeti manje spornu slavu tijekom rata 1870. godine. Dana 18. rujna Parižani shvaćaju da su odsječeni od vanjskog svijeta. Kucnuo je trenutak aerostatike. Nadarov trenutak. On odmah organizira kompaniju aeronauta. Dana 23. rujna, na Montmartreu, na Trgu Saint-Pierre, daje znak za „otpuštanje“ svih konopa Neptuna, koji polijeće sa 125 kilograma depeša i nekoliko sati kasnije spušta se u Craconvilleu, nedaleko od Evreauxa. Tijekom pet mjeseci, koliko je trajala opsada Pariza, 64 poštanska balona poletjela su iz prijestolnice, noseći ukupno 64 aeronauta, 91 putnika, 365 golubova pismonoša i 9.000 kilograma depeša. Pet balona palo je u ruke Nijemcima, dva su nestala u moru. Golubovi pismonoše trebali su se vratiti u Pariz, s porukama namijenjenim stanovnicima opkoljenoga grada. No, svaka ptica mogla je ponijeti samo jednu depešu, tešku najviše jedan gram. Neiscrpan u svojim idejama, Nadar će naći načina da gotovo beskonačno poveća taj skromni učinak. Sjetio se jedne mikroskopske fotografije – veličine 1 milimetar – na kojoj su posjetioci Izložbe 1867. godine mogli razabrati skupinu od 450 poslanika. Pronalazi izumitelja tog postupka – to je René Dagron – šalje ga balonom u Tours, sa svim njegovim priborom za mikrofotografiju. Otada će svaki golub pis-monoša koji polijeće prema Parizu nositi u pernatoj cjevčici 18 filmova od kolodija, svaki veličine 3 puta 5 centimetara, na kojemu je reproducirano 16 stranica in-folio teksta tiskanog u trima stupcima. Tako je 50.000 depeša svedeno na otprilike pola grama. U Parizu se svaki film stavlja na pločicu fotoelektričnog mikroskopa, vrlo uvećan projicira se na ekran, s kojega ga prepisuju ekipe prepisivača. To nije bilo prvi put da se Nadaru pružila prilika za spajanje svojih dviju strasti: fotografije i putovanja zrakom. Godine 1858. snimio je prvu fotografiju iz zraka u povijesti, osamdeset metara iznad Petit-Clamarta – što nije bila mala stvar jer je pri tadašnjem stupnju fotografske tehnike trebalo na licu mjesta, dakle, u gondoli balona i, naravno, zaštićenu od svjetla – pripremiti ploču s kolodijem, koja se morala upotrijebiti vlažna, i razviti odmah nakon ekspozicije. No, dok Nadarova putovanja balonom pripadaju još samo maloj povijesti, njegovi fotografski portreti ostaju nezamjenjiva svjedočanstva o njegovu vremenu i neospor-


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

na remek-djela. On bi zacijelo bio iznenađen tim obrtanjem vrijednosti. Kao i mnogi od njegovih slavnih nasljednika – Man Ray, Brassaï, Cartier-Bresson, Klein – i Nadar je došao do fotografije preko slikarstva ili, točnije, kad je o njemu riječ, preko crteža. Kao novinar i ilustrator, najprije je namjeravao fotografirati poznate ličnosti svojega doba, da bi zatim, ne trošeći previše njihova vremena, mogao u miru nacrtati njihovu karikaturu. Fotografija je, u početku, za njega bila samo skromna sluškinja crteža. No, malo-pomalo, učinila je crtež nepotrebnim. Nadarov panteon, zamišljen najprije kao zbirka karikatura, postao je album fotografija. Kroz njegov atelijer u Ulici Saint-Lazare, a zatim na Bulevaru Capucines, prodefilirala je čitava slavna Europa, od Liszta do Delacroixa i od George Sand do Bakunjina. Za neke, u tom postupku ima nečeg zlokobnog, opčinjavajućeg. Svladavajući strah, Balzac se, među prvima u svoje vrijeme, dao dagerotipirati već 1842. godine. Njegova bujna mašta odmah mu je pružila metafizičko objašnjenje tog misterioznog postupka i Nadar ga je dva puta imao priliku čuti kako izlaže svoju neobičnu teoriju. Dakle, prema autoru Ljudske komedije, svako tijelo u prirodi sastoji se od niza spektara, u slojevima položenim jedan na drugi u beskraj, poput neizmjerno tankih listića. Svaka je fotografija, dakle, ljuštenje jednog od tih slojeva – onog površinskog – ni njegovo polaganje na fotografsku ploču. Fotografirano tijelo, dakle, pri svakom snimanju očigledno ostaje bez jednog od svojih spektara, to jest gubi jedan dio svoje konstitutivne biti, a to je opasna kušnja... Michel Braire – jedan od najboljih poznavalaca Nadara – vrlo je točno istaknuo relativno malu pozornost koju je Nadar, čini se, poklanjao fotografiji na otvorenom. Taj veliki pustolov – u najplemenitijem smislu te riječi – nije uopće bio lovac na slike. Premda je snimio prvu fotografiju iz zraka u povijesti, učinio je to u nadi da će se obogatiti primjenom tog postupka u kartografiji i za katastarske izvode. Uskoro je korištenje tom svojom tehnikom prepustio drugima. Bio je i prvi koji se u fotografiji služio umjetnim svjetlom, ali serija njegovih snimaka pariške kanalizacije i katakombi nije imala nastavljača. Imamo samo jednu njegovu fotografiju, na kojoj ga vidimo u gondoli balona. Fotografija je snimljena u njegovu studiju, gdje je o gredu obješena minijaturna gondola. Godine 1886. napravio je prvi fotointervju, snimivši niz fotografija fizičara Chevreula uoči njegova 101. rođendana, popraćenih odgovorima na pitanje kako doživjeti sto godina. No, na svojim portretima nikad nije pokušavao stvoriti iluziju „uhvaćenog trenutka života“. Intenzivan život koji zrači iz većine njegovih portreta potječe od pogleda, od nepomičnog izraza, od cijele ličnosti fotografirane osobe, nikad iz pokreta, a još manje dekora. Čini se da je Nadar, unatoč izazovima slikovitosti, odmah napravio osnovni izbor, koji će mnogi drugi – i to do današnjih dana – ponoviti nakon njega: samo mu se ljudsko lice čini dostojnim da ostane zabilježeno na filmu.

99


100

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

Umro je 1910. godine, doživjevši zadovoljstvo da pošalje pismo Louisu Blériotu i čestita mu kao prvom čovjeku koji je preletio La Manche u letjelici težoj-od-zraka. (Un certain Tournachon, str. 21-39) ÉMILE ZOLA FOTOGRAF Kolovoz je 1888. godine. Émile Zola provodi praznike u Royanu. Ondje su i njegov izdavač Charpentier, graver Desmoulin, rođaci njegove žene Alexandrine, koja je sa sobom povela i svoju krojačicu rublja, Jeanne Rozerot, visoku dvadesetjednogodišnju djevojku koja bez prestanka pjeva. Načelnik Royana, Frédéric Garnier, sudjeluje u svemu. On će uputiti pisca u novu modu: fotografiju. Zoli je četrdeset osam godina, u ono doba to je početak starosti. Budući da je pedantan čovjek, znamo sve o njegovoj korpulentnosti: težina sto kila, opseg struka sto četrnaest centimetara. To je mnogo za čovjeka visokog metar sedamdeset. Njegovu književnu karijeru, koja je počela prije dvadeset godina s Thérèse Raquin, obilježile su trijumfalne etape, koje su se zvale: Lovina, Trbuh Pariza, Jazbina, Lonac, Nana, Kod ženskog raja, Germinal, Zemlja. On je, nakon smrti Victora Hugoa, koji je umro prije tri godine, pisac broj 1 francuske književnosti. I to zna. No ne zna da mu život još sprema iznenađenja. Ne može ni slutiti – on koji izbjegava politiku kao kugu – da će se deset godina kasnije, objavivši J’accuse (Optužujem) u novinama L’Aurore (Zora), baciti u vrtlog afere Dreyfus i navući na sebe najgoru mržnju. No, u tom mjesecu kolovozu njegove zrelosti Jeanne Rozerot donijet će mu još jedno otkriće, otkriće ljubavi. Prije osamnaest godina oženio se ženom starijom od sebe, obožava je, ali Gabrielle-Alexandrine ne može imati djece. Zola, koji gaji pravi kult plodnosti, zbog toga šutke pati. Bio je ipak dobar muž, potpuno predan svojem djelu, u kojem izlijeva erotske strasti nepodnošljive pristojnoj publici. I evo, odjedanput se pojavljuje te Jeanne Rozerot – kao ruža (rose) i kao trstika (roseau), reći će on – sa svojim pjesmama, smijehom i likom kao na Greuzovim slikama (reći će još). No, jedna sreća nikad ne dolazi sama. Uz ljubav, dva druga otkrića koja čudesno odgovaraju njegovoj pustolovini učinit će to ljeto 1888. nezaboravnim: bicikl i fotografija. Voljeti Jeanne. Voziti se na biciklu s Jeanne. Fotografirati Jeanne. Rezultat: smršavio je dvadeset pet kilograma. Moglo bi se reći da je opet postao mladić. Jeanne, bicikl, djeca, prijatelji glavni su motivi Zolinih fotografija u lijepoj knjizi koju su objavili François-Émile Zola i Massin (1), ali ima i drugih: Pariz, Izložba 1900. godine, Engleska (kamo Zola odlazi u izgnanstvo od srpnja 1898. do lipnja 1899. godine). Ukupno 480 od otprilike 3.000 negativa koje je Zola ostavio, gotovo jednako toliko koliko njegovo pisano djelo ima stranica. Naravno, sav fotografski svijet bacio se na tu knjigu imajući na umu jedno pitanje


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

koje se ne može izbjeći: je li Zola tako velik fotograf kao što je velik romanopisac? Ima li u povijesti te umjetnosti svoje mjesto među fotografima poput Nadara, Eugènea Atgeta i Demachyja? Za one koji vole i poznaju fotografiju odgovor ne-dvojbeno glasi: ne. Zola je, sa sebi svojstvenim metodičkim duhom i ustrajnošću, izvrstan tehničar fotografije. Imao je desetak aparata – od kojih je pet još u vlasništvu François-Émilea Zole. Uredio je tri laboratorija za razvijanje i izradu fotografija. Naravno, većina njegovih ploča strašno je tamna i s obzirom na to da sam sâm radio prve otiske njegovih snimaka, mogu reći da treba imati strpljenja. No, mislim da Zola ipak nije toliko preeksponirao. Prije bih rekao da je s godinama potamnio film. Osim toga, neosporno je da je Massinova knjiga uzbudljiva i da bi morala naći svoje mjesto u svim knjižnicama. Najprije zato što su slike stare gotovo jedno stoljeće uvijek zanimljive: svaki dokument koji nam vraća lica i krajolike jednog svijeta tako blizu nama, ali zauvijek nestalog, dragocjen je. No, prije svega nam te fotografije otkrivaju nov i važan – iako sporedan – aspekt života jednoga značajnog čovjeka. No, umjetničko djelo – fotografsko ili neko drugo – mora biti stvaralačko. Veliki fotograf ima svoje viđenje svijeta i ono je svojevrstan potpis njegovih djela. Pogledajte sto fotografija Westona, Brassaïja, Cartier-Bressona ili Boubata. Pretpostavite da vam donesu sto i prvu, koju vidite prvi put. Nepogrešivo ćete je uvrstiti u opus kojemu pripada. Prepoznali ste svijet koji nosi u sebi i koji projicira kamo god ide. Putovao sam s velikim fotografima. Vidio sam kako svuda – u Japanu, Kanadi, Africi, Francuskoj – izvlače iz gradskih pločnika ili pustinjskog pijeska lica, prizore, krajolike koji su im bili nalik, koji su bili njihovi. Trebali su još samo pritisnuti okidač fotoaparata. Sreća? Naravno da nije. Sreće možete imati jedanput, dvaput, triput u najboljem slučaju. Ali ne svakoga dana, nekoliko puta na dan. To je tajna stvaranja. Kod Zole nema ničega sličnog. Način na koji se on služi fotografijom nije stvaralački. Odgovarao je, mislim, dvostrukoj frustraciji koju ću pokušati objasniti. Podsjetimo najprije da je rođen u Parizu 1840. godine, ali je cijelo vrijeme školovanja proveo u Aix-en-Provenceu. U školi u Aixu njegov pomalo spor duh i „oštar“ naglasak priskrbili su mu zadirkivanja njegovih drugova. Jedan snažan momak uzima ga pod svoju zaštitu, čvrst, odvažan, godinu dana stariji od njega i rodom iz tog kraja. Ime mu je Paul Cézanne. To je početak dubokog i dugog prijateljstva koje će doživjeti i burna razdoblja. Kao što je napisao Armand Lanoux (2), Paul će biti Veliki Meaulnes slabunjavog Alaina-Fourniera. No, Cézanneov je poziv poezija, Zolin je poziv crtež. Poslije će zamijeniti svoje ambicije. No, nije neopravdano vjerovati da je u Zoli zauvijek ostao „prigušeni slikar“. Primijetit ćemo to kad 1886. godine objavi roman Djelo, nadahnut Cézanneovim životom. Zola nije vjerovao u uspjeh svojeg prijatelja. „Paul može imati genij velikog slikara“, piše on, „ali nikad neće imati genija da to postane.“ I nešto kasnije: „Paul Cézanne, kod kojega tu i tamo otkrivamo genijalne crte tog pro-

101


102

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

mašenog slikara.“ Riječ je o neobičnom i uzbudljivom nesporazumu između dvojice velikih proroka XX. stoljeća, koji će dovesti do raskida njihova prijateljstva. Nema dvojbe da je Zola imao neraščišćene račune sa slikarstvom i da je fotografija iskoristila taj spor. Jer Zoline fotografije pripadaju više toj impresionističkoj umjetnosti kojom se nije bavio nego socijalnom romanu u kojem je postao majstor. Zola fotograf mogao je biti sjena koja prati Zolu romanopisca i među njegovim snimcima tad bismo mogli naći fotografski dosje rudarskog svijeta (Germinal), tržnica Halles (Trbuh Pariza), seoskog svijeta (Zemlja) ili željeznice (Čovjek-zvijer). Nema ničega od toga. Zola fotograf ne istražuje, on promatra, voli. Oduševljava se parkovima, vodama i osobito licima. Za njega je zadaća fotografije slavljenje. I ovdje se pojavljuje druga frustracija na koju smo mislili. Romanopisac je strastveno volio Jeanne Rozerot i dvoje djece koju mu je rodila, Denise i Jacquesa. No, ta ljubav nije mogla biti sretna jer bila je riječ o preljubničkoj obitelji. „Taj dvostruki život koji sam prisiljen voditi baca me u očaj“, piše on. Jedna dirljiva fotografija prikazuje nam Zolu na balkonu njegove vile u Médanu, s dalekozorom uperenim prema Cheverchemontu, gdje je preko ljeta smjestio svoje troje ljubljenih. Roman Doktor Pascal posvećuje Jeanne: „(...) koja mi je pružila kraljevsku gozbu svoje mladosti i vratila mi mojih trideset godina podarivši mi Denise i Jacquesa“. Ima i neugodnih scena. Obaviještena anonimnim pismom, Alexandrine upada u stan u Ulici Saint-Lazare, gdje je njezin muž smjestio Jeanne, i uništava njegova pisma koja je ondje našla. I, naravno, krajnje nespretno bori se ne bi li vratila nevjernog supruga. No, moramo priznati da joj ne manjka ni hrabrosti ni plemenitosti jer, ostavši sama s dvoje djece, nakon smrti Emilea i Jeanne, ona ih posvaja da bi mogla nositi očevo ime. Lewisu Carrollu fotografija je zamjenjivala tjelesni dodir s djevojčicama, koje su bile njegova velika strast. Zoli ona zamjenjuje obiteljski život... On fotografira pomamno – mogli bismo gotovo reći proždrljivo – Jeanne Rozerot, čiju ljepotu vidimo kako se racvjetava, postajući s godinama pomalo mlitava, i svoje dvoje djece, čiji ponekad tužan izraz lica odražavaju dosadna i neugodna poziranja, često prekidana fotografovim ispadima bijesa. Jer prije sto godina nije bila sitnica snimiti fotografiju. Pa ipak, akademizam tih portreta očigledan je. Zola možda pokazuje stanovitu originalnost snimajući ponekad Jeannine portrete iz poluprofila, otkrivajući tako uho i ističući zatiljak. No, uglavnom ostaje pri najkonvencionalnijoj frontalnoj fotografiji skupine. Jer fotografija za njega nije netaknuto područje koje treba istovremeno istražiti i otkriti – kao što je to književno područje – nego poslušno sredstvo za snimanje i čuvanje, ukratko – oko i pamćenje. Možemo reći da Zola piše pameću i maštom, a fotografira srcem. (1) Hoëbeke, D. A. A. V. P., 1990. (2) Bonjour, monsieur Zola (Grasset) (Émile Zola photographe, str. 30-39)


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

AMERIKANAC U PARIZU: MAN RAY Još i prije nego što se Man Ray iskrcao u Parizu, usred uličnog slavlja 14. srpnja 1921., već je stigao glas o njemu, koji će mu, nakon što mu je zatvorio vrata njujorških slikarskih galerija, otvoriti vrata pariškog dadaizma. Na Rayja je utjecao jedan mladi francuski slikar koji je živio u New Yorku, Marcel Duchamp, čiji je Akt koji silazi niz stubište izazvao opće oduševljenje na izložbi u Armoryju 1913. godine. Otada se Duchamp pravio kao da prezire slikarstvo. Posvetio se šahu ili konstruirao neobične strojeve koji su se sastojali od obojenih ploča postavljenih na osovinu koju je pokretao motor, prave mobilne skulpture, prve takve vrste. Znajući ubuduće da su sva sredstva dobra za izražavanje, Man Ray je, pod naslovom Autoportret, izložio platno na kojemu je bio otisak njegove ruke, a iznad nje dva električna zvonca i jedno dugme. Izmislio je i slikanje pištoljem. Umjesto da se trudi iscrtati jasne obrise, on je na svoje platno lijepio matrice koje su pokrivale površine koje neće oslikati. Na kraju je nadvladao i silan užas koji je u ono doba fotografija ulijevala slikarima. Nakon što je povremeno fotografirao vlastita platna za kataloge i tisak, shvatio je da se može slikati i fotografskim aparatom, onako kao što su neki stari, pa i neki današnji slikari, fotografirali kistom. Jasno nam je, dakle, da su mladog Amerikanca na Montparnasseu primili kao jednog od svojih Francis Picabia, Paul Éluard, Philippe Soupault, Tristan Tzara i svi oni koji su se s njima kuhali u velikom loncu Dade, iz kojega će uskoro izaći nadrealizam. Man Ray je, kamo god putovao, vukao sa sobom težak kovčeg pun slika, zbog kojega je često imao neprilika na carini. Breton, Aragon i Éluard bili su pokrovitelji njegove prve izložbe u galeriji koju je osnovao Soupault nedaleko od Invalida. Man Ray je u posljednjem trenutku dodao svojim izlošcima jedan tipično dadaistički objekt, koji je nazvao Dar: staro glačalo čija je donja strana bila načičkana tapetarskim čavlima. Predmet je nestao na dan otvaranja izložbe, ali je Soupault, glavni osumnjičeni, uvijek poricao da je on izveo tu krađu. Izložba je doživjela sjajan mondeni uspjeh, ali i neosporan komercijalni neuspjeh. Man Ray je u svakom slučaju tad stekao novog prijatelja, neobičnog sitnog čovjeka od pedesetak godina, brbljavog, s bijelom bradicom i cvikerom, polucilindrom i crnim kišobranom, nalik nekakvom činovniku pogrebnog poduzeća ili banke. Bio je to Erik Satie. No, trebalo je živjeti, a kako se njegova platna nisu prodavala, Man Ray okrenuo se fotografiji. Uz pomoć prijatelja – lansirao ga je Cocteau, primao Paul Poiret, prihvatili u svoj krug Picasso, Braque i Derain, podržali Anna de Noailles i grof Étienne de Beaumont – postat će fotograf neusporedivog društva i epohe, jedine i autentične belle époque našeg stoljeća. Fotograf-slikar, Man Ray je istodobno bio svjedok i jedan od protagonista osobito

103


104

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

bogatog pokreta, čiji utjecaji stižu i do nas. Kao fotograf, imao je potreban odmak da može opisati i ocijeniti pokret s kojim je bio blisko povezan kao slikar. Njegova knjiga memoara (1) obiluje anegdotama i malim otkrićima. U njoj nalazimo Paula Poireta u njegovoj raskošnoj obiteljskoj kući u Ulici Saint-Honoré, okruženog kohortom manekena, istočnjačkog boga i istančanog epikurejca; Picassa koji je odlučio da više neće slikati jer ga presuda u brakorazvodnoj parnici obvezuje da prihod od svojih slika daje bivšoj ženi; Picabiju koji svečano otkriva svoja nova sportska kola, dugačka, niska, nebeski plave boje, s malim vjetrobranom ispred upravljača, i obznanjuje da je njihov dugi aluminijski motor s osam cilindara, naoko smiješno jednostavan, ljepši od svakog umjetničkog djela. A tu je prije svih Kiki de Montparnasse, s kojom će Man Ray živjeti godinama. Ona je jedanput tri dana pozirala Utrillu. Između seansi poziranja on je pio crveno vino, opijao se i nudio i njoj da pije, ali kad je tražila da vidi sliku, odgurnuo ju je. Moći će je vidjeti tek kad bude dovršena. Kad joj je napokon dopustio da pogleda s druge strane slikarskog stalka, vidjela je da je naslikao nekakav pejzaž. Nekoliko dana prije toga otišla je posjetiti Soutinea i, znajući da nema gotovo ništa za jelo i da je bez novca, odnijela mu je kruh i haringe. Na ulazu ju je zapahnuo užasan smrad: komad govedine i povrće što ih je Soutine slikao već nekoliko dana gotovo su posve istrunuli na stolu. Zaljubljena u raskoš, Kiki je provodila sate i sate u svojoj kadi ili je, pak, zasukanih rukava, kuhala jela koja su je podsjećala na rodnu Burgundiju. Na kraju je i sama počela slikati, stvarajući naivna, ali smiona djela, čak i portrete, na primjer portret Eisensteina, koji je slavni redatelj odmah kupio. Kad je Kiki umrla u bolnici, svi stari prijatelji s Monparnassea došli su položiti cvijeće na njezin grob. No, Man Ray poziva nas da se uzdignemo iznad razine anegdotalne male povijesti. Utjelovljuje bitno iskustvo koje se od 1830. ponavlja iz naraštaja u naraštaj, a na neki način pruža nam njegovu nadrealističku verziju: riječ je o susretu fotografije i slikarstva. U jednom sjajnom djelu (2) André Vigneau podsjeća na svojevrsnu paniku koja je zahvatila slikare kad je fotografija počela ulaziti u modu oko 1840. godine. Ingres, na vrhuncu slave, jasno pokazuje koliko je smeten kad uzvikuje: „Koji bi od nas bio sposoban za tu vjernost, za tu odlučnost u interpretaciji linija, za tu profinjenost modela! Fotografija je vrlo lijepa... Vrlo je lijepa, ali se to ne smije reći!...“ Horace Vernet, vraćajući se iz instituta u kojem je bilo objavljeno otkriće fotografije, bez oklijevanja izjavljuje: „Slikarstvo je mrtvo.“ I doista, fotografija će ubiti određeno slikarstvo. Riječ je prije svega o slikarstvu koje prikazuje bitke, upravo o onom slikarstvu kojim se bavi Horace Vernet, važnom žanru kojemu dugujemo mnoga remek-djela, žanru tako tradicionalnom da je Ministarstvo obrane još 1939. godine, u skladu s propisima, imenovalo službenog slikara bitke koji će se sa svojim kistovima, paletom i slikarskim stalkom postaviti na bojišnicu „smiješnog rata“. Jednako tako teško pogođen pojavom


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

fotografije, portret – a u prvom redu minijatura – gotovo posve nestaje. Shvatit ćemo zašto usporedimo li neke Nadarove fotografske portrete s portretom istih osoba koji je izradio neki ondašnji slikar: grubo i nedvojbeno jasno pokazuje se da je slikarstvo postalo nepotrebno. Kad je prošao prvi trenutak zaprepaštenja, prisustvujemo snažnom protunapadu slikarstva. Baudelaire – njegov najžešći glasnogovornik – piše: „Kad je riječ o slikarstvu i kiparstvu, današnji je credo otmjenog svijeta, osobito u Francuskoj, sljedeći: Ja vjerujem u prirodu. Vjerujem da je umjetnost reprodukcija prirode i da ne može biti drugo doli njezina reprodukcija... Jedan osvetnički bog uslišio je želje tog mnoštva. Njegov je mesija bio Daguerre. I zato ono kaže sebi: Budući da nam fotografija pruža sva poželjna jamstva točnosti, umjetnost je fotografija. Od tog trenutka, odvratno društvo je pohrlilo poput Narcisa, želeći vidjeti svoju prostačku sliku na metalu.“ Treba ipak podsjetiti da je i Baudelaire pohrlio k Nadaru da bi sačuvao svoju sliku za buduće generacije. No, nakon hladnog rata kao da se uspostavila neka vrsta miroljubive koegzistencije. Čini se da se slikarstvo prilagodilo svojoj opasnoj suparnici. Čak je naučilo i izvući korist iz te nove situacije i popuniti rupe što su se razjapile na njezinu dotad neosporavanom području: reproduciranju stvarnosti. Budući da je apsolutni realizam odsada prisvojila fotografija, slikar će istraživati još neobrađivana područja kompozicije i dekompozicije osjetilnog. Oslobođen robovanja realizmu, postavlja sebi suptilnije, odabranije ciljeve, koji će ga odvesti do impresionizma i kubizma. Fotografija će mu čak pružiti neke od ključeva njegova novog kraljevstva. Odjednom će se pojaviti bogatstva „kadriranja“ i Toulouse-Lautrec iz njih će izvući neobične efekte, dok će se Seurat nadahnuti „zrnatošću“ kratko eksponiranih negativa i izumiti poentilizam. Pomirenje će biti potpuno kad neki slikari shvate da fotografija, snimljena ili ne s tom svrhom, može vrlo dobro poslužiti kao „model“ ili čak kao podloga na koju će izravno nanositi boje. Degas i Utrillo poslužit će se njome na taj način. Iz te perspektive treba shvatiti Mana Rayja. Odbacivši sve klasifikacije, a osobito sve hijerarhije, on uzima kao načelo da su kist i fotoaparat zamjenjiva – i sama po sebi ravnodušna – sredstva umjetničkog stvaranja. Ne dopušta, naravno, da ga impresioniraju ni vlastiti relativni neuspjeh kao slikara ni sjajan uspjeh kao fotografa. U njegovu slučaju slikar je fotografu učinio usluge jednake onima što ih je fotografija prije pola stoljeća učinila slikarstvu. Rastavljajući aparate, poigravajući se zakonima optike, narušavajući pravila fotografske kemije, služi se uzastopce granulacijom, višestrukom eksponažom, otiskivanjem negativa, reljefom i izmišlja solarizaciju. No, svoj prezir prema rutini najbolje pokazuje „rajografima“ – riječ je skovana prema njegovu imenu. Izlaganjem svjetlu lista fotografskog papira na koji su postavljeni razni predmeti – od kojih su neki prozirni – dobiva se shematska, apstraktna fotografija, puna

105


106

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

neočekivanih efekata, koja u očima jednog nadrealista ima paradoksalnu draž da je „snimljena“ bez fotoaparata. Man Ray nije nikad tako sretan kao onda kad uspije zamesti granice između područja slike i područja fotografije, na primjer izradivši u crnom i sepiji portret u ulju Marcela Duchampa, za koji svi misle da je fotografija, ili u nekim blistavim aforizmima, recimo kad apstraktno slikarstvo definira kao „uvećanje jednog detalja prirode“. Budući da sam imao ured u izdavačkoj kući Plon, dugo sam bio susjed Mana Rayja i njegove žene Juliette, koji su stanovali u malom stanu u Ulici Férou, 2bis, u sjeni tornjeva crkve Saint-Sulpice. Taj sitan, pogrbljen čovjek, ispitivačkog pogleda iza debelih stakala svojih naočala, primao me prijateljski, izlazeći iz neke vrste nadrealističkog muzeja punog neobičnih predmeta i opsesivnih platna. Pokazivao je i dalje živu znatiželju, ali nikad niste mogli znati koliko se ironije skriva u ljubaznom oduševljenju s kojim je pozdravljao pronalaske svojih mladih kolega. Kako iznenaditi Mana Rayja? Posljednji put kad sam ga vidio, upitao sam ga čemu se sad posvetio. Pokazao mi je neobično profinjene minijature koje su bile nalik na slike na bjelokosti, a zapravo su bile fotografije u boji izrađene postupkom koji je on izumio. Umro je 18. studenoga 1976. godine. (1) Autoportrait (Laffont) (2) André Vigneau, Une brève histoire de l’art de Niepce à nos jours (Laffont) (Un Américan à Paris: Man Ray, str. 40-48)

MRAČNI LIRIZAM BILLA BRANDTA Čučeći na vrhu zgurišta, rudari koji su ostali bez posla skupljaju grumene ugljena i bacaju ih u vreće. Stara žena četka zube nad umivaonikom. Dvije sobarice s bijelim kapicama nad pakosnim licem bdiju u stavu mirno pred stolom pretrpanim venecijanskim kristalom. Ukočena dosada lebdi nad salonom presvučenim plišom u kojem vidimo četiri gospodina u smokingu, mladu ženu na okruglom stolčiću i igru triktrak. Sitna djeca trče u dnu prljave, masne ulice nad kojom se uzdiže kolonada dimnjaka koji izbacuju čađu. Sjene jednog otoka: to je naslov što ga je smislio Michel Butor za knjigu fotografija Billa Brandta koju je objavila izdavačka kuća Prisma. Otok je, naravno, Engleska. Pomišljamo odmah na polemičke namjere, na neku vrstu svođenja računa između jednog čovjeka i njegove vlastite zemlje. Nekoliko puta susreo sam Billa Brandta. Bio je visok, nasmijan momak, tip „vječnog studenta“, krhak i ironičan, okružen brižnom pažnjom svoje žene. „Ma ne, nije uopće riječ o tome, ja


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

volim Englesku, to je moja zemlja“, rekao mi je kljukajući se bombonima. „Treba bolje pogledati moje fotografije.“ Pogledao sam bolje i mislim da sam bolje shvatio. Poput nekih ljudi, i slike Billa Brandta dobivaju time što ih poznajemo. Treba živjeti s njima. Za dvije godine, za deset godina, shvatit ću još bolje. Ima li veće pohvale za umjetnost koju drže prolaznom i površnom? Osobina je Billa Brandta da snagom svoje intuicije razrješava najnesavladivije alternative. Recimo, alternativu tuga – radost. Njegove sjene jednog otoka neosporno nam dokazuju da i krajnje mračan realizam može voditi do lirizma koji je vrlo blizu radosti. Jer te su slike prepune lirizma, nemoguće je to ne vidjeti. Ti prizori intimnog života predratne gentry obavijeni su aurom nostalgije. Tu malu djecu u dnu mračne ulice uskoro će ponijeti u nebo tragična ljepota industrijskog krajolika. Zašto, kako? Možemo, naravno, potražiti objašnjenje u činjenici da na njegovim slikama nema polutonova, sivih boja. Bill Brandt, koji sâm izrađuje svoje fotografije, uvijek upotrebljava vrlo grub, hrapav papir, pa se bijele i crne boje sudaraju u blistavoj i na kraju snažnoj simfoniji. No, takva tehnička objašnjenja nikad ne otkrivaju ono bitno. Bolje je još jedanput pogledati i prepustiti se osjećaju veličine koji zrači iz Brandtovih slika. Ta veličina doseže kozmičku dimenziju u krajolicima otoka Skye, oblikovanog ledenjačkom erozijom, i tužnim pustarama Yorkshirea. Na Skyeu preneseni smo u tamu vremena, kad je zemlja bila „još vlažna i meka od potopa“ i sva izrovana otiscima divovskih stopala. Nema više ničeg ljudskog u tim strašnim samoćama u kojima je jedini znak života nekoliko pjegama prošaranih jaja položenih u udubinu stijene. U Yorkshireu kuću Emily Brontë šibaju udari vjetra Orkanskih visova. Obris jedne krave na mjesečini, svijetle mrlje stada ovaca između megalitskih stijena, čudovišan leptir zakačen među granjem osušenog stabla podsjećaju nas da je čovjek prošao ovuda prije nego što je nestao, zacijelo zauvijek. Godine 1945. u karijeri Billa Brandta dogodila se presudna prekretnica, kad je u jednom dućanu rabljenih stvari nedaleko od Covent Gardena kupio drveni Kodak bez zaslona, kojim se u prošlom stoljeću služio Scotland Yard za snimanje prostorija u kojima se dogodio zločin. Zamišljen za tu svrhu, aparat ima četvrtasti otvor i fantastičnu dubinu polja, zbog kojih se mogu dobiti neobične optičke deformacije. Bill Brandt petnaest će godina učiti fotografiju služeći se tom pretpotopnom spravom, nastojeći usvojiti njezin jezik, da bi se zatim njime služio u vlastite svrhe. Kakvim se god aparatom služio nakon toga, ostat će zauvijek obilježen lekcijama tog novog mentora. Godine istraživanja bit će 1961. okrunjene knjigom fotografija objavljenom pod naslovom Pogledi na akt. Svojom homogenošću, bogatstvom i strogošću, ta knjiga koja se više nigdje ne može naći – i koja je, uostalom, doživjela komercijalni neuspjeh – jedna je od najvažnijih do danas objavljenih zbirki fotografija. Izazvala je polemike

107


108

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

u krugovima „tamne komore“. Prvi put je stanovita nevjernost stvarnosti bila sustavno iskorištena, istražena u svim svojim implikacijama, razvijena poput teme neke Bachove fuge. Govorilo se o apstraktnoj fotografiji, o formalizmu, o samovoljnoj igri. No, sve te optužbe otpadaju uvažimo li činjenicu da su se unatoč razbijanju oblika koje im autor nameće sa suverenom slobodom, poštovale i čak nametljivo isticale sve materijalne vrijednosti, bez kojih nema dobre fotografije. Možemo prebrojiti žljebiće na podnim daskama, osjećamo hrapavu svilu kanapea, pliš naslonjača, glatku hladnoću ogledala i prozorskih okna. U morskim eksterijerima obluci imaju svoju težinu, zrak ima svoj oceanski miris, čuje se čak i hučanje valova koje prodire u školjku velikog uha otvorenog u prvom planu. No, tu je nadasve put, sa svojim borama, maljicama i različitom strukturom kože. Kao da je, s čudesnim osjećajem za ravnotežu vrijednosti, Bill Brandt ušao u materiju dublje onda kad je slobodnije postupao s oblicima. Stostruko vraća realizmu u dubini ono što mu je uskratio na razini linija i njihove igre. Čini se da se veliki fotografi sami svrstavaju u dvije obitelji čiji su način viđenja i cilj potpuno različiti. Jedni očekuju sve od trenutačne snimke „uzete iz života“ i skupljaju po svijetu slike koje svjedoče o ljudskoj sudbini. Njihov je predak Atget, CartierBresson njihov najslavniji suvremeni predstavnik, a fotografije Roberta Cape jedan od vrhunaca njihove umjetnosti. Drugi teže vječnosti kroz trenutak. Portret, akt i mrtva priroda njihovo su područje. Edward Weston učitelj je te loze, čiju tradiciju u Francuskoj nastavljaju Sudre, Brihat i Clergue. Bill Brandt neosporno pripada toj lozi. No, kao u svemu čime se bavi, taj vražji čovjek uspijeva prevladati i tu alternativu. Jer jedini on među njima izlazi na ulicu i na svoj način snima reportaže o nezaposlenosti 1930. godine, o dolce vita londonskog otmjenog društva ili bombardiranjima 1940. godine. Na svoj način, naravno, jer te rudare, te aristokrate, te Londončane natisnute u „tub“ tretira kao aktove, kao mrtve prirode. I upravo to bez sumnje daje snagu i fascinantnu trajnost tim dokumentima koji su ipak autentične „snimke uzete iz života“. Nitko Billu Brandtu ne osporava naziv „najvećeg engleskog fotografa“. No, gledajući njegovo djelo, možemo se upitati nije li u tom izrazu jedna riječ suvišna: riječ „engleski“? (Le lyrisme obscur de Bill Brandt, str. 49-56)


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

HERBERT LIST, FOTOGRAF TIŠINE Treba najprije podsjetiti na posebno mjesto što ga u Njemačkoj zauzima njegov rodni grad, Hamburg. Moćan hanzeatski grad, prijestolnica sjevera, kozmopolitska luka okrenuta prema anglosaksonskim zemljama prava je antiteza Münchenu. Građanin Hamburga gleda svisoka provincije u unutrašnjosti zemlje, s njihovim teškim seljačkim narječjima, a još više katolički jug u čijim su se pivnicama rodili Hitler i nacizam. Vrlo malo znači mu glasovito Blut und Boden (krv i zemlja), ta dvostruka opsesija rasističke ideologije, kojoj bi on rado suprotstavio duh i more. Treba se zatim prisjetiti generacije kojoj Herbert list pripada. Rođen 1903. godine, u najosjetljivijim je mladenačkim godinama u trenutku poraza 1918. Povijest dodaje svoj strašan uteg ikonoklastičkoj opijenosti i „rušenju očinskih vrijednosti“, koje karakteriziraju krizu petnaeste godine. Iz osobnog iskustva znam s kakvom dionizijskom radošću mladić pun buntovničkog gnjeva protiv vlastite okoline prisustvuje slomu svoje zemlje i gleda kako se ruše njezine ustanove i njezin „moral“: bilo mi je petnaest godina 1940... Njemačka koja se ruši 1918. Njemačka je Wilhelma II., industrijske i puritanske civilizacije koja ima svoj ekvivalent i uzor u viktorijanskoj Engleskoj (uostalom, Wilhelm II. bio je unuk kraljice Viktorije). I sad je ta krupna buržoazija, sa svojim bankama i tvornicama, svojim interijerima, ututkanim zastorima i jastučićima ponižena Versajskim ugovorom, prestrašena pobunom u Kielu, osiromašena socijalnim zahtjevima. Njezina joj se vlastita mladež ruga, držeći je odgovornom za sav nered u kojem se našla. Ta mladež zatvara se u svoj krug, u neku vrstu slobodnog zidarstva mlađih od dvadeset godina, pod nazivom Wandervögel (ptice selice). Anarhističke grupice, koje imaju svoj tisak, svoju književnost, svoja sastajališta, s gitarom kao jedinom prtljagom krstare pješice po šumama, pustarama i brdima. Ptice selice imat će i svoje potomke: hipije... Budući da je dobila rat, Engleska za jednu revoluciju kasni za Njemačkom. Treba pročitati svjedočanstvo Stephena Spendera, mladoga Engleza, prijatelja Herberta Lista, koji stiže u njegovo društvo 1929. godine. Kako je očaran tom sunčanom mladeži, tim beautiful people koji gaje ljepotu tijela, nudizam, strogu umjetnost! Njezin je glavni pokretač neka vrsta aristokratskog narcizma. Herbert List je taj koji vodi igru, iako od tog malog nordijskog društva odudara svojom crnom kosom, tamnim očima, širokim nosnicama i debelim usnicama. Drže da djeluje „astečki“ i prisjećaju se da ima brazilske krvi. Sa svojom kozmopolitskom kulturom, slobodoumljem, otvorenošću, on pliva kao riba u tom Berlinu dvadesetih godina, u kojem zajedno postoje Bauhaus, ekspresionizam, kazalište Maxa Reinhardta, glazba Kurta Weilla, kabare Klausa i Erike Mann. Obiteljsko poduzeće za uvoz kave pruža mu materijalno bla-

109


110

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

gostanje i priliku za zanimljiva putovanja u Latinsku Ameriku i Sjedinjenje Države. Prilično tipično, njegov razvojni put vodi iz tog obilja prema sve većem asketizmu, kroz niz odbijanja i odbacivanja. Čini se da se najprije okreće od književnosti, pa čak i govora. Miče knjige sa svojeg uzglavlja i sa svojim prijateljima njeguje neku vrstu zajedništva u šutnji. Zatim odustaje od crtanja. Sebe definira kao „čovjeka bez svojstava“, prema naslovu romana Roberta Musila. U njemu ima nečeg od dendija i vječnog flanera. U svijet fotografije uveo ga je Lyonel Feininger, koji je, pak, došao iz arhitekture. Na kraju će Herbert List upravo u fotografiji dati ono najbolje od sebe. No, njegovo je djelo posve oprečno „svjedočanstvu“. Ne očekujte od njega fotografije „uzete iz života“ ili snimljene „krišom“. On je anti-Cartier-Bresson, anti-Capa, anti-Family of Man, kako je nazvana izložba 503 „humanističke“ fotografije koju je nakon Drugog svjetskog rata organizirao Edward Steichen. Sebe prije prepoznaje u eksperimentima i izazovima Mana Rayja, dodajući im kult klasične ljepote. Jedno od njegovih najvećih djela – čije je objavljivanje odgodio rat – slavi Grčku, njezin kamen, krajolike, tijela. Zapravo, List je možda bio fotograf kakav je mogao postati Jean Cocteau da se nije okrenuo filmu. Fotograf tišine i nepomičnosti, nenadmašan je u portretu. No, rijetko će uhvatiti bljesak osmijeha ili kratkotrajan izraz (osim u slučaju Somerseta Maughama). On je fotograf meditacije, okrenutosti sebi, tjeskobnog očekivanja. Svako od njegovih lica pokušava umaknuti vremenu koje razara i dosegnuti vječnost koja izmiče. Vedrina nije njegova jača strana. Virtuozno se poigrava tjeskobnim rekvizitima koji uzdižu tijelo niječući ga: maskom, povezom za usta, zrcalom, lutkom. Podsjetili smo na to da je Herbertu Listu bilo petnaest godina u vrijeme potpisivanja Versajskog sporazuma. Sad treba dodati da mu je bilo trideset godina kad je Hitler došao na vlast. Njegovu je adolescentsku dob oplodio i učinio je oporom slom jednog svijeta. Rascvat njegove mladosti pritisnuo je svojim teretom uspon Trećega Reicha. Naravno, List nije bio politički angažiran. Bio je jedan od onih njemačkih intelektualaca koji su smatrali kako je Hitler presmiješan da bi ga shvatili ozbiljno. No, kakvo je mjesto u totalitarnoj državi mogla imati tako divlja sloboda kao što je bila njegova? To nije sve. Nacistički teror okomio se prije svega na dva stupa zapadne civilizacije: Židova i homoseksualca. Dva dodatna razloga zbog kojih bi List sebe smatrao neprijateljem novog režima. Njemačku, taj stroj za stvaranje genija, slomili su nacizam, rat koji je vodila i poraz. Zatim se život nastavio, isprva plašljivo, na hrpama ruševina. Herbert List, fotograf tišine, našao je nov izvor nadahnuća u razrušenim spomenicima, izrovanim ulicama, oborenim kipovima. Nema ničeg ganutljivijeg i poučnijeg od tog posljednjeg prilagođavanja njegova osobitog genija novim uvjetima koje su mu nudile nedaće rata:


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

profinjeni estet, zaljubljenik u arheologiju i antiku, koji „posvaja“ nove ruševine, arheologiju sadašnjosti, gradove svoje porušene domovine. Moglo bi se, naravno, tvrditi da te fotografije Njemačke „nulte godine“ čine najznačajniji dio čitava njegova opusa, jer mu je, paradoksalno, „moderna ruševina“ napokon donijela ono što mu je uvijek nedostajalo: neposredan dodir sa stvarnošću. No, to bi, po mojem mišljenju, značilo podcijeniti zahtjev za apsolutnim, neodvojiv od svakog stvaranja. Dodir s grubom povijesnom stvarnošću, njezino uzdizanje na umjetničku razinu nedvojbeno su značajna postignuća istraživanja Herberta Lista. Međutim, ja u tome vidim prije svega blistav uspjeh teškog kompromisa. Uzbudljivijima mi se čine vrhunci koje je dosegnuo uoči rata nekim od svojih mrtvih priroda. Zlatna ribica na Santorinu, stolci na Sunionu, a možda još više sunčane naočale na jezeru Četiri kantona odvlače nas u ponore tišine iz kojih se ne vraćamo. Te slike pripadaju onoj vrlo rijetkoj kategoriji fotografija koje dotiču apsolutno. (Herbert List, photographe du silence, str. 68-77) ARNO-RAFAËL MINKINNEN ILI HIJEROGLIFSKO TIJELO Platiti vlastitom osobom, uzeti sebe kao objekt, crpiti iz sebe građu svojega djela. Ta sklonost autofagiji uobičajena je u književnosti. „Ja sam građa ove knjige“, piše Montaigne na početku Ogleda. A poslije njega su Jean-Jacques Rousseau, Chateaubriand i André Gide otkrili ono najbolje u svojem djelu promatrajući sebe i pripovijedajući o sebi. U slikarstvu je autoportret također imao uspjeha. Rembrandt, Courbet i Van Gogh neprestano su uzimali sebe kao model. Na samrtnoj postelji Géricault desnom rukom crta svoju lijevu ruku. Neobično je da su se fotografi, na koje je inače toliko utjecalo slikarstvo, dugo opirali toj vježbi. Kao da u tome da se u vlastitu glavu uperi objektiv koji se obično usmjerava prema glavi drugih ima nečeg samoubilačkog. A onda, gotovo istovremeno, kao što smo već rekli, trojica fotografa iz iste generacije, neovisno jedan o drugom, krše taj tabu, i to na još radikalniji način nego slikari. Nijemac Dieter Appelt, Čehoslovak Jan Saudek i Finac Arno-Rafaël Minkinnen posvetili su najvažniji dio svojeg djela ne samo autoportretu nego autoaktu, pothvatu gotovo nepoznatom u povijesti slikarstva, izuzmemo li tri već spomenuta crteža Albrechta Dürera. Ta nam iznimka mnogo otkriva. Sudeći prema njegovim autoportretima, Albrecht Dürer znao je biti vrlo tašta osoba. Ima trinaest godina, dvadeset dvije godine, dvadeset sedam i dvadeset devet godina kad slika četiri autoportreta koja su nam od njega ostala. Svi su krajnje laskavi, a posljednji, koji podsjeća na lik Krista, na granici

111


112

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

je svetogrđa. „Smijem se kad vidim kako sam lijep u tom ogledalu“, kao da pjeva, poput Margarete u Gounodovu Faustu. Posve su različiti njegovi autoaktovi. Na njima se više ne pojavljuje Dürer koji zrači mladošću i naivnom hvalisavošću. Ondje je star, bolestan, oronuo. Njegovo tijelo više nije izvor ponosa ni sredstvo užitka, postalo je polje boli. Jedan od tih crteža prikazuje nam Dürera kako desnim kažiprstom pokazuje lijevu slabinu, a iznad toga je sljedeći tekst: Tu me boli. Vjeruje se doista da je umro od bolesti slezene. Djelo Arnoa Minkinnena poziva nas na svetkovinu. Dakako, nije riječ o tome da slavi ljepote tijela spomenutog autora. Svodi se, naprotiv, na niz varijacija o temi uistinu izuzetnog fizičkog izgleda. Koščat, golem – blizu dva metra – slomljena nosa, rasječene usnice, on zauzlava i razuzlava svoje dugačko tijelo kao što bi zapetljavao i raspetljavao nekakvo uže. Suprotno Appeltu – uvijek strašno ozbiljnom – Minkinnen unosi dašak šale u svaku od svojih fotografija. Položaji koje zauzima izazov su za maštu. Pokazuje svoju ruku, nogu, stopalo, spolovilo i svaki je put ta savršeno jednostavna slika tako nova da vam zastaje dah. Treba istaknuti taj neobičan spoj jednostavnosti i novine. Drugi su izmislili solarizaciju, jetkanje, rejografiju, montažu i optičke ludosti kao što je objektiv fish-eye. Minkinnen se bezazleno služi najobičnijim fotoaparatom. Imajući taj aparat i dvije noge, dvije ruke, glavu itd., kako snimiti fotografije kakve nikad nisu snimljene i koje zadivljuju one koji ih otkriju? Arno Minkinnen uspijeva svladati taj nevjerojatni izazov. Da, on ima dara da nas ostavi bez daha fotografirajući svoju nogu ili trbuh. Kako to postiže? Prvi je element odgovora u krajoliku. O svakoj zemlji imamo neku apriornu, neodređenu, ali unatoč tome neodoljivu predodžbu. I iz te predodžbe proizlaze neke slike. Doisneaua možemo zamisliti samo u Parizu, a Edwarda Westona samo u Kaliforniji, August Sander neodvojiv je od Berlina, a Fulvio Roiter od Venecije. Čini nam se da Arno Minkinnen nužno potječe iz Skandinavije, točnije, iz Finske. U svjetlosti njegovih slika ima neke prozirnosti, hladnoće, škrtosti, strogosti koje se mogu naći samo iznad 60. stupnja sjeverne zemljopisne širine. Osobito vode, jezerski predjeli, vodena zrcala ističu da je posrijedi sjevernjačko jezero. A sva ta svježina daje golotinji tijela značenje posve različito od onoga koje dobiva na Jugu. Ovdje nema lijenosti, mlitavosti, prepuštanja razbludnom milovanju sunca. Uostalom, kod Minkinnena nema ni sjene ni sunca, kao što na njegovim slikama nema ni zore ni sumraka. Sve se kupa u nekoj bezvremenoj svjetlosti, bez doba dana, bez prošlosti, bez budućnosti. Zaista smo u zemlji posvemašnjeg ljeta, kad sunce ne izlazi i ne zalazi. Uzalud bismo tražili i neku aluziju na meteorologiju. Nema vremenskih nepogoda u Minkinnenovoj zemlji, ni oblaka, ni kiše, ni duge. Što je onda ta zemlja? Odgovor je jednostavan: ona je bijela stranica. Ona je stranica na koju će se upisati znakovi oblikovani gipkim


NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

i vijugavo savitljivim Minkinnenovim tijelom. Skandinavski je krajolik pergamena na kojoj Minkinnen iscrtava hijeroglife, koji su njegove ruke, stražnjica ili listovi nogu. A to tijelo koje pleše na bijeloj stranici neba ili finskog snijega zapravo je bestjelesno, poput arapske kaligrafije iscrtane tušem šiljkom pera od trstike na čistom papirusu. Tijelo Arna Minkinnena je, još više nego tijelo balerine ili derviša koji se okreće, tijelo do kosti izjedeno znakom koji utjelovljuje. Ima nekog odricanja, žrtvovanja, holokausta u tom pothvatu koji bi postao tragičan da nema smijeha koji ga neprestano prati. Pomišljamo na Friedricha Nietzschea koji proglašava evanđelje Radosne znanosti po Dionizu. „Poslušajte me“, pjeva on, „došao sam do čudesnog otkrića, i uz to veselog. Nema druge istine osim lake i raspjevane. Nema druge istine osim lake i žive. Težina dolazi od vraga. Postoji samo bog koji se smije i pleše po površini velikih zaleđenih jezera.“ (Arno-Rafaël Minkinnen ou le corps hiéroglyphique, str. 153-159)

PATRICIO LAGOS ILI PRELAZAK EKVATORA Poznavao sam Brazil. Čile, taj anti-Brazil, ostaje za mene mitska zemlja. Tijekom mojih godina studija u Muzeju čovjeka slučaj mi je dodijelio proučavanje naroda „Fuego“, tih posljednjih stanovnika Ognjene Zemlje, danas nestalih do posljednjega. Često sam sanjao o toj čudnoj zemlji što se unedogled proteže zapadnom obalom južnoameričkog kontinenta i završava legendarnim Magellanovim tjesnacem. Poslije sam napisao svoj prvi roman, Petko, koji sam – kao što je sugerirao Alexandre Selkirk, stvarni junak koji je nadahnuo Daniela Defoea za Robinsonov lik – smjestio na najveći otok arhipelaga Juan Fernández. Tako je urođenik Petko postao Arau-kanac, prema imenu nekadašnjeg Čilea, Araukanija. Jer današnji su Čileanci plod mješavine španjolskih osvajača i araukanskih Indijanaca. A onda je jednoga dana jedan pravi Čileanac upao k meni i rekao mi: „Vi ste pisac oseke. Oseka je velika tema mojega života.“ Činjenica je da oseka zauzima važno mjesto u mojem romanu Meteori. Fotografije koje mi je zatim pokazao Patricio Lagos zadivile su me svojom ljepotom i originalnošću. Bavljenje fotografijom Patriciju Lagosu zapravo je na drugom mjestu, čak i na trećem, jer je najprije plesač, a zatim kipar. Rođen je 23. kolovoza na otoku Chiloé, otac mu je došao iz Santiaga, a majka ima indijanske krvi. Bila je druga žena njegova oca, koji će se ukupno ženiti pet puta. Iz svojeg djetinjstva na tom otoku, jednom od posljednjih španjolskih bastiona prije proglašenja nezavisnosti (1830.), sjeća se osobito tekstilnih tvornica u kojima su radili Indijanci. Jedna od sestara njegove majke doživjela je velik, ali kratkotrajan uspjeh

113


114

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

zahvaljujući svojim tekstilnim kreacijama. Indijanci na Chiloeu su niski, zdepasti i imaju izbočene jagodice. Opijaju se chichom – fermentiranom jabukovačom – zbog koje zapodijevaju krvave tučnjave. Patricio Lagos sjeća se i igračaka koje je sam izrađivao. Upisuje se u Umjetničku školu u Viñi del Mar i počinje učiti ples, možda pod utjecajem treće očeve žene, plesačice u Santiagu. Njegov učitelj zove se Hernan Baldrich; Patricio pleše u jednom od njegovih baleta nadahnutom Racineovom Fedrom, u kojem ima ulogu Hipolita i koji se velikim dijelom zasniva na improvizaciji. Istodobno nastavlja studij scenografije na Sveučilištu u Santiagu. U prosincu 1977. čini veliki skok. Već odavno ga je privlačio Sjever. Sjever? Recimo radije sjeverna hemisfera jer upravo je o tome riječ. Prelazak ekvatora obilježavao se nekad u mornarici šaljivim obredom tijekom kojega su „novaci“ (oni koji prvi put prelaze ekvator) bili podvrgnuti kušnjama i zlostavljanjima pod vodstvom karnevalskog Neptuna. I Patricio Lagos prijeći će ekvator, ali na način na koji Alica prelazi na drugu stranu ogledala. U njegovu inicijacijskom putovanju bit će i magije i poezije. Da lijevo postaje desno, a lice naličje, nema ničeg prirodnijeg od toga. Kod Južnjaka, negovih sunarodnjaka, hladno je na jugu, a vruće je godišnje doba u siječnju. U sjevernjačkoj zemlji morat će se naviknuti na led na sjeveru i zime u siječnju. To bi još bila sitnica kad bi se u svemu poštovala simetrija. Daleko od toga! Ne živimo u matematičkom svijetu u kojem se računi uvijek podudaraju i u kojem satovi nikad ne kasne ni ne žure. Zemlja se ne okreće oko Sunca po krugu – koji je savršen lik – nego po elipsi, grozničavom, bolesnom krugu. Zbog toga je najbliže Suncu u siječnju (perihel), a najdalje u srpnju (afel). I tako je naš doseljenik suočen s još jednim paradoksom: sunčano vrijeme i vrućina koji se pojačavaju kako se Sunce udaljava. Takva je sjevernjačka logika! A tu su i morske mijene, ta za sjever, pa i Europu, tipična pojava, koja se najjače očituje na obalama Normandije, Bretanje, Engleske i Irske... Dakle, jedna je plima donijela na moj žal tu čudnu pticu s juga s njezinim snovima i fotografijama. Nasukao se na normandijskim pješčanim obalama i ostaje „skamenjen“ (médusé) – riječ se čini vrlo točnom – pred tim prostranim sivozelenim i mokrim ravnicama, nanosima mulja, pijeskom, stijenama prekrivenim algama, što ih oseka stvara svaki dan samo za nekoliko sati. Prolazan krajolik, osuđen da brzo nestane, ali koji uskoro ponovno nastaje, sa svim svojim školjkama i rakovima. More ostaje vječno mlado, i danas onakvo kakvo je izašlo iz Božjih ruku na početku svijeta. Zemlja nasuprot tome piše vlastitu tisućljetnu povijest na svojim stijenama, kamenju, naborima, koji su poput bora na nekom vrlo starom licu. To lice plima neumorno umiva, oplahnjuje, osvježava, kao da nam želi vratiti našu zemlju u njezinoj prvoj mladosti. Žal s kojeg se povukla plima, to je lice naše stare mame koje se opet pretvorilo u lice mlade djevojke, djevičanske čiste i spremne da nas radosno dočeka.


Michel TOURNIER

NOVI PRIJEVODI

Sve to otkriva Patricio Lagos na normandijskim žalima, a inicijacija dobiva uzvišen smisao kad se uz to na dalekom nebu ocrta čvrst i ljubak obris Mont-Saint-Michela. Na tu mješavinu vječnosti i prolazne mladosti on odgovara na svoj način. Kao plesač pripada umjetnosti prolaznog trenutka. Kao kipar pripada umjetnosti koja svoja djela kleše u vječnom mramoru ili bronci. Duboko u sebi čuva jedno sjećanje iz djetinjstva, koje dijelimo s njim. Za vrijeme oseke grozničavo smo gradili dvorce od pijeska, ponosne ali krhke unatoč hrpama morske trave kojom smo učvršćivali njihove zidine. Kad se plima vraćala, opkoljavajući, a zatim napadajući našu „tvrđavu“, branili smo je sa žarom, kopajući odvodne jarke, zatrpavajući prodore, čak napadajući svojim lopaticama nasrtljivi val, poput Aleksandra koji je dao bičevati nepokorne valove Crnog mora. No, ono što Patricio Lagos gradi u pijesku nisu „snažne utvrde“ i on ne namjerava prkositi plimi. Riječ je prije o „slabim oblicima“, hoću reći o napuštenim tijelima, umornim ljubavnicima, ležećim likovima prepuštenim posljednjem snu, i ti ganutljivi likovi ponuđeni su bez obrane smrtonosnom milovanju vode. Mnogo sam razmišljao o tim slikama. Uvukle su se i u priču koju sam upravo pisao, Šutljive ljubavnike, za koje je tišina žala s kojeg se povuklo more simbol njihove umrle ljubavi. Patricio Lagos dopustio je da ga pod njegovim imenom uvedem u svoju priču, pokoravajući se ljudožderskom refleksu romanopisca. Istovremeno sam uzeo njegove pješčane ljubavnike, zaljev koji je oseka ostavila pustim, pa čak i Mont-SaintMichel, divovski magični svjetionik koji se uzdiže u daljini. Ovi reci svjedoče o mojoj posudbi i zahvalnosti. Dodat ću im i sljedeće Rimbaudove „posljednje stihove“, za koje mi se čini da tako dobro prizivaju spokojno i tragično ozračje nekih od tih slika: Našli smo je opet. A koga to? – Vječnost. Val do sunca propet, More uzneseno. (A. Rimbaud, Vječnost, prev. Zvonimir Mrkonjić) (Patricio Lagos ou le passage de la Ligne, str. 160-167) Izbor i prijevod s francuskoga: Bosiljka Brlečić, Zagreb

115


116

NOVI PRIJEVODI

Michel TOURNIER

Michel tournier i fotografija Michel Tournier počeo se baviti fotografijom još u djetinjstvu, kad je – s osam godina – dobio svoj prvi Kodak, koji mu je bio „prva prava igračka“. Rano je shvatio da nema fotografskog dara i okrenuo se djelu pravih, „velikih fotografa“ (iako – amaterski – i sam dalje snima). Šezdesetih godina pripremio je kao autor seriju polusatnih televizijskih emisija o fotografiji, pod naslovom Tamna komora. Svaka emisija bila je posvećena jednom od glasovitih fotografa i tako je Tournier upoznao najveće fotografe svojega vremena i stekao, kako sam kaže, „jedinstvenu fotografsku kulturu“. Njegovim su tekstovima popraćene knjige fotografija Edouarda Boubata, Arthura Tressa, Dietera Appelta i drugih velikih fotografa. Jedan je od utemeljitelja Međunarodnih fotografskih susreta u Arlesu. U knjizi Sumrak maski – Fotografije i fotografi skupljeni su njegovi portreti fotografâ u čijem djelu Tournier svaki put otkriva novi svijet. Michel Tournier rođen je 1924. u Parizu. Prvi mu roman, „Petko ili čistilišta Pacifika“, odmah nakon objavljivanja donosi svjetsku slavu i status francuskoga književnog „klasika“ te nagradu Francuske akademije, a za sljedeći roman,„Kralj Vilovnjak“, dobiva 1970. jednoglasnom odlukom žirija nauglednije priznanje u francuskoj književnosti – Goncourtovu nagradu. Slijede romani „Kralj Johâ“ i „Meteori“ te „Gašpar, Melkior i Baltazar“ (nakon kojega će slijediti „Zlatna kap“ i „Eleazar“), a objavljene su mu i knjige za djecu (nova verzija Petka pod naslovom „Petko ili divlji život“, zatim priče „Pierrot ili tajne noći“, „Amandine ili dva vrta“, „Zlatnobradi“...), zbirka priča za odrasle „Tetrijeb“, autobiografski esej „Vjetar Paraklet“ i nekoliko knjiga kratkih tekstova uz fotografije Édouarda Boubata, Arthura Tressa, Luciena Clerguea i drugih („Ogledala“, „Snovi“, „Ključevi i brave“). U tim djelima, nastalim do osamdesetih godina, započela je karijera jednog od najosebujnijih autora francuske književnosti 20. stoljeća, koji uspješno kombinira prozni zamah i filozofsku potku. Bio je nominiran za Nobelovu nagradu, a jedini je autor kojemu je Goncourtova nagrada dodijeljena jednoglasno. Preminuo je 18. siječnja 2016. u Parizu. (Opširnije o piscu v. – http://www.mvinfo.hr; https://fr.wikipedia.org/wiki/Michel_Tournier)


Naomi SHIHAB NYE, San Antonio (SAD)

PJESME

Čovjek kojem je oduzet glas iz grla ostaci su nježne ruke i geste koža jezika zatvara njegov najfiniji šav u tečnome svjetlu s podignutim prstom ples usana dovršenom svakom rečenicom on govori sjeni listova presavinut papir maramice iskidan u fine zastave s koje strane razgovora itko započinje? noseći dvije kože blistavi upitnik Meksika stoji mu na glavi kao odgovor

117


118

NOVI PRIJEVODI

Pola-pola Ne možeš biti, rekao je palestinski kršćanin prvi dan gozbe nakon Ramadana. Tako, pola-pola i pola-pola. On prodaje staklo. Zna o razbijenim komadićima, krhotini. Ako voliš Isusa, ne možeš voljeti nikoga drugog. Kaže on. Kraj svoje tezge plavih vrčeva u Via Dolorosa, on mete. Oribano kamenje djeluje sveto. Praši se sitan šećer preko lica datulom punjenih ma’mula. Ovoga jutra palimo tanke bijele svijeće koje se svinu u struku do podneva. Bar jedanput se svećenici nisu svadili u crkvi za najbolje stajaće mjesto. Kao dječak, moj otac slušao je njihovu svađu. Dijelom i zbog toga on se ne moli ni na kojem jeziku osim svojem. Zbog toga ja stisnem usne na svaku iznimku. Žena otvara prozor – ovdje i ovdje i ovdje – stavljajući vazu plavoga cvijeća na narančastu tkaninu. Ja je slijedim. Ona pravi juhu od onog što joj ostaje u zdjeli, smežurana češnjaka i zgrčena graha. Ništa ne izostavlja.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

Riječi pod riječima za Sitti Khadra, sjeverno od Jeruzalema Ruke moje bake prepoznaju grožđe, vlažan sjaj mlade kože jarca. Pratile su me kad mi je bilo slabo, budila sam se iz duge groznice da ih nađem kako prekrivaju moju glavu poput hladne molitve. Dani moje bake napravljeni su od kruha, okruglih pogačica i polakog péčenja. Ona čeka uz pećnicu motreći nepoznat auto koji kruži ulicom. Možda joj vozi sina, izgubljena za Ameriku. Češće, turiste, koji kleče i plaču na tajnovitim svetištima. Ona zna kako često stiže pošta, kako rijetko dolazi pismo. Kada ono stigne, ona oglašava, čudo, slušajući ga čitati sveudilj iznova u mutnom svjetlu večeri. Glas moje bake kaže kako je ništa ne iznenađuje. Uzmi joj ranu puščanog metka i invalidno dijete. Ona poznaje prostore kroz koje putujemo, poruke koje ne možemo slati – naši su glasovi niski i izgubili bi se na putovanju. Zbogom muževljevu kaputu, onima koje je voljela i prehranjivala, koji su od nje odletjeli poput sjemenki daleko u nebo. Oni će se zasaditi. Svi ćemo umrijeti. Oči moje bake kažu da je posvuda Allah, čak i u smrti. Kad priča o voćnjaku i novoj preši za masline, kad pripovijeda priče o Johi*1i njegovoj ludoj hrabrosti, On je njezina prva misao, ono o čemu doista misli Njegovo je ime. * Joha, lik iz narodnih priča, kao turski Nasrudin Hodža. (Op. prev.)

NOVI PRIJEVODI

119


120

NOVI PRIJEVODI

Naomi SHIHAB NYE

„Odgovori, ako čuješ riječi pod riječima — inače je to samo riječ s puno grubog brida, teško pojmljiva, i naši džepovi puni kamenja.“

Moj otac i smokvino stablo Prema drugom je voću moj otac bio ravnodušan. Pokazao bi na stabla višnje i rekao, „Vidiš ove? Volio bih da su smokve.” Navečer sjeda uz moj krevet ispredajući narodne priče kao živopisne male marame. U njima je uvijek bilo smokvina stabla. Čak i kad se nije uklapalo, on ga je dodavao. Jednom je Joha išao putem i vidio smokvino stablo. Ili, svezao je devu za stablo smokve i pošao spavati. Ili, kad ga uhvate kasnije i zatvore džepovi mu budu puni smokava. U dobi od šest godina pojela sam suhu smokvu i slegla ramenima. „Ne govorim o tome! rekao je, „Govorim o smokvi ravno iz zemlje – daru Allaha! – na grani tako teškoj da dodiruje tlo. Govorim o branju najveće, najdeblje, najslađe smokve na svijetu i stavljanju u moja usta.” (Zastao bi i sklopio oči.) Godine su prošle, živjeli smo u mnogim kućama, nijedna nije imala smokvu. Imali smo meksički grah, tikvice, peršin, repu, „Posadi je!” rekla je majka. Ali otac nikada nije. Njegovao je vrt s pola srca, zaboravljao zalijevati, puštao da bamija odveć izraste.


Naomi SHIHAB NYE

NOVI PRIJEVODI

„Kakav je sanjar. Pogledaj koliko stvari započinje, a ne završi.” Kada se zadnji put selio, nazvao me telefonom, na arapskom je otac pjevušio pjesmu koju još nisam bila čula. „Što je to?” Izveo me iza kuće u novo dvorište. Ondje, usred Dallasa, Texas, stablo s najvećom, najdebljom, najslađom smokvom na svijetu. „To je pjesma smokvina stabla!” kaže, otkidajući svoje voće kao zrele žetone, ambleme i jamstvo jednoga svijeta koji mu uvijek pripada.

Krv „Pravi Arapin zna kako uhvatiti muhu u ruke“, govorio bi moj otac. I dokazao bi poklopivši zunzaru smjesta dok bi domaćin s muholovkom samo zurio. U proljeće su se naše palme gulile poput zmija. Pravi Arapi vjerovali su da lubenica može liječiti na petnaest načina. To sam primijenila da odgovara prilici. Prije puno godina jedna djevojka kucala je hoteći vidjeti Arapina. A ja sam rekla da takvog nemamo. Nakon toga otac mi je rekao tko je, „Shihab“ – „zvijezda padalica“ – dobro ime, posuđeno s neba. Jednom sam upitala, „Kada umremo, vraćamo ga?“ Odgovorio je da bi tako rekao pravi Arapin.

121


122

NOVI PRIJEVODI

Danas se naslovi grušaju u mojoj krvi. Mali Palestinac njiše kamion-igračku na naslovnici. Bezdomna smokva, ta tragedija sa strašnim korijenom, prevelika je za nas. Čiju zastavu možemo nositi? Ja mašem zastavom od kamena i sjemenki, podloškom s plavim prošivom. Zovem oca, razgovaramo o vijestima. To je za nj previše, nijedan od dva njegova jezika ne zna dotle doprijeti. Vozim na selo naći ovce, krave, preklinjati zrak: Tko ikoga zove civiliziranim? Kamo da gleda srce koje plače? Što pravi Arapin sada čini?

Jeruzalem „Budimo ista rana ako moramo krvariti. Borimo se rame uz rame, čak i ako neprijatelj smo mi sami: Ja sam tvoj, ti si moj.“ – Tommy Olofsson Ne zanima me tko je najviše patio. Zanimaju me ljudi koji su prevladali. Jednom kad je moj otac bio dječak kamen ga je pogodio u glavu. Kosa tu više ne raste. Naši prsti nalaze slabu točku i njezinu zagonetku: dječak koji je pao ustaje. Kanta krušaka s vrata njegove majke želi mu dobrodošlicu. Kruške ne plaču.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

Kasnije njegov prijatelj, koji je bacio kamen, kaže da je gađao pticu. A moj otac počne puštati krila. Svaki nosi slabu točku: nešto nam naši životi zaborave dati. Čovjek gradi kuću i kaže, „Sad sam domaći.” Žena govori drvetu umjesto njezina sina. I dođu masline. Dječja pjesma kaže, „Ne volim ratove, spomenicima završavaju.” On slika pticu s krilima dovoljno širokim da prekriju dva krova ódjednom. Zašto smo tako spomenički spori? Vojnici pretresaju ljekarnu: velike puške, male pilule. Ako samo malo promisliš, to je smiješno. Postoji mjesto u ovom mozgu gdje mržnja neće rasti. Dodirujem mu zagonetku: vjetar, i sjemenje. Nešto nas bocka dok spavamo. Kasno je, ali sve slijedi. Meka uzica Moj brat, u malenom bijelom krevetu, držao je jednu stranu, ja sam povlačila drugu kao znak da sam još budna. Mogli smo govoriti,

NOVI PRIJEVODI

123


124

NOVI PRIJEVODI

mogli smo pjevati jedno drugom, bili smo u istoj sobi pet godina, ali meka uzica s malim razlistalim krajevima povezivala nas je u mraku, davala utjehu čak i ako smo se bili svađali čitav dan. Kada bi zaspao prvi i njegov kraj uzice pao na pod, strašno mi je nedostajao, iako sam mu mogla čuti dah i imali smo tako duge i odvojene živote pred sobom.

Snijeg Jednom sa šalom svezanim u čvor preko usta prtila sam se u snježnu oluju uzbrdo, a nisam znala kamo idem osim na vrh. Tih smo dana tako izlazili. Čak su i djeca izlazila tako. Netko je gorko plakao ponovno kod kuće, bjesnila je mećava jecaja. Vukla sam saonice na konopu, što obično nismo činili kad je tako jako padao snijeg, vukući brata kojeg sam zvala tajnim imenom kao da možemo biti drugi ljudi pod kožom. Snijeg mi je udarao lice, bodući u rub glave ondje gdje počinje rasti kosa.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

A bio je onaj veliki. Padao bi i padao danima. Ljudi bi iskapali aute kao krumpire. Kako ti je tamo otraga? povikala sam, a on je rekao: Dobro, dobro sam, najsunčanijim glasom kojim je umio, i mislim da bih ga danas trebala voljeti više jer je imao taj običaj. Na vrhu smo se okrenuli i on se sanjkao, kormilareći konopom koji steže rukama u rukavicama. Ja sam se pokraj spoticala propadajući duboko, vičući: Ooo! Gle kako ide! kao da nam je lijepo. Samima na brijegu. Bilo je to najdublje što sam ikada išla u snijeg. Sada o tome mislim kada pogledam u papir ili tišinu između ljudskih bića. Strujanje nakupljenoga. Otac može mjesecima ne razgovarati sa sinom. Da može postojati mjesto tako hladno da te najmanji pomak spasi. Ooo! Pljesni rukama, topni nogom. Otac bi mogao umrijeti! Sine! Prije nego što dođe do promjene vremena. Ulice Čovjek napušta svijet, a ulice gdje je živio malo se skraćuju. Još jedan prozor tamni u ovom gradu, smokve na njegovim granama omekšat će za ptice.

NOVI PRIJEVODI

125


126

NOVI PRIJEVODI

Ako stojimo mirno dovoljno noći, tu nas nastaje cijelo društvo zajedničkih stajača mirno, nad glavama glasne graktavke zahtijevaju svoja stabla i nebo koje šije i šije, šijući neumorno, ispušta svoj grimizni porub. Sve u svoje vrijeme, na svojemu mjestu, bilo bi lijepo misliti isto o ljudima. Neki ljudi da. Spavaju potpuno, hodajući svježi. Drugi žive u dva svijeta, izgubljenome i zapamćenom. Spavaju dvaput, jednom za onog prošlog, jednom za sebe. Spavaju gusto, snivaju duplo, bude se iz sna u drugi, hodaju kratkim ulicama dozivajući imena, i onda odgovaraju.

Ukleti Tražimo tvoj smijeh. Probajući naći put povratka k njemu između stabala u padu. Slušajući tvoje šušnje ispod bambusa, češanje smokvina lišća, osjećajući tvoje korake na trijemu, gizdavi cvijet lantane zataknut u tvoj zapučak. Vidim ti dignuto lice na obje strane dana. Kako je bilo, živio si blizu ruba svega što smo činili,

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

sezone bolova&rasta, planine rublja&pisama? Ja tražim tvoje prvo&posljednje na tamnim mjestima, kada okrenem obraz od naslova i od zore, ispuštajući umotane vijesti na pod. Tutanj tvoje tišine se izlio u mene. Spasonosna bila je milost pažnje, od prvog dana, praćenje i praćenost pogledom iz svakog ugla dvorišta.

Gorivo Čak i ovako kasno u vremenu, ponekad moram potražiti riječ „primiti“. Primila sam njegov dubok i zanimljiv pogled. Stabljika graha cvate pod kišom slatkih riječi. Reci što misliš – slušam. Priča talasa svojih dvadeset listova. * Jednom me učiteljica postavila na visoko sjedalo zbog smijanja. Mislila je da će me oči školskih drugova išibati na pravu mjeru. Ali one su rekle drugo. I mi bismo se smijale kad bismo znale kako. Prikovala sam pogled kroz prozor na zrelu liniju neba. Onamo sam išla.

NOVI PRIJEVODI

127


128

NOVI PRIJEVODI

Stisnuta pest Zaboravljamo da smo svi mrtvaci koji vode razgovor s mrtvacima. – Jorge Luis Borges Prvi put, na cesti sjeverno od Tampica, osjetila sam da život klizi iz mene, bubanj u pustinji, sve se slabije i slabije čuje. Imala sam sedam, ležim u kolima motreći kako palme kovitlaju obrazac mučnine iza stakla. Želudac mi je bio dinja široko rasprsnuta u kožu. „Kako znaš kada umireš?“ preklinjala sam majku. Putovali smo danima. Čudnom je pouzdanošću odgovorila: „Kad više ne možeš stisnuti pest.“ Godinama kasnije smiješim se mislima na to putovanje, granice koje moramo prijeći zasebno, žigosani svojim jadima nemogućim za odaziv. Ja koja nisam umrla, koja i dalje živim, i dalje ležim na stražnjem sjedalu uza sva svoja pitanja, stišćući i otvarajući malu šaku.

Pregovaranje s vulkanom Mi ćemo te zvati „Voda“ kao rijeke i hladne vrčeve. Uvjerit ćemo oblake da se gnijezde oko tvoga vrata pa ćeš moći do kasna spavati. Bit ćemo sretni ako spavaš zauvijek. Njegovat ćemo padine na kojima sadimo, pjevajuć pjesme naučene od djedova prije no što smo naslijedili njihov strah.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

Molim te, misli na nas kakvi jesmo, sitni, s kožom koja lako izgori. Molim te, uoči kako smo zalijevali grmove oko kuća i presađivali paprike u čiste limene kante. Oprosti svaku ljutnju koju osjetimo prema zemlji, kad kiša ne dođe, ili je dođe previše, i proguta naš kukuruz. Nije lako biti tako malen i živjeti u tvojoj sjeni. Često dok jedemo večernji obrok prođeš našim sobama kao lopov, dirajući prvo radio a onda razboj. Kasnije se naši snovi začinju loveći požar oko rubova, gore poput papira, budimo se ruku punih pepela. Kako možemo živjeti tako? Trebamo se probuditi pa zateći netaknute police, svoju djecu usnulu ispod pokrivača. Trebamo snove u obliku jezera, s jutrima u njima tustim poput riba. Zasjeni nas dok bacamo i dok ih pecamo – ali ništa drugo, ništa drugo.

Serum istine Napravili smo ga od žitarica na starom stražnjem pašnjaku. Štipnuli miris noćnog jasmina u bujici s ograde, ubacili ga ravno unutra. Ta žablja pjesma što samo želi odjek? Uzeli smo je. Izmiješali snažno. Opazili oblake pri miješanju. Pozvali stare pratetke, njihove duge i spore oči ljeta. Ubacili njihova imena. Dodali list metvice gdjekad za ovjeru juhe. Dodali notu vedrine i brige. Narančastog leptira između prasaka groma?

NOVI PRIJEVODI

129


130

NOVI PRIJEVODI

Savršeno. I kad smo ga imali, omirisali i okusili mirisni sirup, s odlaganjem lonca na stražnji plamenik na čuvanje, tuga se digla na male načine. Iskuhali smo laži u drugom loncu dok nisu nestale. Oprali lonac. Prekidanje posta 1. Učitelj Japanac rekao je: Na prvu svjetlost, ustani. Ne kolebaj se između sna i hoda, to ti otežava, u srce ti stavlja kamen. Minutu u kojoj skreneš natrag k obali usidri. Diši. Pamti svoje najdublje ime. 2. Nekad me predmeti zapanje, cjediljka od bambusa, sivi lončić, sjede točno gdje su bili ostavljeni. Nisu zaspali ili snivali o izgubljenim licima. Dodirujem ih pažljivo, govoreći, recite mi što znate. 3. Šalica valova, jagodna ravnoteža u školjci.

Naomi SHIHAB NYE


NOVI PRIJEVODI

Naomi SHIHAB NYE

Jutrom voda izgleda čisto do dna. Nikakva riba ne priječi mi pogled. Toliko sreće za Michaela Teško je znati što s toliko sreće. S tugom ima nečeg o što se može trljati, rana za njegu losionom i krpicom. Kada se svijet oko tebe ruši, imaš skupljati dijelove, nešto za držanje rukama, kao odcjepak karte ili sitno. Ali sreća pluta. Njoj ne treba da je se držiš. Njoj ne treba ništa. Sreća se prizemlji na krov susjedne kuće, pjevajuć, i nestaje kada to želi. Sretna si svakako. Čak ni činjenica da si živjela jednom u spokojnoj kući na drvetu, a sada nad kamenolomom buke i prašine, ne može te činiti nesretnom. Sve ima vlastiti život, i on se može probuditi pun mogućnosti za kolač od kave i zrele breskve, i voljeti čak i pod koji treba pomesti, prljavu posteljinu i zagrebene ploče... Jer nema dovoljno širokog mjesta da obuhvati toliku sreću, skupljaš ramena, podižeš ruke, i ona teče iz tebe u sve što dodirneš. Ti nisi odgovorna. Nemaš zasluga, kao što noćno nebo nema zasluga za mjesec, ali ga i dalje grli, i dijeli, i time je poznato.

131


132

NOVI PRIJEVODI

Visoke nade Nije da su bile toliko visoko, zapravo, bile su više nisko, polegnute na zemlju, mogla sam ih protrljati kao što dodirneš mačku koja se trlja o tvoje gležnjeve ako i nije tvoja. I da, osjećam se samotnom bez njih. Sada kad znam istinu, da sam samo sanjala kako sam nekome draga, mačka se sklupčala na krevetu od lišća nasuprot kući, a ja i dalje moram činiti sve što sam činila prije bez tajnog šumora iznutra.

Jahač Jedan dječak rekao mi je ako daska dovoljno brzo njegova ga samoća ne može sustići, najbolji razlog što sam ikad čula za pokušaj da se bude prvak. Ono što se noćas pitam žustro okrećući pedale niz King William Street jest prevodi li se to na bicikle. Pobjeda! Ostaviti svoju samoću zadihanu za sobom na nekom uličnom uglu

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

dok slobodno uplivavaš u oblak iznenadnih azaleja, ružičastih latica koje nikada nisu osjetile samoću ma koliko polako da su padale.

Sam Navikava se na zvuk poda Ne još Ne još svaku večer prije nego što počnu vijesti. Onda ubijanje i ubadanje i udaranje i sudaranje. Isključi. Mrlja je na zidu, Isus s gorućim srcem. Njegove šalica kave čeka preokrenuta na svom tanjuru. Oblik večere ima preokrenut okus. Jede što god mu ostavi bolničarka, hamburger u svojoj košulji od tri dana. Nekada ne zna ime onog što jede. Vuče tijelo na vrata, potapa oči u trave. Cijev skovrčana u ljiljanima. Kada bi mogao do nje, spustiti ta tri iskrivljena koraka... Kad mu je žena umrla, bio je vrlo tih jedan dan. Onda se smijao i smijao sa svoja dva zuba za loše dane koje su imali, a sad su prošli.

NOVI PRIJEVODI

133


134

NOVI PRIJEVODI

Jezik mu je mogao zvučati Soledad ili Solamente za njegove kosti ili njegovu krv i par dobrih vlasi njegove kose. Kada kap vode na bijelom slivniku susreće drugu kap i one se spoje, on misli na druge načine kako provesti život, a nije. Volio bi ih sresti.

Ramena Čovjek prelazi ulicu na kiši, stupa nježno, gledajući dvaput put sjevera i juga, jer mu sin spava na ramenu. Nikakav auto ne smije ga zapljusnuti. Nikakav auto voziti preblizu njegovoj sjeni. Taj čovjek nosi najosjetljiviji teret na svijetu, ali neoznačen. Nigdje mu na jakni ne piše LOMLJIVO, POSTUPATI OPREZNO. Njegovo se uho puni disanjem. Čuje šumor dječakova sna duboko iznutra. Nećemo moći živjeti u ovom svijetu nismo li spremni činiti, to što on čini, jedni drugima. Cesta će samo biti široka. Kiša nikada neće prestati padati.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

Kiša Učiteljica je pitala Paula čega će se on sjećati iz prvog razreda, a on je sjedio dugo prije nego što će napisati: „ove godine netko me dotaknuo po ramenu“, i predati papir. Kasnije mi je to pokazala kao primjer svoga protraćena života. Riječi koje je on napisao bile su velike poput kuća u krajobrazu. Htio je ući u njih i živjeti, mogao je ispuniti prozore od „o“ i „d“ i biti siguran dok vani ptice grade gnijezda u olucima ne znajući za nadolazeću kišu.

Popis Jedan mi je čovjek rekao da je izračunao točan broj knjiga koje će moći pročitati prije nego što umre na temelju prosječnog broja knjiga koje pročita mjesečno i svoga pretpostavljenog zemaljskog vijeka, (izračunavši u prosjeku koliko su dugo njegov otac i djed poživjeli, dodavši nekoliko godina jer on vježba više nego što su oni). Tada je napravio popis neophodnih knjiga, pretežno nebeletristike, povijesti, filozofije, proze, i poezije po razdobljima, tako da nema velikih praznina.

NOVI PRIJEVODI

135


136

NOVI PRIJEVODI

Odrekao se lakomislena čitanja posve. Ima samo toliko dana. Oh, rastužilo me čuti tako organiziran plan. A što s knjigama koje još nisu napisane, knjigama koje mu možda preporuče prijatelji, a koje nisu na popisu, onaj ukusni časopis koji mu možda dospije u ruke u neki sve u svemu smiješan čas? A pustolovina traganja kroz slatke police knjižnice? Osjetila sam kucanje srca zaboravljenih dragocjenih knjiga koje doziva njegovu ruku.

Riječi kada ih trebamo Prije ovog ranog trenutka, drugi, zreo kišom, miris njegova punog oblika. Svakoga dana pijetao kojeg nikad nismo vidjeli podiže prvi pozdrav i mrak koji nas drži u svojem labavom džepu svu noć pušta nas dolje. Sada hodamo po sobama, paleći svjetla. U dah bezrječan, ali zreo od svih mogućih riječi, poruka još neprimljenih niti poslanih.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

Pomalja se jutro, više prijatelj nego najbolji. Još možemo reći.

San Antonio Noćas sam oklijevala nad tvojim imenom, delikatnom skupinom vokala glasom u svojoj glavi. Spavao si kad sam stigla. Stala sam ti uz krevet i gledala kako se posteljina blago diže. Znala sam koji nagib svjetla će te navesti da se preokreneš. I tada sam osjetila kako ceste klize iz mojih ruku. Sjetila sam se starca u kafeu na zapadnoj strani, dok dijeli domine poput hamajlija. I tada sam znala, put žene koja gleda unatrag, da te ne bih mogla ostaviti ili naći nekog koga više volim.

Slavna Rijeka je slavna ribama. Bučan glas je slavan tišini, koja je znala da će on naslijediti zemlju prije nego što je to itko rekao.

NOVI PRIJEVODI

137


138

NOVI PRIJEVODI

Mačka koja spava na ogradi je slavna pticama koje je motre iz ptičje kućice. Suza je slavna, ukratko, obrazu. Ideja koju nosiš blizu grudi slavna je tvojim grudima. Čizma je slavna zemlji. Slavnija nego cipelica, koja je slavna tek podovima. Svijena je fotografija slavna onome tko je nosi dok uopće nije slavna onome tko je na slici. Ja želim biti slavna muškarcima koji tumaraju ulicama i smiješe se dok ih prelaze, ljepljivoj djeci u redovima voćarnica, slavna kao ona koja uzvraća osmijeh. Želim biti slavna k’o što je slavan pulover, ili rupica za dugme, ne stog što bi činila išta spektakularno, već stoga što nikad ne zaboravlja što učiniti može.

Različiti načini molitve Postojao je način klečanjem, dobar način, ako živite u zemlji gdje je kamenje glatko. Žene su sanjale sjetno o izbijeljenim dvorištima, skrivenim kutovima gdje koljeno pristaje u kamen. Njihove molitve bile su trošna rebra, male vapnene riječi izgovorene u slijedu, kao da ih sipanje slogova nekako može spojiti s nebom.

Naomi SHIHAB NYE


Naomi SHIHAB NYE

Postojali su muškarci koji su bili toliko dugo pastiri da su hodali kao ovce. Pod stablima masline dizali su ruke — Počuj nas! Na zemlji nas boli! Toliko je bola da ga nemamo kamo pohraniti! No masline su poskakivale spokojno u mirisnim vjedrima octa i timijana. Noću su muškarci zdušno jeli, pogaču s bijelim sirom, i bili sretni usprkos bolu, jer je bilo, jednako tako, i sreće. Neki su cijenili hodočašće, omatajući se u novo bijelo platno da bi se vozili autobusima preko milja praznoga pijeska. Kada bi stigli u Mekku, obilazili bi sveta mjesta, pješice, mnogo puta, sagnuli bi se da poljube zemlju i vratili, svojim mršavim licima udomljujući misterij. Dok se za neke rođakinje i za bake hodočašće odvijalo dnevno, dovlačenjem vode s izvora ili balansiranjem pod košarama grožđa. Bilo je onih prisutnih na rođenjima, mrmoreći tiho majkama koje se znoje. Onih što našivaju zamršen ručni rad na dječje haljine, zaboravljajući kako djeca lako isprljaju odjeću. Bilo je onih koji nisu držali do molitve. Onih mladih. Onih što su bili u Americi. Rekli su starima, vi gubite vrijeme. Vrijeme? – Stari su se molili za mlade. Molili su se da im Allah ozdravi mozak, za izdanak, puni mjesec, da odjednom progovore zapovjednim tonom.

NOVI PRIJEVODI

139


140

NOVI PRIJEVODI

Naomi SHIHAB NYE

I povremeno je bio jedan koji nije činio ništa od toga, starac Fowzi, naprimjer, budala Fowzi, koji je svakog pobjeđivao u dominama, ustrajno tvrdio da razgovara s Bogom k’o što razgovara s kozama, i bio poznat po smijehu.

Dvije zemlje Koža pamti koliko dugo prolaze godine kada je koža bez dodira, sivi tunel samaštva, pero izgubljeno iz repa ptice, vrteći se na korak, pometeno od nekog tko nikada nije vidio da je to bilo pero. Koža je jela, hodala, spavala sama, znala kako podići na vidimo-se ruku. Ali koža je osjećala da ju se nikad ne vidi, nikad ne poznaje kao zemlju na karti, nos kao grad, bok kao grad, svjetlucavu kupolu džamije i tisuću hodnika cimeta i konopaca. Koža je imala nadu, jer to koža ima. Zacjeljuje preko mjesta ožiljka, pravi cestu. Ljubav znači da dišeš u dvije zemlje. A koža pamti – svilu, trnovite trave, duboko u džepu da je tajna kože vlastita. Čak i sada, kad koža nije sama, sjeća se samovanja i zahvaljuje nečem većem što postoje putnici, što ljudi idu mjestima od njih većim. Prepjev s engleskoga i bilješka: Vera Vujović, Zagreb


Naomi SHIHAB NYE

NOVI PRIJEVODI

Ugledna američka pjesnikinja palestinskih korijena Naomi Shihab Nye, rođena 1952.,već od prve zbirke („Different Ways to Pray“, 1980.) ispituje dodirnice i razdjelnice kulture islama i Zapada. Kako se razabire iz zbirki „Poems of the Middle East“, „Red Suitcase“ i „Fuel“, podrijetlo i životna iskustva – školovanje u Jordanu, život u starom dijelu Jeruzalema te povratak i život u Teksasu – temeljno će odrediti njezine pjesničke interese. Pjesništvo Naomi Shihab Nye obraća se mjestima. Autorica njime ulazi u (ne)raspletivnost korijenâ i međusobnu (ne)uvjetovanost etničkim i krvnim srodstvom, nasuprot bitnoj univerzalnoj srodnosti ljudskih bića koja dijele suživot na zemlji. Prizorišta fragmentarnih, gotovo nasumičnih slika višeslojno pretapaju ključne gradove-poprišta njezina života: St. Louis, San Antonio i Jeruzalem, subjektivno i iskustveno nespojive više no što su nespojivi na geo-kulturnom planu. Osjećaj za tlo, njegove darove i pečat koje ono utiskuje u identitet, istovremeno utječe na zahtjevan i nikada primiren nagon za integracijom ili „pomirbom“ različitih sastavnica u čovjeku „miješane“ krvi, to jest u pjesnikinji samoj. Na osi tih dviju opreka odvija se poetski govor Naomi Shihab Nye, dokumentarno iskren i jednostavan. Oporost opisa, „stvarnosni“ registar – slike „običnog“, koje samo uz posebnu pozornost postaje posebno i znakovito, znatan udio upravnoga govora koji prizor trenutno iz konteksta sjećanja prevodi u prvi plan, nenaglašene poante s uvidima ili posve invertirana poanta otvorena kraja..., kao da namjerno odrješuju slušatelja od sudioništva u emociji, postižući upravo suprotno. Prividna skromnost (pjesničkog) subjekta u formalnoj je opreci s dosljednom idejom u pozadini, idejom bratstva čovječanstva, i težnjom k dobru. Male, „obične“ fizičke geste ljudskosti zalog su opstanka čovjekova bića, a jedino nježnost koju možemo podijeliti očuvat će svijet. Ljudi koji opstaju i odolijevaju strahotama nespojenih svjetova razdrtih ratom i drugim oblicima raščovječenja, ljudi su s jakom i trajnom sponom: povezani na temelju sjećanja, ili povezani s oblikom prirode: tu je plod smokve – za Naomina oca metonimija ugode do mitskih razmjera. Ona predstavlja tajnu (obnavljanja) snage pojedinca. Jednako tako, izravno je osjetilno iskustvo borbe sa snijegom u vučenju sanjki s bratom uz brijeg, za pjesnikinju ono o čemu govori kada (ne)govori o bliskosti i potrebi za njom. Dok se osobni motivi za poetsko progovaranje oblikuju poetikom izrazitije fragmentarnosti, ulaženje u svakovrsno iskustvo „stranog“, iskustvo drugoga ili drukčijeg bića postaje njegov vanjski i prezentan izraz. Tako se, nasuprot emotivno veoma dubokom i dubinski važnom iskustvu obitelji i pripadnosti, iz djela Naomi Shihab Nye naglašeno očitava zanimanje za „drugost“. Svjedočenje iskustva nebliskog i neprivlačnog, neobičnih navika, ljudi koji su izgubili sponu i, sudeći prema vanjskim pokazateljima, nemaju prostore unutrašnjeg života s plodom smokve u središtu. O njima progovaraju pjesme Naomi Shihab Nye, naizgled objektivno i reportažno, s neobičnim učinkom da likove najčešće starih i samoživih ljudi sužena raspona emocije i kretanja približi čitatelju tako da mu oni „uđu pod kožu“. (V.V.)

141


142

Vitaliano BRANCATI (1907. – 1954.)

DON GIOVANNI NA SICILIJI (ulomci)

Ulaz u gradski park bio je osvijetljen bljeskanjem šarenih svjetala.*1Takvo svjetlo, koje se odražavalo na stablima, u svakome je trenutku stvaralo zmije, vodoskoke, leptire, muhe velike poput orlova, orlove majušne poput muha, naličja slavnih ljudi, lijepe riječi upućene narodu Catanije, a naposljetku bila je tu i reklama Serenola: „Uzmite Serenol i spavat ćete!“. (I s terase Cibalija, sa stolice kojom je zamijenio nepotrebni krevet, Giovanni je vidio, preko neba Catanije, taj bljeskajući natpis.) Na trgiću u parku, u glazbi i žamoru desetak je pozornica pozivalo građane da se poput lopti vinu prema nebu te da trče cik-cak, da se prevrću, da se boje, da napadaju brodove, da se smiju, povraćaju te da, ako mogu, iskoriste trenutak tame da budu s voljenom ženom. Prve je večeri mnoštvo prodefiliralo, sumnjivo i nijemo, pored drvenih ograda i klupa, gdje su muškarci mrmljali ženama koje su se gotovo skrivale iza njih: „Nije to stvar za žene!“. Ali, druge večeri, budući da je princ iz Roccelle ušao u sportski autić te je bio zaokupljen utrkivanjem među žamorom, pucketanjima i francuskim riječima, s kćerkom koja je vozila drugi autić, mnoštvo je prodrlo uz uzvike veselja i razne su se igre ispunile blijedim licima i očajnim invokacijama Majci Isusovoj. Letjela je odjeća: odjednom je bljesnula noga jedne djevojke. Ni da je taj bljesak bio popraćen grmljavinom, najjačom munjom, ne bi mogao izazvati veći potres. Bila * Vitaliano Brancati: Don Giovanni in Sicilia, Milano, V. izd., „Tascabili Bompiani”, posebno izd. za L’Espresso, 1988. U idućemu svesku objavljujemo još nekoliko prevedenih poglavlja Brancatijeva romana. (Op. ur.)


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

je to najava, koja je publici došla s neba, da će moći vidjeti najtajanstvenije dijelove ženskog tijela. Odmah se masa udvostručila, utrostručila, udeseterostručila, i oni koji su dolazili onamo sjediti već dvadeset godina, uvijek u isto vrijeme na željeznim stolicama, uz sam rub trga, morali su se stisnuti i povući noge da ne bi svaki trenutak govorili: „Joj, otrovni udarac“, odnosno: „Joj, trenutačna smrt“ ili, pak, još: „Krvavi udarac tebi i onome jarcu od tvoga oca!“. No, kako zbog utjecaja Mjeseca, tako i zbog onog laganog opijajućeg plina koji se toga kolovoza širio zrakom, gospoda i gospođe svejedno su pohodili park-zabave, a muževi su gutali, gotovo u tišini, svoje psovke kada bi se žene vinule u zrak praćene uzdasima muškoga mnoštva. „Pa to je kao da smo u Milanu“, uzviknula je gospođa Badile penjući se prema vagončiću vlakića smrti, dok joj je prijateljičin muž stiskao bokove da bi je pridržao. „Da“, govorio je slineći te izvršavajući svoju dužnost kavalira i pogledavajući je lijevim okom, onako, orlovskim pogledom dok ju je pridržavao. „Sve su tu! Dođi i ti!“, kazao je Panarini Giovanniju. „Je li bila i ona?“ „Doći će i ona!“ Navečer su se Giovanni i Panarini ugurali u masu vojnika i civila, udišući mirise koza i đurđica te neki jaki miris, kao iz smočnice u kojoj se nešto pokvarilo. Oko pozornice Palco delle Trottole, cik-cak, gdje su vozići, otvoreni sprijeda, rulali udarajući jednom lijevo, a drugi put desno, nalazio se najveći broj posjetitelja. „Gledaj! Gledaj!“, govorio je jedan momak brzih očiju. „Generalova kći se stišće.“ „Eh, da, tiska se da je jedna divotica!“, kazao je drugi. „Uh, uh, uh! I gdje je stavila ruku!“, govorio je treći. „Tko?“, upitao je četvrti. „On!“ „Da, da, da! Majko Božja! I što je, bez ruke?“ „Ma kakve ruke?“ „Desne, zar si slijep?“ „Istina je, istina je. Mrtav sam!“ „Pravo sam truplo u odijelu!“ Vrtuljak je usporio te se potom zaustavio.

143


144

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

„Odlazim“, kazao je onaj koji je progovorio prvi. „Ne, sačekaj. Sada slijedi najbolji dio. Sada će se popeti Marzacane! Zar želiš takvo što propustiti?“ Marzacane je, naime, zauzela mjesto u jednome od autića i pridržavala si jednom rukom dio odjeće. „Želiš to držati!“, doviknuo je jedan vojnik. „Krv trebaš izbaciti, iz nosa! Božje stvari moraš pokazati!“ Vrtuljak se odjednom pokrenuo i Marzacane je, kao i sve druge, stavila ruku na usta da ne bi vikala, prepuštajući skute haljine vjetru tijekom jurnjave, cik-cak, poput zmije. „I tko odlazi odavde?“ „Ni mrtav.“ „Turi!“, vikao je jedan glas izdaleka. „Turi, dođi, evo, tu smo! Turi, Tuuri!“, nastavljao je potom, kao usred smrtne boli. „Tuuuuri!“ Giovanni i Panarini udaljili su se podignutih nosova, s rukama na prsima i usnama koje su odavale gađenje. No, oko ostalih pozornica bilo je uzvika i uzdaha; ako su i bili niži, nisu imali drukčiji ton – uvijek je bio, iz usta muškaraca, kao neki prigušeni krik sline. „Sve su tu, sve!“, mrmljao je Panarini. „Ali, nje nema!“, dodao je potiho. „A nje nema“, razmišljao je Giovanni. Mnogo su vremena proveli okruženi laktarenjima, gaženjima nogu te uzvicima veselja koji su ih probadali više nego noževi, prekriveni korijandolima, pljuvačkom, barutom i zemljanom prašinom, mirisom plina i acetilena te crnim otiscima na bijeloj jakni, gustim kao otisci stopala na pijesku lida. Napokon je Giovanni rekao: „Idemo!“. I otišli su. „Neću doći nikada više!“, izjavio je Panarini. „Oh, nikada“, kao jeka kazao je Giovanni. No, vraćali su se svake večeri: zahvaljujući argentinskim trubama, među stablima se širio glas previše sličan glasu nade. Sve su bile ovdje, zašto one večeri nje nije bilo? U međuvremenu su pronašli nešto što je pogodovalo njihovim tankim vezama i, djelujući na vrhovima stabala, iznad svjetionika, ondje gdje lišće može spavati neometano u tmini, ujedinjavalo gotovo nevidljive niti među dalekim balkonima i trgom usred parka. Naime, s najviše točke s koje je vagončić vlaka smrti dolazio nakon napornog itinerara, trenutak prije negoli bi uranjao u prazninu, vidjela se, malena zbog udaljenosti, unutarnja Carosijeva terasa, s jednim balkonom koji je uvijek bio poluzatvoren. Panarini, iako je strašno patio od morske bolesti, ulazio je svaki čas u prostor vlakića smrti, sjeo bi, posve sam, u jedan od vagončića, i vinuo se put neba. Giovanni ga je


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

s tla vidio kako izvodi spiralu među žicama i lancima te kako se penje uzbrdicom koja ga je vodila čak iznad oblaka. Ondje je vagončić zapinjao i zastajao na trenutak: odavde bi Panarini uputio pogled prema Carosijevoj terasi, munjevit, koji ga je ispunjavao radošću. No, odmah potom uslijedile su manje ugodne stvari: želudac bi mu se dizao, otvarao se ponor, a on bi, stišćući si šešir prema ušima i zatvarajući oči, padao, praćen munjom, u Giovannijevo naručje; držao bi ga na prsima i govorio mu: „Nemoj više ići! Sav se treseš!“. Ovaj bi dva ili tri puta stisnuo usnice, kao da je pojeo otrov, i ne bi ništa odgovorio. Laurenti, pak, slijedeći vlastitu prirodu koja ga je vodila prema odmoru i užitku, uz dugačke snove o putovanju u Veneciju zajedno s bogatom nasljednicom Merlo, platio bi jednu liru te ulazio u baraku nazvanu „A Venezia in gondola“. Ovdje se stvarno činilo kao da se nalazite u laguni. Iluzija je bila savršena: šest gondola sporo se kretalo tamnom vodom, u koju su žene uranjale ruke; Venecija, oslikana unutar jedne kupole, okretala se zajedno s gondolama i osjećala se neka nostalgična primjesa. Laurenti bi prislonio glavu na krmu gondole, gledajući lutka na pramcu s veslom u rukama, koji mu je prethodio u polusjeni, i polako bi utonuo u san. Budući da je uvijek odabirao istu gondolu, s najvećim lampionom, njegova uspavana glava u odsjajima plavkastoga svjetla bila je vidljiva iz daljine. Odmah su se nastavili povici koji su ga uvijek slijedili gdjegod se nalazio, ponavljajući, ovoga puta i razumno: „Idi spavat’“. Giovanni je tratio vrijeme gađajući nepokretne mete, koje nikako nije uspijevao pogoditi. Jedne večeri, dok je ciljao zračnom puškom, govorio je stisnutih zuba: „Rogonje!“. To mora biti prijevara! Panarini mu je prislonio bradu na rame i šapnuo: „Ovdje je!“. Giovannijeva je puška zapucala gotovo sama i pogodila malo dugme: bljesak magnezija prešao je preko dvojice prijatelja i jedan je glasić rekao: „Izvrsno! Fotografirani ste!“. Giovanni je odmah platio i nastavio se probijati kroz masu, a Panarini ga je teškom mukom slijedio. Te je večeri zabavni park dobio još jednu atrakciju, Kuću duhova. Obično se ulazilo po dvoje, muškarac i žena u istom autiću koji je, kližući iznad perona, ulazio u tajanstvenu kuću: vrata su se zatvarala kao udarcem vjetra iza tog vagončića i par je imao dugački obilazak u tmini, uz zastrašivanja svake vrste. Nakon nekoliko trenutaka druga su se vrata otvarala i uz buku prouzrokovanu udarcima metala o metal autić je izlazio. Putnici su imali čudna lica: činilo se da žele sačuvati tajnu o onome što su vidjeli i nisu davali drugima do znanja jesu li se zabavili, uplašili, dosađivali... Odnosno, znali su oni puno toga. Ta je kuća/baraka označila ovaj datum u povijesti običaja, dajući do znanja da

145


146

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

muževi iz Catanije nemaju što biti zavidni onima iz Milana ili Pariza: ništa lošeg, željeli su možda reći napućivši usnice, nema u tome da žena uđe u autić zajedno s prijateljem, od povjerenja, dakako, te da tako odradi putovanje u tmini! Oni su strpljivo čekali vani, s njezinom torbicom ispod pazuha, pokazujući gotovo pa nasmiješeno lice pred istraživačkim okom, zloglasnim, mnoštva neženja. Kada se iz Kuće duhova čula žalopojka – nešto između zvuka male trube i glasanja bolesne mačke, što je bio uzvik vještice – muževi bi odahnuli: malo kasnije otvarala bi se širom vrata, a žena je izlazila, malo blijeda i nešto premirna. „Draga, kako je bilo?“ „Ma... ne znam!“ Giovanni je dospio u skupinu Ninette i prijatelja, taman ispred Kuće duhova. „Idemo li?“, pitali su neki ženski glasovi. Mladići bi se nakašljali, kako bi naglasili da ih nije zanimalo produbiti temu. „Oh“, kazala je Ninetta svojim medenim glasićem. „Tu je gospodin Giovanni Percolla!“ i uzevši ga pod ruku kazala je: „Otpratit će me on! Idemo!“. Panarini, iskoristivši trenutak da se progura do Giovannija, šapnuo mu je nekoliko kratkih riječi: „Hrabro, radi se o tvojoj sreći“. Giovanni nije ništa odgovorio. Nakon što su prešli tri stepenice Kuće duhova, ljut, mračan i odlučan, ponavljao je u sebi: „Ovoga puta ću je pojesti!“. Sjeo je u taj autić pored Ninette i tako je jako osjećao njen miris da mu se činilo kao da ju je već pojeo i da mu teče venama. „Hej, Giovanni“, rekao je Panarini. „Evo fotografije s gađanja mete!“ Giovanni je dobio, iz ruku jednog raskopčanog momka, kartončić na kojem je ugledao sebe s licem utopljenika koji nastoji ne nagutati se vode, i s puškom na ramenu. „Mogu li?“, upitala je Ninetta položivši prst na taj karton. No, u tom trenutku zvončići s tavana intonirali su kraljevski marš, otvorila su se jedna vrata i vagončić je ušao, klizeći u tmini. Ne postoji više ništa za Giovannija; povijest svijeta je laž i on ju je zaboravio, puno značajnije stvari preuzele su mjesto brojnih naroda i velikih pozornica na kojima su djelovali dobro i zlo, a bile su, prema udarcima – ruka, koljeno, rame i njezina kosa. Odjednom, autić je stao i Kuća duhova odaslala je gluhi zvuk zaglavljenih strojeva, vrata su udarala, lanci škripali, kostur je bio osvijetljen napola, a autić je dobivao samo udarce koji ga nisu bili u stanju pokrenuti. „Oh, Bože“, kazala je Ninetta. „Stroj se pokvario.“ Vani su muževi dizali glasove. „Kako to napreduje, don Gaetano?“ „Zar ne biste mogli malo požuriti? Zar nemate ruke?“ „Dignimo noge, cupkajmo!“


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

Mnoštvo momaka počelo je šaputati: „U to doba! Eh, eh! Što to čine?... A on se hvata za glavu!... Sakrij tu crvenu maramu, kume!... Za devet mjeseci ćemo vidjeti, samo hrabro. Kidaju se komadići svile u tome trenutku!... Kome se žuri, ne čeka!... Eh, to ne zna za razum!“. U međuvremenu, u Sablasnoj sobi dogodilo se nešto neočekivano, kao da je stranica na kojoj su ispisane uobičajene stvari – noćno nebo, Sunce, Mjesec, male domaće životinje i one divlje, stabla i cvijeće, stoljetne tradicije prehrane, spavanje, dosada, strah i umor – okrenuta te da je novi list sjajio pred očima, još uvijek nepročitan. Činjenica je bila sljedeća: Giovannijeva ruka nalazila se u onoj Ninettinoj! No, Giovanni nije bio siguran u to. Naprotiv, može se raditi i o nečem drugom: da se Ninettina ruka nalazi među njegovima. Pitajte ga potom je li to lijeva ili desna ruka, miče li se autić ili miruje: on ne zna više ništa! Jedino što zna jest da je njegova borba protiv vlastite tišine i sramežljivosti okončana te da se korijeni njegova života uranjaju u more mlakog mlijeka. Njegova prošlost, poput Zemljine kore koja poslije noći biva malo pomalo osvjetljavana Suncem, postala je tako vidljiva u najmanjim detaljima pa on i dalje može tvrditi da se nalazi u svim mjestima u kojima je bio te da nije ni mlađi ni stariji od svih onih doba kroz koje je prošao prije negoli je navršio četrdeset godina. Evo lijepih kamenčića Via Rome, kora dinje, evo na nogama svježe svile halje! Evo tintarnice iz školskih klupa i mirisa tinte koji dolazi do usta s vrhova prstiju!... Sveti Bože, koliko dražesnih psovki!... Otac je taj koji govori, vraćaju mu se svi očevi govori, čak i prvi, kojeg se Giovanni nije nikada sjetio i koji možda nije nikada razgovijetno čuo: „Ovo dijete ne sliči ni meni ni tebi. Poput tikve je. Ni ja ni ti nismo nikada bili tako ružni!“ „No, zašto ga onda voliš?“ „Sam đavao zna, to su đavolja posla.“ „Ma vidjet ćeš da će postati prekrasan.“ „Ma vraga će postati kada nema kako, prokleti Juda.“ „Prestani ga tako ljubiti! Skinut ćeš mu oči!“... Kavana sa stolovima od zahrđalog željeza, u malenome planinskom selu. Samo jedan je stolić zauzet: sjede oko njega najvažniji likovi – gradonačelnik, liječnik, tajnik, inženjer, barun i komendator Percolla. Konobar opasan tamnom pregačom krpom briše drugi stol. „Evo ga, evo ga, evo ga“, uzviknuli su svi dok je maleni Giovanni hodao trgom koji nikako da završi. „Vaš sin! Sin!... Stariji... Blijed!... Blijed je!... Ružna boja! Injekcije!... Željezo oralnim putem! Sport...!“ „Prijatelju moj“, kazao je naposljetku otac kada je on bio na tridesetak koraka udaljenosti. „Što smo učinili danas? Ista priča?“ Plameni su mu sijevali iz očiju, stisnuo je šaku i u zraku napravio pokret onoga koji poteže konop zvona. Giovanni je

147


148

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

brzo potrčao do vrata konkurentske kavane preko puta, u čijim je staklima odzvanjao smijeh važne gospode. Otvorena vrata spavaće sobe, nakon toga još jedna soba sa slikom Svete obitelji iznad bračnog kreveta, gdje se svako toliko vidi kako izranja, pokrivena bijelim šeširom, glava oca koji nešto protestira i miče jastuke: „To je moj jedini sin, zjenica oka moga, volim sve što čini, simpatičan je, zna komunicirati, zna kretati se, zna šutjeti, kralj je ispred drugih, ima izgled kralja, drugi mu mogu noge lizati, jebe mi se za njihovu djecu, vode samo majmune za ruke, ja naprotiv imam lijepog momka, ako mu netko naudi, iskopat ću mu oči!...“ „Ma šuti, tko bi mu naudio?“ „Eh, svijet je pun rogonja! Što ti znaš o svijetu?“ Poluzatvoreni ulaz i kavalir Muzzopappa, odjeven u crno. Stari Percolla stavio mu je ruku na rame: „Dušo moja, razumijem vas! Neću vam ništa reći! Što da vam kažem, da ne plačete? Imali biste pravo da me udarite po glavi onim štapom! Plačite, čupajte si kosu, ubijte ljude po cesti, bacite se s balkona: imate pravo činiti sve što želite. Sve što želite! Jedan otac ne smije vidjeti kako mu sin umire! Što da činim sa svojim očima ako su oči moga sina zatvorene? Da ih objesim, uz dužno poštovanje...“. Rana večer. Izišao je prošetati malog crnog psića vezanog povocem. Vratio se deset minuta kasnije, s povocem zapetljanim u rukama i zubima koji su cvokotali; jadnu je životinju pogazio auto. U rukama je još osjećao miris dlaka toga psa. U noći je osjetio kako mu nešto lagano skače oko nogu i nježno ga oblizuje. Je li to pseći duh? Meditacije o smrti u fotelji, s bradom u ramenu, dok nekoliko vlakova punih greda, s veselim žamorom željeza, „nasmijavaju“ balkonska stakla. Nakon što je dospio na drugi svijet, duh psa, koji ga je čekao puno godina, došuljao se iz sablasnog grma i tihome slavlju nije bilo kraja. „No, kratko rečeno, glupost“, kazao je Muscarà. Tisuće, stotine tisuća priča o ženi vraćalo mu se u sjećanje. „Ona, uh, ah, on ne tako, noga, bedro, ona stvar, ona druga, ah, ah!...“ Izbuljene oči, lica isturena. „Gospođo, predstavljam Vam prijatelja Scannapieca.“ Scannapieco se nasmiješio i nije progovorio ni riječi. Kada se gospođa udaljila, Scannapieco se bacio na prijatelja da mu dade do znanja u kakvom se groznom stanju nalazi zbog tog komada od žene... Stari barun Belmonte, koji dobar čovjek! Samo, kada bi vidio ženu i na milju udaljenosti, makar kako viri iz reklame, počeo bi mumljati kroz brkove: „Ljepoto, šećeru moj, radosti moja, dođi!“. Jednom ga je čak zgazila kočija i izgubio je nogu, a sve zato što je gledao ženu koja je bila u kočiji... Ali, onaj miris rose koji se osjećao kad bi izašao iz crkve u vrijeme rata, možda se više neće vratiti. I sav kruh svih pekara ovoga svijeta, makar i topao, na istome šan-


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

ku, neće prenijeti miris buhtlice koja mu je početkom stoljeća pržila džep pregače... „Mi ćemo tako noćas vidjeti nebo!“ I lagano je kašljucao u ubrus. U onoj kući svi su bili mršavi i tanki: sin, koji je spavao, a lice mu je bilo poput ugasle svijeće, žena, koja je spremala stol prstima koji su bili poput slamnatih niti, i on, astronom koji si je pokrivao prsa novinama te zatim vunom i kašljući je govorio: „Treba biti jedan sat da vidimo sve dobro“. Oči toga čovjeka, vlažne pod noćnim nebom, odavale su neku hladnoću. „Idemo, vrijeme je.“ Popeli su se za njime stepenicama koje su zaudarale na miševe i moljce te su napokon izašli kod jedne kupole. „Evo Marsa“, kazao je maleni čovjek, kašljucajući i okrećući prema nebu teleskop. Činilo se da su zvijezde poput mora punog pjene... No, što su na koncu ženska prsa? Zašto toliko sati razgovora o tome kako su napravljena, o boji, toplini, čvrstoći, mekoći? Sati koji postaju dani, mjeseci i možda godine. Kakva je to sudbina toliko govoriti o dvama kamenčićima ili buhtlama!... I koliko je puta pocrvenjeo zbog predodžbe golih žena!... Odjednom, jedan lagani i delikatni pokret, kao čudesni udarac krila jednoga anđela po bolnoj strani, odvratio je Giovannija od tih toplih i crvenih slika, i on je ostao gledati ih kao što stari bor gleda daleko od sebe vlastite korijene, izrezane izvan zemlje i odsječene. Beskonačni mir stvorio se između njega i žene, i tanašni i mekani miris širi se pored njegovih usta, pogođen čestim Ninettinim uzdisajima. Što se ponovno dogodilo? Jedan udarac, kao nekom šipkom, pomaknuo je autić pa su uz divlji uzvik zvona, koja u samo dvama zvukovima rezimiraju „Un bel di’ vedremo“, Giovanni i Ninetta izašli kroz širom otvorena vrata. „Bože, što ti je?“, upitao je Panarini. Giovanni, obrisavši si s brade jednu hladnu suzu koja mu je kapnula iz oka koje ne plače, odgovorio je: „Sretan sam“. „Kako je glup...“, kazao je jedan mladac koji ga je valjda čuo. Gospodin Percolla okrenuo se s jednim groznim „tko?“ u očima. „...vrijeme!“, zaključio je mladac i podignuo pogled kao da želi reći, „jesam ili nisam u mogućnosti da se ljutim na vrijeme?“. „Ma što se dogodilo?“, pitao je opet Panarini. Da, što se dogodilo? Giovanni ne zna baš. „Imaš li ogledalce?“, upitao je prijatelja. „Ogledalce?“ Giovanniju je trebalo ogledalce da provjeri je li ga Ninetta uistinu poljubila. „Imam li tragove ruža?“ „Ruža?“, upitao je začuđeno njegov prijatelj. „Gdje?“ „Po licu, možda.“

149


150

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

Panarini mu je stavio prst na lice i gledao ga kao da je liječnik. „Nema ničega.“ „Bože, nisam valjda sanjao?“, pomislio je Giovanni. No, Ninetta ga je pozvala i on se odvojio od prijatelja i krenuo k njoj. „Giovanni“, promrmljala je stavljajući mu ruku na rame, „što misliš?“. „Ti... ti...“ Odgurnuo je Ninettu prema obližnjoj palmi i ne vjerujući vlastitim usnama, osjećajući se tisuću puta da umire i isto toliko puta da ponovno oživljava, ponavljao je onu riječ za koju mu se činilo da sadrži beskonačnost slogova: „Ti...“ IX. Zaručeni, dakle. Ninettin je tata bio toliko ružan koliko je ona bila lijepa. Kada ga je krupni markiz zagrlio i poljubio u čelo, Giovanni je osjetio sav gorak miris njegove ružnoće i poprimio je pogled onoga tko ima dlake u ustima i ne može ih se riješiti. No, večeri u tastovoj kući bile su iznimno ugodne. Pored mramornog prozora, s ugašenom lampom i nebom punim zvijezda, Ninetta je dizala njegovu veliku ruku i davala ime svakom prstu. Ime njegovih sloboda. „Ti nećeš biti kao ove budale ovdje. Nećeš biti ljubomoran. Želim biti iskrena s tobom: ja neću nikada, nikada imati ljubavnika, ali želim imati svoju slobodu jer sam se rodila i odrasla slobodna!“ I evo ga. Palac: sloboda da sama izlazi; kažiprst: sloboda odlaska na skijanje; srednji prst: sloboda da ode na jedno putovanje godišnje; prstenjak: sloboda jahanja, mali prst: sloboda namještanja kuće kako želi jer je gospodarica kuće žena. Giovanniju se činilo da mu tim riječima ispod svakog nokta stavlja iglu s jednom zastavicom. Ali, nije osjećao bol, naprotiv; činjenica da se njegova ruka nalazila između njezinih, mekanih i toplih poput paperja, činila mu se poput čuda. Nakon što mu je tako spomenula prste, Ninetta ih je jako stiskala i stavljala ih ispod brade i usta. Giovanni je gledao ispred sebe svoju krupnu šaku i njezino lijepo lice, spojene u jednu sliku koja je trebala prikazati savršenu sreću. Ta igra s rukom jako se sviđala Ninetti, koja bi ponekad dok su hodali cestom uzela njegov srednji prst ili kažiprst te, stavljajući ga do visine njegovih očiju, promrmljala: „A ovo?“. Isprva Giovanni nije pokazivao dobre rezultate, zamijenio bi slobodu srednjeg prsta s onim palca i nije se sjećao na što se odnosi sloboda malog prsta. Srednji? Sloboda da otputuje jednom godišnje. Jedne je večeri Ninettu morao dugo čekati. U mračnoj sobi, naslonjen laktom na mramorni stup, Giovanni je razgovarao s tastom, koji je ispunjavao tminu svojom enormnom ružnoćom. Pričali su o muškarcima općenito. „Lopovi!“, govorio je markiz. „Svi lopovi! Vje-


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

ruješ li mi da nikada nisam susreo džentlmena?“ „Ja, primjerice, nikada nisam ukrao ništa!“, odgovorio bi Giovanni. „Ne znam!... Oprosti mi, dragi, ali starost me čini takvim. Ne vjerujem više nikomu! Nisi ukrao, veliš... Pa, znam li ja to? Nitko te nije nikada optužio, to je sigurno! Ali, znam li ja uistinu jesi li krao? Jesam li imao oči uperene u tvoje prste?“ „Možete mi vjerovati!“ „Ne vjerujem nikome, niti našem Gospodinu.“ Odjednom je došla Ninetta, bila je nemirna, nervozna, pričala je nekako napeto i željela je da odmah upale svjetlo. „Što je?“, upitao ju je Giovanni. „Ništa, moj dragi.“ „Ma kako, zar ne mogu ni znati jesi li nezadovoljna poradi mene?“ „Dragi!“, rekla je ona prekidajući, s lijepim osmijehom, njegov nemir. „Daj mi ruku!... Ne desnu: drugu!“ I spustila je glas: „Palac lijeve: sloboda da budem nezadovoljna!... Dopuštaš li mi?“. „Da, ali s velikim žaljenjem jer želim da uvijek budeš sretna!“ Za večerom Ninetta nije progovorila ni riječi i jedva da je taknula hranu. Tek kasnije, kada su bili oslonjeni na mramornu ogradu i zvijezde su trčale prema sjeveru, po terasama, od jedne ograde do druge, Ninetta je objasnila razlog lošeg raspoloženja. Susrela je svoju prijateljicu Luisu Carnevale, koju nije vidjela tri godine, od dana kada se udala. Bože, koje lice! One tri godine izgrizle su je kao miševi. Ona iz Milana, on iz Palerma!... Iako su i oni, tijekom zaruka, ispisali deset sloboda za nju. Broj jedan dopuštao joj je posjet kazalištu i samostalno, kada je on bio odsutan iz Catanije, a broj deset prihvaćanje da je jedan zajednički prijatelj počasti aperitivom u glavnoj slastičarnici („ne zasigurno u nekoj zabačenoj kavani“). I ona je imala slobodu jahanja i odlaska na skijanje... On se bio pokazao poput anđela tijekom zaruka i toliko je puta potpisao tu listu da je tih deset pravila bilo poput oblaka – imena, datuma i srca probodenih strelicom. No, nakon vjenčanja zločesti i pokvareni izraz smjestio se na njegovu licu: počeo je nametati svoje zakone staroga Sicilijanca, najgore i najcrnje. Zaključao ju je. (Ninetta je cmizdrila: „Zaključao.“). I kada mu je Luisa pokazivala onu listu koju je već toliko puta potpisao, on bi joj se, kao da je bičuje, ismijavao i govorio: „Slobodu skijanja? Evo skija, samo ti idi!“, i pokazivao bi metlu. Pakleno srce! Bio je i toliko vulgaran da je Luisi, odgojenoj u Švicarskoj zajedno s belgijskom princezom, govorio: „Sloboda jahanja? Dođi ti samo, evo tvoga konja, draga!“. I kako je sjedio, onako samo u gaćama, spuštao bi i dizao koljena kako se to čini s djecom. Giovanni se počeo glasno i dobroćudno smijati. „No, ja neću nikada biti takav, možeš mi vjerovati!“

151


152

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

Budući da su bili u mraku, Ninetta je upalila svjetlo da mu vidi lice, bojeći se da će ugledati onaj „zli“ izraz o kojem joj je Luisa govorila tresući se poput lista, no naišla je na veliku dobrotu i dobrodušnost, jedan obilan niz potvrde za sve buduće godine, pa je od radosti raširila ruke i ovila mu ih oko vrata. Od one večeri i lijeva ruka, odnosno prsti lijeve Giovannijeve ruke dobili su razne slobode, ali radilo se o manjim stvarima, primjerice o listanju švicarskoga modnog časopisa ili, pak, o korištenju mirisom Elizabeth Arden. Giovanni se ponovno potrudio da sve to memorira, s pomoću ceduljice koju je čitao potajice, a na kojoj su bili nacrtani prsti s pripadajućim slobodama. Pa na koncu, kakve su veze imale te malene gnjavaže prema svoj slobodi koju je dobivao zauzvrat? Najsvježiji sati njegova života bili su mu bliski, posebice jutra iz 1906. i 1907. Priroda, u cik zore, kroz prozor kočije, svijetloplava stabla na crvenome nebu, trava koja je izlazila iz rose i ovce na napojima, sve se to izmjenjivalo s onime što je u stvarnosti imao pored sebe. Pravili su mu društvo pijetlovo glasanje, slavujev pjev, zvonjava zvonika, ali jaki i bijesni, kao kada su mu kao šestogodišnjaku smetali uhu. Mazge su noću vukle svoje zaprege prema polju, gledale su pored sebe okom koje osvjetljava poput lanterne. I onda! Mir koji je nastao između Giovannija i žena od onoga trenutka kada ga je Ninetta primila za ruku u Kući duhova nastavljao se na višoj razini. Ninettino lice, melankolično, slatko i zapovjedničko, čuvalo je, uime Žene, Giovannijeve misli i onemogućivalo im da se zahuktaju. Činilo se, naime, da se jedan nijemi prijekor nalazio na samome dnu tih očiju, poput munje preko horizonta u listopadskim večerima, spreman da izađe i eksplodira ako bi se Giovanni vratio, makar na trenutak, na fantazije o Angelicinu prstenu, što je dopuštalo da se neprimjetno uđe u sobu sramežljive i začuđene Agatine ili, pak, staroj sceni, toliko puta ponovljenoj u mislima, o nepoznatome preodjevenom u mornara, s hlačama nabreklim od mesa, koji se kasnije otkriva ženom. Kvart kuća za čaj, koji se uzdizao iznad krovova sa zaklopljenim škurnicama na maloj udaljenosti od kuće Giovannijeva oca, bio je kvart prema kojem je on puno puta prije negoli je išao na počinak uputio nostalgičan pogled, primjećujući da se odatle pruža velika magla, gotovo kao u močvari, ali življa i životinjska, kao dah životinje koja u krznu obavija sazviježđe Perzeja i Blizanaca. U toj se četvrti, prolazeći njome zbog jedine radosti prolaženja, osjećao napadaj smijeha pomiješan s kašljem i ostajao bi mokrim od glave do pete, kao da bi dobio kantu vode. Taj je dio za Giovannija bio naseljen monstruoznim i nekorisnim bićima. Jedan od strahova koji ga je najviše vraćao u djetinje stanje bio je da će jednoga dana tragovi njegovih koraka postati fluorescentni te da će ga lanci i lanci sjajnih pedaliranja, na način jasan svima, zavezati za uličice i portune toga zloglasnog kvarta.


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

No, nasreću, živio je još uvijek u Cibaliju, među morskim zrakom i vrtovima s limunima. Barbara mu je uzalud poslala ceduljicu ispisanu olovkom ‒ „vrati se kući!“. „Što je učinjeno, učinjeno je“, odgovorio je Giovanni. No, taj njegov način ponašanja (izvanredan slučaj) nije se svidio Ninetti. „Ja želim“, ponovila je djevojka, „upoznati svoje šogorice. Čula sam da su tako dobre“. „Da“, promrmljao je Giovanni, „dobre su, ali naša je kuća pomalo po starinski...“. „Što to znači? Kuće ne moraju biti moderne, važno je da su čiste.“ „To je i ono što ja kažem“, pomislio je Giovanni, prisjećajući se te kuće sa stolovima i ormarima punima ambalaže, praznih kutija i bočica. „Bi li se moglo reći da je kuća prljava?“, nastavio je razmišljati. „Ne, ne može se reći, ali vidi se indiferentnost prema stvarima koje treba baciti, što sliči nebrizi i prljavštini.“ No, morao je obavijestiti Barbaru da će sutradan doći sa zaručnicom. „I s njezinim ocem, s markizom!“, kazala je Lucia. „Zasigurno neće moći doći sami, ti zaručnici... I s markizom.“ Pri toj riječi koja označava plemića uzbuđenje je u kući raslo i sve su, krećući se poput uplašenih mačaka, činile korake koje inače nisu, po nekim odvaljenim ciglama na podu, tako da su i ormari i stolovi pokazivali svoj strah. „S markizom.“ Zbog velikog uzbuđenja, nakon isprobavanja bezbroj mogućnosti otvaranja vrata, staroj se sluškinji zavrtjelo u glavi pa se jednostavno srušila. „Ima temperaturu, Bože, ima temperaturu!“, kazala je Rosa nakon što je dotaknula čelo starice, koja je polako dolazila k sebi. „Trebamo je staviti u krevet.“ I tako su je tri sestre odvukle do kreveta i polegle na madrac od perja. Sutradan su Giovanni i Ninetta ušli gotovo oslijepljeni u mračan hodnik, da bi potom ugledali figuru s dekama prebačenim preko ramena. „To je sobarica!“, objasnila je Lucia, šapnuvši pritom bratu: „Ustaje svaki čas... jer joj je jako loše!“. „A markiz?“, upitala je Barbara gledajući prema mračnim stubama. „Tata nije mogao doći“, kazala je Ninetta. „Jako se ispričava.“ „Sami ste?“, upitala je Barbara, uvijek neodlučna da zatvori vrata. „Da, da“, odgovorio je brzo Giovanni. „Uđimo u dnevni boravak.“ Sve svjetiljke iz kuće prenesene su u dnevni boravak; oči ondje nisu mogle primijetiti niti jednu svjetiljku čije svjetlo nije bilo zasljepljujuće. Činilo se da se nalaze u boci punoj plamena. „Ugasimo ove“, kazao je Giovanni vraćajući tamu cijelom jednom nizu stakala. Ninetta je sjela na niži kauč, a tri sestre oko nje, na trima foteljama. Govorile su malo i promatrale je u tišini. Giovanni je stajao i utiskivao si, iako nije znao razlog tome, nokte u šaku. Činilo mu se da iz očiju triju žena izlaze najstarije i najtužnije domaće životinje: mačke bez života, miševi iz pljesnivih šupa, zimske muhe, te da gledaju Ninettu umornim pogledom, bez osjećaja. Osjećao je potom ustajali miris

153


154

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

svoga sna, odspavanog čitavog popodneva u sobi pokraj, te primijetio bezbroj stvari izvan mjesta koje su ga odmah srdile. Pratio je potom uhom daleki hod sluškinje, koja se vukla, sporo dolazeći do vratašaca na samome kraju hodnika... I odjednom, možda neprimjetno, ali za njega vrlo blizu, kao da su predmeti od kojih je zvuk dolazio šumili unutar uha, poput šuma vode koja se povlači. Gledao je Ninettu da se uvjeri je li ružna scena, vezana uz taj zvuk, namijenjena i njoj. Ali, na Ninettinu je licu ljepota postala tako duboka i milosrdna da bi i najgori miš ili najgori vrč koji bi se prevrnuo na najružnijem tepihu pred njezinim nogama bio shvaćen, sažalila bi se nad njime i oprostila mu do potpunog nestanka. Uostalom, došlo je vrijeme da se krene i svi su ustali. Barbara je na trenutak pozvala Giovannija do susjedne sobe: „Brate moj, nedostaješ nam!... Ali, nisam te zato zvala. Ako ti je stalo do vlastitoga zdravlja, poslušaj me: nije u redu da vi idete sami, ti i ona. Ljudi imaju dug jezik. Portirka mi je rekla: ‘Zar može zaručnica biti gospodična ako idu sami po cesti?’ Zašto vam trebaju ti zli glasovi?“. „Bože moj, Barbara!“, kazao je Giovanni i grubo izašao iz sobe. „Idemo li, dragi?“, upitala je Ninetta navlačeći rukavice. „Odmah!“ S ceste, okrećući se prema balkonu, zaručnici su vidjeli sestre na ogradi, jednu iza druge, poput jelena na gredi koju samo što nije poplavila nabujala rijeka. Jako dugačka plahta koja je visjela s gornjeg kata gotovo je posve prekrivala glave triju žena. X. Dnevni boravak kuće Marconella zaručnici su idejno podijelili na tri dijela: A, B i C. U prvome je bila ogromna stolica, u drugome nekoliko stolica od pruća i stolić, a u trećem četiri fotelje, lažni kamin i stol za pušače. U dijelu A Giovanni je proveo krasne duge sate gledajući kako se svjetlo dana koje je ulazilo s obližnjeg prozora mijenja na Ninettinoj kosi. U dijelu B njegov život nije bio manje sretan, ali ponekad bi trebao otrpjeti markizove govore, koji su bili obilježeni sa „ja“ i „ja“, kako je znao često ponavljati, jednim golemim „ja“, najglomaznijim. U listopadu je stigla i punica iz Siene, dražesna žena s plavosijedom glavicom, koja je hodala odlučno i bila nasmijana. Ona je zauzela dio C i jer joj se sviđalo pristupati stvarima na drukčiji način negoli one zbilja jesu, stavljala je ruke u lažni kamin, praveći se da ih grije, i zvala na svoja koljena, kao što se zove psa, mali jastuk koji se nalazio na obližnjoj stolici. „Koje li sreće, udati se za pravog Sicilijanca!“, govorila je kćerki. „Mene je dopao jedan lažni! Ne sjećam se niti jednog trenutka ljubomore s njegove strane!“


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

„Mama, pa što to govoriš?“, vikala je Ninetta. „Tata ne može biti Sicilijanac ako je rođen u Perugi, a njegov otac u Veneciji.“ „No, meni je u biti rekao da ima sicilijanske krvi u venama... barem s majčine strane... Ali, ne sjećam se više: to je sve bilo tako davno. No, Bože, mogao je biti malčice ljubomoran. Nisam u stanju učiniti čovjeka imalo ljubomornim!... Pa tko mu je branio da bude malčice ljubomoran?“ Ninetta, koju su takve priče prilično nervirale, bojeći se da joj zaručnik ne krene pogrešnim putem, stiskala mu je noktima ruku, onu krupnu i dobru ruku na kojoj je bilo „ispisano“ prvih pet sloboda. „Uhhh“, govorio je muž, budeći se i izvukavši iz hrpe svoga tijela groznu i dobru glavu, s tim odurnim obrvama, ali tako dobroćudnim. Jedne večeri kada je spavao s glavom gotovo pomiješanom s prsima, dok mu je disanje bivalo otežano, uz četiri ili pet slojeva mesa konfuzno pokrivenih ljudskom odjećom, žena ga je nježno pogledala i uzdisala: „Muž!“. Ninetta se okrenula, s bojazni očekujući neprikladan govor. „Muž“, nastavila je ona dražesna starica. „Što je? Ja se i nakon trideset godina pitam što je. Djeca, otac i majka tvoja su vlastita krv. Ali, muž? Kako je ponekad čudno razmišljati o tome što je muž! I svejedno ga se toliko voli!“ A da ga ona voli, bilo je zorno iz pogleda punog emocija, mudrog i ljubaznog, koji je uputila prema fotelji punoj ljudskoga mesa. Giovanni je bio sretan: dobra krv ne laže, ako želiš razumjeti kćerku, pogledaj njezinu majku! I ako je majka mogla uputiti jedan pogled tako pun emocija čovjeku kao što je markiz, on je naprama markizu bio Apolon, mogao se udebljati, poružniti i izgubiti kosu pred Ninettinim očima! Uvijek će dobivati pogled pun emocija. Kakvi fini ljudi! I kako su ostajale lijepe žene u toj obitelji, moj Bože! Markiza je nosila svoje godine u licu kao što jedna mlada Venecijanka nosi masku. Došlo mu je da ljubi pod i da se zahvali milosrdnom Bogu! Kao što je to činio i njegov konobar iz Cibalija. Stari Paolo pretrpio je novi udarac što se tiče svojih običaja, ali uvijek suprotno u odnosu na posao i odgovornost. Župnik iz Cibalija uspio ga je nagovoriti da se ispovjedi i da mu otme iz usta sve riječi kojima je bio pun njegov život. „Ja ne vrijeđam niti jedno Božje biće!“, kazao je konobar klečeći, obavijen mirisom starih umaka koji je dolazio iz svih mrlja s njegove majice. „Je li Božje biće posuda ili, pak, čajnik?“ Župnik mu je objasnio da mržnja, na što god bila usmjerena, uvijek vrijeđa dušu koja je prihvaća, da su i nežive stvari djeca Božja te da se psovke upisuju u nebeskoj knjizi i suočit ćemo se s njima Sudnjega dana, iako stvari kojima su psovke namijenjene neće biti prisutne u Jozafatovoj uvali. Stari je izašao čupajući si kosu: morao je ponoviti stotinu puta Očenaš, pedeset

155


156

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

Vjerovanja i četrdeset Zdravomarija. No, on ih je ponavljao beskonačno. Od dana ispovijedi svaka je isprika bila dobra da klekne i izgovori molitve, poluotvorenih usnica. Ako je padala četka, on je kleknuo da je uzme i deset puta bi se prekrižio prije negoli bi ustao, ako je prolazio pored kakve ikone, stavljao bi ruku na nogu nekoliko minuta i onda na usnice, ljubeći si vrhove prstiju devet puta. Budući da župnik nije govorio o pitanju higijene, on je ostao prljav i svete su ikone imale tragove njegovih prstiju, dok je on sam prinosio čelu, u crnoj boji ili, pak, u onoj uljanoj, prvo od triju imena križa. Njegova je sporost u posluživanju neopisivo narasla. Pomirivši se s angorskom mačkom, koja mu je ujutro skakala po krevetu i lijegala mu ispod leđa, nije se usudio ustajati dok bi životinjica imala zatvorene oči, da joj ne bi prekidao san. „Ne moren je kalat“, odgovarao je gospodaru koji je bučno svirao. „Na svu sreću“, vikao je Giovanni iz sobe, „to će uskoro završiti“ (aludirao je na skorašnje vjenčanje). Naime, dolaskom proljeća te potom i mjeseca lipnja, datum vjenčanja bio je sve bliži. Kako se sve više približavao datum vjenčanja, odnosno mjesec lipanj, Giovanni je bivao sve sretniji, slabašniji i strašljiviji, dok je Ninetta (a to je bila prava sreća) bivala pravi đavao što se tiče energije i spremnosti. Pismima, telegramima, telefonskim razgovorima, pitajući ga svaki tren slaže li se, a on je odgovarao potvrdno, premda nije razumio sa čime se to treba slagati, početkom svibnja Ninetta je sredila da uđe u društvo za tekstilnu manufakturu i otišla osobno do jednog grada na sjeveru ne bi li poduzela posljednje pripreme za kuću u kojoj će živjeti s mužem, a koju je već jedna teta pažljivo pripremala. „To je gnijezdo“, rekla je na povratku. „To je gnijezdo.“ Giovanni nije dobio nikakav podatak o broju soba, obliku namještaja, boji zidova, sve su to bila iznenađenja koja je Ninetta pripremala mužu. Giovanni se u tom trenutku prisjetio ranoga djetinjstva, kada bi uoči blagdana Svih Svetih na njegova pitanja o igračkama koje će mu pokojnici sutradan ostaviti ispod kreveta, unutar cipela i drugdje, majka odgovarala: „Sutra ćeš znati!“, i oči bi mu postale vlažne. Kada bi pomislio na majku, preplavila bi ga takva nježnost, tako očinska, da nije mogao ni govoriti. Sjećao se one djevojke umrle s 24 godine, koja je preminula kada je imala manje godina nego on sada, kao i manje od Ninette, one djevojke koja je u zoru Dana mrtvih uživala igrajući se s loptama, lutkama i puškama koje su nalazila djeca, a zabavljala se više od same djece; u osjećaju da mora još zvati mamom tu mladenačku predodžbu, nestašnu i nasmijanu, izgovarao je i očinske i sinovljeve riječi istovremeno. No, već je došao svibanj i trebalo se šetati ulicama. Zaručnici su često sami išli korzom, no ponekad su ih markiz i supruga slijedili, on sustigavši ih i prestigavši svojom enormnom sjenom, ona sa svojim neprestanim pričama, u kojima se zgrada pošte nazivala kraljevstvom, gradski park botaničkim


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

vrtom, a muž „mojim kapetanom čuvarom“. Giovanni se nipošto nije zabavljao u tim šetnjama jer bi mu u ustima tjedan dana ostao gorak okus. Zaustavljene grupice pričale su očito o ženi, uska i crvena lica, gotovo lice na lice, oko pripovjedača, odavala su što je tema razgovora. I onda zašto „sveti kršćani“ nisu nikada izlazili, s rukama sašivenima u džepovima? Svaki put kada bi ih podigli ostavljali su u zraku mesnate oblike srca, leđa i ostalih dijelova ženskoga tijela. „Kako ih nije sram?“, mislio je Giovanni. „Poznate odvjetnike i liječnike?“ No, đavao je kazivao svoje u svemu tome, prolazilo se pokraj tih skupina upravo kada bi pripovjedač izgovarao najprostiju riječ, koja je odzvanjala poput kamenovanja posred lica. Unatoč svemu, nije to ono što je zadavalo najviše boli Giovanniju: riječi su riječi, i izgovorene po sicilijanski, možda mogu biti nerazumljive za Ninettu. No, pogledi tih ljudi, teški, klizavi, ljigavi, ogavni, između kojih se hodalo, bili su poput zmijskoga gnijezda, a to ga je posebno ljutilo. Znao je dobro, naš Giovanni, što su htjele reći te oči i osmijesi koji su odmah bili povučeni, prsti koji su pokazivali ovaj ili onaj dio Ninettina tijela te spušteni šakom prijatelja koji kao da je govorio da „pripazi na njega“. Znao je da potom slijede razgovori o djevojkama, o komadima i uhuh, jecaji, laktarenje te da se najbučniji u tome društvu udaljava da bi na trenutak prestao misliti o tome i da se smiri. Obuzeo ga je osjećaj koji je prije bio zavist negoli ljubomora. Sjećao se, i to dosta živo, da je u vremenima svoga celibata od žena koje su sada samo u memoriji dobio nešto više negoli što sada dobiva od Ninette, med koji je ukusniji i dublji, obilniji obrok za sva osjetila. Želio bi, dakle, osim što hoda pored Ninette i lagano joj stišće vrhove prstiju, da je može proći s tisuću pogleda, nalazeći se za kavanskim stolom, i da se tisuću kavanskih stolova vrti oko dviju tisuća dubokih očiju. Jer, u biti, što se osjetila tiče, ono što se događalo nije bilo jasno, bilo je malo jedinstveno i tajnovito: osjećaji se nisu puno micali. „Što to znači?“, pitao se noću idući korak po korak ulicom Cibali. Ali, jedne večeri, dok je sa žućkaste svjetiljke dopirala svjetlost na Ninettine ruke i označavala da su od mesa, odjednom ga je pomisao da je i Ninetta žena dirnula na tako čudan način da je prestao gledati zaručnicu i prislonio je na prste čelo koje ga je boljelo. Malo kasnije, ispričavši se da mu nije dobro, pozdravio je Ninettu i vratio se kući u Cibali, zbog tjeskobnog stanja, i pitao se „što to znači“? Neke tajnovite priče prijatelja koji su već bili u braku u trenutku kada se vrata prvi put zatvore za mladencima, kao i strah koji širi njezin strah prestali su ga mučiti. Giovanni je uplašeno i upitno gledao miran i smiren Ninettin lik, i što je mirnija i ljubaznija bila, to se on više bojao.

157


158

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

XI. Ujutro na dan vjenčanja Giovannijevo je lice bilo podbuhlo i s mrljama: prokletom je ogledalu okrenuo leđa i zamolio Barbaru, koja je plakala kao dijete, da mu sveže kravatu. „Moj dragi Giovannino, moj dragi Giovannino“, ponavljala je Barbara, stalno iznova vezujući čvor. Sluga mu je stavio u džep figuricu Majke Božje te mu dao da poljubi angorsku mačku. Napokon se pojavio jedan starac i, vrteći kapu u rukama, rekao: „Kočija je spremna!“ Giovanni je krenuo, s buketom ruža na koljenima. „Ne sviđa mi se kako izgledaš!“, kazao mu je Muscarà koji ga je čekao među uzvanicima ispred kapije Collegiate. „Što ti je?“ „Ništa!“, promrmljao je Giovanni penjući se polako stepenicama pored tepiha i smještajući se, s velikim buketom cvijeća, blizu oltara. Crkva je bila puna prijatelja i znatiželjnika. Punica mu je ovila ruke oko vrata: „Ova katedrala je prekrasna!“. „Ma nije to katedrala, mama!“, rekao je s lažnim osmijehom. Bio je prisiljen sam sebi priznati da, iako je činio sve što mu je potrebno za sreću, i bez toga bi bio najočajniji i najmračniji čovjek na svijetu, ipak se toga dana, koji mu je trebao biti najljepši u životu, nije osjećao sretnim. Uz to, ovo ljetno jutro nije bilo vedro, što je bilo jako čudno za lipanj. Snažan vjetar pun pijeska otvarao je poput jedara plahte na terasi i tresao škurnice. Palme iz tegli, koje su se nalazile s obiju strana tepiha, savijale su se i uspravljale fijučući poput bičeva. „Dođi unutra!“, kazala mu je punica, nakon što je još jednom izašla. Giovanni je ušao u malenu crkvicu, ukrašenu crvenim i zlatnim ukrasima, i osjetio kako ga s tisuću strana ljube, dok mu je Scannapieco toliko stiskao ruku da mu je skinuo bijelu rukavicu. Stanovnici Catanije imaju loš običaj da prilično glasno govore; razaznao je glas gospodina Giardinija koji je govorio o svojoj svadbi: „Vjenčali smo se u crkvi tu pored, bez toliko priča!“. „Gdje, tu pored?“, upitao je Scannapieco. „Ovdje, desno!“ „Zar postoji crkva ovdje desno?“ „Oh, mati Božja, zar nema crkve tu desno? A gdje su ubili Pizzara?“ Odjednom je došao paž, štucajući i pritišćući si lijevo oko s objema rukama: vjetar ga je oslijepio. „Zašto moramo toliko čekati Ninettu?“, ponavljala je markiza, vadeći vrhom svilenog rupčića komadić slame iz paževa oka. „Što to radi?“


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

„Evo je“, rekao je jedan glas. Svi su ušutjeli i čulo se kako živahno odjekuje automobilska truba. Glasovi iz župe ponavljali su: „Mladenka!“. Giovanni je izašao teška koraka; sudario se bočno s fotografom, koji ga je gotovo srušio u žaru da s fotoaparatom dođe ispred svih. Napokon se progovorilo o ljepoti. Čula se nekolicina dobrih ljudi. „Prekrasna je! Prelijepa! Koje oči!... Pet tisuća lira haljina!“ I naposljetku, jedan je rekao: „Odjevena je u svjetlo!“. Giovanni je, pridržavajući si rever jakne koji mu je ulazio u oči, pružio buket cvijeća mladenki i ušao nakon nje dok je klizila, tiha i sramežljiva, uz očevu ruku, nesigurna hoda poput vola. Ponudivši svoju ruku punici, popeo se stepenicama i malo potom, ne vjerujući niti jednom od vlastitih osjećaja, pa čak ni onome vrlo živom koji mu je prouzrokovala igla zaboravljena u prugastim hlačama, Giovanni je kleknuo na baršunasti jastuk pored Ninette, koja je svojim velom pri svakom, pa i najmanjem pokretu imitirala šum lišća, ispred svećenika u pozlaćenoj halji. Pokraj velikog oltara, okupanog svjetlom, iz orgulja je dopirala Schubertova Ave Maria, a glasovi siročadi susretali su, penjući se prema tavanu, zrake Sunca, koje su silazile s mračnih stakala sve šire, obojene anđelima. U tom trenutku postalo je jasno da je u Giovannija (bez da je itko, pa i on sam, za to znao) dugo bila zaljubljena jedna njegova susjeda, četrdesetogodišnjakinja srednje građe, slijepa na desno oko, koja je sada, stojeći blizu oltara sv. Barbare, počela plakati kao kišna godina, tako da joj je čak i župnik uputio strog i odlučan pogled. No, nije se mogla suzdržati, njezini su jecaji svima odali da je ona htjela biti na mjestu mladenke, pred oltarom, s bijelim velom. Morali su je odvesti do župnog dvora i dati joj šalicu čokolade. Drugu patetičnu scenu priredio je stari pukovnik Motta, od kojeg su svi očekivali uzvik „Živjeli mladenci“ jer je u gradskom teatru tijekom recitacija posvećenih gospodi ili artiljeriji uvijek snažnim glasom vikao „Svi na noge! Živjela naša slavna artiljerija!“, no i on je počeo tiho plakati, očito u strahu da će kao neženja umrijeti sam u željeznom krevetu. Nakon mise župnik je održao prodiku. Taj čovjek, koji se činio blagim, ponudivši posvećenu hostiju očiju punih suza, odjednom se ražestio. „Profesore!“, uzviknuo je Giovanniju stišćući šake. „Pazi! Ovo je tvoja životna družica! Tijekom rata vojnici su mi prije izlaska iz rovova govorili: ‘Moja žena je dobra! Moja žena je lijepa! Moja žena je sveta!’ Eto što su mi govorili vojnici prije negoli bi se suočili sa smrću! Pazi, profesore!...“ Dok je hodao gore-dolje po stepenicama uz oltar, stalno sa stisnutim šakama i bijesan, stari je stotinama puta rekao „pazite“, nazivajući i dalje Giovannija Percollu profesorom. Napokon, kao Sunce koje je probilo najcrnji oblak, osmijeh se

159


160

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

pojavio na tome licu stisnutom od bijesa i postalo je nježno, slatko, gotovo djetinje, zamijenivši tako ono koje je toliko vikalo. „Idite, dragi. Idite, mladenci!“ Masa je odahnula i otvorila oko crvenog tepiha prolaz za mladence. Trebamo još jednom napomenuti da dobri stanovnici Catanije imaju običaj govoriti glasno. Uz „Lijepa! Prekrasna! Elegantna! Kakva ljubav!“, što su izgovarali Giovannijevi prijatelji, dopirali su i nepoznati glasovi: „Ne sviđa mi se on, u licu!“. „Ovaj tu, kume, neće izdržati!“ „No, kako, ako je glomazan?“ „Eh, tim debelima sve dođe uzlazno!“ Ispred crkve, pri vrhu stepenica, mladenci su se morali zaustaviti. Na posljednjoj stepenici, ispod njih, bio je sagnut čovjek, iza aparata koji je pridržavao tronožac. „Minutu“, rekao je on, glave ispod crnog pokrova. Aparat je snimio fotografiju u trenutku kada je udarac vjetra ponovno osljepljivao paža i dizao u zrak veo mladenke te kosu i odjeću nazočnih. „Dosta!“, uzviknuo je Giovanni. „Idemo.“ Nakon prijma u tastovoj kući, dok su se sluškinje žalile da uzvanici nisu ostavili ni jedan jedini kolač za njihovu djecu te optuživale jednog po jednog, uključujući i predsjednika suda koji je stavio keks u torbicu uz bakrene novčiće, Barbara se prislonila na Giovannijevo lice, dahnuvši: „Nemoj otići u Milano, brate moj! Ona magla i hladnoća neće ti činiti dobro! Ti patiš od reumatizma!“. Giovanni je promrmljao dvije nerazumljive riječi i vratio se Ninetti, koja je navlačila rukavice za putovanje. Trebalo je krenuti! Sat vremena kasnije on je sa čuđenjem gledao prekrasnu djevojku koja je sjedila pored njega u kabini spavaćih kola. Zatvorena vrata i situacija koje se toliko plašio i koju je toliko iščekivao napokon je došla: bili su sami. No, providnost je beskonačna: dan vjenčanja bio je posljednji od onih u kojima su stara sramežljivost, lijenost i poteškoća u činjenju nečeg o čemu se dugo razmišljalo Giovannija stavljali u poziciju da pati umjesto da bude sretan. Jedan je novi život započeo za njega, kako je često ponavljala Ninetta. U Taormini, gdje su odsjeli dva tjedna, Giovanni je često s osmijehom i jednim dobrodušnim „gadovi“ pomišljao na razgovore koje su vodili već oženjeni prijatelji. „Je li tomu bilo doista tako?“ Srsi zadovoljstva, uhuuuu sreće vibrirali su mu u grlu kada bi razmišljao o sebi, onih rijetkih trenutaka kada bi hodao sam ulicama Taormine. Na koncu, sitne je nelagode mogao prebroditi kao i svi drugi, a radostan je bio ekstremno. Po njegovim riječima, ponašao se kao muškarci općenito, ali je u tajnosti uživao poput malog božanstva. Svaki put kada bi sišli jednom uličicom te dolazili do željezne ili drvene ograde,


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

nakon koje nije bilo više zemlje, već tek slika tisuća valova koji su bešumno klizili, pokrivajući se bijelom, zelenom i crvenom pjenom, Ninetta je tražila njegovu ruku u džepu mantila i igrajući se njegovim noktima davala mu do znanja da ne pronalazi riječ kojom bi iskazala svoje osjećaje. Napokon, izgovorila bi: „Što bih ja bez tebe?“. Giovanni bi se smrknuo: obožavao je suprugu, ali je bio i praznovjeran poput djeteta i o smrti nije želio čuti ni u šali. „Kakve to veze ima sada?“, mrmljao je. I budući da je svaki put kada bi vidjeli ono more veće od zemlje, načinjeno od stotina tihih rijeka različitih boja, Ninetta ili ponavljala tu nespretnu rečenicu ili gledala u tišini vlažnim očima i ljubila ga nježno po čelu, kao netko tko se teško odmara, Giovanni bi rekao: „Idemo odavde jer mi naviru loše misli! A mi smo mladi, ti još više od mene“, i ponovno bi se smrknuo: „I sretni smo!“. I jedne su nedjeljne večeri, dok je mala stanica bila puna momaka iz Catanije koji su, nezadovoljni, kapama nabijenih na oči i s rukama u džepovima čekali da pristigne vlak, Giovanni i Ninetta krenuli prema sjeveru. Prva je „postaja“ bio Napulj, druga, duža, Rim, i došlo se do sredine ljeta, kada su mladi krenuli iz Catanije do Opatije. Giovanni je ponovno prošao, s mladenkom, svojim putovima iz doba kada je bio momak, činilo mu se da je u Viareggiu pronašao jame koje je iskopao u pijesku kada je, šćućuren, satima uživao u gledanju golih nogu jedne djevojke. Zaštićen društvom supruge, kao netko tko sigurno plovi, on je ponovno prolazio mjestima vlastite samoće: ovdje je pogriješio i osjećao je u zraku ljepotu svog velikog zijeva, ovdje je završio čitati knjigu, a ovdje je provodio pola dana, misleći uvijek: „Da li da joj se obratim? Ovoga puta, kao što je istina da Bog postoji, pokušat ću!“. I nije nalazio ni na jednu notu melankolije u tim uspomenama, već, zašto ne reći, činilo mu se da je žena bila više prisutna u tim uspomenama negoli u sadašnjosti. Otkad je imao jednu pored sebe, Žena je imala manju težinu u njegovu životu. Ninetta ga je oslobodila nekih robovanja u odnosu na drugi spol, ali ta njegova sloboda (recimo to a da učinimo išta loše njegovoj ljubavi za mladenku, koja je sve više rasla, miješajući se i s ljubomorom) više mu se nije sviđala. Žaljenje za Ženom, ljubav prema Ninetti i ljubomora bili su na svome vrhuncu u Giovannijevu srcu kada su, krajem kolovoza, mladenci stigli do Opatije. Često bi ujutro, izlazeći iz blage arome Ninettinih poljubaca, iz svega onoga nerazumljivog, nerealnog i čednog što su imali odnosi s njom, okretao ramena ženi i prepustio se jednom mračnom valu koji mu je toliko godina dopirao do glave i u toliko dana zaruka i čiste ljubavi bio mu vraćen natrag, da je sada postajao neodoljiv. Tako okrenut, dok je prigušen zvuk disanja dopirao sa susjednog jastuka, Giovanni je ponovno mislio na Ženu. „Što to radiš?“, upitala ga je Ninetta. „Što gledaš s druge strane?“ I okrećući mu kroz kosu glavu, vidjela mu je u očima čudnu boju, duboku i

161


162

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

pulsirajuću, kao strah u očima zeca ulovljenog nakon duge potjere. Njegova ljubav prema Ninetti više nije poznavala granice, uključujući i ostale nježnosti, simpatije i osjećaje, od dragosti prema angorskoj mački do simpatije za osobe s prćastim nosom, pa sve do emocija prema mladoj majci. Sve ono što mu se kroz život svidjelo i što ga je veselilo nalazilo se u Ninetti. Navest ćemo jedan posve banalan detalj: kao dijete oduševljavao bi ga zvuk šibica koje bi se uzalud pokušavalo zapaliti iznad vlažnog željeza štednjaka. I Ninetta, prolazeći si rukom po kosi, proizvodila je šum sličan tomu. Što se tiče njegove ljubomore, od toga zapravo nije ni najmanje patio, sve do jedne večeri u Viareggiju, kada je, vraćajući se šanku jednoga kafića u kojem je prethodno ostavio suprugu, primijetio dvojicu Sicilijanaca očima i licima okrenutih prema njezinim bokovima koji su govorili, sigurni da ih nitko neće razumjeti: „Uh, kako je ova dobra!“ „Možda je Salnitro malo mršavija, ali bedra!...“ „Gledaj ova bedra, glupane! Gledaj tovare! Uhuuuu!“ Nakostriješio se od napadaja bijesa. „Sicilijanci, ništa“, rekao je u sebi. Kontinentalci, kako je zvao sve one koji nisu bili sa Sicilije, imali su u svom načinu ophođenja, u glasu, plamen koji nije gorio. Simpatija, pa makar i ekstremna, koja bi bila upućena Ninetti na takav način, putem takvih očiju, glasova, ne bi ga toliko ražestila. „Sa Sicilijancima ne!“, rekao je ženi tek što su stigli do Opatije. „Što to ne?“, pitala je, nabravši obrve. „Kažem ne, da te ne moram moliti da ne plešeš sa Sicilijancima i da im se ne obraćaš!“ Primila ga je za prst desne ruke, onaj u kojem je bila zapisana jedna njezina sloboda, i podigla mu ga ispred očiju. „Razumijem, razumijem“, promrmljao je Giovanni. „Samo bih te želio zamoliti da nemaš toliko povjerenja prema tim ljudima. Ja ih poznajem! Dolaze ovdje da ‘naprave pokolj’, kako sami kažu. Ako plešu s nekom ženom, a ona se cijelo vrijeme smije, oni pišu prijatelju iz Messine da ih je žena poljubila. Pogledaj ih nakon što završe plesati, nalaze se s prijateljima i oblizuju usnice ribljih očiju, kao da su pojeli med!...“ Podizao je glas, razdražen, prepuštajući se žestini koja nas preplavi kada, bez znanja drugih, loše govorimo o sebi. „Zar si i ti tako činio?“ „Pustimo sada što sam ja radio. No, mogu ti reći da ih dobro poznajem!“ „Miruj, dragi. Nemam volje ni s kim plesati!“ No, jedne je večeri na terasi kavane, dok je plavkasto svjetlo činilo jako ljupkima ljude u bijelim jaknama i lupkanje nogama izmjenjivalo se s lelujanjem mora, koje


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

je bilo sasvim blizu, tako da su gospoda prema Ninettinu uhu slala gotovo pa šum krila, ona je kazala Giovanniju: „Željela bih plesati!“ „Radi što želiš“, mrmljao je Giovanni kašljući da bi pročistio glas. „Nije ti krivo?“ „Ne, ne, nipošto.“ Malo kasnije približio se jedan Sicilijanac, koji se, nakon što je letimice pogledao prijatelje, naklonio uz sramežljivi osmijeh, istovremeno zločesti i molećivi. Giovanni se više nije mogao suzdržati i pohitao je jednom rukom ispod stola, uzeo ruku Ninetti, koja se okrenula prema njemu, i šapnuo joj, bjelji od plahte: „S ovim ne! S ovim ne! Molim te.“ I tako je Ninetta rekla: „Umorna sam“. Gospodin je odstupio na najgori mogući način, kao da silazi niz stepenice unatraške, a Giovanni ga je slijedio pogledom, krajičkom oka, do mjesta gdje su ga čekali prijatelji, koji su ga zezali bockajući ga i smijući se. „Jesi li vidjela?“, upitao je Giovanni. „Nisam vidjela ništa!“, odgovorila je hladno. Na početku idućeg plesa jedan se visoki mladić, nehajan i zamišljen, nagnuo nad Ninettom. „S ovime da“, promrmljao je Giovanni. Žena je ustala, rastegnuvši se i namjestivši otvorenim šakama haljinu po bokovima, a Giovanni je odlučio držati pogled na vlastitoj ruci, naslonjenoj na stolu, tijekom cijelog plesa, u čemu je i uspio. Tri je puta Ninetta plesala s tim gospodinom. „Čini mi se da je u redu osoba!“, komentirao je Giovanni dok su se vraćali prema hotelu. „Nije, baš je zločest!“, kazala je Ninetta. „Htio me poljubiti!“ „Otiđimo!“, kazao je Giovanni, ne uspjevši zatomiti bijes. „Otiđimo odmah!“ I tako su sutradan krenuli put Milana. Izbor, prijevod s talijanskoga i bilješka: Vanesa Begić, Pula

O romanu i prijevodu:

Don Giovanni in Sicilia, roman Vitaliana Brancatija, sadržajem je, ambijentacijom i portretima likova prilično stran današnjemu prosječnom hrvatskom čitatelju. Možda je najveća poteškoća kod prevođenja to kako čitateljima približiti jednu sredinu, kako pobliže

163


164

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

karakterizirati i portretirati likove. Nije ovaj roman, prema Ecovoj klasifikaciji, „zatvoreni tekst“; naprotiv, otvoren je i pogodan za opetovana iščitavanja. Zanimljiva je naslovna sintagma – Don Giovanni – koja se potom nigdje u knjizi ne spominje. Je li se autor odlučio za to jer je glavni lik ženskar ili je riječ samo o igri njegovim imenom, teško je reći. Knjiga ima 14 poglavlja, radnja se odvija 1939. godine u Cataniji gdje, kako autor piše, „priče o ženama pružaju veći užitak negoli žene same“. Glavni junak, Sicilijanac Giovanni Percolla, ima četrdeset godina i do svoje 36. nije poljubio dobru i poštenu ženu. Provodi vrijeme s prijateljima i druži se s lakim ženama. Potom upoznaje Mariju Antoniettu Marconella, zvanu Ninetta, kojom se oženi. Odlaze put Milana, gdje korjenito mijenja način i stil života, no nastavljaju se njegove banalne avanturice s nizom lakih žena. Ninetta je u međuvremenu zatrudnjela pa se nakratko vraćaju na Siciliju, gdje se Giovanni ponovno prepušta ljenčarenju. Leonardo Sciascia pisao je o Brancatiju kao autoru koji je najbolje prikazao dvije talijanske „komedije“, onu fašizma i onu erotsku u međusobnom suodnosu, gdje poštovanje prema privatnom životu, osobnim idejama i slobodi pojedinca – ne postoji. Tragične epizode pisac s lakoćom, naizgled nepreuzetno, pretvara u komične. Svako poglavlje, gotovo svaka rečenica sadrži mnoštvo toponima, izraza i situacija tipičnih za Siciliju iz doba nastajanja romana, što predstavlja traduktološki problem. Roman nije samo zemljopisno „udaljen“ od našega čitatelja već mentalitetom i načinom razmišljanja svojih protagonista. Tekst obiluje deskripcijama i dugačkim, umetnutim rečenicama. U djelu su erotske scene prikazane suptilno, nikada eksplicitno, oko njih se odvija cijela radnja i oblikuje se Giovannijev lik. Svojevrsni klasični realizam, uz rečenu erotsku sastavnicu, čini to da je roman teško usporediv s nekim djelom hrvatske književnosti istoga doba. Brancatijev je jezik dalek jeziku današnjih talijanskih pripovjedača, pun je aluzija, umetnutih misli, usporedbi, koriste se prošla i pretprošla vremena (passato i trapassato remoto). Imena sam ostavila u izvorniku, kao i mjesne odrednice, koje nisam objasnila perifrastično ni kao fusnote, jer nisu toliko značajne za razumijevanje radnje. S druge strane, bile bi značajne za cjelokupnu predodžbu i percepciju romana, pod uvjetom da čitatelj ima predznanje o Brancatiju i životu na Siciliji u doba radnje te o mjestima radnje. Autor nije poznat širemu čitateljskom krugu i ne nalazimo ga u obveznoj lektiri talijanskih osnovnih ili srednjih školama kao ni pri studijama talijanistike i odgojno-obrazovnih znanosti na talijanskome jeziku u nas. Prevodeći, nastojala sam da tekst bude tečan i blizak današnjim čitateljima, a da s druge strane ne odstupim puno od Brancatijeva izvornog stila. Hans Robert Jauss kaže da je književno-umjetničko djelo neponovljiv verbalni ustroj poetskih znakova, pa je u tom smislu i prijevod dijela ove knjige donekle nova priča, iako sam težila tomu da bude što vjerniji. Vitaliano Brancati (Pachino, Siracusa, 1907. – Torino, 1954.), talijanski pripovjedač, autor djelâ u znaku satire i groteske. Najpoznatiji naslovi: Don Giovanni in Sicilia (1941.), Il bell’Antonio (Lijepi Antonio, 1949.) i Paolo, il caldo (Vrući Paolo; postumno, 1955.). (V.B.) Opširnije o piscu v. – https://it.wikipedia.org/wiki/Vitaliano_Brancati


Barbara GRUSZKA-ZYCH, 165 Katowice (Poljska)

METAFIZIKA POMIJEŠANA S ISPIJANJEM KAVE*1 ljubav netko je razbio povrh mene vrč pun vatre iz zbirke Napiti se prve vode (1989.) volim a sjedim volim a čitam volim a mislim kao da ne umijem voljeti Napiti se prve vode (1989.) ništa se nije dogodilo samo zašto gledamo jedno u drugo ustima rastvorenima kao za poljubac Privatni teren (1994.) besramno gledamo jedno drugom u oči * Barbara Gruszka-Zych, Mężczyzna i kobieta przed kremacją. Wybór wierszy, Katowice: Klub Niezależnych Stowarzyszeń Tvórczych „Marchołt“, 2011.


166

NOVI PRIJEVODI

Barbara GRUSZKA-ZYCH

ali zar se za susjednim stolovima ne ustručavaju jesti dok se mi volimo nad netaknutim tanjurom Ništa se nije dogodilo (1995.) probudila sam se u noći odmah sam pojela krišku sa sardinama tako zauzetom organizmu neće pasti na pamet da umre Pali se moj prag (1997.)

tijelom u tijelo kao kamenom u vodu nećeš pronaći trag da ih je bilo dvoje Gori moj prag (1997.) Prag Zašto voze autobusi dok se mi volimo odmjeravamo naša tijela pristaju li jedno uz drugo i pokazuje se da jesu nedostaju samo krila koja bi pripili uza se svakim perom da nas ponesu povrh Vinohrada bolnice groblja krematorija samo nas krila mogu spasiti od spaljivanja stoga utičem svoja ramena pod tvoja


Barbara GRUSZKA-ZYCH

NOVI PRIJEVODI

a ti me podižeš povrh slijetališta plahte potom u kupaonici ljubav otječe u zatvorsko okno metalne rešetke umjesto u meni kružiš u tamnim obručima cijevi s pulsom autobusâ koji voze iznad glave Zakopčavajući naušnice (2000.) imala sam dvanaest ili trinaest godina vraćali smo se s roditeljima s ljetovanja prenatrpanim vlakom iza ponoći sam se probudila s glavom na ramenu mornara koji je spavao tata i mama sjedili su nasuprot uviđavno su se osmjehivali dopuštajući nježnosti koje su se odvijale pod njihovom prismotrom ali izvan našega vidokruga poslije sam razmišljala zašto mi nisu rekli da sjednem pokraj njih oni su vidjeli moj pogled u stranu crnokosog mladića i izazivali prvo upoznavanje topline muškoga ramena u zagrijanom odjeljku gdje je sve imalo jednako visoku temperaturu sada se stidim u njihovoj blizini držati se sa svojim muškarcem za ruku nisam više djevojčica da moraju pogledom dopuštati naše nježnosti ali bi ipak bilo dobro sjesti u vlak i probuditi se na tvom ramenu pod njihovim dobrohotnim osmijehom nedužno tá ljubav nas ipak umirujuće njiše u ramenima kao vagon vlaka na pragovima koji se mreškaju nadolaskom sjećanja Zakopčavajući naušnice (2000.) pili smo tople napitke iz plastičnih šalica u provizornoj kavani sjemeništa ne priliči zavaliti se uz obrok kada svi oko tebe žive od stvari duha kojemu smeta tijelo visok, vitak profesor grčkoga potvrđujući izgledom

167


168

NOVI PRIJEVODI

Barbara GRUSZKA-ZYCH

to uvjerenje bez ustručavanja primao je strastvene poljupce vruće čokolade koja mu je smiješno prljala usne poput ženske šminke zato je profesor moralnoga bogoslovlja s prilično vidljivim trbuščićem kao radi umrtvljenja izabrao kavu bez šećera kako je gorko odricati se ugode treba samomu sebi zapovjediti umjerenost u jelu i piću da nas trbuh ne pretekne na putu u nebo ja obuzeta društvom nisam osjećala što pijem moj cappuccino mogao je biti voda ili vino među toliko učenih ne bih zamijetila čudo Putovanje drugim razredom (2002.) 12. rujna dan poslije napada drugoga dana posvađala sam se sa sinom trebali smo ići u muzej duhana na Mariahilferstrasse ali smo zaboravili fotografski aparat i stoga izlet je izgubio na vrijednosti dragocjene su bile slike dokazi o prisutnosti na mjestima koja nisu vidjeli školski kolege zastúdilo je išla sam brzim stúpajućīm korakom defilirajući šljunčanim drvoredima ispred Belwedera bili su savršeno ravno zacrtani posred zelenila vodeći do ohladnjelih klupa sjela sam na jednu od njih da pošaljem poruku o svojoj uzrujanosti poruku sam morala skratiti na najmanje stoga se malo smanjila moja srdžba i napisala sam: kupila sam ti plave gaćice original kiša me je kao kazna za bestidne misli počela šibati po licu i po osvijetljenom


NOVI PRIJEVODI

Barbara GRUSZKA-ZYCH

zaslonu bojeći se da ne izbrišem tvoj odgovor spremila sam mobitel u džep i tako sam napravila poveću stanku u razgovoru odblokirala sam tipkovnicu tek u tramvaju na zavojima ulica zavijala su policijska kola signalizirajući da osim patroliranja nemaju ništa pametnije raditi ispred kolodvora Franje Josipa stajali su uhranjeni crni rotvajleri s mladim vojnicima u jednodušnom nizu pripravnosti na svaku prijetnju tvoj odgovor je stigao kada sam izlazila na sasijecanu krhotinama kišnih kugla Spitalgasse zbijen poput vojničke zapovijedi: uživaj u Beču Provjeravanje prisutnosti (2004.) u šalici kava se propinje na prste da nam dosegne usta Koliko košta livada (2007.) Błażej slika ono što se vidi – potrebno je nešto konkretno – kaže i konkretno pita koliko ću mu novaca dati za boje od sada ću znati koliko košta livada Koliko košta livada (2007.) – čemu pišeš – pita mlađi sin Błażej ne znam kao žena valjda tražim u sebi nekakav biser Koliko košta livada (2007.)

169


170

NOVI PRIJEVODI

Barbara GRUSZKA-ZYCH

razgovori katkada mi kuća govori ali ne bojim se kada se balkonska vrata nenadano otvaraju kao da netko ulazi a čuje se samo vjetar ili te isti vjetar obima zidove u naglom stisku da se zavjese privijaju uz prozore na moje oči prepuštajući se nježnostima a katkada opet šumi lišće mente na prozorskoj klupčici poput cvrčaka u travi katkad jedan padne na pod tako glasno poput metalne žličice i probudi me u noći u toj žezi kada je sve pootvarano iz kuće mogu izaći u svakom trenutku bojim se kada mi tijelo počne govoriti jer iz njega ne mogu izaći ni na tren Muhe i ljudi (2008.)

Mala djevojčica izgubila je haljinu 1 malu djevojčicu svlače za operaciju a u izlozima tisuće haljina koje bi mogla odjenuti 2 – mala – razmišlja o operaciji mala djevojčica tješeći se što je u malom tjelešcu manje mjesta za bol


Barbara GRUSZKA-ZYCH

NOVI PRIJEVODI

3 mala djevojčica ima crvene obraze od stida što tako malo teži u svojoj teškoj bolesti 4 mala djevojčica mora pristati na anesteziju – je li te ikada ubola pčela? – pita liječnik s bijelom krinkom i kutom zaštićen poput pčelara bojeći se da će ga ubosti žalac sna 5 mala djevojčica čeka veliki prijelaz na onaj svijet zato uči hodati iako je tako mala 6. mala djevojčica sjedi u velikoj poput ruske lutki samo ju treba izvući da stigne odahnuti Posljednji doručak (2009.)

171


172

NOVI PRIJEVODI

Barbara GRUSZKA-ZYCH

provjeravanje prisutnosti bojiš se da ćeš se uspeti na peti kat i nećeš dobiti petaka ni drugu nagradu jer krevet će biti prazan posteljina zamijenjena promijenit ćeš mišljenje na temu prisutnosti tȁ onaj kojemu si išao nije prestao biti prisutan tuđ jer nitko te nije prepoznao prepoznat ćeš ga po praznom krevetu praznom mjestu u autobusu praznoj stranici koja čeka na stih po tome što nećeš dočekati sve one koji računaju na smrt Posljednji doručak (2009.) pjesma nakon Marekova ukopa ušla sam u knjižaru zasipanu lišćem knjiga i časopisa tu bez prestanka traje jesen postojane zbirke plodova ljudskih glava otvorio mi se jedan časopis s pjesmom Walta Whtimana zbačen negdje odozgor Pomisli na duhovne učinke To, da svaki od zemaljskih predmeta izaziva duhovne učinke, tako je sigurno, kao i to, da zemlja plovi kroz nebo. Marek je danas postao zaključan zemaljski predmet skriven od naših očiju da ništa ne mognemo doznati ali kakav je učinak toga čemu služe pisane riječi pomažu čuti one kojima je ponestalo glasa razgovarati s njima otvarajući časopise umjesto usta Posljednji doručak (2009.) Izbor, prepjev s poljskoga i bilješka: Vlado Vladić, Zagreb


Barbara GRUSZKA-ZYCH

NOVI PRIJEVODI

Barbara Gruszka-Zych rođena je 1960. godine u gradiću Czeladź, Śląsk, južna Poljska. Pjesnikinja, književna kritičarka, novinarka katoličkoga tjednika „Gość niedzielny“. Studirala polonistiku u Katowicama i teologiju u Lublinu. Dobitnica brojnih nagrada za pjesničko stvaralaštvo i novinarski rad. Specijalizacija su joj reportaže i intervjui. Krzysztof Łęcki je u popratnoj riječi uz knjigu izabranih pjesama napisao sljedeće: „Kada sam posegnuo za stihovima Barbare Gruszki-Zych, za zbirkom pjesama iz proteklih dvadeset godina, iznenadilo me, kako se u njezinu pisanju tako malo toga mijenja. Moguće je takvu dijagnozu ne voljeti, moguće je, uostalom, s njom se ne složiti. Ali moguće je i priznati da su pjesme, sabrane u zbirci, nadrasle svoje vrijeme. Jer, ako se pjesništvo razumije kao stalno traženje, kao pokušaj bilježenja iskustva koje je izrazito vlastito, a istodobno i univerzalno, iskustva koje se predstavlja iz perspektive koja nije banalna, kao htijenje zapisivanja meandara ljudske (a u ovom slučaju – i izrazito ženske) osjetljivosti, tada se pjesmice (kako ih sama voli nazivati) Barbare Gruszka-Zych čitaju s nepatvorenim užitkom. Pjesnikinja u njima uvijek nastoji stvari pridati odgovarajuću riječ, uhvatiti okružje koje će na drugačiji način osvijetliti inače sasvim poznata pitanja, zabilježiti podrobnost koja će kazati nešto dodatno o cjelokupnom svijetu, naznačiti sitnicu čije je doticanje poput susreta sa stvarnošću viđene po prvi put. A sve je to vođeno nepatvorenom radoznalošću usmjerenom na svijet i ljude. No, tu je još i tematska raznovrsnost, u kojoj se isprepliću ljubav i smrt, odvažnost suptilnih erotizama i religijski motivi, patnja i radost, povijest, umjetnost... I još nešto. A to je, dakako, sama, izrazito opipljiva bit toga pjesništva. Pjesništva u kojemu se miješa metafizika s ispijanjem kave i uz čitanje koje čini ispravak pogleda na svijet.“ (V.V.)

173


174

Drago MEDVED (1947. – 2016.)

PJESME O ISTRI, DOBROM VINU I BOŽANSKOJ GLAZBI ISTARSKE ELEGIJE 1. Zemlja crljenica na svadbi s kamenom. Njegova tisućljetna bjelina stihovi su pritajenih glasova u obzorjima nečeg valovitog, iza dalekih mora skrivenog, u ljudima umirućeg. Nedokučivog. 2. Stoljetni su dudovi privid svijeta koji izumire. Ne može prihvatiti da bude zaboravljen. Živi jedino još u toplim očima životinja i osunčanom korijenju ispod kamenja, u grobu svoga sjećanja.


Drago MEDVED

3. Među poljima valovanje pšenice. U vinogradima dozrijeva grožđe. Šum maslina u srebrnoj noći. Cvrčci prkose pripeci. Seljak nazdravlja Bogu malvazijom. Oživljava pretke, sanja o kruhu. Kruh je na nebu, a seljak na zemlji. 4. Poluotok povijesti u visokom zvoniku. Arhitektura kažuna slijeva se u zenit, gdje se uzdiže Učka i prelijeva se Venecija, gdje su starokršćanski oratoriji, nevidljive stope, gdje su glasovi glagoljaša bijeli kamen, gdje su Hrastovlje i Beram isti mrtvački ples te motovunski i svi ostali terani uspomena na krv Kristovu. 5. Muzej ljudi žive u sebi. Sitna stoka uzmiče pred turistima. Primorski hoteli zalijevaju kopno. Kopno se povlači u sebe. Dovoljno je kamenja za kamenovanje i trnja za krunu. Crvena zemlja rađa zeleno. 6. Ispod peke porumenio krumpir. Ognjište je kućni oltar. Masline su opet zelene, tamnost refoška šumi poput šume. Toplina predaka prenosi se na nove generacije.

NOVI PRIJEVODI

175


176

NOVI PRIJEVODI

Da bi sreća pratila kuću, da polja ne budu ukleta. Slovenska Istra. 7. Velike i žalosne oči boškarina nalik su spomeniku koji nijemo stoji u polju, iako ga još nitko nije podigao. Živi u generacijama, poput prepelica u travi koje polijeću iz danas u sutra, iz večeri u večer, odjekujući u pjesmama Šavrinki. 8. Stvarnost ove zemlje je apstraktna. U kamenu je krv, u zemlji je kamen, ispod zemlje je voda, u vodi je život. Oplemenjuje se u vinu. Lako je Bogu koji nema predaka. 9. Istarske su noći lavež pasa. Iz kamina izvija se dim, razigran mirisom drveta, po ružmarinu nebesko mirisan. Nagoviješta topli štednjak s istarskom juhom, neiscrpnom poput ženskih očiju, željnih ljubavi. 10. Mjesec u baršunastoj noći visi nad kamenim rubom

Drago MEDVED


Drago MEDVED

i beskrajnim morem. Njegovi su hladni obrazi pretci iz Amerike i Australije, koji se vraćaju svemirskom cestom u kameni grob uspomena.

BOTRYTIS Carmina burana Srednjovjekovna freska slijeva se u tračak sunca koji se prikrao kroz gotsku vitkost prozora i sjeo na stoljeća povijesti. Glasovi dolaze kao udaljeni odjeci vlastita glasa iz unutrašnjosti sjećanja koje i dalje živi u zvonima i njihovoj nedjeljnoj zvonjavi. Blagdansko je vrijeme posjedanja na trgovima, s golubovima iznad glava i sjajem u očima, sjajem što odaje mir u čovjeku koji je došao na trg i gleda kako vrijeme putuje u njega. Carmina burana Orff Fortuna imperatrix mundi početak je i kraj puta koji još putuje. Ne putuje više po bijelim prašnjavim cestama, sada putuje kao glas u strunama naše svijesti, koji govori da smo vjerni vremenu i bijeloj nevjesti koja nije više naša, već neka druga, u zraku lebdeća

NOVI PRIJEVODI

177


178

NOVI PRIJEVODI

poput anđela bez krila i kralja bez krune. To je božanska glazba koja se razlijeva obzorjem probuđene svjetlosti, to su glasovi što poput ptica plivaju i orguljskom puninom odzvanjaju uspomenama. Mahlerova Peta Tako tanahno zapjeva vjetar u zraku, tako široko zašumi u drvoredu, tako duboko odjekne u crkvi, tako britko zaboli u duši. Sva lirika jesenjeg zlata istopila se i mir je ustupio mjesto čeznuću. Iza svake odsvirane note rađa se nova. Nigdje kraja, poput bujice niz kamenje naviru zvukovi i žare dubinom tajanstvenog pripovijedanja. Ta harmonija donosi spasenje, iako me glazba dovodi u nedoumicu. Podsjeća me na vremena kad prostor nije bio vrijeme, a vrijeme je bilo iščekivanje. Toga više nema, ali je ipak ostala Peta i njen Četvrti stavak.

Adagio Mekani zvuci valovite glazbe nalik su treperavom lelujanju svijeće koja poput dobre duše svijetli u tami.

Drago MEDVED


Drago MEDVED

Poput parfema za prepoznatljivost bića koje sam pohranjivao u vječnu uspomenu, poput nedokučive tajne. Duboko se u duši udomi, i oko mi također lagano orosi. Čak u mošnjama osjećam ga kao želju za buđenjem života sve do krvnih zrnaca. Sretnem li ga u Veneciji, neću mu dopustiti da umre. Adagio će putovati u mene sve dok budem svjestan da srce duhu podaje energiju i glavi ne dopušta naređivati ondje gdje prebivaju snovi kao tihi plamen sreće. Vino Vino je sin sunca, ljubimac majke zemlje, zagonetka neba i Božji simbol. Stvarnost vremena i nadvremenost stvarnosti. Vino je poezija ljepote i ludost zaborava. Vraćanje na početak svijeta, kad uz plamen svijeće sja bojom zemlje i mirisom lišća, uspomena na cvijeće i okus baršunaste mekoće opojnosti. Vino je svemir u čovjeku. Tko ne vjeruje, neka pita vino. U njemu je istina.

NOVI PRIJEVODI

179


180

NOVI PRIJEVODI

Crveno vino Kad ga ugledaš u vlastitom obrazu čaše, kad ga pomirišeš na njegovu oltaru postojanja, kad ga okusiš u njegovu poslanju života, polako spoznaješ da ga nikad nećeš upoznati. Njegova dubina tako je mekana i njegovo tijelo tako elastično, njegova duša tako ružičasta i njegov govor tako privlačan da ne možeš doći na kraj puta a da se ne pitaš što je ljepota vječne tajne koja prebiva u krvi zemaljske vječnosti. Bijelo vino Kad sunčeva zraka oplodi njegovu zlatnu krunu rađa se na tisuće i tisuće sunčeve djece. Sokovi vinove loze postaju beskrajna cesta kojom ne putujemo zato da bismo nekamo došli, već samo zato da nekamo idemo. Bijelo vino ima obraz promjenljiva svijeta, koji je sada ozbiljan i posve zapadnjački, a opet posve razigran i iznutra produbljen, poput rijeke mudrosti na dalekom istoku. Nalik je djetetu svjetlosti koja se pretače njegovim tijelom, kako bismo u njegovoj duši otkrivali tragove filozofske stoičnosti i pjesničke razigranosti. Bijelo vino ima mnogo zlatnih nijansi, zato je kraljevski oholo, a ujedno ljudski razigrano i osjećajno. Pijemo ga kao nešto za danas i sutra, s vjerom da ćemo njegovom uspomenom

Drago MEDVED


Drago MEDVED

zaobići nužnost vremena i mogućnost slobode. Zato ga zaboravljamo, kad je loše volje i pjevamo mu hvalnice kad zapamtimo njegov osmijeh. Jesenska sonata Koraci šume lišćem, zemlja miriše na vječnost. Vjetar ljubi tanke grane, podrhtavaju u noćnoj tišini. Negdje duboko u čovjeku tinja iskrica nade. U sunčane zrake, u žive, vatrene boje, u mekanu paprat, u nježni topli dlan. Kako je malo potrebno da u duši svane dan. Drvo Ispružilo je krošnju da se u njoj nastane ptice, da u njenoj sjeni putnik predahne, da se u mraku ljubavnici pod njegovom krošnjom zagrle. Čak i grom ga ponekad oslovi ognjenom munjom – i ono preživi. Na ništa se ne žali, sa svime živi. Jedino ga žalost obuzme, ako nijedna ptica na granu ne sleti. Poradi nje upravo ondje stoji.

NOVI PRIJEVODI

181


182

NOVI PRIJEVODI

Misao Misao ti padne na pamet, tiho poput mjesečine uvečer, samo da nam još zvijezda namigne. I evo je u tebi, da te podsjeti kako vrijeme curi u te, kako je svemir bez nas beskonačno ništa. Odgovaraš joj šutnjom koja u tebi prebiva i novom mišlju koja se u tebi rađa. Tako razumiješ i zvijezde koje tkaju koprenu noći. Tek kad sam utihneš progavara u tebi i druga šutnja. Polje Zrakom je vjetar prohujao, trag proljetne vlage dočarava iz zemlje miris duboke brazde. Preko polja doletjela ptica, iza ravne crte porodilo se obzorje. Obuzme me tajna vječnosti koja lebdi nad brazdama. Da bih shvatio beskonačnost, izmjerio sam razdaljinu, vrijeme, ali ne nađoh onu crtu.

Drago MEDVED


Drago MEDVED

Zato se uvijek iznova vraćam u polje. Ondje je vjetar beskonačna pjesma te ujedno nada da ja nisam granica. Razdaljine Nosimo ih u sebi. Ni izdaleka nije korak jedini koji odmjerava put, pa i sat otkucava posve svojim tijekom. Razdaljine su želje između snova i nas, prostor čeznuća, radosti i boli. Razdaljine osjećamo i živimo. Svijest o njima nije u glavi, već u srcu. Tako je bolje. Glava se zabuni, zaboravi, a srce utihne tek kad se zaustavi.

REMINISCENCIJE Prispodoba Beskonačna crta zenita nalik je životu pjesnika. Polovicom je u sebi, polovicom u nama.

NOVI PRIJEVODI

183


184

NOVI PRIJEVODI

Također prispodoba A može pjesnik biti i bez nas. Mi bez njega. Sam hoda naokolo. Vraća se onamo gdje je sve tuđe, gdje je sve daleko, gdje je jedino praznina blizu. Na trenutke uopće nije pjesnik, tek kroničar bez krune i kralj bez kraljice, tek svjetiljka bez svjetla. Od pjesnika bi postao pjesmotvorac. Pisao bi to što ljude zanima. Bio bi market-pjesnik. Sve nestane Nema više junačkih pogibija. Sve je naprosto statistika. I agencijske vijesti. Elektronski zapisi iz globalnog sela. Na glavnom trgu tenkovi. Dolaze iz političkih tvornica. Šćućurili se na ulicama, Poput velikih domaćih životinja. Generacije Već od pamtivijeka hvataju se za kvaku. Pravdaju se za baštinu. S vremena na vrijeme usrećuju se intelektualističkim mudrovanjem o svom značenju.

Drago MEDVED


Drago MEDVED

A nisu drugo do poveznica nestajanja koja nas ovog časa prožima. Jesen U vjetru šapat prvog mraka koji se spušta na zemlju, mirisnu od teških sokova i šuštavog otpadanja lišća. Svakim novim danom pada na potamnjeli asfalt, na samotne klupe parkova, putuje u nepoznato mimo pogleda s prozora zaljubljenih osamljenika. Jesen je tako teška i vlažno opojna i sunčano sjetna i magličasto tajnovita. Jesen je, ako zaista nekoga ne voliš, vrijeme da se vratiš samom sebi. Molitva Topola u Toskani, šansona u Parizu, vino u Slovenskim Goricama, žena u poeziji, cigara među prstima, prijatelji u srcu. Ljubavi, moli za nas!

NOVI PRIJEVODI

185


186

NOVI PRIJEVODI

Drago MEDVED

Drago Medved (Ponikva / Šentjur kod Celja, 9. siječnja 1947. – Nova Cerkev / Vojnik kod Celja, 7. siječnja 2016.), slovenski je pjesnik, publicist i slikar. Školovao se za grafičara u Ljubljani, gdje je završio i studij novinarstva. Od 1988. do 1992. bio je novinar i komentator kulturne redakcije dnevnog lista Delo, a od 1992. do umirovljenja radio je kao samostalni novinar i slobodni umjetnik. Bavio se književnim i likovnim stvaralaštvom, proučavanjem vinske kulture i kulinarstva, te pisanjem zavičajnih publikacija. Bio je jedan od osnivača celjskoga književnog časopisa Obrazi (1969.), Tjedna domaćeg filma u Celju (1971.), te autor i urednik brojnih radijskih emisija. Napisao je scenarij za film Istina o vinu, držao predavnja o vinskoj kulturi diljem Slovenije i Austrije, te stekao titulu vinskog viteza Europe (Ordo equestris vini Europae). Od brojnih autorskih i uređivačkih djela valja istaknuti: Monografija o kiparu Vasiliju Četkoviću (1988.), Trta življenja (Loza života, 1992.), Slovenski Dunaj (Slovenski Beč, 1995.), Vinski brevijar (1997.), Donava (Dunav, 2001.), Stoletne gostilne na Slovenskem (Stoljetne gostionice u Sloveniji, 2002.), Omizje (Za stolom, 2004.), Monografija o slikarici Darinki Pavletič Lorenčak (2005.), te pjesnička zbirka Botritis (Botrytis, 2007.). Svoja likovna ostvarenja izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama (Ljubljana 1965., Velenje 2002., Trst 2004., Celje 2004., Zemun 2005., Novo Mesto 2007. i Maribor, 2013.). Drago Medved u prvom je redu pjesnik i slikar čija djela odlikuje stvaralački nespokoj, želja za izvornim postojanjem i nepatvorenom čovječnošću. U ciklusu pjesama Istarske elegije nazdravlja Bogu malvazijom i motovunskim teranom, oduševljen je crvenom zemljom koja rađa zeleno, divi se seljaku koji živi u sebi kao stoljetni muzej čežnji i uspomena. Sva nadahnuća morem, suncem, maslinama, boškarinima, vjetrom i kamenom dovode ga do spoznaje da se isplati mučiti i živjeti za oči željne ljubavi. Središnji ciklus pjesama u ovom izboru ima naslov „Botrytis“, što u prijevodu znači plemenitu plijesan na bobicama grožđa, koja poboljšava kvalitetu berbe. Pod tim je naslovom Drago Medved u pedesetoj godini sabrao i objavio svoje rasute pjesme koje su doista urodile zrelom pjesničkom berbom. Berbom popraćenom „božanskom glazbom koja se razlijeva obzorjem probuđene svjetlosti“. Ta glazba podsjeća pjesnika „na vremena kad prostor nije bio vrijeme, a vrijeme je bilo iščekivanje“, te budi u njemu „svijest da srce zapravo podaje energiju duhu i glavi ne dopušta naređivati ondje gdje prebivaju snovi kao tihi plamen sreće“. U završnom ciklusu „Reminiscencije ili nejasna sjećanja“ Medved daje prednost prispodobama o pjesniku, generacijama, prolaznosti, zlatnoj jeseni i ljubavi. Ne želi biti market-pjesnikom, „vraća se onamo gdje je sve tuđe, gdje je sve daleko, gdje je jedino praznina blizu“. Praznina i prisjećanje na „topolu u Toskani, šansonu u Parizu, vino u Slovenskim Goricama i prijatelje u srcu“. Prisjećanje uz najiskreniji molitveni vapaj: „Ljubavi, moli za nas!“ Izbor, prepjev sa slovenskoga i bilješka: Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli


EKSKLUZIVNO

VANJA SUTLIĆ Ništa nije tako realno kao ništa

188

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Nihilizam kao vječno ponovno prevladavanje jednog te istog (: V. Sutlić) 198


188 Vanja SUTLIĆ (1925. – 1989.)

NIŠTA NIJE TAKO REALNO KAO NIŠTA Uvodna riječ priređivača*1 Čitateljstvu „Nove Istre“ podastire se, ekskluzivno, a u povodu 90. obljetnice enfant terriblea suvremenog mišljenja Vanje Sutlića (kojega su prema legendarnom liku iz stripa Andrije Maurovića zvali i Stari Mačak), dio nikad objavljena teksta završnog predavanja na poslijediplomskom studiju zagrebačkog Fakulteta političkih nauka, održanog 30. travnja 1977., a pod „radnim naslovom“, koji sam „posudio“ od Samuela Becketta: Ništa nije tako realno kao ništa. Ukratko, Vanja Sutlić rođen je 1925., studirao je u Zagrebu, doktorirao 1958. Od 1950. do 1953. asistent je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi po kazni bio premješten na mjesto srednjoškolskog profesora u Gradišku. Od 1958. do 1964. profesor je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1964. na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Umire 1989. Godine 1967. objavljuje knjigu Bit i suvremenost, 1974. izlazi Praksa rada kao znanstvena povijest, 1988. Kako čitati Heideggera, 1994. – posthumno – Uvod u povijesno mišljenje. Napominjem da brojni tekstovi i tonski zapisi iz ostavštine čekaju da budu posredovani suvremenoj javnosti! U paradigmatskoj „leksikografskoj jedinici“, koju je za Filozofski leksikon sastavio najznačajniji danas Sutlićev „učenik“ Damir Barbarić, čitamo: „...jedno je vrijeme pripadao grupi marksističkih mislilaca okupljenih oko časopisa Praxis s kojima se * Za tisak priredio Dragutin Lučić Luce. (Ur.)


Vanja SUTLIĆ

EKSKLUZIVNO

ubrzo razilazi ostajući s njima u stalnom izravnom ili neizravnom dijalogu, pa i prijeporu“. Ne ostavljajući Marxa „na cjedilu“, vlastito je filozofijsko nadahnuće, pribrano u sintagmu povijesno mišljenje, „izgradio ponajprije u produktivnom kritičkom dijalogu s Heideggerom, Hegelom i Nietzscheom“. Naime, prvi je u nas „pristupio cjelovitoj interpretaciji Heideggerova mišljenja“, nalazeći u njemu sugovornika u navlastitim misaonim pokušajima, kako je kazivao, „pregorijevanja epohe“, odnosno nihilizma. „Sutlićeva ishodišna misao jest misao odnosa, koji ne shavća formalno, već kao zbiljsko zbivanje odnosa bîti, bića i bitka, što je za njega bît povijesti, koju određuje kao sklop, odnosno kao jednokratnu, iskonsku povijesnu zgodu, u kojoj zbivanjem povijesno-epohalne individuacije nastaje svagda neki jednokratni, upojedinjeni povijesni svijet“. Svijet je, pak shvaćao kao „povijesno-epohalno svjetlo“, u kojemu se objavljuje i ujedno uskraćuje bitak, u kojem nastupaju i iz njega se povlače bića, u kojem čovjek skrbno pro-izvodi bića, očitujući time svagda epohalno određeni način bitnoga pokazivanja i objavljivanja bitka. Središte i izvorište povijesnoga sklopa i zgode Sutlić je nalazio u onomu što se tradicionalno označivalo kao „ništa“, što svoju eksplikaciju nalazi i u ovdje prezentnom tekstu predavanja. Jedna od osnovnih značajki „povijesnog mišljenja“ jest napor iskustva i primjerenog mišljenja toga „ništa“, shvaćenoga kao „moćno omogućavajuće ništa“, a ne kao tradicionalno „ništavno ništa“. Napominje se da je u kasnim predavanjima Sutlić „povijesno mišljenje“ kušao prirediti kao „jednostavno kazivanje“, oslobođeno preopterećenosti „jezika metafizičkog Zapada“ te je, među ostalim, držao da su slavenski jezici, među kojima i hrvatski, primjereniji „povijesnom mišljenju“ od, primjerice, njemačkoga. Predavanje koje vam donosim na ogled snimano je običnim „kazetofonom“ te je potom prenijeto na „papir“. Kao takvo pročitano je u emisiji Ogledi i rasprave III. programa Hrvatskoga radija 16. i 17. svibnja 2013. Ističem da je „skrupulozno“ te „neznatno“ „skraćeno“ – naime, onima koji su „slušali“ Sutlića znano je da je bio sklon brojnim ekskursima u područja više ili manje bliska matici predavanja, što sam s umišljajem izostavio, da se čitatelju ne oteža hrvanje s ionako „teškim“ slijedom kazivanja. Do krajnjih mogućih granica nastojao sam sačuvati govorni habitus toliko karakterističan za Sutlićeve nastupe. Uz naslov, priređivač je izabrao i sve podnaslove. Najzad, dugujem zahvalnost sljednicima autorskih prava, Ivani Sutlić-Perić i Vanji Sutliću – mlađem, koji su odobrili da se skraćeni tekst predavanja objavi u „Novoj Istri“. D.L. Luce, Zagreb

189


190

EKSKLUZIVNO

Vanja SUTLIĆ

Vanja Sutlić

NIŠTA NIJE TAKO REALNO KAO NIŠTA (X. predavanje – 30. travnja 1977.)

Nietzsche, i ništa više Pokazali smo dosad da s onu stranu dileme jednog historicizma i jednog eternalističkog transhistorizma, temeljno pitanje povijesnog mišljenja o volji za moć, nije usmjereno na njezino intramundano funkcioniranje, nego na njezino mundano određenje, tj. da se pita što je zapravo volja za moć i što je zapravo svijet da može biti određen kao svijet volje za moć, te smo stekli uvid da se u samog Nietzschea zbiva svojevrsno metafizičko, ali i trans-metafizičko, meta-metafizičko mišljenje biti volje za moć kao negacije jednog apsolutnog dinamizma. Što još preostaje Nietzscheu kad odredi svijet kao volju za moć, u poznatom obratu iz aforizma 1067., u obratu koji glasi: „Diese Welt ist der Wille zur Macht – und nichts außerdem! Und auch ihr selber seid dieser Wille zur Macht – und nichts außerdem!“ Kad se pažljivo čita kraj ovog aforizma, koji je po mojem mišljenju Peter Gast s pravom smjestio na kraj svoje, kako neki hoće, kompilacije, pod imenom Wille zur Macht, tad se uviđa da to nije samo puki retorički obrat sadržan u onomu „nichts außerdem“ (ništa više), bilo da se tiče svijeta, bilo da se tiče čovjeka: „Taj svijet je volja za moć – i ništa osim toga! I vi sami ste ta volja za moć – i ništa osim toga!“ Naime, uviđa se, kad se pažljivo čita – ne kao zgodan retorički obrat – da je u ograničenju svijeta, u kojem ograničenju se svjetovnost svijeta uspostavlja, upravo odlučjuća riječ – „und nicht außerdem“ (i ništa više)! Svijet se sabire u zbivanje volje za moć i čovjek se u svojoj čovječnosti sabire u zbivanje volje za moć onda kad volja za moć zadobiva svoju konkretnu specifikaciju, svoju individuaciju s – „und nichts außerdem“ (i ništa više). Ako je razdoblje u kojemu je bit svega, osnovna crta svega, prepoznata kao volja za moć i bit čovjeka kao nadčovjek, ako se volja za moć zbiva kao vječno vraćanje jednakog, na osnovu kojeg zbivanja je nadčovjeku tek moguće kazati bezuvjetno Da sudbini tako određenog svijeta, te Nietzsche u svjesnoj refleksiji spram Spinozi-


Vanja SUTLIĆ

EKSKLUZIVNO

nog amor intellectualis Dei, govori amor fati, ta posljednja mogućnost svijeta volje za moć u vječnom vraćanju jednakog, kao posljednja mogućnost nadčovjeka, jest njegovo postavljanje na integritet, sveukupnost i cjelovitost svijeta, tako da svijet na svom rubu i u svome središtu indicira jedno povijesno Ništa. Specifikacija počiva ne na praznom Ništa, nego na onom Ništa koje omogućuje individuaciju. Ovo „und nicht außerdem“ (i ništa više) mišljeno je vis-à-vis onih koji bi htjeli još nešto osim volje za moć, osim vječnog vraćanja jednakog, osim nadčovjeka. Ako nema ničega osim toga, onda je u tom Ništa dana posljednja akcentuacija, posljednje ograničenje, posljednje definiranje volje za moć, vječnog vraćanja jednakog, nadčovjeka, samog nihilizma i istine koju nosi nadčovjek. Heidegger, i ništa više Taj je problem – no, nazovimo to problemom – to pitanje je u radikalnom obliku uočio 1929. u svom nastupnom predavanju, kod preuzimanja Husserlove katedre, Martin Heidegger ovim riječima – u prijevodu: „Ono na što ide odnos svijeta jest biće samo i inače Ništa. Ono od čega svako držanje uzima, preuzima svoje vodstvo, jest biće samo i dalje Ništa. Ono čime se istraživalačko razračunavanje u prodoru zbiva jest biće samo i preko toga Ništa, no pažnje je vrijedno, upravo u onomu, kako znanstveni čovjek sebi osigurava svoje najvlastitije, govori on o nečemu drugom. Treba da bude istraženo samo biće i inače Ništa, jedino biće i dalje Ništa, jedino i samo biće i preko toga Ništa. Kako stoji s tim Ništa? Je li slučajno da sami od sebe tako govorimo? Da li je to samo jedna vrst govorenja i osim toga Ništa? Kako stoji s Ništa?“ Tu Heidegger postavlja pitanje koje doista stoji na početku zapadnjačke filozofije i na njezinim vrhuncima kod Leibniza i Schellinga, pitanje koje glasi: „Warum ist überhaupt Seiendes und nicht vielmehr Nichts?“ – „Zašto uopće biće, a ne (naprotiv) štoviše Ništa?“ Karakterističan je Leibnizov obrat koji kaže: „Ono teško u tom pitanju nije Ništa, ono teško u tom pitanju jest zašto uopće biće“. Ovo nije, tako, jedno od mogućih pitanja u okviru Heideggerova mišljenja; citirao sam Heideggera samo zato jer je on, tako, to pitanje u 20. stoljeću jedini postavio, a to je središnje pitanje svake filozofije, svake metafizike. Određujući biće kao biće bavi se metafizika bićem, a ne ničim. Određujući biće u njegovom bitku bavi se metafizika bitkom bića, a ne ničim. Određujući bitak bića, bavi se metafizika bićem, bitkom i njihovim odnosom, ali ne ničim. Ništa ostaje, za metafizičko, a to znači filozofijsko mišljenje, nemogućom temom. Kad Leibniz i Schelling postavljaju to pitanje, ne bave se ničim, nego radikaliziraju pitanje: Što je biće? Pa ipak sva metafizika od Platona do danas zna da je neka čudna okolnost vezana uz to Ništa. Odgovori su različiti da bi se ove neugodnosti, nelagode, riješilo u okviru metafizike.

191


192

EKSKLUZIVNO

Vanja SUTLIĆ

Wittgenstein, i ništa više Najkomotniji odgovor je odgovor pozitivizma, logičkog pozitivizma i jezično-analitičke varijante pozitivizma. Po njima ovakve partikule, kao jest i nije, osim ukoliko onaj jest ne izražava tzv. egzistencijalni sud, a i onda samo u refleksiji spram prethodne negacije egzistencije nečega, jesu logički elementi suđenja, odnosni jezični elementi, sintaktičke strukture, ali im u realnosti ništa ne odgovara. U tom smislu prednjačio je u kritici svake moguće ontologije, pa prema tomu i ontologije „ovog“ ništa, Bertrand Russell, za kojega inače možemo reći da je sa svakim velikim pitanjem filozofije postupao tako da je sebi stvar na najjednostavniji način olakšao, naime, tako da pitanje uopće nije priznao. Ali nisu sve refleksije u okviru logičkog pozitivizma i jezično-analitičke škole ovakve platitude kao u Russella. Rudolf Carnap, koji je najdalje razvio problematiku Bečkog kruga, i to u svojoj američkoj emigraciji – začudno je – našao se odjednom pred ontologijskom problematikom, nakon što je predhodno odrekao svaku relevantnost logičkoj ili jezičnoj partikuli jest ili nije. No i u najboljim njegovim rezultatima, ono biti ili ne-biti, jesu samo nekritičke hipostaze faktički empirijskog stanja stvari, pa onaj, koji se bavi bitkom ili ničim, bavi se – da upotrijebim jedan izraz kasnog Wittgensteina – „začaranošću našeg jezika“, „kasnog“ Wittgensteina za kojega su svi filozofijski pojmovi „Verzauberung unserer Sprache“ – magijska neka „začaranost našeg jezika“. Kad kažemo bitak, mislimo da imamo posla s nečim, a to je samo riječ, prazna riječ koja nema predmetni korelat, pa kako ta i slične prazne riječi određuju cijele filozofijske sisteme, govori Wittegenstein ne samo o „Verzauberung unserer Sprache“, nego i o „Verhexung unserer Sprache“. Ako znamo da je die Hexe – vještica, onda: Filozofi imaju posla s vješticama, iako vještice ne postoje, a vjerovanje u vještice ima fatalne posljedice. Otuda je sav posao analitičke „filozofije“, prema Wittgesteinu, „da nas u kritici ovakvih začaranosti izliječi od krive upotrebe jezika“. Zbog toga je analitička „filozofija“ za njega, na nivou Philosophische Untersuchungen, terapija, liječenje od jedne duševne bolesti koja se zove metafizika. No, ta „problematika“ svodi se na priznanje samo onoga što jest kao činjenica u okviru protokolnih stavova posebno-znanstvenog istraživanja, ili pak na svođenje čitave problematika na određenje bića kao elementa u okviru jednog „Sprachspiel“ – jedne „jezične igre“. Formulirano u okviru metafizičke tradicije, a prema ranije citiranoj Heideggerovoj formulaciji, moglo bi se reći da u znanstvenom istraživanju imamo posla samo s bićem koje je činjenica utvrđena u protokolnim stavovima – „i ništa više“. U mogućim „jezičnim igrama“ imamo posla samo s bićem koje ima funkciju unutar te igre, izvan te igre ne znači ništa. Prva varijanta je upućena na upotrebu bića unutar znanosti, druga varijanta je upućena na upotrebu bića unutar „životnih oblika“ – „Lebensformen“, koji se izražavaju u primjerenim „Sprachespiele“


Vanja SUTLIĆ

EKSKLUZIVNO

(„jezičnim igrama“). Drugim riječima, i pozitivizam i analitička filozofija jezika, također ne mogu bez tog pitanja, centralnog pitanja filozofije kao metafizike, samo što doslovno uzimaju ono „i ništa osim toga i ništa preko toga i ništa inače“ kao prazno Ništa. Sad se postavlja pitanje, ako su jedini mogući smisleni stavovi, stavovi pozitivne znanosti i ako je jedino moguće smisleno govorenje, govorenje unutar jednog „Sprachspiela“, unutar jedne „jezične igre“ kao izraza izvjesnog „životnog oblika“, odakle govori onaj koji zna da se sva problematika svodi na problematiku znanosti, odnosno na problematiku običnog jezika. On sam očigledno, kad govori ovako, ne govori sa znanstvene pozicije. On sam, kad govori ovako, očigledno ne govori s pozicije jednog određenog „Sprachspiela“, jedne određene „jezične igre“, kao izraza određenog „životnog oblika“. Odakle on govori? Vi znate da Wittgensteinov Logičko-filozofijski traktat, kao reprezentativno djelo za njegovu prvu fazu, iz koje faze dalje nastavlja Bečki krug, da taj Traktat završava sedmim stavom: „Worüber man nicht reden kann, darüber muss man schweigen“. – „Ono o čemu se ne može govoriti, o tomu valja šutjeti.“ Prema tomu, valja šutjeti o svemu onomu o čemu se ne može govoriti, a može se govoriti samo ono što se govori u znanosti, i to prirodnoj znanosti, određenoj kao matematička fizika, s jedne strane, i o logičkoj strukturi svijeta, s druge strane. Može se, dakle, govoriti o sintetičkim stavovima na bazi iskustvenih, prirodnih znanosti (čitaj: matematičke fizike), i može se govoriti o analitičkim, odnosno tautološkim stavovima koji spadaju u logičku strukturu znanosti i dalje u logičku strukturu svijeta. Wittegenstein, naime, misli da je jedan „Satz“ – rečenica, stav, iskaz – odraz jednoga „Satzverhalter“. No „Satzverhalt“, što Englezi prevode karakteristično kao „atomički stav“, jest slučaj, ono s čime zapravo imamo posla. Otuda prvi stav – stav 1. u „Tractatus logico-philosophicus“ započinje ovako: „Die Welt ist alles was der Fall ist“ – „Svijet je sve što je slučaj“. Naravno, Wittgenstein mora sam sebi postaviti pitanje, pa što sam ja onda radio ako su jedino mogući stavovi, sintetički stavovi prirodne znanosti i analitički, tj. tautološki stavovi logičke strukture svijeta? (Usput rečeno, Carnap je 1929. objavio knjigu Der logische Aufbau der Welt, nastavljajući na ovu Wittgensteinovu problematiku.) Pa u čemu se onda sastojao moj posao? Sad Wittgenstein dolazi do jedne karakteristične prispodobe, koja će ga u modificiranom obliku pratiti do kraja njegova posla. To je, kaže, kao kad bi se netko popeo ljestvicama do stanovite visine, a onda te ljestvice uzeo sa sobom, povukao sve one prečke na ljestvicama kao da ništa nije bilo. Tko, dakle, pročita moj Traktat taj se treba baviti prirodnom znanošću ili analizom logičke strukture sudova i svijeta te napustiti filozofiju. Zato jer je Wittgenstein mislilac od formata, za razliku od Carnapa koji to nije, a da o drugima i ne govorimo, zato je to tako izrekao; naime, znao je da je izrekao negaciju filozofije kao

193


194

EKSKLUZIVNO

Vanja SUTLIĆ

bavljenja nečim, nekim „x“, i da je od filozofije ostao samo njezin posao koji je toliko beznačajan da kad se posao završi, onda kao da ga nije bilo, jer ostaje ono što je tu već i bez toga filozofijskog posla. U drugoj fazi, u fazi Philosophische Untersuchungen, određenje filozofije je slično ovome. Njemu se tu više ne radi o znanosti, niti o logičkoj strukturi i izgradnji svijeta, nego mu se radi o tomu, da se smislena uporaba riječi svede u okvire mogućih jezičnih igara. Tada postaju moguće jezične igre, među koje spada, između ostalog, i znanstvena jezična igra. Znanost je samo jedan slučaj jezične igre. Što ostaje od filozofije, kad je smislenu upotrebu riječi i rečenica svela u okvire jezičnih igara? No isti onaj posao, kao i u Tractatus logico-philosophicus – filozofija na svom cilju, kad je njezin posao postao suvišan, ima još samo terapeutsku funkciju da ljude liječi od začarane upotrebe jezika. I za prvi i za drugi slučaj, i za Wittegensteina I i za Wittegensteina II, ostaje pitanje – odakle ti filozofiraš, odakle si ti znao da sve što se može reći jesu samo stavovi empirijske prirodne znanosti, matematičke fizike, i analitički stavovi logičke strukture svijeta? Odakle ti znaš da jedino što se može govoriti jesu ove ili one jezične igre koje indiciraju određeni oblik života? Kakvo znanje, u prvom slučaju, pripada tebi, i kakav životni oblik, u drugom slučaju, pripada tebi? Koja je to „Lebensform“ („životni oblik“) takvog jezično-analitičkog, kritičko-analitičko-jezičnog filozofa? U okviru „Logičko-filozofijskog traktata“ kaže Wittgenstein sljedeće: „Daß die Welt ist, das kann sich nicht beweisen, das läst sich nicht beweisen, das kann sich nur zeigen.“ – „Da svijet jest, to se ne može dokazati, to mi ne možemo dokazat, mi to možemo samo pokazati“, a ono što se pokazuje jest „das Mystische“ („ono mističko“). Tamo gdje staje znanost, gdje staje logika i gdje staje filozofijski posao, nije prestao život, nego se pokazuje, i filozof na to ukazuje, ono „mističko“ – „das Mystische“. No u drugoj fazi, u okviru Philosophische Untersuchungen, kaže Wittgenstein: „Sprachspiele“ („jezične igre“) kao izrazi „Lebensformen“ („životnih oblika“) ukazuju na „Sprachen... des Lebens, eine Sprache die keiner spricht“ – „jezik života, jezik koji ne govori nitko“. Jezik koji ne govori nitko i koji ne postoji, s obzirom na faktičke „Sprachspiele“ („jezične igre“) kao izraze „Lebensformen“ („životnih oblika“) i „das Mystische“ („mističko“) koje se ne dâ reći, nego je moguće samo na nj pokazati i ukazati, i koje se samopokazuje, što je to drugo nego svojevrsno, na mala vrata ušlo Ništa u najradikalniji obračun s filozofijskim promišljenjem onog Ništa koje se upravo najavljuje kad istražujemo biće kao biće, biće u njegovom bitku, bitak bića? Pozicija na kojoj stoji Wittegestin I i Wittgestin II, da skratim citiranje, jest pozicija jednog Ništa. Njegova duga šutnja nakon Logičko-filozofijskog traktata pokazuje da je on za ozbiljno uzeo Ništa, da je proživio to Ništa, da bi se onda tridesetih godina pokušao


Vanja SUTLIĆ

EKSKLUZIVNO

jednim sasvim drugim putem dovinuti do mogućeg govorenja o velikim pitanjima filozofije i opet s rezultatom da je to nemoguće. Tako izgleda kod velikog mislioca negiranje temeljnog pitanja filozofije kao metafizike. Kod malih nema unutarnje problematike, nema brige, nema zdvojnosti nad izrazom, nema svih onih, upravo Sokratovskih traganja, nego ima tek trijumfa zdravog razuma. Neopozitivizam, i naročito u Engleskoj razvijena jezično-analitička škola s filijalama u Americi, to se zna, to je taj trijumf zdravog razuma. Wittegenstein je sam uslijed svojih rezultata bio zdvojan. On govori svojim prijateljima o jednoj unutarnjoj „Verzweiflung“ („zdvojnosti“), ali za male pozitiviste to je tek privid. Razumljivo je, ako se svijet sa svoje strane pokazuje i ako filozof ukazuje na svijet kao na „das Mystische“ („ono mističko“), onda treba tražiti odgovore, ne u filozofiji, nego kod onih koji mogu u svom kazivanju nesputani strogošću logike, još manje empirijskom određenošću prirodnih znanosti, ipak nešto bar pokušati da kažu o tom svijetu, a to su pjesnici, i nije slučajno da se sam Wittgenstein bolje razumije s pjesnicima, nego s obožavateljima iz Bečkog kruga, koji ga zovu da prisustvuje njihovim sastancima, a on to uporno odbija. Bertrand Russell je u predgovoru za „Logičko-filozofijski traktat“ označio Wittgensteinovu misao kao najdublji prilog onomu čemu je on sam bio na putu od Principis mathematica do svog vlastitog logičkog atomizma. Tako oduševljen, onda je i pribavio Wittgensteinu mjesto profesora u Cambridgeu. Pozvao je Wittgensteina, nakon te duge pauze dvadesetih godina, da prijeđe u Englesku, i strahovito razočaran rezultatom, tom tzv. II. njegovom fazom, došao do značajnog historijsko-filozofijskog uvida, da se engleska filozofija dijeli na pozitivne rezultate vezane uz Wittgensteina I i na poražavajuće rezultate vezane uz Wittgensteina II. /Naime/ to je jedan put da se izađe na kraj s ovim Ništa u temeljnom pitanju svake filozofije. Hegel, i ništa više Drugi put je daleko ozbiljniji. Ja ga nazivam putem domestifikacije Ništa u službi bića kao bića, to je put Hegelove dijalektike. Hegel je, naime, „mobilizirao“ Ništa da bi osigurao prelaz i određenje kategorija te da bi mogao kompletirati kruženje kruga apsolutne filozofije. Na kraju Filozofije prirode Hegel i smrt čini toliko benignom, toliko, da tako kažem, domaćom stvari, a ono Ništa u smrti domaćim bićem, da ne kažem, domaćom životinjom, da smrt zapravo samo služi prelazu iz prirode u duh: Filozofija prirode završava time da se u smrti najavljuje duh. Ništa je, rečeno sad ironično, tako dugo dobro dok služi razvijanju bitka kao prelazu iz jednog bića u drugo. Na kraju, kad je ispunilo svoju službu, kad je napor ničega – što je za Hegela isto što i „Arbeit des Begriffs“ („rad pojma“) – završio posao, trijumfira apsolutni bi-

195


196

EKSKLUZIVNO

Vanja SUTLIĆ

tak kao ideja, koja je u sebi ukinula i kao moment sačuvala ono Ništa. Dijalektika je uopće način mišljenja da se s ničim izađe na kraj tako da mu se prida konstitutivno značenje za formiranje nečega, bića, da se formirano nešto, biće kao takovo, biće u svom bitku, bitak bića kao ideja, kao apsolutna ideja, izuzme iz daljnjeg određivanja. Kad smo stigli na nivo apsolutne ideje, možemo reći, sve je dosad bilo prožeto ničim, ničeg je bilo, ali ga više nema. Upregnuti Ništa u funkciju bitka shvaćenog kao biće, odnosno bića kao takovog i u cjelini, to je ono što nazivam domestifikacijom ničega u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici. Tu se svakako priznaje Ništa, tu nemamo posla s onom pozitivističkom neozbiljnom negacijom ničega, koje se onda na mala vrata vraća natrag, ali imamo nešto puno opasnije, naime, da smo Ništa prevladali stavivši ga u službu bitka, a bitak razumjeli kao biće, biće kao biće, kao biće u svom bitku, kao bitak bića. To je vrhunac onoga što metafizika uopće može misliti pod Ništa. No u dijalektici, i u tako značajnoj funkciji ničega da čini prelaz od kategorije k kategorijama, da čini bit kretanja kategorija, da čini bit povijesti kategorija, unutrašnje povijesti kategorija – ne mislim sad na svjetsku povijest – u tomu se unutar metafizike najavljuje Ništa kao pitanje upravo one „otvorenosti“ o kojoj sam jučer govorio. Kako sad to, kako ako mišljenje „otvorenosti“ nije drukčije mišljenje naspram metafizičkog mišljenja, nego ako je to mišljenje koje je nosilo već uvijek svako metafizičko mišljenje i omogućavalo ga, pa je zato Ništa i moglo stupiti u službu metafizike, izgubiti svoju zastrašujuću „otvorenost“ i pripitomiti se u toku uspostavljanja apsolutnog bića? Mišljenje u intermezzu Da se vratimo na početak. I u Nietzschea i u Marxa najavljuje se ovo Ništa. U Marxa, u intermezzu svjetova, u Nietzschea, u granici volje za moć. Nietzsche je sam, u određenju nadčovjeka kao onog koji kaže DA svemu što jest, uvidio da on ujedno stoji u jednom Ništa, koje nije Ništa iz razdoblja povijesti određene kao nihilizam, nego jedno transhistorijsko i transmundano Ništa. Ako je čitav svijet volja za moć, ako se on odvija u obliku, na način vječnog vraćanja jednakog, onda nadčovjek, koji svemu tomu može reći Da, jest izvan domene kretanja volje za moć. Njegovo se mišljenje usidrilo izvan metafizike. Ono najdublje što se može reći o nadčovjeku, nije da se nadmeće sam sa sobom i s drugima, da je u borbi s drugima, da se održava u toj borbi s drugima, da postaje ono što jest prevladavajući sebe, druge..., ono najdublje što se može reći o nadčovjeku jest, da on ovaj bezvrijedni, besmisleni, tj. ničim nošeni svijet volje za moć, prima, ne više stojeći u volji za moć, nego u onomu gdje je već i sama moć nemoćna, jer ne može kao volja da sebe nadvlada, nego samo samu sebe obnavlja, nego se u vrtnji vječnog vraćanja jednakog obnavlja, a da sama nikako


Vanja SUTLIĆ

EKSKLUZIVNO

ne može iskočiti iz te vrtnje, tog beskonačnog kruženja. Tamo gdje volja maksimalno hoće – ona više ništa neće, uzeto doslovno. I tu je zapravo stajalište nadčovjeka, najvišeg oblika nadčovjeka. To, dakle, nije puko prazno Ništa, niti je to gola negacija, to nije ni pozicija u obliku negacije, ako sinteza znači negaciju negacije, nego sva ta vrtnja, kruženje nihilizma prestaje onog trenutka kad se ne kao otvorenost, neodređenost, čak ni kao upućenost na slobodu nego kao sama sloboda promišlja u mišljenju koje nazivam povijesnim. To, dakako, nije nikakva dijalektička shema, nikakav mehanizam razvoja, nego oprezno dodirivanje razlike protiv svake spekulativne sinteze. Misao razlike, pak, potječe iz jednog mišljenja koje nam se može s obzirom na metafizičko činiti drugačijim, mišljenje koje nosi od početka metafizičko mišljenje. Drugačije mišljenje gledano od metafizike na ovamo, a zapravo samo sobom jedino mišljenje, koje se tematski javlja sada, nakon kraja, dovršetka metafizike i s njim, a može se sada tematski pojaviti zapravo zato jer je već nosilo svo metafizičko mišljenje. Stoga kraj metafizike nije tek preobražaj jednog u drugi oblik mišljenja, što bi bila samo zamjena jedne metafizike drugom metafizikom, nego preobražaj metafizike uopće u samo mišljenje otvorenosti. Povijesno mišljenje i Ništa Što je mišljenje, ne kao drukčije, nego samo sobom? Ono nije povijesno mišljenje samo zato što sve metafizičko reducira na njegovo povijesno zbivanje iz „otvorenosti“, nego je i mišljenje same zgode, događanja, zbivanja, otvaranja, tj. mišljenje povijesnog Ništa prije odluke o bitku i vremenu, o biti čovjeka, o bićima, i o svijetu. Uslijed toga, drugačija povijest o kojoj govori Heidegger – prisjetite se zavrtšetka njegove analize, interpretacije Nietzscheove metafizike – drukčije mišljenje neće moći, naselivši se u zgodi, iznijeti tek još jednu nihilističku varijantu bitka i vremena, biti čovjeka, bića i svijeta, nego će ili nestati u Ništa ili će zauvijek biti jedno s povijesnim zbivanjem, sa zgodom bez povlačenja – bez Anzuga – tek tada će živjeti značiti misliti a govoriti najmudrije, govoriti najobičnije stvari, jer sve naše mišljenje misli radi – a to znači radi u primarnom značenju riječi rad, koje ne dolazi od rabota u smislu etimologijske blizine riječi rabota njemačkoj riječi Arbeit – dakle mišljenje misli, odnosno radi na jednom polju otvorenosti, u otvaranju te otvorenosti, u rasprostiranju tog polja i radi njega. Ako se mišljenje može uopće naseliti na tom polju, tako da naseljivanje nije različito od otvorenosti, nego se u otvorenosti, u tom Ništa naselilo, onda tek možemo reći: čovjek jest i nitko drugi osim njega. Jednostavnije rečeno, tada će obično govorenje imati težinu koju za nas današnje ima govorenje najviših teza metafizike.

197


198

Dragutin LUČIĆ Luce, Zagreb

NIHILIZAM KAO VJEČNO PONOVNO PREVLADAVANJE JEDNOG TE ISTOG

„Povijesno mišljenje nije mišljenje o povijesti. Ono je u najboljem slučaju sjećanje na nešto na što bi se moglo podsjetiti, ne na prošlu, nego na bilu veličinu. Povijesno mišljenje (genitivus subjectivus) ne govori svakodnevnim metafizičkim jezikom kakvi su naši zapadnjački jezici. Za povijesno mišljenje povijest nije objekt, kao za znanost koja računa, a ne misli, kao što nije ni subjekt, o kojemu govore znanost i obična svijest. Povijest je primarno kazivanje i navještanje, davanje i primanje istinitog od onog istinitog. A kako je povijest sama u sebi konačna, primarna zabluda i smrtno lutanje, koje ne gubi svoju veličinu ni onda kad u sebi iščezava, ona je dobar, lijep i svet udes, koji se može dogoditi samo smrtnome. Trunčica toga obasjava nas kad volimo, ali za mržnju u povijesnom mišljenju nema mjesta; mržnja ništi čitav sklop.“ Vanja Sutlić, iz ostavštine (Sačuvano zahvaljujući Biserki Drbohlav, koja je surađivala s Učiteljem na objavljivanju njegove knjige „Kako čitati Heideggera“, te je marom Damira Barbarića postalo javnim dobrom.)


Dragutin LUČIĆ LUCE

EKSKLUZIVNO

Izabranim motom već smo svoju stvar postavili na stvar Sutlićeva mišljenja.* Misliti na tu stvar znači misliti na i u raz-među svjetova, na i u kojemu se nahodimo i mi sami. Utoliko je njegova stvar i naša stvar. U ovom pokušaju razmeđe prepoznaje se u naslovu Praksa rada kao znanstvena povijest iz 1974., iza kojega su, u Ogledima uz filozofijsko ustrojstvo Marxove misli1, kako glasi podnaslov, sabrani „neophodni koraci“ na putu metafizike u njezine krajnje mogućnosti ergo nihilizam, e da bi se dogodio „uskok“ u izvornije kazivanje i mišljenje, odnosno iskustvo bitka – povijesno mišljenje. Na ovoj prolaznoj i prijelaznoj postaji mišljenja pojmovi se još u dobroj mjeri iscrpljuju iz arsenala novovjeke filozofije (s tradiranim parom existentiae – essentiae), što će u kasnijim predavanjima i zapisima biti napušteno, takoreći, ostavljeno za sobom, jer je povijesnom mišljenju u njihovu ruhu postalo ne-udobno. Raspad U cjelini opusa koji čine objavljeni spisi, ali i neobjavljeni zapisi i predavanja, Sutlić Marxovo mišljenje tumači kao nauk o nihilizmu. Proniče ga kao mišljenje u stisci (u apsolutnoj opasnosti), jer je obuzeto demonskim stanjem svijeta, koje se ogleda u njegovu raspadu na ovostranu „zbiljsku iluziju“ (inter-„nacionalnu ekonomiju“ – Adam Smith) i onostranu „iluzornu zbilju“ („filozofija kao filozofija“, što je tautologijski izraz za filozofiju koja je za sobom ostavila uzvišeno ime ljubavi da bi se prometnula u apsolutno sebeznanje onog apsolutnog, odnosno da bi postala apsolutna znanost – G.W.F. Hegel), odnosno na totalitete „zbiljskog neznanja“ i „nezbiljskog znanja“. Zašto demonsko? Zato jer je i jedno i drugo, iz u Maxovu mišljenju izborene perspektive (koja hoće biti i ptičja i žablja – ujedno), jedno jedino neznanje kao neznanje, te može zaključiti: „Neznanje je Demon“. Usput rečeno, ni znanje se neće pokazati manje demonskim; Marxov takoreći suvremenik, Søren Kirkegaard iz svoje će vizure izvesti posve nasuprotan, jednako toliko lapidaran zaključak, poantu cijelog svog opusa, dakle: „Znanje je demonsko!“ (Ovdje je važno napomenuti da obojica Hegelovih učenika pod „znanjem“ predmnijevaju Učiteljevo „apsolutno sebeznanje onog apsolutnog“, dakle „apsolutno znanje“!) No, takoreći usputno, nije li već Shakespeareovu Hamletu bilo dano da s razočaranjem ustanovi kako je zapravo i jedno i drugo – demonično, jer je nužno asimetrično. * Napominje se da je riječ o dijelu izlaganja što ga je autor pod naslovom Dosada kao taedium vitae održao 20. ožujka 2015. na Filozofskom simpoziju: Povijesno mišljenje u obzoru suvremene filozofije, koji je priredio Odjel za filozofiju Matice hrvatske, u povodu 90. obljetnice rođenja Vanje Sutlića. 1

Vanja Sutlić: „PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST – Ogledi uz filozofijsko ustrojstvo Marxove misli“, Kulturni radnik, Zagreb, 1974. Napominje se da će se u nastavku teksta za ovo izdanje rabiti oznaka VSPR.

199


200

EKSKLUZIVNO

Dragutin LUČIĆ LUCE

Nastojanje koje na sebi nosi Marxov žig, osobito kada se u obzir uzme kako razumijeva Luthera, posve je drugo od Kirkegaardova. Naime, u stisci između dvostrukog ništa, u prolomu, u međuprostoru i međuvremenu između kontrahenata od kojih svaki, kao u antičkoj tragediji, posjeduje što drugome manjka, a manjka mu što drugi posjeduje, ovo mišljenje samo sebe, odnosno svoju povijesnu zadaću razumije kao nastavak luteranstva sad posve „svjetovnim“ sredstvima, štoviše sam Marx sebe vidi kao Luthera svih Luthera, pri čemu Hegela drži Lutherom sve filozofije od njezinih grčkih početaka, a Adama Smitha, pak, Lutherom sve ekonomije od Aristotelove oikonomia do najnovijih, modernih vremena. Zašto Luther? Svih Luthera Luther Jer Luther u krizi kršćanstva – tako se to tumači – kontrahente prisajedinjuje jedan drugomu do nerazlikovanja tako što slama „vjeru u autoritet“ da bi obnovio „autoritet vjere“, „svećenika pretvara u laika“ da bi „laika pretvorio u svećenika“, prevladava (Aufhebung) „izvanjski religiozitet“ tako što ga ozbiljuje (Wirklichkeit) kao „unutarnje bivstvo“, kao što je to Smith učinio s bogaćenjem, a Hegel s ljubavlju. Slijedeći ovako ocrtanu, zapravo hegelijansku shemu mišljenja, bilo bi mu moguće reći da je Luther poput Temistokla, kad je Ateni zaprijetila opasnost na kopnu, ovu napustio da bi Atenu uspostavio na moru – na jednom „drugom elementu“ – na kojemu će Atena ne više kao kopnena, nego pomorska sila, Marxovom terminologijom kazano, sada kao „drugi subjekt“, izazivati svoju novu sudbinu, svoje, uvjeren je, više ne stojeći na čvrstom tlu pod nogama, novo uspinjanje i propadanje, novi, obnovljen život. Atena će preživjeti, Atena će živjeti, Atena će se i dalje držati Atenom. Pitanje je do kada? No s takvim prispodobama valja biti na oprezu, valja u pogledu zadržati razliku. Naime, Lutherovoj Ateni ne prijeti kao Temistoklovoj neka vanjska nego unutarnja opasnost. No, „drugi element“ i „drugi subjekt“, ne podsjeća li to neodoljivo na supstanciju i subjekt, na apsolutnu supstanciju i apsolutni subjekt? Radikalnije od Temistokla i Luthera (uvjeren je i Hegela i Smitha), mišljenje kraja filozofije qua metafizike u čijoj putanji stoji, suočeno s, ne nekom ovakvom ili onakvom, opasnošću koja prijeti ništavnošću ovoj ili onoj egzistenciji ili esenciji, nego s apsolutnom opasnoću koje je indeks onaj raspad svijeta na totalitete, te se više nema nikakvog, da se tako rekne, rezervnog položaja na koji bi se moglo povući, hoće – čini se apsurdnim, ali nužnim – neprestano napuštanje kao utemeljenje, slamanje kao uspostavljanje, pounutrenje kao izvanjštenje, prevladavanje kao ozbiljenje: apsolutna potreba (potrebitost) iziskuje apsolutno zadovoljenje! Sabrano u jednostavni pravorijek, to će reći: filozofiju nije moguće prevladati a da se filozofija ne ozbilji, filozofiju nije moguće ozbiljiti a da se ne prevlada! Usput, izriče se i to da su „formalnosti“ koje „konstatiraju“ postajanje „istinske filozofije“ svjetovnom, a svijeta „istin-


Dragutin LUČIĆ LUCE

EKSKLUZIVNO

ski filozofijskim“, bile „u svim vremenima iste“. U tom se pogledu ni „sudbina“ Hegelove filozofije kao apsulutne znanosti ne razlikuje od sudbine filozofija prošlosti. Štoviše, reći će se da je to „zakonitost“, „psihologijski zakon“ prema kojemu „teorijski duh“ postaje „praktična energija“, odnosno „volja“, koja je, izlazeći iz „carstva sjena“, od volje da „pojavi udari svoj žig“. Jer je pojava samom poviješću priređena, sama po sebi potrebita takvog žigosanja, hlepi za njim. No ovo mišljenje istovremeno „zna“ da s onu stranu istovjetnih „formalnosti“, „sudbine“ i „zakona“ prevladavanja, ipak svaka „epoha filozofije ima svoju nužnost“, naravno, i njezin kraj. Hoće se prikazati kako tako nešto (ili ništa?) najzad zapravo biva, štoviše nužno biva. Na kojemu, u kojemu „elementu“, da ne reknemo „mediju“? Gdje? Kada? Na kojoj, u kojoj osnovi? Je li ta osnova još uopće osnova? Prevladavanje (Aufhebung) Jer se od Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. nedvosmisleno drži da je „drugi osnov za život (ekonomija – D.L.L), a drugi za znanost (filozofija – D.L.L), od početka laž“, hoće da Smith konačno misli Hegelovom glavom, a Hegel progovori Smithovim jezikom, što se događa u gramatici i sintaksi izazvanoj pojmom prevladavanja (Aufhebung), preuzetog iz Učiteljeve Fenomenologije duha, a koji je, s pozivom na Ludwiga Feuerbacha, već u mladosti protumačen kao jedinstvo ponere, tollere et conservare, te odsada figurira (fungira) kao apsolutni „element“ ergo „medij“, osnov bez osnova događanja kraja metafizike, a njegova je sebeznalost – vjeruje se – položena u veliki konačni zapis koji je naslovljen kao Kapital. S određenom hladnom samorazumljivošću, konstatira se, gotovo lapidarno: „Što je nužno, to se događa!“ A nužno je poradi zacijeljenja svijeta prevladati sve i sva, a sve i sva je načelno i moguće prevladati, osim jednoga, a to jedno je prevladavanje samo. Pod nalogom ovoga njemu dosuđenog (presuđenog) shematizma, njime zaslijepljeno i zaglušeno, ma koliko inače bilo sklono „bespoštednoj kritici svega opstojećeg“, ovo mišljenje više nema ni oči ni uši za svoje ontohronijsko porijeklo. Više ne propituje nalog pod kojim stoji, preuzeti se (hegelijanski) shematizam pokušava sklopiti u „epohu“ ili „formaciju“, kako se kaže, u „povijesnu konstelaciju bitka“ ili „povijesni sklop“ kako, radikalizirajući ono latentno tog mišljenja, sabire Sutlić. Marx će tu „formaciju“ u koju se „usukala“, „nasukala“ (Sutlić) metafizika, nazivati množinom naziva – „razvijena industrija“, „viša djelatnost“, „viša faza komunizma“, „carstvo slobode“, „produkcija radi produkcije“, „generatio aequivoca“, „komponiranje komponiranja“, „jedna jedina znanost, znanost povijesti“, „samorađanje“..., no, u konačnici, svi bi se ti više no prigodni nazivi mogli podvesti pod jedan jedini zajednički nazivnik, jednu jedinu paradigmu: vječno ponovno (samo)prevladavanje jednog te istog!

201


202

EKSKLUZIVNO

Dragutin LUČIĆ LUCE

Ekonomija kao utopija/ukronija Ovaj nazivnik za na ničemu sama sebe počivajućem bivanju, na i u koje se nasukala i usukala „formacija“, „epoha“, „povijesni sklop“, rečeno će mišljenje zaogrnuti u habit, takoreći, Sutlić će reći, „formu formans“, ekonomije kao ekonomije ili Ekonomije (s velikim početnim slovom), kako se to formulira u Grundrisse..., u energetičku, sinergetičku, ni sa čime prispodobivu ambiciju, da se (za)gospodari svime što jest, svime prirodnim i ljudskim, svim modusima, odnosno prafenomenima obitavanja na Zemlji, štoviše samim bitkom i vremenom kojima zapravo i nije moguće gospodariti. Već u analizama „ekonomijske formacije“ vladavine kapitala kao religioznog (u hegelovskom smislu riječi) karaktera reproduktivnosti života, uočit će se tom bivanju inherentna zakonitost na koju se svodi sva ekonomija, a to je – „znanstveno ekonomiziranje vremenom“, odnosno poviješću, ambiciju (volju) da se „prostor poništi vremenom“ ili, drukčije kazano, da se „vrijeme potrebno kretanju s jednog mjesta na drugo reducira na minimum“. U zaslijepljenosti/zaglušenosti tom apsolutnom ambicijom, prispijeva ovo mišljenje do primisli o „apsolutnoj brzini cirkulacije“, stoji da je „njezino trajanje = 0“, dakle načelno, o prelasku in extremis beskonačne putanje u nultom vremenu. Stoji da prostor ima biti svladan – zapisano je kurzivom u engleskom jeziku: „in no time.“ Od poništenja prostora ide se u toj putanji k poništenju vremena, ovdje „vulgarno“, „konvecionalno“, „apstraktno“ predočenog te bi Kirkegaardova opomena da se vrijeme, umjesto da se misli, spacijalizira (oprostoruje), mogla uzeti i kao opomena i ovoj i više no preuzetnoj ambiciji. Što je „sada“ i „tu“, ako se ove priloške oznake mjesta i vremena uopće još mogu bez zadrške rabiti, što su „uzrok“ i „posljedica“, „razlog“ i „svrha“, „supstancija“, „subjekt“, „objekt“, „imanencija“ i „transcendencija“, „jastvo“, „sebstvo“, što je „ovdje“, a što „ondje“, što je „prije“, a što „poslije“...? Na kraju krajeva povijesti metafizike Zapada, uz Stirnera i Feuerbacha, najradikalniji „mladohegelijanac“, kao da se vraća mitologiji, priklanjajući se iznenađujuće Schellingovoj interpretaciji pojma „pred-povijesnog vremena“?! Vremena u kojemu je „ukinuto svako prije i poslije koje bi se u njemu moglo zamisliti“: „Jednostavno pred-povijesno je vrijeme po svojoj naravi nedjeljivo, apsolutno istovjetno vrijeme, pa otuda kakvo god mu trajanje pripisali, valja ga motriti kao moment (kurziv – D.L.L.), odnosno kao vrijeme u kojemu je kraj početak, a početak kraj, neka vrst vječnosti, jer ono samo nije slijed vremena, nego samo relativno postaje nekim vremenom (tj. prošlošću), naspram onoga što ima uslijediti za njim (budućnošću – D.L.L.)2.“ Schellingov kratkotrajni danski student SØren Kirkegaard, koji je pohađao njegova berlinska predavanja 1852., sa svoje će strane, uz dotični nalaz, pridodati da je beskonačni slijed momenata „sadašnjost ispražnjena od 2

F.W.J. Schelling: „AUSGEWÄHLTE WERKE“, Darmstadt, 1967., str. 181.


Dragutin LUČIĆ LUCE

EKSKLUZIVNO

sadržaja, što je parodija vječnosti“, jer je moment, nasuprot trenutku, u temporalnom smislu – u tomu je sva poanta – ono „beskonačno prazno“. Kad bi mu u zadatak palo da isljeđuje „mjesto“ i „vrijeme“ (Kirkegaard filozofijsko istraživanje učestalo uspoređuje s policijskim poslom) tog iz Marxova mišljenja „izmišljenog“/„umišljenog“ mogućeg svijeta, „izmišljeni“/„umišljeni“ privatni istražitelj Hercule Poirot, što je nešto poput privat-docenta, napokon bi se našao pred savršenim alibijem, paradoksalno, jer ga taj svijet uopće nema, jer ga uopće i ne može imati!?! Jer bi na isljedničko pitanje „gdje-i-kad?“, taj svijet, ako se tako nešto (ili ništa?) smije nazivati svijetom, mogao odgovoriti jedino: „nigdje-i-nikad!“ Naravno, kad bi to mogao, kad bi u neizmjernom, apsolutnom sebeznanju tako nešto znao, kad bi mogao znati. Jadni Poirot, za nj više nema mjesta, za nj nema više vremena, njegovo je vrijeme zauvijek prošlo, ova inačica tako ocrtanog nihilizma iziskuje isljednika drugačijeg kova. Zašto je tomu tako? Vječnost kao beskonačnost jednog te istog Jer zapravo, zaključit će Vanja Sutlić, suglasan s Althusserom, ona „jedna jedina znanost – znanost povijesti“ (Ekonomija), kao paradigmatski način na koji se „dvostrukim nijekanjem“ ono „dosadašnje“ odbacuje tako da se „odsadašnje“ ustanovljuje iz samoga sebe (i obratno!), ta metonimija vječnog ponovnog (samo)prevladavanja jednog te istog, „odlučuje o temporalnosti svijeta“, te tako, napominje, „svako drugo vrijeme biva ‘ničemu’, takozvanim ‘praznim ništa’“3. Pa i onda kad se o „temporalnosti“ smije govoriti tek uvjetno, odnosno navodno, jer se upravo u mišljenju koje zavodi Marxa nailazi na već apostrofiranu anticipaciju vremena kao no time, na njegovo „poništenje“, da vrijeme biva „ničemu“, da biva takozvanim „praznim ništa“. U Sutlićevu progledu tomu ima biti tako, jer je u „temelju“ takve anticipacije, odnosno „shvaćanja povijesti jedan tradicionalni, prosječni, standardni pojam vremena u njegovoj dinamičkoj modifikaciji aktualnosti (‘činovitosti’ i ‘novosti’): ne niz prisutnih sada zaokruženih u njihovu bitku, tj. trajanju (kao u Aristotela), nego niz fragilnih, svagda sebe nadmašujućih i tako svagda sebe osiguravajućih, iz nebitka sebe otimajućih, svagda se nanovo ispostavljajućih ‘sada’“. Pripominje se kako je uz takav pojam vremena, prema nužnoj metafizičkoj shemi, na djelu tomu primjereni „pojam ‘vječnosti’“ kao „beskonačnosti jednog te istog4“. Ta „redukcija vremenitosti“ prva je „životna potreba“ ovog tako orisanog univerzuma koji je prinuđen „bivati“, to jest „na-stajati, pre-stajati, o-stajati: stajati“, stoji u Praksi rada..., „o sebi i za sebe naspram ničega kao naspram svoje načelne granice..., 3 4

VSPR, str. 260-261. VSPR, str. 280.

203


204

EKSKLUZIVNO

Dragutin LUČIĆ LUCE

čineći od njega (iz Ništa) unutrašnji pokretač svog vječnog kruženja oko sebe za sebe...5“. Jer je nužno hoteći (žudeći) da tu prvu „životnu potrebu“, taj životni appetitus za samim sobom zadovolji na apsolutan način, svodeći vrijeme (kruženja) cirkulacije – ako je tako nešto ikako moguće? ako je tako nešto uopće moguće? – na nulu, što će reći: u momentu; što će reći: u „beskonačno praznom“. Sutlić će u tomu zapaziti „tendenciju“ da se „promjenu učini suvišnom“! S pozivom na Hegelov Arbeit des Begriffs, ova će tendencija kao „djelatnost, čin“ biti opredijeljena kao „ona nečuvena, ona čudovišna moć negativnoga koja djeluje u okviru totaliteta, uspostavljajući taj totalitet i istodobno ništeći svaki njegov moment kao prelazan i prolazan“... U kojoj se do nerazlikovanja „ukida“ „razlikovanje ‘bitnog svijeta’ i ‘pojavnog’, onoga što doista jest, što ima u sebi svoj vlastiti sastoj i postojanje, i onoga što se samo čini da jest i vječno je bivanje, promjena, me on6“. Na ovomu mjestu izgledno je, kako je to u nas već apostrofirao Ozren Žunec, o me-ontologiji. Je li moguće govoiti i o, takoreći, nekoj inačici opipljivog, ontologijskog fikcionalizma? Naziv tog utopijskog i ukronijskog, fragilnog, štoviše letimičnog eshatona nije summum bonum, nego nihilizam kao vječno ponovno prevladavanje jednog te istog. Tehnologika U tom spiralnom kretanju, poput zmije koja hoće „nadomašiti“ svoj rep, tjeranom apsolutnom ambicijom da postane kružnicom, samim njenim središtem, sadržan je neostvariv zahtjev za „izravnanjem računa“, što je drugo ime za ressentiment. Stoga se ona već spomenuta Ekonomija (s velikim početnim slovom) iz Grundrisse.., razotkriva i kao ekonomiziranje ressentimentom, posvemašnjim „izravnavanjem računa“, što je samo druga riječ za osvetoljublje. Ova volja za „izravnanjem računa“, najprije sa samom sobom, hoće nemoguće, što nju amfibolički omogućuje, nagoneći je u sve više i više sebe same, „da se obnavlja u sve većoj utežnosti i rastežnosti7“, ne dajući joj predaha, ne dajući joj da ne bude i kad bi (u rezignaciji) moguće htjela i ne biti?! Apostrofirana „svijenost istine“ kao „odvijanje“, „razvijanje“, „dovijanje“, jedno u drugom „nadomašivanje“ i „nadmašivanje“ (Sutlić), kao kružno, ali „spiralno“ gibanje, prinuđeno da bi osiguralo navlastiti opstanak, i kako se napominje, „monizam smisla“, na ispostavljanje „svog“ sadašnjega momenta iza i ispred sebe, i tako u nedogled, na putu je k onomu što će u hermeneutici Vanje Sulića biti sabrano u jednu jedinu riječ – naslov Marxovih latentnih nastojanja: tehno-logika! Ta znanost, kako kaže, ni teorijska, niti primijenjena, što svoj pandan ima u onoj 5 6 7

VSPR, str. 260-261. VSPR, str. 158. VSPR, str. 148.


Dragutin LUČIĆ LUCE

EKSKLUZIVNO

„jednoj jedinoj – znanosti povijesti“ (ili Hegelovoj apsolutnoj znanosti), kao „znanstvena tehnika“/„tehnička znanost“, koja se, kako se obrazlaže u fusnoti br. 59, „proširuje do granice epohe i sabire u ‘središtu kruga’, te je u ‘neprestanoj vrtnji’, jest ‘sabrana bit spravljanja svega za operativni zahvat-uvid po pravilima mišljenja-računanja’“8. Tehno-logika, koja je zauzela mjesto metafizike, proglašava se u slijedu iste matrice mišljenja za srž mito-logike, a ova pak sa svoje strane zauzima mjesto svojevrsnog nauka o njezinoj logici, nauka o njezinoj istini, ako se u klasičnom smislu uopće o tomu može govoriti. Tehnologika kao Mitologika Ako je mito-logija u Platona postala, kako se uobičajilo tumačiti, „filozofijskom“, onda je u ovom tehno-logičkom univerzumu, na osobit i osobeni način postala „znanstvenom fantastikom“, kao „anticipiranje“, „nesvjesna obradba“9 – dakle predrasudno (ili moguće post-umno) „priređivanje“ bića kao takvog i u cjelini za onaj „zahvat-uvid, po pravilima mišljenja-računanja“: mito-logika. Ironija (metafizičke) sudbine, odnosno iskustva bitka učinit će mogućim da se, ukoliko se zaboravi na različite naravi starogrčke i novovjekovne fantazije, dvije disparatne istine mitologije i mitologike opredijele potpunoma istim riječima kojima je to učinio Schelling u posthumno objavljenim predavanjima o filozofijii religije i mitologije, kazujući istinu mita, kao: in actu – de potentia! Pa premda se Sutlićevo pronicanje smisla i besmisla mito-logike, uz Hegela oslanja, među ostalim, na Schellinga, Kerényija, VolkmannSchlucka..., koji su po njemu duboko filozofijski promislili mit, te premda govori o „sjedinjenju“ „potencije“ i „akta“, štoviše rabi izraz „potencijalno-aktualno“, te spominje „istinu koja se pokazuje i povlači“, za nj mit i logos – stoji u fusnoti 68 – nisu „dva paralelna oblika govora (Sprache)“, nisu „dva načina kazivanja“, što ga opunomoćuje da s onu stranu „prosvjetiteljsko-pozitivističkog lučenja znanosti-tehnike od mita“10 (u čemu se mora nahoditi i Marx), „bit“ mita protumači „van njegovih historijskih verzija“11, te može donijeti pravorijek: „Mythos (u obuhvatnom značenju riječi) jest tehničko spravljanje-računanje na kojem se temelji svako suvremeno mišljenje, činjenje i sačinjanje.“ Samo pod tom kondicijom moguć je onaj zahtjevani „monizam smisla“ vječnog ponovnog (samo)prevladavanja jednog te istog. Samo iz obzora ove matematikom inficirane „fantazije“, i na tomu će uznastojati – samo „aproksimativno“! samo „asimpto8 9 10 11

VSPR, str. 138. VSPR, str. 142. i 147. VSPR, str. 144. VSPR, fusnota 68.

205


206

EKSKLUZIVNO

Dragutin LUČIĆ LUCE

tički“! Samo u okružju ove, u Marxa bez umišljaja intendirane pretvorbe predmetne istine u stanje istine dostavljene (isporučene) ljudstvu na znanje i ravnanje, na posluh, u bezbožnom svijetu kao nešto bogomdano, dakle kao nešto samorazumljivo, moguće je bezuvjetno poravnanje imanencije i transcendencije do nerazlikovanja, istovjetnost realnog i virtualnog, brojki i slova, vida i privida, prisuća i odsuća, dana i noći, eksplozije i implozije, centripetalnosti i centrifugalnosti, mirovanja i kretanja, sjedilaštva i nomadizma, ljubavi na prvi i ljubavi na posljednji pogled, upitnosti i kategoričnosti, und so weiter... Ako ono „i“ između ovih relacijskih svojstava još uopće igra neku ulogu? Nietzsche bi rekao da više ne egistira nikakav mezzo termine. Na zaobilazan način – proishodi iz Sutlićevih nalaza – Marx je intenirao ovu ujednost „potencije i akta“, time i ono „aproksimativno“ i „asimptotičko“, odnosno neku novovjekovnu „mantiku“, naravno, intimniju s Heisenbergovim no s Pitijinim „proročanstvima“, čime će cijeli pojmovni aparat koji je naslijedio, inkluzive i ona Descartesova istina – veritas kao adaequatio intellectus ad rem (podudarnost suda i stvari) – mjerodavna za novovjekovlje, biti stavljena u pitanje no istovremeno, na takoreći virtualan način – i izbavljena. Nietzsche će dovodeći ovu skepsu do krajnosti, Cartesiusovu predmetnu, u čvrsti lik figmentiranu „zbiljsku“ istinu, prokazati kao „utvaru“, kao puko držanje za istinu, kao nešto što nije o sebi, kao korisnu konvenciju, prešutni sporazum, jer „tekuće granice“ bivanja predočuje kao „čvrste“, „postojane“, „neupitne“, na način kakve one zapravo – „nisu“! Stoga će na smjenu i govoriti o istini kao zabludi, krivotvorenju, prividu, laži, te otuda o približnom, shematskom, perspektivističkom..., jer se uvijek radi o nekom energetičkom, štoviše sinergetičkom stanju institucionaliziranom u nekoj „vladavinskoj tvorevini“, ipak od relativnog trajanja u vremenu. Jer nije riječ o nekoj stvari, onosno predmetu, pa ni djelu, ako se ta riječ ne uzme posve uvjetno i uvjetovano: „Faktički, logika (kao geometrija i aritmetika) vrijedi samo za fingirane istine, koje smo sami stvorili. Logika je kušaj da se zbiljski svijet pojmi prema nekoj od nas samih postavljenoj shemi bitka (Seins-Shema), točnije kušaj da nam ga se učini formulabilnim, izračunljivim...“12 No, mitologički rečeno, samo pod onim uvjetom jednačenja aktualnog i potencijalnog, dakle kao znanstveno-fantazijskog nexusa „preciznosti duše“ i „beskonačnosti u grudima“, kako to u svom nedovršenom, zapravo nedovršivom „eseju“ ispovijeda Musil, moguće je, sada samo navodno, ne kao „da“, nego „kao da“, održati onu Cartesiusovu veritas kao još uvijek nešto mjerodavno. Samo se tako sukcesija može prikrititi simultanizmom, dijakronijsko sinkronijskim. Otuda bi se onaj „monizam smisla“ moglo demistificirati kao „originalnu krivotorinu“, štoviše kao „zbiljsku utva12

F. NIETZSCHE: WERKE, Walter de Gruyter, Berlin, 1974., str. 3-51.


Dragutin LUČIĆ LUCE

EKSKLUZIVNO

ru“, ako već i sama ta sintagma nije apsurdna, kao „reprodukciju“, o čemu već moderna, postmoderna umjetnička praksa od Duchampa do Warhola pruža množinu argumenata, naravno ne jedino, jer Benjamin drži da je reproduktibilnost s usponom ready-madea, fografije i filma stekla tehnički neviđene mogućnosti, nego jer je „original“ već unaprijed priređen kao (svoja) reprodukcija, da se ne rekne (samo) imitacija, što je najperfidniji način laskanja samome sebi. Jer u neauratičkom, dakle dediviniziranom i desakraliziranom mitologičkom univerzumu Shema „(pra-dio, Urteil, sud)“ kao „zahtjev-zapovijed“ neprestanog cirkularnog „izravnanja računa“ na način najstrožeg Calcula, uzima u šake, u rukavicama (svilenim ili boksačkim – svejedno), sudbinu bitka. Kao u Andersenovoj pripovjesti za djecu, moglo bi se reći da čovjek više ne baca sjenu, no da sjena baca čovjeka. Ergo, to nužno zlo, to neželjeno, neposlušno dijete Platonove idea, s početka metafizičke povijesti Zapada, osvećuje se na njezinu kraju, vraćajući se roditeljima, izdajući se za bitak kao takav i u cjelini. Na ovomu mjestu biva moguće podsjetiti na onaj stupanj-mod Deleuzeova simulakruma koji ne krivotvori, odnosno ne prikriva zbilju, nego krivotvori, odnosno prikriva samo odsustvo zbiljnosti. „Nastali čovjek“ (ovu Marxovu sintagmu Sutlić rabi tek jednom), koji je „personifikacija“ tako iscrtanog vječno opet i opet postajućeg svijeta, „nastali“ jer je konačno dogotovljen u svojoj nezgotovljivosti, na interpelacijsko pitanje: Tko ste vi? – više ne može odgovoriti: Ja sam taj, i nitko drugi! Ne ni kao Rimbaud: Ja sam onaj drugi! Ne može reći ni: Ja sam sve i sva! Mada, jer je in actu ništa svega toga, može reći da će biti sve to – Marx će zapisati – „idealan totalitet“. S onu stranu baštinjenih i od grčkih vremena za cijelu zapadnjačku povijest mjerodavnih određenja biti ljudskog kao zoon logon echon i zoon politikon (animal rationale i animal sociale), u ovom je vječno „postajućem“ kozmo-demonskom svijetu „nastali“ čovjek u svojoj bivajućoj biti „zabivstvovan“ kao kontrafaktualni kondicional – u svakom momentu jest ono što više nije i nije ono što već jest! U konačnici ovoga odsječka posvećenog onomu što je mislilac su-vremenosti napismeno i u predavanjima nazivao tehno-mito-logika, vodeći se Marxovim i Nietzscheovim invektivama o komičnoj sudbini i istini koja se smije, ovaj bi se gore iscrtani „istinski svijet“ (u navodnicima, jer je to samo navodno!) vječnog ponovnog (samo) prevladavanja jednog te istog, mogao opredijeliti jednom pjesmicom nepoznatog autora, a koja je sedamdesetih godina preminulog stoljeća kružila na Sveučilištu i oko Sveučilišta:

Niti jest da jest. Niti nije da nije. Niti niti.

207


208

EKSKLUZIVNO

Dragutin LUČIĆ LUCE

Povijesno mišljenje No, u hodu mišljenja kojemu Sutlić daje svoj jednokratan i neponovljiv timbar, mito-logika se (kao tehno-logika) pokazuje „dvoznačnom“ – apostrofira se – „u bitnom smislu“, te je ne samo „naziv“ za mišljenje koje je stupilo na mjesto metafizike u njezinu nihilističkom kraju, no ujedno i „naslov za mišljenje tehnike u njenoj povijesnoj biti, za promišljanje i obrat“, akcentuira se, „k još-ne-odlučenoj punini jedne drukčije mogućnosti“. Naslov toga mišljenja je, kao u motu ovoga pokušaja – „povijesno mišljenje“. Jer ono „pred-kazujući još-ne-kazano, jedva slućeno, ali ne-obhodno..., može poslušnije i time vlastitije naseliti i tako jednom naseljeno samo opet svijet nositi, njegovim znacima obilatije upućeno prebivati, dobro vremenovati, to jest vjekovati...“13 Drukčije kazano, ono je poziv na „otkaz, odricanje poslušnosti“14! Ovaj poziv pak nije poziv na prevladavanje nihilizma jer se nihilizam ne dâ prevladati, jer je prevladavanje način njegove vječne reprodukcije, sâm kao da jest prevladavanje (Aufhebung). Nije ni poziv na odbacivanje, jer je u odbacivom svijetu odbacivo i odbacivanje! Ono se, naime, opušteno i odriješeno od „prevladavanja“ i „odbacivanja“, upušta i rješava za „obrat svijeta“ – opominje se – „iz njegova središta, ne iz oboda koji hoće da korigira vrtnju ‘kruga’“. Ono se, najzad, pita: „Može li život preskočiti svoju epohalnu, raz-diobnu sjenu u kojoj nestaje svijet...?“ Ili drukčije kazano, ono u putanji velikih likova filozofije dozvanih kroz vrijeme pita o „biti ili ne biti“15, jer „to je pitanje“! Ne da bi pitanje sebi metodički osiguralo jasan i razgovijetan (clare et distincte) odgovor i u tomu pronašlo konačnu svrhu, nego da bi sebi raz-jasnilo zašto, čemu pita? Onaj, pak, koji se obukao u takvu stvar zna da se za nju ima platiti visoka, najviša cijena. No, ima li stvari vrijednih i života? I za koga? Za koje, kakvo biće? Da li jedino za ono koje jamči kako bez takvoga pitanja ne bi moglo biti?

13 14 15

VSPR, str. 148-149. VSPR, str. 150. VSPR, str. 57.


OGLEDI I ZAPISCI

MIRKO ĆURIĆ Moj život u idealnom gradu

210

ĐURO VIDMAROVIĆ Muke s etnonimom bokeljskih Hrvata

214

TIBOR WEINER SENNYEY Gondvana (prev. A. Pataki)

222

INES CERGOL Simbol identiteta (M. Pešorda: Bašćanska ploča; prev. G. Filipi)

229

GORAN FILIPI Pešordina „Bašćanska ploča“

234

VANESA BEGIĆ Knjiga od riječi za tišinu (M. Pešorda, „Bašćanska ploča“)

237


210

Mirko ĆURIĆ, Đakovo

MOJ ŽIVOT U IDEALNOM GRADU „Ljudi stoljećima grade gradove, planiraju idealne gradove, opsjedaju gradove, ali nikada neće sagraditi idealan grad, jer je idealan grad onaj u kojem je čovjek u potpunosti sretan, niti će osvojiti idealan grad, jer se niti u jednom osvojenom gradu ne nalazi čovjekova sreća.“

Hrvatski arhitekt, urbanist i teoretičar Andrija Mutnjaković napisao je monografiju Idealan grad. Knjiga donosi „važne rezultate dugogodišnjeg autorova istraživanja umjetnika i humanista hrvatskoga podrijetla“ u osmišljavanju ideje grada. Akademik Velimir Neidhardt tvrdi kako knjiga „prikazuje traganje za idealnim gradom kao najvažnijom prostorno civilizacijskom temom cjelokupnoga ljudskoga razvoja. „Čovjek je stvorio grad. Grad je stvorio čovjeka“, polazna je misao autora kojoj se, zapravo, nema što dodati ili oduzeti, osim da je čovjek, kao gradograditelj, od početaka težio stvoriti idealan grad! I svatko je, barem ponekad, poželio živjeti u idealnom gradu u kojem bi, vjerojatno, život bio lišen mnogih neugodnosti s kojima se svakodnevno susrećemo. Šteta što neću nikada živjeti u takvom gradu, znao sam pomisliti dok nisam pročitao članak o Tomašu Bati, utemeljitelju slavne multinacionalne obućarske kompanije „Bata“. Odjednom sam postao prosvijetljen: bio sam desetljećima u dubokoj zabludi – pa ja sam tri godine živio u idealnom gradu, gradu izgrađenom „na ledini“, odnosno meandru Dunava, zamišljenom da „zadovolji sve potrebe modernog čovjeka“ – u Borovu. Taj grad je nastao prema vizijama češkoga industrijalca Tomaša Bate – po uzoru na češki Zlín, Batin rodni grad, koji je taj industrijalac, nazivan češkim Henryjem Fordom, nakon što mu je 1923. godine postao gradonačelnikom, nakanio preobraziti u idealan industrijski grad budućnosti. Ines Ambruš, osječka povjesničarka umjetnosti i konzervatorica, pozabavila se Batinim vizijama ostvarenima u hrvatskome Borovu, gradu u kojemu sam kao profesionalni košarkaš tvorničkoga kluba K.K. „Borovo“ proveo tri godine. I ne znajući, bio sam dio golemoga Batina projekta, koji je bez sumnje uključivao i sport kao važan sadržaj života njegovih radnika u idealnom industrijskom gradu. Kako bi ostvario svoju viziju, angažirao je „vodećeg češkog funkcionalista, profesora praške Akademije Jana Kŏteru na izradi regulatorne osnove novog Zlína, koji je osmišljen prema načelima vrtnoga grada s jasnim funkcionalnim odvajanjem proizvodnog dijela naselja od zona stanovanja, društve-


Mirko ĆURIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

nih sadržaja i rekreacije.“ U tom sam Batinu protoidealnom gradu, koji je tada nosio ime Gotwaldov, prema „češkome Titu“ Klementu Gotwaldu, boravio svake godine u sklopu suradnje bratskih socijalističkih tvorničkih košarkaških momčadi ispalih iz Batina šinjela. Službeni program – nekoliko utakmica u Gotwaldovu i Ostravi, obilazak tvornice – bio je paravan za stvarne motive desetodnevnih boravaka u Hotelu „Moskva“ u centru grada: šverc konjakom, Vegetom i odjećom, bahato trošenje novca po češkim robnim kućama, opijanje u baru Hotela „Moskva“, seksualne avanture s lijepim i melankoličnim Čehinjama... Unatoč furioznom tempu tih desetak gotwaldovskih dana, uvijek sam osjećao gotovo stid zbog našega ponašanja u tom pristojnom, suhoparnom industrijskom gradu, među finim ljudima zaplašenima desetljećima represije, među pametnim i obrazovanim curama koje stranci odvode u hotelske sobe, a da im nisu do koljena ni po izgledu, ni po obrazovanju i pameti. Tada nisam dobro poznavao povijest tih gradova pa sam mislio kako je sve to što vidim kolosalni socijalistički promašaj, ali su se zapravo ujedinila dva promašaja: jedan Batin humanističko-kapitalistički i drugi socijalistički. Ideja da se može stvoriti novoga čovjeka i da takav čovjek može zadovoljiti sve svoje potrebe i biti sretan kada ga smjestiš u takav idealan grad – izgrađen za njega ili po njegovoj mjeri. „Specifični arhitektonski izraz i urbanistički koncepti satelitskih gradova Bat’a zasnovani su na principima teorijskih promišljanja sabranih u neobjavljenim knjigama ‘Idealni industrijski grad za budućnost’ nastalih u Građevinskom uredu Bat’a u Zlinu između 1930. i 1941.“, objašnjava Jelena Ambruš, a moje Borovo primjer je takvoga satelitskog grada. Ti satelitski gradovi predstavljaju „rijetke realizirane primjere tijekom moderne onoga što je Charles Jencks u knjizi ‘Moderni pokreti u arhitekturi’, nazvao i idealističkom tradicijom, koja se zasnivala na socijalnim idealima – humanističkom liberalizmu, reformističkom pluralizmu i socijalnoj utopiji te idalizmu.“ Čitam tekstove o izgradnji Borova, divim se njegovim planerima i izvođačima i čudim se sebi što ništa od toga nisam prepoznavao u vrijeme dok sam ganjao loptu i djevojke, svejedno kojim redoslijedom; tek tvornički uspavani grad od cigle, pravilne ulice, sterilan dom kulture i još sterilniji radnički dom s restoranom u kojem su nam uz večeru pjevali orkestri s „pevaljkom“ i treštali „novokomponovani“ jugoslavenski narodnjaci. Stanovao sam na devetom „spratu“ borovskog samačkog „solitera“, socijalističkoj intervenciji u tkivo idealnoga grada, i s prozora gledao zgrade tvornice, kolonije u kojima su stanovali radnici, naslage ugljena, gomile odbačene gume. Bio je to grad bez provincijskog korza kakvo ima Đakovo, bez trga na kojemu dominiraju katedrala i neka barokna, ili barem historicistička građevina sa štukaturama, u kojoj je sjedište gradske uprave. Nigdje kafića, restorana, trgovina nanizanih po glavnim ulicama, nigdje obrtničkih radnji... Ovdje nikada nisi šetao besciljno, uvijek si hodao

211


212

OGLEDI I ZAPISCI

Mirko ĆURIĆ

s ciljem, funkcionalno. Sve je bilo funkcionalno, a upravo ono nefunkcionalno, nepotrebno, pa i ekscentrično tada smo tražili po gradovima. I upravo je u tome ljepota. Borovo nije bilo takav grad iako su ga osmislili sjajni arhitekti, zapravo umjetnici. Dirljiv je bio njihov posao i danas duboko žalim što Bata i njegovi nisu uspjeli stvoriti savršeni grad. Kŏteru je nakon smrti naslijedio njegov učenik i suradnik František Lydie Gahura, koji ubrzo postaje voditeljem zlínskoga građevnog ureda, od 1936. i glavni gradski arhitekt, a uskoro su mu se pridružili Antonín Vítek te Vladímir Karfík. Batin arhitektonski trio postat će autori ukupnog koncepta Borova – Gahura urbanističkog plana, a Vitek i Karfik arhitektonskih projekata. Riječ je o, kako ističe arhitekt Alen Žunić, „jednom od posljednjih primjera  total-dizajna u našoj arhitekturi,  koji je na istome crtaćem stolu s jedinstvenim autorskim rukopisom proveo ideju cijeloga novoga grada – od urbanizma i perivojnog uređenja do arhitektonskih tipova, napredne građevne tehnologije... pa do oblikovanja prepoznatljivoga ‘Batina’ namještaja, osobito metalnih radničkih stolaca Breuerovske elegancije”. Urbanistički plan  Borova bio je osmišljen izrazito futuristički – tlocrt je nalikovao avionu s „delta“ krilima, pored grada je bila i zračna luka... Bat’in koncept gradnje od samog je početka bio korak „ispred svoga vremena, a u realizaciji nekih ideja pretekao je i samog Corbusiera“ (koji, suprotno nekim navodima, nije imao veze s Borovom), ističe struka, jer naselje Borovo je koncipirano prema tada najvišim svjetskim standardima urbanističko-arhitektonskog planiranja.  Grad nikada nije dovršen do kraja, pa je zapravo nedovršen idealni grad. Izgrađeni su Društveni dom, kasnije zvan Radnički dom, s restoranom u prizemlju i radničkom menzom na prvom katu te noćni bar, robna kuća, knjižnica, kino i prodavaonica obuće. Izgrađen je i nogometni stadion, sportski aerodrom, škola, đački dom, teniski tereni, a kasnijih, postbatinih godina, i puno veći te različiti stambeni i popratni objekti, kao i kino, hotel, olimpijski bazen i velika sportska dvorana, dok bolnica, crkva, groblje i neke druge zgrade nisu stigle biti izgrađene. Više od tvornice, zračne luke ili društvena doma Batine su kolonije, njih četiri u kojima su izgrađene Bata Ville. Tu su se nalazile kuće u kojima su živjeli ne samo radnici već i uprava tvornice prema kriterijima koji su zadani njihovim statusom i potrebama, tako smo imali zgrade jednodomke, dvodomke, četverodomke i osmerodomke. Građene su od crvene fasadne cigle, smještene u pravilan raster ulica, a meni su djelova-


Mirko ĆURIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

le pomalo otužno, otrcano: sada znam da su stanari malo-pomalo devastirali pomno osmišljen stambeni i urbani prostor. Zadivljuje slika tek izrađenih kolonija kakvu možete vidjeti na internetu – pored Dunava nova tvornica, a s lijeve strane niz vila u četiri kolonije. Arhitektonski i urbanistički jasno i čisto – modernizam na djelu. Slika kazuje tisuću riječi: sada te kubuse treba popuniti ljudima koji su u funkciji tvornice, odnosno proizvodnje, a ta će tvornica onda zadovoljiti sve njihove potrebe. Crkve nema, nema ničega što strši prema nebu, ni tornjeva ni zvonika – sve je iskonski ovozemaljsko – pravilno geometrijski oblikovani objekti, jasni, logični, funkcionalni, podređeni potrebama. A kad zadovolji sve potrebe, čovjek će biti ako ne sretan, onda barem spokojan. Na blaženom internetu nalazi se karta s izgrađenim „Batavillima“ po čitavoj Europi, ali i niz fotografija idealnih gradova. Ugledate Borovo u Francuskoj ili Engleskoj, s istim kolonijama, istim društvenim domom s jednako ustrojenim ulicama, cigleni raster Batina vrlog novog svijeta. Svijeta u kojemu bi svaki grad imao svoje Borovo, a uskoro bi svi gradovi postali Borovo, gradovi novoga Bata – čovjeka. Koliko god Batine ideje bile istinski humanističke i vjerojatno plemenite, u njima ima puno toga odbojnog i gotovo totalitarnog. Postoji na ovomu svijetu netko tko zna što čovjeku treba za sreću i ispunjenje svih njegovih potreba! I, što je najgore, kako to dobro zamjećuje Amruševa, u cijeli taj projekt ubačen je razoran virus: bez velike i uspješne tvornice ti gradovi nemaju smisla... Vratimo se Borovu i mojim mladenačkim danima u idealnom Batinu gradu. U tom sam gradu i ja „zadovoljavao svoje potrebe“ i ne znajući za koncept Tomaševih arhitekata, uvijek sam govorio prijateljima kako je u Borovu, kao ni u jednom drugom gradu koji poznajem, sve logično i nadohvat ruke, kako je sve u funkciji onoga što radimo. To je bilo doduše tek igranje košarke, ali je bilo plaćeno te također u funkciji razonode stanovnika idealna grada. Samački hotel u kojemu smo stanovali bio je udaljen dvadesetak metara od dvorane, pedesetak metara od restorana, stotinjak od knjižnice, stotinu pedeset od kina, stotinjak od autobusnog stajališta, dvjestotinjak od tržnice... sve je bilo na dohvat ruke, sve funkcionalno, prilagođeno, pa opet nikada nisam smatrao da je taj grad mjesto u kojem bih želio živjeti, niti sam ga smatrao ugodnim za život. Funkcionalnim, to naravno, ali sam u njemu neprestano osjećao tihu tugu, želju za odlaskom. I otišao sam... Jednu od najljepših hrvatskih pjesama o gradu, odnosno potrazi za smislom i za idealnim (a grad je simbol idealnog i smislenog), napisao je Dubravko Horvatić: S koljena na koljeno opsjedamo ovaj grad. Ljudi stoljećima grade gradove, planiraju idealne gradove, opsjedaju gradove, ali nikada neće sagraditi idealan grad, jer je idealan grad onaj u kojem je čovjek u potpunosti sretan, niti će osvojiti idealan grad, jer se niti u jednom osvojenom gradu ne nalazi čovjekova sreća. Horvatić se pita (huli) ima li uopće iza zidina grada, ali ja znam da ga ima, živio sam u njemu, u gradu rađenom za ljude, a ne za Boga, ili bogove. I nisam bio sretan. I znam: ni u jednom zemaljskom gradu neću biti sretan. To je konačna istina o ljudima i gradovima.

213


214

Đuro VIDMAROVIĆ, Zagreb

MUKE S ETNONIMOM BOKELJSKIH HRVATA Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2015. Katalog izložbe, 11. studenoga 2014. – 18. siječnja 2015.

Kako se pod plaštem stručnosti i znanstvenosti može skrivati tendencija nepoštivanja hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj... I. Hrvatska narodna manjina u Republici Crnoj Gori svedena je na jedan posto od ukupnog broja stanovnika ove zemlje. Najveći dio manjine živi u Boki kotorskoj. Prema imenu ovoga zaljeva naziva ih se bokeljskim Hrvatima, bokokotorskim Hrvatima, a među sobom koriste i etnik Bokelji. Posebnost ovoga hrvatskog etničkog ogranka jest u tomu što je on u statusu etničke manjine, ali ne pripada pojmu dijaspora. To znači da se bokokotorski Hrvati nisu nikada iseljavali iz svoje domovine, kao npr. moliški Hrvati. Oni su neodvojiv (integralan) dio hrvatskoga etničkog korpusa koji je stjecajem nesklonih i nesretnih povijesnih okolnosti politički odvojen od matične etnije i inkorporiran u državni prostor susjedne Crne Gore. Osim toga, Hrvati u Boki kotorskoj domicilno su pučanstvo, što znači da su najstarija etnička zajednica na tome prostoru. Prije njih, odnosno prije doselidbe Hrvata u 7. stoljeću, u Boki kotorskoj živjeli su etnosi iz ilirske narodnosne skupine koji su bili helenizirani, a potom romanizirani. Od tog prvotnog pučanstva nije se očuvala niti jedna skupina. Naseljavanje Srba u neke dijelove Boke kotorske počelo je mnogo kasnije, s osmanlijskim osvajanjima Risna. Etnikom Bokelji često se manipulira. Naime, ovo je pokrajinski naziv za sve žitelje Boke kotorske, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Osim Hrvata u ovaj


Đuro VIDMAROVIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

su se zaljev tek u 17. stoljeću naselili Srbi, a u 19. i 20. stoljeću njima se pridružuju i manje skupine Crnogoraca. Uz njih naselilo se nešto Talijana i Židova. Svi su oni Bokelji, jer žive u Boki kotorskoj. Hrvati u Boki kotorskoj bili su tijekom povijesti izloženi raznim oblicima diskriminacije na etničkoj osnovi, poglavito nakon stvaranje prve Jugoslavije 1918. godine. Zbog nestanka suvereniteta srednjovjekovne hrvatske države u 12. st., njezin je prostor bio razbijen i usitnjavan osvajačkim pohodima susjednih i stranih država. Zbog toga nekoliko hrvatskih pokrajina imaju zaseban državno-pravni, a time i povijesni razvoj. Kontinentalna Hrvatska čuvala je državno-pravi status kroz institucije bana i Sabora unutar državnopravnih sveza s Kraljevinom Ugarskom, a od 1527. i s Habsburškom Monarhijom. Tijekom osmanlijske vlasti, anadolijski okupator nije dopuštao nikakav državnopravni status pokorenim zemljama, osim u slučajevima kada su bez rata prihvaćale vrhovništvo turskoga sultana, kao npr. Erdelj. Dalmacija je bila izložena okupaciji u različito vrijeme i s različitim opsegom, najviše Mlečana, zatim Osmanlija, Francuza i Habsburgovaca. Jedina je Republika Svetoga Vlaha, to čudo od diplomacije i mudrosti, sačuvala suverenitet kao tampon-zona između tadašnjih mediteranskih velesila. Istra je slična Boki kotorskoj, s tim što je u vrijeme Austro-Ugarske imala svoj pokrajinski Sabor, što ju je pozicioniralo kao državno-pravni entitet. Boka kotorska, kao udaljeni dio hrvatskoga nacionalnog prostora, bila je izložena osvajanjima raznih država, npr. Bizanta, Srbije, Venecije, Rusije, Austrije... Od propasti Napoleona Bonaparte pa do 1918. Hrvati u Boki kotorskoj dijelili su sudbinu Hrvata u Dalmaciji s kojom su činili ne samo etnografsku već i političku cjelinu kao Kraljevina Dalmacija, sa zajedničkim Saborom unutar austrijskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije. Svaki od vlastodržaca prisiljavao ih je na razne načine, s manjom ili većom prinudom, da zataje, ako ne i odreknu se, vlastitoga narodnog imena, odnosno etnonima, i da ga zamijene pokrajinskim nazivom, etnikom Bokelji, ili još bolje kteticima Kotorani, Peraštani, Budvani itd. Zbog toga je pravo čudo što se nakon stoljeća zabacivanja hrvatskoga etnonima on sačuvao do danas. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, pa Kraljevine Jugoslavije, bilo je poželjno da se Hrvati u Boki kotorskoj izjasne kao Jugoslaveni, pa čak i kao Srbi. To se činilo pozivanjem na južnoslavensko zajedništvo kao veliku i nadnacionalnu ideju. U praksi, ovo je

215


216

OGLEDI I ZAPISCI

Đuro VIDMAROVIĆ

„jugoslavenstvo“ ljudima omogućavalo izbjegavanje prijelaza na srpstvo, iako je u stvarnosti bilo u funkciji toga. Zbog navedenih povijesnih iskustava, među bokokotorskim se Hrvatima pojavila autocenzura kao oblik straha od vlastita etnonima. S tim strahom ide i strah od lingvonima, odnosno strah od nazivanja materinskoga jezika narodnim imenom. Prateći literaturu o Hrvatima u Boki kotorskoj, uključujući i djela kojima su autori njihovi pripadnici, možemo uočiti razvoj ovakve autocenzure do apsurdnih razmjera, odnosno do potpunog prešućivanja narodnoga imena. Autocenzura ili strah od etnonima još i danas žive u svijesti nekih bokokotorskih Hrvata. Pri tome se uočavaju nijanse: jedni etnonim izbjegavaju u javnome općenju i na radnomu mjestu, ali kod kuće, odnosno u obiteljskom i prijateljskom krugu to ne čine. Tako se ponašaju jer većinska sredina njihov etnonim ne podnosi, pa ga čak i diskreditira. Mnogo ovisi od signala koje šalju vodeće političke strukture. Drugu skupinu čine oni bokokotorski Hrvati kojima se ugasila historijska narodna svijest, odnosno svijest o pripadnosti hrvatskome etnosu, ali se još nisu inkorporirali u drugi etnos niti su prihvatili njegovu identifikaciju kao svoju. Ta skupina koristi etnik Bokelji kao supstitut za definiranje vlastite etnički ruinirane samobitnosti. Oni su na putu asimilacije. Treću skupinu čine pojedinci koji su se potpuno asimilirali, odnosno koji su se odnarodili. Unutar ove skupine nalazimo osobe koje se stavljaju u funkciju asimilatora/odnarođivača svojih bivših sunarodnjaka. Njih političke strukture iz većinske etnije koriste kao alibi za protuhrvatsku diskriminaciju, odnosno za izigravanje prava Hrvata kao etničke manjine na zakonsku zaštitu. To se čini tako da se odnarođeni pripadnik hrvatske manjine imenuje na neku političku dužnost, od lokalne razine do viših razina vlasti, ali se pri tome od njega traži da pred javnošću, poglavito stranom, ističe svoj etnonim. Vlast tada može kazati: pa što ti Hrvati gnjave, evo imaju gradonačelnika, zastupnika, ravnatelja itd.! U BiH se išlo tako daleko da su pripadnici političke elite brojnijeg etnosa odredili asimilatora kao zastupnika Hrvata, a pripadnicima biračkog tijela koji pripadaju većinskom etnosu, posredstvom stranačke mašinerije, naredili da za njega na izborima glasuju. Rezultat: što ti Hrvati hoće, pa evo imaju „svoga“ čovjeka na visokom položaju! U Srbiji je ovakva manipulacija dovedena do paroksizma kada je asimilant Sejdo Bajramović određen kao član Predsjedništva SFRJ u ime Albanaca s Kosova. U višeetničkim zajednicama, u kojima dominira jedna etnija, asimilanti su na visokoj cijeni.


Đuro VIDMAROVIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

II. Bokokotorski Hrvati su, kao domicilna populacija, stvorili jedinstvenu mediteransku urbanu kulturu i civilizaciju jer su od najranijih vremena bili orijentirani na more i pomorsku trgovinu. Ta je kultura utemeljena na katoličkom vjerskom svjetonazoru, ali i na specifičnostima mediteranskog uljudbenog kruga. U današnjoj Republici Crnoj Gori kulturna baština ove nevelike narodne manjine predstavlja preko 50% ukupne kulturne baštine Crne Gore kao države. Uočavamo pojavu koja zabrinjava, a sastoji se u tomu da crnogorska država, kada predstavlja svoju kulturnu baštinu u svijetu, zanemaruje naglasiti pa čak i spomenuti udio Hrvata u njezinu stvaranju. Kada se stranom posjetitelju napiše kako ono što vidi dolazi iz Crne Gore, on će po naravi stvari to što vidi smatrati baštinom crnogorskog naroda. Oni koji poznaju multietnički sastav i povijest ove države nisu većina. Zbog toga moramo naglašavati kako kulturna baština Hrvata u Crnoj Gori pripada Crnoj Gori kao državi, kao multikulturnoj etničkoj zajednici, ali po povijesnom određenju i etničkoj pripadnosti njezinih baštinika ona pripada hrvatskom narodu kao etnosu. O čuvanju i skrbi za tu baštinu trebale bi se ravnopravno brinuti obje države: Crna Gora kao država kojoj bokokotorski Hrvati pripadaju po političkoj pripadnosti, i Hrvatska jer je njihova kultura dio hrvatske baštine. U ovom kontekstu promatramo i pozdravljamo izložbu „Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca“ koja je održana u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt od 18. studenoga 2014. do 18. siječnja 2015. godine. Kao popratno štivo izložbi objavljen je vrlo reprezentativan katalog pod istoimenim naslovom. Organizatori izložbe bili su: Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatska bratovština „Bokeljska mornarica 809.“ Zagreb, Republika Hrvatska, Kotorska biskupija, Crna Gora i Pomorski muzej Crne Gore iz Kotora. Izložba i katalog ostvareni su sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva kulture Republike Crne Gore, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, Općine Kotor, Zaklade „Hrvatska kuća – Croatia House“ i Zagrebačke banke. Kao autori izložbe navedeni su: Željko Brguljan, dr. sc. Arijana Koprčina i mr. sc. Mileva Pejaković Vujošević. Koordinator izložbe bio je uime Kotorske biskupije mons. Anto Belan. S obzirom na to da su autori izložbe ugledni ljudi te pripadnici Hrvata u Boki kotorskoj, teško je ne prihvatiti činjenicu da naslov izložbe i naslov kataloga nisu izabrani s određenom nakanom. Naime, izložba se zove, kao što smo naveli, Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca. Sintagma „Zavjetni darovi“ je precizna, dok sintagma „bokeljski pomorci“ izaziva dvojbe, jer ne određuje kojem od bokokotorskih etnosa ti zavjetni darovi pripadaju, odnosno kojem etnosu pripadaju pomorci čiji su bili vlasništvo. Ove dvojbe nisu bitne ljudima koji su pisali katalog

217


218

OGLEDI I ZAPISCI

Đuro VIDMAROVIĆ

i organizirali izložbu, jer su znali da prikazuju umjetničku baštinu Bokeljskih pomoraca – Hrvata, ali čitateljima koji ne poznaju povijest Boke kotorske i povijest tamošnje hrvatske manjinske zajednice, a takvih je u Zagrebu i Hrvatskoj mnogo, ova situacija nije jasna. Stoga na njihovu savjest pada velika sjena, jer su znali, ali su prešutjeli. Kako bih bio još razumljiviji, uzmimo kao mogućnost da se ovaj katalog prevede na neki strani jezik. Tada sintagma bokeljski pomorci gubi svaku vezu s hrvatskim narodom. Uvodni tekst u katalogu, pod naslovom „Povodom izložbe zavjetni darovi bokeljskih pomoraca“ („u povodu...“, bilo bi ispravno hrvatski) napisao je Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt iz Zagreba. On piše: „Izložba Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca koja se održava u Muzeju za umjetnost i obrt rezultat je zajedničkog nastojanja i suradnje Muzeja za umjetnost i obrt s Hrvatskom bratovštinom Bokeljska mornarica 809. iz Zagreba, Pomorskim muzejom Crne Gore iz Kotora, te Kotorske biskupije“. Čitatelju upada u oči naziv Hrvatska bratovština bokeljska mornarica 809. koja djeluje u Zagrebu. Njezin je naziv točan i nikoga ne dovodi u zabunu. Niti bilo koga treba povrijediti. Druga je priča što udruga takvog naziva ne postoji u Boki kotorskoj. U nastavku M. Gašparović piše: „Zahvaljujući svesrdnoj pomoći biskupa kotorskog, mons. Ilije Janjića i posebice pomoći generalnog vikara Kotorske biskupije, mons. Antona Belana, izložbom će se predstaviti najreprezentativniji odabir ex voto srebrnih darova bokeljskim crkvama poznatih plemićkih i građanskih obitelji Boke u rasponu od 14. do 19. stoljeća“. U ovoj rečenici otkrivamo osobe koje su, očito, zaslužne za naslov izložbe i kataloga. Ravnatelj nastavlja: „Ova jedinstvena prilika omogućuje nam fokusirani pogled na jedan neobično značajan segment hrvatske kulturne baštine koja je danas važan faktor povezivanja između dviju susjednih zemalja, Crne Gore i Hrvatske“. Upravo ovako kako stoji u ovoj rečenici časnog Miroslava Gašparovića trebalo je pristupiti cijeloj izložbi, katalogu i njenom nazivu. Taj naziv je trebao glasiti: „Zavjetni darovi Bokeljskih pomoraca – prilog upoznavanju hrvatske kulturne baštine“. Ovo nije „cijepanje dlake“, već vrlo važan trenutak u životu svake etničke manjine. Ako manjini oduzmemo njezin etnonim, odnosno pridjevak koji određuje njezinu etničku pripadnost, tada smo tu manjinu osudili na asimilaciju i diskriminaciju. (Mogli bismo sada, primjerice, citirati važne međunarodno-pravne dokumente koji određuju ovu materiju.) U ime crnogorske strane uvodnu riječ napisala je mr. sc. Mileva Pejaković Vujošević, ravnateljica Pomorskoga muzeja Crne Gore u Kotoru. U svome uvodnom slovu ona ističe: „Posebno mjesto na izložbi imaju srebrne zavjetne pločice ex-voto (zavjetni darovi) Boke kotorske koji čine jednu posebnu cjelinu što predstavlja unikat u Europi, jer ni na jednom drugom mjestu ne postoji toliko veliki broj primjeraka reljefa u srebru takvog tipa izrade. Pored ex-voto, na izložbi će prvi put biti izloženo


Đuro VIDMAROVIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

6 srebrnih svijećnjaka sa glavnog oltara Bogorodičinog hrama na Prčanju koji su nastali topljenjem 2.000 srebrnih ex-voto pločica 1862. godine (...) Time zavjetni darovi (ex-voto) potvrđuju puteve jedne autentične vjere ljudi u Boga, u Hrista, Bogorodicu i svece koja je nalazila svoje najuzvišenije poštovanje u dubokoj narodnoj vjeri, bogatoj u raznovrsnosti svoj izražaja. (...) Ova izložba predstavlja samo mali dio istorijskog i umjetničkog naslijeđa pomorstva u Boki kotorskoj. Željeli smo da ga predstavimo i van Kotora i Boke jer na to nas upućuje socio-kulturni identitet naših prostora, koji treba približiti budućim generacijama, koje treba da nastave put dobre i plodonosne saradnje, ne samo u domenu kulture, već i u drugim sferama života Zagreba i Kotora, kao i dvije institucije – Muzeja za umjetnost i obrt i Pomorskog muzeja Crne Gore“. Navedene riječi pripadaju tipičnom političkom vokabularu i daleko su od sadržaja, kulturno-povijesnog i identitetskog značenja izloženih eksponata. Autorica kao Crnogorka (čiji etnonim poštujem!) čini pogrešku prešućivanjem i zabacivanjem hrvatskog etnonima. To djeluje vrlo neugodno, čak nepristojno. Već i prvoj rečenici koju smo citirali ona naglašava važnost zavjetnih pločica kao darova Boke kotorske. Naveden riječi znače sve i ništa bez pripadajuće kulturološke i etničke dimenzije. Takvi darovi mogu pripadati svakome od etnosa koji žive u Boki kotorskoj. U istom tonu je i njezina sintagma o umjetničkom naslijeđu pomorstva u Boki kotorskoj, koja upućuje na socio-kulturni identitet „naših pomoraca“. Ovdje se vidi prešućivanje etnonima jer navedena fraza „naši pomorci“ može značiti jedino „crnogorski pomorci“ ili možda „jugoslavenski pomorci“. Možda europski pomorci? Gospođa Mileva svojom terminologijom upućuje čitatelja i na pravoslavnu pripadnost zavjetnih darova. „Bogorodičin hram“ nije katolički naziv, već pravoslavni. Nemamo ništa protiv toga lijepog naziva kada on ne bi potirao vjersku pripadnost, a time i etničku pripadnost Hrvata čije se kulturno blago izlaže. Jednako tako autorica govori o „autentičnoj vjeri ljudi u Boga, u Hrista, Bogorodicu i svece“... kao sastavnom dijelu „duboke narodne vjere“. Cijela ova formulacija potire hrvatsku i katoličku dimenziju izložbe, a time i činjenicu o pripadnosti izložaka. Možemo postaviti i pitanje: koja je to „narodna vjera“? Koristiti ovakvu frazu u tekstu sa znanstvenim ambicijama i s odgovornog mjesta znači politički govor pretpostaviti istini. To je i nepoštivanje Hrvata u Boki kotorskoj. Drugi prilog u katalogu koji predstavljamo napisao je bivši čelnik „Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809., Zagreb“ dr. Josip Gjurović. Nažalost, i ovaj ugledni Hrvat iz Boke kotorske u svom tekstu krije i zabacuje ime naroda kome pripadaju izlošci. Zagrebački Hrvat iz Boke kotorske, slikar i književnik Željko Brguljan napisao je vrijedan prilog, zapravo studiju, pod nazivom „Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca

219


220

OGLEDI I ZAPISCI

Đuro VIDMAROVIĆ

u crkvama Kotorske biskupije.“ Ovdje je u naslovu istina već nešto više zadovoljena, iako su u crkvama Kotorske biskupije svoje darove mogli zavjetovati i pripadnici drugih naroda, a ne isključivo Hrvati. U podrubniku Brguljan donosi kratak povijesni osvrt u kojemu ističe: „U antici je poznat pod imenom R h Izonikos Kolpos i Sinus R H Izonicus – prema ilirskom središtu Risnu a od srednjeg vijeka kao Canale di Cattaro i Bocche di Sattaros – prema gradu Kotoru koji postaje novo središte zaljeva. Nastanjen još u mlađe kameno i rano brončano doba, kontinuitet života u Zaljevu nastavlja se u grčkom, ilirskom i rimskom razdoblju. Nakon bizantske vlasti Kotor pod Nemanjićima postiže široku autonomiju te razvijajući trgovinu između zaleđa i prekomorja doživljava snažan gospodarski uspon. Slijede vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita Velikog i bosanskog kralja Trvtka I., a 1391. Kotor ulazi u razdoblje samostalnosti, nazvano Tempore catharinorum. Iscrpljen prevelikim borbama s okolnim velikašima, pretendentima na grad, i povremenim sukobima s Dubrovnikom te u strahu od turskog osvajanja, godine 1420. dobrovoljno prihvaća vlast Mletačke republike pod čijom upravom ostaje gotovo četiri stoljeća. Nakon pada Venecije 1797., Boka kotorska je pod austrijskom, ruskom (1806.), francuskom (1807.-1813.), devetomjesečnom upravom Centralne komisije Crne Gore i Boke kotorske te od 1814. ponovno pod austrijskom upravom, administrativno u sastavu Kraljevine Dalmacije, a slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. ulazi u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Nakon drugog svjetskog rata teritorijalno je pridružen jugoslavenskoj republici Crnoj Gori, a danas je u sastavu neovisne Crne Gore.“ Navedeni tekst pobuđuje pažnju kontinuiranim prešućivanjem hrvatskoga etnonima. Autoru nije poznato ni kada su, ni da li su se u Kotor i Boku kotorsku naselili Hrvati? Ali su mu poznati Nemanjići, Mlečani i tako dalje. Ova informacija zoran je prikaz „znanstvene historiografske“ diskriminacije Hrvata u Boki kotorskoj i krivotvorenja hrvatske povijesti. U tekstu Ž. Brguljan nastavlja istim tempom: „U zaljevu Boke kotorske pomorstvo se razvilo već u doba Ilira, grčkih kolonista i Rimljana. Nakon srednjovjekovnog razdoblja, bokeljsko je pomorstvo toliko ojačalo da su gradovi i naselja imali trgovačka predstavništva ne samo u Veneciji, nego po svi glavnim lukama Sredozemlja“. Ponovno o Hrvatima niti slova! Zanimljiva je sljedeća Brguljanova rečenica: „Katolička crkva u Boki kotorskoj oduvijek je bila jak duhovni pokretač zaljevskog svijeta“. Da nije koristio autocenzuru, autor bi imao snage napisati istinu, a ta je da nije riječ o amorfnom „zaljevskom svijetu“, već o pripadnicima hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj. Mogao je napisati i bokeljski Hrvati ili bokokotorski ogranak hrvatskoga naroda. Pišući o povijesti kotorske biskupije, Brguljan zabacuje hrvatski etnonim te kada govori o istaknutim obiteljima umjesto etnonima koristit ktetik, pa je riječ o uglednim npr. kotorskim


Đuro VIDMAROVIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

obiteljima, a ne hrvatskim obiteljima iz Kotora. Kada je riječ o svecima i blaženicima, među kojima je bilo i Hrvata, njihova se etnička pripadnost prešućuje. Zanimljiva je formulacija kojom Brguljan, kako bi zabacio hrvatski etnonim, koristi eufemizam „starosjedilačka katolička populacija“. U tom je duhu, žalibože, napisan cijeli rad Željka Brguljana. U katalogu koji predstavljamo povjesničarka umjetnosti dr. sc. Arijana Koprčina objavila je studiju „Ex Voto u zlatarstvu Boke kotorske“. Na početku rada, služeći se tvrdokornom tradicijom autocenzure, odnosno prešućivanja hrvatskoga etnonima, ona piše: „Izložba zavjetni darovi bokeljskih pomoraca obuhvaća izbor zavjetnih darova od 14. do 19. stoljeća poklonjenih crkvama Boke kotorske, od kojih su brojni zlatarski radovi vrsnih domaćih i stranih majstora“. Jasno, fraza vrsni domaći i strani majstori je oblik autocenzure, jer je trebalo napisati koji su to domaći majstori. U nastavku koristi pojam „bokeljska baština“, što je također neprecizno i tendenciozno. Cijeli njezin tekst napisan je, dakle, u duhu autocenzure. Naravno, time se ne umanjuje njegova stručna vrijednost. No, bez navođenja etnosa kojemu izlošci pripadaju, ovi su tekstovi oblik manipulacije ili, blaže rečeno, bježanja od hrvatskoga etnonima odnosno – autocenzura. Oni nisu prilog upoznavanju zagrebačke i cjelokupne hrvatske kulturne javnosti s baštinom Hrvata u Boki kotorskoj. Stoga je ova sjajna izložba žrtvovana gruboj političkoj pragmatici. U katalogu „Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca“ nalaze se vrlo kvalitetne fotografije izloženih ex vota, slikâ i ostalih izložaka. Svaka je fotografija popraćena informacijom koja čitatelju daje uvid u njezin sadržaj. S te strane nemamo prigovora katalogu, ali dužnost nam je javno obznaniti da je, što se tiče poštivanja narodnoga imena onih koji su stvorili ovu baštinu, katalog štivo koje treba odbaciti, ili ga uzeti kao primjer kako se pod plaštem stručnosti i znanstvenosti može skrivati tendencija nepoštivanja hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj. Kako živimo u vrijeme dobrosusjedskih odnosa Hrvatske i Crne Gore, koji idu uzlaznom crtom, ovakvim nastupom, odnosno ovakvom praksom i ovaj katalog i svi tekstovi u njemu ne mogu pridonijeti međusobnom razumijevanju i kulturnom zbližavanju. Zaključno, ovaj se katalog nije približio očekivanoj poziciji mosta.

221


222

Tibor WEINER SENNYEY, Budimpešta (Mađarska)

GONDVANA

Prepiska Sándora Weöresa i Béle Hamvasa (ulomak) „Kako se osjećaš u izmijenjenu svijetu?“ Weöres Hamvasu 1. Sándor Weöres i Béla Hamvas vjerojatno su najznačajnije i upravo stoga i najproblematičnije figure mađarske književnosti XX. stoljeća. Problematični su zato jer nije sigurno razumiju li se i poznaju li se doista njihova djela, stavovi, duh. Njihovi životi i djela nisu samo sastavni onoga bez čega ne bismo mogli shvatiti modernost, književnost, već bez čega ne bismo mogli izgraditi ispravan koncept o tomu što znači biti slobodni mislilac, ili čak biti Mađar. Weöres nije bio samo pjesnik „Bóbite“, a Hamvas nije napisao samo „Filozofiju vina“, kako bi to mnogi htjeli vjerovati. Temeljitija raščlamba njihova odnosa ne pomaže samo razumijevanju njih dvojice pojedinačno, već otvara neke sasvim nove dimenzije. U pravu je Judit Tóth kada na početku svoje studije piše da „čitajući monografiju o Sándoru Weöresu, uočavamo da je malo pozornosti posvećeno njegovu stvaralačkom prijateljstvu s Hamvasem.“ Istovremeno se ne smije ignorirati ni izvanredna biografija Sándora Weöresa autora Gábora Scheina, u kojoj se prilično temeljito bavi Hamvasevom prvom kritikom zbirke „Meduza“ i otkriva kako je „Weöresa i Hamvasa upoznao Imre Kenyeresi u povodu pohvala objavljenih u časopisu Diárium te se ubrzo među njima razvilo vrlo djelatno kreativno prijateljstvo. Hamvasev se utjecaj očitovao istovremeno u nepo-


Tibor WEINER SENNYEY

OGLEDI I ZAPISCI

srednu primanju misli i tema i u osvješćivanju pjesničkih nastojanja, što je dovelo do djelomične preobrazbe Weöresove poetike.“ Iz Weöreseva djela Schein, kao i svi ostali, naravno ističe knjigu „Prema ispunjenju“, koju je autor ovako posvetio: „Zahvaljujem Béli Hamvasu, mome meštru, što sam mogao napisati ovu knjigu: u meni je stvorio harmoniju. (…)“ U Weöresevoj poeziji ostalo je, međutim, i drugih značajnih tragova te duhovne integracije, usprkos tomu što se dio njih djelomice izgubio. Riječ je o jednom sasvim zasebnom svijetu. U nastavku ćemo pokušati otkriti taj izgubljeni svijet. Na temelju dostupnih dokumenata zaključujemo da je prepiska između Sándora Weöresa i Béle Hamvasa bila razmjerno kratka, počela je negdje koncem Drugoga svjetskog rata i završila prije sklapanja braka Weöresa i Amy Károlyi. Premda u izdanju Weöresevih pisama iz 1998. godine urednik navodi da se njihovo druženje – koje je u svakom slučaju i književnopovijesno značajno, a u smislu međusobnog duhovnog utjecaja neprocjenjivo – na upadljiv način završilo kada je brak počinjao; prema drugim izvorima i sjećanjima, pak, Weöres je otvoreno govorio o Hamvasu čak i tijekom šezdesetih godina: „Grozno je kako ga ignoriraju.“ Premda se u posljednje vrijeme pokazalo da su mnogi poznavali, čitali, te u najmanju ruku i susretali Bélu Hamvasa, nitko nije govorio – ili točnije samo ponetko jest – o tomu kako se najzreliji njihov odnos razvijao kao odnos majstora i učenika. Weöreseva pisma tu i tamo ostala su sačuvana, fragmentarno i nekako u krhotinama, ali Hamvaseva pisma, koja su se dosad mogla čitati samo u časopisima, pojavit će se u knjizi, nadamo se, krajem godine (2013., op. ur.). Imao sam prilike pročitati ih i srediti. Nadam se da će i drugi imati tu priliku, ako se nakon Hamvasevih Dnevnika uskoro objave i Pisma. Čeka se, uostalom, još i na uređeno izdanje Weöresevih pisama te je moguće da će se nakon nedavno objavljenih „Sabranih proznih djela“ prije ili kasnije pojaviti upravo pisma. Kolika je važnost i značenje komparacije ove prepiske, shvatio sam upravo iz ovoga mog pokušaja rekonstrukcije. Prvo sačuvano pismo je Hamvasevo. Dopušteno mi je citirati samo pojedinosti: „Dragi moj Sándore, nedjelja je, pet sati popodne, upravo sam se okupao u potoku i ovo je moj prvi spokojan sat otkako si otišao. Volio bih da si napisao makar nekoliko riječi, dijelom i zbog mnogih stvari koje su još u tijeku, koje su sve bile otvorene kada smo se rastali. Posebno me zanima sljedeće: kako stoji stvar s tvojim stupanjem na dužnost? I: kakav je bio susret s mojom suprugom? Tvoj brzojav dobio sam dosta kasno, zbog jakoga zračnog napada, tek u utorak. Trećega je dana moja supruga napisala takvo pismo kao da sam te potkupio za ubojstvo iz potaje. Kakva čudna žena! Ponekad pomislim kako me ne podnosi, bilo da sam strpljiv, bilo ljutit, bilo da je volim, ili sam popustljiv, bilo da joj dajem srce. (...) Ni prije nisam ‘razmišljao’ o tvome

223


224

OGLEDI I ZAPISCI

Tibor WEINER SENNYEY

biću. A od tada pak apsolutno nisam. Povremeno se pojaviš, ali tako izravno kao da dolaziš iz nutrine, i bez toga da bilo što kažeš, tvoja je prisutnost značajna. (...) Bila su dva dosta topla dana, ali na čudnovat se način čuju još drozdovi, a navečer se čak i slavuj oglasi na nekoliko minuta. Služba je dosta teška, sasvim je neizvjesno kada bih mogao makar i na pola dana otići u Peštu. O nečemu takvom do sada nije moglo biti ni riječi. Čak je i nedjelja radni dan – danas smo iznimno popodne slobodni. Čekam tvoje pismo i grlim te s ljubavlju. Béla. [Szokolya], 9.VII.1944.“ U Weöresovu odgovoru nalazi se gotovo sve. S jedne strane da je čitao „Pet Genija“ i „Mađarski Hiperion“, naime na početku pisma vedro parodira ili barem upućuje na to s humorom, nakon čega s najvećom ozbiljnošću piše o strahotama onih što su preživjeli rat: „Bélu Hamvasa pozdravlja svinjar Sándor Weöres. Posao mi je idiličan i kraljevski kao u zlatno doba, samo je šteta što me odmah grde i prijete mi čim ga prekinem da bih napisao pokoje pismo; navečer ili noću pak nije moguće pisati zbog nedostatka zasebne sobe i osvjetljenja. Svinje imaju lijepa siva krzna koja, ovisno o stanju čistoće, postaju tamnija, svjetlija, išaranija; aura im je transparentna, žućkasto-crvena, gotovo da se ne mijenja, slična boji čaja u staklenoj čaši podignutoj gore k sunčevoj svjetlosti; ova je aura ljepša od mnogih ljudskih, koje su pak boje variva od kupusa, s raznim šarama. Pobijedivši strah od mojega štapa i vlastitu proždrljivost, svinje se ponekad iznenada okupe oko mene skičeći upitno; a kada ih pokušam pogladiti, tužno se povlače. (...) Ovdje u Csöngei gotovo se sve rasulo, ali su tvoji rukopisi ostali kod mene sačuvani: „Pet genija“, „Put predaka, put bogova“ i „Cvjetovi Taoa“. Zasada se još ne usuđujem vratiti ih. – Kako se Ti osjećaš u izmijenjenom svijetu? Među knjigama i za pisaćim stolom, nakon svih igranja vojnika? – Jesi li ikada vidio strižu ovaca? Kada cijelo stado ovaca ostrižu, jednu po jednu? Rijetka je ovca koja umire prirodnom smrću; a to što će ih zaklati, živi u njihovu sklopu, taj osjećaj vuku u sebi kroz trnovita polja; i čim dospiju pod škare za strižu, osjete kako se točno sada nad njima ispunjava ovčja sudbina. A kada se poslije oguljene pogledaju, ne prepoznaju se: osjećaju da su na livadi drugoga svijeta, bezvoljno i zbunjeno bleje, čuvstva su im prešla preko praga smrti. – To je eleuzijski obred ovčjega života, a možda smo i mi prošli kroz ovakav obred, gotovo svi. (...) Možda ću u kolovozu ili rujnu moći otputovati u Peštu, iako je to zasad još vrlo neizvjesno. Nema ni novca, ni dopuštenja za putovanje, itd. Tvojoj supruzi ljubim ruke. Grli te Sándor. Csönge, 24. srpnja 1945.


Tibor WEINER SENNYEY

OGLEDI I ZAPISCI

Béla Hamvas (1897.-1968.) i Sándor Weöres (1913.-1989.)

2. O pismima Sándora Weöresa, objavljenima 1998. godine, Zsolt Mórocz u svojoj studiji piše: „Weöres je slično Hamvasu znao: idilu nije moguće obistiniti u stvarnosti, ali je moguće proživjeti je pomoću duha. Rijetko je tko, osim njih, u domaćoj književnosti raspolagao tom unutarnjom sposobnošću (...) Najbitniji doprinos njihova prijateljstva jest taj što se pjesnik može slobodno razotkriti pred srodnom dušom.“ – A ovo je izgleda istinito, iako nije sigurno da je najvažnije. Kako bismo razumjeli o čemu je zapravo riječ, moramo se malo udaljiti od prepiske i okrenuti se jednom od najuzbudljivijih detalja iz ne tako davno objavljenih Weöresevih „Sabranih proznih djela“. Godine 1933., dakle kada je pjesnik imao dvadeset godina, improvizirao je nekoliko vrlo uzbudljivih kratkih proznih djela koje možemo čitati u zbirci pod naslovom „Fragmenti jedne osobne mitologije“ objavljenoj 2011. To su tri kratka teksta: KUUMAMI, „doktrina o vječnosti“ koju su prema Weöresu ispovijedali na Atlantidi; povijest IMPERIJE GUR, koji je odlomak jedne povijesti iz doba oko 23000 godina prije Krista; i konačno iz perspektive ovoga rada najvažniji: ZEMLJA TULIPANA. Nije slučajno to što su Weöresevi spisi sačuvani kao rukopis u bilježnici koju je Muzej književnosti „Petőfi“ (Petőfi Irodalmi Múzeum) kupio na aukciji. U obavijesti o aukciji bilo je posebno naznačeno da je „u drugome dijelu ove bilježnice postojao tekst o Novoj Mađarskoj, o Zemlji Tulipana i o Parvati, skupa sa zemljopisnom kartom na kojoj su se nalazila i imena osvajača“. Te zemljopisne karte nažalost nema u zbirci „Sabrana prozna djela“. U svakom slučaju tekst počinje u izvanredno vedrom tonu, ovako: „Godine 1909. Mađar Ferenc Kázmér izumio je teoriju svemirske letjelice. Njegov izum 1940. godine usavršavaju inženjeri János Edő i Márton Holos. Edő i Holos kreću 1942. na put s industrijalcem,

225


226

OGLEDI I ZAPISCI

Tibor WEINER SENNYEY

barunom Kálmánom Perényijem i astronomom Miklósem Bebekom, obilaze cijeli Sunčev sustav. Na njihovu četvrtom putovanju osmjele se kročiti i u druge sustave.“ Sándor Weöres lijepo promišlja savršeno anakronu znanstvenu fantastiku i opisuje što se za to vrijeme događa na Zemlji, kako oni među sobom dijele nove planete, zatim „Izbija Treći svjetski rat, koji se završava tako što je Zemlja, sa stanovništvom prorijeđenim zbog iseljavanja i pustošenja, 2024. godine jedno jedino carstvo pod imenom Gea i pod vodstvom Nir khana.“ Cijelo pismo ima svega nekoliko stranica, ono je zastrašujuća vizija u kojoj se humor sjedinjuje s jedva prikrivenim strahom. Spominjem ovo samo zato što djelo dobro prikazuje kako mladome Sándoru Weöresu uopće nije bilo strano „imaginarno“ putovanje na kakvo nailazimo upravo u prepisci Hamvasa i Weöresa o Gondvani. 3. Osim toga što Weöres u pismima razvija posebnu teoriju o vremenu u svezi s mađarskom poezijom, odnosno prikazuje različite razine pjesnikâ, opisuje i neobičan san svoga meštra. San se negdje izgubi, te u nekom drugom pismu zamoli Hamvasa da mu ga pošalje natrag. A on mu odgovara „U nedjelju idem do Pešte na jedno prijepodne, potražit ću tada tvoje pismo o Gondvani i poslat ću ti ga.“ (Szentendre, 16. VII. 1947.) Na Gondvanu se poziva i u pjesmi „Bab el Mandeb“: „ispod plave, svilenkaste bujice što mazi / budna sanja zemlja Gondvana / nad njome se njiše jarbol pospani.“ U pismu, međutim, dobijamo podrobniji opis: „Nakon događaja o kojemu sam prošli put pisao, uslijedio je još jedan: san u zoru nakon studenog, koji nije imao ni priču. San je prikazivao pojedinosti, 30-40 zgrada i skupinu kipova; uz to nije bilo nikakvog komentara osim osjećaja vezanog za bivanje na određenome mjestu, da se nalazim na dijelu zemlje koja se rasprostire između poluotoka Kudeserat i Istočne Afrike. To je potonuli drevni kontinent: Gondvana. Nakon buđenja razmjerno sam se jasno sjećao samo dviju skupina kipova i atule jedne zgrade, ali mi je opći dojam prizora ostao u dobromu sjećanju. Ova se umjetnost korjenito razlikovala od svake dotad poznate umjetnosti: obilježje joj je bila eksplozivna vedrina; do krajnosti napeta harmonija koja kao da će se razletjeti od radosti. Osnovna boja je većinom bijela, mramor, sa skladnim umetcima jarkih boja; lepršave atule; furiozni vrtlog oblika i boja. Indijska je umjetnost od toga sačuvala kovitlac kompozicije, a kineska arhitektura lepršavu krovnu konstrukciju sa žljebovima i atulama; no bit ove umjetnosti, furiozno veselje kao temeljni osjećaj, bakanalije kao svakodnevica, danas ne postoji nigdje. Današnji čovjek ne bi izdržao neprestanu buru te radosti, odmah bi se umorio od nje. – Što se arhitekture tiče: bucmasti blokovi, ali uvijek s nastavkom kojim građevina izaziva osjećaj bestežin-


Tibor WEINER SENNYEY

OGLEDI I ZAPISCI

skoga stanja, štoviše osjećaj eksplozije. To su građevine s jednim ili na dva kata, ali usprkos tomu izgledaju goleme, s mnoštvom valovitih crta i zapletenim atulama. Osnovna boja građevina blještav je bijeli mramor, umetci su najčešće plavičasto-sivi i zelenkasto-sivi, koji su na bjelini vrlo jarki. Sjećam se jednoga reda atula u cik-caku, koji su bogato ukrašavali okomiti redovi valovitih crta od atule prema dolje, do tla (...) Kipovi su uvijek u skupini: dvorogi bog, božica s perjanicom, oko njih kršna, odrasla djeca-bogovi. (...) Cijela ta umjetnost mogla bi se okarakterizirati kao: spiritualni rokoko. (...) Bila je to ‘feminina’ umjetnost! Umjetnost matrijarhalnoga svijeta. Samo su žene mogle stvarati toliko antistatički. (...) Tada je žena bila budna a muškarac spavao, sada žena spava a muškarac je budan. Ta je burna umjetnost ipak bila nježna i uljudna. Ni traga kumuliranom sjaju, demonstrativnom obilju. (...) Čini se da je to bilo treće veliko razdoblje čovječanstva. Prvo: hiperborejsko, zlatno, vedro-statičko; njegov simbol je: kamen. „Postojim“. Drugo: lemursko (potonuli tihooceanski kontinent), njega je obilježavala cvjetolikost, vitalnost; njegov simbol je: biljka. „Postojim kako bih cvjetao.“ Treće: gondvanska emocionalna kultura, njegov simbol je: životinja. „Postojim kako bih se radovao.“ Četvrto: atlantiđansko, intelektualno, meditirajuće, vedsko; njegov simbol je: čovjek. „Postojim da bih znao.“ Peto je europsko, aristotelsko, individualističko, djelujuće; njegov simbol je: vilenjak. „Postojim da bih stvarao.“ Šesto će biti: Eldorado, intuitivno razdoblje čija je prefiguracija crnačka kultura; njegov simbol je: vila. „Postojim da bih volio.“ Sedmo i posljednje: apokaliptičko doba; čovjek otresa sa sebe tegobu vezanosti za tijelo; njegov simbol je: anđeo. „Postojim da bih se vratio kući.“ Svako dobro! Završavam pismo. Napiši odgovor, ako je moguće; mislim na Tebe zahvalnom ljubavlju i grlim te, Sanyi. Csönge, 7. studenoga 1946.“ – Do Gondvane, dakle, najlakše možemo stići pomoću snova Sándora Weöresa. Koliko su se pak ta „imaginarna“ carstva utkala u životno djelo, to uistinu pokazuje godine 1952. napisana epska pjesma apokaliptične atmosfere pod nazivom „Propast Mahruha“*.1 U uvodu toga djela Weöres piše: „Prema ovoj pjesmi, čovjek i sjećanje stariji su od Zemlje. Prazvijezda Mahruh, s koje potječemo, bila je obao i prazan divovski mjehur, i nosila je tisuću puta veća mora, ravnice, planine od sadašnjih; i raznolike vrste živih bića i mnogo više ljudi. Eksplodirala je prije više milijuna godina; jedna od njezinih otprhnulih kapi je naša Zemlja.” Kao što se kasnije pokazao, nije napisao samo pjesmu već cijelu književnu povijest, te ju je poslao Hamvasu u pismima. Potonje je pismo, nažalost, uništeno skupa s mnogim Hamvasevim spisima kada je bomba pogodila njegovu kuću. Nándor Várkonyi ju je, međutim, čitao, a Weöres je navodno više puta govorio o njoj. * U „Novoj Istri“ br. 1-2/2014. objavili smo autorov tekst „Buđenje Mahruha“, također u prijevodu A. Pataki. (Op. ur.)

227


228

OGLEDI I ZAPISCI

Tibor WEINER SENNYEY

Tim izgubljenim svjetovima – Gondvani i Mahruhu – možemo se, dakle, približiti onako kako su Weöres i Hamvas to činili u svojim pismima: maštom i snovima. Literatura: Weöres, Sándor (2011.), Sabrana prozna djela (Egybegyűjtött prózai írások), Helikon. Weöres, Sándor (1998.), Sabrana prozna djela II (Egybegyűjtött prózai írások II), Pesti Szalon – Marta Mediterrán Könyvkiadó. Tóth, Judit (2006.), Susret Sándora Weöresa i Béle Hamvasa (Weöres Sándor és Hamvas Béla találkozása), Prokontra. Mórocz, Zsolt (2000.), Eventualnost i besmrtnost. Sabrana pisma Sándora Weöresa. (Esetlegesség és halhatatlanság. Weöres Sándor egybegyűjtött levelei), Vasi Szemle. Schein, Gábor (2001.), Sándor Weöres (Weöres Sándor), Elektra. Kenyeres, Zoltán (1983), Vilinsko sviralo – O Sándoru Weöresu (Tündérsíp – Weöres Sándorról), Szépirodalmi. Bata, Imre (1979.), U bizini Sándora Weöresa (Weöres Sándor közelében), Magvető.

S mađarskoga prevela: Angéla Pataki, Labin

Tibor Weiner Sennyey (1981.) mađarski je književnik, autor nekoliko knjiga pjesama, zbirki pripovijedaka, eseja i drama. Za prvu objavljenu knjigu dobio je nagradu „Gérecz Attila“, koja se dodjeljuje za najbolji pjesnički prvijenac. Njegove pjesme i eseji objavljeni su i na drugim jezicima: engleskom, talijanskom, finskom, turskom i mongolskom. Živi i radi u Budimpešti. (A. P.)


Ines CERGOL, 229 Kopar (Slovenija)

SIMBOL IDENTITETA „...čovjek bez korijena prepušten je na milost i nemilost svakakvim nasiljima i nasilnicima. Takav čovjek postaje roba koja se može kupiti, uporabna tvar za punjenje nezasitnih bezdana jeftine ugodnosti, bezdana smrti, jer kultura se nihilizma može usidriti samo tamo gdje nema povijesti, gdje nema identiteta, gdje nestane osjećaj za stvarno, pravično, lijepo, dobro, sveto...“

Govoriti danas u srcu Europe – u svijetu koji nije utemeljen ni na identitetu ni na vrijednosti – o identitetu ili istovjetnosti zvuči manje-više heretički, ili barem patetično. Tim više jer suvremenim svijetom upravljaju suvremeni kolektivni mitovi kao što su tržište, tehnologija, rat, kao i osobni mitovi o sreći, uspjehu, mladolikom izgledu..., da samo citiram suvremena talijanskoga filozofa Umberta Galimbertija. Premda mnogi suvremeni intelektualci pokušavaju preoblikovati pitanje vrijednosti, što je zapravo već prijeko potrebno, ipak velika većina populacije bez identiteta obuzeta komforom i potrošnjom ostaje gluha i slijepa na bilo kakav poticaj koji bi mogao dublje osmisliti ljudsko postojanje. Kao jedino rješenje ostaju provjereni oblici: opsjednutost svime što može ponuditi komercijalno ustrojen imperij. Kao što je jezik bio temelj za uspostavu slovenskoga identiteta, jezik ostaje temeljem i za identitet hrvatskoga pjesnika Mile Pešorde, i to dvojako: kao osnova njegova etično-etničkog identiteta i kao osnova njegove stvaralačke kreacije. I kao što se Slovenci pozivaju na Brižinske spomenike kao na naš prvi zapis vlastita


230

OGLEDI I ZAPISCI

Ines CERGOL

identiteta, na hrvatskom je prostoru spomenik samobitnosti Bašćanska ploča (zapis klesan glagoljicom iz crkvice sv. Lucije u Baški na otoku Krku) iz manje-više istoga vremena. Više od toga, kao i Brižinski spomenik, i Bašćanska je ploča već pokušaj umjetničkog oblikovanja riječi: ( Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir kralj hrvatski u dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Martin u Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u otoku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje braće devetoricom u dane kneza Kosmata koji je vladao svom krajinom. I bješe u te dane Nikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno. Pešordina poema Bašćanska ploča, monolitna strukturalna cjelina sastavljena od ritmizirane proze Gospa koju čekam kao predgovora, 25 pjesama i Zaslova – Latinski sonet, za Ivana Pavla II., sadržajno, idejno, po motivu i riječima utemeljena je na tom pradavnom glagoljskom spomeniku. Iz njeg niče i u nj se vraća uspostavljajući vlastiti prostor i vrijeme i jezik kao dio identiteta, nacionalnog i duhovnog. A elegična se perspektiva poeme, naglašena sintagmama poput: sjaj beskućnika, grumen straha, netko je podigao ruku, ploča se umiva u krvi, netko je progutao plamen, zmije piju naša čista sunca, zaklana ptica, domaći klač, isplakani križ..., pretvara u živu riječ opstojnosti, ufanja i iskupljenja. Baščanska ploča, poema sinonim je Križnoga puta – puta patnje, koja u sebi krije plastične slike bezgranične ljepote ustrajanja i ufanja: pad pod križem i opetovano dizanje, susret s Majkom, Šimun Cirenac pomaže nositi križ... Poema je na taj način prožeta snagom nade i opstojnosti koju pjesnik iz jezika i na jeziku vraća u prvotno stanje: kamen ima ljubav neba, jednostavno (dok odasvud mrkne)... biti, to je Djelo / Ljubavi (izgnane i moćne) / Što jezikom se znani // Jezikom sviće, na izvoru ka izvoru.../ U / Sred / Svjetlosti Svijeta..., s optimizmom koji je u europsku kulturu donijelo kršćanstvo. Zaključni je pak sonet već slika izvan Križnoga puta, slika pobijeđene Smrti: u zadnjemu stihu lirski se subjekt u potpunosti podari Ustalome. Ujedno, Latinski je sonet zaključna oda jeziku, vlastitome hrvatskome, a ujedno i bilo kojemu materinskom jeziku, jer je baš svaki od


Ines CERGOL

OGLEDI I ZAPISCI

njih sposoban izatkati obličje svijeta, iz sebe ga imenovati, osmisliti i učini ljudskim. Ili, kako je u pogovoru Jednost u mnogoglasju napisao Ciril Zlobec: „Pisanje je pjesama, dakle, neprekidan sukob s nedostižnim. I baš je na tom putu prema nedostižnosti rodno polje poezije koje nije samo traženje 'jedine prave riječi' već uvijek i traženje sebe i smisla samoga traženja. /.../ U Pešordinoj se poeziji isprepliću, predstavljaju zapravo jednu jedinstvenu cjelinu, ispovijest, raspoloženje, filozofska refleksija i visoki moralni stav. Usprkos često tragičnim tonovima, iz nje vije pozitivan odnos prema životu. Riječ je o suvremenoj poeziji u punom smislu riječi. Čist, nepotkupljiv umjetnički i ljudski glas.“ (Mile Pešorda, Drevo z dušo ptice / Stablo s dušom ptice, Založba Lipa Koper, Edicija Hadriaticum, Kopar, 2002., str. 206-207). Mile Pešorda pjesnik je opsjednut jezikom, tom magmom koja je u svojim bezbrojnim metamorfozama istodobno i dom i tuđina, konglomerat bića i žića i najzvučnija tišina. Prostor prepoznavanja i stvaranja. Od glasa do značenja. Prostor (samo)traženja, zrenja. Zato nije slučajno da mu je jezik još od najranije mladosti najbitnija preokupacija. I to ne samo kao stvaratelju – pjesniku, nego i kao čovjeku. Braniti, njegovati materinski jezik na taj način nije samo politička afirmacija već i borba za vlastiti identitet, za najdublja čuvstva i ȍsjećanja, za slobodu. Slobodu preživljavanja i stvaranja. Pjesnik bdije ponad svijeta i Knjige, jezik i poezija njegova su domovina. I pjesme u kojima se čini da je riječ o jezičnim igrarijama u sebi nose obvezujuću poruku. Pjesnik igrom riječi (Zvanimir – Zvonimir – zvoniti mir; Dobrovit – Dobrovid – Z/zlovid; Sv. Lucija – crkva /žena/ zaštitnica za dobar vid; Pisah se – Napisao sam...), koje je gotovo nemoguće prevesti, stvara nova višeslojna značenja, novu dimenzionalnost jezika, pritom ostajući vjeran temeljnome „slovu“ u značenju slova – riječi – teksta – govora. Pjesničke slike rastvara svaka riječ ponaosob, odnosno svaka je riječ simbol – bilo apstraktni vidljiva svijeta, bilo vidljivi simbol apstraktnoga. Neprestano promišljanje ovozemaljskoga i transcendentalnoga, trenutnoga i vječnoga, prastaroga i suvremenoga, vidljivoga i nevidljivoga, neizrecivog. Zvuci dozivaju značenja – dom jezika u čijim tišinama odzvanjaju dimenzije misli, osjećaja i srca. Prelamanjem i izlaganjem riječi pjesnik naglašava libido jezika, zrijanje duha i drhtanje duše. U jeziku i jezikom gradi kuću svoje biti, svoju bit pretapa u oduševljenje jezikom. Pešordine pjesme nosi nezaustavljiv ritam, spoj zvuka i značenja u njima jedna je jedina jezgra. Pjesme određuje pojedino slovo, pojedina riječ, neočekivan prijelom stiha, red riječi, mjesto rime, zvuk redoslijeda, metaforika, simbolika... Sve se to sliva u višeslojnost, višeznačnost. Igre riječi, citati (latinski, iz narodnih pjesama, općenito iz književnosti...), novotvorbe (npr. sudbaši, udbušcar), dijalektalizmi (uglavnom ikavski), otvaraju prostore dvosmislenosti istodobno dajući izrečenome nova značenja. Pjesnik opetovano mijenja registre sa širokim rasponom oktava. Premda

231


232

OGLEDI I ZAPISCI

Ines CERGOL

je riječ o uglavnom slobodnim stihovima, pojavljuju se i dotjerane rime i pravilni ritmovi. Uz palimpseste ljudskih zvukova i značenja, koji kradomice izbijaju u pjesmi, redaju se posve modernistički, mjestimice čak i hermetički stihovi. I baš taj naoko jednostavan i lak konglomerat, a u biti vrlo kompliciran, daje Pešordinoj poetici jedinstvenu, neponovljivu crtu. Naime, njegove sintagme istodobno razotkrivaju i prikrivaju, raščlanjuju značenja i na nov ih način određuju tkajući mekoću i tvrdoću ogrtača onoga koji traži, kaputa lutalice, zidova kuće, opne bića, nebeskoga svoda. Ciklus pjesama Bašćanska ploča, koji je u prvoj inačici nastao na dušak u Parizu 1978., Mile je Pešorda prvi put objavio u zbirci pjesama Orfični fragmenti (Glas, Banja Luka, 1987.). Godine 2005. prvih je 18 pjesama revidirao i dopunio s novih sedam pjesama. Novu je poemu najprije objavio u tjedniku „Hrvatsko slovo“ i za nju dobio nagradu „Dubravko Horvatić“, da bi 2008. godine izišla u posebnoj knjizi s bogatom slikovnom opremom Luke Petrača i dobila nagradu „A.B. Šimić“. Pogovor u knjizi Božidar je Petrač zaključio riječima: „Pešordina poema lirika je nepokolebiva duhovnoga otpora svim razornim silnicama i pogubama koje prijete narodnom i osobnom opstanku, odrješito i ponosno slovo prkosa svim zlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i čovjekom koji ga gradi. Nastala je iz egzistencijalne drame hrvatskoga čovjeka, ali nosi sva obilježja svakoga čovjeka ugrožena u svojem vlastitu dostojanstvu.“ (Mile Pešorda, Bašćanska ploča, Poema. Alfa, Zagreb, 2008., str. 69-70). Bašćanska je ploča simultani govor, simultani autobiografski zapis pjesnikova puta usklađena s putovima hrvatske povijesti i jezika, poema je to o čvrstom identitetu kojemu je u središtu duhovna vertikala uspostave ćirilometodske misije utemeljene na starocrkvenoslavenskom jeziku koji Slovenci u svojoj povijesti rado prešućuju. Usporedo s inačicama latinice na našem se jugozapadnom dijelu, naime, ukorijenila i glagoljica, sve od Kontovela do Senožeča. Ne samo glagoljski grafiti na freskama u Hrastovlju, u crkvi Ivana Krstitelja u Predloci..., nego i misali iz Krkavča, Šmarja, Koštabone... svjedoče o uporabi glagoljice na našemu tlu, štoviše, u Kopru je djelovao glagoljski samostan sa školom gdje su se obučavali popovi glagoljaši za duhovno djelovanje i među Slovencima. U Šmarjama su pak glagoljicu napustili tek dolaskom fašizma dvadesetih godina XX. stoljeća. Identitet, dakle, nije nešto što je duboko zakopano, dano za sva, vječna vremena, nego neprestani angažman svake generacije i svakog pojedinca. Identitet je vrednovanje i prevrednovanje prošloga, njegovo osmišljavanje i nadogradnja. Identitet je oživljavanje punoće vremena i prostora čega smo mi samo sitni djelić. Na izvorima pismenosti uklesana su slova koja se već pokoljenjima čitaju kao slijed živoga života. Na stranicama Poeme pjesme nas vode prema tim čistim izvorima i


Ines CERGOL

OGLEDI I ZAPISCI

kroz tijek pjesnikove mirne ruke mimo hridi sigurno do ušća. Hoćemo li svatko svojom rijekom živi stići do Jadrana, do slike izvan okvira Križnoga puta? Hoćemo li još uvijek znati, kako u Baškoj tako i u Kopru, Ljubljani, Zagrebu, Splitu... razaznavati pradavne poruke vlastite biti, ugraditi ih u svoje snove, svoja snivanja, svoj identitet? Jer – čovjek bez korijena prepušten je na milost i nemilost svakakvim nasiljima i nasilnicima. Takav čovjek postaje roba koja se može kupiti, uporabna tvar za punjenje nezasitnih bezdana jeftine ugodnosti, bezdana smrti, jer kultura se nihilizma može usidriti samo tamo gdje nema povijesti, gdje nema identiteta, gdje nestane osjećaj za stvarno, pravično, lijepo, dobro, sveto... Bašćanska ploča, kako u Baškoj tako i u Pešordinoj knjizi, ostaje simbolom identiteta koji nas zove u život, u dijalog s jezikom, sa sobom, sa sučovjekom i svijetom. Kao simbol identiteta ona je ujedno i temelj slobode jer čovjek je utemeljen u Riječi („U početku bjaše Riječ...“ /Jn 1,1/ ili kako je zapisao pjesnik: „Jedini dar / Bit će puku okrenut / Sloboda oltar“ (XXII.). Sa slovenskoga preveo: Goran Filipi, Medulin (Pula)

233


234 Goran FILIPI,

Medulin (Pula)

PEŠORDINA „BAŠĆANSKA PLOČA” „Pešorda uspijeva pametnim promišljenim slaganjem i kasnijim opetovanim i opetovanim preslagivanjem riječi, u kojima on zapravo jedino i živi, svoje čitatelje pretvoriti u pjesnike. A što je drugo bit poezije!?“

Prije gotovo tisuću godina neki je klesar na dva pluteja, koja su se nalazila u crkvi svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, uklesao neki tekst. Toga pisara nitko ne spominje, ne znamo tko je bio, pa ga samo možemo zamisliti kako pognut tucka po vapnencu, znojna lica, i ostavlja nam trag o kojemu će se govoriti dok god bude Hrvata. Tekst započinje riječju azi (= ja), a završava sintagmom v edino (= zajedno). Taj nam je klesar dao vlastiti početak i kraj, ako shvatimo da sve započinje s nama (azi), a nastavlja se i završava u sveopćem zajedništvu (v edino) prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zaključnu sintagmu možemo bez problema osimboliti! Klesar nam je, dakle, dao osobnu izkaznicu u koju su uklesana imena cijeloga našega naroda, i imena mrtvih i imena živih i imena onih koji će se tek roditi, a ne znamo mu ni ime ni dob ni bilo što. Nepravedno, zar ne? Danas nam je ostao samo lijevi plutej na kojemu čitamo tekst pisan glagoljicom koja je upravo u to doba postajala uglatom, pa se još vide ostatci prethodne, oble, kompliciranije i teže inačice. Tekst je u biti vrlo banalan. Nekakav pravni dokument zapravo. Pišu ga dva lika, opat Držiha i opat Dobrovit. Držiha veli da je Zvonimir, kralj hrvatski, darovao neku ledinu benediktinskom samostanu i da za to ima četiri svjedoka, župana Desimira iz Krbave, Martina iz Like, Piribinega iz Vinodola


Goran FILIPI

OGLEDI I ZAPISCI

i Jakova s otoka, i zaziva Boga, dvanaest apostola, četiri evanđelista i svetu Luciju da prokunu onoga koji bi se to svjedočanstvo drznuo osporiti. Dobrovit nastavlja, u svom dijelu kaže kako je on sa svojih devetero braće sagradio tu crkvicu u doba kneza Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Naravno, nisu oni sukcesivno ispunjavali pluteje. Akademik Branko Fučić misli da je postojao nekakav kartular (tekstovi bi u tom slučaju bili stariji od same ploče!) koji je onda netko dao prepisati u kamen, valjda da traje, i imao je, kako vidimo, pravo, jer doista taj kamen traje i trajat će! Sve u svemu, kako rekoh, jedan vrlo banalni tekst koji zrcali vječnu temu čovječanstva, neutaživu želju za posjedovanjem, pisan još neustaljenim hrvatskim jezikom s Mile Pešorda primjesama crkvenoslavenskih elemenata koji nalijegaju na mjesni govor, prepliću se i gramatike i leksik obaju idioma. Usput, i Talijani duguju rođendan svoga jezika jednom sličnom pravnom dokumentu iz 960. godine, gdje također svjedoci tvrde kako neka zemlja od davnina pripada benediktinskom samostanu. Ni oni ne znaju ime pisara koji ih je uveo u povijest. Još jedna nepravda! Sličnih dokumenata ima na tisuće po našim općinskim i gradskim arhivima i da netko danas izdvoji koji od njih, doveli bismo u pitanje njegovu prosudbu i razum, dakako. Bašćanska je ploča nešto drugo. Ona nam govori da smo imali kralja, da smo pisali i to vlastitim pismenima jako dugo jer da taj proces nije trajao, ne bi nam ploča svjedočila o promjeni slovnoga sustava s težnjom za pojednostavljivanjem kako bi se još lakše i više pisalo, govori nam da smo imali i jezik koji je doveo do onoga što danas zovemo hrvatskim standardom, a koji nam omogućuje da bez većih problema razumijemo tekst Ploče, da smo dakle i mi baštinici i toga krčkog govora drevnih opata, govori nam kakva su nam bila imena, imena koja danas doduše rijetko nadijevamo svojoj djeci. Pešorda se našao usred toga kamena, u sveukupnoj zajednici hrvatskoga naroda, i bivšoj i sadašnjoj i budućoj i stihovima pokušava pronaći svoje mjesto, smisao supostojanja u toj zajednici koja je vidljiva u svakoj strofi. On je u taj kamen utkao sve misli i primisli, sva mjesta na kojima je boravio i boravi, Luko Paljetak negdje je prepoznao i Pariz, ja nisam, ali ja sam u Parizu bio samo jednom, Biletić mi je svjedok, bili smo skupa, pa nisam baš najmjerodavnija osoba, ali našao sam ja i neka

235


236

OGLEDI I ZAPISCI

Goran FILIPI

mjesta na kojima Pešorda nikada nije bio, ali bio sam ja, i upravo je u tomu veličina njegove poezije i poezije uopće, u tomu da čitatelj nesvjesno počinje svojatati tuđe riječi i bezočno prisvajati tuđe doživljaje. Pešordini su stihovi toliko sažeti da jednostavno postaju mnogoznačni u svojoj zapravo nerazumljivosti na prvi pogled, puni su metafora koje šetaju najrazličitijim dobima našega zajedničkog, svima svojstvenog, opstanka i postojanja, a nestanci su samo nužni dijelovi nastavaka, koji se opetuju iz stiha u stih, što se može, zapravo čini mi se da to tako i treba, razumjeti kao kontinuum, kao početak i kraj koji će i kad neminovno dođe, sve opet vratiti na početak i tako u beskraj na obje strane, u krug zapravo, od božje čestice, odnosno od singularnosti bez mase koju je ona dobila upravo tim Higginsovim bozonom, Božjom česticom kojom započinje vrijeme i prostor u koji će se zauvijek ukorijeniti i Bašćanska ploča hrvatskoga početka i kraja, hrvatska Božja čestica, Pešordin bozon gdje je on On, gdje on opstaje i postoji u svima zajedničkoj istodobnoj konačnosti i vječnosti. Što god nam se dogodi, Ploča će uvijek biti tu jer, kako kaže Pešorda: A s glagoljskih ploča (u jutra tijesna) / Čut će se pjesma ljudi tvoja pjesma, dakle pjesma sviju nas, naše prapočelo i kraj koji će sve opet vraćati na početak. Teška je ovo knjiga, ne možeš je proći u dahu, ponekad, učini ti se da u rukama držiš kamen težak osam stotina kilograma dok s mukom odgonetavaš glagole hrvatskih tišina probijajući se preplićućim se kontinuuima istodobnih i usporednih trajanja, Pešordinih i vlastitih, koji te možda prije i nisu toliko pritiskali, prije dok nisi u rukama držao ovih osam stotina kilograma kamene Pešordine knjige. Pešordin je jezik protkan dijalektalizmima i arhaizmima, ipak ima nečega u onom zajedništvu kojim završava Ploča, koje sam maloprije spomenuo, a što Pešorda očigledno želi naglasiti, no ovaj put jasno i nedvoumno poručuje čitatelju što je zapravo hrvatski jezik, prepuštajući mu ipak da se i sam uobliči kroz neke druge riječi svoga, našega jezika, za koje sada zna da su moguće i zna kako i gdje ih tražiti. Kad ih nađe, i on postaje pjesnikom! Ukratko, riječju, Pešorda uspijeva pametnim promišljenim slaganjem i kasnijim opetovanim i opetovanim preslagivanjem riječi, u kojima on zapravo jedino i živi, svoje čitatelje pretvoriti u pjesnike. A što je drugo bit poezije!?


Vanesa BEGIĆ, Pula

KNJIGA OD RIJEČI ZA TIŠINU Mile Pešorda: „Bašćanska ploča/Baščanska plošča“, prijevod na slovenski Ines Cergol, „Drevo besede“, Ljubljana, 2013. Dvojezično izdanje poeme Mile Pešorde „Bašćanska ploča/Baščanska plošča“ svakako zaslužuje posebnu pažnju i analizu. Veseli činjenica da je to vrijedno djelo, zahvaljujući vrsnome prijevodu Ines Cergol, ugledalo svjetlo dana i na slovenskom jeziku, i tako postalo dostupno širemu čitateljskom krugu. Premda se dan-danas govori sve više o kulturama u doticaju i o njihovu prožimanju, te o potrebi asimilacije, prevođenja i kulturnih kontakata, zbog sveprisutne krize koja je postala zajedničkim nazivnikom za sve probleme, malo se konkretno radi na tome. I kada djela budu prevedena, objavljena, premala se pozornost posvećuje prevoditeljima koji, kao u ovome slučaju, zajedno s autorom postaju (su) stvaratelji djela. Fluidan prijevod ovdje nije izgubio ništa od tekstualnih specifičnosti izvornika, štoviše, obogaćen je brojnim nijansama, a bilješke su korištene u minimalnoj mjeri radi pojedinih nužnih tekstualnih pojašnjenja. Prevoditeljica je vodila računa o tomu da se ne izgubi muzikalnost stihova, ljepota riječi te poetski ritam, napravivši pritoe sjajan posao. Nažalost, kao što je to nedavno rekla jedna vrsna prevoditeljica, „prevoditelji su poput prozora, ljudi ih primijete samo ako su prljavi, ako su čisti, to se podrazumi-

237


238

OGLEDI I ZAPISCI

Vanesa BEGIĆ

jeva zdravo za gotovo“. Zato valja vjerovati da tako kvalitetni prijevodi vrlo kvalitetnih djela mogu barem donekle popraviti takvo stanje, i učiniti prevoditelje vidljivima, pravim suautorima djelâ koja (su)stvaraju zajedno s piscima, osobito s pjesnicima. U Pešordinoj poemi isprepliću se knjkiževne reminiscencije iz svjetske lirike i judeokršćanske tradicije s Bašćanskom pločom kao narodnim, hrvatskim nacionalnim simbolom, ali i simbolom zaštite, sigurnosti i slobode. „U doba kada se sve upinjalo da satre i jezik, i rod, i tradiciju, i duh, i svetost korijena, i kršćanske vrjednote, Mile Pešorda grabi iz tisućstoljetne hrvatske riznice i ispisuje svoju Bašćansku ploču nastojeći dokučiti njezin ‘tajnopis’ – kako ju je imenovao Franjo Rački – i smješta ju kao zaseban ciklus u zbirku ‘Orfički fragmenti’ (1987.)“. Osamnaest godina poslije vraća se njezinoj tajnovitosti, dopunjuje ciklus s „novih sedam pjesama te ju u ‘Hrvatskom slovu’ 2006. objavljuje kao poemu za koju je dobio nagradu ‘Dubravko Horvatić’“, zapisao je Božidar Petrač u kritičkome osvrtu. Akademik Paljetak u pogovoru piše da je autor, prema vlastitu priznanju, ukrižen u riječi. „Sam je, dakle, i križ i razapet je na taj križ, prinosi se za žrtvu uskrsnuću sveopćega smisla riječi, što ih kao tisućljetno pismo na izvoru štije“, napominje Paljetak dodajući kako je posrijedi knjiga od riječi za tišinu te se iz nje čuju samo glagoli hrvatskih tišina. Prvo izdanje knjige „Baščanska ploča – Poema“ objavila je zagrebačka naklada „Alfa“ 2008. godine. Kritika ju je, između ostaloga, ocijenila kao svojevrsni poetski putopis u dubine prošlosti hrvatske duše, ali i njezine fizičke širine, koje nadilazi svojim poetskim govorom. „Imenice glagolima prepuštaju svu radnju poeme, unutarnju dinamiku, same se pak hermetiziraju, sažimlju, osamljuju u grozdovlje bez spojnica, ne osjećaju ih potrebnim, jer za podlogu imaju tajnopis svete Bašćanske ploče. Ona im je etalon, tekst koji ih dešifrira da bi ih zatim prekodirao po zakonima nove hermeneutičke šutnje“,


Vanesa BEGIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

napisao je Paljetak. Ona je i mjestopis tisućljetne hrvatske egzistencije u kojem /Dalmatia / Sva u razgovornom žaru / uspinje se na Hum/. Taj logos, ta sveta hrvatska riječ uklesana u dalmatinskom kamenu raste, razvija se, širi i stalno uspinje na vrhunce, što svjedoči i cjelokupna hrvatska književnost. U ovome je djelu autor i lirik i epik, osebujno je tu i suptilno ispleten sav hrvatski znamen – od vjere, slobode, vlastitih vladara i državne nezavisnosti do ritmičkih elemenata njezina zapisa, iz kojih je potekla i hrvatska pjesma, za koju Pešorda kaže da je „ukrižena“. U formalnom pogledu „Bašćanska ploča“ sastavljena je od 25 pjevanja, a simbolično je obgrljena lirskim proslovom „Gospa koju čekam“. Poema simbolično završava zaslovom naslovljenim „Latinski sonet“ kao hommage papi Ivanu Pavlu II., odnosno poljskom pjesniku Karolu Wojtyłi. Bašćanska ploča, hrvatski glagoljski epigrafski spomenik, nastala je na prijelazu XI. u XII. stoljeće. Premda nije najstariji pisani spomenik hrvatske glagoljice, nazive „dragi kamen hrvatske kulture” i „najpoznatiji spomenik hrvatske pisane riječi“ opravdava dugim, razmjerno dobro sačuvanim tekstom od stotinjak riječi, koji nudi mnogobrojne lingvističke, paleografske i historiografske podatke, pouzdanim mjestom i, donekle, vremenom nastanka. Ima tu anafora, asonanca, polisindeta, što je sve prisutno i u Pešordinu djelu, koje je prikladno za opetovana iščitavanja, kao i za stalno traženje značenja, analizu te analitičku egzegezu. Premda je tema složena, i premda tekst sadrži elemente brojnih aspekata književnosti, umjetnosti i povijesti, osjeća se to da autor piše s velikom lakoćom i uživa u svakoj riječi. Poema može biti analizirana i s rodnoga stajališta, sa stajališta ženske sintagme. „Lirski subjekt ove knjige zna da se stih za nju kleše“, piše Paljetak. Gusto je to pjesničko tkivo, aluzivno, koje traži pozornog čitatelja kome će se tu otvoriti povijest hrvatske pisane riječi, a time književnosti, povijesti i tradicije. Mada je djelo vezano uz/za hrvatsku kulturu, povijest i jezik, podjednako dobro funkcionira u prijevodu, upravog zbog bogatstva misli u širemu smislu, što je prevoditeljica znala suptilno i znalački prenijeti. Upravo u tome jest specifičnost dobrih prijevoda i prevoditeljâ, a kada je riječ o osebujnom, složenom djelu poput ovoga, to još više dolazi do izražaja, jer je ovdje potrebno umijeće prevoditelja mnogo veće i izraženije. Očita je ovdje (meta)prevoditeljska funkcija prevoditelja kao sustvaratelja djela koje je vjerno originalu, ali nije njegov „puki tehnički preslik“ iz polazna jezičnog registra u onaj ciljni, gdje ne vrijedi traduttore traditore. To nije samo ono što Umberto Eco naziva „reći istu stvar“, ovdje to znači i prenijeti, ispisati istu stvar kako bi u novome jeziku bila podjednako autentična, dojmljiva i snažna.

239


240

OGLEDI I ZAPISCI

Vanesa BEGIĆ

Riječ je o simultanu govoru, simultanu zapisu, o ulasku u povijest i povijesnost, u jezik, ali jednako i u povijest jezika. Iza svega stoji prapjesma kao polazište i kao subjekt kojem se autor obraća. Iz pogovora na slovenskom jeziku, koji također potpisuje vrsna prevoditeljica Ines Cergol, ona je prijevodom/prepjevom napravila svojevrsnu analizu, egzegezu poeme, dajući joj novu snagu, jačinu, podarivši riječima snagu, moć da dočaraju (pra)povijest jednoga jezika i kulture unutar drukčijeg jezično-kulturnog konteksta. Valja napomenti da je Pešorda i vrstan prevoditelj koji je, između ostalih, prevodio djela Marguerite Yourcenar i Milana Kundere.


KOD MARULA 2014. – 2015.

2014. TOMAŠ ESCHER RENATA FUĆAK MARIN KOLIĆ FEDERICO LEGUIZAMÓN ANA JASMINA OSEBAN KRISTINA POSILOVIĆ DANIEL RADOČAJ SIGNE ROM RASMUSSEN

242 247 251 254 259 261 263 265

2015. IVAN BORMANN MAARTEN INGHELS INÊS LAMPREIA DANIEL RADOČAJ ALEXANDRA RANIERI

269 274 279 282 284


242

2014. Tomaš ESCHER1, Austrija

Dah Tek noću došao bih k tebi ako bi me dozvala šaka zemlje Ali čujem još samo riječi s nepoznatih usana Tamo gdje nitko ne luta, Jenka, & sve ostaje neizrečeno Gdje poznajem tvoj glas

1

Treće i četvrto književno događanje na otvorenome, „Kod Marula“, u pulskome Parku kralja Zvonimira, nadomak znamenitoga hotela „Rivijera” (uokolo spomenika Marku Maruliću kiparice Marije Ujević), okupilo je u rujnu 2014. i svibnju 2015. zanimljive strane i domaće mlade autore. Organizator priredbe, Istarski ogranak DHK-a (do 2015. g. u suradnji s Udrugom „Zvona i Nari“), susretima mladih na otvorenome želi upozoriti na nova književna imena i popularizirati književnu riječ u živome doticaju s publikom i javnome gradskom prostoru. Zadaća nije laka, jer poezija danas ne privlači ni nastavnike/profesore, a kamoli njihove učenike! No... Bude li više potpore ovoj zamisli, ubuduće bi manifestacija „Kod Marula” mogla prerasti u još sadržajniji, obuhvatniji, možda multimedijalni u potpunome smislu, događaj zanimljiv mladim autorima iz različitih sredina, književnosti, kultura... Program bi se i nadalje odvijao oko spomenika „ocu hrvatske književnosti”, humanistu svjetskoga ugleda, Marku Maruliću (Split, 1450. – 1524.). Priredbom ujedno obilježavamo Dan hrvatske knjige i osnutak Društva hrvatskih književnika (22. travnja 1900.) te Svjetski dan knjige i autorskih prava. Donosimo izbor tekstova pročitanih tijekom spomenutih priredbi (2014. i 2015.). Ako nije drukčije navedeno, većina je prijevoda (s engleskoga, njemačkoga, slovenskoga i talijanskoga) Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena. (Ur.) Tomaš Escher (rođen 1975. u Hollabrunnu, Austrija), pjesnik i prozaist. Studirao u Leipzigu i Grazu. Godine 2006., kao dobitnik književne stipendije Homines Urbani, boravio je u Villi Decius u Krakovu. Objavljivan u časopisima „HA!Art“ (na poljskome), „Poetikonu“, „Airbeletrini“, časopisu „Lichtungen“ i na slovenskome radiju. Uvršten je u antologiju Nationalbibliothek des deutschsprachigen Gedichtes 2004. Sudjelovao je u nekoliko kazališnih i filmskih produkcija. Dosad je objavio zbirke pjesama: Linie 72 (Edition Erata, Leipzig, 2001.) te Milan (HGB, Leipzig, 2008.).


nada sniva prije negoli tvoju glavu poljubi metak Oči tvoje u slapovima Krke na tvome čelu plamen Igmana nos tvoj brežuljci Mostara pratim lepet krila & držim oči, nos & tvoje bademaste riječi koliko traje udah u ostarjelim rukama Trešnje Ispali smo iz svijeta sve dok nam knjiga ponovno nije zamrsila putove kukavički trepere naši glasovi u nekom novom starom plesu Noć teče teška pred našim očima & kiša se upija u tkaninu Toplo se oteže rastanak & odjednom se nalazim umotan u vlastitu noć glave pune Tebe

KOD MARULA 2014 ı 2015.

243


244

KOD MARULA 2014 ı 2015.

radio pušta glasne slike u svjetlo svijeća & moje usne kušaju sanjani poljubac Zamislivo Klešemo se jedno u drugo odstranjujemo sive slojeve sjenovita snatrenja l’amour bizarre Sastavljamo dio po dio naše slagalice & vraćamo se opet drugačiji U zvonkosti prostrana crvenila rasprskava se naša šutnja Svjetla u crnoj kutiji moga djeda što dugo je prazna skupljala prašinu sada je violina iz kabineta za nastavu glazbenoga žica G visi umorna & iskrivljena preko tijela kojim se proteže jedva vidljiva pukotina


gudalu kojim se vuče lagano ispadaju vlasi & ono kad udara mirno stenje animalnim uzdahom žice zadrhte čudno krute & tonovi posrnu pod grozničavim jecajima kada potom navečer sviram na balkonu vidim kako u kućama u dvorištu lagano opet nadolaze svjetla

Pariz II raskuštrana užurbanost vreve pljusne s ulice kroz prozor u razgolićenu sobu Ivonin bijeli ogrtač za kupanje na posljednjoj stolici Pjerovo ogoljeno stablo & ruža boje tinte u vazi boja se ljušti od škura & na stolu se miješaju vino i kapi svijeća zahod s pogledom na sacre coeur u kuhinji pjeva Serge Gainsbourg sa šalicom

KOD MARULA 2014 ı 2015.

245


246

KOD MARULA 2014 ı 2015.

earl greya u ruci ura na zvoniku udara 6... moi non plus... još jednom budi sunce & hrani kriještave ptice mrgodna violina svira staropariške pjesme & na drugoj strani ulice neka Afrikanka traži iznenađenja Pariz III kao stranac tumaram metropolom ptica u egzilu Korejci plivaju izgubljeni četvrtima uvijek se smijući pri bijegu Love vlastitu prizmu & čežnja bdije u svakoj uličici slijedim linije gradskoga vepra & posvuda me vuče crno tržište riječi ispred pivnice marokanski konobar puši svoju pauzu & u šal umotana babuška u vojničkoj uniformi ponosno svira Kaćušu


Renata FUĆAK2, Rijeka

Projekt zahuktalih lokomotiva uplakana slojevito radoznala i sama uključena u projekt zahuktalih lokomotiva i odlazećih vlakova tvoja slomljena strijela zabodena u jabuku na vrhu ormara stoji kao podsjetnik tako je danas mračno dan izlazi iz sjene i odnosi snove i nepovrat slabašno sunce otkriva slabašno sunce izaziva stani dragi, ali ne okreći se vidjet ćeš samo zamagljenu sliku tužne ljubavi

2

Renata Fućak (1966.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Bila je potpredsjednicom Udruge za poticanje osobnoga razvoja „Izazov” (Rijeka), članica Udruge žena u znanosti i umjetnosti (Rijeka) i Kulturne udruge „Nova Akropola” (Rijeka). Obožava prirodu, njezinu tišinu, snagu i kreaciju. Objavila je knjigu pjesama Vrata od soli (Venerus, Rijeka, 2011.).

247


248

KOD MARULA 2014 ı 2015.

Simultano ti i ja cvrčak miris lavande i ti u osmijehu neprekidan vjetrić koji raspršuje toplinu more kao utjeha mjesec kao nada kamen isijava toplinu glas nagovješćuje oluju čovjek kao istina suza kao kob sjećanja na djetinjstvo moje noći moji dani bezbrižnost smijeh stara koća u luci ribareva mreža kašeta jutros dignute ribe mirisi i sjećanja doprati me do tih vrata od soli utihni moje misli i osjećaje obuhvati moje želje na otoku simultano ti i ja


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Glamurozno ja Glamurozno plačem, glamurozno ustajem, e natikače glamurozno izvikujem: HURA! Glamurozno izostajem iz priča lajave susjede koja svako jutro obuva glamurozno sive natikače koje sigurno glamurozno smrde. Sve je poezija, draga moja, tješim se i ispisujem stranice posvećene glamuroznom. Čovjek je tako sitan! – izvikuju mudrost. Čovjek je tako jadan! – izvikuju mudrost. Nisam dovoljno žedna i gladna da bih postala taj čovjek koji sitno i jadno izvikuje mudrost. Žao mi je, kaže naša prodavačica Micika, nemamo novina, prodane su. A što ću ja bez vijesti o malom, sitnom stvoru koji ujutro plače, ustaje i izvikuje: HURA! Glamurozno izvikujem uvrede našoj prodavačici Miciki i odlazim, odlazim, odlazim. O, ti, sitničavi stvore! Egzil Stanka s odmakom u neku ruku poželjnim u mislima još jedan plan kako se riješiti toplog krzna s Madagaskara. Nada, nada, nada zabruji motor i otisne se na pučinu kapetan u egzilu pronalazi napušten otok s dvije-tri palme osušenih listova koji prkose.

249


250

KOD MARULA 2014 ı 2015.

Nesnosna vrućina na brodu nepotopivom stihoklepac za kormilom podnosi izvješća paru galebova što zainteresirano kruže oko broda. Samo da stanemo i otpustimo sidro prodišemo i zagledamo se u daljinu crvenkastu. Ovo su posljednji trenutci bijega tog endemičnog tereta prirode njenog hira i poruke. I onda odjednom beskraj želja nepotopivih u plavetnilu mora nepogrešivom osjećaj slobode i beskonačnosti. Vrata od soli


Marin KOLIĆ3, Ogulin

251

… vrijeme je idiJot uskogrudni atletičar uvijek pripremljen dovoljno izdržljiv korača dok ga znojni pokušavaju prestići peting i maya zazivaju iluzorno vrištanje eunuha nestručan pristup s kroničnim teorijama smisla i marljivosti razvija surovu i mlačnu tematiku vrijeme je idiJot

3

Marin Kolić (Ogulin, 1988.) student je hrvatskoga jezika i književnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Sudjelovao je na natječaju Susreti mladih pjesnika i prozaika u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Ogranak Rijeka (2008., 2010.). Pjesme su mu objavljene u zborniku Riječki zvonik mladosti te u časopisu „Književna Rijeka”. Godine 2011. pjesme su mu uvrštene u zbornik Knjiga uživo (Redak, Split). Član je riječke kulturne udruge „Poetiziranje“. Suorganizator 1. Ogulinske večeri poezije. Godine 2012. objavljena mu je prva zbirka poezije 1008 (Venerus, Rijeka), a 2013. druga, Isušeni Mississippi (parNas, Rijeka).


252

KOD MARULA 2014 ı 2015.

… mjesto nedjeljne mise dječaci pljuskaju after shave na glatke obraze iz sobe trešti Zeko i potočić djevojčice odvode majke na paradu birati buduće odabranike očevi rasipno kreću pretjerivati nedjeljom kroz ogromne krošnje crvolikoga cvijeća stupaju poput Crvene armije životinje … baš jučer otac mi je kupio kita i akvarij znam da zvuči bedasto i da me voli neizmjerno, ali majka i ja hranimo ga ostacima ručka tako tužan je i golem ukras za posjetitelje i kad ostanemo sami onda se jadamo i njemu je sve uvijek grozno


KOD MARULA 2014 ı 2015.

… čaj je uvijek prevruć i prepun utopljenika prže se i na kraju teku vrišteći mole za svoj povratak film bez uloge scenarij cvile debele kaplje, a komadići kisela limuna potajno odlaze na premijeru i sada razmišljam o kiselim limunima na njenim premijerama dok bez ulaznice na travnjaku masturbiram Isušeni Mississippi

253


4

254 Federico LEGUIZAMÓN ,

Argentina

PJESME 1 jedna kuća jedna kuća jedna stara kuća o je je je je je je jedna stara kuća

2 Bijela rijeka teče po zidovima i po stropovima i dolazi sunce-konj Što je to? Anđeli? Zbog čega dolaze? Zašto su takvi? Gore gore Od dolje Prema gore Vučja usta, usta pjesnika, vuka sa sjevera, vuka s juga 4

Federico Leguizamón, rođen 1982. u San Salvadoru de Jujuy u Argentini, pjesnik je i književni aktivist koji je objavio nekoliko zbirki pjesama i kratke proze. Uvršten u brojne antologije novije argentinske poezije. Nekoliko je godina radio kao predavač na sveučilištima u rodnome gradu te je bio koordinator i voditelj književnih događanja u Centru za kulturnu suradnju (Centro Cultural de la Cooperación) u Buenos Airesu.


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Onoga koji pjeva i recitira pjesmu Ovu malu rumbu, kaži mi Fidele, Guilléne* reci mi. Kakve su, tko su, tvoje skrivene ljubavi Kamo idem, kamo idem, odjekuje pjev i nastavljam dalje Prijatelju, ja već znam ovu i onu drugu ponovljenu pjesmu Ili stropne stropove Plavetnila kuća Kakve su, koje su boje buke Ako odem, ako me ne bude, kakve su boje rata koji vodi samoubojstvu Kada je vatra crna vatra A u ustima mi rijeka, san o rijeci, Rijeka je vatra đavao i vidim Druge pjesme, krilati pjev Ili pjesme svitanja Stari pjeva, pjeva, intonira i kaže da povijest nije čitao Izrešetavši tišinu, uzbuđen je što sada vidi ništavilo a ne ono što je dao Zrak i vatra zrak zrak Zrak vatra vatra zrak zrak

3 Subota subota zbunjeni glasovi zidovi ljubavi pjev koji se gubi vodi prema nebu oltari u vatri slave kuplet susjeda glumi snagu prolaze konji i glas gori mala laž među motelskim pohvalama * Nicolás Guillén (Camagüey, 1902. – Havana, 1989.) – kubanski pjesnik, novinar i politički aktivist (op. prev.).

255


256

KOD MARULA 2014 ı 2015.

mijenja stvarnost svjetlost i sunce ulaze kroz prozor pokazuju se automobili uzdižu se trublje i vatrometi bombe, što li? jezik ove radosti Bože, tko je Bog? Bog je čovjek među prijateljima koji razgovaraju Niki će ići preko mora Pete će biti u konvoju dani nalik stotinama krijesnica što kruže što ja znam na koji način ma što ja znam pjevač koji maše iznad stolova u kinu s izgorjelim jezicima i njihovim vlasnicima gorjet će gorjet će grad očišćen od mačeva i samoća samoća samoća oh, to je mantra grada koji gori koji gori u kojem ritmu od koje vatre sirena se sudara s blokovima najprostija ekipa daje ti ananas još jedna knjiga koja te može izvući iz stana još jedan dan i odlaze još jedan dan i jesu trinaest trinaest sedam i jedanaest jedanaest dvanaest jedan dva bole me noge jer te nisam upoznao ponovno izlazim da vidim hoće li još izdržati šutljiva, ljepota mi dolazi iza leđa puno razmišljam, ne mogu više podnijeti hladnoća u gvatemali je tako daleka da vidim dane kako prolaze ali više ne vidim tebe bez tebe ovih dana gubim veliku ljubav i želim pjevati za prognane za one koje pozdravljam jako pobožno djevice sveta


KOD MARULA 2014 ı 2015.

na putu prema killcani*5 djevica dražesna koja pjeva moju pjesmu show u hrvatskoj show u rumunjskoj na plaži xibixibija**6 pralja mokri udaljava se ulicom ramírez izvadio sam svoju krunicu i duša blista na ovim ulicama na hladnoći noći i na suncu

4 koji je moj san to su okrugla vrata rasprostrta po nebu bijela svijetlo žuta među gradskim vjetrom u staklu balkona gledaju kako proći aveniju koja je bila, koja jest, vatra nad vatrama što se pruža u boji snova do dobre luke pisati pjesme, curo to je poput staroga bluesa uuuu poput dobroga psa pisati to je moda to je dobro za tebe kamenčić se penje stubištem, penje se svaki dan a zvijezde mu se, živote moj, smiješe od mraka do svitanja roditelji su ga začeli kako bi se njime igrali noću i danju a život ga je u protjecanju strasti prigrlio * Martha de la Killcana – suvremena argentinska pjesnikinja (op. prev.). ** Xibi Xibi – rijeka koja teče kroz područje argentinske pokrajine Jujuy (op. prev.).

257


258

KOD MARULA 2014 ı 2015.

u granama dobrog boga koji već silazi s neba vlakna prizemljuju njegov oblak, selo se puni nojevima a ja plešem, izgubljen, zadovoljan među svjetlima

5 Kad pronađem mjesto bit ću velika rijeka što teče duboka kao ponor kad život bude pri kraju neće biti zanosa da te čitam na zidovima budućnosti koji će grad sada odjekivati hoću li opet pušiti sa svojim prijateljima pišem poeziju mjesec i srebro mlad sam i zgodan a grad slijedi svoj smjer priroda također.

Sa španjolskoga prepjevala: Željka Lovrenčić, Zagreb


Ana Jasmina OSEBAN5,7 Slovenija

Minijature

1 Dlanova rastvorenih pred rosom čekamo na južni vjetar kao dvije ozeble ptice. TU SMO se NOĆ hrvali s međašima koji su tako postojano okolčili naš svijet teške od blata kotrljali smo ih u rijeku.

5

Ana Jasmina Oseban (1978.) iz Celja, studij prevođenja završila je na Sveučilištu u Mariboru. Prevodi najviše s njemačkoga, ali i s engleskoga i hrvatskoga. Godine 2013. na slovenskom je sajmu knjige prijevodom romana Blumenberg Sibylle Lewitscharoff osvojila Nagradu „Radojka Vrančič“ za mlade prevoditelje. Poezijom se prvi put predstavila na mariborskim „Mladim rimama“, 2011.

259


260

KOD MARULA 2014 ı 2015.

2 duga noć šavova jednom za svagda moraš postupno povući rubove jednom za svagda olabaviti prošarati jednom za svagda rasparati 3 Sve prozirnija postaješ, sve razlomljenija. Kroz poluotvorene škure u sobu plaze sjene. Tamjan dogorijeva u tišinu.

4 Islandski tango Prilazim si i pozivam se na ples vitka, dugonoga vrtim se u krugovima prugasta od stropnih svjetala. 5 Znam, ovaj put ćeš otići. Tvoje će srce udarati polaganije i tepih, koji uzlamo noćima, razotkrit će svoje rupe. Ispratit ću te dio puta i pred korake ti prosuti zaborav.


Kristina POSILOVIĆ6,8Rijeka

X. SLOJ Koja je sloboda koja vodi narodu? Tko izabire narod koji će zaslužiti slobodu? Akvarel boje su jeftinije u inozemstvu jer tamo ljudi više slikaju. Slikaju više jer im je sloboda potrebnija od onih koji su svoji na svome. Ti povremeno uzmu kist u ruke, jednom bojom označe sebe na platnu, a drugom svijet oko sebe. Druga je boja uvijek zelena, jezerska, morska, želučana. Pomiješana s bijelom da duže traje. Stariji ljudi više štede na boji pa je njihova druga boja toliko svijetla da se svijet na slici ni ne vidi. Raspoznaju se samo oni, krljušti s kistovima umjesto rukama i drvenim nogama štafelaja zataknutim za leđa kako vuku narode i njihove slobode, u njihove okvire. XIV. SLOJ U jednoj su se kanadskoj šumi izgubili pjevačica i njezina pjesma koju je namijenila izvođenju u austrijskom baru, u okviru promotivne turneje koja će od nje učiniti zvijezdu. Ne onu morsku jer ne zna plivati, niti nebesku jer se u Kanadi od šume ne 6

Kristina Posilović (Rijeka, 1982.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Iste godine upisuje doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Hrvatskoga društva pisaca. Od siječnja 2013. godine u statusu je samostalne umjetnice-književnice. Završila je poslijediplomski istraživački program „Ženska ljudska prava i rodna jednakost” u Centru za ženske studije u Zagrebu (2007.). Od 2010. do 2013. radila je kao asistentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci, a od 2007. do 2008. kao novinarka na SVID radiju. Objavila je pet knjiga pjesama: Agara (DHK, Rijeka, 2005.), pHI Odessa (DHK, Rijeka, 2006.), Barcelona (DHK, Rijeka, 2009.), Canto azzurro (ICR, Rijeka, 2012.) i O vječnosti i drugim neprilikama (parNas, Rijeka, 2013.) Dobitnica je godišnje nagrade Primorsko-goranske županije za doprinos u promicanju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti (2014.).

261


262

KOD MARULA 2014 ı 2015.

vidi nebo. Pjesma je nakon višednevne potrage pronađena, pjevačica nije, pa nije bilo druge nego pjesmu proglasiti zvjezdanom, a pjevačicu mrtvom. XVI. SLOJ Ona koja je najpliće može vidjeti havajske flamingose koji nisu među onih 1.300 izumrlih. (Briga njih za Plutonove okultacije!) Sporo se kreću jer uživaju tapkati tankim nožicama po blatu, istom onom koje je nama bilo kava u djetinjstvu i koje smo prodavale za blitvu, grumen trave u novinskom papiru. Ponekad bi nam istresle kavu na glavu ako nam se nije jela blitva pa bi doma otrčale plačući i još za to dobile pljusku jer smo uprljale novu sportsku majicu s izvezenim koletićem. Srećom flamingosi ne jedu puno pa požive do 44-te, dovoljno dugo za istezanje potpuno zakrivljene kralježnice. XVII. SLOJ Trifonov je svirao tri dana zaredom dok se nije srušio za klavirom. Sve su novine pisale kako je izvedba bila maestralna, smrt nepredvidljiva, a isprika izrečena u afektu. O vječnosti i drugim neprilikama


Daniel RADOČAJ7,9Pula

SINONIM OD: PRDITI Ona navodno ne prdi. Za razliku od mene koji se pred njom baš i ne ustručavam. U biti, kaže kako žene to ne čine. Muškarci prde (stoka seljačka!). Žene samo ispuštaju potisnuti zrak iz debelog crijeva. Inkognito. Dok njihov prdonja, kraj njih, sasvim naivno spava. GENETSKA PREDISPOZICIJA Moje ime Daniel nastalo je od hebrejske složenice dan-i-El ili u prijevodu Bog moj sudac. Prezime Radočaj, porijeklom iz Ogulinsko-modruške udoline, od rado-čajati ili u prijevodu odmarati se. Radočaj je praočev osobni nadimak, podrugljive značajke – lijen, ne voli raditi. U Republici Hrvatskoj postoje čak tri istoimena sela, od kojih je matično ono u Karlovačkoj županiji. Ni u jednom od njih nema trgovine, obrta ili sličnih pravnih organizacija koje bi ičime podsjećale na RAD. A ona i dalje naivno očekuje da ovaj Radočaj podigne dupe s kauča, odvoji se od reprize sinoćnje serije i pomogne joj (u nedjelju!) pospremiti stan. Da tomu nema šanse zna i sam Bog. Rekosmo, On je moj sudac! VOLIO SAM JE Volio sam je, na stražnjem sjedalu očeve bijele punoljetne sto dvadeset osmice, punih sat vremena, pred zoru. Potvrditi mogu čempresi, mjesec i panj na kojemu se, prije našeg, već nalazio nečiji napunjeni kurton u boji. Žutoj. Nakon litre crnog Ribara i poderanih najlonki od premalo dena da bi izdržale dvije uzastopne runde. 7

Daniel Radočaj rođen je 7. ožujka 1979. godine u Puli, gdje živi. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga književnog društva. Stekao je zvanje stručnoga prvostupnika ekonomije. Za portal Kvarnerski.com piše kolumnu Priče uz crni čaj. Jedan je od finalista književne nagrade Algoritma Prozak za 2013. godinu. Objavljene knjige: Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, Književni klub „Branko Miljković“, Knjaževac, Srbija, 2006.; Velika smeđa fleka, Zigo/ Katapult, Rijeka, 2011.; Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, Naklada Đuretić & Studio moderna d.o.o., Zagreb, 2013.; Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog živ­ljenja, u suautorstvu s Ivanom Glišićem (Šabac), Studio TiM, Rijeka, 2013.; Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet, Studio TiM, Rijeka, 2014.

263


264

KOD MARULA 2014 ı 2015.

O njene gaćice izgubljene u mraku otac je tog jutra obrisao šipku, pri mjerenju razine motornog ulja. Očekivana zamjena od generacije za koju je čak i rupčić u džepu košulje imao mnogo više materijala. FOTOGRAFIJE Mailom mi je proslijedila upit, želim li natrag fotografije za koje je nekoć bila ponosna što ima moje dopuštenje držati ih polijepljene na svome zidu, iznad kreveta. Mi smo generacija analognih fotoaparata. Ta me je činjenica na trenutak podsjetila na sve bližu tridesetu. Bezobzirno. Dok mlađe generacije svoje ljubavne nesuglasice zaključuju laganim pritiskom na tipku Delete, u datoteci My pictures. PULA Od svih ponuđenih sportova, najčešće se bavim alpinizmom. Rekreativno. Uspinjući se svakodnevno, barem po jednom neosvojivom vrhu. Ta me ustrajnost nimalo ne čini drugačijim od mojih prijatelja. I ostalih koji su, poput nas, odrasli u ovom gradu podignutom na sedam nemilosrdnih brežuljaka. Pitam se, kojim bih se sportom bavio da sam umjesto u Puli, primjerice, rođen negdje u Slavoniji? O ŽENI S VELIKIM LEĐIMA Nije svaki moj pokušaj u namjeri da doprem do ženskog srca prošao uspješno. Znala se ta moja vječna potraga za ljubavlju često izjaloviti. Putem, upoznavao sam različite žene, a privlačio uglavnom one suprotne vlastitim očekivanjima. Neinteligentnu ženu (kao i muškarca) najlakše je zadovoljiti u krevetu. Takvu je najlakše i nasmijati. Najlakše joj je reći da nije debela kad te to pita i da ćeš je nazvati u ponedjeljak nakon posla, primičući napućene usne njenim. Premda, kad budeš trebao upisati ime iznad broja njenog mobitela, sjetit ćeš se jedino naziva 100% prirodnog preparata za mršavljenje. Čudotvorne bijele plastične bočice koja te, s noćnog ormarića, čitavu noć sarkastično podsjećala na stvarnost. LJUBAVNA KAPITULACIJA Naviknuo sam funkcionirati udvoje i ne pada mi na pamet predugo iskušavati samačke prednosti života. Premda obeshrabren, odlučno podižem bijelu zastavicu uvis, javno priznajući poraz. Trebam ženu! Nježnu zauzetu ženu, prepunu ljubavi i strasti. Slobodne žene iz nekog su već razloga same.


Signe ROM RASMUSSEN8, 10 Danska

Alternativni portret grada: Istraživanje o urbanom prostoru i politici azila pomoću vodiča „Karte Kopenhagena” Ovim člankom željela bih predstaviti umjetnički projekt sa snažnom socijalnom podlogom, na kojemu sam radila posljednje dvije i pol godine zajedno s danskom vizualnom umjetnicom Maj Horn. U prosincu 2014. Maj i ja objavile smo alternativni vodič Kopenhagena pod naslovom „Karte Kopenhagena” (vodič se može slobodno čitati u pdf-u na stranicama mapsforcopenhagen.com). U projekt je uključen velik broj suradnika u raznim ulogama, od prevoditelja, raznoraznih asistenata do umjetnika i dizajnera. Mnogi suradnici i sami traže ili su tražili azil, ili su pak migranti koji trenutno žive u Kopenhagenu. Kao baza za istraživanje poslužila je kuća za kulturu, Trampoline House, u Kopenhagenu, gdje se redovno susreću azilanti, migranti i ostali građani Danske. Migracija, pripadanje, temporalnost i situacija s azilantima u Danskoj – glavne su teme ovoga projekta, čemu još treba dodati istraživanje koncepata javnih prostora, mapiranja, kao i iskustvo snalaženja pojedinaca u novoj sredini usprkos jezičnoj i kulturnoj barijeri te nedostatku novca. Vodič azilante upućuje na mjesta koja mogu udovoljiti njihovim potrebama, a pri tome su besplatna ili vrlo jeftina. Projekt otkriva što se događa kada se pojedinac usudi stupiti u kontakt s ljudima potpuno različitog socijalnog statusa, odnosno, koji nose neku posve drugu životnu priču. 8

Signe Rom Rasmussen vizualna je umjetnica iz Kopenhagena. Magistrirala je na Sveučilištu u Kopenhagenu iz područja vizualnih umjetnosti analizirajući komunikaciju između javnih prostora, vizualnih umjetnosti i socijalnog života grada. Radila je u medijima, sudjelovala u postavljanju izložbi te u priređivanju radionica i različitih događanja u Muzeju grada Kopenhagena. Životna je partnerica pjesniku Federicu Leguizamónu pa zajedno promiču dijalog između književnosti i vizualnih umjetnosti kao i između dva kontinenta, Latinske Amerike i Europe.

265


266

KOD MARULA 2014 ı 2015.

„Karte Kopenhagena“ poslužile su kao prizma za istraživanje trenutne migracijske situacije s azilantima u Danskoj i Europi. Istražila sam na koji način funkcionira ili ne funkcionira imigracijsko-azilski sustav u Danskoj. Tema azilske politike stavljena je u kontekst urbanog prostora. Pokušala sam pronaći odgovore na sljedeća pitanja: Kako funkcionira umjetnost kada ju se stavi u političku arenu i kada ju se optereti snažnim socijalnim pitanjima? Kakvo se znanje stvara angažmanom ljudi koji se nalaze u društveno marginalnoj poziciji? Kako se to znanje može iskoristiti u širemu društvenom kontekstu? Vodič predstavlja mapiranje priča o gradu, priča koje nisu lako dostupne i koje nemamo priliku često čuti. Riječ je o prvome vodiču za Kopenhagen koji je istodobno tiskan na trima jezicima: arapskom, danskom i engleskom te se već time legitimira kao važan segment alternativnog portreta ovoga grada. Kopenhagen, glavni grad Danske, danas ima 1.25 milijuna stanovnika. Centar grada uključuje kvartove kao što su Østerbro, Vesterbro i Nørrebro među kojima se nalaze otmjeni, moderni i multikulturani dijelovi. Voda je važan dio identiteta grada: na jednoj je strani more, u središtu su kanali te jezera koja graniče s naseljima u samom središtu. Zimi je grad siv, hladan i mračan, dok je ljeti zelen, živahan, sunce tada zapada tek u 22 sata. Kopenhagen je grad u kojemu je jako skupo živjeti. Upravo stoga trebalo je naći načina da ga približimo onima koji si ga ne mogu tako lako priuštiti, ali koji baš i nemaju drugog izbora. Projekt je započet 2012., kada sam prvi put srela Maj Horni i kada smo zajedno otišle do mjesta gdje je bilo moguće saslušati probleme azilanata, naime u umjetničku kuću Trampoline House. Azilanti u toj kući mogu dobiti pravni savjet, medicinsku pomoć, nude se tečajevi danskoga, engleskoga i arapskoga jezika, postoji čak i radionica stripa, tu su i tečajevi joge, frizeraj, klub za žene, restorani. Svakog petka navečer organizira se zajednička večera na koju dođe puno namjernika, veselo je, ima i glazbe. Stotine ljudi tjedno prolaze ovom kućom. Vode je umjetnici Morten Goll i Tone O. Nielsen, koji su još 2009. zajedno započeli projekt pod nazivom Asylum Dialogue Tank u sklopu kojeg su posjećivali različite kampove za azilante i skupljali podatke te ih ponudili kao podlogu za poboljšanje uvjeta života u kampovima. Ono što su, međutim, shvatili bilo je da ljudi zapravo trebaju bijeg iz kampova: mjesto gdje se mogu osjećati kao „normalni“ građani. Tako je nastala kuća Trampoline koja je u studenome 2015. proslavila peti rođendan. Maj i ja htjele smo doprinijeti. Počele smo se tamo pojavljivati zajedno, uvijek noseći kartu grada i olovku-dvije. Namjera nam je bila motivirati ljude da krenu govoriti o mjestima u gradu, koja bi željeli preporučiti ljudima koji su se našli u sličnoj situaciji. To se uskoro dogodilo. Bilo je zanimljivo vidjeti kako se preporuke ljudi razlikuju. Inače, u kampovima za azilante govori se mnogo različitih jezika pa


KOD MARULA 2014 ı 2015.

informacije često zapinju, kao da ne mogu prijeći preko jezičnih i kulturnih barijera. Život u kampu težak je. Razgovarala sam s ljudima koji su tamo živjeli i do sedam godina čekajući razrješnje svoga statusa. Na vrlo malome prostoru traumatizirane izbjeglice dijele svoje probleme i čekaju da prođe vrijeme. Ljudi su pod velikim stresom i uplašeni za budućnost. Često pobolijevaju i depresija je vrlo raširena. Statistike pokazuju kako su u kampovima doze liječnički prepisanih antidepresiva i lijekova za ublažavanje boli iznimno visoke, baš kao što je nadprosječno visok broj pokušaja samoubojstva.Problem s kampovima je i taj da onemogućuju normalan život, smješteni su u ruralnim zonama izvan naselja, ljudi su izolirani i zapravo odvojeni od društva. Uz to, tražitelji azila ne smiju raditi pa su prisiljeni živjeti u stanju stalnoga siromaštva (nedavno je donesen zakon koji tražiteljima azila omogućava da rade, ali prije pronalaženja posla, moraju potpisati ugovor u kojemu stoji kako će, u slučaju da na njihovu molbu za azil stigne negativan odgovor, morati napustiti zemlju; ljudi se boje potpisati takav ugovor iz straha da će biti vraćeni u zemlju iz koje su došli). Cilj našega projekta bio je pomoći upravo tim ljudima, onima koji nemaju novca, da se snađu i prežive u gradu. Živimo u vremenu s najvećim brojem ljudi u pokretu od Drugoga svjetskog rata – više od 50 milijuna ljudi napustilo je domove. Neki moji sugrađani kažu da ne možemo ponuditi azil svima. Ali zajedno sa suradnicima ističem da moramo ponuditi bolje uvjete života ljudima koji čekaju procesuiranje zamolbi za azil. Da nam ti ljudi više nisu bolesni i traumatizirani. U Danskoj i, nažalost, u cijeloj Europi u posljednje vrijeme, a kao posljedica terorističkih napada, snažno je u medijima i politici prisutna negativna retorika usmjerena protiv stranaca i izbjeglica, pa su protuislamska raspoloženja sve očitija. Budućnost u ovome kontekstu ne izgleda privlačno. Vrijednost projekta „Karte Kopenhagena” jest u tomu što senzibilizira javnost za za snošljiviji i drukčiji pogled; ujedno, u projekt je uključeno mnogo različitih glasova te su tako postavljeni okviri za sukreaciju i otvoreno vlasništvo. U projektu je sudjelovalo između 60 i 80 ljudi. Vodič ima 146 stranica. Na prvoj stranici nalazi se velika presavijena karta koja se može raširiti. Slijedi deset tematski različitih poglavlja, svako sadrži kartu i kazalo. Karte su napravili likovni umjetnici što cijelom projektu podiže vrijednost ručno učinjenog umjetničkog predmeta. Listajući vodič, čitatelj može pronaći obavijesti na tri jezika o povoljnim restoranima i kafićima, s istaknutim cjenicima i radnim vremenom kao i komentarima posjetitelja o pruženim uslugama, tu su obavijesti o trgovinama, parkovima i zelenim površinama. Tko ima djecu, ovdje ćete saznati gdje su sigurna mjesta za igru. Također, tko voli plesati ili slušati glazbu, tko voli likovnu umjetnost, prvu informaciju naći će u vodiču. Nezaobilazne su adrese frizeraja i kozmetičkih salona, upute kako od azilantskog kampa doći do centra grada te,

267


268

KOD MARULA 2014 ı 2015.

konačno, tu je popis trgova i mjesta koja su zbog položaja najsunčanija. Među preporukama su restorani sa švedskim stolom gdje je moguće zadržati se duže a da vas nitko tjera, tu su muzeji s izloženom islamskom umjetnošću, frizeri specijalizirani za tradicionalne afričke frizure, i druge zanimljivosti. Birajući umjetnike za projekt, Maj i ja vodile smo računa da to budu profesionalci koji su već imali iskustva u radu s kartama, javnim prostorima i azilima, pazilo se na ravnotežu u zastupljenosti muškaraca i žena, Danaca i ne-Danaca. Nekoliko je naših umjetnika prethodno tražilo azil u Danskoj te su prošli kroz isti sustav tijekom 1990-ih. Među njima su dvojica umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Vladimir Tomić i Nermin Duraković. Mape, dakle, imaju uporabnu i umjetničku vrijednost. Søren Assentholt, koji najčešće radi u drvu, napravio je duborez grada. Emma Smith iskoristila je starinski koncept izgradnje karte pomoću ocrtavanja linija. Sara Grønborg kolažima je uresila mjesta s najviše sunca: umjetnica je posjetila svako mjesto i dokumentirala ga na fotografiji, a zatim to iskoristila kao dio kolaža. Završni proizvod je, vjerujemo, funkcionalan i primjenjiv, ali jednako tako iznimno zanimljiv i razigran u vizualnoj ekspresivnosti. Vodič se raspačava besplatno, naročito u azilatnskim kampovima na rubovima Kopenhagena. Prodaje se po proizvodnoj cijeni u nekoliko neovisnih knjižara. Dostupan je, naravno, i u Trampoline Houseu. Ljudi uključeni u projekt iznimno su uzbuđeni što imaju gotovo djelo u čijem su stvaranju sudjelovali. Projekt „Karte Kopenhagena” nije dovršen. Dapače, traje i trajat će dokle god bude potrebe za njim i dokle god bude trebalo pomoći azilantima da se snađu u novoj sredini. Namjeravamo iskoristiti web-stranicu mapsforcopenhagen.com kao platformu za daljnje pisanje na temu azila i urbanoga prostora. Dijalog između grada, novih doseljenika i umjetnika nastavlja se.


2015.

269

Ivan BORMANN1,11Italija

Krijumčarene Biblije (prva dva poglavlja romana)

Prvo poglavlje Mjesta polaska Postoji jedna crta, linija de la concepcion koja me začela, koja je stvorila moju retro priču, linija na kojoj su neobični krajevi, slični, iako međusobno udaljeni. Priča je to koja jest moja, ali je prije mene. La Linea de la Concepcion je ime gradića na krajnjem jugu Španjolske, obala i na levantu i na pulentu. Neobičan vrh stjenjaka izrastao usred ničega penje se i nadvija ne toliko nad horizontom, koliko uz bokove glavne plaže. Sad bi bilo najprirodnije poslušati autosugestiju i otići tamo, vidjeti kakva je to stjenurina; privlačnost i tajnovitost samo bujaju i umnažaju se jer – tamo se ne može. Taj je veliki kamen Gibraltar i dio je Ujedinjenoga Kraljevstva. Ispod stijene, rešetke jedne granice, Guardia Civil i odore Ujedinjenoga Kraljevstva. Usmjeriš li pogled prema jugu, shvaćaš da si na Herkulovim stupovima, a obala koju vidiš na južnom horizontu je Afrika. Gradić je to koji na granici, od granice i s granicom živi i umire, oduvijek. Malo ribolova i puno krijumčarenja, kako ljudi tako i dobara. Moja je majka rođena ovdje. Linija je to začeća koja se proširuje u beskraj kako bi se osilila u nepoznatim mjestima, utjelovila se i posijala dijelove mene samoga. Baca se raskošno u more ova La 1

Ivan Bormann iz Trsta rođen je 1971. Filmski je umjetnik, novinar, društveni aktivist angažiran u edukaciji mladih te pisac. Roman Krijumčarene Biblije (Bibbie di contrabbando) njegov je prvijenac.


270

KOD MARULA 2014 ı 2015.

Linea kao na reklami. I pliva, pliva, pliva sve do Amerike. Mc Allen. Selo u Texasu, u okolici Svetog Antuna. Jednom u Sv. Antunu, odatle možete vidjeti utvrdu Alamo, gdje su se američki junaci do posljednjeg daha opirali navali meksičke vojske. U susjedstvu slavnog Alama, u seljačkoj kućici u spomenutom Mc Allenu rodio se moj otac. Na vanjskom zidu kuće još su vidljivi tragovi metaka ovaj put američkih, usmjerenih na ljude Panča Ville koji su unutra bili zabarikadirani. Današnja granica s Meksikom samo je nekoliko koraka odavdje. La Linea de la Concepcion, linija začeća izvija se i ide u teksašku pustinju, nalazi rupu kakve krtice ili neke druge pustinjske beštije sličnih rovarilačkih navika te prelazi preko tla i mora dok na opće iznenađenje seljaka i ribara ne izviri u kakvoj krškoj jami, škulji upotrijebljenoj za posebnu svrhu o kojoj ćemo, međutim, kasnije govoriti. Konačno, linija pronalazi još jednu granicu koju treba označiti, na nju zasjesti, pomaziti je. Sada smo u Trstu, godine su šezdesete. Gotovo je sigurno (može se iščitati iz ovih i onih međunarodnih spisa) da je to Italija. Nije bila do jučer jer su gradskom upravom upravljali Amerikanci do 1954. Prije njih Trst je bio luka koju je mazio austro-ugarski imperij. Trst još i danas ne smatraju Italijom neki najbliži susjedi koji pripadaju drugoj galaksiji, tko zna kako će biti sutra, ali danas je tako. Susjedi su Jugoslaveni, titoistički komunisti koji su si zadržali Trst nakon što su grad oslobodili od nacista u samo 40 dana. Udaljavam se od povijesnih traktata, nije vrijeme za njih, barem ne u prvom poglavlju. Ali znak koji bih vam htio darovati upravo je to raspoznavanje moje linije začeća, Linee de la Concepcion. Postoje mjesta razgraničenja, jasna, precizna. Ne tek obične granice između država, prijatelja i rođaka. Govorimo o crnoj Africi, o ostacima kolonijalne aristokratske Engleske u Španjolskoj u kojoj vladaju fašizam i reakcija, govorimo o Herkulovim stupovima, o meksičkim revolucionarima, onako prljavima i smrdljivima te o razglednici poslanoj iz američke zabiti. Sve tamo do Željezne zavjese, posljednje granice Hladnoga rata. Ukupno gledajući, u mojoj retro priči uvijek se nalazi neka ekstremna krajnost, apsolutna „drugačijost“, civilizirana ili barbarska, s ove ili s one strane. Uz to i obični muškarci koji ribarskim brodicama prevoze svašta, pa razumne žene što u dugim haljinama skrivaju cigarete, ljudi koji lunjaju simo i tamo, podijeljene obitelji, znatiželja za nečim drugim, fascinacija i privlačnost svega onoga što se smatra različitim... Linija ‘37 Onaj simpatični Francisko Franko, el generalissimo, došao je gore iz Afrike sa svojom crnom stražom, predani crni Afrikanci u zaštiti katolicizma i i fašizma, tek jedna od mnogih nastranosti frankizma. Očito su prošli i ovuda, preko Linije. Fran-


KOD MARULA 2014 ı 2015.

kisti odlučno zaposjedaju ovo račvalište. Ne znam za ostatak Linije, ali znam za stav moje obitelji i njihovih susjeda, njihova života u kućercima s terasicama i bunarima, stav opipljivog antifašizma, duboko ukorijenjenog, endemičnog, ispred svake politike, i egzistencijalnog. Život u zajednici i život solidarnosti, čudnovatosti i bizarnosti, prihvaćanje različitosti bez nepotrebnih formalnosti i ideologije. Moj djed predstavlja veliku tajnu. Ne spominje se, mati ga ne spominje, godinama. Godinama je za mene djed bio tek onaj koji je otišao, ništarija, napustivši baku s troje djece. Kao da oko njega nema priče, nema povijesti. Ali govorit ćemo o njemu, kasnije. Za sada je tu usamljena žena u Španjolskoj, u potpunom siromaštvu, jadu i bijedi onih godina, s dvije kćeri i sinom. Juana odlazi služiti engleskoj obitelji u Gibraltar i tako se snalazi. Majka ubrzano sazrijeva, malo škole i mnogo ulice. Ali i mnogo života u zajednici, među rođacima, susjedima. Juana je odlučna, buntovna, nekonvencionalna i originalna. U dominantno katoličkoj Španjolskoj mi smo protestanti, iako zapravo ne znamo jasno kako i zašto. Možda s tim imaju veze obližnji Englezi, ali nisam siguran u to. Školovanje moje mame svelo se na privatne lekcije učitelja komunista koji je u jednom sobičku skupio djecu svih godišta i tu održava nastavu. Učitelj je nužno strog, ali dobar. Moja je majka bistra, ineligentna i cijeli će život provesti žaleći što nije mogla nastaviti školovanje. U razredu se gužvaju mala i velika djeca, bosonoga i nedisciplinirana, majka pomaže učitelju držati red, postaje njegova asistentica, to učiteljevo povjerenje u nju nikada neće zaboraviti. Za Božić svi uređuju jaslice, ide se na sajam igračaka, jugetes, kako bi se nabavilo igračke „iz druge ruke“, već korištene. Juan, mesarov sin, jedan je od mnogih koji zalaze u našu kuću. Ružan je poput gladi, pri tome i muca. U tajnosti oblači haljine svoje majke, navlači cipele s potpeticom. Stariji je od moje mame i njezine sestre, ali dobro se slažu. Često prođe uz kuću, tako i onog dana kada moju baku pita smije li otpratiti moju mamu i tetu da zajedno vide sajam. Zahtjev moje bake uvijek je jedan te isti, može, ali najprije umij lice i ruke, očito nisu bile dovoljno čiste. Dok hodaju, Juan se raspituje za jaslice. Ali u kući moje mame i tete toga nema. Manje zbog protestantske vjere, više zbog toga što nema novca, najviše vjerojatno zato što Juana ne drži do tradicije, nimalo. Juan se jako ražalostio i to mu izgleda doista strašno. Kruže sajmom, razgledavaju igračke, kipiće za jaslice. Vraćaju se kući. Brbljajući, Juan odjednom upita moju mamu koji joj se od likova u jaslicama najviše sviđa. Hoćeš magarčića? Evo ti ga. Pastire? Evo, uzmi. Isprevrće džepove, ukrao je sve jasličke likove, jednog pod jednog, baš nijedan ne nedostaje. Nedaleko od kuće nalazi se trgovina prehrambenim proizvodima koju posjeduje Pedro Castillo Earle. Ujak Jesus dobiva ideju kako spojiti kraj s krajem. Piše pismo, na svoj način, kako već može. Ide k Englezima, na Gibraltar. Da ih obavijesti kako

271


272

KOD MARULA 2014 ı 2015.

je presretnuo poruku Komunističke partije Španjolske koja planira atentat na Gibraltar. Englezi mu baš i ne vjeruju, ali ipak plaćaju. Predaje pismo pisano njegovim rukopisom na kraju kojeg je vidljiv pečat s inicijalima P.C.E. (Pedro Castillo Earle iliti Partito Comunista de Espana). Shvativši prijevaru, Englezi obavješćuju frankističke vlasti koje dolaze u kuću i ispod kreveta izvlače ujaka koji se tamo bio sakrio. Nekoliko dana u ćuzi, ali fašistima je zapravo simpatičan ovaj mladić koji je nasamario Engleze. Nitko mi do sada još nije uspio objasniti kolika je uopće bila vjerojatnost španjolskog komunističkog napada na Gibraltar onih godina, ali tako je kako je. Amerika Scena se drastično mijenja. Nalazimo se na čistom i urednome mjestu, vile s vrtovima, njegovani travnjaci, rockabilly frizure, nasmiješeni plavušani i plavuše, svatko ima hladnjak i perilicu rublja. Obitelj se iz Teksasa seli u Arkansas, u područje takozvanog biblijskog pojasa (the Bible belt), duboka je to provincija Sjedinjenih Država. Moj otac sin je dobrostojećeg farmera, vrlo religioznog čovjeka, kršćanskog metodista. Biti protestantske vjere u zoni biblijskog pojasa nema ekplozivnu potenciju koju ima kada si protestant u iznimno katoličkoj Španjolskoj, čak suprotno, ima dimenziju snažnog konzervativizma. Uz Ameriku je vezano manje anegdota, a više pretpostavki i interpretacija. Razlog leži u karakternoj rezerviranosti i sramežljivosti moga oca, nesklonog govoriti o sebi. Postoje fotografije, neke na kojima je odjeven u ragbijaški dres, neke iz srednjoškolskog almanaha. Bio je poput holivudskog glumca. Čisto lice, plavušan, čuperak na glavi, pogled otvoren i umilan. Nikakve naznake, ništa što bi dalo naslutiti da će ovaj dobri dečko iz duboke provincije prijeći ocean i doživjeti neobične zgode. Završivši srednju školu, upisuje se na sveučilište i nakon tri godine diplomira kemiju. Tu i tamo izađe s nekom djevojkom u kino, sasvim uobičajeno za Ameriku onoga vremena. Ali nešto u njemu snažno kuha. To je poziv. Usprkos mojemu obrazovanju, ne znam mnogo o tim religioznim stvarima. Nešto me nagoni da tražim objašnjenja drugdje, možda je u pitanju tihi otpor koji sebi tako nalazi put izvan pritiska okruženja, put koji vodi do prihvaćanja obitelji i ne prekidanja veza. Ne želim ne poštivati ga. Za njega je to poziv i gotovo. Toliko snažan da se priključuje neobičnoj i veseloj družini. Vrijeme je za pokret.


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Drugo poglavlje Vrijeme je za pokret Spektra. To je naziv za jednu od tajnih vojnih misija. U stvarnosti, riječ je o misiji, ali druge vrste. Organizacija je to misionara za međunarodnu evangelizaciju. Dijete svoga vremena. Riječ je o manipulaciji entuzijazmom mladeži koja se posvećuje evangelizaciji u dalekim krajevima pronoseći poruku mira i bratstva, pri tome neposredno živeći vlastitu kršćansku poruku. Putuju u kombijima, spavaju gdje stignu, u istim kombijima, na otvorenom, u sjenicima ili domovima onih koji ih primaju. Među njima ima Amerikanaca, Sjevernih Europljana, Talijana, Francuza, Engleza, Crnih, Azijata, svih pomalo. Jako su mladi. Žene i muškarci koji žive i putuju zajedno. Ima nešto hipijevsko u toj ekspediciji, ali moral je željezni i tradicionalan. No to ne izgleda tako onima koje sreću u zemljama poput Španjolske ili južne Italije. Po dolasku ove grupe ezgaltirane mladeži koja živi promiskuitetno, pa pogledajte, spavaju svi zajedno, putuju sami, ustaje u obranu svojih vrijednosti katolički moral, alarmira se policija, pritisak raste. Moj se otac našao u toj skupini. Teško ga mogu zamisliti, dok gledam fotografije iz njegovih američkih pedesetih, kako putuje u tim i takvim uvjetima s ljudima iz cijelog svijeta, on koji je odrastao u tako zatvorenim prilikama. Pa ipak, religiozni zanos, posvećenost i entuzijazam grupe njegov su kruh. Upravo taj religiozni radikalizam bez posrednika i zaobilaženja, to je moj otac. Koja bi, dakle, mogla biti ekstremnija situacija nego ona koju je izabrao, naime, da se dâ naganjati u iznimno katoličkoj i tada fašističkoj Španjolskoj? Evo stiže u Madrid.

273


274

Maarten INGHELS2,12Belgija

Pozoran Pjesnik uvijek mora biti pozoran, prvenstveno da bude nježan. Svakoga dana želeći pasti s neba pred nju, pobrinuvši se da mu jazz omekša mišiće. On uvijek mora biti pozoran, da bude dovoljno razbibrige za naše srce, da još možemo mrmljati pjesnikove stihove na uho nekoj ženi. On uvijek mora biti pozoran, ponekad da bude slab. Tako da vjetar pobijedi njegov sluh, šapće mu rečenice kojima neko tijelo gradi oko prsta. Na što će pjesnik reći: o, zagrli me, neću tako skoro otići.

2

Maarten Inghels iz Antwerpena rođen je 1988. Autor je triju zbirki poezije i jednoga romana. Koordinator je projekta „Usamljeni sprovod“ u sklopu kojeg pjesnici pišu pjesme čitajući ih na pogrebima osoba umrlih bez obitelji i prijatelja.


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Otkrit ću ti još onu malu tajnu Otkrit ću ti još onu malu tajnu ili ću pomno odgovoriti na pitanja, ali prvo moram ustati iz kreveta i lutati oko naše kuće: znaš indijsku ženicu iz malog dućana koja je rijetko sretna sa svojim mužem (zašto nema crvenu točku na čelu?). Možda objašnjenje treba potražiti u nerazumljivim telefonskim razgovorima s domovinom sa slušalicom daleko od usta. Ona previše radi za moj paketić plavog Pall Malla, devetnaest cigareta dnevno & njene zamrznute pizze nemaju cijenu prema vrijednosti – have a nice day, rekoh. Polako ti se vraćam, poput bumeranga doletjet ću ti u lice, ali prvo da još kupim časopise i novine u kiosku Sonia, Sonia je uvijek ljubazna, ali kladim se da je takva prema svima. Sonia se žali na radove u ulici, Sonia se žali na grafite, ja se žalim na šesti ukradeni bicikl. Lokot čini čuda, rekla je. Rekoh: imam/ imao sam lokot. Naši su razgovori sve kraći. Postolar Marino kori me zbog slomljene pete, zbog pogrešnog načina izuvanja cipela, postoji sedam načina da se cipele skinu, znaš li?, & sigurno stotinu da se u njima hoda. No čak mi je i naša ulica preduga da po njoj šećem – na svakom koraku se vraćam. Građevinski radnici zvižde, zvižde cijeli dan, ali nikada za mnom, ja ne nosim suknje.

275


276

KOD MARULA 2014 ı 2015.

Ako je smrt laž Mi smo vas ispratili: gospođe, gospodu, djedove i šutljiva srca, tamu. A ja sam brojio: tko je od vas otišao pod prvi led, otpali list, zvončić nalik dječjoj ruci, tko nedostaje za stolom, tko putuje. Kao dijete iz ruku sam ispustio: jednog hrčka, dvije mačke, jednu iz svog plastičnog vrta protjeranu crvenouhu kornjaču, i vježbao na onom što će još doći u pukotinu zemlje, dobiti kameni trbuh. Tako sam došao do kraja. Krenuo u odijelu iznad dva stopala u travi, glava okrenuta gubicima, pije uz taj jedan glazbeni komad – neću vas probuditi iz tog prokletog kreveta nego ću ovdje čekati na tlu na kojem uzdišući stojimo. Jer ako je smrt laž koja se oslobađa postojanja, nitko vam više ništa neće uzeti. Stoga se nemojte iskrasti, stisnite šaku. Uspravite leđa iz pepela ili groba, budite još dugo sablasti u naše ime.


I.M. Već sad vježbam za svoj drveni kaput, lijes: uvlačim ramena, spuštam glavu do mjesta gdje će brada trunuti na prsima, savijam ruke oko olovke. Ne, nikakva misao ne leti mojom raščupanom glavom. Samo crvi lunjaju mojim truplom. Ne shvaćam to olako: u ormaru vježbam satima ležanje na leđima, raširim noge da napravim mjesto za kožnatu torbu, punu knjiga koje nikada neću pročitati, papira koji još treba ispisati. Smijući se pušim cigaretu, nazdravljam sa svojom dragom. Na kraj izgovaram to I.M., zamišljam jecaje oko svoga groba, potražim šutnju i odlutam u mislima, pokažem svoju najružniju grimasu. Pješčani sat To što njene prljave plave čizme gaze po krevetu, to što ih onda u elegantnom luku nasloni na zid stojeći na rukama, nije me briga. To što se pritom malo zacrveni, otpuhuje, dahće, čini je privlačnijom no ikada prije. Lecnem se kada pri tom stenjući izvikuje da svoju gipkost, stoj na glavi, vježba

KOD MARULA 2014 ı 2015.

277


278

KOD MARULA 2014 ı 2015.

za poslije, kada nakon njene smrti pepeo stave u drveni pješčani sat, prema oporuci. Tako da se vječno može kretati na mom stoliću. Kreni duljim putem kroz život Što ako me grad napusti? Ili mogu poput olovke pasti iz njegova unutarnjeg džepa, izgubiti od ulica koje se ponavljaju? Trebam li skrenuti s autoputa i zakoračiti na zemlju? Potražiti most ili obale? Prestati piti i opet početi? Ispariti poput hrpe gnojiva. Kako ga čuvam: tucanik; zubi u ustima, automobilski brisač moj je stijeg. Rasipam prljavi pijesak ispod pazuha poput slona, mažem maslac u kosu, velikodušno odlazim kako bih se izgubio na mjesečevu ramenu. Tko još želi ući u šumu kako bi tražio tajanstveni prolaz ispod korijenja, pronašao zvijezde u rupičastom siru od vlažna lisnatog pokrova? Tko se usuđuje petom iscrtati zemljovid u tlu da bi onda ipak nijekao put? Zatraži razgovore s kamenjem, izađi iz svojih stopa, kreni duljim putem kroz život. S nizozemskoga prepjevala: Romana Perečinec, Zagreb


Inês LAMPREIA3, 279 13Portugal

Dani u ronilačkom odijelu Ovo mi je peti dan.*14Koliko ću ih još provesti u žudnji sjedeći na ovoj nagnjiloj klupici? Moji su geni presavijeni tvojom slabošću. Ne sumnjam u to, ali duboko unutra jači sam od tvoje ostavštine. Da, proveo sam pet dana zureći u vrata tvoje kuće preko puteljka obraslog korovom koji probadaju osušene stabljike ljiljana, i tada... Divljina što se prostire sve do kuća ispod. Pet je noći prošlo otkad me je spopala nesanica. Kapci grebu oči i čujem slonovski dah koji sam zadobio težinom vlastita tijela i sjećanja. Ti si taj koji me muči noćima, ovima sada i onima vječnosti, sa zbunjujućim slikama, duh mi bacajući u agoniju te me, iznad svega, ispunjavaju sljepoćom koja mi, malo po malo, ograničava sposobnost da raspoznajem što sam i što je sve ostalo u ovoj kući. Odavde, s ove klupe koja više nalikuje rovu, vidio sam tvoje susjede kako izlaze vukući djecu, vrećice u rukama na kraju dana; načuo sam kućanske rasprave, znam tko su, pogađam čak i kakvi zapleti uništavaju njihove savjesti. Znam poštara koji obilazi susjedstvo svako prijepodne; znam onog policajca koji trati vrijeme oko tri poslije podne dok „u službi” vozi ovuda 40 na sat. I djeca već imaju imena: Ivan, Emanuel, Andrija. A ti... ništa... Vani je muškarac u kaputu, sjedi na drvenoj klupi na kojoj je nekad sjedila gospođa Adelaide. Nisam vidio nikoga da sjedi ondje tako dugo pa mi je ovo čudno. Ipak, odavde, iz male kriške svjetla koju nisu prekrile zavjese, malo je što važno, jer sve je zatvoreno u ovu bocu usamljenosti. To sam ja: teglica usamljenosti i sjećanja. S ovog sam mjesta brojio oblake koji okružuju uvelo jesenje sunce. Ima ih po 3

*

Inês Lampreia rođena je 1979. godine u Lisabonu gdje i danas živi. Nagrađivana je autorica kratkih priča s nekoliko objavljenih zbirki kratke proze. Kulturna je aktivistica i novinarka Naslov izvornika: Dias no Escafandro. Prev. Ana Filipe, N. Grgorinić i O. Rađen.


280

KOD MARULA 2014 ı 2015.

stotinu na dan... Možeš li to vjerovati? Lagano se kreću po lijenoj putanji tišine. Osjećam da me izazivaju, provociraju, kao da me uvjeravaju kako je njihovo vrijeme vrjednije od mojeg. Konačno, ovdje sam već pet dana, pedeset metara od tvojih vrata, a moje se noge predomisle svaki put kad osjete nalet hrabrosti. Grizem se za jezik da se ne bih izvikao na oblake. Unatoč tome što se moja nepokolebljivost neprestano lomi, vraćat ću se sve do dana kada ćeš mi otvoriti vrata. Uvijek postoji mogućnost da... Mislim da si rođen 1966. Nisam potpuno siguran i ne želim brojiti godine. Datumi su granice koje radije odbacujem. Ipak, sjećam se tvoje kože, njezine mekoće, kao da je tkanina ispletena od najprofinjenijeg dudova svilca koju si iznio iz majčine utrobe. Ta te je koža kamuflirala. Kakvu si duboku zaprepaštenost izazvao! Sada bi tvoja kosa trebala biti crna poput tamne kože koju si naslijedio od mene. Barem se tome nadam... da si je naslijedio, jer više ti nemam što dati. Bio si idilično biće, a ja sam ipak otišao, rasuo se bez grižnje savjesti. Kuća koju vidim odavde mora da je poput tvojega lica. Ne čini se nastanjenom. Zidovi su ostarjeli uslijed teških vremena. Zagasiti prozori skrivaju žućkaste zavjese, a ti si unutra... Vjeruj da ne trebam ništa više osim objašnjenja. Što se doista dogodilo? Jesi li spavao mučen mojim noćnim plakanjima? Jesu li te držali podalje od mene? Mojim venama teče grubijanska i nesretna krv koja mi ne dopušta savladati nestalnosti života. Kažu da se uvijek u svemu skriva neka priča, ali kažem ti, ja je nemam. Nisam bio mornar, malo sam svijeta vidio, i moja ljubav nije imala dovoljno vremena da se napuni kao napuhani balon. Svojim rođenjem prisilio sam te da postaneš „lik oca“ od čega si pobjegao. Izgradio si život prkoseći... Kakav je to život? Život staroga čovjeka naboranog u svoju egzistenciju? Uskoro ću zakucati na tvoja vrata i reći ti da sam mogao birati, bio bih te ubio istoga dana kada sam se rodio! I živio bih mirno s tim. Budući da si još živ, ruke su mi pune samoće koju donosi nedostatak oca. Nema objašnjenja. Ne mogu objasniti objašnjavajući. Ali prema pravilima ljudskoga društva, ja sam prijestupnik. Počinio sam najveći zločin jer se ne osjećam krivim, osjećam tek bol činjenice da sam ti otac... a da to uistinu jesam. Da sam žena, mogao bih te bio štititi prsima života. Umjesto toga, dao sam ti vrijeme odsutnosti... Odrastao sam promatrajući prazne zidove. Zamišljao sam duboki glas zrela muškarca koji vodi moje korake. U bijesu sam preko livada i polja vikao za tobom. Preskakivao zidove neslaganja kako bih se nametnuo kao onaj bez oca. Čemu? Ionako sam na ramenima uvijek nosio divovski teret ispražnjene ljubavi. Drag si mi jer si došao iz moga srca, ništa više. No, ako me pitaš koliko te želim zaštititi, reći ću ti kako neću učiniti ništa da bih otvorio obzore skloništa.


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Mogu samo reći da sam te oslobodio. Oslobodio te, ne od lošega čovjeka, već od čovjeka nesposobna da bude otac. Postoji mogućnost obećavajuće praznine u ovome. Mogao bih, naime, zaboraviti da te nikada nisam imao. Mogao bih napustiti klupu ispred tvoje kuće. Ipak, ova aureola što se izgubila između dva tijela, živa je u meni. Ta neobičnost između nas. Mrzim te jer sam po tvojoj slici, pa ipak sam bezbroj puta rekao da te želim. Imaš li duge prste na rukama? Opipavao sam te male čvoriće gdje se dogodio život. Bio si poput školjke unutar koje se pijesak pretvara u biser. Ne sumnjam... da je nešto dragocjeno postalo čovjekom. A ja sam tek prošao preko te pruge nade. Sada mogu samo reći da su moji dani bili kao pušenje cigareta: ustraju, lebde i zatim se duboko upijaju u zidove, mirno me obujmljujući, tek obična magla. Ipak, ti postojiš. Slab sam. Sažalijevam se. Zašto se ranije nismo sreli? Zašto moram sjediti na drvenoj klupi izlizanoj godišnjim dobima čekajući na poticaj kojim bih svladao sve svoje strahove? Da, svi smo stvoreni po mjeri straha..., ali vrtimo teški rulet laganja o vlastitoj hrabrosti. Tako postajemo nakupine straha nagomilane u ladici. Mržnja dolazi samo jednom i ne ponavljajući se teče kao rijeka te postaje slano more, kolerično, što se širi u vremenu. Nije poput rane, već je gnjila bol. Ako me mrziš, siguran sam da me ne razumiješ. Jer razmijevanje pripada onima koji su nesvjesni. Šesti je dan, jučer je kišilo. Tijelo mi je bilo potpuno mokro, suze silovite. Upornost je napunila svaki moj džepić. Zato sam izdržao ispred tvoje kuće na broju 22. Opa! Razmaknuo si zavjesu! Jesi li me vidio kako te provociram sjedeći ovdje? Da, tebi govorim, nitkove! Jučer je kišilo. Koga briga...? Star sam i živim zarobljen u vlastitom tijelu i kući. Godine se naborale u zavjesama i samo se kroz prozor ukazujem svijetu, kako bih opet vidio onoga čovjeka što već šesti dan sjedi ispred mojih vrata. Nisam siguran želim li te više... vidjeti, i ako me upitaš tko sam, reći ću ti da sam komadić tebe. Ako si moj sin, no ne mislim da jesi, ali ako jesi, otvorio bih ti vrata da uđeš kao u zamku, no ne da bih te držao zatočenim.

281


282 Daniel RADOČAJ4,15Pula

Suprotno od nogometa „Si gledao tekmu?” upitao me kolega, dječački ushićen, već po dolasku na posao. „Nisam”, odgovorih nezainteresiran za sportske tričarije. „Čitao sam Bukowskog.” „Hoćeš li konačno probuditi uspavanog muškarca u sebi?!” progunđao je mrzovoljan što neće imati s kim podijeliti nakupljene emocije prije završetka radnog vremena ili barem stanke za ručak. Nije mi se dalo objašnjavati koliko je moj literarni junak obljubio žena dok se njegov, za to vrijeme, tek češkao po jajcima u vlastitom neuspjehu da pogodi išta osim čeličnih vratnica suparničkoga gola. Uz mali, jače zaslađeni macchiato Kolega svako jutro kupuje Sportske novosti. Uz mali, jače zaslađeni macchiato iz uredskog automata, predano prelistava sadržaj, neometan od okoline. Ja sam nekada kupovao Playboy (u srednjoj školi). Ljubomoru bivše djevojke spram najsisatijem časopisu na kiosku (ne računajući tvrdu pornografiju) opravdavao bih navodnom kvalitetom socioloških tekstova. Uspješno, usprkos brojnim zalijepljenim duplericama. Što kolega još sve radi sa svojim Sportskim novostima, sva sreća, ne znam. Nadam se da će tako i ostati. Zaleđe Premda me nogomet uglavnom ne zanima, za razliku od (nekih) žena, znam ponešto o njemu. Primjerice, što je to zaleđe, pa ispada da nisam baš totalni tukac. Ali jebe se meni za to što se neki tamo igrač našao u trenutku primanja lopte na protivničkoj strani terena, a ispred sebe, osim vratara, nije imao nijednog protivničkog igrača. Nije ni morao biti tamo. Mogao je ostati kod kuće i poštedjeti suigrače nepromišljene pogreške. Ili svratiti do pivnice na pola litre točenog. Za šankom je sasvim nevažno s koje se strane nalazi tip koji ti je spreman platiti iduću rundu.

4

V. bilj. o autoru u prethodnoj cjelini (Kod Marula, 2014., str. 263) (Op. ur.)


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Moda Otići ću jednom (opet) na utakmicu. Kada nogomet konačno prestane biti moderan, a momci iz reprezentacije prvi se put oznoje iz ljubavi spram sporta, a ne zbog megalomanskih deviznih uplata. Otići ću jednom, kada umjesto menadžera, direktora, saveza i ostalih kvaritelja rekreacijskog duha, klubovima budu upravljali pravi sportaši. Moguće je da tada književnost zasjeni nogomet, u ekonomskom smislu. Jer sve je moguće. A ja bih u tom slučaju, vjerojatno, umjesto u knjižnice vikendima odlazio na stadion, omotan zastavom svoga voljenog kluba (za sada još nemam ideju koji bi to mogao biti). Putem, revoltirano pljunuvši na jedan od blještavih izloga usputne knjižare, možda bih zamijetio svoju knjigu s druge strane stakla. Kraj drugog poluvremena Što mi još ostaje dodati na kraju? Sada kada već svi znate da mi se živo jebe za predstojeće nogometno prvenstvo ili za to tko će ga osvojiti. Ako mene pitate, kladite se na NOVAC i nećete pogriješiti. Novac uvijek sve pobjeđuje. I potpuno mi je svejedno jesam li koga time razočarao. Vjerujte mi, ja sam se osjećao jednako tako kada sam saznao da neki od vas ne čitaju knjige.

283


Alexandra RANIERI5, 16Sjedinjene Američke Države

284

Kralj Artur*17 (ulomci)

Prolog Dajte mi muškarca. Neka bude dobar – neka bude zdrav i jak. Bijelih zuba, svijetlih očiju i čela bez bora. Neka bude estetski kirurg ili bankar – Ruke neka su mu meke i uredni nokti. (i neka mu je ogroman –) Dajte mi ga u uskim gaćama, vezanog u luksuzne lisice. Pokleknite ga preda me, leđima prema meni. Ja ću mu otrti pot sa šije. Zatim mi dajte polugu. Nakon što je ugnijezdim u njegove krvave kovrče, bacite ga u more uz litanije; on će biti moja žrtva gladnim bogovima u zamjenu za navalu inspiracije.

Alexandra Ranieri mlada je pjesnikinja iz Chicaga. Dosad je objavila jednu zbirku poezije. * Naslov izvornika: King Arthur. 5


KOD MARULA 2014 ı 2015.

Artur u pržunu O, bijedo, bijedo, ti stvori čovjeka. Poreci svoju budalastu sreću s ovim iznimnim jadnikom i opozovi posljedice pogrešnih postupaka što legu mu se u glavi. Brižni se Artur igra s leševima, igra se mlina i domina. Doma ‘odi, bijedo, i raspleti svoje divne male čvorove. Pusti na miru brižnog Artura i njegove stršeće kosti. Ključne mu kosti polomljene vire kao koplja, a trnovite fibule odbijaju napade proždrljivih mrtvaca. Pokušavaju kroz njih provući svoje oteklo, natrulo meso. „Pusti! Pusti nas unutra!” nagovaraju. „Samo da pokusimo; samo da pipnemo. Samo na tren da otpočinemo prije dugog puta u nikamo.” Ali nepomičan poput kipa moj hrabri je mali vojnik. Manawydane, Manawydane, zašto si srca tako kamenog? Pryderi, Pryderi, što strpa medvjeda u zatvor? Taj medvjed je pogrizao glave mojih malih kositrenih vojnika. Pravda će se udijeliti kada se udijeli u punoj mjeri moga svakog hira. Srca ste kamena, kad se poigravate s tako plemenitim divljakom! Srca kamena. Bijeda voli društvo i ne mrda. Lepeće oko svoga novog druga koji je gaji u svojoj glavi, a glava mu u šakama. Nema kraja, nema tome kraja. Sunce prži i kiša lije, budućnost se prostire preko dugog i širokog ničega. Kralj Artur Medvjed Ovdje sjedi, izabrani. Medvjed zapečaćen u ljudskom tijelu cijelu vječnost se upirući da ujde. Pogled čvrst i prodoran, oštri se zubi kese. Žalite lice čovjeka koji ne poznaje strah. Ovdje sjedi, izabrani, nedodirljivim ga čini šešir njegove stranke. Lobisti padaju ničice pred njegovim visokim plastičnim prijestoljem. Cjelivaju prsten od slatkiša. Klanjaju se pred njegovim uresima jer na ulici ih tjera da se prostru jednom gestom svoga širokog dlana. Plešite! Naređuje, a lutkari potežu konce i igračke-ljudi skaču u zrak, ruke i noge trzaju se, usta i zubi kriče. Družica mu Kraljica sjedi ovjenčana mrazom. On smije se, dodiruje joj ruku, ali se odmah povuče. Njezine su oči nezaljubljene, ona ne govori ništa. Plešite, plešite! I pupe plešu. Plešu sve dok im pot ne natopi pod i smrad ne ispuni dvoranu. Pijanci idu van, bljuvati i pišati. Crvene plastične čaše posvuda – jedan nezasitnik gazi po njima na putu do obilja trpeze. Žderi, gutaj, i zadnji truli zalogaj. Tvoje tijelo ne zna da si uvaženi pretili ministar u vladi. Žderi ili gladuj. Svo vrijeme oni plešu, i dalje plešu, vrtoglavo, posrću, cvile, potplati grme, glazba struže i bruji i vrišti. Boje teku, lipte iz nepoznata izvora. Kralj gladno gleda sa svog sklepanog prijestolja, svileni konci lagano ga vežu za uzuse. Ali Kraljica ne treba konce da bi bila stijena. Plešite, plešite, pupe moje! Plešite, a ja će se hraniti vašim izbljuvcima i znojem.

285


Zvonko KOVAČ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST 150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

BRUNO DOBRIĆ Značenje Viške bitke 1866. godine za razvoj Pule

288

ALFONS FREIHERR VON PEREIRA-ARNSTEIN Moja sjećanja na bitku kod Visa (prev. Z. Freivogel)

295

287


288 Bruno DOBRIĆ, Pula 150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE 20. srpnja 1866. – 20. srpnja 2016.

ZNAČENJE VIŠKE BITKE 1866. GODINE ZA RAZVOJ PULE U svim vojnopomorskim povijesnim knjigama spominje se Viška bitka 1866. godine – dakle, prije 150 godina – u kojoj je austrijska flota predvođena admiralom W. v. Tegetthoffom pobijedila brojčano nadmoćnu talijansku flotu koja je pokušala osvojiti otok Vis, odnosno zagospodariti istočnojadranskom obalom. Viška bitka značajna je za hrvatsku i srednjoeuropsku povijest jer je izvojevanom pobjedom austrijska flota – s mornarima koji su pretežito bili Hrvati (Primorci, Istrani, Dalmatinci) – zaustavila talijansko širenje na istočni Jadran.1 Dok se u Hrvatskoj o toj bitci mnogo pisalo i još se uvijek piše – više u publicistici nego u povijesnim radovima – manje je poznato da su brodovi austrijske flote bili oklopljeni i opremljeni u pulskom Pomorskom arsenalu (a bojni brod Kaiser ondje je i izgrađen) i da su u Višku bitku isplovili s vanjskog sidrišta flote u Fažanskom kanalu. Ondje je prije isplovljavanja austrijske flote put Visa zabilježena (u pismu upućenom barunici Lutteroth iz Fažane u srpnju 1866.) i poznata Tegetthoffova izjava o čeličnim srcima časnika i članova posade austrijskih brodova koja kucaju iza drvenih oplata njihovih brodova.2 1

2

Viška bitka, u kojoj je na talijanskoj strani poginulo 38 časnika i 574 člana posade, ostala je dugo u neugodnom sjećanju kod vodstva talijanske mornarice, zbog čega je nakon Prvog svjetskog rata prilikom talijanskog zaposjedanja Dalmacije „Viški lav“ – nadgrobni spomenik u bitci poginulim pripadnicima austrijske mornarice i kopnenih postrojbi – odnesen u Italiju kao ratni plijen i od 1921. nalazi se u dvorištu talijanske Pomorske akademije u Livornu (s dodanim uklesanim natpisom „Italia vincitrice!“ /Italija pobjednica/). Na austrijskoj strani poginulo je 56 članova posade (najviše na linijskom brodu Kaiser) i 3 časnika. „Mi (austrijska ratna flota – op. B.D.) nismo toliko slabi, kao što se to Vama čini. Ovdje (u Fažanskom kanalu – op. B.D.) danas leži 21 naš brod, od kojih šest oklopljeno, no i iza drvenih oplata naših brodova kucaju čelična srca.“ Nav. prema: Admiral Max Freiherr von Sterneck, Erinnerungen aus den Jähren 1847 – 1897, Hartleben, Wien – Pest – Leipzig, 1901., str. 143.


Bruno DOBRIĆ

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Također je manje poznato da je ishod te bitke značajno utjecao na nagli razvoj Pule od 1866. do 1918., koji je neodvojiv od razvoja Carske i kraljevske ratne mornarice3 u tom razdoblju. Da bismo to potkrijepili, prethodno je potrebno ukratko prikazati povijesni razvoj Ratne mornarice do Viške bitke. Premda je Austrija još od dobrovoljnog priključenja Trsta 1382. godine imala neposredan pristup moru, zbog premoći obližnje Venecije ona nije mogla izgraditi značajniju ratnu flotu. Tek nakon što je Mletačka Republika srušena i njezino područje – koje je uključivalo i Istru i Dalmaciju – mirom u Campoformiju 1789., odnosno odlukama Bečkoga kongresa 1815. Wilhelm Freiherr von Tegetthoff pripalo Austriji, ona je zadobila pretpostav(1827. – 1871.), austrijski admiral, ke za značajniji razvoj svojega pomorstva. No, jedan od najistaknutijih pomorskih zbog neshvaćanja potrebe pomorskog razvoja – zapovjednika 19. stoljeća. na što je utjecalo tijekom više stoljeća uvriježeno identificiranje Austrije s kontinentalnom zemljom, iz čega je proizlazilo isticanje presudne važnosti kopnene vojske za obranu carstva – u prvoj polovini XIX. stoljeća spomenuta prilika za vojnopomorski razvoj bila je propuštena. Godine 1849., nakon slamanja pobune u glavnoj ratnoj luci Veneciji – gdje su godinu dana ranije pobunjenici zaposjeli grad i primorali pripadnike Mornarice lojalne Austriji da napuste tu glavnu ratnu luku Monarhije – bilo je jasno da Venecija više nije pouzdana kao središnja luka Ratne mornarice. Prilikom odlučivanja o izboru novog budućeg središta austrijske Mornarice kao glavne opcije izdvojeni su Trst i Pula. Početkom 1848., prije pobune u Veneciji, austrijska je ratna flota bila neznatna.4 Tek je dolazak nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana (1832. – 1867.), brata cara Franje Josipa I., na mjesto zapovjednika austrijske Ratne mornarice 1854. godine (na tom je mjestu ostao do 1864.) značio postavljanje temelja razvoju Austrije kao pomorske sile te je ona u kratkom razdoblju do Viške bitke 1866. izrasla u četvrtu 3

4

To je bio službeni naziv Ratne mornarice. U hrvatskom jeziku koristila se kratica (c. i kr.) Ratna mornarica. Flota se sastojala od: 3 fregate, 6 korveta, 7 brigova, 5 armiranih transportnih brigova, 5 škunera, 2 mala transportna parobroda i manjih plovila. Bila su 153 mornarička časnika. Antonio Schmidt-Brentano, „Österreichs Weg zur Seemacht“, u: Mitteilungen des Österreichischen Staatsarchivs, 33(1980.), str. 119-121.

289


290

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Bruno DOBRIĆ

pomorsku silu u Europi.5 Važan prilog tom razvoju dao je i zapovjednik Mornarice (od 1849. do 1850.) admiral Hans Birch Dahlerup, čiji je ambiciozan plan izgradnje flote i Pomorskog arsenala car prihvatio 1850. godine. U početku nije odlučeno hoće li se taj Arsenal izgraditi u Puli, koja je bila glavno pomorsko uporište flote, ili u Trstu. Nakon spomenute pobune u Veneciji 1848. i razmatranja koje mjesto treba izabrati za glavnu ratnu luku Monarhije, kao glavne opcije izdvojeni su Trst – koji je od 1850. bio sjedište najviših nadležništava Mornarice – i Pula, koja je bila glavno pomorsko uporište flote. Zapovjednik Mornarice Hans Birch Dahlerup nije bio suglasan s izborom Pule, što je obrazložio brojnim nedostacima: „Potpuna ništavnost ove luke (Pule – op. B.D.) u pogledu trgovine, k tomu nedostatak velikih liferanata (isporučitelja) za trenutnu potrebu Mornarice, stjenovito tlo na kome bi trebalo graditi, (...) nedostatak stanova za osoblje koje bi tamo trebalo kolonizirati sve do zadnjeg radnika, konačno i loš zrak tog područja 5

Isto, str. 152.


Bruno DOBRIĆ

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

koji uzrokuje groznicu (malariju – op. B.D.) – to su nedostaci, koji u svakom slučaju za sada čine da Pula može biti samo jedna ratna luka.“6 I general Karl Möring, koji je 1850. vodio izradu plana Pomorskog arsenala u Puli, pri analizi podobnosti Pule za glavnu ratnu luku Monarhije, pored njezinih prednosti, ističe i nedostatke: njezinu „smrtonosnu klimu koja izaziva groznicu“, djelomični nedostatak vode, poteškoće u komunikaciji sa zaleđem te posvemašnji nedostatak industrije.7 Nasuprot takvim stavovima, nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, kao zapovjednik Mornarice, odlučio je da se u Puli stvore uvjeti kako bi ona postala glavna ratna luka Habsburške Monarhije, a istodobno s njezinom izgradnjom kao ratne luke započeo je otklanjati nedostatke koje su navodili protivnici odabira Pule (Dahlerup, Möring i drugi). Već dvije godine nakon njegova preuzimanja funkcije zapovjednika Mornarice u Puli car je nazočio postavljanju kamena temeljca za Pomorski arsenal i u njemu je započela izgradnja prvog ratnog broda, čime počinje novo razdoblje naglog uspona ovoga grada. Godine 1856. Mornarica je izgradnjom vodovoda osigurala opskrbu Pule vodom, a ujedno je radila na otklanjanju uvjeta koji su pridonosili širenju malarije – isušivanjem, odnosno zatrpavanjem udolina u kojima se tijekom kišnog razdoblja zadržavala voda, rušenjem gradskih zidina s morske strane u svrhu bolje cirkulacije zraka. Država je uložila mnogo novaca u izgradnju objekata za potrebe Mornarice, ali i u poboljšanje higijenskih uvjeta života u gradu.8 Uz podršku nadvojvode, Ratna mornarica dobila je značajnu potporu carske obitelji, a time i pozornost javnosti, što je posebno važno kad se ima u vidu da prije njega ona nije bila prioritet austrijske vanjske politike, a za austrijsku javnost bila je posve u sjeni kopnene vojske. Kao zapovjednik Mornarice – postao je to u 22. godini, nakon što se školovao za pomorsku struku – Maksimilijan je proveo važne organizacijske reforme u svrhu njezine modernizacije i uspio ishodovati znatnije financiranje izgradnje ratne flote kojom je admiral Tegetthoff osigurao austrijske vojno-pomorske pobjede u bitkama kod Helgolanda (1864.) i Visa (1866.).9 Zalaganjem nadvojvode 1856. godine proračun za Ratnu mornaricu izdvojen je

6

7

8

9

Nav. prema: Jerolim Benko von Boinik, Geschichte der k. k. Kriegs-Marine während der Jahre 1848 und 1849, Wien, 1884., str. 699. Njegova rasprava objavljena je 1867. u vojnom časopisu Militärische Zeitschrift, 1867., Hft. 2, str. 105. Bernardo Benussi, Spigolature polesane, G. Coana, Parenzo, 1908., str. 75. C. Wurzbach, autor austrijskog biografskog leksikona, navodi da je Maksimilijan „podigao ovaj propali grad (Pulu – op. B.D.) gradnjama od opće koristi“ – izgradnjom vodovoda, Arsenala, plovećeg doka i dr. Constantin Wurzbach, Biographisches Lexikon des Kaisertums Österreich, Bd. 6, Wien, 1860., str. 202. Antonio Schmidt-Brentano, n. dj., str. 151.

291


292

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Bruno DOBRIĆ

iz proračuna za kopnenu vojsku.10 Carevim posredovanjem11 nadvojvodi su stavljena na raspolaganje 3 milijuna guldena za potrebe Mornarice, čime je omogućen nastavak izgradnje pulskog Pomorskog arsenala (za što su planovi izrađeni šest godina ranije) i izgradnja linijskog broda Kaiser, prvoga ratnog broda koji je izgrađen u Puli.12 Nakon austrijsko-francuskog rata 1859., koji je pokazao da austrijska Mornarica na Jadranu bez snažne ratne flote ne može obavljati osnovnu zadaću svake ratne mornarice – zaštitu domaće pomorske trgovine i obranu obale Karl Kundmann: Spomenik Tegetthoffu u – vanjskopolitička situacija u Europi, Puli (Monte Zaro, 1877.). Nakon okupacije, prvenstveno ujedinjenje Italije 1861., spomenik su 1919. godine Talijani prebacili u nalagala je hitnu potrebu stvaranja ratVeneciju, da bi ga 1935. predali Austrijancima te se otad nalazi u Grazu. Pulska gradska vlast ne flote koja će se moći suprotstaviti pogodinama ignorira prijedlog udruga, pojedinaca i stotine potpisa svojih sugrađana da se spomenik kušaju talijanske mornarice za osvajanje „neoslobođenih“ talijanskih područja vrati gradu, makar i u obliku replike. (Op. ur.) na Jadranu – Istre i Dalmacije. Šezdesetih godina XIX. stoljeća nadvojvoda je uspio ishodovati znatnije financiranje sredstva za izgradnju ratnih brodova u domaćim brodogradilištima, uz korištenje austrijskih isporučitelja glavnine materijala potrebnog za gradnju, ponajprije čelika proizvedenog u Češkoj i Moravskoj (što je dalo dodatan zamah razvoju teške industrije u Austriji).13 Godine 1861. odobreno je 8 milijuna florina za gradnju triju oklopljenih fregata,14 koje su izgrađene 1863. Kasnija zbivanja koja su uslijedila – prvenstveno Viška bitka – trebala su pokaza10 11

12

13 14

Isto. Ministru financija koji se nije slagao s takvim izvanrednim izdvajanjem sredstava za Mornaricu car je rekao: „Želim svog brata kao zapovjednika Mornarice učiniti samostalnim.“ Isto. Do 1914. u Puli je izgrađeno pedesetak ratnih brodova raznih namjena. O tome vidi: Zvonimir Freivogel, „Gradnja brodova i opsežni popravci za Carsku i kraljevsku ratnu mornaricu u Arsenalu u Puli“, u: Bruno Dobrić (ur.), Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli: zbornik radova, Viribus unitis, Pula, 2010., str. 39-56. Antonio Schmidt-Brentano, n. dj., str. 131. Isto, str. 137.


Bruno DOBRIĆ

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

ti je li nadvojvodina zamisao razvoja snažne austrijske ratne flote i odabir Pule kao pomorskog uporišta te flote bio opravdan; stoga je i konačni izbor glavne ratne luke uslijedio tek nakon Viške bitke 1866. godine. Nakon što je nadvojvoda Maksimilijan 1864. napustio mjesto zapovjednika Mornarice doživio je – tri godine prije nego što su ga u Meksiku ubili pripadnici meksičkih protumonarhističkih postrojbi15 – austrijsku pobjedu u Viškoj bitci 1866. godine,16 čime je Austrija osigurala prevlast na istočnom Jadranu (koja je trajala do studenog 1918. godine). Ta je bitka dokazala ispravnost njegovih zahtjeva Vladi i Parlamentu da Mornarica po jačini flote i naoružanja mora postati ravnopravna talijanskoj mornarici.17 Zahvaljujući njegovu zalaganju, Austrija je u kratkom razdoblju od 1854. do Viške bitke 1866. izrasla u četvrtu pomorsku silu u Europi.18 Razvoj Pule pratio je razvoj Mornarice. Dok je sredinom 19. stoljeća Pula bila pretežito ribarski gradić s oko 1.000 stanovnika, početkom druge polovine istog stoljeća, nakon što je odabrana za ratnu luku Habsburške Monarhije, grad se počeo naglo razvijati. Najsnažniji razvoj Pule započinje nakon rata s Prusijom i Italijom 1866. godine, kada je Venecija pripala Italiji te je Pula postala glavna ratna luka Monarhije. Naime, budući da je prije Viške bitke Pula bila glavno pomorsko uporište ratne flote, pobjeda austrijske flote u toj bitci dokazala je – kako zaključuje M. Balota u knjizi Puna je Pula 1956. godine – da su razlozi zbog kojih je Pula bila izabrana za ratnu luku Austrije i sjedište Pomorskog arsenala bili opravdani. Stoga je „Viška pomorska bitka uvelike pojačala prestiž koji je Pula već bila stekla.“19 Pobjeda austrijske flote u toj bitci pokazala je – kako zaključuje suvremeni povjesničar E. Ivetic – uspjeh „projekta preobražaja jednog drevnog, malaričnog i propadajućeg 15

16

17 18 19

Godine 1864. on je – na nagovor (i uz obećanu vojnu potporu) francuskog cara Napoleona III. i meksičkih monarhista – prihvatio ponuđenu mu meksičku krunu, no 1867. tijekom građanskog rata zarobili su ga i strijeljali pripadnici protumonarhističkih postrojbi. Mornarički časnici u Puli su mu postavili spomenik koji je 1919. talijanska vojska odnijela u Veneciju kao ratni plijen. Godine 1866. izbio je rat između Prusije i Austrije, a 20. lipnja iste godine Kraljevina Italija (koja je prethodno sklopila vojni savez s Pruskom) objavila je rat Austriji s ciljem pripojenja Venecije, Južnog Tirola, Istre i Dalmacije. Stoga je sukob ratnih flota Italije i Austrije trebao odlučiti o vojno-pomorskoj prevlasti na Jadranu. Prvi strateški cilj talijanske ratne flote bilo je zauzimanje otoka Visa, čime bi se osiguralo osvajanje „neoslobođenih“ (terre iredente) pokrajina Dalmacije i Istre. Nakon obavijesti da je Vis napadnut, austrijska flota krenula je u bitku iz Fažanskog kanala, da bi se 20. srpnja 1866. kod Visa sukobila s brojnijom, naoružanjem i ljudstvom nadmoćnijom, talijanskom flotom. Predvođena admiralom Tegetthoffom, austrijska flota – u kojoj su od oko 7.800 članova posade većinu činili hrvatski mornari iz Dalmacije i Istre – pobijedila je zahvaljujući većoj hrabrosti, stručnosti i uvježbanosti posada i zapovjedništva. Antonio Schmidt-Brentano, n. dj., str. 151. Isto, str. 152. Mate Balota, Puna je Pula, Zagreb, 1956., str. 54.

293


294

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Bruno DOBRIĆ

gradića u moderan funkcionalan grad prema zahtjevima moderniziranog srednjeeuropskog i jadranskog središta.“20 Tomu treba pridodati da je austrijsko brodovlje u pripremama za bitku koje je vodio admiral Wilhelm von Tegetthoff bilo uspješno opremljeno u Arsenalu,21 a posada se uvježbavala u Fažanskom kanalu nedaleko od Pule – što je ujedno bio dokaz da pulska luka s vanjskim sidrištem u Fažanskom kanalu posjeduje infrastrukturu za smještaj brojne posade – da bi se uvidjelo kako je uspjeh u Viškoj bitci potvrdio opravdanost odluke nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana da Pula treba postati glavna ratna luka Monarhije. Stoga su on, admiral Tegetthoff,22 zapovjednik austrijske flote u toj bitci – koji je kao zapovjednik Mornarice nastavio izgradnju objekata Mornarice u Puli – te časnici i mornari (pretežito hrvatski mornari iz Dalmacije i Istre) koji su sudjelovali u toj bitci najzaslužniji za uspjeh spomenutog projekta izgradnje moderne Pule.23 Pa i danas, kada ovaj grad ima neusporedivo manju važnost kao luka, 160 godina razvoja brodogradnje u njemu24 – a to je i danas njegova najvažnija proizvodna djelatnost – potvrđuje važnost koju je izbor Pule za sjedište Arsenala (današnjeg brodogradilišta) imao – i još ga uvijek ima – za razvoj ovoga grada.

20 21

22

23

24

Egidio Ivetic, Un confine nel Mediteraneo, Viella, Bologna, 2014., str. 225. Pojedinim brodovima pramac je pojačan čeličnim pločama, što se pokazalo presudnim za ishod bitke koji je odlučen probijanjem talijanskog broda kljunom austrijskog broda. Linijski brod „Kaiser“ koji je imao važnu ulogu u toj bitci izgrađen je u pulskom Arsenalu, što također potvrđuje uspješno djelovanje tog Arsenala. Zapovjednik austrijske flote u Viškoj bitci admiral W. von Tegetthoff je od 1868. do smrti 1871. kao zapovjednik Mornarice proveo njezinu reorganizaciju koja je u osnovi ostala važeća do kraja Monarhije. Spomenuti izbor Pule za glavnu ratnu luku imao je pozitivan upliv i na razvoj cijele Istre, jer je za potrebe Arsenala u Puli 1876. izgrađena željeznička pruga Divača–Pula. Vidi: Dobrić, B. (ur.), Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli: zbornik radova, Pula : Viribus unitis, 2010.


150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE 20. srpnja 1866. – 20. srpnja 2016.

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN (1845. – 1931.)

1866. – 1906.: MOJA SJEĆANJA NA BITKU KOD VISA KAO KADET MEĐUPALUBLJA NA LINIJSKOM BRODU NJ. V. KAISER*1 „Crvena-bijela-crvena! Vama lijepim bojama, / ponosu Austrije, također veliko ‘Hura’! / Mornarsko oko ponosno blista, / dok vas gleda kako vijorite.“ (H. Stricker)

U opisivanju onoga što sam sam doživio tijekom pomorske bitke kod Visa prisiljen sam pisati po sjećanju jer tada nisam radio nikakve zabilješke, a ni poslije za to nisam imao vremena. Ono što pripovijedam o onim zbivanjima tijekom bitke na palubi linijskog broda, kojima nisam bio osobno nazočan, prenio sam iz izjava koje sam tada čuo od svojih ratnih drugova. *

1

Prigodom 150. obljetnice Viške bitke objavljujemo sjećanja sudionika bitke, austrijskoga mornaričkoga časnika Alfonsa Freiherra von Pereira-Arnsteina, koja je on dao objaviti 1906. godine, prigodom 40. obljetnice te bitke. Autor prije živopisnog opisa bitke u kojoj je sudjelovao kao kadet na linijskom brodu Kaiser (koji je izgrađen u Pulskom arsenalu) opisuje i pripremu i opremanje brodovlja austrijske flote u pulskom Pomorskom arsenalu te vježbe posada na sidrištu u Fažanskom kanalu od 25. lipnja do isplovljavanja flote put Visa 19. srpnja 1866. Alfons v. Pereira-Arnstein (Beč, 1845. – 1931.) potječe iz stare portugalske plemićke obitelji. Nakon školovanja na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, stupio je u c. i kr. Ratnu mornaricu. Godine 1866. sudjelovao je u bitci kod Visa, o čemu je 1906. objavio brošuru (koju ovdje prvi put donosimo u hrvatskome prijevodu). Godine 1873. oženio se Anom pl. Vranyczany v. Dobrinovic (Vranyczany-Dobrinović) (Senj, 1855. – Beč, 1924.), kćerkom Janka pl. Vranyczany-Dobrinovića (Senj, 1858. – 1933.). Nakon ženidbe, napustio je Mornaricu u činu kapetana fregate, da bi započeo diplomatsku karijeru. Bio je tajnikom austrijskoga veleposlanstva u Rimu (Kraljevina Italija) i austrijskim veleposlanikom u Stuttgartu (Kraljevina Württemberg). Oko 1901. povukao se iz diplomatske službe. (op. ur.) Prijevod djela: 1866 – 1906: Meine Erinnerungen von der Seeschlacht bei Lissa als Korridorkadett auf S. M. Linienschiff “Kaiser”, Stuttgart, 1906.

295


296

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

Poslije povratka iz Meksika 1864. godine, dok sam 16 mjeseci bio ukrcan kao mornarički kadet na fregati Nj. Vel. Novara, koja je onamo – kako je poznato – odvezla nezaboravnog cara Maxa2, položio sam ispit za mornaričkog časnika na Mornaričkoj akademiji u Rijeci i zatim sam poslan na službu u pulski Pomorski arsenal. Kad je 1866. izbio rat s Italijom, većina carsko-kraljevskih ratnih brodova ležala je raspremljena u Pomorskom arsenalu u Puli. Remont i opremanje triju najvećih ratnih brodova c. kr. (carsko-kraljevske – op. prev.) Ratne mornarice – oklopnjačâ Erzherzog Ferdinand Max i Habsburg te linijskog broda Kaiser – zapovjeđeni su tek u drugoj polovini svibnja. Potpuno raspremljeni bojni brod Kaiser prebačen je u dok, a ja sam dobio zapovijed ukrcati se na njega kao nadzorni kadet. Imao sam zadaću nadzirati radove na tom, doduše, starijem,3 ali još uvijek vrlo solidno građenom i moćnom drvenom ratnom brodu, kao i dočekivati članove posade koji su malo-pomalo pristizali te ih raspoređivati na njihova mjesta u službi na brodu. Pri tom poslu bio mi je nadređen poručnik bojnog broda Julius v. Steiskal, koji je imenovan prvim časnikom4 i zamjenikom brodskog zapovjednika. Na linijskom brodu ostao sam službovati sve do njegove raspreme. Steiskal i ja smo se pri tom novom „rođenju“ ponosnog ratnog broda osjećali kao svojevrsni „porođajni pomoćnici“ jer se sve što se na brodu zbivalo, od dokiranja do potpunog opremanja, obavljalo i ugrađivalo prema našim nalozima, sve do samog ulaska linijskog broda u službu. U sastavu stožera, osnovanog sredinom lipnja, kad je brod ponovno zaplovio, postao sam kadet međupalublja5, a i dalje pod zapovjedništvom zamjenika brodskog zapovjednika. U toj ulozi, koja se u pravilu dodjeljivala po činu najstarijem kadetu na brodu, bio sam izravno njemu odgovoran i zajedno s njim držao sam palubnu stražu u razdoblju nazvanom „Dijana“, od 4 do 8 sati ujutro. Inače sam bio oslobođen palubne službe, ali sam ipak ali sam ipak službovao danju i noću jer sam morao nadzirati cijelu posadu od 800 ljudi, čije su visaljke za spavanje tijekom noći bile izvješene u međupalublju. Također sam morao nadzirati njihovo poštovanje odredbi službe, uvjete smještaja, njihovo zdravlje itd., ali posebno sam bio odgovoran za spremnike baruta i granata te za razne transporte kroz međupalublje tijekom bitke, poput prenošenja ranjenika u potpalublje ili barutnih punjenja i granata do dviju natkrivenih bitnica i jedne otvorene na palubi; u slučaju izbijanja požara ili prodora 2

3 4

5

Nadvojvodu Ferdinanda Maximiliana (Maksimilijana Meksičkog), brata cara Franje Josipa I. (op. Z.F.) To je prvi brod koji je izgrađen u pulskom Arsenalu (1856. – 1858.) (op. Z.F.) Izvorno Gesamtdetailoffizier/GDO, časnik zadužen za opća pitanja na brodu i zamjenik zapovjednika, tj. prvi časnik (Z.F.). Međupalublje, izvorno Korridor (hodnik), talijanski Corridoio ili Banjerdeck (op. Z.F.).


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

vode bio sam zadužen za nadzor rada crpki i mnogočega drugog. Tada sam imao 21 godinu, bio sam potpuno zdrav i snažan. U kratkom razdoblju koje nam je stajalo na raspolaganju za uvježbavanje momčadi, bila je to služba koja je zahtijevala sve moje snage, ali me srećom podupirao vrlo marljiv i iskusan viši božman (Hochbotsmann) Budua. Na položaj brodskog zapovjednika i komodora II. eskadrene divizije, koja je uključivala sedam velikih drvenih brodova, postavljen je kapetan bojnog broda6 Anton Freiherr von Petz. Nakon šest tjedana neprekidnog rada konačno je naš lijepi linijski brod bio sasvim spreman za borbu, tako da smo se 25. lipnja mogli pridružiti floti koja je ležala na sidrištu kod Fažane. Vojnički duh i oduševljenje, koji su u to doba vladali c. kr. brodovljem, a hvala Bogu, još i danas vladaju, ne mogu se opisati. Neograničeno povjerenje cjelokupne mornarice u njezina vođu admirala Tegetthoffa, kao i uvjerenje u pobjedu sviju koji su poznavali njega, junaka bitke kod Helgolanda, kao i marljivost te spremnost za službu časničkog zbora i momčadi, bili su razlogom da smo nestrpljivo očekivali predstojeću borbu. Mi drugovi iz austrougarske vojske i mornarice činili smo naciju za sebe sa sasvim drugačijim razlogom postojanja nego samo na osnovi jezika, podrijetla ili prilagodbe. Krvno bratstvo zapečaćeno našim brojnim uspješnim ili neuspješnim, ali uvijek 6

Čin Linienschiffskapitän označava hrvatskoga kapetana bojnog broda, iako je Petz ustvari bio kapetan linijskog broda (op. Z.F.).

297


298

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

slavnim bitkama, zakletva na zastavu, naš odgoj, način razmišljanja, osjećaj časti, naša višestoljetna tradicija, zajedno s prirođenom ljubavi i vjernosti dinastiji te vrhovnom ratnom zapovjedniku, čija sveta osoba predstavlja cijelu domovinu, slijepa poslušnost i strogo ispunjavanje dužnosti – na tome je osnovano naše domoljublje. Naše državno pravo ne poznaje razlike između zemalja i naroda Monarhije, čije granice – od Bodenskog jezera do Karpata, od Češke šume do Jadrana – mi branimo našom krvlju. A mi pomorci dnevno s poštovanjem i ponosom motrimo sveti i drevni simbol naše moći, našu slavnu i neukaljanu crveno-bijelo-crvenu ratnu zastavu. Popodne 25. lipnja, kad smo bacili sidro na sidrištu kod Fažane, stigla je vijest o pobjedi kod Custozze, koja je u nas izazvala neopisivo slavlje s velikom zastavnom „galom“ te ispaljivanjem počasnih salvi od 21 metka sa svih brodova eskadre. Sljedećeg dana, 26. lipnja navečer, isplovila je oklopna eskadra pod zapovjedništvom kontraadmirala Tegetthoffa. Mi smo na Kaiseru bili uvjereni kako je riječ o noćnoj taktičkoj vježbi jer je stvarni razlog isplovljavanja, koji je bio poznat samo našem zapovjedniku, bio tajan. Tek se sljedećeg dana, kad se oklopna flota još nije vratila, na palubi počela širiti vijest da je oklopna eskadra otišla do Ancone kako bi obavila oštar izviđaj. Poslije povratka oklopne eskadre navečer 27. lipnja, saznali smo da je Tegetthoff potpuno iznenadio gotovo cijelu talijansku eskadru okupljenu u Anconi. Ipak je odustao od napada na Anconu jer se bojao da su pred lukom položeni minski zasuni, što mu se činilo potvrđeno kretanjem talijanske krstarice Esploratore7, koja prilikom bijega pred našom oklopnom eskadrom nije uplovila izravno, nego u jasno vidljivom cik-cak kursu. Tek smo poslije bitke kod Visa saznali kako Talijani tada još nisu bili položili mine. Zatim je nastavljeno vježbanje oštrim streljivom na moru, pri čemu smo posebno uvježbavali gađanje cijelim bitnicama koncentriranom paljbom na cilj, što nam je poslije bilo od velike koristi. Kad je 4. srpnja stigla vijest o bitci kod Königgrätza, osjećali smo poraz naše braće po oružju na sjevernoj bojišnici jednako bolno kao da je bio naš vlastiti. Stoga nas je dvostruko jače obuzela guruća želja potvrditi našu hrabrost te pobijediti ili umrijeti za cara i domovinu. Nakon što je stigla i fregata Nj. Vel. Novara, kao posljednji još nedostajući drveni brod naše divizije8, započele su 6. srpnja vježbe divizija cijele eskadre na otvorenome moru, pri čemu smo čak mogli vidjeti Monte di Ancona (Monte Conero – op. prev.), ali neprijatelja nismo sreli. 7 8

Ustvari je to brzi parobrod s pogonom na bočne kotače (op. Z.F.). Na Novari je tijekom opremanja (zbog sabotaže?) izbio požar, stoga je njeno dovršavanje kasnilo (op. Z.F.).


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Ležali smo u stalnom očekivanju i uz neprekidne vježbe na sidrištu kod Fažane s uvijek upaljenim kotlovima i topovima napunjenim oštrim granatama. Ujutro 18. srpnja zamjenik zapovjednika tijekom jutarnje smotre poslao me s velikom barkasom na otok Brijuni, kako bih tamo pravio metle. Oko 10 sati prijepodne telegrafski činovnik utvrde Brijuni obavijestio me kako je upravo stigao telegram s Visa, kojim je javljeno da se jedna neprijateljska flota približava Visu. Skupio sam svoju momčad i brzo se s tom porukom vratio natrag na brod. Oko 2 sata popodne stigla je vijest da je napadnuta viška luka, dok je telegramima iz Zadra to potvrđeno i javljeno kako je prekinuta telegrafska veza s Visom. Prijepodne 19. srpnja opet je iz Zadra stigla vijest da je bitka u viškoj luci9 ponovno započela. Admiral Tegetthoff, koji je najprije napad na Vis smatrao smicalicom talijanske eskadre, kako bi nas onamo privukla, da bi zatim izvršila glavni napad na Istru i Trst, a također još nije dobio odgovor na hitne telegrafske upite poslane zapovjedništvu Južne vojske i u Beč, ipak je odlučio isploviti da bi pomogao Visu. Oko 2 sata popodne svi smo bili na otvorenome moru, ploveći punom brzinom prema Visu. Naš ustroj bio je u trima divizijama u obliku klina: na čelu oklopnjače, iza njih drveni brodovi i konačno topovnjače. Kad sam 20. srpnja u 4 sata ujutro preuzeo stražu na palubi, imali smo dosta teško more, uz laganu maglu i guste kišne oblake. Već smo bili blizu Viškog kanala. Potkraj svoje stražarske službe, moglo je biti oko 8 sati ujutro, stajao sam pokraj poručnika Steiskala na zapovjednome mostu, oštro motreći prema naprijed, i odjednom sam, u trenutku razvedravanja, primijetio stupove dima talijanske flote pred otokom. Vrijeme se počelo poboljšavati i more se malo smirilo. Svima nam je postalo jasno da su odlučujući trenuci pred nama. U 10 sati ujutro obzorje se razvedrilo i nazirao sam obrise otoka Visa u magli, a pred njim u ustroju brazde sivo obojene talijanske oklopnjače, kojih sam uspio izbrojati dvanaest. Primili smo od admiralskog broda signale „Brod spreman za borbu“, „Smanjiti odstojanja“ i „Ploviti punom brzinom“. Bilo je oko 10,30 sati. Ja sam bio na svome bojnome mjestu u međupalublju kod spremnika baruta i granata te sam nadzirao momčad za vezu kod grotla, gdje su bili slazovi za transport tvariva prema kobilici broda ili prema bitnicama. Kod pramčanih komora za barut i granate zapovijedao je poručnik mornaričkog pješaštva Adolf Brenn. Međupalublje linijskog broda nalazi se upravo u visini vodene crte. Nisam u stanju kronološki opisati zbivanja koja su se oko nas odvijala; mogu samo reći da smo se već poslije nekoliko minuta našli usred bitke. Barutni dim koji nas je obavijao, tutnjava i prasak salvi naših bitnica, zajedno s pogocima i eksplozi9

U originalu in Lissa (u Visu). Sveti Juraj (San Giorgio) je danas sastavni dio grada Visa (op. Z.F.).

299


300

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

jama protivničkih granata, bili su strašni i veličanstveni. Moja se momčad uzorno držala. Nijedan se nije maknuo sa svoga mjesta. Da, čak sam tijekom bitke primjetio kako neki veseljaci izmišljaju viceve pri pogotcima neprijateljskih granata. Budući da je naš dvokraki komodorski plamenac, koji je vijorio na velejarbolu linijskog broda, imao puno uočljiviji oblik od male kvadratne admiralske zastave na križnom jarbolu Ferdinanda Maxa, Talijani su nas smatrali admiralskim brodom. Stoga smo postali glavnim ciljem njihovih napada. Kako nismo bili oklopljeni, svaka je protivnička granata probijala naše bokove i dovodila do strašnih razaranja. Uskoro smo imali brojne ranjenike, čije mi je spuštanje u prostor uređen za previjalište stvaralo dosta muka, posebice jer su se veze stalno prekidale krhotinama granata. Mi smo na linijskom brodu tijekom bitke pogođeni 80 puta, također i s nekoliko granata od 300 funti s Affondatorea. Pri brojnom stanju od 900 ljudi, uključujući i stožer, imali smo 99 žrtava – mrtvih i ranjenih – dok je na svih ostalih 26 brodova naše eskadre s ukupno 6.967 ljudi poginulo i ranjeno njih samo 77. Tijekom bitke ispalili smo 850 hitaca, dok su naše oklopnjače, koje su raspolagale s manje topova, ispalile između 156 i 277 hitaca. Od drvenih fregata držala je rekord Novara s 27 poginulih i ranjenih te 343 ispaljena metka. U gustom barutnom dimu primijetio sam jednoga časnika kako se teturajući približava krmi i uspio sam u posljednji trenutak skočiti i uhvatiti ga u naručje. Očito je bio na putu prema previjalištu, ali je zalutao. To je bio zapovjednik palubne bitnice, poručnik bojnog broda Joseph Frank. Oslonjen na moje rame, dovukao se do velikoga grotla, mrtvački blijed i gotovo u nesvijesti, činilo se da ne vidi ništa oko sebe. Poslije bitke saznao sam da ga je jedna krhotina granate pogodila u trbuh i, zajedno s gumbom njegove odore, prodrla u tijelo. Taj gumb, koji su mu izvadili iz rane, zajedno s krhotinom i krpicama odore, vjerojatno mu je spasio život jer bi krhotina inače sigurno prodrla dublje. Sreo sam ga poslije niza godina u Beču u Ministarstvu mornarice10. Rekao mi je da se ničeg više ne sjeća od trenutka kad je pogođen. Nakon što je poručnik Frank ranjen, zapovjedništvo nad palubnom bitnicom preuzeo je zastavnik linijskoga broda Hugo Pogatschnigg. Komodor von Petz mu je u jednom vrlo kritičnom trenutku zapovjedio neka se uputi u strojarnicu i naredi glavnom strojaru Prauseu da poveća brzinu što više može. Tu i tamo se iz gustog barutnog dima pojavila visoka spodoba zamjenika zapovjednika, koji je neumorno hitao s palube u međupalublje i natrag, uvijek onamo gdje su trenutačno nastajale štete, čije je uklanjanje zahtijevalo brzo djelovanje. Pogodak i eksplozija jedne granate od 300 funti s Affondatorea u jednoj od bit10

Ustvari je to Mornarički odbor (Marinesektion) pri Ministarstvu rata (op. Z.F.).


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

nica na lijevom boku potpuno su „demontirali“ jedan top, od kojega gotovo ništa nije ostalo. Svih 15 topnika rastrgano je na komade; čelična cijev našeg topa od 60 funti, promjera oko 60 cm, potpuno je probijena, a prednji joj je dio pao u more. Od postolja nije ostalo ni traga, a krhotine postolja i brodskog boka, u kojem je probijen otvor veličine vratâ štaglja, ranile su i neke od posada susjednih topova. To je bio vjerojatno trenutak, ako se ne varam, kad je ranjen moj drug, bitnički kadet Edmund Hanslick, kojem su krhotine probila oba stegna. Jedan mornar donio ga je do mene na ramenima. Zastavnik bojnog broda Hugo Pogatschnigg također je teško ranjen. Da nas je samo jedna granata od 300 funti s Affondatorea pogodila u međupalublje, u visini vodne crte, ne bismo bili u stanju zatvoriti taj prodor i sigurno bismo podijelili sudbinu Re d’Italia (talijanskoga broda koji je potopljen – op. prev.). U tom smo razdoblju već bili u punom jeku bitke, ali još gora zbivanja bila su pred nama. Upravo sam stajao na krmi kod lanca mornara koji su, stojeći oko grotla, prebacivali streljivo iz spremnika u prvu bitnicu, kad je linijski brod naglo primio tako snažan udarac od pramca prema krmi, od kojeg se i jako zaljuljao s boka na bok, da smo gotovo svi pali na pod. U prvom sam trenutku pomislio da smo naletjeli na hrid, kamenu plažu ili morsko dno. Kako je stroj još uvijek radio, a s palube se čuo strašan prasak, koji je slijedila jedna salva iz naših bitnica, dok je dočasnik kojeg sam poslao provjeriti razinu vode u štivi javio da razina vode ne raste, odnosno da trup nije probijen, postalo mi je jasno da se dogodilo nešto značajno. Stoga sam više u šali nego ozbiljno – iako mi baš nije bilo do šale – povikao svojoj momčadi: „Pare, che abbiamo affondato l’Affondatore!“ (Čini se da smo potopili Affondatorea11). Proročanske riječi, kako će se poslije vidjeti. Odjednom se oglasio signal „Požar na brodu!“. Jedan mi je mornar javio kako na palubi gori. Mi smo zapravo udarili pramcem jednu neprijateljsku oklopnjaču, ali pri tome izgubili kosnik, rilo i pulenu12. Pramčani jarbol slomio se i srušio na dimnjak, slomio ga i izazvao požar. Odmah sam poduzeo nužne mjere za gašenje požara i poslao svu slobodnu momčad, zajedno s tesarima, na palubu. Parne crpke odmah su počele raditi i svi su pod vodstvom zamjenika zapovjednika poduzeli sve potrebno kako bi se ugasilo požar i brod presijecanjem užadi oslobodilo teških dijelova kosnika, koje smo vukli za sobom. Kad je straga blizu mene jedna granata ili njene krhotine probila kao ruka debelu mjedenu cijev 11 12

Igra riječi jer Affondatore znači potopitelj (op. Z.F.). Pulena, pramčani kip, predstavljala je cara Franju Josipa I. Pala je na palubu Re di Portogallo i poslije je izložena u Italiji kao ratni plijen iz Viškoga boja. Još se uvijek nalazi u jednom talijanskom muzeju (op. Z.F.).

301


302

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

rukohvata na slazu, to je izazvalo neobičan visoki metalni zvuk, čija je oštra disonanca nadglasala duboku tutnjavu topova. Poletjele su iskre, a zapaljeno drveno iverje oštećene brodske stijenke i rukohvata letjelo je naokolo poput raketa. Jedan od mojih mornara tada je teško ranjen. Najviše me zabrinula opasnost da će zapaljeno iverje ili iskre pogoditi jednu od barutnih vrećica od tkanine, u kojima se nalazilo po 30 funti baruta, ili uletjeti u jedan od sanduka s granatama i izazvati eksploziju. Tada bi eksplodirali i svi susjedni sanduci i vrećice. Moglo je doći i do požara u jednoj od otvorenih komora za streljivo, pri čemu bismo svi odletjeli u zrak. Stoga sam zapovjedio skupiti sve sanduke za granate, kojih se u međupalublju već dosta nagomilalo, jer je prekinut lanac za njihov prijenos prema gore, te ih pokriti jednim jedrom, kako bi se barem izbjegla opasnost od pogodaka manjim projektilima i iskrama. U tim trenucima požara na palubi odgovornost na mojim ramenima bila je ogromna jer sam bio nemoćan ondje išta poduzeti, dok sam istodobno bio odgovoran za naš nesigurni sustav transporta streljiva iz otvorenih grotla. Kad sam o tome podnio izvješće zamjeniku zapovjednika, koji je nakratko došao s palube, pohvalio me i lagano potapšao po ramenu. Ovdje nakratko prekidam opis zbivanja u međupalublju kako bih ispričao nekoliko riječi o ljudima gore na zapovjednome mostu. Naš zapovjednik von Petz na početku bitke krenuo je sa svojom divizijom prema talijanskim drvenim brodovima, kad mu se na putu ispriječila talijanska oklopnjača s kulama Affondatore, počela kružiti oko nas i gađati nas granatama od 300 funti. Prvi pogodak s Affondatorea demontirao je jedan palubni top i ubio ili ranio šestoricu ljudi. Mi smo odgovorili koncentriranom paljbom s cijelog boka, a kako su naša palubna i gornja bitnica stajale više iznad vode, mogle su odozgo gađati palubu Affondatorea. Tako su naše granate od 60 funti pogađale njegova najosjetljivija mjesta jer mu paluba uopće nije bila oklopljena ili samo djelomice13. Pucalo se i iz pušaka s obiju strana; tako je pao zastavnik linijskog broda Robert Proch, koji je imao svoje bojno mjesto na našemu krmenom jarbolu, kad je pogođen metkom iz puške i mrtav se srušio na palubu. Kako se Affondatoreu nije sviđala naša usredotočena paljba, kojoj su se pridružile i naše drvene fregate dok su nas branile, okrenuo se i nestao u barutnom dimu. Na nas su se sad okomile četiri druge talijanske oklopnjače. Signalni kadet Isidor Freiherr Benko von Bojnik tada je privukao pozornost ko13

Talijani su prije bitke tvrdili kako će moćni i suvremeni Affondatore biti u stanju sam potopiti cijelu austrijsku flotu, a talijanski zapovjednik brodovlja, admiral Persano, nije ni htio počinjati bitku bez toga broda (op. Z.F.).


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

modora von Petza – koji je stajao na lijevom rubu zapovjednog mosta – na jednu veliku protivničku oklopnu fregatu, od koje su se tog trenutka vidjeli samo vrhovi jarbola iznad oblaka barutnog dima, a već se nalazila jako blizu, dolazeći s prednje desne strane, očito u namjeri udariti nas kljunom. Komodor von Petz brzo je reagirao i zapovjedio okrenuti linijski brod udesno, pramcem izravno na oklopnjaču. To je bio najsmjeliji, ali u tom trenutku i jedini mogući pokret kako bi se spasilo brod. Ne smije se zaboraviti da smo u tom trenutku plovili brzinom od 12 ili 13 čvorova, nalazeći se na udaljenosti od samo pola kabla14, kad se „glineni vrč“ trebao sudariti sa „željeznim“. Da smo okrenuli ulijevo, što bi, pak, bilo moguće samo kod veće udaljenosti od protivnika, izložili bismo cijeli desni bok protivničkom kljunu, dok je kod okreta nadesno naš pramac predstavljao puno manji cilj. Naš komodor je, u svjetlu zapovijedi koju je admiral izdao oklopnjačama na početku bitke ‒ „Udarite neprijatelja, kako biste ga potopili!“ – također htio isprobati hoće li i njegov masivni linijski brod biti u stanju to učiniti. Čini se kako je naš pokret malo zbunio15 zapovjednika protivničkog broda jer je umjesto držanja prvotnog smjera naprije okrenuo malo udesno, vjerojatno kako bi prošao ispred nas, ali kad je vidio da mu to više neće uspjeti, ponovno je okrenuo nalijevo prema nama. Attlmayr16 piše na str. 60: „Oba protivnika imala su namjeru udariti kljunom, ali je ‘Kaiser’ vjerojatno uspio okrenuti brže i u manjem krugu nego ‘Re di Portogallo’.“ Mi smo uspjeli izbjeći njegov udarac kljunom u naš desni bok te smo ga udarili svom snagom sprijeda u njegov lijevi bok, ali pod tako oštrim kutom, da je protivnik jako nagnut na svoj desni bok strugao uz naš lijevi. Zapovjednik oklopnjače Re di Portogallo, Ribotti, i sam je poslije priznao kako bi udarac Kaisera, da ga je pogodio pod pravim kutom, vjerojatno doveo do potonuća njegova broda. Da je pritom otkinut naš kosnik, dok se pramčani jarbol slomio i pao na dimnjak, razbio ga i izazvao požar, već sam prije opisao. Mi smo ipak nanijeli i velike štete protivničkoj oklopnjači, Re di Portogallo. Ne samo da je naš udarac pramcem oštetio njezina rebra, gdje je sve pucalo i lomilo se, a odnijeli smo joj i 20 metara palubne ograde te utisnuli brojne oklopne ploče dublje u njezin trup, nego je i pramčani drugi odjel naše donje bitnice, pod zapovjedništvom zastavnika bojnog broda Lea Asbachsa, baš napunio svoje topove. On je iskoristio povoljnu prigodu i ispalio svoje topove od 60 funti na 14

15 16

U pomorskoj je nomeklaturi Kabel (engl. cable) desetina morske milje, odnosno udaljenost od 182,5 m (op. Z.F.). U izvorniku „izbacio iz konteksta“ (op. Z.F.). Ferdinand Attlmayr (1829. – 1906.), autor povijesno-pomorske studije Der Krieg Österreichs in der Adria im Jahre 1866. /Rat Austrije na Jadranu 1866. godine/, koja je objavljena u Puli 1896. godine.

303


304

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

Re di Portogallo, dok je protivnik bio nagnut na desni bok i odmicao se od nas te ga tako pogodio u trup ispod oklopnog pojasa. Došlo je do velikog prodora vode, koji je brod izbacio iz borbe. Povukao se iz bitke i više ga nismo vidjeli.Na mom putovanju u Istočnu Aziju 1869. godine ispričao mi je zapovjednik Lloydova parobroda, na kojemu sam plovio od Trsta do Aleksandrije, da je na dan bitke kod Visa, popodne u visini Ancone na otvorenome moru, sreo jednu talijansku oklopnjaču s dvije drvene fregate uz njene bokove, koje su ispod njezina trupa podvukle užad kako bi je održale na površini. Bez sumnje to je bio Re di Portogallo17. Kad smo udarili kljunom Re di Portogallo, naša je paljba samo nakratko prekinuta, ali je sad opet nastavljena – unatoč požaru koji je harao na palubi i još ga se nije moglo ugasiti – a svi još raspoloživi topovi u prvoj i drugoj (donjoj i gornjoj) bočnoj bitnici ispaljivali su brze salve. Moji su u međupalublju nagomilani sanduci s granatama, koji su mi zadavali tolike brige, svi prebačeni u bitnice, a transport streljiva nastavljen je svojim redom. Neprijateljske oklopnjače uz naše bokove također su nas neprekidno gađale. Jedna granata udarila je i eksplodirala blizu zamjenika zapovjednika te ga teško ranila u lice, slomivši mu nosnu kost. Odjednom sam čuo njegov glas kako me dvaput zove imenom. Njegov poziv „Pereira, Pereira!“ nadglasao je tutanj topova. Skočio sam prema velikom grotlu, gdje sam vidio gospodina zapovjednika, a lice mu je bilo prekriveno krvlju. Teško me se dojmilo vidjeti ga u tom stanju. Predao mi je sablju, revolver i durbin. „Moram otići na previjanje“, reče mi. Nakon što sam ga izvijestio da je kod nas dolje sve u redu, spustio se do liječnika. Kad su vidjele navodni austrijski admiralski brod u plamenu, čak četiri talijanske oklopnjače, koje su nas po dvije slijedile na lijevom i desnom boku, na nas su usmjerile paljbu, a sad se na poprištu drugi put pojavio i Affondatore kako bi nas uništio. Srećom su nam stigle u pomoć i naše dvije ili tri oklopne fregate, što je barem talijanske oklopnjače prisililo ostaviti nas na miru. Usred te strašne bitke ponovno sam čuo glas zamjenika zapovjednika kako me zove. Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam tog najhrabrijeg od hrabrih vidio kako stoji preda mnom s povezom na glavi i bez kape. Predao sam mu njegovo oružje i on se požurio na palubu. Uskoro nakon toga javljeno mi je kako je požar na palubi ugašen. Koncentrirana paljba naših bitnica nastavila se, usmjerena na Affondatore, koji nas je sad sam gađao. U nekoliko navrata uzeo je zalet kako bi nas potopio udarcem kljuna, ali ga je svaki put dočekala salva iz naših bitnica te je ponovno morao promijeniti kurs. 17

U talijanskim izvorima ne spominju se velike štete na Re di Portogallo, koji nije napustio bitku, za razliku od nekih drugih oklopnjača, poput Formidabile (op. Z.F.).


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Mi smo sad plovili prema Visu, praćeni našim drvenim fregatama, koje su također sve gađale Affondatore. Ovaj je, nakon što su nam u pomoć došle i dvije oklopne fregate i kad je jedna od naših granata eksplodirala u njegovu trupu, konačno odlučio drugi put pokazati nam svoju krmu i udaljiti se prema zapadu. Nakon što je pramcem udaren i iz bitke izbačen Re di Portogallo, komodor Petz odlučio je – zbog požara na brodu i razbijenog dimnjaka, što je smanjilo izgaranje u kotlu, a prekinuta je jedna parovodna cijev i brzina je pala na samo pet milja na sat – povući se prema Visu, u nadi da se otok još nalazi u našim rukama. „Kao posljednji predstavnik jedne vrste brodova“ – piše Attlmayr u svojem djelu Der Krieg Österreichs in der Adria im Jahre 1866. ‒ „koja je stoljećima vladala morima i odlučivala pomorske bitke, ‘Kaiser’ je napustio poprište bitke poslije slavne borbe protiv željeznih brodova.“ Kad nas je Affondatore ostavio, ispalili smo za njim još nekoliko pojedinačnih hitaca, a zatim prekinuli paljbu. Dobio sam zapovijed zatvoriti komore za barut i granate. Kad sam to izvršio, požurio sam se na palubu o tome izvijestiti zapovjednika, u skladu s propisima. Našao sam komodora na desnoj strani zapovjednog mosta, kako svojim dalekozorom gleda viške tvrđave. Također su svi časnici i kadeti okupljeni oko njega svojim durbinima motrili otok. Komodor je također bio ranjen u glavu i potočići krvi curili su mu niz lice. Kad sam mu podnio izvješće, odgovorio je „Hvala“ – i dodao – „kadete Perira, možete li raspoznati zastavu na tvrđavi S. Giorgio? Je li to naša zastava ili talijanska?“ Ovdje moram napomenuti kako sam na brodu bio poznat po oštrom vidu. Stoga sam s durbinom – unatoč velikoj udaljenosti i jakom lepršanju zastave na vjetru – mogao jasno raspoznati vodoravne crveno-bijelo-crvene pruge naše ratne zastave. Kad sam to rekao komodoru, primijetio sam blagi izraz zadovoljstva na njegovu licu. Odmah zatim zapovjedio je kormilaru okrenuti malo nadesno prema ulazu u luku. Ponovno sam se požurio natrag na svoje mjesto. Na putu gore i dolje kroz bitnice na nekim je mjestima krv zbog ljuljanja broda tekla s jedne strane na drugu, a morao sam tu i tamo svojom sabljom micati s puta dijelove ljudskih tijela, kako ne bih na njih stao. Također sam iza jednog „demontiranog“ topa u jednoj od bitnica u sredini broda vidio kako uspravno stoje dva ljudska stopala, odsječena iznad nožnih zglobova, a iznad njih i dvije šake, odrezane ispod ručnih zglobova, kako grčevito drže jednu od pričuvnih šipki za punjenje topa pričvršćenu između brodskih greda. Mornar je najvjerojatnije baš htio uzeti pričuvnu šipku, kad ga je jedna granata raznijela. Kako bih podnio izvješće i drugom zapovjedniku, potražio sam ga, ali sam saznao da se nakon prekida paljbe povukao u svoju kabinu. Budući da je u Fažani odmah poslije našeg dolaska sa svim pokretnim teškim ranjenicima prebačen na jedan

305


306

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

Lloydov parobrod, dok sam ja bio zaposlen u međupalublju, sreo sam ga ponovno tek poslije nekoliko tjedana u Trstu. Kad sam u međupalublju obavio sve što je bilo potrebno, stajao sam na palubi dok smo uplovljavali u višku luku. Odmah nas je opkolilo mnoštvo brodica s vojnim i civilnim osobama, koje su nas, mašući rupcima i uz uzvike „Hura!“, dočekali s ogromnim oduševljenjem. Moglo je biti oko pola dva popodne. Sad sam primio zapovijed organizirati premještaj teških ranjenika iz brodskog lazareta u veliki zapovjednikov salon na krmi. Uz najveći oprez teške ranjenike podizalo se iz previjališta i nosilo na nosilima u prostranu, svjetlu i zračnu krmenu dvoranu. Teško ranjeni članovi posade položeni su na strunjače na podu duž brodskih stijenki. Srce me boljelo slušajući njihovo stenjanje i bolne uzvike. Klečao sam tako i uz jednog izmrcvarenog ratnog druga, koji je ostao bez obje noge i obje ruke i kojem se krvava košulja zalijepila za tijelo. Čovjek je unatoč tome još bio pri svijesti! Gledao me očajničkim pogledom i mucao: „La mia povera famiglia, i miei bambini!“ (Moja jadna obitelj, moja djeca!). Tješio sam ga što sam bolje mogao i rekao mu kako će se car sigurno pobrinuti za njegovu obitelj. Pri tome sam primijetio kako sam gotovo potpuno ostao bez glasa od uzbuđenja i zbog velikih napora pri izdavanju zapovijedi u gustom barutnom dimu i uz veliku buku bitke. Grlo mi je stegnula i duboka sućut koju sam osjećao. U zadaće moje službe pripadalo je dovođenje međupalublja u red i odvoz poginulih, koji su našli svoje posljednje počivalište na Visu. Tada smo na Visu sahranili 24 mrtva. Tim je hrabrim pomorcima poslije podignut lijepi spomenik.18 Slava njihovoj uspomeni! Pri raščišćavanju sam nekoliko puta prošao kroz zapovjednikov stan, gdje su liječnici na velikim stolovima previjali ranjenike i – ondje gdje je bilo potrebno – obavljali amputacije. Tako sam, između ostalog, pozvan u pomoć od jednog liječnika, dok sam prolazio pokraj njegova stola. Vidio sam teškog ranjenika kako leži na stolu i pokušava se teškom mukom pridignuti. Upravo se počeo buditi iz narkoze. Liječnik mi je doviknuo: „Molim Vas, pridržite mu ruku!“ i zatim mu je brzo stavio pod nos spužvu natopljenu kloroformom iz jedne obližnje posude, poslije čega se ranjenik opet srušio na jastuke i izgubio svijest. Zatim mu je liječnik otpilio iznad lakta već prije od kože i mesa oslobođenu kost, dok sam je ja držao. U međupalublju i bitnicama su u određenim razmacima bila postavljena velika vjedra (baglie) napunjena morskom vodom za slučaj požara, a sad ih se kod pranja palube prevrtalo i praznilo. Jedno takvo vjedro nalazilo se na desnom boku odmah 18

Spomenik „Viški lav“ talijanska je vojska nakon Prvoga svjetskog rata prenijela u Livorno kao ratni trofej. Na postolje su dodali kamenu ploču s natpisom: „Italija pobjednica, studeni 1918.“ (op. ur.).


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

ispred velikoga grotla. Stajao sam pokraj mornarâ koji su obavljali taj posao, kad sam primijetio kako se jedan jako napreže da bi teškom mukom prevrnuo to vjedro. Rekao je u šali da je vjerojatno prikucano na palubu, a kad je pogledao unutra, otkrio je u vodi veliku punu željeznu kuglu. Kad su je dvojica jedva izvadila, vidjeli smo da ima najmanje 80 funti ili još više. Jako me začudilo kako je takav projektil mirno ležao u međupalublju jer ni na lijevom ni na desnom boku nije bilo rupe od pogotka; neobično je bilo i to da je vjedro ostalo neoštećeno. Malo kasnije javljeno mi je da su na jednom bočnom svjetlarniku na lijevoj strani izbijeni mjedeni okvir i drveni kapci. To je bilo rješenje zagonetke tajanstvene kugle. Očito je uletjela kroz bočni svjetlarnik, vjerojatno ispaljena s velike udaljenosti, i kako je već istrošila kinetičku energiju, samo je „potražila sklonište“ u vjedru. Taj mi je projektil u međupalublju ipak bio puno draži od 300 funti teških granata s Affondatorea. O herojskim djelima i kretanjima drugih carskih oklopnjača i drvenih brodova eskadre tijekom bitke postoji izvrstan i opsežan izvještaj u već spomenutom djelu Ferdinanda viteza v. Attlmayra, c. kr. kapetana korvete u stožeru admirala Tegetthoffa, kao i u knjizi koju je izdao naš glavni stožer, Österreichs Kämpfe im Jahre 1866, V. svezak, IV. dio, „Seeschlacht bei Lissa“ (Bitka kod Visa). Ovdje navodim nekoliko odlomaka iz obiju knjiga, koji se izravno ili neizravno odnose na naš linijski brod, ali ne mogu propustiti navesti odlomke o podvizima ravnim našima, poput potonuća Re d’Italia kad ga je udario kljunom Erzherzog Ferdinand Max. Attlmayer piše: „Carski zastavni brod (Erzherzog Ferdinand Max“ – op. prev.) neumorno je jurio po bojištu, uvijek onamo gdje bi otkrio pogodan objekt koji se moglo udariti kljunom. Kapetan bojnog broda barun Sterneck19 majstorski je vodio oklopnjaču Erzherzog Ferdinand Max kroz metež brodova koji su se borili.“ „Tegetthoffov zastavni brod je uskoro poslije probijanja talijanske bojne crte uspio brzo jednu za drugom udariti dvije talijanske oklopnjače na krmi, ali je sudar svaki put uslijedio u previše oštrom kutu te nije postigao sudbonosne rezultate. Dok je prvi brod koji je udario20 strugao uz bok ‘Erzherzoga Ferdinanda Maxa’, jedna protivnička granata pogodila je bok austrijskoga zastavnog broda i eksplodirala u visini pramčanog jarbola: njene krhotine ubile su jednog mornaričkog pješaka i ranile poručnika bojnog broda (Hermanna) Freiherra v. Spauna (našeg budućeg zapovjednika mornarice). Sljedeći udarac kljunom bio je namijenjen ‘Palestru’. Kad 19

20

Maximilian Daublebsky Freiherr von Sterneck und Ehrenstein, kasniji admiral i zapovjednik mornarice (op. Z.F.). Vjerojatno je to bio Re d’Italia, kojem je tom prilikom oštećeno kormilo, što je olakšalo kasniji udarac kljunom (op. Z.F.).

307


308

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

je ‘Erzherzog Ferdinand Max’ pogodio ‘Palestro’ na krmi, potonjem su se slomili križni nastavak i sošnjak. Na sošnjaku izvješena nacionalna zastava pala je zajedno s krhotinama sošnjaka i polegla nošena vjetrom preko pramčanog kaštela austrijskoga zastavnog broda. Na Tegetthoffov poklič ‘Tko će donijeti zastavu!’, pojurio je kormilar (Nikola – op. prev.) Karković s drugim ljudima prema naprijed, uhvatio trobojnicu i pričvrstio je na jednu bitvu, iako je s ‘Palestra’ otvorena paljba iz pušaka. Kad su se dva broda odvojila, talijanska zastava ostala je kao trofej na brodu ‘Erzherzog Ferdinand Max’.“ „Bilo je oko 11,30 sati prijepodne. Zapovjednik zastavnog broda k. b. b. Freiherr v. Sterneck, stojeći na lijevim priponama križnog jarbola i oštro motreći, raspoznao je u gustim oblacima dima – baš u smjeru kamo je njegov brod plovio punom brzinom – obrise jedne oklopnjače, okrenute bokom ravno prema njemu.“ „Prema boji brodskog trupa, vidio je da se radi o neprijateljskom brodu te je odlučio udariti protivnika u bok u visini dimnjaka.“ „Budući da je odluka brzo donesena, tako je i izvedena, svaki trenutak bio je dragocjen. Odlučno i hrabro Freiherr von Sterneck vodi austrijski zastavni brod smrtonosnim pravcem na protivnika; pramac ‘Erzherzoga Ferdinanda Maxa’ zabija se, razbijajući sve pred sobom, točno u mjesto koje je Sterneck izabrao – u bok moćnog protivnika.“ „Kljun je prodro svom snagom broda u pokretu i izazvao teška oštećenja u trupu protivničkog broda. Tek sada, kad je sudbina protivnika već bila zapečaćena, barun von Sterneck zapovjedio je pokrenuti stroj punom snagom natrag jer je kod dvaju prijašnjih pokušaja udarca kljunom, kad je još prije udara dao zaustaviti stroj, doživio kako se odlučujući rezultati nisu mogli postići ako je strojarnici zapovjeđeno ‘Stani!’.“ „‘Re d’Italia’, koji se zbog strašne snage udarca kljunom nagnuo na desno, sada, kad se carski zastavni brod opet oslobodio, zaljuljao se natrag na lijevi bok. Njegova paluba prepuna posade bila je potpuno izložena pogledima svjedoka katastrofe koja je slijedila.“ „Salva iz njegovih koševa i s palube prekrila je carski zastavni brod. Osobni pobočnik admirala Tegetthoffa, poručnik bojnog broda Freiherr v. Minutillo, potonji admiral, koji je već bio ranjen, još je jednom teško povrijeđen. Činilo se kako se smrtno pogođeni protivnički brod opet pokušava uspraviti, ali su tutnjeće mase vode u moćnom izljevu, dovršavajući uništavajuće djelo, prodrle kroz golemi otvor u njegovu željeznom tijelu. Uskoro su propinjući valovi preplavili palubu tonućeg broda, iz čijih se grotla posada pokušavala brzo spasiti, i povukli ponosni brod s još uvijek vijorećom zastavom u dubinu.“ „To se sve dogodilo u manje od tri minute. Austrijanci su tek poslije bitke od spa-


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

šenih brodolomaca saznali da je kljunom potopljeni brod bio ‘Re d’Italia’.“ Iz jednog pisma mog nedavno preminulog prijatelja i ratnoga druga grofa Georga Hoyosa, koji je u Viškom boju sudjelovao kao zastavnik bojnoga broda na oklopnjači Nj. Vel. Drache, a poslanog njegovoj kćeri, grofici von Plessen, 20. prosinca 1902., navodim o potonuću Re d’Italia sljedeći odlomak koji sam dobio na raspolaganje: „Mi smo se nalazili u trenutku kad se Tegetthoffov brod zaletio na ‘Re d’Italia’ vrlo blizu iza njega i on je nestao pod morskom površinom najviše 500 metara desno od nas. Jasno se vidjelo jadne ljude kako su povučeni u vodu i plivaju naokolo. Sve je tako brzo prošlo, a mi se i brzo udaljili, da nije bilo vremena bilo što za njih učiniti. Ja sam bio dolje kod topova u bitnici i vidio sam samo malo od zbivanja tijekom bitke. Potonuće ‘Re d’Italia’ sam, naprotiv, vrlo dobro mogao vidjeti jer smo nas trojica, Stecher, Weede i ja, baš gledali kroz toparnice. I naši su ljudi to promatrali i poslali jedan glasni ‘Hura!’ za Tegetthoffovim brodom ‘Ferdinand Max’. Ti se inače varaš, ako misliš da je pomorska bitka puno strašnija od jedne bitke na kopnu. Čovjek se može utopiti, ali nikad nije izložen mukama i naporima koje, nažalost, prečesto mora trpjeti u kopnenoj bitci.“ „Kod nas na ‘Dracheu’ bilo nam je posebno dobro jer je naš kuhar tijekom sukoba mirno pripremao doručak te smo odmah poslije bitke mogli sjesti za dobar rižoto, koji nam je izvrsno prijao, iako je naš jadni zapovjednik21 ležao mrtav u svojoj kabini, a više ljudi bilo je teško ranjeno. Uzbuđenja doživljena tijekom dana i veselje zbog uspjeha natjerala su nas da zaboravimo sve što se zbivalo.“ U djelu glavnoga stožera22 navodi se, pored ostalog: „Carski linijski brod ‘Kaiser’, koji se kako je već spomenuto, zbog havarija morao povući iz bitke, pratila je korveta ‘Friedrich’, udaljena jedan puškomet, a prvotno također i topovnjače ‘Seehund’ i ‘Reka’, dok su fregate ‘Schwarzenberg’, ‘Radetzky’, ‘Adria’, ‘Donau’ te topovnjače ‘Hum’, ‘Wall’ i ‘Streiter’, zajedno s parobrodom na kotače ‘Andreas Hofer’, slijedile u brazdi. Dok su se na ‘Kaiseru’ dok je plovio svi trudili ugasiti požar, ponovno se na poprištu pojavio ‘Affondatore’, na kojemu su vjerojatno bila otklonjena oštećenja zadobivena pri prvom pokušaju da ‘Kaiser’ udari kljunom; triput se ponovno zaletio da ga udari, ali se teško ranjeni linijski brod hrabro branio, unatoč požaru i havarijama ispaljivao je salvu za salvom i držao opasnog protivnika dalje od sebe. U trećem pokušaju ‘Affondatore’ se velikom brzinom približio ‘Kaiseru’ na udaljenost od samo jednog kabela, ali je odjednom (nakon što ga je pogodila još jedna salva iz naših 21

22

Kapetan bojnoga broda Heinrich von Moll poginuo je na samom početku bitke od krhotine granate koja je uletjela u oklopljeni zapovjedni toranj (op. Z.F.). Prethodno spomenuto djelo Österreichs Kämpfe im Jahre 1866. (op. ur.).

309


310

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

bitnica), skrenuo nadesno, još malo pratio linijski brod, koji ga je nesmetano mogao ciljano gađati po sekcijama i pojedinačno iz topova, da bi zatim okrenuo – s oštećenim sidrima, s nekoliko kugli koje su probile palubu, a jedna je i eksplodirala u unutrašnjosti broda – prema talijanskoj drvenoj floti. ‘Kaiser’ mu je s udaljenosti od deset kablova poslao zadnji hitac. Linijski brod (Kaiser – op. prev.), konačno slobodan od svog aopasnog protivnika, sad je neometano nastavio put do luke Sv. Juraj (S. Giorgio), kamo je stigao u jedan i četvrt, a zatim se usidrio bočno prema ulazu u luku, kako bi svakog protivnika koji bi ga slijedio mogao dočekati paljbom iz topovskih bitnica. U luku je s njim uplovila samo topovnjača ‘Reka’, s koje su vidjeli na ‘Kaiseru’ još ranije podignuti signal ‘Gubimo nadu da ćemo uspjeti ugasiti požar’, a ostala je tamo pola sata. Tegetthoff je sad iznova postrojio svoju flotu u trima kolonama sjeverno od luke Sv. Juraj, ploveći u smjeru sjeveroistoka. U međuvremenu se i talijanska flota ponovno prestrojila. ‘Affondatore’ je prešao na čelo skupine oklopnjača. ‘Palestro’ (na kojem je izbio požar) se malo udaljio kako bi ugasio vatru. Odjednom mu je u međupalublju eksplodiralo nekoliko izvan komora za streljivo pripremljenih granata. Podigao se golemi stup dima iz trupa goreće oklopnjače, a slijedio je i strašan prasak: ‘Palestro’ je odletio u zrak.“ Ta je sudbina, kako sam već opisao, mogla pogoditi i nas na Kaiseru. Bilo je oko dva i pol poslijepodne, kad se ispred obiju flota odigrao taj završni čin bitke. Tegetthoff je prije zalaska Sunca uplovio s cijelom eskadrom u luku Sv. Jurja, nakon što se protivnik povukao. Bio sam mrtav umoran i kad mi je završila služba – koja je bez prekida trajala od 4 sata ujutro do oko 8 sati navečer, a tijekom koje stvarno nije nedostajalo ni tjelesnih ni duševnih napora – bacio sam se odjeven na strunjaču na podu u jednoj uskoj praznoj kabini u međupalublju. Služba mi je opet morala početi u 4 sata ujutro, u razdoblju „Dijana“. Ujutro 21. srpnja cijela eskadra ponovno je bila opet pod parom, spremna ponovno započeti bitku, ali nam je signalna postaja s brda Hum javila da nema nijednog neprijatelja na vidiku, samo se na dalekom obzorju vide stupovi dima, koji su uskoro također nestali. Admiral Tegetthoff napisao je dnevnu zapovijed, koja je prijepodne pročitana posadama skupljenim na palubama, a u kojoj nam je svima izrazio svoju zahvalu i


Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

priznanje. Također je izjavio kako je njegova dužnost – a sigurno i u skladu s uvjerenjem cijele flote – već danas posebno spomenuti komodora von Petza i kapetana bojnog broda Freiherra von Sternecka, koji u svakom slučaju spadaju među najhrabrije među hrabrima koji su iskoristili priliku ostvariti velika djela. Spomen na našu braću po oružju, koja su platila najveći danak za uspjeh flote svojom krvlju i životima, ostat će nam u trajnom i zahvalnom sjećanju. Živio car! U dva sata popodne 21. srpnja stigla je poruka Njegovog Veličanstva Cara Tegetthoffu: „Imenujem Vas viceadmiralom.23 Časnicima i posadama Moje hrabre flote Moja zahvalnost. Očekujem Vaše prijedloge za odlikovanja.“ Kada se na pramčanom jarbolu Erzherzoga Ferdinanda Maxa podignula viceadmiralska zastava, naše oduševljenje bilo je ogromno jer smo osjećali da se to priznanje našem vođi odnosi i na sve nas. Admiral Tegetthoff dodatno je potvrdio taj osjećaj kad je signalizirao da je, uz najtopliju zahvalnost, svjestan da duguje to najviše priznanje izvrsnim i hrabrim djelima njegovih zapovjednika, časnika, kadeta i momčadi, koje je imao čast voditi. Navečer smo dovršili naše privremene popravke i cijela je flota poslije zalaska Sunca isplovila. Predvečer 22. srpnja ponovno smo se nalazili na sidrištu Fažane, svi na broju i spremni za borbu, onako kako smo bili isplovili prije tri dana. Talijanski gubitci brodova bili su, naprotiv, vrlo značajni. Oklopnjače Re d’Italia i Palestro potonule su. S. Martino i Re di Portogallo u bitci su izbačene iz stroja, a Formidabile još dan prije u dvoboju s bitnicama viških tvrđava. Maria Pia, San Martino, Castelfidardo, Ancona, Carignano, Varese i Maria Adelaide pretrpjeli su znatna oštećenja i požare. U gubitke talijanske flote treba uračunati i poznati Affondatore, koji je 6. kolovoza zbog teških oštećenja, koja je zadobio pretežito u sukobu s nama, potonuo na sidrištu pred Anconom. Naš linijski brod je, naprotiv, još 22. srpnja uplovio u Pulu kako bi se obavili potrebni popravci. Tako smo već 10. kolovoza bili potpuno opremljeni za svaki pothvat. Ujutro 11. kolovoza isplovili smo s cijelom eskadrom i navečer smo spustili sidra u Trstu. Ipak više nije došlo ni do jedne akcije jer je ubrzo uslijedilo primirje, a uskoro je sklopljen mir s Italijom. 23

Terminom admiral bilo je uobičajeno nazivati tri čina koja su sadržala naziv „admiral“: prvi je kontraadmiral, iznad njega je bio viceadmiral i na kraju admiral. Tegetthoff je od 16. 6. 1866. imao čin kontraadmirala, a 21. 7. 1866. car ga je imenovao viceadmiralom. (op. ur.)

311


312

150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE

Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN

Naš časni Generalissimus, nadvojvoda Albrecht, nakon sklapanja primirja najavio je brzojavom admiralu Tegetthoffu svoju želju da obiđe flotu 13. kolovoza u Trstu. Stoga smo 12. kolovoza bacili sidra u uvali Milje (Muggia) i prijepodne 13. kolovoza povicima „Hura!“ i topovskim salvama pozdravili našega omiljenog pobjedonosnog vojskovođu, koji je obavio smotru. Njegovo Carsko Veličanstvo je zatim 14. kolovoza izdalo vojnu zapovijed poslanu viceadmiralu Tegetthoffu, u kojoj je, između ostalog, naglašeno da je samo nekoliko dana poslije junačke bitke kod Visa flota bila u stanju potpune spremnosti, što je nadmašivalo sva očekivanja, a časnici i momčad su izvrsnog stanja duha, vojne stege i ispunjeni pravim drugarstvom. Admiral Tegetthoff je dobio komandorski križ, a komodor Freiherr von Petz i kapetan bojnoga broda Freiherr von Sterncek viteške križeve reda Marije Terezije. Moj zamjenik zapovjednika odlikovan je redom Željeznoga križa trećega reda s ratnim uresom. Prigodom podjele odlikovanja tadašnji zapovjednik Mornaričke sekcije viceadmiral vitez von Fautz obavijestio me da je Najvišom (carskom – op. prev.) odlukom izdan dekret sljedećega sadržaja: „Dne 27. kolovoza 1866., u znak priznanja hrabroga ponašanja i izvrsnog vršenja službe tijekom bitke kod Visa, izdaje se pohvalna priznanica...“ Kad je Njegovo Carsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo na osnovi Najviše zapovijedi objavljene 12. ožujka 1890. prizvalo u život Medalju za vojne zasluge i izvanredne zasluge u ratu, tadašnji voditelj Mornaričke sekcije i zapovjednik flote, admiral Freiherr von Sterneck, dodijelio mi je službeno na temelju statuta Medalju za vojne zasluge na vrpci Križa za vojne zasluge. Kao prije četrdeset godina prilikom one jutarnje straže, vidim u duhu našu carsku ratnu zastavu kako se diže na krmenom sošnjaku, vijori pod Sunčevim zrakama i zaključujem svoj ratni izvještaj istim pozdravom kao i Tegetthoff u dnevnoj zapovijedi 20. srpnja 1866.: „Živio car!“ S njemačkoga preveo: Zvonimir Freivogel, Coburg (Njemačka)


Zvonko KOVAČ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST PRILOZI O ZAVIČAJU

U sjećanje: IVAN IVICA PILAT (1934. – 2016.)

314

JOSIP BRATULIĆ Tri hrvatska soneta o Puli s kraja 19. stoljeća

315

DAVOR MANDIĆ Istra za vrijeme Većeslava Holjevca

317

313


314

U SJEĆANJE

IVAN IVICA PILAT (1934. – 2016.)

Počivao u miru istarskoga zavičaja, dragi Ivice, poštovani kolega, prijatelju, pjesniče. ROŽA U MOJIN RUKAH Maj je procvita crlenu rožu u mojin razigranin rukah. I bija san mramor s crlenon žilon; na rosi peka jutra, suncizapadon mamija lunu i š njima život u krv uriziva. I bija san velik kako vrh, previsoko letija u svojen galopanju; hita se teplin strilami sunca, svirija na harfi paučinskih noći i dinboko propa u jamu gledanja plavozelenih oči. Roža je usahla i vonj je pasa ma u dlane mojih rukah zaboja se trn i trd i črn.

__________ https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Pilat


Josip BRATULIĆ, 315 Zagreb

TRI HRVATSKA SONETA O PULI S KRAJA 19. STOLJEĆA Velimir Deželić (1864.-1941.), pjesnik i romanopisac, bibliotekar i arhivist, sin je Đure Deželića, književnika i publicista, a otac Velimira, ml.(ađega), romanopisca i kazališnog djelatnika. Obitelj Deželić, podrijetlom iz Ivanić Grada, u kulturnom životu Hrvata prisutna je stoljeće i pol. Dakle, Velimir Deželić st. objavio je u Zagrebu zbirku soneta pod naslovom Kopnom i morem, i podnaslovom koji objašnjava postanak i vrijeme napisanih soneta: Soneti s puta godine 1897. Knjiga je tiskana 1900. u tiskari Antuna Scholza koji je tih godina započeo bogatu nakladničku djelatnost, posebice njegujući romane iz hrvatske povijesti. Među knjigama je izdao i Nazorov roman Krvavi dani, iz istarske prošlosti. Pjesnik Velimir Deželić opisao je svoje putovanje od Zagreba, preko Ljubljane do Venecije (Mletaka), zatim se preko Trsta skrasio u Puli, pa krenuo dalje do Šibenika, Splita, Trogira, Hvara, Dubrovnika i Kotora. Zatim se preko Mostara i Banjaluke našao u brodskim vinogradima. Plod toga puta jesu soneti – sedamdeset i osam soneta. Na kraju, zaključni sonet, s Epilogom i završnim stihovima: „Pa kad dođem do nebeskih vrata – Ako li me sveti Petar pusti? – Onda će mi jezik da izusti: Liepa Bože zemlja ti je sva ta! Ljepše pak od domovine moje, Jedva da je divno nebo tvoje!“


316

PRILOZI O ZAVIČAJU

Josip BRATULIĆ

Istra je također bila na tom putu, što je on posvjedočio s tri soneta. U prvom sonetu Amfiteatar u Pulju misao mu leti u ranokršćansko vrijeme kad su kršćani bacani zvijerima, ali pjesnika boli to, što „uz gniezdo zala, i pjesan ta od kamena je pala“. U vrijeme kad je pjesnik bio u Puli, Amfiteatar, Arena, bio je daleko od grada koji se tek počeo podizati iz praha i pepela, izgradnjom velikoga brodogradilišta, koje je privuklo ne samo vrsne radnike iz prostrane Monarhije, nego i intelektualce, znanstvenike, arheologe, pisce, ali i seljački svijet iz Istre koji je stjecao znanja i vještine potrebne u brodogradnji. U Puli je tada boravio i Dušan Preradović, sin hrvatskoga pjesnika Petra Preradovića, kojega su pjesme i đaci iz Istre znali naizust. U tom je gradu rođena njegova kćerka Paula (1887.-1951.), pjesnikinja produhovljenih pjesama, i autorica današnje austrijske himne (1947.). O vremenu u kome je Pula doživljavala svoj procvat govori pak drugi Deželićev sonet Arsenal u Puli. „Ja gledam tmurnu, gordu, puljsku luku, Gdje s arsenala čudne luči sviete, Kô od Gorgone kobne oči, klete, Što nose propast čovjeku i puku.“ I dok gleda goleme lađe i torpeda s tugom zaključuje: „Još uviek čovjek čovjeku je vukom!“ Treći sonet nosi naslov Sinu Istre. U pjesmi se, naravno, obraća siromašnim ljudima koji se muče za krušac svagdanji, obrađujući goli krš ispod žarkog neba, te ne zna bi plakao ili bi od veselja klicao jer: „Pred orijaši ti se nisi mako! Ko pećina si pokraj tvojih žala Bjesnoći rugaš dušmanskih se vala.“

Velimir Deželić (1864.-1941.)

Premda je ova zbirčica pjesama u povijesti hrvatskoga pjesništva neznatna kap u moru stihova nastalih kao dug vremenu i ukusu, za nas Istrane ona je vrijedno svjedočanstvo koliko je Istra tada bila u središtu zanimanja hrvatskih književnika i intelektualaca. Pjesme su napisane 1893., a prva hrvatska gimnazija, ona u Pazinu otvorena je 1899. godine, i od toga vremena hrvatski su se gimnazijalci pripremali na preporod svoga naroda.


Davor MANDIĆ, Pula 317

ISTRA U VRIJEME VEĆESLAVA HOLJEVCA Vojna uprava Jugoslavenske armije u Zoni „B“ Savezničke vojne uprave (1945. – 1947.) U uvodnim pripomenama, koristeći arhivsku građu, autor u prvome dijelu teksta ukazuje na vojnopolitičke okolnosti koje su dovele do ustrojavanja savezničke vojne uprave na teritoriju Julijske krajine te okolnosti potpisivanja Beogradskog sporazuma od 9. lipnja i Sporazuma u Devinu (Duinu) od 20. lipnja 1945., a u drugome na aktivnosti Većeslava Holjevca, najprije kao zamjenika zapovjednika, a kasnije i zapovjednika Jugoslavenske vojne uprave u Zoni „B“ Savezničke vojne uprave, odnosno okolnosti organizacije i normalizacije života na teritoriju te zapovjedne zone. Ključne riječi: Većeslav Holjevac, Saveznička vojna uprava, Zona „B“, Istra

Uvodne pripomene – osnivanje savezničke vojne uprave U prvim danima svibnja godine 1945. postrojbe IV. Jugoslavenske armije ( JA) oslobodile su Istru, Slovensko primorje i Trst1, područja koja su nakon Prvoga svjetskoga 1

U ratnom izvješću od 30. travnja 1945. Generalštab Jugoslavenske armije, putem agencije Tanjug, obavještava da su njegove postrojbe probile utvrđenu liniju na jugoslavensko-talijanskoj granici (između Rijeke i Postojne) i prodrle duboko na teritorij Istre, Slovenskoga primorja, te ušle u Trst. Izvještava također da su postrojbe u suradnji s mornaricom izvršile desant na istočnu obalu Istre, te da se u okruženju na području Rijeke nalaze 188. i 237. njemačka divizija (ratni izvještaj


318

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

rata, Rapallskim ugovorom, postala dijelom talijanskoga državnog teritorija, i to bez obzira na poruku koju je W. Churchill uputio feldmaršalu Haroldu Alexanderu, vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga na Sredozemlju sredinom travnja iste godine zahtijevajući kako žurnu okupaciju spomenutog teritorija tako i onemogućavanje ulaska postrojba JA u Julijsku krajinu. Ulaskom postrojba JA na teritorij Istre, Slovenskoga primorja i Trsta prije dolaska postrojba zapadnih saveznika, saveznicima je onemogućeno uspostavljanje vojne uprave na području koje je poslije Prvoga svjetskoga rata međunarodnim ugovorima postalo dijelom Kraljevine Italije. Stoga će, pozivajući se na potrebu zaštite prometnih pravaca od Trsta i Pule prema Austriji, nastojati pod nadzorom zadržati što veći dio slavenskoga etničkog teritorija. Josip Broz, kao vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije, izvijestit će feldmaršala Harolda Alexandera 30. travnja 1945. da su jugoslavenske postrojbe u Istri i Trstu te upozoriti kako su se prilike bitno izmijenile u odnosu na veljaču iste godine te da operacijsko područje JA ide do linije od ušća Soče preko Gorice i Tolmina do Trbiža (Tarvisia). Izvijestit će, također, da je spreman, sukladno vođenim razgovorima, dopustiti saveznicima korištenje tršćanske i pulske luke za opskrbu savezničkih postrojba u Austriji te prihvatiti zahtjev da postrojbe JA i partizanske postrojbe zapadno od Soče budu pod savezničkim zapovjedništvom. Istodobno anglo-američke postrojbe napreduju „tiho“, izbjegavajući sukobe, nastojeći zauzeti strateški važna područja u Julijskoj krajini. Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga feldmaršal Alexander izvijestit će Winstona Churchilla dana 1. svibnja 1945. kako su partizanske postrojbe već u Trstu, da su zauzele najveći dio Istre i da je siguran kako se iste neće povući čak i ako im to bude zapovjeđeno te da se, bude li njegovim postrojbama naređeno da okupiraju cijelu Julijsku krajinu, mora računati na oružani sukob s postrojbama JA koje će u tom slučaju imati barem moralnu podršku SSSR-a. Upozorit će nadalje i na to da u njegovim vlastitim postrojbama postoje simpatije i duboko divljenje za Titovu partizansku vojsku2. Winston Churchill odgovara povjerljivom porukom: „(...) Smatram kako je važno da mi i Amerikanci dobijemo kontrolu nad Rijekom, Trstom, Pulom i Istarskim poluotokom (,,,)“3, a 6. svibnja 1945. piše – „...sviđa mi se

2

3

Generalštaba Jugoslavenske armije objavio je list Borba, dana 1. svibnja 1945.). Jedanaest dana kasnije, 11. svibnja 1945., u Beogradu je načelnik Generalštaba JA general-lajtnant Arsa Jovanović, govoreći o borbama za oslobođenje Istre i Trsta, dao opširan intervju suradniku Tanjuga. Vidi: Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1945., Savezni sekretarijat za inostrane poslove – Centar za informaciono-dokumentacione poslove, Jugoslavenski pregled, Beograd, 1984., dok. br. 35, str. 43-46. Intervju u cijelosti objavljuje i list Borba, 12. svibnja 1945. Izvještaj feldmaršala Alexandera iz Caserte premijeru Ujedinjenoga Kraljevstva Winstonu Churchillu, 1. svibnja 1945. Dokumenti..., n. dj. Prilozi II, dok. br. 1, str. 377. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu narodâ Jugoslavije, Vojnoistorijski institut, Beograd, (dalje Zbornik), sv. XI., knjiga 4., str. 965.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Vaša prepiska s Titom (...), zadovoljan sam što ste na vrijeme ušli u Trst, Goricu i Tržič da stavite svoju nogu u vrata (...)“4. Feldmaršal Alexander i Harold Macmillan, ministar vanjskih poslova Ujedinjenoga Kraljevstva, suglasili su se u tomu da su nastale nove vojne okolnosti, da okupacija cijele Julijske krajine više nije moguća te da je najvažnije zauzeti što veći teritorij tako da ne dođe do sukoba jačih razmjera s postrojbama JA. Razmatrajući vojno-političku situaciju u Julijskoj krajini, Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga na Sredozemlju donijet će dana 3. svibnja 1945. zaključak o tome da se maršala Tita obavijesti o uspostavljanju vojne uprave ističući Većeslav Holjevac (1917. – 1970.) da će se na području koje zauzmu uspostaviti „(...) neophodna organizacija za omogućavanje otvaranja luke i obnavljanje pro5 metnica (...)“ , ali će se izbjegavati spominjanje savezničke vojne uprave. Obaviješten o akcijama i napredovanju savezničkih postrojba na teritoriju koje su već nadzirale postrojbe JA, Tito će 3. svibnja 1945. od svojih zapovjednika na terenu zahtijevati da prosvjeduju kod savezničkih zapovjednika, da ne dopuste miješanje u poslove vojnopozadinske i civilne vlasti, da zauzmu strateške položaje u Trstu, Gorici i Tržiću te da u slučaju vojne aktivnosti pruže i vojni otpor6. Istoga dana veleposlanik Ujedinjenoga Kraljevstva u Beogradu, Ralph Stevenson, poslao je Ministarstvu vanjskih po4

5 6

Churchillov odgovor feldmaršalu Alexanderu na brzojav od 5. svibnja 1945. u kojemu ga obavještava da se Josip Broz nalazi u jačoj vojnoj poziciji nego što je pretpostavljao. Dokumenti..., n. dj. Prilozi II, dok. br. 3, str. 378. Zbornik, sv. XI., knj. 4., str. 993-997. Doznavši o ulasku savezničkih snaga na prostore koji su se već nalazili pod kontrolom JA, Josip Broz upućuje načelniku Generalštaba JA zapovijed sljedećeg sadržaja: „Saopštite komandi tamošnjih savezničkih trupa u moje ime da najstrože protestujem i da zahtijevam da se povuku na liniju koja je određena, t.j. preko Soče. Zauzmite sve strateške položaje u navedenim gradovima: Trst, Gorica, Monfalkon. Ne dopuštajte im nikakvog miješanja u naše vojno-pozadinske vlasti. Prikupite i koncentrišite u tim mjestima sve raspoložive snage. Mjesta zadržite po svaku cijenu u svojim rukama. Čuvajte se provokacija, ali budite nepokolebljivi. U slučaju njihove vojničke agresije protiv Vas, dajte odmah vojnički otpor. Čekajte daljnje naređenje“ (Vojnoistorijski institut /VII/, arhiva NOP-a, br. reg. 5/2, kut. 316; Knjiga depeša Generalštaba JA, depeša broj 21 od 3. svibnja 1945.).

319


320

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

slova Brozov prosvjed zbog ulaska savezničkih pješačkih i tenkovskih postrojba u Trst, Goricu i Tržić (gradove koje su prethodno oslobodile postrojbe JA), uz zahtjev da žurno objasne svoj postupak7. Tri dana kasnije, 3. svibnja 1945., feldmaršal Alexander šalje osobnu poruku Brozu u kojoj, temeljem stavova Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga na Sredozemlju, čestita na doprinosu jugoslavenskih postrojba u oslobađanju ovog teritorija, ali pritom iznosi netočan podatak – da se dana 2. svibnja 1945. njemački garnizon (7.000 vojnika, časnika i dočasnika) predao generalu Bernardu Freybergu te da su događaji na terenu posljedovali „preklapanjem“ zona djelovanja 4. armije i savezničkih postrojba, no da to ne bi trebalo stvarati ozbiljne poteškoće jer on vjeruje u maršalovu spremnost na suradnju kao i na razumnost njegovih zapovjednika na terenu. Potvrdio je također da je njegov osobni interes za Julijsku krajinu ostao isti, sukladno dogovorenom u Beogradu, što je bio objasnio u točci 1. i 2. svoje poruke od 30. travnja 1945. godine8. Nadalje, u skladu sa zaključcima konferencije Vrhovnog zapovjedništva, obavještava da će u Trstu i drugim mjestima, u zoni komunikacije, uvesti „potrebnu organizaciju“ kojom će osigurati protočnost i sigurnost prometnica kako bi se borba protiv ostataka neprijateljskih snaga mogla što prije prenijeti u Austriju pa predlaže da jugoslavenski zapovjednik na tome području stupi u vezu s novopostavljenim zapovjednikom toga područja – komandantom 13. armijskog korpusa general-pukovnikom Johnom Hardingom9. Na Brozovo traženje objašnjenja za „tihu“ infiltraciju savezničkih postrojba na teritorij gdje su se već nalazile postrojbe JA, feldmaršal Alexander odgovara dana 4. svibnja 1945. čudeći se što se ne poštuje sporazum zaključen u Beogradu. U točci 2. svoje poruke podsjeća da su, sukladno sporazumu iz Beograda, luka Trst kao i željezničke i cestovne prometnice saveznicima neophodne za daljnje napredovanje prema Austriji, da oni moraju imati potpuni nadzor nad tim prometnicama, zatim kako je prihvatio Titovu ponudu da jugoslavenske vojne postrojbe u tim područjima budu pod savezničkim zapovjedništvom, da su saveznici pružali pomoć u streljivu, sanitetu i hrani, da su postrojbe JA imale podršku zračnih i mornaričkih snaga u istjerivanju neprijatelja, te da je sad poduzeo „(...) jednostranu akciju naredivši (Vašim) tru7

8

9

VII, arhiva NOP-a, broj. reg. 5/2, kut. 316; Knjiga depeša Generalštaba JA, depeša broj 8 od 2. svibnja 1945. Brzojav Josipa Broza upućen je i feldmaršalu Alexanderu, veleposlanstvima u Washingtonu, Moskvi i Rimu te delegaciji Ujedinjenoga Kraljevstva u San Franciscu. U točci 1. i 2. svoje poruke od 30. travnja 1945. feldmaršal Alexander istaknuo je svoju namjeru da će sukladno savezničkim planovima osigurati luku Trst i prometnice od Trsta preko Gorice i Trbiža (Tarvisio) prema Austriji, koristiti pulsku luku kao i sidrišta na istočnoj obali (između Pule i Trsta) , te prometnice između tih dviju luka. (Zbornik VII, sv. XI., knj. 4., str. 961-962.) Zbornik VII, sv. XI., knj. 4., str. 1005-1007.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

pama da zauzmu teritorij na zapadu sve do rijeke Soče (...)“. Odbija povlačenje svojih postrojba s području Trsta, Tržića i Gorice te predlaže da se sukob riješi izravnim razgovorima u jugoslavenskoj vojnoj misiji u Bariju, između načelnika Generalštaba Jugoslavije i general-pukovnika Williama Duthieja Morgana, načelnika Vrhovnoga zapovjedništva savezničkih snaga na Sredozemlju10. Tito će sljedećeg dana odbaciti insinuacije feldmaršala Alexandera ističući da je iznenađen sumnjom u poštivanje dogovora, s obzirom na to da je još u svojoj poruci od 2. svibnja godine 1945. posebno istaknuo kako se drži sporazuma11, istaknuvši u 2. točci kako su se vojne prilike bitno izmijenile jer su njegove postrojbe brzo napredovale u pravcu Rijeke i Postojne, a da se saveznički desant na Trst nije ni dogodio. Ustvrdio je nadalje da su sklapanjem primirja na talijanskoj bojišnici s njemačkim snagama ojačane njemačke postrojbe na pravcu napredovanja jugoslavenskih postrojba te kako je svojim postrojbama bio prisiljen zapovjediti „(...) da smjelim manevrom zauzmu prometnice koje vode prema Rijeci od Postojne i Trsta te da istovremeno napadnu grad Trst (...)“, dodajući i to da je po kapitulaciji njemačkih armija u Italiji, ne bi li spriječio ugrozu operacija u Trstu, zapovjedio i zauzimanje Tržića te držanje položaja na Soči. U točci 3. ustvrdio je kako po kapitulaciji njemačkih postrojba u Italiji, Tirolu, Koruškoj i Štajerskoj savezničke postrojbe neće morati voditi vojne operacije već samo okupirati teritorije te da ova činjenica nije razmatrana tijekom razgovora u Beogradu12. U narednim točkama poruke upozorit će da nazočnost jugoslavenskih postrojba nije samo vojno već i političko pitanje, da je Jugoslavija zainteresirana za ovaj teritorij „(...) ne samo kao pobjednik na strani Saveznika u ratu protiv Italije, već i zato što su ovi teritoriji bili nepravedno anektirani od strane Italije kao rezultat ranijeg mirovnog ugovora (...)“ upozorava na incidente, napise u tiskovinama, zahvaljuje na pomoći te na kraju obavještava da je suglasan poslati načelnika stožera na razgovor u Bari, ali kao mjesto sastanka predlaže Trst, jer se tamo nalazi njegov načelnik stožera, nagla10

11

12

KOSTIĆ, Uroš, Oslobođenje Istre, Slovenačkog primorja i Trsta 1945., VII, Beograd, 1978., str. 466-467. U svom odgovoru u točci 1. napisat će: „(...) Iznenađen sam zbog Vaše spremnosti da posumnjate u pogledu poštivanja s moje strane dogovora koji smo postigli u Beogradu. Još više sam iznenađen zbog činjenice što nisam čvrsto vezan samo svojim vojnim dužnostima i kao vrhovni zapovjednik nego i dužnostima kao predsjednik vlade koji mora, prije svega, voditi računa o interesima svoje zemlje. Čak sam još više iznenađen, jer sam u svojoj poruci od 2. svibnja podvukao da se držim riječi koju sam dao u Beogradu o tome da možete koristiti luke Trst i Pulu, kao i prometnice koje vode prema Austriji u svrhu opskrbe vaših postrojbi (...)“. Odgovor Vrhovnog zapovjednika JA Josipa Broza Tita na poruku feldmaršala Alexandera od 4. svibnja 1945., Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1945..., n. dj., dok. br. 29, str. 37-39. Poruku Josipa Broza od 4. svibnja 1945. u cijelosti je objavio i Uroš Kostić (KOSTIĆ, Uroš, Oslobođenje Istre..., n. dj. str. 467-468). Isto.

321


322

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

sivši kako je svim svojim postrojbama zapovjedio da ni na koji način ne ometaju savezničke postrojbe na putu „(...) prema Austriji duž linija komunikacija predviđenih sporazumom (…)“13. Samo tri dana kasnije (8. svibnja 1945.) na Alexanderov prijedlog u Beogradu počinju dvodnevni razgovori između Josipa Broza i general-pukovnika Morgana, načelnika Stožera savezničkih snaga na Sredozemlju. Osnovne namjere feldmaršala Alexandera – sukladno naputku Winstona Churchila od 6. svibnja 1945. da ne smije zaključiti sporazum „(...) o uključivanju Istre ili bilo kojeg drugog djela predratne Italije u njegovu ‘Novu Jugoslaviju’ (...)“ te da će državnopravni status novooslobođenih krajeva biti tema rasprave na mirovnoj konferenciji14 – bile su: a) zaključiti vojni sporazum prema kojemu bi luka Trst te željeznička pruga i prometnice preko Gorice prema Austriji bile pod nadzorom savezničkih snaga, b) da se s prostora utvrđenog sporazumom i utvrđenog datuma povuku sve savezničke kao i postrojbe JA, c) da utvrđeni prostor dođe pod njegovo zapovjedništvo, d) da se na tome prostoru uspostavi saveznička vojna uprava, e) da se koristi novouspostavljena vlast, ako djeluje tako da udovoljava planovima savezničke vojne uprave, a da partizani, pripadnici teritorijalnih postrojba, predaju oružje ili se rasformiraju. Obavještavajući W. Churchilla o svojim namjerama, feldmaršal Alexander ističe kako će to biti vojni sporazum, da se neće odnositi na politička pitanja i da će razgovor s Titom biti razgovor s vrhovnim vojnim zapovjednikom, a ne predsjednikom vlade. U izvještaju je nadalje procjenjivao kako neće doći do oružanog sukoba, ako saveznici ne ispale prvi metak, te da moraju ostati pri zahtjevu za potpunim nadzorom nad lukom Trst i prometnicama koje vode prema Austriji. Demonstracija sile, brojnost savezničkih postrojba15 kao i zračna aktivnost nad tim prostorima, bili su dodatni pritisak na Jugoslaviju. U prvom razgovoru s maršalom Titom, 8. svibnja 1945., načelnik savezničkog stožera general-pukovnik Morgan uručio je Josipu Brozu nacrt vojnoga sporazuma koji se temeljio na prijedlogu feldmaršala Alexandera16. Broz je 13 14

15

16

Isto. Dopis W. Churchilla feldmaršalu Alexanderu na brzojav od 5. svibnja 1945. Dokumenti..., n. dj. Prilozi II, dok. br. 3, str. 378. Na prostoru Julijske krajine nalazile su se sljedeće savezničke snage: u širem području Tržića – stožer XIII. korpusa, 56. britanska divizija bez jednog bataljuna i 43. indijska pješačka motorizirana brigada; u Gorici američka 91. divizija bez jednog bataljuna te na području Trsta i sjeverozapadno od Trsta – novozelandska 2. divizija i po jedan bataljun 56. i 91. divizije. (Zbornik VII, sv. XI., knj. 4., str. 1067-1069.) Nacrt Sporazuma sadržavao je sedam točaka u kojoj je točkom 7. izrijekom navedeno da je „sporazum (je) čisto vojne prirode (...)“ i da ni na koji način neće utjecati na „(...) dugoročnu politiku u pogledu konačne podjele teritorija Julijske krajine (...) .“ Sve točke prijedloga sporazuma sadržavale su osnovne zahtjeve feldmaršala Alexandera, koje nalazimo u njegovoj prepisci s Josipom Brozom, s tim da je uz prijedlog priložen zemljovid područja, koji je jasno utvrđivao granice save-


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

odbio sporazum, smatrajući da predloženi nacrt ne može biti osnova za postizanje dogovora, s obzirom na to da je rat završio i da u svezi sa spornim prostorom ne postoje samo vojni već i politički prijepori. Ostao je čvrsto pri stajalištu da Jugoslavija ima pravo na krajeve koji su se temeljem Rapallskog ugovora nalazili pod talijanskom vlašću, a koje su postrojbe JA oslobodile, te je bio uvjeren da će na mirovnoj konferenciji ti krajevi pripasti Jugoslaviji jer joj pripadaju i zemljopisno i etnički. Sljedećega dana, na drugom sastanku, održanom 9. svibnja 1945., Josip Broz predlaže da saveznička vojska grad Trst koristi kao svoju bazu, da ima puni nadzor nad lučkim uređajima i željeznicom, predlažući da im se prema potrebi osiguraju i radna snaga i administrativno osoblje, da lukom upravlja saveznički mornarički časnik uz pomoć lučkog komiteta u kojemu bi bili i predstavnici Jugoslavije, da saveznici neograničeno koriste luku u Puli i sidrišta na zapadnoj obali Istre te zrakoplovne luke kao i luke duž komunikacijskih pravaca, odnosno da zračne luke budu pod zajedničkim nadzorom. U svezi s pitanjem uprave u novooslobođenom području nije postignuta suglasnost pa je feldmaršal Alexander 10. svibnja 1945. naredio general-pukovniku Morganu da se vrati u Casertu. Kako ni nakon trećeg susreta pukovnika Morgana s Josipom Brozom (prije napuštanja Beograda) nije bilo sporazuma, Morgan je izvijestio feldmaršala da Tito neće popustiti u svezi s pitanjem suvereniteta na tom području, da svoj plan ocjenjuje praktičnim te smatra kako rješenje spora treba prepustiti savezničkim vladama. Istoga dana Alexander obavještava Josipa Broza da će o sporu izvjestiti vlade Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a, da namjerava koristiti luku Trst za opskrbu svojih snaga u sjevernoj Italiji i Austriji te da vjeruje kako će maršal poduzeti sve potrebno da ne dođe do neželjenih incidenata. Kako vojni pregovori nisu polučili rezultat, a savezničke vlade odbacile su jugoslavenske zahtjeve tijekom svibnja i prve dekade lipnja godine 1945., DFJ je bila izložena snažnom vojnom i političkom pritisku. Povećava se broj savezničkih postrojba, pripremaju planovi za agresiju, za uhićenja i za interniranje. Konačno, 15. svibnja 1945. vlade Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a (nakon što je Harry Truman izjavio da nije spreman zemlju uplesti u rat s Jugoslavenima) upućuju note zahtijevajući uspostavljanje savezničke vojne uprave, uz napomenu da je pitanje Julijske krajine samo jedan od mnogih teritorijalnih problema u Europi, koji će se rješavati na mirovnoj konferenciji te da uspostavljanje spomenute uprave ima samo cilj postići „mirno i trajno rješenje složenog pitanja“. Vlada DFJ-e odgovorit će dva dana kasnije, 17. svibnja 1945., da su postrojbe DFJ-e Trst i Julijsku krajinu okupirale uz velike žrtve te da stoga imaju suvereno pravo zadržati teritorij „(...) ne prejudicirajući rješenje na mirovnoj konferenciji o pripadnosti Julijzničke vojne uprave. Nacrt sporazuma objavio je Uroš Kostić (Oslobođenje Istre..., n. dj. prilog 15, str. 521).

323


324

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

ske krajine i Trsta (...)“17. Iz poruke koje je Ministarstvo vanjskih poslova Ujedinjenoga Kraljevstva 19. svibnja 1945. uputilo Washingtonu, o čemu su bili obaviješteni i diplomatski predstavnici u Beogradu, Caserti, Moskvi i Rimu, razvidno je da su britanski načelnici glavnih stožera Zapovjedništvu savezničkih snaga na Sredozemlju predložili neka, na osnovi uputa Kombiniranog stožera načelnika generalštabova, izda naputak da se za protjerivanje jugoslavenskih postrojba s teritorija južne Austrije i Julijske krajine te za potrebe osiguranja željezničkih i cestovnih prometnice može upotrijebiti i sila, ali uz napomenu da s aktivnostima treba otpočeti u trenutku dobivanja iscrpnih naputaka. Poruka je upućivala na odlučnost savezničkih vlada da Jugoslaviji ne popuste, da maršala Tita upozore kako mora prihvatiti uvjete naznačene u noti od 15. svibnja 1945., jer će u protivnom feldmaršal Alexander silom okupirati navedeni teritorij18. Istoga dana Ministarstvo informacija DFJ izdat će posebno priopćenje (koje će list „Borba“ objaviti sljedećeg dana), da je Jugoslavija „u duhu savezničke suradnje“ odgovorila na notu Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a o pitanju vojne okupacije Istre, Slovenskoga primorja i Trsta, kako jugoslavenska armija kao jedna od savezničkih armija ima pravo ostati na toj teritoriji jednako kao i savezničke postrojbe, jer ih je oslobodila u žestokim borbama protiv zajedničkoga neprijatelja i da su borbe vodile radi „odsijecanja“ neprijateljske vojske i oslobođenja porobljene braće. Priopćenje je sadržavalo izjavu o tomu da saveznici u duhu sporazuma s feldmaršalom Alexanderom mogu koristiti pristaništa i komunikacije, da jugoslavenske postrojbe svojom nazočnošću ni na koji način ne prejudiciraju odluke mirovne konferencije te kako činjenica da je većinsko stanovništvo slavensko i da je posljednje dvije godine aktivno sudjelovalo u borbi protiv talijanskoga i njemačkoga fašizma položivši goleme žrtve, svakako ne može biti smetnja zahtjevu da se jugoslavenskoj vojsci prepusti „(...) uređenje vojne uprave, a od naroda izabranih narodnooslobodilačkim odborima uređenje i vođenje civilne uprave (...)“19. Pripremajući javno mišljenje na uzmak pred savezničkim ultimatumom, list „Borba“ u uvodniku od 21. svibnja 17

18

19

Zbornik VII, sv. XI., knj. 4., str. 1086-1090. KOSTIĆ, Uroš, Oslobođenje Istre..., n. dj., str. 476477. KOSTIĆ, Uroš, Oslobođenje Istre..., n. dj., str. 477-478. Vlada DFJ-e obavijestila je vladu Ujedinjenoga Kraljevstva 19. svibnja 1945. da je, sukladno noti br. 76 od 17. svibnja 1945., jugoslavenskim postrojbama koje su se nalazile sjeverno od jugoslavensko-austrijske granice iz godine 1937., na području zapadno od Dravograda, zapovjedila povlačenje na predratnu granicu, uz napomenu kako se ne može prihvatiti mišljenje da boravak njenih postrojbi na teritoriju koji su iste okupirale tijekom borbe protiv zajedničkoga neprijatelja prejudicira konačno rješenje granične crte. Napomenut će, također, da je ova zapovijed izdana sukladno želji vlade DFJ-e da „(...) izađe u susret željama njenih saveznika Velike Britanije i Sjedinjenih država, ne prejudicirajući konačno uređenje granice s Austrijom (...)“ Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1945..., n. dj., dok. br. 43, str. 59-60. Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1945..., n. dj., dok. br. 42, str. 58-59.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

1945. prenosi jugoslavenska stajališta i poruku saveznicima o spremnosti Jugoslavije na dijalog. Ponovno ističe da nazočnost jugoslavenskih postrojba ne znači jednostrano anektiranje spornoga teritorija, da je to pitanje koje će se rješavati na mirovnoj konferenciji ili sporazumom između Jugoslavije i Italije, te da je Jugoslavija spremna o sadašnjemu statusu novooslobođenih krajeva razgovarati i pronaći rješenje koje će zadovoljiti i jednu i drugu stranu. Nezadovoljni odgovorom, u Julijskoj krajini saveznici koncentriraju svoje postrojbe, demonstriraju silu. Tito će u izjavi novinskoj agenciji „Tanjug“, dana 19. svibnja 1945., te u govorima u Zagrebu i Ljubljani, 21. odnosno 26. svibnja 1945., istaknuti da je Jugoslavenska armija „(...) spremna surađivati sa savezničkim postrojbama, savezničkim vladama..., ali da Jugoslavija ne može dopustiti da bude ponižena i da se izigravaju njena prava (...)“, te da nazočnost jugoslavenskih postrojba na spornome teritoriju ima oslobodilački, a ne okupacijski karakter. Odgovarajući na izjavu feldmaršala Alexandera, koja prisutnost jugoslavenskih postrojba u Istri i Slovenskom primorju izjednačava s Hitlerovom, Mussolinijevom i japanskom okupacijom, reći će da se takve optužbe mogu „(...) baciti u lice samo neprijatelju, a ne izmučenoj i iskrvavljenoj saveznici, koju su sada svi slobodoljubivi narodi priznali kao primjer herojstva i požrtvovnosti (...)“20. O sporazumu u Beogradu i Devinu (Duinu) U uvjetima savezničkoga snažnog diplomatskog i vojnog pritiska praćenog žestokom medijskom kampanjom (što je upućivalo na pripremu svjetskoga javnog mnijenja za mogući sukob), jugoslavenska vlada dana 21. svibnja godine 1945. pristaje na to da se na teritoriju novooslobođenih krajeva – Istre i Slovenskoga primorja, ustroji Saveznička vojna uprava temeljem demarkacijske linije koju je predložio feldmaršal Alexander (ali uz manje izmjene koje će predložiti vlada DFJ), no uz uvjet da u nju budu uključeni i predstavnici JA, zatim da jugoslavenske postrojbe ostanu u toj zoni pod savezničkim zapovjedništvom te da saveznička uprava djeluje preko novoosnovanih civilnih organa vlasti. Nezadovoljni ovim kompromisnim prijedlogom, saveznici počinju svojim postrojbama ulaziti u spornu zonu i do 24. svibnja 1945. jakim snagama zauzimaju gotovo cijeli teritorij Slovenskoga primorja. Jugoslavenske postrojbe izbjegavaju provokacije i ostaju na svojim položajima, a 24. svibnja 1945. Generalštab JA svojim postrojbama zapovijeda da se i oružanom silom suprotstave 20

Izjava predsjednika Ministarskog savjeta i ministra narodne obrane Josipa Broza Tita od 19. svibnja 1945. dopisniku „Tanjuga“ u povodu Alexanderove usporedbe jugoslavenskih postrojba u Julijskoj krajini s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama. Dokumenti..., n. dj., dok. br. 44, str. 60. Izjavu je objavio i list „Borba“ 20. svibnja 1945., a prenijele su je sve jugoslavenske tiskovine.

325


326

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

svakome pokušaju prelaska istočne granice prijeporne zone te upućuje dvije divizije 2. armije kao pomoć postrojbama 4. armije. Jugoslavija upućuje prosvjednu notu savezničkim vladama, a W. Churchill obavještava američkoga predsjednika Harryja Trumana da feldmaršal Alexander 1. lipnja 1945. planira nastaviti s napredovanjem. Bez očekivane diplomatske i moralne podrške SSSR-a21, izloženi diplomatskim i vojnim pritiscima, veleposlanici Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a uručili su u ime svojih vlada 3. lipnja 1945. prosvjedne note (sadržaja istovjetna onomu iz poruke od 2. lipnja 1945. godine). Bio je to odgovor na jugoslavensku notu od 21. svibnja 1945. Pozdravljena je spremnost jugoslavenske vlade da prihvati uspostavu savezničke vojne uprave pod zapovjedništvom vrhovnoga zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju – na teritoriju koji će sporazumno odrediti Josip Broz i feldmaršal Alexander. Uz notu, koju će u ime jugoslavenske vlade primiti njezin potpredsjednik Edvard Kardelj, bit će priložen i vojni sporazum, a za pregovore je ovlašten feldmaršal Alexander22. Beogradskim sporazumom (ultimatumom), koji jugoslavenska vlada potpisuje dana 9. VI. 1945., dio teritorija Julijske krajine – područje nekadašnjih talijanskih provincija – Gorice, Trsta, Rijeke (Kvarnera) i Pule (Istre) – podijeljen je Morganovom linijom na Zonu „A“ i Zonu „B“. Teritorij zapadno od Morganove linije, uključujući i Pulu s okolicom, potpada pod savezničku vojnu upravu (Zona „A“), a teritorij istočno od te linije pod jugoslavensku vojnu upravu (Zona „B“). Beogradski je sporazum precizirao i mogućnost djelovanja postojeće jugoslavenske uprave, ali i mogućnost da saveznička vojna uprava upotrijebi bilo koju civilnu vlast koju smatra najboljim rješenjem u pojedinom mjestu, odnosno da mijenja administrativno osoblje prema svojim potrebama. Jugoslavenske su se vojne postrojbe morale povući sa cijeloga spornog područja, kao i s područja Pule i okolice, te onih područja zapadne obale Istre za koje se smatralo da je to potrebno, i to do 12. lipnja 1945. do 8 sati23. Premda je članak broj 7. Sporazuma odredio da „(...) ugovor ne prejudicira niti tangira definitivnu pripadnost Julijske krajine zapadno od te linije... kao ni jugoslavensku vojnu okupaciju i administraciju istočno od linije (...)“, posredno je ukazao na činjenicu da se od rješenja pitanja granica temeljem prihvaćanja one „rapallske“ konačno odustalo i da se o njoj više ne može raspravljati. Prema odredba21 22 23

JERI, Janko, Tržaško vprašanje po drugi svetovni vojni, Ljubljana, 1961., str. 87. Zbornik VII, sv. XI., knj. 4., str. 1100-1101. Sporazum je u ime vlade DF Jugoslavije potpisao ministar vanjskih poslova dr. Ivan Šubašić, u ime Njegova britanskog veličanstva veleposlanik Ralf Skrine Stevenson, a u ime SAD-a veleposlanik Richard C. Petterson. Sporazum je u cijelosti objavljen u knjizi Istra i Slovensko primorje, Rad, Beograd, str. 585., a snimak dokumenta nalazi se u knjizi Međunarodni ugovori Federativne Narodne Republike Jugoslavije za 1945. godinu, sv. br. 2, str. 18-20, u ASSSP.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

ma Beogradskog sporazuma, jugoslavenske su snage bile ograničene na dvije tisuće vojnika, časnika i dočasnika. Trebala ih je izdržavati administrativna služba savezničkog zapovjednika zapadno od linije razgraničenja, a prema sporazumu trebali su zaposjesti jedan „(...) distrikt koji će izabrati saveznički vrhovni zapovjednik, zapadno od linije razgraničenja te im neće biti dozvoljen pristup u ostali dio područja (...)“24. Sporazumom je također određeno da će saveznički zapovjednik upravljati i područjem zapadno od linije razgraničenja, „(...) Pulom i onim ostalim područjem na zapadnoj obali Istre, za koje smatra da je to potrebno (...)“, a vlada se obvezala vratiti „(...) stanovnike koje je uhitila ili deportirala (...) i restituirati imovinu koju je konfiscirala ili odnijela (...)25. Istoga dana (9. lipnja 1945.) Jugoslavija je vladama Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a uputila posebnu diplomatsku notu u kojoj ističe kako je svjesna da su, pristankom na okupaciju i uvođenje savezničke vojne uprave te pristankom na povlačenje vojnih postrojba „(...) teško povrijeđeni osjećaji i interesi jugoslavenskog stanovništva (...)“ u Istri, Trstu i Slovenskom primorju, ali kako vjeruje da ovom odlukom „(...) neće biti ni u kom pogledu prejudicirani opravdani nacionalni zahtjevi Jugoslavije i stanovništva Istre, Trsta i Slovenačkog primorja (...)“26. Ministar vanjskih poslova dr. Ivan Šubašić putem tiska izvještava jugoslavensku javnost da je potpisan Sporazum o Julijskoj krajini, odnosno o „(...) okupaciji i privremenoj administraciji u Istri, Trstu i Slovenskom primorju (...) i da je to osnova prema kojoj će vojni stožeri Jugoslavenske armije i savezničke vojske ustanoviti detalje budućih odnosa27. Razgovori vojnih delegacija započeli su u Tržiću (Monfalconeu), u sjedištu Glavnoga stožera 13. britanskog korpusa, 13. lipnja 1945., a predvodili su ih general-pukovnik V. D. Morgan, načelnik Stožera savezničkih snaga na Sredozemlju i Arso Jovanović, načelnik Generalštaba Jugoslavenske armije. Sporazumom potpisanim u Devinu (Duinu), 20. lipnja 1945. godine, jugoslavenska i saveznička vojna delegacija odredile su pojedinosti Beogradskog sporazuma. Sporazum je izrijekom odredio da se pod područjem Julijske krajine razumijeva teritorij nekadašnjih talijanskih provincija Istre, Rijeke, Trsta i Gorice iz godine 1939. te da se taj teritorij Morganovom linijom dijeli na dvije zone. Zona „A“ – teritorij zapad24

25 26

27

Točka 2. Sporazum o Julijskoj karajini između Jugoslavije s jedne strane i Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a s druge strane, od 9. lipnja 1945. Dokumenti..., n. dj., dok. br. 56, str. 81. Isto. Točka 3. i 6. Sporazuma. Diplomatska nota DFJ-e vladama Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a. Dokumenti..., n. dj., dok. br. 57, str. 82-83. Ministar vanjskih poslova Ivan Šubašić, izjava za tisak od 9. lipnja 1945. „Borba“, 10. lipnja 1945. Zajednička izjava triju vlada objavljena je istodobno, u 15 sati u Beogradu, Londonu i Washingtonu, uz napomenu da će pojedinosti Sporazuma utvrditi „predstavnici“ maršala Tita i feldmaršala Alexandera.

327


328

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

no od Morganove linije kao i teritorij grada Pule, potpada pod savezničku vojnu upravu, a Zona „B“ – teritorij istočno od te linije pod jugoslavensku vojnu upravu28. Pitanje priznanja postojeće civilne vlasti u Zoni „A“ bilo je jedno od spornih točaka pregovora i kako se nije mogao postići dogovor, jugoslavenska je delegacija potpisala točke sporazuma o vojnim i ekonomskim pitanjima, a zadržala pravo na to da pitanja civilne vlasti riješi diplomatskim putem. Člankom 12. Sporazuma određeno je da isti stupa na snagu danom potpisa. Uz dva zemljovida s granicama Zona „A“ i „B“, Sporazum je sadržavao i priloge: o načinu i mjestima koncentracije ljudstva Jugoslavenskog odreda (prilog C)29, o dužnostima i načinu održavanja veze s jugoslavenskom vojnom misijom pri 8. armiji (prilog D)30, o olakšicama jugoslavenskih vlasti glede okupacije grada Pule (prilog ( E)31, o jugoslavenskom pravu glede ratnog 28 29

30

31

JERI, Janko, n. dj., str. 90; PETRANOVIĆ, B., n. dj., str. 107; Istra..., str. 586. Prilog C Sporazuma u Devinu utvrđivao je to da će jugoslavenski odred imati 2.000 vojnika, časnika i dočasnika, da se u taj broj uključuje stožer i administrativno osoblje te da će biti koncentriran na točno utvrđenom teritoriju i pod zapovjedništvom VIII. savezničke armije. Prikupljanje dijelova jugoslavenskogs odreda i njegovo kretanje prema određenoj zoni nakon najave odredit će Stožer VIII. armije. Opskrba namirnicama, pogonskim gorivom i ostalim potrepštinama bila je, prema prilogu, briga saveznika, dok se jugoslavensko zapovjedništvo moralo samo pobrinuti za broj prometala dovoljnih za opskrbu unutar kruga veličine 5 milja. Jugoslavenska je strana bila obvezatna pripadnicima jugoslavenskoga odreda osigurati vojne odore, oružje, streljivo i vozila. Prema istom prilogu svaka je veza s bilo kojom radiostanicom istočno od Morganove linije bila zabranjena, dok se veza radi administrativnih pitanja trebala održavati „(...) putem pošte ili preko časnika za vezu – teklič, koje stožer Osme armije može povremeno slati (...)“. Dokumenti..., n. dj., dok. br. 70, Prilog C, str. 99-100. Prilog D Sporazuma utvrđivao je to da će jugoslavensku vojnu misiju pri VIII. savezničkoj armiji činiti jedan pukovnik i šest časnika nižega ranga (u taj broj mogao je biti uključen i administrativni stručnjak). Pomoćno osoblje odobravao je saveznički zapovjednik prema popisu koji mu je bio dostavljen. Zadaća misije bila je da savjetima pomaže zapovjedniku VIII. armije i članovima stožera u pitanjima koje su se odnosila na jugoslavenski odred, da djeluje kao veza između dvaju zapovjedništava te da izvješćuje o pitanjima savezničke vojne uprave. Časnici misije mogli su se slobodno kretati radi obavljanja svojih zadaća između stožera VIII. armije, nadležnog korpusa, jugoslavenskoga stožera i na cijelom području pod ingerencijom jugoslavenske vojne uprave. Dopuštenje za posjet nižim stožerima postrojba VIII. armije izdavao je stožer te armije. Isto. Prilog D, str. 100. Prilog E utvrđivao je vrijeme polaska savezničkoga vojnog konvoja iz Trsta za Pulu, precizirao je odmorišta, utvrđivao da će vojni zapovjednik grada Pule pravodobno biti obaviješten o dolasku saveznika, da će se glavnina savezničkih snaga kretati u dva ešalona, prvi u ponedjeljak (18. lipnja) i drugi u utorak (19. lipnja 1945.) te da će se svaka kolona sastojati od 650 vozila. Glavnina snaga trebala je stići u Pulu do 11 sati 18. lipnja, a nadzornu točku na demarkacijskoj crzi prijeći u 7.30 sati. Prilog je utvrđivao da će konvoji u povratku biti sastavljeni od 170 praznih vozila te da će prvi krenuti u utorak, drugi u srijedu 20. lipnja 1945., a nadzornu točku na demarkacijskoj crti prijeći će točno u 8 sati. Sva vozila saveznika nisu mogla biti zaustavljena niti su smjela biti podvrgnuta


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

plijena (prilog F), o upravljanju željezničkim prometom (prilog I), o nadzoru kretanja (prilog H) i o pravu na korištenje luke Trst (prilog J ). Feldmaršal Harold Alexander, u svojstvu vrhovnoga zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, samo četiri dana nakon Beogradskoga sporazuma, dana 13. lipnja 1945. zapoviješću obavještava stanovništvo Julijske krajine da se osniva Saveznička vojna uprava pod njegovim zapovjedništvom te da svi upravni i sudski činovnici moraju ostati na svojim mjestima i nastaviti rad (osim onih koje će smijeniti). Članak 2. obavještava da na snazi ostaju zakoni koji su vrijedili do 8. rujna 1943. i da se građanima jamči osobna i imovinska sigurnost. Upozorit će na to da će smrtnom kaznom biti kažnjeni građani koji služe neprijatelju, nose oružje bez dozvole, posjeduju radioaparate za prijenos vijesti, oni koji nastoje prevariti člana savezničke vojske, koji uđu u zabranjenu zonu uredno obilježenu natpisom ili pod stražom. Smrtna kazna bila je predviđena i za osobe koje napadnu ili ubiju pripadnika savezničke vojske, sudjeluju u diverziji na prometnicama, krivotvore novac ili isprave. Kazna zatvora ili novčana kazna predviđena je za rad bez dozvole (na otvorenom) nakon policijskog sata, za udaljavanje brodom od obale bez dozvole ili od mjesta prebivališta više od 10 kilometara, za neprijavljivanje stvari koje su pripadale neprijatelju, posjedovanje promidžbenog materijala protiv vlade bilo koje savezničke zemlje ili savezničke vojne uprave, kao i nazočnost sastanku koji nije odobrila Vojna uprava. Iste su mjere bile predviđene i za širenje glasina radi uznemiravanja naroda, trganje javnih oglasa i naredbi, kretanje bez dokumenata kao i nazočnost sastanku fašističke stranke ili davanje dragovoljnih priloga istoj. Saveznički vojnik (temeljem iste zapovijedi) mogao je uhititi ili pretražiti svakog sumnjivca, ili osobu koja je prema njegovoj osobnoj procjeni mogla učiniti, učinila ili je imala namjeru učiniti prekršaj. Mogao je jednako tako, bez naloga, izvršiti premetačinu i odnijeti svaki predmet koji bi mogao pomoći istrazi, a saveznički sudovi mogli su suditi svima, osim pripadnicima savezničke vojske i ratnim zarobljenicima32. Većeslav Holjevac i Vojna uprava JA Deset dana, nakon objave zapovijedi Harolda Alexandera, vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, o osnivanju Savezničke vojne uprave pod njegovim zapovjedništvom, dana 23. lipnja 1945. Josip Broz Tito kao Vrhovni zapo-

32

pretresu. Jugoslavenske su se vlasti obvezale uredno opskrbljivati grad električnom energijom i pitkom vodom, a jugoslavenske su se postrojbe morale iz utvrđene zone povući do 11 sati u ponedjeljak 18. lipnja 1945. (do trenutka kada glavnina savezničkih snaga uđe u Pulu). Isto. Prilog E, str. 100-101. Proglas je u cijelosti objavio „Glas Istre“ u broju 51, od 16. lipnja 1945. godine.

329


330

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

vjednik JA zapoviješću obavještava da se u zoni Julijske krajine – Istri s gradom Rijekom i Slovenskom primorju do demarkacijske linije33 „(...) uspostavlja vojna uprava Jugoslavenske armije (...)“ i da će, uz dužnost zapovjednika IV. Armije, general-lajtnant Peko Dapčević obnašati i dužnost zapovjednika navedene zone, te da mjesne građanske vlasti – narodno-oslobodilački odbori ostaju „(...) u svojoj punoj važnosti (...) „i vršit će svoju funkciju u suradnji s vojnom upravom34. Iz zapovijedi je razvidno da su, u Istri i Rijeci, kao i dijelu Slovenskoga primorja – dakle, u Zoni „B“ (teritoriju koji je bio pod vojnom upravom Jugoslavenske armije) – Oblasni NOO za Istru, Gradski narodnooslobodilački odbor Rijeka te kotarski i mjesni narodni odbori zadržali status organa nove revolucionarne vlasti. Vojna uprava Jugoslavenske armije u Zoni „B“ s pukovnikom Većeslavom Holjevcem na čelu postaje najvišim upravnim organom koji je u ime vlade nove Jugoslavije nadzirao provedbu sporazuma između savezničkih vlada i Jugoslavije, donosio odluke – zapovijedi radi normalizacije života, sanacije ratnih šteta, pokretanja gospodarskog i društvenog života. Vojna uprava Jugoslavenske armije koordinira rad Pokrajinskog NOO-a za Slovensko primorje, Oblasnog NOO-a za Istru i Gradskog NOO-a za Rijeku s vojno-pozadinskim vlastima i s vlastima izvan teritorija Zone „B“. Ova je uprava imala ingerencije najviše sudske vlasti. Zadatci narodne vlasti – NOO-a (nakon reorganizacije narodnih odbora) bili su zapravo njeni najvažniji zadatci. Prvo pojavljivanje u javnosti, u svojstvu zamjenika zapovjednika Vojne uprave, pukovnika Većeslava Holjevca tiskovine će zabilježiti početkom kolovoza, točnije 5. kolovoza 1945. kad nazoči prvom zasjedanju Narodne skupštine Oblasnoga NOO-a za Istru. U Pazinu, u dvorani „Palestra“ pojavio se u pratnji kapetana Jurja Hrženjaka. Sukladno funkciji koju je obnašao, Holjevac dolazi sa znatnim zakašnjenjem, a činom dolaska jasno ukazuje ne samo na značaj funkcije koju obnaša nego i na ulogu koju je Vojna uprava JA imala u novoj konstelaciji snaga, u trenutku kad vlada DFJ vodi diplomatsku borbu za sjedinjenje novooslobođenih krajeva s maticom domovinom. Tisak će zabilježiti njegov dolazak ovim riječima: „(...) Za vrijeme referata druga Cerovca35, došao je na skupštinu i zamjenik guvernera za Julijsku Krajinu (Istru, Rijeku i Slovensko Primorje) pukovnik Većeslav Holjevac u pratnji kapetana Jurja Hrženjaka, kojima je predsjednik Oblasne JNOF-e za Istru drug Šestan zaželio

33

34

35

Demarkacijska linija utvrđena je sporazumom u Devinu 20.lipnja 1945. Vidi: Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1945., Beograd, 1984., str. 112. „Glas Istre“ i „Borba“, 25. lipnja 1945. U knjizi Istra i Slovensko primorje, na str. 612, pogrešno je naveden nadnevak zapovijedi. Skupštinu je govorom otvorio predsjednik Oblasnog JNOF-a za Istru Josip Šestan. Anton Cerovac-Tonić podnio je izvještaj o radu Oblasnog NOO-a za Istru kao njegov predsjednik.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

dobrodošlicu, a prisutni su delegati pljeskom dali izraz svojem zadovoljstvu (...)“36. Valja istaknuti činjenicu da dok saveznička vojna uprava u Zoni „A“ onemogućava rad revolucionarnih organa nove narodne vlasti (u Puli 29. kolovoza 1945. raspušta Gradski NO Pule37), a potpukovnik E. S. Orwood, u zapovjednik Savezničke vojne uprave za područje Pule, 16. listopada 1945. odgovora da bez obrazloženja ne može dopustiti održavanje izbora ne samo u Puli nego ni na cijelom teritoriju savezničke vojne uprave za područje Pule38, jugoslavenska vojna uprava u Zoni „B“ savezničke vojne uprave (radi ostvarenja povijesnih Pazinskih odluka i davanja legitimiteta novoj vlasti), odobrava organizaciju i provedbu općih demokratskih izbora tajnim glasovanjem na cijelome teritoriju Oblasnoga NO-a za Istru. Tako Privremena narodna skupština Oblasnog NO-a za Istru na izvanrednoj sjednici 28. kolovoza 1945. donosi odluku o izborima, a na redovnoj sjednici 16. rujna 1945. Pravilnik o izboru seoskih, mjesnih i rajonskih narodnih odbora, kotarskih i gradskih narodnih skupština te Oblasne narodne skupštine39. U povodu održavanja općih izbora za organe nove 36 37

38

39

„Oblasni NOO za Istru polaže ručun narodu”, „Glas Istre”, br. 7., utorak 7. kolovoza 1945., str. 2. Saveznička vojna uprava u Puli, 29. kolovoza 1945. u 10 sati objavljuje raspuštanje Gradskog NOO-a Pula. U prigodi ove odluke predsjednik odbora Franjo (Francesco) Nefat izjavio je kako je Gradski odbor vodio narod u oslobodilačkoj borbi, da su ga 2. svibnja utemeljili antifašisti, da je tada preuzeo na sebe „(...) teški teret organizacije i upravljanja životom grada prema načelima prave demokracije (...)“ te da je isti prestao djelovati nakon što su članovi odbora odbili suradnju (utemeljenu na savezničkoj Uredbi br. 11) s administracijom koja ne poštuje interese većine i svih antifašističkih snaga. Vijest o raspuštanju Gradskog NOO-a Pula uz komentar uredništva kao i izjavu predsjednika objavio je „Glas Istre“ u br. 84., u utorak 4. rujna 1945. godine. Oblasni NO za Istru 8. listopada 1945., pod brojem 6383-45, objavljuje Pravilnik o izboru seoskih, mjesnih i rajonskih narodnih odbora, kotarskih i gradskih narodnih skupština te Oblasne narodne skupštine uz popratno pismo u kojemu izvještava da su izbori za lokalne organe vlasti zakazani za 4. studenoga, da je isti dopis upućen i jugoslavenskoj vojnoj upravi u Zoni „B“, koja je dala suglasnost, te saveznike mole za suglasnost uz obrazloženje kako je iz pravilnika razvidno da osigurava i jamči demokratske izbore te da oni ni na koji način ne prejudiciraju buduće stanje. Dopis Oblasnoga NO-a i odgovor potpukovnika E. S. Orwooda objavio je „Glas Istre“ u broju. 108, 27. listopada 1945. Dopis Savezničke vojne uprave nosi službeni broj P/84. Pravilnik je kao poseban dodatak objavljen u „Glasu Istre” od subote 20. rujna 1945. Pravilnikom je utvrđeno da će se izbori održati u nedjelju 25. studenoga 1945., na cijelom teritoriju oblasti. Biračko pravo imali su svi građani Istre (muškog i ženskog spola) koji su navršili 18 godina kao i bivši borci partizanskih formacija i svi vojnici JA. Izbor zastupnika za narodnu skupštinu vršio se po izbornim jedinicama. Pravilnik je utvrdio: a) broj zastupnika, b) da izborima rukovode izborne komisije i c) prava istih. Odredio je način kandidiranja, izbora kao i način utvrđivanja i objavljivanja rezultata. „Glas Istre“, organ Narodne fronte za Istru, do pokretanja Službenoga lista – Bollettino Uffciale, Oblasnog NO-a za Istru i Gradskog NO-a Rijeka bio je mjesto oglašavanja odluka, uredbi i propisa Oblasnog NO-a i zapovijedi Vojne uprave JA u zoni „B“. „Službeni list – Bollettino Ufficiale“ pokrenut je odlukom Oblasnog narodnog odbora za Istru, odnosno Gradskog NO-a Rijeka od 27. veljače 1946. Članak 3. odredio je da će se objavljivati sve „(...) odluke

331


332

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

narodne vlasti, Većeslav Holjevac 18. listopada 1945. daje i svoj prvi intervju kojemu je tema odnos Vojne uprave kao najvišega organa vlasti prema odobrenim izborima i suradnji s organima narodne vlasti. Odgovarajući na pitanja, istaknut će postojanje najšire suradnje vojne uprave s narodnom vlašću u ostvarivanju svih njenih zadaća, naglasivši da je postojeća vlast pokretač obnove i da u obnovu i normalizaciju života ulaže goleme napore. Glede izbora, izjavit će da su značajni s razloga što na njih prvi put u povijesti slobodno izlaze Hrvati i Talijani i što će tajnim i slobodnim glasovanjem „(...) izraziti svoje želje (i moći) da izaberu onakvu vlast za kakovu su njihovi sinovi i kćeri borili (se) i ginuli (...)“40. Radi normalizacije života na prostoru Istre, Rijeke i dijela Slovenskoga primorja, od 20. kolovoza 1945. nadalje, izdavanjem zapovijedi Vojna uprava JA u Zoni „B“ savezničke vojne uprave osniva posebne inspektorate – direkcije. Tako će dana 21. kolovoza tisak obznaniti Naredbu br. 6 o osnivanju Direkcije pošta pod imenom „Vojna uprava JA za Istru, Rijeku i Slovenačko primorje – Direkcija pošta“ sa sjedištem u Rijeci i ciljem organizacije uprave i nadzora nad poštanskom, telegrafskom i telefonskom službom na području Julijske krajine41. Bila je to prva u nizu

40

41

(odredbe, uredbe, naredbe, pravilnici, upute općeg značaja) (...)“ koje donosi Oblasni odnosno Gradski NO Rijeka, a članak 4. sve što se tiče oglasa, dražbi, protokola, amortizacije i drugog „(...) ukoliko to nalažu postojeći propisi ili ukoliko to bude odredjeno odlukom suda ili druge nadležne vlasti. (...)“. „Službeni list/Bolletino Ufficile“ Oblasnog NO-a za Istru/Gradskog NO-a za Rijeku, Rijeka, god. I., br. 1, petak 1. ožujka 1946., str. 1. Suradnik „Glasa Istre“ postavio je Holjevcu u njegovu uredu u Opatiji 4 pitanja: – Kako Vojna uprava J.A. kao najviši organ vlasti na ovom teritoriju gleda na izbore za narodnu vlast u Istri?; – Kako Vojna uprava J.A. gleda na dotad postignute rezultate narodnih vlasti na polju reda i javne sigurnosti kao i obnove u svim granama života?; – Kakva je bila dotadašnja suradnja između vojnih i narodnih vlasti? i – Što misli(te) o jačanju bratstva i jedinstva između hrvatskoga i talijanskoga naroda Istre? Odgovore na postavljena pitanja objavio je „Glas Istre“ u četvrtak 18. listopada 1945., istoga dana kad je obznanjeno da se na prijedlog kotarskih NOO-a, zbog poteškoća u sastavljanju biračkih popisa i organizaciji izbora, odlukom Privremene skupštine opći izbori (zakazani za 4. studenoga 1945.) odgađaju za nedjelju 25. studenoga. U djelokrug rada Direkcije spadali su personalni i „(...) disciplinski poslovi i održavanje unutrašnjeg i međunarodnog poštanskog saobraćaja i službe, uređenje i održavanje javnog i unutrašnjeg – međunarodnog žičanog i bežičnih telegrafsko-telefonskih linija i drugih telefonsko-telegrafskih postrojenja i nadzor nad privatnim telegrafsko-telefonskim postrojenjima, poslovi oko nabave i snabdijevanja PTT materijalom, priprema prijedloga i izvršenje odobrenog budžeta, računski poslovi, obračun sa stranim PTT upravama (...)“. Direktora je postavljala Vojna uprava, kojoj je bio odgovoran. Prava direktora utvrđena su člankom 4. ove zapovijedi (rukovodio je svim poslovima Direkcije, raspolagao kreditima odobrenima proračunom, donosio odluke u svim službenim odnosima svih službenika Direkcije i podređenih ustanova; uz prethodno odobrenje zapovjednika Vojne uprave propisivao je poštansko-telefonsko-telegrafsku tarifu, uz prethodnu suglasnost utvrdio je posebnim pravilnikom i odredbe o uređenju i unutarnjem poslovanju pošta), a u radu su mu


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

zapovijedi objavljenih u dnevnome tisku. Većeslav Holjevac, zamjenik zapovjednika Vojne uprave Jugoslavenske armije, u prvom javnom obraćanju stanovništvu putem tiska naglasit će da je Vojna uprava JA doprinijela sređivanju i normalizaciji prilika na ovom području te da je u pripremi niz organizacijskih mjera kojima će se životne prilike stanovništva na ovim prostorima „(...)konačno srediti, normalizirati i poboljšati(...)“42. Istaknut će da vojna vlast surađuje s novom narodnom vlašću i da svaku „naredbu“ koju izdaje narodna vlast vojna vlast „(...) proučava i odobrava (...)“ te je najavio da će radi sređivanja i normalizacije životnih prilika izdati niz „naredbi“ – o pomorskom i željezničkom prometu, o zabrani uvoza i izvoza dragoga kamenja, valute i vrijednosnih papira, o registraciji vozila na teritoriju vojne uprave...43. Ova je izjava u skladu s riječima pozdravnog govora Jurja Hrženjaka delegatima skupštine Oblasnog NO-a za Istru održanog 5. kolovoza 1945. u kojemu je istaknuo da će Vojna uprava „(…) u svrhu postignuća što bržeg blagostanja i sređivanja prilika (...)“ surađivati s predstavnicima vlasti, a putem njih sa čitavim narodom i „(...) poduzimati mjere administrativno-pravnoga karaktera, a također i privrednog karaktera (...)“, pružiti pomoć u organizaciji i „(...) poboljšanju saobraćaja, proizvodnje i trgovine (...)“, a jedna će od zadaća biti čuvanje javnog interesa, sigurnosti i tekovina narodnooslobodilačke borbe44. Do 16. kolovoza 1945. uspostavljen je poštanski promet, a uspostavljen je i željeznički promet do Pule (preko Divače, Hrpelja, Kozine, Podgorja, Buzeta, Lupoglava, Cerovlja, Pazina, Sv. Petra u Šumi, Kanfanara, Vodnjana i Galižane). Istodobno, poštanski glasnici prenose poštu iz Kozine za Sv. Petar, iz Buzeta za Slum, iz Cerovlja za Draguć, a iz Vodnjana za Bale, Fažanu, Barban, Marčanu, Valturu i Medulin. Pošta se iz Fažane brodom prenosi na Brijune, a iz Kanfanara željeznicom za Rovinj te brodom za Vrsar, Poreč, Novigrad, Umag, Savudriju, Piran, Portorož, Izolu i Kopar. Poštanski glasnik iz Poreča isporučuje poštu za Badernu, Višnjan, Sv. Nedjelju i Vižinadu, a iz Kopra za Marezige, Šmarje i Dekane te za Buje (autobusom), a odatle za Momjan, Brtoniglu, Grožnjan, Oprtalj i Motovun poštanskim glasnikom. Objavom ustrojavanja Direkcije pošte Rijeka u

42

43 44

pomagala dva pomoćnika koje je imenovao sam, ali u suglasnosti s osnivačem. Zanimljivo je da će istom zapovijedi, člankom 6, zapovjediti i ukidanje „Direzione Provinciale del posto telegrafi Fiumani“, s tim da su se zaposlenici stavili na raspolaganje Direkciji koja će potom provesti njeno ukidanje. Upravljanje telefonskim postrojenjima i uređajima društva „Telve“ preuzela je Direkcija. Naredbu br. 6 objavio je „Glas Istre“ u br. 78 od 21. kolovoza 1945. „Izjava pukovnika Holjevca – zamjenika komandanta okupacione zone“, „Glas Istre“, br. 78, 21. kolovoza 1945. Isto. Pozdravni govor Jurja Hrženjaka delegatima skupštine Oblasnog NO-a za Istr objavio je „Glas Istre” u broju.73, u četvrtak 9. kolovoza 1945. na str. 4.

333


334

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

Oblasnom glasilu, stanovništvo Zone „B“ obaviješteno je o uspostavi poštansko-pismonosnoga prometa s 33 zemlje (Albanija, Francuska, SAD, Kanada, Tunis, Urugvaj, Argentina, Australija, Norveška, Portugal, Južnoafrička Unija...). Sredinom listopada 1945., temeljem sporazuma između Vojne uprave JA i Savezničkih vojnih vlasti, a nakon uspostavljene veze Trsta s Pulom i Rijekom, uspostavljena je telefonska veza Trsta s Koprom, Kozinom, Postojnom i Opatijom, a potom s Bujama i Pazinom. Istodobno je utvrđen cjenik telefonskih usluga i iznos preplate. Pristojbe su odlukom direkcije postale važeće dana 1. listopada 1945. godine. Dva dana nakon objave Naredbe br. 6 objavljena je Naredba br. 7 – o ustrojavanju Inspektorata željeznica sa zadaćom organizacije željezničkoga prometa unutar teritorija Vojne uprave JA i „(…) reguliranja saobraćajnih odnosa preko demarkacione linije (...)“45. Ova je zapovijed bila posljednja koju je u svojstvu zapovjednika Vojne uprave Jugoslavenske armije 21. kolovoza 1945. potpisao general-lajtnant Peko Dapčević. Već sljedeću (br. 8) i sve naredne potpisat će pukovnik Većeslav Holjevac, najprije kao zamjenik zapovjednika, a kasnije i kao zapovjednik. Naredba br. 8, s nadnevkom 24. kolovoza 1945., poziva se ns prethodnu sadržeći obavijest o imenovanju inspektorā i referenata46. U članku drugom donosi nepopularnu mjeru, određuje određuje da se „(...) postojeće željezničke tarife za prijevoz putnika, prtljaga, ekspresne, brzovozne i sporovozne robe, kako komadne tako i kolskih pošiljaka, na području vojne uprave J.A. povise od 1. rujna 1945. za 300 postotaka (...)“47. Odluku je opravdao činjenicom da su cijene usluga kod Jugoslavenskih željeznica veće za 85%, a u savezničkoj okupacijskoj zoni čak za 300%, te da je povećanjem osigurana obnova objekata i plaće željezničkog osoblja48. 45

46

47 48

Inspektorat je bio podijeljen na personalni, prometni, ekonomsko-blagajnički, građevinski, strojarski, elektrotehnički i transportni odjel, a na čelu je bio inspektor odgovaran za cjelokupnu željezničku službu, kojeg je imenovala Vojna uprava. Osoblje koje je obavljalo ovu službu nastavilo je raditi, ali je sada odgovaralo inspektoratu. Uprava direkcija F. S. sa sjedištem u Trstu prestala je s radom. U istoj zapovijedi, člankom 4, radi nesmetanog prometovanja između teritorija Vojne uprave i teritorija koji su zaposjeli saveznici osnovan je koordinacijski odbor Vojne uprave JA od tri člana. Imenovani članovi imali su zadaću da prema uputama Vojne uprave „(...) i uz njeno odobrenje, vrše potrebne personalne i tehničke poslove koje interesiraju Vojnu upravu JA i savezničke okupacijske vlasti“. „Glas Istre“, br. 79, četvrtak 23. kolovoza 1945. Za inspektora u inspektoratu imenovan je Viktor Mramor, za personalnog referenta Mihael Penko, za prometnog referenta Adolf Avsec, za građevinskog ing. Franjo Hinterlechner, za strojarskog ing. Šimun Domančić, za elektrotehničkog ing. Dušan Bezić te ekonomsko-blagajničkog referenta Đuro Pantelić. „Glas Istre”, br. 81, utorak 28. kolovoza 1945. Isto. Obnova prometne infrastrukture (željezničke i cestovne) bila je jednom od najvažnijih zadaća vojne uprave. Cestovni i željeznički promet bio je u prekidu. Bilo je porušeno 115 većih i manjih mostova, od toga 6 željezničkih. Prometnice su bile zapuštene, a na pedesetak mjesta ceste su bile


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Neposredno prije no što je ova nepopularna odluka objavljena u tisku, Većeslav Holjevac prima skupinu novinara te u svojstvu zamjenika zapovjednika jasno naznačuje smjernice svoga rada. Ponavlja da je osnovana Direkcija pošta, Inspektorat željeznice te da će se za poboljšanje i normalizaciju pomorskog prometa osnovati Inspektorat za pomorski promet49, a radi oživljavanja gospodarstva i Gospodarsku banku za Istru, Rijeku i Slovensko primorje. Posebno je istaknuo kako radi oživljavanja turizma vojska napušta hotele, da su donesene uredbe o socijalnom osiguranju, uređuje se luka Rabac za potrebe raških ugljenokopa, a vojna će uprava pomoći narodnim vlastima u obnovi zemlje i normalizaciji gospodarskoga života50. Osnivanje banke i tiskanje vlastitoga novca u rujnu godine 1945. postalo je gospodarskom potrebom. Naime, gospodarske i financijske poteškoće, posebice nedostatak novca u optjecaju, onemogućavali su značajnije poslove u obnovi, redovito isplaćivanje plaća zaposlenim radnicima i činovnicima, ali i osiguranje sredstava za nabavu sirovina za industriju. Osim toga, novčarske su ustanove, zavodi koji su dje-

49

50

teško oštećene razaranjem velikih potpornih zidova. Samo u prvih pet mjeseci, dobrovoljnim radom, uz financijsku pomoć Vojne uprave JA popravljeno je 26 mostova (od čega šest željezničkih). Istra je i prometno povezana s Hrvatskom. U studenome godine 1945. Poticajem i pomoću Vojne uprave JA popravljeno je 240 m2 potpornih zidova, osposobljena su 182 popusta, očišćeno 61.000 metara kanala, a na 1.530 km cesta I., II. i III. reda zaposleno 514 nadcestara i nadničara za čije je plaće Oblasni NO mjesečno morao osigurati 3.700.000 lira. Zapovijed za osnivanje Inspektorata pomorstva sa sjedištem u Rijeci nosi brojčanu oznaku 11 i potpisana je 1. rujna 1945., a objavljena u „Glasu Istre“, br. 84, u utorak 4. rujna 1945. Zadaća inspektorata bila je organizacija pomorskog prometa i „pomorske privrede“. Inspektorat je prema zapovijedi bio podijeljen na personalni, administrativno-upravni, pravni, komercijalno-financijski, nautički, ribarski i tehnički odjel. Prema članku 5 zapovijedi, njegovi izvršni organi bili su lučke kapetanije i zastupstva koje je trebao ustrojiti inspektor pomorstva. Osnivanje Inspektorata pomorstva bio je poticaj razvoju pomorskoga prometa i obnovi pomorske infrastrukture. U samo godinu dana unutar istarskog akvatorija stvoren je sigurnosni koridor za nesmetano odvijanje morskog prometa, obnovljeno je 100 od 107 svjetionika, lučkih i pomorskih osvjetljenja, većina je luka bila razminirana, a od 103 potopljena broda 46 ih je podignuto s morskoga dna. Pod upravom inspektorata, od 9 koliko ih je bilo u njegovu vlasništvu u trenutku ustrojavanja, broj je povećan na 40 motornih jedrenjaka ukupne nosivosti 5.530 tona, a na redovnim prugama plovila su dva parobroda i sedam motornih jedrenjaka.(„Glas Istre“, br. 379, 17. studenoga 1946.) Ustrojene su lučke kapetanije u Rijeci, Bršici, Rovinju i Piranu, a u manjim lukama lučka zastupstva. Kreditom jugoslavenske vlade u iznosu od 90 milijuna lira započela je obnova riječke luke, a od 7.000 metara operativne obale obnovljeno je gotovo 2.000. Uspostavljen je putničko-teretni promet na linijama Rijeka – Cres – Lošinj, Rijeka – Lovran, Fažana – Kopar, Kopar – Trst i Raša – Rijeka. Do listopada godine 1946. u djelokrug rad inspektorata spadao je i promet ribom. Tako je, primjerice, u mjesecu rujnu 1946. godine 4.000 registriranih ribara ulovilo 1.349.000 kg ribe . („Glas Istre”, br. 349, 12. listopada 1946.) „Vojna uprava Jugoslavenske armije pomaže narodnim vlastima u obnovi zemlje”, „Glas Istre“, br. 81, utorak 28. kolovoza 1945.

335


336

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

lovali na prostoru Istre, Rijeke i Slovenskog primorja, tijekom rata i neposredno prije oslobođenja, odnosno tijekom zaposjedanja ovoga teritorija od strane postrojbi JA, povukle novac u Italiju ili su ga, djelujući iz središnjice, blokirale u svojim podružnicama. Jednako tako, krupnija poduzeća povlače kapital u Italiju ili u Zonu „A“ na teritorij pod savezničkom vojnom upravom. Zaposlenici su ostali bez kapitala i mogućnosti organizacije obnove. U trezorima banaka zatečeno je oko 30 milijuna lira. Ostali novac središnje su banke povukle u Trst i Rim51. No, i ta mala novčana sredstva pokazivala su stalnu tendenciju odljeva u Zonu „A“ putem trgovine te kroz obveze ustanova u Zoni „B“ prema centralama u zoni „A“. Savezničku vojnu upravu prema tadašnjim je propisima financirala talijanska vlada pa je slijedom toga trebala i Vojnu upravu Jugoslavenske armije u Zoni „B“, no to nije činila. Podružnice talijanskih banaka nisu izvršavale obveze prema klijentima – ni prema socijalno osiguranim osobama, niti prema umirovljenicima. O obvezama talijanskih banaka vođeni su bezuspješni pregovori sa Savezničkom vojnom upravom u Zoni „A“. Jugoslavenska je delegacija na sjednici zajedničke ekonomske komisije zatražila isplatu akreditiva podružnice banke Banca d’Italia u Rijeci. Saveznička vojna uprava zaustavila je potraživanja podružnice i zabranila prijenos novca u Zonu „B“, a nije dopustila ni prijenos novca talijanskih osiguravajućih društava, koja su imala sjedišta u Zoni „A“, korisnicima rente i umirovljenicima u Zoni „B“. Cilj je bio stvaranje umjetne financijske krize. Nastojeći ublažiti stanje, Vlada DFJ-e Vojnoj upravi JA stavlja na raspolaganje cjelokupnu postojeću količinu novca – 250 milijuna lira kao prvu pomoć, no taj novac danomice odlazi s ovog prostora, najčešće nepotrebnim uvozom iz Zone „A“. Teritorij pod nadzorom jugoslavenske Vojne uprave ubrzo je ostao bez dovoljne količine novca u optjecaju. Nastojanje da se poboljšaju i unaprijede financijski tokovi utječe na donošenje odluka vojne uprave – najprije o ustrojavanju Gospodarske banke za Istru, Rijeku i Slovensko primorje – Banca per l’ economia per l’ Istria, Fiume e Litorale sloveno sa središnjicom u Rijeci te s glavnicom od 100.000.000 lira i podružnicama u Opatiji, Labinu, Postojni, Kopru i Ajdovščini, a zatim se 18. listopada 1945. pušta u optjecaj – jugolira52. Naime, u optjecaj je pušte51 52

Istra i Slovensko primorje, Rad, Beograd, 1952., str. 660. Puštanje u optjecaj novih novčanica uređeno je Naredbom Većeslava Holjevca broj 26. U preambuli zapovijedi utvrđeno je da nema dovoljno novca u optjecaju i da takvo stanje može imati teške posljedice za gospodarstvo i narod uopće. Istaknuto je kako je zapovijed rezultat želje da se stanje popravi i omogući “(...) daljnji razvoj na polju obnove i privrede, te da bi poboljšali novčanu situaciju, a time i životne uslove naroda na ovom teritoriju (...)” . U drugoj alineji prvoga članka, Holjevac ustvrđuje da je „(...)Vrijednost novih lirskih novčanica jednaka (je) vrijednosti starih (Banca d’Italia). Stare novčanice (Banca d’Italia) ostaju i nadalje u opticaju (...)”, a u trećoj alineji ustvrđuje da je „(...) Tečaj novih novčanica u odnosu na dinar jednak (je) starom tečaju , t.j. 3,33 : 1 (...)” .


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

no prvih 296 milijuna jugolira, čime se uspjela zaustaviti financijska kriza53. Vojna je uprava u suglasnosti sa Saveznim ministarstvom financija DFJ-e utvrdila mjere kako bi stanovništvo Julijske krajine moglo kupovati u Jugoslaviji. Time je omogućena robna razmjena. Cjelokupni uvoz i izvoz robe odvijao se na osnovi dozvola koje je izdavalo Privredno odjeljenje Vojne uprave Jugoslavenske armije. Sva plaćanja robe uvezene iz Jugoslavije kao i potraživanja od izvoza robe u Jugoslaviju išla su preko zbirnog računa otvorenog kod Gospodarske banke u Rijeci, odnosno podružnice u Postojni. Izvoz robe fakturirao se u lirama, a uvoz robe iz Jugoslavije u Zonu „B“ u dinarima. Obračunski tečaj po svim isplatama i uplatama preko zbirnog računa bio je 100 dinara za 30 lira. Na teritoriju Vojne uprave najstrože je bila zabranjena uporaba dinara kao plaćevnog sredstva54. Mjesec dana nakon puštanja u promet novoga plaćevnog sredstva – jugolire, Većeslav Holjevac najavit će da „su stupili u vezu sa Savezničkom vojnom upravom (...)“ te da će i trgovački odnosi sa Zonom „A“ „(...) biti skorih dana uspješno riješeni, tako da će ovdašnji trgovci moći kupovati potrebne artikle u Zoni ‘A’ (...)“55. Te su riječi u postojećoj gospodarskoj situaciji bile iznimno važne. Kredit jugoslavenske vlade Zoni „B“ u visini od 500 milijuna lira, odobren u lipnju 1946. godine, bio je snažan poticaj razvoju gospodarstva i pomoć u obnavljanju komunalne i prometne infrastrukture te stambenoga fonda56. Vojna

53

54 55 56

„Glas Istre”, br. 105, utorak 23. listopada 1945. Tiskanje novčanica obavljeno je u Zagrebu i Ljubljani. U Ljubljani je otisnuta jugolira u vrijednosti od 100.000.000 lira, a u Zgrebu u vrijednosti od 197.370.000 lira, što je daleko premašilo glavnicu. DOBRINIĆ, Julijan, Corpus notarum pecuniarum Fluminense – Riječki novac, „Acta Numismatica”, Rijeka, 1997. Vidi više: „Glas Istre”, br. 121, 24. studenoga 1945. Citirano prema Istra i Slovensko primorje..., n. dj., str. 662. 500 milijuna lira raspoređeno je tako da je Oblasni NO za Istru dobio 74.050.000 lira, Pokrajinski NO Slovenskoga primorja 48.000.000, Gradski NO Rijeka 80.000.000, Inspektorat željeznica 100 milijuna, Inspektorat pomorstva 90. milijuna, Javna skladišta u Rijeci 50 milijuna, Direkcija PTT-a 10 milijuna, Gradski NO Rijeka za elektriku, plin i tramvaj 5 milijuna, a za obnovu raznih industrijskih postrojenja namijenjeno je 42.950.000. Prema odluci Izvršnoga odbora Oblasnog NO-a za Istru kredit u visini od 74.050.000 lira potrošen je tako što je za vodovod i meliorizaciju planirano 7.000.000, za ceste i mostove 17.900.000, za javne zgrade 15.350.000 te za stambene zgrade 33.800.000 lira. Planom je predviđen popravak crpki i uređaja za filtriranje u crpilištima Sv. Stjepan i Sv. Ivan, obnova ceste Cres – Lošinj, uređenje izvora, lokava i cisterni u kotarima Pazin i Kanfanar te u istarskim krajevima bez vode (5.290.000 lira), za radove na obnovi uređenja postojećih sustava meliorizacije 1.710.000 lira, za obnovu potpornih zidova i asfaltiranje prometnice Pula – Matulji – Opatija 7.900.000 lira, za popravak dvaju mostova kod Barbana i onog na Preluci, te za održavanje svih privremeno osposobljenih mostova, 10.000.000 lira, za popravak 19 škola 8.250.000 lira (prema prijedlogu Prosvjetnog odjela Oblasnoga NO-a za Istru u planu je bio popravak u kotaru Opatija dviju, u kotaru Buzet triju, u kotaru Pazin četiriju, u kotaru Kanfanar dviju, u kotaru Buje jedne, u kotaru Vodnjan triju, u kotaru Labin dviju, u kotaru Moto-

337


338

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

uprava naknadno je, uočivši potrebe stanovništva na teritoriju Istre, uz odobreni kredit jugoslavenske vlade osigurala i dodatnih 15 milijuna lira za obnovu uništenih sela u kotaru Kras, 5.450.000 za vodovod u Tinjanu, 1.055.000 za popravak škole u Modrušanima, 1.550.000 za popravak prometnica u Opatiji te 1.550.000 lira za popravak lječilišta sv. Stjepan57. Brodograditeljska tradicija na ovim prostorima, postojanje dvaju velikih brodogradilišta u Puli i Rijeci te niza manjih škverova za gradnju drvenih brodova u gotovo svim većim istarskim mjestima na obali, uz činjenicu da je riječ o strateškoj grani gospodarstva, koja je mogla zaposliti velik broj radnika, potiče Vojnu upravu Jugoslavenske armije da, nezadovoljna organizacijom rada u brodogradilištima, hodogramom obnove i rezultatima u prvih šest mjeseci, osnuje Upravu brodogradilišta. U zapovijedi označenoj Naredba br. 31, Holjevac će naglasiti da se Uprava osniva u okviru Vojne uprave Jugoslavenske armije i preambulom je odrediti kao privremenu, nalažući joj zadaću pružanja pomoći svim brodogradilištima, osiguranje narudžbi, uredno opskrbljivanje sirovinama te osiguranje potrebnih financijskih sredstava za javnu nabavu58. Privremena je uprava brodogradilišta pri Vojnoj upravi, a putem uprava brodogradilištā ili putem privremenih uprava koje je imenovala u suglasnosti s Vojnom upravom Jugoslavenske armije, upravljala svim brodogradilištima prema jedinstvenom planu obnove, a svi ugovori o narudžbama postajali su valjanima tek potvrdom Vojne uprave59. Zapovijed je postala punovaljana danom potpisa, 10. studenoga 1945. Za prvoga upravitelja imenovan je ing. Antun Jagodnik, a za zamjenika Juraj Vukasović. Značajna je suradnja Većeslava Holjevca s narodnom vlašću – Oblasnim narodnim odborom za Istru i Gradskim NO za Rijeku tijekom 1945. i 1946. godine, uglavnom usmjerena na normalizaciju života stanovništva Zone „B“. Osiguranje dovoljne količine roba, prije svega hrane i energenata, nije bilo ostvarivo bez dozvole za uvoz roba iz inozemstva pa, radi oživljavanja tržišta i uredne opskrbe stanovniš-

57

58 59

vun i u kotaru Poreč po jedne škole), za javne zgrade i odmarališta, za dovršenje zgrada u Pazinu i Poreču 7.100.000 lira, za dovršenje privremeno pokrivenih domova u 1945. godini 7.800.000 lira i za obnovu domova u 1946. godini 26.000.000 lira. Sredstva su raspoređena po kotarevima prema stupnju oštećenja zgrada. Najviše sredstava bilo je predviđeno za kotare Opatija i Buzet, 6.240.000, odnosno 5.220.000 lira, a najmanje za kotar Poreč i Cres-Lošinj 1.130.000, odnosno 990.000 lira. Od gradova najviše je planirano utrošiti u gradu Pazinu, 2.650.000, a najmanje u Rovinju, 928.000 lira. – Državni arhiv u Pazinu (DAPA), kut. 79, Oblasni NO za Istru, zapisnici sjednica. HR-DAPA, kut. 79, Oblasni NO za Istru, zapisnici sjednica. Zapisnik sjednice od 18. rujna 1946. Zapovijed je objavio „Glas Istre” 13. studenoga 1945. Isto. Odredba II. Naredbe br. 31.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

tva, Vojna uprava u suglasnosti sa Saveznim ministarstvom financija DFJ-e donosi uredbu o tomu da se uvoz i izvoz robe može obavljati temeljem dozvole Privrednog odjeljenja Vojne uprave JA u Zoni „B“, a plaćanje putem zbirnog računa otvorenog kod novoosnovane Gospodarske banke za Istru, Rijeku i Slovensko primorje (Banca per l’ economia per l’ Istria, Fiume e Litorale sloveno)60 u Rijeci i njenoj filijali u Postojni. Društvo je robom opskrbljivalo potrošačke zadruge i privatne trgovce. Samo u prva dva mjeseca uvezeno je robe – živežnih namirnica, građe i drva za ogrjev u vrijednosti od 13.525.000 lira, tekućega goriva za 23.047.000 lira i tekstila u vrijednosti od 41.139.165 lira. Od ukupne količine roba koje su bile namijenjene prodaji, zadrugama je raspoređeno 56% privatnim trgovcima 24%, narodnoj vlasti 14%, ugljenokopima Raša 5% i Čepiću 1%61. Društvo je ostvarilo promet od 253.018.073 lire i zaradu od 157.307.073 lire. Tijekom kolovoza 1945. vlast potiče oživljavanje sajmova na kojima je proizvođač mogao bez posrednika prodavati svoje proizvode. Mada u skromnom obliku i skromnom ponudom održavani su jednom mjesečno u Buzetu, Pazinu i Motovunu. Radi primjerenije organizacije opskrbe stanovništva, Većeslav Holjevac potpisuje osnivanje jedinstvenoga tijela za brigu o opskrbi stanovništva Julijske krajine, pod nazivom „Centrala za opskrbu“. Glavna zadaća Odjela trgovine i Izvršnoga odbora Oblasnoga NO-a za Istru bila je nabava deviza i prehrambenih proizvoda te osiguranje prijevoznih sredstava. Vozni park bio je gotovo sasvim uništen, a kad su kao pomoć stigli prvi kamioni iz Dalmacije, pojavio se problem goriva. Pomoć koja je stizala morskim putem (prometnice su tijekom lipnja i srpnja bile izvan sustava opskrbe) bila je nedostatna. Ne računajući rudare raškog bazena čija se opskrba namirnicama, odjećom i obućom odvijala izravno preko Inspektorata vojne uprave (izuzevši pakete UNPR-e), u prvih sedam mjeseci godine 1946. preko potrošačkih kartica podijeljeno je 21.859.327 kg raznih živežnih namirnica. od čega su 18.500.000 kg bile žitarice. Prema podatcima Oblasnoga narodnog odbora, u mjesecu prosincu 1945. pučanstvu je podijeljeno 2.564.498, u siječnju 1946. – 2.251.000, veljači 3.032.237, ožujku 3.267.000, travnju 3.598.928, svibnju 2.710.948 i u mjesecu lipnju 1946. godine 4.403.599 kilograma različitih namirnica62. Stanovništvu je podijeljeno i 313.944 metra tekstilne 60

61

62

„Glas Istre“, br. 121, 24. XI. 1945. DUKOVSKI, Darko, Rat i mir istarski – model povijesne prijelomnice 1943.-1955., Biblioteka Histria-Croatica, C.A.S.H., Pula, 2001., str. 180. Uredbu o uvozu i izvozu roba objavila je Vojna Uprava JA u Zoni „B“ kao zapovijed br. 32, a nosi nadnevak 22. studenoga; zapovijed objavljuje u br. 122 dana 27. studenoga 1945. „Glas Istre“ br. 128 od 11. prosinca 1945.; DAPA, kut. 79, Oblasni NO za Istru, zapisnici sjednica. Zapisnik sa sjednice od 9. prosinca 1945. DAPA, kut. 79, Oblasni NO za Istru, zapisnici sjednica. Prilog Zapisniku sa zasjedanja Oblasnog NO-a za Istru od 9. i 10. srpnja 1946.

339


340

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

robe, 17.175 komada konfekcijske odjeće i 93.750 kom. rublja63. Pomoć koja stiže tijekom srpnja i kolovoza 1946. godine bila je takvog obima da se raspodjela mogla približiti vrijednostima tablice prehrane Ministarstva Federalne Države Hrvatske. Da je opskrba stanovništva bila ozbiljan problem, nove vlasti potvrđuju i zapoviješću Vojne uprave JA, koja najprije Naredbom br. 9 nastoji utvrditi broj motornih vozila na teritoriju Vojne uprave, tako što od svih vlasnika i ustanova zahtijeva prijavu svih osobnih automobila, kamiona, autobusa, motocikala i drugih motornih vozila64, a potom Naredbom br. 20 s nadnevkom od 1. listopada 1945. Holjevac zabranjuje izvoz poljoprivrednih i industrijskih proizvoda65. Povod ovoj zapovijedi bile su s jedne strane ekonomske poteškoće, a s druge oskudna ljetina izazvana velikom sušom. Istom naredbom u suradnji s organima narodne vlasti – Oblasnim narodnim odborom za Istru, Gradskim NO Rijeka i Povjerenstvom Pokrajinskog narodnog odbora za Slovensko primorje – uvodi nadzor željezničkog i cestovnog prometa na pogodnim mjestima. S nakanom pojednostavljenja trgovine i opskrbe stanovništva, predlaže Ministarstvu vanjske trgovine FNRJ-e da se viškovi artikala koji se proizvode u Zoni „B“ slobodno izvoze u Jugoslaviju preko stare jugoslavensko-talijanske granice, a da se proizvodi čija prodaja nije bila ograničena iz Jugoslavije slobodno uvoze u Zonu „B“. Upućuje okružnicu trgovačkim predstavništvima, kojom, uz odobrenje Vojne uprave, dopušta izdavati dozvole za izvoz navedene robe u Zonu „B“ bez suglasnosti Ministarstva trgovine i snabdijevanja (što je vrijedilo i za uvoz roba proizvedenih u Zoni „B“). Pravno uporište za to nalazi u Prilogu I. Sporazuma iz Devina, naslovljenom „Ekonomske i saobraćajne mere“, kojim se ističe potreba donošenja odluke koja će osigurati „(...) minimum smetnje za normalan život (...)“, nastavak gospodarskog prometa preko demarkacijske crte i da se isti pod63 64

65

Isto. Naredba broj. 9 nosi nadnevak 28. kolovoza 1945., a objavljena je u „Glasu Istre“, na naslovnici istaknutim slovima u broju 83, u subotu 1. rujna 1945. Člankom 1. zapovijedi svi vlasnici vozila bili su dužni podnijeti molbu za uporabu motornih vozila, tako da podnesu zamolbu s osnovnim podatcima o vlasniku, vrsti vozila, registarskom broju i broju motora, uz napomenu je li vozilo u prometu u osobne svrhe ili javne. Članak 2. obavještavao je o tomu da će na temelju zamolbi Vojna uprava odobravati ili uskraćivati dozvolu za uporabu vozila. Putem Prometnog odjela Oblasnoga narodnog odbora za Istru za teritorij istarsko-riječkog vojnog područja prijave su morale biti dostavljene u razdoblju od 2. rujna do 10. rujna, a izdavanje dozvola odvijalo se u razdoblju od 12. do 17. rujna 1945. godine. Zapovijed je objavljena u „Glasu Istre” 5. listopada 1945. Člankom 1., pod prijetnjom sankcija, zabranjivala je izvoz s teritorija Zone „B“ svih vrsta žitarica, stoke, industrijskih i poljoprivrednih proizvoda, tegleće stoke te kemijskih proizvoda potrebnih industriji i poljoprivredi (smjele su se izvoziti, odnosno iznositi samo živežne namirnice do 20 kg težine). Za prekršitelja ove zapovijedi članak 4. predviđao je globu, ovisno o težini prekršaja, a zaplijenjena roba ulazila je u fond obnove stradalih sela i gradova na teritoriju pod narodnom vlašću na kojemu je roba plijenjena.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

vrgne nadzoru onoliko koliko „(...)će biti dovoljno da se onemogući nedozvoljeno prenošenje namirnica (...)“66. Prateći stanje opskrbe stanovništva na teritoriju Zone „B“, Vojna uprava Jugoslavenske armije krajem godine 1946. ustvrđuje da je Gospodarsko društvo za Istru i Rijeku prodalo hrane u vrijednosti od 350 milijuna dinara te da je svaki stanovnik (od 200.000 stanovnika) primio oko 250 kg hrane. Ustanovljeno je, također, da je prodano metalnih i kemijskih proizvoda u vrijednosti od 150 milijuna dinara te da se time opskrba stanovništva prilagodila situaciji u Jugoslaviji. Temeljem ovih podataka, koncem godine 1946. Većeslav Holjevac predlaže ukidanje Inspektorata za opskrbu i uključivanje Slovenskoga primorja, Istre i Rijeke u plan opskrbe NR Slovenije odnosno NR Hrvatske. Konačno valja ponešto reći i o Većeslavu Holjevcu kao zamjeniku zapovjednika, odnosno zapovjedniku Vojne uprave Jugoslavenske armije u Zoni „B“, u vezi s normalizacijom života stanovništva na ratom opustošenom teritoriju Istre i Rijeke, posebice o njegovu razumijevanju problema i potreba stanovništva novooslobođenih krajeva. Pravodobnim zapovijedima pokrenuo je razvoj industrije i rudarstva, trgovine, turizma... o čemu najbolje govore napisi u povodu dodijele odličja Domovinskog rata I. stupnja koje Holjevac dobiva za „(...) istaknutu borbenu djelatnost i za pritom ispoljenu hrabrost u borbi protiv zajedničkog neprijatelja SSSR-a i Jugoslavije – hitlerovske Njemačke (...) kojim ga je odlikovao Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR-a“67 i promaknuće u čin general-bojnika68. Obavijest će uvodničar „Glasa Istre“ popratiti zaključkom da je to zasluženo priznanje za „pravilan i požrtvovan rad kao vojnog rukovodioca“ te da je od prvoga dana njegovom zaslugom uspostavljena suradnja s narodnim vlastima i omogućen rad na obnovi i izgradnji zemlje. Istaknut će da je Vojna uprava bila pomagač, a Većeslav Holjevac pokretač mnogih akcija. Za gradnju mosta preko Rječine (koji će spojiti Rijeku i Sušak), a koji je upravo bio u izgradnji, uvodničar „Glasa Istre“ piše da zasluga „(...) pripada upravo general-majoru Veci Holjevcu“, jednako tako za obnovu i čišćenje riječke luke, osposobljavanje raških rudnika, uređenje cestovnog, pomorskog, željezničkog i poštanskog prometa69. Većeslav Holjevac će, pak, kao jedan od govornika na svečanom otvaranju mosta preko Rječine, 20. listopada 1946., naglasiti da je to krupan korak u povezivanju tih gradova u jedinstveni grad te da je njegova izgradnja od iznimne važnosti ne samo 66 67

68

69

Dokumenti o spoljnoj politici..., n. dj., str. 103-104. Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR-a dodijelio je odličja i genral-lajtnantu Peki Dapčeviću te potpukovniku Mirku Lencu. Vijest i čestitku objavio je „Glas Istre“ u br. 106, 25. listopada 1945. U čin general-majora promaknut je Ukazom vrhovnog zapovjednika Jugoslavenske armije, ministra narodne obrane i maršala Jugoslavije, 22. svibnja 1946. godine. „Glas Istre”, br. 239, 30. svibnja 1946. Vidi više: „Glas Istre”, br. 106, od 25. listopada 1946. i br. 239, od 30. svibnja 1946.

341


342

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

za građane Sušaka i Hrvatskoga primorja već i za stanovništvo Istre, Zone „B“, odnosno Rijeke i Istre. Ponosno je tada naglasio: „(…) Ono što je nekoć bila zamisao, danas je gotova činjenica, na mjestu gdje je bio stari i oronuli most, na kojem je bila granica, danas je nikao moderan trg na kome stane hiljade i hiljade ljudi.“70. U novim političkim okolnostima – kada je potpisan Pariški mirovni ugovor, Narodna skupština Oblasnoga NO-a za Istru na izvanrednoj sjednici, dana 10. svibnja 1947. u suglasnosti s Vojnom upravom JA, izglasala je Odluku „o obveznoj primjeni zakona i ostalih opće obvezatnih pravnih propisa, koji važe u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj, na području Oblasti Istre (...)“71. Člankom 2. Odluke bilo je predviđeno da „(...) opće obvezatni propisi (...)“, koje je donio Oblasni NO za Istru, ostaju i dalje na snazi, ako nisu „(...) protivni zakonima i opće obvezatnim propisima (...)“72 koji vrijede u FNRJ-u, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj. Zbog specifičnih političkih prilika (očekivanje ratifikacije Pariškog mirovnog ugovora, 15. rujna 1947.), Skupština je člankom 3. ovlastila Izvršni odbor Oblasnog narodnog odbora da „(...) određuje koje će se odredbe zakona i drugih opće obvezatnih pravnih propisa primjenjivati u cijelosti, a koje samo djelomično, i da takve odredbe zamjenjuje drugima, koje će se na području Oblasti Istre primjenjivati do njezinog priključenja F.N.R. Jugoslaviji (…)“73. Neposredno prije ratifikacije Ugovora o miru, dana 1. rujna 1947. na izvanrednom zasjedanju Oblasnog odbora za Istru donijeta je Odluka o stupanju naroda Istre u zajednicu s ostalim narodima FNRJ-e, Prezidijumu sabora NR Hrvatske upućen je prvi izvještaj o radu i administrativno-upravnoj podijeli, a Vojnoj upravi JA uz poseban dopis – zahvalnicu kojom se „u ime naroda Istre, Hrvata i Talijana“ zahvaljuje na pomoći koju su pružali narodu i narodnim odborima74. Odlukom je završen proces integracije Istre u administrativno-upravni i pravni sustav Narodne republike Hrvatske, a time i Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Obavljena je i osnovna zadaća Vojne uprave Jugoslavenske armije u svezi sa zadaćom normalizacije života i integracije novooslobođenih krajeva u administrativno-upravni i pravni 70 71

72

73 74

„Glas Istre”, br. 357, od 22. listopada 1946. HR-DAPA, kut. 79, Oblasni NO za Istru, zapisnici sjednica. Odluka je sastavni dio Zapisnika izvanrednog zasjedanja Oblasne narodne skupštine za Istru održane u dvorani Narodnog doma u Pazinu 10. svibnja 1947. Odluka je stupila na snagu danom objave u „Službenom listu“, Pazin, 10. svibnja 1947. HR-DAPA, kut 79, Oblasni NO za Istru, zapisnici sjednica. Odluka je sastavni dio Zapisnika izvanrednog zasjedanja Oblasne Narodne Skupštine za Istru održane u dvorani Narodnog doma u Pazinu 10. svibnja 1947. Isto. Tekst zahvalnice objavljen je u knjizi Istra i Slovensko primorje..., n. dj., str. 621.


Davor MANDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

sustav Narodne Republike Hrvatske. Potpisivanjem Ugovora o miru s Italijom (10. veljače 1947.)75, Odlukom Narodne skupštine Oblasnog NO-a za Istru o obvezatnoj primjeni zakona i općih pravnih propisa koji su bili na snazi u FNRJ-u, odnosno Narodnoj Republici Hrvatskoj (10. svibnja 1947.) i ratifikacijom Ugovora o miru s Italijom (15. rujna 1947.) u Narodnoj skupštini FNRJ-e, okončano je jedno razdoblje u životu Većeslava Holjevca i otvoreno novo razdoblje njegova djelovanja kao ministra u vladi za novooslobođene krajeve. Sažetak Ulaskom postrojba JA na teritorij Istre, Slovenskoga primorja i Trsta prije postrojba zapadnih saveznika, saveznici više nisu mogli računati na uspostavljanje vojne uprave na teritorijima koji su poslije Prvoga svjetskoga rata međunarodnim ugovorima postali dijelom Kraljevine Italije. Stoga će, pozivajući se na potrebu zaštite prometnih pravaca od Trsta i Pule prema Austriji, nastojati pod nadzorom zadržati što veći dio slavenskoga etničkog teritorija. Zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju Harold Alexander izvijestit će 1. svibnja 1945. Winstona Churchilla o tome da su partizanske postrojbe već u Trstu, da su zauzele najveći dio Istre te kako je siguran da se one neće povući te se mora računati i na oružani sukob s postrojbama JA. Churchill će najprije odgovoriti povjerljivom porukom: „(...) Smatram da je važno da mi i Amerikanci dobijemo kontrolu nad Rijekom, Trstom, Pulom i Istarskim poluotokom (...)“, a potom 6. svibnja 1945.: „...sviđa mi se Vaša prepiska s Titom (...), zadovoljan sam što ste na vrijeme ušli u Trst, Goricu i Tržić da stavite svoju nogu u vrata (...)“. U uvjetima snažnoga diplomatskog i vojnog pritiska saveznika, žestoke medijske kampanje (što je upućivalo na pripremu svjetskoga javnoga mišljenja za mogući sukob), jugoslavenska vlada 9. lipnja 1945. u Beogradu potpisuje vojni sporazum kojim je odlučeno da dio teritorija Julijske krajine – zapadno od crte koja 75

U nazočnosti predstavnika 21 zemlje (savezničkih – SSSR-a, Velike Britanije, Francuske, Kine i SAD-a i udruženih sila – Australije, Belgije, Bjelorusije, Brazila, Čehoslovačke, Kanade, Etiopije, Grčke, Indije, Poljske, Južne Afrike, Jugoslavije, Nizozemske, Novoga Zelanda, Ukrajine), u Versaillesu nedaleko od Pariza, 10. veljače 1947. u 11 sati, potpisan je Ugovor o miru s Italijom. Izvještavajući Ustavotvornu skupštinu Republike Italije o Ugovoru o miru, talijanski ministar vanjskih poslova Alcide De Gasperi naglasit će da je Ugovor Italiji nametnut te da Trst, Pula i toliko drugih vjernih pokrajina nije moglo biti spašeno. Jugoslavenska je vlada svoje stajalište izrazila posebnom deklaracijom ističući „(…) da njeni prijedlozi... nisu uzeti u obzir u zadovoljavajućoj mjeri (...)“, te „(...) da se narodi Jugoslavije ne odriču teritorija, koji su etnički njihovi, a ovim ugovorom ostaju van granica FNRJ-e i da i dalje polažu pravo na te teritorije bez obzira na etničke promjene koje bi nastale u budućnosti (...)“.

343


344

PRILOZI O ZAVIČAJU

Davor MANDIĆ

uključuje Trst, željezničke pruge i prometnice koje preko Gorice, Kobarida i Trbiža vode u Austriju, grad Pulu i luke na zapadnoj obali Istre – bude pod nadzorom savezničkoga vrhovnog zapovjednika. Sporazum iz Devina od 20. lipnja 1945. samo je podrobna razrada odredaba Beogradskog sporazuma. Većeslav Holjevac najprije kao zamjenik zapovjednika, a kasnije zapovjednik Jugoslavenske vojne uprave u Zoni „B“ Savezničke vojne uprave, svojom aktivnošću, zapovijedima, surađujući s revolucionarnim organima nove vlasti – narodnim odborima, uvelike je doprinio normalizaciji života na oslobođenim i ratom opustošenim područjima Istre, Rijeke i Slovenskoga primorja. Prepoznao je potrebe stanovništva i pravodobnim zapovijedima potaknuo razvoj industrije i rudarstva, trgovine i turizma... Osiguranjem posebnih kredita kod jugoslavenske vlade ili financijskom pomoći iz sredstava jugoslavenske okupacijske Zone „B“ Savezničke vojne uprave, u suradnji s lokalnim organima narodne vlasti, potaknuo je obnovu prometne i komunalne infrastrukture te obnovu industrijskih postrojenja i stambenog fonda... Njegova je uloga u novijoj povijesti Istre nezaobilazna, značajna i još uvijek nedovoljno vrjednovana.


KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

DARIJA ŽILIĆ „‘Nulto vrijeme’ velike pjesnikinje“ (Ingeborg Bachmann: U oluji ruža) „Zbirka o brutalnom vremenu“ (Jelena Osvaldić: Zašto? Zato.)

346 350

DAVOR IVANKOVAC „Neorealizam i salaški kozmopolitizam pričâ vojvođanskih Hrvata“ (Tomislav Žigmanov: /Ne/Sklad/a/ni divani)

353

VANESA BEGIĆ „Drukčiji roman o Puli“ (Nataša Skazlić: Bidon)

357

ŠURA DUMANIĆ „Poezija kao zadnja crta obrane“ (Damir Grubić: Rukohvat riječi)

359

SAMANTA PARONIĆ „Širenje historiografskih obzora“ (Jakov Jelinčić: Knjiga ređenja u Pićnu /Prothocollum.../)

363

„Cijenjen i sadržajan godišnjak“ (Buzetski zbornik, sv. 41.)

367


346

„NULTO VRIJEME“

VELIKE PJESNIKINJE

Ingeborg BACHMANN: U oluji ruža: izbor iz poezije, izabrala i prevela Truda Stamać; MeandarMedia, Zagreb, 2014., 130 str.

U izdanju MeandarMedie pojavio se izbor Celanovih stihova naslovljen Crna mostarina, a zatim i knjiga Vrijeme srca. Knjiga Vrijeme srca objedinjuje korespondenciju dvoje pjesnika i ljubavnika, Paula Celana i Ingeborg Bachmann, a nalazimo i korespodenciju između Celana i Maxa Frischa – druge Bahmaničine životne ljubavi – te prepisku Bachmann i Gisèle Celan-Lestrange, koja je bila vjenčana supruga prvoga. Ingeborg Bachmann (Klagenfurt/Celovec, 1926. – Rim, 1973.) studira filozofiju u Innsbrucku, Grazu i Beču, prve pjesme objavljuje 1948./1949. u Lynkeus. Dichtung, Kunst, Kritik (urednik Hermann Hakel), a doktorsku disertaciju brani kod Victora Krafta s temom Kritički prijem egzistencijalne filozofije Martina Heideggera (1950.). Iste godine putuje u Pariz i London te se zapošljava u redakciji radiostanice „Rot/Weis/Rot“. Od 1953. do 1958. živi kao profesionalna književnica u Italiji, na otoku Ischiji, u Napulju i Rimu. Bila je zaposlena kao dramaturginja na Bavarskoj televiziji u Münchenu, a do 1962. povremeno živi u Rimu, a povremeno u Zürichu. Bila je prva docentica za pjesništvo na Sveučilištu u Frankfurtu (1959.) te izvanredna članica Akademije umjetnosti u Berlinu, gdje na poziv Fordove fondacije boravi godinu dana i susreće Gombrowicza (1963.). Dobitnica je Velike austrijske državne nagrade za književnost (1968.). Na poziv Austrijskoga kulturnog instituta posjećuje Varšavu te Auschwitz-Birkenau (1973.), a nakon povratka u Rim, od posljedica požara u vlastitom stanu, u rujnu iste godine, umire u bolnici. Pokopana je na groblju Annabichel u Klagenfurtu (Celovcu). Osim periodike i različitih antologija rasutih proza i pjesama, u hrvatskome prijevodu donedavno smo mogli čitati tek kratki roman Malina. Godine 2014. isti izdavač objavio izbor iz autoričine poezije pod nazivom U oluji ruža, a prijevod pot-


Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

pisuje vrsna prevoditeljica Truda Stamać. Trideset i tri uvrštene pjesme izabrane su iz obiju autoričinih za života objavljenih pjesničkih knjiga (Odgođeno vrijeme, 1953. i Dozivanje Velikog medvjeda, 1956.) te tek na prijelomu tisućljeća tiskane zbirke neobjavljenih stihova naslovljene Ich weiß keine bessere Welt (Ne znam za bolji svijet). Tome su pridodana tri prozna teksta: ulomak iz Frankfurtskih predavanja, govor pročitan prilikom dodjele Nagrade oslijepljelih u ratu za radiodramu Dobri bog Manhattana 1959. godine, te kratka proza Undine odlazi, zaključni tekst prve zbirke kratkih priča Trideseta godina, iz 1961. U ovim pjesmama zrcali se i pjesnikinjin turbulentan život, njezino promišljanje poratnoga nevremena, a govori se i o njezinu nomadizmu. Već u prvoj pjesmi „Isplov“ nalazimo metaforu plovidbe kao životnog puta, brod kao metaforu odvojenosti od kopna, kao bijeg, težački život u kojem se tijelo iscrpljuje i umara. U nizu pjesama autorica opisuje susrete s raznim zemljama, hladnoću novih podneblja te potragu za suncem koje razbija hladnoću. I posvuda odjekuje vrijeme, njegovo stablo s kojeg padaju bezglasna srca, kao okamenjeni cvjetovi. Nije slučajno da Bachmannova pjesnika uspoređuje s Orfejem, ali taj pjev nije himnički, već mračan: znam govoriti samo tamno („Reći tamno“). Crnilo, mrak, šutljivost, zatvorenost – to su najčešći epiteti njezinih stihova. Progovara i o kolektivnom iskustvu, o izgubljenima koji spavaju u gromovitim hodnicima, a svjetla nema niotkud. Posvuda mrak i tama, kao slika jedne strašne epohe. U pjesmi „Jesenji manevri“ nalazimo stihove koji svjedoče o tome: Put bijega na jug nama se ne zbiva / kao pticama. Pokraj nas, navečer, / prolaze ribarske barke i gondole, i koji put / me trun snom zasićenog mramora pogodi, / gdje sam ranjiva, ljepotom, u oko. / U novinama mnogo čitam o hladnoći / i njezinim posljedicama, o ludima i mrtvima / o prognanima, ubojicama i milijardama / santi leda, a malo o ugodnome. U pjesmi „Moja ptica“ nalazimo suprotnost te pero kao oružje s jedne strane i zavojačeni svijet s druge. I pojavljuje se želja za bijegom, za onim romantičarskim odlaskom sjevernih pjesnika na jug, u gajeve naranči. Ali utjehe nema jer teži dolaze dani. Zanimljivo je da se uz vrijeme veže izraz oročenost, gotovo merkantilni izraz koji pokazuje njegovu nemilosrdnost. Pjesnikinja govori o ispraznosti slave i potrošačkoga društva (pjesma „Reklama“) te o drugačijem životu, od obale do obale. Kakav je uopće moguć život kada se rat više ne objavljuje / već nastavlja? Svakodnevica se okrenula, postala iščašena; je li izlaz u bijegu, plutanju od obale do obale? Pjesnikinja stvara hiperboličke sintagme, metaforika je maniristička, nižu se bujni asocijativni grozdovi slika u kojima se lirsko ja pojavljuje kao laudator temporis acti. Nema vječnoga svjetla: brod je prazan, kamen je slijep (pjesma „Veliki krajolik kraj Beča“). Nebo i zemlja stapaju se, jedno se u drugom ogledaju, pa tako nebo postaje npr. oranica.

347


348

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

Poezija Ingeborg Bachmann začudna je jer spaja vegetacijsko s metafizičkim, apstraktno i konkretno. Umjesto vječnosti, naše božanstvo je povijest, a uskrsnuća nema. Vrijeme koje teče jest ono koje pridonosi raspadu i smrti jer Boga nema. Ni psalmi se ne mogu pjevati jer ni sakrament se ne može udijeliti (pjesma „Psalam“). Sintagma oluja ruža iz pjesme „U oluji ruža“ ne govori o cvijetu ruže, već o trnju, pa stih noć je osvijetljena trnjem samo naglašava jezovitost poratnog nevremena. Izvrsna je pjesma „Dozivanje Velikog medvjeda“ jer se povezuju dva značenja – medvjed kao životinja i kao naziv za zviježđe. Zapravo je pjesma o dualizmu mišljenja i osjećaja. Igrajući se tim značenjima, pjesnikinja stvara neobičnu pjesmu u kojoj animalno postaje metafizičko, a zemaljsko i nebesko postaju jedno. Ipak se čitav život čini kao traganje za tom prvorođenom zemljom iz koje smo pali u ovaj mračni svijet, zemljom koja je nestala jer zanjihali su je potresi. Ponekad su pjesme kao slavljenje pretkršćanskih rituala („Pjesme s otoka“). U njima se i slavi ljubav, iskre koje prelaze granice. No, govori se i o ljubavnom gubitku, koji je jednak gubitku svijeta jer tek ljubav donosi niz fovističkih slika, asocijacije koje pršte kao poetske rakete. A onda muk i hladnoća jer proljeća neće biti. U pjesmi „Nikakvih delikatesa“ govori se autopoetički o sintaksi, riječima, besmislenosti stilistike u vremenu u kojemu dominiraju troškovi, bolest, jad. A slogovi se prazno kotrljaju, kao u pjesmi posvećenoj prijateljici Nelly Sachs. U toj pjesmi „Vi riječi“ govori se o jeziku, riječima, smislu, potrebi neiskazivanja svijeta. Svijet će biti znak, bez označavanja. Čini se da ova pjesma propituje traumu koja nastaje zbog kolektivne krivnje, zbog nemogućnosti da se prihvati besmisao progona i smrti. Uostalom, Bachmannova je bila pripadnica vrlo važne Grupe 47, koju su činili pisci spremni na suočavanje sa stvarnošću i s postnacističkim svijetom. Kako piše Davor Šalat u ogledu o ovoj autorici, pripadnici te grupe, a posebno inicijator, pisac Hans Werner Richter, smatrali su kako se nakon ratnih užasa i krivice, koja se nagomilala u Nijemaca zbog zločinačke ideologije i pokretanja rata, ne može obnavljati predratna književnost, već se mora ustvrditi „nulto vrijeme“; od njega bi ponovno trebalo početi pisati književnost koja bi na neki način odgovarala poslijeratnim okolnostima. Upravo zato i Bachmannova propituje jezik, njegovu gnoseologiju, spominje prvorođenu zemlju. Putovala je u Prag, neke njene pjesme nadahnute su Češkom jer joj se ta zemlja činila kao Arkadija, a rijeke Dunav i Vltava označava kao rijeke djetinjstva. Potreba za potonućem, koju iskazuje u pjesmi „Češka leži na moru“, potreba je za jasnim mjestom, za neizgubljenošću. To je zemlja njezina izbora. Prozni je kontrapunkt dobro uklopljen u knjigu. „Undine dolazi“ neosimbolistička je proza ispripovijedana iz perspektive ženskoga vodenog duha. To je važno istaknuti jer čini se da je Undine i metafora lirske junakinje o kojoj pjesnikinja pjeva. Ona voli vodu, neuhvatljiva je, Nigdje ne biti, nigdje ne boraviti. Roniti, mirovati, kre-


Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

tati se ne rabeći snagu... Premda je riječ o jednoj od najpoznatijih autoričinih priča, ovo je prvi put da se ona pojavljuje u hrvatskome prijevodu. Slijedi govor u kojemu Bachmannova promišlja uvjete mogućnosti istine za čovjeka i pisca te treće frankfurtsko predavanje koje se bavi različitim aspektima povijesti književnosti, tradicije, utjecaja i literature. Riječ je o iznimnoj knjizi koja nam pruža uvid u poeziju jedne od najznačajnijih autorica njemačkoga govornog područja. Darija Žilić, Zagreb

349


350

ZBIRKA O BRUTALNOM VREMENU Jelena OSVALDIĆ: Zašto? Zato, DHK, Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2015., 83 str.

Jelena Osvaldić piše poeziju i kratke priče, objavljivala je na književnim portalima i u časopisima, a dobitnica je nagrade „Ivan Vitez Trnski“ 2014. za najbolji neobjavljeni rukopis mladog autora do 35 godina starosti, koju dodjeljuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika. Knjiga Zašto? Zato i jest ukoričenje toga rukopisa, za koji u obrazloženju stoji kako „Jelena ne nudi egzotične ili manje egzotične posebnosti, koje vidi samo pjesnik, nego je njezina poezija nekovrsno registriranje stvarnosnih slika“. Poezija Jelene Osvaldić realistična je, bavi se svakodnevicom, rutinom, ali i nesretnim ljubavnim pričama. U narativnim pjesmama govori beskompromisno i bez uljepšavanja, posebno se ističe duhovit poetski obrat u poanti ili, pak, neki detalj, koji daje posebnu atmosferu. Ljubavne priče o kojima poetizira nisu ispisane himnički, već se naglašava povezanost društva i ljubavnih odnosa. Nerijetko upravo siromašno društvo uvjetuje način ponašanja ljudi, koji postaju robovi kredita, uopće kapitalizma, pa se čini nemogućim ostvariti odnos lišen slika vezanih uz režije, kupnju hrane, skupoću. Ipak, neke pjesme otkrivaju potrebu za snatrenjem, ali onda je riječ tek o zamišljenu odnosu u kojem ne dogovaramo se tko će kupiti prašak za rublje / ne želimo kvariti kišnu kulisu (pjesma „Nikad“). U pjesmama se govori o žudnji i čežnji, o ljubavnim igricama, o bukoličkim krajolicima udaljenima od grada, u kojima „uvijek sanjaš ispočetka“. Nalazimo supostavljanje velikoga grada i podravskoga kraja, koji je prikazan kao pitomo mjesto u kojemu je moguće zamišljati neki sasvim drugačiji svijet (pjesma „Vikendaši“).


Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Već naslov knjige sugerira to da lirska junakinja nema potrebu nikome objašnjavati svoje životne izbore, jer ima svoj stav i čini ono što jedino može: npr. pospremiti kuću u proljeće i promatrati. No postoji pritom neka mirnoća, spokoj u promatranju svijeta oko sebe. Ona nije pripadnica elitnog, već srednjega sloja koji godišnje odmore provodi uz obalu obližnjih rijeka, daleko od reportaža i zvjezdanih hotela. I pjesma „Dubrovnik“ govori upravo o tome: o nepravdi. Jelena Osvaldić ne šuti, nego govori iz pozicije mlade žene koja promišlja svijet oko sebe i ne dopušta da je zavedu pričini i opsjene. Njene pjesme pune su slika koje dočaravaju jednoličnost svakodnevice, ritam koji donosi nemir jer zapravo nema izlaza. U pjesmi „Što sam ja?“ ne polazi iz antropocentričke pozicije, već se postavlja u odnosu na ptice i drveće: što sam ja ptici? / Sličim li joj na nepouzdano drvo, / iz kojeg ne može ništa crpsti?. Postavlja si ontološka pitanja – je li živjela prije rođenja i hoće li umrijeti poslije smrti. Postavlja se pitanje može li se nadživjeti sebe i može li se ponovno roditi. Kao da se autoričini poetski junaci samo spašavaju kako ne bi upali u besmisao vrtloga u koji su ulovljeni trudeći se da ih ne usisa „crna rupa vedrog dana“. Poezija je svojevrsni bijeg od ništavila, s kojim su se mnogi stopili, a pisanje je usitnjavanje misli sve do stanja kada se one više ne mogu sljubiti. Riječi mogu postati razularena slova onda kad se događaju prekidi i lomovi, povišena emotivna stanja. U pjesmama u kojima se govori o uzbuđenostima što nastaju pri ljubavnim susretima, pojavljuje se bar jedan detalj koji depatetizira. To je, na primjer, slika najlonske vrećice koja pleše iznad asfalta (pjesma „Citrona“) ili, pak, prizori iz nekog shopping centra, koji se povezuju s metafizičkim (pjesma „Plodovi zla“). Prisutna je ironija, odmak kojim pjesnikinja promatra potrošački svijet oko sebe, ali i ljubavne drame, pa se upravo tim odmakom spašava od sladunjavosti i hipertrofiranosti. U pjesmi „Odrasti“ govori se o strahu od odrastanja, od otuđenosti u svijetu u kojemu više ne znamo kome bismo se obratili, na koga bismo vikali, jer smo eutanazirani i sabijeni u malim ugrijanim stanovima. O tome govori izvrsna pjesma „Kolinje“. Pjesme Jelene Osvaldić kao da su nastale u nekom ljetnom poslijepodnevu, u smiraju, pa opisuje ljude koji se nakon ručka više „ne bore protiv muha“. Svi su pomireni i samo gledaju kako se sve vrti u krug. Posvemašnji spleen, melankolija. U pjesmi „Vrt“ govori o majci koja se trudi saditi vrt, ali nakon nje taj će vrt zarasti: Nitko od njene djece ne misli saditi život. Upravo ova sjajna pjesma govori o strahu od budućnosti, o besperspektivnosti, o svijesti kako smo se predali i postali zarobljenici naših neplodnih misli. Jer sve se odvija u glavi, ondje se gomilaju misli, stvaraju rečenice, a život se promatra sa strane jer to što živimo i nije život. Promatranje ljudi i pojava ono je što čini posebnom mladu pjesnikinju. Promatranje ljudi, ali i biljaka koje umiru. Očekivanje velike smrti, možda. Ili možda velike ljubavi. Želja da se vjeruje, ali i svijest da njezin pogled više nije pogled mlade osobe koja ima iluzije. Ili ipak ima

351


352

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

nade: Zašto ne bismo zajedno pobijedili mrak, kaže ona mladiću. Lirska je junakinja kao lik iz francuskih filmova o kojima piše: pomalo odsutna, zatvorena, a opet puna košmara koji skriva u sebi. I ponekad je dovoljno, baš kada odustanemo od života, da nas pahulja na licu sjeti kako smo živi. I da su košmari tek nezdrave misli koje bujaju u zdravim tijelima, melankolija u kojoj se čuje otkucaj svake minute i postoji svijest da je iza nas sve više prošlosti, a sve manje budućnosti (pjesma „Sad(a)“). Nakon melankoličnih pjesama slijede one koje govore o snatrenju i čežnji, ljubavi. Miješaju se registri žudnje i sjete. Ukratko, riječ je o vrlo zanimljivu pjesničkom rukopisu, o narativnim pjesmama u kojima ima autopoetičkih elemenata, leksik je vezan i uz podravski kraj, ali i potrošačku kulturu, a temelj je gradnje mnogih pjesama – metonimija. Riječ je o pjesničkom prvijencu koji sadrži poneku klišeiziranu ili nedovoljno „izbrušenu“ pjesmu, ali uzevši cjelinu možemo reći kako je knjiga Zašto? Zato iznimno zanimljiva zbirka o brutalnom vremenu u kojemu živimo. Darija Žilić, Zagreb


NEOREALIZAM I SALAŠKI KOZMOPOLITIZAM PRIČÂ VOJVOĐANSKIH HRVATA Tomislav ŽIGMANOV: (Ne)Sklad(a)ni divani, Hrvatsko akademsko društvo – Kuća na mrginju – Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Subotica – Čikerija – Osijek, 2015., 128 str.

Najnovija knjiga kratkih priča vojvođanskoga, odnosno bunjevačkoga, odnosno hrvatskoga pjesnika, prozaika, povjesničara i filozofa Tomislava Žigmanova nosi neobičan i na prvu pomalo zbunjujući naslov (Ne)Sklad(a)ni divani. Pojedini slogovi i slova stavljeni u zagrade sugeriraju višeznačnost, ali najprije razotkrivaju sklonost igri i izrazito postmodernističku svijest o tekstu. Sklonost takvoj igri i (auto)ironiji vidimo već u biografiji na ovitku knjige gdje piše da su mu neke od trinaest dosad objavljenih knjiga i nagr(a)đene. No Žigmanov nije pripovjedač sklon tipičnim izvještačenim postmodernističkim manirizmima, naprotiv, njegova je naracija smirena i prizemljena, bez potrebe za ikakvim stilskim ili formalnim eksperimentima (čitaj: prenemaganjima), a odnos prema književnoj tradiciji nedvosmisleno je prijateljski. Priče su ispripovijedane neorealističkim, modernističkim i kasnomodernističkim, gotovo bismo mogli reći staromodnim stilom (stilovima) pripovijedanja, kakav se zapravo, uz ironijski odmak (u Žigmanova blag, gotovo jedva zamjetan), može očekivati u suvremenoga sveznajućeg pripovjedača koji iz pozicije postmoderne sadašnjosti promatra prošlost, odnosno određeni povijesni trenutak ili čak duže razdoblje, a na sasvim precizno određenom zemljopisnom, geopolitičkom, geokulturnom području (a to je prostor Bačke na sjeveru Vojvodine u razdoblju od stotinjak godina, od početka dvadesetoga stoljeća do današnjih dana). Doista, njegov je suvremeni neorealizam fragmentaran, slike se skokovito nižu, gotovo fotografski precizno i ogoljeno do srži, do onoga bitnog, te imamo dojam da je piščeva tehnika pripovijedanja neprekidni in medias res. Ulomci tih priča često

353


354

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Davor IVANKOVAC

se sastoje samo od kratkih, ali znakovitih dijaloga i monologa (primjerice, u vrlo potresnim pričama: Davanja i oduzimanja u Vranje Katančića, koja govori o nesretnoj sudbini bogata zemljoposjednika u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata, Slučaj oca Josipa Horvata sa Čikerije o vojvođanskom Hrvatu prisilno unovačenom i poslanom na Vukovar te istinski polipripovjedni biser Povratak na salaš Ivana Kopilovića, priči koja iz različitih perspektiva opisuje posljednji dan života jednoga dječaka). U skladu je s tim (odnosno, natuknutim postmodernizmom) autorov jezik, kao i teme kojima je zaokupljen. Možemo govoriti o dvjema jezičnim razinama: o prvoj kao o jeziku pripovjedača i pripovijedanja, koji je čist suvremeni hrvatski standard te o drugoj jezičnoj razini kao o jeziku likova, koji je autentična lokalna hrvatska bunjevačka ikavica u tekstu uvijek označena italikom. Zbog toga je lektor Zlatko Romić na kraju knjige pridodao i mali rječnik nepoznatih izraza, koji bi svakako mogao dobro doći hrvatskim čitateljima, osobito podalje, odnosno zapadnije od istočne Slavonije i zapadnoga Srijema. Važnim se čini istaknuti da, osim hrvatskoga, mjestimice čitamo dijaloge na srpskom i mađarskom jeziku (koji je uvijek preveden u bilješkama), čime se pridonosi realističnosti i uvjerljivo oživljava atmosfera multietničke i multikulturalne Vojvodine i Bačke. Teme su isključivo vezane uz život i sudbinu bunjevačkih Hrvata tijekom proteklih stotinu godina i nekoliko država koje su se otada smijenile na tom području. Mjesta radnje uglavnom su salaši, seoska gospodarstva bogatih zemljoposjednika u okolici Subotice, pa gotovo da bismo mogli govoriti o svojevrsnom „salaškom kozmopolitizmu“ (Ne)Sklad(a)nih divana, terminu naoko proturječnom, koji, međutim, na najbolji način sažima duh i povijest toga kraja, spajajući urbano i seosko, poljoprivredno i industrijsko, duhovno i svjetovno, nacionalno i nadnacionalno, lokalno i opće. Već i površnije prelistavanje knjige upućuje na zaključak da je riječ o novelama lika: uvijek je u središtu životna priča jednoga lika, nerijetko ženskoga, koji je najčešće imenovan u naslovu priče. Od dvanaest priča u knjizi, samo u naslovu jedne nije navedeno ime glavnoga lika (riječ je o pretposljednjoj priči Susret na granici), sve ostale donose ime protagonista, pa čak daju naslutiti njegovu sudbinu; primjerice, neki su od naslova: Savršen red i nesklad Adama pl. Latinovitya, Odlasci i dolasci Stipana Sudarevića, Ispovijedanja i pripovijedanja u profesora Sigismunda Tomaševića i tako dalje. Jedna je od dojmljivijih i potresnijih priča Kamenčić mali u Kristinoj sandali, u kojoj protagonisticu zatječemo na sprovodu drugoga muža, koji je počinio samoubojstvo kao i prvi, ostavivši je još vrlo mladu s dvoje djece. Cijela zbirka odiše neorealizmom, zapravo svjesno komunicira s određenim književnim stilovima iz prošlosti – doista, neke od priča kao da su napisane koncem


Davor IVANKOVAC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

devetnaestoga stoljeća ili, pak, dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga, no postmodernističkom fragmentarnošću jasno razotkrivaju punu autorovu svijest o tomu što radi. Fragmentarnost je vidljiva na mikro- i na makrorazini, pa gotovo da bismo dobronamjerno, unutar najšire shvaćene interpretativne slobode, mogli govoriti o romanu lika – a taj lik bio prostor Bačke ili, točnije: glavni su likovi Prostor, Vrijeme i Povijest, dok ostale ljudske likove, takozvane nositelje radnje, možemo smatrati sporednima, onima koji je na tom prostoru i u tom vremenskom razdoblju Povijest uglavnom pregazila. Smješteni uvijek u određeni političko-povijesni kontekst, u pravilu krizni (ratovi, raspadi država i pomicanje granica, ideološka previranja i promjene društvenoga uređenja itd.), likovi gotovo da nemaju nikakvih izgleda: u susretu s velikom i neprijateljskom ili, pak, ravnodušnom poviješću ishodi njihovih sudbina u pravilu su bili nesretni, pa i tragični. Izgledi su im dodatno smanjeni pripadnošću maloj etničkoj skupini koja nikada nije bila u poziciji moći, tj. u poziciji odlučivanja o vlastitom položaju, nego je uvijek ovisila o političkim odlukama dalekih i nepoznatih birokrata koji su u tzv. centrima moći nakon svakoga rata krojili novu kartu Europe. Sudbina Bunjevaca kako ju je opisao Žigmanov uklapa se u Kunderinu definiciju i dijagnozu Srednje Europe kao skupine malih naroda koji su se uvijek nalazili između velikih carstava i država što su si međusobno objavljivale ratove, ne mareći za one koje pritom moraju pregaziti i zavičaj im pretvoriti u bojno polje. To trajno povijesno stanje oblikovalo je specifičan srednjoeuropski, panonski mentalitet, čija su obilježja, između ostalih, melankoličnost, rezigniranost i gotovo fatalistička pomirenost s vlastitom tragičnom sudbinom; Kundera govori o gotovo urođenoj svijesti o „kraju svijeta“, koji bi svakog trena mogao nastupiti, ilustriravši to bilješkom iz Kafkina dnevnika, rečenicom kakvu je, prema Kunderi, mogao napisati (i u punoj mjeri shvatiti je) jedino Srednjoeuropljanin: „Njemačka objavila rat Rusiji. Poslijepodne išao na bazen.“ Najbolji je primjer toga priča Odlasci i dolasci Stipana Sudarevića, u kojoj je sudbina jedne obitelji u potpunosti određena pomicanjem granica nakon raspada Monarhije i posljedičnim selidbama (ponekad i uzaludnim) kako bi se ostalo unutar granica domovine te teškoćama prilagodbe novim uvjetima, društvenim uređenjima i okolnostima. Najteže je to padalo Stipanovu ocu Lajošu, promađarski opredijeljenom činovniku i domoljubu, koji se s obitelji seli iz Subotice u Kalocs: „No, idila novopridošlih kalačkih građana nije dugo potrajala. Velike promjene su uslijedile odjednom i nenadano. Ponovno neovisno o njemu. Kada je završena konferencija u Versaillesu, bilo je jasno da će južni dijelovi Monarhije ostati izvan Mađarske. U svakom dijelu vlasti i državnih struktura osjećala se nevjerica i razočaranje. Granice

355


356

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Davor IVANKOVAC

će se ipak mijenjati na ogromnu štetu Mađara! Mađarskoj su, vladalo je mišljenje, nepravedno otuđeni veliki teritoriji, a brojan mađarski narod, prepušten sam sebi, ostao je živjeti izvan domovine. Lajčo je bio uvjeren da će se Mađarska vratiti na svoje, kako je govorio, stoljetne prostore.“ Dio priča odlikuje sjajno psihološko profiliranje likova, osobito je to slučaj u „ženskim“ pričama; osim spomenute o Kristinoj nesretnoj sudbini, valja izdvojiti i priču Sada su u Cile snovi ko od svile, koja problematizira neplaniranu trudnoću. Tomislav Žigmanov pisac je koji se ne boji emocija, sentimenta, ako treba i patetike, također ni angažmana, dakako, ne u socrealističkom smislu. Njegov je angažman prije svega estetički. Prijateljski je „sklon“ svojim likovima, suosjeća s njima i trudi se pridobiti čitatelja u toj emocionalnoj drami, u čemu uglavnom i uspijeva. Granicu dobro odmjerenog angažmana prelazi tek u pričama o profesoru filozofije Sigismundu Tomaševiću (filozofski, politički, moralno- didaktički dijalog glavnoga lika sa župnikom) i Zadovoljštini Grge Patarčića (u kojoj je zadovoljština zapravo dokument, domovnica), koje su, međutim, ispripovijedane jednakom iskrenošću, pa i realističnošću, te im je teško prigovoriti. Veći bi prigovor išao, primjerice, anakronizmu koji se autoru (i uredniku N. Ušumoviću) potkrao u uvodnoj priči u kojoj glavni lik početkom dvadesetoga stoljeća sluša radio. Omaška je mala i za priču nebitna, ali ipak uočljiva. (Ne)Sklad(a)ni divani zbirka su vrlo emotivnih i potresnih varijacija na temu propadanja i opstanka Hrvata Bunjevaca, koje nas neće ostaviti ravnodušnima i koje svakako trebamo iščitati, kako zbog njih, tako i zbog sebe samih. Riječ je o hrvatskoj književnosti koja nastaje izvan Hrvatske, pomalo je izglobljena te ima specifičan odnos prema hrvatskoj tradiciji i suvremenosti, pa je naša percepcija toga svijeta i tih ljudi možda pogrešna, a shvaćanje bez širega konteksta otežano. Obećavajuće zvuči podatak da su (Ne)Sklad(a)ni divani prva knjiga nekog autora izvan Hrvatske koja je dobila potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, što ne bi smjelo predstavljati slučaj, već početak uspostavljanja čvršćih književnoumjetničkih, kulturnih, ali i institucionalnih veza s tamošnjim piscima, kulturnim djelatnicima i institucijama. Sjajan je dizajn i prijelom knjige, jedan od boljih koje smo vidjeli proteklih godina; slika bicikla s dvama sjedalima okrenutima jedan prema drugome metaforički prikazuje položaj Bunjevaca opisan u pričama, ili kako je autor rekao na osječkom predstavljanju: „Sve je tu, ali ne funkcionira. I na nama kritičarima i čitateljima iz Hrvatske je da napokon počne funkcionirati“. Davor Ivankovac, Vinkovci


DRUKČIJI ROMAN O PULI Nataša SKAZLIĆ: Bidon, Hena com., Zagreb, 2015., 177 str.

Nakon brojnih knjiga o uspomenama o životu u jednome gradu, raznih introspekcija, promišljanja i drugog, o gradovima kao subjektima, objektima i misaonim imenicama, objavljen je novi roman o Puli, ali napisan i percipiran s drukčijega gledišta. Bidon, djelo Nataše Skazlić, knjiga je o njezinu prvom, ranom djetinjstvu u Puli, gradu iz kojeg je otišla sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali s kojim i dan-danas ima vrlo čvrst odnos, iako to nije bilo uvijek tako. Djelo nije autobiografsko, pripovjedačica nije homodijegetska, odnosno između autorice, pripovjedačice i glavne junakinje nema znaka jednakosti, iako je u tekst utkano mnogo emocija i intimnih trenutaka autoričina odrastanja. No, to nije Bildungsroman, nije niti (auto)biografija, a ni romaneskna biografija, iako sadrži elemente svih navedenih žanrova. Autorica angažirano progovara o pitanju nasilja nad djecom, potaknuta tragedijom koja se dogodila njoj bliskoj osobi i umeće tu priču unutar „svoje“ priče o Puli. Opisi Pule iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća vrlo su autentični. Svatko tko zna gdje se nalazi zgrada/kuća s nekoliko stanova gdje je autorica odrasla može je zorno prepoznati iz toga opisa, a deskripcije djece s kojom se igrala tijekom djetinjstva izvorne su i realistično plazmirane. Ostatak je fikcija, naizgled pisana s lakoćom, no autorica je sama tijekom predstavljanja knjige potvrdila kako to nije bilo uvijek tako, da je riječ o složenu procesu nastajanja i stvaranja. Bidon je metafora najvrjednijih životnih trenutaka, ali i osjećaja, misli, trenutaka i ostaloga što se želi odbaciti. Može biti metafora nečega čega se potrebno rješiti ili, pak, nečeg što je potrebno zadržati, ali na distanci pa onda stalno nanovo onamo „ulaziti“ i tražiti što je potrebno.

357


358

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vanesa BEGIĆ

Skazlićeva piše o fikcijskoj i nefikcijskoj povijesti svoga grada i djetinjstva. Hrabro prikazuje tabu-teme, o kojima svi šute, ali iz zanimljive perspektive – pripovjedačica piše s onoga svijeta, koračajući nepoznatim predjelima sjećanja koja mogu biti radosna i bolna. „Cilj“ ove knjige nije samo prenositi društvenu stvarnost i stvarnovitost „nosećih“ problema, samo da bi djelo bilo angažirano, a s druge strane nije posrijedi „filtrirana“ književnost. Pula je prikazana u romanu kao grad kakav više ne postoji, odnosno koji postoji samo u sjećanju njegovih sugrađana; grad je to koji upija kulturu svih svojih žitelja, bez obzira na jezično-kulturnu pripadnost, i potom tu kulturu dijeli i multiplicira; to je grad gdje se ljudi susreću, druže, gdje su dobrosusjedski odnosi temelj zdravoga suživota, gdje se djeca igraju. Ovdje ima elemenata iz vremena autoričina odrastanja, koji su suptilno utkani u narativno tkivo. O nekim temama nije lako pisati, nikada nije bilo, niti će ikada biti, bilo da se o njima piše izravno ili neizravno. U romanu o odrastanju „teške teme“ poprimaju posebnu konotaciju te snažno dopiru do čitatelja, osobito kada je priča ispričana iz perspektive djevojčice-pripovjedačice u prvome licu jednine. Fikcija i fakcija izmjenjuju se na stranicama knjige koja se može čitati kao roman, ali i kao kronika jednoga mjesta. Djelo ne prelazi u patetiku, na trenutke jest naglašenije sentimentalno, ali uvijek u granicama dobra ukusa, gdje pripovjedačica pokazuje svoje ranjivo, titravo biće koje je ujedno i biće/lik/priča, nažalost, brojne zlostavljane djece čiji se životi odvijaju tek pod prividom normalnoga. Autorica drži koherentnim pripovjedni svijet pripovjedačice, odnosno njezine pripovjedne svjetove, uza sva moguća emotivna preslagivanja, umetanja i raščlanjivanja na razini autorica-pripovjedačica-protagonistkinja koja piše s onoga svijeta, ali koja je sveznajuća, ali zato ne i (sve)moguća. Upravo tu do izražaja dolazi umijeće pripovjedačice i njezina vještina u konstrukciji rečenica. Protagonistica romana Bidon djevojčica je koja se nakon smrti „vraća“ u zavičaj, u Istru, da osvijesti ključne trenutke djetinjstva koje joj je bilo naprasno, grubo prekinuto. To pojačava napetost djela. Dojmljivo je stapanje atmosfere prostora, psihologije likova i njihovih postupaka, koji od dočaranog emocionalnog stanja često odudaraju, pri čemu je motiv prešutna prihvaćanja sudbine i odluke drugoga, čak i kad je na vlastitu štetu, vrlo bitan za dramaturgiju romana. Protagonistkinja je definirana dijaloškom karakterizacijom, interakcijom s ostalim članovima svoje obitelji. Istarski mitovi i legende, uvijek bogati izvori nadahnuća, svojevrsna su kulisa romana napisanog dirljivo i potresno. Vanesa Begić, Pula


POEZIJA KAO ZADNJA CRTA OBRANE Damir GRUBIĆ: Rukohvat riječi, Litteris, Zagreb, 2014., 112 str.

Pjesnik je u ovom ciklusu stihova bez naslova i obilježbi uhvaćen u krug predodređene zbilje, zatočen u hermeneutiku njezine teške, neprobojne strukture te mu ne preostaje do ekspresijom pokazivati svoju ontičku uronjenost u taj zatvoreni krug. Jer, odakle god da zađemo u tekst, iz kojega god stiha da povučemo nit ili na kojoj god strani potražili smisao – u istom smo krugu pjesnikova (mikro)kozmosa, u kojem ontička predodređenost vremena i prostora, pojava u njemu i ona samog lirskog subjekta ne ostavljaju prostora za maštarije, već za majstorsku ekspresiju toga svijeta, ekspresiju koja se propinje do maestralno nadrealističnih slika – pjesnik ih riše po nebu, oceanima, vjetrovima i planinama – na koži i obrvi žene, u košmaru svakodnevice. Pjesme su bez naslova, bez oznaka – ali znakovite. Svaki je stih pečat, znak vremena u kojemu pjesnik svjedoči, osjećajem, bilježenjem, govorom. Stoga je i izbor riječi na naslovnici zbirke Rukohvat riječi znakovit: Stopala premaži voskom / stupajmo tom dolinom / posljednjom crtom obrane... Te nas riječi uvode u opus iz kojega se dade zaključiti o uronjenosti, gotovo ukopanosti lirskoga subjekta u stvarnost, tako da poetskim izričajem zrcali ontički racionalizam i stoicizam vremena: Karte se odozgo dijele, tvrdi pjesnik sa sigurnošću uvida, ne samo vlastitog. A ta je stvarnost dno koje poričemo hvatajući se površine – te „krame od riječi“. Stvarnost je „namagarčeni metež“ gdje smo zaprljani lažima, a svijet sveden na beton i bljesak metala, na kolaže uspomena, razbijen na „poriv plutajuće jednine“. Ispražnjeni svijet, ujednačen, ulašten, prerađen... To je svijet koji dobivamo „u kartama“, nemoćni promijeniti bit igre, kao ni njezin tijek i ishode. O tome svjedoči mikrosvijet ove zbirke na koncu koje su „zakovani“ isti stihovi s na-

359


360

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Šura DUMANIĆ

slovnice. Ne preostaje do li stoicizam jer – izvjesnost da je sve već napravljeno i uređeno (na naopak i bešćutan, čak ružan način) vodi stradanju onoga koji ćuti, osjeća. Ima li mjesta bez boli I tko danas ne bi mogao, poput Grubića, posegnuti za riječima: Lokot na vratima / Prizor je odustajanja / Manjak boli, kako bi opisao vlastito zaključavanje vrata, povlačenje od svijeta (osjećaja) – u mjesto gdje nema boli, u mjesto gdje se bol promatra kroz prozor, niz prozora-stihova koji olakšavaju pogled prema vani? Ovakvim pristupom lirski subjekt odlučuje se za refleksivnu poetiku, preradu (već prerađene i uređene) stvarnosti zrcaleći njezinu izvjesnost. Sve je već davno posloženo, predviđeno, lirski subjekt ne naslućuje, na nagađa, nema pričina. Njemu je savršeno jasan svijet u kojemu je određeno njegovo bivanje. I istina je toga svijeta izvan nas; ona je ujedno „naša tajna, naš grijeh, naša nesanica“ i ono od čega ne možemo pobjeći, već makar i nesvjesno živjeti: „naš dom“. Paradoks je ovog pristupa (i umijeća „prerade“ realnosti) u tome da stvarajući rukoveti riječi (rukohvate – za koje se u metežnom svijetu pokušava uhvatiti), propuštajući ih kroz refleksivnu retortu, pjesnik oslobađa svoju bol pretvarajući je u ne-bol, misao prividno ispražnjenu od osjetilnog. No, u sljedećemu sloju čitanja ona se vraća i pogađa pojačanom snagom: Tko jezik gura u bolesno grlo... Sve je u glavi, rekli bi cinici. No, ontička tankoćutnost ne može se izbjeći, preraditi, transcendirati: Kako ću se oporaviti Nakon tvojeg odlaska Osuđenik sam Kojem nema povratka. A sadržana je i u gotovo naturalističkim opisima ljubavnih spletova dvaju tijela, erotičnom užitku. Raspeta stvarnost Iz Grubićeve poezije snažno izbija tenziju raspetosti između dvaju polova: između bola i ne-bola; zapravo „osuđenosti“ na (poetski) pokušaj otupljivanja osjetila (boli). Lirski se subjekt bori, brani od osjetilnog, jer njegove titrave antene neumitno upijaju vibracije vanjskoga svijeta, koje se zgusnuto oslikavaju kao „Carstvo od nepotrebne gladi“, pa se svakim udahom brani od toga svijeta: „Ta nepotrebna nježnost kože“, kaže; isto pokušava banalizirati doživljaj života: „...gripa koja ne prolazi“, „... ljubavnica koja me progoni“, na kraju nemoćan pred navalom osjetilnih slika i zvukova zavapi za jedan: „graciozan udah smrti.“


Šura DUMANIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Osjećaj stiješnjenosti, odgađanja nečeg što bi normalno trebalo biti (po)željeno, odbijanje o realnost („ljubav je obla kao trešnja, kad jednom okusimo razne plodove, koštice su sve tvrđe“), te se realnost zbija u sve tvrđe povlačenje u sebe (u svoju košticu). To je lajtmotiv ove poetike u kojoj nema laganih ni lagodnih nota. Ni iskupljenja ni (po)kajanja. Tek kontinuitet gorčine spoznate iz okretanja i gledanja na sve strane – bilo k moru, k planini, gradu, svojoj boli, drugome biću... I nemoći („odozgo se karta dijeli“), i neke čudne oslabljenosti za ljubav: Bolesna su braća koja ne traže ni majku ni oca / njihov zaborav ćelije prošlosti / vrebaju nas zapušteni prolazi ljubavi i zlodjela. Mogućnost ljubavi? Ljubav kao (očekivana) pjesnička tema skrivena je; mikrokozmos spleten od čekanja, težnje i grube realnosti, ogleda se u dlanu, kosi, kostima i pijesku, u vodi koja je i simbolički i stvarno sveprožimajući element, i stihova i svijeta. Pojavljuje se kao prigušena strast: Ošamućeni smo zrikavci u noći / Nosimo povez nad svijetom, ili kao povezujući, stapajući element: „Zar to nije pijesak tvojih očiju na mojem dlanu“. Ljubav je i utočište, i prijevara, obmana (bračna obveza) – simbioza bića kao mogućnost i kao tlapnja (nikada izvjesnost?): Bili smo more / uspon od kojeg je / poklekla mjesečina / Ukor jer nismo slušali / noć koja je / zadavala tlapnju. Mogućnost ljubavi pokazuje se kao traganje, čežnja za njom, žudnja kao „trn pupa na jeziku“. Pa i tu nešto izvana upravlja našim nadanjima: Čekam svoju Evu... Kako si sazdan Tako će i biti Svojina si nečije noći. Tvrda je stvarnost, ljubav je slabašna za nju: Odrazi smo / skriveni /...birani /u / modrim / katalozima / Boga /.../ rahla kreda / neba / potez ruke / neostvarena namjera. „Ali gdje su utočišta“?, pita se pjesnik. Ima li (mogućnosti) otpora? – dodajemo. Kako se subjekt snalazi, kako „preživljava“ u ovom oporom, nametnutom, negdje gore (svakako izvan) skrojenom prirodnom, kozmičkom i ontičkom pejzažu? Je li život sudbinski san, magla i ništa? (Jarboli / viju san maglu / i ništa) Ljubav dijeli metafizičku određenost subjekta:

361


362

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Šura DUMANIĆ

Neumoljiv je mistični tok rijeka razglobljena pa sad teci brid tvoga dlana Napuknuće No, kroz uski prolaz, između izvjesnosti bola i utočišta bez nje, zasuti smo neočekivano slikom izlaza, pjesnikovom oporukom, iako je opet u pitanju vis major. Poput rađanja novoga dana, kada s obzora iznenada prodire, ničim najavljeno, ali opet – izvjesno, nešto drugo: svjetlo! Tko može zaustaviti Prodor u svjetlo. I tu, u tom limbu pronalazimo nove, poetski dokučene, spone: Ikar Kamen temeljac Rock’n’rola... Pjesnik ni ovdje ne traga za smislom, on tek konstatira – neumitni prodor svjetla i stihove što vape za drugačijim prizorima: ...pa okrijepi rastavljenu braću Vrati im sve što su preselili I stupove hrama zamijeni... I eto nas na tlu nade, na terenu slobode, na metaforičkoj putanji zbog koje i vrijedi čitati poeziju. A ovu Damira Grubića – nikako samo jednom. Šura Dumanić, Rijeka


ŠIRENJE HISTORIOGRAFSKIH OBZORA Jakov JELINČIĆ: Knjiga ređenja u Pićnu (Prothocollum) (1632.-1783.), Posebna izdanja Državnog arhiva u Pazinu, sv. 37., Državni arhiv u Pazinu – Općina Pićan; Pazin, 2015., 334 str.

U povodu svečanoga obilježavanja Dana Općine Pićan i blagdana sv. Roka 16. kolovoza 2015., javnosti je predstavljeno još jedno kapitalno djelo mr. sc. Jakova Jelinčića, arhivskoga savjetnika i dugogodišnjega ravnatelja Državnog arhiva u Pazinu. Knjiga ređenja u Pićnu (1632.-1783.) rezultat je autorova petogodišnjega intenzivnog i pedantnog rada na iščitavanju arhivskoga gradiva drevne pićanske župe, a nekadašnjega biskupijskoga sjedišta. Nakladnikom je ovoga impresivnog pothvata Državni arhiv u Pazinu, a sunakladnikom Općina Pićan. Uredništvo potpisuje doc. dr. sc. Elvis Orbanić, a iznimnu vrijednost rukopisa prepoznali su recenzenti prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol i akademik Franjo Šanjek. U uvodnim napomenama autor navodi kako je Knjigu ređenja zamijetio još davne 1971. prilikom popisivanja arhivskoga gradiva po istarskim župama, a u sklopu zajedničkoga projekta s Porečkom i Puljskom biskupijom, na čelu koje se tada nalazio monsinjor Dragutin Nežić. Prepoznavši vrijednost podataka ovoga nezaobilaznog izvora za poučavanje crkvene, ali i opće povijesti, Jelinčić se opredijelio za zanimljivu temu o zaređenim osobama u Pićnu već za potrebe pisanja priopćenja za međunarodni znanstveni skup, održan 23. i 24. listopada 2008. u Pićnu, Gračišću i Pazinu u povodu 50. obljetnice osnutka Državnoga arhiva u Pazinu te 220. obljetnice ukinuća Pićanske biskupije, a izlaganje je potom uobličeno u izvorni znanstveni rad otisnut u zborniku Pićanska biskupija i Pićanština, objavljenome 2012. Ukazujući na stanovite dvojbe, nejasnoće i teškoće pri prijepisu izvornoga teksta zbog djelomičnoga oštećenja vlagom, autor upućuje riječi zahvale ustanovama i

363


364

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta PARONIĆ

pojedincima koji su ga podržavali u zahtjevnome višegodišnjem istraživanju te mu ujedno davali korisne savjete kako bi publikacija ugledala svjetlo dana. Analizirana knjiga, čijim su sastavnim dijelom upisi ređenja koja su obavili pićanski biskupi u razmotrenome razdoblju, ukupno ima 214 listova (428 stranica), od čega je gotovo polovina prazna. Pisana je latinskim jezikom, no budući da su upise unosili razni biskupski kancelari, rukopisi se međusobno razlikuju, dok su mletačkim dijalektom pisani brojni darovni ugovori klericima kako bi mogli primiti redove, a osim spomenutim ispravama o darovanju, knjiga je obogaćena i trima papinskim bulama. Posebna je zanimljivost u činjenici da je u Pićnu između 1632. i 1783. zaređen 1.181 klerik. Potonji su primili 3.195 redova, od najnižega ostijarijata do najvišega prezbiterata, dok su za primanje prve tonzure ubilježena 332 pripravnika za klerički stalež. Kako se ističe u sažetome povijesnom pregledu, godina je osnutka Pićanske biskupije nepoznata. Prema legendi prvim je biskupom bio sv. Nicefor, koji se navodi i u pojedinim kronotaksama, ali valja naglasiti kako u uvodnome dijelu rada pod naslovom „Urbar Pićanske biskupije (1617-1621): povijesni pregled“, objavljenome u Vjesniku historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu (1971.), monsinjor Ivan Grah, crkveni arhivist, povjesničar i istaknuti svećenik Porečke i Puljske biskupije, kao prvoga sigurnoga pićanskog biskupa spominje Marijana, odnosno Marcijana, koji je 579. sudjelovao na pokrajinskoj sinodi u Gradežu. Na području Pićanske biskupije nalazilo se dvanaest župa: osim Pićna, obuhvaćala je Brdo, Cerovlje, Čepić, Gologoricu, Gračišće, Krbune, Kršiklu, Lindar, Novake i Sutivanac na austrijskome dijelu te Grimaldu, koja se jedina nalazila pod mletačkom vlašću. U njezin je sastav ulazilo i šest kapelanija: Gradinje, Grobnik, Previž, Škopljak, Tupljak i Zarečje. Međutim, unatoč nevelikomu prostoru i siromaštvu, biskupija se uspjela održati sve do 20. kolovoza 1788., kada je ukinuta bulom pape Pija VI., nakon čega su njezine župe i kapelanije – osim Grimalde, koja ulazi u sastav biskupije sa sjedištem u Poreču – potpale pod jurisdikciju novoosnovane Gradiške, a od 1791. Tršćanske biskupije. Posljednjim je biskupom bio Antonio Aldrago de Piccardi iz Trsta, koji je razriješen dužnosti 1784., a godinu dana kasnije premješten je na stolicu u Senj. Crkveni su arhivi dragocjen i nezamjenjiv izvor za proučavanje i razumijevanje tragova prošlosti iz vjerskoga života lokalne zajednice, no značajan je dio gradiva Pićanske biskupije uništen uslijed pobune kmetova 1653., koja je buknula diljem Pazinske knežije, kada je u vrijeme biskupa Francesca Massimiliana Vaccana opustošen biskupski dvor, dok je dio izgorio u požaru biskupske palače. Posljedično tomu, sačuvane su samo četiri kutije gradiva pohranjenoga u Biskupijskome arhivu u Trstu, kao i malobrojni dokumenti koji se čuvaju u pićanskome župnom arhivu. Biskup je bio obvezan voditi knjigu u koju je njegov kancelar bilježio svaki slučaj


Samanta PARONIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

ređenja, a s obzirom na to da su – u skladu s Kodeksom crkvenoga prava Pija X. i Benedikta XV. – morali postojati određeni vremenski razmaci (intersticije) između dodjeljivanja pojedinih nižih redova, time se nastojala spriječiti mogućnost zloporabe. Prvi korak stupanja u klerički stalež označivala je tonzura ili postrig – crkveni obred kojim se klerik simbolički odricao od svjetovnih stvari. Potom su slijedila četiri niža (ostijarijat, lektorat, egzorcistat i akolitat) te tri viša reda (subđakonat, đakonat i prezbiterat). Prema kanonskim odredbama, subđakonom nije smio postati klerik koji nije navršio 21 godinu, a đakonom prije navršene 22. godine, dok se najviši stupanj prezbitera mogao dodijeliti u 24. godini. No, unatoč tim propisima, iz pićanskih upisa ređenja vidljivo je kako su zbog potreba Crkve kandidati istoga dana nerijetko primali i nekoliko svećeničkih redova, dobivši oprost od intersticija. Razlikovala su se opća i posebna ređenja, pri čemu su se prva u prisutnosti kanonika obavljala javno u stolnoj crkvi, a ako je bila riječ o kojemu drugome mjestu u okviru biskupije, bila je potrebna nazočnost tamošnjega svećenstva, dok su se posebna ređenja smjela obavljati i u drugim crkvama ili određenim kapelicama. Ređenja su obavila jedanaestorica biskupa, a upisi su zabilježeni u razdoblju unutar 91 godine, što upućuje na činjenicu da u preostalim godinama nije bilo ređenja u pićanskoj katedrali. Kao razlog tomu svakako valja istaknuti podatak da su neki biskupi samo povremeno boravili u Pićnu, što se posebice odnosi na Grgura Franju Ksavera Marottija, koji je obavio ređenja u crkvi na Trsatu i u crkvi sv. Lovre u Senjskoj (Modruškoj) biskupiji, a pićanskim je biskupom postao 1716., smrću prethodnika Petra Antuna Gaussa. Pićanski su biskupi bili razmjerno siromašni te su djelovali u raznim carskim službama. Prvim je biskupom zarediteljem u analiziranome razdoblju imenovan Gašpar Bobek, podrijetlom iz slovenskoga mjesta Radovljice, koji je prethodno obnašao dužnost ljubljanskoga prepozita. Osim navedene trojice, kao i već spomenutoga Vaccana, za čijega je biskupovanja izbila znamenita pićanska buna, te posljednjega biskupa de Piccardija, na pićanskoj biskupskoj stolici bili su: Tršćanin Antonio Marenzi, Pavao Jančić, Pavao Budimir iz Cetingrada u Bosni, Giovanni Marco Rosetti, Andreas Daniel von Raunach – poznat kao potomak obitelji koja je neko vrijeme upravljala momjanskim feudom, iz koje su potjecala i dvojica pazinskih kapetana – te Giuseppe Bonifacio Cecotti iz Gorice, kojemu se u izvorima pripisuju brojne zasluge za obnavljanje biskupskoga dvora i katedrale, povećanje broja kanonika, posvećivanje oltara i crkava na području biskupije, a tijekom 26-godišnjega biskupskog službovanja obavio je šest vizitacija u Pićnu. Na temelju tabličnoga prikaza o biskupima zarediteljima može se zaključiti kako je najviše ređenja (čak 1.337) i tonzura obavio biskup Cecotti, a najmanje Pavao Budimir, podijelivši samo dva subđakonata. Zanimljivo je spomenuti da je u Pićnu

365


366

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta PARONIĆ

zaređen zamjetan broj kandidata iz drugih, udaljenijih biskupija, koji su velikim dijelom dolazili s mletačkoga područja, a prema popisu ređenika s prikazom njihova prezimena te provenijencije razvidno je da su klerici, osim hrvatskih, nosili i slovenska, talijanska te njemačka prezimena, što svjedoči o tomu da je među ređenicima bilo i onih iz inozemnih biskupija, poput akvilejske, ljubljanske, koparske, goričke, tršćanske, udinske i salzburške. Pritom su, naravno, pred pićanskoga biskupa morali doći s odobrenjem svojega ordinarija ili kapitularnoga vikara. Posebno je potpoglavlje autor posvetio značajkama jezika i pisma. Utvrdio je da su kancelari koji su obavljali upise dobro poznavali latinski jezik, stoga su odstupanja od jezičnih normâ neznatna, dok se često nailazi na višenačinsko pisanje pojedinih izraza, katkad i unutar istoga upisa, a napose na velik broj uobičajenih kratica. Ovo velebno izdanje popraćeno je kraticama crkvenih redova te (nad)biskupijâ u kazalima, izdvojenim posebnostima iz Knjige ređenja, ali i načelima kojih se autor pridržavao pri priređivanju teksta. Najobimniji dio publikacije zauzima prijepis izvornika, upotpunjen vrlo lijepim preslikama originalnih stranica, kao i podnožnim bilješkama, koje čitateljima olakšavaju snalaženje u tekstu. U trećemu su dijelu kazala ređenikâ, biskupâ i mjestâ, a zabilježeni su i samostani te godine u kojima su obavljene biskupske vizitacije, kao i popis osobâ i mjestâ koja se ne odnose na ređenja, ali se pritom spominju u upisima. Na kraju je bibliografija kojom se autor koristio te sažetci na hrvatskome, engleskome i talijanskome jeziku, koji će svakako omogućiti promičbu ovoga djela u međunarodnim historiografskim krugovima. U opsežnome znanstvenom izdanju Knjiga ređenja u Pićnu autor je na površinu iznio pregršt zanimljivih pojedinosti iz života nekadašnjega biskupijskog sjedišta, sažimajući stoljeće crkvene povijesti i opisujući duh vremena u kojemu su nastali dragocjeni zapisi. Župni arhivi nesumnjivo skrivaju mnoštvo neotkrivenoga, nedovoljno iščitanoga i proučenoga gradiva obavijenoga velom tajne, no zahvaljujući plodonosnomu autorovu radu možemo iščitati fragmente bogatoga mozaika zaređenih osoba i istaknutih zbivanja, smještenih u odgovarajući povijesni kontekst, koji ispunjavaju prošlost Pićanske biskupije. Iscrpna raščlamba dosad neopravdano zanemarenoga vrela, kao i priložene preslike građe, koje su vjernim ogledalom onodobne stvarnosti, nesumnjivo pridonose proširivanju zanimanja za ovo djelo mr. sc. Jakova Jelinčića, vrijedno pohvala i preporuka najširemu čitateljskom krugu, ali i znanstvenicima, koji će – uvidom u raznolike njegove sastavnice – razmotrenomu razdoblju moći pristupiti s brojnih gledišta te time dodatno proširiti historiografske obzore. Samanta Paronić, Marčana (Pula)


CIJENJEN I SADRŽAJAN GODIŠNJAK Buzetski zbornik, knjiga četrdeset prva, „Josip Turčinović“ d. o. o. Pazin – Katedra Čakavskog sabora Buzet; Buzet, 2015., 262 str. ; gl. ur. Elena Grah Ciliga.

Riznica znanja o iznimno bogatoj i nadasve zanimljivoj prošlosti Buzeštine obogaćena je četrdeset prvim izdanjem Buzetskoga zbornika – jednoga od najpoznatijih istarskih godišnjaka, koji nastavlja s tradicijom kontinuiranoga izlaženja, počevši od 1976. Glavnom je urednicom ove publikacije Elena Grah Ciliga. Obuhvat i širina zastupljenih tema svakako ukazuju na činjenicu kako stručnjaci različitih profila, ali i zaljubljenici u čarobnu privlačnost istarskoga sjevera, radovima u zavičajnome periodiku pružaju dragocjen doprinos proučavanju i očuvanju povijesne, društvene, gospodarske, kulturne, crkvene, umjetničke i jezikoslovne baštine. Središnji dio godišnjaka započinje prilogom prof. dr. sc. Slavena Bertoše, u kojemu se osvrnuo na izvješće – pohranjeno u Državnome arhivu u Veneciji – koje je 13. rujna 1792. mletačkomu Senatu poslao rašporski kapetan Alvise Foscari. O Rašporu i Rašporskome kapetanatu autor je osvijetlio povijesni pregled u istoimenoj knjizi (objavljenoj 2005.), a u ovoj se istraživačkoj prigodi opredijelio za iznošenje potankosti iz spisa mletačkoga rektora, koji je pripadao vrlo uglednoj, jednoj od šesnaest tzv. duždevskih obitelji, čijim je najpoznatijim pripadnikom bio Francesco Foscari, koji je 1423. postao mletačkim duždem. Mnogi su članovi te obitelji obnašali važne gradske i državne dužnosti, a uz spomenuti znameniti rod veže se lokalna toponimija Venecije, kao i današnja palača Ca’ Foscari, smještena na Canalu Grande, izgrađena u XV. stoljeću. Iz izvješća Alvisea Foscarija zrcale se brojne obveze iz područja upravnoga i svakodnevnoga života, koje su mu povjerene na rješavanje. Nadzirući buzetsku administraciju, zalažući se za obrazovanje i podizanje morala mladeži, zaštitu šuma i poticanje lokalne industrije te predlažući načine plaćanja troškova prilikom biskupova dolaska, rašporski je kapetan posve opravdao svoju

367


368

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta PARONIĆ

ulogu, ističući se pritom savjesnim radom i poboljšanjem postojećega stanja raznim učinkovitim mjerama na prostoru koji se nalazio pod njegovom upravom. Dr. sc. Zdenko Balog dotaknuo se pitanja društvenoga i ekonomskoga položaja žena u Roču i na Buzeštini u razdoblju između XV. i XVII. stoljeća. Istražujući problematiku koristio se Knjigom računa bratovštine (crkve) i općine Roč (tzv. Kvaděrna) – glagoljskim kodeksom koji donosi obilje podataka ne samo o prihodima i rashodima bratovštine, već i o izgradnji i dogradnji sakralnih objekata, svakodnevlju, lokalnome gospodarstvu, međusobnim odnosima pojedinih društvenih slojeva, životnome standardu, ali i o ulozi žene u obitelji i cjelokupnoj zajednici. Cjelovitu transliteraciju i podrobnu analizu teksta prvoga dijela Kvaděrne izvršio je Dražen Vlahov (2006.), nedvojbeno jedan od najpoznatijih stručnjaka za glagoljsku paleografiju. Pored ovoga hrvatskoglagoljskoga vrela, Zdenko Balog osvrnuo se na bilješke o položaju žena, koje se bilješke nalaze u dvjema zbirkama privatnopravnih akata – Glagoljskome notarskom protokolu Andrije Matkovića te notarskoj knjizi buzetskoga bilježnika Martina Sotolića – kombinirajući dobivene spoznaje s latinskojezičnim vrelima i komparativnom istarskom građom. Na temelju obrađenih izvora autor je ustanovio kako je početkom novoga vijeka položaj žene u buzetsko-ročkome kraju bio prilično povoljan, stoga je u braku ona zadržavala pravo samostalnoga raspolaganja donesenom imovinom. U kupoprodajnim se ugovorima pojavljivala kao ugovorna stranka, a u oporukama u ulozi sastavljačice ili uživateljice naslijeđenih dobara. Javne službe obnašali su isključivo muškarci, no zabilježeni su malobrojni slučajevi u kojima su se na čelu bratovština našle upravo žene, što svjedoči o posebnosti toga društvenog fenomena u istarskoj sredini. U središtu istraživačkoga interesa mr. sc. Jakova Jelinčića matična je knjiga vjenčanih sovinjske župe 1845.-1876., čija iscrpna analiza predstavlja značajan prinos proučavanju demografskih strana toga mikroprostora. Autor navodi kako su zbog slaboga kretanja žitelja, a time i nemogućnosti pronalaska bračnoga partnera izvan župe, česti bili slučajevi vjenčanja osoba u krvnome srodstvu, za što se moralo dobiti posebno papino odobrenje – dispensa. Zaručnici su najčešće dolazili s područja buzetske i oprtaljske župe, kao i iz pripadajućih naselja župâ Vrh i Motovun. S obzirom na njihovu podložnost vojnoj obvezi, mladićima su dopuštenje za vjenčanje morale izdati građanske ili vojne vlasti, a djevojkama mlađima od 24. godine roditelji, odnosno skrbnici ili maloljetnički sud. Većina obreda obavljala se neposredno pred korizmu; svjedoci su uglavnom dolazili iz mjesta iz kojega su potjecali zaručnici, a u toj su se ulozi često nalazili sakristani. U navedenome razdoblju vjenčano je 300 parova, a pritom su zabilježeni nerijetki primjeri udovaca i udovica. Rad je opremljen tabličnim prikazima i grafikonom, što omogućuje lakše praćenje teksta i stjecanje uvida u ritam sklapanja braka u ovoj istarskoj župi.


Samanta PARONIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

„Rudnici ugljena kod Buzeta“ naslov je članka Matije Nežića, koji potvrđuje da je rudarska aktivnost na Buzeštini bila prisutna još u predindustrijskome razdoblju, o čemu svjedoče prikupljeni podatci tamošnjega župnika Petra Flega, koji ih je potom proslijedio novigradskomu biskupu Giacomu Filippu Tommasiniju, u čijemu su opsežnome horografskom djelu naslova De’ Commentari storici-geografici della Provincia dell’Istria, libri otto (1641.) oni objelodanjeni. Prema Flegovim navodima, na buzetskome krasu nalazili su se rudnici gagata – sjajnoga smolastog ugljena iznimne tvrdoće koji se koristi za izradu nakita – a uz tamošnje se rudarske radove veže postanak lokacije koju lokalni žitelji nazivaju Raspadalicom. Eksploatacija većih razmjera dogodila se sredinom XIX. stoljeća, kada je društvo „Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri“ („Società Adriatica“) započelo s intenzivnijim radovima, otvorivši rudnik u Veloj peći, pod kojim je nazivom poznat najveći istarski vodopad, koji tvori rječica Draga podno Selca. Površinski nalaz fosilnoga ugljena u tome kanjonu 1845. otkrio je Antun Cerovac iz Buzeta. Budući da se nalazio na njegovu privatnom posjedu, pokušao je dobiti koncesiju za izvođenje radova, a u ovome se prilogu donose potankosti o njegovu zahtjevu za investiturom, koji je uputio nadležnim ustanovama. Vela peć postala je prepoznatljivim odredištem planinara i pustolova, no njezina je rudarska prošlost nedovoljno istražena i vrednovana. Dr. sc. Alida Perkov razmotrila je gospodarski razvoj Buzeta u međuratnome razdoblju. Nakon Prvoga svjetskog rata bile su potrebne inicijative s ciljem oživljavanja posrnuloga gospodarstva i ublažavanja siromaštva iscrpljenih žitelja. O načinima oporavka raspravljalo se na sjednicama buzetskoga općinskog odbora, ali zbog novonastalih političkih promjena čitav se proces tijekom dvadesetih godina XX. stoljeća odvijao prilično sporo. Mjere kojima se nastojao poboljšati sektor poljodjelstva u Istri započele su nakon merkantilističke politike u okviru „Bitke za žito“, koju je 1925. pokrenula talijanska fašistička vlada. Radi poticanja javnih radova i povećanja plodnih poljoprivrednih površina provodila se hidromelioracija, a poboljšana je i poljoprivredna proizvodnja. Zanačajan dioprinos buzetskomu gospodarstvu dala je izgradnja vodovoda, koji je dovršen 1933., a proširenjem mreže u idućim godinama vodom su opskrbljena i druga istarska mjesta. Tridesete godine obilježene su porastom institucijskih aktivnosti, koje su posljedovale razvojem industrije i obrta, graditeljskim pothvatima, kao i unaprjeđivanjem prometne povezanosti. Investicijski je val omogućio ulazak Buzeštine u novu fazu gospodarskoga uspona, koju su ubrzo prekinula nadolazeća ratna previranja. Socijalne, ekonomske i demografske aspekte tuberkuloze u buzetskoj općini između dvaju svjetskih ratova obradio je dr. sc. Milan Radošević U istarskome podneblju prvi pisani spomen te zarazne bolesti potječe iz druge polovice XIX. stoljeća, a sve do Velikoga rata njezina je smrtnost dosezala tri promila. Uvjetovana prenapu-

369


370

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta PARONIĆ

čenošću, slabim higijenskim uvjetima, degradacijom gospodarstva, pothranjenošću i niskom razinom (zdravstvenoga) obrazovanja, uslijed zakašnjelih i nedovršenih modernizacijskih procesa izazvala je visok pomor u novim geopolitičkim okolnostima unutar granica Kraljevine Italije. Analizirana arhivska i novinska građa dokazuju da su zdravstveni problemi, naslijeđeni još iz doba austrijske uprave, uvelike utjecali na demografska i gospodarska kretanja, a u njihovo su se rješavanje uključile mjesne političke strukture. Tuberkulozne bolesnike bilo je potrebno liječiti i medicinski izolirati, stoga se – ovisno o stadiju bolesti i financijskim mogućnostima – njihovo liječenje odvijalo u kućnoj i ambulantnoj njezi, pri čemu se ističe problem nedostatka općinskih liječnika, potom u antituberkuloznim dispanzerima, bolnicama i sanatorijima, a radi prevencije osnivale su se i dječje ljetne kolonije, namijenjene siromašnoj i slabašnoj djeci te ratnoj siročadi. Stanovništvo Buzeštine, kao i drugih krajeva Istarske provincije, suočavalo se s plaćanjem skupih liječničkih usluga, koje su mnogima bile nedostižne, a Općina Buzet morala je godišnje uplaćivati nezanemariv iznos Antituberkuloznomu konzorciju za Istru. Velik se udarac ogledao i u ljudskim gubitcima te je na području spomenute općine u poratnome razdoblju godišnje umiralo šezdesetero osoba. Pozitivan pomak glede smanjenja stope smrtnosti zabilježen je tridesetih godina XX. stoljeća, zahvaljujući aktivnostima antituberkuloznih organizacija i ustanova. Uvid u škrinjicu bogate ikonografske i ilustrativne građe osebujnoga buzetskoga kraja donosi prilog Alda Klimana. Vrijedni crteži, gravure, fotografije i razglednice različite provenijencije i namjene razasuti su po raznim znanstvenim ustanovama ili su dijelom privatnih zbirkâ, no nesumnjivo pružaju važne povijesne podatke o tragovima (ne)zaboravljene prošlosti. Među najljepšim artefaktima nalaze se četiri crteža iz XVIII. stoljeća, koje je u monografiji Aspetti storico-urbani nell’Istria Veneta (1998.) objavio povjesničar Marino Budicin, a priloženi su izvješćima koje su lokalne vlasti slale u Veneciju radi dobivanja potrebnoga odobrenja za provedbu graditeljskih pothvata. Prvi je crtež naslikao nepoznati autor, dok su ostali djela Zuanea Dongette, Cristofora Bighignata te Filippa D’Ongettija – graditelja buzetske župne crkve Uznesenja Marijina. Gravurama panorama i osobitostima kulturnih znamenitosti Buzeštine obiluje slikarski opus Giulija De Franceschija, sina uvaženoga povjesničara Carla De Franceschija. Tijekom XIX. stoljeća u tome su kraju boravila i značajna imena istarske i inozemne fotografije – Luigi Mioni i Alois Beer – čiji su radovi osvanuli na stranicama ovoga priloga, ali i putujući profesionalni fotografi, koji su snimali skupne fotografije. O minulim vremenima svjedoče i vrlo lijepe razglednice s prikazima slikovitih mjesta buzetskoga zavičaja, koje će nedvojbeno naći poklonike među čitateljima ovoga zbornika. „Umjetnička topografija Buzeštine u srednjem vijeku“ predmet je rada Kristija-


Samanta PARONIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

na Jerkovića, u kojemu raspravlja o graditeljskomu nasljeđu urbaniziranih i ruraliziranih elemenata, koji svjedoče o obrisima sredozemne i kontinentalne tradicije. Graditeljski oblici bili su uvjetovani mogućnostima zanata pučkih majstora, koji su tehnike preuzimali od svojih predaka, a ovisili su i o društveno-ekonomskim čimbenicima i zemljopisnome položaju, pri čemu se ističe važnost klimatskih uvjeta i dostupnosti građevinskoga materijala. Tradicionalne kuće vuku podrijetlo iz srednjovjekovne arhitekture, što je osobito vidljivo u primjeni tehnike suhozidne gradnje, a daljnji se razvitak odvijao stvaranjem pravilnih stambenih nizova i izgradnjom komunalne infrastrukture. Sakralna arhitektura ukazuje na prodiranje kontinentalnoga utjecaja, a među najstarijim sačuvanim primjerima romaničkih jednobrodnih crkava nalazi se ona posvećena sv. Jeronimu u Humu te crkva sv. Marije Magdalene kao sastavni dio kaštela Pietrapelosa. Važan segment srednjovjekovnoga života jesu urbani prostori i elementi, poput ulaznih vrata u pojedina mjesta, ili pak kamena popločenja ulica, čija je tradicija najbolje uočljiva u Humu. Kako autor ističe u zaključku, bez takvih bi elemenata teško bilo zamisliti identitet humanizacije krajolika, koji se očuvao na području Buzeštine. Posljednji prilog u ovoj cjelini pisan je iz pera Mateje Jerman, a donosi pregled vrijednih liturgijskih predmeta od plemenitih metala, nastalih u mletačkim radionicama tijekom XVI. i XVII. stoljeća, kojima je opremljena župna crkva Marijina Uznesenja u Buzetu. Izgrađena je 1784. na temeljima gotičke građevine, a zahvaljujući kolegiju dvanaestorice, koji je osnovan radi bolje organizacije njezine izgradnje, sačuvani su liturgijsko ruho i srebrnina iz starije crkve. Znatnu količinu dragocjenih predmeta zamijetio je Agostino Valier prilikom apostolske vizitacije župne crkve 1580., a sredinom idućega stoljeća bogatu crkvenu riznicu zatječe i novigradski biskup Tommasini. Prvi sustavan pregled liturgijskih predmeta, koji se čuvaju u istarskim sakralnim objektima, objavila je Mirjana Peršić (1978.), naglasivši važnost visećega svijećnjaka s imenom naručitelja Marca Antonija Grimanija, kao i ophodnoga križa, koji pokazuje sličnost s onima nastalima u radionicama venecijanskih zlatara. Iz crkvene riznice svakako treba izdvojiti ciborij, u kojemu su se čuvale hostije namijenjene bolesnicima prilikom dodjeljivanja posljednjega pomazanja, a osobito je značajna pax pločica iz prve polovine XVII. stoljeća, koja se zbog urezanoga grba dovodi u vezu s rašporskim kapetanima Marc’Antonijem i Nicolòom Erizzom. Naposljetku, istaknuto mjesto među liturgijskom opremom svakako zauzima kalež s utisnutim žigovima Mletačke Republike i zlatarske radionice Orso, čijim je naručiteljem bio još jedan rašporski kapetan – Pietro Emo. U drugome dijelu zbornika, naslovljenom „Iz našeg kraja“, prilozi su troje autora. Nadija Disiot iznijela je detalje iz prošlosti Opatije – mjesta smještenoga u dolini rječice Bračane u podnožju Pietrapelose. Saša Nikolić predstavio je glazbenu zbirku

371


372

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta PARONIĆ

Zavičajnoga muzeja u Buzetu, osvrnuvši se pritom i na aktivnosti Glazbenoga društva „Sokol“, koje – počevši od osnutka 1905. – djeluje sve do današnjih dana, kao i na razne manifestacije na Buzeštini, koje se oslanjaju na narodnu glazbu i tradicijske glazbene instrumente. Josip Šipuš ukratko je opisao životni put umirovljenika Ivana Muzice, vještoga izrađivača zanimljivih rukotvorina, koje su izložene u buzetskome Domu za starije i nemoćne osobe. Treći dio godišnjaka posvećen je nizu obljetnica iz povijesti Buzeštine. Gordana Čalić Šverko piše o 80. obljetnici Istarskoga vodovoda, o 25-godišnjemu radu cvjećarnice „Loredana“ te o 70. obljetnici Prve oblasne konferencije Antifašističke fronte žena, koja je svečano obilježena u Rašporu. Potonjoj je u svojemu radu pozornost posvetila i Silvana Pavletić, koja je i autoricom priloga o polustoljetnome provođenju predškolskoga odgoja na buzetskome području. Ivan Marinac iznio je pregled 80-godišnjega postojanja konobe „Most“, koja slovi kao najstarija u Buzetu, a Vladimir Pernić razmotrio je hvalevrijedne aktivnosti u proteklih četiriju desetljeća kulturnoga djelovanja ročke Katedre Čakavskoga sabora, dok je Dražen Horvat opisao početke i razvoj proizvodnje keksa i čajnoga peciva u tvrtki „Delicia“. U četvrtome dijelu zbornika Mirjan Flego prikazao je monografiju Na izvorima istarskog vodovoda / Alle fonti dell’Acquedotto Istriano, objavljenu 2013., a glavnim je urednikom toga izdanja dr. sc. Dean Krmac. Pretposljednju cjelinu čine „Literarni prilozi“ iz pera Ingazija Visintinija, Mirne Bratulić, Milene Draščić i Nadije Disiot, dok je sastavnim dijelom posljednjega poglavlja biografski tekst u spomen nedavno preminulomu mr. sc. Edu Merliću, koji je napisao više članaka u Buzetskome zborniku, a posljednja njegova knjiga Stanovništvo i migracije iz sjeverne Istre – Buzeštine objavljena je 2011. Naposljetku, prikaz četrdeset prve knjige Buzetskoga zbornika možemo završiti zaključkom kako je nesumnjivo riječ o časopisu, koji godinama donosi raznovrsne historiografske teme iz sjevernoistarske povijesti. Okosnica pojedinih radova raščlamba je arhivskoga materijala, no umjesto otkrivanja suhoparnih činjenica, autori iznose ulomke iz skrivenih zakutaka buzetskoga blaga, podastirući ih širemu čitateljstvu na zanimljiv i pristupačan način, što svakako pridonosi znanstvenoj i stručnoj kvaliteti tiskanih priloga. Nedovoljno poznate, neistražene i dosad zanemarene pojedinosti sadržane u ovome godišnjaku zasigurno će omogućiti proširivanje spoznaja i povećanje zanimanja za prošlost i kulturnu baštinu buzetskoga zavičaja, a neumorno zalaganje već potvrđenih, ali i novi(ji)h generacija proučavatelja istarskoga mikrokozmosa da se novim spoznajama predstave javnosti na godišnjim znanstvenim susretima, mogu poslužiti kao vrijedan primjer za objavljivanje izdavačkih pothvata o drugim sredinama diljem Poluotoka, ali i izvan njegovih granica. Samanta Paronić, Marčana (Pula)


AUTORI


374

Autori i suradnici u ovome dvobroju Dr. sc. Irena Lukšić, Duga Resa – književnica i znanstvenica Slavko Jendričko, Sisak – književnik Dr. sc. Stjepan Vukušić, Pula – književnik i znanstvenik Tomislav Kovačević, Crikvenica – književnik Franjo Nagulov, Vinkovci – književnik Mladen Jurčić, Zagreb – književnik Maja Jakovljević, Pula – studentica hrvatskoga jezika i književnosti Mr. sc. Dolores Butić, Zadar – spisateljica, Sveučilište u Zadru Mirjana Buljan, Zagreb – književnica i prevoditeljica Tamara Bakran, Zagreb – književnica Bosiljka Brlečić, Zagreb – prevoditeljica Vera Vujović, Zagreb – prevoditeljica i književnica Mr. sc. Vanesa Begić, Pula – prevoditeljica, književna kritičarka i novinarka Dr. sc. Vlado Vladić, Zagreb – književnik, kritičar, prevoditelj i filozof Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli – književnik i prevoditelj Mr. sc. Dragutin Lučić Luce, Zagreb – novinar, filozof, pisac Mirko Ćurić, Đakovo – književnik Đuro Vidmarović, Zagreb – književnik Angéla Pataki, Labin – književna prevoditeljica Ines Cergol, Kopar – prevoditeljica i spisateljica Akademik Goran Filipi, Medulin (Pula) – književnik i znanstvenik, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Natalija Grgorinić, Ližnjan (Pula) – književnica i prevoditeljica Ognjen Rađen, Ližnjan (Pula) – književnik i prevoditelj Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – književna prevoditeljica i znanstvenica, NSK Zagreb Romana Perečinec, Zagreb – književna prevoditeljica Dr. sc. Bruno Dobrić, Pula – publicist, povjesničar i knjižničarski savjetnik Dr. Zvonimir Freivogel, Coburg / Njemačka – liječnik, publicist i prevoditelj Akademik Josip Bratulić, Zagreb – filolog i književni povjesničar Dr. sc. Davor Mandić, Pula – povjesničar Darija Žilić, Zagreb – književnica Davor Ivankovac, Vinkovci – pjesnik i kritičar Šura Dumanić, Rijeka – mirovna aktivistica i kritičarka Samanta Paronić, Pula – prof. povijesti te hrvatskoga jezika i književnosti Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. prof. i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu


SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?


NOVA ISTRA

377

Literary, Art and Cultural Journal Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 1-2/2016 The first section contains, as usual, new texts by the contemporary Croatian writers; here it means poetry and prose by the authors of different generations, poetics and reputation in the Croatian literature today – from those who are already well-known to those who are at the beginning of being seriously recognised. The translation section includes prose pieces, essays and poems that fit into more or less recent literature – French, American, Italian, Polish and Slovene. There is exclusively presented an unpublished lecture by Vanja Sutlić (1925-1989), one of the greatest 20th-century philosophers in Croatia, whose works were included in international references; this is followed by a philosophical text on his thought written by one of his students. The essay-section comprises of literary texts which deal with the issues of urbanism/ ideal city, difficult position of the Croats from Boka, the autochthonous people in Boka Kotorska (today a part of Montenegro), keeping their history, culture and tradition secret, as well as their possible disappearance under the pressures of several states and political systems, especially during 20th century, up to these days. There is another text about the correspondence between the exquisite Hungarian intellectuals Sándor Weöres and Béla Hamvas, along with even three compatible texts about the poem The Baška Tablet (a wonderful Old-Croatian monument carved out of stone, in the Glagolitic script around 1100 A.D.) by the esteemed contemporary poet from Croatia Mile Pešorda. At Marul’s section (Marko Marulić, the great Croatian writer and Latinist /1450‑1524/) shows poetry by young poets from Argentina, Austria, Belgium, Denmark, Italy, Portugal, Slovenia, the USA and Croatia, who participated in the programme of the same title, organised by this journal and the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association in Pula in 2014 and 2015. The publication of two texts (one of them being originated from the witnesses of the event, in the Croatian translation for the first time in the current issue) represents our contribution to the celebration of 150th anniversary of the Vis Battle (1866), in which the Austrian Fleet (crews mostly consisted of the Croats from Dalmatia and Istria), under the command of the Admiral Wilhelm von Tegetthoff, severely defeated the Italian Fleet and, thus, strengthened its status of sea power in the Adriatic and the Mediterranean. This battle is important for the development of Pula (also as the main naval port in the Habsburg Monarchy) in the new history. The texts related to the native region present three Croatian sonnets about the city of Pula in 19th century, as well as political and social circumstances in 1945, immediately after the Second World War, along the Croatia-Slovenia borderline in the west (especially in Istria), when the demarcation between Italy (the war loser) and ex-Yugoslavia almost caused an armed conflict between the allied forces and the Yugoslavian army (in particular because of the issues around Trieste, Pula, the western part of the Istrian coastline, etc.). Finally, the reviews refer to recent publications from the Croatian literature and historiography, along with the Austrian (Ingeborg Bachmann) literature in translation.

Translation: Renata Šamo, Pula


378

WHAT TO FIND AND WHERE? CONTEMPORARY LITERATURE IRENA LUKŠIĆ Dnevnik sestre Robina Hooda / Robin Hood Sister’s Diary SLAVKO JENDRIČKO Kritika za 1 dan / One-Day Criticism STJEPAN VUKUŠIĆ Nebeska glazba / The Celestial Music TOMISLAV KOVAČEVIĆ Dan kao stvoren za kišu / The Day Perfect for Rain FRANJO NAGULOV Autoportret s mnogo njih / The Self-Portrait with Many of Them MLADEN JURČIĆ Muzej uzaludnosti / The Museum of Futility MAJA JAKOVLJEVIĆ Možda sam tlapnja u krutom stanju / Perhaps I’m a Solid Delusion DOLORES BUTIĆ Kraljevstvo za jednostavnost! / Kingdom for Simplicity! MIRJANA BULJAN Cadillac TAMARA BAKRAN Teška od sna / Heavy with Dreams NEW TRANSLATIONS MICHEL TOURNIER Sumrak maski (prev. B. Brlečić) / The Twilight of Masks NAOMI SHIHAB NYE Pjesme (prep. V. Vujović) / Poems VITALIANO BRANCATI Don Giovanni na Siciliji (prev. V. Begić) / Don Giovanni in Sicily BARBARA GRUSZKA-ZYCH Metafizika pomiješana s ispijanjem kave (prep. V. Vladić) / Metaphysics Mixed with Coffee-Drinking

10 25 43 45 53 65 69 79 81 86

96 117 142

165


379 DRAGO MEDVED Pjesme o Istri, dobrom vinu i božanskoj glazbi (prep. B. Brezinščak Bagola) / Poems about Istria, Good Wine and Divine Music EXCLUSIVE VANJA SUTLIĆ (1925.-1989.) Ništa nije tako realno kao ništa (1977.) / Nothing Is So Real As Nothing (1977) DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Nihilizam kao vječno ponovno prevladavanje jednog te istog (: V. Sutlić) / Nihilism As Eternal Re-Overcoming Just the Same ESSAYS AND NOTES MIRKO ĆURIĆ Moj život u idealnom gradu / My Life in an Ideal City ĐURO VIDMAROVIĆ Muke s etnonimom bokeljskih Hrvata / Troubles with the Ethnonyms of the Croats from Boka TIBOR WEINER SENNYEY Gondvana INES CERGOL Simbol identiteta (M. Pešorda: Baščanska ploča; prev. G. Filipi) / The Symbol of Identity (M. Pešorda: The Baška Tablet) GORAN FILIPI Pešordina „Bašćanska ploča“ / Pešorda’s Baška Tablet VANESA BEGIĆ Knjiga od riječi za tišinu (M. Pešorda, „Bašćanska ploča“) / The Book with Words for Silence

174

188

198

210

214 222

229 234

237

AT MARUL’S 2014-2015 2014 TOMAŠ ESCHER (Austria) RENATA FUĆAK (Rijeka) MARIN KOLIĆ (Ogulin) FEDERICO LEGUIZAMÓN (Argentina)

242 247 251 254


380 ANA JASMINA OSEBAN (Slovenia) KRISTINA POSILOVIĆ (Rijeka) DANIEL RADOČAJ (Pula) SIGNE ROM RASSMUSEN (Denmark) 2015 IVAN BORMANN (Italy) MARTEEN INGHELS (Belgium) INES LAMPREIA (Portugal) DANIEL RADOČAJ (Pula) ALEXANDRA RAINIERI (USA) 150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE / 150th ANNIVERSARY OF THE VIS BATTLE BRUNO DOBRIĆ Značenje Viške bitke 1866. godine za razvoj Pule / The Importance of the Vis Battle in 1866 for the Development of Pula ALFONS FREIHERR VON PEREIRA-ARNSTEIN Moja sjećanja na bitku kod Visa (prev. Z. Freivogel) / My Memories on the Vis Battle

259 261 263 265 269 274 279 282 284

288

295

PRILOZI O ZAVIČAJU / CONTRIBUTIONS ON THE NATIVE REGION IN MEMORIAM: IVICA PILAT (1934 – 2016) JOSIP BRATULIĆ Tri hrvatska soneta o Puli s kraja 19. stoljeća / Three Croatian Sonnets about Pula in the Late 19th Century DAVOR MANDIĆ Istra za vrijeme Većeslava Holjevca / Istria in the Period of Većeslav Holjevac REVIEWS DARIJA ŽILIĆ „’Nulto vrijeme’ velike pjesnikinje“ / ‘Zero Time’ of the Great Poetess (Ingeborg Bachmann: U oluji ruža) / In the Storm of Roses „Zbirka o brutalnom vremenu“ / A Collection about the Brutal Time (Jelena Osvaldić: Zašto? Zato.) / Why? Because.

314

315

317

346 350


381 DAVOR IVANKOVAC „Neorealizam i salaški kozmopolitizam priča vojvođanskih Hrvata“ / The Neorealism and Cosmopolitism of the Stories by the Croats from Vojvodina (Tomislav Žigmanov: (/Ne/Sklad/a/ni divani) VANESA BEGIĆ „Drukčiji roman o Puli“ / A Different Novel about Pula (Nataša Skazlić: Bidon) ŠURA DUMANIĆ „Poezija kao zadnja crta obrane“ / Poetry as the Last Defence Line (Damir Grubić: Rukohvat riječi) / The Grip of Words SAMANTA PARONIĆ „Širenje historiografskih obzora“ / Widening Historiographic Horizons (Jakov Jelinčić: Knjiga ređenja u Pićnu /Prothocollum/)... / The Book of Ordainments in Pićan „Cijenjen i sadržajan godišnjak“ / The High-Prestige and Substantial Annual Book (Buzetski zbornik, sv. 41.) / The Buzet Annual Book, Vol. 41

353

357

359

363 367

Autori / Authors Summary & What to find and where?

373 378

Naša izdanja / Our publications Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK / Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association

383


NAŠA IZDANJA Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK Catalogue of Publications


NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: I ČA I ŠTO I KAJ Panorama novije hrvatskoistarske lirike 1997. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 253 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-2-7

Antun Branko Šimić: STUPORE NEL MONDO / ČUĐENJE U SVIJETU pjesme 1998. Prepjev: Daniel Načinović Format: 15 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 135 str. Cijena: 70 kn / 10 € Rasprodano. ISBN 953-96833-4-3

Marija Petener Lorenzin: ISTARSKI MOZAIK Bibliografija (1963.-1974.) 1998. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 203 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 953-6858-02-9

385


386

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: PRIČE IZ ISTRE Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća 1999. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 334 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-5-1

Goran Filipi: SJEDINJENJE U STOPAMA poezija 2000. Format: 13 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 80 str. Cijena: 50 kn / 7 € Rasprodano. ISBN 953-6858-00-2

Skupina autora: ŠOLJANOV ZBORNIK 2001. Sunakladnik: Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 230 str. Cijena: 99 kn / 13.50 € Rasprodano. ISBN 953-6858-01-0


NAŠA IZDANJA

Marija Petener Lorenzin: ISTRA Bibliografija (1974.-1993.) 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 294 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6858-02-9

Tatjana Arambašin: ŽIVOT UHVAĆEN JEDNOM RUKOM roman 2001. Sunakladnik: Erasmus naklada, Zagreb Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 181 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6132-92-3 Skupina autora: ČITAJUĆI ZNAKOVE VREMENA Zbornik ogleda o kraju stoljeća/tisućljeća 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 222 str. Cijena: 99 kn / 14 € ISBN 953-6858-03-7

387


388

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: GLASI KNJIŽEVNE ISTRE Studije, ogledi i kritike o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri 2002. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 328 str. Cijena: 200 kn / 27 € ISBN 953-6858-04-5

Stjepan Vukušić: ZVIJEZDE NAD GOČANOM roman 2003. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12 € ISBN 953-6858-05-3

Daniel Načinović: GOSPA OD ŠKRPJELA poema 2004. Format: 10 x 14 cm Uvez: meki, broširano  Opseg: 44 str.  Cijena: 30 kn / 4 € ISBN 953-6858-07-X


NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: ISTRA: KRATKA POVIJEST DUGOGA TRAJANJA sažeta i ilustrirana povijest Istre od prvih naseobina do danas 2004. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 282 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 953-6858-06-1 Tomislav Žigmanov: BIBLIOGRAFIJA HRVATA U VOJVODINI 1990.-2002. 2005. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 62 str. Cijena: 50 kn / 7 € ISBN 953-6858-12-6

Miroslav Sinčić: BAVUL izabrane pjesme i priče 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, ovitak Opseg: 276 str. Cijena: 130 kn / 20 € ISBN 953-6858-08-8

389


390

NAŠA IZDANJA

Ante Dabo: GODINE NADE Roman o 1950-im i 1960-im godinama u Istri 2005. Sunakladnik: Grad Novalja Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, boja Opseg: 255 str. Cijena: 130 kn / 18 € Rasprodano. ISBN 953-6858-11-8 Jehuda Amihaj: PJESME SIROMAŠNA PROROKA izbor iz poezije najvećega židovskog pjesnika XX. stoljeća 2005. Prepjevi: Moshe Meshulam <i dr.> Format: 12 x 18 cm Uvez: tvrdi Opseg: 82 str. Cijena: 95 kn / 13 € ISBN 953-6858-10-X Daniel Načinović: DESK izabrani eseji, feljtoni i drugi članci 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 400 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-09-6 Nagrada "Antun Gustav Matoš", 2005.


NAŠA IZDANJA

Dacia Maraini: PRIPOVIJEST O ISABELLI DI MORRA KOJU JE ISPRIČAO BENEDETTO CROCE dramski tekst, jednočinka s talijanskoga prevela: Irena Skrt 2005. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 55 kn / 7.50 € ISBN 953-6858-16-9 Tomislav Milohanić: CVJETNE STRANE GALILEJE književni putopisi 2006. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 106 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISBN 953-6856-13-4

Antun Milovan & Boris Domagoj Biletić: GRADOVI I OBZORI Putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 340 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-15-0

391


392

NAŠA IZDANJA

Josip Šiklić: CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU monografija u bojama 2006. Format: 23 x 29 cm Uvez: tvrdi, šivano, ovitak Opseg: 157 str. Cijena: 225 kn / 31 € ISBN 953-6858-14-2

Marija Petener Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “ISTARSKI BORAC / IBOR” 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 290 str. Cijena: 120 kn / 17 € ISBN 953-6858-17-7

Jakša Fiamengo: MRAVI IZ NEZAKCIJA Istarski sonetni abecedarij 2006. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 953-6858-20-7


NAŠA IZDANJA

Tomislav Marijan Bilosnić: KOLAC U RIJECI ZRMANJI kratki roman o Domovinskom ratu

    

2007. Format: 12,5 x 21 cm Uvez: tvrdi / meki, šivano Opseg: 137 str. Cijena: t.u. 70 kn / 10 € m.u. 60 kn / 9 € ISBN 978-953-6858-19-4

Nada Grubišić: METROPOLA PRAZNINE pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 111 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-22-4

Nada Galant: NEKA BUO poezija na čakavici 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 65 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-21-7 Nagrada "Drago Gervais", 2009.

393


394

NAŠA IZDANJA

Stjepan Vukušić: ZEMALJSKOM USPRKOS pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 104 str. Cijena: 100 kn / 13 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-23-1

Daniel Načinović - Eduard Strenja: POD STARIM VOLTAMA Istarskim gradićima u pohode putopisne reportaže i fotografije 2007. Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 271 str. Cijena: 160 kn / 22 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-28-6

Sandra Kušević - Jadranka Ostić: PRIČE O KORNJAČAMA slikovnica u bojama 2007. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 63 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-30-9


NAŠA IZDANJA

Aljoša Pužar: GRANICE GRANICE studije i ogledi 2007. Format: 15,5 x 22 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 128 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 978-953-6858-25-5

Žarko Paić: PROJEKT SLOBODE: Jean-Paul Sartre - filozofija i angažman 2007. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 156 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-24-8

Sandro Gobo: IZBOR IZ PROGRAMA pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 64 str. Cijena: 70 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-37-8

395


396

NAŠA IZDANJA

Roberta Razzi: LAKOMA BETI pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 174 str. Cijena: 120 kn / 16,50 € ISBN 978-953-6858-39-2

Drago Orlić: ŠTORIJE OD ŽALOSTI kratke priče 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-26-2

Milorad Stojević: ČAKAVSKO PJESNIŠTVO XX. STOLJEĆA antologija 2007. Format: 18,5 x 25,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 440 str. Cijena: 220 kn / 30 € ISBN 978-953-6858-18-7


NAŠA IZDANJA

Skupina autora: DRUGI ŠOLJANOV ZBORNIK Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001.–2005. 2007. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 204 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-29-3

Marija Petener-Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “NOVA ISTRA” (1996.–2006.) 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 336 str. Cijena: 130 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-34-7

Antun Milovan: ZVIJEZDA pjesme 2008. Format: 14 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 112 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-44-6

397


398

NAŠA IZDANJA

Igor Grbić: KAO DA SAM poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 148 str. Cijena: 100 kn / 13,50 € ISBN 978-953-6858-33-0

Tijana Vukić Stjelja: IMA ME poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-35-4

Boris Domagoj Biletić: MOJA PULA proza, uspomene, polemike 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 228 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-43-9


NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: TATJANA ARAMBAŠIN knjiga s DVD-om 2008. Format: 14 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 112 str. + 60 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-32-3

Skupina autora: ESEJ DANAS Zbornik Pulskih dana eseja 2003. - 2007. 2008. Format: 15,5 x 22,0 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 427 str. Cijena: 145 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-41-5

Josip Cvenić: I SVE PUSTIŠ NIZ RIJEKU priče 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 190 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-46-0

399


400

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: ESEJ KAO ZAVOĐENJE ogledi 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 343 str. Cijena: 165 kn / 23 € ISBN 978-953-6858-31-6

Nikola Stjelja: UŽASI GODIŠNJIH DOBA priče ----------------2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 97 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 978-953-6858-38-5 Milan Rakovac: SINOVI ISTRE eseji 2009. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 326 str. Cijena: 165 kn / 23 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-27-9


NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: BAJKE 2009. Format: 14,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 202 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-40-8

Tomislav Milohanić: P.S. DODIR SVJETLOSTI pjesme 2009. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 88 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-47-7 Natalija Grgorinić - Ognjen Rađen: UTJEHA JUŽNIH MORA priče 2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 285 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-36-1

401


402

NAŠA IZDANJA

Alix de Saint-André: ANĐEOSKI ARHIVI esej (o anđelima u kršćanstvu, islamu i židovskoj tradiciji) 2010.2010. Naslov izvornika: Archives des Anges S francuskoga prevela: Ivana Šojat - Kuči Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 151 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-48-4 Irvin Lukežić: KNJIŽEVNOPOVIJESNE VEDUTE ogledi i studije 2010. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 288 str. Cijena: 200 kn / 28 € ISBN 978-953-6858-49-1

Skupina autora: MANIPULACIJA ogledi (separat 7. PDE) 2010. Format: 17 x 24 cm
 Uvez: meki
 Opseg: 64 str.
 Cijena: 50 kn / 6,50 € ISSN 1331-0321


NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: POVIJEST PULE Deterministički kaos i jahači Apokalipse 2011. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 493 str. Cijena: 280 kn / 38 € ISBN 978-953-6858-45-3

Sandra Kušević – Jadranka Ostić: PRIČE O ŽABAMA slikovnica u bojama 2011. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 70 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-48-4 Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MILAN RAKOVAC knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 142 str. + 100 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-51-4

403


404

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: STJEPAN VUKUŠIĆ knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 84 str. + 100 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-52-1

Skupina autora: DOKOLICA ogledi (separat 9. PDE) 2012. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISSN 1331-0321

Ljubica Ivezić: ODBLJESCI PAMĆENJA sjećanja 2012. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi Opseg: 202 str. Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-50-7


NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: MEŠTAR Fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu 2013. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi Opseg: 111 str. + CD s glumčevim interpretacijama Cijena: 100 kn / 14 € Sunakladnik: Čakavski sabor Žminj ISBN 978-953-6858-54-5 Marko Sosič: BALERINA, BALERINA kratki roman sa slovenskoga prevela: Sanja Širec Rovis 2013. Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-52-1 Goran Starčević: VUK U SUPERMARKETU (Antropologija ustrojenog svijeta) filozofijski eseji 2013. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi Opseg: 205 str. Cijena: 140 kn / 19 € ISBN 978-953-6858-53-8

405


406

NAŠA IZDANJA

Ivan Grljušić: KOMUNISTIČKE PRIČE 2013. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-51-4

Željka Lovrenčić: OD PUSTINJE DO LEDENJAKA Književnost čileanskih Hrvata 2013. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 270 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 978-953-6858-55-2

Slavko Kalčić (1954. - 2012.): PISME Sabrane čakavske i štokavske pjesme + DVD i slikovni prilozi 2014. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 177 str. Cijena: 115 kn / 15 € Sunakladnik: Matica hrvatska – Ogranak Pazin ISBN 978-953-6858-57-6


NAŠA IZDANJA

Tamara Bakran: PASTIRICA SKAKAVACA pjesme 2014. Format: 21 x 12 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 63 str. Cijena: 75 kn / 10 € ISBN 978-953-6858-60-6

Darko Dukovski i Vedran Dukovski: VOJNA POVIJEST: Od Napoleona do suvremenih vojnih sustava 2014. Format: 25 x 18 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 801 str. Cijena: 290 kn / 39 € Ilustrirano: c./b. i u boji ISBN 978-953-6858-56-9 Stjepan Vukušić: ISTOSMJERNE PRIČE 2014. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 118 str. Cijena: 100 kn / 13 € ISBN 978-953-6858-59-0

407


408

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: ZASTOR I ZVIJEZDE Drame 2014. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 204 str. Cijena: 155 kn / 21 € ISBN 978-953-6858-58-3

Ivan Pletikos: CATASTROPOLA roman o Puli 2014. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 296 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-60-6

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MIROSLAV SINČIĆ knjiga s DVD-om 2015. Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 86 str. + 90 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-61-3


NAŠA IZDANJA

Zvane Črnja: EX HISTRIA Izabrani eseji i poneka polemika knjiga s DVD-om 2016. Format: 17,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivani, razdjelna vrpca Opseg: 396 str. + 45 min. DVD Cijena: 185 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-63-7 Joseph Roth: HOTEL SAVOY (roman) Slijepo ogledalo (pripovijest) S njemačkoga preveo: Milan Soklić 2016. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivani Opseg: 156 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-66-8 Darko Dukovski: ISTRA ‘SPOD PONJAVE: Povijesni erotikon istarski od kraja 19. do početka 21. stoljeća 2016. Format: 17,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi, šivani, razdjelna vrpca, ilustrirano Opseg: 406 str. Cijena: 200 kn / 26.50 € ISBN 978-953-6858-65-1

409


410

NAŠA IZDANJA

Više o novim izdanjima vidjeti na: https://web.facebook.com/Istarski-ogranakDHK-570333666310308/?_rdr Knjige koje kupite od nakladnika, izravno kod nas: IO DHK, Sv. Ivana 1, Pula, bit će za Vas 20 POSTO JEFTINIJE!

PRIGODA! Stare brojeve “Nove Istre”, zaključno s godištem 2014., kod nas možete kupiti po jedinstvenoj cijeni od 10 kuna! ISSN 1331-0321


NAŠA IZDANJA

IZDANJA “NOVE ISTRE” U PRIPREMI

Bruno Dobrić „Novine i časopisi na njemačkom jeziku u Istri: 1871.-1918.“ Pula, Opatija, Brijuni Jelena Lužina „Marija Crnobori: eseji o fragmentima“ mala monografija Skupina autora – Boris Domagoj Biletić <ur.>: „Književni portret: Daniel Načinović“ knjiga + DVD

Preporučujemo novo izdanje u suizdavaštvu: Skupina autora TREĆI ŠOLJANOV ZBORNIK POU Rovinj i IO DHK Pula 2016. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivani, razdjelna vrpca Opseg: 850 str. Cijena: 200 kn / 26 € ISBN 978-953-6858-64-4 Opširnije o zborniku: http://katalog.nsk.hr/F/83FP9PG9HNDAIND57VRHNF15FQCTM8TLBSIJMD G3G2AHBFR2GN-53085?func=find-e&request=tre%C4%87i+%C5%A1oljan ov+zbornik&find_scan_code=FIND_NAS&adjacent=N&x=37&y=11&filter_ code_1=WLN&filter_request_1=&filter_code_2=WYR&filter_request_2=&filter_ code_3=WYR&filter_request_3=&filter_code_4=WFM&filter_request_4=&filter_ code_5=WSL&filter_request_5=

411


Važna obavijest suradnicima! Priloge – LEKTORIRANE – preporučljivo je slati SAMO E-POŠTOM na adrese: istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr drustvo.hrvatskih.knjizevnika@pu.t-com.hr novaistra@hotmail.com boris.biletic1@pu.t-com.hr Rukopisi se šalju u „Word-dokumentu“ (.doc); slova: vrsta - Times New Roman, veličina - 14, prored - 1.5. Uz tekst, obvezna je kraća radna bio(biblio)grafija i novija autorova/autoričina fotografija.


Časopis Nova Istra 1-2/2016.  
Časopis Nova Istra 1-2/2016.  
Advertisement