Časopis Nova Istra 1/2017. by Istarski ogranak DHK

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 1 go diš te X XII., s v. 55. Pula, proljeće 2017.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321

GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE MLADEN BJAŽIĆ (1924. – 2017.)

JOJA RICOV (1929. – 2017.)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Putnik i Hermo

ALDO KLIMAN Amarcord Orlovec

JOVAN NIKOLAIDIS Ovo tijelo moje nije

MARKO GREGUR Lajoš

MARIJA SMILJENA UJČIĆ Pliet ot besiet

NOVI PRIJEVODI PRIMO LEVI Tuđi zanat (prev. M. Koludrović)

MARINA KOLUDROVIĆ Živo(s)t u sjeni Thanatosa (: Primo Levi: Tuđi zanat)

LOJZE KOVAČIČ Pridošlice (prev. B. Brezinščak Bagola)

LAURA MARCHIG Slavenska njegovateljica (prev. L. Monica Kmet)

MIRON BIAŁOSZEWSKI Uspomene iz Varšavskoga ustanka (prev. A. Cvitanović)

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN (21. Dani Antuna Šoljana, Rovinj, 2016.) ANA BATINIĆ Jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“?

GDJE JE ŠTO? VINKO BREŠIĆ Autobiografizam kao osveta

103

DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Pod muškim kišobranom

112

MAGDALENA DYRAS Poljska čitanja Vesne Parun. Prijevodi i interpretacije

122

JAKŠA FIAMENGO Lirski nemiri Vesne Parun

128

LJUBICA JOSIĆ Eseji o slikarstvu i poezija u boji Vesne Parun

133

MARTINA KOKOLARI Vesna Parun u kontekstu socrealizma: analiza jednoga „slučaja“

140

ŽELJKA LOVRENČIĆ Vesna Parun u prijevodima na strane jezike

152

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Parun: riječ i more

157

DARIJA ŽILIĆ Bilješka o čitanju Vesne Parun u SAD-u

162

FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Pogled gologa Drugoga (: Jacques Derrida)

166

PRILOZI O ZAVIČAJU U spomen: MARIO MIKOLIĆ (1937. – 2016.)

198

U spomen: ANTONIO RUBBI (1955. – 2017.)

202

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Književnošću protiv društvenoga licemjerja“ (Daša Drndić: EEG)

208

GDJE JE ŠTO? LIVIJA REŠKOVAC „Mudrosni prostor Kočanove religiozne poezije“ (Stijepo Mijović Kočan: Čim umreš rodit ćeš se) „Prolazno savršenstvo trenutka“ (Mirjana Smažil Pejaković: Cvrčkova monografija) MATO NEDIĆ „Virovi poroka“ (Žarko Milenić: To je propast tvoja) Autori Summary & What to find and where? Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

211 215

218 222 225 229

U SJEĆANJE

MLADEN BJAŽIĆ (1924. – 2017.)

JOJA RICOV (1929. – 2017.)

U SJEĆANJE

MLADEN BJAŽIĆ (Zlarin, 1924. – Šibenik, 2017.) MOJA MATI Moja mati je bila puno srićna žena. Nika je muž nije tuka, ni mu je tribala gaće prati, ni košulje sumprešavati. Ni mu je tribala ni kuhati ni krpati ga, a mogla ga je svake noći do mile volje sniti, u praznoj postelji, zimi i liti, dokle buganci pucaju po rukama i nogama, a ne moreš oka stisniti, nimaš s kin rič progovoriti, ne moreš ni pisniti, jer ti mali sin krajin tebe, poslin igre i teple večere, spi kako kus driva. Nega ga, neka spi, neka malo zahrče kroz nosić, neka zazvižđe kai fić,

U SJEĆANJE

jer to je sve ča joj je od muža ostalo: ovo diteta, prazna postelja, jedan stari jaketun, šuplje postole i kržetun. Moja mati je bila puno srićna žena. Svaku šetemanu, iz puno ljubavi, knjigu pisala u Colon Entre Rios Republika Argentina, a bar tri puta na godišće bi i mene, svoga jedinca, ćapala i u pero govorila po četiri pune strane onih velikih listov ča su iscrtani kai zadaće za račune. Govorila bi u pero, a ja san pisa: „Dragi i mili moj oče!“ čoviku koga nika nisan vidija nika mu glasa čuja, čoviku ki me nika nije udrija, ni pomilova, koga nika nisan zva „ćaćo!“ Tako bi fureštomu pisa ča je mati govorila, a sve ono lipo i teplo ča bi se našlo u toj knjizi moga je zafaliti samo ljubavi moje matere, nje skrbi i brizi. Tridese godišć je moja mati, u praznoj postelji, čekala oca da se vrati. Nije ni ćutila, jadna kako vrime pasaje i mladost, a već je postala baba, i zanamisto muža, ki nika nije doša,

U SJEĆANJE

(tamo su ga zakopali „con Dios“ u Colon Entre Rios), unuci su joj bili svo veselje i sva radost. Moja mati je bila puno srićna žena da mi i sada dojdu suze na oči ka se sitin te sriće, pa bi moga, kai da san mali, zabiti glavu u nje meko krilo i plakati, plakati. Poštovani i dragi barba Mladene, hvala na iznimnom doprinosu hrvatskoj književnosti i kulturi. Ostajete u trajnom sjećanju mnogim naraštajima i kolegama u čakavskoj Istri. Počivajte u miru i laka Vam hrvatska zemlja.

Istarski ogranak DHK

U SJEĆANJE

JOJA RICOV

(Kali / o. Ugljan, 1929. – Zagreb, 2017.)

BILO ZEMLJE HRVATSKE Ivanu Meštroviću Rastvorit ću psalam nad Dinarom Za ženu što i mrtva osaja Za ljubav probodenu Za neukrotivo bratstvo rijeka i žila Zemljo rastvori muk. U ovom koritu dana kujem Trostruki jauk u Tvoju utrobu kamena.

GOROSTASNO MORE Propuhuje me s jedne na drugu stranu i oblizuje i češlja sjedinjen s suncem vjetar

U SJEĆANJE

ljeska se i gori škropi i tuče pljuske i šljopori i nipošto se ne da i uzlijeće i slazi i bubnja i preplavljuje me svega uzjogunjeno divlje nezadovoljeno gorostasno more.

Dragi i vrli, poštovani kolega i prijatelju Joja, bȉlo naše zemlje i ovo naše more neka su s Vama i onostran. Počivajte u miru. Vaši Istrani

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Putnik i Hermo

ALDO KLIMAN Amarcord Orlovec

JOVAN NIKOLAIDIS Ovo tijelo moje nije

MARKO GREGUR Lajoš

MARIJA SMILJENA UJČIĆ Pliet ot besiet

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb

PUTNIK I HERMO Krenuvši iz Ercegovine, Putnik, u nas poznatiji kao Ero, zavjetovao se da će Hermu, Bogu „glasnika, trgovaca i lupeža“, kako piše u starim knjigama, nađe li što na putu – pola toga položiti na njegov žrtvenik. Vidjevši uz put ostavljenu vriću, pomisli da je puna novca te je uze. No, u njoj su bili bademi i datulje. Ero ih pojede, a olupine badema i koštice datulja ostavi na nekom žrtveniku pored puta te reče: – Ispunio sam zavjet! Pola unutarnjeg od datulja i pola vanjskog od badema, evo, žrtvujem i dijelim s tobom! – Vidi ti lukavca! – reče Hermo. Dobro, dobro, da vidimo što ćeš dalje?! Putnik dalje naiđe na ženu udovicu, kojoj je netom bio umro bračni drug; predstavi joj se kao glasnik s onoga svijeta, a kad ga ona upita je li tamo vidio njezina pokojnog, on joj kaza da joj je muž „prid vratima raja“, ali u raj ne može jer i tamo „triba podmazat“ i platiti za ulazak. A on je, eto, kako udovica tvrdi – umro bez pare i dinara, to jest bez kune i lipe... – Ali, ima je on novaca, samo ih ja nisan stavila s njim u lijes, misleći da mu tamo neće tribat. Ajme meni nesritnoj! Bog će me kaznit što sam bila sebična i zadržala novac! A, ideš li ti opet na onaj svit? Bi li mu ponija...? – Ako dadneš... – slegnu Ero ramenima! – A koliko triba? – Uh, mnogo! – Je li ovoliko dosta...? – žena kaza koliko je pokojnik ostavio. – E, nije! U raj se iđe za vičnost, tribalo bi makar triput toliko! A bojin se da ni to nije dosta!

Stjepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žena rasproda sve što je mogla, ostalo posudi... i sve mu dade! Da okaje propust i spasi dušu za svoga iskrenog i voljenog... Taj je slučaj zapisan kao Ero s onoga svijeta, a uz pričicu ima čak i opera o tome! Opera je, naravno, hrvatska! – Dobro, dobro, da vidim kud ćeš dalje! – reče Hermo. – Dalje neću nikud, sve dok ima udovica s ostavštinom, reče Putnik, već, dakle, poznatiji kao Ero. Pola od novca koji od njih dobijem, žrtvovat ću Tebi na oltar! Je li pošteno!? Jest. Pa, ti si moj Bog i zadužen si da me čuvaš! I tako neka druga žena, u nekom drugom kraju, u koji je Putnik, dakle, već poznatiji kao Ero, upravo bio prispio, a kojoj je također muž netom bio umro, glasniku s onog svijeta pokaza dvi vriće novca koje je pokojnik – još davno – bio zakopao duboko u vrtu. No, nažalost, bile su to njemačke marke koje odavna već nisu bile u upotrebi jer ih je, nakon osnivanja Europske unije, zamijenio drugi novac – euro. – Od udovica san skupija ukupno četiri vriće novca, a ove dvi žrtvujem Tebi, prema dogovoru! – reče Ero i ostavi na žrtveniku sav bezvrijedni papir koji je nekada vrijedio bogatstva. – Hm, hm! – taj stvarno tjera sprdnju sa mnom, naljuti se Hermo. No, da vidimo kako ćeš dalje? – Čekaj, Hermo!? Ti si, kažeš, Hermo? Pa, ti više nisi nadležan! Bija si Bog samo u staroj Grčkoj, više nisi ni tamo! – No, dobro! Merkurije je moj rimski nasljednik i kolega, ja ću ga nazvati... – I to su danas sve same ruševine. Bija ja, vidija! Rim je – odavna nestalo carstvo! Sveti Petar Stina sad je tamo gazda, odnosno njegovi nasljednici. Nikakav Merkurije. Njegovo ime meću na trgovine, ali – to je sve! Uostalom, i sam znaš: nisam trgovac, a ni kradljivac! A ni tvojoj poganskoj viri više ne pripadam, nego kršćanskoj. Koja zabranjuje krasti. A to što sam s onoga svita donosio glasove udovicama, njih je samo usrećivalo – da mogu pomoći svojim ljubljenim... – I davale su ti novac za njih, jesi li im ga predao? – Čim se ijedan od njih pojavi, predat ću! Evo – tu je sve, kod mene! Još ću i kamate priznat’! A pola je kod tebe, prema dogovoru. Vidjevši da ne može izići na kraj s tim Putnikom, poznatijim kao Ero – Hermo se povukao... A Ero se vratio u Ercegovinu. Oženija se lipon curon i ima tri sina. Tamo su tada bile tri vire, a jedna država. Ero svakom od sinova dade ime iz druge vire. Oni se sva trojica zaposliše u zajedničkoj državnoj banci. No, ta država ubrzo propade. Prije nego je propala i banka te države, Ero i sva tri sina uzeše u državnoj banci velike kredite. Budući da se svaki kasnije zatekao u drugoj državi, a zajedničke više nije bilo, naplata je kredita propala... Ni jedan se od njih više nije morao baviti udovicama... Makar ne iz ranije

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepo MIJOVIĆ KOČAN

poznatih razloga! No, što je čovik ako samo sebi namakne dobra?! A Domovina? A vira? Putnik na Božjim stazama, poznatiji kao Ero, i odnedavna u novoj viri, okupio je seosku dicu i pričao im o Divici, Majci Božjoj. Isusovoj Materi. Usadio im je čvrstu viru! I dica su virovala. Iskreno. Ero im je govorio da će im se ona jednoga dana ukazati te „progovoriti rvacki“. I doista: u silnom iščekivanju i uzbuđenju, dica iskreno i stvarno ugledaše Divicu. I čuše da im govori – rvacki. Riči nade i spasenja! Kako to da je Marija, kasnija Majka Božja, a prethodno siromašna židovska djevojka, naučila jedan mali jezik kojim govore tamo „na brdovitom Balkanu“ – to se nitko nije pitao. Bog je svemoguć! Biskup, međutim, nije bio svemoguć. Premda je sve to osudio, pa čak i pisao Petrovu Nasljedniku u Rim o svemu što se tu događa i – prema njegovu mišljenu – šteti istinskoj vjeri u Krista i u Majku Božju – u međuvremenu na posvuda razglašeno mjesto viđenja nahrupiše vjernici i turisti iz čitava svijeta; s njima je dolazio i novac te tadašnji Petrov Nasljednik, a bio je to nadasve mudar Papa – zaključi da „voćku koja donosi ploda ne treba sjeći“. Tako biskup osta u manjini. Premda je dosta i onih koji tvrde da je u svemu samo riječ o natjecanju između dviju vrsta svećenika: tko će biti uspješniji, tko više „prikupit“... Jer hodočasnika je mnoštvo... Za vjernike i turiste Majka Božja određenoga dana u tjednu posjećuje svoju dicu jer samo je dica mogu vidit’, i obraća im se rvacki „točno u pet popodne“. To je inače vrijeme kada je, u probranoj europskoj književnosti, „grofica izlazila u šetnju“. Englezi, pak, koji, kako je poznato, sve rade naopako, u to vrijeme piju čaj. A Ero i sinovi mu žive u svojim vilama, nekoliko ih imaju i u planinama, u svojoj i drugim, također svojim državama... Nekoliko i na moru... Na hrvatskoj obali, naravno, jer – zna se – ona je najljepša. No, kako smo već čuli, postojale su tada „europske integracije“. I Ero je, Putnik na Božjim stazama, kao predstavnik svoje zemlje, jednoga lijepoga dana konačno krenuo „u Europu“, makar je i dosada bio u njoj. I odmah – ravno njezinu Predsjedniku Ujedinitelju. Kad tamo – tko je taj: Hermo! Bog trgovaca i lupeža. Zna se da je Ero ušao u prostoriju, nakon što mu je otmjeno odjeveni sluga otvorio vrata, da je Hermo ustao od predsjedničkoga stola i da su im se pogledi sreli. Jesu li se rukovali? Kako se to nastavilo – to se ne zna. Ono što se pouzdano zna jest to da se Ero, kako je sam rekao, trgovinom nikada nije bavio. A i nikome ništa nije ukrao. A ni glasnik udovicama više nije. Kakva su, dakle, Hermova nadleštva i bave li se obojica ipak istim poslom, kako kažu zli jezici, dok dobri ne kažu ništa jer su odavno već zanijemjeli – to nadilazi pripovjedačevu maštu.

Aldo KLIMAN, Pula

AMARCORD ORLOVEC Ne bih mogao reći čime bi jedan zabačeni kutak beznačajne gradske četvrti koju su pomele poplave, potresi, buldožeri, beton i vrijeme zaslužio da mu se napravi virtualna trodimenzionalna rekonstrukcija poput onih velebnih orijentalnih gradova, nestalih akropola, gromkih rimskih stadiona ili svetih piramida Maya. Jer, kome uopće može biti zanimljiv taj mikrokozmos nejednakih kućica i vrtova, razasutih bez ikakva urbanističkog plana oko kamenim kockama popločane uličice na kraju grada što je izlazila na neveliki trg Orlovec, s dućanom kolonijalne robe, voćarnicom, pekarnicom, stolarskom radionicom i brijačem? Tko bi se i zašto dosjetio da za neku dokumentarnu TV emisiju, ono: tk-tk-tk, kompjutorskom 3D-animacijom sve vrati na svoje mjesto i u tren oka oživi nestalu civilizaciju male crno-bijele periferijske četvrti iz pedesetih – šezdesetih koja je nastala i nestala bez ikakve zamjetne simbolike? Stojeći usred ludila bezbrojnih vozila na prostranom parkiralištu, s jedne strane omeđenom masivnim betonsko-staklenim neboderom neke ultra moderne banke, a s druge brzoprometnim bulevarom, zaposjednutim histeričnim gradskim bolidima koji u neprekinutom zelenom valu jure u obama smjerovima, pokušavam shvatiti gdje je uopće nekoć bio mali zeleni trg Orlovec. Da sam geometar vjerojatno bih već pronašao neko uporište u dalekim planinskim vijencima što okružuju grad ili u nekom od rijetkih zdanja što su preživjela učestale elementarne nepogode i bjesomučan urbanistički stres. Ali ja ne poznam matematiku prostora samog po sebi, a u njega se, evo, arhimedovski istiskujući staru, ljupku maketu Orlovca, okruženog kućicama prirodnih zemljanih boja, usadio ovaj kockasti, čvrsti, armirani, bezbojni, seizmički otporan dio grada – jedna posve moderna maketa što ju je, daleko od tih krajnje osobnih uspomena, krupnim potezima slavna arhitekta zamislio Kenzo Tange.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Aldo KLIMAN

Pokušavam zato energično prebrisati sve to i u nastalu prazninu u prostoru ponovno učitati negdašnji ugođaj Orlovca i njegova bliskog okružja. Da, ondje, na zapadnom rubu parkirališta, čini se da je baš ondje započinjalo uvijek razigrano i bučno dvorište pučke škole koju sam pohađao. Mjesec studeni, gusta magla, strah, snažno električno školsko zvono i jurnjava milijun djece dugim akustičnim hodnicima – bio je to prvi dan u novoj školi nakon preseljenja iz seoceta gdje je školski podvornik početak i kraj sata označavao lupanjem ručnog zvona od sjajne mjedi. Ondje, na selu, sve je to, začudo, djelovalo nekako strogo i ozbiljno. Posve besmisleno, odlazili smo na odmor ili marendu tihi i zalizani poput gojenaca kakva konzervativnog engleskog internata. Dakako, bio je to scenarij drugog amarcorda, punog patetike i zastavica, ali bez opojne vedrine koja mi je, upravo zbog te nove škole u kojoj sam se našao, prožela svaki trenutak ranog djetinjstva. Jer, netko je tu doista bio maštovit i nevin poput nas, a možda je i samo vrijeme bilo takvo. Školsko bi zvono, naime, katkad naglo odjeknulo usred sata i za tren bi se hodnicima prema blagovaonici razlila bučna rijeka razdragane djece: Stigao je orijaš! Golem, velike obrijane glave i debela vrata, brkomazom ulaštenih „mustaša“ izvijenih do ovećeg valjka pod bradom, s čaplinovskim make-upom, dobrano namazan uljem i gol do pojasa, utegnutog gotovo pedalj širokim remenom – nasred dvorane čekao bi nas div s dvojicom svojih pomoćnika. Okruženi djecom sa svih strana, djelovali su u toj maloj usputnoj areni poput putujućih čudotvoraca. I nitko nije morao viknuti: Tiho! – jer bi, čim bismo se porazmještali uokolo, nastao neviđen tajac, a orijaš bi i njegovi pomoćnici, ovijeni sivkastobijelim oblakom talka koji se uspavljujuće lagano kovitlao dugom kosinom sunčevih zraka što odnekud odozgo prodirahu u dvoranu, šutke započinjali svoj mali, gotovo ritualni cabaret. Podigli bi mu na pleća uskotračnu željezničku pružinu i pozivali nekolicinu dječaka i djevojčica da se ovjese na svakom kraju, a onda bi se ljudina, pogrbljeno cupkajući u mjestu, polako i sve brže okretala poput kakva vrtuljka sve dok se pružina ne bi posve savila. Ponovio bi to zatim još jednom ili dva puta, s drugim tračnicama i drugim dječacima i djevojčicama, uz urnebesno oduševljenje, veselje i ciku. I to često ne bi bilo sve jer su gorostasi koji dolažahu u naš grad katkad bili i gutači vatre i, štoviše, znali jesti staklene čaše, žlice i žilete. No, u školu su navraćali i razni mađioničari i hipnotizeri, dreseri majmuna i Cigani s medvjedima koji su onda, izvodeći svoje točke u školskom dvorištu, uz daire i ples, privlačili i slučajne prolaznike i ljude iz okolnih kuća. Kao da ih još uvijek vidim onako uzverane na imaginarnu ogradu na rubu sadašnjeg prakirališta, gdje je u ono vrijeme započinjao red neožbukanih kuća uz novonastalu uličicu što je išla ravno do Orlovca. Na njezinu je naglo presječenom završetku bio javni izvor, otprilike na istom onome mjestu na kojem je sada postavljen parkirni automat. Voda

Aldo KLIMAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

je, kao na izvoru, u snažnom mlazu neprestano tekla i zimi i ljeti. Za vrelih ljetnih dana mogli ste posvuda oko nje vidjeti barice i razbacane velike prugaste, zelenocrvene polumjesečaste kore lubenica oko kojih su na sve strane zujale nervozne ose i pčele. Zimi, pak, kao u Grimmovim bajkama, okovao bi je prozračan plavičasti led iz kojeg je virio tek tamnozeleni vršak izvora s nezaustavljivim mlazom hladne vode. Na kraju reda majušnih kuća što su, onako zatrpane snijegom, djelovale još manje, gotovo kao u slikovnicama, izvor je bio važna vizualna koordinata, kao sada onaj plavi automat s parkirnim karticama. I posve je sigurno da je ona još uvijek tu negdje dolje. U nerazmrsivom spletu nove podzemne infrastrukture koja podržava parkirališnu i drugu gradsku signalizaciju, ovijena gustim bršljanom telefonskih i električnih kabela pod parkiralištem, ona stara dobra cijev što ju je godinama napajala, i dalje vodi do izvora s kojeg smo rado pili i koji su, u žaru brzoga rada, graditelji jednostavno buldožerom povalili i ugazili u podlogu. Katkad nam se čini da je dovoljno nešto samo grubo pregaziti, zatući u šljaku, poravnati valjkom, zaliti betonom i asfaltom – pa će posve nestati s lica Zemlje. No, poput živih slika koje nedirnute opstoje u nama, i naš je izvor tu negdje – doista virtualan, ali još uvijek tu, i noću, kad se sve primiri i zaspe, on tihano šumi pod plavim parkirnim automatom. I školu su naprasno srušili, otvarajući nekakve nove vizure grada, a to je, pak, posve narušilo ravnotežu i smisao obližnjih vrtova jer su sada stajali na putu novoj prometnici koja je od Orlovca trebala voditi do nedalekog velikog zatvorenog bazena u izgradnji. Vrtovi su sezali do samih ogradnih zidova škole s južne strane, i tu je doista počinjao kraj grada. Štoviše, ponekad smo u neograđenim njivicama znali vidjeti divlje zečeve kako brste vrhove kupusnih mladica. Svojim su rubovima u smjeru bulevara vrtovi sezali gotovo do sredine sadašnjeg parkirališta, a upravo su na tom prostoru sada označena mjesta za šlepere i autobuse. U virtualnoj trodimenzionalnoj predodžbi na zaslonu računala, na mjestu s kojeg ćemo na trenutak ukloniti ta bigfoot čudovišta dvijetisućitih, bijaše ucrtana nevelika koliba od slame u kojoj je od proljeća do jeseni živio dobrohotan starčić koji je odmah brao i prodavao voće i povrće. Još čujem majku kako kaže: „No, skokni u vrt po salatu“. Dotrčao bih vrtlaru koji bi, čim bi me ugledao na lesi, izišao iz svoje kolibe s velikim vrtlarskim nožem i birao dvije najbolje salate iz čijeg je ukoso zasječenog mjesta izbijala svježa mliječna rosa. A onda, još prije no što je izgrađeno parkiralište, netko se dosjetio da se baš tu, usred tih vrtova izgradi nova baletska škola. Lijepa zgrada s velikom staklenom kupolom nikla je u tren. Male su balerine svakoga dana prolazile našom uličicom s roza baletnim papučicama ljupko ovješenim o rame, a tiha je glazba prožimala sve oko nas. O, kako bijahu povlaštene te male primadone! Plesale su lebdeći nad ne-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Aldo KLIMAN

stalim vrtovima, po mekim vrhovima i listovima bilja, i podizale se uvis, uspinjući se imaginarnim stabljikama čarobnoga graha. Danom koji je za to bio određen otac bi me odveo na Orlovec brijaču na šišanje. Nije tome prethodila nikakva druga blaža radnja, poput odlaska u slastičarnicu „Pilot“, recimo, ili nešto tomu slično. Ne – ravno brijaču. Strog i utegnut u svoju časničku odoru, stojeći preuzetno iza brijaćeg stolca kao kakav nadzornik, rekao bi: „Ošišaj ga na nulu. Tako će mu ojačati kosa“. Taj ritual odvijao se toliko brzo da gotovo nisam bio u stanju razgledati ni sjajna starinska ogledala, britve s elegantnim koštanim drškama, velike i male češljeve i brijaće četke, bočice s mirisnom vodom, bijele kockaste sapune u metalnim zdjelicama, stipse i plitice s puderom – i sve to lijepo posloženo na mramornom pločom pokrivenom ormariću preda mnom. Brijačnica je, kao i sve na Orlovcu, bila nevelika i zato uvijek puna mušterija. A ja nisam bio jedini dječarac kojeg su šišali „na nulu“. Katkad ih je nekolicina čekala u redu s očevima koji su nezainteresirano brbljali o sportu, lovu i vremenu, a onda bi sutradan cijela škola zasjala od „lustera“, kako su nas zvali oni koji nisu morali prolaziti tu rigoroznu higijensku inicijaciju. Nastojim, evo, odoka utvrditi na kojem je mjestu u tom ludo izmijenjenom poretku stvari brijačnica točno mogla biti. I čini se da je bila baš ondje, nasred sadašnje brze prometnice i da na tom neobičnom virtualnom autodromu, kao u kakvoj Nintendo videoigrici, o visoki brijaći stolac-autić, na kojem me upravo nesmiljeno šišaju „na nulu“, sa svih strana udaraju blještavi automobili i moćni monovolumeni s konca milenija. Ujesen, kada bi ovratnici na jaknama već bili zadignuti, a u vrtovima ostali tek drvenasti patrljci zeljastog povrća i suhi, nakrivljeni kolci po gredicama, put od kuće do dućana s kolonijalnom robom, onaj isti put kojim smo za ljetnih dana rado pretrčavali, činio se znatno duljim i nesigurnijim. Niz nejednakih drvenih stupova razvodio je na sve strane čudesan žičani instrument električnih vodova što su jezivo zviždali na vjetru punom bagremova lišća, ali svjetiljke na uglovima kuća bijahu preslabe da u suton odagnaju sablazan neumoljive dječje strepnje. No, u samom dućanu, u toploj polumračnoj nutirni te trošne i gotovo romboidno nakrivljene kocke s visokim starinskim policama i širokim tezgama krcatim najraznovrsnijim potrepštinama, opojna mješavina mirisa čajeva, cimeta i papra, rogača i grožđica, šećera i ulja, marmelade, mlijeka u prahu, kave i kakaa, brašna, suhih kolačića, keksa i karamela, pa petroleja, kožnih remena, bala jeftine tkanine i sapuna za rublje – sve bi vam to za tren oka vratilo izgubljeno samopouzdanje i osjećaj tla pod nogama. U dućanu je uvijek bilo puno ljudi, osobito u predblagdansko vrijeme, kada bi niz rijeku s okolnih visova dolepršale i prve božićne pahulje. Dobrano poodmaklih godina, prodavač se Strezo, u otrcanoj modroj kuti i ruku uvijek nečim uposlenih,

Aldo KLIMAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

usporeno gegao između stražnjeg skladišta, polica i tezgi. Velikim bi drvenim žlicama rutinski grabio iz vreća ili buradi brašno, šećer, sol, rižu ili grah i usipavao ih u smeđe papirne vrećice, koje je potom vještim pokretom, u poluokretu, dobacivao na vagu. Ulje za kuhanje i petrolej za svjetiljke bili su u nešto udaljenijim bačvama ispred tezge. Ljudi bi iz svojih slamnatih cekera vadili boce s čepovima od vršaka kukuruznih klipova ili od već dobro umašćenih svitaka novinskog papira i stavljali ih na tezgu preda nj. Strezo, kojemu se nikad i nikamo nije žurilo, obilazio bi polako stražnji dio tezge, dolazio do jedne ili druge bačve. Svaka je imala svoj lijevak širokih usta i veliku zaimaču, ovješene o masni rub. Strezo bi ih čak i trgnut iz sna i zatvorenih očiju lako pronašao, kao što bi jednakom lakoćom prepoznao i svaku bocu u naselju. Godinama ih je punio istim odmjerenim potezima: držeći grlić boce s udjenutim lijevkom u jednoj, drugom bi rukom golemom zaimačom crpio iz bačve i, odižući je visoko, savršeno mirno i precizno točio u lijevak, taman toliko da se nikad ne prelije. I dok je to činio, u dućanu bi zavladala neobična tišina. Svi bi se samo šutke zagledali u onaj bujni, lagani mlaz ulja ili petroleja što je nedvojbeno u sebi nosio i neka stara skrivena značenja. Ja, međutim, nikad nisam shvatio ona divna skrivena značenja duguljastih četvrtastih staklenki, polegnutih na tezgi, punih šarenih bombona i mliječnih karamela, no svaka je kupovina završavala čarobno samo ako bismo imali dopuštenje da za nekoliko dodatnih novčića Strezo zavuče ruku u staklenku s karamelama, koje bi se zatim topile u ustima na putu do kuće koji više nije bio tako dug i strašan. Zima i snijeg činili su Orlovec nježnim poput dječje priče. Odnekud su s one strane rijeke dolazili crni fijakeri s krupnim zadihanim konjima i kočijašima na visokim sjedalicama. Pojavili bi se odjednom u arhaičnom crtežu željeznog mosta koji je izbijao baš na sam trg i odlazili nekamo na drugi kraj grada. Katkad bi se poneki fijaker, uz rzanje konja i kočijaševa tetošenja, zaustavio ispred voćarnice. U te beskrajno bijele zimske dane njezin se izlog sav šarenio od žarkih crvenih, zelenih, plavih i narančastih etiketa na gajbama punim egzotična voća. Tko nam je slao te Božje darove? Tko se brinuo o tome da raskošne tuniske datulje na grančicama usred zime stignu u ovo daleko, imaginarno predgrađe? No, evo, davni, obožavani snijeg još uvijek tiho sipi na Orlovcu. Mia Martini. La nevicata del cinquanta sei. Kartolina je potpuna. Toplina i biblijski miris kruha, pogača i žemlji iz obližnje stare pekarnice. Jedan gospodin ležerno izlazi iz fijakera kako bi nešto kupio u voćarnici. Dječak pred izlogom drži grančicu s datuljama. Konj dahće i tupka na mjestu. Kristalnom dubinom bijelog zimskog ugođaja promiče nekoliko crnih fijakera. Gospodin se vraća s vrećicom krupnih naranči. Kočijaš kaže: „Diii“, lagano se zatežu uzde i moćna statura konjskoga tijela, sva u naponu da se žestoko propne i zarže, čini tek lagani okret glave prema lijevo, a fijaker u

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Aldo KLIMAN

polukrugu odlazi. Dječak jede suhe datulje. U proljeće vlakovi bijahu prepuni putnika. Naglo probuđene čežnje vodile su ih na sve strane, a naše je malo predgrađe kroz koje je prolazila pruga označavalo kraj puta za one što su dolazili ovamo. Kada bi pristizali, vlakovi su tu usporavali, energično škripali kočnicama i zastajkivali, a parne bi lokomotive ispuštale duge zvižduke i goleme oblake šištave pare. Tada bi katkad tek rasanjeni putnici spuštali velike prozore i zbunjeno zurili u ljupku razglednicu pred sobom, animiranu živahnom dječurlijom in primo piano. Kada bi, pak, vlakovi odlazili, tu je započinjalo njihovo postupno ubrzanje, opet uz duge zvižduke, oblake gustog dima i ritmično udaranje kotača po tračnicama. Još uvijek poneseni poletnim uzbuđenjem zbog predstojećeg putovanja, kroz prozore vagona ponovno bi izvirivali razdragani putnici, mahali djeci i slučajnim namjernicima, trljali oči od gara i namještali pramenove kose što su ih neukrotivo pljuskali po licu i čelu. A kada bi vlak konačno projurio, a uzburkani se zrak za njim prestao kovitlati, pred našim su se očima u daljini otvarali beskrajni, smireni obzori s plavičastim njivama i voćnjacima u dubokom, divljim makovima opijenom pejzažu što nas je neodoljivo vabio, ali je još uvijek bio pregolem za naše krhke godine. A onda, posve jednostavno i odrješito, kao što to činimo s kakvom neuspjelom skicom na radnom stolu, netko je grubo istrgnuo list s cijelim tim prostorom, zgužvao ga i bacio u koš pod stolom. Oštrim je potezima tehničke olovke i ravnala, bez ijedne krivulje, prekrojio sve to i u novonastalu urbanističku sekciju učitao prazne, sive pačetvorine i volumene bez ikakvih uspomena. Veliki vodoravni kvadar nove banke, sav u staklu i najfinijem mramoru, progutao je cijeli trg Orlovec, s voćarnicom, pekarnicom, brijačem i dućanom s kolonijalnom robom. S visokog vertikalnog kvadra, usađenog u sredinu niže zgrade, nedavno je skočila žena koja je, ako je suditi prema koordinatama koje sam nekako proizvoljno ucrtao u prostor, vjerojatno pala usred stolarske radionice, baš pred noge onog sredovječnog majstora, Armenca, kod kojeg mi je majka naručila prvu policu za knjige. Ondje, pak, gdje smo nekad stajali bosonogi i razdragano mahali vlakovođama i putnicima, sada su prostrani, snažno osvijetljeni holovi s brojnim putničkim blagajnama, informacijama, garderobama te rent-a-car i turističkim agencijama modernoga željezničkog kolodvora, na kojemu, kao u kakvoj dalekoj zračnoj luci, profinjeno ugođeni zvučnici tiho, šaptom, gotovo snubeći, najavljuju dolaske i odlaske futurističkih ekspresnih vlakova. Kao na nekom lebdećem nadvožnjaku, pruga je podignuta na višu razinu za cijelih dvadesetak metara, otprilike ondje gdje su za onih blago vjetrovitih dana naši mali zmajevi od trstike i šarenog papira lovili tople zračne struje, a jedan je opsesivno težak armirani betonski stup željezničkoga kolodvora energično prodro kroz staklenu kupolu baletne škole i zario se u one davne, dvaput umrle vrtove. Pula, 2006.

Jovan NIKOLAIDIS, Ulcinj (Crna Gora)

OVO TIJELO MOJE NIJE

MONTENEGRO 1. Tu i sada Trvljenja Kao i sve ono prije Bijeda je naša Laž i san. U pesnici Montenegra Krv prijevarna Zakletva lizijerna. Bili smo Bićemo Tu i sada Zgrčena dušica ega. 2. Bi to u vrijeme zlatno! Nekoliko nas stotina independista Sanjalo Montenegro, E viva vero Montenegro! Nezavisnu i međunarodno priznatu domaju.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Pa u tom snivanju, Koje bijaše nakrcano Jecajem I vriskom I psovkama kroz škrgut, Sa plastičnih boca Mineralne, Gazirane, Mi smo etiketi „Knjaz Miloš“ Noktima strugali slovo š, E da bi ostao natpis „Knjaz Milo“. Potom je nastalo doba, Olovno i kameno, Države jedne Nezavisne i međunarodno priznate, Koja se na snove naše, Suze i krv mladosti – Ispišala. OTIĆI NEKUDA Otići Osloboditi se omraze saznanja Zaboraviti ime Porijeklo Iskustvu dati otkaz Prohodeći poljima gluvoće Do zadnje postaje. Provući nago tijelo Kroz šipražja u kojima je samo Miris jelena ostao. Penjati se padajući Visoko sve niže. Naći stanište pustinjaka

Jovan NIKOLAIDIS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jovan NIKOLAIDIS

I u njemu boraviti Snatrijeći Sve učiniti da okovi spadnu Opraštajući se od onih Koji pozdrave zaslužuju I onda svakako Nekuda otići. MONTENEGRO 2 Naše pitanje odavno više nije Pitanje klasno Mi smo svijetom glas pronijeli Vodopadno. Mnogo je onih koji uz nas nijesu Stasali časno Ne htijuć’ urlik: „Viva vero Montenegro!” Pak niče vrijeme iz skaski školskih Od slutnji naših jada sklesan Sa slikovnica socioloških Iz starozavjetne knjige da smo jači Zbrisavši neodluku Pokrenuvši brigade. “Rekoh vam: Vojska narodna”.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

SMRT Taj znak Da će dobro biti Prevario me. U sebi prepoznah Tri etape: Majku koja maše Jer je stara. Ženu koja plače Jer je vjerna. Našu djecu koja idu Jer su tome Samo vična. PEJSAŽ Moje tijelo pada Poput stabla što se Oduprijeti više ne može Suvoti. U prašinu prošlosti Slažem preostalo lišće – Kafeno u sivo. Nada mnom Kad se rušenje okonča Pokoji pramen pogleda Onih svjedoka Koji su toj predstavi Slali aplauze. A sve bez vjetra, bez zvuka.

Jovan NIKOLAIDIS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jovan NIKOLAIDIS

LJUBAV Kad te dodirnem Za te je to nelagoda Za mene bude uvreda: Ne prepoznaješ moje naklonosti. A jesam pseto kome drugog doma Osim tvog, Raskošnog inače, I osim disanja u skladu s tvojim, Nema. U avanu voda koju srčem, U drugom komprimirana hrana Nasuta nehajno tvojom rukom, Inače nježnom, I oštar glas tvoj: „U kućicu, Arone, u kućicu!“ Inače u pouzdan zabran tvoj, U toplom, Zaštićen od svih zala svijeta, Kuče tvoje, Inače. Moja naklonost, pak, Odskače od tebe, Kao grȁd o limeni krov, Padajući po kamenoij pustinji mog života, Tako leden, Inače, Ravno do raja.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

STAROST Oko kuće je uska staza, Dvadesetak metara slobode, Ravna, Meka mojim tabanima. Noću, danju, Kad su žege julske bos, Ili u zoru Pod studenim mjesecom, Ogrnut vunenim naslagama prosinca. Kraj narandži čiji mirisi kupuju bolove, I krvi narova škropljen – Njom je jesen nakvasila lišće. Hodam, Naprijed, nazad, Obilazeći svijet. Ne sjećajući se zlog, Čuvajući dobrotu za lomne dane, Lišen slikovitosti uspomena, Tek korake brojim, Od jedan do sto, Od hiljadu do jedan, Pa iznova, Sretan što ne brkam raspored. Moj hod još je čvrst, Osiguran kućnim dvorištem, Bez štapa, Ljuljam suvo tijelo Ogrnut kašljucanjem. Hodam, dakle, nazad, naprijed, Dok žege traju, Ili kad led visi o moj zgrčeni pogled u nadu. Obilazim svijet.

Jovan NIKOLAIDIS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jovan NIKOLAIDIS

GROB Preko tri zemlje i jednog mora prođoh, Da na Brdu, kog malo ko sni, Grob svoj načinim. Dok sam u snazi da jamu Za svoju olupinu nađem. Bunar plitak kakvog je Kovačić Goran Sebi zamišljao. Neću da me legnu u porodičnu grobnicu, Među kostima onih koji su se lažno voljeli, Sebična braća glumi vična, Smiješkom u kome je zrijevao škrgut zubi. U grobnicu kakvu je Kovačić Goran sebi htio Da se nađe mjesta uz grozotu zemlje, Razgrnutom granju kumstvo Oblucima nekog mora u tom sivom zrnevlju krša Ljubavnik. I još dublje I još ljepše Srebrnim očajem okončan Kostur i sasušena koža U kanelurama lopatica Igralište. Dok se ukopavam Sretan da sam Kovačić Goran kad naiđe, Da me dodirne Prijatelj drag. (A ako zakasni – neka me zvijeri gorjem raskubu, Korisno biće svima). Samo me ne dajte porodičnoj grobnici! Tijelo svoje među tuđe neću.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

* * * Doći će zima i oduzeti volju Da u svojim nemirnim morima Tražim svjetionike. Baciću sidro Da mi putovanje ukotvi Na kraju perspektive. Neka se ljuljam uz cijuk pramčanih zatega U stavu mirno, Ne misleći više na spas od brodoloma. DVOJNIK Ovo skladno tijelo U kome boravi duh Jovana Nikolaidisa Moje nije. Uselih se u tuđu ljušturu Kupljenu nekoć u Moskopolju Prije pohara osmanskih Da iz nje komotno režim na sav svijet. Da me rodbina ne prepozna I prestane olajavati. Da me se krvnici okanu Čudeći se kamo se djenuh. Kojiput da se i od najdražih Maskiram Dok za me brinu.

Jovan NIKOLAIDIS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jovan NIKOLAIDIS

Zapravo Svog tijela nema Jovan Nikolaidis, Tuđe je to stablo, Ko zna čija skulptura. Nepojmljiv postah svem, Doista vam kažem. Ipak, Pod okriljem noći, Vidjeće jednom radoznali, Brižni posmatrač, Kroz okno u beskraj zagledan, Kako se moja suština Ljulja, Treperi, Fosforom okupana Drhti horizontom. * * * Naša je java pogrešna, Sve manje čovjeka je u njoj, Rastvorila se ljudskost u aliena Koji me tjera u bijeg, U slovo, U riječ, U pjesmu. U svoju skasku hitam Kamo su zanosi i radost Još kao u Ezopa. Trebaju mi snovi, Neću košmare.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ARSENU DEDIĆU ŠAPATOM 1. Oči pune zvuka, Uši žude zraka, Usta – zov tišine: Uzdah ožiljaka. U tvome se kraju Rađaju počeci, Slutnje zavičaja Posljednji odjeci. S tobom ću se bratski Nadati proljeću Svime što još osta, Arsene Dediću. 2. Daljine su kraće A bliskosti duže, Sačekaj još malo: Srešćemo se, Druže! Sve što ti obećah Ti nehajem primi, Kad dadoh zakletvu – Ti je prèda tmini. Sa tvojih se struna Ne ču pjesma moja, Al’ i dalje kanim s Tobom Stazom Mirogoja.

Jovan NIKOLAIDIS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jovan NIKOLAIDIS

OTAC Ničemu me važnom podučio nije, (sitnice sam mogao i od tuđih dobiti), Osim nerazumljivih, Nerazumnih, Molitivi na grčkom: Sricao ih je sve vrijeme Uporan da se umili onome Od koga ništa ovisilo nije. Bezvoljan da sinu išta ponudi Do slutnje kako je sve zaludu. Izdan od svih i svemu tuđ, Nesvjestan da kraj njega biva Moguća nada. Pateri mon, pateri mon... KNJIGA Ti si u moj život ušla Kao razlistana grana, Sad iz njega slaziš Kao ogoljelo drvo. U međuvremenu Izmučili smo I nebesa i zemlju Crpeći sokove života. Zraku smo slali Otrovne uzdahe Jedva čujan jauk I kletvu na sebe same. A voćke, Naših ljubavi zrnevlje, Pustili niz litice vremena

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Da guleći se o kamen i drač, U dolje svali Kao piljarski otpad – svoj gnoj i trulež. * * * Tisuće kapljica nakon kiše Na golim grančicama kruške, Mjesecom obasjane, U mom smrzlom oku Ljubomoru rađaju. Grčim se Uspomenama ranjen, U plućima mi vijore Oskudice prošlosti. Prići ću tom umnoženom sjaju Što me sjeća zelenih promenada livadskim travama poljima Kupresa, Ne bih li otresao grane, Da ubijem iskrice što su Zarile u me bljesak Tjeskobe. Ne dam se više pejsažu!

Jovan NIKOLAIDIS

Marko GREGUR, Koprivnica

LAJOŠ „Zato nije shvatio jednostavnu stvar – gazda je napustio svoj mladi dom pijanstva i molitve, prešao u dom granita i stakla, i seoski mu pas više nije bio lijep...“ Vasilij Grossman, Sve teče...

Prvo što je vidjela kad je ujutro pogledala kroz prozor bio je taj pas. Niski mješanac vječno prljave oštre bijele dlake s crnim točkama i stalno isplaženim jezikom, kojim je bezbroj puta slinio po suprugovu licu. Danas mu nikako ne bi dopustila da tog psa uzima sa sobom, ali tada je još bila mlada i glupa te se, osim toga, bojala da je ne odbaci, a kamo bi se onda vratila? Tako je, s osjećajem nemoći, pristala i na veliki boks koji je u jednom kutu dvorišta za njega osmislio Dinko, no to je narušavalo estetiku i ideju čitavog dvorišta. Nadala se da će uginuti, ali bilo mu je već dvanaest godina i još je stalno skakao, slinio i vukao se dvorištem. Vrebao je svaki trenutak nepažnje kako bi krenuo za Dinkom kad bi se zatvarala električna ograda i ona je svako prokleto jutro, u svilenom ogrtaču, stajala vani i pazila da džukela ne pobjegne. Ponekad ga je morala primiti za ogrlicu i nasmiješena mahati suprugu, koji ga nije dao zatvarati u boks. Otpije gutljaj kave i u nju se kao ciklona zavrtloži i sabije bijes kad ugleda još jednog psa. Veći je od njihova Lajoša, ali inače jednako olinjao. Osjeti nešto što mora osjetiti majka kad joj kći na velebni posjed dovede dečka za kojeg je očito da je došao samo zbog dobro održavanog travnjaka. Nikakva se pseta neće šetati njenim dvorištem! Spremi se zavrištati i napraviti spektakl, zahtijevati od supruga da istog trena izađe i ispuca tog psa preko ograde, kad pomisli da bi to mogla bolje iskoristiti.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marko GREGUR

„Dođi, pogledaj ovo“, ipak ne uspije reći dragi. On priđe zatežući kravatu. „Čiji je to pas?“, pita ljutito. Znala je da će mu se tuđa džukela gaditi više nego njoj. „Ne znam, a ne znam ni kako je ušao.“ Dinko silovito gurne u stranu veliku staklenu stijenu i počne vikati, mašući rukama. Psi ga začuđeno gledaju i jasno mu je da ništa neće uspjeti ovako s terase, a već je u cipelama i odijelu i ne može takav na rosni travnjak, ako želi na vrijeme stići na sastanak. „Mrš! Mrš!“, poviče još nekoliko puta i vrati se unutra. „Po Rajčićevu se dvorištu sigurno ne bi tako šetao. Njihov bi ga doberman rastrgao“, kaže Lorena. Bez riječi uzme ključeve, odradi poljubac i krene u garažu. „Moram li ići van?“, pita ona s iščekivanjem. „Ne moraš“, čuje ga iz garaže i osjeti slatko zadovoljstvo pobjede. Zna da će se predomisliti, samo je pitanje koliko brzo. Priđe prozoru, gleda auto kako izlazi na ulicu i zadovoljno se osmjehne kad se uvjeri da nije pritisnuo gumb za zatvaranje ograde. Bijes muškarcima sasvim pomuti razum. I tako je lako njima upravljati. Žena samo ne smije histerizirati, pomisli. Pogleda da telefon slučajno nije u kupaonici, a onda pusti vodu da teče u kadu. Tek što je došao u ured, na trećem katu ostakljene zgrade, iz kojeg se pružao pogled na grad u udolini, ušao je Rajčić i dvaput ponovivši riječ kasniš sjeo u jednu od fotelja postavljenih oko stola u kutu. Dinko je prišao i sjeo na drugu. Rajčić je opet počeo o tom ugovoru s Ministarstvom obrane, a na koji se vezalo lobiranje u Ministarstvu poljoprivrede i sve je ukazivalo na to da će ovo biti posao kakav, istini za volju, nikad nisu sklopili. Govorio je i govorio, a on je gledao tu njegovu debelu glavu i podsjećao ga je na debrecinku na roštilju. Još i te dlake iz ušiju i, premda je sjedio, zakopčani sako; sve je to bilo jadno. I ti likovi i te staklene zgrade s prozorima koje nisi mogao otvoriti, kao goleme krletke u kojima se pjevaju stalno iste neoriginalne melodije, sve je to bilo jadno. Odjednom je počeo misliti na Lajoša. Požali što nije zatvorio ogradu i obuze ga osjećaj da je pas otišao i da se neće vratiti. „(...) imam čvrsto obećanje od osobe koja najviše utječe na ministra poljoprivrede da će poticaji rasti najmanje 20 posto i da bismo mi mogli dobiti sva ona zemljišta. Znaš što bi to značilo za nas?“ Želio je nazvati Lorenu i uvjeriti se da je Lajoš tamo. Sine mu da možda uopće nije zatvorila ogradu. Morao ju je nazvati.

Marko GREGUR

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

„Slušaš li ti uopće?“ „Naravno, samo razmišljam.“ „Dignut će nas do neba“, kažem ti. „Samo moramo dobro razmisliti oko uvjeta javne nabave i to progurati.“ Upoznali su se u casinu. Dinko se uspio ubaciti onamo nakon što je odustao od arhitekture. Bio je to najpoznatiji casino u gradu, u kojem su se okupljali svi ti ljudi koji su odjednom imali novca i koji su dolazili samo kako bi pokazali koliko mogu izgubiti. Nije ondje bilo onih tipova kojima su oči crvene od praćenja kuglice. Ma kakvi, ovi nisu gledali ni kuglice ni karte. Njima je najveća fora bila uopće ne gledati ishod klađenja, nego samo kimnuti glavom na djeliteljeve riječi, gledajući u dekolte neke odnedavno na kokain naviknute djevojčice. Zarađivao je toliko da nije ni pomišljao kako bi mogao postati nešto više. Ti tipovi, koje su svi vukli za rukave i nešto ih moljakali, kao da su osjećali njegovu neambicioznost i zato im je bio zanimljiv. S njim su mogli razgovarati bez straha da će ih nešto tražiti. Rajčić nije bio stalni gost, ali je navraćao. Dinku se na prvu svidio. Bio je obučen onako kako bi on volio biti, a još više od toga, imao je ono nešto što je privlačilo ljude. Šarmer s pokrićem, za razliku od drugih koji su se pokrivali gotovinom. Uglađen i uvijek s određenim odmakom prema svima. Sigurno ondje nije bio najbogatiji, niti je imao najjače veze, ali bio je glavni i svi su željeli biti u njegovoj blizini. Tako se barem činilo Dinku. „Sve ti je u imidžu“, rekao mu je kasnije. „Moraš biti drugačiji i praviti se da ti je sve jasno“, zalio je Lucky Strike i zakašljao se. „I biti prisutan.“ Slušao ga je više puta u mislima premećući svaku riječ. „Moraš uložiti u dobar auto. To je jednostavno tako. I kuću s bazenom, makar mrziš plivati. Moraš imati sve te gluposti koje se očekuju. Jedino od svega što volim jest King.“ Tu je osjetio, u tom imenu, malu napuklinu, i bilo mu je žao. „Tri je godine star i nevjerojatno pametan. Doberman“, pohvalio se. Dinku su se žarili obrazi. Kad mu je jedne noći rekao da će sutra doći po njega kako bi otišli na piće i našli mu neki bolji posao, čitavu noć nije mogao zaspati. Stalno je zamišljao trenutak u kojem se auto zaustavlja ispred kuće i u trbuhu mu je rastao nemir. Majka će sigurno izaći i gledati tko je to došao po njega, kao i uvijek. Ne bi joj bilo prvi put da čovjeka pita kamo idu? Stalno je imala potrebu znati gdje je i s kime. Jednom mu je pukao film, onaj put kad je izašla u kućnoj trenirci, tako ju je zvala, a koja je bila stara koliko i podrum, i rekla društvu koje je došlo po njega da paze što rade i kako

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marko GREGUR

se ponašaju. Bio je bijesan, a kad se vratio, počeo je vikati i čak je dlanom udario po stolu, između njenih laktova, a ona se lecnula, pogledala ga i mirnim glasom rekla: „Oprosti što te volim!“. On je vrištao da to nije ljubav nego gušenje i da ga ostavi na miru. Nije ga se mogao dočekati. Svako malo pogledavao je kroz prozor. Puhao je vjetar koji je požurivao pahulje sitnog snijega niz ulicu. Neke su mu izmaknule i cesta je već bila bijela. Pomislio je kako je to dobro jer je pod snijegom sve izgledalo podnošljivije. Pola sata prije nego što je Rajčić trebao stići, obukao se i izašao. Stajao je pred kućom, ali bilo mu je hladno pa je krenuo niz ulicu. Šetao je dvadesetak minuta, a onda je najprije čuo njegov dah, pa osjetio toplo i meko tijelo kako mu se mota oko nogu. „Lajoš, doma!“, zapovjedio je i pokazao rukom prema kući. Pas je sjeo i nakrivio glavu gledajući ga. Krenuo je nekoliko koraka, a kad je stao i okrenuo se, opet je bio iza njega. „Kući! Doma!“, zapovjedio je glasnije, a pas je zalajao i nacerio se. Dinko je spustio ruke misleći što da radi, a Lajoš je sjeo i gledao ga. Bile su to odane i prijateljske oči koje bi sve dale za njega. Znao je da sam neće otići, a nije bilo vremena da ga on odvede kući. „Doma!“, viknuo je ljutito i krenuo prema kući. Lajoš je išao za njim, ali čim bi stao, stao bi i pas. Osjetio je bijes i očaj. Trebao je biti dovoljno pametan da pomisli kako bi se to moglo dogoditi i zatvoriti ga u šupu. Postalo mu je vruće i dolčevita ga je gušila. „Marš doma, čuješ! Prestani buljiti, ti glupo pseto!“, derao se na njega, a Lajoš je naćulio uši. Pomislio je kako ga je majka namjerno pustila i koliko se god ta misao činila blesavom, nije je se mogao otresti. Ulica je bila prazna i čuo je auto prije no što ga je vidio. Nije želio da ga Rajčić vidi s psom jer je i ovako sve izgledalo dovoljno loše. „Marš! Marš!“, toptao je nogom u tlo, a pas ga je najprije zbunjeno gledao, pa onda zaigrano zalajao i zamahnuo repom. Auto se čuo sve glasnije i on se osjeti nemoćno. Odjednom, nešto je u njemu puknulo i prešao je granicu. Noga mu je samo krenula i osjetio je mekoću na ulaštenoj cipeli. Pas je zacvilio i podvio rep. Maknuo se nekoliko metara i šćućurio uz grabu. Najgori je bio njegov pogled. Oči u kojima se se nešto zamaglilo i ugasilo. Nevjerica zbog nerazumijevanja toga što se dogodilo. Dinko je osjetio grižnju savjesti i žaljenje. Već je krenuo prema psu, ali onda je čuo trubu. Okrenuo se, namjestio osmijeh i mahnuo. Počeo je hodati prema autu, pokazujući mu da skrene na kućni prilaz. „Ovo je tvoja kuća?“, pitao je Rajčić kad je ušao u auto.

Marko GREGUR

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Bila je to jedna od najljepših kuća u selu. Kimnuo je da jest. Dok su polako odmicali po zamrznutoj cesti, silno je želio pogledati u retrovizor, ali uspio se suzdržati. Rajčić je spominjao tog nekog tipa od ministrova povjerenja, valjda onog obrane, jer je, nešto govoreći o krumpiru i žitaricama, spominjao i Afganistan i Siriju, ali nije ga mogao slušati prije nego što obavi poziv. U pola rečenice odlučio je i ustao, a ovaj se očekivano razljutio i pitao ga koji mu je vrag. „Samo moram nešto provjeriti.“ Pogledao je kroz prozor na pločnik, misleći da će možda biti tamo, i uzdahnuo. Rajčiću su obrazi pucketali od žara. Mobitel je zvonio, ali Lorena se nije javila. Pokušao je ponovno, opet ništa. „Sigurno se opet namače“, prosiktao je sa čelom na prozoru, kako bi što bolje vidio dolje. Rajčić je raširio ruke u stilu jesi ti lud? Zatvorila je ogradu i sve je u redu, uvjeravao se Dinko, ali nije se mogao riješiti lošeg osjećaja koji mu je strugao želudac. „Dobro, koji je tebi vrag? Znaš kolike su naše obaveze? Što misliš, odakle sve ovo?“, pokazivao je po uredu. Dinko ga je samo gledao. Koliko se promijenio od onih noći u casinu u kojima je u njemu vidio Jeana-Paula Belmonda. Ili je Rajčić ostao isti, a promijenila se Dinkova optika. Želio je da se vrate ona vremena. Da je mama živa i da ih češće posjećuju. Ili posjećuje. „Puno nam ovisi o ovome i izvoli se koncentrirati“, Rajčić je povisio ton. „Koncentriran sam. Godinama i nisam ništa drugo nego koncentriran.“ „Što ti sad to znači?“ Lorenu je upoznao nekoliko mjeseci nakon što je počeo raditi za Rajčića. Bila je slična, ali opet toliko različita od Tine. Jednako lijepa, ali za razliku od Tine, htjela je više od života. Bila je ambicioznija i razumjela je kako stvari funkcioniraju. Upoznao ih je Rajčić na svojoj kućnoj zabavi. Sve se odvijalo brzo i uživao je u svakom trenutku. Svakog sljedećeg jutra sve je radosniji odlazio u grad i sve se teže vraćao kući. Nerijetko bi se vratio tek oko devet sati ili kasnije. Svakim danom Tina i selo bili su sve dalje, a grad sa svojim vilama, skupim terencima i navodno vrhunskim žestokim pićima, sve bliži. Milijardu je puta pomislio kako je ljubi i dodiruje i dakako da nije bilo ničega istinitog u riječima kako se to dogodilo slučajno, a Tina mu to nije ni povjerovala.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marko GREGUR

Bio je oprezan jer dok joj je priznavao, osjetio je kajanje i nije ju bio spreman pustiti iz života, ali kad mu se nakon tri dana nije javila ni na jedan poziv, više to nije želio učiniti ni četvrtog. Bio je slobodan i spreman za nov život. Od starog ostao mu je samo Lajoš kojeg je poveo sa sobom u iznajmljeni stan, najviše zato jer su njegovi zbog povrijeđenosti rekli da se ne misle brinuti za njega. Lorena ga je željela, od prvog je dana vidjela da je Rajčićev miljenik i da će uspjeti, pa je na svako pitanje nije li Lajoš divan odgovarala potvrdno. Kad su nakon godinu dana počeli živjeti zajedno, u većem stanu s dvorištem, bilo je kasno da mrzi pse. Strpila se do braka i počela prigovarati tek kad su počeli graditi kuću, tako da bude jasno kako ne želi psa unutra. „Sad će doći Šnajder. On okreće teške milijune na tim paprikama i trećerazrednom paradajzu. Studentske menze, bolnice, sve.“ „Što ćemo mu onda mi?“, cinično je pitao Dinko. Bilo mu je dosta takvih tipova koji su najviše voljeli pričati o sebi i koji su ih uzimali za partnere kao iz neke samilosti, a zapravo su se sa svih dvadesetak noktiju grebali da ne propadnu. „Što ćemo, što ćemo!“, razmahao se Rajčić. „U posljednje vrijeme cviliš kao remen na autu tvog starog!“ Ni nakon svih tih godina nije shvatio da ga je to odavno prestalo pogađati, čak suprotno – da se prestao sramiti neimaštine (uvjetno, jer živjeli su kao i toliki drugi) i da se počeo pred roditeljima sramiti novih prijatelja. A ako bi ga baš htio uvrijediti podsjećanjem na to odakle ga je izvukao, trebao mu je reći da cvili kao Lajoš. Izvukao ga je gotovo preko noći. Nije morao ništa govoriti kad bi dolazio po njega, a da bi se osjećao loše. Dovoljan je bio izraz lica. Jednom se čak pravio da drži dah i da ne može razgovarati, zbog smrada stajskog gnojiva razbacanog po poljima. Napuhanih obraza mahnuo mu je da uđe. Ta mu se slika stalno vraća. I uvijek osjeti isti sram – najprije zbog kuće, staje i svinjca, a onda zbog toga što je samo šutio, umjesto da mu nešto kaže. Danas bi mu rekao da ta govna jede svaki put kad u usta stavi krumpir i kako povrće ne raste u najlonskim vrećicama. Ili bi ga pitao odakle je on dopuzao. Vani lete vrane. Ova stakla kobna su za njih. I za njega. Gleda u Rajčića i ne želi biti kao on. Više ne. Povući će se iz svega. Odmah. Urediti rodnu kuću i konačno kupiti konja. Oduvijek je maštao o tome da ima konja. Tata će biti sretan; više neće živjeti sam. Ako ga voli, Lorena će shvatiti koliko ga guše svi ti prazni ljudi i te prazne kuće pune svjetla. Ujutro će ići jahati. Povest će i Lajoša, koji će se motati konju oko nogu. Taj je pas nešto posebno! Onaj njegov pogled koji ga ponekad podsjeti na to odakle je i učini ga ponosnim. Iz obitelji koja je radila, a ne spletkarila. Svaki

Marko GREGUR

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

put stao bi pred njim i zarežao kad bi mu neki od ugojenih poslovnih partnera, koji bi prvi put došao u kuću, krenuo pružiti ruku. A kako su ga se samo bojali, ti tipovi poput Rajčića, koji se stalno hvalio kako svom dobermanu stavlja podlakticu u usta, a drugom ga rukom lupa po glavi da ugrize ako se usudi. Mora nazvati suprugu i uvjeriti se da je Lajoš kod kuće. Kako će se pas samo razveseliti kad se vrati u staro dvorište! Mora je nazvati. Samo da Rajčić zatvori usta ili stane kako bi uzeo zraka. Zazvoni mobitel i ponada se da je Lorena, ali ne zvoni njegov aparat. Rajčić se zagleda u ekran, dobaci da je to on i javi se. „Kaže da nas čeka dolje. Nešto bi nam volio pokazati.“ U dizalu Rajčić mu opet ponavlja koliko je taj posao važan i Dinko osjeti nešto poput slobode kad pomisli kako će mu sutra reći da odlazi. „Stvarno, i shvati me ozbiljno, ovo ne smijemo zeznuti, inače će biti teško.“ Izađu na ulicu iz osvijetljenog predvorja i zabljesne ih odsjaj s crnog Bentleyja. Čak je i kapica na gumi odisala luksuzom. Dinko se pravio kao da ga auto ne impresionira. Otvore se suvozačka vrata i iz njega izađe brineta. Oči su joj smeđe i tople kao cimet u božićnim medenjacima, a zubi blistavi. Ispod lagane košulje daju se zamisliti velike i meke grudi. Pokazuje im da uđu u auto i on osjeti kako se uzbuđuje. Tad ga jednostavno osjeti. Makne pogled s djevojke i pogleda niz ulicu. Lajoš je trčao prema njemu. Kad se približio, djevojka je vrisnula i požurivala ih da uđu. Rajčić je odmah ušao, a on je gledao njenu napetu stražnjicu dok mu je pomagala da se zaveže. Onda opet pogleda psa i osjeti stid. Bilo je nešto tako provincijalno u tom njegovu zaljubljenom pogledu i potrebi da stalno ide za njim. Osjeti mošusni miris djevojčina parfema i malo zadovoljstvo od pomisli kako bi Loreni mogao reći da je gotovo, ako se Lajoš ne vrati kući.

Marija Smiljena UJČIĆ, Pula

Plt Ot Best Lpȍs Bl Sãnj Človȅk poêt Mȋsli letũće lovć Lepȍto ćapâ Sȍpčice žũte Na strānȁh šȗmneh cvāt Prolȉća glãsi Cvȃti rumni Kostȁnji razlistȁneh Prolȉć halopȃ Sunczāhȍda sȓh Va sũren špglju mra Dūšȍ ti ȉšće Prkosi kamen Potentnom ponentu s juga Božanska sila Plavetnilo neba

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marija Smiljena UJČIĆ

Krila čelične ptice Probola na čas Živȍta pti Va kraje nespoznȁte Do smrti pȅljo Dm i tujĩna va srcu vêleh ljũdi skȕpa se njdo * * * Plšo po vȑti Bȁbinega pȃsa kolri Glȁdijo ȃrijo umãmljeno Nebȅski slȁtki udri S/v/e dĩši S/v/e plše S(/v/e žĩvi va krgi Lastavȉčljega lta Pot strȅhon tȗgi Plše dūšȁ mȕčna Skrāsȉt bi se rȁda Tamo visȍko Zȃt bȁbinega pȃsa Kadȅ se samo Prolȉćno nebo blãvi Blšćĩ se živȍt Va nebȅskeh daljĩnah Dūšȍ pretĩšćuć Ustãnki uzdãvni Na un čȃ je bīlȍ Domĩšljajo onȅ Čȃ već nȉso Čȃ so bīlȉ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marija Smiljena UJČIĆ

A lepȍta vršći Da je bīlȁ I da j Zavȁjk * * *

Rki mȁterine Kušćȉć po kušćȉć Sakidȁšnjici slãžo Va lmnico Ljubȁvi Bijȃt Kȋ jo ćũti Ȗr va dânu nĩ Kat srce mȁterino H‿dȉce ne letĩ * * * Živȍt je škurĩna Ma i svetlĩna Je strpnja Ma i spkj J žȁlos Ma i rȁdos Ćapãj živȍt za vrȃt Zafraćãj žȁlos, strpnjo I škurĩno Va dimbȍko škȕljino Rȁdos, spkj i svetlĩna Živȍt će ti bit Aš Bh ga je dȃ Tebȅ Da bde Tj Ne Sačigf

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marija Smiljena UJČIĆ

* * *

Škrĩpijo frȅni va zavijȁkah Grafȉti prȅtki vĩčo Z‿crkvina brga ȀZ ČLOVȄK ȀZ GRĮẼŠNIK Pasvajo Ȍsmice Passȃti Ȁudiji Vijâni Nissȃni Konjȉ konjȉ KONJȈ HALOPȂJO Prez krȁja bnčijo Bȍško va bršljãn obȕčeno Bũdijo Jȁgodic krvãveh dišćeh Va dolcȕ Već nĩ Udri ot nȁfti Pojȅli so S/v/ȅ * * *

Interneti, facebooki, portali Aj iPhoni Živote nam djece naše melju Ostade li u njima još Duša djetinjstva Nepatvorenih mirisa života U njihovim snovima Ili je huk današnjice Prekrio zaboravom Sve S/v/e un ot čra

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marija Smiljena UJČIĆ

* * *

Zgron do nȅba Škȁle prãzne Zdlon do zemȁljskeh rādȍsti Pȕne Na kȕpi se ljȗdi drž Va blȁtu živȍta Tȅško je pȑtit se za‿zgron Z‿sȁken škalȋnon S/v/e lȅpče je Obzrje I grmȍ mȋ puntãri Vȁjka zgron Do ravnȉci cvtne Včne * * *

Grdũć h‿Tebȅ Trũdni so kȍraki Otȁc mj Nebȅski Strũjena ot mȗk Živȍta nesmĩljenega Jȁs vãpin Mȋr Tvj Letīj mȋsli kȁko pirimȉši Va nȍći kat snȁ nĩ Kolombrȅ dȅlajo kli sȑca Trpćega Stĩšćo do bli S/v/e blȉže Zalćo se va sȁki kantn Živȍta človčljega

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marija Smiljena UJČIĆ

Pretĩšće nć prez snȁ Ma dân prihãja Sũnce će se stȁt Pirimȉšje mȋsli Odgnȁt Na krli Dȗha Svetljȁvina Bjža Va Dūšȍ će blno Smirnje Donȅs

NOVI PRIJEVODI

PRIMO LEVI Tuđi zanat (prev. M. Koludrović)

MARINA KOLUDROVIĆ Živo(s)t u sjeni Thanatosa (: Primo Levi: Tuđi zanat)

LOJZE KOVAČIČ Pridošlice (prev. B. Brezinščak Bagola)

LAURA MARCHIG Slavenska njegovateljica (prev. L. Monica Kmet)

MIRON BIAŁOSZEWSKI Uspomene iz Varšavskoga ustanka (prev. A. Cvitanović)

Primo LEVI (1919. – 1987.)

TUĐI ZANAT (izbor) NAJBOLJA ROBA Skup o judaizmu u Istočnoj Europi, održan u veljači 1948. u Torinu, bio je dosad najveći takve vrste u Italiji, a možda i u cijeloj Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Tada je istaknuta golema razlika između te, stoljećima glavne grane židovstva, i mnogih drugih, od kojih i talijanske, te je svima prisutnima pružio izvrsnu priliku za promišljanje. U razdoblju od tek nešto više od jedne generacije istočni su Židovi zatvoren i arhaičan način života zamijenili aktivnim sudjelovanjem u borbama za radnička i nacionalna prava te u raspravama o pravima i dostojanstvu čovjeka (uključujući i prava ženâ). Bili su među protagonistima ruskih revolucija 1905. i u veljači 1917.; u Varšavi su 1920-ih tiskali čak tri dnevna lista i bezbrojne periodične tiskovine svih političkih usmjerenja. Na vrijeme su, prije nacističkoga pokolja, iznjedrili vrlo originalnu kinematografiju. Odakle su crpili tu izvanrednu i iznenadnu živost? Odakle im taj tako snažan glas, proizašao iz tako malene društvene zajednice? Isplati se razmotriti razloge zbog kojih se Židovima davala tolika „težina“ u zemljama gdje se na tu njihovu težinu gledalo s poštovanjem, jednostavnom znatiželjom, no češće s drevnim jedom, zavišću ili čak s divljom mržnjom. Kao što to uvijek biva u pričama o ljudskim pothvatima, smatram kako ovdje ne postoji jedinstven uzrok, već splet uzroka; od kojih jedan, čini mi se, prevladava. U židovstvu postoji jedna konstanta, prisutna u svakom vremenu i prostoru, a to je stoljećima pridavana važnost odgoju. Počevši od ranoga srednjeg vijeka, u Židova Istočne Europe počeo je prevladavati vrlo neobičan sustav odgoja. Smatralo se da je obrazovanje najveća vrijednost života: „najbolja roba“, kako se

Primo LEVI

NOVI PRIJEVODI

poslovično govorilo. Započinjalo je u četvrtoj godini i trajalo bi čitav život. Po mogućnosti, bilo je usporedivo s teškoćama života samog; provodilo se na teret zajednice i gotovo nijedno dijete za njega nije ostalo zakinuto. Neobrazovane su sažalijevali ili prezirali, učenima su se divili te su ih, ustvari, priznavali za jedino plemstvo. Radilo se, dakako, o odgojnim metodama dalekima od onih koje danas prevladavaju: o njima se može doznati u romanima Chaima Potoka (Izabrani i kasniji) koji govore o tome kako takve metode i danas opstaju u hašidskim zajednicama koje su zaživjele u Sjedinjenim Američkim Državama, usporedo s najnaprednijim pedagoškim eksperimentima. Njihov je temelj bio strogo vjerski: odmah nakon usvajanja ne baš lakog hebrejskog alfabeta, dijete bi se ciljano upućivalo na čitanje Petoknjižja i na doslovan prijevod opširnih tekstova s hebrejskoga na jidiš. Mnogi su se drugi, također vrlo dugi tekstovi trebali naučiti napamet. Idućih bi se godina proučavali neki komentari Biblije te pravila života i molitve. S našim su fakultetima i akademijama sukladne bile rabinske škole (ješive, prema lokalnom izgovoru), na kojima se proučavao i Talmud. Razvidno je da se radi o prilično manjkavom kurikulumu s obzirom na današnje tendencije: ništa o povijesti, zemljopisu i jeziku mjesta u kojem se živi; ništa ili gotovo ništa o egzaktnim i prirodnim znanostima; natruhe liječničkog umijeća bile su prožete praznovjerjem; nešto zapadne ili laičke filozofije; ništa o književnosti, umjetnosti ili glazbi. Poduka je bila tegobna i opsesivna te je trajala cijeli dan, naročito u ješivama, no ipak je bila lišena dogmatičnosti. Učitelj bi upućivao na određeno tumačenje nekog odlomka iz Talmuda ili bi upozoravao na kakvo proturječje, ili bi zadavao neki zadatak: potom bi uslijedila slobodna, žestoka i sofistička rasprava, katkad zaoštrena, no uvijek tvrdoglava: središnja bi se tema tada zaboravila i nastavljalo se fantastičnim digresijama u kojima je formalna elegancija ili smjelost argumenata nadvladavala strogo zadanu temu. Ondje gdje se nalazila neka sinagoga, makar starinska drvena baraka, nalazila se i knjižnica koja je sadržavala, jasno, samo vjerske knjige, no pohodili su je mladi, odrasli i starci. Svaka, čak i malena zajednica bila je ishodište kulture, uglavljeno u beskrajnom području gdje je nežidovski živalj bio gotovo posve nepismen, dok onaj

NOVI PRIJEVODI

Primo LEVI

židovski, općenito vrlo siromašan, nisu činili baš profesionalni intelektualci, već vlasnici obrta i dućana, trgovci i seljaci. Takvomu je pritisku za obrazovanjem pridonosila i prinudna višejezičnost. Sve do Hitlerove pošasti i preko cijeloga širokog pojasa naseljenih zona bivše carske Rusije, odnosno od Poljske i Litve do Moldavije i Ukrajine, jedinstveni govorni jezik arhipelaga židovskih zajednica bio je jidiš, s ponekim otklonom u leksiku i izgovoru – Màme-lòshen, odmilja zvan „maminim jezikom“. No, kako je već spomenuto, djecu bi se vrlo rano počelo podučavati „svete jezike“ – hebrejski i aramejski. Nadalje, neizbježni bi doticaji s okolnim stanovništvom obvezivali Židove, još od djetinjstva, na učenje i njihova jezika. Uz ostalo, sâm je jidiš, jezik koji opčinjava lingviste (i ne samo njih), u svojoj srži višestruk: na temeljima srednjovjekovnoga rajnskoga narječja, koje je već sadržavalo posuđenice iz latinskoga i francuskoga, umetnuti su mnogi hebrejski i aramejski pojmovi koji su se često prostodušno sklanjali po njemačkomu (na primjer, od hebrejskoga ganàv, lopov, dobije se particip prošli gegànvet, ukraden) te priličan broj pojmova iz ruskoga, poljskoga, češkoga i drugih. Jezik je to lutalicâ koje je povijest nosila od zemlje do zemlje i koji je obilježen oznakama svake svoje postaje te njegova evolucija nije završena. Jidiš kojim su govorili istočni Židovi, iselivši se prošloga stoljeća u Sjedinjene Američke Države, nije izumro; štoviše, neprestano se obogaćuje engleskim pojmovima i tako se suočava s daljnjom evolucijom. Razmjerno tomu, najizražajniji i najteže zamjenjivi pojmovi iz jidiša ulaze „odozdo“: najprije u razne stručne žargone, potom u svakodnevni jezik. „Mamin jezik“ u biti je govorni (iako oplemenjen bogatom, ali zakašnjelom književnošću), što ga neizbježno čini promjenjivim i propusnim; njegova krajnja ukrižanost poslužit će kao sredstvo mentalne gimnastike onima koji ga govore, kao i onima koji se trse razumjeti ga i iznaći mu korijene. Mislim da su ti kulturološki čimbenici odigrali ključnu ulogu u kratkom, ali snažnom procvatu judaizma aškenaskih Židova i općenito, u inače neobjašnjivu očuvanju židovskog naroda kroz tisućljeća nedaća, iseljavanja i preobrazbi. Dakako, postojale su i postoje druge poveznice: vjera, kolektivna memorija, zajednička povijest, tradicija, zajednički progoni, izvana nametnuta izolacija. Jedan je protudokaz i činjenica da kada svi ti čimbenici kopne ili nestanu, s druge strane kopni i židovski identitet, a zajednice se osipaju. Dogodilo se tako u Weimarskoj Njemačkoj i tako se događa danas u Italiji. Možebitna je to cijena koju treba platiti za stvarno izjednačenje pravâ i za jednakost. Da je tako, bila bi to visoka cijena, i ne samo za Židove. Pogrom i rasipanje židovstva Istočne Europe nanijeli su nepopravljivu štetu cijelom čovječanstvu. Ono

Primo LEVI

NOVI PRIJEVODI

nije mrtvo, no preživljava s mukom: ušutkano i nepriznato u Sovjetskom Savezu, hibridizirano u dvjema Amerikama, uronjeno u različite tradicije te u duboke sociološke i povijesne promjene u Izraelu. Danas postoji strah, i to razložan, od izumiranja nekih životinjskih vrsta, poput pandi i tigrova. Izumiranje iznimno plodne i kreativne kulture poput one kojoj je skup posvećen nesreća je golemih razmjera. U svim bi dušama žalobno trebali odjekivati, nasreću spašeni, stihovi Itzhaka Katzenelsona, varšavskoga pjesnika kojeg su u Auschwitzu masakrirali, zajedno s obitelji i cijelim njegovim narodom: „Sunce, uzdižući se nad zemljama Litve i Poljske, Židova nijednog neće naći, Neće naći starca koji vedro uz prozorčić pjeva psalam“.1 VJEVERICA Jedne me godine mojim dvjema, prilično ostarjelim, tetama koje su živjele u provinciji zapalo predstaviti jednoga gospodina po imenu Perrone. Tete su to prezime odmah prevele u Prùn i tijekom cijelog su mu se razgovora nastavile obraćati s Munssü Prùn. Ovaj je to, uostalom, prihvatio kao nešto normalno. Prezimena dijalektalnoga podrijetla nalaze se posvuda i često im se gubi trag značenja. Međutim, u Pijemontu prezimena poput Bergesio, Cravetto, Masoero, Schina, Sùita, Pentenero, prepoznaju se odmah kao domaća, pa se u kontekstu razgovora na dijalektu vraćaju na prvotne oblike (Bergé = pastir, Cravèt = kozlić, Masué = napoličar2, Schin-a = leđa, Süita = suša, Pentné = kamgarn3), nesvjesno ili čak svjesno odajući odbojnost prema loše potalijančenim oblicima. Slučaj koji sam ispričao dojmio me se jer je fonetska udaljenost između Perrone i Prùn velika, a i zbog toga što ja, živeći u gradu, nisam znao da prùn znači vjeverica. Zaista, u mnogim se pijemontskim mjestima tim imenom zove i zamorac, a i kunić te je stoga prilično jasno zašto su prezimena izvedena iz njega toliko brojna i raširena: Prone, Prono, Pron, Prunotto, Pronello, Prunetti, uz već navedenog Perronea. Prema Rječniku talijanskih prezimena E. De Felicea, Perrone bi bilo jedno od mnogih koja su izvedena od Pietro4, no ipak se radije pouzdajem u „lokalno“ uho onih dviju teta. 1

3 4

Levi je vlastiti prijevod ovih stihova na talijanski objavio i u zbirci poezije Ad ora incerta (Garzanti, Milano, 1984.). Izbor je to iz znamenite Katzenelsonove pjesme na jidišu Dos lid funem oysgehargetn yidishn folk (op. prev., kao i sljedeće bilješke). Zakupnik poljoprivrednog dobra koji s vlasnikom dijeli uglavnom polovinu prinosa ili prihoda, tal. mezzadro. Tkanina od češljane vune. Petar.

NOVI PRIJEVODI

Primo LEVI

Po mišljenju nekih jezikoslovaca, koje su drugi osporavali (od kojih su i jedni i drugi Nijemci: nevjerojatna je predanost kojom su u prošlome stoljeću njemački filolozi prekapali po korijenima talijanskoga, njegovih narječja i govora, pa i onih najzakučastijih), prùn bi mogao izravno potjecati od latinskoga pronus u možda i više nego punom značenju odgovarajuće riječi na talijanskom. Priziv je očit: vjeveričja leđa nikad nisu vodoravna. Kada se životinjica nalazi na sve četiri, „naginje se“ (pada) prema naprijed jer su joj prednje noge mnogo kraće od stražnjih, za razliku od stanja kad je – gotovo u ljudskom položaju – osovljena iz kukova te prednjim šapicama čvrsto drži lješnjak i glođe ga, pa se naprijed naginje jer joj tijelo mora uspostaviti protutežu njezinu slavnom repu. Taj se rep, više ili manje prepoznatljiv, pojavljuje u imenima koja označavaju vjevericu u gotovo svim europskim jezicima, počevši od grčkoga. Njeno je grčko ime skìuros sastavljeno od dviju riječi koje znače sjena i rep: bilo je doista rašireno vjerovanje da se za vrućih dana vjeverica od sunca sklanja u sjenu svoga repa, pa bi mi bilo drago da mi Mario Rigoni Stern, koji s vjevericama njeguje dobrosusjedski odnos pun povjerenja (istinski uzajaman), objasni je li riječ o nekoj zgodnoj legendi ili, pak, o zbilji. Od skìuros nastao je znanstveni naziv Sciurus, no latinski ga je puk, kojemu se par iu nije dopadao (iako im se dopadalo – zbilja je strašno – meso životinjice koja čak ne teži više od tristo ili četiristo grama), promijenio u scurius. Odavde do vjeverice5 kratak je put: dolazi se preko dvostruke umanjenice i doista su malobrojne životinjice kojima umanjenica bolje pristaje – vjeverica je živuća umanjenica. Od scurius s još jednom umanjenicom dolaze i squirrel i écureuil6, a od ovog, čini se, njemački Eichhorn, mnogo češći u obliku Eichhörnchen, a koji je još jednom umanjenica. Eiche je hrast, dok Horn znači rog; dakle, hrast nema mnogo veze s vjevericom (one prave gnijezda na hrastovima, ali i na mnogo drugog drveća te jedu žirove, no i beskonačno drugih sjemenki i voća), a rog nema nikakve veze – posrijedi je lažna, narodna etimologiji kako bi se dao smisao imenu stranoga podrijetla, smisao koji (očito) nema. U životu sam susreo malo vjeverica, pa se ni ne nadam da ću ih susresti mnogo više. Jednu sam vidio u šumi kako skače s grane na granu, služeći se repom kao kormilom ili stabilizatorom; druge, manje plašljive a podmitljivije, vidio sam u ženevskim i ciriškim parkovima dok dolaze po hranu iz ruke i djeluju kao da zahvaljuju. Ostale sam vidio u zatočeništvu, no nisu se doimale manje živahnima, niti manje radosnima od svojih šumskih rođakinja. Bilo ih je tucet zatvorenih u velikom kavezu u kojem se nalazio jedan manji, upravo u obliku „vjeveričjeg kaveza“7, odnosno 5 6 7

Tal. scoiattolo. Vjeverica na engleskom i francuskom. Elektrotehnički naziv za rotor indukcijskog motora, eng. squirrel cage.

Primo LEVI

NOVI PRIJEVODI

plosnato cilindričan, bez žica s jedne strane i potpuno pomičan oko vodoravne osi. Jedna od životinjica izmislila je igru: ulazila je u manji kavez i, trčeći unutar cilindra, izazvala brzu vrtnju; potom se naglo zaustavila, no budući da je kavez bio teži od nje, nastavio se vrtjeti vukući je nekoliko obrtaja za sobom. Tada se prestala održavati i pustila da je kotač izbaci ukoso kroz otvorenu stranu poput kamena izbačenog iz praćke. Nije poletjela naslijepo, nego je, uzevši u obzir svoju veličinu, sletjela gdje je htjela: na malu klackalicu udaljenu metar i pol, na primjer, gdje se nastavila ljuljati s očitim zadovoljstvom. Na drugu sam zatvorenicu naišao unatrag mnogo godina u jednom biokemijskom laboratoriju. Ona se također nalazila u „vjeveričjem kavezu“, no ovaj je put kavez bio zatvoren s obiju strana te ga je mali elektromotor održavao u stalnoj polaganoj vrtnji. Vjeverica je bila prisiljena hodati u kavezu kako je kotač ne bi povukao za sobom. U tom su se laboratoriju izvodili pokusi vezani uz probleme spavanja; pretpostavljam da su životinjici povremeno uzimali uzorke krvi kako bi proučili toksine izazvane dugotrajnom nesanicom. Vjeverica je bila iscrpljena; teško je pomicala nožice po toj beskonačnoj stazi i podsjećala me na galijote i na one koje u Kini prisiljavaju na hodanje unutar sličnih kaveza dan za danom, kako bi izvukli vodu namijenjenu kanalima za navodnjavanje. U laboratoriju nije bilo nikoga; pritisnuo sam sklopku motora, kavez se zaustavio i vjeverica je istog trena zaspala. Stoga je možda moja krivnja to što se o spavanju i nesanici još uvijek tako malo zna. POMRČINA PROROKÂ

Ovih se godina mnogo govori o nespokoju te se nespokoju posvećuju okrugli stolovi i skupovi. Nespokoj nesumnjivo postoji: no, skupni je to pojam koji se odnosi na različite fenomene i u svakoj ga zemlji ima u različitom omjeru. Crnohumorno bi bilo o nespokoju govoriti za mjesta u kojima se umire od gladi, žeđi, bolesti, rata; ograničimo se na zemlje koje bolje poznajemo, u kojima se „dobro živi“; posebice na Europu. Europljanin se danas ne plaši europskih, niti građanskih ratova; nije gladan, a ako se razboli, ne umire odbačen na ulici, nego mu pomažu, više ili manje uspješno. Djeca mu s priličnom vjerojatnošću dožive odraslu dob, živi bolje od svojih očeva i djedova, no ipak je nespokojan i tom nespokoju nadijeva razna imena. Pretežiti je razlog nespokoja – ili bi to trebao biti – strah od nuklearnoga rata. U takvom je to obliku nova situacija u ljudskoj povijesti: nikad se nije dogodilo, čak ni u dalekoj prošlosti, da jedna jedina nakana, jedan jedini pokret može dovesti do trenutačnog uništenja ljudskoga roda te, kroz koji tjedan, vjerojatnog nestanka svakog oblika

NOVI PRIJEVODI

Primo LEVI

života na Zemlji. Čudan je to i bezobličan strah, preopsežan da bi se mogao dokučiti razumom. Ne tišti nas prema očekivanju; poprimio je oblik mračnoga nespokoja upravo zbog novih okolnosti u našim životima na koje nismo bili pripremljeni. Postoji i teorijski je opisan „matematički strah“, odnosno matematičko očekivanje suprotnog predznaka, a to je umnožak očekivanog gubitka (ili dobitka) i vjerojatnosti da se on ostvari. Ali ovaj je pojam apstraktan i nije nam od pomoći. U ovom se slučaju radi o najvećoj šteti, no je li ona i beskonačna? Ne, jer smrt, čak i užasna, čak i sviju, dokida patnju, ali uvijek podrazumijeva nemjerljivu štetu. Međutim, uzevši u obzir ta dva čimbenika, ne znamo kolika joj je vjerojatnost. Nesvjesno, neprimjetno, svatko od nas sveo ju je na minimum, gotovo na nulu, a kako bismo njezin proizvod, naš strah, doveli u podnošljive granice i kako bismo mogli spavati, jesti, voditi ljubav, razmnožavati se, pratiti prvenstvo u nogometu, gledati TV i ići na odmor. Uspjeli smo svesti je na ograničenu mjeru (što se, dakako, može pokazati ispravnim), upravo zato jer je scenarij nov; naime, lišeni smo jedinog sredstva koje nam pomaže u određivanju vjerojatnosti budućega događaja, a to je izračun koliko se puta i u kojim okolnostima on obistinio u prošlosti. To nam je sredstvo korisno jedino ako se događaj zbio više puta; za ozbiljnim međunarodnim napetostima slijede ratovi; za ratovima, kaže nam iskustvo, slijede epidemije i bijeda. No, s ovime nemamo iskustva: posvemašnji, sveprisutni, konačni rat nova je činjenica pred kojom smo svi tabula rasa. Nepoznata je šteta pa nam je nepoznata i vjerojatnost da se ona ostvari. Jedinu nadu temeljimo na pomisli da moćni političari trebaju također znati kako će i oni završiti u grotlu, skupa sa svojom prijetvornošću i svojim taktikama. Nije to posve neutemeljena nada, a osim toga, uvećana je i našom sklonošću za uklanjanjem straha. Točnije, postoji iracionalna, ali stoljećima poznata sklonost prilično uočljiva u opasnim situacijama, a to je svođenje vjerojatnosti nekog užasnog događaja na njegove krajnje vrijednosti, nulu i jedinicu, nemoguće i sigurno. Bila je opažena u nacističkim koncentracijskim logorima, surovim društvenim laboratorijima. Ako smijem citirati samoga sebe, prije gotovo četrdeset godina u romanu Zar je to čovjek8, napisao sam: „Da smo razumni, prihvatili bismo činjenicu kako nam je sudbina u potpunosti nepoznata, da je svaka pretpostavka proizvoljna i potpuno lišena ikakve stvarnosne osnove. No, ljudi su vrlo rijetko razumni; kada je u pitanju njihova vlastita sudbina, u svakom slučaju biraju ekstremna 8

Na hrvatski je djelo (tal. Se questo è un uomo) u integralnom obliku preveo Tvrtko Klarić (Znanje, Zagreb, 1993.). Citat koji slijedi donosim, međutim, u vlastitu prijevodu.

Primo LEVI

NOVI PRIJEVODI

stajališta, stoga, ovisno o karakteru, jedni su se od nas odmah uvjerili kako je sve izgubljeno, kako se ovdje ne može živjeti i kako je kraj neizbježan i blizu, dok su drugi, ma koliko težak bio život koji nas očekuje, uvjereni da je spas moguć i da nije daleko, pa ako budemo imali vjere i snage, ponovno ćemo ugledati naše domove i naše voljene. Te dvije vrste, pesimisti i optimisti, inače se odveć ne razlikuju: ne zbog toga što je agnostika mnogo, već zato što ih se najviše, lišenih sjećanja i dosljednosti, koleba između tih dviju krajnjih pozicija, ovisno o sugovorniku i o trenutku.“

Osim pokoje drugačije mjerne jedinice, čini mi se da ova opažanja vrijede čak i za svijet u kojem mi, Europljani, živimo danas – slobodni od bijede, ali ne i od straha. Razvidno je da nam cijela ta ljestvica mogućnosti teško pada; da su potpuna lakovjernost i potpuna nelakovjernost omiljene alternative, od kojih prevladava ova druga. Ekstremnih smo stajališta, zanemarujemo srednji put, očajni smo ili, kao danas, nepromišljeni. Međutim, živimo loše. Možda bismo trebali odbaciti našu urođenu sklonost radikalizmu jer je on izvor zla. Bila to nula ili jedinica, potiče nas na nečinjenje. Ako je buduća šteta nemoguća ili sigurna, više se ne pitamo: „Što učiniti?“. Sada više nije tako. Nuklearni je rat moguć i manje-više vjerojatan, ovisno o velikom broju čimbenika, uključujući i naše vlastito ponašanje, pojedinačno i grupno. Nije lako reći što trebamo napraviti, ali zasigurno ne smijemo nikad zaboraviti činjenicu da je budućnost i u našim rukama, da je možemo oblikovati i da nije nepromjenjiva. Naročito to ne smiju zaboraviti oni bliski vlasti: političari, vojnici, znanstvenici, velikani tehničkih struka. Utru li put apokalipsi, bit će zgaženi i sami, i to uzalud – na štetu svima, na korist nikomu. Uvjeren sam da naš nespokoj u dobroj mjeri dolazi, dakle, od krajnje nepredvidljive budućnosti, što nam otežava svako dugoročno planiranje. Čak prije samo dvadeset godina naše se stanje nije činilo takvim. Nismo bili toliko nemoćni; bolje rečeno: bili smo, ali nismo primjećivali. Oduvijek smo živjeli prema uzorima, dalekim i pozlaćenim kumirima te smo pokazali jedinstvenu svestranost (i sposobnost zaborava) u odbacivanju starih uzora i prihvaćanju novih, različitih i često suprotnih, a sve samo da bi uzor postojao. Još je Plinije spominjao nevjerojatne Hiperborejce onkraj snježnih i ledenih planina, koji dugo i sretno žive u zemlji vječnoga proljeća (iako im noć traje šest mjeseci), a ubijaju se jer su siti života. Imali smo Eden, Kitaj, Eldorado; za vrijeme fašizma kao uzor (čak i ovdje, ne bez razloga) odabrali smo velike demokracije; potom, ovisno o trenutku i našim sklonostima, Sovjetski Savez, Kinu, Kubu, Vijetnam, Švedsku. Najradije smo birali daleke zemlje jer uzor, po definiciji, mora biti savršen, a kako nijedna stvarna zemlja nije savršena, valja odabrati slabo poznate, daleke uzore koje se može uzdizati bez posljedica i bez straha od sraza sa stvarnošću. Izmislili smo, dakle, cilj, a kompas nam je pokazivao

NOVI PRIJEVODI

Primo LEVI

u nekom određenom smjeru. Usporedo s uzorima, odabrali smo ljude koji su također načinjeni od Adamova praha zemaljskoga. No, idealizirali smo ih, uzdizali, štovali poput bogova; mogli su i znali sve, uvijek su bili u pravu, imali su pravo proturječiti sebi, izbrisati vlastitu prošlost. Čini se da je sada ushit ustupanja moći minuo, na Zapadu i na Istoku. Ne postoje više Otoci sreće9, niti karizmatični vođe (izuzevši možda zlosretnog Homeinija koji neće potrajati dugo). Siročad smo i živimo u nespokoju siročadi. Mnogima od nas, gotovo svima nam se učinilo zgodnim i praktičnim uliti vlastitu vjeru u neku konfekcijsku istinu. Bio je to ljudski izbor, ali pogrešan, i sada ispaštamo zbog toga promašaja. Naša budućnost nije zapisana, nije sigurna; probudili smo se iz dugoga sna i uvidjeli da je ljudska stvarnost nespojiva sa sigurnošću. Nijedan se prorok više ne usuđuje otkriti nam naše sutra i to je – pomrčina prorokâ – gorak, ali nužan lijek. Sutrašnjicu trebamo stvoriti mi, naslijepo, nasumce; izgraditi je iz temelja, a da ne podliježemo napasti sastavljanja krhotina razbijenih idola i da ne stvaramo nove. S talijanskoga prevela: Marina Koludrović, Zagreb

Uz istoznačni ili bliskoznačni Elizij i Otoke blaženih, Otoci sreće stilem su koji se koristi još od (pred)antičke književnosti za daleko mjesto na kojemu borave miljenici bogova i duše blaženih poslije smrti, suprotno npr. grčkome Hadu. Zemljopisno su poistovjećivani s Kanarskim otocima (Plinije Stariji, Ptolomej, Tasso), dok ih neke teorije u novije vrijeme vežu uz Male Antile u Karipskome moru.

Marina KOLUDROVIĆ, Zagreb

ŽIVO(S)T U SJENI THANATOSA Bilješka o zbirci „Tuđi zanat“ Prima Levija Prije sada već nešto više od trideset godina, 1985., proslavljeni je talijanski pisac židovskoga podrijetla Primo Levi izdavaču Einaudiju odobrio tiskanje jednoga od svojih posljednjih djela: zbirke kolumni-eseja koje je u dnevnom listu La Stampa objavljivao od 1976. do 1984. Već nakon izlaska prvoga izdanja u Italiji, 1985., Tuđem zanatu dodijeljena je nagrada „Aquileia“. U opusu tada već premoćno definiranom tematikom holokausta i – neizbježno – traganjem za snažnim, trajnim i sveobuhvatnim humanitarnim i humanim odgovorom na isto, to se djelo više i nadasve istaknulo tematskom atipičnošću negoli nekim većim recepcijskim odjekom ili književno-kritičkim značenjem. Njegov je autor međunarodnu slavu kao pisac, no i opće poštovanje te uvažavanje kao iznimna svjetska ličnost, stekao ranijim, uglavnom prozno-esejističkim opusom, ali i vlastitim angažmanom u izgradnji poslijeratnog društva na čovjekoljubnim i antifašističkim temeljima. Zanimljivost je to da mu se biografija, zaključena 1987. upitnim samoubojstvom, poput asimptote u matematici približila fatalističkom ključu kojim je književni opus ovoga kemičara po struci određen već na početku njegove bogate literarne karijere, a nakon neposrednog iskustva najzloglasnije tvornice smrti, Trećega Reicha. Vijest o Levijevoj smrti u rodnom Torinu, koja je zbog nedostatka dokaza o nasilnom činu druge osobe u policijskom izvješću označena prekriženim kvadratićem uz riječ suicidio (samoubojstvo), mnoge je ostavila u nevjerici. Brojni su poznanici, prijatelji i rođaci bili uvjereni kako nije bio „njegov stil“ otići bez oporuke ili barem oproštajnog pisma, uz prisne i srdačne odnose koje je do zadnjega dana održavao s okolinom i bez ikakve naznake da je nesretni događaj planirao. Tako je u talijanskom tjedniku Panorama 26. travnja 1987. Norberto Bobbio izjavio kako je do Levijeve smrti bio uvjeren da je bio „najvedrija osoba na svijetu“, dok je Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir (1986.) i također preživjeli logoraš, izrekao antologijski epitaf: „Primo Levi umro je u Auschwitzu prije četrdeset godina.“ U posve drugačijem svjetlu upoznajemo vedrog, rasterećenog, pa i razigranog Levija kroz njegovu književno oblikovanu joie de vivre. Tuđi zanat broji 52, uglavnom zasebne, cjeline kojima je tematski pokriven širok i prilično heterogen spektar autorovih životnih interesa, hobija, (ne)ostvarenih ambicija, raznih promišljanja i memorijalističkih prisjećanja. Nakon naknadno napisanog i uvrštenog predgovora (16. siječnja 1985.), kao prve od navedene 52 cjeline, pruža se kaleidoskopski vidik

NOVI PRIJEVODI

Marina KOLUDROVIĆ

panoramske širine u unutarnji svijet „vedrog“ Levija: o drugu Guidu iz gimnazijskih klupa, pa sve do prvih radnih dana u kemijskom laboratoriju; o Françoisu Rabelaisu, procesu dobivanja gume iz kaučuka, „memoriji“ izlizanih ploča gradskih nogostupa; o etimologiji kemijskog nazivlja i raznih drugih pojmova; o neobičnoj podudarnosti dječjih igara, brojalica i pjesmica u raznim udaljenim društvima i kulturama; o fizikalnim svojstvima jantara i kemijskoj strukturi grafita i dijamanta; o djedovu obrtu, nametnicima, o tomu zašto je strah čovjeku ipak koristan... Djetinjom znatiželjom i odraslim zadiranjem u tuđe poslove1 napravljena je – iako idealno nikad popunjena ili dovršena – dragocjena škrinjica uspomena na uglavnom profesionalno nesuđene mu zanate. Nedovršenost njegova trésora nije uvjetovana kronološkim čimbenicima autorove dobi, a najmanje gubitkom interesa. Od književnih se početaka Levi izdvaja neumornim pronalaženjem pitanja i na naoko već postavljene odgovore; sukus je to njegovih djela o Drugome svjetskom ratu i stradanju Židova u Europi, poput Zar je to čovjek?, Primirje, Potonuli i spašeni i drugih, u kojima opće humanitarno pitanje s mnoštvom konkretiziranih inačica još uvijek čeka točan odgovor, približavajući se s vremenom očajnički ironičnom epitetu retoričkog. Druga je karakteristična odrednica njegova pisma ujedno i vrlo rijetka u književnosti, s ponekom iznimkom poput Itala Calvina u talijanskoj prozi, a to je približavanje – ili makar pokušaj približavanja – prirodnih i humanističkih znanosti: „Nadam se da će ovi moji zapisi, skromno ograničeni uloženim trudom i njihovom količinom, pokazati kako ‘dvije kulture’ nisu međusobno nespojive, već da se katkad, postoji li dobra volja, i uzajamno prožimaju“, zapisao je u predgovoru Tuđeg zanata. Autorov je stil, optikom profesionalnog empiričara, nadalje podrobno usmjeren na odjeljivanje zbiljskoga i imaginarnog, provjerljivih činjenica i varljive mašte, ortodoksne i popularne znanosti. Pritom je dosljedno naglašena već spomenuta etičko-moralna konstanta, ujedno i kao iskaz piščeve prevladavajuće karakterne crte. Od mnogih općih odrednica opusa preslikanih na ovo djelo, Levijev kritičar i biograf Marco Belpoliti u svojemu vodiču po autorovu opusu i biografiji navodi i „enciklopedičnost“2, koja je u kontekstu odabira i razrade tema ovdje prethodno opisana. Što se tiče strukture, ta je Belpolitijeva odrednica ipak vidljivija npr. u organizaciji autobiografskih ulomaka po Mendeljejevu načelu u Periodnom sustavu, zbirci u kojoj je svaka od 21 priče naslovljena nazivom nekog od kemijskih elemenata. Odabir triju eseja za ovaj broj „Nove Istre“ načinjen je, popularno rečeno, prema 1

Autor se u predgovoru, doduše mnogo slikovitije, definirao kao „znatiželjni diletant“, „krivolovac“, „voajer“, „zabadalo“... (op. prev., kao i sljedeće). Izv. tal. il carattere enciclopedico (Marco Belpoliti, Primo Levi, Mondadori, Milano, 1998.).

Marina KOLUDROVIĆ

NOVI PRIJEVODI

načelu „reprezentativnog uzorka“ u tematskom i stilskom smislu, uzimajući u obzir i značajke opusa, a naročito interdisciplinarnost u širemu, humanitarnom i kulturološkom kontekstu. Najbolja roba tako propitkuje važnost obrazovanja i njegove modalitete kroz vrijeme. U prvi je plan stavljeno iskustvo kolektiva kojem autor etnički pripada, a koje je od davnina prepoznalo, podržavalo i promicalo školovanje kao zalog, ne samo civilizacijskog napretka, već i demografskog opstanka zajednice. Pritom je naglašen znatan, no ne nužno i negativan otklon od današnjih, modernih pedagoških metoda. U Najboljoj robi, a naročito u drugom eseju, Vjeverici, čitatelj ima priliku upoznati Levijev alter ego – pasioniranog lingvista3 s iznimnom sklonošću prema višejezičnoj etimologiji, u konkretnom slučaju. Suvereno vladajući mnogim lingvističkim (pod)disciplinama, životinjicu iz naslova oživio je kao fonetski, semantički i onomastički fenomen. Levijeva humanistička crta – u ovom zoološkom kontekstu, prikladnije rečeno transhumanistička – dolazi do izražaja na kraju eseja, kada vjeverici, koja je bila pokusna životinja u nekom laboratoriju za istraživanje poremećaja sna, pruža priliku da se napokon odmori. U zadnjemu eseju, Pomrčina prorokâ, svoju je prethodno književno razrađenu altruističnu etiku odlučio testirati i kao politološko sredstvo predviđanja globalnih zbivanja u slučaju nuklearnoga rata, događaja koji je još u hladnoratovsko vrijeme pisanja i objavljivanja djela, 1985., bio izvjestan kao najgori mogući ishod utrke u naoružanju svjetskih sila i blokovskih podjela. Otada do danas politički se kontekst ponešto promijenio; sintaksa je možda drukčija, no je li se promijenila i semantika? Jesmo li rušili jedne diktatore, poremećene i omražene lokalne satrape „lake na obaraču“, da bismo ih zamijenili drugima, populistički dopadljivijim idolima, ali i globalno opasnijima? U stilu poznatog Gnothi seauton4, zbog neodređenosti univerzalno omraženog pitijskog odgovora, autor neugodno usmjerava fokus pitanja na nas same, na sve nas: jesmo li napokon dovoljno zreli da preuzmemo odgovornost prvi put u povijesti čovječanstva, da stvorimo budućnost bez vođa, idolâ ili prorokâ? Desetljećima nakon Levija pitanje i dalje ostaje neodgovoreno, no još je uvijek zastrašujuće aktualno. Uz ovdje ponuđen skroman uvid u manje djelo velikoga svjetskog pisca, osmišljen i kao poziv na opširnije iščitavanje književne ostavštine Prima Levija, čitatelj će možda i sam zaključiti kako su pitanja ponekad važnija od odgovora. Opširnije o piscu: https://it.wikipedia.org/wiki/Primo_Levi https://en.wikipedia.org/wiki/Primo_Levi (Op. ur.) 3

U jednom je intervjuu Levi izjavio: „Da nisam postao kemičar, volio bih biti lingvist“, navodi Belpoliti (vidi prethodnu bilješku). Starogrč. „Spoznaj sebe“.

Lojze KOVAČIČ (1928. – 2004.)

PRIDOŠLICE Trebao sam znati: kad mama i Vati budu zajedno, opet će početi pritužbe, negodovanja, galama, svađe...* „Warum hast du damals nicht die Schweizer Staatsbürgerschaft angenommen? Warum hast du damals diesen Liferanten alles Geld anvertraut? Warum bist du damals nicht in die Gewerkerkammer eingetretten?“1 I Vatijevo psovanje koje je svaki put bivalo sve glasnije... najprije je potiho govorio sebi u bradu, ili tamo negdje u kut, pripremao se za uzbunu, uvježbavao za svađu... a onda... Poznavao sam sve to iz Rue de Bourg... iz Gerbergäsli... iz Rue Helder... Znao sam sve dokaze i protudokaze napamet, izgovorene uvijek jednako, tako da su već djelovali poput mumija i nisu me nimalo pogađali. Začepio sam uši. Uvijek iznova slušao sam: visoke i niske, bučne i plačljive glasove na koje se nadovezivalo bacanje različitih stvari... glačala, čekića, škara, drvenih modela za šubare... koje su padale i kotrljale se naokolo... Jednom sam vidio, bio sam još malen, kako su oboje, držeći se za ruke, pali na pod... i opet ustali. Mislio sam da se igraju. Ne, uhvatili su se u koštac. Vati je stajao uspravno, izbuljenih očiju, a njegova stisnuta šaka tresla se prema mami kao ručka na crpki. I mamu, crvenu u licu, malo manju, kako je cmizdrila, vikala, šepala po sobi. Sve se češće događalo da sam na rukama nekoga... mame, Clairi, Gritli... doplovio u metež oko Vatija... udario sam ga šakom zato što su ga se svi bojali i vikali na njega, po ramenu i neobrijanom licu, da su mu naočale padale s nosa kao šalice... Kad bi svađa završila, približila bi mi se mama, sva uplakana. Zapjevala bi mi neku pjesmicu, kako bi me razvedrila, ili bi mi Vati odmotao koju krišku sira iz srebrnog papira. U biti su jedan i drugi imali srce, imao sam ga i ja, samo što je život bio takav. Mama i Vati... bili su par o kojemu bi svatko smjesta mogao ustvrditi da njih dvoje ne idu skupa. Stric Josip bio je nizak, podrugljiv * 1

Ulomak iz istoimena romana (slov. Prišleki, Basel, 1986.), op. ur. „Zašto nisi tada uzeo švicarsko državljanstvo? Zašto si tada onom dobavljaču povjerio sav novac? Zašto se nisi tada učlanio u obrtničku komoru?“

Lojze KOVAČIČ

NOVI PRIJEVODI

suprug, a njegova supruga sitna žena koja je rado zadirkivala. Balohova supruga bila je sitna i pobožna, a i sam Baloh bio je nizak i pobožan. Enricova mama bila je lijepa i crnokosa, kao što je i njezin suprug, zidar, bio zgodan muškarac crne kose... Ali mama i Vati ni po čemu nisu odgovarali jedno drugome. Ni po rukama, ni po nogama, ni po izgledu i ponašanju, ni po načinu rada nisu odgovarali jedno drugome. Jedino po svađi i ljutnji... Pa i sada. Pogotovo kad su saznali, tko zna od koga, za moju pustolovinu na Savi. Mogao si se utopiti! Oboje su bili izvan sebe... Tko je kriv? On koji je čitav dan šivao kod „Elite“, odakle su ga izbacivali na ulicu, ili ona, koja je bila kod kuće od jutra do večere? Ona, zato što ne pazi, ili on, zato što ne zaradi dovoljno, da bi mogli kupiti kakav metar drva?... Opet su počeli bacati stvari jedan u drugoga... doze, poklopce, reklamne noževe, što ih je Vati dobio badava na jesenskom sajmu. Clairi je brzo zatvorila vrata i stala kod njih. Ona kod vrata, ja kod prozora, ne bismo li pojačali neprovodljivost zidova, ne bismo li njih dvoje odvojili od svijeta, spriječili da jedno drugo iz sobice izguraju na hodnik... Da izađu pojedinačno, bilo bi još nekako izdržljivo, ali zajedno nipošto. Što je između njih dvoje bila veća razdaljina, to bolje bilo je za oboje, ali i za nas... Kad se Vati vraćao iz „Elite“ kroz žitna polja, bio je to očit znak mučnih sati, novog orkana. Ili: kad mi je s njim bilo sasvim ugodno te bi ona došepesala k nama u haljini sa cvjetićima, sva crvena u licu, bio je to također očit znak ponestajanja svake ljubaznosti. Ispred kuće, gdje je bilo malo trave po kojoj se moglo hodati, obično bi sjedile žene koje bi šivale, vezle, gospodareva sluškinja u bijeloj kapici vezla je nekakav bubnjić. Prvih dana sjedila je i mama ondje sa svojim šivanjem. Nakovrčala je kosu za tu priliku, ispeglala haljinu. Bilo joj je malo neugodno zbog nogu na kojima su se isticali baloni nabreklih žila; skrivala ih je ispod klupe. Najviše se sramila krezubih usta, zbog škrbotina i izlizanih plombi. Kad bi joj se koja žena obratila njemačkim riječima, kretnjom ili osmijehom, ona bi brže-bolje stavila ruku na usta... Bilo je dobro za jadnicu da se barem malo zadržavala u društvu te nakratko popričala s ljudima... Ali narednih dana nije se više htjela pojavljivati vani. Ostala je u sobici. To je bio loš znak... Gisela je brala cvijeće blizu tih žena. Bila je tako ljupka s dugom kosom i u smeđoj haljinici sa žutim točkicama, stoga žene koje su sjedile ondje nisu mogle a da je ne privuku k sebi, da je ne uzmu u naručje i poljube ljupko stvorenje... Mama bi sva nakostriješena sjedila za šivaćim strojem, a da ga ne bi ni dotaknula.

NOVI PRIJEVODI

Lojze KOVAČIČ

„Was haben sie dich gefragt?“2, pitala je čim bi se Gisela vratila. Gdje je moj tata? Te jesmo li naš lijepi namještaj iz Švicarske zaista ostavili na željezničkoj stanici?... Mama je problijedila. „Habe ich dir gesagt...“3 Sjela je na krevet. Samo što nije pukla, znao sam, ili se onesvijestila... O da, ona je bila spremna svakom i badava sašiti haljinu, bluzu, bilo što, samo da se nitko ne miješa u njen život. A sada se upravo to dogodilo... Lice joj je podrhtavalo od ljutnje i od straha. Strah je bio zarazan. Čak sam i sâm osjetio kako me počeo ispunjavati... Zar da tek tako prekinem sa svijetom? Dvorištem, Savom, šumom?... Mama više nije izlazila iz sobe, kad bi čula žene na dvorištu. Ako bi se dogodilo da bi se kojim slučajem našle vani kad bi ona izlazila, požurila bi takvom brzinom u šumu ili u vrt, kao da oko nje udaraju sami gromovi... Ni po vodu više nije odlazila. Pogotovo ne od onog jutra kad je kod korita zatekla jednog od Pestotnikovih momaka. Ovaj se ondje skrivao u zasjedi s trideset centimetara dugim nožem, kojim se htio osvetiti jednom od mlađe Štefove braće, čim se pojavi, zato što ga je sinoć pretukao letvom... „Das sind alle nur mordsüchtige Luder“4, cmoljila je na krevetu. Prvi put u životu pokušao sam je utješiti. Bilo je to nešto jače od mene. Položio sam joj ruku na rame... „Warum sind wir hierhergekommen? Wo wir doch den Wahl gehabt haben nach Deutschland oder Jugoslawien zu übersiedeln“5, govorila je, ne osjetivši moj dodir... Zaustavila bi se kod vrata ili kod prozora. Osluškivala je. „Was sagen sie wieder? Über was lachten sie eben?“6 Nije čekala da joj prevedem. Jezik je razumjela kao glazbu... treskanje, pljuskanje, kotrljanje nekakvih zvončića... Podrugljivo... nadasve veselo... najčešće prijeteće. „Sie werden mir einmal etwas anstellen, weil ich Deutschin bin.“7... Žene su se počele žaliti zbog mene i Gisele. Zbog mene zato što sam prolio vodu iz vjedra po stubama. Zbog Gisele zato što je lopaticom i kanticom razgrebla sav pijesak. Zato što smo se lađicama koje bih napravio savijajući papir igrali na ribnjaku, kad gospodara nije bilo kod kuće... Žene su sluškinji, koju nisu voljele jer je bila gospodareva ljubavnica, pokazale stube i sve do zemlje raskopan pijesak na dvorištu... Stara gospođa Baloh otišla je i požalila se gospodaru jer sam čitavu granu dovukao iz šume u sobu te lišćem i grančicama posuo hodnik... Pozvali su mamu na gornji kat. Kad se vratila, vrisnula je: „Das möchte ich sagen: Ihr alle sind unverschämte Leute!“...8 Gisela i ja jedva smo je pogurnuli unutra... bila je jaka kao motorkotač. 2 3 4 5

6 7 8

„Što su te pitale?“ „Jesam li ti rekla...“ „Sve je to ubilačka svojta.“ „Zašto smo došli ovamo? Kad smo mogli birati hoćemo li se preseliti u Njemačku ili u Jugoslaviju.“ „Što opet govore? Čemu se sada smiju?“ „Oni će mi nešto namjestiti, zato jer sam Njemica...“ „Samo to vam želim reći: svi ste vi bezobrazni ljudi!“

Lojze KOVAČIČ

NOVI PRIJEVODI

A onda nas je kaznila: Giselu je udarila po ruci, a meni je zalijepila pljusku, tako da sam sav odrvenio te me namlatila bambusovim štapom, čime se Vati koristio za istresanje koža. Svi u kući mogli su čuti fijuk štapa i moj vrisak. „Nichts anstellen! Und wenn dich einer etwas fragt, nach mich rufen...“9 Rekao sam joj da je to lakše kazati nego učiniti. Ako me u šumi bilo tko nešto pita, što da učinim? „Das wird die Mama antworten...“10 Gisela se odsad morala s kanticom igrati ispod prozora, kako bi čitavo vrijeme bila mami pred očima. Ako bi se slučajno netko zaustavio i obratio joj se, mama je smjesta provirila kroz prozor. „Was möchten Sie von dem Kind?“11, doviknula bi sva crvena od nervozne ljutnje. Kad bi u šumi, gdje bismo skupljali suho granje, srela nekoga tko joj se nije sviđao, brzo bi nestala iza najgušćeg žbunja. Drugima bi izdaleka ukočeno klimnula glavom. Neke bi pozdravila s „Guten Tag“. Kod nekih bi na trenutak stala i popričala s njima, onoliko koliko bi si sama dopustila. Htio sam prosuđivati po ljudima... po njihovoj privlačnosti, starosti, odjeći... zašto bi jednima posvetila više, a drugima manje ljubaznosti... Ni po tome nisam uspio odgonetnuti njezino ponašanje... nisam se mogao pouzdavati u njene ocjene, nisu bile nimalo zanimljive... Žene koje još nisu bile majke bile su iste prema svima... nekakav neiscrpan izvor sveopće ljubaznosti... Za razliku od mama. Koje su bile škrte na riječima i stroge... glupe ili takve koje su stalno pjevale... neke su se odijevale sportski ili kao časne sestre... nekima je bio dovoljan mig pa da ih djeca poslušaju, a neke bi se na djecu derale iz svega grla... Jedino je Enricova mama bila ljubazna i tiha, kao lik istinske majke na slikama... Sva ta mamina druženja s ljudima i skrivanja pred njima popela su mi se navrh glave... ali morao sam za njom kao za lokomotivom... Na šumskoj čistini parala bi na novinskom papiru stare haljine i radila iz njih nove. Za Clairi, za sebe, za Giselu, za mene. Išlo joj je vrlo brzo od ruke! Znatiželjno je pogledavala onamo gore, u novu trokatnicu u kojoj je stanovala gospođa Gmeiner... Bila je Njemica. Rado bi s njom uspostavila kontakt. Što prije... Čekala je priliku, nije se htjela nametati, prilika bi trebala doći sama po sebi. To sam razumio... Kad bi se nakupilo dosta prljavoga rublja, prala bi ga daleko od drugih, iza vapnare, duboko u šumi. Rublje je vješala na uže zategnuto o grane, napola u sjeni, napola na suncu. „Bleib bei der Wäsche, daß sie sie nicht schmutzig machen oder stehlen.“12 Sjeo sam ispod rublja... hvala Bogu, i drugi su sjedili ispod rublja svojih mama i to nije bilo ništa posebno ili neobično. Na primjer, Enrico s kojim sam često razgovarao. Pričao mi je o luci u Trstu gdje je živio. O moru kako je beskrajno. O peterokatnim valovima, 9 10 11 12

„Da mi nisi to više činio! I ako te tko što pita, pozovi mene...“ „Na to će mama odgovoriti...“ „Što želite od djeteta?“ „Ostani uz rublje, da ga ne uprljaju ili ne ukradu...“

NOVI PRIJEVODI

Lojze KOVAČIČ

o morskim bolestima. Razumio se u brodove. U njihovo manevriranje. Vidio je brod s trima jarbolima koji se sudario sa svjetionikom i doplovio bez jednog jarbola u luku... Neki parobrod, sav u inju, koji je doteglio velike ledene kocke iz Rusije. Zatim podmornice! I brze bijele torpedne čamce s podvodnim streljivom za potapanje podmornica... Subotom bih ribao sobu. Mama bi otišla šivati na klupicu kod razminiranih stijena, kamo su, doduše, smjeli svi stanari, ali su rijetki odlazili onamo. Ponekad bi pisala Margrit ili rodbini u Neunkirchen. Ostavila bi papir na klupi i hodala okolo s rukama u haljini. Razmišljala je o rečenicama koje će još dodati pismu. Najprije je razmišljala o njima, a onda bi ih napisala. Ponekad je čak glasno izgovarala rečenice i mijenjala poredak riječi u njima... Kad je soba bila suha, prostrli bismo Gisela i ja mamin izvezen stolnjak s cvjetićima na stol i stavili na sredinu staklenku s cvijetom. Za pećnicu na štednjaku izrezao sam iz papira čipkasti stolnjačić. Iako je za pola sata moralo sve to nestati sa stola i štednjaka. Ali neko vrijeme soba je ipak bila takva, kao da je izvađena iz kutijice. Vati bi tek tu i tamo odlazio u šumu da se nadiše svježeg zraka. Najviše jedan sat jer je uvijek bio u škripcu s vremenom. Htio je da idem s njim. Ništa nije govorio dok sam hodao pored njega. Šutio je. Ništa nije ni ispitivao. Ja sam ga trebao ispitivati, ali nisam. Ponekad bi izmijenio riječ s radnikom koji je posipavao cestu ili s ponekom ženom koja je radila u vrtu. Ako smo razgovarali, onda nismo na baselskom, nego na novom, slovenskom jeziku, koji sam malo-pomalo naučio. Jednostavno se promijenio u nekog novog muškarca. Kakvog? Manje ili više dostupna?... Nisam mogao dokučiti... Novi jezik na kojem smo pričali bio je nešto posebno. Kao nepoznata, jedva napola skuhana, još sirova hrana u ustima. Kad bismo jedan drugome trebali reći kakav je krumpir u ljusci, što ga upravo žvačemo, okusan ili bez okusa, znali bismo to već bolje izraziti. Razumio sam već neke riječi i njihovo značenje. Samo što u njima još uvijek nije bilo srca, ni razuma... Nedaleko od nove trokatnice bila je posječena čistina, puna panjeva. Ondje smo sjeli. Vati je imao na sebi svoje jedino bolje, plavo odijelo i kravatu ispod celuloidnog ovratnika, jedinog koji je posjedovao. Imao je svoj način na koji ga je čuvao čistim, bijelim, neistrošenim... Na njegove pukotine nanio bi dva do tri sloja laka za bojenje koža... Taj bi izdržao najmanje tri mjeseca... štitio ga je od zagađenosti u zraku, otisaka prstiju i znoja. S tom tekućinom koja se temeljila na celulozi premazao je i dva lanena ovratnika ostalih dviju košulja... Na čistini s panjevima izvukao je nožić s debelom drvenom crvenom drškom što ga je kupio na kolodvoru... to je bilo nešto najslovenskije kod njega. Njime je obrezivao nokte koji su mu brzo rasli, žuti i istrugani poput stakla na starim taksijima... Bijes kojim je bio ispunjen tijekom svađe s mamom i Clairi sada se primirio... Vani je bio tih i škrt na riječima... Hodao

Lojze KOVAČIČ

NOVI PRIJEVODI

bi polako, prekriženih ruku na leđima, daleko od kuća, daleko ispred njih... nekako postrance, nepovjerljivo, kao da hoda po krhotinama ili uzmiče pred kukcima, ili izbjegava mlake na cesti. Stopala su poskakivala, gležnjevi se savijali, tako da bi mu se poplati potresli lijevo-desno prije negoli bi opet stao na tlo... Morao sam ga dozivati, tek bi se tada zaustavio i pričekao da dotrčim do njega. Ništa ne bi rekao. A kad bih dotrčao do njega, on bi opet krenuo dalje. Je li bio dobar ili kako je zapravo bilo s njim? Htio sam da se nešto dogodi. „Laufen wir!“13, viknuo sam. Uhvatio sam ga za ruku i potrčao s njim niz cestu. Ali poslije nekoliko metara počeo se zaustavljati, rekao je „Laß mich los! Laß mich los,“14 i sjeo duboko zadihan... Pluća su mu radila poput piskutavog mijeha, na ustima mu se pojavila suha pjena... Bio je posve sijed, star kao nekakav djedica. Imao je pedeset i pet godina, kao što sam mogao izračunati, otkako sam se rodio... mama nepunih pedeset... Bila je to metuzalemska starost... daleko negdje pozadi ili negdje sprijeda u životu... Nije volio da budem previše živahan... Ako sam skakao uvis preko štapa što bi ga svaki put pomjerao naviše, on se okrenuo i gledao u stranu. Nekad bi me barem promatrao, kako sam spretan, sada ni to. Htio sam da nešto... bilo što... saznam od njega, što bi mi nužno trebalo. Nisam znao o kojoj stvari da mu postavim pitanje, koja mu je poznata, da bi mogao odgovoriti. Da, znao je nekoliko stvari o Hitleru, Staljinu, Mussoliniju, Chamberlainu, Rooseveltu... Ništa, naravno, nije znao o vojnim stvarima... o oklopnim vozilima, bombarderima, lovcima... o podmornicama... o različitim vrstama pušaka i automatskim pištoljima... koliki im je domet i kako valja rukovati njima... A sve je to bilo itekako važno za rat! Zato sam mu ja objasnio svojstva oružja i čekao hoće li se zagrijati. Nije ga to baš puno zanimalo... Nije ga bilo moguće obratiti. Bio je drugačiji od ostalih. U potpunosti. Tako nizak, krhak stas nije imao nitko drugi. Bio je lijep... Ljepši nego na fotografiji s mamom, kad sjede u pletenim naslonjačima i drže između sebe debeljuškastu trogodišnju Clairi... ili na smeđoj grupnoj slici na svršetku krojačkog tečaja u Trstu, gdje u dvoranici stoji s mladim krojačima među starim debelim majstorima koji su sjedili oko malog stola s ravnalima i kutomjerima za krojenje. Mršav, sa zaliscima, debelih brkova... Čedno, staračko lice s bradom... bio je iznenađujuće sličan patrijarsima na oltarnim slikama... Njegove svijetlo-zelene zjenice iza naočala, koje je popravljao koncem, živo su kolutale amo-tamo, velike, nemirne, kad bi nešto šmugnulo pored njih i odjednom bi mu podmuklo odrvenjele, kad bi se zagledao u nešto što ga je zanimalo, recimo krzno. Promatrao sam ga jer je najčešće šutio... Nekad se čak znao pozabaviti tjelovježbom... Skakao je raširenih ruku gore-dolje... što je bilo smiješno, kao nekakvo bježanje na licu mjesta. Pošao sam u izvidnicu svuda okolo, kako bih se uvjerio da 13 14

„Potrčimo!“ „Ostavi me! Ostavi me!“

NOVI PRIJEVODI

Lojze KOVAČIČ

u blizini nema ljudi koji bi mu se smijali da su ga slučajno onakva zatekli. Mnogo kasnije, nekoliko tjedana poslije našeg dolaska, pošli smo na aerodrom gledati aeromiting... S nama su krenuli i stari Baloh, i Štef, i Marija... Prikrali smo se zavojima i poprečnim putovima kroz bukovu šumicu, kako ne bismo morali kupiti ulaznice... Na travnjaku je sve bilo puno zastavica i ljudi. Zrakoplovi su stvarali akrobacije, noseći na repovima zastave... padobranci su skakali iz njih... na jedrilicama su ispuštali golubove iz sanduka... Vati je otkrio da je ležeći na travi najprikladnije promatrati kako avioni lete, stvaraju lupinge, kako se kupole padobrana otvaraju u zraku. Od tada mi je prešlo u naviku da ležeći promatram nebo, zvijezde i oblake... A doma je opet sve bilo naopačke. Bumf! Sjeo je Vati za stol, leđima okrenut prema mami i počeo šivati krzno s metar i pol dugom niti... podizao je ruku visoko iznad glave. Rrrr! Počela je mama sva živčana ispod prozora pokretati pedale šivaćeg stroja... Da bi se njih dvoje zagrlilo? To nije moguće... Vati je čitavo vrijeme galamio na Clairi zbog Gisele. Ali ona ga se nije bojala. Krenula bi tik pored njegova stola prema mami ili meni, kao da Vati uopće ne postoji... Clairi se posve iscrpljena vraćala iz „Elite“.... pješice, više od sat vremena, kako bi uštedjela novac koji bi u protivnom potrošila za tramvajsku kartu. Srce joj je zadavalo muke. Kucalo je već negdje sasvim blizu pazuha. Morala je prileći... Ruke je uvijek držala sprijeda dok je hodala, odnosno na grudima dok je ležala. Došlo mi je da joj, dok je onako ležala, zaokrenem ruke u zapešću, da ih ispravim... ali odustao sam od toga jer bi mi prilijepila zaušnicu... Imala je neobičnu želju: željela se jednom do sitosti najesti dobrih jela... prije svega torti. S Vatijem bismo za ručak u parku gotovo uvijek pojeli po četvrt kruha i malo salame, tu i tamo priuštili bismo si pokoju jabuku... „Heute“, rekla mi je kad smo ostali sami, „bin ich einem älteren Herrn in Tivoli so sehr aufgeffalen, daß er mich eine Stunde angestarrt hat... aber Vati sitzte leider die ganze Zeit bei mir. Vielleicht, Bubi, werde ich einmal einen feinen älteren Mann treffen, der mich trotz Gisela heiraten wird. Dann wirst du etwas zu staunen bekommen: uns allen wird es wie durch ein Zauber gehen...“15 Vjerovala je da će se jednom dogoditi, da će na ovom svijetu naletjeti na muškarca s razumijevanjem, ne prestarog, ali pametnog, koji će joj sve pružati... haljine, sređen dom, putovanja, parfeme... i s kojim će lijepo živjeti, a ne onako kako žive mama i Vati... „Nur warum wurden wir auf die Welt gestellt von diesen zwei, die sich nie verstanden haben?“16 To je 15

„Danas sam se nekom starijem gospodinu u Tivoliju toliko svidjela da je čitav sat buljio u mene... ali otac je cijelo vrijeme sjedio pokraj mene... Možda naletim jednog dana na finog starijeg čovjeka, koji će me unatoč Giseli oženiti. Onda ćeš imati što vidjeti: svima će nam ići kao po loju...“ „Zašto li smo rođeni od njih dvoje koji se nikad nisu razumjeli?“

Lojze KOVAČIČ

NOVI PRIJEVODI

previše zamršeno. To nisam mogao shvatiti. Welt, mondi, svijet! Bio je lijep! Vrt sa sjajnim kuglama, puteljcima, cvijećem, ružama, sjenicom, presvučenom ležaljkom, bazenom... šumama, poljima, i onda Sava koja je tekla po bijelom šljunku... Svijet je bio krasan! Uzdizao se u nebo kao novorođenče!... Clairi me privijala uz tijelo, kao da sam muškarac, te mi licem dodirnula rame... Zar da joj povjerujem da je samo sestra, dijete Vatija i mame, kao ja?... Nisam mogao... Pripadala je više njima, koji su neprestano bili u svađi... toj džungli, gdje su se oči gubile već u samoj blizini... gdje je pomutnja oživljavala najšarolikije načine s pomoću kojih je isključivala bilo kakav osjećaj o pravilima i umjerenosti ponavljanja... Trčao sam u šumu k dečkima i djevojčicama iz Jarša – ondje se barem nešto događalo. * * * Pored živice iza gospodareve kuće stajala je prizemnica s neožbukanom ciglom. Bila je tako loše skrpana da su cigle stršile iz zidova te bih je sam bolje zazidao... Jednog poslijepodneva, nekoliko dana poslije našeg dolaska, ugledao sam crnu raščupanu djevojčicu u crvenoj haljini, u dlaku ista kao Anka. Stajala je na drugoj strani rupe u živici i gledala me. Pokazao sam rukom na njeno međunožje i jednostavno spustio hlače. Ona je zadigla haljinu i skinula gaćice. Zbog lišća nisam baš jasno vidio njenu žemičku, niti je ona vidjela mog pimpeka... Mahnula mi je da dođem k njoj s one strane živice... Njena mama, to sam čuo, bila je nekoć kuharica na kraljevskom dvoru. Samo čijem? Na dvoru starog austrougarskog cara Josipa ili na dvoru mladog kralja Petra, koji se češljao na lijevu stranu kao Hitler? Uz cestu ispred njene kuće stajala je smeđa koliba, nakrivljenih prozorčića, s izvješenom pločom „Kraherlešabesa“. U toj je kolibi živjela mlada žena koja je nosila šuštavu, široku haljinu s faltama od sirove svile. Pričalo se da je „drolja“, da u njenoj kolibi, u kojoj su se nekoć prodavale slatke stvari, svaku večer prenoći drugi muškarac... Ispred kuharičine kuće bila je njiva s keljem i grahom. Djevojčica, slična Anki, Adrijana, već me čekala ondje... Kuća je bila čađava i krastava, kao da je štala... zemljani pod posut čikovima... Remeni i motike visjeli su u hodniku na neožbukanim zidovima. Adrijana je imala jednog mlađeg i jednog starijeg brata koji je bio pekar i posjedovao novi bicikl za utrke... Crnim prstima pokazivala mi je da uđem... Nasred neožbukane sobe od cigle, posute šljakom po podu, nalazila se peć zazidana od kamena, slična bunaru, koja je imala dimnu cijev izvedenu kroz rupu na krovu. I posvuda su iz žljebova visjele zaimače, grabljice, zahrđale lopate, strugala, crne tave... A u kutu ispod prozorčića bez stakla nalazio se drveni krevet s velikom hrpom krpa na njemu... Stao sam i počeo razgledavati. Uvijek sam to činio zato da se što bolje priviknem. Nije me uplašilo siromaštvo, nego šupljikavost kuće. Dakle, ovdje je živjela žena koja je

NOVI PRIJEVODI

Lojze KOVAČIČ

nekoć radila na kraljevskom dvoru, gdje se sve sjajilo od zlata i alabastera. Nisam bio začuđen jer sam već u Steinenvorstadtu vidio dosta ljudi – bogatih trgovaca, uključujući i Vatija, koji su preko noći osiromašili i potom živjeli u nekakvoj siromašnoj sobi kao prosjaci... Adrijana me uhvatila za ruku i odvela do peći... U njoj je bilo za jedna kolica masne čađi i pepela koji je dopirao sve do ruba... Kad sam se sagnuo preko ruba, Adrijana je prstima stisnula moja jajčeka da me zabolio pimpek, a ja sam stisnuo njenu žemičku ispod haljine. Gledao sam u kojem bismo se kutu sobe mogli grliti, ali Adrijana me već vukla prema drvenom krevetu... A onda se ondje nešto pomaklo i podiglo... Iz krpa je provirilo lice patuljaste kuharice... široko, plosnato, sićušno i tako pjegavo da je bilo slično tiganjčiću, punom suhih čvaraka... Rekao sam „Topar tan“ te izjurio navrat-nanos napolje. Ne, djevojčice sam drukčije zamišljao. Čiste... u privlačnim haljinama i šarenim dokoljenicama. U cipelama na kopčanje. U svijetloplavim kaputićima. S ogrlicom oko vrata, s paperjem na udubljenju zatiljka. Svjetlucave iščetkane kose bez pantljika i pletenica... Zimi u kariranim suknjicama i kaputiću s krznenim ovratnikom, u čizmicama i s naušnicama ispod vunene kape... Ako bih sreo djevojčicu koja je na sebi imala samo jednu od nabrojenih stvari, naprosto bih se ukipio, kao pred čarolijom... Marija, Štefova sestrica, imala je sivo lice, škiljave oči, tanke pletenice, rijetku kosu kroz koju se mogla vidjeti koža, haljetak iz tkanine za kišobrane... Kad joj je uginuo mačak, odnijeli smo ga u kutiji za cipele i zakopali na ledini pored šljunčare; bila je uistinu žalosna dok je kitila grob tratinčicama i košticama od trešanja, tako da su joj suze navirale same od sebe te je postala doista ljupkom i vrijednom ljubavi... Ljepuškasta je bila i kovačeva kći, slična poštarevoj kćeri u Dolenjskoj, stara već šesnaest godina. Imala je bujnu blond kosu i okruglo lice boje marelice, nosić kao u dojenčeta. Najljepša je bila na novoj dvokolici... na kojoj bi dojurila, sjedeći uspravno, s prednjim kotačem u zraku, a stražnjim na cesti, prekriženih ruku, ne držeći se za volan... Kad je zatrudnjela s nekim dečkom, otac ju je kaznio. Dočekao ju je na raskrižju ispod lampe na brzojavnom stupu. S remenom u ruci zaprijeti joj te je morala skočiti s bicikla, kleknuti na zemlju te po koljenima i rukama hodati od stupa, uz jednu i drugu cestu, do kovačnice na dvorištu... sva zaprljana od prašine po odjeći i obrazima. Tek na dvorištu počeo ju je mlatiti remenom... Ljudi iz okolnih kuća stajali su okolo i nitko nije zinuo ni riječ. To je bila očeva pravda, govorili su, kći koja je osramotila obitelj morala je na koljenima dopuzati opet doma... Bile su to djevojke. A tek one druge, starije žene u okolici!... Mirkova mama, na primjer, iz vagona u šljunčari. Sjedila bi na turski način dok je čistila salatu na travi, a budući da je imala kratku suknju i čarape svezane ispod koljena, vidio sam njene bijele, punašne noge... gotovo do onog mjesta gdje počinje

Lojze KOVAČIČ

NOVI PRIJEVODI

onaj neobični crni most između bedara, tako da sam dahtao poput mijeha... Pazio sam jedino na to da je ne pogledam u staro, sivo lice... da odvraćam oči od njezina naručja, ali glava mi se naprosto sama od sebe okretala prema tomu mjestu... To su bile žene jedino za krevet ili zahod... Došlo mi je da joj prebacim suknju preko glave... da postanem surov, uhvatim je za kosu i protresem njeno tijelo kao krušku... da se nadišem njenih različitih mirisa, razgolitim veliku, poskočnu guzicu koja se pomicala sve bliže tlu... Kao onoj babuskari, kad sam krao krumpir na njivi pored aerodroma... Mislili smo da je ondje krumpirište dovoljno udaljeno i sigurno, kad ono, iz šumice dojaše seljak na konju... Svi su zbrisali... Zakasnio sam, ostao sam posve sâm, u vreći sam imao svega pet gomolja... trčao sam poput slijepca naokolo po sporednim puteljcima oko aerodroma i zalutao... Dospio sam napokon do neke nakrivljene kolibe koja je stajala na osami, u grmlju... i ugledao iza živice debelu ženu u kombineu. Sjedila je među smećem i crvljivim grahom te uvlačila konac u iglu. Lice joj je bilo poput vimena, bez očiju, nosa, usta, čak i bez kose... Nije uspjela uvući konac u iglu. Češala se po nogama, ispod trbuha, gdje se crnio dlakavi kotao, po dojkama koje su se napinjale poput planeta... Bila je slična mlinarici iz bajke, Luciferovoj mami kod koje je zalutao gladan mladić... Da bi ostao kod nje i ljubio je, dočarala mu je svakog dana bogato prostrt stol s različitim vrstama najpoznatijih jela i pića... Bio sam smjesta spreman živjeti s tom babuskarom, kao što čovjek živi noću u snovima... Milovao bih je, ljubio, noć i dan ležao bih uz njezino debelo tijelo u krevetu... I jeo bih, jeo, jeo!... Pimpekom mi prolazili slatki srsi... pomislio sam kako ga guram u sivu šumu, u čudna usta ispod trbuha, kao u tijesto... Nisam se mogao pomaknuti od živice, uguravao ga i vadio, kao da sam s njom ispod perine, sve dok nisam osjetio nekakvo svršavanje te mi je laknulo. Sve sam žene mogao sebi predočavati na taj način, osim Enricove mame. Bila je previše čista, lijepa, jasna, da bih je mogao zamisliti bez haljine... S golim dojkama, guzicom, trbuhom!... Njeno lice imalo je nadasve bijelu put. A tek kosa, koja joj je sa svake strane padala u kovrčama, poput violinskog ključa. Naušnice u uhu bacale su joj po vratu i licu ljubičasti odbljesak... Njene duge, lijepe ruke nisam mogao sebi predočavati drugačije nego u majčinskom milovanju... ni njena blijeda usta koja nisu bila četverokutno našminkana, kao kod ostalih žena... uopće se nije uljepšavala... da bi ljubila njima išta drugo osim lice i čelo... nije htjela ni da njene krupne, gotovo samotne crne oči na duguljastom licu postanu upadljive, hladne, neprijateljske... Iz njene sobe nije se nikad čula škripa kreveta, kao gore, kod Permetovih, ili iz kolibe za šabesu... Kad bi na sebi imala bluzu s dubokim izrezom, nisam ni u mislima bio u stanju skinuti joj prslučić i vidjeti nešto više; dok bi sjedila, nisam nijednom krišom pogledao njena koljena... Posvuda je bila jednako čista kao u licu

NOVI PRIJEVODI

Lojze KOVAČIČ

i rukama. Bila je napola anđeo, možda nekoć čak redovnica, spremna samo za prijateljski stisak, ljubazni osmijeh, povjerljiv razgovor... Zidar je mogao biti sretan što je imao ženu sličnu plemkinji... Sa slovenskoga preveo: Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli Slovenski romanopisac Lojze Kovačič rođen je u Baselu (Švicarska) 9. studenoga 1928., a umro je u Ljubljani 1. svibnja 2004. Otac mu je bio Slovenac, a majka Njemica. Rano djetinjstvo proživio je u Baselu. Godine 1938. obitelj je protjerana iz Švicarske. Nakon kraćega zadržavanja kod očeve rodbine u Dolenjskoj, nastavili su u vrlo teškim ratnim uvjetima preživljavati u Ljubljani. Ondje je Lojze pohađao osnovnu školu i realnu gimnaziju. Tijekom rata umro mu je otac. Majka i sestre odmah poslije rata bile su primorane iseliti se u Austriju, dok je on kao nadobudni mladi pisac i kulturni djelatnik mogao ostati u Ljubljani, gdje je ubrzo postao sumnjiva osoba. Tri mjeseca (od prosinca 1945. do ožujka 1946.) bio je zatvoren, a 1947. godine u JNA osuđen na „disciplinski bataljun“. Nakon povratka iz vojske, surađivao je u brojnim književnim časopisima te završio studij slavistike i germanistike na Pedagoškoj akademiji. Godine 1963. zaposlio se kao dramaturg u ljubljanskom Lutkarskom kazalištu, gdje je radio i kao lutkarski pedagog. Godinama je bio urednikom lutkarskoga programa Šibenskoga festivala djeteta. Djela: Ljubljanske razglednice (1956.), Ključi mesta (Ključevi grada, 1967.), Deček in smrt (Dječak i smrt, 1968.), Sporočila v spanju – Resničnost (Poruke u snu – Stvarnost, 1972.), Pet fragmentov (Pet fragmenata, 1981.), Prišleki (Pridošlice; trilogija 1983.-1985.), Basel (1986.), Prah (1988.), Kristalni čas (Kristalno vrijeme, 1990.), Vzemljohod (Uznesenje u zemlju, 1993.). Književna kritika uvrštava ga u sam vrh slovenske i europske književnosti 20. stoljeća. Njegovu prozu odlikuje osebujan, elegičan, refleksivan stil s tematikom koja je gotovo isključivo autobiografske naravi. Opsežan trodijelni roman Pridošlice desetogodišnja je kronika (1938.-1948.) jedne senzibilne mladosti u kojoj se protagonist ne mora nositi samo sa svojom uznemirenom nutrinom, već i s okrutnim, zaraćenim vanjskim svijetom. U odabranim odlomcima koje objavljujemo autor opisuje naslućaj strašnoga rata, doživljaj roditelja koji se ne razumiju, obiteljske svađe, spolno buđenje i dječačku pomamu za ženama. (B.B.B.)

Laura MARCHIG, Rijeka

SLAVENSKA NJEGOVATELJICA

Njegovateljica je stigla iz Istre i na noćnom ormariću držala Einaudijeva izdanja – La Cognizione del dolore Carla Emilija Gadde i Una pietra sopra Itala Calvina. Sad je izbjegavala koristiti se talijanskim standardom kako ne bi izazvala nelagodu stanovnikâ mjestašca u unutrašnjosti Veneta, kamo je došla potražiti posao.*1U sredini iz koje je dolazila bilo je više profesora književnosti nego klesara i zidara, a ovdje je, naprotiv, uvijek bilo onih kojima je trebalo obavljati kućanske poslove ili zabijati igle u staračke guzice. Lijepo mjestašce, naravno, razdragano, „ležaše u zelenilu i stajskome gnoju“, ali ostatku svijeta nevidljivo barem devet mjeseci godišnje zbog magle koja bi bila toliko gusta da je uspijevala brižljivo sakriti kuće, zvonike, spomenik karabinjeru na konju, kao i porive, želje, tajne, a ponekad čak i glasove ljudi koji su u tim začaranim krajevima živjeli. Njegovateljica je sa svim mještanima razgovarala istrovenetski, a oni su joj uglađeno pokušavali odgovoriti na talijanskom koji im je bio pomalo stran, s glagolima u infinitivu, kako već Talijani običavaju kad govore sa strancima. Tako je običavao i Giovannino, starčić koji ju je zaposlio kao njegovateljicu u zamjenu za stan, hranu i tisuću neoporezivih eura, uredno isplaćenih na crno: „Toseta,**2kavu spremiti s keksićima mačji jezici jer ja htjeti nadrobiti.“ Njegovateljica bi spremila svojih tisuću eura i šutjela. Međutim, osjećala je da su njezine težnje bitno drukčije i da se sigurno neće zadovoljiti zaradom od samo tisuću bijednih eura mjesečno. Stari Giovannino nikad nije bio oženjen i nije imao djece. Od rodbine mu je ostao samo mlađi brat s kojim godinama nije održavao odnose. Brat je živio u mjestašcu tridesetak kilometara sjevernije, prema brdima. Bio je oženjen, ali ni on nije imao djece. Znalo se da su se dvojica braće posvađala, * Naslov izvornika: La badante slava. (Op. prev.) ** Toseta, venetski dijalekt – djevojka. (Op. prev.)

NOVI PRIJEVODI

Laura MARCHIG

no nitko u mjestu nije znao zašto. U prošlosti se staroga viđalo u društvu nekih žena, mlađih ili manje mladih. Dolazile bi mu u kuću, ali bi onda nestale a da se više nikad ne pojave. „Olà Giuvanin, kamo je finila ona lipa divojka ka te prihajala vidit? Va selu smo mislili: Na, ovi put će se Giuvanin oženit!“ Giuvanin je kao odgovor počeo ispuštati čudne grlene glasove, a onda u zrak dizao pesti kao da nekome želi zaprijetiti ili potjerati drskoga i radoznaloga susjeda. Čim je stigla, slavenska se toseta okrenula oko sebe da shvati što je na stvari i zaključila: „Uvijek si bila bistra. Diplomirala si od šale. Dakle, šuti, radi što moraš i pokušaj iskoristiti priliku.“ Ubrzo je naučila kako se treba ophoditi sa starim Giuvaninom koji nije bio osobito društven, niti je imao velikih potreba za društvom; naprotiv, činilo joj se da je stari cijeloga života bio sam sebi dovoljan. Za druge se nije previše zanimao, ali mu je godilo da ga poslužuju i poštuju. Njegovateljica je stoga pazila da ga ne zamara beskorisnim razgovorima i radije mu nastojala udovoljiti i preduhitriti želje. Pripremala je pečenje i maneštrice, pekla kekse i slatke ili slane torte. Shvatila je također da unatoč poodmakloj dobi i predvidljivim tegobama, Giuvanin i dalje izražava veliko zanimanje za žene. Dolazio bi sjediti u kuhinju i postavio bi se iza nje, gledajući u tišini dok je ova mijesila tijesto s jajima i tanjila ga kako bi napravila rezance ili bi bila nagnuta puneći perilicu posuđa. Ništa ovaj starac pomalo mrgodnih očiju i mišje sivih bodljikavih obrva nije govorio, ali joj je bezobrazno buljio u guzicu i noge. Svaki put kad bi se njegovateljica nagnula nad njega da mu pruži tanjur keksa ili uobičajenu čašu vode kako bi uzeo lijek, Giuvanin je pohlepno uranjao pogledom među njezine sise, a ponekad joj se činilo da bi čak i nos htio gurnuti u dekolte. Ali nikad ništa nije komentirao, i dalje ju je zvao toseta i dijelio naredbe ljubaznim, no zapovjednim tonom. Jednoga poslijepodneva, kad se sunce zabunom pokazalo, uvjerena da radi nešto starome po volji, njegovateljica je odlučila malo urediti vrt. Giuvanin je oduvijek osobno njegovao onaj komad zemlje na kojemu je rasla pokoja voćka i ružičnjak iznimne ljepote. U svakom slučaju engleski travnjak činio se u zadnje vrijeme pomalo zapuštenim. Giuvanin je prilegao za mali poslijepodnevni odmor i ona je to iskoristila da obuje fuksija ružičaste kroksice, opskrbi se grabljama i motičicom i tiho se iskrade iz kuće. Sigurno će mu prirediti iznenađenje. Grabi, grabi, na hrpu je nagrabila lišće da ga se u neko kasnije vrijeme spali; čupaj, čupaj, onaj korov koji se odstranjuje s cijelim korijenom, i njegovateljica je u kratko vrijeme obavila lijep posao. Kad je trebala iskorijeniti puzavi izdanak pirike koji se uvukao upravo u zamršeno drvenasto korijenje ružičnjaka, djevojka je naišla na nešto čudno, neku vrstu vlaknaste kudjelje neodređene boje, između ugasle plave i gnjile žute, nešto

Laura MARCHIG

NOVI PRIJEVODI

što se činilo da ide u dubinu. Htjela je nastaviti kopati da vidi o čemu je riječ, ali je uto začula starca koji je histerično i otrovno zaurlao: „Odmah otići odatle! Jebem mu mater! Nitko ne dirati moj vrt osim mene! Jasno? Nitko ne dirati moje ruže. Jasno? Dovoljno pobrati jabuke za umijesiti krostatu od jabuka, a za drugo vrt ne dirati. Jasnooo?!“. Jeka onoga „jasnooo“ odzvanjala je svuda uokolo, doprijevši do glavne mjesne crkve, općine, gostionice „Tri ladonje“ i dječjeg vrtića. Ali iznenada se spustila tako gusta magla da nijedan stanovnik iz mjesta, iako je možda čuo krik, nije uspio odrediti odakle dolazi. Njegovateljica je od toga dana ostavila vrt na miru te se vratila pečenju kolača i miješenju kruha velikim pokretima ruku i bokova, na radost Giuvanina koji bi dolazio sjesti u kuhinju i ostajao buljiti bjesomučnim i požudnim očima, s trakom sline koja mu se cijedila iz usta, i ništa nije govorio. U prošlosti je Giuvanin bio vlasnik mehaničke radionice i uvijek je znao domišljato ulagati svoj novac. Desetljećima je pazio zarađivati više od onoga koliko troši i tako je sada, u mirovini, imao pristojan iznos u banci i nekoliko nekretnina. U mjestu su se pitali kome će ići toliki novac, pa i zato što se znalo da s bratom, jedinim rodom, godinama ne razgovara. Zapravo, Giuvanin nikad nije napisao oporuku jer je bio uvjeren da mora zauvijek živjeti. Da mu je samo na um palo da je brat mogao postati nasljednikom njegova imetka, bio bi požurio skupiti sav novac kako bi njime napravio lomaču potpaljenu suhim lišćem i pljesnivim korovom. Njegovateljica je znala da testamenta nema. Jednoga dana, dok je kupovala u samoposluzi, približio joj se sredovječni gospodin koji se predstavio i rekao da je čuveni Giuvaninov brat. „Gospođice“, rekao joj je, koristeći se kao i svi drugi glagolima u infinitivu, „moj brat ne biti dobar čovjek. Kad ja zaručiti onu koja danas biti moja supruga, razumijete li što znači riječ supruga? Dakle, kad ja tek zaručiti svoju ženu, uhvatiti njega iza radionice kako s prisilom raditi neke stvari: stiskati za vrat i probati da mu radi... vi razumjeti, zar ne?“ Njegovateljica je dala znak glavom da razumije. „Paziti, gospođice, ono vrag s repom. Ništa novci za vas, niti misliti. Iskoristiti i potjerati, nestati kako i druge!“ Premda uzdrmana onim susretom, njegovateljica je bila sigurna da je starčev brat želi zastrašiti jer je u njoj vidio prijetnju, prepreku između sebe i nasljedstva. „Budi mirna“, rekla si je kako je običavala u teškim trenucima, „samo smireno. Uvijek si bila bistra. Diplomirala si od šale. Dakle, šuti i pokušaj iskoristiti priliku.“ Sad je trenutak, pomislila je, mora djelovati i brzo rješavati stvari: trebalo je staroga uvjeriti neka joj oporučno sve ostavi. Malo se toga moglo smisliti, zna se što je trebalo učiniti: trebalo ga je saletjeti, dati mu da osjeti nešto od one opijenosti kakvu zacijelo godinama nije osjetio. Odlučila je, dakle, krenuti. Idućeg dana evo ih opet u

NOVI PRIJEVODI

Laura MARCHIG

kuhinji; ona nagnuta nad stolom tanji tijesto za raviole, on sjedi iza nje i gleda je opsjednutim očima. Neočekivano, ruku i obraza uprljanih brašnom, njegovateljica se okrenula i razvukla usne u aluzivni i nabrekao osmijeh. Prešla je dlanovima preko trbuha i bokova kao da se želi obrisati od brašna ili kao da se želi milovati, a onda, opušteno ljuljajući kukovima, došla k njemu šapćući: „Giuvanin, zar nisi umoran od samoga gledanja? Ne bi li bilo ljepše dirati? Ako želiš, pustit ću te da diraš, baš sve možeš dirati, ako želiš!“. Dok je govorila, sjela mu je na koljena i pokušala prstima proći kroz malo kose koja mu je još ostala. Mogla je očekivati da će joj stari početi pipati stražnjicu ili sise, no on ju je, naprotiv, otjerao, grubo rekavši: „Glupačo, ja uzeti tebe u kuću jer trebati njegovateljicu, jasno? Trebati. Ništa seks, inače ne dobro za tebe!“. Ostala je zatečena. Kako ništa seks? Njegovateljica se zbunila. Protiv svoje volje, bila je prisiljena sve zaustaviti i pomiriti se, barem na nekoliko dana. Jedne večeri kad su sjedili na kauču u dnevnom boravku i gledali televiziju, djevojka je opet krenula u napad. Stavila mu je ruku na nogu i počela ga milovati, krećući se sve više, prema preponama. Činilo joj se da osjeća kako je njezino milovanje pokrenulo nekakvu reakciju. Još samo trenutak i bila bi se mogla osobno uvjeriti je li mu uspjela izazvati erekciju ili ne. Iznenada joj je Giuvanin zaustavio ruku. „Glupačo! Ne razumjeti! Već sam star, trebati njegovateljicu. Ti biti korisna za pomoć u kući. Jer poslije ne može biti dobro za tebe. Nije jasno? Inače poslije... glupačo! Idi!“ I grubo ju je poslao u njezinu sobu. Njegovateljica je bila zbunjena i čak uvrijeđena u svome sebeljublju. Uvijek je imala mnogo udvarača, svih dobi, i svi su je oduvijek smatrali neodoljivom. Stari prokletnik nije se dao obrlatiti! Hvatala ju je želja da ga svojim rukama zaguši. Odlučila je promijeniti taktiku. Možda je bila previše agresivna, previše izričita. Možda je on bio muškarac iz drugih vremena, romantičan tip, od onih koji bi htjeli čuti šaputanje slatkih riječi. Pa on je pokušao silovati šogoricu u uredu iza radionice! Ne, to je sigurno izmišljotina koju je brat ispričao da je zastraši. Dakle, vrijeme je da se prijeđe na plan B: trebalo je stvoriti ugođaj sudioništva i prijateljstva, nastojati u njemu izazvati samilost i nježnost, a onda začepiti nos, oči i uši i ići do kraja. Ostalo će doći samo od sebe; još nekoliko tjedana i bit će jedina nasljednica toga bijednog staroga voajera. Pokuca na vrata njegove spavaonice. Giuvanin nije spavao. „Šta htjeti?“, zarežao je stari nimalo prijaznim glasom. „Mogu?“ Njegovateljica je polako otvorila vrata i izgledala pokislo, držala se pokorno i krhko. Bila je odjevena kao neka štićenica, s mašnama posvuda, dignutim ovratnikom, suknjom ispod koljena i niskim cipelama s bijelim dokoljenkama do pola noge. „Giuvanin, molim Vas, želim se ispričati!“ „Dobro, ispričati se. Sad spavati, marš!“ Odbrusi potonji neuljudnim glasom.

Laura MARCHIG

NOVI PRIJEVODI

„Giuvanin“, mijaukala je djevojka, „molim Vas, dopustite da objasnim.“ „Ja sam taj koji tebi objasniti da ovo ne biti dobro“, rekao je stari, „bolje biti na svome mjestu, ali ti si bukva, šta mogu!“ I, iznenada mijenjajući držanje, naredio: „Hajde, sjesti ovamo, na rub kreveta!“ Njegovateljica nije čekala da ponovi. Gotovo je poletjela da sjedne pored staroga čiji je gornji dio tijela bio naslonjen na jastuke. U rukama je držao knjigu o vrtlarenju i skinuo naočale za dalekovidnost. „Dakle?“ Upitao je. „Dakle, htjela sam reći da mi je žao“, počela je djevojka. „Bila sam uporna, neodgojena! Samo što biti tako dugo vremena blizu Vas, netko može osjetiti i naklonost. Pomislila sam: ja sam sama, Giuvanin je sam, ne bi bilo ni toliko pogrešno da si pravimo društvo!“ Giuvanin je malo pomaknuo usne, istaknuvši nešto kao kiseli smiješak. Dignuo je jednu od onih gustih sivih obrva i rekao: „Pa onda, pravi mi društvo. Pokaži mi kako ćeš mi praviti društvo.“ To rekavši, spustio je hlače pidžame, uhvatio ju za vrat objema rukama i gurnuo joj glavu dolje, prema preponama. Njegovateljica je osjećala gnušanje i određeni strah. Ruke koje su joj pritiskale glavu činile su se željeznima. Zapravo ju je prisiljavao i sad više nije znala kako bi se mogla povući. Otvorila je usta, onda ih je zatvorila i progutala. Udahnula je duboko, jednom, dvaput. Rekla si je: „Ok, što se mora, mora se.“ I opet je otvorila usta. Ovoga puta usne su bile zaokruženije, spremnije. Izvukla je jezik. Počela ga je micati polako, veoma se brinući za stari ud i nemalo se čudeći kako tako star čovjek može odgovarati na njezine izazove s takvim zanosom. Upotpunila je odnos progutavši što je trebalo progutati. Podignula je pogled i otkrila da je stari gleda iskosa, zadihan, izvlačeći zadovoljni poluosmijeh koji je njegovu zgužvanom licu davao izgled maske, izbezumljene od previše popijena vina na karnevalskoj zabavi. Promuklim joj je glasom promrmljao: „Poslije ja moram, apsolutno moram, moram, poslije moram, moram, moram, moram to napraviti!“ Rekavši to, obuhvatio joj je prstima vrat, stežući snažno. Njegove su se ruke činile strašnim i nemilosrdnim škripcem. Njegovateljica se iznenadila. Nikad ne bi ni pomislila da bi starac, iako je za svoje godine sačuvao priličnu okretnost, mogao imati takvu snagu u šakama. Zamlatarala je rukama, očajnički pokušavajući doći do kisika, razjapila usta nekoliko puta kao riba i onda se umirila. Pred očima je vidjela samo veliku, beskrajnu i konačnu boju crne noći. „Tupava glupačo slavenska!“ Mislio je starac. A upozorio ju je, ali ona ništa, tvrdoglava, bukva! I sad je bez njegovateljice i morat će se snalaziti, sam će se morati brinuti o sebi, barem dok mu ne uspije pronaći drugu djevojku koja bi bila spremna doći u njegovu kuću u službu, u zamjenu za stan, hranu i tisuću neoporezivih eura. Trebalo je pričekati da se spusti magla kako bi krenuo na posao i zakopao tijelo

NOVI PRIJEVODI

Laura MARCHIG

u vrtu, pokraj drugih šesnaest ženskih tijela koje je tijekom godina znalački sahranio. Poneko je otišlo gnojiti jabuku, drugo krušku, neko drugo badem, druge su bile zakopane pod malom fontanom i blizu sjenice američkoga grožđa, a ispod ružičnjaka počivala su tijela triju mladih žena. Jedna je, sjetio se, došla iz neke slavenske zemlje, možda Ukrajine, i imala je one plave oči, onu dugu plavu kosu, kojom je sličila anđelu. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet, Buje Laura Marchig rođena je 1962. u Rijeci, gdje je i završila talijansku srednju školu. Na Sveučilištu u Firenci diplomirala je suvremenu književnost diplomskim radom s temom o riječkom književniku Enricu Morovichu, radila je kao novinarka kulturne rubrike i kazališna kritičarka u La Voce del Popolo, a bila je i glavna urednica tromjesečnika za kulturu La Battana. Cijelo desetljeće (2004. do 2014.) bila je ravnateljicom Talijanske drame koja djeluje pri HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Njezin se književni rad uspješno prožimlje s kazališnim i nadopunjuje ga: književnica je i prevoditeljica, autorica tekstova za glazbu različitih izvođača i pop-grupa. Recitatorica, performerica i redateljica, ostvarila je brojne kazališne plesne programe i site specific kao projekte u kojima je poeziju objedinila s kazalištem i jazzom. Dosad su joj objavljene četiri pjesničke zbirke: Lilith, Siena, 1998.; Dall’oro allo zolfo, Talijanska unija Rijeka – Narodno sveučilište Trst, 1998., T(t)erra, Edit, Rijeka, 2010., Lilith, Sinnlichkeit und Farben, Drava, Klagenfurt/Celovec, 2010. Djela su joj prevedena na: njemački, engleski, španjolski, hrvatski, slovački, švedski i ruski. U proljeće 2015. u izdanju Oltre Edizioni (Sestri Levante) objavila je noir roman Snoopy Polka. (L.M.K.)

Miron BIAŁOSZEWSKI (1922. – 1983.)

USPOMENE IZ VARŠAVSKOGA USTANKA

Utorak, 1. kolovoza 1944. godine, bio je tmuran, kišan, ne odveć topao dan. U podne sam vjerojatno išao Chłodnom ulicom (tada je to bila moja ulica, stanovao sam na broju 40) i sjećam se da je bilo mnogo tramvaja, automobila, ljudi i da sam odmah nakon izlaska na uglu Żelazne postao svjestan datuma – 1. kolovoza – i vjerojatno sam pomislio: „1. kolovoza – praznik suncokreta.“ – Samo se sjećam da sam bio okrenut od Chłodne prema Kercelaku1. A kakve sad veze imaju suncokreti sa svime? Tada cvatu, čak i venu jer im je prošlo vrijeme... I to što sam tada bio jako naivan i sentimentalan, neiskvaren, uslijed čega je i vrijeme bilo naivno, netaknuto, na neki način bezbrižno, ilegalno, ratno... Dakle, – ali te žute boje moralo je u nečemu biti – npr. u svjetlu sunca koje se kroz to ružno vrijeme probijalo (i ipak se uspjelo probiti) na crvene tramvaje, kakvi već jesu u Varšavi. Bit ću iskren prisjećajući se ondašnjeg sebe, možda ću mjestimice zabrazditi u pojedinosti, ali bit će to prava istina. Sada imam četrdeset pet godina, nakon te dvadeset tri godine, ležim na kauču, cio, živ, slobodan, dobrog zdravlja i raspoloženja, listopadna je noć, 1967. je godina, Varšava opet ima milijun i tristo tisuća stanovnika. Imao sam sedamnaest godina kada sam legao u krevet i prvi put u životu čuo topovsku paljbu. Bila je to bojišnica. I bilo je to vjerojatno 2. rujna 1939. Imao sam pravo što sam se tada prestrašio. Pet godina kasnije – tako dobro znani nam „Nijemci“ hodali su po ulicama u odorama. (Koristim se izrazom „Nijemci“, i ne samo na ovome mjestu, da ne ispadne odviše umjetno. Isto kao što su vlasovce često držali Ukrajincima. Znali smo da nisu 1

Trg u Varšavi na kojemu se od 1867. do 1944. nalazio najveći varšavski sajam.

NOVI PRIJEVODI

Miron BIAŁOSZEWSKI

samo Nijemci bili hitlerovci. Čak smo se u to mogli i uvjeriti. Godine 1942., nakon likvidacije malog geta, sjećam se Latvijaca. S puškama. Svi u crnom. Stajali su uzduž Ulice Sienne. Zbijeni u redove. Na dijelu ulice za arijevce. I po cijele dane i noći buljili su u prozore sa židovske strane Sienne. To su bili ostatci prozora s okvirima začepljenima perinom. Mrtvačka pustoš. Ulicom – tom jednom ulicom od Żelazne do Sosnowe nije se pružao zid, nego bodljikava žica. Uzduž cijele ulice. Kolnik, kamene kocke – ona je strana već bila obrasla korovom – uspjeli su se istrošiti i pocrnjeti od ugljena. A Latvijci su sjedili. I ciljali. Sjećam se kako je jedan od njih jednom i pucao. U te prozore.) Dakle, toga 1. kolovoza, negdje oko dva sata popodne, Mama mi je rekla da odem po kruh k sestrični Teiki kod Staszicova dvorca2; vjerojatno nismo imali kruha, a one su se tako dogovorile. Otišao sam. I kada sam se vraćao, sjećam se da je bilo mnogo ljudi i već je nastao kaos. Ljudi su govorili: – Kod Ogrodowe ubili su dvojicu Nijemaca. Čini mi se da nisam išao putom kojim sam morao jer su hvatali ljude, ali nešto mi govori da sam hodao upravo duž Ogrodowe. Moje je uzbuđenje na Woli moglo biti djelomično jer sam odmah sreo Staszeka P., skladatelja, i Staszek se potom smijao: – A moja je mama rekla da je danas tako miran dan. Staszek je na svoje oči vidio velik broj „tigrova“. – Ti su tenkovi kao kuće. Dakle, kružili su. Netko je vidio kako je kod broja 11 u Mazowieckoj ujahalo tisuću (naših) ljudi na konjima. Bilo je svakojakih glasina. A još nije bilo pet sati ili tzv. „W“ sat3. Sa Staszekom sam trebao otići do broja 24 u Chłodnoj, do Irene P., moje prijateljice s tajnog sveučilišta. (Naša polonistika nalazila se na uglu Świętokrzyske i Jasne, na drugom katu. Sjedili smo u školskim klupama; to su zvali trgovačkom školom Tynelskog.) Trebali smo, dakle, ići do nje na peti kat (na sedmom sam imao dogovoreno s Halinom, koja je živjela sa Zochom i mojim Ocem u Chmielnoj 32), a budući da je bilo rano, hodali smo Chłodnom od Żelazne do Walicowe i natrag. Crkvenjak je stavio tepih na ulazne stube i izložio zelena drvca u teglama za svečanost vjenčanja. Odjednom vidimo da crkvenjak sve posprema, namata tepih, odnosi tegle sa stablima, ali naprasno, i to nas je začudilo. (Zapravo se jučer – ili 31. srpnja – s nama došao oprostiti Roman Ż. U isti su se mah mogli čuti sovjetska bojišnica, grmljavina i zrakoplovi s bombama za njemačke dijelove 2

Dvorac u središtu Varšave, izgrađen u prvoj polovini 19. stoljeća, sjedište Poljske akademije znanosti. Sat „W“ (od walka, wybuch, što znači „borba“, „početak“), kriptonim je za dan i sat kad je otpočela operacija „Oluja“ (Varšavski ustanak), tj. u 17 sati, 1. kolovoza 1944.

Miron BIAŁOSZEWSKI

NOVI PRIJEVODI

grada.) Dakle, išli smo prema Ireni. Bilo je to malo prije pet sati. Razgovaramo, iznenada nas prekida pucnjava. Potom se moglo čuti nešto poput teškog oružja. Čuli smo topove. I, uopće, moglo se čuti svakojakih stvari. Sve dok netko nije kriknuo: – Huraaa... – Ustanak – smjesta smo rekli, poput svih u Varšavi. Čudno. Ta se riječ prije toga nije koristila u životu. Jedino u povijesti, u knjigama. I dalje je odisala dosadom. A ovdje odjednom... evo ga, i to s velikim „huraaa“ i gomilom uz tresku. Taj „huraaa“ i treska značili su osvajanje Sąda iz smjera Ogrodowe. Kišilo je. Pazili smo na sve što smo mogli vidjeti. Irenini su prozori gledali na drugo dvorište s crvenim Prvo izdanje, 1970. zidićem na kraju, i iza tog zidića sve do Ogrodowe prolazilo je još jedno dvorište, s pilanom, drvarnicom, hrpom dasaka i kolicima. Gledamo, a ondje netko, vjerojatno u njemačkoj maskirnoj odori, s kapom i petokrakom, s vrpcom oko ruke, preskače taj crveni zidić iz onoga dvorišta u naše. Skočio je na našu kantu za smeće s poklopcem. S poklopca na stolić. Sa stolića na asfalt. – Prvi ustanik! – poviknusmo. – Znaš, Mirone, ja bih mu se podala – rekla mi je Irena u zanosu kroz zavjesu. Odmah potom iz Ogrodowe u ono dvorište upali su ljudi i stali bacati kolica i daske na barikadu. Zatim smo – sjećam se – nakon što je Staszek skuhao tjesteninu, a mi je pojeli, nešto kartali te prelistali Rabelaiseova Gargantuu (bio je to moj prvi susret s njime). I otišli smo na spavanje. Nije bilo mira. Cijelo vrijeme. Samo što su zakratko utihnuli oni veći kalibri, koje smo kasnije vrlo dobro upoznali. Irena je otišla spavati u svoju sobu. A ja sam sa Staszekom legao u krevet njezine mame, koja se, jasno, nije vratila iz grada. Kiša je i dalje padala. Sitna. Bilo je hladno. Moglo se čuti štektanje pušaka. Bliže i dalje serije. I šareni vatromet. Opetovano. Po nebu. Uz to smo vjerojatno i usnuli. Prvi sam put u životu za bombardiranja čuo 1935. godine, kada su talijanski fašisti napali Abesiniju. Kod nas je bila šepava Manja sa slušalicama na ušima, slušala je radio i iznenada objavila: – Bombardiraju Adis Abebu. Zamislio sam kuću u Wronskoj, od tete Natke, ne znam zašto baš tu, i peti kat

NOVI PRIJEVODI

Miron BIAŁOSZEWSKI

te da smo ondje na odmorištu između četvrtoga i petoga kata. I da se počinjemo rušiti s tim katovima. Potom sam smjesta pomislio da je to vjerojatno nemoguće. No, kako to izgleda u stvarnosti?... Što se dogodilo 2. kolovoza 1944.? Na zapadu je od travnja trajala saveznička ofenziva kroz Francusku, Belgiju, Nizozemsku. I Italiju. Ruska je vojska čekala na Visli. Varšava je ušla u drugi dan ustanka. Probudila nas je tutnjava. Padala je kiša. Ljudi su se počeli organizirati. Blokovi. Dežurstva. Kopanja u podrumima. Probijanje podzemnih prolaza. Po cijele noći. Barikade. Isprva su ljudi mislili da ih treba raditi od svega, poput one od dasaka iz pilane i kolica na Ogrodowoj. (Cijela je Ogrodowa – imali smo pogled na nju – bila u poljskim zastavama – bio je to neobičan praznik!) Okupljanja i sastanci u dvorištima. Određivanje tko će što raditi. Još su izlazile ilegalne novine. Ustaničke. Posvuda ustanici. Ukazuju se. U njemačkim odorama – što ih je dopalo: šljemovi, čizme, s bilo čime u rukama – bilo je dobro sve iz čega se moglo pucati. Bacili smo pogled na Chłodnu. Bila je istina: utvrdila se linija bojišnice. U cijeloj Varšavi. Iz grada. Ili, točnije, više linija bojišnice. Još prve noći. A danju bi se stale pomicati, o čemu su izvješćivale novine. Čula se tutnjava. Posvuda. Topovska. Bombe. Puškaranja. Možda s bojišnice? One prave, njemačkoruske. Negdje iz pravca Modlina približavala se Varšavi (naša velika nada). S Wole još nisu pristizale loše vijesti. Ali Chłodna je bila u teškom položaju. Tobože je bila u našim rukama. Vjerojatno još onda sa zastavama. Ali na uglu Walica i Chłodne bila je stražarnica. Na uglu Żelazne i Chłodne – druga – to je bila ona kuća sa stupovima. Stražarnica je značila da je cijela zgrada bila u njemačkim rukama, a to je značilo – paljba s katova (njih pet). Iz strojnica. Granate. Svako malo pucnjevi s krova, iza dimnjaka; netko je ranjen, netko ubijen. Pucali su skriveni vojnici. – Snajperisti – pričalo se. Trčali bi za njima, tražili ih, i ništa. Pucali su iz naših zgrada. Potom bi ih uhvatili. Ali bilo ih je previše. Neprestano. Do kraja. Navodno su išli za nadirućim tenkovima i uskakivali u veže. Kanonade njemačkih topova s Wole, iz pravca Dworzeca Towarova ili s pruge, iz oklopnog vlaka, iz pravca Saskog vrta. Zrakoplovi su prelijetali i bacali bombe. Svako malo. Često. Gotovo svakih pola sata. I češće. I tenkovi. Iz pravca Hale Mirowskie. I s Wole. Htjeli su osvojiti ili očistiti trasu. Chłodnom. Prve barikade – provizorne – drvene – bile su bezvrijedne. Tenkovi su prelazili preko njih kao od šale. Tanad bi ih smjesta zapalila. Sjećam se kako su iz zgrade na drugom uglu Chłodne i Żelazne, one nasuprot stražarnice, s drugog kata bacali stolove, stolce, ormare na ulicu, a ljudi su ih na licu mjesta hvatali i nosili na barikadu. I smjesta bi tenkovi prešli preko nje. Stoga su ljudi počeli vaditi komade iz pločnika, kaldrmu s ulice. Imali su posebne alatke za to. Tramvajci su za ustanak priredili krampove i željezne lopate. Dijelili su ih ljudima. I njima su razbijali kaldrmu, podizali ploče, razbijali tvrdu zemlju.

Miron BIAŁOSZEWSKI

NOVI PRIJEVODI

Ali te su dvije stražarnice stvarale velike probleme. Znam da se moja Mama iznenada pojavila kod broja 24, kod Irene u dvorištu. Zabrinuta za mene. Došla je iz pravca Żelazne – iz Chłodne 40. Donijela je nešto za jelo. Više sam volio ostati kod Irene sa Staszekom. Otpratio sam Mamu iza ugla. Onog pored stražarnice. Zasad smo se rastali – svatko na svoju stranu. Sve kriomice – u brzini – pod zaštitom barikada. Na samom su se križanju tramvajske žice nekako pokidale, splele – od pucnjave – netko je na njih objesio Hitlerov portret, što je Nijemce razljutilo. I sasuli su paljbu na to križanje. Snajperisti su se primili posla. Ne mogu dobro razlučiti što je bilo 2., a što 3. kolovoza (srijeda i četvrtak). Oba su dana bila oblačna i kišna. S požarima i bombama. I trčanjem prema dolje. – U sklonište! – ili u obične podrume. Na sastanke u dvorište, na dežurstva, na radove pri iskopavanju, podizanju barikada. Još smo stanovali gore, na trećem katu. Ali već smo sjedili u predsoblju, najviše u kuhinji, ispod nosivih zidova jer je oružje tuklo. Spavali smo na krevetima namještenima u predsoblju. Jednom smo Irena i ja istrčali bez cipela jer nas je iznenadio napad i bombardiranje. Staszek je upravo bio na zahodu. A bombardiranje je otpočelo. Nas su nekako zaobišli. Staszek je izišao nakon nekoliko minuta: – Znate, dok sam sjedio na školjci, cijela se školjka tresla zajedno sa mnom i cijelim katom... Ali kako... Ipak nismo odmah izišli na Chłodnu. Imali smo pravo. Veža je, poput ostalih, bila zabarikadirana. Odlučili smo izvjesiti zastavu. Izvjesili smo je kroz željeznu rešetku. – Mirno! – i Još Poljska nije propala4. Nijemci su otpočeli s paljbom. Po zastavi. Po veži. Netko je pogođen u prst. Vjerojatno onaj poručnik koji je izvjesio zastavu. A možda je to bio zapovjednik protuzračne obrane za tu zgradu? Ne sjećam se. U neko doba odjeknula je iznenadna strašna vika. Svi su skočili. Sjurili smo se prema dolje. – Nijemci su odletjeli u zrak sa stražarnicom na uglu Walica! – vikali su ljudi. – Uništili su pet zgrada! Izletjeli smo na Chłodnu. Ulica je bila u oblacima. Crvenima i crnima. Od cigli i dima. Kad su se razišli, ugledali smo strašnu promjenu. Crveno-siva prašina sve je prekrivala. Drveće. Lišće. Debljine barem jednog centimetra. I to uništenje. Jedna je stražarnica uništena. Ali pod koju cijenu? Uostalom, situacija se počela mijenjati. Postajalo je sve opasnije. I sve gore. Naočigled. Iz pravca trga Željeznih vrata, trga Banke, Elektoralne Chłodnom su pored zida po našoj strani jurili i prolazili ljudi, žene, djeca, svi pognuti, sivi, posuti nečime. Sjećam se da je sunce zalazilo. Sve je 4

Poljska himna.

NOVI PRIJEVODI

Miron BIAŁOSZEWSKI

gorjelo. Ljudi su prolazili i jurili. Hrpimice. Iz bombardiranih kuća. Bježali su na Wolu. U predvečer drugog dana Staszeku i meni naredili su da prenesemo ploče s pločnika. Na drugu stranu ulice. Staszek je uhvatio ploču i prenio je. Divio sam su se. Iznenada su otvorili vatru. Jedno tane pogodilo je drvenu vatrogasnu barikadu na Chłodnoj, iza crkve. Progutala ju je vatra. Odmah potom nešto pogađa Halu Mirowsku. Izbija vatra koja sve guta. Crveni oganj. Sunce zalazi. Prvi put bilo je ljepše vrijeme. Ljudi uzduž zidova trče po našoj strani Chłodne do Elektoralne i dalje. Kao i jučer. Oni isti. Bježe iz Wole. – Ukrajinci idu od Wole i kolju. I pale sve na što naiđu! Peti je dan, subota 5. kolovoza. Velika galama. Istrčao sam iz veže. – Osvojili smo stražarnicu! – pohitao sam stubama prema gore. S tom radosnom viješću. Ireni i Staszeku. Chłodna je bila slobodna. Zakratko je bila sva u zastavama. Na brzinu se okupila gomila za popravak barikada. Svi su prionuli poslu. Žene. Starci. Sjećam se. Prodavačice u bijeloj kuti. I gospođa, starija, koja mi je jednom rukom brzo dodavala cigle jer je u drugoj držala torbicu. Ja sam te cigle dodavao prodavačici u bijeloj kuti. I tako dalje. – Hitro! Hitro! – svi su vikali. Cigle su se uzimale iz bombardiranih kuća na uglu Walica. Iznenada su nadošli zrakoplovi. Bježimo na stubište secesijske zgrade, kod broja 22 ili 20. Bombe. Hitamo do podruma. To je vjerojatno bila kuća gospodina Henneberga, inženjera, brata braće Henneberg (čuvena tvornica srebrnine iz Varšave), oca trojice mojih prijatelja iz škole i izviđača, kod kojih sam odsjeo prije rata. Sjećam se kako sam tada išao prema njima; sve je bilo puno ljudi, balkoni su bili otvoreni i strašna buka dopirala je s ulice, kao da su hodali po stanu. Gospodin Henneberg jučer je ujutro stajao na tramvajskom stupu, rezao i bacao žicu, ne bi li se zaplela u tenkove, proklinjao Nijemce, naglas. Nedavno sam, tek ove godine, iz Stolice5 doznao da je jedan od mlađe braće Henneberg, to znači jedan od mojih prijatelja, tada poginuo u ustanku. Drugi je također poginuo. Njihove se majke sjećam iz školskih dana, kad je bila u koroti, imala je jako svijetlu kosu. Tenkovi su se mogli čuti. Već su nadolazili. Punom snagom. Morali smo bježati. Dakle, u tom podrumu te zgrade bio je jedan stariji gospodin. Došao je poslije nas. – Otkud? – upitah. – Iz Krakowskog Przedmieścia. Pričao je da su Nijemci hvatali ljude i tjerali ih ispred tenkova na ustanike, ne bi li ustanici u njih pucali. 5

Stolica je bio ilustrirani tjednik, posvećen životu u poljskoj prijestolnici, a izlazio je u razdoblju 1946.-1989.

Miron BIAŁOSZEWSKI

NOVI PRIJEVODI

– I zapalili su cijelu ulicu... – Koju? – pitam. – Pa Krakowsko Przedmieście – odgovorio je tužno. Sjećam se da sam se začudio što je, kao prvo, netko ulicu zvao tim imenom i, kao drugo, da je tog staroga gospodina to toliko pogodilo. Sada me to više ne začuđuje. Nakon bombardiranja izišli smo. Zvali su nas do susjedne barikade, prije same Żelazne. Muškarci. Potrčao sam. Dijelili su lopate i pijuke. Za kamene kocke i ploče. Uostalom, dio je rovova već bio iskopan. Prvi sam put vidio takav splet cijevi i vodova. Upozorili su nas da kopamo oprezno. Na četvrtom uglu Żelazne prevrnuli su kiosk s cigaretama; smetao im je, a cigarete su se prosule po ulici. Jedan ih je tip stao kupiti. – E, gospodine, u takvom trenutku! – i ostali su se stali izderavati na njega. Posramio se i prestao, nastavio je dalje s nama kopati. Odjednom su iz stražarnice na tačkama iznijeli trupla Nijemaca. Napola svučene. I bose. Vire im zelena stopala. Gola. Jednom ili dvojici Nijemaca na tačkama ispala su crijeva. Bilo ih je po nekoliko na jednim tačkama. Trebalo ih je sahraniti. Na trgu ispred crkve sv. Borromea. Bez križa. I označiti krug u zemlji. Uzeli su me za ispomoć. Sramim se odbiti. Ali u sebi u tom trenutku molim jedan napad, da avioni to naprave umjesto mene. I, evo ga. Dolijeću velikom brzinom. I bacaju bombe! Ljudi u panici odbacuju tačke, leševi Nijemaca lete u rovove, iskope, odbijaju se od zidova, mreže i ostaju tamo negdje duboko ležati. S time da su ih neki smjesta izvukli, ali to su već bili drugi. Nakon bombardiranja. Ja sam pobjegao od svega podalje od dviju zgrada. Zatim sam se vratio do Irene. Odlučili smo se razići. Ipak se moramo vratiti svojim majkama. Irena ostaje ovdje, u svom stanu. Ja moram ići kući, u Chłodnu 40. Staszek se vraća svojima. U Siennu 17. (...) Rastajemo se između Walica i Żelazne. Hitam prema Żelaznoj. Gomila ljudi, stvari, ruševina, promjena, pomutnje. Gužva. Bježanje. Snajperi. Sjećam se sljedećeg prizora. Iz Chłodne u Żelaznu pored arkada, kroz one razne zavijutke u koloni prilazi nekolicina izviđača, vjerojatno u zelenim odorama. S bocama s benzinom. Skreću u Żelaznu. Lijepo je vrijeme. Subota je. Sunce prži. Ulazim u kuću, Mama je doma. A pored Mame: – Babu Stefa! – odista je sjedila na stolcu. U velikoj sobi. Iznenadio sam se. Tako sam je zvao jer sam upravo bio čitao Rabindranatha Tagorea, u kojeg se pojavljuje lik gospodina Babua. Stefa – Židovka – bila je naša podstanarka do jeseni 1944. Gotovo je bila dio obitelji. Prije toga živjela je kod očeve druge žene (nevjenčane, Zoche), u Chmielnoj 32, sa Zochom, mojim Ocem i Halinom. Ali ne znam je li postojao neki drugi razlog ili su se jednostavno posvađali, tako da je stigla jednog dana 1942. ili kad smo dobili taj stan u Chłodnoj, koji je bio židovski jer je ondje

NOVI PRIJEVODI

Miron BIAŁOSZEWSKI

prije bio geto. Zid geta stajao je poprijeko Chłodne, između Wrone i Towarove. Geto su smanjili; neprestano se smanjivao, stoga je ondje bilo mnogo praznih stanova. Otac se pobrinuo za to: Chłodna 40, s time da ti stanovi nisu bili uništeni. Neki su imali lijep pogled, a posred naše kuhinje ležalo je osušeno govno, ljudsko, razumije se, i upravo je u toj kuhinji živjela Stefa, skrivajući se iza zelene zavjese kad bi netko svratio k nama. No, kasnije se često pokazivala jer je neke od poznanika ili članova obitelji poznavala, imala je povjerenje u njih. Uostalom, malo tko je za nju znao. – Otkud vi ovdje?... – i sretni se zagrlismo, vičemo, čudimo se, kakva slučajnost! Ja sam vjerojatno bio najviše iznenađen. – Babu Stefa, tako nešto... Otkud ste zapravo došli? – Ah, to je bilo... Stolac na kojem je sjedila Stefa također je ostao od Židova, samo ne iz ove kuće, nego iz zgrade koja je vjerojatno preživjela do današnjih dana, u izvornom stanju ili obnovljena, u tzv. slijepom crijevu, doslovce slijepom, od Żelazne odmah prema Chłodnoj na lijevoj strani, onoj pored Visle. Ondje su se održavale licitacije. Namještaja koji je ostao nakon što su iselili Židove. Otac je upao u kuću, k nama. Doviknuo mi je neka pođem s njim. Uto je kod mene bio Sven, pa nas je pratio društva radi. Iako ja nisam želio onamo ići. Ali bilo je teško odbiti, zbog Oca. U veži te licitacijske zgrade bili su nagomilani štandovi. Sa starudijom. Vladala je vreva. Otac je dovukao nekoliko stolaca, svaki iz drugog sela, s time da je svaki bio svoje težine i veličine, no odnijeli smo ih u Chłodnu 40. I tako je Otac 1942. doveo Stefu k nama, tobože na dva – tri dana, a ostala je dvije godine. Papire joj je napravio na ime Zosie Romanowske. (...) Stefa je, dakle, imala propusnicu na Zosino ime; bila je malo starija od nje, ali je ionako bila svijetle puti. Nije bila toliko riđa, koliko je ostavljala riđ dojam, nimalo nalik Židovkama, samo što to Nijemci, nasreću, nisu znali, tim više što je Stefa bila vrlo hrabra i drska. Čim bi ugledala Nijemce na cesti – šetala se raznim putovima, iz Służewieca dolje na Wilanów ili na Augustovu, s tzv. sitnom robom, jako sitnom, sa zihericama, češkim nakitom, ne bi li imala od čega živjeti i malo novca za crne dane – dakle, kad bi ugledala Nijemce, sama bi im prilazila, s pitanjem: „Wie spät ist’s?“, a uvijek bi se vraćala tramvajem, na platformi Nur für Deutsche. Jednom mi je, kad smo se sreli u gradu i zajedno se vraćali, rekla: „Pođite sa mnom, održat ćemo pokaznu lekciju.“ I odista, ne samo da se sjela u odjeljak Nur für Deutsche, nego se progurala do prednje strane kola, ograđene lancem od ostalog dijela tramvaja, gdje je bila gužva, stiska, a ja sam je pratio, pomalo glupavo stajao. Ona je sjedila i stala se kao prepirati s nekom folksdojčerkom da je prestane gurati. Otac je, dakle, nakon što je doveo Stefu, donio i stolce. Dvije židovske stvari, koje su se nakon kratkog razdoblja razdvojenosti ponovno susrele.

Miron BIAŁOSZEWSKI

NOVI PRIJEVODI

U toj smo zgradi, gdje se održavala licitacija sa stolcima, ili u onoj nasuprot, ali u svakom slučaju u tom slijepom crijevu Żelazne, 1943. godine organizirali jednu od tzv. večernjica. Sven, Halina, Irena, Staszek i ja. Kod nekoga tko je ondje živio. Domoljubno-književnu večer s kazališnom predstavom. Sven je glumio; tumačio je tada ulogu Nicka, a ja sam, prema njegovu shvaćanju prava statista, igrao kralja. Od silnog straha, odrvenjelosti, ukočen sam sjedio i samo izgovarao svoj tekst. Moj poznanik s ilegalnog sveučilišta, Wojtek, koji je također poginuo u ustanku, na Żoliborzu, rekao mi je da mu se jako svidjela moja uloga. Ispričao sam mu pravi razlog takve moje izvedbe. – Nema veze, bilo je jako lijepo. Sjećam se da smo igrali dio iz Svadbe Wyspiańskog. Sven je glumio Stańczyka, u državnoj zastavi koju je nehajno prenio u školskoj torbi ili u zavežljaju. Otac je na svoju ruku vodio razne neobične poslove. Jednom je s Kercelaka došao na Leszno, uspeo se na četvrti kat s košarom punom krumpira. Trulih. Smrznutih. Ali i u takvom su stanju bili neprocjenjivi. Nanka, Otac, Mama i Sabina sjećali su se još iz prošlog rata da se od smrznutih krumpira mogu napraviti valjušci. Napravili su ih i nisu bili loši. Jednom je na nekoj takvoj licitaciji Otac kupio hladnjak. Mama i Stefa su se cijelo vrijeme čudile, što će im, jer nije radio. Drugom je prilikom išao Chłodnom s kaputom punim malih rakova. Samo tako ih je nosio. U krilu. Voda je curila na sve strane. Reče Mami da spravi od njih odreske. Mama ih je napravila. Ali koliko ih je pobjeglo! Po svim prozorskim daskama. A tada smo imali četiri prozora. Jednom, bilo je to na Badnjak ‘42. ili ‘43.; uvečer se otvaraju vrata, ulazi Otac i unosi božićno drvce. Mama se nije mogla načuditi. Ja također. Otac reče da to nije ništa. Trebalo ga je ukrasiti. Počeo sam. Bilo je nadrealno stavljati ukrase na to božićno drvce. Taj bor za mene nije bio obično drvo. Bilo je to kao da sam ukrašavao bor u Otwocku. Tada mi je izgledalo da to nema nikakve veze s božićnom jelkom. Bila je sasvim drugačije teksture. Nije uopće mirisala kao jelka. Niti je imala bodlje. Očeve ideje podrazumijevale su iskorištavanje pokojnika, primjer čega sam već naveo. Ali bilo ih je više. Uzimali smo pekmez, kruh i razna jela na točkice, vjerojatno četvorice mrtvaca. Bili su nam to rođaci. Ali tada su se radile takve stvari. Što se sve onda nije radilo? Da još malo pojasnim pitanje Stefe. Stanovala bi kod nas do kraja, ali jednog dana, ujesen 1944., vraćam se iz grada, a Mama mi je (Tada je za žene šila haljine da bismo imali od čega živjeti. Zapravo ih je prepravljala; bili su to prepravci prepravaka, tzv. krpice, a ako je neka poželjela krzneni zimski kaput ili bundu, dobila bi zeca. Znale su da će se olinjati, kao mačke ujesen, ali što su mogle.) – koja je šivala i za našu pazikuću – rekla još na vratima:

NOVI PRIJEVODI

Miron BIAŁOSZEWSKI

– Zamisli samo, danas me umalo nije strefio herc. Pazikuća je došla po svoju haljinu i rekla mi: „Ona vaša podstanarka, koja hoda dvorištem pokrivene glave i nekako u stranu, e, izdaleka se vidi da je Židovka.“ Stefa se morala iseliti. Kako se kasnije pokazalo, pazikuća nije imala nikakve zle primisli, ali tko je to tada mogao znati. Uostalom, nakon Stefina odlaska, jednog toplog dana, vjerojatno je to bilo u svibnju, probudio sam se u šest ujutro i čuo dolje nekakvu buku. Naslutio sam što bi to moglo biti. Potrčao sam do prozora samo u košulji. A ispred svakog stubišta stoji po jedan Nijemac s puškom u ruci. Hodaju po svim stubištima i sve provjeravaju. Ne zna se zašto. Sve je završilo, barem kod nas, na provjeravanju propusnice, mojeg ausweisa, i otišli su. Nijemac i doušnik, koji je govorio poljski, u bijelom ogrtaču. Možda se Stefi ništa ne bi dogodilo. Da je tada još bila ondje. Možda bi prošla kao Zofia Romanowska. Ali tko bi znao kakav je bio onaj u ogrtaču. S poljskoga preveo: Adrian Cvitanović, Zagreb

Poljski pjesnik, prozaik i dramatičar, Miron Białoszewski (Varšava, 1922. - 1983.) cijeli je životni vijek proveo u rodnoj Varšavi, gdje je tijekom Drugoga svjetskog rata studirao na tajnom sveučilištu i bio svjedokom Varšavskoga ustanka. Nakon sloma ustanka, s ocem je upućen na prisilni rad u Njemačku, a kasnije bježi iz logora i vraća se u Varšavu. Kao pjesnik debitira 1956. zbirkom Obrtaji stvari (Obroty rzeczy), kojom na velika vrata ulazi u poljski javni život. Jedno je vrijeme u vlastitom stanu s prijateljima vodio eksperimentalno kazalište. Kao prozaik javlja se kasno – godine 1970. izlazi mu knjiga Uspomene iz Varšavskoga ustanka (Pamiętnik z powstania warszawskiego) u kojoj je, britkim jezikom, opisao svoje doživljaje iz ustanka, doživljaje svjedoka, promatrača, koji opisuje svijet podruma, običnih ljudi koji nisu držali oružje u ruci. Lišena patosa i herojskih opisa junačkih likova, ova je knjiga izazvala sveopću hajku na pjesnika koji je uporabom govornoga jezika opisao svijet običnih ljudi kojima je jedini cilj bio preživjeti. „Htio sam da svi znaju kako nisu svi pucali, želio sam napisati djelo o sveukupnosti ustanka.“ Nakon Uspomena... piše prozne knjige Denuncijacija stvarnosti i Srčani udar, u kojima je najavio vlastiti kraj – 1983. umro je od posljedica srčanoga udara. (A.C.)

Tema: ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN (21. Dani Antuna Šoljana, Rovinj, 2016.)

ANA BATINIĆ Jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“?

VINKO BREŠIĆ Autobiografizam kao osveta

103

DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Pod muškim kišobranom

112

MAGDALENA DYRAS Poljska čitanja Vesne Parun. Prijevodi i interpretacije

122

JAKŠA FIAMENGO Lirski nemiri Vesne Parun

128

LJUBICA JOSIĆ Eseji o slikarstvu i poezija u boji Vesne Parun

133

MARTINA KOKOLARI Vesna Parun u kontekstu socrealizma: analiza jednoga „slučaja“

140

ŽELJKA LOVRENČIĆ Vesna Parun u prijevodima na strane jezike

152

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Parun: riječ i more

157

DARIJA ŽILIĆ Bilješka o čitanju Vesne Parun u SAD-u

162

Ana BATINIĆ, Zagreb

JESU LI DŽINGISKAN I MIKI TRASI „MAČCI U VREĆI“?

„Ovo je svijet bez radosti i zato nju tražim u dječjoj poeziji, u životinjskom svijetu.“ Vesna Parun (skica za intervju za Feral Tribune, 1996.) Sažetak: Mačji likovi u književnosti nisu rijetkost, a posebno mjesto zauzimaju među životinjskim likovima u dječjoj književnosti. S obzirom na rubnu zastupljenost animalističkih aspekata književnih tekstova u književno-povijesnom proučavanju, književna animalistika kao interdisciplinarna disciplina nastoji pomaknuti granice književnog diskursa, potičući na promišljanje o dosad mahom antropocentričnim kulturno-povijesnim i etičko-filozofskim predodžbama i stavovima. Ovim se radom stoga nastoji ponuditi nova interpretacija dječjeg romana u stihovima Vesne Parun Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.). Analiza je usmjerena na životinjske likove u djelu – posebno na dva mačja protagonista – uključujući njihovu fikcionalnu genezu povezanu s biografijom same autorice, njihov tekstualni prikaz, kao i vizualnu predodžbu koju čitatelj dobiva putem ilustracija. Imajući u vidu različita sredstva antropomorfnog prikaza njihove svijesti, misli i osjećaja, pokušat će se osvijetliti na koji su način predočeni navedeni mačji likovi, koja im je uloga u ovom popularnom djelu hrvatske dječje književnosti i koliko se njihov literarni konstrukt preklapa s ljudskom – dakle, neizbježno ograničenom – percepcijom stvarnih mačaka. Ključne riječi: Vesna Parun, Mačak Džingiskan i Miki Trasi, roman u stihu, dječja književnost, književna animalistika

Ana BATINIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

U hrvatskoj književnoj historiografiji Vesni Parun pripada ovjereno mjesto istaknute poetese, feljtonistice te autorice polemičkih i autobiografskih proznih zapisa. Rijetki su, međutim, književni povjesničari koji u svojim književnopovijesnim sintezama posvećuju pozornost (i) njezinu bogatom opusu za dječju publiku,1 što ne začuđuje s obzirom na uglavnom maćehinski, pa i ignorantski odnos hrvatske književne povjesnice prema dječjoj i adolescentskoj književnosti, koji se polako „popravlja“ tek u novije vrijeme, zahvaljujući znanstvenom pristupu povjesničarâ dječje književnosti u istraživanju toga korpusa. No, ni temeljne sinteze i pregledi hrvatske dječje književnosti nisu se zapravo detaljnije pozabavili autoričnim knjigama za djecu. Iz nekih je književnopovijesnih djela izostala, doduše, iz tehničkih razloga – bilo zbog kronološkog, žanrovskog ili tematskog određenja, tj. ograničenja istraživačkog korpusa (npr. Zalar,2 Crnković,3 Hranjec,4 Majhut5), iako bi se moglo očekivati da Hranjec barem spomene Mačka Džingiskana i Mikija Trasija, primjerice, u poglavlju o animalističkom romanu ili da ćemo djelo zateći u Skokovoj antologiji hrvatskoga dječjeg romana.6 U knjizi Kraći ljudi Dubravke Zima navedeni je roman okarakteriziran kao „romaneskni eksperiment“ i „osamljen primjer dječjeg romana u stihovima u hrvatskoj dječjoj književnosti“,7 a u Uvodu u dječju književnost, koji potpisuju Hameršak i Zima, naveden je kao primjer ne-proznog oblika dječjeg romana.8 Idrizović, pak, daje opširniju analizu autoričinih dječjih djela, ali im, kao i Hranjec,9 odriče vrhunsku umjetničku kvalitetu, smatrajući da ostaju u 1

2 3

6 7

Kao iznimku ističemo autoričin portret u sintezi Dubravka Jelčića, koji ga je, u odnosu na prvo izdanje svoje Povijesti (1997.), u drugome, proširenom izdanju dopunio upravo podatkom o njezinu stvaralaštvu za djecu! V. Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 22004., str. 449-450. S druge strane, Frangeš i Prosperov Novak na njezin se dječji opus uopće ne osvrću, osim što Frangeš autoricu tek spominje u kontekstu dječjeg stvaranja Ivane Brlić-Mažuranić (str. 403). Usp. Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana, 1987., str. 387-389, 503 i Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, sv. III., Marjan tisak, 2004., str. 163-167. Ivo Zalar: Dječji roman u hrvatskoj književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1978., 21983. Milan Crnković – Dubravka Težak: Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine, Znanje, Zagreb, 2002. Stjepan Hranjec: Hrvatski dječji roman, Znanje, Zagreb, 1998. Parunova nije uvrštena ni u njegove Dječje hrvatske klasike, Školska knjiga, Zagreb, 2004. Berislav Majhut: Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005. Joža Skok (prir.): Prozori djetinjstva, I i II, Naša djeca, Zagreb, 1991. Dubravka Zima: Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu, Školska knjiga, Zagreb, 2011., str. 13, 208. Marijana Hameršak – Dubravka Zima: Uvod u dječju književnost, Leykam international, Zagreb, 2015., str. 200-201. Stjepan Hranjec: Pregled hrvatske dječje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 163-164.

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ana BATINIĆ

sjeni njezine poezije za odrasle.10 Vesna Parun objavila je dvadesetak djela za djecu,11 a kao što njezina lirika za odrasle nudi obilje animalnih metafora, i njezin je dječji opus mahom animalistički12 – osim nekoliko generacija mačjih likova – pojavljuju se koze, gušteri, kornjače, magarci, galebovi, miševi, psi itd. U ovome radu analiza će se, međutim, zaustaviti na mačku Džingiskanu i Mikiju Trasiju, kao najpoznatijim protagonistima iz istoimenoga romana – na njihovu tekstualnom prikazu, vizualnoj predodžbi koju čitatelj dobiva ilustracijama, ali i na biografskoj faktografiji same pjesnikinje koja je (uvelike) utjecala na stvaranje ovih popularnih mačjih likova. Sve će nam te uporišne točke u konačnici pomoći odgovoriti na pitanje koliko su Džingiskan i njegov brat Miki zapravo mačke. Detekcijom slojeva antropomorfnog premaza, kojima se autorica poslužila kako bi ih oblikovala, nastojat ćemo dokučiti koliko se njihov literarni konstrukt preklapa s ljudskom – dakle, neizbježno ograničenom – percepcijom stvarnih mačaka. Budući da su predmet našeg zanimanja animalni, mačji, likovi u dječjem romanu, ovaj je rad interdisciplinarno susretište donedavno marginaliziranih humanističkih područja: dječje književnosti i kulturne animalistike (ili kulturne zoologije), tj. uže, književne animalistike. S obzirom na rubnu zastupljenost animalističkih aspekata književnih tekstova u književno-povijesnom proučavanju, književna animalistika nastoji pomaknuti granice književnog diskursa, potičući na promišljanje o dosad uvriježenim, mahom antropocentričnim, kul-

10 11

Muris Idrizović: Hrvatska književnost za djecu, NZMH, Zagreb, 1984., str. 199, 201. Patka Zlatka (1957.), Tuga i radost šume (1958.), Zec mudrijan (1958.), Kornjačin oklop (1960.), Miki Trasi i baba Pim-bako (1968.), Mačak na Mjesecu (1969.), Miki – slavni kapetan (1970.), Hoću ljutić, neću mak (1983.), Dvanaest slikovnica o psima (1983.), Morska kočijica (1988.), Pokraj Kupe kad se vrapci skupe (1989.), Moj prijatelj šišmiš (1990.), Kroz prozorčić zime (1995.), Uspavanka za poljubac (1996.), Pčela, duga i mlin (1997.), Kukljo, Mukljo, Tanana i Glog (1997.), Tri morske pustolovke (2000.), Da sam brod (2002.), Miki Trasi i primadona (2003.), Miki Trasi i hijena Šššš... (2009.)... Zamislila je i cijelu seriju stihovanih romana za djecu okupljenih u dvjema Sedmoglavim knjigama – likovi Tanane, Kuklja, Muklja itd. Džingiskanovi su unuci. Sveprisutnost animalnog uočljiva je ne samo u odabiru likova, nego i na lingvističkoj razini, konkretno na primjeru Mačka Džingiskana i Mikija Trasija, ponajprije u čestim zooporedbama: „talas golem kao slon“, „k’o bodlje na ježu“, „k’o lav riknu“ itd.

Ana BATINIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

turno-povijesnim i etičko-filozofskim predodžbama i stavovima.13 Zapitajmo se, primjerice, znamo li uistinu koga dodirujemo kad prstima prolazimo kroz mačje krzno? Ili, riječima francuskog filozofa Jacquesa Derride: tko nas zapravo gleda kad nas gleda mačka?14 Kao razmjerno mlada disciplina, animalistika nailazi na plodno tlo upravo na polju dječje književnosti pa je moguće, u užem smislu, govoriti o dječjeknjiževnoj animalistici.15 Poznato je da je simbolika mačke vrlo raznolika te obuhvaća i pozitivna i negativna značenja, što se može objasniti njezinim hirovitim ponašanjem, čas umiljatim, čas distanciranim, samoživim, koje ljudi katkad tumače sebičnošću, podmuklošću, pa i dijaboličnošću.16 No, upravo mističnost te životinje neiscrpno je nadahnuće umjetnicima: kiparima, slikarima, književnicima, fotografima, grafiterima.17 Među literarnim mačkama spomenimo crnoga mačka Edgara A. Poea, mačje sage Particularly Cats (1967.) i On Cats (2002.) Doris Lessing, kojima ova nobelovka prodire u samu esenciju mačke, zatim mače iz poznate kratke priče Mačka na kiši još jednoga dobitnika Nobelove nagrade za književnost Ernesta Hemingwayja,18 koje simbolizira čežnju za ispunjenjem emocionalne praznine, potom uspješnice Davida Bowena Fantastični mačak Bob (2010.) i Svijet 13

15 16

Povijesno gledajući, mali se broj književnih povjesničara, kritičara i teoretičara bavio animalističkim aspektima književnih tekstova, a kad su to činili, životinjsko su percipirali uglavnom na simboličkoj i metaforičkoj razini. V. Susan McHugh: „Modern Animals: From Subjects to Agents in Literary Studies“, Society and Animals, 17/2009., str. 363. Podjelu između ljudskog i životinjskog Derrida smatra jednom od najustrajnijih, pa čak i posljednjom koja još nije dekonstruirana. Tom se tematikom bavi u tekstu „Životinja koja, dakle, jesam“, koji je najprije pročitan kao izlaganje na skupu organiziranom njemu u čast u srpnju 1997. u Cerisy-la-Salleu, a potom je tiskan u zborniku sa skupa („L’animal que donc je suis“, u: L’animal autobiographique, Pariz, 1999.). U njemu Derrida priznaje nelagodu i sram kada ga pogled vlastite mačke koja s njime živi iznenadi golog [...] Dok ga mačka gleda, Derrida se srami što je gol i iz toga izvodi naposljetku granicu koja nas odvaja od životinja: zato što jesu gole i ne znaju da su gole, životinje zapravo nisu gole, i to pomanjkanje golotinje ono je što ih čini životinjama, bićima različitim od čovjeka; a kao što nemaju golotinje ili srama, nemaju ni spoznaje o dobru i zlu. Zato su one za Derridu naše „apsolutno drugo“, i kao takve uspostavljaju samu našu ljudskost, određuju joj granice: „Životinja nas gleda, a mi smo pred njom goli. A mišljenje možda upravo tu počinje.“, Snježana Husić: „Životinjska mjera ljudskosti“, Zarez, god. X, br. 243, str. 10-11; Zagreb, 2008. Hameršak – Zima, nav. dj., str. 311. Jean Chevalier – Alain Gheerbrant: Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., str. 375. Poznati autor grafita Slaven Kosanović Lunar svoje je mačje likove profilirao po uzoru na mačka Jinxa koji je s njim proveo devet godina. Hemingway je i sâm bio pasionirani mačkoljubac, a njegova je kuća danas muzej u kojemu žive potomci njegovih polidaktilnih mačaka – mačaka s viškom prstiju. Više na: http://www.mackarica.com/vijesti/sto-su-to-hemingwayeve-macke-i-gdje-su-one-danas/ (stranica posjećena 13. studenoga 2016.)

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ana BATINIĆ

prema Bobu (2013.), Dalaj laminu mačku (2014.) Davida Michieja, Roman o Korini (2010.) Miljenka Jergovića ili Macane razne (1996.) Gige Gračan, a posebno mjesto zauzimaju među životinjskim likovima u dječjoj književnosti, od Mačka u čizmama do serije slikovnica Nade Horvat. Djelo Mačak Džingiskan i Miki Trasi žanrovski je, kako je naznačeno podnaslovom, određeno kao „dječji roman u stihovima“. Osobnu iskaznicu djela, za koje je autorica 1968. primila nagradu „Grigor Vitez“, upotpunjuju sljedeći podatci: prvo izdanje19 objavio je 1968. god. zagrebački Spektar, a otisnuo Grafički zavod Hrvatske u nakladi od 50.000 primjeraka. Djelo je tiskano bez paginacije, ilustracije potpisuje Biserka Baretić, autor je inicijala Ordan Petlevski, a urednik Dragutin Zdunić. U osobnom arhivskom fondu Vesne Parun u HDA20 sačuvan je strojopisni ugovor sklopljen u Zagrebu 23. studenoga 1967. između direktora „Spektra – poduzeća za izdavačku djelatnost, grafičke usluge, proizvodnju filmova i turizam“, Dragutina Zdunića i autorice, u kojemu se precizno navodi da je riječ o 2.160 stihova, a izdavač se obvezuje platiti autoru na žiro-račun po jednom stihu iznos od 5,00 ND bruto ili ukupno iznos od 10.800,00 ND bruto. No, kao i mačke za koje se vjeruje da imaju više života, i ovo se djelo materijaliziralo u više oblika, o čemu svjedoče brojne njegove rukopisne i strojopisne inačice, planirani – realizirani i nerealizirani – nastavci s autoričinim korekturama, prijepisi i prerade sačuvani u spomenutoj ostavštini, kao što su Miki otkriva Meksiko, Majstor veslar, Miki u žutoj radionici, Miki listonoša, Mikijev kalendar za godinu 1970, Gusar u vodoskoku, Iščezle ljestve, Ptičji kiosk, potom pojedinačne pjesme te koncepti naslovnica i sadržaja.21 Roman se pojavljuje i u obliku slikovnice (1981., 1996.), radiodrame/radioigre (Tri morske pustolovke, Suncokret na pučini, 1978.), lutkarske predstave (Riječko kazalište lutaka, 1972.)22 i mjuzikla – 1971. roman je dramatizirala i režirala Zvjezdana Ladika, a uglazbio Ladislav Tulač i to je uprizorenje postalo kultna predstava tadašnjeg Pionirskog kazališta (PIK), danas 19 20

21 22

Analiza će se temeljiti na prvom izdanju jer ona kasnija donose različite varijacije. Glavnina ostavštine Vesne Parun pohranjena je u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Kako navodi Marijan Bosnar, koji je fond sredio i opisao, dio rukopisne ostavštine koja je nakon autoričine smrti 2010. ostala u Stubičkim Toplicama pohranjena je u zagrebačkom NSK-u. Gradivo u HDA sadrži brojne inačice njezinih objavljenih radova, a margine listova nerijetko su ispisane njezinim sarkastičnim opaskama, usp. Marijan Bosnar: Osobni arhivski fond HRHDA-1755. Vesna Parun. Analitički inventar, HDA, Zagreb, 2012. Dalje u radu navodimo ga kraticom OAFVP. Navedeni ugovor nalazi se u kutiji 6. V. Marijan Bosnar, nav. dj., str. 42. U k. 6. OAFVP nalazi se i ugovor s Jugoslavenskom autorskom agencijom (Zagreb, 26. lipnja 1989.) radi reguliranja prava za prikazivanje dramatizacije u zadarskom Kazalištu lutaka u sezoni 1988./1989: dramatizacija Antun Marinić, scenska glazba Duško Macura.

Ana BATINIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

ZKM-a.23 Trideset godina kasnije, Željko Vukmirica, koji je u PIK-ovoj predstavi igrao Džingiskana, postavio je predstavu na sceni zagrebačkog Kazališta „Trešnja“. Režiju najnovije inscenacije, premijerno prikazane 23. lipnja 2012. na otvorenju 52. Međunarodnoga dječjeg festivala u Šibeniku, potpisuje Ivan Leo Lemo.24 Među arhivskim gradivom sačuvani su i dječji crteži Džingiskana i Mikija Trasija, kao i fotografije lutaka Džingiskana i mačkice Smiljke, koje je od spužve, krpe i dugmadi izradila Vlasta Pokrivka.25 Roman se temelji na elementima biografskog i pustolovnog romana, a dinamični stihovi (nejednake katrene i sestine) sadrže elemente brojalica, dječjih pjesmica i uspavanki (npr. Traj nina nana / Traj nena nana...). Njegova narativna struktura počiva na šezdeset devet pojedinačnih pjesama, zapravo na slikovitoj, labavo povezanoj lirskoj naraciji ispunjenoj nonsensom, anegdotalnošću i humorom, semantičkim akrobacijama i intertekstualnošću (Kon Tiki, Mačak u čizmama itd.). Ali, zašto baš mačci? Odgovor na to pitanje prepustit ćemo samoj pjesnikinji, i samoj pomalo nedokučivoj, neukrotivoj i neovisnoj poput mačke.26 Uvid u njezinu ostavštinu, naime, omogućuje otkrivanje nekih izvanknjiževnih poveznica Vesne Parun s mačjim svijetom – zapravo, spoznaju o književnici kao ljubiteljici mačaka.27 Realnu sliku njezina odnosa prema prirodi i životinjama, među njima, naravno, i mačkama, moguće je rekonstruirati na temelju raznih skica intervjuâ,28 brojnih bilješki na marginama rukopisa i strojopisa, autobiografskih zapisa u zasebnim

24 25 26

Više o međunarodnim uspjesima predstave i kontinuitetu izvedbi od 1971. do danas v. napomene Karmen Milačić, u: Vesna Parun: Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Mladost, Zagreb, 1991., str. 234-237. http://www.teatar.hr/ (stranica posjećena 2. studenoga 2016.) OAFVP, k. 6. U intervjuu sa Sonjom Manojlović (Oko, god. III, br. 106, str. 12; 8. – 22. travnja 1976.) na pitanje zna li da je ljudi smatraju neobičnom osobom, odgovorila je: „Vidim to često po njihovim reakcijama, čak i u onih koji bi to htjeli sakriti, jer me navodno vole i razumiju. Kad me hoće nekome predstaviti ili se pohvaliti da me znaju, otkrije mi se da to čine kao da je u pitanju neka pripitomljena zvjerka ili rijetka ptica. Neću i ne želim nikome biti njegova bizarnost, dodatak njegovom meblu, njegovim vikendima i ostalom čime je ispunio svoj život.“ U intervjuu „Vesna Parun: zanemarena pravila igre“ izjavila je: „Okorjeli sam nepušač, a mačke volim više nego pse jer ne volim da me netko čuva.“, Oko, god. III, br. 107, str. 10; Zagreb, 24. travnja – 6. svibnja 1976. U skici intervjua iz 1999. na pitanje: „U koga još imate povjerenje? Koja su to bića?“ odgovara: „Ja čeznem za mačkama i mačićima, a da živim na farmi voljela bih hraniti kuniće, držati ježa u grmlju, imati psa nježna glasa...“, OAFVP, k. 47. Riječ je uglavnom o skicama za koje je V. Parun na ceduljici naznačila da su za radijski intervju s novinarkom Anitom Kolesar (Radio-Zagreb), u povodu Ponoćne ogrlice. Ispisala ih je plavom kemijskom olovkom u obliku pitanja i odgovora na papirićima istrgnutima iz bloka, koji se u ostavštini nalaze razasuti u više kutija.

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ana BATINIĆ

bilježnicama te pojedinih crno-bijelih fotografija29 koje prikazuju autoricu kako drži crnog, a potom i prugasto-žutog mačka – neke od njih krase i stražnje omote pojedinih izdanja romana, odnosno nastavaka iz te serije. U jednoj od bilježnica s autobiografskim bilješkama nalazi se zapis naslovljen Moji živi mačji modeli za virtualnog Miki Trasija i Džingiskana,30 pod kojim nam Vesna Parun otkriva: „1. Mačkica Lili (donešena u Zlarin iz Šibenika u kartonskoj kutiji) Za najjače zime (1928 ili 29?) u Zlarinu pao snijeg, brat i njegov čopor dječaka umataju kamenčiće u snijeg i gađaju okolo po Rudini (mali trg između kuće Bacigin, koja ima podrum) i škole. Probudim se, a gdje je Lili? Ostala u podrumu (gdje nema ni bačava ni vreća) Brzo tražim veliki ključ sa čavla na zidu. Silazim kamenim stubištem terasice, oprezno da ne pokliznem, a odozdo već čujem mijaukanje. Smrzavala se Lili. Ponijeh je gore, ispod kaputa, na prsima. A dječaci me gađaju sniježnim kamenicama. Unesoh je i stavih kraj kamina (ognjišta gdje baka puše u oganj, a ima gore i crni fumar (dimnjak) 2. Mačak Miki, star, žutobijel, dječaka Borisa ljubimac, u Kukljici na otoku Ugljanu gdje dođoh ljetovati god. 1967. s mužem Ljubenom nakon udaje u Sofiji. Ribarska kuća na obali, pod u sobi star, pun rupa: u podrumu je Miki! Srećom, imala sam tetrapak s mlijekom. Sipala sam ga kroz rupu.“31 Usporedne biografske linije mačje braće, čiji se životi razdvajaju nakon Džingiskanova odlaska u svijet, dijele dodirne točke s osobnim životnim putem njihove stvarateljice. Osim „zajedničkog“ rodnog mjesta, Vesna Parun doista je jedno vrijeme živjela s mačkama, no jedan joj je mladi crni mužjak nestao, a sudbine dviju mačaka koje je u Zagreb dovela vlakom prve klase iz Beograda ostale su neizvjesne.32 29 30

OAFVP, k. 59. OAFVP, k. 55., Omot 1: Četvrta teka s autobiografskim zapisima (21. 9. [2004.], iza podneva). Autograf, ispisan plavom kemijskom olovkom. Usp. također odlomak zapisa (kombinacija strojopisa i autografa) nastao prilikom beogradskog izdanja autoričine dječje knjige Karneval u Kukljici: „Ako se jednom zgodom nađete u Kukljici, pitajte ondje pred bilo kojom malom kućom uz more, za ostarjelog mačka Mikija, dječaka Borisa i njegovu baku – koje možda više nema – ali u mojim stihovima živjet će uvijek kao dobrodušna i veoma svima bliska baba Pim-Bako. U njenom liku živi za mene i pun priča osmijeh moje bake iz dalekih dana mog djetinjstva i [nečitko] sjećanje na moju majku, koja me je nadahnula da stvorim lik babe Pim-Bako i sve ostale u ‘Sedmoglavim knjigama’, a rodila me je na samom rtu Zlarinu, na Bučini, odakle su Džingiskan i Miki Trasi krenuli u bijeli svijet.“, OAFVP, k. 6. Uz strojopis pjesme Nestao Džingiskan koja počinje stihovima: „Nestao mi je/mačak Džingiskan, / glavni junak/najnovije knjige“ rukom je dodala: „Ovaj sam natpis bila objesila izvana na vrata zgrade. Oko Uskrsa, god. 1968.? Ovo sam napisala kad mi je crni mačak – još mlad, mačić – nestao. Nisu mi ga donijela djeca, ali ga nađoh u nečijoj drvarnici, skutrena i preplašena. Bila sam presretna. No kada je idući put opet nestao, nije mu više bilo ni traga ni mijauka. Vesna Parun, u lipnju 2000.“, OAFVP, k. 19. Iz intervjua s Anitom Kolesar doznajemo: „Imala sam crnog Džingiskana, izgubio se. Pretražila sam [nečitko] sve drvarnice u Stud. Gradu, lijepila na vrata oglase u stihovima. Nestao je u nepovrat. Imala sam prije toga u Beogradu na jednom tavanu

Ana BATINIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Kako navodi u autobiografskim bilješkama, u beogradskoj mansardi u Kapetan Mišinoj 5, gdje je živjela s Višaninom B. M. Karlićem, životni je prostor dijelila i s dvjema mačkama: Mikežom i Jakežom.33 U ovom animalističkom kontekstu važna su njezina promišljanja o prirodi i životinjama, sačuvana u sljedećim, iz autografa transkribiranim odlomcima intervjua. Na pitanje o ljubomori odgovara: „O, i mace su ljubomorne, i te kako. A macani – oni još i više. ‘Bako, ti voliš Mikija više nego mene’ – sjećate li se, to je rekao mačak Džingiskan u jednoj od mojih radio-igara. A ona mu je odgovorila, otprilike: ‘Budalo mala, to ti se samo tako čini. Ja Mikija više volim po danu, a tebe, Džingi, po mjesečini!’ (smijeh) Ne znam, često razmišljam o tim životinjskim osjećajima, mislim da su oni vrlo jaki i da životinje pate i raduju se gotovo jednako kao i ljudi. Ali su nemoćnije, jer nemaju naš um i našu sposobnost da se savladavamo.“ Kad ju je novinarka upitala je li lakše imati mačke ili pse, Parun odgovara: „Mačke, svakako. One su samostalnije i jednostavnije – po potrebi se i same za sebe lakše brinu, osobito ako su u prizemlju, u dvorištu. Mačka neprimjetno šmugne iza zida – i, nikom ništa! Ne moraš je voditi u šetnju, na uzici, stavljati joj nagubicu. Ala bi bila smiješna – mačkica s nagubicom! Mislim da mačke tako nešto ne bi mogle podnijeti: ni uzicu ni nagubicu. O svoj onoj mučnoj psećoj dresuri da se i ne govori. [...] Ne volim to što čovjek sve hoće da potčini sebi: i životinju, i biljku, i kamen, i drugog čovjeka čak! Psi su odviše pokorni, odviše u čovjeka zaljubljeni. Kao da ne vide, ili neće da vide njegove mane. Mačka možda ima istančaniju intuiciju, osjeća kakav je tko – ma da i one obožavaju svog gospodara pa ma kakav da je on: ružan ili lijep, glup ili pametan, dobar ili zao. Životinje, znači, naslućuju povezanost svih ljudi na zemlji, jednakost svega pod suncem. Bratstvo svega živućeg. [...] Za mene u prirodi nema većeg ni manjeg, važnijeg i manje važnog. I mrav i lav podjednako su važni i veliki, svatko u svom svijetu. Mi možemo samo reći: ovo

[nečitko] Mikeža i Jakeža – dovela sam ih sa sobom u Zagreb, vlakom. Kako nisam imala svog stana, poklonila sam ih. Jedna se izgubila u Sesvetama, druga ne znam već gdje.“, OAFVP, k. 48. U još jednoj skici intervjua ostalo je zapisano: „Volim životinje, ali nema tog živog bića koje bi moglo podrediti svoj metabolizam ritmu mojih životnih neredovitosti. Osim ako nije spremno na samouništenje. Crni Džingiskan bio mi je pobjegao i krio se u nečijoj drvarnici. Raspisah za njim potjernicu, s uspjehom prvi put. A zatim je iščezao zauvijek. Kako bi inače i nastala ta knjiga! Zar milujući cice-mace na koljenima? Ni tužaljke Leopardijeve nisu plod preobilna maženja i tetošenja. Stihovi su blagoslov pustoši. Oni vuku u oskudicu čula. Poslije ptica, zbog kojih volim ovaj svijet, i tog zagonetnog stvora koji prede – o milosti mi govore oči krave, o čežnji pogled konja, o zlu vesela bezbrižnost vjeverice. [...] Tek, žao mi je što su nastavci mo[je] mačje epopeje dospjeli u slijepu ulicu izdavačkih OUR-ova, a nema ni nade da ću ih ugledati snimljene kao seriju. Uostalom, nisam ni dijete ni baka. Radije ću i sama biti i ostati Džingiskan, negoli da plačem zbog jatâ kolibrića što umiru na mojim rukama. Kolibrića mašte. A i ta mašta jednom zgasne – i nastane mir.“, OAFVP, k. 48. OAFVP, k. 55. Bilježnice, zapisi iz rujna 2004.

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ana BATINIĆ

nam je draže! Ili: ovo bolje poznajemo! A što se tiče straha, u djetinjstvu se bojiš svega i svačeg – to nam je urođeno. A odrasli to još u nama i pojačavaju, plaše nas neprestano nečim. U takvim trenucima mačka je prava blagodat – njezina je blizina za nas čarobna oaza mira, tišine i neke nezemaljske tajanstvenosti. Meni se uvijek činilo da mačke noću dobiju krila i lete. Možda i lete, tko zna. Na metli. Zašto bi ih inače, kao što rekoste, držale kod svog ognjišta sve vještice, iz poznatih priča? Psi su dobri čuvari kuće, istina je. Ali mačke je čiste od miševa, zar ne? One ne čuvaju naše imanje i posjed nego naš san noću, naše nevidljive spone s Mjesecom i zvijezdama. Naše uspomene. Slutnje. (Intuiciju). Našu samoću.“ „Da li mačke voliš najviše?“, glasilo je iduće pitanje... „Pa, nekako mi najviše zaokupljaju maštu, inspiriraju me neiscrpno. Od njih kao da učim mudrosti života, slobodu kretanja i spavanja, razmišljanja i potpunog opuštanja, igre. Ne znam koja se još životinja tako virtuozno umije igrati kao mala, pa i malo odraslija maca. Zadubeno, strastveno, znalački precizno, neumorno. Od mačjeg strpljenja u igri poprimila sam, čini mi se, još zarana – diveći mu se – i sama nešto od te mučne i u životu nam toliko neophodne vještine strpljenja.“34 Upravo je igrivost bliska nonsensu, koja se očituje kao nepredvidivo i domišljato poigravanje semantikom, jedna od osnovnih karakteristika autoričine lirske naracije, u kojoj je mačji dvojac predočen na dvjema razinama: tekstualnim opisom (eksplicitno, implicitno) te grafički (ilustracijama). Nakon što su ih ribari spasili iz mora, tj. s daske na kojoj su plutali, dolaskom u dom starog ribara Roka i babe Pim-Bako,35 Džingiskan i Miki Trasi postaju sve više antropomorfizirani, što je vidljivo i iz ilustracija. Dodavanjem antropomorfnih slojeva mačji likovi postaju sve manje nalik na mačke, a sve više nalik na zaigranu, znatiželjnu djecu koja smišljaju nestašluke.36 Počinju nositi odjeću (frak), jesti i piti ne-mačje namirnice (sladoled, karfiol, koktu), iako love ribu, guštere i miševe, zatim usvajati ljudske vještine (Džingiskan piše pisma, Miki svira mandolinu) te iskazivati emocije na ljudski način (npr. zaljubljuju se, plaču)37. Oni su, međutim, i fizički i karakterno različiti: šareni, žućkastoblijedi Miki sebe opisuje kao spretnog, lukavog i brzog poput zvrka, a može biti i pažljiv i tih, s druge strane, lakom je i voli drijemati. Crni Džingiskan, 34 35

OAFVP, k. 47 i k. 48. Iz bilježaka za radijski intervju s Anitom Kolesar. Uz strojopisni koncept Baka u suknji od pliša Parun je naznačila: „Babu Pim Bako, kao lik najdraži mi na svijetu posvetila sam mojoj tada još živućoj majci Tonki“, OAFVP, k. 6. Miki: „Večeras svezat ću djedu Roku / za pantalone crijep. / Babi pod jastuk stavit ću ježa, / kozi Kasi podšišati rep!“ Miki plače jer se djeca ne žele s njim igrati skrivača, pitajući se: „Zar ima kakva razlika, kaži, između mene i njih?“. Kornjača, pak, plače za ježom kojeg su odnijeli u muzej..., a žabe se svađaju onomatopejskim: „kva, kva, kva.“ U (nesretnom) braku s Fani Džingiskan dobiva sina Vihora, dok ga u Kukljici, poput Penelope, čeka Smiljka.

Ana BATINIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

naprotiv, uvjerljivije pokazuje mačju narav kad odbija poslušno odlaziti u školu – njega zove pustolovina, putovanje u daleke zemlje pa predlaže bratu da sagrade splav Kon-Tiki, zaplove morima i love pirate, što Miki odbija. U tom smislu sami likovi Džingiskana i Mikija kao da ukazuju na bipolarnost mačje prirode: Džingiskan je drzak, prema vlastitim riječima: mračan, egoističan, hrabar, pustolovan („Život je kratak, uživati treba!“), u vlastitim očima on je tigar, a nadimak mu je „ajkula“ / „morski vuk“. Miki Trasi s druge je strane mirnija, pasivnija strana, zanesenjak, sanjar i „lutalac sneni“, on sam sebe percipira kao dijete („I ja sam dijete, berem maslačak / i rado slušam o mišu i zecu...“), razotkrivajući se i u pitanju koje postavlja Džingiskanu: „Zar nismo k’o i sva djeca?“. Ipak, na jednom je mjestu izrazita distinkcija između ljudskog i neljudskog: uvjeravajući Mikija da ljudožderi u Patagoniji neće pojesti Džingiskana, magarac Žan govori mu: „Šta ti je, zar si sišao s uma? Pa on nije čovjek!“. Antropomorfizacija zahvaća i ostale neljudske likove i njihove suodnose, pa tako Miki i Žan igraju šah, koza Kasi češlja bradu, a kao likovi javljaju se i metla, jaje... Na razini komunikacije, u naraciji vlada potpuno međuvrstovno razumijevanje, pri čemu svi likovi međusobno komuniciraju univerzalnim ljudsko-životinjskim jezikom, mješavinom onomatopejskog glasanja poput „mijau“ i standardnog govora, a Miki govori čak i strane jezike, razgovarajući sa stranim posjetiteljem Kukljice na engleskom i njemačkom. No, bez obzira na jednakost u sporazumijevanju, ljudski i animalni likovi nisu u ravnopravnom položaju, odnosno u njihovu se odnosu zrcali antropocentrična hijerarhija – djed Rok prodaje jarca kako bi kupio kozu koju će koristiti za mlijeko, a kornjaču planira dati u muzej, tj. zamijeniti je novim jedrom i flokom. I dok Rok mačiće smatra gostima, Pim-Bako ih naziva paževima – ali svejedno ih percipirajući kroz drevnu mačju utilitarnu funkciju: lovit će miševe i stražariti na kućnom pragu. Pripovjedni postupci u ovom romanu stoga uključuju antropomorfizaciju, tj. humanizaciju animalnih likova, što pojašnjava i sama autorica: „Oni, vidite i sami, više govore, ustvari, o ljudima, o našoj ljudskoj sudbini, samo na djeci blizak, pojednostavnjen način. To je istaknuto bilo naročito u talijanskim kritikama nakon izvedaba Mačka Džingiskana. Ja u stvari nisam baš ni neki poznavalac životinjskog svijeta niti pravi pisac te vrsti. Katkad i zaboravim da je Miki Trasi uopće mačak. Pod njim [razumijevao se neki] dječak, moj brat s kojim sam provela djetinjstvo. To je nastavak i produžetak mnogih ratom prekinutih djetinjih i dječačkih života.“38 Istovremeno, moguće je u naraciji uočiti i zoomorfizaciju (animalizaciju) ljudskih likova pa, primjerice, Babu PimBako boli „očnjak“. Jedna je od važnijih točaka analize i čin imenovanja, bolje reći, samoimenovanja glavnih likova. Snažniji od dvojice braće, crni mačak nadjenuo si 38

Brat Vesne Parun poginuo je u partizanima. Ulomak je iz skice intervjua s Anitom Kolesar, OAFVP, k. 48.

100

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ana BATINIĆ

je ime po drevnom mongolskom ratniku i vladaru Džingis Kanu („Pipni mi mišice, puščano zrno!“) – koji navodno nije volio mačke.39 Miki, s druge strane, odlučuje: „Ne hajem ja za ratnike drevne, / zovem se naprosto Miki Trasi!“. Ni sama autorica, priznaje, ne zna odakle joj ta imena: „Eto tako, došla mi sama odnekud, baš kao da su doletjela iz neke još davnije prošlosti, iz nekog davnijeg i tko zna čijeg djetinjstva ili sna. Tako kako već biva kad se piše. Ne može se objasniti sve što se tada zbiva s nama. I u pisanju pjesama i priča ima nečeg, rekla bih, mačji zagonetnog, izvanvremenskog. [...] Što ste rekli maloprije, da je Miki Trasi šašav? Možda Vam se to čini, jer sam mu nadjela šašavo prezime: Trasi. To je zbog onoga ‘tras’ kad ljosneš svakog trena s nekog krova pod oblacima – na zemlju, u blato, i preneš se iz svojih ‘viših’ ljudskih stanja, pa zacviliš, zamijaukneš.“40 Ipak, nije uzalud nastala izreka „Nomen est omen“, pa kada, nakon bratova odlaska iz Kukljice, Miki odluči prestati biti lijeni pospanac te preuzeti kontrolu nad miševima i djecom, to obilježava i promjenom imena u „Miki Indijanac“! Spomenimo još da se, uz elemente ludizma, popularne kulture (kokta, televizija, rokenrol, ‘fudbal’, film) i fantastike, u romanu pojavljuju mnogi toponimi i različiti zemljopisni pojmovi (Zlarin, Kukljica, Prvić, Kaprije, Žirje, Mišjak, Ugljan, Tahiti, Afrika, Patagonija, New York), koji su, naprotiv, u svijet fikcije tek umetnuti iz stvarnosti.41 Imajući, dakle, u vidu različita sredstva antropomorfnog prikaza, ne samo njihova funkcioniranja u vanjskom svijetu naracije, nego i prodiranja u njihovu svijest, misli i osjećaje, njihovu individualizaciju i karakternu diferencijaciju, koji bi bio zaključni odgovor na pitanje jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“? Bez sumnje – i to trostruki. Prvo, književnoanimalistički gledano, oni su to s obzirom na relativan deficit pravih mačjih osobina u odnosu na visok stupanj antropomorfizacije. I prema vlastitu autoričinom „priznanju“, ona nije realistica,42 stoga su i njezini neljudski protagonisti proizvod mašte. Tako humanizirani, daleko više go39

40 41

Usp. Nikola Visković: Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji, Jesenski i Turk, Zagreb, siječanj 2009., str. 278. Iz skice intervjua s Anitom Kolesar, OAFVP, k. 48. „Ovo jest, doduše, s druge strane i metafora za naša ‘odrasla’ tumaranja ovim životom i svijetom; ali sva su zemljopisna imena i nazivi točni, nema niti jednog izmišljenog, jer zemljopis oduvijek obožavam i on me inspirira. [...] Zato bih voljela kad bi se uz ovakve moje knjige za djecu priložili na kraju mali zemljovidni izresci. Naročito mi je stalo do srednjeg dijela naše jadranske obale, s buketom otoka i otočića u koje spadaju i moji zavičajni: Zlarin, Prvić, pa Ugljan, Pašman, Iž, Kornatski akvatorij. (travanj – svibanj 1999.)“, rukopisni zapis uz nepotpisanu recenziju Suncokreta na pučini, OAFVP, k. 8. „Pitali ste da li ih idealiziram, uljepšavam. Ja ovdje ne ispitujem pseće osobine, nisam pripovjedač realist – to prepuštam drugima. Ja njihove osobine biram i modeliram na svoj način, baš to radim i sa mačjim svijetom.“, ulomak iz bilježaka, vjerojatno za intervju s Anitom Kolesar, a riječ je o autoričinoj „psećoj“ Ponoćnoj ogrlici, OAFVP, kutija 47.

Ana BATINIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

vore o ljudima nego o mačkama, ali bez dociranja, moraliziranja i didakticizma, pa je njihova uloga u ovom popularnom djelu hrvatske dječje književnosti isključivo zabavljačka. Drugo, mačju je braću na početku pripovijedanja zamalo stigla sudbina nebrojenih neželjenih mačića koje je neka „strašna ruka“ jednako tako „strpala u vreću“ i bacila u more. I naposljetku, oni su u vreći bili i doslovno, gdje su se našli na stranicama brojnih rukopisnih i strojopisnih koncepata serije o Džingiskanu i Miki Trasiju fizički naguranih u vreće43 – njih četrdesetak.44 Iz svega proizlazi da su legendarni crni i šareno-žuti mačak Vesne Parun trostruki „vrećaši“, no u smislu umjetničke vrijednosti i dopadljivosti djela nikako nisu „mačji kašalj“. Naprotiv, njihova je prisutnost u hrvatskoj (dječjoj) književnosti i kulturi stalna. Literatura: Bosnar, Marijan: Osobni arhivski fond. Vesna Parun. Analitički inventar, HDA, Zagreb, 2012. Chevalier, Jean – Gheerbrant, Alain: Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987. Crnković, Milan – Težak, Dubravka: Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine, Znanje, Zagreb, 2002. Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana, 1987. Hameršak, Marijana – Zima, Dubravka: Uvod u dječju književnost, Leykam international, Zagreb, 2015. Hranjec, Stjepan: Dječji hrvatski klasici, Školska knjiga, Zagreb, 2004. 43

Uz rukopisnu verziju romana, autorica je u rujnu 1998. pribilježila: „Ovo je rukopis prve knjige iz serije o Džingiskanu, tiskane u ‘Spektru’, a čije špalte nalaze se također u jednoj od ovih vreća. Pisanje je – uz poticaj Zlate Vucelić, u onom vremenu hipika i gitara – započelo ovdje, u ovoj istoj sobi u (tada) Badelovoj 15 – dakle, god. 1967, nakon mog povratka iz Bugarske a prije privremenog useljenja u Bulićevu 9, gdje je završavam s tekstom, tipkanjem, kontaktom sa D. Zdunićem na Trešnjevci u ‘Spektru’“, OAFVP, k. 6. Uz strojopisni koncept pjesme Zlatne i crvene čaše, zapisala je: „Iz kojeg je ovo ciklusa o Džingiskanu i njegovim potomcima? Ne znam. Odgovor je valjda u nekoj drugoj vreći! V. Parun, rujan 1998.“, OAFVP, k. 8. Autobiografska proza V. Parun naslovljena je Noć za pakost. Moj život u 40 vreća, MH, Zagreb, 2001. U rođendanskom razgovoru za Večernji list Denis Derk postavio joj je pitanje o tada još tek najavljenoj autobiografskoj knjizi: „Jeste li napunili tih četrdesetak vreća, ili ih punite i dalje?“, a ona odgovara da je zasad napisala miniautobiografiju: „Taj grdi naslov podarih joj u vrijeme kad sam još imala podosta snage za humor nad vlastitim porazima, oličenim u tih 40 vreća koje su stvarne. [...] Vreće ispunjene kamenjem života.“ (Večernji list, 12. travnja 1992., str. 17), OAFVP, k. 47.

101

102

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ana BATINIĆ

Hranjec, Stjepan: Hrvatski dječji roman, Znanje, Zagreb, 1998. Hranjec, Stjepan: Pregled hrvatske dječje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2006. Husić, Snježana: „Životinjska mjera ljudskosti“, Zarez, god. X, br. 243, str. 10-11; Zagreb, 2008. Idrizović, Muris: Hrvatska književnost za djecu – 100 godina hrvatske dječje knjige, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. Intervju s Vesnom Parun (Sonja Manojlović), Oko, god. III, br. 106, str. 12; 8. – 22. travnja 1976. Intervju s Vesnom Parun („P. V.“): „Vesna Parun: zanemarena pravila igre“, Oko, god. III, br. 107, str. 10-11; Zagreb, 24. travnja – 6. svibnja 1976. Intervju s Vesnom Parun: „Ja riba“ (Denis Derk), Večernji list, god. XXXVI, br. 10.291, str. 17; Zagreb, 12. travnja 1992. Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1997., 22004. Majhut, Berislav: Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945., FF press, Zagreb, 2005. McHugh, Susan: „Modern Animals: From Subjects to Agents in Literary Studies“, Society and Animals, 17/2009., str. 363. Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti, sv. III., Marjan tisak, 2004. Parun, Vesna: Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Spektar, Zagreb, 1968. Parun, Vesna: Mačak Džingiskan i Miki Trasi, ur. Karmen Milačić, Mladost, Zagreb, 1991. Parun, Vesna: Noć za pakost. Moj život u 40 vreća, MH, Zagreb, 2001. Skok, Joža: Prozori djetinjstva I i II. Antologija hrvatskog dječjeg romana, Naša djeca, Zagreb, 1991. Visković, Nikola: Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji, Jesenski i Turk, Zagreb, siječanj 2009. Zalar, Ivo: Dječji roman u hrvatskoj književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1978., 21983. Zima, Dubravka: Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu, Školska knjiga, Zagreb, 2011. Osobni arhivski fond Vesne Parun (OAFVP), HR-HDA-1755, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. http://www.mackarica.com/vijesti/sto-su-to-hemingwayeve-macke-i-gdje-su-one-danas/ (stranica posjećena 13. studenoga 2016.) http://www.teatar.hr/ (stranica posjećena 2. studenoga 2016.)

Vinko BREŠIĆ, Zagreb 103

AUTOBIOGRAFIZAM KAO OSVETA

O autobiografijama Vesne Parun „Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada: Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam...“ (V. Parun, srpanj 1947.) 1. Sredinom veljače 1995. našao sam se u društvu Vesne Parun i njezine prijateljice, poljske pjesnikinje i prevoditeljice Łucje Danielewske u zagrebačkom restoranu „Pula“, u Teslinoj ulici, gdje je pjesnikinja neko vrijeme zakazivala svoja druženja. Bila je to Łucjina inicijativa, koja je nakon izbora hrvatske lirike za moje Zrcalo, čiji je prvi broj izišao za Božić ratne 1991., radila na prijevodu Vesninih pjesama.1 Obje su bile stare prijateljice, dok je moje poznanstvo s Łucjom datiralo od ljetnih seminara Zagrebačke slavističke škole, a onda i prijateljstvo od pada Vukovara, kada sam kao gost Društva poljskih književnika u Poznanju (Poznań) bio jedini Hrvat na tamošnjoj međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji Listopad Poetycki. Łucja je od mene napravila ne samo pjesnika, nego i zvijezdu, a Vukovar i sva tadašnja patnja o kojoj su vijesti jedva dopirale do ove velikopoljske oblasti, i to najviše njezinom zaslugom, učinila su me u tih nekoliko dana jednim od poznatijih, u isto vrijeme

Usp. Wiersze. Pjesme suvremenih hrvatskih pjesnika u poljskom prepjevu Łucje Danielewske (Izbor), Zrcalo, br. 1, Zagreb, 1991., str. 77-90.

104

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Vinko BREŠIĆ

najtužnijih i najponosnijih Hrvata. No, to je neka moja neispričana priča.2 A Vesnu Parun dotad nisam nikada osobno – rekla bi ona: tête-à-tête – susreo, ne računam li slučajna viđenja po javnim mjestima, pa tako i jedno njezino gostovanje na matičnome fakultetu ranih osamdesetih – svakako prije njezinoga novosadskog „rašomona“ na Kongresu pisaca – uz neku pjesničku manifestaciju tada još, čini mi se, saveznog karaktera. Dobro pamtim pjesnikinjin živopisni lik oslonjen na desni zid naše D-4 i gušu koja se već nazirala gutajući polako, ali sigurno jednu nekoć, govorilo se, „rasnu ljepoticu“. Bilo je nešto tugaljivo u toj slici, pa i dan-danas prođe me isti osjećaj dok se spuštam tom stranom dvorane u kojoj godinama predajem utorkom od jedanaest do jedan, a naročito kad govorim o njoj i o njezinoj generaciji. No, u zagrebačkoj „Puli“ ova Vesna Parun bila je neka druga Vesna Parun. Pa iako se ona smanjila, a guša povećala skupa sa svilenom maramom kojom ju je sve neuspješnije skrivala, zračila je čudesnom mješavinom snage i gorčine, kojoj nisam znao izvor, ali i planovima koji su se na trenutak bili preklopili s jednim mojim tada već zgotovljenim poslom. Naime, već sam godinama u pripremi imao rukopis Autobiografija hrvatskih pisaca, ali ne i izdavača, a među stotinu pisaca bila je i Vesna Parun. Rekavši joj to, začudi se što sam uopće uspio naći njezine autobiografije, posebice što sam „iskopao“ onu u 10 rečenica. Łucja nas je gledala i cvala od veselja što ovaj naš razgovor postaje sve življi i zanimljiviji. Vrhunac je bio kad sam joj spomenuo Tadiju i članak u Večernjaku „Tko je Pave Versa?“ iz ljeta 1994. Čini se da je se sve to dojmilo, a onda mi otkri kako ona zapravo piše „pravu pravcatu autobiografiju“ pod naslovom Moj život u 40 vreća. Kad smo se rastajali, napisala je posvetu na svoju Vazu sunca i darivala mi je: „Vinku, srdačno od Vesne – Zagreb, ‘PULA’, 16. II. 1995.“ Prolazile su godine, smjenjivale se Vesnine knjige i vijesti o njoj, prorijedili Łucjini dolasci u Zagreb, da bi zauvijek nestala najprije Łucja, a potom i Vesna. U međuvremenu, dakako, pročitao sam Noć za pakost, pa knjigu negdje zagubio, nabavio novi primjerak i još je jednom pročitao, sada već s iskustvom drugoga izdanja i njezine testamentarne antologije Ja koja imam ruke nevinije... I kada mi je Ivica 2

U toj priči središnju ulogu ima, dakako, Łucja, koja je među sedam gostujućih pjesnika Poetskog listopada (tj. studenoga) prevela i jednu moju pjesmu u tamošnjem Narodnom tjedniku (Tygodnik Ludovy), potom varšavski glumac Wojciech Siemion, koji je pred prepunim liceumom recitirao moju Predbožićnu Europu A. D. 1991., dakako, u Łucjnu prijevodu, Voltaire, novinar poznanjskoga Glasa Velikopoljskog (Głos Wielkopolski), Włodzimierz Braniecki, koji je sa mnom napravio intervju uz Łucjin simultani prijevod, pa učenici ekonomske škole u Gožovu Velikopoljskom (Gorzów Wielkopolski), pjesnik Wilim Przeczeka iz slovačke Bystrice, kolega Bogusław Zieliński sa Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanju itd. – sve do četiriju božićnih kuglica, Łucjin dar, koje su zbog trojice pijanih Poljaka ostale na kolodvoru Potsdama.

Vinko BREŠIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Matičević najavio da će u sklopu Šoljanovih dana 2016. tema biti Vesna Parun, odmah sam rekao da ću govoriti u autobiografijama Vesne Parun. Nisam govorio, ali sam, evo, ponešto zapisao. 2. Hrvatsku sam autobiografiju počeo istraživati još za svojega prvog boravka na Sveučilištu Ruhr u Boc-humu, potaknut tamošnjim trendovima u ovoj literaturi koji su dopirali iz Amerike, najprije zahvatili Francusku, a onda Njemačku i tako redom. Rezultat je bila zbirka od 147 autobiografija hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća, koju, međutim, nitko u Vesna Parun Vinku Brešiću, 1995. Zagrebu nije htio objaviti. Tek mi je jedan urednik sugerirao da to „malo preradim“ i od svega napravim leksikon pisaca – vjerojatno potaknut Frangešovim leksikonom u prilogu njegove Povijesti iz 1987. (Tako su toga trenutka stvari stajale ne samo s autobiografijom, nego i s književnom historiografijom!) Tek će pred kraj rata pravo zanimanje pokazati dvojica Boža, Čović i Rudež, u gradskome AGM-u, pa je moja knjižurina napokon izišla poslije punih deset godina čekanja. Na njezinim stranicama od 1259. do 1262. prostor je zauzimala Vesna Parun: crno-bijela fotografija – dobro poznati pjesnikinjin portret pun samosvijesti i zavodljivosti, Vesna Parun o Vesni Parun, pa biografija s bibliografijom i ovaj komentar: – Autobiografiju u trećem licu Vesna Parun o Vesni Parun autorica je objavila u pogovoru svojoj knjizi Začarana čarobnica (1993). Autobiografskoga je značenja i njezina knjiga Krv svjedoka (1988). Uz kratku anketu pod naslovom „10 indiskretnih pitanja“ u zagrebačkome tjedniku Globus 1958. objavljena je i Paruničina prva autobiografija pod naslovom „Autobiografija u deset rečenica“.

Nakon teksta ove desetrečenične autobiografije, koju sam, kao i još neke, pronašao u zagrebačkome Globusu iz pedesetih, nastavljam kako je „zagrebačkome Večernjem listu pjesnikinja otkrila podatak da je u Hrvatskom narodu 1944. objavila tri pjesme (Sjećanje na zimu, Pohod mora, Selu za Badnje veče) pod pseudonimom Pave Versa“. Uslijedio je dotični članak s anegdotom u čijem je središtu sveznajući Lem Kamen iliti Margan Tadeon, tj. Dragutin Tadijanović, koji je – dakako – toga

105

106

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Vinko BREŠIĆ

proljeća 1947. znao tko je Pave Versa, ali je ostao pod diskrecijom gotovo pola stoljeća, kad je napokon sama pjesnikinja odlučila otkriti tajnu „triju endehazijskih pjesmica“. Vesnin je prilog objavljen kao „Ulomak iz mini-autobiografije: ‘Moj život u 40 vreća’“ (Večernji list, Zagreb, 3. srpnja 1994.). Sedam godina poslije kao posebno izdanje Matice hrvatske izlazi i cijela knjiga: Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (Matica hrvatska, Zagreb, 2001.). Na njezinu početku, kao moto, stajale su ove dvije izreke: Honnisoitqui mal y pense! Sram ga bilo tko zle primisli ima. (starofrancuska) / Ključ, ključ katanac – ko me takne magarac... (narodna, dalmatinska). A na 349 stranica dva glavna priloga: Poljubac života (Poljubac života, Do zalaska sunca hodajući za kamilicom, Pod muškim kišobranom) te naslovni Noć za pakost s naznakom vremena i mjesta nastanka („Srpanj 1999. – siječanj 2001. / Zagreb – Stubičke Toplice“). U napomeni na kraju knjige urednica Jelena Hekman navodi, između ostaloga, i to kako je „ova knjiga zamišljena prije mnogo godina, možda čak i dvadesetak, te najavljivana u raznim prigodnim tekstovima (pa čak i u dosad objavljenim knjigama) i u mnogim razgovorima kao Moj život u četrdeset vreća. Urednica žali što „još nisu ukoričeni i široj javnosti, uz ovu knjigu, dostupni i razgovori što ih je Vlatko Pavletić u dugome nizu vodio s Vesnom Parun“ (341). Napokon, devet godina poslije ove izlazi i prvo izdanje Vesnine knjige Ja koja imam nevinije ruke. Asinkroni odabir (Zagreb, 2009., str. 517), a 2011. i drugo, dopunjeno izdanje (Zagreb, 2011., str. 543), dakle, posmrtno. Na objema stoji napomena: „Odabrala i za tisak priredila Vesna Parun.“ O čemu se zapravo radi razabire se iz nakladnikove popratne riječi: – „(...) Moji suradnici i ja svjedoci smo nastajanja ove knjige kroz period od gotovo dvije godine. Iz početka je bilo zamišljeno da odabrani i imenovani urednik knjige odabere i kronološki postroji dijelove iz svih do sada objavljenih djela Vesne Parun. Tako smo počeli, ali tako nismo i završili. S vremenom, Vesna Parun je sve više bivala ta koja je u cijelosti preuzimala ulogu i autora i urednika. Na koncu, kada se u nekim odabranim ulomcima pojavila i potreba za fusnotama, ohrabrili smo autoricu ne da ih se kloni, nego da ih obilato rabi. I tako je nastala ova knjiga – svojevrstan hibrid više književnih žanrova (...)“

Više je stvari koje ovu Vesninu posljednju knjigu čine jedinstvenom. Ne samo naslov koji je varijacija njezine slavne pjesme, niti činjenica da ju je sama sastavila i priredila, napravivši autoantologiju po kojoj je uistinu naš „prvi hrvatski Ali-baba, koji je od sveg blaga u svojoj špilji probrao ono što smatra ponajboljim“. Ona je ovu

Vinko BREŠIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

posljednju knjigu komentirala i svaki taj komentar ulazi u okvir koji je najbolje nazvati autobiografskim. U taj okvir iliti „Ali-babinu špilju“ uvrstila je autorica i nekoliko svojih autobiografskih djela, pa tako i neke naslove koji su dosad spomenuti, tj. nekoliko ulomaka iz proza Pod muškim kišobranom (1987.) i Noć za pakost (2001.).3 Što za sve njih u najkraćem reći? 3. Prva Vesnina autobiografija Vesna Parun o Vesni Parun pisana je u trećem licu, ali je već u naslovu autoričino ime izjednačeno s imenom lika. Time je odmak od autobiografskoga poprimio novu, bitno veću distancu negoli je gramatički sugerirana. Njome kao da se htjelo istaknuti ionako očitu objektivnost koja proistječe iz perspektive trećega lica, pa se doima kao da piše o nekome tko nije ona, iako se kao ona zove. Riječ je, dakako, o fingiranoj neutralnosti i zato o tipu autobiografije koju bi se i samu moglo tako nazvati – fingiranom. U njoj pripovjedni subjekt posve objektivira svoj predmet, priznajući mu tako onu važnost kakva se daje npr. važnim osobama po raznim leksikonima i enciklopedijama, a čija je relevantnost javno ovjerena na onoj razini koju se običava nazvati normom ili kanonom. Baš ovime kao da se tekstualni i osobni subjekt ne doživljavaju kao puni, jedinstveni identitet, nego eventualno kao žuđen i priželjkivan, a hinjen i subverzivan – to svakako! Dotične 1993. autorici je, naime, bez obzira na brojne kontroverze koje su je u javnosti pratile, ipak priznata literarna veličina, pa se ovaj tekst dade čitati i u ključu ironije, odnosno autoironijskog obrata koji svojoj autorici pribavlja, ako ne stvarnu, a ono barem diskurzivnu moć. Druga Vesnina autobiografija pripada tipu ankete-autobiografije, kao svojevrsne inačice intervjua, tj. one u kojoj subjekt oblikuje vlastiti identitet na temelju pitanja predstavnika javnosti. Takav tip autobiografije i polazi od pretpostavke da anketirana osoba već raspolaže javno zadobivenim i zato provjerljivim identitetom – u ovome slučaju Vesne Parun kao pjesnikinje, a ne, recimo, slikarice ili prevoditeljice. Riječ je o rubrici u tadašnjoj zagrebačkoj reviji u kojoj su na ista ili slična pitanja odgovarali i drugi pisci, npr. Gustav Krklec i Boro Pavlović. Osim trećeg lica, koje nimalo ne smeta da se jedan vrlo kratki tekst čita kao autobiografski, raspoznaje se kronološka matrica njegove organizacije, potom lapidaran i dinamičan stil. Usprkos cinizmu koji iz njega probija, svojim završetkom ova Vesnina autobiografija otvara pozitivnu perspektivu svojoj samosvjesnoj protagonistici: „Trideset šestu 3

Zanimljivo da je od svih fotoportreta za naslovnicu ove svoje autoantologije izabrala onaj isti portret koji sam izabrao i ja za svoju zbirku autobiografija, tj. – kako rekoh – „pun samosvijesti i zavodljivosti“!

107

108

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Vinko BREŠIĆ

upravo navršila, i to je, za sada, sve: očekujem, s pravom, i happy-end“. Treće lice susrećemo i u trećoj Vesninoj autobiografiji, u članku „Tko je Pave Versa?“ iz Večernjaka 1994. Prepoznaje se sličan stil i sklonost depersonaliziranju i sažetosti, ali i enigmatičnosti i anegdotalnosti koja kao da najavljuje sklonost literarizaciji životnoga sadržaja unutar istoga žanrovskog okvira, istina, zasad još uvijek pod kontrolom trećeg lica. Ovo izbjegavanje „prvog lica jednine“ kao da odaje autoricu i njezin zazor prema tipičnome autobiografskom pripovijedanju, a to onda znači i onome što će jednoga dana i sama nazvati „pravom pravcatom autobiografijom“. Naime, autobiografija pod naslovom Noć za pakost – Moj život u 40 vreća iz 2001. ispripovijedana je upravo u tome prvome, tj. žanrovski „pravom“ licu! Ona je također i opsegom prava pravcata knjiga, a ne tek puka bilješka ili člančić bez lika i radnje. U isto je vrijeme izrazito faktografska i fikcionalna, dokumentarna i literarna – do granice najmanje dvaju romana. Prvi bi se mirne duše mogao nazvati ljubićem jer počiva na relativno razvijenoj i neobičnoj ljubavnoj priči o pripovjedačici i sirijskome studentu Adnanu. Drugi bi se mogao podvesti pod naziv trilera, čak s elementima krimića i horora kojim je obavijeno kazivanje, npr. o pokušaju osnivanja vlastitoga „Teatra Pimbako“ (179).4 Istini za volju, ima ovdje materijala za još nekoliko priča s „vjerodostojnim protagonistima“, kakvi su prema ovome tekstu bili npr. Vesna Krmpotić i Vlatko Pavletić, a ima i društveno provjerljivih i još uvijek intrigantnih događaja poput spomenutoga 9. kongresa književnika u Novom Sadu 17. – 19. travnja 1985., za koji je „jedina iz hrvatske delegacije“ napisala izlaganje „bez partijskog blagoslova“ (Ja koja imam..., 277)i sl.5 Sve je to komprimirano u jednu autobiografsku knjigu kojoj bi bez prevelike formalne uskogrudnosti mogao pristajati naziv romana kao one žanrovske spužve koja je jedina kadra upiti sve te brojne (auto)reference. Ostavljajući to za neku drugu prigodu, radije bih se osvrnuo na one dijelove Vesnina teksta koji pokazuju kako ona opće poima pisanje o sebi, tj. na nešto što u dotičnim tekstovima funkcionira kao njihova „savjest“, tj. metatekst.

U ovome krimiću ključnu ulogu imala je jedna novinarka beogradske Politike, a kako se žanrovski poigrava, vidi se po tome što cijeli slučaj zaključuje hipotetičkim rješenjima „u duhu Maigreta, Poirota, Holmesa“ (usp. Noć za pakost..., str. 302 i 308). Na jednome mjestu kaže da bi o Krmpotićki mogla napisati roman, a čini se da je okidač bio u jednome „sablažnjivu ispadu“ Vesne Parun na predstavljanju Brda iznad oblaka, u kojemu ju je autorica nazvala „iz čista mira maltene otpisanom, ludom osobom“ (Noć za pakost..., str. 153154). Fiksaciju na Juru Franičevića i Vlatka Pavletića lapidarno je „poentirala“ rečenicom: „Jer Franičević i Pavletić dva su jednojačana blizančića (...)“ (Ja koja imam..., str. 21).

Vinko BREŠIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

4. Naime, Vesnini su spomenuti tekstovi prepuni komentara, tj. autoreferencijalnih fragmenata u kojima se iznose motivi i smisao pisanja. Jedan takav stoji kao moto ovoga članka („Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada: Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam...“), a preuzet je iz knjige Noć za pakost (Poljubac života, str. 9). Iz trećega priloga Pod muškim kišobranom izdvajam ono što sama autorica naziva „ekspres-autobiografijom“: – „(...) Rodih se 10. travnja 1922. godine u usamljenoj kući na rtu otoka Zlarina, pri uzburkanom plamsaju petrolejke. Otac neraspoložen da se po oštru kamenju, u mraku, uzvere čak do u selo po babicu Voku, naredio je majci neka se strpi – za miloga Boga – bar do svanuća. Majka, strpljiva i predana kakva je bila, zacijelo bi mu bila ispunila i taj nemogući supružnički prohtjev. Ali ja sam bila bezobzirna. I to je bio moj prvi nijemi sukob sa onim koji mi je još u majčinskoj utrobi namijenio ime SUVIŠNA.“

Trebalo je to biti „najkraće poglavlje“ Ženskog kišobrana, knjige koja je kao pendant planirana biti objavljena „odmah nakon ovoga muškog“, i to kao potvrda teze da čovjek „nije ono što o sebi (...) poezijom kazuje“: – „Meni je, međutim, upravo taj moj vrtoglavo-sunovratno prijeđeni put značajniji od bilo čega na svijetu, te da ga rasvijetlim i prikažem onakvim kakav je on bio i kakav jest, žrtvovala bih sve što ikad izrazih jezikom stiha, lepršavom simbolikom metafore. U toj mojoj tvrdnji sadržan je, očito, apsurd – jer kome bi bilo uopće stalo do pjesnikove intimne sudbe, ma kakva bila, od golih podatka, da se ona već nije poput clowna na vašaru bud zašto izrazdavala poezijom... Ali u tome i jest suština nesporazuma. U nepodudarnosti modela i slike (...)“ (38-39)

Čini se da baš tu – u „nepodudarnosti modela i slike“ – naša autorica nalazi razloge za „tradicionalni bijeg od samoispovijedi, zazor od pripovijedanja u prvom licu (...)“ (41). Otkriva da nikada nije vodila dnevnik, ali se zato „pisao godinama negdje unutra u meni (...) (43) po načelu: „piši to što živiš“ (45). Za „zbunjenu vilu dalmatinsku“ ožujak je „oduvijek žudnja za obnovom iden-

109

110

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Vinko BREŠIĆ

titeta“ (63). I za nju je normalno u mlađim danima ne pisati autobiografiju – „jer je zapravo još i nemaš“ (69). Stan u studentskom gradu u Dubravi naziva svojom tvrđavom, a čekanje svojim „drugim ja“ (79). Svjesna je da je zovu „škandaldžijom“ (97), ali i toga da bi u Parizu, već zbog naslova, njezina autobiografija Moj život u 40 vreća odmah našla izdavača (112). Pozivajući se na svoje bosansko podrijetlo („Moji su prvički preci Šušnići, srce Bosne“, 142), jednoj novinarki na svoj rođendan 1988., odgovarajući na pitanje: Tko sam ja?, u dahu je izgovorila „klovnovski samoironični monolog“, davši „oduška svemu i svačem“ (148-151): – „(...) Tko sam ja? Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Ona za koju je njezin ‘dečko’ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i dalje od toga ništa. Ja, žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac...(...)“ (149) Najsigurniji je lijek za prošlost da je zapišeš (259); životopis je pisano čudo: oživjeti što je umrlo, vratiti što je nestalo, obmanuti se da si živio dvaput (294). Ipak, možda će početi ovog ljeta pisati autobiografiju: „Potrebno je da pokupim sve, što je ma gdje na vrpcama ostalo za mnom. Ugurala bih nešto od toga – makar i u zadnji tren – u Sabrana djela. ‘Mladost’ me požuruje (...)“ (319).6

Negdje pred kraj ovoga teksta autorica otkriva intimni detalj koji je bio fatalan za nju, kao ženu i kao pjesnikinju, trauma i za tijelo i za dušu. Naime, – „(...) U kobnoj – i po svijet i po mene – noći između 21-og i 22-og lipnja 1941. na trećem katu kuće u Ilici broj 100, u Zagrebu, u ordinaciji liječnika R. H., Židova, uz dim lomača Inkvizicije endehazijske, ja se oprostih zauvijek s materinstvom. Boljanin P. B., čijom robinjom bijah od svoje šesnaeste pa do trideset i treće godine, bio je otac. Pjesma ‘Ti koja imaš nevinije ruke’? Najtragičnija istina mog života, s naslovom što neoprostiva je samooptužba. Starokršćanska somnambulna žrtva (...)“ (339)7 6

Sabrana djela koje autorica spominje zapravo nikada nisu izišla, za što je okrivljavala V. Pavletića (Usp. Ja koja imam..., str. 394, bilj. 126). Usp. Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma, Zagreb, 2004.

Vinko BREŠIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Predgovor vlastitoj testamentarnoj knjizi nazvala je „Od kroatozapadnjačke reakcionarke do jugobalkanske nostalgičarke“ (Ja koja imam nevinije ruke, Asinkroni odabir. Zagreb, 2011.), a datiran je travnja 2009., dakle, nepunu godinu prije smrti. Osim što se naziva prvom našom Ali-babom, „koji je od sveg blaga u svojoj špilji probrao ono što smatra ponajboljim, pa strpao sve to u jednu vreću i podbovši konjića odjezdio na sajam knjiga“ (11), ona ponovno ističe da zapravo i nije Mediteranka, nego Bosanka „iz sela Šušnjići u okrilju Travnika“, pa se mogla zvati Vesna Šušnjić (17) itd. Shvaća da je ova knjiga „samo školski iscrtan, djelomičan životopis“ njezinih objavljenih knjiga ili, točnije: „koktel“ iz književnog opusa, koji „traži svoj kontrapunkt“ – „jednu drugu knjigu blizanku koliko i tuđinku“ (19). Iz ovih se komentara razabire da je trajnu opsesiju svojim jastvom, korijenima, prošlošću, izgubljenim majčinstvom i društvenim statusom Vesna Parun namirivala ustrajnim pisanjem u prvome redu lirike, čija je „prirodna“ perspektiva upravo subjektivna (lirsko ja).8 Sa životnim je iskustvom sazrijevala i potreba pripovjednoga fiksiranja istih preokupacija, odnosno njihovoga kontekstualiziranja, čega je lirika ionako oslobođena. Sve to poticala je, dakako, i sama javnost koja je s vremenom pokazivala sve manje zanimanje za njezino djelo, a sve više za njezinu „tešku narav“, kako se govorilo, pa je autorica nakon početnih odbijanja na kraju pribjegla autobiografiji kao vrsti diskurzivne „osvete“. Dok je lirika neposredna reakcija, proza se podvrgava nekim drugim zakonima i, bez obzira na formu, traži odmak i drukčiju disciplinu. Međutim, u obama slučajevima radi se o činu pisanju u čijoj je ingerenciji, da se tako izrazimo, proizvođenje identiteta – lirskoga ili pripovjednoga, svejedno, u obama slučajevima tekstualnoga, a time ujedno i fikcionalnoga. Naime, uvijek je riječ o konstrukciji i toga je autorica bila svjesna, nazvavši taj čin „nepodudaranjem modela i slike“. Na to upućuju primjeri iz onoga što smo nazvali metatekstom. Oni osvješćuju Vesninu potragu za vlastitim ja i istodobno otkrivaju da je ta potraga ne samo iluzorna, nego da u njoj podjednako sudjeluje i sredina kojoj je pripadala. Preko te konstrukcije zato se naziru konture društva i vremena koje ju je ne samo oblikovalo i ovjeravalo, nego mu se ona neprestano i obraćala, mijenjajući samo moduse toga obraćanja – od zanosa i samooptužbe do prezira i odbacivanja, od lirskih pjesama do aforizama, epigrama, basni i satira. U tome smislu može se reći kako autobiografija i na primjeru tekstova Vesne Parun računa na čitatelja koji ovjerava ne samo tekstualni identitet, nego i žanrovski mu okvir te da se – bez obzira na varijacije – pisanje o sebi uvijek svodi i na pisanje o drugima. 8

U tome je Vesna Parun najsličnija Tinu Ujeviću. Usp. moj esej „Ujevićev autobiografizam“ (Republika, br. 11-12/2005., str. 151-162). A o autobiografizmu u lirici Vesne Parun valja vidjeti u sjajnoj knjizi mladoga Tina Lemca Autorsko, povijesno, mitsko: pjesnički diskurz Vesne Parun (Zagreb, 2015.), posebno str. 18-19.

111

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ, Zagreb

112

POD MUŠKIM KIŠOBRANOM

„Onaj koji se prvi sjetio da – dok dažd pljušti kao iz kabla i gromovi se muklo valjaju nebom – rastvori nad svojom glavom veliki (...) muški kišobran, utemeljitelj je ove naše uklete, sanjarske, tehnokratske, kućne, morbidne i još uvijek robovlasničke civilizacije. Civilizacije muške, protekcionističke, ratničke, biznismenske. Razumom sve arogantnije. Nerazumljem sve zasićenije.“ (Parun, 1987: 5) Ovako glasi jedna od uvodnih rečenica u svojevrsnom dnevničkom zapisu Vesne Parun Pod muškim kišobranom. Vesna je Parun naša velika pjesnikinja, dramska spisateljica, nomad i stajač, žena i muškarac, koja je živjela proturječan život. U tekstu se bavim upravo njezinim doživljajem sistema, osobnog i socijalnog, simboličkog i semiotičkog, ženskog i muškog (kišobrana), slijedeći njezina dva uratka: dramsku baladu u osam slika Marija i mornar i esej „Pod muškim kišobranom“. * * * Naime, postoji naglašena podudarnost između scenske balade Marija i mornar (prva varijanta ovog djela pisana je 1955. i 1956. godine*,1a treća 1988. godine – *

Prvi čin prve varijante objavljen je u časopisu Suvremenik, god.V., knj. X., br. 8-9/1959., str. 829839. Drama je u cjelini zapravo druga varijanta s podnaslovom „balada“, a sadržavala je sedam slika. Objavljena je u časopisu Kulturni radnik, god. XIV., br. 10-11/1961., str. 499-517. Praizvedba prve varijante održana je u Narodnom kazalištu u Zadru 1959. u režiji Vida Fijana. Drama je izvedena i u šibenskom Narodnom kazalištu 14. 3. 1961. u režiji Petra Teslića. Druga varijanta drame, koja je sadržavala osam slika, izvedena je na komornoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 19. 4. 1961. u režiji Vjekoslava Vidoševića. U Narodnom pozorištu u Zrenjaninu izvedena je listopada 1961. godine. Drama je izvedena i na Radio-Zagrebu 1962., na Radio-Beču 1962. i Radio-Bremenu 1963. godine. Na njemački ju je preveo Milo Dor. U ovo je izdanje uvrštena treća varijanta koju je autorica napisala u svibnju i lipnju 1988. godine.

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

koju citiram i prema kojoj uspoređujem) i eseja „Pod muškim kišobranom“ (pisan u Zagrebu 31. prosinca 1986. godine, a tiskan u knjizi Pod muškim kišobranom 1987. godine). U obama radovima autorica sebe vidi kao onu koja stoji i traje u nomadskoj poziciji, u poziciji one već pred rođenje prepoznate Suvišnom, unutar otoka, kuće, obitelji, komune. Ona je ne-pripadajuća, prepoznata, gotovo nanjušena, kao ona kojoj je imanentna pozicija autsajderice, prekršiteljice svake od nametnutih granica, pa tako i granica građanskoga reda, normi, ali i spola; ona koja pripada dvjema stranama istovremeno, putuje i/ili pluta između dvaju principa. Možda ju je upravo takav osjećaj sebe (i „svijeta života“) nagnao da opisuje svijet realiteta inzistirajući na dihotomijama. Suprotstavljene slike Naime, upravo u ovim dvama radovima, na kojima ću se na trenutak zaustaviti, Vesna Parun upućuje na sljedeće suprotstavljene slike: 1. Prije svega inzistira na relaciji i razlici između Muškog i Ženskog kišobrana: Stalni su motivi žice – žice koje također funkcioniraju na dva različita, opozitna načina: s jedne su strane prisutne žice gitare i harfe, ali i žice muškog kišobrana koje je proganjaju i plaše od najranijeg djetinjstva, kao i žice krletke u kojoj je zatočena. 2. Autorica propituje odnos mirovanja/čekanja/zatočeništva spram kretanja/akcije/putovanja. Ona je ta koja prelazi granice te pokušava zauzeti poziciju muške moći, onoga koji aktivno djeluje – putuje, govori, ljubi. To je aktivna pozicija, zahtjevna, ali i naporna. Vesna Parun vidi sebe kao ženu koja se u jednom trenutku okreće muškom načelu. 3. S tim je u vezi, naravno, i odnos Penelope i Odiseja, na koje se izrijekom poziva. „Žena iz crnog okvira: Što radiš, Penelopo, u tom mrtvom svjetioniku nasred mora? Marija: Ja nisam Penelopa.“ (Parun, 1989: 9) 4. Autorica također tematizira dva različita odnosa prema ljubavi: govori o žudnji muškaraca za „ljubavlju od koje se umire“ i žudnji žena za „ljubavlju od koje se živi“. „Mornar: Od ljubavi se umire... (igra se bodežom). Marija: Ja hoću ljubav od koje se živi! Trebalo je da sačuvamo takvu ljubav (...) Vi cijenite ljubav od koje se umire, a okrenuli ste joj leđa i živite. (...) Ja hoću onu od koje se živi, živi, čujete li – sve mi hoćemo ljubav od koje se živi, i padamo hodajući za njenim neslućenim izvorom... padamo ismijane, hodajući za fatamorganom!“ (Parun, 1989: 34) 5. Vesna Parun upućuje na „Čovjekovu“ opsesiju dominacijom, moći, novcem i gra-

113

114

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

bežom te na „ženinu“ okrenutost kontaktu ili stapanju s Drugim, želju za osjećajem i življenjem života koji isključuje pozicije moći i okreće se prirodi i senzualnosti. 6. Simbolika odnosa Višnje i Brijega svjedoči o prethodno navedenom. Naime, pjesma, lajtmotiv Marije i mornara glasi ovako: „Rasla višnja Ispred brijega. Pod brijegom se Osušila...“ Sve bi navedeno bilo jednostavno protumačiti da Vesna Parun u svakoj od navedenih (o)pozicija ne vidi i njezinu suprotnost. O tome ću detaljnije nešto kasnije, a sad ću stati na sljedećem začudnom momentu: Vesna Parun, pjesnikinja, poeziju suprotstavlja životu. Ni to ne bi bilo ništa neobično. Međutim, njezino je tumačenje u najmanju ruku atipično: za nju je poezija, lirika – udaljavanje od emocije, kavez, prisila, borba za pozicijom moći i situiranosti u „muškom svijetu“, dok ona žudi za tišinom i životom, koji je sloboda, anarhija, bijeg od mreže riječi u kojima se trajno zapleće i samu sebe zarobljava. 7. Na koncu ovoga kratkog uvodnoga pregleda osobito bih istaknula kako Parunova uspostavlja i održava distinkciju Čovjek (a ne Muškarac) – Žena, kao da slijedi različite mizogine teoretičare (Otta Weiningera, primjerice). Odisej koji izgleda poput žene No, vratimo se navedenim radovima (Mariji i mornaru i „Pod muškim kišobranom“). Balada u osam slika svojevrsni je dnevnik, baš kao i esej „Pod muškim kišobranom“. U obama djelima Parunova dijeli svoj životni put na dva oštro razdvojena dijela: Prvi dio jest onaj kojem je živjela poput žene, a drugi je onaj u kojem je preuzela ulogu Odiseja i natkrilila nad sobom muški kišobran. Istovremeno, ona jest i nije Odisej. Premda se osjećala dječakom, u početku je strahovala od muškog kišobrana koji se „vršcima žica (...) kao bodljikama hvatao za nas, kotrljao se za nama mokar i sulud, nevidljiv, čineći od nas još zarana neuropate, somnambule i buduće anarhiste“ (Parun, 1987: 5). Ona je, dakle, od svoje najranije životne dobi anarhistkinja, ona koja prezire i zaobilazi svaki mogući dominirajući odnos snaga.

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

U trenutcima pomanjkanja dnevne svjetlosti, „u mraku“, u prostoru „hodnika“ ona se trajno spotiče upravo o taj snažni simbol moći, „vrišteći od straha“. Strah za sebe, ali i za drugoga („strah za tebe“) jedna je od emocija kojoj ona, Suvišna, ne može umaknuti. U Mariji i mornaru Marija govori o dijelu života u kojem je bila poslušnom Penelopom, koja čeka svog Odiseja. No, i ovdje je riječ o zabludi: njezin muškarac koji žudi za pobjedom, avanturom, novcem i moći nije Odisej. On je tek jedan od mornara, a kasnije i lučki radnik: „Ovako sam ja čekala jednom davno, kad sam bila mornarova žena. U bijeloj kući koju su zapljuskivali valovi sjedila sam kraj prozora i vezla. Čekati. Čekati, čekati! (...) Živjeti danas znači – čekati.“ (Parun, 1989: 7, 16) Živjela je na način koji je naslijeđen, bila je jedna od žena u crnom okviru. („Opet su me zaključali u krletci i otišli.“; Parun, 1989: 11) „Zaključao me u kulu kraj mora, i iščezao. Zaključao me u jednu jedincatu misao pod nebom, koja treba da me ispunja do kraja života: u misao o njegovom povratku!“ (Parun, 1989: 11) Stavljena je u poziciju Penelope, one koja čeka svoga mornara. Zatočena u staklenoj krletci. Zaključana od Oca, koji zagovara i održava na životu patrijarhalnu matricu, držeći je zatočenu kako bi dočekala – muža-stranca. On je vlasnik ključeva njezine tamnice, a ključevi su također simboli patrijarhalnog poretka. „Dolazim ovamo zbog toga svaki dan. Možeš se roditi da budeš ključar mornareve žene, kojoj si k tome i otac...“ (Parun, 1989: 14) Ključevi i brave Ključ također pripada istom prostoru moći, baš kao i muški kišobran. Parunova kaže: „Oni koji otvaraju i zatvaraju vrata uvijek istim patrijarhalno posvećenim masivnim ključem – imali su sreće da ih dopadne muški kišobran dovoljno prostran i izdržljiv, da drže ne okupu – kako je red – sve svoje (...) štićenike, i one dobrovoljno podčinjene i one nasilu.“ (Parun, 1987: 11) Ključevi su, dakle, muški princip, koji ulazi u bravu, otvarajući ili zaključavajući škrinju, ormar, vrat, kuću, krletku. No, Marija ili Vesna shvaća kako „tamnica (u kojoj se našla) nema ni brave ni ključa“. (Parun, 1989: 14) Ključevi kojima se nada nikada neće otvoriti bravu njezine krletke, muškarac nikada neće imati odgovarajući ključ. Ono što jedino preostaje, ono što ona mora

115

116

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

učiniti jest – postati vlasnicom ključeva krletke. „Zavrće duge rukave mornarskog kaputa stavlja na glavu mornarsku kapu, Posegne u džep i nađe snop ključeva: Napokon vas imam! Crni ključevi svijeta, ljepši od svega! Ljepši i od svijeta samog!“ (Parun, 1989: 22) On mu se, doduše, ni imena ne sjeća („Starac: Veliš – ne zove se Dominik? Hmm... A da se nije zvao... Domjan?“, 1989: 12), ali je važno da je riječ o Njemu, Čovjeku. Relativiziranje kretanja, što putovanje jest? Istovremeno, Parunova relativizira putovanje, kao i kretanje samo. Naime, Marija otkriva kako je ona, zatvorena u krletci, putovala jednako uzbudljivim, ako ne i intenzivnijim svjetovima, oceanima i vodama negoli je to činio Odisej. „Marija: Ti si obišao svijet. Ispričao si mi svu besmislicu svoje muškosti. Ali i ja sam, znaj, preplovila jedan ocean, moreplovče, i sad smo jednaki! Marija: Tu su putovi kojima si ti prolazio, i putovi kojima je prolazio moj strah za tebe... Ti si se kretao, a ja sam mirovala. Ali tvoja misao ostala je ovdje, na tom pragu, a moja je – zaključana u toj krletci – obišla svijet!“ (Parun, 1989: 39, 46; kurziv D.C.C.) Preodijevanje Unatoč tomu, u drugom dijelu života, nakon svoje smrti (jer Marija za sebe govori – „ja sam mrtva. Mrtva Marija...“), Marija ili Vesna odlučuje se za promjenu. Ona govori: „Ne, ja nisam žena!“ (Parun, 1989: 36), kao i: „Ne, ja više neću da sjedim u kući pokraj mora i čekam (...), Ja nisam više mornareva žena“. (Parun, 1989: 8) Uzevši ključeve, zaključavši mornara, ona se odlučuje za odlazak. Preuzela je „mušku ulogu“ i njegovu Strast: „Marija: Došao je napokon trenutak da zamijenimo uloge, Odiseju... Spavaj samo, mužu (...) ovaj trenutak sam čekala! (S konopca se spuštaju hlače i mornarska bluza)... Izađe preodjevena u mornara i zagleda se u zrcalo. A što ću s ovom dugom kosom? (...) Marija se, naime, presvlači iz ženskih u muške haljine, s namjerom da odreže kosu (od koje namjere odustaje), napušta zlatnu krletku i u nju zaključava Odiseja, Muškarca, Muža koji se vratio kao Stranac.“ (Parun, 1989: 8, 21, 22)

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Privatna robinja i/ili javna hetera U dnevničkim zapisima sličnu situaciju zapisuje ovako: „nosit ću sa sobom umjesto batine, muški kišobran“ (Parun, 1987: 8). Svjesna je činjenice da će, kako kaže „zbog tog rekvizita“ biti „smatrana ne samo ekscentričnom i luckastom“ (Parun, 1987: 8). Promijenila je ulogu, preselila se „iz privatne robinje u javnu heteru“ (Parun, 1987: 19). Više nije Penelopa; ona je krenula na putovanje poput Odiseja. S otoka Zlarina uputila se u Zagreb, Novi Sad... Preuzela je ulogu, odnosno funkciju Čovjeka. No, njezin će se put, jer nije ni muškarac ni žena, jer je i muškarac i žena, „priviđati kao hrpa nereda i proturječja“ (Parun, 1987: 8). Ali, paradoksalno, ona je ta koja drži krov nad glavom svojim bližnjima. „Pod tim nezgrapnim muškim kišobranom, ja sam kroz svoj život pronijela štošta što su doista ‘muška posla’. Kod mene se našao i taj amblem muškarčeve ovozemaljske biološke i antropološke nadmoći.“ (Parun, 1987: 18, 7). No, pod njezin su kišobran (jer je ipak riječ o određenoj vrsti queer, gotovo transrodne pozicije) „posrtale spodobe puste i životom uplašene, pjesnici posumnjali u svoje pero“ (Parun, 1987: 20). Izbjegavanje „suvišnosti“ lirikom ili Poetska riječ kao prostor patrijarhata Dodatno je intrigantno i začudno to da je njezin muški kišobran poetska riječ. Poetska je riječ za nju, dakle, prostor patrijarhata, pozicija moći, distanciranosti, specifične neosjetljivosti i ironije. „Žena iz crnog okvira: Budi ironična. Daleka. Kao da pišeš pismo (povuče zavjesu). Ili stihove.“ (Parun, 1989: 19). Suvišnost (stečenu rođenjem ili očevom kletvom) po vlastitoj je procjeni izbjegla na neobičan način: uzimajući u svoje ruke „muški, ...staromodni kišobran lirike“ (Parun, 1987: 19). Njime je „branila svoj identitet“ (Parun 1987: 19). To je bio privremeni zaklon i zaštita „pod koji će moći smjestiti udobno i sebe i svoj svjetonazor“ (Parun, 1987: 19). Lirsko, koje se nerijetko doživljava „ženskim“ jer je vezano uz senzualno, osjetilno, emotivno, ona doživljava pozicijom moći, igranjem uloge, bijegom od života i svojega intimnog ja. Poezija je za nju statusni simbol, ali i „krletka“:

117

118

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

„(Život) je divlja neukroćena ptica što je samo proprhnula krišom kroz neveselu krletku poezije“ i „izletjela iz nje ponovo van, na slobodu, u prelijepu divljinu zbilje“... U divljinu izvan carstva riječi. (Parun, 1987: 9) Nitko i nasukani brod: mrtva Marija U baladi Marija i mornar Mariju zatječemo u trenutku kad je „umrla“, kad je postala „mrtva“ („ja više nisam žena za tebe. Ja sam... mrtvi brod“ – Parun, 1987: 40). „Ja sam bivša Marija“, izjavljuje dalje (Parun, 1987: 40). Ona ne postoji, ona je nitko: „dakle nema nikoga“ (Parun, 1987: 45), što je zanimljiva igra riječima. Naime, jednu je od ključnih pobjeda izvojevao Odisej baš onda kada se odazvao kao „Nitko“. Marija ili Vesna, postavši Nitko, preuzima pobjedničku Odisejevu ulogu (Parun, 1987: 45). No, to nije ono što nju zadovoljava, pa kaže: „Ali život nije samo plovidba i grabež. I nasukane olupine imaju svoju draž“ (Parun, 1987: 40). Obmana kretanja Ne možemo ne primijetiti kako je ovaj motiv sličan onom kojim se bavi Pirandello u drami Večeras improviziramo. Marija je naime Momina, a mornar je Ricco Veri. Možda je njezin fizički odlazak iz prostora kuće pored mora tek obmana kretanja. Biti zatvorenim, zaključanim u prostor krletke Odiseju je neizdrživo. Naime, Muškarac – stranac, zarobljen i zatvoren – napokon putuje: probovši vlastito srce, on putuje na drugi svijet, u Smrt. „Prekasno je. Recite joj da neću doći. Da sam otišao u neko drugo svratište... u... neku drugu ulicu... neku drugu... krletku.“ (Parun, 1987: 48). Loza: žene u okvirima Muški kišobran: amblem muške „ovozemaljske biološke i antropološke moći“ štiti i „korijenje sebe od danas“ (Parun, 1987: 18). Vesna Parun komunicira s vlastitom „lozom“. Prisjećajući se majke, roditeljice – govori o razlici između doživljaja gubitka (kišobrana) u žene i muškaraca: „Žene se ispričavaju – kada gube kišobran – majka se vraća kući bez kišobrana kao poraženi vojnik iz rova, posramljen i jadan, ...traži uzalud razumijevanje od ‘viših’, sklapa ruke, opravdava se, plače...“ (Parun, 1987: 6). Otac, pak, drugačije reagira: „Otac se, naprotiv, vrati praznoruk i mrk, goropadan i još kudikamo samosvje-

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

sniji nego li s kišobranom u ruci... Privatni posjed, obitelj, škola, država, crkva, ured. Muški kišobran.“ (Parun, 1987: 6). Parunova detaljno opisuje taj ženski kišobran: „neusporedivo krotkiji, opsegom i obujmom minorniji, ali u naknadu za to su kaćiperniji i šuštaviji“. (Parun, 1987: 6) Nose ih žene koje se odazivaju na poziv patrijarhalnog – tradicionalnog društva. Baka: žena-sjena U Mariji i mornaru Parunova komunicira i s majčinom majkom – Bakom. Ona je žena-sjena s kojom je trajno u kontaktu. Baka je jedna od žena u crnom okviru; ona je slika, fotografija, koja stoji kao opomena, ali i kao saveznica. Njezin je put bio dvojak. Poštovala je patrijarhalna pravila, ali je i istovremena podrška mijeni Penelopine pozicije. Tako Žena u okviru govori: „Žena iz crnog okvira (proviri): Nastavi, nastavi, Marijo! Ja sam tu. Priteći ću ti u pomoć“ (Parun, 1987: 14). Žena u okviru jest i pripovjedačica, ona koja prenosi iskustvo. Filomena: žena koja može biti ženom Ovdje je prisutna, u pozadini, i Filomena, ona koja se može nositi s pozicijom žene: „Starac: danas se vraćaju Filomenin muž i sin (...) Blago Filomeni... obojica su joj se vratila! Sjedi između muža i sina i samo plače... (...) Marija: Bogobojazna Filomena, je li ona ikada iznevjerila muža, što misliš? Starac: Kako? Bogobojazna Filomena da je...? Marija: Pogazila svetinju ognjišta? Okaljala brak?... A njezina snaha? Starac: Tȁ one se boje pakla, Obje... A ne kao ti.“ (Parun, 1989: 12, 19, 8) Majku, Filomenu, žene-sjene, žene u crnim okvirima (doduše) možemo držati i ženskim glasovima koji su dio Marijina svijeta. To su naslijeđene rečenice, rečenice iz podsvijesti, ili bismo ih mogli nazvati pounutrenim nalozima po kojima bi se žena trebala vladati. „Mornar: One iz crnih okvira slušaju te s prijekorom u očima! Tko te je naučio da govoriš tako samosvjesno, kao kakav pustahija muškarac? Marija: One, ako baš hoćete znati gospodine. Baš one, te u crnim okvirima. I slušaju me sada s puno gorkog razumijevanja. Nije li tako, Penelope? (ide od jednog do drugog okvira na zidu).“ (Parun, 1989: 30)

119

120

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

Drugačija od drugih Vesna je Parun, dakle, po vlastitoj procjeni, oduvijek bila drugačijom od ostalih žena. Tako opisuje vlastito rođenje i očev zahtjev da se majka, u porođajnim mukama, strpi do jutra: „Majka, strpljiva i predana kakva je bila, zacijelo bi mu bila ispunila i taj nemogući supružanski prohtjev“ (Parun, 1987: 7). Ali, nastavlja: „ JA sam bi-la bezobzirna“. (Parun, 1987: 7). Dakle – ona je drugačija; ona jest ona koja ne odgovara na zahtjeve što ih postavljaju tradicionalno muško-ženske uloge. Već je samo njezino rođenje bilo njezin „prvi nijemi sukob sa onim koji mi je još u majčinoj utrobi namijenio ime SUVIŠNA“ (Parun, 1987: 7). To je sukob s Ocem, ili Patrijarhatom. Žena-ne/žena Vesna Parun nije (kako tvrdi) znala biti Ženom. „Ženski kišobran je, naime, u mojem životu i u mojoj sudbini (...) iz ruku Stvoritelja izostao.“ Ako slijedimo Juliju Kristevu: pitanje je zašto žene žude biti izdvojenima, drugačijima od ostalih žena, zašto su upravo one česte kritičarke „ženskog principa“? Naime, žene u našoj kulturi često njeguju osjećaj samosvijesti koji se temelji na kritici ostalih, „običnih“ žena. Druge su žene, dakle, prijateljice ili neprijateljice, prema kojima možemo biti više ili manje dobrohotne. Trajno prisutna jest implicitna ili eksplicitna tvrdnja, tj uvjerenje: ja sam izdvojena, jedina, posebna. Suvišna. Žena-nežena.

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ

* * *

Ovakav je stav prisutan i u stavu Vesne Parun. Koliko god paradoksalno zvučalo: ne prepoznaje li se u navedenom i određena doza mizoginosti?

Literatura: Bačić Karković, Danijela, „Dramski rukopis Vesne Parun“, u: Krležini dani u Osijeku 2002. Žanrovi u hrvatskoj dramskoj književnosti i struke u hrvatskom kazalištu, Zagreb – Osijek, 2003., str. 233-246. Batušić, Nikola, Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978. Bosnar, Marijan, Analitički inventar. Vesna Parun, Zagreb, 2010. Detoni Dujmić, Dunja, „Marija i mornar“, u: Leksikon hrvatske književnosti. Djela, Zagreb, 2008., str. 441. Frangeš, Ivo, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb – Ljubljana, 1987. Frndić, Nasko, „Vesna Parun: Marija i mornar“, Borba, Zagreb, 21. 4. 1961. Hećimović, Branko, „Uvod u suvremenu hrvatsku dramsku književnost ili u traženju bitnih osobina i strujanja“, u: Dramaturški triptihon, Zagreb, 1979., str. 137-177. Jelčić, Dubravko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 2004. Mihanović, Nedeljko, „Elementi poetskog u suvremenoj hrvatskoj drami“, Dani hvarskog kazališta, knj. XI., Split, 1984., str. 57-67. Parun, Vesna, Stid me je umrijeti, Zagreb, 1972. Parun, Vesna, Pod muškim kišobranom, Zagreb, 1987. Parun, Vesna, Dramska djela, Zagreb, 1989.

121

122

Magdalena DYRAS, Krakov (Poljska)

POLJSKA ČITANJA VESNE PARUN. PRIJEVODI I INTERPRETACIJE I. Pjesništvo Vesne Parun poljski čitatelji prate gotovo šezdeset godina. Pjesnikinja je veoma popularna; uz Milivoja Slavičeka, najčešće je prevođen hrvatski autor/ autorica. Prvi prijevod njezine pjesme, čiji je autor bio Jan Baranowicz, objavljen je 1957. godine, dakle deset godina nakon prve zbirke Zore i vihori (1947.). Razlozi zbog kojih je stvaralaštvo hrvatske pjesnikinje deset godina bilo izvan kruga interesa ljubitelja poezije u Poljskoj bili su političke prirode. Nakon Titova sukoba sa Staljinom 1948. i poznate Rezolucije Informbiroa, Jugoslavija je postala primjer zemlje koja je otišla u pogrešnom pravcu, a odnosi sa svim socijalističkim državama jako su zahladjeli. „Zatopljavanje“ u Poljskoj dogodilo se tek 1956., nakon Staljinove smrti, i upravo otad poljski čitatelji imaju nesmetan pristup djelima pisaca sa Zapada i Jugoslavije. Zanimanje za pjesništvo Vesne Parun pokazala je i Wisława Szymborska (dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996.), koja je 1960. godine prevela njezinu pjesmu Balada prevarenog cvijeća1. Ista je pjesma bila objavljena u antologiji Jugoslavenska lirika (1960.), koju je uredio Zygmunt Stoberski. Za objavljivanje odabrao je još dvije pjesme – Čovjekova mati (prijevod M. Buczkówna) i Usnuli mladić (prijevod Z. Stoberski). 1

Pjesma je objavljena u poznatom časopisu Życie Literackie (Književni život), br. 43, 1960.

Magdalena DYRAS

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Godine 1982. objavljena je velika antologija hrvatskoga pjesništva Unutarnje more (Wewnętrzne morze), koju su uredili Milivoj Slaviček te poljski pjesnik i povjesničar književnosti Julian Kornhauser. Urednici su u spomenuto djelo uvrstili devet prijevoda pjesama Vesne Parun2. Najnoviju antologiju hrvatskoga pjesništva U žaru sunca, u hladu noći (2011.) pripremio je Grzegorz Łatuszyński, koji je odabrao dvanaest Paruničinih pjesama. Nije teško zaključiti da je njezina lirika sve prisutnija u poljskim antologijskim izdanjima i sve poznatija. Prva zbirka pjesama Vesne Parun koju je prevela Bożena Nowak, naslovljena Poziv u tišinu (Zaproszenie do ciszy), dospjela je u ruke poljskih čitataelja 1976. godine3. U uvodu prevoditeljica izjavljuje da „sve do trenutka pojavljivanja Vesne Parun hrvatska književna tradicija nije poznavala toliko svestrane i iznimne pjesničke individualnosti, toliko razvijene lirske osjetljivosti i neposrednosti u pjesničkom subjektivizmu.4“ Komentar tome izdanju iznijela je u časopisu Nowe Książki (Nove knjige, br. 12, 1977.) Halina Janašek-Ivaničkova, istaknuvši najvažnije teme Paruničina pjesništva te naglasivši njezinu posebnu vezu s kulturom Mediterana. Tako se nadovezala na znanstvene članke Juliana Kornhausera, koji je već 1975. u časopisu Literatura na świecie (Književnost u svijetu)5 interpretirao značenjske slojeve prvih zbirki Vesne Parun. Posebnu pozornost treba obratiti izboru pjesama Morska ruža (Morska róża), koji je 1998. objavila Łucja Danielewska6, prevoditeljica i povjesničarka književnosti. Danielewska je pripremila zanimljiv uvod u kojemu Paruničino pjesništvo prikazuje „u dvama zrcalima“ ‒ hrvatskome i poljskome. U prvomu vidimo životni put pjesnikinje, podatke o izdanjima njezina pjesništva i pokušaj rekonstruiranja njegove recepcije. U „poljskome zrcalu“ pratimo sva izdanja pjesama Vesne Parun 2 3 4 5 6

Autorica je prijevoda Bożena Nowak. U zbirku je uvršteno 56 pjesama Vesne Parun. V. Parun, Zaproszenie do ciszy, prev. B. Nowak, Łódź, 1976, str. 5-6. J. Kornhauser, „Poezja spontaniczna“, Literatura na świecie, br. 6, 1975., str. 93-101. V. Parun, Morska róża, prev. Ł. Danielewska, Poznań, 1998.

123

124

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Magdalena DYRAS

te komentare kritičarâ i povjesničarâ književnosti. Osim toga, Danielewska citira odlomke intervjuâ koje je pjesnikinja davala poljskim kritičarima i novinarima. Tako prevoditeljica dočarava pjesnikinjin lik te ukazuje na njezinu prisutnost u poljskom čitalačkom krugu i razloge neobične popularnosti. Pjesme Vesne Parun nadahnule su i Edwarda Zycha, koji je svoje prijevode objavljivao u brojnim časopisima te je konačno 2001. izdao zbirku Nemir ljubavi (Niepokój miłości7). Većina prevoditelja autori su uvoda u pjesničke zbirke Vesne Parun, koje uređuju po svojem odabiru8. Obično u uvodnim tekstovima navode biografske podatke i odlike njezina pjesništva. Karakteristike Parunove, upisane u takve tekstove, jesu sljedeće: rođena na otoku Zlarinu, žena posebnog senzibiliteta, za vrijeme rata izgubila je sve bliske muškarce iz obitelji, nakon rata sudjelovala je u gradnji pruge te se razboljela od tifusa... Njezina zbirka Zore i vihori (1947.) spominje se u svim tekstovima kao polazna i značajna točka ovoga pjesništva. Teme su vodilje Vesnina stvaralaštva priroda i ljubav. Edward Zych u pogovoru piše da je riječ o najboljoj hrvatskoj pjesnikinji te najpoznatijoj autorici iz bivše Jugoslavije. Nju se naziva „kraljevnom hrvatskih pjesnikinja, koja prva u povijesti svoje zemlje živi isključivo od književnosti i za književnost“9. U razdoblju od 1974. do 1989. godine njezine su pjesme bile 20 puta objavljene u brojnim glasilima, a prikazi kritičarâ pojavljivali su se u utjecajnim poljskim časopisima kao što su: Twórczość (Stvaranje), Nove knjige i Pismo10. II. Znanstveni komentar njezinu stvaralaštvu iznio je Julian Kornhauser, autor magistarskog rada o Vesni Parun te znanstvenih članaka koje je objavljivao u časopisima Literatura na Świecie (Literatura u svijetu) i Pamiętnik Słowiański (Slavenski dnevnik). Julian Kornhauser ponudio je vlastito čitanje njezina pjesničkog svijeta, interpretacije i analize pojedinih pjesama. Prvi članak koji joj je posvećen, objavljen u Literaturi u svijetu11, naslovljen je „Spontano pjesništvo“ („Poezja spontaniczna“). U njemu se autor koristi odrednicama kao što su „žensko pjesništvo“ i „senzualistički način pisanja“. Naglasak u Vesne Parun, po njegovu mišljenju, postavljen je na liričnosti iskaza (nešto manje nego na etičke kategorije) jer pjesnikinja primjenjuje 7 8

9 10 11

E. Zych, Niepokój miłości, Kraków, 2001. Zanimljivo je da se neke pjesme pojavljuju u svim izborima pjesništva Vesne Parun, stoga možemo uspoređivati pojedine prijevode. E. Zych, n. dj., str. 121. Twórczość, 1972.; Nove knjige, br. 12, 1977.; Pismo, br. 10, 1988. J. Kornhauser, „Poezja spontaniczna“, Literatura na Świecie, br. 6, 1975., str. 92-101.

Magdalena DYRAS

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

neoromantičan postupak pokazivanja snažnih intimnih doživljaja.12 Prijelom u stvaralaštvu pjesnikinje označuje zbirka Crna maslina (1955.), u kojoj je dominantna biološka apoteoza ljubavi, misticizam tijela i ekstaza. Središnje su teme ljubav i priroda.13 Pjesništvo Vesne Parun ima svevremenski, univerzalan značaj; nema dodira sa stvarnošću jer čak ni metafora nije skovana „metalom sadašnjosti“. To je kronika osjećaja koje je teško nazvati i obuhvatiti, a važni su za razumijevanje vlastita mjesta u svijetu; to je – kako piše sama autorica – veliki roman o životu.14 Kornhauser također primjećuje da se Vesna Parun koristi izražajnim sredstvima koja su se već izgubila u najnovijoj hrvatskoj lirici (lirika neposrednog iskaza, emotivnost, izbjegavanje konkretnosti). Stvarnost označava samo svijet prirode; nema označitelja vremena, a lirski subjekt postoji u bezvremenu u kojemu traje skriveni dijalog. „Pjesma Vesne Parun teži oblikovanju jedne opće slike, dodatno statične, u kojoj se metafora udaljava od deskriptivnosti prema kreativnosti“15. U članku „Ključne riječi u pjesništvu Vesne Parun“ („Słowa-klucze w poezji Vesne Parun“), objavljenom 1976. u časopisu Pamietnik Słowiański, istraživač pokazuje i komentira procese metaforičkoga građenja priče, pružajući analizu stvaranja lirskoga krajolika. Ključne figure, koje je izdvojio kao rezultat svojega čitanja, bile su: more, ptica, tišina, noć. Julian Kornhauser ujedno je i autor popularnoga pregleda Suvremeno jugoslavensko pjesništvo (1980.). U poglavlju „Socrealističko pjesništvo lopate i kilofa 19461950“ pokazuje kako Vesnino stvaralaštvo izbjegava stereotipe te komentira kritike Marina Franičevića, koje su pratile prvu zbirku. Opet naglašava značenje zbirke Crna maslina, „u kojoj se pojavio temeljni za pjesništvo Vesne Parun trokut dječak – djevojka – priroda u kojemu erotska situacija, koja asocira na biblijske likove Adama i Eve, simbolizira stvaranje novoga poretka“16. III. Valja naglasiti da je poseban odnos povezao Vesnu Parun s poljskom pjesnikinjom Łucjom Danielewskom, prevoditeljicom hrvatske književnosti. Upoznale su se u Beogradu, o čemu svjedoče uspomene Danielewske: „Došla sam na skup pisaca, samo na jedan dan – sjećam se njezine zelene haljine 12 13 14

15 16

Isto, str. 94. Isto. J. Kornhauser, n. dj., str. 96. Autor je u bilješci dodao kako je pjesničino mišljenje naveo prema pismu (27. XII. 1969.) koje mu je osobno poslala. Isto, n. dj., str. 99. J. Kornhauser, Współczesna poezja jugosłowiańska, Kraków, 1980.

125

126

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Magdalena DYRAS

i duge crvene kose. Gdje god da se pojavila, bila je okružena gomilom. Ona ju je obožavala. Tada je pročitala esej „I stvori Bog knjigu“. Bio je izvrstan! Sjećam se kako sam slušajući je sjedila nepomično, nesposobna za bilo koji pokret. Mnogo godina kasnije prevela sam ovaj tekst na poljski.“17 U istom razgovoru s novinarkom Gazete Wyborcze Danielewska spominje početke prevođenja Paruničine poezije: „Prvo, to su bili prijevodi njezinih pjesama u tisku; onda je došlo vrijeme za zbirku Morska ruža. Uskoro smo se upoznale. Vesna je posebna; u njezinu društvu uvijek sam se osjećala kao da sam prolazila između dvaju magnetskih polja. Moj je dojam da ona crpi energiju izravno iz svemira. Piše poeziju, prozu, eseje, satire, dječje knjige, predaje. Uvijek govori i piše što misli, bez obzira na to odnosi li se to na poeziju ili društveni život. Jednom mi je rekla kako su Srbi htjeli da se preseli u Beograd ili u Budvu. Obećali su stan i osobu za pomoć. Znali su da je to fenomen koji se tako brzo neće dogoditi, ali za nju ne postoji druga zemlja izvan Hrvatske.“18 Poseban odnos između prevoditeljice i pjesnikinje urodio je brojnim izdanjima na poljskome jeziku. Łucja Danielewska uspjela je pripremiti zbirku Trzy gracje (Tri gracije, 1992.), posvećenu Vesni Parun, Desanki Maksimović i Dari Sekulić. Prevela je Paruničine pjesme koje su objavljene u zbirci I čeznem, i žudim (1993., izdanje „Biseri europske lirike“) i one uvrštene u antologiju Živi izvor (1996.)19. Łucija Danielewska namjeravala je napisati knjigu o Vesni Parun, što spominje u gore citiranom razgovoru s novinarkom: „Htjela bih da mi Bog dâ još malo vremena kako bih mogla napisati knjigu o njoj. Nekada mi je dopuštala zapisivati i citirati njezine riječi bez dodatne autorizacije“20. Nažalost, Danielewska je preminula u kolovozu 2004. nakon teške bolesti. Uvjerena sam da je njezin prevodilački trud urodio plodom jer poezija Vesne Parun tako mnogo godina prati i oduševljava poljske ljubitelje pjesništva.

„Rozmowa z tłumaczką Łucją Danielewską“ (Razgovor s prevoditeljicom...), Gazeta Wyborcza , 21. V. 2004., razgovarala Iwona Torbicka, http://poznan.wyborcza.pl/poznan/1,36000,2086134. html Isto. Zanimljivo je da u poljskoj književnoj bibliografiji nalazimo podatke o prikazu pjesništva Łucje Danielewske koji je napisala Vesna Parun. „O książce poetyckiej ‘Orzechy i wino’ Łucji Danielewskiej“ (O knjizi poezije orasi i vino...), Akan, br. 10, 1998., str. 20-21. Godine 1998. objavljena je zbirka Morska ruža, koju sam spomenula u prvome dijelu članka. U izvješću o Danima Vesne Parun na Šolti možemo naći podatke o izlaganju Jadranke NemethJajić s temom „Vesna Parun, morska ruža, u poljskim prijevodima“. http://www.solta.hr/wpcontent/uploads/2013/05/soltanske_novitadi_27.pdf http://poznan.wyborcza.pl/poznan/1,36000,2086134.html

Magdalena DYRAS

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Poljski prevoditelji poezije Vesne Parun21: Jan Baranowicz: 1957. Mieczysława Buczkówna: 1960. Łucja Danielewska: 1988., 1989., 1990., 1992., 1993., 1996.; 1998. Svezak Morska róża, Poznań. Maria Dąbrowska-Partyka: 1975. Jolanta Groo: 1961. Andrzej Janković: 1961., 1963., 1964. Stanisław Kaszyński: 1961., 1964., 1965. Jerzy Kierst: 1968. Julian Kornhauser: 1975. Maria Krukowska: 1965., 1984. Jadwiga Moroń: 1988. Bożena Nowak: 1969., 1976., 1977., 1982.; 1976. Svezak Zaproszenie do ciszy, Łódź. Jan Bolesław Ożóg: 1973. Edward Płaczek: 1971., 1973., 1975. Janusz Bogdan Roszkowski: 1968., 1979. Zygmunt Stoberski: 1959., 1960., 1964. Wisława Szymborska: 1960. Agnieszka Walczak: 1989. Daniela Zdybicka: 1978. Edward F. Zych: 1980., 1982., 1984., 1987., 1990. Jan Zych: 1958., 1961., 1963.

Popis navodim prema: E. F. Zych, Nemir ljubavi, Kraków, 2001., str. 125.

127

128

Jakša FIAMENGO, Split

LIRSKI NEMIRI VESNE PARUN Najvredniji zlarinski koralj ili, kako sam doživljavao veliku pjesnikinju Bacimo li pogled na cjelokupni pjesnički opus Vesne Parun, zasigurno najsjajnije majstorice riječi u zviježđu hrvatskoga pjesništva, ali i šire, uvijek se iznova imamo priliku osvjedočiti kako cjelokupna njezina poezija visokog subjektivizma protječe u znaku borbe protiv ništavila, u obranu ljudskoga dostojanstva, duhovne uspravnosti u ljudima i ljubavi kao vječnog agensa. Neprijeporno,Vesna Parun bila je i ostala velika tema hrvatske književnosti. Suvremena Cvijeta Zuzorić, kako su je običavali zvati suvremenici, rođena je 10. travnja 1922. godine u Zlarinu, otočiću u šibenskom akvatoriju, a napustila nas je u 88. godini života 2010. godine, daleko od rodne Dalmacije, u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama te je pokopana na groblju u majčinim Grohotama na Šolti. Premda sam joj osobno govorio na ukopu, čitajući post mortem njezinu liriku, nikada nisam pristajao na to da je prihvatim kao stvarno preminulu. Od prve knjige pjesama (Zore i vihori, 1947.) njezin lirski nemir i poetsko nadahnuće, nabijeno snažnom emocionalnošću, ispisujući vlastitu životnu dramu oslobođene tjelesnosti traga za vječnim istinama i ljepotom, izdvajajući se iz tada unisonog glasa poetskog kolektivizma, raskidajući sa socrealističkim sivilom i progovorivši osobnim tonovima o skladu i neskladu, vjeri i klonućima, svjetlosti i tami, Erosu i Thanatosu. U njezinim versima, nerijetko ispovjedne intonacije, snažnih motivacija i sugestivnih slika, kritika ističe kako ljubav i priroda srastaju jedno u drugo i više su od uobičajenih metaforičkih cjelina – iz tijela izbija lirski govor, iz putenosti bubri refleksija. Svojim poetskim opusom, natopljenim mediteranizmom, u kojem je nemali broj

Jakša FIAMENGO

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

amblematskih i vrlo popularnih pjesama, naša pjesnikinja pokazaje da su podjele na tzv. mušku i žensku poeziju deplasirane – njezin rukopis ima i nježnost i snagu, i bol i bunt, i sentiment i britkost zapažanja. Ona ne bježi od nostalgije, ali i hoda ukorak s vremenom, što je – ovo potonje – osobito bilo vidljivo iz njezinih pred smrt sve češćih satiričkih i aforističkih tekstova nerijetko žestoke intonacije, kojima spremno reagira na aktualne događaje i na sve ono što je smatrala vrijednim zapisa. Vesna Parun svakako je jedna od najlucidnijih pjesnikinja ne samo u prošlostoljetnoj, već i u sveukupnoj hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) poeziji. Njezina je imaginacija bez premca: i kad je krik, i kad je lament, i kad je duhovita „prskalica“, ona – po vlastitim riječima – nikad nije gubila povjerenje u riječ, ljubav i vječno trajanje. Ni do zadnjeg časa nije napuštala prodoran odnos spram stvarnosti oko sebe, pokatkad još uvijek znatiželjna – njoj je uvijek bio dovoljan mali i naizgled nevažan povod za lirski iskaz, za mlaz riječi s izvora poetskog nadahnuća. U djetinjim je danima mala Zlarinka maštala o svemu, bavila se i likovnošću, rado se i sa sjetom toga prisjećala, ali je na kraju ipak prevagnula poezija, ekstaza stiha, ekstaza u svemu. Cijelog se života tražila u sebi – nije joj to bilo teško priznati – nesretno se zaljub(lj)i(va)la, rado i s gorčinom proživljene tragike znala je govoriti stihove one svoje antologijske Ti koja imaš ruke nevinije od mojih... Uvijek je u nečemu, ne samo u ljubavi, bila zakinuta; vlastiti život nikada nije sredila – da nije tako, drži, zacijelo nikada ne bi bila pjesnikinja. Njezino je pismo puno Dalmacije, a otkad je od nje fizički bila odvojena boraveći posljednjih svojih godina u liječilištu u Stubičkim Toplicama, zacijelo je stalno razmišljala o tome hoće li se u svoj širi zavičaj ikada više vratiti. Najvredniji zlarinski koralj, pjesnikinja koja je s generacijom krugovaša i bez njih obilježila prošlostoljetnu hrvatsku književnost, a prije gotovo sedam desetljeća progovorivši lirskom tananošću u pjesničkoj knjizi-prvijencu Zore i vihori na sebe skrenula pozornost, modrinu dalmatinskog pejzaža, koji je tako živo ulazio u njezinu literaturu, morala je zamijeniti sobičkom u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju na sjeveru Hrvatske. Vezana za postelju, iz toga pomalo sumornog prostora, u kojem jedva da su mogli stati krevet, stolica i jedan ormar, otišla je šaptom ispraćena interijerom prenatrpanim knjiga, kutija i nizom uspomena, burnih koliko to može biti život pjesnikinje koja je intezivno živjela i nije imala odveć vremena za sebe jer je sve ugradila u svoj opus od šezdesetak knjiga, mahom poezije. I kao da se tu sve zgusnulo, sve što pripada stišavanju poetskog Erosa, koji ju je svojim nemirom pratio i kroz život i kroz literaturu. Ono onda, u svojim počecima, gledano ondašnjim očima, po vlastitim je riječima u svakom stablu, u zalazu sunca, u svakom događaju osjećala poziv na poeziju i

129

130

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Jakša FIAMENGO

sve pretvarala u riječi. I tada i kasnije. A i onda, kad je nakon mnogo godina tiskan reprint Zora i vihora, nitko nije znao detalje nastajanja te njezine kultne knjige, a ona je sama za polovinu pjesama, po vlastitom prisjećanju, dobro znala na kojem su kilometru između Sesveta i Zagreba nastajale, je li to bilo u blatu, u kanalu, na suncu, jesu li je bombarderi nadlijetali, je li tada očekivala bratov povratak, koji je nestao u ratnom vihoru i s Ivanje se Rijeke nikada nije vratio. Zapravo, po njenim riječima, njoj i njenima sve su odnijeli ratovi, a ostala (joj) je samo poezija. Pjesnikinju su, pak, obuzimali gorčina i revolt kad bi vidjela da „i nakon toliko vremena neki hoće svima zapovijedati kao da ničeg nije bilo. E, nećete!“, zavapila je. U međuvremenu, posve posvećena jeziku, s vremenom je sve pratvarala u misao; više nije bilo ranijih doživljaja, već ono što je tada pisala bila su tek mala kozmička priviđenja, dijelovi većega vremena. Govorila je: „Pjesnik je jeziku ukrao sve riječi, jezik je olovom promijenio svijet... i ta knjiga nije nego duh, ima tek miligram tijela u sebi...“ Stoga bi, kaže, voljela umrijeti negdje u Indiji, slušajući o tajnama svemira i duha. Jednako tako, voljela bi da ljudi ocijene koliko je u upravo nastaloj knjizi uznapredovala. U knjizi, posvećenoj jeziku. Jedna pjesma u njoj zove se Jezik je sreća, a u Zorama i vihorima zapisa i onaj znakoviti stih Ja tjeram krdo riječi... Vesna Parun zaista je naša velika pjesnikinja, s njom smo i odrastali. U suton stijene postaju samotnije – s tim sam njezinim stihom kao mladac šetao iznad svoje Komiže, koju je zacijelo i ona imala prilike posjećivati kad je za mladih dana živjela u Visu, jednom od malih mjesta svoga velikoga života. S tim stihom na umu i sâm sam u naravi doživljavao tu njezinu preobrazbu krajolika. Usput, bilo joj je drago kada sam joj jednom povjerio taj svoj doživljaj, tek jedan od detalja kako sam doživljavao veliku pjesnikinju, njezin lirski nemir. Stoga mi je osobito drago što me, doduše, neimenovano, ali prepoznatljivo, sa simpatijama spomenula u jednoj bilješci svojih post mortem tiskanih sjećanja. Kako bilo, zvati se Vesna u proljeće asocira na idilu, ali to baš i nije zvučalo odveć sretno i lijepo u cijelom njezinu životu, osobito ne u njegovu finalu u tužnom liječilišnom utočištu, daleko od svojih i znanih, napose kolega, koji jedva da su je onako bolesnu posjećivali. No, pjesničkih i inih reminiscencija nikada, pa ni tada nije nedostajalo. Onih lijepih i onih tužnih i bolnih, onih smirenih, ali i onih žestokih i glasnih, zacijelo najčešće u formi muklih solilokvija kojima se posljednih svojih pojavljivanja u javnosti uvelike obraćala slušateljima dok je osobno još uvijek publici čitala svoju poeziju. U proplamsajima prisjećanja pjesnikinja bi znala oživjeti unutrašnjim zanosom, znala bi se i zanijeti, zagledati u neku daleku točku, govoriti poneseno i mudro, nerijetko i s gorčinom, kao da upravo čita neku još nenapisanu pjesmu što je upravo duboko u sebi začinje. Doduše, znala bi tih svojih zadnjih dana reći kako su svi tu oko nje bili dobri, a ona se ipak u svemu tome prepuštala sebi, poput Robinzona na pusto-

Jakša FIAMENGO

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

me otoku. No, njezina poezija, ono što je i nju i sve koji je i danas čitaju motiviralo i obogatilo za sva vremena, upravo je taj njezin pravi arhipelag riječi i zanosa od kojih svi imaju koristi, ali možda ponajmanje pjesnikinja sama. Dalmacija je nedvojbeno bila i ostala njezina velika opsesivna tema. U svojoj zagrebačkoj zabiti nije više imala što u Dalmaciji istražiti. Kaže: „prirode se nagledala, žedna ostala.“ Ostaju uspomene, osobito one iz djetinjstva. Još od vremena kad je bila mala, kad je s deset godina u Visu napisala prvu pjesmu, pa kroz život kad je kuhala, išla na ribarnicu, znala koja je i kakva koja riba. Palila je špaher, strugala teće, posuđe. Strašno joj nedostaje brat kojega je izgubila. „Brat je“, govorila je, „najveća sreća na svijetu, uz njega možeš naći pravoga dečka jer ga imaš s kime usporediti.“ A onda je, kaže, naletio onaj Bračanin P. B. iz Bola, prema kojem ju je naklonost obilježila za cijeli život. I što je tada u svojoj šesnaestoj mogla? Bila je fanatik ljubavi, a fanatici, kaže, nemaju tijelo. „On je to“ – priča – „od nje napravio. Zola bi od toga napravio trotomni roman, Balzac ne bi jer bi zašao u realističke detalje, a Tolstoj bi stao moralizirati – on ni Karenjinu nije pogodio za ono doba i onaj tip žene.“ Tako je govorila Vesna. U onim sve rjeđim susretima s Vesnom, umornom od svega, ali ne i pasivnom, zamuklom i nijemom za bilo koji razgovor, osjećala se sve intezivnija gorčina, koliko god se trudila da u nepresušnoj govorljivosti to odveć ne pokazuje. Zacijelo ni sama nije osjetila kad je i kako ostarila. A tako se ono nekad bilo lijepo s njom družiti u Zagrebu, koji je držala svojim mrtvozornikom, te u Šibeniku, Hvaru, na Neretvi, u Splitu, gdje mi je jedne noći poslije svoje književne večeri krstila mačiće, društvu u kući čitala pjesme, pričala, pričala... Mnogi je iz hrvatskoga književnog establišmenta nisu voljeli zbog njezine buntovne nepomirljivosti spram društvenih konvencija, što ju je zacijelo koštalo etikete stanovitog otpadništva, a čija je posljedica bila ta da onda, kad je trebalo, iako joj je to, kaže, bilo obećano jer je, po općem mnijenju, itekako to zaslužila, ne bude izabrana za redovnu članicu HAZU. No, nije žalila za tim; živjela je u svome svijetu samoće i poezije, povremenih susreta, razgovora, razgovora... U njezinu mentalitetu to zapravo i nisu bili razgovori, već prije solilokviji, koje nije bilo lako prekidati, što iz poštovanja prema pjesnikinji, što iz toga jer je znala, ako treba, uvijek biti bespogovorno glasnija i nezaustavljiva. Iz njezinih je riječi povremeno iskrila ojađenost životom, koji joj – ruku na srce – baš i ne bijaše lak. Životom koji joj je ponudio niz teškoća i nepravdi, koji ju je, iako je i nije bilo lako „izbaciti iz takta“, znao ranjavati. Znala se oprijeti svemu, podignuti glas, sporiti se, nadvikivati, posegnuti za kolokvijalnom psovkom. Bol je smatrala najvećim učiteljem. Tijekom života pratili su je porazi, i u zagrebačkoj „izolaciji“ u stanu u kojem

131

132

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Jakša FIAMENGO

povremeno nije imala ni struje ni vode, i u Bugarskoj gdje se udala i razvela, proživjela pet godina... No, nije naprosto imala dlake na jeziku, ni kad je u pitanju bio javni i njezin privatni život. Zapisala je, između ostalog: „Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem.“ Borila se za razumijevanje među ljudima. Jer, i to Vesna zapisa: „...čovjek kad prestane voljeti drugoga čovjeka, od stida i pomutnje on ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu...“ Ipak, i u tim trenucima, kad joj nije preostalo ništa drugo, znala je zatreperiti nježnošću, onom koja joj je toliko značila u djetinjstvu i burnijim mladim danima, ali i kasnijim zrelijim danima. Iza njezina odlaska onamo odakle se ne vraćamo ostao mi je niz sjećanja; uvijek ih obnovim kad stanem pred njezin grob u Grohotama tijekom Danâ Vesne Parun, koje marljivi otočani ustrajno organiziraju, počašćeni što su veliku pjesnikinju trajno „ugostili“ u svojoj sredini. No, iznad svega ostala je njezina poezija, koja i sada fascinira bogatstvom jezika, topline i, osobito, zanosa, što je unatoč svemu prožimao njezin život, u kojem kao da su životni i lirski nemiri bili nedjeljivi.

Ljubica JOSIĆ, Zagreb

ESEJI O SLIKARSTVU I POEZIJA U BOJI VESNE PARUN

„Vidjeti, slušati, osjećati. Svjetlost preobražavati u sliku, sliku u glazbu, glazbu u riječ. Tako se, voljom svjetlosti, postaje stvaralac novih svjetlosnih žarišta, novih volja, tako se počinje govoriti linijom, bojom, metaforom, tonom, pričom. Tu završava iskustvo jedinke i započinje prostor naroda. Tu će se završiti iskustvo naroda i otvoriti se prostor slobode.“

Vesna Parun ide u red najsvestranijih hrvatskih književnika. Raznolik joj je opus protegnut na sve književne rodove i više vrsta umjetnosti, među kojima je najpomnije kritičke recepcije njegova pjesnička sastavnica. Značajke koje se obično pripisuju pjesništvu Vesne Parun, bez obzira na njegovu kronološku ukorijenjenost, rani ili zreli, potom sonetni i kasniji satirički ciklus, formalna stihovna i druga određenja, jesu naglašena osjetilnost, metaforičnost, slikovitost i emocionalnost, a sve se te značajke prožimaju izražajnošću boja, iznimno važnim aspektom toga pjesništva, osvjedočenim u najjasnijem obliku u naslovnim sintagmama pjesničkih knjiga: Crna maslina, 1955., Ljubav bijela kost, 1978., Indigo grad, 1989., te u naslovima pjesama: Zeleni okvir smrti (Zore i vihori, 1947.), Noćni razgovori s pritajenim bojama zemlje (Ti i nikad, 1959.), Sjećanje na ljubičastu boju (Koralj vraćen moru, 1959.), Zeleni pepeo podneva, Smrt i jeka boja (obje iz zbirke Ukleti dažd, 1969.), Bijeli nokturno (Sto soneta, 1972.), Modrine (Stid me je umrijeti, 1974.) i dr. Za razliku od pjesničkoga opusa, prozno je stvaralaštvo Vesne Parun slabije istraženo, posebice njegov esejistički dio. Dio eseja posvećen je likovnoj umjetnosti, a riječ je o tekstovima kojima je Parunova popratila niz slikarskih i fotografskih

133

134

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ljubica JOSIĆ

izložbi,1 dehijerarhizirajući u njima vrste umjetnosti.2 U njima je, među ostalim, problematizirala razlikovnost odnosa boja u funkciji simbolizacije i metaforizacije te deskripcije, izravno imenovala razloge za posezanjem u određene spektre i eksplicirala arhetipske izvore svoje kolorističke imaginacije, otkrivajući autopoetički i slikarske sastavnice svojega pjesništva. U jednome od eseja navela je da je zelena boja boja njezina djetinjstva, a ljubičasta boja njezina usuda. Niz pjesama iz različitih pjesničkih knjiga potvrđuje taj zapis: Tijelo i proljeće, Obilja mladosti, Balada prevarenog cvijeća, sve iz zbirke Zore i vihori, Sjećanje na ljubičastu boju iz zbirke Koralj vraćen moru, pjesma Nikad iz zbirke Ti i nikad neke su od njih. Prvu samostalnu izložbu 1986. godine u Zagrebu,3 na kojoj je izložila trideset i tri slikarska djela, Vesna Parun popratila je stihovima pjesama koje je ondje prvi put objavila (pjesme Ponornica i Exodus).4 Uz njih se navodi da je riječ o prvoj izložbi na kojoj je likovni izraz Vesne Parun u prvome planu, umjesto književnoga, te da ona svoje slikarstvo naziva „poezijom u boji“ jer nastaje kao svojevrstan nusproizvod bujna stvaralačkoga procesa u kojem kist i pastele nadomještaju riječi i napajaju se na istom imaginativnom vrelu kao i pjesništvo. U tekstovima koje je prilagala uz izložbe drugih umjetnika Parun je naglašavala povezivanje dviju umjetnosti, slikarstva i književnosti, ukidajući vrstovne i žanrovske granice; gdjegdje je parafrazirala svoje stihove ili ih je razrađivala u proznome obliku. U tom je kontekstu znakovit tekst Koralj vraćen Međimurju, nastao u povodu promocije nje1

Eseji kojima je Vesna Parun popratila slikarske izložbe, uz popratne slikovne priloge, čuvaju se u njezinoj ostavštini u Hrvatskome državnom arhivu, u kutiji br. 45., unutar serije 9. (slikarstvo), pod signaturom 1755. U ovom ih radu istražujemo s ciljem utvrđivanja autoričina određenja prema „pjesničkim“ i „likovnim“ bojama, ponajviše zelenoj, ljubičastoj te akromatskim bojama, koje potom analiziramo u paradigmatskim pjesmama različitih pjesničkih knjiga. Valja napomenuti da se slikarstvom Vesna Parun bavila od 1970. godine. Ponajviše je slikala pastelom i u akvarelu. Prvu izložbu imala je 1986. godine u Zagrebu, a posljednju 1999. godine na Zlarinu. Svoja je djela, pretežno motive primorskih pejzaža, zalaske sunca, kuće, animalističke, najčešće ptice kao metafore i simbola „svega što se naziva životom, radošću, slobodom, prostranstvom, ljepotom“ (Milačić 1995: 13) i botaničke motive, često masline i heliotropske motive, kao simbole životne energije, izlagala na Zagrebačkome salonu. Imala je izložbe u Čakovcu, Kastvu, Lovranu, Strassbourgu, Grazu, a 1995. godine u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Na skupnoj izložbi Vesna Parun pojavila se 1987. godine u Zagrebu, kao počasna članica Sekcije lijepog izraza, gdje je izlagala uz Inu Alfirević Aljinović, Maju Borzatti, Ivana Bučara, Boženu Dragicu Cingulin, Gorana Curla, Ivicu Čengića, Josipa Dimića, Vladimira Galinu, Eduarda Gogolka, Marijana Hegedušića, Krešimira Ivića, Željku Kakarigi, Branku Klarić, Dragicu Sršan Kocijan, Branka Kostelića, Ivku Martinu Marinković, Sergija Mihića, Ivana Milata, Branka Mimicu, Mirka Rostaša, Nikolu Rubida, Josipa Slavića, Slavka Tomerlina, Ivana Tomljanovića, Branka Vignjevića i Martu Makanec Filipčić. Valja napomenuti da je Vesna Parun, osim što je autoricom više tekstova kataloga slikarskih i fotografskih izložbi, i ilustratoricom mnogih svojih pjesničkih knjiga.

Ljubica JOSIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

zine izložbe u Čakovcu 1995. godine, u kojem se prepoznaje naslov pjesničke knjige Koralj vraćen moru (1959.) te povezuje životni prostor kornatskoga arhipelaga s „usnulim morem“, Međimurjem: „Gdje su ribari? – upitah tamne vrbike. – Eno ih, na crnosmeđim plohama oranice! – A žuta i narančasta jedra leuta? Zašla su za obzorje, za suncem što grimizom zapalilo je okna na zapadnim pročeljima“ (str. 1). „Ima u sred grada Čakovca jedna kuća oko koje u lipnju perunike cvatu. Perunika moj zavjetni je cvijet. Ljubičasta boja je mog usuda“ (str. 3), zapisala je Vesna Parun 1995. godine u eseju u povodu izložbe u Čakovcu iste godine. Načelno se može reći da je pjesnikinja tu boju rabila u onim pjesničkim slikama u kojima se pobuđuje melankolija, rezignacija, bilo ljubavna, bilo životna, najčešće žal za onim u prošlosti što je nosilo vedrije tonove. U pjesmi Sjećanje na ljubičastu boju (Koralj vraćen moru, 1959.) prolaznost ljeta okvir je razvoja pjesničke teme: crvena boja uvodnih stihova asocira na toplinu života koja će se istopiti onako kako sunce bude mirovalo pred očima lirske protagonistice i pretvorilo se u ljubičastu: rapsodija života na podlozi je smrti, ciklusni događaj na kraju ljeta. U pjesmi Perunike (Jao jutro, 1963.) također se s pomoću ljubičaste boje metaforički dočarava prijelaz dana u noć. Lirski subjekt skriven je do treće strofe, kad se legitimira u množini, nižu se neobični spojevi boja prema kojima se može pretpostaviti da se uvodni dio pjesme odnosi na sumrak, što potvrđuju i završni stihovi (Perunike / Rascvjetali križevi / Vlažna posteljina sumraka / Ljubičast grad), u kojima su perunike, simbolično predstavljanje ljubičaste boje, dio pjesničke slike u kojoj dolazi do posvemašnjega bojenja pjesničkoga prostora ljubičastom bojom, utjelovljenjem usuda i zavjeta. Prvi tekst kojim je Vesna Parun popratila slikarsku izložbu drugih umjetnika bio je onaj napisan u povodu izložbe Nives Kavurić-Kurtović 1986. godine u Samoboru. Naslovljen je modifikacijom stihova I sve je tako kako crtaju djeca te se u njemu, prije osvrta na organske oblike sadržane na izloženim platnima (Pietà i druga djela), navode stihovi ...Sve je tako kako govore ljudi. / Sve je tako kako govore djeca. / A ipak svaki list zacijelo drukčije žudi / i svaki brijeg jekom zvona drukčije jeca. / I sve je bilo tako kako su rekli ljudi / u narančastom klancu / kad nije bilo mjeseca, nakon kojih se upućuje na povezivanje „slikarske palete“ i „poetske istine“ u simbolističkome djelu slikarice u kojem je „Isti klanac, ali mjesečev ga je obasjao šapat, i žuto je postalo narančasto a narančasto bakreno i zlatno, otvorili su se neki tajni vidici i jedva čujan hod nebesa oglasio se u ponoć“. Nives Kavurić-Kurtović je, ističe Parunova, „Tanani analitički skalpel odveć dugo, ujevićevski nabujalo – meditativno držala u svojoj ruci, a da joj ga ne bi, u trenutku sjetne rastresenosti, vrtlog kaosa istrgnuo iz dlana, te joj nije preostalo drugo nego da u smeđe, oranž i plavo uroni vrhunskom sintezom“. Izvorišta su dviju umjetnosti, zaključuje, zajednička: „A kaosu se slikar i pjesnik odazivlju skalpelom mašte: linijom preciznom kao broj,

135

136

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ljubica JOSIĆ

metaforom nesmiljenom poput mača“. „Vidjeti, slušati, osjećati. Svjetlost preobražavati u sliku, sliku u glazbu, glazbu u riječ. Tako se, voljom svjetlosti, postaje stvaralac novih svjetlosnih žarišta, novih volja, tako se počinje govoriti linijom, bojom, metaforom, tonom, pričom. Tu završava iskustvo jedinke i započinje prostor naroda. Tu će se završiti iskustvo naroda i otvoriti se prostor slobode“ (str. 7), navodi Vesna Parun u prvome dijelu eseja Uvod u legendu „ljepota“ ili njezin kraj. Taj je tekst nastao u povodu izložbe slikara i grafičara Branka Vujanovića 1986. godine. U njemu se bavi metaforizacijom umjetničkoga izraza isticanjem srodnosti između pjesništva i slikarstva jer se u objema umjetnostima postojeće preosmišljava novim raspoređivanjem kojim se otvaraju „stari“ sadržaji, odnosi i poruke. „Pjesnik ne govori ništa, niti slikar išta izlaže. To sudbina govori sebe, svijet izlaže sebe. Morsko dno izlaže svoje čudesne fosilne skulpture; nebo demonstrira putanje svojih davno zapaljenih krijesova“ (str. 7), navodi, te esej, u kojem su utkani i eksplicirani stihovi srpskoga pjesnika Vladislava Petkovića Disa, zatvara slikovitim nizom: „Violetno. Modro. Zlatno – crveno. Bijelo. Bijeli oblak kao nebeska ponjava, u koju će vjetar prosuti školjke i zvijezde.“ (str. 9). U jednom od ekstenzivnijih tekstova što su posvećeni slikarstvu, naslovljenom Krajolik ravnotežom opsjednut u povodu izložbe Marija Tomasa, Parun obrazlaže krajolike s tematskoga i tehničkoga aspekta, a posebice se osvrće na one koji prizivaju autorovo djetinjstvo, za koje je najvažniji omjer svjetla i sjene, sve do priklonuća tami, simboličkomu zahvaćanju ništavila i rasplinuća života. Potom se zadržava na figurativnosti crteža i ističe vlastitu bliskost s onim pejzažima koji su nastali kontrastom, tj. nanošenjem sloja bjeline na tamnije konture, „poput zavjesa što se iz sivkastog prelijevaju u narančasto“ (str. 5). Izdvaja Olujno predvečerje za koje navodi da je „čista poezija, sa zelenom stazom koja zavija tajanstveno i s dramatičnim nanosima oblaka u pozadini.“ (str. 5), a posebnu pozornost posvećuje djelu Zelena vaza, prikazu nežive prirode, koji simbolično utjelovljuje životnu ambivalentnost jer priziva mlado proljeće, ali aranžirano cvijeće kontrastira središnjemu zelenilu: „Žuto. Žuto i zlatno. Začaran prah staroga zlata. Svjetlonarančasto s bijelim patinastim mrljama duše i pustoši.“ (str. 7). U eseju Kornatski krug bojom, kojim je popratila izložbu Vatroslava Kuliša 1996., održanu u Šibeniku i Dubrovniku, Vesna Parun bavi se ponajviše prostorom i njegovom dinamikom u apstraktnoj obradbi gustih namaza bojom. Za kornatski prostor, koji je metaforično prikazan kao apsolutni prostor, ističe da je sveden na plohu i u njoj ostvaren „šturim vrtlogom boje“: „(...) Kornati su uistinu izbijeljena pozornica na kojoj se morala odigrati nekoć posljednja orgija bogova. Zato valjda Kuljiš zadnjim grubim potezom kista žuto ili narančasto kao da lišava sliku njena

Ljubica JOSIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

božanstvenog eha. I odloživši kist stavlja ruku na kormilo Arga“ (str. 2). U tom „beznađu boje“ ostvaruje se arhetipski, pa i sveti prostor, koji bi, ističe, u pjesništvu potencijalno mogao biti u formi sonetnoga vijenca, a u glazbenoj umjetnosti rekvijem. Esejem Vrata i sudbine Vesna Parun popratila je ciklus pastela Likovna katarza Žane Tomas, koji je bio izložen u Ninu 1997. godine. Parunova uvodno razmatra boju kao izražajno sredstvo i način dočaravanja umjetničke vizije iste sugestivne snage, bez obzira na granice i formalne podjele među umjetnostima. U tom je smislu boja točka spajanja umjetničkih modusa, rušenje formaliziranih pristupa umjetnosti, „jednostavna i možda najuzbudljivija igra prirode, tajna kojoj se približiti žude i poezija, i glazba, i nezasitno naše oko“ (str. 1). U pastelama Žane Tomas izdvaja mediteranski kontekst i pripadajući kolorit, izdižući ga na razinu arhetipskoga, pružajući metatekstualne poveznice s književnim djelima, među ostalim, i s Heinovom baladom Hodočašće u Kevlar. Uz već zamijećenu figurativnost, kao važnu sastavnicu predstavljena stvaralaštva Parunova ističe mogućnost uvlačenja promatrača u priču tih pastela, od kojih neke „imaju aromu oleandra, ali i svježinu limunova zelena lista“ (str. 2). Ta zamjedba kao da priziva pjesmu Dom na cesti, u kojoj se jednostavnom stihovnom sintaksom razvija višeznačna pjesnička tema zagonetna susreta koji je vremenski simbolično određen bojom, tj. stihom Istok postade ko limun zelen. Značenjski upravo taj u drugom dijelu inverzivni stih omogućuje odgonetavanje doslovnoga i prenesenoga značenja jer, prema Pavličiću (1999: 231), pjesnička slika njime postignuta uspostavlja vremenski protok od noći do svanuća te omogućuje zaključivanje, uz druge značenjske aspekte, o ljubavnom karakteru toga susreta, dovodeći do ljubavnoga otrježnjenja i nemogućnosti ostanka, čime je zelena boja razmeđa u doslovnom (izmjena dana i noći) i višeslojnom značenju ključna za shvaćanje razvoja pjesničke teme i za premošćenje napetosti između denotativnosti i konotativnosti pjesme. U pjesništvu Vesne Parun zelena boja, kao dio pjesničkih slika, najviše je došla do izražaja u pjesničkom prvijencu, posebice u pjesmama koje su motivski vezane uz djetinjstvo, gdje se afirmiraju kromatske vibrantne strukture, najjasnije u iskošenoj dječjoj perspektivi u kojoj je najprirodniji, najčišći, najneposredniji način iskazivanja onaj s pomoću boja. „U djetinjstvu nam je boja bila takoreći sinonim za slikarstvo“, zapisala je Parunova u tekstu Vrata i sudbine uz ciklus pastela Likovna katarza Žane Tomas i dodala: „Unutar te dugine šifre svjetla i tame, univerzalni je prostor nabijen pojedinačnim i usudno disparatnim: i čini mi se da ova civilizacija – uhvaćena u zamku vlastite kauzalnosti – ulijeće u jednu slijepu ulicu bitka gdje se skupljaju sve dosad življene i nikad do kraja razjašnjene ljudske povijesti. Svaka je priča tvrđava lancima privezana uz nebo, uz mit, uz zemlju kao usudnu nam kolijevku, uz Mediteran ovaj s okusom višnje i masline od kojega ponajmanje može biti

137

138

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Ljubica JOSIĆ

izliječen slikar“. U Zorama i vihorima mlada se pjesnikinja branila od slijepe ulice bitka odmakom u djetinjstvo i njegovu čistoću, mladenaštvo i njegovu snagu koja se isprepleće sa snagom prirode. Stihovi iz pjesme Dijete i livada: Samo dijete jasno čuje u mahovini / treptaj brzog proljeća, cvrkut u perju vodomara. / Za potocima luta, sa smrekama se cjeliva na suncu / dok oči poprimaju boju bliskoga brijega, svjedoče kako je jarka imaginacija sposobnost djeteta i pjesnika, a oboje su udijeljeni darom neposredne životne ljepote: dijete zanesenošću, pjesnik darovitošću. Ushićenost i mladenački zanos kojim je prožeta zbirka eksplicitno se ogledaju u prevlasti zelenoga, bilo kao pridjevne (zelen), glagolske (zazeleniti) ili imenične sastavnice (zelenilo), koje čine neobične sklopove bogatih konotativnih suzvučja, često vezane uz kreacijske činove kao dijelove rasipnih metafora, poput one u paradigmatskoj pjesmi metapoetičnoga subjekta Ja tjeram krdo riječi: Ja tjeram krdo riječi / kudravo runo jesenje. / A sumrak zeleno ječi, / i mlin žuboravo stenje, gdje se „metaforična hiperbola“ (Lemac, 2015: 29) ugrađuje u naslov i prvi stih, te u stihovima pjesme Prozori: Sanjam zelene brodove u tihoj luci / u kraju neznanu s onu stranu brijega i pjesme Oproštaj u bronci: Sumrak poprima zelenu boju maštanja. Zelena boja, razvidno je iz navedenih stihova, često je vezana uz maštanje, stvaranje, domišljanje, iscrtavanje obrisa, priča i boja, ali i uz mladost i životnu energiju početaka. U tom je kontekstu osobito zanimljiva pjesma Djevojke u mauzoleju, prema Milićeviću (1982: 16), jedna od „najčišćih i najcjelovitijih lirskih kompozicija mlade Vesne Parun, u kojoj je postignuta odmjerenost u riječi, preciznost u slikovitosti, unutarnji red i razvoj pjesničkog teksta“. U pjesmi se u skladu s gradbom pjesničkih slika smjenjuju tamne i žarkije boje (artificijelna zlatna, potom zelena, žuta i simbolički sadržana narančasta). Tim kolorističkim suprotstavljanjem značenjski su suprotstavljena dva svijeta: statika minuloga, a simbolički prisutnoga (careva grobnica, njezin mozaik i mramor) i mlade djevojke, „vitke gušterice koje muči ljubav“. Lirski subjekt legitimiran je u množini, s odlikama mladosti, putenosti i živosti. Kontrast je najjače razvijen u četvrtoj strofi s pomoću zelene boje, koja je središnja os pjesničke slike živosti naspram prethodno danoj statici. Ovdje unutarnja napetost postiže svoj vrhunac: strast i neobuzdanost mladosti simbolički je sva upregnuta u zelenu boju: „A i obzorje je teško od žara, srce je zeleno u unutrašnjoj napetosti koja možda potječe od neobjašnjivih atavističkih nagona“ (Milićević, 1982: 16), zbog čega se može zaključiti da se pjesničke slike svojim kolorističkim gradbama razvijaju iz principa suprotnosti, tj. suprotstavljanja tamnoga, mračnoga, neumitnoga i primordijalnoga upravo centriranjem zelene boje. Zelena boja simbol je putenosti, živosti i mladosti, dio prirodne ravnoteže na podlozi kontrasta svjetlosti i sjene. „To su boje na granici opipljivoga, boje u snu: odgonetavanje što jeste a što je stvoreno“, istaknula je Vesna Parun o združenoj dvojakosti te vječne igre u popratnom tekstu U početku bijaše

Ljubica JOSIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

foton u povodu izložbe crno-bijelih fotografija Zlate Vucelić 1982. godine i dodala: „Fotografija sadrži u sebi združenu dvojakost: princip rođenja i princip smrti. Hrani se, s jedne strane, samo svjetlošću, s druge – samo tamom, kao u carstvu mrtvih. Svjetlost – naša viša priroda. I sjena, ta – po shvatanju nekih afričkih plemena ‘druga priroda čovjeka i stvari’“. Često je uporaba akromatskih boja u njezinu pjesništvu s uporištem u usmenoj, pučkoj književnosti i unutar stilskih inverzivnih i retoričkih postupaka te postupaka ponavljanja, posebice u pjesničkim obiteljskim intimističkim poveznicama, primjerice, u uvodnome dvostihu pjesme Stara pučkodalmatinska pismica (Termin, 1976.), posveće majci: Samo puk, crni puk / pusti puk zna sve. Samo val i mora huk / uhu glase žalosne, ili u pjesmi Ivanja Rijeka iz zbirke Zore i vihori, koju je posvetila na ratištu palomu bratu, gdje se kontrastiraju crne i bijele pjesničke slike, stilizirane u skladu s razvojem teme, hraneći se, poput fotografije, dvama principima, pa tako i tamom.

Izvori: Izabrana djela Vesne Parun, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 155. Zagreb: Matica hrvatska. Osobni fond Vesne Parun, Serija slikarstvo, kut. 45, Hrvatski državni arhiv, Zagreb.

Literatura: Bošnjak, Branimir, Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. stoljeća, Zagreb: Altagama, 2010. Lemac, Tin, Autorsko, povijesno, mitsko (pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija), Zagreb: Biakova, 2015. Maleš, Branko, Razlog za razliku, Zagreb: Altagama, 2002. Milačić, Karmen, „Pjesničko djelo Vesne Parun“, u: Vesna Parun, Izbor iz djela, Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 5-22. Milanja, Cvjetko, Hrvatsko pjesništvo od 1900. do 1950., Zagreb: Altagama, 2010. Milanja, Cvjetko, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., knj. I., Zagreb: Altagama, 2000. Milićević, Nikola, „Uvod“, u: Izabrana djela Vesne Parun, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 155, Zagreb: Matica hrvatska, 1982., str. 7-34. Mrkonjić, Zvonimir, Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Zagreb: V. B. Z., 2009. Pavličić, Pavao, „Vesna Parun, Dom na cesti“, u: Moderna hrvatska lirika, Zagreb: Matica hrvatska, 1999., str. 229-244.

139

140 Martina KOKOLARI,

Zagreb

VESNA PARUN U KONTEKSTU SOCREALIZMA: ANALIZA JEDNOGA „SLUČAJA“1

Uvod

Javivši se u književnosti, nakon početnih stihova u đačkim listovima Anđeo čuvar i Sjeme 1930-ih godina i s nekoliko pjesama neposredno prije pjesničkoga prvijenca, prvom zbirkom 1947., Vesna Parun vrlo se brzo pretvorila u „slučaj“. Vrijeme je to socijalističkoga realizma koji se propagirao kao dominantan te zapravo jedini prihvatljiv umjetnički obrazac u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, dolaskom Komunističke partije na vlast, te je opstao (neovisno o Rezoluciji Informbiroa 1948.) do 1952. – godine koja se u književnoj historiografiji uobičajeno naziva početkom novih stilskih strujanja.2 Nakon rata modernu je građansku umjetnost u europskim zemljama zamijenio specifičan oblik ideologizirane i instrumentalizirane umjetnosti utemeljene na doktrini socrealizma, koja je svoj vrhunac, iako se ostvarila kao normativna paradigma još 1930-ih u Sovjetskom Savezu, doživjela upravo u poslijeratnim godinama, poprimivši snažne antimodernističke odlike (usp. Kolešnik, 2006: 29). Socijalistička je, pak, koncepcija književnosti u nas bila prisutna još od vremena 1

Ovaj je rad u izmijenjenoj verziji tiskan kao izvorni znanstveni članak u časopisu Studia lexicographica, br. 1 (16)/2015. Premda već 1949. započinje etapa novih društvenih i kulturnih orijentacija, tek će 1952. doći do konačnoga sloma književne ljevice (Lasić, 1970: 50 i d.). Zanimljivo je također istaknuti da je do napuštanja poetike socrealizma izvan granica Sovjetskoga Saveza došlo najprije u Jugoslaviji, koja je, za razliku od nekih drugih europskih zemalja (poput Poljske, Mađarske, Bugarske i Rumunjske), kako ističe Ljiljana Kolešnik, prva i prihvatila socrealistički model umjetnosti već 1945. (Kolešnik, 2006: 30; usp. i Flaker, 1976: 309)

Martina KOKOLARI

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

tzv. sukoba na književnoj ljevici (usp. Lasić, 1970; Nemec, 2003) te se primarno očitovala u zahtjevima novoga realizma da književnost bude učiteljicom života, a književnici „inženjeri ljudskih duša“. Književnost je u to doba postala propagandnim sredstvom službene ideologije, zadobivši prosvjetiteljsko-tendencioznu i agitacijsku funkciju. Socrealistički je kôd literarne produkcije podrazumijevao jasno i konkretno opisivanje društvene stvarnosti, prema načelima teorije odraza – time se najprije pretendiralo na njezinu razumljivost širokim narodnim masama, pomoću koje se realizirao kulturni projekt dominantne ideologije – te njezino vrednovanje u skladu s postavkama Partije. U središtu je socrealizma, kao i u drugim fazama razvoja književne ljevice, bilo pitanje o odnosu umjetnosti i revolucije, tj. o umjetnosti revolucije. Budući da ni revolucija ni umjetnost nisu mogle samostalno „ostvariti čovjeka“ (Lasić, 1970: 13) te se kao takve nisu razumijevale kao kategorije dostatne same po sebi, težilo se njihovoj sintezi, shvaćenoj kao apsolut. Međutim, problem je nastao onda kada su se i revolucija i umjetnost nastojale institucionalno formalizirati te promatrati isključivo kroz vizuru pragmatične dogme: bit se umjetnosti, dokidanjem subjektivizma, i sama dokinula. Sinteza umjetnosti i revolucije do krajnjih je izvrgnutih konzekvencija dovedena upravo nakon 1945., stvaranjem „hermetiziranoga apsoluta“ (Lasić, 1970: 14; usp. i Muhić, 1973: 1317), kada je socrealizam bio postavljen kao službena doktrina. Kulturno se stvaralaštvo pod svaku cijenu željelo uklopiti u jednostrano razumijevanje primarne funkcije književnosti, odnosno umjetnosti uopće: umjetnost se, kako zaključuje Lasić, shvaćala kao „specifična transmisija Ideje“ (Lasić, 1970: 49), a cjelina kao apsolut kojem se treba pokoriti i s njim se identificirati. Važno je istaknuti kako se diktatu socrealizma, koji se ponajprije zrcalio u agresivnom agitpropovskom nadgledanju, nasilnim pamfletsko-programskim tekstovima te savjetodavnim naputcima propagatora paradigme o tome kako se umjetnički izražavati, izraženije suprotstavlja nekonzistentna, ali ipak značajna književna praksa. Kritička recepcija Vesne Parun

U takvim je okolnostima 1947. Vesna Parun, tada dvadesetpetogodišnjakinja, objavila svoju prvu pjesničku zbirku Zore i vihori, koja ni po čemu nije bila zanemariv početnički uradak. Opće je mjesto u problematizaciji njezinih literarnih početaka postao vrlo negativan odjek te zbirke u tadašnje kritike, uime koje je nastupio Marin Franičević, kao jedan od nositelja djelatnosti Agitpropa zadužen za

141

142

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Martina KOKOLARI

hrvatsku kulturnu scenu.3 O dalekosežnosti i oštrini njegove ocjene govori i činjenica da svi tekstovi koji se bave Vesnom Parun, što kritički, što esejistički, što enciklopedijsko-leksikonski, spominju tu doktrinarnu osudu kojoj je bila podvrgnuta. Njezin je „slučaj“ posredno bio povezan i s nezadovoljstvom Politbiroa stanjem u časopisu Republika (usp. Šarić, 2010: 401). Franičević je, po svemu sudeći, časopis trebao „dovesti u red“ te ga promaknuti u organ službene politike. Kao primjer toga ideološkog pritiska mogu se izdvojiti riječi Vladimira Bakarića, koji na jednoj od sjednica biroa 1947. izjavljuje: „Sva ta pisanja Parunove, Mirkovića, Kolara, Jože Horvata, Šegedina, Selakovića, raznih Krležijanaca, Trockista – sve je to ‘Pečat’ bez Krleže. Potrebno je oštro udariti na sve te pojave.“ (Vojnović, 2005: 370) Franičević, dakle, udara „na sve te pojave“, kao zagovornik i realizator socrealističkih ideja; godine 1947. u Republici objavljuje rad „O nekim negativnim pojavama u našoj savremenoj književnosti“, sa sugestivnim podnaslovom „Povodom jedne dekadentne knjige stihova“.4 Pretvorivši je u predmet umjetničke kontroverze, Vesnu Parun optužio je za malograđanski individualizam i anarhizam jer se usudila, usprkos režimskom zahtjevu za materijalističkim predočavanjem realiteta, ponuditi vlastiti egzistencijalistički obrazac temeljen na kategoriji subjektivnosti. Implicirajući da je umjetnost prava umjetnost samo u mjeri u kojoj je odraz stvarnosti – čime, paradoksalno, isključuje naročito ono lijevo „umjetno“ u umjetničkom kao temelj kulturne paradigme permanentnoga revolucioniranja zbilje, koje karakterizira izvornu ideju ljevice – Franičević polazi od uporišnih točaka literarnoga koncepta socrealizma te Paruničinu zbirku, koristeći se prepoznatljivim partijskim ideologemima, u svjetlu didaktičkoga moralizma proglašava simptomatičnom pojavom u hrvatskoj književnosti: „...slučaj Vesne Parun može nam poslužiti kao školski primjer, kako ne treba postupati s mladim piscem, koji je tek otpočeo da književno djeluje i pred njim stoje razne mogućnosti. Drugim riječima za slučaj Vesne Parun nije kriva samo i isključivo V. Parun.“ (Franičević, 1947: 437). Budući da je „nikada nitko nije upozorio na njena zastranjenja, na mnoge besmislice, na njeno dekadentstvo, na njene knjiške ‘inspiracije’, na prazninu njezina stiha, koju ona uzalud pokušava prikriti zvučnošću – (gotovo redovito odjek pročitanog) i neobičnošću stiha (po svim pravilima dekadentne lirike)“ (ibid.), njezin je prvijenac 3

On je, naime, bio jedan od pozvanijih za provedbu socrealističkih postavki. Osim što je već nakon osnivanja Agitpropa 1945. izabran u prosvjetni sektor, a potom početkom 1946. postao voditeljem njegova kulturno-umjetničkog odjela, svojim je kritičkim opusom pod utjecajem marksističkog svjetonazora utjecao na stabiliziranje socrealizma. Pisao je i angažiranu, aktivističku poeziju u kojoj je slavio Partiju, njezin program i dostignuća. Franičevićev je tekst Lasić izdvojio kao paradigmatski primjer „nasilne ideologizacije cjelokupnog života“ druge faze socrealizma (Lasić, 1970: 49).

Martina KOKOLARI

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

istodobno i odgovornost svih onih koji je nisu na vrijeme usmjerili. Međutim, imajući na pameti tu primjedbu, napomenimo da na Paruničine pjesme tiskane prije ili u vrijeme Zora i vihora (a to je jedna pjesma u Hrvatskom kolu 1946. te 11 pjesama u Republici 1946.-1947.) reagira tek usputno samo Ivo Filipović, bilježeći kako joj je pjesma Zemlja (uvrštena poslije u Zore i vihore) „snažna, i neposredno iznesen lirski doživljaj naše zemlje“ (Filipović, 1947: 346). Ali recimo i to kako su joj pjesme u Republici, u čijem je uredništvu bio i Franičević, tiskane i nakon njegove osude. Možda bismo razloge toj svojevrsnoj popustljivosti mogli potražiti u činjenici da je jedan od urednika Republike, sve dok ona u njoj tiska pojedine pjesme (do 1949.), bio Gustav Krklec, koji joj je očito bio naklonjen. On je, naime, i napravio izbor pjesama za Zore i vihore. U jednome razgovoru Parunova izdvaja: „Imala sam sreću da je izbor napravio Gustav Krklec zadužen tada za poeziju u Nakladnom zavodu Hrvatske. Cijela je redakcija bila oduševljena.“ (Parun, 1983: 462) Razlozi popustljivosti možda se kriju i u činjenici da bismo i Franičevića, poput, primjerice, Petra Šegedina i Slavka Kolara, mogli prepoznati kao jedan od primjera koji potvrđuje tezu o „tzv. kompromisnoj angažiranosti“ (Šarić, 2015: 41). Bila je ona, naime, vrlo elegantno i prihvatljivo rješenje za djelovanje: partijski su kulturni dužnosnici prihvaćali zadane obveze (bit će to oprimjereno i Franičevićevim objašnjenjem nešto kasnije u radu), no osobno su ipak bili skloniji liberalnijem pristupu umjetničkom stvaralaštvu. Prikazuje se, dakle, Vesna Parun u Franičevićevoj kritici kao paradigma idejnopolitičke neposlušnosti, a njezino, pak, pjesništvo kao ogledni primjer nepoćudnoga pisanja na kojem socrealistička kritika vježba svoj karakteristični pozitivistički konstruktivizam, bez ikakvog interesa za estetske aspekte djela (usp. Mataga, 1995: 77). Franičević tako, nastupajući s pozicije neupitnoga autoriteta, zauzima patronatsko-pokroviteljski stav te je diskvalificira zbog, kako kaže, „formalističkih naklapanja“ dekadencije5 i beztendencioznosti (Franičević, 1947: 445). Tendencioznost je, naime, bila jedna od najpoželjnijih umjetničkih kategorija te jedan od načina ukalupljivanja u dominantni poredak: prema socrealističkoj kritici, samo je tendenciozno djelo zaista progresivno jer je u najužoj vezi s tijekovima ljudske povijesti. Prava bi, istinski napredna poezija trebala odgovoriti na poticaje sadašnjosti: ona više ne bi smjela biti prostor neprestane lamentacije, vječnoga mraka i isključive usmjerenosti na vlastitu egzistenciju. 5

Dekadencija je u to vrijeme bila sinonim za sve zapadnjačke utjecaje (prisjetimo se samo da se, primjerice, iste godine u Republici tiska prijevod teksta „Dekadenstvo – reakcionarna tekovina u književnosti“; Ivan Dončević godinu dana kasnije piše o „Borbi protiv dekadenstva u umjetnosti“), a pritom se odnosila na sve modernističke, antirealističke tendencije: artizam, formalizam, subjektivizam, nihilizam, egzistencijalizam itd.

143

144

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Martina KOKOLARI

Budući da se u njoj kretala na „liniji formalističkog artizma“ (Lasić, 1970: 262), njezina poezija ni na koji način nije mogla sudjelovati u podizanju kulturne razine i svijesti masa, što je prema službenoj politici bila primarna zadaća književnosti, te je prokazana zbog unošenja melankoličnih i pesimističnih preokupacija kao eklatantnoga primjera neprilagođenosti aktualnoj stvarnosti te nerazumijevanja njezine biti: „Treba li nešto reći o ovim mračnim, bolesnim, krajnje individualističkim stihovima pisanim u vremenu, kad je dostojanstvo čovjeka u jednom dijelu svijeta uzdignuto na najviši stepen, a u zemlji, gdje se čovjek pokazao u svoj svojoj gordoj veličini. Pesimizam, koji se često ponavlja, može biti ‘istina’ društvenog sloja, koji je skinut sa pozicija izrabljivača, ali on nije i ne može biti objektivna istina, istina radnog čovjeka.“ (Franičević, 1947: 446) A pjesništvo joj je bilo proskribirano kao buržujsko i reakcionarno, napose činjenicom što je u njemu kao najočitiji prepoznat utjecaj Tina Ujevića, dekadentnoga autora par excellence.6 No, prema brojnim je usmenim svjedočanstvima, Paruničina prva knjiga dočekana s odobravanjem, čak i oduševljenjem, posebno među mladima. Imajući na umu Franičevićevu osudu, vrlo je zanimljivo napomenuti da je 1947. u prilogu zagrebačkog književno-likovnog almanaha Ostvarenja, dakle iste godine kad je napada Franičević, njezina zbirka popisana među djelima suvremenih hrvatskih pisaca u kojima dominira tematika narodnooslobodilačke borbe: „Prva zbirka mlade talentirane pjesnikinje, koja se svojim radovima (...) ističe u redovima najmlađeg današnjeg naraštaja.“ (Matković, 1947: 32) Parunova je, objavivši zbirku izvan svih obzora očekivanja, u vremenu u kojemu su se kao dominantne umjetničke teme trebali obrađivati „radni elan, učešće narodnih masa, zanos omladine, obnova i izgradnja, omladinske pruge i ostali objekti što se izgrađuju, rudnici, tvornice i obrađene površine zemljišta, udarništvo, novatorstvo, prebacivanje normi“ (Franičević, 1947: 429), odbila svaku identifikaciju s cjelinom režimskoga poretka, posvjedočivši kako je politička identifikacija bila preduvjet umjetničkoj subjektivaciji. S obzirom na to da se izrazila temama i motivima koje službena režimska kritika pojmovno nije prepoznala, individualiziravši se, izdvojila se od partijske svijesti. U svom zahtjevu za umjetničkim subjektiviranjem 6

Ujević je bio izrazito omražen autor u poslijeratnim godinama. Dotaknuo ga se Radovan Zogović, jedan od ideologa aktualne kulturne politike u Jugoslaviji, u ocjeni: „Primjer kako ne treba praviti ‘primjere književnosti’“, osvrćući se sa zgražanjem na udžbenik Vice Zaninovića, koji je Ujevića stavio uz bok Maksimu Gorkom, kao jednom od nositelja platforme socrealizma. A u jednom se izvješću Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije g. 1947. u vezi s Ujevićevom zbirkom Žedan kamen na studencu čita: „Ujevićevu knjigu pjesama, kada bude konačno redigovana, treba poslati Agitpropu CK KPJ i vi ćete preko njega dobiti odluku da li će knjiga biti objavljena ili ne.“ (HR-HDA-1220, Agitprop, kut. 7). Dodajmo i to kako je ta knjiga tiskana tek 1954.

Martina KOKOLARI

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Vesna Parun naišla je na otpor političkog poretka, koji je zahtijevao identifikaciju književnog iskaza s propisanim, očekivanim obrascima političkoga, a time i kulturnoga izričaja. Partija je „odozgo“ propisivala prihvatljiv način pisanja, nastojeći pojedinca i njegovo umjetničko izražavanje pretvoriti u sredstvo sustava te ga potaknuti ili prisiliti na sudjelovanje u stvaranju zajedničke istine, odnosno prisiliti ga na poistovjećenje s poretkom upisivanjem svoga udjela. Budući da je Parunova posegnula za novim jezičnim simbolima koji nisu imali, barem ne odmah razvidne, ideološke ciljeve, njezin umjetnički govor nije prepoznat, odnosno ocijenjen je kao nerazumljiv te stoga i neprihvatljiv. Profiliravši se kao nepodobna režimu, već samim tim što se nije s njim poistovjetila, svoju je književnu slobodu potražila u neidentifikaciji. Onoga trenutka kad se otuđila od revolucionarnog vremena, režim nije mogao prepoznati njezin govor jer je svaki individualizam držao nenormalnim i neprirodnim stanjem: nije je mogao misliti izvan cjeline. Partijska je kritika svu složenost ljudske egzistencije nastojala racionalizirati i argumentirano objasniti u skladu s postavkama paradigme socrealizma. I kada to u slučaju Vesne Parun nije uspjela, jedino što je mogla napraviti bilo je izvesti ideološki napad zamaskiran u odgojno-prosvjetiteljsku funkciju kritičkoga diskursa.7 Možda je više od seciranja Franičevićeve kritike zanimljivo istaknuti njegovo viđenje te situacije nekoliko desetljeća kasnije, koje najbolje svjedoči o političkim pritiscima i mehanizmima kontrole. Na upit da objasni svoj napad na Parunovu, Franičević odgovara: „Taj sam tekst napisao kao referat za Aktiv kulturnih radnika komunista. Bio sam zadužen da ga napišem. Ali nikakvih direktiva, što i kako, nije bilo. Bila je određena samo platforma s koje treba da idem u kritiku. To je bilo poslije mog izlaska iz Agitpropa i povratka iz SSSR-a, u kojem sam otkrio da odnosi između nas i njih nisu baš onakvi kako sam to zamišljao. I činilo mi se da bi im trebalo pokazati da i mi znamo što je socrealizam. (...) Ždanovizam nisam nikada prihvaćao, socrealizam sam pokušao prihvatiti barem teoretski. Prije nego što sam počeo pisati tražio sam čvrste garancije da se Vesni Parun neće ništa dogoditi i da će moći štampati kao i do tada. A svoj sam tekst intonirao tako da bi se jasno vidjelo da je 7

I dok se danas ističe kako socrealizam nije zaživio u samoj umjetničkoj produkciji, recimo kako je on snažno egzistirao u književnoj i likovnoj kritici, kako smo već i vidjeli, koja je na sebe preuzela ulogu postavljanja i normiranja kanona (usp. Nemec, 2003: 7; Kolanović, 2011: 62). I sam je Zogović u tekstu „Osvrt na naše književne prilike i zadatke“, referatu s Prvoga kongresa književnika Jugoslavije u Beogradu (1946.), zapisao da bez prave kritike „neiskusni čitalac u mnoštvu knjiga liči na putnika u nepoznatom kraju i bez putovođe“, a „knjiga u rukama neiskusna čitaoca, dakle našeg masovnog čitaoca, ostaje polunijema.“ (Zogović, 1947: 201-202)

145

146

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Martina KOKOLARI

Vesna nadaren pjesnik velikih mogućnosti te da nije neprijatelj, što više, da je, usprkos svemu, na našoj strani. A onda sam s pozicija socrealizma udario najdosljednije i najoštrije što sam mogao.“ (Bilosnić, 1985: 69) I doista, napao ju je „najdosljednije i najoštrije“, tako da će Vesna Parun u siječnju 1949.8 u maniri socrealizma – iako je sama jednom prilikom rekla „nikada ništa nisam ni uradila ni napisala ‘po direktivi’“ (Parun, 1987: 80) – tiskati knjigu Pjesme, danas uglavnom kvalificiranu kao jednu od njezinih najslabijih zbirki.9 No, premda je u njoj prepoznatljiva svojevrsna versifikatorska jednoličnost, ta knjiga nipošto nije jednoobrazna. Franičevićeva je ocjena rezultirala time da se Parunova zapravo ispričala za svoj „propust“ i krenula iznova (usp. Lasić, 1970: 259). Sama je na upit o objašnjenju zbivanjâ tih godina sugestivno opisala: „Sjećam se da sam – u ‘metafizičkom’ tifusnom predbunilu podigla iz iskopanog jarka glavu, i da je nada mnom stajao poput diva iz bajke nitko drugi nego Marin Franičević, s grupom stranih naprednih književnika koji su nas obilazili kao Indijance u rezervatu. Svečan i smrtno ozbiljan rekao je odozgo: – Napisao sam u ‘Republici’ članak o tvojoj knjizi Zore i vihori! Sa čela obrisah znoj. Kakve zore? Kakvi vihori? Tȁ bježite! Zora mi još nikada nije bila takva zamorno-zanosna tlapnja, takav spleen! Ali sve što smogoh da na zgužvane papiriće zapišem u te dane bilo je samo suhoparno knjigovodstvo te tlapnje. Stihovani dnevnik koji je imao ipak svoj raison d’être, makar i izvan poezije.“ (Parun, 1983: 466) Dakle, prema vlastitom je svjedočanstvu iz nadrealističke vizure Zora i vihora, bilo to po direktivi ili ne, otriježnjena uskočila u surovu stvarnost: „Umjesto pojedinca, mnoštvo. Umjesto mora i ravnice, brdovita Bosna. Umjesto ratnog lebdenja između neba i zemlje – čvrsto tlo pod nogom i kramp u ruci. (...) Te jednolične i vojnički sklepane strofe – što su mi izlazile iz pera kao da su vođene nekom tuđom i meni dotle nepoznatom rukom – bit će da su mi tada spasile život.“ (Ibid.) Možda joj i jesu spasile život, ali je svejedno nakon njih šutjela sedam godina, do tiskanja Crne masline, prema gotovo jedinstvenom mišljenju kritike, njene najuspjelije zbirke. I dok će Franičević u knjizi radova Pisci i problemi (Zagreb, 1948.), u koju uvrštava i svoju kritiku Zora i vihora, na kraju naglasiti da „rado napominjemo da je V. Parun od onda pa do danas učinila znatan korak naprijed u oslobađanju od raznih opterećenja iz prošlosti“ (Franičević, 1948: 387) – misleći pritom na novu zbirku Pjesme, koju očigledno prepoznaje kao socrealističku – ulogu idejnog vođe u usmjeravanju mlade umjetnice ovog je puta preuzeo tada također vrlo mladi, budući redatelj Vatroslav Mimica. Neobično, njegov je osvrt na Pjesme u hrvatskom tisku do 1952. jedina kritika te zbirke, zbirke koja se danas beziznimno proglašava 8 9

U planu je bilo tiskanje zbirke 1948.; zato je na njoj ta godina i navedena. Za nju je nagrađena 1948. nagradom Matice hrvatske.

Martina KOKOLARI

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

ustupkom režimu i poetici socrealizma. Također je zanimljivo to da je Franičevićeva ocjena toliko obilježila Paruničin umjetnički integritet te se Mimičina kritika previđa i rijetko spominje. Objavivši je u glasilu Izvor 1949., Mimica zapravo nastavlja na istom tragu. Izričući oštru ideološku osudu njezinih stihova i svjetonazora koji propagira, i on je politički prokazuje, no ipak priznaje, ali zaista vrlo deklarativno, da je „njen lirski kontakt s problemima naših dana postao (je) stvarniji“ (Mimica, 1949a: 580). Njezini stihovi možda jesu napredovali od, kako bilježi, „dekadentne, smušene, formalističke igre riječima“ iz prve zbirke (ibid.), ali su svejedno i dalje na tragu „impresionističke marginalije na rubu današnjeg života“ (ibid.: 581). Prema tome, premda piše u propisanom standardu, Parunova i dalje ostaje avangarda jer „ne imajući još dovoljno smisla da razgleda istinu i stvarnost, da svoj intimitet u cijelosti posveti sudbini čovjeka i društva, da prema tome nađe radost u svakodnevnom aktivizmu i borbi, ona se gubi u kontemplacijama o svrsi sebe i o konkretnosti svog ‘ličnog, privatnog’ cilja“ (ibid.: 584). Budući da se nije uklapala u nametnuto jednoumlje, jednostrano razumijevanje rata i borbe, književnosti i umjetnosti, smatrana je subverzivnom. Ona ne pristaje na principe estetičkog dogmatizma i utilitarizma, već, poentira Mimica, nasilno estetizira realnost te „prolazi kroz ovaj naš život svojevoljno ga mjereći metafizičkim estetskim mjerilima i za njen estetski doživljaj je potpuno svejedno da li ga je pokrenula kakva grandiozna panorama gradilišta sa Omladinske pruge, kakav artistički opažaj, preplanule ruke ili kakav suncokret“ (ibid.: 581). Kritika je, dakle, iznijela svoj prijeki sud: premda je pogodila temu, nikako nije pogodila formu u kojoj je temu valjalo iznijeti. Međutim, možda joj je i veća pogreška potpuno iznevjeravanje socrealističkog sadržaja, odnosno partijnosti koja je kao temeljna idejna pretpostavka umjetničkoga stvaranja te „centralno mjesto teorije socijalističkog realizma“ (Kašić, 1989: 2706) bila postavljena za najviši metaestetski kriterij.10 I u tom je slučaju ideologija poslužila kao temeljno sredstvo interpretacije poetike te se pritom Mimica, kao ni Franičević prije njega, ne dotiče zapravo ni jednog evidentno književnog aspekta zbirke. Optužena za solipsistički subjekti10

Recimo ovom prilikom da su se stvari slično odvijale u likovnoj umjetnosti. Nova socrealistička doktrina, kao uostalom i u književnosti, zahtijevala je spoj strogo realističke forme, kako bi umjetničko djelo bilo razumljivo svim društvenim slojevima, i jasnih sadržaja kojima bi se kroz prizore iz rata i poslijeratne izgradnje zemlje narodu predstavile i približile politički prihvatljive ideje. Međutim, čak su i evidentno socrealistička djela, poput slike Partizanska kolona Frana Šimunovića iz 1948., nailazila na negativne komentare partijskih kritičara. Grgo Gamulin joj, primjerice, zamjera nasilno unakažavanje fizionomija, sablasnost i likove bez volumena, zbog čega slika gubi na idejnosti (Gamulin, 1948), dok Zlatko Kauzlarić prigovara što su ljudi rezani, a paleta prejednolična i ugašena, što onemogućuje dosljednu realističku izgradnju dubine prostora i volumena tijela (Kauzlarić, 1949).

147

148

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Martina KOKOLARI

vizam, nije pokazala dovoljno „društvene artističke svijesti“ (Mađarević, 1974: 51), koja bi trebala sezati „do širih struktura društvene svijesti i do više etičko-umjetničke odgovornosti“ (ibid.). Budući da je, po Mimičinu mišljenju, javno iskazala nepostojanje revolucionarne svijesti, on sudi njezinu njegovanju izražajne slobode i pretjerane umjetničke svijesti, žaleći za neostvarenom, a nužno potrebnom sintezom, tj. simbiozom umjetnosti i revolucije (usp. Lasić, 1970; Mađarević, 1974). Stoga bismo, imajući u vidu ovu kritiku, ali i činjenicu da neće objavljivati do 1955., mogli zaključiti da pokušaj Vesne Parun kako bi Pjesmama donekle oslabila anatemu bačenu na najraniju poeziju nije zadovoljio zahtjeve režima. Možda zato što se u stihovima patetičnog veličanja borbe naroda i izgradnje zemlje nakon ratne katastrofe ipak prepoznaje njezin pravi pjesnički lik i nenapuštanje intimnog, ispovjednog diskursa. Premda podcijenjena, ta je zbirka zapravo „jedan od rijetkih doista uspješnih domaćih primjera primijenjene književnosti.“ (Grčić, 2008: 199) Dodajmo tek kako je problematika tendenciozne književnosti puno šira od okvira ovoga rada, a i prvenstveni mu cilj nije polemizirati o njoj. Ta je problematika usko povezana i s pitanjem o slobodi umjetnosti, koja se, vidjeli smo, oštro sankcionirala onog trenutka kad se nije poistovjetila s cjelinom kao apsolutom. Sam se socrealizam i razvio kao jedna od najviših formi angažirane književnosti: do ekstrema je doveo uvjerenje o sprezi revolucije i umjetnosti koja, s obzirom na imanentne joj kategorije klasnosti i partijnosti, nipošto ne smije ostati neutralnom. Premda smo napomenuli da se u hrvatskoj periodici za socrealizma, a nakon Mimičine kritike, više nisu tiskali osvrti na Paruničinu produkciju, treba reći da ju je od Mimičinih dogmatskih napada branio srpski kritičar Zoran Mišić g. 1950. u beogradskoj Književnosti. Nije, dakle, nevažno to što se na Mimičinu recenziju referira Mišić u vrijeme kada socrealizam i dalje vlada, i to u Srbiji, u kojoj je Partija također snažno provodila svoju kulturnu politiku (usp. Dimić, 1988). Mišić se, naime, implicirajući kako je svaka ideološki usmjerena kritika lišena ikakva smisla, posebno suprotstavlja šabloniziranoj alternativi koju je postavio Mimica, na tragu misli devetnaestostoljetnog ruskoga kritičara Dobroljubova, između „žuborenja potoka“ i „toka ljudskog života“, odnosno između „grandiozne panorame gradilišta sa Omladinske pruge“, kao velike povijesne teme, i „preplanulih ruku ili kakvog suncokreta“, kao male, intimne teme. Mišić detektira da je alternativa na kojoj Mimica temelji cijelu svoju ocjenu diskutabilna, ali njemu jedina poznata i prihvatljiva. Osporavajući njegov kritički modus operandi, u kojemu se argumenti pokušavaju zamijeniti „eksklamacijama i znacima čuđenja“ (Mišić, 1950: 252), Mišić posve ispravno prepoznaje promašenost ideologizirane kritike, koja se, na kraju krajeva, iscrpljuje sama u sebi: „Takve rečenice o upijanju, sažimanju, prožimanju sa našim događajima, koje su česte u našoj kritici, postaju malo po malo sve apstraktnije i na

Martina KOKOLARI

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

kraju prestaju išta određeno da znače.“ (Ibid.: 259) Mimica je, dakle, ustvrdimo još jednom, funkcionirao kao predstavnik režimske kritike, kojoj je imanentan stav da uključivanje u aktualne događaje te ulaženje u srž društvenih promjena treba biti stvar pjesnikove intime i izraz njegove privrženosti društvu kojeg je dio. U skladu s tim, nije ni prepoznao da je Parunova, kako smo već napomenuli, a zamijetio je to i Mišić već 1950., sama odustala od vlastita intimiteta jer se to od nje zahtijevalo. Nakon svoje prve kritike, Mimica se još jednom površno osvrnuo na Parunovu, i to u prikazu zbornika Poezija mladih (Beograd, 1948.), u kojem je objavila četiri pjesme. Na tragu svoje prve ocjene tek sažeto dijagnosticira to da joj je pjesma Pobjeda života „jedan od najgrđih oblika u kojem se odražava pomanjkanje snage da se lirski prodre u suštinu naše stvarnosti“ (Mimica, 1949b: 171). Paradoksalno je to da joj „lažno deklamatorsku patetiku“ (ibid.), sad kad pišući po diktatu najočiglednije participira u cjelini poretka, zamjera i nepoznat autor (pod šifrom O.Š.)11 jer one svjedoče „više o zanatskom savladavanju sebi zadane teme no o čistim inspirativnim zahvatanjima u ovo naše veliko doba.“ (O.Š., 1948: 412)12 Kako bismo upotpunili sliku produkcije Vesne Parun u vrijeme socrealizma, dodajmo i to da su joj dvije pjesme izdane u zborniku radova Na pruzi (Zagreb, 1947). U tom zborniku pjesama i proze književnika koji su sudjelovali u izgradnji pruge Šamac – Sarajevo13 glorificira se radna kultura, obogaćena vrijednostima solidarnosti i jednakosti, te kult produktivnog radništva „u socrealističkoj maniri reprezentacije tijela upregnutog u izgradnju domovine i razvoj društvenih interesa, tijela koje ne pristaje na hedonizam, individualizam i druge zapadnjačke dekadentne vrijednosti.“ (Kolanović, 2012: 169) Bila je ta pruga simbolično mjesto nastanka „novog čovjeka“ koji sudjeluje u izgradnji i obnovi domovine nakon ratne katastrofe. Zaključak

Osim što smo u radu pokušali predstaviti umjetničko djelovanje Vesne Parun u vrijeme socrealizma, namjera nam je bila pokazati ograničenost Franičevićeve i Mimičine ocjene te njezinu određenost njihovim političkim i ideološkim habitusom. Danas smo itekako svjesni ograničenosti tih procjena, ali su nam one izvrsno poslužile u prikazu dosega tadašnje kritike te njezinih recepcijskih (ne)mogućnosti. 11

Misli pritom na pjesme Ja tiještim grožđa, Dobro došla, godino! i Ovi su klanci rekli jednoga dana iz 6. broja Republike 1948. Za upotpunjavanje slike Paruničine produkcije za socrealizma dodajmo da je tiskala nekoliko pjesama u Hrvatskom kolu 1948. i Republici 1948.-1949. Nakon toga za socrealizma više nije objavljivala. Iste je godine sudjelovala u izgradnji pruge te oboljela.

149

150

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Martina KOKOLARI

U potrazi za konkretnim tematsko-motivskim elementima, nesposobni prepoznati kvalitetu njezina transcendiranja stvarnosti, jednodimenzionalnom su odredili poetiku Vesne Parun, ne prepoznajući joj u opusu ništa od onog što se smatra najvrednijim dijelom njezina stvaralaštva. Neprestano su naglašavali problem odnosa pjesništva i iskustvene zbilje te ga, ideološkom argumentacijom, promatrali isključivo u tom svjetlu, potvrđujući uvijek iznova kako, po njihovu uvjerenju, umjetnost ne smije biti nezavisna od totaliteta povijesne zbilje. Da stvar bude paradoksalnija, njezini su kritičari, kao ideologizirana svijest, u razumijevanju kritičkog diskursa umjetnosti zapravo zanijekali idejni postulat ljevice kao kritičkoga mišljenja, svjedočeći o proturječju poretka s vlastitim svjetonazorom. Premda se u novijim osvrtima na vrijeme socrealizma nerijetko ističe da se prije svega radilo o naročitoj restriktivnoj atmosferi te da ta dominantna paradigma nije uspjela osjetnije utjecati na razvoj i kontinuitet hrvatske književnosti – rekli bismo na svu sreću – Vesna Parun najbolji je pokazatelj kako je kritički diskurs, odigravši ključnu ulogu u promicanju novih umjetničkih preokupacija, a bez razumijevanja za individualne izražaje, vrijednost umjetničkoga djela mjerio isključivo agitacijsko-propagandnim uspjehom te nije bio u stanju prepoznati čak ni očite konkretizacije njezinih stihova u horizontu tadašnje stvarnosti. Izvori: Hrvatski državni arhiv, Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, Agitprop, kut. 9 (HR-HDA-1220). Parun, Vesna, Zore i vihori, Zagreb: Društvo književnika Hrvatske, 1947. Parun, Vesna, Pjesme, Zagreb: Matica hrvatska, 1948. Parun, Vesna, „Pjesma je sat koji otkucava riječi“ Forum, god. XXII., br. 7-9/1983., str. 454-491. Parun, Vesna, „Pepeljuga iz Studentskog grada“, u: Pod muškim kišobranom, Zagreb: Globus, 1987., str. 79-90.

Literatura: Bilosnić, Tomislav M., „Razgovor s Marinom Franičevićem“, Zadarska revija, god. XXXIV., br. 1/1985., str. 64-72. Dimić, Ljubodrag, Agitprop kultura. Agitpropovska faza kulturne politike u Srbiji 19451952., Beograd: Izdavačka radna organizacija Rad, 1988. Filipović, Ivo, „Hrvatsko kolo“, Republika, god. III., br. 5/1947., str. 345-347. Flaker, Aleksandar, „Socijalistički realizam“, u: Stilske formacije, Zagreb: Sveučilišna

Martina KOKOLARI

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

naklada Liber, 1976., str. 301-310. Franičević, Marin, „O nekim negativnim pojavama u našoj savremenoj književnosti“, Republika, god. III., br. 7-8/1947., str. 429-451. Franičević, Marin, Pisci i problemi, Zagreb: Kultura, 1948. Gamulin, Grgo, „Povodom IV. izložbe Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske“, Naprijed, god. III., br. 50/1948., str. 5. Grčić, Marko, „Vesna Parun: Život na rubu“, u: Riječi, riječi, riječi, Zagreb: HDP, 2008., str. 196-201. Kašić, Biljana, „Partijnost i socrealizam“, Naše teme, god. XXXIII., br. 10/1989., str. 2700-2709. Kauzlarić, Zlatko, „Uz IV. izložbu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske“, Izvor, god. II., br. 1/1949., str. 45-51. Kolanović, Maša, Udarnik! Buntovnik? Potrošač..., Zagreb: Naklada Ljevak, 2011. Kolanović, Maša, u: Refleksije vremena 1945-1955, ur. Jasmina Bavoljak, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2012., str. 166-179. Kolešnik, Ljiljana, Između Istoka i Zapada, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2006. Lasić, Stanko, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb: Liber, 1970. Mađarević, Vlado, Književnost i revolucija, Zagreb: August Cesarec, 1974. Mataga, Vojislav, Književna kritika i ideologija, Zagreb: Školske novine, 1995. Matković, Marijan (ur.), Ostvarenja, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1947. Mimica, Vatroslav, „O novoj zbirci pjesama Vesne Parun“, Izvor, god. II., br. 9/1949a, str. 580-585. Mimica, Vatroslav, „Prilog diskusiji uz zbornik Poezija mladih“, Izvor, god. II., br. 3/1949b, str. 162-172. Mišić, Zoran, „O ‘žuborenju potoka’ i ‘toku ljudskog života’, o Vesni Parun i jednoj kritici na njenu zbirku pesama, Književnost, god. V., br. 2-3/1950., str. 239-261. Muhić, Fuad, „Idejne pretpostavke kulturnog stvaralaštva“, Pregled, vol. LXIII, br. 11/1973., str. 1313-1329. Nemec, Krešimir, „U žrvnju socrealizma (1945.-1952.)“, u: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Zagreb: Školska knjiga, 2003., str. 5-23 O. Š., „Tri broja Republike“, Hrvatsko kolo, god. I., br. 2/1948., str. 407-413. Šarić, Tatjana, „Agitprop i Matica hrvatska“, u: Enciklopedija Matice hrvatske, gl. ur. Igor Zidić, Zagreb: Matica hrvatska, 2015., str. 39-46. Šarić, Tatjana, „Djelovanje Agitpropa prema književnom radu i izdavaštvu u NRH, 19451952“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. XLII, br. 1/2010., str. 387-424. Vojnović, Branislava (ur.), Zapisnici Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945-1952, sv. 1, Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2005. Zogović, Radovan, Na poprištu, Beograd: Kultura, 1947.

151

152

Željka LOVRENČIĆ, Zagreb

VESNA PARUN U PRIJEVODIMA NA STRANE JEZIKE

Prijevodi djela naših književnika

Prijevodi djela nacionalnih autora na strane jezike vrlo su važni za promicanje kulture neke zemlje, posebice u slučajevima tzv. malih jezika i ograničenja koja proizlaze iz te činjenice. To je izvrstan način da se književnost i kultura pojedine zemlje predstave izvan granica. Prema podatcima o prijevodima hrvatskih autora u inozemstvu, može se zaključiti da se do devedesetih godina prošloga stoljeća najviše prevodilo na slavenske jezike, zatim na engleski i njemački jezik. Najnoviji podatci govore to da se hrvatska književnost danas najviše prevodi na engleski. Slijede slavenski jezici – bugarski, makedonski, poljski, slovenski, slovački, češki ili ruski. Prema bibliografskim bilješkama profesora Vinka Grubišića, na engleski su jezik prevedena gotova sva važnija djela renesansne književnosti – ona Jurja Šižgorića, Marka Marulića, Džore Držića, Šiška Menčetića, djela hrvatskih klasika Ive Andrića, Miroslava Krleže te Slavka Mihalića ili, pak, ona suvremenih hrvatskih autora poput, primjerice, Josipa Mlakića i Delimira Rešickog. Nešto manje hrvatska se književnost prevodi i promiče na njemačkome i nizozemskom govornom području te ondje gdje se govore romanski jezici – španjolski (na kojemu smo sve prisutniji), talijanski i francuski. Znatno smo manje zastupljeni na rumunjskom i portugalskom govornom području, no i ondje ima pomaka nabolje. Ako neki autor svojim djelom želi prijeći granice svoje zemlje, važnost je prijevoda neupitna. Problem je u tome što se prevode manje kvalitetni, ambiciozni autori

Željka LOVRENČIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

koji su zacijelo svjesni svojih dosega, dok su mnogi kvalitetniji, ali manje zainteresirani književnici možda mogli postići čak planetarnu slavu da su se više potrudili i da su ih više prevodili (primjerice, Stjepan Čuić, koji je barem na španjolskome govornom području jako dobro prihvaćen). Vesna Parun i prijevodi

U ovome tekstu osvrnut ću se na prijevode djela jedne od najznačajnijih hrvatskih pjesnikinja – Vesne Parun. Budući da je pet godina živjela u Bugarskoj i stalno joj se vraćala te se i sama bavila prevođenjem, zasigurno se zanimala i za to da strani nakladnici objavljuju njezina djela. Kao prevoditeljica, osim prijevoda znamenitih bugarskih književnika, objavila je i zapažene prijevode Goethea, Rilkea i Heinea u nakladi Erazmus 1995. godine. Djela Vesne Parun objavljena su na četrnaest svjetskih jezika i ona je, uz Slavka Mihalića, među najprevođenijim našim autorima. Te prijevode možemo podijeliti na tri skupine: prijevodi djela na stranim jezicima objavljeni u Hrvatskoj, antologije, i knjige objelodanjene u inozemstvu na stranim jezicima, čemu autori koji žele biti prisutni na svjetskoj književnoj sceni najviše teže. Časopisi u Hrvatskoj

Kao maloj zemlji bogate kulture, mora nam biti stalo do toga da naši autori budu prisutni u svijetu. Jedan su od takvih načina i književni časopisi namijenjeni upravo promidžbi hrvatske književnosti izvan naših granica. Društvo hrvatskih književnika svoj časopis za međunarodne književne veze Most/The Bridge izdaje od 1966. godine. Tu je i časopis za književne veze Relations, koji objavljuje Društvo pisaca od 2010. Časopis Nova Istra također je objavljivao cikluse pjesama ili prozu na stranim jezicima, prije svega na talijanskome. Knjige na stranim jezicima (poglavito na engleskome) objavljivala je i nakladnička kuća Algoritam te Društvo hrvatskih književnika u biblioteci Mosta. Iznimno aktivni u promidžbi djela hrvatske književnosti u svijetu bili su esperantisti, koji su na esperantu objavili niz djela hrvatskih autora. Kad govorimo o djelima Vesne Parun objavljenima u Hrvatskoj na engleskome jeziku, ističemo časopis Most, gdje je 1997. objavljen izbor iz njezine poezije. Tematski broj časopisa Relations iz 2007. objavljuje ulomak iz njezine Autobiografije u prijevodu Marijane Miličević, a časopis Poetry godine 2009. prijevod koji potpisuje Miljenko Kovačićek. Godine 2010. uvrštena je u Jadranski arhipelag priča, objavljen

153

154

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Željka LOVRENČIĆ

u izdanju Algoritma. Iste godine Most objavljuje izbor iz poezije Vesne Parun na engleskome u prijevodu Grahama McMastera. Na talijanskome jeziku Daniel Načinović 2004. u Mostu objavljuje svoj izbor i prijevod poezije Vesne Parun uključen u ciklus Poeti croati contemporanei, a Giacomo Scotti u časopisu Novi Kamov iz 2002. među četirima hrvatskim pjesnicima uvrštenima u njegov izbor uključuje i Vesnu Parun. Nova Istra 2002. objavljuje izbor od sedam hrvatskih pjesnika na talijanskome jeziku u prijevodu Uga Vesselizze, među kojima je i Vesna Parun. Na esperantu je 1999. objavljena zbirka poezije Vesne Parun Modrina/La bluoj u izboru Anđelka Novakovića i u prijevodu Lucije Borčić. Godine 2003. njezine su pjesme uvrštene u antologiju Hrvatska poezija 20. stoljeća, također u prijevodu Lucije Borčić. Izbor iz poezije Vesne Parun na francuskome Most je objavio 1970. u prijevodu Janine Matillon. Drugi je izbor na francuskome u Mostu objavljen 1976. Antologije objavljene u inozemstvu

Od antologija objavljenih izvan granica naše zemlje ističemo: Pjesme Vesne Parun na francuskome jeziku zastupljene su u grafičkoj mapi objelodanjenoj u Parizu 1993. u nakladničkoj kući Virgil. Njezine pjesme na francuskome jeziku uvrštene su u Antologiju hrvatske poezije, objavljene u Parizu 2003. godine. Prevela ih je Vanda Mikšić, a izbor potpisuje Tonko Maroević. Na engleskome je 1993. godine objavljena antologija Contemporary East European Poetry u izdanju nakladničke kuće Emery Goerge iz New Yorka. Uz Vesnu Parun, zastupljeni su Jure Kaštelan i Slavko Mihalić. U časopisu Exclamations 2001. godine objavljena je Antologija hrvatske poezije 1971. – 1995. u prijevodu Miljenka Kovačićeka, u kojoj je zastupljena i Vesna Parun. Prisutna je u glazbenoj građi Four songs for mezzo-soprano Thadeua Bairda, objavljenoj u Londonu prema prijevodu s poljskoga, koji potpisuje Janusz B. Roszkowski. Na njemačkome je 2000. objavljena Antologija hrvatske poezije, u koju je također uvrštena poezija Vesne Parun. Na poljskome jeziku Vesna Parun je u prijevodima prisutna u Antologiji hrvatske poezije objavljene u Varšavi 1996. Izbor i prijevod potpisuje Łucja Danielewska. Uvrštena je i u Malu antologiju hrvatske poezije na ukrajinskome jeziku, objavljenu 2008. u Kijevu. Prisutna je na bugarskome jeziku – njezine su stihove na taj jezik prevodili Gančo Savov, Blaga Dimitrova, Ivan Kolarov, Simeon Vladimirov i drugi. Pjesme su joj uvrštene u antologiju na mađarskome jeziku, koju je 2006. godine uredila Matilda Bölcs i koja je objavljena u Budimpešti, a djela su joj prevedena i

Željka LOVRENČIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

na gruzijski. Djelo Vesne Parun zastupljeno je u antologiji na rumunjskome jeziku Aforismul croat contemporan, objavljenoj 2013. godine u prijevodu Gorana Mrakića i Valerina Butulescua. Marina Lipovac Gatti je 2014. u Milanu objavila antologiju E dopo di noi resta l’amore, u kojoj je i poezija Vesna Parun. Zastupljena je u antologiji na galicijskome jeziku naslovljenoj Terra, Mar e Lume, koju je prevela i uredila Ursula Heinze. Na španjolskome jeziku pjesme Vesne Parun objavljene su u Buenos Airesu 1996. u izboru Ane Blažeković naslovljenome Linda patria nuestra te 1997. u Santiagu de Chile u izboru pet hrvatskih pjesnika naslovljenom Poesía Croata Contemporánea, koji su priredili Željka Lovrenčić i Andrés Morales Milohnic. Knjige na stranim jezicima

Djela Vesne Parun najviše su se objavljivala na slavenskim jezicima. Na poljskom je 1960. objavljena njezina pjesma Balada o prevarenom cvijeću, koju je prevela nobelovka Wisława Szymborska. Godine 1991. objavljena je poetska zbirka Zrcalo, a 1998. zbirka Morska ruža – obje u prijevodu Łucje Danielewske. Ivan Dorovský je 1998. preveo izbor pjesmama Vesne Parun na češki. Naslovljen je Černá oliva i objavljen u Brnu. Na češkome je 2007. objavljena knjiga Koráb korálový. Prijevod potpisuje Dušan Karpatský. Od izdanja objavljenih na jezicima zemalja bivše Jugoslavije, možemo, primjerice, istaknuti zbirku Pusti da otpočinem, objavljenu u Sarajevu 1958., Grad na Durmitoru, objavljen u Nikšiću 1989. godine, te Izabrane pesme i Kasfalpirovu zemlju iz 1979., odnosno 1989. Obje knjige objavljene su u Beogradu. Poezija Vesne Parun objavljena je i na švedskome jeziku – u Stockholmu je 1979. tiskan izbor njezinih pjesama naslovljen Haveteextas, a 2001. Jon Molos objavljuje svoj prijevod u Stehagu. Na talijanskome je 1999. u Caserti objavljena knjiga Ne sanjam labuda (Né sogno né cigno) u prijevodu Jacqueline Spaccini, a na francuskome 1991. u nakladničkoj kući Obsidian izbor naslovljen Ukleta kiša (La pluie maudite) u prijevodu Borke Legras i Anne Ronue. Poesia croata contemporánea Budući da sam, uz čileanskog akademika Andrésa Moralesa Milohnića, autorica antologije naslovljene Poesia croata contemporánea, koja je tiskana u Santiagu de Chile 1997. i jedna je od dvaju izbora u kojima su objavljene pjesme Vesne Parun na španjolskome jeziku, rekla bih nešto više o toj knjizi. Nastala je dok sam radila

155

156

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Željka LOVRENČIĆ

u Punta Arenasu, gdje sam podučavala hrvatski jezik i kulturu. U ono je vrijeme, osim antologije posvećene domovinskom ratu U ovome strašnom času, bilo jako malo hrvatske poezije u prijevodu na španjolski jezik. Tim smo izborom željeli predstaviti skupinu pjesnika različitih naraštaja, škola, stilova i tematike te smo je u dvojezičnom obliku objavili u zemlji u kojoj živi 1% stanovnika hrvatskih korijena, odnosno oko 180.000 Hrvata. Svjesni činjenice (kao što je rekao veliki Borges) da je svaki izbor nepravedan, odabrali smo po deset pjesama autora koje smo smatrali reprezentativnima za prvi korak u približavanju hrvatske poezije zemlji u kojoj se upravo taj književni rod iznimno cijeni i u kojoj se vjeruje da se baš u njoj piše najbolja poezija na svijetu. Zastupljene pjesme Vesne Parun jesu: Zeleni okvir smrti, Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne, Sonet o čistoći, Mati čovjekova, Ti koja imaš nevinije ruke od mojih, Tri biserne crkvice, Zlato, Dom na cesti, Ponovljeni zavičaj i Ljubomor.

Antun PAVEŠKOVIĆ, Zagreb

PARUN: RIJEČ I MORE

„Mediteran je nužno realiziran u nekoliko izražajnih kompleksa Vesne Parun. U nekim pjesmama to su maritimni rekviziti i ujedno kulise, i jedni i drugi uobličeni u samostojne, nefiguralne komplekse označitelja emocionalnosti i tek mjestimično simbolizacije egzistencije... Tragika u mediteranskim žalima tragika je u unutarnjosti pjesničkoga subjekta, kako se to najbolje vidi u antologijskoj Ti koja imaš nevinije ruke, gdje more koje huči predstavlja drugi, opasniji svijet, svijet koji se oprašta od voljenoga bića i u puškinovskoj maniri prepušta ga nekoj drugoj, manje opasnoj emocionalnoj i putenoj izvjesnosti.“

Vesni Parun nismo se uputili od tijela, prirodnoga staništa njene poezije. Pošli smo, naime, od legitimne pretpostavke da književno ime živi ne o sebi, nego u recepciji vlastite publike. Pritom treba biti svjestan popularnosti ovoga pjesničkog opusa, živa dodira s čitateljskim općinstvom, susreta s autentičnom čitateljskom praksom, kojoj još uvijek nikakva kritička ni teorijsko-povijesna misao nema što dodati ili oduzeti. Stoga, kada se upućujemo kritičkoj misli o Vesni Parun, ne namjeravamo omjeravati kakvoću pjesničkog opusa u skladu s književnopovijesnom prosudbom. Prije omjeravamo vjerodostojnost metaliterarnog tkiva u odnosu ne samo prema svom neposrednom predmetu, nego i spram vlastita povijesna trenutka. Nećemo se pritom zadržavati na svakome kritičkom i antologičarskom tragu. Uzimamo u obzir vremenski znakovite književne povjesnice, kao kratak pregled naše novije književnopovijesne svijesti. Slikovito govoreći, pogledajmo za početak tko smo i kakvi smo mi sami u kratkom zapisu i kronici vlastita vremena. Već i sama mogućnost uzimanja opusa kao kriterij omjeravanja svjedoči o kvaliteti opusa. U kratkom prikazu poetesina opusa u priručničkom Pregledu novije hrvatske

157

158

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Antun PAVEŠKOVIĆ

književnosti, godine 1979. Miroslav Šicel ocijenio je Vesnu Parun najoriginalnijom pjesnikinjom poslijeratne hrvatske poezije, naglasivši njenu samosvojnost jer da je pošla putem različitim od većine ostalih naših pjesnika. No, ustvrdivši da se poratne traume proživljene u djetinjstvu na nju nisu odrazile tragično, štoviše – da ona rat doživljava više kao bajku nego kao stvarnost, možda je i svjesno pogriješio. U svakom slučaju, promašio je tom tvrdnjom, možda želeći neizravno ili nesvjesno kazati da je previše književnoratnog profiterstva u vidu raznoraznih majki knežopoljki, mrtvih kurira i slične patetične prateži obilježilo književnu scenu u čijoj su pozadini još uvijek bili, ne samo biološki, nazočni protagonisti ideologije „šuma i gora“. Uostalom, još su dugo nakon nastanka ove književnopovijesne sinteze pseudorokeri obećavali oluju za one koji ne čuju pjesmu – zna se na koju su pjesmu mislili. (I nisu bili sasvim u krivu – oluja je stigla petnaestak godina kasnije, srećom, samo dijelom i zakratko ona o kojoj su pjevali i maštali.) Stoga se Šicelova književnopovijesna opaska čini razumljivom. Pjesnikinju je pohvalio zbog onoga što ona nije bila, samo što se to još nije smjelo kazati glasno. Doduše, daljnja tvrdnja o pjesnikinjinu otplaćivanju duga estradnoj poeziji sa socijalno-patriotskom motivikom svojom eksplicitnošću nuka na pomisao da je izrečena teza o doživljaju rata Vesne Parun ipak bila prosudbena omaška. Nije se Šicel dotaknuo maritimnog kompleksa, pa u tom kontekstu ni pjesnikinjina mediteranstva, ali, naglasivši putenost i potpuno poistovjećivanje čovjeka s prirodom, zadao je, ma koliko njegova tvrdnja bila uopćena, okvir kritičkoj tematizaciji mediteranstva. Spomenuo je i njenu neobično bogatu metaforiku, no nije se zadržao na činjenici da brojne njene figure uvlače more i njegove epifenomene kao označitelje poetske atmosfere. I pored kritičke opaske o književničinoj obuzetosti riječima, metaforama ili simbolima zbog kojih, po njegovu sudu, neki njeni stihovi zazvuče i banalno-retorički, afirmirao je povjesnički ono što je tada bilo već djelatno afirmirano u hrvatskoj kulturnoj javnosti – da je riječ o iznimnoj književnoj pojavi. Nisu, doduše, svi alimentirali taj pjesnički projekt. Prisjetimo se, recimo, bombastična naslova Sto promašaja, kako je Igor Mandić koju godinu ranije okrstio zbirku Sto soneta. Možda je u poeziji Vesne Parun i bilo promašaja, ali je Mandić vjerodostojan tek kao kritičar kome je važnije biti čitan nego biti u pravu, a čitanost se najlakše postiže negativnim kritikama. No, pitanje je je li mediteransko „uvik kontra“ dobar put za književnu povjesnicu jer je već i statistički razvidno kako permanentna negacija rijetko preživi kao trajan sud o književnom projektu čija je čitanost opovrgava. Doduše, popularnost je u tradicionalnom poimanju književne vrijednosti sumnjiva kategorija, ali je pjesništvo, osim onog estradnog ili žanrovski prigodničarskog, samo po sebi dovoljno hermetično da nas liši sumnje o jeftinoj popularnosti.

Antun PAVEŠKOVIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Antologijski izbor iz pjesništva Vesne Parun priredio je 1982. za niz Pet stoljeća hrvatske književnosti Nikola Milićević. U predgovoru knjizi naglasio je kako pjesnikinja nije toliko osmišljavala stvari koliko ih je osjećala. Neki bi teoretičari možda ovo oblikovali kao pretegu slikovnoga nad pojmovnim pjesništvom i bili bi više u pravu jer samo pjesništvo ne procjenjujemo nikako drukčije do jezikom samim te se o poeziji može govoriti ne na temelju osjećaja, nego na temelju ovog ili onog tipa jezičnih označitelja. Emocionalni doživljaj proistječe iz adekvatnosti semiotičkog sustava. Teorijski govoreći, posudimo li naratološku terminologiju, kada je o pjesništvu Vesne Parun riječ, treba reći da se u njezinu slučaju, kao u slučaju svakoga velikog pjesnika, savršeno podudaraju njen implicitni auktor s implicitnim čitateljem. Konkretan i povijesni auktor i čitatelj posrednici su bez kojih nema kontakta prije i bez spomenutih dviju krajnjih instancija književnosti. Ne uvažimo li tu instrumentalnu, tvarnu i tvorbenu razinu književnosti, nikada nećemo odgovoriti na pitanje o prirodi samoga pjesništva, niti o razlozima zašto nas neki idiolekt nadahnjuje, a drugi ostavlja hladnim. Milićević, i sam značajan pjesnik, ponekad nesklon analitici književnog medija, dobro je u slučaju Vesne Parun odredio njen odnos spram riječi. Kazavši da je pjesnikinja svu biologiju i zoologiju naizgled znala naizust, pobrojio je čitav niz prirodoslovnih leksema, među kojima je nemali broj mediteranizama. Došao je do zaključka, iako opet ponešto uopćena, da je za Vesnu Parun priroda sudionik života. Pokazao je nadalje i to kako su imenski leksemi snažno interaktivni s onima glagolske provenijencije. Inzistirajući na intuiciji, zaključio je da je pomalo tragična svećenica Erosa prinosila žrtve paljenice ne na kamenom oltaru molitve, nego na živoj koži svoje puti. Zapravo i ne znamo što bi točno trebala značiti ovakva egzegeza, osim što opet upućuje na pretezanje slikovnoga nad pojmovnim pjesništvom. Na drugome mjestu Milićević s pravom pokazuje da se i povremeni isprazni verbalizam u pjesnikinjinu opusu može opravdati iskonskim nadahnućem. No, znakovita je u njegovoj argumentaciji činjenica da slaba mjesta tog opusa ponekad osvjetljuje raščlambom jezičnog medija, dok jaka opravdava apodiktičnim uopćenjima, poput „zvjezdani trenutci, iskonska i istinska stvaralačka snaga, čvrsta i živa buktinja, jedinstven i neponovljiv sjaj, blistavi dosezi, duboka sabranost“. U inače sparušenoj i u pitanju točnosti podataka upitnoj Povijesti hrvatske književnosti iz 2003. Slobodan Prosperov Novak dao je solidan prikaz književne pojave Vesne Parun. On uspijeva čak i vlastita opća mjesta fundirati analitički. Njen je mediteranizam okarakterizirao kao bliskost sredozemnom naturizmu, nju kao ljubitelja mediteranskoga nadrealističkog instrumentarija. Doduše, voli i Novak pribjeći općenitostima tipa „najbrižljivija poezija, glasovita elementarnost i prirodnost, tijelo u kojem stanuje svećenica ljubavi, bol osamljenosti, rječitost koja kon-

159

160

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Antun PAVEŠKOVIĆ

trolira inače kvalitetnu osjećajnost, ponovljene emocije, krda riječi, moćna osjećajnost, susret s nemogućim“. Ono što je središnji tematski i izražajni kompleks ovoga opusa Novak je, međutim, sažeo vrlo precizno kao opsjednutost vlastitim otočnim djetinjstvom. Mi bismo rekli – opsjednutost vlastitim mediteranskim identitetom. Mediteran je nužno realiziran u nekoliko izražajnih kompleksa Vesne Parun. U nekim pjesmama to su maritimni rekviziti i ujedno kulise, i jedni i drugi uobličeni u samostojne, nefiguralne komplekse označitelja emocionalnosti i tek mjestimično simbolizacije egzistencije: u pjesmi Lice u sjeni spominje se pristanište kojim ljudi idu, galeb koji je zaboravio svoju hrid, zatim more koje se još nije utišalo. Brodogradilište, nebo, galebovi... često su uporabljeni locusi, a ne figure atmosfere. U Neshvatljivim prolaznicima more je odjednom tako blizu, a stigao je parobrod, „kao i onda“. U Kiši glasovi dječaka odlaze put pristaništa, kamo stižu crni i bijeli parobrodi. U Čudesnoj panorami oblaci se više ne sjećaju umrlih agava. U Prozorima se u snu javljaju zeleni brodovi u tihoj luci, a virtualno se vidi jedna lasta i dim paroboroda. U Panju šturak podsjeća na doba gluhom paskom, a ribe su udavile svjetlost. Figuralnost je ovdje svedena na semantički mikroprostor egzistenata koji funkcioniraju kao konkretizacija stvarnosti. Podvrsta nefiguralnih označitelja emocionalnosti jesu egzistenti okolice dani kao doslovnost, kao u pjesmi Rat: opustjeli su ribolovi, sada je rat, neprijatelj opsjeda luku na deset kilometara i cijeli mali otok trese se u pomrčini. Luka u najširem smislu označitelj je vlastita odnosa spram mora. Pjesnikinja je označava implicitnim mjestom dodira svjetova. Luka je nešto domaće, navlastito, u što uranjaju pridošli brodovi, donoseći daljinu i nepoznato. Ona je mjesto sigurna pregleda stvarnosti, ali i potencijalnog odlaska u nepoznato. U ratu, luka je simbol vlastitosti – neprijatelj je opsjeda, opsjedajući tako one kojima je luka i priručje i mjesto upravljanja vlastitom svjetovitošću. Drugdje su maritimni leksemi korišteni kao figuralni rekvizitarij: u Obilju mladosti oči su prispodobljene šumnim pučinama. Inačicom figuralne uporabe slika možemo cijeniti definicijske metafore: u Ljubavi ljubav je treptavo more. U jednom sonetu svjedočimo da su masline skamenjeni ljudi. Svojevrsna je skraćena definicijska metafora luda zvjerka bura u Konjaniku. Osobita inačica figuralnosti jest zamjena atribuiranih osobina te se u takvoj inverziji paradoksalnom uporabom epiteta postiže dvostruki semantički efekt, kao u pjesmi Pejzaž, gdje su kukuruzi zlatni kao more (more je metaforizirano osobinom navlastitoj kukuruzima, da bi se potom ta inverzija uzvratila prvotnom označenom, koji tako postaje ujedno i označitelj). Ponegdje su nadrealne slike sáme autistična, tjeskobna figura koja se dovršava u sebi samoj, bez ikakve ambicije da figuralno označi konkretnu izvanknjiževnu

Antun PAVEŠKOVIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

tvarnost: u pjesmi Žalo nadrealni svijet očuđen je, ali ne i izravno označen leksičkim sklopovima – golemo sunce obasjava pjesničko ja zarobljeno u zasjedi čula, a iz njenih bedara izranja, smijući se, gipka pliskavica. Nadrealnost je svjetotvorni horizont u pjesmama gdje nema Mediterana u tragovima njegovih atributa, nego je čitava pjesma jedna figura ispunjena elementima doslovno tretiranih i samo parcijalno figurama atribuiranih leksema kao u Usnulome mladiću. Do srži njezina doživljaja Mediterana dopiremo u velikim gestama kontrasta, kao u pjesmi Rijeka i more, gdje je i sam naslov impostiran kontrastno. Prvi stih jasno definira da je ljubavnik rijeka, a ona more. Iz čitave je pjesme razvidno da je more žensko načelo s kojim se poistovjećuje pjesnički subjekt. Istim je osjećajem realizirana i pjesma Otvorena vrata, koja snažno podcrtava sjetu mediteranske osjećajnosti. Vesna Parun ovdje, kao i u drugim pjesmama, podsjeća na to da je Mediteran, usuprot bjelini i buci, zapravo rodno mjesto tragičnoga osjećaja života. More je beskraj, a u potpunoj slobodi krije se i opasnost od raspršenja. U krajnjoj liniji, more je veličinom predodređeno da nas svodi na granice kojih smo svjesni, ali i pred njima nemoćni. Poistovjećenje s morem ostvaruje se poredbom u Kasnom sjaju. Mediteranstvo kao identitet reprezentirano je u definicijskim i poredbenim figurama, ali njihova je funkcija u biti ista – identifikacija. Tragika u mediteranskim žalima tragika je u unutarnjosti pjesničkoga subjekta, kako se to najbolje vidi u antologijskoj Ti koja imaš nevinije ruke, gdje more koje huči predstavlja drugi, opasniji svijet, svijet koji se oprašta od voljenoga bića i u puškinovskoj maniri prepušta ga nekoj drugoj, manje opasnoj emocionalnoj i putenoj izvjesnosti.

161

162

Darija ŽILIĆ, Zagreb

BILJEŠKA O ČITANJU VESNE PARUN U SAD-u Prije osam godina sa mnom je kontaktirala pjesnikinja i doktorandica književnosti iz New Yorka, Ana Božičević, koja je kao vrlo mlada djevojka 1997. godine otišla živjeti u SAD. Naime, njena majka, ugledna hrvatska filozofkinja Vanda Božičević, bila je dobitnica Humboldtove nagrade, a u New York je tada povela maloljetnu kćer, koja je potom ondje ostala. Božičevićeva je postala ugledna pjesnikinja, aktivistica, a za pjesnički rad već je dobila nekoliko nagrada. Autorica je nekoliko chapbooks („brošura), npr. Morning News ( Jutarnje vijesti, 2006.), Document (Dokument, 2007.). Njezina prva zbirka poezije Stars of the Night Commute (Zamjena noćnih zvijezda, 2009.) bila je u završnici za uglednu književnu nagradu „Lambda“, a za drugu knjigu poezije Rise in the Fall (Rast u propast, 2013.) Božičevićeva je dobila upravo tu nagradu. Ana Božičević radi za američki Pen centar i za Center for the Humanities... (Centar za humanističke znanosti), CUNY. Također koordinira Stain of Poetry (Boje poezije), čitanja poezije u Brooklynu, New York. Njezin znanstveni interes vezan je upravo uz feminističku kritiku i pjesništvo žena. Posebno se bavila poezijom američkih pjesnikinja i aktivistica kao što su Audre Lorde i Adrienne Rich. Dakle, prije osam godina pokrenula je istraživanje o hrvatskim pjesnikinjama. Uputila je upit na adrese hrvatskih autorica, koji se odnosio na njihovu autopoetiku i položaj pjesnikinje u društvu. Upravo tada radila sam na vrlo sličnoj temi za časopis Tema, koji objavljuje zagrebački Centar za knjigu. Svoje eseje ili kratke priče poslale su mi brojne autorice, kao što su Elfrida Matuč Mahulja, Aida Bagić, Olja Savičević Ivančević, Barbara Plejić, Sanja Pilić, Asja Bakić itd. U uvodnom tekstu posebno sam se referirala na opus Vesne Parun. Prije osam godina objavljena je moja knjiga feminističke kritike Pisati mlijekom, u kojoj sam se bavila hrvatskom ženskom poezijom, posebno tematiziravši problematiku tijela i potiskivanje žudnje. U kritici u kojoj povezujem antropologiju i

Darija ŽILIĆ

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

psihoanalizu te rodnu teoriju nastojala sam govoriti upravo o hrvatskim pjesnikinjama, o pjesničkim opusima koji su ostali sa strane, zanemareni. Bila sam stoga sretna što sam prikupljenu građu o autopoetikama mogla poslati Ani Božičević. Nakon tri godine, dakle 2011., u izdanju Chainlinksa (Oakland/Philadelphia) pojavilo se jedinstveno izdanje A megaphone: some enactments, some numbers and some essays about the continued usefulnes of crotchles-pants-and-a machine-gun feminism (Megafon: neka ozakonjenja, brojevi i eseji o stalnoj korisnosti bojovnoga feminizma). Urednice su toga izdanja ugledne teoretičarke Juliana Spahr i Stephanie Young. U toj knjizi daje se glas pjesnikinjama iz čitavog svijeta, od Latinske Amerike do jugoistočne Europe i Azije. Naslov knjige aludira na skupinu pjesnikinja iz Meksika. Riječ je o Poetas de Magafono (Pjesnikinje na megafonu), skupini autorica koje poeziju doživljavaju i kao kolektivan rad. U Mexico Cityju, u jednome kafiću, tjednom se organiziraju čitanja poezije. Autorice čitaju stihove, i to preko megafona. Megafon je metafora vidljivosti, zvuka, stiha i aktivizma, okupljanja... Između ostaloga, uvršteni su autopoetički tekstovi: Asje Bakić, Aide Bagić, Vesne Bige, Sanje Pilić, Elfride Matuč Mahulje... I moj intervju u kojem posebno govorim o poeziji Vesne Parun. Na kraju nalazimo opširnu bibliografiju te imensko kazalo. U kazalu je ime jedne od najvećih hrvatskih poetesa, ime Vesne Parun. Godine 2013. sudjelovala sam u New Yorku, na Sveučilištu CUNY, Center for the Humanities, u raspravi o prevođenju. Tom prilikom govorila sam ponovno o Vesni Parun, o njezinoj lirici i satiri, o žudnjama, mediteranizmu, tijelu i o intertekstualnosti. Između ostaloga, govorila sam kratko i o njezinoj autobiografskoj knjizi: „O Vesni Parun i njezinoj poeziji napisano je mnogo prigodničarskih tekstova, no sustavnog istraživanja njezina književnog rada zapravo nema. Tako pjesnikinja u predgovoru knjige Ja koja imam nevinije ruke – asinkroni odabir, odabrala i za tisak priredila Vesna Parun, Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 10/2009. – ističe kako se prihvatila odabira iz vlastita stvaralaštva upravo iz tog razloga. U ovome pregledu, koji je autorica označila kao asinkroni, ipak se može jasno uočiti kontinuitet njezina književnog rada, u kojemu je ‘od nastanka prve mladenačke do posljednje staračke pjesme proteklo sedamdeset godina’. Pregled započinje izborom pjesama iz zbirke Zore i vihori (1947.), a u bilješci je podatak o ideološkom napadu na tu prvu zbirku. Parunova se opravdano pita ‒ ‘(...) a gdje li su naši simpoziji, rasprave, politički komentari o tome sramotnom kulturnom fenomenu?’. Tobožnji kritičar, a zapravo pamfletist Marin Franičević, koji ju je optužio za podrivanje socijalističkog sistema, samo se uspinjao na društvenoj ljestvici. No, nije on jedini moćnik kojeg Parunova spominje. U brojnim bilješkama, koje su posebnost ove knjige, nalazimo slikovit prikaz ne samo književnog života, već i sliku vremena, društveni kontekst, ali i reminiscencije na vlastitu mladost, zapise o čežnji, o traganju ‘za blizinom’. U toj

163

164

ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN

Darija ŽILIĆ

slici, u kojoj je politika metaforički oslikana kao torta, zbog koje su mnogi ‘gladovali’, istinski umjetnici bili su marginalizirani, etiketirani, ismijavani i poniženi. Tako naslov predgovora sadrži dvije etikete koje su pripisivali Vesni Parun ‒ ‘kroatozapadnjačka reakcionarka’ i ‘jugobalkanska nostalgičarka’. No, unatoč tome, Vesna Parun pisala je i objavljivala knjige, često u vlastitoj nakladi. Ovaj pregled pokazuje kako je bila suverena u raznim književnim žanrovima – pisala je i liriku i prozu i eseje. Tako u knjizi nalazimo sonete, priče za djecu u stihu, igrokaze, satirično-autobiografsku poeziju, esejističku prozu, pjesme u prozi, basne u stihu, aforizme, ali i prijevode bugarskih pjesnika. U svim žanrovima Vesna Parun istražuje jezik, igra se njime, obogaćuje ga čulnošću, bogatstvom metaforike. Ona ističe: ‘Jezik je moja duboka i strasna intima. I najveća moja baštinska identitetska obaveza.’ Suurednik knjige Denis Derk odlično je uočio kako je Vesna Parun poput neke stare dalmatinske masline čije mudre i slasne – može se reći – ekološke plodove iz oportunističkih razloga mnogi izbjegavaju i radije uzimaju plodove iz bezličnih industrijskih staklenih boca. Stoga ovaj pregled, koji sadrži cjelovitu autoričinu bibliografiju, možda ipak bude poticaj tomu da se njezino djelo sagleda u cjelini ili da se barem sastavi kritička studija u kojoj bi se o njezinu radu govorilo s manje fraza, a s više uvida. Pjesnikinja čija su ‘ruke nevine, a prošlost čista’, to je itekako zaslužila.“ Ovaj kratak zapis svjedoči o govoru o hrvatskoj ženskoj poeziji u SAD-u. Posebno o govoru o poeziji Vesni Parun. Vjerujem kako će buduća suradnja s američkim institucijama i časopisima barem malo utjecati na to da se o toj poeziji sazna više te da postane zanimljiva za prevođenje i tumačenje.

21. Šoljanovi dani MMC Rovinj, 15. i 16. travnja 2016. Organizatori: DHK Zagreb i POU Rovinj. Suorganizator: Knjižnica Rovinj. Kolokvij je održan 16. 4., a vodio ga je Ivica Matičević.

FILOZOFIJA

ŽARKO PAIĆ Pogled gologa Drugoga (: Jacques Derrida)

166

Žarko PAIĆ, Ivanić Grad

166

POGLED GOLOGA DRUGOGA: Zašto se (ne) srami Derridina mačka?

„Tehnika bez duše može, doduše, postojati. I sve ide prema tome. Ali život time gubi ‘smisao’ i besmrtnost stvari postaje mukotrpnom agonijom.“

Sažetak Autor se u članku bavi analizom mišljenja kasnoga Derride s obzirom na pitanje o životinji. Subverzija poretka značenja odnosa životinje i čovjeka otpočinje u 20. stoljeću Lacanovim pokušajem da novovjekovni subjekt i aksiom animal rationale dovede do zida metafizike. Ekstenzivnom analizom Derridine kritike Heideggera i osobito antropocentrizma u humanističkim znanostima, s kojima se životinja razmatrala kao objekt i stvar, a ne nesvodljivo biće etičko-ontologijskoga susreta, autor dolazi do zaključka da se time uspostavlja posve novo razumijevanje odnosa života, polazeći od horizontalnosti vrsta bez apsolutne moći čovjeka. Promišljanjem sklopa životinja-čovjek-stroj u doba tehnosfere, pitanje o etičkome horizontu življenja u zajedništvu zahtijeva rastemeljenje čitave metafizike s njezinim pojmovima, kategorijama, religijskim i znanstvenim pristupima Drugome kao čudovišno sublimnome objektu. Mačka koja se ovdje, zahvaljujući Derridi, pojavljuje vodećom simboličkom figurom dovodi, naposljetku, svojom kontingentnom „prirodom“ u pitanje misterij povijesnoga svijeta i kulture jer sram u susretu gologa tijela i pogleda na njega, kao u znamenitome primjeru Derridine mačke koja ga gleda dok se gol kupa u kadi, gubi ono odveć ljudsko i tako postaje uvjet mogućnosti drukčijeg odnosa između srodnih bića. Ako je demokracija poredak koji počiva na ideji pravednosti, kao uvjetu mogućnosti

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

slobode pojedinca, onda je odgovornost za Drugoga etičko-politički čin iskonske ljubavi kao povjerenja u brizi za nadolazeću zajednicu. Životinje poput mačke u njezinoj neponovljivoj jednokratnosti pripadaju tom zajedničkome svijetu. Filozofijsko pitanje o „biti“ etičkoga odnosa zahtijeva preokret odnosa uopće, a ne više tek subjekta u mreži značenja. Ključne riječi: mačka, sram, Derrida, golo tijelo, antropocentrizam, metafizika, tehnosfera

Uvod: Susret i suočenje Susret između dvoje, čovjeka i životinje, povijesno je određeno suočenje dvaju bića. Govor je tradicionalne ontologije kao metafizike ono što daje vjerodostojnost ozakonjenoj formi diskurzivnoga mišljenja na Zapadu. Ako su ta dva bića povijesno oblikovana, onda možemo govoriti o njihovu odnosu kao razlici, identitetu i onome trećem što je između (in-between). Međutim, povijesno određenje i oblikovanje nije jednoznačno. Premda bismo se mogli poslužiti jednom Borgesovom poetskom parabolom u kojoj govori o Teokritovu slavuju, čiji se pjev ne mijenja ni u moderno doba industrije i tehnike, stvari ipak nisu obilježene tek ovjekovječenjem onoga „Istoga“. Biće kao singularnost vrste/roda, „ovo“ koje je „tu“ i „ono“ koje je „tamo“ u slučaju susreta čovjeka i životinje, nije nešto zauvijek određeno i dano kao takvo. Ponajprije, čovjek iz doba Teokrita nije ovaj čovjek iz suvremenosti. Ako ništa drugo, razlikuju se po tome što su antropometrijski mjerila suvremenosti takva da je današnji čovjek (muškarac/žena) viši i gojazniji, kad je riječ o tzv. „prirodnim“ ili tjelesnim osobinama. S druge, pak, strane, njegove su etičke vrline ili svijest o slobodi bitno različite, ako se usporedi stav drevnoga Rimljanina spram pitanja o jednakosti ljudi i dostojanstvu osobe s uobičajenim stavom našega suvremenika o tome prihvaća li ropstvo kao „prirodnu“ činjenicu društvenih nejednakosti i smatra li gladijatorske igre opravdanim sredstvom zabave nižega puka. Nije potrebno i nadalje nizati usporedbe. Povijesni odnos između čovjeka i životinje ne pogađa tek odnosa dvojega. Nije to samo susret i suočenje dviju vrsta/rodova živih bića (animal rationale i animal). Susret je faktičnost življenja na Zemlji kao nužnost komunikacije između mnoštva različitih bića. Suočenjem, pak, valja imenovati navlastito potvrđivanje subjektivnosti i osobnosti. Samopotvrđujuća singularnost vrste/roda u priznanju vlastite nesvodljivosti pokreće tu vrstu/rod prema naprijed. Štoviše, prijepor oko

167

168

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

toga „ima“ li čovjek, primjerice, svoju postojanu bit kao „ljudsku prirodu“ i prije rođenja pojedinca još uvijek nije razriješen. Unatoč tome što je antiesencijalistički pristup dokidanja vječne „prirode“ kao nužnosti doveo do drukčijeg shvaćanja ljudskoga dostojanstva. Nije to čak niti dokaz vladavine bezboštva u suvremenome svijetu. Naprosto, vrijeme rastemeljenja bitka, Boga, supstancije, prirode i drugih temeljnih metafizičkih kategorija često se pojavljuje i kao doba dekonstrukcije povijesti uopće.1 Iz susreta nastaje „nužnost“ zajedničkoga bitka ili življenja-zajedno, a iz suočenja složeni i često konfliktni etičko-politički odnos identifikacije. Kako se zbiva taj susret i suočenje između dvoga? Je li on samorazumljivo neutralan ili je, pak, toliko sudbonosan i presudan za život na Zemlji da o tome ovisi ne samo budućnost čovjeka i životinje, već i budućnost smisla zajedničkoga življenja uopće? Povijesnost je toga odnosa dvojaka: (1) vladavina Jednoga kao Istoga (bitak) nad Drugime (biće i bit čovjeka) u smislu moći gospodara nad slugom; (2) preobrazba životinje iz „divlje“ u „pitomu“. U obama slučajevima povijesni se odnos odvija kao odnos utemeljenja metafizičkoga antropocentrizma.2 Martin Heidegger u ciklusu znamenitih predavanja 1929./1930. godine u Freiburgu, pod nazivom „Temeljni pojmovi metafizike: Svijet-konačnost-usamljenost“, razlikuje čovjeka i životinju iz nemogućnosti životinje da dosegne dubine duha s pomoću jezika (logos). Zbog toga čovjek „ima“ svijet. Životinja nastanjuje tek „oskudan svijet“ (weltarm), dok kamen prebiva bez svijeta.3 Otvorenost predstavlja povijesnu mogućnost promjene. Nije to prijelaz stanja u biologijskome smislu. Sjećanje se, pak, odnosi na nesvjesni čin prepoznavanja prošlosti. Pamćenje, na1

„Od početka (iskona) i kraja (arché i telos), ponavljanje, podređivanje, transformacija i permutacija uvijek se određuje iz povijesti značenja (sens) – to jest, jednom riječju, iz povijesti – čije se podrijetlo može uvijek iznova stvoriti ili čiji se kraj uvijek može naznačiti u formi prisutnosti. To je razlog zašto se može kazati da su kretanja bilo koje arheologije kao i bilo koje eshatologije sudionici ove redukcije strukturalnosti strukture i uvijek nastoje shvatiti strukturu na temelju pune prisutnosti koja se nalazi s onu stranu igre. Ako je tome tako, tada se cijela povijest pojma strukture, prije pukotine o kojoj govorimo, mora misliti kao niz podređivanja središta središtu u lancu povezanih određenja središta. (...) Povijest metafizike poput povijesti Zapada jest povijest ovih metafora i metonimija. Njihova matrica... jest određenje bitka kao prisutnosti u svim značenjima te riječi. Pokazat će se da se sva imena odnose na osnove, na počela, ili na središte koje je uvijek određeno nepromjenljivom prisutnošću – eidos, arché, telos, energeia, ousia (bit, egzistencija, supstancija, subjekt), alétheia, transcendentalnost, svijest, Bog, čovjek itd.“ – Jacques Derrida, „Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-280. Matthew Calarco, Zoographies: The Question of the Animal from Heidegger to Derrida, Columbia University Press, New York, 2008. Martin Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt – Endlichkeit – Einsamkeit, GA, sv. 29-30., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

protiv, podrazumijeva sustav ili dispozitiv životinjsko-ljudskih načina kojim se ono prošlo ponavlja u sadašnjosti. Sjećanju se time podaruje drugo i drukčije značenje od pukoga podražaja, nagona i veze s izvanjskim događajima u svijetu. Umjesto podražaja kao uvjetovane reakcije, čovjek odgovara bezuvjetno na etičko-političke poruke i zahtjeve. Što je za slona, primjerice, mogućnost pamćenja odnosi se na niz kognitivnih rezova s kojima ova životinja može sačuvati sjećanje na neki traumatičan događaj Jacques Derrida (1930. - 2004.) mnogo duže i od tzv. ljudi zlopamtila. Čovjek se služi kulturnim tehnikama od pisma do medijalne ovjekovječenosti u arhivima, muzejima, informacijskim datotekama da bi mogao uopće komunicirati s drugim ljudima. Zatvorenost je, dakle, samo druga strana otvorenosti povijesti u stanju jaza svjetova. Možemo to imenovati stanjem početne nemogućnosti kretanja izvan okvira ljudske beskonačnosti. Tek kada u igru susreta i suočenja ulazi „Treći“, bio to metafizički shvaćen Bog, matrica, mreža, dispozitiv, struktura odnosa, slikapojam onoga što omogućuje pogledu dvoga da se međusobno vide i da u tom viđenju nastaje događaj susreta svjetova, može se uistinu govoriti o povijesti. Sjetimo se da nastanak onoga „novoga“ Kierkegaard u spisu Ponavljanje opisuje kao razliku između grčkog shvaćanja sjećanja (anamnesis) i modernoga shvaćanja egzistencijalne vjere subjekta.4 Ponavljanje je, kako to izvodi Gilles Deleuze u svojoj ontologiji postajanja, ništa drugo negoli mogućnost beskonačnoga stvaranja novih svjetova.5 Sjećanje nas prizemljuje uz prošlost (bitka). A ponavljanje nas neprestano suočava s budućnošću promjene. U obama slučajevima riječ je o pojmu vječnosti. No, dok je prvi pasivna sinteza vremena, potonji pripada aktivnoj sintezi. Što je iz svega rečenoga odlučno za odnos čovjeka i životinje? Ono „treće“, bez obzira na to bio to Bog, slika-pojam ili dispozitiv odnosa s one strane razlike ljudskoga i neljudskoga. Ovo „treće“ se još naziva nečim što pripada onome „umjetnome“. Grci su ga mislili u vezi s poiesis i tehne kao hibris. Svođenje neljudskoga na stroj ne znači, međutim, da govor upućuje na organsko-mehaničku „prirodu“. I životinje su strojevi duševnih 4

Sören Kierkegaard, „Repetition“, u: Howard V. Hong – Edna H. Hong (ur.), The Essential Kierkegaard, Princeton University Press, Princeton – New Jersey, 2000., str. 103. Gilles Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1994.

169

170

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

procesa, baš kao i ljudi. Razlika proizlazi iz nečeg mnogo zagonetnijega, iz onoga što je ponukalo antropologa Desmonda Morrisa da svoju knjigu naslovi brutalnim, ali istodobno i prijepornim nazivom – goli majmun.6 Tko je ili što ovdje „gol/o“? Majmun ili čovjek? Ili je možda ono što uopće omogućuje da se nešto pojavi „golo“ apsolutno izvan odnosa čovjeka i životinje? U suvremenoj filozofiji zacijelo se jedan od najprodornijih odgovora na to pitanje može pronaći u tekstovima Jacquesa Derride. To se posebno odnosi na njegove kasne spise, predavanja i seminare 1990-ih godina. Među njima izdvajaju se predavanje „The Animal that Therefore I am“ iz 1997. godine i ono koje je naslovljeno „And Say the Animal Responded?“, a predstavlja proširenu verziju prethodnog predavanja održanoga na konferenciji posvećenoj Derridi u Cerissy-la-Salle u Francuskoj pod naslovom „L’Animal autobiographique“.7 Tako čak, primjerice, neki tumači Derride govore ne samo da je mislilac dekonstrukcije logocentrizma zapadnjačke metafizike u svojemu kasnome mišljenju izvršio „etičko-politički“, već i „zoologijski obrat“.8 A to znači da je preusmjerio svoja promišljanja o odnosu čovjeka i životinje. U jednom razgovoru sam je Derrida naglasio da ga je to pitanje oduvijek zanimalo,9 a u spomenutom predavanju „The Animal that Therefore I am“ kaže da se pitanje odvajanja životinje od čovjeka može smatrati „vjerojatno najznačajnijim i odlučujućim“.10 Kada sve to imamo u vidu, tada bi se moglo kazati da je pitanje životinje presudno za suvremeno mišljenje i odnos čovjeka spram okolnoga svijeta (Umwelt, milieu, Environment). No, ako je to pitanje ujedno uvjet mogućnosti prelaska granica filozofijske i kulturalne antropologije ulaskom u sive zone tzv. „kulturalne zoo-animalistike“, onda ono nije samo vezano uz „zoologijski obrat“ dekonstrukcije. Čini se da je posljednji razlog preusmjeravanja Derride izvan granica vlastita ranoga mišljenja, posvuda poznatog pod imenom dekonstrukcije metafizike, u napuštanju okružja antropocentrizma uopće. I to ne samo unutar filozofije i duhovnih znanosti, nego još više u mreži samoga jezika kojim se naše mišljenje kao znanost služi da bi, između osta6

Desmond Morris, The Naked Ape: A Zoologist’s Study of the Human Animal, Delta, New York, 1999. Jacques Derrida, „The Animal that Therefore I am“, Critical Inquiry, vol. 28, br. 2, 2002., str. 369418.; Isti, „And Say the Animal Responded?“, u: Cary Wolfe (ur.), Zoontologies: The Question of the Animal, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2003., str. 121-146. Nathan van Camp, „Negotiating the Anthropological Limit: Derrida, Stiegler, and the Question of Animal“, Between the Species, vol. 14, br. 1, 2011., str. 58. http://digitalcommons.calpoy. edu/bts/ Jacques Derrida – Elisabeth Roudinesco, For what tomorrow... A dialogue, Stanford University Press, Stanford California, 2004. Jacques Derrida, „The Animal that Therefore I am“, n. dj.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

loga, objasnilo, primjerice, zašto ona mala maca iz Derridine kupaonice pri pogledu na golo tijelo „filozofa“ dok se kupa postaje čudovišnim ekscesom mišljenja. Naime, čovjek imenovan Jacques Derrida, kao pojedinac, a ne kao pripadnik vrste/roda zvanog „čovjek“, hvatajući taj macin pogled osjeća sram. O tome ćemo se u širokim potezima baviti u ovom razmatranju. Odmah valja naglasiti: ovo nije nikakvo novo tumačenje Derridina kasnoga mišljenja i osobito njegova odnosa prema pitanju životinje kao takve. Glavni je cilj da se u mreži Derridinih pojmova, načina argumentacije, diskurzivnih figura i obrata metafizike otvori drukčiji pristup kako pitanju životinje kao takve, tako i pitanju čovjeka kao takvog. No, polazeći od tog znatiželjnoga i istodobno možda „nevinoga“ pogleda male mace (u) gologa Drugoga, usmjeravamo se zapravo u zagonetku „Velikoga Trećega“. Je li moguće govoriti o odnosu životinje i čovjeka bez odnosa spram stroja kao hibrisa, veze poiesisa i téhne? Nije li, dakle, korak iz zagonetke jedne singularno-kontingentne pojave mačke, koja gleda u golo tijelo Drugoga (čovjeka?), put do zagonetke tehnosfere? U njezinoj totalnoj vladavini, zahvaljujući biokibernetičkome kôdu, razlike između živih bića postaju dokinutima ili naprosto zastarjelima pred faktičnošću da „umjetni um“ (A-intelligence) i „umjetni život“ (A-life) proizvode posve novu „integralnu stvarnost“. Sinteza binarnih opreka odvija se u onome „trećem“. A to više nije čak ni neljudsko ili mehaničko, već se „bit“ tehnosfere nalazi u autopoietičkome kao takvome s one strane „prirode“ i „života“ kao dara i događaja čiste kontingencije. U čemu je Derridina navlastitost mišljenja životinje naspram cijele metafizičke tradicije od Descartesa, Kanta, Hegela, Lévinasa, Heideggera i Lacana? U spomenutoj drugoj, proširenoj verziji predavanja Derrida se ponajviše bavi Lacanom, točnije njegovom glavnom postavkom kako se psihoanaliza usmjerava na problem „decentriranoga subjekta“. Taj subjekt, unatoč bitnoj razlici u odnosu na Descartesov ego cogito, ego sum, ipak naposljetku pretpostavlja postojanje jezika kao onoga što razdvaja čovjeka od životinje. U drugom, tradicionalnome diskursu to je razlika između zatvorenosti „prirode“ i „otvorenosti“ duha. Kako god bilo, u svim pokušajima rastemeljenja metafizike od Nietzschea preko Heideggera do samoga Derride uvijek je posrijedi pokušaj da se mišljenju podari primjereno kazivanje s one strane čitave dosadašnje povijesti. Ako je jezik metafizike u svojim zahtjevima univerzalan, onda pojam i ideja vladaju nad životnošću života svodeći ga na ono što se od Aristotela naziva animal rationale (zoón logon ehon). Um postaje reduktivnim područjem, prema kojem se od Grka, preko srednjega vijeka i novoga vijeka sve do suvremenoga informacijskoga doba čovjek izvodi iz transcendentalne matrice vlastite egzistencije. Matricu određuje um u formi jezika kao logosa. Otuda je životnost života nešto „iracionalno“ ili se, pak, misli kao subverzija samoga poretka drugim sredstvima. Derrida je u tumačenju poetsko-dramskoga djela Antonina Artauda,

171

172

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

njegova uvođenja performativnosti kazivanja u jezik kao tijelo pokazao da se sam „život“ više ne može razumjeti polazeći od tiranije ili nasilja logosa.11 Alogičnost i aleatorika performativne umjetnosti uvode u kraljevstvo singularnosti i kontingencije tijela kao teksta.12 Prema tome, već je u svojim ranim spisima dekonstrukcije, poput Gramatologije i Rubova filozofije, osigurano mjesto iz kojeg se može misliti i životinja kao takva.13 Ali ne kao pojam i ideja u svojem svođenju na metafizičko polje Istoga, nego iz nesvodljivosti vrste/roda i u unutar ove univerzalnosti one nesvodljivosti koja svemu prethodi. Riječ je o „ovoj“, a ne „onoj“ mački kao figuri iz pjesništva Baudelairea i Rilkea ili iz filozofijskoga promišljanja Martina Bubera. Zato Derrida gotovo opsesivno nominalistički ima potrebu kazati da ga ne gleda obnaženoga u kadi kako se kupa neka „fantomska“ mačka filozofa. Naprotiv: „Ako kažem ‘ovo je stvarna mačka’ koja me gleda gologa, to označava njezinu nesvodljivu (irremplacable) jednokratnost… Uistinu, identificiram je kao mušku ili žensku mačku. No, čak i prije ove identifikacije vidim da je riječ o nesvodljivome živome biću koje jednoga dana ulazi u moj prostor, otvara ga tamo gdje me može susresti, gleda me, čak me vidi gologa. Ništa me ne može razuvjeriti da ono što se ovdje zbiva jest egzistencija koja odbija biti opojmljenom (rebelle á tout concept).“14 Pokušaj koji slijedi naslanja se na Derridino samorazumijevanje odnosa između čovjeka i životinje. No, sada više nije težište na jeziku i svijesti, duhu ili nekoj sukladnoj kategoriji i pojmu kojim se reduktivno razmatra ono Drugo, čak i ako ga se smatra nesvodljivom drugošću. A čovjeka se nakon Husserlove fenomenologije i Heideggerova prebolijevanja metafizike više ne uzdiže do kraljevstva subjekta povijesnoga razvitka. Razmještanje je naizgled obrat u samoj „biti“ metafizike i njezine glavne paradigme – antropocentričkoga humanizma. Što Derrida čini u čitavome svojem misaonome djelovanju od ranih do kasnih spisa? Ironijski govoreći, dugo mu je trebalo da sve pripremi za dekonstrukciju jednog kupanja: ručnik, zrcalo, sapun. Još mu je duže trebalo da dođe do toga da nije stvar u pogledu egoa ili bilo koje zamjenske strukture sebstva iz kojeg se onda sve drugo izvodi i, dakako, sve se drugo svodi na početak mišljenja neizbježne redukcije Drugoga. Da, dugo mu je trebalo, kao i čitavome zapadnjačkome mišljenju bitka i vremena da dospije do otvorenosti „događaja“ koji se zbiva kao eksces, čudovišnost dolaska onoga Drugo11 12

Jacques Derrida – Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, MIT Press, London, 1998. Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 289-310.; Isti, „Tijelo, labirint, smrt: Jacques Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366. Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.; Isti, Le marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972. Isti, „The Animal that Therefore I am“, n. dj., str. 378-379.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

ga. U liku „ove“ male mace, koja možda ima i ime, ali je ono bezimeno imenovanje jer ga može dati samo ego ili svijest, dakle čovjek zvan Jacques Derrida, i još k tome filozof, zbiva se radikalan preokret metafizike uopće. Umjesto ishodišta u onome što se naziva mišljenjem pripadnome čovjeku zbog toga što „ima“ svoj svijet; zato što mu je podaren jezik kao najveći dar duhovne kontingencije, Derrida kaže da on ne gleda „golu“ mačku, već da mala maca gleda njega, „gologa“ Derridu, a ne čovjeka-filozofa. U tom pogledu Drugi, dakle čovjek, vidi nešto sublimno i čudovišno uopće jer pogled dolazi od životinje. Sram je Derridin odgovor na događaj susreta sa „svojom“ mačkom dok se kupa gol u kadi. Nije to bilo kakav sram, čak ni onaj apokaliptički Jozefa K. na kraju Kafkina romana Proces: „Nadživjet će ga sram!“. To je čista životnost pojedinačne kontingencije, ono nesvodljivo ljudsko-odveć-ljudsko. Tek zahvaljujući njoj, čovjek u susretu s Drugim bićem (vrstom/rodom životinje) sebe vidi kao „gologa“. Tko je uistinu „gol“ i tko koga zapravo „gleda“ – Derrida kao čovjek mačku, odnosno životinju ili obratno? Je li njihov susret u suočenju lica dokaz da pogled gologa Drugoga zahtijeva uvođenje u razmatranje pitanja o životinji izvan redukcionističkoga antropocentrizma i pitanje o „Velikom Trećem“? Rekli smo da je taj preokret metafizike naizgled radikalan. Što to znači? Da je riječ tek o prividu, a da je „bit“ ostala nedirnutom? Nipošto. Problem je Derridine intervencije u ustrojstvo metafizike da ne može „dekonstruirati“ bit toga ustrojstva ako ne „dekonstruira“ samu „bit“ filozofije kao metafizike u njezinoj povijesti. Zar mala maca koja ga gleda dok se kupa gol ima u tome veću važnost od možda Heideggera? A što ako je zaokret spram nesvodljivosti životinje koja gleda, a ne govori, koja pati, a ne gospodari poviješću; a što, dakle, ako je taj preokret perspektive istodobno i kraj onoga što se naziva biologijski „životom“, bez čega pojam životinje nema smisla? Mnogo je ovdje naizgled pitanja. Ali sva kruže oko „istoga“: položaja i „biti“ Drugoga kao gologa „onoga“ kojeg netko Drugi gleda. Krenimo stoga u analizu na sljedeći način: (1) razjašnjenjem fenomenologijske strukture pogleda iz perspektive gledanja i viđenja onoga živoga, a ne opisivanja puke predmetnosti predmeta; (2) određenja pojma „goloće“ ili „golosti“ u posvemašnjoj ogoljenosti bitka i goleži života u nadigravanju uma/duha/jezika i želje/tijela/stroja oko postavljenosti u prostor „svetosti“ samoga življenja živoga bića; (3) granice pojma Drugoga iz položaja „Velikoga Trećega“, kao uvjeta mogućnosti nastanka odnosa susreta i suočenja dvaju bića (vrste/roda) i njihova odnosa komunikacije, žrtvovanja, sinteze. Mačka nije ovdje nipošto „novi subjekt“ mišljenja, ako već nije figurom iz književnosti. Njezina zagonetka nije pitanje specifičnosti tek mačjega „bitka“ u razlici spram drugih životinjskih vrsta/rodova. Radi se o strategijskoj važnosti ulaska

173

174

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

ekscesa u filozofiju i duhovne znanosti uopće. Ako se mačka ne može iscrpiti u analizama zoologije i kulturalne animalistike, onda je za naše razumijevanje ovoga bizarnoga slučaja s ontologijski dalekosežnim posljedicama jedino bitno pokazati zašto se Derridina mačka (ne) srami uzvratnoga srama u pogledu filozofa kao nemačke? 1. Bez pogleda nema srama? Prije no što otpočnemo s analizom Derridinih postavki o odnosu čovjeka i životinje, valja postaviti još jedno preliminarno pitanje. Ono je, k tome, još i toliko odlučno za sva daljnja izvođenja da zaslužuje posebnu pozornost. Naime, „što“ uopće označava riječ/pojam pogled (regard)? Ako je on pretpostavka za razvitak fenomenologijskoga istraživanja bitka, kako je to bilo u Sartreovoj ontologiji, onda se pogledom uvijek dovode u odnos bitak i bića, ali tako da između njih postoji velika praznina, jaz, pukotina. Čitav izvanjski svijet u modusu ljudske svijesti predmet je pogleda i otuda je prva pretpostavka svake fenomenologije dvojaka u svojoj „biti“: (1) svijet se pokazuje u svojoj otvorenosti iz mogućnosti uvida u ono što „jest“, a uvid se određuje jezikom/duhom (kognitivno) i slikom (vizualno); (2) svijet se artikulira kao noematski čin noezisa (uma, svijesti, jezika) u horizontu smisla bitka, bez kojeg nije moguće pojavljivanje bića. To ugrubo predstavlja program Husserlove fenomenologije s obzirom na pojmove svijeta i svijesti polazeći od transcendentalnoga subjekta.15 Sartreova intervencija u ontologiji, za razliku od Husserla, pokušava na Heidegerovim tragovima potkopati djelatnost ovoga djelotvornoga subjekta, pa se kao rješenje pojavljuje problem konstitucije pogleda Drugoga (Autrui). Bez njega subjekt ne može sebe razlikovati od izvanjskoga svijeta.16 Drugim riječima, pogled Drugoga u zajednici subjekata tvori njegov svijet ne više kao spoznajni čin opojmljivanja svijeta. Radikalan prekid s dekartovskim zabludama dvojnosti svijesti i svijeta nastaje uvođenjem fenomenologijskoga pojma susreta između dvoga (bitka i bića, dvaju bića, dviju pojava). Susret je, dakle, nešto što prethodi razumijevanju bitka. A u „biti“ susreta ne nalazi se osamostaljenost svijesti ili subjekta, nego čudovišni eksces otvorenosti pogleda. Zamislimo ovaj susret kao, primjerice, prvi susret prvoga čovjeka s njegovim pretkom, čovjekolikim majmunom. Pogled Drugoga jest pogled onoga bića vrste/roda primata koji prethodi nastanku nove vrste/roda. Ali pogled Drugoga uvijek je u znaku nepojmovnosti, prema dosad iskazanoj „dogmi“ fenomenologije koju očigledno Derrida i na kraju svojeg 15

Edmund Husserl, Die Krisis der europäische Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie, F. Meiner, Hamburg, 2012. Jean-Paul Sartre, L’etre et le Néant: Essai d’ontologie phénoménologique, Gallimard, Pariz, 1976.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

misaonoga puta ne dovodi u pitanje. Pojam Drugoga nastaje tek nakon pogleda Drugoga. Što to znači? Da je posrijedi predontologijsko razumijevanje Drugoga iz čina slike-mišljenja Drugoga, pa svijet prethodi nastanku svijesti polazeći od slike toga svijeta? Tko zapravo gleda Drugoga? Drugi ili „ja“? Misterij nastanka „novoga“ unutar fenomenologijske strukture svijesti ili subjekta uvijek se može lako razriješiti time što se pretpostavlja da između „ja“ (čovjeka) i Drugoga (životinje) postoji na ovaj ili onaj način, na dekartovski način novovjekovne metafizike antropocentrizma ili hajdegorovski način pokušaja da se ista ta matrica metafizike prevlada mišljenjem „drugoga početka“ (der anderen Anfang), nešto nalik pukotini, jazu, bezdanu svjetova. S jedne je strane jezik kao svijest subjekta, a s druge pogled Drugoga. U već spomenutom razgovoru Derrida je još jednom istaknuo da je problem odnosa čovjeka i životinje temeljni ontologijski problem. Ali ne više odnosa svijesti/duha/ jezika i onoga što pripada u netematizirano područje navlastitosti životinje, što čini specifičnost životinjskoga svijeta, a možemo to nazvati duševnošću ili osjetilnošću kao doživljajem bola i sposobnošću za patnjom. Prema Derridi, postoji još nekoliko razlika, među kojima su razlike između životinjskih vrsta/rodova uistinu možda i nepremostive negoli ona o kojoj ovdje govorimo: „Ako nisam zadovoljan sa shvaćanjem granice između dvije homogene vrste, čovjeka na jednoj strani i životinje na drugoj, to nije stoga što bih smatrao, posve glupo, da ne postoji granica između ‘životinja’ i ‘čovjeka’; to je samo zbog toga što držim da ima više od jedne granice, da je riječ o mnogo granica… Jaz između ‘viših primata’ i čovjeka u svakom je slučaju nepremostiv, ali to je također značajkom i za jaz između ‘viših primata’ i drugih životinja.“17 Nije li otuda možda slijed mišljenja da je i sam pojam pogleda mnogostruko složeniji od svođenja na pogled subjekta kao ljudske svijesti? Dualizam je metafizike njezina nužna i neizbježna „bit“. U svim filozofijskim sustavima, načinima artikulacije mišljenja od Platona i Aristotela, pa sve do Derride i Deleuzea, primjerice, susrećemo se s tom dvojnošću bez koje mišljenje ne bi moglo uopće biti metafizičko. Naime, razlikovanje i granice, koje tematizira Derrida u svojem ranome djelu, osobito u tekstovima sabranim u knjizi Pisanje i razlika (L’écriture et la différence), posvuda su tragovi i znakovi jezika kao govora.18 Da bismo uopće mogli međusobno komunicirati govorom, nužno je da jezik „ima“ neku vrstu pragovorne mogućnosti univerzalnosti. Glagol „biti“ (einai, Sein, l’etre) pojavljuje se u iskonskome razumijevanju vremena. U svim trima ekstazama ili dimenzijama (bilosti-prisutnosti-budućnosti) bitak se shvaća iz vremena. Razlikovanje između „ovoga“ i „onoga“ nije tek moguće pogledom, ako taj pogled koji vidi s one strane 17 18

Jacques Derrida – Elisabeth Roudinesco, For what tomorrow, n. dj., str. 66. Jacques Derrida, L’ecriture et la différence, Seuil, Pariz, 1979.

175

176

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

sadašnjosti i s one strane granica fizičkoga svijeta u mitu, religiji, filozofiji, umjetnosti i znanosti nije istodobno ono što se, primjerice, u doba španjolskoga baroknoga slikarstva nazivalo „mističnim ili duhovnim okom“.19 Vidjeti i uvidjeti glagoli su koji već obuhvaćaju onaj „višak kognitivnoga“ u svojoj vizualnoj protežnosti na polje čistoga mišljenja. Što se može vidjeti, to se i uviđa. Novovjekovna se metafizika često još naziva „metafizikom svjetla“. Taj moment „prosvjetljenja“, mišljenja kao umnoga gledanja u kojem u Leibniza, primjerice, intuitus praesens kao neposredna spoznaja pripada Bogu, a racionalna spoznaja s pomoću matematike čovjeku, pokazuje samo da se pojam pogleda, čak i unutar zatočenja u rešetkama svijesti, odnosno subjekta, svagda nalazi u pukotinama ne-viđenoga. Pogled nije određen beskonačnošću viđenja. Premda je ideal svake spoznaje neposredni uvid u ono što jest iza koprene ili privida bitka. Naprotiv, pogled pripada mogućnosti otvorenosti svijeta kao takvoga. I može se čak kazati na tragu Heideggera, što Derrida samo na drukčiji način iskazuje, ali ne i bitno različito, da je pogled otvorenost bitka samoga u vremenosti njegove otkrivenosti i skrivenosti (ousia/parousia). Kao što se unutar granica horizonta jednoga svijeta ljudski pogled pokazuje uvjetom mogućnosti susreta između singularnih pojedinačnosti u-svijetu, tako se jednako događa i u drugim svjetovima osjetilne nadosjetilnosti. Tada nematerijalne energije tjelesnosti nekih bića zamjenjuju ili nadomještaju odsutnost organa vida. Vidjeti i biti slijep kod zdravih očiju samo su dva načina otkrivenosti i skrivenosti bitka. Ne slučajno, u Sofoklovim tragedijama o mitskoj figuri Edipa (Kralj Edip i Edip na Kolonu), nakon spoznaje nečuvenoga prijestupa granica u rodoskrvnuću s majkom i ubojstvom oca, dojučerašnji junak samokažnjava se osljepljenjem. Slijepci tumaraju svijetom kao bezavičajnom pustinjom ništavila. Edip postaje prognanikom i izopćenikom iz zajednice (a-theos). Jedini su im suputnici tko drugo negoli psi, odani pratitelji do smrti. Mačka to ne može biti jer čak i kad je lutalica, ona potrebuje svoj dom, svoj okolni svijet u kojem je s čovjekom bliska, ali ne i fanatično privržena do krajnjih granica suosjećanja s patnjom Drugoga. Još jednom: što je to pogled Drugoga? Problem čitave zapadnjačke metafizike od Heraklita do njezina kraja u kibernetici, ako slijedimo upute Heideggerova mišljenja o tome, jest otpočinjanje s pojmom logosa (uma, jezika, govora). Odatle se izvodi definicija čovjeka. U Aristotela riječ je o živome biću (životinji) koje „ima“ govor. Čovjek se određuje u razlici spram svih drugih bića time što je njegova navlastitost u logosu. To je apsolutna pretpostavka. I nitko nikad u filozofiji, religiji, znanostima, a čak ni u umjetnostima to nije srušio, pa niti Derrida u svojoj dekonstrukciji logocentrizma. Pojam je dekonstrukcije u razmještanju, a ne u razaranju početnih 19

Vidi o tome: Victor I. Stoichita, The Self-Aware Image: An Insight into Early Modern Meta-Painting, Cambridge University Press, Cambridge, 1997.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

pretpostavki.20 U razgovoru s Elisabeth Roudinesco prvi se put Derrida izričito određuje prema pitanju životinje izvan metafizičke tradicije izvedenosti iz vladavine logosa. Taj toliko često rabljeni i vjerojatno još više neshvaćeni pojam Drugoga može biti unutar metafizike tek izveden, bez vlastite autonomnosti i nesvodljivosti. Kao što je to u Descartesa, za kojeg su životinje svedene na logiku djelovanja res extensae (druge supstancije) ili fizičke tjelesnosti. Otuda proizlazi da su životinje zapravo „automati“. Zanimljivo je, međutim, da se ta Descartesova bitna postavka metafizičkoga antropocentrizma nikad nije dokraja dostatno protumačila. Ako su životinje u svojoj drugosti automati, dakle svedene na organsko-mehaničke zakone gibanja, onda su životinje „stvari“. S njima se može postupati kao sa stvarima: posjedovati ih, igrati se s njima, davati im mitologijsko značenje, ubijati ih zbog hrane ili iz čiste dosade i obijesti. Drugim riječima, ako su životinje automati, onda je čovjek jedino živo biće koje ne samo da „ima“ svoj svijet koji se mjeri s idejom beskonačnosti Božje egzistencije, već je život bitno određen nijekanjem svih drugih atributa životnosti, osim onoga što jest zapravo „drugi život“ jer se vodi unutar tijela, ali kao res cogitans. Životinje i strojevi su, dakle, jedno te isto. I to je uistinu paradoksalno. Naime, s Descartesom otpočinje vladavina apsolutne subjektivnosti i tehničkoga razumijevanja bitka kao beskonačnosti misaone supstancije. Oslobođenje subjekta iz jarma srednjovjekovne teologijske zapalosti u iskonski grijeh „taštine“ s druge strane označava tehničku tvorbu bitka uopće. Pitanje životinje već otuda za Derridu nije bilo kakvo pitanje. Ono ima odlučujuće značenje za suvremeno razumijevanje odnosa između vrsta/rodova na Zemlji. U mogućem susretu s apsolutno Drugim kao „strancem/tuđincem“ (Alien) životinja postaje matricom svih zamislivih preobrazbi, poput Gregora Samse/kukca iz Kafkine pripovijesti Preobrazba. Umjesto „ontologijske nužnosti“, Derrida u tom razgovoru zagovara na tragu Lévinasa – etičku dužnost.21 Zašto i s kojim pravom životinjama pripisivati ono što pripada čovjeku? Zar nije, uostalom, već sam Derrida jasno istaknuo bitnu razliku čovjeka i životinje, kao i mnoštvo inherentnih razlika između životinjskih vrsta/rodova? Na početku predavanja „The Animal that Therefore I Am (more to follow)“ Derrida ustvrđuje da je nakanio „jednostavno govoriti o golosti i goloći u filozofiji.“22 Goloća ili golost pripada sramu kao etičkome osjećaju. Vidjeli smo da pogled Drugoga u „golo tijelo“ kao subjekt ili „ja“ dolazi iz ekscesnoga događaja prisutnosti jedne „stvarne mačke“. Pogled Drugoga spram „mene“ kao „gologa Ja“, je li to pogled „gologa Drugoga“ ili posve neutralni i 20

21 22

Simon Chritchley, The Ethics of Deconstruction: Derrida and Lévinas, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2014. Jacques Derrida – Elisabeth Roudinesco, n. dj., str. 64. Jacques Derrida, „The Animal that Therefore I am“, n. dj., str. 369.

177

178

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

ravnodušni pogled onoga tko me gleda izvan bilo kakve singularnosti pojedinačnoga bića? Jasno je da za Derridu „stvarna mačka“ nije fantomska utvara, nije privid ili obmana u zbiljskome svijetu. Bez utjelovljenja kao upojedinjenja nema ni singularne „prirode“ bitka kao takvoga, niti mogućnosti da jezik stvara pojmove kao univerzalne, bez obzira na „ovu“ ili „onu“ stranu zbilje. No, očigledno je da početak Derridina promišljanja odnosa između „ja“ i Drugoga nije ono koje fenomenologijski dolazi na tragu Husserla iz pojma transcendentalne subjektivnosti. Tko se srami? Prema Derridinu izvođenju, ne stidi se „stvarna mačka“. Stvarni „Jacques Derrida“ osjeća nelagodu u suočenju s pogledom mačke. Tko je, pak, taj koji sebe označava imenom koje mu je dodijeljeno izborom Drugoga i preuzimanjem ove faktične „prirode“ tradicije? Prema Derridi, ona ne seže u „prvi početak“ jer prvi čovjek u biblijskoj predaji, Adam, nije onaj koji je stvarno „prvi“ (arhé). Prvost ili početnost ne može se odrediti u svojem početku naprosto stoga što nema ni prvoga ni posljednjega, ni početka ni kraja. Taj koji sebe naziva „čovjekom“ s imenovanjem „Derrida“ u autobiografijskome smislu očito nije neka „stvarna mačka“. Ali jest singularna kontingencija jedne univerzalnosti koja se pripisuje ideji čovjeka. Drugim riječima, Derridino pitanje o golosti (tijela), sramu (etičkome odnosu), pogledu i Drugome ima formu hermeneutičkoga kruga značenja. Pitanje o životinji zahtijeva odgovor na pitanje: „tko“ jest čovjek u svojoj stvarnoj singularnoj kontingenciji? Ako se razlikovanje prema životinji sada shvati ne iz pojma čovjeka, niti iz pojma životinje jer je razlika u tome što je za Derridu „čovjek“ kao vrsta/rod različit od vrste/roda životinja, koje se unutar svoje heterogenosti razlikuju višestruko, onda preostaje susret i suočenje s onim apsolutno Drugim. Njegov pogled na Derridino golo tijelo izaziva uzvratni odgovor osjećaja stida. Međutim, nije problem u „golome tijelu“ čovjeka kao pojedinca kojeg netko gleda. Problem je u tome što taj koji gleda u Derridino „golo tijelo“ nije čovjek. Stid se, dakle, ne može odrediti tek ljudskom reakcijom na izvanjski bitak iz kojeg nastaje događaj kao reakcija. Ako kažemo da se srame samo i jedino „ljudi“, polazimo od metafizički nedokazane pretpostavke da etičnost nastaje iz „kulture“ u sukobu s „prirodom“. Rani Kantovi spisi variraju ovu temu u filozofijskome komentaru biblijske „priče“ o Adamu i Evi. No, kao i u Descartesa, a vidjeli smo da se to provlači sve do danas, i Kant tvrdi da bez jaza ili pukotine između „prirode“ u smislu zakonitosti i svrhovitosti kretanja od životinjskih nagona do procesa nastanka novih vrsta/rodova na Zemlji te područja „slobode“ u kojem vladaju moralni zakoni i norme ljudskoga djelovanja ne bi bilo moguće uspostaviti sintezu uma i tijela kao mogućnost dosezanja najviše svrhe i smisla bitka uopće. Bog se mora postulirati jer se ne može dokazati s pomoću uma, pa vjera naposljetku poprima funkciju regulativnoga upravljanja samoga uma

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

unutar vlastitih granica.23 Uglavnom, pitanje životinje o kojem govori Derrida može se preimenovati u pitanje o mogućnosti čovjeka da u susretu i suočenju s apsolutno Drugim ostane „svoj“ i postane drukčiji. Što je temeljno značenje pitanja o životinji u Derride? Iz svega dosad iznesenoga moguće je kazati da se radi o dekonstrukciji ili razmještanju ideje „biti“ čovjeka i njegove „ljudske prirode“. Znamo odmah i prije no što je Derrida u artikulaciji osnovne postavke izveo cijeli niz posrednih dokaza, dovodeći u vezu tradicionalnu metafiziku sa suvremenim filozofijskim promišljanjima, psihoanalizom, etologijom, zoo-animalistikom, da čovjek ne može postati „životinjom“ tako da izgubi svoju „ljudskost“, kao što se životinja u svojoj nesvodljivoj singularnosti neće više moći smatrati ni automatom, ni živom stvari, niti, pak, samo i jedino „animalom“ u smislu „protežne duševnosti“ ili, jednostavnije rečeno, stvorom/bićem koje sjedinjuje psihofizičke osobine izvan redukcije na ono što se pripisuje čovjeku. Nije ovo samo intuicija. Naše znanje o „biti“ Drugoga nije drugo negoli uvid da smo isti u heterogenosti životnih modifikacija. Ali isto ne može biti puki ravnodušni identitet bez razlika. Pitanje je samo o kakvom se identitetu ovdje radi i koje značenje ima pojam razlike. Ako je identitet ono što vertikalno omogućuje razlike, tada smo u kraljevstvu metafizike. Ako je, pak, posrijedi obrat, tada smo horizontalno osuđeni na različito razumijevanje razlike. Ta, „druga“ razlika jest ona koja proizlazi iz razluke (différance) u samome bitku, a ne dolazi iz identiteta kao takvoga. Mačka u svojem „mačjem“ bitku prebiva na način čudovišnoga ekscesa Drugoga. Derrida u analizi tog nesvodljivoga Drugoga mora napustiti sigurno ishodište. To je već učinio i kasni Lévinas, pa se onaj nužni etički obrat o kojem govorimo u pristupu životinji kao takvoj mora upisati u mrežu razgradnje metafizičke zgrade identiteta. Pogled je uvijek nešto „treće“. Kada netko gleda nekoga ili nešto, tada se ono gledano pojavljuje već uvijek i kao „drugo oko“ koje me gleda. 2. O golome „životu“ i odgovornosti spram Drugoga Biti „gol“ pred životinjom pretpostavlja da se etika izgrađuje u razmaku od puke golosti, goloće, golotinje. Ono što jest golo u brutalnome značenju nekultiviranosti, divljine i faktičnosti prirode-u-čovjeku jest pojam „života“. Život se svodi na golost jer nije riječ o fizičkim osobinama. Da, primjerice, životinje krznaši u hladnim krajolicima Zemlje, za razliku od nekih drugih životinjskih vrsta/rodova, svoju prilagodbu okolini očituju i promjenom tjelesnoga izgleda. Utoliko je povijest razvitka 23

Immanuel Kant, Kleinere Vorlesungen und Ergänzungen I: Kant’s Gesammelte Schriften, sv. 6., W. de Gruyter, Berlin, 1980.

179

180

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

neke vrste/roda „prirodna“ povijest. Ali to vrijedi samo uvjetno. Razlog leži u tome što se iskrsavanjem čovjeka bitno mijenja prirodna povijest „razvitka“ bioloških značajki samoga života. Jasno je da pojam života od nastanka čovjeka, pojavom špiljskoga slikarstva i mita, već latentno pohranjuje mogućnost preobrazbe života u neljudsko s one strane razlike životinje i čovjeka. Tehnosfera je sintetičko jedinstvo identiteta i razlike stroja i života u organsko-metafizičkome smislu.24 Nastavljujući se na anegdotu iz pripovijesti Lewisa Carolla Alisa i čarobno ogledalo, u kojoj se zanimljivo raspreda o tome može li mačka „odgovoriti“ da ili ne na pitanje koje joj je postavljeno, Derrida, kao i Descartes tvrdi da je mačji govor ipak jedna vrsta govora, odnosno komunikacije.25 No, odgovor ne može dati. Odgovor (response) je, naime, bitna značajka ljudske komunikacije. Jasno je da pojam „odgovora“ proizlazi iz biti jezika. Kao što se jezik ne može objasniti unutar zatvorene strukture materijalnoga glasa (fonetizam), već upućuje na znakovni metajezik simbola, tako se već unaprijed mora pretpostaviti gotovo isto ono što kasni Wittgenstein iskazuje u Filozofijskim istraživanjima (Philosophische Untersuchungen): „Kad bi lav mogao govoriti, ne bismo ga razumjeli.“26 Odgovarati (to respond) znači jasno razlikovati subjekt od predikata, bitak od bića, da od ne, ovoga od onoga, prostora od vremena itd. Drugim riječima, govoriti znači iskazivati misaone operacije. A odgovarati nije tek rezultat Pavlovljeve uvjetovane reakcije provjerene na psima. To znači pripadati otvorenome kontekstu duhovno-simboličke zajednice. U svojoj univerzalnosti ona je toliko singularna da se čini kako ljudski govor nije tek sredstvo komunikacije. Prema Derridi, pismo kao trag razlike omogućuje govoru njegovu materijalnu prisutnost „sada“ i „ovdje“. Komunikacija, dakle, nikad ne može biti ovjekovječena u drugome kontekstu ili povijesnoj situaciji bez otrgnuća iz zagrljaja bitka kao prisutnosti (ousia) u „sada“ i „ovdje“. Ovdje između kasnoga Lévinasa i ranoga Derride vlada suglasnost stavova. Zahvaljujući odgovoru na nešto što nije puki fizikalno-kemijski podražaj ili nagon iz okoline, čovjek se može distancirati spram uronjenosti u neposredni prirodni krajolik. Pismo stoga omogućuje više od neposredne komunikacije. Ono ne odgovara samo na pitanje o bitku bića. Pismo omogućuje da odgovor postane dogovor između dvoga, da se od faktičnosti susreta s Drugim prijeđe u ono što ima mnogu dublje i dalekosežne posljedice za povijesni razvitak vrsta/rodova na Zemlji. Riječ je, dakako, o komunikaciji koja se ne zasniva na pojmovima novovjekovne kauzalnosti i teleologije (uzrok-svrha). Umjesto toga, istinskom komunikacijom pismo prethodi jeziku. Razlog leži u tome što iskazuje istinu suočenja dvoje u odgovoru 24 25 26

Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. Jacques Derrida, „The Animal that Therefore I am“, n. dj., str. 401. Ludwig Wittgenstein, The Wittgenstein Reader, Blackwell, Oxford, 2005., str. 213.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

na traumu susreta s Drugim. To suočenje označava mogućnost da se susret pretvori u uništenje Drugoga, njegovo prisvajanje ili u međusobni suživot na distanci. Prvo je rezultat borbe za prostor (agresija), drugo se odnosi na ljudsko gospodarenje životinjama u svrhu njegova preživljavanja (pripitomljavanje divljih životinja) od hrane do sredstava za rad (iskorištavanje životinjske radne snage, npr. konji, slonovi, magarci itd.), dok je treće vladavina načela povratne sprege (feedback) u kibernetici. Time se uspostavlja nov odnos. Prema njemu sustav nadzire okolinu i obratno. Sve je to moguće jedino na načelima optimalne kontrole. Danas je to postala regulativna norma socijalne ekologije, zoo-animalistike, enviromentalizma. Derridino je mišljenje i tvorba njegovih pojmova u začudnoj sprezi Heideggera, kibernetike, psihoanalize, semiologije i dekonstrukcije plodotvorno za jednu etiku odgovornosti u doba tehnosfere.27 Vratimo se sramu. Bez gologa (tijela) i golosti, nema srama. Što znači uistinu „stidjeti se“? Je li to osjećaj među osjećajima, poput straha ili nelagode pred nečim izvanjskim ili se ovdje radi o nečem posve drukčijem i drugome? Derrida u tekstu predavanja iscrpno analizira što se sve skriva u jeziku (francuskome, engleskome, njihovim izvorima u latinskome i grčkome). Misliti iz jezika ima tri moguća smjera. Jedan je Heideggerov, koji misli iz biti metafizike kao jezika bitka i vremena. Samo je otuda moguće zahtijevati kraj metafizičkoga jezika i prebolijevanje (Verwindung) njezinih granica. Njemački je jezik stoga paradigmatski jezik filozofije kao metafizike (logos, Sprache).28 Drugi je smjer onaj kojim se kreće mišljenje Ludwiga Wittgensteina: od jezika kao logičkoga uvjeta komunikacije do jezika kao jezičnih igara (Sprachspiele). Ukratko: o čemu se ništa ne može reći, o tome se mora šutjeti. Ako, naime, šutimo o tome „ima“ li životinja jezik i odgovara li njime na traumu susreta s Drugime (čovjekom ili životinjom), onda ili ne možemo znati kakav je to „njezin“ jezik i što se njime kazuje ili tvrdimo da jezik uopće ne odgovara ni na što drugo negoli na slikovno pokazivanje bitka. Drugim riječima, jezik nije univerzalno sredstvo komunikacije između različitih bića. Umjesto jezika postoji mogućnost, ali ne i izvjesnost, da razumijevanje između različitih „jezika“ može nadomjestiti ono što proizlazi iz logike kao vizualizacije. Stoga se Wittgensteinov pojam „jezičnih igara“ koristi u objašnjenju suvremene informacijske tehnologije kao know how. Pragmatika znanja u određenom kontekstu i situaciji određuje što jest nešto, a ne univerzalna i vječna „bit“ stvari kao takvih.29 I naposljetku, Derridino mišljenje iz jezika 27

28 29

Vidi o tome: Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays on Anthropology, Psychiatry, Evolution, and Epistemology, University of Chicago Press, Chicago, 2000. Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 1985. Ludwig Wittgenstein, Philosophische Grammatik, Suhrkamp, Werkausgabe, sv. 4., Frankfurt/M., 1984.

181

182

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

blisko Heideggeru u I. fazi djela poput Gramatologije i ne daleko od Wittgensteina u II. fazi u djelu poput Politike prijateljstva dovodi u vezu jezik i sliku (znakove govora i tragove pisma). A to čini tako što formalno „drugo“ prethodi „prvome“, ali ne u logičko-povijesnome smislu. Otuda je jasno da golost tijela ne proizlazi iz golosti duha, već iz ogoljenosti tjelesnosti na površinu značenja na kojoj, kao u paukovoj mreži, nema čvrste središnje strukture. Postoje samo čvorišta. To su decentrirana mjesta diseminacije znaka. A jezik kao pismo nije više sredstvo ljudske komunikacije. Možemo ga nazvati događajem razmještanja onoga prvoga i posljednjega. Značenje se određuje kontekstualno. Otuda se sve odnosi na sve (drugo) bez prvoga i odlučujućega označitelja. Ako nema (prvoga) početka, nema ni posljednjega (kraja). Semiologijski obrat teksta zapadnjačke metafizike (logocentrizma) nužno završava etičkim obratom k onome što više nije „nešto“ (bitak, biće kao predmet iskustva). Umjesto takvoga fenomenologijskoga pristupa, na djelu je etički izazov. Eksces, traumatski događaj, gotovo šok – to je značenje susreta u suočenju s Drugime. Mačka ulazi u otvorenost svijeta i svjetovi se umnažaju u istome. Različito potrebuje radikalnu drugost, a apsolutno Drugi stoji ispred gologa tijela čovjeka kao trpeće i osjećajno biće, kao naš Drugi i bližnji, iako nesvodljivo različit, i koji k tome izaziva osjećaj srama. U cijeloj analizi Derrida oscilira između tradicionalne metafizike humanizma i pokušaja da se „misli“ sa stajališta, ako je to uopće moguće, singularne kontingencije jedne mačke. Misliti sa stajališta i iz perspektive Drugoga mora se činiti nemogućim pothvatom. Otuda skepticizam dekonstrukcije antropocentrizma u Derride ima više negoli strategijsku važnost za sve daljnje pokušaje na tom tragu.30 Još uvijek nije nimalo jasno zašto se to Derrida kao čovjek srami pogleda mačke kao životinje. Ako je sram nešto što pripada etičkome osjećaju, onda je posrijedi osjećaj neke ontologijske „su-krivnje“ vrste/roda kojeg stid pred pogledom Drugoga simptomatski predstavlja. Psihologija stida uvjetuje fiziologijsku promjenu koja se očituje upravo na licu. Kada se sramimo tuđega pogleda, zacrveni nam se lice. To nije samo nesvjesni podražaj našega tijela. Radi se o svjesnome odgovoru na nesvjesnu reakciju. Sramiti se znači odgovarati na ontologijsku su-krivnju čovjeka za nešto što pojedinac „sada“ i „ovdje“ nasljeđuje, ali njegova „krivnja“ za to nasljedstvo uopće nije bjelodana. Štoviše, problem je u tome što se u osjećaju srama radi o naturaliziranju nečega što nije „prirodno“ jer se, dakako, goli majmuni i gole mačke ne stide svoje „golosti“. I nadalje, ono što povezuje biblijski iskonski grijeh s kojim kršćanstvo tumači zapalost čovjeka u grijeh povijesti kojeg može iskupiti jedino ako vjeruje u 30

Vidi o tome: Matthew Calarco, „Feline Divinanimality: Derrida and the discourse of species in Genesis“, The Bible and Critical Theory, vol. 2, br. 2, 2006., str. 18.1-18.23; Giorgio Agamben, „Nacktheit“, u: Nacktheiten, S. Fischer, Frankfurt/M., 2010., str. 95-149.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

Boga i Kristovu žrtvu za čovječanstvo te najstrašniji događaj traume s kojim otpočinje povijest ljudske vrste/roda kao povijest duhovne avanture jest pojam zabrane (tabua) rodoskvrnuća. Tabu incesta i iskonski grijeh, paradoksalno, potiskuju ono što je preostatak „divlje prirode“ u čovjeku. Golost nije otuda tek fenomen pokazivanja ljudskoga tijela kao životinjskoga tijela. Posve suprotno, golost se odnosi na strukturalnu ekscentričnost života samoga jer samo čovjek može imati goli život sveden na sukob između „bestijalnosti“, „animalizma“ i „humanizma“.31 Nije golost života tek osobina svedivosti ljudske egzistencije na životinjsku, nego svedivost njegove „biti“ koja leži u prostoru duhovne ekscentričnosti na puku „duševnost“ (animalitas). Naime, ono što povezuje životinju i čovjeka u susretu i suočenju s pogledom Drugoga nije ništa kognitivno. Povezuje ih iskustvo trpeće, pateće, osjetilne egzistencije i mogućnost onoga što čini prostor-vrijeme zajedničkoga svijeta. Iz trpljenja, boli, iskustva patnje nastaje osjećaj suosjećanja s patnjama Drugoga.32 Duša kao izvor i ishodište svijeta zajedničkoga za sva bića, unatoč heterogenosti svjetova različitih životinjskih vrsta/rodova, predstavlja ono iskonsko, početno bez temelja u logosu. Aristotel je to nazvao „dušom“ (psihé, anima). Život kao bitak na neki način jest upravo „to“ – ono što „udahnjuje“ život, što mu podaruje duhovne mogućnosti promjene kretanja, čitavu riznicu osjećaja, uspon svijesti do iskustva filozofije, religije, umjetnosti, znanosti. Mitsko razdoblje početka svijeta pripada „duševnosti“ (animalitas). I zato je Derridi stalo da etimologijski pokaže kako se i u suvremenome francuskome jeziku, kao i u drugim jezicima s podrijetlom u grčkome i latinskome skriva istovjetnost „duševnosti“ i „svijeta“ (anima mundi), dok se životinja izvodi iz pojma duše (animal). No, da je ovdje išao još korak dalje, vidio bi da slavenski jezici, a među njima i hrvatski imaju nešto mnogo izvornije od metafizičke strukture njemačkoga, engleskoga i francuskoga. Da, naime, riječ koja se odnosi na životinju dolazi iz pojma života (bios) te da životnost života nije svodljivost na dušu i duševnost. Posrijedi je ono isto što izjednačava život (bios) i dušu kao takvu (psihé). Životinje, dakle, imaju dušu. Čovjek ima tijelo. A samo je Bog izvorište čistoga duha (logos). Mitologije politeizma stoga za svoja božanstva uvijek imaju životinje. Prijelaz iz totemizma do monoteističke zabrane prikazivanja Boga u liku životinje i/ili čovjeka predstavlja prijelaz iz „prirodnoga stanja“ u povijesnost događanja bitka. Problem u čitavoj metafizici nije stoga bio problem životinje (animalitas), već neodređenost biti čovjeka te čudovišne pukotine između životinje i Boga. Zato Derrida i može kazati na tragu Lévinasa da je odnos spram životinje kao nesvodljivo Drugoga istodobno i odnos spram apsolutno Drugoga (Boga). 31

Martin Heidegger, Anmerkungen I-V (Schwarze Hefte 1942-1948), GA, sv. 97., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2015., str. 41-42. Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1987.

183

184

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

Ako se, dakle, ne predlaže poput Deleuzea mišljenje postajanja-životinjom da bi se razumjelo što životinja misli, a ne želi, onda je nužno napustiti ne samo mišljenje zapadnjačke metafizike s podrijetlom u logosu. Nadalje, to znači napustiti i Aristotelovu definiciju čovjeka kao animal rationale. Još korak dalje, to znači radikalno odbaciti novovjekovnu pretpostavku i dogmatsko polazište svih znanosti da su životinje automati, kako je to tvrdio Descartes. Idemo još korak dalje. Nije dovoljno samo srušiti zgradu novovjekovne filozofije i znanosti koja završava s Hegelom. Na stanovit način isto tvrdi i Marx u svojim Ekonomijsko-filozofijskim rukopisima 1844. godine, kada čovjeka definira rodnim bićem, razlikujući strogo životinjski svijet od ljudskoga. Prvome pripada „priroda“, a drugome povijest koja mijenja ne samo bit čovjeka, već i bit prirode. Naposljetku, Heidegger je 1929./1930. godine iskazao jezikom fundamentalne ontologije ovaj credo cjelokupne zapadnjačke filozofije kao metafizike. Životinje, doduše, imaju svoj svijet, ali je on „oskudan“ (Weltarm). Razlika između Heideggerova guštera koji se sunča na stijeni i Derridine mačke koja gleda gologa čovjeka dok se kupa nije bitna razlika po tome što Heidegger nije vidio mogućnost da se životinji uskrati dimenzija animalnosti kao duševnosti i sve što otuda proizlazi – briga za domaće životinje, čuvanje i nadziranje prirode, suosjećanje prema njihovim patnjama. No, nije mogao dospjeti do posljednje točke dokidanja metafizike u njezinoj biti time što bi tu-bitak, shvaćen iz egzistencijalnoga odnosa spram bitka samoga, sveo na „biologijski“ pojam života. Drugim riječima, kako je to Derrida pokazao u knjizi o Heideggeru i nacizmu, baveći se iscrpno pojmom „duha“ (Geist) u Heideggerovim tekstovima 1930-ih godina, razlika u pojmu svijeta između čovjeka i životinje jest jaz, pukotina, rascjep između duha (logosa, jezika, svijesti) i duševno-tjelesnoga načina bitka. Animalitas ne može postati humanitas, osim kao pad ispod razine dostojanstva čovjeka. Uostalom, u Pismu o humanizmu (Brief über den Humanismus) iz 1946. godine Heideggeer kaže da čitava metafizika kao humanizam nije čovjeka mislila dovoljno „visoko“.33 Budući da Derrida kreće drukčijim putem, ali pretpostavljajući Heideggerov doseg mišljenja, tada se njegov etičko-zoologijski obrat mora još preciznije pokazati u dvostrukome ključu: (1) kao obrat od mišljenja subjektivnosti i (2) kao obrat od mišljenja biologizma suvrememe etologije. Da, reći će se, ali to je sve učinio već Heidegger, pa bi cinični komentar Richarda Rortyja kako je Derridina dekonstrukcija samo bilješka uz Heideggera,34 ali ne i prodor izvan njegova mišljenja bitka bilo manje od cinizma, a više od nemogućnosti pristanka na drugu obalu bez radikalnoga napuštanja 33

Martin Heidegger,„Brief über den Humanismus’“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 311-359. Richard Rorty, Essays on Heidegger and Others: Philosophical Papers, sv. II., Cambridge University Press, Cambridge, 1991., str. 107-118.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

kako Heideggera, tako i baštine zapadnjačke metafizike. Umjesto mišljenja razina i ranga, hijerarhije i vertikalnosti, na čemu je izgrađena onto-teologijska struktura logocentrizma, Derrida, kao i Lacan kreće od „subverzije poretka“. Sada više nije pravo pitanje što to životinja misli jer je očito da se njezin način mišljenja nakon otkrića neurokognitivnih znanosti mora respektirati kao drukčiji model svijesti o bitku od ljudskoga. Pravo je pitanje ovo: što to zapravo Derridina mačka uopće želi? U proširenoj inačici istog predavanja iz 1997. godine Derrida se iscrpno bavi Lacanom i njegovim tekstom iz 1960. godine „Subverzija subjekta i dijalektika želje u frojdovskome nesvjesnome“.35 Ako Derridina mačka nešto želi, onda ona i nešto misli. Ako Derrida, pak, zbog mačkina pogleda osjeća sram, onda je pitanje ne samo o podrijetlu etike iz onoga neljudskoga, već i o granicama etičkoga unutar jedne „uzvišene“ vrste/roda koji, doduše, misli tako što istodobno može biti aktivnim u smislu proizvođenja novoga (tehno-poiesis) i pasivnim u smislu dopuštanja da stvari budu onakve kakve jesu (theoria ili hajdegerovski Sein-lassen, Gelassenheit). Mačka ne može postati filozof, pa niti dekonstrukcije i etičko-zologijskoga obrata, kao što Derrida ne može postati mačkom, iako može znati, misliti i željeti nalik mački, ali ne i kao mačka (životinja). Ovo nalik jest i mimezis (oponašanje predloška u prirodi) i simulakrum. Dakle, na djelu je logika i-i, a ne ili-ili. Mimezis, za razliku od simulakruma, ima svoj predmet u „prirodi“ te ga oponaša reprodukcijom izvornika. Simulakrum je prividna nalikovina, ali već uvijek ono umjetno i drugo što prekriva izvornik (arhé) prividom bitka. Ako jedno ne može postati drugo, onda ono drugo može promijeniti prvo tako da mu nalikuje. Sličnost, odnosno analogija između bića, prema kojem je srednjovjekovna teologija stvorila dvojnost svjetova Boga i drugih bića, ovdje nije „prirodna“ tvorevina mišljenja koje samo opisuje i prikazuje ono što „jest“. Simulakrum (kulture) određuje uvjet mogućnosti već uvijek nepostojećega izvornika. Prema tome, analogija između bića samo je prividna. Umjesto analogije, na djelu je digitalni model mišljenja binarnoga kôda. Razlog je iz Derridine perspektive jasan. Ako nema prvoga uzroka (arhé) ili početka, nema ni posljednjega učinka i svrhe (télos). Stoga je problem što se ono prirodno konstituira u odnosu spram Drugoga, a čitava logika djelovanja prirode i kulture više nije u dijalektičkoj suprotnosti i proturječjima koje dovode do sinteze na višoj razini procesa. Umjesto toga, susrećemo se i suočeni smo s binarnim oprekama (muško-žensko, bijelo-crno, društvo-država, priroda-kultura), koje se ne mogu „naturalizirati“, pa se povijesni proces „razvitka“ i „napretka“ odvija kao razmjena informacija u kibernetičkome otvoreno-zatvorenom sustavu i okolini. 35

Jacques Lacan, Écrits: A Selection, W.W. Norton & comp., New York, 1977., str. 671-702; Jacques Derrida, „And Say the Animal Responded?“, u: Cary Wolfe (ur.), Zoontologies: The Question of the Animal, str. 121-146.

185

186

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

Derrida je, unatoč tzv. obratu u kasnoj fazi mišljenja, jedinstven i gotovo neotklonjivo isti u svim svojim spisima i tekstovima. Etika Drugoga i pitanje životinje ne dovode u pitanje njegove temeljne pojmove dekonstrukcije logocentrizma. Naprotiv, radi se samo o sve prodornijem uvidu da nikakvo rastemeljenje metafizičkih kategorija povijesti Zapada ne može biti misaono plodotvornim bez posljednjega događaja s gotovo mesijanskim prizvukom apokalipse-bez-kraja.36 Kakav je karakter tog „mesijansko-apokaliptičnoga događaja“? On je, dakako, areligiozan, bez mesijanstva i bez apokaliptike. Ali, u njemu se sabire pitanje o Drugome kao nadolazećem događaju. U tom događaju ono životinjsko i ono ljudsko-odveć-ljudsko mogu očuvati svoj identitet iz razlike samo ako se uspije očuvati posljednja razlika i posljednji nesvodljivi identitet. To je razlika svih razlika, onaj Derridin hajdegerovski neprevediv pojam razlučivanja u samoj razlici (différance). Problem je što taj différance ne razlikuje samo životinju od čovjeka, životinju od životinje, već i oboje od onoga čudovišno autopoietičkoga, što se naziva strojem same proizvodnje novoga života u formi „umjetnoga uma“ (A-intelligence). Problem je, dakle, pitanja o životinji u Derride, kao i u drugih mislilaca nakon Heideggera – Deleuzea, Simondona, Stieglera, Agambena – u susretu i suočenju s biti tehnike.37 Što ta mačka uopće hoće, želi? Pitanje „subverzije subjekta“ u Lacana bilo je pitanje suspendiranja poretka značenja koje pojam subjekta kao cogito (ergo sum) ima od Descartesa do Hegela. Biti subjektom znači imati mogućnost mišljenja o sebi kao singularnome biću univerzalnoga (vrste/roda). No, samospoznaja nije moguća bez onoga što subjekt hoće, odnosno želi. Premda se Lacan nevoljko oslanja na „proto-psihoanalitičara moderne“ kakav je bio Nietzsche, jer potonji razara bilo kakvu opsjenu o moći subjekta i njegove želje u pasivnome ili aktivnome modusu egzistencije, jasno je da se mora raščistiti s temeljnom ontologijskom „zabludom“ – onom o etici kao umnome horizontu djelovanja čovjeka. Za Nietzschea je etika bila kao i estetika: nešto s one strane dobra i zla, odnosno s one strane ljepote. A za Lacana je nužno da se etika u svojem neljudskome podrijetlu ne može utemeljiti više u mišljenju subjekta kao logosa, uma, svijesti.38 Poredak „prirode“ potkopava želja za nečim što više nije bitak. Posrijedi je nesvodljivo područje onoga što Freud naziva „s onu stranu načela ugode“. Želja je subverzivna ako se onaj Drugi više ne razmatra kao „Ja“ ili cogito. Umjesto toga, poredak se sada kaotično uspostavlja u mreži označitelja bez svojega označenoga. Značenje nastaje samo u traganju za 36

37 38

Jacques Derida, O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. (s francuskoga preveo Mario Kopić). Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. Jacques Lacan, L’ethique de la psychoanalyse. Le Séminaire, sv. 7., Seuil, Pariz, 1986.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

onim Drugim, koji mora privremeno zauzeti mjesto Oca/Zakona. Bez njegova suspendiranja i neutraliziranja to je nemoguće. Ako životinja za Lacana nikad ne može biti sposobna za to da „ima“ jezik, onda je njezina „sudbina“ predodređena da bude ono ne-ljudsko u komunikaciji, ono strano i nesvodljivo na zajednički nazivnik ljudskoga kao jezika. Uostalom, temeljni je problem Lacanove, a time i Freudove psihoanalize u tome što u apologiji decentriranoga subjekta „vjeruje“ u moć jezične prakse promjene svijesti. Kao što za Heideggera životinja ne može imati svijet osim kao „oskudan“, tako i za Lacana životinja ne može imati „jezik“. Drugim riječima, životinje ne mogu lagati i izvaljene na psihoanalitičkome kauču ispovijedati vlastite traume jezikom nesvjesnoga u snovima i ispovjednoj drami nalik grčkoj tragediji, primjerice, o Edipu. Ako je prva „dogma“ psihoanalize da se nesvjesno artikulira kao jezik, tada je ulazak u dubine i traume jezika samo podzemna strana Istoga u metafizici svjetla. Subjekt postaje Drugi kao želja koju subjekt mora osvojiti ili zavesti, bilo agresijom, pokoravanjem ili sublimnim nadomjeskom životne borbe za moć – umjetnošću. Želja, međutim, kako Derrida ograničava zahtjeve Lacana i psihoanalize, ne pripada životinji. Ona ima žudnje u formi nagona. Ipak, želja je subverzija poretka. Razlog je u tome što želja „želi“ vladati Drugime, a da ga ne pojede ili proždre. Subjekt i želja za Lacana su rodno mjesto jezika kao uvjeta mogućnosti egzistencije čovjeka. No, jezik je samo put od „onoga“ do „Ja“. Ili kako to kaže Freud: Wo Es war, soll Ich werden (Gdje je bilo ono, treba postati Ja). Osjećaj srama jest krivnja na razini „iskonskoga grijeha“. Posrijedi je latentnost onoga što simbolički ulazi „pod kožu“. Naravno, ne više u formi prirode. Traumatičan događaj poretka vladavine Oca/Zakona s podrijetlom u zabrani rodoskrvnuća postaje presudnim. U jednom od virtuozno napisanih ogleda o tom problemu u zbirci Pisanje i razlika (L’écriture et la différence) Derrida se bavi strukturalnom antropologijom Claudea Lévy-Straussa. Pritom tumači njegov stav da je partikularnost zabrane rodoskvrnuća u određenoj ljudskoj kulturi postalo univerzalnim zakonom nastanka povijesnoga čovjeka. Zabrana onoga čudovišno „gologa života“ u formi životinjskoga opstanka dovodi do razlučivanja (différance) prirode i kulture, nagona i slobode, životinjske forme zajednice i ljudske etičko-političke zajednice. Ono što se tako događa jest svijest da je prelazak granica najveći grijeh nad grijesima. To je čudovišan događaj susreta i suočenja s vladavinom simboličkoga poretka. Čovjek se tako shvaća iz biti onoga neljudskoga. Iz etike koja uređuje odnose između ljudi u nekoj zajednici s nakanom univerzalnoga Zakona čovjek poprima povijesnost. Ali to čini svagda, tako da strukturalno nasilje nad prirodom (životinjom kao takvom) pretvara u žrtvovanje onoga što ima oblik „čiste prirodnosti“. Žrtvuju se uvijek prvorođenci i djevice da bi civilizacija namirila svoj danak u krvi i nastavila s uobičajenim ritmom zločina i okrutnosti, idile i harmonije. I tako nadalje do kraja

187

188

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

svih stvari.39 Kada saberemo sve već rečeno o Derridinu određenju golosti, srama i pogleda Drugoga, ono što je sporno i neizrecivo u argumentaciji o etičko-zoologijskome obratu svodi se na sljedeće. Za razliku od Heideggera, u knjizi O duhu: Heidegger i pitanje (De l’esprit: Heidegger et la question) iz 1987. godine te u predavanju o životinji iz 1997. godine Derrida više ne drži da čovjek nabacuje svoje mogućnosti u bitku-k-smrti. Kao što je, slično, Lacan doveo u sumnju Freudov stav o tome da je eros kao životnu snagu moguće razumjeti iz njezina usmjerenja spram thanatosa ili smrti kao konačne granice, tako i Derrida otklanja tu „linearnu“ shemu egzistencijalnoga projekta čovjeka. Time ga približava onome što je blisko životinji. Ako više nije glavni problem u tome ima li životinja pristup logosu (jeziku, duhu, svijesti, smrti, konačnosti), nego pati li životinja, tada se pojavljuje horizontalna dimenzija konačnosti života za obje vrste/rodove živih bića. Razlika čovjeka i životinje ne iščezava. Ona je, naprotiv, sada posve druga i drukčija razlika negoli ona koja nastaje iz vladavine jezika kao logosa. To je razlika koja proizlazi iz pogleda Drugoga kao apsolutne drugosti. Sada se ne sramimo samo ljudskoga pogleda iz kojeg nastaje osjećaj krivnje. Sram nastaje iz golosti gologa pogleda koji se srami Drugoga. Nije više sram ono što dolazi iz jezika kao logosa. Mjesto etičkoga odnosa ne označava krivnju za „iskonski grijeh“, nego odgovornost za Drugoga koji pati. Zbog toga što pati nalik je „meni“, bez obzira na to zvao se taj konkretni „ja“ filozofom imenovanim Jacques Derrida ili je riječ o nekoj maloj maci kao posvemašnjem ekscesu čitave zapadnjačke metafizike. Ono što dijelimo sa životinjom nije nikakav biblijski svijet nevinosti bez krivnje u tzv. „prirodnome stanju“ ili raju. Čovjek je povijesno biće. Sva je njegova zagonetka postojanja u tome da svaki povratak „prirodi“ od Rousseaua, preko romantike do zagovornika oslobođenja životinja, ekologista i enviromentalista u doba planetarne tehnosfere, ima prizvuk apokaliptičke melankolije za nepostojećim iskonom. Pogled životinje kao apsolutno Drugoga upravo omogućuje granice čovječnosti čovjeka. I to je jedina granica koja danas još postoji između dvaju različitih pogleda koji možda ne vide Isto. Ali ono što vide uistinu gledaju na drukčiji način. Viđeno i ugledano u susretu i suočenju jest događaj odnosa. Neke životinjske vrste/rodove to približava posve čovjeku (pse). A neke, pak, približava u razmaku (mačke), dok druge približava udaljavanjem i nepredvidljivom agresijom Drugoga zbog ulaženja u njegov teritorij i tako ih čini apsolutno nesvodljivim. Primjer mogu biti zvijeri poput vukova, medvjeda, lavova itd. Konrad Lorenz je u istraživanju agresije u divljih životinja u odnosu na čovjeka i na druge životinjske vrste/rodove došao do postavke o tzv. zlu koje ne 39

Jacques Derrida, „Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-283.

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

postoji u prirodi kao takvoj, a niti je, pak, rezultat ljudske „kulturne“ agresivnosti prema životinjama.40 Zašto je riječ o tzv. zlu? Naprosto zbog toga što etičko ne proizlazi iz onog ljudskoga-odveć-ljudskoga. Osjećaj čini etiku pitanjem odgovornosti za zajednicu. Otuda su tzv. etičke norme bez postojanja teologijsko-pravnoga shvaćanja što jest zlo i kako se ono odnosi spram dobra bez pada u različite manihejske i neognostičke inačice priče o sukobu sila dobra i sila zla ništa drugo negoli skup moralnih pravila o dobrome životu zajednice i načinu vođenja ljudskoga života. Životinja, kao i čovjek, može imati svoje dostojanstvo samo tako što je priznata u „svojem“ području vrijednosti. Za životinju je priznanje da ima sposobnost osjećaja boli i patnje. Naravno, to znači i osjećaj radosti i užitka u životu. Za čovjeka je sve isto kao i za životinju. Uz dodatak duhovnoga dostojanstva njegove „sudbine“. Zlo nije ono što negira umno postavljeni pojam dobra. Posve suprotno, zlo je tzv. samo zato što proizlazi iz događaja susreta i suočenja s licem Drugoga. Odatle mogu nastati tri moguće situacije za oboje: (1) agresija ili sukob između „Ja“ i Drugoga; (2) prisvajanje Drugoga kao gosta ili stvaranje uvjeta mogućnosti „moje“ egzistencije iz pojma suosjećanja s patnjama bližnjega (čovjeka i/ili životinje) i (3) razdvajanje i razlikovanje u približavanju na distanciji. 3. Žrtva za „Velikoga Trećega“ Tri hipotetičke situacije zbiljske su povijesne odluke. Pojam odluke je, kako je poznato, u ontologijskome smislu razvio Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeit), a u decizionističkoj politici izvanrednog stanja bila je to teorija političkoga u djelu Carla Schmitta, posebice u njegovim dvama najznačajnijim spisima – Pojam političkoga (Der Begriff des Politischen) i Politička teologija I-II (Politische Theologie III).41 Sve je ovo važno istaknuti zbog toga što će Derrida 1990-ih godina u svojem najznačajnijem djelu etičko-političkoga obrata Politikama prijateljstva (Politiques de l’amitié) pokazati kamo smjera njegovo mišljenje o položaju i biti životinje u suvremeno doba industrijalizirane tehnologije. Odluka pritom ne nastaje apriorno i nije izvedena iz uma (logosa, svijesti, jezika). Premda je načelo dekonstrukcije u Derridinu shvaćanju političkoga upravo suprotno kako Heideggeru, tako i Schmittu te ukazuje na politiku ne-odlučivosti zbog toga što odluci za djelovanje nedostaje temelj, pa se mora sve iznova u danim okolnostima prosuđivati pragmatično i utilitarno, moguće je ipak pokazati da je ključno mjesto Derridine politike prijateljstva onaj smjer koji u konkretnim političkim „progresivnim politikama“ 40 41

Konrad Lorenz, Die sogennante Böse: Zur Naturgeschichte der Aggresion, DTW, München, 2004. Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, Tvrđa, br. 1-2, 2015.

189

190

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

pripada pokretu za oslobađanje životinja, zahtjevima za jednakošću prava i enviromentalističkim akcijama zaštite životinja od izumiranja vrste/rodova udjelom ljudskoga nekontroliranoga nasilja.42 Politika ne-odlučivosti na Derridinu tragu može biti pro-etički aktivnom samo ako se razmotri njezin temeljni zahtjev da se vodi kao mesijanstvo bez Mesije, kao ideja pravednosti koja čini „bit“ dekonstrukcije u uvjetima posvemašnjeg procesa nestanka suverenosti na svim područjima života.43 Kada se ideja suverenosti ruši u prah i pepeo, tada je prvo i odlučno rastemeljenje ono koje pogađa ideju dekartovski shvaćenoga novovjekovnoga subjekta. Suvereni subjekt označava figuru koju Lacan naziva diskursom Gospodara. Životinja, dakako, u novovjekovnim političkim teorijama suverenosti, od kojih je primjerna ona Thomasa Hobbesa, izjednačena je s divljom zvijeri jer je pad u „prirodno stanje“ za čovjeka kraj njegove civilizacijske zadaće. Da je čovjek čovjeku vuk za Hobbesa pritom znači samo to da postoji čvrsta i neraskorjenjiva granica između kaosa prirode i društvenoga poretka. Država kao najviša instancija Zakona i moći otuda štiti pojedinca pred rizikom posrnuća u životinjsko carstvo anomije. Što zapravo „hoće“ taj Derrida, a što „želi“ njegova mačka? Htjeti i željeti modusi su volje za moć kao vladavine subjekta u novovjekovno postavljenome svijetu. Razlika je u tome što je htijenje (horeksis) svjesno nastojanje, namjera, intencionalni čin. U tradiciji fenomenologije ono ima svoj noezis i svoju noemu (svijest i predmet svijesti). Želja se, pak, određuje dvojako. Metafizički je riječ o onome što Platon u svojem razlikovanju pojmova ljubavi i prijateljstva (eros i philia) već razdvaja želju na ono tjelesno i nagonski u čovjeku kao životinji i na ono što pripada osjećaju više razine ljubavi od puke erotske usmjerenosti na predmet. Ako izokrenemo poredak, odnosno ako izvršimo lakanovsku „subverziju poretka subjekta“, onda možemo stvari postaviti ovako: što uistinu „želi“ taj Derrida, a što „hoće“ njegova mačka? To ne znači da se mačka sada srami gologa Derride, pa je odjednom postiđena šmugnula kroz odškrinuta vrata. Naprotiv, pitanje stida pred golim tijelom preusmjerava pozornost na to da mačka više nije objekt ili predmet svijesti ljudskoga subjekta. Ona je odjednom postala to što je oduvijek i bila u susretu i suočenju s čovjekom – zagonetkom Drugoga i njegova pogleda. Mačka kao potlačeni Drugi, doduše, može „htjeti“ da se zauvijek prekine odnos u kojem je čovjek gospodar, a metafizika inherentno nasilje reduktivnih struktura poput subjekta nad Drugim (ženom, rasno određenom manjinom, spolno/rodno nepriznatim osobama itd.). Problem je samo u tome što Derrida u svojem zahtjevu za nadilaženjem te she42

Vidi o tome: Matthew Calarco, Zoographies: The Question of Animal from Heidegger to Derrida, str. 126-128. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zajednica bez uvjeta: O dekonstrukciji subjekta moderne politike“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, str. 393-432.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

me binarnih opreka, s kojima uvijek prvo određuje Drugo tako da ga prisvaja i određuje mu što zapravo ono uopće „jest“, imenujući ga svojim nazivima za slugu i pokornoga roba, ne može radikalno presjeći gordijski čvor metafizičkoga antropocentrizma, ako ne razori ono što uopće omogućuje susret i suočenje s Drugim kao čudovišnim i začudnim događajem. Heidegger je htio preboljeti filozofiju kao metafiziku da bi dospio do „drugoga početka“ (der andere Anfang). No, njegovo se razumijevanje životinje smatra uvelike orijentiranim unutar neprobojnoga oklopa metafizičke sheme. Utoliko se čini tek dijelom opravdano to što ga neki teoretičari smatraju istodobno posljednjim filozofom tradicije metafizike i zatočenikom, doduše, rastemeljenoga antropocentrizma. U suvremenoj raspravi o tome poticajni su kritički prilozi Matthewa Calarca i Bretta Buchanana. Derrida je, pak, morao položiti račun pokušajem da misli unutar istoga diskursa i s one strane njegovih granica. Tako je pitanje životinje uistinu odlučujuće za nadolazeće mišljenje. Jer više nije stvar u jeziku kao logosu kojim sve otpočinje i sve završava. Umjesto toga, sada otpočinje ne-odlučivo polje aporije. Životinjsko (animalno) više nije moguće misliti „subverzijom poretka subjekta“, a niti „subverzijom“ zapadnjačke filozofije u psihoanalizi i zoo-animalistici. Na mnogim mjestima Derrida ustvrđuje fenomenologijski, ali zapravo hajdegerovski po nakani, da je pristup suvremenih biologijskih znanosti i etologije često samo drugi oblik pozitivizma i objektivizma. Time se životinja, s jedne strane, razotkriva u mnoštvu znanstvenih gledišta usporednoga proučavanja heterogenih svjetova. Ali s druge se strane znanost ne može otvoriti posljednjoj tajni onoga što čini pretpostavku njezina razumijevanja života: da, naime, životnost života nije tek volja za moć u ničeanskome smislu riječi, već i ono što povezuje animalnost kao duševnost s nesvodljivom kontingencijom života samoga na Zemlji. Derrida je uvidio da izlazak iz jedne matrice mišljenja predstavlja nemogućnost gledanja u Sunce nakon što smo izašli iz alegorijske Platonove špilje. Vratimo se hipotetičkim mogućnostima zbiljskoga susreta i suočenja s Drugim. Pogled je početni događaj čudovišnoga i začudnoga na granici između bitka (ontologije) i odgovornosti za Drugoga (etike). Ako se Drugi mora osvojiti, prisvojiti, makar samo simbolički, ako ne i realno, onda je svaka iluzija o onome što su Lévinas i Derrida smatrali etičko-političkim obratom s pojmom pravednosti ostavljena izvan igre. Ideal „etičke čistoće“ u smislu biblijskoga zavičaja/raja, u kojem lav i janje prebivaju u savršenome spokojstvu obogotvorene prirode, već je za Hegela bilo naivno stajalište. Za njega je, uostalom, pojam „prirode“ o-sebi u smislu iskonske čistoće bio zabludom naturalizma i biologizma povijesti. Na jednome mjestu Osnovnih crta filozofije prava Hegel čak cinično kaže da je slika rajskoga stanja čovječanstva istovjetna slici zoološkoga vrta. Što se događa u drugome od triju hipotetičkih mogućnosti susreta i suočenja s Drugim, već smo izveli. Drugi se nastoji poštovati

191

192

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

u svojoj nesvodljivosti. Razlog leži u tome što čovjek, zahvaljujući drugosti onoga neljudskoga, ima mogućnost spoznaje vlastite razlike. Ako je neljudsko uvjet mogućnosti postojanja etike, tada je bjelodano da su „humanizam“ i „bestijalnost“ metafizički na istoj razini kao i svaki dosadašnji oblik antropocentrizma. Ali, to je neporecivo Heideggerova misao. Na njezinu tragu svi mjerodavni mislioci posthumanizma/transhumanizma, polazeći od dokidanja razlike između čovjeka i životinje, ali bez dopuštanja da životinja bude nešto drugo od „posthumaniziranoga“ stvora ili bića, uspostavljaju drugu vrstu „ontologijske razlike“. Ako to više nije „prva“ razlika koja dolazi iz ontologije, a odnosi se na logos (um, svijest, jezik, subjekt) kao utemeljenje filozofije kao metafizike, tada je jedina mogućnost da „druga“ razlika bude ona koja dolazi iz pogleda Drugoga, odnosno iz etike, a odnosi se na suosjećanje s patnjama Drugoga. Drugim riječima, razlika postaje uvjetom mogućnosti novoga identiteta. Mačka koja posramljuje filozofa, bez obzira na to što je riječ o singularnoj kontingenciji filozofa koji se naziva(o) Jacques Derrida i koji više nije živ, kao ni vjerojatno „njegova“ mačka zvana Bezimena, jest posljednja granica ontologije i etike. Nije više riječ o tzv. posebnome slučaju koji potvrđuje pravilo u smislu univerzalosti ponašanja vrste/rodova. Priznanje da je etika uistinu ono što dolazi iz traumatičnoga događaja susreta i suočenja s nečim što nije ni dobro ni zlo, već ima bitno neljudske osobine, dostatan je dokaz neizrecivosti. No, to je put do aporije kojom Derrida završava misaoni put. Mačka ne dospijeva iz književnosti, mitologije i pisanja kao takvoga. Nije to nikakva gramatologijska mačka, ona koja smjera iz „dodatka“ (supplement) bitku. Posrijedi je „stvarna“ mačka. Poput čovjeka zvanoga Derrida, ona se povijesno srami svojega „gologa života“. Ali ne zato što ih na to obvezuje odnos s Ocem/Zakonom (kulturom ili onim simboličkim) kada zajednički dijele „svoje“ različite svjetove i jedan drugome ulaze u horizont. Razlog leži u tome što oboje postaju Drugi samo u odnosu spram „Velikog Trećega“. Bez njega ne može postojati niti iluzija o „čistome odnosu“. A ta je iluzija ono bez čega nije moguće uspostavljanje mišljenje metafizike kao ontologije, niti mišljenje kraja metafizike kao etičko-političko-zoologijskoga obrata. Žrtva za „Velikoga Trećega“ pokazuje da pitanje singularnosti vrste/roda unutar onoga što nazivamo svjetovima životinja i svijetom čovjeka nije ni u kakvoj „oskudnosti“ ili „bogatstvu“. Tako je to mislio rani Heidegger kad je razgraničio i razdvojio čovjeka i životinju. U tekstovima o tzv. Geschlechtu II Derrida problematizira upravo Heideggerovu reduktivnu analizu životinja.44 Postoji, naime, čak i Heideggerov zapis u kojem dogmatski tvrdi da majmun posjeduje organe za hvatanje izvanjskih predmeta, ali da nema ruke. Derrida izlazi izvan takvog redukcionizma. On 44

Jacques Derrida, Geschlecht (Heidegger): Sexuelle Differenz, Ontologische Differenz, Heidegger’s Hand, 2. izd., Passagen, Wien, 2005.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

se odnosi kritički spram uhodanoga mišljenja hajdegerijanskoga podrijetla o razlici između tu-bitka i njegove egzistencijalne svijesti o konačnosti čovjeka u odnosu prema životinji. Ne može se više reći da ljudi dostojanstveno umiru, a životinje tek ugibaju. Umjesto te ontologijske razlike, razlika između vrsta/rodova nije vertikalna. Smješta se sada u horizontalnome području mnoštvenosti razlika između samih životinja. Zbog toga je isto tako nemoguće kazati da životinje umiru, a da čovjek ugiba ili krepava „nalik“ životinji. S Derridinim mišljenjem radikalnoga obrata ono etičko više ne dolazi tek iz neljudskoga. Dapače, ono se nahodi s one strane nove granice između vrsta/rodova. Posljednje rješenje dekonstrukcije, lucidno i jezično eksperimentalno, posve na tragu Derridina traga, a koje vodi iz Heideggerova mišljenja iz same biti jezika, pokazat će se možda istinskim putokazom za pitanje ne više o biti životinje, nego o biti događaja. Odatle životinja i čovjek postaju strukturom otvorenosti-zatvorenosti mreže kibernetičkoga kôda nesvodljiva života. „Veliki Treći“ nije transgresija spolno-rodnih razlika u mnoštvenosti životnih modifikacija biološki različitoga „bitka“. Nije to, također, niti traganje za hibridnim svjetovima. U alkemijskome laboratoriju biogenetika doseže svoj vrhunac. Samo ona može „stvoriti“ novu mačku i novoga Derridu kao umjetno sintetizirana bića jedne umjetne singularnosti kloniranjem matičnih stanica. Ipak, riječ je naprosto o ovome. Osvrćući se na Nietzscheov spis Ecce Homo, Derrida pri kraju predavanja iz 1997. godine uvodi neologizam koji će se pokazati „inovativnim“ za moguće rješenje aporije metafizike i njezina utemeljenja-rastemeljenja. Derrida, naime, umjesto riječi animal, odjednom na kraju stvara novu riječ u francuskome jeziku. Spajajući ono što se odnosi na duševnost života (anima) kao bitak i ono što se odnosi na kazivanje o bitku kao riječ (mot) – evo čuda! Ecce animot! To se čini efektnim poput „jezične igre“. Zvuči, uostalom, poput animaux, životinja u množini jer heterogenost i singularnost određuju život vrsta/rodova na Zemlji.45 Ovdje se najprije radi o nastojanju da se formalna univerzalnost metafizike u njezinu zahtjevu za rodnom univerzalnošću nauštrb singularnosti vrsta dekonstruira u smjeru životne konkretnosti. Ni „čovjek“, a ni „životinja“ ne mogu postojati bez svojeg singularnoga načina bitka kao kontingencije. U suglasju s mnogim novijim teorijama u etologiji, kao i u biologiji organizama, Derrida je posebno ukazivao na to da se razrješenje spora između ontologijskih „realista“ i „nominalista“ glede pitanja životinje mora izboriti na tlu zbiljske mogućnosti uvođenja onoga „trećega“. A to predstavlja uvjet mogućnosti razlikovanja pojma i imena, roda i vrste, općenitoga i posebnoga. Što znači uvođenje ove „nove“ riječi za odredbu životinje? Samo to da valja napustiti tradicionalno razlikovanje bića u smislu njihove hijerarhije i ranga 45

Jacques Derrida, „The Animal That Therefore I Am“, n. dj., str. 415-416.

193

194

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

u stupnjevanju bitka. Ako se napuste razlikovanja između životinje i čovjeka – što naposljetku od svega toga preostaje? U čemu je dostojanstvo „osobe“ živoga bića u etičkome smislu ako se ne srami pogleda Drugoga koji ulazi u njegovu „intimu“? Ne zaboravimo, isto vrijedi i za čovjeka koji ulazi u teritorijalnost životinjskoga okolnoga svijeta (Umwelt, milieu, Environment). Derridina intima nije otuda mnogo različitija od intimnoga krajolika jedne mace. Gdje sada, dakle, leži ta nova i jedino bitna razlika između dvaju bića, čovjeka i životinje (l’homme i animota)? Nigdje drugdje negoli u onom „trećem“. Zaključak? Više se nema što zaključiti. Mačka i čovjek zbliženi su nečim što nadilazi njihov susret i suočenje. Nije to tek suosjećanje s patnjama Drugoga. Riječ je o onome što Derrida u svojim kasnim spisima neprestano u različitim prigodama uvijek iznova nastoji otvoriti kao problem. Sve drevne riječi, svi nepolitički osjećaji, poput prijateljstva (l’amitie), ne dolaze iz mržnje, iz negativnosti određenja bitka onoga što u sebi ima duševnost i duševne značajke nesvodljiva bića. Ako je demokracija poredak koji počiva na ideji pravednosti kao uvjetu mogućnosti slobode pojedinca, onda je odgovornost za Drugoga etičko-politički čin iskonske ljubavi kao povjerenja u brizi za zajednicu. Životinje poput mačke u njezinoj neponovljivoj jednokratnosti pripadaju tom zajedničkome svijetu. S ljudskim svijetom i svjetovima drugih životinja zajedništvo znači sudioništvo. Nema ovdje nikakve „idile“ i „suglasja“ kao ideala čistoće. Sve što se još može reći o odnosu u kojem sram nije početak sukrivnje čovjeka za iskonski grijeh, jer pojam „iskona“, poput onoga što se nalazi u nadolazećem kao demokracija koja će doći (ili neće?), pripada istinskome zajedništvu samoga života, na granici je neizrecivoga. Umjesto riječi „smisao“, ovdje valja ipak biti manje metafizički uzvišen, a više etičko-politički obziran i zamijeniti je povjerenjem prema onom „trećem“. Bez toga odnos između mačke i čovjeka u singularnome smislu vrste/roda nema nikakvoga „smisla“. Riječ je o mogućnosti opstanka vrsta/rodova samo optimalnom kontrolom životnih procesa. To znači da iza svih naših iluzija o iskonskome dodiru s Drugim i, naravno, događajem traume susreta i suočenja s njime, preostaje ipak ono što omogućuje da odnosi uopće još postoje. Paradoks i najveća aporija u čitavome Derridinu mišljenju o odnosu „čovjeka“ (l’homme) i „životinje“ (animot) jest u tome što je taj odnos posredovan onime što oboje u njihovoj toliko slavljenoj nesvodljivosti pokreće prema naprijed. To je ono čudovišno, ono životno kao duševno što udahnjuje život i istodobno se preobražava u životnu energiju nečega tuđega i stranoga samome životu kao takvome. Riječ je o vezi duše i stroja. Psihotehnika života posljednja je riječ vježbanja etičkoga obrata u doba kada nas nadživljuje ipak samo sram. Kafka

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

je bio u pravu. Na kraju ovoga „procesa“ i „preobrazbe“ postoji još samo mreža bez dna. U njoj nestaju svi naši snovi i iluzije, sav naš uzaludan napor postajanja drugim i drukčijim. Mi smo „životinje“ koje moraju naučiti da pogled Drugoga može ipak biti više od događaja susreta i suočenja s vlastitom ranjivom egzistencijom. Vježbati to znači imati mogućnost drugoga pogleda na ono što preostaje od „Velikoga Trećega“. Tehnika bez duše može, doduše, postojati. I sve ide prema tome. Ali život time gubi „smisao“ i besmrtnost stvari postaje mukotrpnom agonijom. A možda nas je Derrida ipak slagao kako bi nas odveo na drugi put. Možda je istina u tome da se sramio ipak netko Treći, gledajući kako se mačka i Derrida goli i sretni zajedno kupaju u kadi. Možda... Abstract The author of the article analyzes the reflections of the late Derrida with regard to the question about the animal. Subversion of order concerning the relations between animals and humans dramatically changed through the 20th century with Lacan’s attempt to overcome the subject of modern era and the axiom of animal rationale brought to the wall of metaphysics. In extensive analysis of Derrida’s critique of Heidegger and anthropocentrism particularly, which has been included in humanities as paradigm that animals are considered as object and thing, neglecting irreducible ethical and ontological encounters, the author comes to the conclusion that it should be necessary to establishe a completely new understanding of the life in general starting from the horizontality of species. Reconsideration the complex animal-human-machine at the time of technosphere strongly required the inversion of the ethical horizon of living in new community to come. The entire metaphysics dissapeared with its concepts, categories, religious and scientific approaches to the Other. The cat we used here thanks to Derrida’s reflections has its contingent „nature“ in relationship to the mystery of the world as historical and cultural shame because in the encounter of naked body and regard into it has been ocurred the new condition of possibility some quite different relationship between related entities. A philosophical question of ethical relationship between humans and animals requires the reversal of relations in general, and not just the subject in the network of meaning. Keywords: cat, shame, Derrida, naked body, anthropocentrism, metaphysics, technosphere

195

Stjepo MIJOVIĆ KOČAN

U spomen: MARIO MIKOLIĆ (1937. – 2016.) U spomen: ANTONIO RUBBI (1955. – 2017.)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST PRILOZI O ZAVIČAJU

198 202

197

U SPOMEN

198

MARIO MIKOLIĆ

(Karojba, 1937. – Pula, 2016.) utemeljitelj hrvatske diplomacije Mario Mikolić, rođen je 1937. u Karojbi (otac Antun i majka Josipa; umro je 2016. godine u Puli, op. ur.).*1Četverogodišnje osnovno obrazovanje završio je u Karojbi, a osmogodišnju Klasičnu gimnaziju s velikom maturom u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Odustajući od svećeničkog poziva, a da bi mogao nastaviti redovan sveučilišni studij jer su tadašnje vlasti 1953. godine ovoj gimnaziji uskratile pravo javnosti, proglasivši je privatnom Srednjevjerskom školom, bio je prisiljen privatno polagati 6., 7. i 8. razred i veliku maturu, što je uspješno dovršio ujesen 1956. u Gimnaziji „Otokar Keršovani“ u Pazinu. Diplomirao je na Odsjeku opće i nacionalne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao (1997.). Radni vijek započeo je (1961.) bez zasnivanja stalnog radnog odnosa u Birotehničkoj školi u Zagrebu, a sa stalnim radnim odnosom (1963./1964.) u osnovnoj školi u Karojbi. Odsluživši vojni rok (1965.), zaposlio se kao kustos u Muzeju narodne revolucije Istre (danas Povijesni i pomorski muzej Istre) u Puli, a zatim *

Kratak (auto)biografski zapis Marija Mikolića objavljujemo posredovanjem pulskoga novinara i književnika Matije Ćurića. (Op. ur.) Upućujemo i na Ćurićev tekst „In memoriam: Napustio nas je utemeljitelj hrvatske diplomacije Mario Mikolić“, koji možete pročitati ovdje: http://www.glasistre.hr/vijesti/hrvatska/in-memoriam-napustio-nas-je-utemeljitelj-hrvatske-diplomacije-mario-mikolic-532339

PRILOZI O ZAVIČAJU

S Predsjednikom dr. Tuđmanom; primanje vjerodajnica za Kopenhagen, Zagreb, 1996.

je prešao u Općinski komitet SKH kao samostalni politički radnik. Istovremeno je obnašao društvene funkcije, i to: vijećnika Skupštine Općine Pula (izabran u Mjesnoj zajednici „Mirna“), predsjednika Kulturno-prosvjetne zajednice Općine Pula, predsjednika kulturno-umjetničkog društva (pjevačkog zbora) „Matko Brajša Rašan“ i člana Predsjedništva Republičkog SIZ-a u oblasti kulture, predsjednika Povijesnog društva Istre i dr. S mjesta samostalnog političkog radnika upućen je u Beograd u Savezni sekretarijat za vanjske poslove. Poslije šestomjesečnih priprema upućen je u funkciji prvog tajnika Veleposlanstva SFRJ u Mogadiš (Mogadiscio, Mogadishu), Somalija (Afrika), gdje je ostao od 1977. do 1981. Otada, pa do raspada SFRJ, živio je i radio u Beogradu, dok mu je obitelj bila u Puli ili s njime u inozemstvu. U međuvremenu je bio savjetnik Veleposlanstva SFRJ u Londonu (Velika Britanija), zadužen za pitanja tiska i kulture te za neka pitanja u odnosima Velike Britanije s istočnim socijalističkim zemljama. Ondje je bio od 1984. do 1988. Nakon povratka unaprijeđen je u zvanje opunomoćenog ministra (stupanj niži od veleposlanika) i postavljen za šefa Protokola (diplomatskog protokola) Ministarstva vanjskih poslova. Na tome mjestu imao je priliku upoznati i radno se družiti s nizom stranih ministara vanjskih poslova, predsjednika stranih država i premijera. Bio je svjedok događanja koja su prethodila neposrednom raspadu SFRJ (zadnji, za SFRJ, samit nesvrstanih zemalja, 14. kongres SKJ, brojni sastanci vrhova tadašnjih republika s međunarodnim posrednicima u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Brijunima, Igalu i dr., koji su prethodili konačnom raspadu). Nakon konačnog raspada te zemlje, a u vezi s prethodnim razgovorima i dogovo-

199

200

PRILOZI O ZAVIČAJU

Mate, Zagreb, 1995.

Barbat, Zagreb, 2002.

rima, na poziv predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, u veljači 1991. godine, prešao je iz Beograda u Zagreb u Ured predsjednika RH, gdje je postavljen za šefa Protokola predsjednika RH, zadržavši zvanje opunomoćenog ministra. Uskoro je, prema nalogu predsjednika Tuđmana, utemeljio Državni protokol RH i imenovan njegovim prvim ravnateljem. (S vremenom je Protokol kao takav prestao djelovati u korist samostalnih protokola po raznim državnim ustanovama). Posebnim ukazom predsjednik Tuđman dodijelio mu je zvanje veleposlanika (službeni naziv tada je glasio: veleposlanik u MVP-u). Za to vrijeme pratio je predsjednika F. Tuđmana na brojnim njegovim državničkim putovanjima u zemlji i inozemstvu (Ženeva, New York, Washington, London, Bonn, Pariz, Santiago de Chile, Buenos Aires, Peking i dr.). Osmislio je sva diplomatska pismena za državne potrebe (akreditivna pisma – vjerodajnice za hrvatske veleposlanike, patentna pisma – pisma imenovanja za hrvatske konzule i generalne konzule, egzekvature – dozvole za djelovanje stranih konzula i generalnih konzula u RH, opozivna pisma za hrvatske veleposlanike na službi u inozemstvu, rang-liste prvenstva – preseance i dr.) i državni ceremonijal – obrednik za razne prigode (doček i ispraćaj stranih veleposlanika, doček i ispraćaj stranih državnika, prisega novoizabranog predsjednika RH, prisega novoimenovanih članova Vlade, polaganje vijenaca na pojedina mjesta i dr.). U izdvojenim razgovorima upućivao je nove hrvatske veleposlanike u njihove zadaće i načine rada u predstavljanju Hrvatske u inozemstvu.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Nakon što je utemeljena Diplomatska akademija, bio je redovni predavač na njoj. Bio je nositelj diplomatske putovnice 027 (ili 017 – predsjednik je imao broj putovnice 001). Imajući to u vidu, jasno je da Mikolić spada u onaj krug ljudi koji su, zajedno s Franjom Tuđmanom, osmišljavali djelovanje države u duhu međunarodne prakse i međunarodnopravnih tekovina, odnosno u onaj krug ljudi koji su udarali temelje novoj međunarodno priznatoj Hrvatskoj. Na inicijativu predsjednika Tuđmana, koji je inzistirao da i „drugi, ne samo mlađi uče o diplomaciji“, napisao je dvije knjige (udžbenika) o protokolu. Prva je nosila naslov: Diplomatski protokol, a druga Diplomatski i poslovni protokol. Bila je to prva knjiga te vrste javno objavljena na prostorima bivše SFRJ, odnosno u novoprogla- "Istra 1941.-1947., godine velikih preokreta”, šenim samostalnim državama, pa se kao Barbat, Zagreb, 2003. takva koristila i u tim sredinama. Iz Ureda predsjednika RH Mikolić je nakratko upućen u Ministarstvo vanjskih poslova bez konkretno opisanih zadaća te je odatle upućen za opunomoćenog veleposlanika RH u Kopenhagen (Kraljevina Danska), odakle je cijeli mandat pokrivao Island i dvije godine Kraljevinu Norvešku. Na tom je položaju ostao od 1996. do 2000. godine. Nakon povratka u zemlju, postavljen je za šefa Protokola (diplomatskog) MVP-a, a s toga mjesta upućen je za opunomoćenog veleposlanika u Kijev (Ukrajina). Ondje je boravio i djelovao od 2002. do 2006. S obzirom na to da je te godine udovoljio svim zakonskim uvjetima (životna dob i radni staž), odbio je ponuđena radna mjesta u Zagrebu i zatražio umirovljenje. Umirovljen je u zvanju veleposlanika. Pored rada na diplomatskim poslovima, Mikolić je uspijevao usporedno baviti se znanstveno-istraživačkim radom na području novije povijesti Istre. Osim knjige s naslovom Istra od 1941. do 1947., koja se temelji na doktorskoj disertaciji, objavio je niz znanstvenih rasprava i stručnih članaka u raznim časopisima, zbornicima i novinama u Hrvatskoj. Pisao je u Glasu Istre kao vanjski suradnik, posebice o temama vanjske politike i nekim povijesnim temama.

201

U SPOMEN

202

ANTONIO RUBBI

(Pula, 1955. – 2017.) arhitekt, likovni umjetnik i pisac Antonio Rubbi rodio se 10. studenoga 1955. u Puli.*1Nakon gimnazije upisuje studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1979. godine u klasi arhitekta Nevena Šegvića. Od 1980. do 1992. godine radio je kao urbanist u gradskoj upravi Rovinja. U tom razdoblju bavi se zaštitom i revitalizacijom povijesne rovinjske jezgre. Tada je radio i na izradi prostornih planova grada i općine Rovinj (1987.) i rovinjskoga staroga grada (1992.). Godine 1990. s arhitektima Slavkom Batelićem, Brankom Orbanićem i Brunom Poropatom osniva „Grupu 90“ *

„Antonio Rubbi (10. studenoga 1955. – 4. siječnja 2017.), arhitekt, kipar, pisac i sanjar“ (izv. Hrvatska komora arhitekata). https://www.arhitekti-hka.hr/files/file/pdf/2016/Antonio%20Rubbi%20CV.pdf https://www.arhitekti-hka.hr/hr/novosti/in-memoriam-antonio-rubbi,3186.html Vidjeti još: Društvo arhitekata Zagreba (http://www.d-a-z.hr/hr/aktualna-tema/preminuoarhitekt-antonio-rubbi,4568.html); „Glas Istre“ (http://www.glasistre.hr/vijesti/kultura/inmemoriam-antonio-rubbi-541665); Wikipedija (https://hr.wikipedia.org/wiki/Antonio_Rubbi) Antonija, kolegu i prijatelja, pamtimo iz davnih pulskih dana, iz druge polovice 1970-ih, oko časopisa mladih Istre „Ibor“ i književnoga kluba „Istarski borac“ kao mladoga proznog pisca. Književno se nikada nije prestao izražavati. Također, bio je odgovornim i ozbiljnim suradnikom „Nove Istre“ (v. http://www.dhk-pula.hr/_katalozi/Nova-Istra-Bibliografija/#p=151, i dalje), osobito pišući o temama svoje profesije te posredujući između uredništva i vrlo afirmiranih te mladih arhitekata, posebice u svezi sa skupom/simpozijem koji je pokrenuo u Raši – „Moderna i postmoderna arhitektura“, s kojih smo radove, i zahvaljujući Antoniju, objavili na stranicama ovoga časopisa tijekom 2004., 2005. ... (B.D.B.)

PRILOZI O ZAVIČAJU

koja se zalagala za očuvanje arhitektonskog naslijeđa Istre. Godine 1992. pokreće samostalnu projektantsku djelatnost i u Rovinju osniva arhitektonski atelje „Habitat“. Kao arhitekt u svom se radu nadovezuje na tradiciju modernog građenja u Istri. Važnija su mu arhitektonska ostvarenja: kuća Pajković u Rovinjskom selu (1983.), te u Rovinju: uređenje gimnazije (1989.), obnova objekata na Obali A. Rismondo (1990.), sanacija zgrade u Ul. Cronache 2 (1991.) i obnova knjižnice (1997.). Sudjelovao je na čitavom nizu natječaja među kojima je najznačajniji natječaj časopisa „Shinkenchiku“ u Tokyju (1998.). Nesebično se zalažući za promociju i zaštitu istarskoga graditeljskog naslijeđa, Rubbija će mnogi nazivati i „Dobrim duhom“ istarske arhitekture. Godine 2000. priredio je retrospektivnu izložbu moderne i postmoderne arhitekture u Istri. Objavio je tri knjige: Sjedeći akt, Rovinj, 1982. „Moderna i postmoderna arhitektura u Istri“ (1, 2 i 3). Autor je dviju monografija o arhitektima Berislavu Iskri i Eligiju Legoviću. Objavio je niz prikaza o arhitekturi, urbanizmu, slikarstvu i kiparstvu u „Glasu Istre“ te u časopisima: „Sinteza“, „Čovjek i prostor“, „Arhitektura“, „Nova Istra“. U rudarskom naselju Raša organizirao je nekoliko simpozija naslovljenih „Moderna i postmoderna arhitektura“. Kao kipar Antonio Rubbi izveo je nekoliko zapaženih javnih skulptura u Rovinju: Sjedeći akt (1982.), Djevojčica s narom (1985.), Stablo (1986.), Ljekarnički pehar (1987.) i Galeb (1988.), te spomenik antifašizmu u Rovinjskom selu i Stablo u Vinkuranu (1996). Samostalno je izlagao u: Puli, Zagrebu, Rovinju i Kotoru, te na skupnim izložbama u: Rijeci, Splitu, Trstu, Veneciji, Raveni, Kranju, Racibórzu u Poljskoj i drugdje. Izdavač je i jedan od autora tematskih grafičkih mapa „Istarska intima“ (1999.), „Istra, sklad prirodnog ambijenta“ (2000.) i „8 rovinjskih umjetnika“ (2002.). Nekoliko misli Antonija Rubbija o arhitekturi i istarskom graditeljskom naslijeđu: „Vrlo je lako utvrditi da se u Istri zbog njenog nasljeđa i posebnih kvaliteta prostora ne može lako intervenirati, a graditi u pejzažu predstavlja delikatnu avanturu gdje se traži potpuno podređivanje ambijentu.“ „Čuvanje jedinstva prirodnog pejzaža postignuto je u istarskim naseljima primjerenim odnosom izgrađene strukture spram okolnog predjela. Odnos intaktnih

203

204

PRILOZI O ZAVIČAJU

uzvisina, udolina, zaravanaka, dolina, ponikva i brjegova i izgrađenog prostora jest takav da sa sigurnošću možemo govoriti o stapanju prirodnih formacija, kako se skladno upotpunjuju u prostoru, izmjenjujući se naizmjenično i nenapadno. Sav taj ’rajski vrt’ odiše mirom i spokojstvom, a jednostavni oblici kuća štite autentični ambijent.“ Ostvarenja: Kuća Pajković, Rovinjsko selo, 1983. Uređenje gimnazije, Rovinj, 1989. Obala objekata na Obali A. Rismondo, Rovinj, 1990. Sanacija kuće u Ul. Cronache 2, Rovinj, 1991. Poslovna zgrada „Flora“ u Kanfanaru, 1996. Obnova i rekonstrukcija knjižnice, Rovinj, 1998. Kuća Čehić, Rovinjsko selo, 2004. Projekti: Projekt kuće u Ludbregu, 1976. Projekt stambenog niza, 1978. Urbanistički plan grada Rovinja i općine Rovinj, 1987. PUP grada Rovinja, 1992. Projekt natkrivanja ljetne pozornice zajednice Talijana u Rovinju, 1991. (suautor Bruno Poropat)

2002.

Natječaji: Natječaj za rekonstrukciju rovinjskog groblja, 1992. (suautor Bruno Poropat). Natječaj za rješenje centra grada Rovinja, II. nagrada, 1995. Natječaj za rješenje kazališta i tržnice u Rovinju, 1997. Natječaj za poslovni kompleks Staro nogometno igralište u Poreču, 1997. Natječaj za gradsko kupalište u Poreču, 1997. Natječaj časopisa „Shinkenchiku“, Tokio, 1998. Javne skulpture: Sjedeći akt, Zabavni centar „Monvi“, Rovinj, 1982. Djevojčica s narom, Hotel „Park“, Rovinj, 1985. Stablo, Crveni otok, 1986. Ljekarnički pehar, apoteka, Rovinj, 1987.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Galeb, T.A. Globtour, Rovinj, 1988. Spomenik antifašizmu, Rovinjsko selo, 1996. Stablo, Vinkuran, Pula,1996. Publicistika: Antonio Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri 1, Habitat, Rovinj, 2000. Antonio Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri 2, Habitat, Rovinj, 2002. Antonio Rubbi, Arhitekt Iskra: projekti i realizacije, Habitat, Rovinj, 2002. Antonio Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri 3, Habitat, Rovinj, 2003. Antonio Rubbi, Legović – arhitektura, Habitat, Rovinj, 2003. Iz literature: S. Molesi, Antonio Rubbi (katalog), Rijeka – Trst, 1985. V. Maleković, Antonio Rubbi (katalog), Rovinj, 1987. Z. Sila, Rubbi, Rovinj, 1990. Z. Sila, Grupa 90 – nova dela, „Sinteza“, Ljubljana, 95-100, 1993.-1994. Tko je tko u Hrvatskoj arhitekturi 1997-98., Biblioteka Psefizma, Zagreb, 1997. G. Ostojić Cvajner, Izložba slika i skulptura malog formata, Split, 1999. S. Molesi, Momenti e presenze d’arte (katalog), Pula, 2000. D. Rapaić, 9 rovinjskih umjetnika (katalog), Poreč, 2000. D. Načinović, Antonio Rubbi i krošnje u šumoru prostora, monografija, Rovinj, 2001. D. Načinović, Rubbi i meandri graditeljskih rubikona, Rovinj, 2002.

205

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Književnošću protiv društvenoga licemjerja“ (Daša Drndić: EEG)

208

LIVIJA REŠKOVAC „Mudrosni prostor Kočanove religiozne poezije“ (Stijepo Mijović Kočan: Čim umreš rodit ćeš se) „Prolazno savršenstvo trenutka“ (Mirjana Smažil Pejaković: Cvrčkova monografija)

215

MATO NEDIĆ „Virovi poroka“ (Žarko Milenić: To je propast tvoja)

218

211

208

KNJIŽEVNOŠĆU PROTIV DRUŠTVENOGA LICEMJERJA Daša DRNDIĆ: EEG, Fraktura, Zaprešić, 2016., 416 str. EEG, novi roman Daše Drndić, svojevrstan je nastavak njezina prethodnog romana Belladonna. U romanu pratimo daljnje posrtanje u životu umirovljenoga psihologa Andreasa Bana, nakon njegova neuspješnog pokušaja samoubojstva otrovom biljke iz naslova spomenute prethodne autoričine knjige. Andreas Ban, kao i svaki ostarjeli intelektualac, ponajviše živi u svojoj glavi; svakodnevica mu je ispunjena neprestanim razmišljanjem i opservacijama te, više negoli u sadašnjosti, boravi u svojim sjećanjima, uspomenama, prošlosti. Stanje njegove svijesti uglavnom je obilježeno gorčinom, razočaranjem, nezadovoljstvom, što ga čini tipičnim junakom egzistencijalističke proze, a koju, uz misaonost, polemičnost i poticajnost, redovito krasi i inteligentan, na cinizmu temeljen oštar humor, što ni ovdje nije izostalo. Izrazito analitičan, Andreas Ban uočava nesavršenosti društva s kojima se ne može, niti se želi pomiriti, a meandrirajući između sadašnjosti i prošlosti, autorica mračne dionice o Holokaustu i staljinističkim zločinima prekida pripovjedačevim autorefleksijama punima crnohumorne i cinične duhovitosti te sarkazmom začinjenim kritičkim bičevanjem mnogočega, što joj je danas u svijetu, Europi (ali i u Rijeci u kojoj junak živi) odvratno. Junakov se um pritom najčešće spotiče o problematiku kolaboracionizma, ljudske bešćutnosti i čovjekove sklonosti oportunističkome podilaženju autoritetima iz vlastite koristi, ne prezajući pritom uništiti drugoga, ako to može posljedovati osobnim probitkom ili bilo kakvim oblikom vlastite dobrobiti. S tim u vezi valja reći da iz romana, primjerice, možemo puno saznati o povijesti šaha, naročito onoga ruskog, kroz primjere brojnih nečasnih, kukavičkih i zločinačkih postupanja mnogih među ruskim šahistima, koji su, vođeni narcizmom, taštinom i koristoljubljem, bespoštedno uništavali i u smrt slali svoje sunarodnjake među poklonicima crno-bijele ploče, i to nekim čudom redovito one od kojih su u toj igri bili inferiorniji. Na svoj već prokušan i zapravo usavršen način Daša Drndić i ovdje romanu maestralno kombinira egzistencijalističku i dokumentarističku prozu, u nastojanju da

Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

„otvori komoricu zaboravljenog kolektivnog sjećanja“, pa tako, osim o staljinističkim i nacističkim zločinima nad ljudima, piše i o nacističkoj pljački imovine Židova, autentično dočaravajući zastrašujuću pedantnost kojom ju je Hitlerova birokracija organizirala, isplanirala i provela sve do najsitnijih detalja – od provedbe otimačine preko načina skladištenja otete imovine, sve do organizacije prodaje. Pritom je skladištenje podrazumijevalo čak i cijele brigade ljudi koji su u radnim logorima bili zaduženi za popravljanje oštećenja na otetim stvarima, odjeći, obući, pokućstvu itd. A to, kao i brojni slični primjeri (npr. detaljan tablični prikaz dijela knjiške građe otete Židovima u Zagrebu tijekom Drugoga svjetskog rata), sastavnim su dijelom knjige zato što je i ova, kao i svaka druga knjiga Drndićeve, sredstvo borbe protiv društvenoga zaborava i sindroma kratkoga pamćenja. Upornim katalogiziranjem zločina i izravnim imenovanjem njihovih počinitelja autorica zapravo pokušava spriječiti povratak pogane prošlosti, što svjedočimo u zadnje vrijeme diljem Europe kojom se raširila zaraza revizionističke relativizacije nacističkih zločina. I ova je knjiga ispunjena samostojećim digresivnim dijelovima ubačenima u rukopis prema načelu internetskih poveznica, čime roman, osim što dobiva na grafičkoj raznovrsnosti, biva i dodatno intertekstualno usložnjen. To se u prozi ove autorice podrazumijeva, što ne postiže samo citiranjem različitih autora, već i načinom na koji pojedine segmente rukopisa piše, stilski pritom oponašajući i rečenice gradeći po uzoru na, primjerice, Boru Ćosića ili Thomasa Bernharda. Daša Drndić citira i ulazi u dijalog s brojnim umjetnicima (Danilo Kiš, Bernhard, Heidegger, Rene Magritte i mnogi drugi), prostora u romanu pronalazi i za svoju autentičnu korespondenciju s Goranom Ferčecom, opisuje okupljanja umjetnika u rovinjskoj kući Bore Ćosića, a riječi Hermanna Brocha uzima kako bi objasnila razlog svog posezanja za fragmentarnom formom. Jer, prema Brochu, „pisati znači putem forme doći do spoznaje, a nova spoznaja se može crpiti samo iz nove forme (...) Fragmenti su zapravo ništa drugo do artikulirana svijest o tome da cjeline više nema i da je ne može biti, da je jednostavno čak ne vrijedi ni pokušavati pretvoriti u djelo, da je ona jednostavno lažna“. No, ustvrdu valja proširiti te reći da spisateljica za fragmentarnošću poseže i zato jer ispremiješanost različitih heterogenih narativnih krhotina zapravo zrcali kaotičnost svijeta te, bez obzira na to što se na njezinim stranicama izmjenjuju sadašnjost i prošlost, stvarnost i mašta, fikcija i dokumentarnost, a što sve njezin roman čini posve različitim u usporedbi s romanima tzv. stvarnosne proze, romani su Daše Drndić ipak vjerodostojnije preslike stvarnosti od tih formulaično pisanih, neintrigantnih i međusobno previše sličnih proza kojom je naše književno polje, osobito početkom dvijetisućitih, bilo prezasićeno. Jer, iako se takvima ponekad doimaju, naši životi nisu linearni, prošlost je sastavnim dijelom naše sadašnjosti baš kao što su i mašta, sanje i fikcija, pa čak i tuđi životi

209

210

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

neodvojivim dijelovima naših života i naše zbilje. A fragmentarna struktura teksta koja rezultira namjernom nezaokruženošću, nezavršenošću, ali zapravo i nezavršivošću rukopisa, u vezi je s problematizacijom zla, kao temeljnim elementom svake autoričine proze; zla koje je nezaustavljivo, koje nije neka kompaktna sila, već se također javlja fragmentarno – sad ovdje, sad ondje, pa opet ovdje, pri čemu je ovo „sad“ ono vječno „sad“, a „ovdje“ označava „ovdje“ cijeloga svijeta – dakle, zlo kao sveprisutnost u različitim (fragmentarnim) pojavnim oblicima i apsolutno svugdje, diljem svijeta i uvijek, kako nekad i sad, tako i sutra. Svjesna toga, autorica je u romanu EEG oštrija nego ikad jer je grubost jedino učinkovito sredstvo protiv licemjerja, a upravo zgađenost društvenim licemjerjem i borba protiv njega u srži je njezine proze. No, unatoč razumljivoj, dobrodošloj i opravdanoj grubosti, roman je prepun lirskih, intimističkih pasaža te vrlo nježnih, melankoličnih dionica i sjetom oplahnutih i dirljivih razmišljanja njezina Andreasa Bana koji, osim što katalogizira nesretne ljudske sudbine i kritički bičuje brojna uočena deevolucijska obilježja suvremena društva, također propituje svoj životni put, „pegla svoju mladost“, prisjeća se, sanja, ljuti se, tuguje... Poput prethodnih knjiga Daše Drndić, roman EEG snažna je, stilistički virtuozna, strastvena, oštra, beskompromisna i, prije svega, jako važna knjiga – hrabro postavlja pitanja, podsjeća i upozorava. Božidar Alajbegović, Rijeka

MUDROSNI PROSTOR KOČANOVE RELIGIOZNE POEZIJE

211

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN: Čim umreš rodit ćeš se, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016., 95 str.

Bog je nespoznatljiv. Stvarnost, Bog, Istina, Ljubav su nespoznatljivi – što znači da ne mogu biti obuhvaćeni racionalnim umom. Ovo treba okončati mnoga pitanja koja nam ljudi postavljaju, jer vječno živimo u iluziji kako nešto znamo. Nije tako. Nismo sposobni saznati. Toma Akvinski

Stijepo Mijović Kočan ovom je zbirkom zakoračio u prostore duboke duhovnosti, pjesmama preispitujući osnovne fenomene čovjekova bivanja na zemlji: život, smrt, prolaznost, odnos prema Bogu i spoznaji, stvaranje, tradiciju, domovinu... Ako, prema Aristotelu, svi ljudi po naravi teže znanju, Kočan je ovdje zatvorio čitav krug, ispisao hodogram refleksije najbitnijih pitanja čovjekova bitka, neposredan i blizak, neopterećen preuzetnim pametovanjem i citatima, ogoljen do srži, do najjednostavnijih pitanja koja si kad-tad moramo postaviti i pokušati na njih pronaći odgovor. Premda je ova poezija izrazito religiozna, ona je i mudrosna, jer se u njoj propituje sve a da se dogmatski, linijom manjeg otpora, ne preuzimaju odgovori „izvana“ i ne serviraju se čitatelju bahatošću sveznajućeg prosvjetitelja. S druge strane, ona je ironična i cinična, s gorkim humorom kojim kao da se čitatelja želi probuditi iz drijemeža i nagnati ga na razmišljanje. Zbirka sadrži sedam cjelina, a uvodna je posveta/uputa Riječ unaprijed gdje lirski subjekt već naznačuje smjer kretanja svojih misli – koje neukroćene i sáme kreću na putovanje otkrivanja smisla: Svaki put prema Gospodinu – valjan je put. [...] Traženje Boga nikoga ne isključuje. [...] A koješta zamišljaju svi koji iz svoje vjere

212

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

isključuju sve ostale, svoj način mišljenja, pisanja i govora držeći najboljim ili čak jedino dobrim, a svako drugo uvjerenje i prosuđivanje, nastojanje i ostvarenje – osim vlastitoga – zabludom. Prvi dio, naslovljen kao i cjelina zbirke, tematizira život usko povezan sa smrću, što je već jasno iz samo naizgled paradoksalna naslova. Odnos život – smrt može se shvatiti i predreligijski, mitološki – u mitologiji, naime, smrt nekoga ili nečega uvijek predstavlja novo rođenje, svaki je kraj početak, sve je u vječnome ciklusu. Ovdje se propitkuju pojmovi vremena (od tada svako uvijek bilo je svako sad / a svako sad uvijek), pripadnosti (svaka vam je pripadnost nastrana jer Bog i ti ste posvuda na svakoj ste strani), mogućnosti spoznaje (a znaš da ništa ne znaš ali sve slutiš), ovozemaljskog postojanja (ali blažen si i obilno darivan / svaki dan je tvoj raj), ontološki pojam roda (rod ti je sve što jest), osnovna egzistencijalna pitanja (eto te od čega si / od svega, Kojetko kojekud vrluda ti išteš svoje kamo a nisi našao ni zašto pa čak ni kuda), mogućnost spoznaje Boga (nema ni spoznaje Boga / prema Njemu ti put oduvijek pleteš od vlastita pruća), života, smrti i iskona (Sva tvoja dosadašnja pregnuća samo su puki pripravak za život sa svima u svemu; tamo gdje Svemogući te šalje i nema ljudskih želja koje se nazivlju zakonom / opet si u skladu s iskonom). U drugome dijelu zbirke, naslovljenom Kad se sve sabere, lirski subjekt ispituje svijet oko sebe i traži točku uporišta, čvrst oslonac, u stvarnosti u kojoj imam pop i svećenik udebljali su se i kartaju / i švercaju duše posvuda po Balkanu, gdje su muškići ili muškice ženskići ili ženskinje muškinje ili ženskice, a župnik usijanim žarom sve više ubrzava molitvu, već ga čeka udovica. Traži se izlaz u rodnome kraju (od primisli od straha gomile sklanjao se u zavičaj), dogmi (ti vapiš dogmatske udare možda bi spasio svijet), naslijeđu (nemaš ni pradjedove ni sinove), onom opipljivom (slutnja ti poljubac šalje u tvoje lažno izmjerljivo). Tražeći izlaz, shvaća da su pitanja bezbrojna, a čovjek samo Sizif (guraš sred pustinje uzbrdo napor po napor / o upitnik obješen stvor) u potrazi za odgovorima (jer ovo i nije igra ovo je sudbinsko pitanje). Ipak, u pojedinim stihovima otkriva se Bog kao izlaz i utočište (tad pronađeš onu špilju u kojoj Bog je svemoguć / tamo je zaklon moguć; Bog ti utjehu nudi u zrakama s planine pa sve do mora / evo tvojega suzviježđa tvojega vječna izvora). Tematska okosnica trećega dijela zbirke Rojevi pjesnika govori o stvaranju, ali i o njegovoj uskoj povezanosti s onim božanskim, sa zavičajem i modernom tehnologijom te o mogućnosti i nemogućnosti samoga jezika i prenošenja misli pomoću riječi. Uočavamo intiman i neposredan odnos s Bogom koji s lirskim subjektom proživljava sasvim svakidašnje stvari, kao u pjesmama Nikole Šopa ili Jozefine Dautbegović. Isus večera s njim, zajedno se smiju (s Isusom si sinoć večerao; oba ste se nasmiješili / ali to nitko nije zapisao), a Gospa priča s njegovom majkom (smješka se u tvojemu vidiku lijepa mlada i vitka pita mamu kako si). Na više se mjesta lirski

Livija REŠKOVAC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

subjekt ironijski izruguje lažnim vjernicima i „stadu“ (k oltaru će prvi prići obmanjivači i trgovci i to svake race; stado bi da konačno zavlada a ne može samo sobom / obmanjuje se svetim grobom), a zagovara osobno proživljeno i doživljeno vjerovanje kao jedino istinito (uklanjaš se svjetini / sam si, odsutan; vješaš glazbu o sliku i od milijardu zvukova predeš onaj svoj). Ironično se progovara o pjesnicima, kao subjektima taštine željnima slave (i miće dolčiće svaki je sebi ispleo košaricu od govora), ovisnosti o modernoj tehnologiji (s računalnog zaslona ne silaziš no struje nestalo / nastala panika), o razumu (dok razum razara um nerazum ruši razume), postavlja se pitanje važnosti jezika (siješ u vlastitu jeziku a sjaš tek u svojemu vidiku / svuda okolo je mrak). Lirski subjekt zagovara povratak korijenima, rodnoj grudi, a pjesničke slike opisivanja zavičaja podsjećaju na Primjere Tonka Maroevića (siješ ih u hodu dugim koracima po moru iza pradjedovske drȁge i plavet se odjednom zazlati). Cijelim ovim ciklusom prevldava određeni panteizam (Bog je i u rodama). Četvrti dio zbirke U carstvu lišajeva i mahovina izrazito je simboličan, čak alegoričan, jer lirski subjekt metaforikom lišaja objašnjava nemogućnost konačne i apsolutne spoznaje, čovjekovu prolaznost i nebitnost, kao i njegovo nesavršenstvo u odnosu spram tako jednostavnih, a savršenih prirodnih bića. Lišajevi su, biološki gledano, „kaos prirode“, dugo i sporo rastu, većinom u predjelima slabe vegetacije (kamen), preduvjet su nastanka bujne vegetacije i pokazatelji čistoće okoliša. Neki žive po nekoliko tisuća godina. Pjesniku predstavljaju pradjedovski stožer, obiteljsko gumno, pradjedov stećak – kamen vječnosti koji će sve nadvladati: lišajevi nadilaze svaki govor svako pismo svako ljudsko upinjanje da izradi umjetninu; šutnjom sve kažu te riječ nema što reći / i ne može; lišaj je svemir ne u malom nego u nesavladivom; pogrešno se gleda i tumači da lišajevi i mahovine ne dosežu ljudski razvitak i napredak / ne dosežeš ti njihov; ne nisi u ovome što si napisao / niti si umio razmnožiti se / ionako ćeš među lišajeve. U petome dijelu Cjelodnevni ciklus lirski subjekt prelazi s govora o transcendentalnom na govor o običnom, tj. o hrvatskoj stvarnosti. Ton je gorak i sarkastičan, aludira se na Danteov Pakao, a instanca Boga slaba je, s epitetima: nezainteresiran, senilan, star, rastresen... Otvoreno se govori o hrvatskom poslijeratnom stanju gdje su izokrenute sve vrijednosti: tu studenti podučavaju profesore kako valja postupati; diljem cijele domovine slavi se predstava iz snova; banda iz pogane lokve po sebi meće i bezbožničko znakovlje i Kristovo raspeće; i riječi su potrošna roba; Vrag se popeo na zvonik izvjesio nov je cjenik za svaku izgovorenu riječ. Kritizira se društvo, politika, crkva, a izražava stav kako pjesnik treba reći istinu: suzbij svoj hir i dalje piši istinu / nitko je i nikad ne treba / istina je tek tvoja potreba. Šesta cjelina Bokeljski ciklus govori o poznatim ličnostima iz povijesti bokeljskih Hrvata, koju pjesnik želi sačuvati od zaborava, a također se problematizira od-

213

214

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

nos između čovjeka i povijesti. Spominju se Giacinta Miovich, poznata slikarica, Vjenceslav Čižek, kotorski pjesnik, tamburaški orkestar Gornja Lastva, slikar Tripo Kokolja i Ivo Visin, prvi hrvatski moreplovac koji je oplovio svijet. Kroz motive bokeljskih crno-bijelih fotografija i spomenika Gornjolastvanima lirski subjekt govori o neumoljivosti povijesti i njenim žrtvama (pobili ih fašisti pobili ih komunisti pobili ih nacionalisti vazda neki isti isti isti) te što uopće može ostati od čovjeka u tim uvjetima (i svi mrtvaci s fotografije samo su ukras na zidu samo potpora prividu). Posljednja cjelina sadrži samo jednu pjesmu, Razmjene, u kojoj se sve sažimlje u pojmu ljubavi. Lirski subjekt kroz sliku razmjene objašnjava odnos on – ona, sasvim jednostavan, topao i svakidašnji (ti njoj boje i mirise ona tebi toplu juhu), upućujući na to kako se sva traganja za spoznajom svode na ljubav, ona je ključ odgonetke svega što jest: kad zvjezdana neba pogledaš tu ćeš nas negdje naslutiti / možda osjetiš dodir pa te strese udar munje prosvjetiteljice. Što se formalne strukture tiče, zbirka sadrži pjesme u prozi, napisane u triptisima (simbolika trojstva), a stihovi su odvojeni kosom crtom što je pomalo neobično i na prvu otežava čitanje. Sedam cjelina zbirke smisleno je povezano, a sadržajno kao da silaze s visina na tlo, da bi posljednji sažeo sveukupan pjesnikov stav, nazor i mišljenje. Stil je tradicionalan, više negoli (post)moderan, dominira figura paradoksa kao funkcionalni dio pjesnikovih refleksija, zatim ironija; česte su zvučne figure asonance i aliteracije kojima se postiže poseban ritam, česte su i igre riječima u funkciji humora, pjesnik ne koristi interpunkciju, ali ni gramatička pravila jednačenja po zvučnosti (bezkraja, odplovio, odkriva...) te koristi arhaizme kao da i jezikom želi naglasiti bitnost naslijeđa i povratak korijenima, doslovno i metaforički. Pjesnik piše u „ja-instanci“ koja se uvijek obraća nekom „ti“, a lako se reapoznaje kako je „ti“ ustvari lirski subjekt sâm te je ipak riječ o dijalogu sa samim sobom. Stijepo Mijović Kočan pjesnik je široka i duboka misaona zahvata, što potvrđuje i cjelinom ove knjige. Spominjem opet Tomu Akvinskog, koji kaže kako sav ljudski umni napor nije dostatan shvatiti bit jedne obične muhe, što Kočan potvrđuje nepristranom, osobnom i jedinstvenom traganju putovima mudrosti, što ga je i čitatelju pružio ovom iznimnom knjigom. Livija Reškovac, Osijek

PROLAZNO SAVRŠENSTVO TRENUTKA

215

Mirjana SMAŽIL PEJAKOVIĆ: Cvrčkova monografija, Naklada Đuretić, Zagreb, 2015., 91 str.

Haiku pjesnik svojim stihovima priziva sklad, mjeru, vrijednost, jedinstvenost i cjelovitost, sveopću povezanost i sveprožimajuću skrivenu tajnu postojanja. Vladimir Devidé

Hrvatskim autorima haiku poezije zbirkom Cvrčkova monografija pridružuje se književnica Mirjana Smažil Pejaković. Dosad je objavila nekoliko zbirki poezije (Tvrda nježnost, 1994., Brodolom sretna svijeta, 1998., Pet kvadrata svijeta, 2013.), roman za djecu (Mačak stihotvorac, 2013.) i dvije knjige aforizama (Neozbiljan život ozbiljna je stvar, 2005. i Kratka forma – dugi jezik, 2015.). Cvrčkova monografija broji preko stotinu haiku pjesama raspoređenih u šest cjelina: Na pajulima, Oko u šetnji, Ples s vjetrom, Sitne ljudskosti, Prosuti koraci i Porculanski konj. Osnovna i dominantna tematsko-motivska okosnica svakako jest priroda u svim oblicima i tijekom svih godišnjih doba, kao što je i svojstveno ovoj poeziji jer, kao što ističe Devidé, „upravo je priroda ono od čega haiku pjesnik kreće i čemu se u konačnici vraća“. Međutim, kroz ovu zbirku provlače se i urbani (mlazni avion, struja, računalni miš, vlak), socijalni (glad, novčanik, prostitutka, beskućnik) i filozofijski motivi (pitanje vremena i vječnosti). Prvi i drugi dio zbirke tematski su vezani uz morske (masline, galebovi, planine, cvrčak, cipal, brodovi, more, sol, školjke...) i kontinentalne toponime i tematske jedinice (šuma, rijeka, trešnja, jablani,

216

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

žito, Slavonija...) te prikladna godišnja doba – ljeto i jesen (bura, nevera, kiša, jesen, blato, vjetar, lišće...); treći je vezan uz jesen i početak zime (studen, imela, prosinac, smreke...); četvrti uz urbanu, socijalnu tematiku i sjećanja na djetinjstvo (molitva, glad, bakina soba, rodno selo...); peti prikazuje „uhvaćene“ najjednostavnije, svakidašnje, gotovo zen-trenutke i najuspjeliji je dio zbirke (kapljice kiše, dječakovo lice, ljetni pljusak...), dok zadnji (tematski) djeluje nekako razbacan i neusustavljen. Stil je jednostavan i minimalistički, pun pjesničkih slika, jednostavnih poredbi i ponekih zvučnih figura, riječi jasne, jezgrovite i funkcionalne, ton smiren. Formalno gledano, pjesnikinja poštuje strogu formu 5-7-5 slogova raspoređenih u trima stihovima, a u velikoj se većini pjesama drži osnovnoga pravila dobroga haiku pjesništva: pjesnička slika dojma, uhvaćenog trenutka koji daje nagovještaj i slutnju, bilježeći ono vječno u običnom, bez patetike i pretjerivanja: Na prozoru se niotkuda promatran sunča trenutak

Dan je zaspao na vrhovima breza Noć tiho raste

Pšenično zrno s vrapcima se igra izdržljivosti

Neke se pjesme mogu usporediti i s uradcima haiku majstorâ: U jezero je palo cijelo nebo Oblaci plaču

Sred proljetne kiše protječe velika rijeka. (Buson, 1716.-1783.)

Dani su kraći Na lastavičjem krilu Putuje jesen

Let lastavice – slijedi tok rijeke kao da pliva.

Pojedine su nalik na dječje pjesmice ili basne: Snjegović plače Srce mu otopilo mlado proljeće

Idu zajedno neoznačenim putom Slamka i mrav.

Neke se čine pomalo nedovršene ili nedovoljno uspjele:

(Saimaro)

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

Obavještajac Prisluškuju razgovore Ptica na žici

Ozeblo lišće grije se na molitvi Mirogojski zid

dok neke naprosto oduzimaju dah ljepotom i savršenstvom izraza, ali i trenutka koji prikazuju: I sred podneva čovjek i pas skitnica laju na mjesec

Mali pauk gol na staklenom lusteru suši si rublje.

Kad ti staneš i tvoja sjena isto će na počinak

ili pružaju potpunu sinesteziju svih osjetila: Iz vruće peći s bukove cjepanice protestira crv. Teško je jednostavnim riječima, strogom metričkom i versifikacijskom formom prikazati ono jednostavno i prirodno, tako da se uhvati običan trenutak svakodnevnoga u cikličkom protoku vremena vječnosti, da ga se samo dotakne pogledom, zapiše dojam i prepusti ga se dalje njegovu postojanju. Upravo se zato haiku drži jednim od najtežih, najzgusnutijih, ali i estetski najsavršenijih pjesničkih oblika. Takvi pjesnici smatraju se majstorima, bez obzira na to gdje zemljopisno pripadali, jer: „koliko god haiku poezija bila japanska, njena je poruka univerzalna i može biti nadahnuće svakom čovjeku koji traga za prirodnijim načinom života“ (Devidé). Cvrčkova monografija dokazuje kako je autorica pronašla mjesto nadahnuća objavivši lijepu, nježnu i eteričnu zbirku prepunu uspjelih pjesničkih slika prirode zaustavljene u kadru i osobnim dojmom pretočenu u formalnu strukturu haiku poezije, pokazujući vječnost u prolaznom savršenstvu trenutka. Livija Reškovac, Osijek

217

218

VIROVI POROKA Žarko MILENIĆ, To je propast tvoja, Udruga građana Hrast – Gunja, Županja, 2015., 77 str.

Dramu To je propast tvoja Žarko je Milenić prvi put objavio u časopisu Književna Rijeka 1996. godine. Dramu su na scenu već postavila kazališta iz Zenice i Tuzle te amaterske skupine iz Bihaća i Brčkog, što svjedoči o zanimanju stručnjaka i publike za tekst. Znamo, dramski je tekst prvenstveno namijenjen scenskome izvođenju te jedino na sceni istinski živi, no tiskanje drame To je propast tvoja, s obzirom na aktualnost teme kojom se dramski pisac u djelu bavi, svakako je opravdano i zato što kazališne skupine može potaknuti na izvođenje drame, a čitatelje svakako na razmišljanje. Naslov je drame Milenić posudio iz pjesme Dječaku Elisu Georga Trakla, koju u cjelini donosi na početku kao recitaciju. Takvim će pristupom autor zainteresirati čitatelja i mogućega gledatelja, zato što se naslovni stih drame pojavljuje već pri početku pjesme te se čitatelj/gledatelj može zapitati što li će uslijediti iza zagonetnog naslova i ovakvoga početka. Uistinu, posrijedi je ozbiljno djelo koje se bavi problemima naše svakidašnjice. Djelo je podijeljeno na devet prizora u kojima autor upozorava na ljude s ruba društva. Glavni je lik mladić Ivan, uoči osamnaestoga rođendana; upao je u ponor narkomanije iz koje se pokušava izvući. U drugome narativnom sloju prikazana je Ivanova baka, gospođa od pedeset pet godina, koja se brine za njega, ostavljenoga unuka čiji su se roditelji razveli, a koja je sama sklona poroku. Baka je, naime, alkoholičarka. Ivana na pravi put, donekle i bez vlastita sudjelovanja, samom svojom pojavom želi izvesti Marija, kći socijalne radnice, u koju se on zaljubljuje. Međutim, dubina problema s kojima se mladić susreće velika je te on mukotrpno pliva ne bi li se odupro napasti, ali ga virovi poroka sve dublje vuku prema dnu.

Mato NEDIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dramski izričaj Žarka Milenića jednostavan je, svima razumljiv, poučan. Njegova je drama edukativna; međutim, pouka u njoj nije nametnuta izravno, ali ona nad tekstom cijelo vrijeme lebdi i svakome je tko čita dramu jasno u čemu se ona sastoji. Kako bi dramski izričaj osvježio, a kako droga, prostitucija, raspad obitelji i alkoholizam ne bi u potpunosti zacrnili sliku života koji prikazuje, autor u bakin lik ugrađuje i humoristične elemente te baki polazi za rukom čak opiti socijalnu radnicu. Uspješno uključivši humor u crnu zbilju, autor dublje i sigurnije uspijeva ukazati na probleme kojima se u drami bavi. No, problemi ipak ostaju, crnilo poroka širi se, a Ivan se tome ne može oprijeti, čak ni s pomoću Marijine ljubavi. Koliko je nedostatak komunikacije među članovima najuže obitelji uzročnikom propasti suvremene mladeži, koja se privezala uz računalo i društvene mreže, može pokazati i nekoliko replika: „SOCIJALNA: Puši li vam unuk? BAKA: Jok. Na svu sreću moj Ivica nije rob tog poroka. A nisam ni ja nikad bila. Nije da se falim, al ja nikad nisam pušila. SOCIJALNA: To je dobro... Čitala sam nedavno jednu knjigu iz psihologije... Naravno, znala sam da je pušenje štetno. Znam i da uzrokuje rak. Ali tamo sam pročitala nešto što nisam znala. Piše da je lakše odvići se od heroina nego od nikotina!... Što kažete na to? BAKA: Šta je to heroin? SOCIJALNA: To je vrsta vrlo opasne droge.“ (str. 42.) Baka je uvjerena da je unuk neporočan; ona živi u uvjerenju da on nikada ne bi uzeo drogu, a premda žive u istoj kući, zapravo ga uopće ne poznaje te je u zabludi koja će joj donijeti bol. Milenić likove uspješno jezično karakterizira, oni se izražavaju slavonskim govorom. Time se postiže veća uvjerljivost njihovih replika i autorovih poruka. Drama To je propast tvoja uspjelo je djelo Žarka Milenića; već je prokušano u vatri kazališnih uprizorenja i prihvatila ga je publika, a sada se nudi i čitateljima da bi postalo slovom ovjekovječeno, da bi bilo upozorenjem koliko problemi današnjice mogu pogubno djelovati na mlade ljude čije se ličnosti tek oblikuju i kako društvo, uza sve napore, ipak nedovoljno čini za mlade. Na putu posrnuća mladih najviše je zakazala obitelj, koja bi morala biti gnijezdom i utočištem, a često je, nažalost, mjestom otuđenja. Oknjižena drama To je propast tvoja zaslužuje čitateljsku pozornost, a njezina scenska izvedba pred mladima i starijima trebala bi biti imperativom. Mato Nedić, Tolisa (BiH)

219

AUTORI

222 Autori i suradnici u ovome broju

Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan, Zagreb – književnik Aldo Kliman, Pula – književnik Jovan Nikolaidis, Ulcinj – književnik Marko Gregur, Koprivnica – književnik Marija Smiljena Ujčić, Pula – prof. hrvatskoga jezika i pjesnikinja Marina Koludrović, Zagreb – prevoditeljica Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli – književnik Lorena Monica Kmet, Buje – prevoditeljica Adrian Cvitanović, Zagreb – prevoditelj Dr. sc. Ana Batinić, Zagreb – znanstvenica, Odsjek za povijest hrvatske književnosti HAZU Dr. sc. Vinko Brešić, Zagreb – sveuč. prof., povjesničar knjiž., Filozofski fakultet u Zagrebu Dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, Zagreb – sveuč. prof., teatrologinja i glumica, ADU Zagreb Dr. sc. Magdalena Dyras, Krakov – sveuč. prof., Jagielonsko sveučilište u Krakovu Akademik Jakša Fiamengo, Split – književnik Dr. sc. Ljubica Josić, Zagreb – znanstvenica, L.Z. „Miroslav Krleža“ Martina Kokolari, Zagreb – leksikografska suradnica, L.Z. „Miroslav Krleža“ Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – književnica i prevoditeljica, NSK Zagreb Dr. sc. Antun Pavešković, Zagreb – znanstvenik i književnik, Odsjek za pov. hrv. književnosti HAZU Darija Žilić, Zagreb – književnica Dr. Žarko Paić, Ivanić-Grad – filozof, sveuč. prof. i književnik pok. dr. sc. Mario Mikolić, hrvatski diplomat Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritičar Livija Reškovac, Osijek – književnica i književna kritičarka Mato Nedić, Tolisa – književnik i publicist Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. prof. i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

224 NOVA ISTRA Journal for Literature, Art and Culture Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 1/2017

Starting with the current issue, this journal is again a quarterly – to be published every season and edited by a new board. In the introduction, we remember two respectable modern Croatian writers, who have recently passed away – Joja Ricov (1929-2017) and Mladen Bjažić (1924-2017). The contemporary literature section, as usual, presents prose and poetry pieces by both Croatian well-established and less-known authors, who does not only write in the standard language but also in a dialect (Chakavian this time). Some verses from the modern Montenegrin literature are also added to this. There are two new translations in the relevant section that should be particularly mentioned here, i.e. one from the 20th century Italian literature by the famous Primo Levi (1919-1987) and the other from the recent Slovene literature, also by the internationally significant writer Lojze Kovačič (1928-2004). An article by the Polish writer Miron Białoszewsky (1922-1983), focused on the Warsaw rebellion (1944) during the Second World War, is also included in this section. The present issue is centred around professional and academic texts on the life and work of the greatest 20th century Croatian poetess and one of the greatest Croatian writers in general, Vesna Parun (1922-2010). The section dealing with philosophical subject matters contains a contribution on Jacques Derrida (1930-2004). After the contributions aimed to make us remember the Croatian diplomat Mario Mikolić (1937-2016) and the architect Antonio Rubbi (1955-2017) as distinguished people from Croatian Istria, who have recently passed away, we finally present the reviews of several new publications – this time they refer to contemporary fiction, poetry and drama. Translation: R. Šamo, Pula

WHAT TO FIND & WHERE? IN MEMORIAM MLADEN BJAŽIĆ (1924 – 2017) JOJA RICOV (1929 – 2017) CONTEMPORARY LITERATURE STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Putnik i Hermo / The Traveller and Hermes ALDO KLIMAN Amarcord Orlovec JOVAN NIKOLAIDIS Ovo tijelo moje nije / This Body Is Not Mine MARKO GREGUR Lajoš / Lajos MARIJA SMILJENA UJČIĆ Pliet ot besiet / The Wicker of Words NEW TRANSLATIONS PRIMO LEVI Tuđi zanat (L’altrui mestiere) Other People’s Trades (transl. M. Koludrović) MARINA KOLUDROVIĆ Živo(s)t u sjeni Thanatosa (: Primo Levi: Tuđi zanat) / Li(f )ve-liness in the Shadow of Thanatos (Primo Levi: Other People’s Trades) LOJZE KOVAČIČ Pridošlice (Prišleki) / Newcomers (transl. B. Brezinščak Bagola) LAURA MARCHIG Slavenska njegovateljica (La badante slava) / The Slavonic Care-Giver (transl. L. Monica Kmet) MIRON BIAŁOSZEWSKI Uspomene iz varšavskoga ustanka (Pamiętnik z powstania warszawskiego / Memories from the Warsaw Rebellion (transl. A. Cvitanović)

225

8 11

14 17 23 35 42

59 62

226 VESNA PARUN: LIFE AND WORK (21st Šoljan Days, Rovinj, 2016) ANA BATINIĆ Jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“? Are Genghis Kan and Mickey Tracy ‘the Lucky Dips’? VINKO BREŠIĆ Autobiografije Vesne Parun / Vesna Parun’s Autobiographies DUBRAVKA CRNOJEVIĆ-CARIĆ Pod muškim kišobranom / Under the Male Umbrella MAGDALENA DYRAS Poljska čitanja Vesne Parun. Prijevodi i interpretacije Reading Vesna Parun in Polish: Translations and Interpretations JAKŠA FIAMENGO Lirski nemiri Vesne Parun / The Lyric Anxieties of Vesna Parun LJUBICA JOSIĆ Eseji o slikarstvu i poezija u boji Vesne Parun Essays on Painting and the Poetry in the Colour of Vesna Parun MARTINA KOKOLARI Vesna Parun u kontekstu socrealizma: analiza jednog „slučaja“ / Vesna Parun in the Context of Socialist Realism: Analysing One ‘Case’ ŽELJKA LOVRENČIĆ Vesna Parun u prijevodima na strane jezike Vesna Parun As Translated in Foreign Languages ANTUN PAVEŠKOVIĆ Parun: riječ i more / Parun: the Word and the Sea DARIJA ŽILIĆ Bilješka o čitanju Vesne Parun u SAD-u A Note on Reading Vesna Parun in the USA PHILOSOPHY ŽARKO PAIĆ Pogled gologa Drugoga / A Look of the Other Naked (: Jacques Derrida)

90 103 112

122 128

133

140

152 157

162

166

227 CONTRIBUTIONS ON THE NATIVE REGION MARIO MIKOLIĆ (1937 – 2016) Autobiographical Records In Memoriam: ANTONIO RUBBI (1955 – 2017) CRITICAL APPROACHES AND REVIEWS BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Književnošću protiv društvenoga licemjerja“ Using Literature against the Social Hypocrisy (Daša Drndić: EEG) LIVIJA REŠKOVAC „Mudrosni prostor Kočanove religiozne poezije“ The Wisdom Space of the Religious Poetry by Kočan (Stijepo Mijović Kočan: Čim umreš rodit ćeš se) The Minute You Die, You Will Be Born „Prolazno savršenstvo trenutka“ The Moment Ephemeral Perfection (Mirjana Smažil Pejaković: Cvrčkova monografija) The Cricket’s Monograph MATO NEDIĆ „Virovi poroka“ / The Whirlpools of Vice (Žarko Milenić: To je propast tvoja) / This is Your Ruin

198 202

208

211

215

218

Authors Summary & What to find and where?

222 225

Our editions Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association (CWA)

229