Page 1


ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 2 go diš te X XII., s v. 56. Pula, ljeto 2017.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321


GDJE JE ŠTO? U SPOMEN Vinko BREŠIĆ Uz odlazak Ive Brešana

10

SUVREMENA KNJIŽEVNOST Miroslav MIĆANOVIĆ Primjeri dobre prakse: spremna budućnost

16

Tomislav Marijan BILOSNIĆ Noću nitko nije tijelo

22

Aldo KLIMAN Atelijer

31

Mladen JURČIĆ Čestica

35

Mate ĆURIĆ Junaci novoga doba

51

NOVI PRIJEVODI Paula pl. PRERADOVIĆ Pjesme (prep. F. Marković i T. Stamać)

56

Goliarda SAPIENZA Prisilna sudbina (prev. I. Skrt)

64

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA (13. Pulski dani eseja, 2015.) Magdalena DYRAS Cenzura umjetnosti (kazalište, vizualne umjetnosti)

78

Božica JELUŠIĆ Slobod(n)a – od čega i za što?

83

Slaven LETICA Priča o dvojici Josipa

89

Željka LOVRENČIĆ Ne(sloboda) i fantastična književnost

101


GDJE JE ŠTO? Dragutin LUČIĆ Luce Ne postojim, ergo sum

107

Irena LUKŠIĆ Lica slobode: razmišljanja

113

Jelena LUŽINA Kavez traži pticu ili, simulakrumi kazališne slobode

115

Miroslav MIĆANOVIĆ Sloboda? Da, molim! Izgubljeno: između ironije i melankolije

125

Ivica MATIČEVIĆ Pustinja slobode

129

Cristian MONTES CAPÓ Mašta, sloboda i apokaliptični supstrat u čileanskoj prozi XXI. stoljeća (prev. Ž. Lovrenčić)

136

Diego MUÑOZ VALENZUELA Protuutopije: sjene nad snom o slobodi (prev. Ž. Lovrenčić)

140

Fahrudin NOVALIĆ Prospektivno odgovorna sloboda kao uvjet razvoja

146

Iztok OSOJNIK Što je sloboda (prev. G. Filipi)

164

Pavao PAVLIČIĆ Prednacrt zakona o cenzuri

171

Helena SABLIĆ TOMIĆ Žena i cenzura

177

Milan SOKLIĆ Principijelna kontingencija ili intelektualac u raljama života

182

Alen TAFRA Okovi kao krila, let kao pad

187

Darija ŽILIĆ Suvremena iranska ženska poezija

197

NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2015. Marini Šur Puhlovski

203


GDJE JE ŠTO? OGLEDI I ZAPISCI Đuro VIDMAROVIĆ Jedan po jedan – odhodu gospari: znanstvenik i pjesnik, akademik Ante Stamać

208

Ivana BABIĆ Srodnost fantastičnoga književnoga diskursa Gabriela Garcíje Márqueza i Stjepana Čuića

211

Jelena LUŽINA Partire, partirò... (Darko Gašparović, 1944. – 2017.)

227

FILOZOFIJA Žarko PAIĆ Suze trećega oka

238

PRILOG O ZAVIČAJU Slaven BERTOŠA Novi fragmenti o labinskoj novovjekovnoj prošlosti

266

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI VINKO BREŠIĆ „Runtićeve lijepo organizirane daljine“ (Ivo Runtić: Putovanje i pisanje)

274

DANIEL NAČINOVIĆ „Nova tandemska cjelina“ (Ljerka Car Matutinović – Božica Jelušić: Kanat & Kesnokrič)

279

LIVIJA REŠKOVAC „Another snowman“ (Delimir Rešicki: Lovci u snijegu) „Nuspojave otuđenoga svijeta“ (Zvonimir Grozdić: Nuspojave) BORIS DOMAGOJ BILETIĆ „Ispod Sunčeva uzglavlja“ (Smiljana Bertoša i Renato Percan...)

283 287

290


GDJE JE ŠTO? MLADEN UREM „Kozmički uzlet ka univerzumu duše“ (Goran Gatalica: Kozmodrom)

292

SLAVEN BERTOŠA „Novi zbornik o sastanku velikih sila“ (Bečki kongres 1814./1815. Historiografske refleksije o 200. obljetnici...) 294 AUTORI

299

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

301

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

307


U SPOMEN

Vinko BREŠIĆ Uz odlazak Ive Brešana

10


10

Vinko BREŠIĆ, Zagreb

UZ ODLAZAK IVE BREŠANA

(Vodice, 27. svibnja 1936. – Zagreb, 3. siječnja 2017.)

Ime Ive Brešana hrvatskoj kulturnoj javnosti dobro je poznato. Riječ je o dramatičaru, pripovjedaču, esejistu i scenaristu koji se prvim književnim radovima pojavio još sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u isto vrijeme okušavši se i kao glumac. Stvarnu propusnicu u nacionalnu književnost dobio je mladi Šibenčanin početkom sedamdesetih godina, točnije, one burne 1971. kada mu je u Teatru &TD izvedena Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, „groteskna tragedija u pet slika“, u režiji Božidara Violića. Za samoga Brešana započeo je tada njegov, kako će ga poslije nazvati, prvi slučaj, naime, da je komad – usprkos uglednim nagradama i neupitnoj vrijednosti, postao ideološki sumnjiv, pa – iako službeno nikad zabranjen – mican je gotovo sa svih tadašnjih scena. Nakon ovoga uslijedili su drugi slučajevi dramatičara Brešana, primjerice s Nečastivim na filozofskom fakultetu, čija je izvedba uspjela tek od treće, s gotovo dvadesetogodišnjim zakašnjenjem, ili Smrt predsjednika kućnog savjeta, čiju su probu nadzirali i „drugovi iz Komiteta“, ili pak Viđenje Isusa Krista u kasarni V. P. 2507, koje je ocijenjeno kao „dio kampanje protiv JNA“, itd. Sve u svemu Brešan je bio sumnjiv pisac zbog onoga što se moglo pročitati između redaka. Za samu nacionalnu književnost Brešanove groteske bile su novost, pa je njegov Hamlet ocijenjen kao prekretnica u našoj dramskoj baštini, bez pravoga prethodnika, osim možda, dodao bi Mrkonjić, „dalekog Marina Držića“. Nanizavši dvadesetak dramskih tekstova, nije, međutim, Ivo Brešan ostao samo na tome, već se devedesetih godina meštar od dijaloga otisnuo i u pripovjedne vode te objavio dva zapažena romana: Ptice nebeske (1990.) i Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1997.). Koristeći se u našoj književnosti zanemarenim iskustvom pikarskoga romana, Brešan se i ovaj put pokazao kao literarni inovator. A onda, nakon drama i romana, pojavio se s prvom zbirkom pripovijedaka Pukotine & druge priče (2000.) u kojoj se suvremenost i povijest prožimaju zahvaljujući vremenskim pukotinama za koje većina ljudi i ne zna, jer su „naviknuti na stabilan tijek vremena“. Samo je tako junak naslovne priče, inače naš suvremenik, mogao susresti ne samo groficu Katarinu Patačić, domobrane, ustaške časnike, vojnike Wehrmachta i partizane, nego i vlastitu ženu kao djevojčicu, pokojnog tasta i, napokon, samoga sebe te po diktatu drugoga suvremenika, saborskoga zastupnika, redizajnirati povijest prije negoli uđe u knjige. Krajnji domet ovako zadobivene slobode Brešanova je ideja prošlosti lišena svake idealizacije kao što je bio lišen i njezin konkretni, mahom nacionalni tematski materijal. Baš na tome konkretnome materijalu, tj. na


Vinko BREŠIĆ

U SPOMEN

književnoj slici našega jučer i danas, Brešan se latio zadaće da preispituje jedan sustav vrijednosti, u prvome redu njegova moralna i etička načela kao uvijek i posvuda najkvarljivije robe. Takav mu je bio i Astaroth (2001.) s faustovskom temom prodaje duše vragu i radnjom u čijoj se pozadini razabiru opet nacionalna prošlost i suvremenost, dok mu elementi fantastike ponovno služe za brisanje vremenskih granica i zahvaćanje teme u širokim potezima. Riječ je o Brešanovu danas pomalo amblematskome romanu u kojemu autor ostaje dosljedan u uvjerenju da su politika i ideologija čovjekova sudbina. I ovdje se preispituju sloboda, njezine granice i dometi, odnosno mehanizmi koji idealizam pretvaraju u dogmatizam, a koji u ideologiji i politici nalazi pokriće za razne oblike nasilja i uništavanje svih vrijednosti. Pišući o modernome čovjeku i njegovim problemima na našim prostorima, Brešan kao poklonik filozofije njemačkoga klasičnog idealizma ni ovaj put ne može zaobići povijest, jer povijest je ono što još uvijek duboko i tragično živimo. Obrađujući pojedine njezine epizode s pripadajućim „junacima“, koji su odreda mali ljudi, Brešanov pripovjedač kao da poručuje kako nam je ta ista povijest zapravo najveća opasnost i da nas neće tu i tamo tek „ošinuti repom“, nego jednom zauvijek – pregaziti. Ulogu maloga čovjeka u velikoj povijesti Brešan svodi na običnu figuru na šahovskoj ploči nad kojom uvijek isti igrač povlači i crne i bijele figure, a razlika je samo u tome što na ploču pristižu uvijek nove figure, tj. friško meso. Tom igrom koja je „svrha samoj sebi” upravlja sveprisutni Astaroth, sotona, koji se još može zvati Lucifer ili Belezbub, a zašto ne i AIDS, kravlje ludilo, profit, ptičja gripa, terorizam...? Astaroth se kao „demon politike“ održava putem stroge hijerarhije svojih podanika koji u povijest interveniraju tako da je ne mijenjaju, nego prilagođuju tek koliko je potrebno da se vlast, tj. stanje zla, trajno održi. A kako bi to moglo izgledati, na svoj je način pokazala Brešanova Država Božja 2053., intrigantan politički antiutopijski roman s tezom, koji je naišao na podijeljene reakcije kritike. Nadahnut djelom Sv. Augustina De civitate Dei i totalitarizmima 20. stoljeća, autor s jedne strane gradi mračnu i grotesknu futurološku viziju buduće Hrvatske kao moguće totalitarne države kojom upravlja Crkva, s druge impresivnu intelektualističku konstrukciju koja se temelji na iskušanoj ideji povijesti kao poligona za borbu dobra i zla. Država Božja 2053. zato se doima kao nastavak Astarotha u kojemu je ta ideja bila dovedena do paradoksa. No, da nije baš sve tako

11


12

U SPOMEN

Vinko BREŠIĆ

crno, vidjelo se još u Ispovijedima, u tobože nekarakternoga Fabricija Viskova, vidjelo se i u Astarothu kad Martin Boras prvi put u pogledu Krista zapazi strah, tj. ljubav za druge, a tko je htio, mogao je vidjeti i u Državi Božjoj kad razočarani Jure Loko utjehu nađe u izvornome Kristovu nauku simboliziranome u kvrgavome, primitivno izrezbarenim raspelu od drva u epilogu romana. Posrednici ionako mute pogled, poručuje Brešanov pripovjedač, interpretacije generiraju razlike, njima se stvaraju opasni klišeji, idoli i lažni apostoli, kako to uostalom upozorava tamošnji citat iz Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima. Dakako, ovaj odavna prozvani dramski klasik, a od devedesetih i sve ugledniji pripovjedač, nakon što se okušao i u žanru krimića (Kockanje sa sudbinom, 2002.) sa zagonetkom zvanom Pakračka poljana, sačuvao je sve glavne umjetničke značajke i u sljedećoj seriji svojih romana (Vražja utroba, 2004., Tri života Tonija Longina, 2005., Katedrala, 2007., Ništa sveto, 2008., Prokletnici, 2010., Sedam stuba do trona, 2011.). A onda je došla i druga knjiga kratke proze (Mrtvima ništa ne treba, 2014.) kao zapravo očiti znak autorova fizičkoga posustajanja i napuštanja ritma na koji nas je već bio navikao. No, jedan se naslov među njima po nečemu ipak izdvaja. Riječ je o Gorgonama (2006.), možda najkompleksnijem i najambicioznijem Brešanovu romanu, a svakako svojevrsnoj kulminaciji ključnih mu poetičkih načela (intertekstualnosti, fantastike i inovativnosti), samo što ih je ovaj put sve sam odradio i k tome začinio onom mjerom autobiografičnosti, koja odudara od svega što je autor dotad bio napisao. Riječ je o interpoliranome „spjevu bez razloga“ nazvanoga Perzeida tobože grčkoga pisca Heliodora u prepjevu jednako tobožnjeg Inoslava Vilovića, a sve zapravo šibenskoga Homera Ive Brešana, koji je ovaj put pokazao i svoje pjesničko umijeće. Na mitu o Perzeju, koji je odrubio glavu Meduzi, Brešan temelji ovaj sedmi roman u kojemu su, pokraj mitske, još dvije priče: pripovjedačeva o glavnome liku čiji se život podudara s Perzejevim te priča autora spjeva, koji na kraju romana, kad se sve tri priče stope, svoju Perzeidu pokaže pripovjedaču, pa se sada i on u spjevu također prepozna. Pripremivši dakle intertekst vlastitome romanu, Brešan je izmišljenu priču o životnom putu još jednoga svoga nekarakternog junaka, sada pod imenom Mauricija Novaka zvanoga Moro, prenio u mit o izmišljenome junaku Perzeju da bi se obojica borili protiv vlastitih nemani – Perzej protiv mitske Gorgone Meduze, koja je pogledom sve živo pretvarala u kamen, a Moro protiv modernih Meduza, tj. ideologija koje zaluđuju mase i u njihove okamenjene mozgove urezuju dogme po kojima imaju misliti; fašizam, nacizam, boljševizam, maoizam, vjerska zatucanost – „sve je to njen porod“. Čini se da je pisac Brešan napokon dopro do onih granica svoje opsesije poviješću kada mu je preostalo jedino da je i sam pretvori u mit i tako


Vinko BREŠIĆ

U SPOMEN

učini univerzalnom i svevremenom posegnuvši u tu svrhu za drevnom antičkom vještinom slaganja heksametara, koji „nisu bolji, ali nisu ni gori“ od Maretićevih! No, ovaj put pisac Brešan učinio je još nešto: ugradio je ili je barem dopustio da isplivaju na površinu teksta i oni detalji koji su inače teško uočljivi u ostalim njegovim djelima. Pitajući se, naime, zašto uopće piše svoj spjev, Brešanov se bezimeni junak već na početku povjerava kako je „odavna cijepljen protiv želje za slavom ili očaja zbog potonuća“ te dobacuje čitatelju kako se ne treba „bojati da će sad početi izlagati svoju biografiju; sumnjam da bih time išta rekao o sebi“. Baš kao što pisac Ivo Brešan nije rekao ni meni kad sam ga kasnih devedesetih pozvao da za projekt autobiografija hrvatskih pisaca nešto napiše, pa to što je napisao – umjesto cijele knjige kako mu se u prvi čas činilo – na kraju se svelo na jedva dvije kartice žanrovski zapravo šturoga teksta. Naime, najveći dio ionako minimalističkog zapisa o sebi otpao je na pitanja o smislu i potrebi autobiografije, da bi potom cijela životna priča Bukarina oca stala u jednu jedinu, i to u trećem licu pisanu rečenicu: Rodio se u Vodicama 27. svibnja 1936., gimnaziju pohađao u Šibeniku, filozofski fakultet završio u Zagrebu, od 1960. do 1983. radio na šibenskoj gimnaziji kao profesor hrvatskog jezika i književnosti, a od 1983. do danas kao umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, i punktum.

Nedavna vijest o smrti Ive Brešana, a onda i mail zajedničkoga nam šibenskog prijatelja, glumca i prevoditelja Pere Mioča, Brešanova prvoga i najodanijeg mu čitatelja, s prilogom u kojemu je bio ispis Brešanove Perzeide s idejom da bi je „trebalo objaviti kao separat“, vratiše me Gorgonama i tamošnjim mojim bilješkama. Jedna od njih svjedoči kako sam te 2006. zastao kao na dobro poznatome mjestu, pa sam ga tako i označio. Baš kao što se Brešan iz mojega projekta pita o pojmu i smislu autobiografije, tako sada na označenome mjestu njegovih Gorgona to se isto pita i anonimni Brešanov lik, autor „spjeva bez razloga“, skeptik u sedamdesetim godinama čije „ime nije važno“. Dovoljno je reći da se „rodio i živio u jednom dalmatinskom gradu“, bio zaposlen prvo kao profesor, a potom u kazalištu kao umjetnički ravnatelj, a napisao je i dramu Došljak kojom je htio „otvoreno govoriti o životu“, ali je njegova sredina drukčije mislila, itd. Pa što, reći će netko? Pa to, što sam Gorgone dalje čitao – vjerojatno ne jedini – u autobiografskome ključu, i pomalo likovao, jer sam napokon dočekao da moj „šjor Ivo“ počne pisati

13


14

U SPOMEN

Vinko BREŠIĆ

o sebi. Na to sam ga nagovarao dok je još bio Matičin pisac – baš kao što sam to isto činio i s još jednim Šibenčaninom, ali su Vici Vukovu bili važniji njegovi eseji u Vijencu nego to kako ga moj naraštaj vidi. (Nešto slično dogodilo mi se s trećim Šibenčaninom, s malom ali važnom razlikom; baš kad sam mislio da Arsen Dedić već naveliko piše svoju biografiju, vidio sam film Arsen i shvatio da je jednostavno izabrao drugi medij!). Nikada neću zaboraviti Ivin užasnuti pogled kad sam mu to prvi put spomenuo; tada i svaki put iznova trudio sam se – osim spomenutih slučajeva i vlastitih mu demona politike – izvući i neke nove argumente, na kraju i onaj o francuskome lažnome markizu De Sadeu, razvratniku kome je „posvetio“ svoje Prokletnike. I ovaj put se grleno, onako „na refule“, samo nasmijao i – mislio svoje. Ne znam što je mislio, ali znam što je napisao. A napisao je, između ostaloga, i ovo: „O čemu god pisac pisao, uvijek u krajnjoj liniji piše o sebi... Dakle, koga zanima moja autobiografija, ona prava, neka pročita sva moja djela!“ Zbogom, Meštre!


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav MIĆANOVIĆ Primjeri dobre prakse: spremna budućnost

16

Tomislav Marijan BILOSNIĆ Noću nitko nije tijelo

22

Aldo KLIMAN Atelijer

31

Mladen JURČIĆ Čestica

35

Mate ĆURIĆ Junaci novoga doba

51

15


16

Miroslav MIĆANOVIĆ, Zagreb

Primjeri dobre prakse: SPREMNA BUDUĆNOST

FOTOGRAFIJA U VLAŠKOJ Stojimo u Vlaškoj 42 Senko Karuza i ja, zaštićeni od pogleda izvana, na prvom katu dvorišne terase, zgrade na čijem je pročelju spomen-ploča Augustu Šenoi. On se u toj kući rodio, tvrde oni koji su je postavili, iako se to dogodilo; zapravo, kažu drugi, nekoliko kućnih brojeva niže. To sad nikome, čini se, nije presudno i važno. Uostalom, naslonjen ramenom na okrugli stup, u bronci i sjaju, pomiren i na usluzi prolaznicima, kućnim ljubimcima, nevoljenim beskućnicima – pisac-kip stoji kao saliven. Daleki nasljednici, sadašnji vlasnici prostora, ubiru najamninu, čitamo iz njihovih očiju nezajažljivu želju da nas oderu do kraja, a oni bi nama, izdavačima knjiga, imali što reći o sebi i svojim privatnim i profesionalnim, radnim i životnim nedaćama. Nismo ni mi od jučer, mislimo, trpimo i plaćamo, sunce sja, sporadično ratno bombardiranje grada, koje se u Domovinskom ratu dotaknulo i Vlaške ulice, daleko je iza nas. „Zagreb nekad i sad“ piše na vratima putničke agencije u stanu gdje je trebao biti rođen Šenoa. Ali šuti on, šutimo i mi, kao zaliveni. Kad kažem da šutimo kao zaliveni, mislim na Senka Karuzu i sebe, govorim o nama dvojici na fotografiji isprintanoj na nepoderivu pisaču (HP-3), na 90-gramskom, voluminoznom žutom papiru, koji knjigama daje željenu veličinu, opseg, širinu hrpta i lakoću u čitanju i prelistavanju stranica. Zagrljeni, snimljeni od vrha naših glava do nešto niže ispod pasa, u debelim džemperima, obojica s naočalama na nosu – gledamo bespomoćno, izgubljeno i ojađeno u onoga koji nas fotografira. Čini se da na toj crno-bijeloj priručnoj fotografiji imamo potrebu napustiti i mjesto snimanja i sebe, stati izvan formata A4. Sluti se da želimo nešto promijeniti,


Miroslav MIĆANOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

učiniti, dodati ili oduzeti. Ali stojimo i stojimo na toj fotografiji, pognuti i nepomični na dvorišnoj terasi u Vlaškoj 42, na fotografiji isprintanoj na 90-gramskom žutom voluminoznom papiru, zurimo u objektiv na drugoj strani. OSTAJTE OVDJE – Što ste vi učinili za nas, čemu ste nas poučili, jeste li se brinuli o nama i rekli nam nešto važno? – pita me dok stojimo u zelenilu parka. Gledaju me iskosa njegove oči, njegova sijeda ribarska glava koja se ljulja kao da je na palubi s drugim glavama iz pjesme Vlade Gotovca Ljuljaju se naše glave. Znam da mu teško mogu bilo što suvislo odgovoriti, buni se u meni i pomisao na sklapanje misli i sastavljanje rečenica jer mi nije do prisjećanja, a malo je tekstova koje znam napamet. Ali i da mu mogu ponoviti pjesmu o glavama koje se ljuljaju na palubi i pticama koje oko nas kruže u sudbonosnim trenucima plovljenja, nije to ono što od mene očekuje. Udarci i let golf-loptica glasniji su od svega oko nas, vidljiviji u svojoj brzini od onoga što se događa u parku, u blizini bolnice u Adelaidu: bezglasni i dobro opremljeni igrači amateri dokono iskorištavaju zasluženi vikend. Obuzeti smo sjajem neba i zraka, oko nas su ograde i kuće koje odišu bogatstvom i sređenošću, u što iz nepoznatih razloga ne bih želio utonuti, promiču dotjerani starci i starice. Jednostavno, zatječemo se nas dvojica u naizgled savršenom tekstu svijeta i ne razumijem zašto bismo trebali pričati o onom drugom, napuštenom i tako dalekom. – Nije da nisu ništa učinili za vas, za sve nas – nevješto izmičem njegovu znatiželjnom i, možda, bijesnom pogledu. Prebacujem teret na pjesnike ujedno ih braneći od njegovih očekivanja, pozivam se na ozbiljne majstore riječi, pouzdanike starih zanata i vještina pisanja. – Nije da nisu, nije da nisu – mantram. Stojim iznad imaginarnih pjesničkih pognutih leđa, noćnih lampi i njihovih kabastih radnih stolova i pisaćih strojeva. – Nije da nisu – mrmljam. Mislim s čežnjom o savršenom redu, oblicima i oblucima na obali, pticama u daljini. Jasno mi je da plutamo po nestvarnom moru, da smo zalutali u nejasnim i nepostojećim predjelima gdje se riječi i poruke gube, ali isplivat će jednog dana kao opasne smrtonosne alge ono što je ostalo zagubljeno i neizrečeno. Ništa ne smiješ odgovoriti, ni u što zagristi, nego šuti i šuti i šuti. Nigdje smo, rekao bih zaključno, jer je posjet u bolnici završio, naši bližnji zabrinuti stižu do parka u kojem nas dvojica stojimo i šutimo. Igrači golfa ne obaziru se i ulazak bijele loptice u tamnu rupu njihov je trenutačni smisao svijeta. Njihov je vrhunac: pad u mrak. I zaboravio bih taj razgovor, ribareva sjećanja i predodžbe u kojima, „pod gorom“,

17


18

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav MIĆANOVIĆ

raste velika riba u plićaku i čeka na njega da je za Badnjak ulovi. To su njegove slike i želje veće od maslinika, koji mu je otac oporukom ostavio u Dalmaciji. Stavio bih na sve to točku i rekao: ništa. Ništa i ništa. Međutim, čitam u novinama da glasoviti svjetski pisci oštro napadaju kineskog pjesnika, nagrađenog Nobelovom nagradom, jer šuti, ništa kritički ne govori o vlasti, društvu u tranziciji, o ljudskim pravima i slobodama. On samo piše dobru poeziju, zamjeraju mu njegovi kritičari. Vjerojatno hoće reći, i ne radi ništa drugo, ništa više! Steru se oko nas zeleni tereni s igračima golfa, s njihovim zamasima u zrak, zastavicama, štapovima i rupama. Podne se premješta iz ulice u ulicu, iz grada u grad, sjene staraca i starica, koji nas pozdravljaju s „kakav divan dan“, promiču pokraj uređenih vrtova, restorana i reklama. Jedna velika riba u Dalmaciji, „pod gorom“, raste u plićaku: šuti i čeka. BOŽJI NAUM Tražimo i kupujemo stan. Ponašamo se kao da znamo kako se to radi. Šutimo o milijun pitanja koja se spuštaju na odluku o kupnji; pitanja dolijeću kao nerazumne pčele na putu do košnice izmještene izvan šume, livade ili godišnjeg doba. U novinama pišu o invaziji pčela koje napuštaju sela i dolaze u gradove; iznenađen sam što sam o sličnom događaju već čitao u mikroeseju koji je objavljen u Quorumu. Potraga za stanom pripada prošlosti prije pčela i teksta o njima i njihovim zabludama, manevrima evolucije, daleko prije budućnosti u koju smo dospjeli. – Sve je bilo zapisano, samo je trebalo čitati, čitati i čitati – tako si uvijek poslije predbacujem. – A ti nisi! – kažem sebi. – A ti nisi! – ponavljam. Hodamo predgrađima, nama nepoznatim naseljima, zvonimo i kucamo na vrata vlasnicima stanova u središtu grada – pogledavamo se ispod oka dok nam pokazuju što je na prodaju. Razvili smo signalizaciju kojom napuštamo ono što je, možda, trebao biti naš budući „životni prostor“. Što je „životni prostor“: dobar raspored prostorija, radna soba ili pogled kroz prozor, blizina parka, autobusne ili tramvajske stanice, trgovine, pošte ili banke, doktora i hitne pomoći? Što je „životni prostor“: koliko je udaljena i kakva je kvaliteta obližnje škole, ima li u naselju dječji vrtić i koje tete u njemu rade, uči li se strani jezik, koji su drugi životni sadržaji dostupni (klavir, gitara i solo-pjevanje, aerobik, pilates, badminton ili bazen, masaža, manikura i pedikura)? Ima li zgrada parkiralište, podrum i atomsko sklonište? Izolacija stana i starost objekta, zgrade, vlasnički papiri, etažiranje?


Miroslav MIĆANOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Umnožavaju se riječi i broj stanova koje obilazimo, raste broj oglasa, posrednika, oglašivača. Slaže se pred nama popis životnih sudbina i razlozi prodaje stana: udaje, rastave, smrti, nevolje, korporacije, graditeljska ulaganja. Što gledamo? Što mislimo? Što sanjamo? O čemu govorimo? Osjećamo da stvarnost našega hodanja i riječi koje izgovaramo već odavna nemaju veze s nama, s našim željama i očekivanjima. Pusti jezik, pustoš grada, tijela koja liježu i bude se na novom prodajnom mjestu. – Nemojte me ništa pitati. Stanislav, koji vas je preporučio, zna sve o kući – govori nam odeblji muškarac s jakom dioptrijom i slušnim aparatom. Njegove oči i ramena ne podudaraju se s onim što vidimo i što trebamo proći. Uvjeren je da ne mora ništa reći o nezavršenoj kući-kutiji koju s njim gledamo na rubu Maksimira, skrivenu između stabala i zelenila. Krošnje se spuštaju kroz otvore kuće za koju treba, rekli bismo, još dosta ulaganja. Dok zbrajamo i nabrajamo gdje smo i što smo, znamo da nećemo nikada živjeti u parku Maksimir, u ovoj kući. Oboje to znamo i samo čekamo da susret završi, prođe. Gledamo ga i šutimo. – Umrli su u jednom danu, iznenada, od srca. I ona i on – zatekne nas na odlasku. – Bog koji... – zaustio sam da kažem nešto pomirljivo i utješno. – Samo mi njega nemojte spominjati – prekinuo me kao da govorim o znancu kojeg nisam smio spomenuti. Krenuli smo iz parka, brže nego što je udaljenost do prvog tramvaja to tražila. – Jesmo li trebali bilo što pričati, tražiti, govoriti, pomisliti i reći? – pitao sam. – Ne znam – odgovorila je žena. PLAŽA U PUPNATSKOJ LUCI Ima li što ljepše nego u listopadu ležati na plaži u pupnatskoj luci, htio bih reći onoj koja bi trebala biti pokraj mene? Ali ležim zatvorenih očiju i osluškujem. Dijete koje bježi od majke približava se mom tjemenu, zaspe me zrncima letećeg pijeska i nakon toga otrči do krupne žene u kupaćem kostimu. Ona ravnodušno čita novine, razvlači po ustima bombon, liže ga, gura ga do ruba usta i sladostrasno vraća u unutrašnjost. Ležim od trenutka kad smo s prijateljima stigli, raspremili se, presvukli u šumarku iza leđa rijetkih kupača na plaži u pupnatskoj luci. Tragovi ljetne gužve još su oko nas: grafiti, plastika, ostaci izgubljenih i zaboravljenih ručnika, dijelovi ležaljki, mehanizmi i nedefinirani materijali. Muškarac

19


20

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav MIĆANOVIĆ

nedaleko od mene pažljivo se maže, djevojka na drugom kraju plaže provjerava veličinu grudnjaka i popravlja rub gaćica. Vjetar, i topao i hladan, oplahuje naša opružena tijela. Sve je privlačno, kao nesigurna pomisao da bi htio upravo ovdje, na osami, zauvijek ostati i živjeti, da ti ništa ne treba, da možeš bez svega i bez svih: napuštena ljetna kuća i golemi prozori, stakla koja bljeskaju silovito i kratko... Pratiš pogledom put koji vodi uz rub obale negdje u nepoznato, izvan moćne, gole i crne Korčule. Ustajem i spuštam se u more. Ono je dostupno za ovo vrijeme godine, neočekivano toplo, s redovitim valovima koji prime kupača i uvjere ga da je sve u redu. Valovi rade svoj vječni posao. Kratko, dva – tri puta, zamahnem rukama i već sam u sredini uvale. More se otvara u daljini, nastavljam plivati. Nemir je u tijelu nespretnog plivača, neravnomjeran raspored disanja i ruku, tone mi glava. Opsjeda me pamćenje i prizori koji ne pripadaju plaži i moru. Bježim od nepreglednog dna, plivam dalje od vlastitih misli. Vraćam se na obalu, tražim bolji položaj i vidim ih kako dolaze. On je već zauzeo prostor, raspremio se, legao na ručnik raširen na pijesku, naušnica u uhu i – mir. Ona je oniža, crna i hitra, skladna na, rekao bih, neskladan i lijep način. Spuštam se na tlo, što je dovoljno za jedan brz pogled i susret, jednostavan i banalan, kakav već može biti pogled na stranu u listopadu, na plaži u pupnatskoj luci. Znamo li se? Dokle sežu zajedničko pamćenje, slučajnost i zaborav? Tko zna što bi se moglo dogoditi ili što se već dogodilo. Oboje smo se vratili samo ležanju nakon kratkog pogleda. Povukli smo se, svatko sebi, ili onome što bismo htjeli biti. Što bismo htjeli biti? Dosta je bilo ležanja. Ustajem i nevoljko napuštam plažu i snove o miru i samoći. Pogled u prolazu, na odlasku. Ona leži i zapisuje nešto u bilježnicu s linijama; piše u školsku bilježnicu kao stvorenu za njezin rukopis. Ili mi se samo tako čini? Muškarac, pokraj nje, drži uho i naušnicu između dva prsta. Sve je oko nas nesigurnost: more, vjetar, listopad, kao da je ljeto, kao da smo bili u drugom životu, kao da smo trebali zauvijek ostati! Ali ako bilo što pouzdano znam, onda je to da ona upravo meni piše u školsku bilježnicu. Što mi piše? Pismo, poruku, priču o našem susretu i pogledu, možda nešto o sebi? Možda slaže linije svoga života i zna ponešto o budućnosti. Možda mi javlja sasvim nevjerojatne stvari o kojima znanost tek sanja. O alkemiji i budućnosti svijeta. Ili nešto daleko jednostavnije i razumnije, recept za kolač ili za sreću. Htio bih se vratiti na plažu i provjeriti zna li moju točnu adresu. Kako će ta poruka stići do mene, kao da se brinem, ali onda ljubav i prolaznost donose spokoj, uspon do prvog odmorišta i znaka za drugo mjesto!


Miroslav MIĆANOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

JUŽNE MISLI O čemu mislim dok s mlađim sinom izlazim na parkiralište u Sloboštini, zatečen u desetom mjesecu ranojutarnjom, neočekivanom južinom? Parkiralište nevoljko nadgledaju treptava žuta gradska svjetla i kao zalutale prikaze hodaju jutarnji vozači u potrazi za automobilima. Nešto je u toj toplini sljubljeno s tijelom i mislima. Olakšanje je u takvom klimatskom iznenađenju što srce, pored svega očekivanog i neočekivanog, u mraku radi. Pospan i šutljiv sin izmiče mojim riječima. Jurimo do autobusnog kolodvora. Čekamo na šalteru kartu za put do Zadra, netko ispred nas postavlja pitanja: što i kako, kamo ili gdje, do kada i koliko, zašto? Dolazimo na red. Službenica traži njegovu studentsku iskaznicu, spuštamo se niz željezne stepenice u mrak do golemog tijela autobusa. Ostavljanje torbe, plaćanje, lijepljenje dokaza o vlasništvu. Razgovorljivi vozač. Užurbanost, ulazak, pozdrav. Stojim pokraj mračnih autobusnih prozora. Tamne glave putnika mogle bi biti nešto drugo: sjene onih koji putuju, snovi pospanih napuštaju njihove zatvorene oči. Mogao bih tako čekajući da autobus krene i sâm otputovati tko zna kamo. Međutim, dovoljno znam o sebi i južnim mislima, o toplini u listopadu, o ljubavi i prolaznosti svega što je oko nas i što živi s nama. Mahnem mu nesiguran vidi li me. Autobus, masivan i siv, stoji i čeka druge putnike. Napuštam kolodvor i vozim auto, poštujem pravila, dajem znakove i slušam glazbu koja smiruje, ne govori i ne traži ništa. Visok i ćelav muškarac diže ruke iznad vrata bifea. Pognuta čistačica s metlom u ruci mete ispred izloga. Kamionet dostave hitro skreće do podrumskih otvora. Tramvaji u mimovozu. Aleja putnika, stabala i engleskih naziva po hotelima, diskontima. Siromašne i otužne trgovine kruha, voća i povrća, mlijeka. Opasni gradski otvori i željezne prometne oznake. Rado bih se vratio do autobusnog kolodvora. Popeo stepenicama kod ulaznih vrata vozača i mahnuo začuđenom sinu, licem naslonjenom na staklo. Ali ne činim to. Ne vraćam se jer bih mu nepotrebno dao brigu više. On ne bi razumio zašto sam se vratio još ga jedanput pozdraviti... On ne zna da nije on taj kojeg se ispraća i pozdravlja jer dok mašem njemu, provjeravam i pogledom ga tražim – ja sam taj koji odlazi, koji već odavno putuje umjesto njega.

21


22

Tomislav Marijan BILOSNIĆ, Zadar

NOĆU NITKO NIJE TIJELO*1

ŽIVOT JE OPASNOŠĆU OPASAN

Hvala ti, Gospodine moj! Život je opasnošću opasan živeći u Tebi težak križ nikome ne mogu vratiti

NOĆU NITKO NIJE TIJELO

Noću nitko nije tijelo u tamnoj sobi san nas čeka u postelji tanak sunčev sjaj 1 2

Na vrh noći tijelo k’o pješčani sat *

1

Peti ciklus pjesama iz rukopisne zbirke Sto pjesama o tijelu, op. aut. Uz prvih 70 ljeta prijatelja, kolege i suradnika objavljujemo. Op. ur. Georg Trakl.


Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

u samotno more tone u vrijeme prapovijesno Golo tijelo bjelokosno koje pretekoše pepeo i dim I vireći iz sna kroz rašlje mjesečine kao kratki bljesak sablje prije svanuća ogoljena sjena tijela prijeti u dubokoj sobi noći

JEZIK NAM NAMRIJE SVAKI ORGAN TIJELA

Smrtno tijelo jezik je živi Jezik nam namrije svaki organ tijela U jeziku sjekire u jeziku otrovi i ljubavi U oklopu lica na štitu prsiju jezik nas drži na nogama jezik nas brani od tijela pod nama Grom jezika u suhim očima u mjedenim trubama trbuha Od blata jezik tijelo sačini jezik tijelo od smrti očisti Jezik kojemu nemamo snage odgovoriti

TIJELO PROMIČE S RIBAMA

Odlazeći na more s mjesečevim mrežama u svili vode se gušimo Tijelo promiče s ribama

23


24

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Ima li većih ribara od anđela Krv pijevca zaklanog u zoru nije svjetlost sunca koje granjiva Iz vječnog mora tijelo izranja

HRABRO SRCE I SNAŽNO TIJELO

Kao voda na dnu bunara skroman i miran A kiša neće prestati Zmajevog sina oblaci hrane Priča o tome gotovo te ubila Ti jesi zmajev sin i lijep ti je oklop Sve imaš hrabro srce i snažno tijelo Samo prestani sanjati konačno izvrši svoje riječi i djela

TRAŽENJE NOVOG TIJELA

Novo ću tijelo naći Tijelo koje ne završava na stopalima i trbuhu Tijelo napučeno kralježnicama Tijelo koje će se susretati samo sa sobom vazda u kući vječnoj Novo ću tijelo naći


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Tijelo koje će se stalno obraćati drugima govoreći samo po sebi Tijelo s nevidljivim grijesima koje obnavlja svijet povijest unutarnjega života Novo ću tijelo naći Tijelo iz kojega je vidljiv učinak molitve koje neće dovijeka čekati U SAMOĆI TIJELO NE POSTOJI 2 3

Čuvati povjerljivost tijela sve ono što mu se dogodilo da ne ostane ništa od velikih grijeha Ni zbog jedne stvari ovoga svijeta ne žalite da se posve ne izgubite Ne mislite na tegobe i sve one kojima ste se dopali To je velika utjeha U samoći tijelo ne postoji ono se u druženju dijeli Toliko se izmijenilo da je već misliti na posljednji čas

TIJELO PO IGRI PRISTAJE DUŠI 3 4

Tijelo po igri pristaje duši nebo je mjesto gdje ona boravi Tijelo i nebo pustinjske su kolibe 2 3

U kući Terezije Avilske. U kući Terezije Avilske.

25


26

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Odlučivši se na pustinjaštvo tijelo ne traži lijeka za svoje želje Ali, tko nije bar jednom zaželio da mu Gospod bude majka Neka mi ispovjednici zapovijedaju ne opirem se Čekam Riječ kako bih vam se mogao ispričati ali riječ ne dolazi i zato ponovno počinjem molitvu

DEVET MJESECI

Devet mjeseci samoće devet je svjetova oslobođenih grijeha I nema se što ispovjediti

TIJELO ŽUDI ZADOBITI SLAVU

Ni od jedne krivnje tijela ništa ne odbacujem neka svijetli svaki zlatni listić pepela Neka svaka krivnja svijetli neka ništa ne iščezne što je Njemu vidljivo I kada se suze pretvore u vosak u očima kada se učini da smo posve mrtvi ni laki ni teški grijeh neće se mjeriti vagom tijela

Tomislav Marijan BILOSNIĆ


Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tvrdi prsten oko srca Bog će skinuti I to je dovoljno

POVIJEST TIJELA PODLOŽNA JE SUMNJI

U tijelu je mnogo glazbala i ogledala U dubinama neba i zemlje sve je nastanjeno bestjelesnim bićima Povijest tijela podložna je sumnji ništa nije kako izgleda

TIJELO ODGOVARA SREDIŠTU SVIJETA

Tijelo je utihnulo sjeća se mladosti Tijelo je zemlja živi kao zemlja mrtvo je kao zemlja istina je nepovratna Tijelo odgovara središtu svijeta

OČI POTVRĐUJU TIJELO

Kad vam se oči otvore ostat ćete goli Kad vam se oči otvore u grijehu ćete se naći

27


28

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Kada se oči otvore tijelo zablista u ljudskoj istini Sve se gubi u dodiru sa zemljom

U VJEČNOM JEZIKU

Riječ je okovala tijelo u oholost kozmičku u ropstvo požude i stida Riječ slavi sliku Božju izvorni oblik na jeziku vječnom

TIJELO SE ZEMLJI OPIRE

Prah se nebu opire Tijelo se zemlji opire Prah si, i u prah ćeš se vratiti 4 5

TIJELO POČETKA, POČETAK TIJELA

Tijelo živi od prvoga dana stvaranja ono je stvaranje Tijelo po srcu začinje Stvoritelj je na početku stvori tijelo da bi dušu sklonio 4

Post 3,19.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Objava tijela početak je početaka koji ni proroci ne dosežu Početku tijela Zakon ne prethodi

OTKUPLJENJE TIJELA

Tijelo je sve što diše slobodno otkupljeno poviješću

SUDBINA 5 6

Za tijelo se ne može odgovarati Sudbina povijest je svijeta Nije riječ o nama Darove je Gospod utjelovio mi smo ih uzeli i loše platili Neodgonetljiva je cijena njihova Tijelo je iz jednog korijena Istina se neprestano smjenjuje Rođeno iz molitve odgovara slici Gospodina Otac će uvijek uzeti više nego li smo voljni pružiti Dat će nam i ono što smo tražili Zapovjeđeno je i kad ne vidimo razboritosti Zašto se tijelo okreće na drugu stranu zvijezda zavjeti i enciklopedije ne bilježe

5

U kući Terezije Avilske.

29


30

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

AMEN 6 7

Tijelo slijedi što mu svijet duguje Prepušteno borbi slijedi što Bogu duguje Tijelo traži prigodu ne želeći trpjeti i kazati Amen

6

U kući Terezije Avilske.

Tomislav Marijan BILOSNIĆ


Aldo KLIMAN, Pula

ATELIJER Ne znam je li nekakav razbuđujući amaro koji nam donesoše trebao označiti kraj, ali odjednom se onako u skupini nađosmo na zavojitim stubama prema garaži, pa u nekolikim kolima koja se gotovo nijemo zaputiše blještavim, tek opranim bulevarom. Tko bi se još sjetio jesmo li bili u Sofiji ili Solunu, ili možda čak u Istanbulu jer sanjivost pozna samo svoj zemljopis, ali krajnja destinacija bijaše nečiji polumračan, no posve ugodan slikarski atelijer. Mala domaćica Eli iznosila je čaše različitih oblika i podrijetla, neke čak s grbovima otmjenih hotela, i one začas bijahu pune aromatična pjenušca. Bademi, slatki sezam i indijski oraščići... Brbljanje. Bilo je ondje nekoliko slikara i svi rado zaviriše u najprostraniji dio atelijera u kojemu posvuda bijahu gotovo nemarno odložena brojna platna, štafelaji i palete s bojama intenzivna mirisa. Tamo negdje, iza krivudavih, izlomljenih prolaza, u dubini atelijera odakle nas je ovamo odvukla znatiželja, Eli i još neke djevojke zapališe drvca od sandalovine i do daske odvrnuše Equinoxe. Odjednom sve crveno postade crvenije, sve žuto žuće, sve zeleno zelenije, sve fluorescentno fluorescentnije. Domaćin se raspričao o svojim slijepim bizantskim ratnicima, temi koja ga je opsjedala na nekakav njegov posve ludi šagalovsko-ešerovski način. Njegovi bizantski ratnici bijahu letači što se poput Escherovih crno-bijelih divljih gusaka prožimaju u letu. Sa zanosom je govorio o ljupkim zemljanim tonovima; i doista u osnovi bijaše ulovio onu prepoznatljivu patinu starih fresaka, memlu izblijedjelih bojâ koje se mijenjaju i postaju neodredljivijima i ljepšima. Ali križevi mačeva! Ah, križevi mačeva bijahu mu posve otkvačeni, psihodelični. Činilo se da lebdeći nad gradovima i selima neprestano mašu na sve strane, da se, štoviše, otimaju iz ruku slijepih bizantskih ratnika i lebde po atelijeru, šarolikim neonskim tragovima bojeći gustu emulziju dima sandalovine, duhana i sparine. U dubini atelijera postajalo je tiše. Slikari, koji se postupno raspršiše ne čuvši do kraja priču o slijepim bizantskim ratnicima, bijahu već pozaspali po starim foteljama, u čudnim pozama, baš poput svojih modela koje se upravo spremaju skicirati. Jedan od gostiju naglo ode, a onda se naglo vrati. Drugi je, pak, samo zurio u pra-

31


32

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Aldo KLIMAN

zno. Ovijene oblakom dima, djevojke lagano plesahu utroje. „Ma, nema nade da to kritičari shvate“, reče domaćin nekako svisoka, prezrivo odmahujući rukom. Bijahu to zapravo njegove posljednje važne riječi jer se nakon toga uputi po još pića, ali začudo, ondje i ostade, kao da se izgubio negdje u dnu obamrla labirinta. Ne sjećam se jesam li ga dugo čekao pred tom bizarnom zig-zag paravan-slikom s bizantskim ratnicima, ali odjednom i mene kao da shrva kriza pospanosti. Zapravo, možda sam već i spavao, onako na nogama, proširenih zjenica, s bolom u očima zagledan u već pomalo ošamućeni ambijent koji se postupno uspavljivao. Ne bih rekao da sam se uopće pomaknuo, ali sve mi se vrijeme činilo da hodam po polumračnom atelijeru i gasim nekakve okrugle svijeće što su još lagano svjetlucale na dnu svojih voštanih tijela. Razveden u svim smjerovima i na način koji mu je davao neki posve nestvaran smisao, atelijer kao da se odjednom svom snagom zavrtložio oko nas, zapravo, oko sebe samoga, naglo se izdužujući u duboku, šarenu, ljevkastu trubu koja je, poput kakve neobuzdane pijavice, energično usisavala cijelu tu atmosferu, pomahnitali prostor i predmete, u prizmatične čestice drobila zakrivljenu, treptavu svjetlost, žedno ispijala uljane boje iz umrljanih slikarskih tuba i kutija, lizala sasušene palete i kistove, grizla krede i pastele neopisivih tonova i nijansi, i onda sve to u nezasitnu zanosu, polokovski izdašno u pastuoznim nanosima, prskala po zaobljenim stijenkama, pripremljenima da a fresco upiju taj jedinstveni erogenetski košmar. Ali sve se to odvijalo u nekoj četvrtoj, neodredivoj dimenziji koja je poput one duple ekspozicije s duhovima koji napuštaju tijela umrlih u starim filmovima prožimala egzaktni prostor atelijera i sve nas u njemu. Jer, dok se to zbivalo, dok se sve izobličavalo, talilo i razlijevalo u vrtoglavom centrifugalnom pokretu i razbacivanju na sve strane, ja sam mirno, u čistom crno-bijelom negativu finih obrisa i prijelaza, onako u dvostrukoj ekspoziciji, kao na računalnom zaslonu najviše razlučivosti, u trima dimenzijama posve jasno gledao cijeli uspavani atelijer, njegov puni, suptilno dorađeni arhitektonski crtež, orise skladno posloženih volumena prozračnih kvadara prostorija, široke plohe zidova, njihove rubove i razigrane otvore, vrata, volte, stropove i podove u više razina, neujednačeni namještaj različitih stilova, naslonjače i stolove, vitke boce i čaše, čak i lelujavi dim cigareta i, dakako, majušne raskalašne makete pozaspalih slikara-hedonista. Sve je bilo tu. A svjetovi se ipak uopće ne doticahu. „Što je to iskočilo iz tih hibernirajućih glava?“ – pomislih, prolazeći atelijerom i sâm sav ispresijecan i izboden fluorescentnim hologramima složenih geometrijskih struktura i prošaran titrajućim odbljescima živih boja s tumbajućeg kaleidoskopa u kojem smo se nekamo zakotrljali. Jesu li se to otrgnule nadzoru njihove krhke


Aldo KLIMAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

poluideje i nedovršene misli? Ili bijahu to tek udrobljene bizarne slike viđene unutarnjim očima ovih beznadno bezbrižnih spavača? Atelijer bijaše prezasićen omamljujućim morfejskim znakovljem i činilo se da je samo pitanje trenutka kada ćemo svi skupa početi vrtoglavo hiperventilirati i utonuti u duboku i nepovratnu nesvjesticu. Potražih malo zraka na majušnom, nakrivljenom, hipsofobičnom balkonu mansarde iz koje kao da bijaše izvučen poput kakve ladice koja samo što nije ispala iz ležišta. I doista, tek što lagano stupih na uski ispust, iz krupnih se obojenih narova na vanjskoj strani kičaste ograde od kovana željeza naglo prosu nešto poput šake purpurnog zrnja i daleko u dubini sitno zazvecka na pločniku. Ne znam je li to što se dogodilo bio nekakav znak, ali tamo dolje prizor odjednom postade nevjerojatan. Iz svih haustora, polako i bešumno, prozračni poput plavičastih meduza koje lebde prorijeđenim zrakom, počeše izlaziti uzburkani snovi, polusnovi i nesanice, strahovi i noćne more i slijevahu se u začarano nadrealno mnoštvo na bulevaru. U polutami visokih dijelova fasada, nad mračnim krošnjama drvoreda, obezglavljene sumnje, strepnje i boli, ovješene o mramorne prozorske klupčice, balkonske ograde i nadstrešnice, strpljivo čekahu svoj red za silazak pred strmoglavim vertikalama olukâ i gromobranâ. Mnoge se, pak, primisli i naglo iza sna trgnute nade, opijene dalekim ponoćnim dozivanjima zvonâ i nejasno zagledane u obrnutu perspektivu ponora, poput slobodnih penjača koji idu u suprotnom smjeru, odvažno, naglavačke spuštahu utorima iskosa osjenčenih pročelja zgrada. Samo se sanje, krajnje bezrazložno i posve beznadno, poput sumanutih paraglajdera zalijetavahu s ravnih krovova u dubinu noći nad obamrlim gradom. Bešumni vrvolj nesanicâ valjao se orijaškom maketom pločnikâ i bulevarâ, ponirao u tamna usta pothodnika i iz njih kuljao iz raznih smjerova. Nepodešeni za takve iluminacije ludila, semafori se neobuzdano poigravahu plazmatično-prizmatičnim strukturama te onostrane brojgelovske svjetine koja se u svim smjerovima mimoilazila i prožimala bez ikakva gurkanja i sudaranja. Vjerojatno su negdje u daljini, tamo na rubovima parka i ribnjaka, neobuzdani ponoćni automobili čak i nasmrt gazili te usporene snove-mjesečare i sanjive nesanice što su, u zao čas, poput šumskih ježeva neoprezno prelazili cestu na krivome mjestu, ali vidio sam, i to posve jasno, kako na obližnjem raskrižju, plaho iskoračujući iz polutame, snovi prilaze vozilima što su zastajala kraj njih i odmjerenim slow-motion gestama pokazuju vozačima u kojem smjeru trebaju ići. Možda to bijaše tek trenutak nekakva drukčijeg ukazanja, ali me svetost tog bestjelesnog hodočašća obuze naglo i svom snagom, a možda i samo zato što ondje, iza sebe, u atelijeru, odjednom začuh neobično snažan lepet poput lepeta stotinu krila. „Otkud sad šišmiši?“ – pomislih i utrčah u introvertni polumrak mansarde. Slikari

33


34

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Aldo KLIMAN

i djevojke još uvijek spavahu posvuda poput pijanih adolescenata na tulumu. Boce i čaše bijahu isprevrtane, prolivena aromatična vina razlijevahu se po podu poput kakva ljupkog akvarela... A nebom raskomadana stropa letjeli su na sve strane golemi šišmiši-slike. Atelijer zapravo bijaše duboka špilja prepuna tih divnih šarenih letača što se podizahu sa štafelajâ i zidova i razletavahu maštu u široka nestašna jata. Kružili su uza sam strop i spuštali se naglo do glava slikarâ-spavačâ, zaplećući svoje pandže u njihove rasute kose, otimljući još poneki zaboravljeni detalj, još poneki nanos kista za slikovite plohe svojih krila, koja onako u letu, puna zraka, dobijahu gotovo apsidalnu dubinu. Slijepi bizantski ratnici konačno bijahu na svojim mjestima, na freskama letećih manastirskih kupolâ što se uzdizahu i spuštahu, dolažahu iz snova i sanjivo, kao animacijski nedorađenim, isprekidanim pokretima zamahivahu svojim fluorescentnim mačevima, odižući moćne oslikane štitove do visine izduženih, bradatih lica, do blještavih kaciga obrubljenih draguljima. Šišmiši-slike letjele su sve niže i ravnomjernije, postupno se u valovima kružno koncentrirajući oko moje glave. Bio sam jedina živa vertikala, jedini parametar izvan sna za njihova čudna morfejska dozivanja, jedini tko se pred naletima njihovih oslikanih krila prestrašeno trzao s mračnom jezom u zatiljku. Bilo ih je sve više i više. Iz svih ladica i crtaćih blokova izlijetali su mali šišmiši-listovi sa skicama i zapisima, pa šišmiši-gvaševi, šišmiši-grafike i gravure, šišmiši-litografije i šišmišiakvatinte, šišmiši-ekspertimenti, šišmiši-bijeli-kvadrati-na-crnom-kvadratu i šišmiši-crni-kvadrati-na-bijelom-kvadratu... Podigoše se i mnogobrojna platna koja tek bijahu pripremljena za slikanje: širokih bijelih krila, lebdjeli su ti ljupki šišmišinevjeste nad atelijerom poput albatrosâ, gotovo nečujno, uza sam strop, uz rubove zidova i stvari. A onda, odjednom, kao poneseni nekom svojom tajanstvenom unutarnjom igrom, odlučnim zamasima krila šišmiši-slike poletješe prema balkonskim vratima. Premda ih bijaše prepun atelijer, u tamno nebo nad gradom izlijetavahu skladno i u razigranim valovima. Atelijer-špilja ispraznio se brzo i samo je još golema zigzag paravan-slika s bizantskim ratinicima poput kakve arheopteriks-mame kratko oblijetala dubok, isisan i posve ošamućen prostor ne bi li pronašla još kojeg zaostalog šišmišića-skicu; a zatim i ona ode. (Pula, 2002. – 2008.)


Mladen JURČIĆ, Zagreb

ČESTICA I ove noći sjedio je na obali, pod zvijezdama, iako je znao da nije vjerojatno da će brodić doći tako kasno, po mraku, jer je dosad uvijek dolazio danju. Trebao je stići još jučer ujutro, a Zvonimiru Traljaku već su nedostajale neke namirnice, ali noć je bila topla i vedra, osvijetljena mjesečinom i zvijezdama, pa nije osjećao preveliku tjeskobu. Ovamo se povukao da bi neko vrijeme proveo posve sam i da bi se što potpunije pribrao poslije prilično napornoga životnoga razdoblja i konačnoga rastanka s Jasminom, a ovaj mu je otočić pružio čak više no što je očekivao. I prije negoli je došao ovamo znao je da je to tek malo veća stijena u moru, s drvećem, kućicom i nešto trave, no osjećao je da mu je prijeko potrebno razdoblje nesmetanoga, temeljitoga preispitivanja. Zato se smjesta javio kad je u časopisu vidio reklamu za novu, nesvakidašnju vrstu „robinzonskoga ljetovanja“ usred čistoga mora, na samotnomu otočiću s razmjerno udobnom turističkom kućicom. Nakon što se razišao s Jasminom (a morao je priznati da je za rastanak kriv ponajprije on) prvi put ljetovat će sam, ali sad ga je to privlačilo, pa je kućicu zakupio na tri tjedna, iako nekoć ne bi vjerovao da može tako dugo samovati na otoku usred pučine. Nije pogriješio u odabiru ljetovanja jer su se prijašnja smetenost i utučenost uvelike smanjile, a potanko je razradio i nekoliko vrlo zanimljivih planova za budućnost. Sam sebi obećao je da je gotovo s lutanjima, stranputicama i nesigurnošću, pa je sad željno čekao brod koji će ga vratiti „u svijet“, kao što je prije tri tjedna sa zanimanjem iščekivao robinzonski život na otoku. No, brodić koji mu je svaka dva dana donosio namirnice nije se pojavio ni jučer, u zakazano vrijeme, a ni danas. Smirenost koja ga je dotad prožimala razbila se, a zamijenila ju je tjeskoba. Kao da je u zadnjih nekoliko dana sve pošlo krivo. Pokvario se prilično stari televizor koji je zatekao u kućici, radija nije bilo, a njegov je stari mobitel prekjučer posve zamro, kao i redovita telefonska veza, koja je cijelo vrijeme bila razmjerno nesigurna.

35


36

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

Dok je sad sjedio pokraj mora, nije ga, kao obično, obuzelo ushićenje pučinom koja se, obasjana mjesečinom, pružala u dubinu noći, nego je njime strujala izražena zebnja, pa i podmukli osjećaj straha, no ne bi mogao reći pred čime. Je li ga počela nagrizati nesigurnost zbog nedolaska broda i privremenoga gubitka veze sa „svijetom“? Inače nije bio sklon panici. Uvjeravao je sebe da nema razloga za uznemirenost, no u mraku na obali, pred beskrajnom, a sad i pomalo prijetećom pučinom u njemu je rastao neodređeni, ali vrlo neugodni strah pred nečim sudbonosnijim od zatajenja električnih uređaja. U posebno neugodnom trenutku obuzeo ga je nerazumni osjećaj da će se pred njim svakoga trenutka rastvoriti sama jezgra samoće i izgubljenosti, ali smjesta je otjerao tako glupe misli. Ipak, što će biti ako brod ne dođe, ni sutra, ni prekosutra. Je li sam na svijetu?, padne mu odjednom na um. Inače je vrijeme ovdje provodio neočekivano plodno. Čitao je, šetao, plivao, čak pisao, i to vrlo nadahnuto, pa je povjerovao da će konačno ponovno početi stvarati. No, idilični spokoj sve se više topio. Učinilo mu se da je u ovoj noći sve na otočiću, s kojim se inače tako prisno stopio, postalo nepoznato, zastrašujuće, a sad mu se neobičnim učinilo i to da je ovdje posve sam mogao provesti tri tjedna. Valići su nekako zloslutno zapljuskivali kamenje na obali, a taj umirujući zvuk, koji je još donedavno volio, sad ga je pomalo razdraživao, postao je odviše samotan, dalek i stran. Pomislio je da bi upravo taj osjećaj mogao iskoristiti za priču ili pjesmu, ali nije imao nikakve želje bilo što zapisati. Čak se razljutio na sebe zbog uobražene potrebe stalnoga piskaranja i zapisivanja? Kakve koristi od toga? Što može reći i kome? Doista vrijedne književnosti već gotovo nema, a čega nema bez toga se može, glasi poslovica. Uspješan, djelotvoran čovjek, pun života i poleta ne stvara složena umjetnička djela jer nema potrebe za surogatima, nestvarnim, zamjenskim doživljavanjima, ni papirnatim opravdanjima promašena života. Takva djela potrebna su samo slabićima jer ih iz nas i stvaraju nezadovoljstvo i bitna životna nemoć. Ustao je i pošao obalom, ali spokojno ozračje više ga nije ushićivalo, ni uljuljkivalo u „pjesnički“ osjećaj. Nije mogao uroniti u mir i sigurnost vedre ljetne noći jer je praznina u njemu bila posve drukčija od ove izvanjske, iskonski moćne i tajanstvene. Pošavši uskom stazom uz more, odjednom je zastao jer mu se učinilo da se pokraj mora prema zvjezdanu nebu ocrtava klupa na kojoj netko sjedi. No, znao je da ondje nema klupe, a onda je njime prostrujalo zaprepaštenje i bol jer mu se učinilo da pokraj mora mirno sjedi prilika njegova oca koji je umro prije dva desetljeća. Međutim, trenutak poslije uvidio je da ga je u mraku prevario oblik povećega kamena, a otac mu je vjerojatno pao na um jer je Zvonimira često proganjala slika iz


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

prošlosti. U vrijeme dok je to još bilo moguće s ocem nije ostvario nikakvu bliskost, odviše zaokupljen mladićkim, tada žarkim pregnućima, koja je onda smatrao beskrajno značajnima, a sad su mu se činila smiješno nadobudnima, nevažnim i promašenim. Nije pamtio da je ikad uistinu prisno i ozbiljno porazgovarao s ocem; štoviše, osjećao je priličnu netrpeljivost prema tomu, kako je mislio, beznadno običnomu, slabomu i nezanimljivu čovjeku, koji nije mogao spoznati njegova uzvišena nastojanja, pa mu je često prigovarao, savjetujući mu da se prihvati nečeg „stvarnijega“ i probitačnijega. Jednom kad je izdaleka vidio oca na klupi u gradskom parku, ubrzao je da ga ne primijeti taj starac (otac je Zvonimira dobio u prilično kasnoj dobi), kojega se pomalo sramio, a nadao se da ga otac uistinu nije vidio, nego je tromo dremuckao u toploj proljetnoj sunčevoj svjetlosti. Zvonimiru nije palo na pamet da mu priđe i sjedne uz nj, pa da s tim samotnim čovjekom neko vrijeme provede na klupi. Imao je mnogo važnijega posla (iako se više nije sjećao kamo je to zdušno žurio) nego da se zaustavi i pročavrlja s ocem, jer je to smatrao besmislenm i dosadnim. No, sad bi dao desnu ruku za samo jedno popodne blagotvornoga druženja. Odavno je uvidio da zapravo on ništa nije razumio, da je njegova tadašnja „duboka i posebna“ osjećajnost bila samo glupa, umišljena bešćutnost. Nije cijenio dragocjene veze dok je za njih još bilo vremena, primjerice, s ocem, a i poslije s Jasminom, koju je također neopravdano omalovažavao, pa se napokon osjetio neugodno usamljen, kao da je odbačen na rub svijeta. Razmišljajući tako, odjednom je do njega iz grma, dvadesetak metara nadesno, doprlo jako šuštanje, iako nije bilo vjetra. Okrenuvši se, krajičkom oka vidio je da je odatle strelovito izletjela tamna sjena i šmugnula u nešto udaljenije žbunje. Naglo je zastao, a utroba mu se zgrčila. Je li mu se u mraku samo pričinilo? Ali ne... Trenutak poslije šum se ponovio, sjena je nahrupila i iz toga žbunja, pohitavši dalje, prema skupini niskoga drveća, među kojim je nestala. Sad ju je jasnije vidio, bila je velika, bezoblična i nevjerojatno brza. Premda se činilo da leti, kretala se po tlu ili tik iznad, kao da bjesomučno klizi, ali to je bilo nemoguće. Nijednoga trenutka nije se podigla, pa nije mogla biti ptica, a tako velika ptica, nekoliko puta veća od najvećega orla ili supa, ne postoji u ovim krajevima. No, još je manje mogla biti životinja jer ih na otoku nije bilo. Kako bi ovdje, na malo većemu kamenu u moru, uopće mogla opstati tako velika i brza životinja? Prostor je bio premali, biće te veličine na njemu se ne bi održalo, a kako bi i došlo ovamo? Najbliže kopno bilo je predaleko, a ovdje nije bilo kopnene životinje koja bi tako dobro i daleko plivala. Osim toga, Zvonimir je u tri tjedna bezbroj puta prešao cijeli otočić i nikad nije naišao na veću životinju. Osjetio je još veću tjeskobu, nesigurnost i strah, pogotovo

37


38

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

zato što je Mjesec zašao za oblak i sve se smračilo. Gotovo je osjetio napad panike, koji mu nikako nije bio svojstven, no naljutio se zbog svoje bojažljivosti i nastojao se što bolje pribrati. Zaključio je kako će biti najbolje da se vrati u kućicu i dočeka jutro, pa će na danjemu svjetlu pretražiti otočić, a tada će nedvojbeno stići brod, koji će ga odvesti odavde. Počeo se penjati uz brežuljak u sredini otočića, u suprotnomu smjeru od onoga kojim je otišla sjena. Bio je to najkraći put do kućice jer kad bi pošao duž obale, nepotrebno bi kružio, a ovako će prijeći vrh otoka i uz padinu se spustiti na drugu stranu. Dok se penjao, učinilo mu se da je brežuljak mnogo viši nego prije, ali taj dojam pripisao je uzrujanosti, smetenosti i želji da se što prije nađe u sigurnosti, iza vrata. Ipak, kad je poslije naoko mnogo dužega penjanja stigao do vrha i pogledao dolje, protrnuo je. Mjesec je isplovio iza oblaka, pa se morska površina srebrnkasto ljeskala, ali ispod sebe vidio je samo pučinu te stijene i šljunak na obali. U toj pomalo nestvarnoj, prilično jakoj svjetlosti od kućice nije bilo ni traga, no svakako je morala biti ondje! S vrha je pogledao na sve strane jer se otuda prije uvijek širio pogled na cijeli otok, i mnogo dalje, sve do kružnoga morskoga obzora, ali sad više nije bilo tako jer otok kao da se uistinu neobjašnjivo povećao. S jedne strane Zvonimir je vidio obalu i more, koji su bili isti kao prije, ali s druge se sad protezao mračni, neprobojni šumski zid. Ali ne, dolje je naprosto morala biti kuća jer je ugledao i tri velike, poznate, prilično ravne stijene na kojima se često sunčao, a trebale bi biti udaljene samo desetak metara od ulaza u kućicu. Počeo se tako usplahireno spuštati niz padinu da se opasno sklizao, a jednom se spotaknuo i gotovo se strmoglavio dolje, na stijene. Morao je zatomiti paniku, odbaciti neopravdani strah i bezumnu pomisao, koja mu se nametala, da se dogodila jeziva, natprirodna promjena, koja je stubokom poremetila sam temelj i poredak poznatoga svijeta, a Zvonimirova se krhka stvarnost urušila. Sišavši do obale, sa sigurnošću je prepoznao stijene na koje bi se često izvalio, a tu su bile i prazne boce voćnoga soka te papirnati omoti keksa i slatkiša, koje je nemarno ostavio za sobom. Na jednome kamenu ugledao je i svoju zaboravljenu kemijsku olovku jer je ondje (pred kućom?) ujutro često nešto zapisivao. Vidio je i čistinu pod padinom na kojoj bi trebala stajati turistička kućica, jedina zgrada na otočiću, ali sad nije bilo ničega. Ne, nemoguće, to jamačno nije pravo mjesto! Mnoge su stijene slične, a boce, prazni omoti i olovka ništa ne dokazuju jer se tijekom mjesec dana posvuda sunčao, ostavljao smeće i piskarao. Uostalom, mračno je, pa se dobro ne vidi. Pošao je dalje stazom koja je vodila oko otočića, povremeno se penjući i spušta-


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

jući. Ponekad bi oblak prekrio Mjesec, ali Zvonimir ni u mraku nije mogao promašiti smjer jer je ovdje sve predobro poznavao. Je li ipak mogao zalutati? Poslije nekog vremena učinilo mu se da predugo hoda, a i umorio se. Obično bi već za to vrijeme obišao otočić, ali sad mu se staza učinila mnogo dužom. Onda se s nevjericom zagledao pred sebe, a kako nije pazio kamo ide, nogom je tako udario u poveći kamen da je zateturao i gotovo se srušio potrbuške. Učinilo mu se da tridesetak metara ispred sebe, na stijeni pokraj mora, ispod staze, vidi žensku pojavu. Stajala je okrenuta pučini, a u svjetlu mjesečine to nikako nije mogla biti varka. I nije bila! Oči ga nisu prevarile jer je ondje doista stajala visoka i vitka žena, s izraženim oblinama, a dugu, koliko je na mjesečini mogao vidjeti, svijetlu kosu mrsio je povjetarac koji je naglo zapuhao. Polako se okrenula prema njemu, bez ikakva iznenađenja. Odjednom ga obuze besmisleni osjećaj da ga je očekivala. Sišla je sa stijene i pošla prema stazi. Na nekoliko metara od njega zastala je, promotrivši ga, a onda se nasmiješila. Kosa joj je doista bila svijetla i valovita, ljupko lice doimalo se vrlo mlado, a usta izvijena u smiješak bila su pomalo nepravilna, no to joj je davalo posebnu, vrlo prisnu draž. Oči su joj bile velike i tamne, čak su mu se učinile nekako odviše tamne, pa ga je prožeo osjećaj nelagode, ali mjesečevo je svjetlo moglo prevariti. Za cijeloga boravka ovdje nije vidio žensko biće, a poslije raskida s Jasminom nekoliko je mjeseci samovao, pa je unatoč nelagodnosti osjetio uzbuđenje jer je iznenada naišao na ženu koja ga je očito sa zanimanjem motrila. – Dobra večer – pozdravila je mekim, ugodnim, glasom, koji kao da je odjednom ublažio i smekšao okolni mrak. – Još jedan noćni šetač? Nisam se nadala da ću ovdje ikoga sresti. – Ni ja. Dobra večer – odgovorio je zbunjeno – Ovdje ljetujem... ljetovao sam... u turističkoj kućici za iznajmljivanje. – Neodređeno je pokazao rukom jer u ovom trenutku nije znao gdje je zapravo kućica. – Ali cijelo vrijeme bio sam sâm. – Rijetko kad nismo sami – prokomentirala je – iako je ponekad možda bolje da jesmo. Trgnuo se na te riječi, a ona ga je cijelo vrijeme motrila s neobičnim, ispitujućim izrazom, kao da ga odnekud poznaje, pa pokušava odrediti je li to doista on, a i njemu se učinilo da ju je već vidio, i to u trenucima kojih bi se svakako morao sjetiti, ali u glavi mu je bila praznina, iako bi nedvojbeno zapamtio to lijepo, nesvakidašnje lice. Nametnuo mu se neobičan osjećaj da je to bilo u snu, ali nikad nije pamtio snove, a vrlo rijetko je sanjao nešto zanimljivo. – Zovem se Zvonimir Traljak i, kao što sam rekao, ovdje sam nekoliko tjedana boravio kao turist, ali jučer nije došao brodić koji me trebao odvesti na kopno. Pitam se biste li mi mogli pomoći...

39


40

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

Žena se odjednom okrene i pogleda iza sebe, a onda, nasmiješivši se, ali i pomalo uznemireno, podigne ruku. – Drago mi je što sam vas srela, ali oprostite, moram ići. – Okrenula se i pošla stazom, dok je on još neko vrijeme zbunjeno stajao, a onda se uputio za njom, nadajući se da će tom stazom ionako stići do kućice. Pitao se kako je dospjela na otok. Možda na jahti, koje su često obilazile samotne, udaljene otočiće. Bi li s njom (ili s ljudima s kojima je došla, jer teško da se ovdje našla sama) mogao otploviti na kopno pa tako neće morati čekati da ga preveze zakašnjeli brodić agencije za iznajmljivanje? Požurio se, ali kad je stigao do zavoja staze, više nije vidio ženu, a na moru nije bilo plovila. Zatomio je poriv da potrči. Vjerojatno će je ugledati iza sljedećega zavoja jer je staza vodila oko otočića, koji se, doduše, sad činio mnogo većim i drukčijim. Bio je gotovo siguran da to nije put kojim je za svoga boravka ovdje često prolazio, ali nije bilo druge staze. Onda je ponovno naglo zastao jer je pred sobom, malo niže staze, ponovno ugledao klupu, koja na otoku nije postojala. No, sad je bio siguran da ne zuri u kamen koji ga je zavarao neobičnim oblikom jer se pojava koja je sjedila na klupi pomaknula, nešto progunđala i zakašljala. U svjetlu mjesečine vidio je da je krupna i posve ćelava, a tjeme joj se izrazito presijavalo. Duboko je i promuklo zakašljala, nije mogao pogriješiti, jer ovdje nije bilo, a nije ni moglo biti sličnih zvukova. Nije to bio šum mora, ni vjetra u krošnjama, nego izrazit, opori i promukli ljudski kašalj! Premda se naježio, pobrzao je prema prilici koja je, čuvši korake, okrenula prema njemu glavu na kojoj Zvonimir, iako je bilo dovoljno svijetlo, nije mogao raspoznati nikakve crte. Kako užasnut i usplahiren nije gledao kamo ide, ponovno se spotaknuo i ovaj je put doista pao. Koljenima je bolno bubnuo o tlo, ali dočekao se na ruke. Uspravivši se, pred sobom ugleda samo stijene i mjesečinom posrebrenu vodenu površinu iza njih. Zašao je među stijene grozničavo tražeći pogledom, ali više nije vidio zastrašujuću pojavu, nije bilo klupe, ni bilo čega neobičnoga, ili bolje, sve je bilo krajnje neobično, tjeskobno i ludo. Klonuvši, spustio se na ravnu stijenu i zurio pred sebe. Činilo mu se da se istopio sam poredak njemu poznatoga svijeta, pa više ne može reći što jest, a što nije stvarno. S jezom je pomislio da više ne može ni predvidjeti što će se još dogoditi, hoće li uopće naći kućicu. Uplašio se da je doista nestala jer je odavno trebao doći do nje, ondje gdje su na stijenama ležale njegove stvari. Je li počeo luditi? Je li se njegov svijet smrskao o kamenje na otoku, i to upravo kad je povjerovao da se za boravka ovdje posve sredio i duhovno obnovio? Je li žena koju je susreo, koja je tako naglo otišla, bila stvarna osoba ili prikaza, poput maloprijašnjega ćelavoga bića? Ustao je i pošao dalje, ali više nije hodao tako žustro, no još je želio sustići ženu


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

koja je na samotni, pusti otočić mogla doći samo plovilom i zamoliti je, ili njezino društvo, da ga povezu na kopno, u stvarni, poznati svijet. Iznenada mu na um padne apsurdno pitanje postoji li ondje na kopnu još kakav poznati svijet u koji bi se želio vratiti? No mora odagnati takve misli jer bi ga mogle potpuno obuzeti. Htio se požuriti, ali to više nije bilo moguće jer je Mjesec zašao za oblake, pa se posve smračilo, a staza je na tome mjestu bila vrlo uska, penjala se i vijugala, pa bi se, ako ne pripazi, mogao strovaliti na kamenje. Nikako nije smio zaboraviti baterijsku svjetiljku, ali kad je izašao iz kućice, noć je bila vedra i sjao je Mjesec, pa je se nije ni sjetio ponijeti. Vrlo je pažljivo koračao, pokušavajući kako-tako pratiti vidljive obrise kamenja pokraj puta, a onda je iz obližnjega grmlja doprlo jako šuštanje i nešto nalik na dahtanje, ali možda mu se samo učinilo. Sjetio se čudovišne sjene koju je prije vidio, pa je ponovno osjetio poriv da potrči, ali na mračnoj uskoj stazi to bi bilo samoubojstvo. Dok su njime strujali trnci, nastavio je polako i oprezno koračati. Osjeti se bespomoćno, jadno i izgubljeno, prepušten na milost i nemilost ne toliko neke nestvarne, jezive pojave, nego svojih neobuzdanih zamišljanja, zebnji i glupe, ali jake slutnje da bi se te zebnje i zamišljanja ipak mogli utjeloviti u stvarnomu svijetu ili u potpunom nedostatku stvarnosti, koja kao da se odjednom prolomila i razderala, posve ga razgolitivši. Kad je izašao iza zavoja, na mjestu gdje se obala širila, a staza je prolazila kroz šumicu, ponovno je naglo zastao jer je kroz drveće ugledao prilično snažno svjetlo. Nije to mogla biti mjesečina, ali što bi ovdje tako svijetlilo? Zašavši među drveće, polako je pošao prema neobičnoj pojavi, no tada osjeti još dublji strah. Iza drveća, na čistini koje ovdje prije nije bilo, ugledao je poveću kuću, ruševnu katnicu s tamnim pročeljem i velikim, odavno razbijenim prozorima, koji su zjapili poput duplji. Djelovala je vrlo turobno, a na malome otoku sigurno bi primijetio napuštenu kuću te veličine. No, činilo se da nije napuštena! Prišavši prozoru, vidio je da je pod u prizemlju prekriven lišćem i smećem, ali odozgo, s kata, dopiralo je razmjerno jako svjetlo i osvjetljavalo nered u prizemlju. Nije vidio nikakvo pokućstvo, kuća je naoko bila napuštena, ali odakle svjetlo na katu? Tko je ili što je u kući koje najprije nije bilo, a onda se stvorila niotkuda? Prišao je trošnim vratima, okrene kvaku i uđe. Pod nogama mu je šuštalo lišće i poderane stranice prastarih novina, a ispod njih je mjestimično provirivao pocrnjeli parket. Samo ponegdje na zidovima još su se ljuštile tapete s uzorcima geometrijskih oblika, a na drugome kraju prostorije ugledao je stubište osvijetljeno svjetlom koje je dopiralo odozgo. Glasno je pozvao, a onda se iznenadio začuvši da se na katu otvaraju vrata. Uči-

41


42

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

nilo mu se da odozgo čuje glasove, pa je polako prišao stubištu. Trošne stube vodile su do odmorišta na polukatu, odnekuda izvan njegova vidokruga dopiralo je žuto svjetlo. To nikako nije bila mjesečina koja je sjala kroz prozore. U dnu stubišta ponovno je glasno pozvao, a onda naglo zastane čuvši korake. Staro je drvo škripalo pod nečijim nogama, koraci su silazili, a onda se na odmorištu pojavi lijepa žena koju je sreo na stazi duž obale. – Ovdje ste? – upitao je nespretno i zblenuto. – Ima li gore koga? Kuća baš ne izgleda kao pogodno boravište. – Još jednom: dobra večer – nasmiješila se, ali joj se u glasu osjećala još izrazitija nelagoda nego prije. – Ne, u kući nitko ne boravi... Tu je bila tvrtka... Zapravo neka vrsta instituta. – Institut? – začuđeno će Zvonimir. – Odlično. Bih li nekoga mogao pitati kad polazi brod ili kako da stignem na kopno? Rekao sam vam da, premda je trebao, brodić nije došao. Već znate da sam bio korisnik turističkoga aranžmana koji pruža „robinzonski odmor“ na pustome otoku, pa zavisim o opskrbi s kopna. Gore vjerojatno imaju telefone, pa bih zamolio... – Ne, ne – prekinula ga je neprimjereno uzrujano. – Gore nema nikoga. – Vidim svjetlo – ukazao je. – Ne, to je... Vjerujte mi, nema nikoga. Već su se davno odselili, a telefoni su isključeni. I sami vidite u kakvom je stanju zgrada. – Ali svjetlo... – ponovio je smeteno, osjetivši da nešto nije u redu. – Imate li mobitel? – Nemam – odgovorila je nesigurno. – Pokvario se, a ovdje često nema signala. – Dakle doista me prati peh. A čime se ta tvrtka... institut bavio? – Ah... – oklijevala je, očito tražeći riječi, ili je možda smišljala što da kaže, ali zašto bi ga zavarala? – Turizmom? – pomogao joj je. – Ne... bila je to znanstvena tvrtka. – Je li? Na pustom, usamljenom otoku? Što su istraživali? Još je stajala na stubama poviše njega, motreći ga. Čak i u slabom svjetlu koje je dopiralo odozgo vidio je da joj lijepe oči imaju tjeskobni, upitan izraz. – Jesu li proučavali život u moru? – Nisu – rekla je polako, a onda kao da je odlučila odgovoriti. – Bavili su se vremenom. – Vremenom? – Da, proučavali su djelovanje i učinak vremena na razne mogućnosti koje su njegov sastavni dio, a javljaju se ako se vremenom posve pravilno koristimo i ne pravimo kardinalne pogreške. Htjeli su u što većoj mjeri spoznati što je uistinu vri-


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

jeme i kako djeluje. To je vrlo teško objasniti osobi sa strane, ali bavili su se teorijom koja govori da za svakoga od nas postoji savršeni put kojim prolazimo kroz svoje vrijeme, ako posve pravilno iskorištavamo sve mogućnosti koje nam vrijeme pruža, koje unekoliko i jesu vrijeme, a ne pravimo niz posve pogrešnih izbora, pogrešaka i skretanja jer time propuštamo bitne mogućnosti, pa zapadamo u besmisleno lutanje. Bavili su se zadržavanjem... na neki način povratkom vremena. Pitali su se što bismo i koliko dobili kad bismo mogli zadržati vrijeme, pa čak i vratiti izgubljeno... rasute mogućnosti, prilike koje smo propustili, a koje nam sržno određuju život i upućuju ga u određenome, obično lošemu smjeru. Ovu zgradu zvali su „Kuća rasutoga vremena“... – Slabo se nasmiješila. S nevjericom ju je motrio. – Ja sam uludo rasuo vrlo mnogo vremena, pravo bogatstvo. Takva istraživanja posve bi mi odgovarala. – Osjećam da je to i moj problem – ozbiljno je odgovorila. – A tko ga nema? Zato sam i došla da vidim... Jeste li bili jedan od njihovih... suradnika... kad ste ovdje? – Ja? Nikad prije nisam čuo za tu tvrtku. Rekao sam vam da sam ovdje bio u turističkom aranžmanu. Jučer mi je trebao biti posljednji dan. Osim što sam i protiv svoje volje duže ostao, učinilo mi se da se otok posve promijenio. Kao da se..... povećao, a sasvim sam siguran da ove zgrade u protekla tri tjedna nije bilo. Ali vi mnogo znate o tom institutu? Jeste li ovdje radili? Oči kojima je netremice zurila u njega bile su vrlo lijepe, pa bi u bilo kojoj drugoj prilici bio sretan da ga motri takva žena. – Da, jesam – priznala je – ali samo kratko, prilično davno. Posao je bio podosta naporan i... Premda sam vjerovala da sam sposobna znanstvenica, nisam izdržala. No, ipak je bilo vrlo zanimljivo. – Da, iznimno zanimljiv posao. Još nikad nisam sreo znanstvenicu te vrste. Ponovno se nasmiješila. – Oprostite, nisam se predstavila. Željka Milas. Rukovali su se. – Već sam Vam rekao ime, ali nije baš zvučno, pa ću ga ponoviti. Zvonimir Traljak. No, Vaše ime jest dojmljivo. – Suzio je oči, pokušavajući se sjetiti. – Čuo sam za Vas, a čim sam Vas ugledao, učinili ste mi se poznati. – Jeste li sigurni da prije niste bili ovdje? – brzo ga upita. – Možda ste sudjelovali u... nekim pokusima jer bilo je mnogo ispitanika. Moguće je da se ne sjećate. Ponekad se javljalo takvo djelovanje, gubitak sjećanja, suprotno od povratka vremena. Otkako je prije više godina došlo do kvara, do nesreće, sve se poremetilo, pa su ubrzo napustili zgradu i otok. – Kakva je to nesreća bila? – zanimalo ga je. – U to doba više nisam radila ondje, a izjave za javnost bile su vrlo šture. Malo se govorilo o tome, no doznala sam kako se pokazalo da vrijeme... čudno, da se pone-

43


44

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

kad opasno ponaša. Došlo je do zbrke, do ozbiljnoga poremećaja, naišli su na neku zapreku koju su nazvali „čudovište vremena“. Doznala sam to od kolega koji su još ovdje radili, ali ne znam pravu prirodu te... katastrofe. Nisu smjeli mnogo govoriti, ubrzo su sve uspješno zataškali, čak odviše uspješno s obzirom na to da je poginula nekolicina ljudi. Ali ne razumijem... – Doimala se smeteno. – Poslije toga zabranili su iskrcavanje na otok i svaki boravak na njemu. Bilo je to zabranjeno područje, pa ne shvaćam kako su ga mogli uključiti u turistički aranžman. – Zašutjela je i neko vrijeme razmišljala. – Osim ako to nije bilo... – Oči su joj zasjale. – Ako se sve pomiješalo, onda... – Ponovno je zašutjela. – Hoćete li mi reći što uistinu radite ovdje? – oštro je upita. – Rekli ste da ste došli nešto vidjeti. A što, ako je sve pusto i nema nikoga? – Došla sam da pokušam provjeriti je li... – Očito je teško nalazila riječi o tome ili nije htjela govoriti, no ipak nastavi: – To svojevremeno vrlo tajno istraživanje trebalo je značiti dosad neviđeni znanstveni proboj... Ne mogu Vam ukratko objasniti, ali vjerovali su da prostor-vrijeme obuhvaća i naš osjećaj, doživljavanje toga vremena, kao i iskorištavanje mogućnosti koje zapravo jesu vrijeme. Ono sadrži mogućnosti koje nas usmjeravaju prije nego što ih, kako sam rekla, razbijemo i raspršimo svojim nerazumijevanjem, pogreškama i neprimjerenim postupcima, pa je vrijeme za nas sve manje mogućnost. Pretvara se naprosto u slijep, nepredvidljiv tijek koji nas prilično kaotično nosi. Mislili su da te mogućnosti mogu nadzirati, da mogu vratiti razne segmente vremena, upravljati njima... Rekli ste da ste otok doživjeli... posve drukčije, da vam se čini kako je promijenjen. Niste li možda ipak sudjelovali u pokusu, pa ste... – Ne znam ništa o pokusu – izjavio je, iznenađen i pomalo živčan zbog bujice riječi, koja mu se činila nerazumljivom i fantastičnom. – Naprosto sam turist, to jest bio sam zadnja dva tjedna i do večeras je sve bilo posve normalno. Nikad nisam sudjelovao ni u kakvom „znanstvenome pokusu“, a moram priznati kako mi se čini da sanjam i Vas... Odjednom se dogodilo nešto neshvatljivo. Žena pred njim kao da je zatitrala, ali nije zadrhtala, nego joj se pojava naglo izvila poput dvodimenzionalne slike kad se pojave smetnje na zaslonu računala ili televizora, a nešto je i zakrčalo. Trgnuo se i bolje pogledao jer nije mogao povjerovati da su ga, unatoč polumraku i smetenosti, oči tako prevarile. Više nije vidio ništa neobično, ali prošla ga je duboka jeza. Trenutak zatim ponovno se trgnuo jer je odozgo začuo štropot, kao da je palo nešto teško, a onda i teški bat koraka. Takvo što nije mu se moglo učiniti. – Gore ima nekoga! – uzviknuo je. – Pitat ću ih... – Ne, ne idite gore! – Sad se doista doimala uplašenom, čak užasnutom. – Nikako ne smijete, jer...!


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

No, već je brzao uz ostatak stuba koje su od odmorišta vodile na kat. Popevši se do vrha, osvrnuo se. Kad je gledao odavde, na stubama je vladao još veći polumrak, ali ni sad nije mogao povjerovati da ga oči tako varaju, ni da se sjene u toj mjeri poigravaju s njim. Jer, ženina pojava zatitrala je i izvila se, kao maloprije, ali ovaj je put posve iščeznula. Zurio je u odmorište, pomislivši da mu se to svakako samo učinilo, no polumrak nije bio takav da bi je posve progutao. Iza sebe čuo je još glasniji štropot, kao da se nešto jako teško stropoštalo na pod, pa se okrenuo i kao u snu prišao otvorenim vratima prostorije na katu, iz koje je dopiralo jarko svjetlo, a ondje je zaprepašteno zastao, sledivši se. Bila je to velika, prazna soba, a žena nije lagala kad je rekla da je struja isključena jer nije to bilo električno svjetlo, već je u prostoriji gorjelo barem stotinu svijeća. Smeteno je zurio, no samo nekoliko trenutaka jer mu je vidik odjednom zastrla golema bezoblična sjena, koja kao da se niotkuda stvorila pred njim. Prije no što je dospio nagonski ustuknuti, a kamoli povikati – zgrabila ga je. Kroz glavu mu proleti da je to sjena koju je vidio vani u žbunju – ali sjena čega? Nije ga obuzeo samo panični strah, nego i osjećaj neizdržive tjeskobe. Neko biće neizdrživo ga je snažno stegnulo, kao da iz njega nastoji istisnuti sav zrak, a Zvonimir se uplašio da će mu s njim kroz razjapljena usta izletjeti i srce! Nije to bio tjelesni stisak, makar kako strašnim šapama i pandžama, nego... Upravo ga je zbog te neobjašnjivosti obuzela strava kakvu nikad prije nije osjetio. Kao da stisak nije bio tvaran, nego mu je stezao cijelo unutrašnje biće i polako mu gušio dušu. Nije toliko osjećao tjelesnu bol, koliko krajnju stravu koja je mutila svijest. Kao da je biće u njega unijelo halucinatorni otrov jer mu se svijest ispunila nevjerojatno bolnim slikama, sjećanjima... na nenadoknadiv gubitak, na posvemašnju, nepovratnu, jezivu izgubljenost. Činilo mu se da mu se unutrašnjost počinje rasipati, a svijest mrviti, no posve paradoksalno, kao da je u nevjerojatnome bljesku čak stekao neki... neizrazivi, pogubni uvid! Na um su mu pale riječi Željke Milas o „rasutome vremenu“. Premda to nikako ne bi mogao izraziti, kao da ga je neizdrživo pritiskala i gušila kristalno jasna svijest o svim mogućnostima, o svemu što je svojom krivnjom izgubio i više ne može vratiti, a vodilo je neizmjerno svjetlijim i smislenijim prostorima od njegova sadašnjega, „uobičajenoga“ života i postojanja. Mnoge pogreške koje je nekoć smatrao sitnima i „životno“ neizbježnim nemarnostima, kakve su, primjerice, bile česte u odnosu s Jasminom koja ga je ipak iskreno voljela, u trenutku su se pokazale kao bitne, zloćudne prekretnice koje su mu životni put usmjerile na gore, promijenivši dotad bistro ozračje i razinu cjelokupnoga postojanja. Ravnodušnost, nemar, glupa skretanja (koliko je puta ležerno prevario Jasminu sa ženama koje mu ništa nisu značile, a ponekad mu se nisu ni posebno sviđale!), sve je to sad zadobilo sudbinsko značenje pogubnih skretnica

45


46

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

koje su ga na kraju gurnule u stisak... Čudovišta vremena, prolete mu odjednom kroz glavu riječi znanstvenice na stubištu, rasutoga vremena, nepovratno izgubljenih, sržnih mogućnosti. Nesvjesnost, ravnodušnost, pogreške i zanemarivanje doveli su do konačnoga gubitka koji je otvorio ponor promašaja uzaludnosti i besmisla. Vrijeme kao da je stalo, izbrisalo se jer je sve ispunila svijest o gubitku koja se zaledila, pa je poput goleme sante koja je ispunjavala sav njegov prostor i cijeli svijet. Nije to više bio ajnštajnovski „prostor-vrijeme“, nego zaleđeni, posljednji, besmisleni komadić prostora u kojemu se nije mogao ni kretati, ni disati. Tonuo je u potpuni mrak i u osjećaj posvemašnje praznine u sebi. Bilo je to nešto najjezivije što je ikad osjetio. Više nije mogao ni razmišljati, a užas i tjeskoba dostigli su vrhunac. Činilo mu se da pada u nepovratno Nigdje, posve odvojeno od svega poznatoga, da će ondje zauvijek ostati, bezizlazno zatočen, a ubrzo će i sasvim poludjeti. Onda je svega toga nestalo, čak i otoka i mora. Kao da je naglo izronio iz sna ili iz najteže noćne more, pa je zadihan stajao u sunčanom danu usred grada u kojemu je odrastao i odakle je otišao na ljetovanje. Zurio je u poznate, a ipak nekako fantastične zgrade jer su se odjednom stvorile tu, spokojne i obasjane suncem, poslije najgore noćne more, koja je odjednom netragom nestala. Žmirkajući, škiljio je u modro nebo s nekoliko bijelih oblačića i... Polako je dolazio k sebi, oporavljajući se, a uvelike mu je pomoglo što je prihvaćao san (ako je doista sanjao!) i bez razmišljanja mu se predavao jer ionako nije bio u stanju razmišljati. U toj ošamućenosti i predavanju najvećim je dijelom nestala čak i užasnutost, a ostali su samo smetenost i olakšanje jer se uspio izvući iz noćne more i... morbidna znatiželja. Osjećao je da je nešto spalo s njega, poput teškoga oklopa, neshvatljivo mu olakšavši biće. I to je prihvatio jer maloprijašnji užas kao da ga je posve otupio, pa je stajao u sunčevoj svjetlosti i zurio u ozelenjeli park pred sobom kao da ga nikad prije nije vidio i kao da gleda nešto posve nevjerojatno, no vidio ga je bezbroj puta. Ali nikad ovako, ili bolje, samo jednom, i to prije nekoliko desetljeća. Jer, nešto se doista stubokom promijenilo, a ozračje je zadobilo posve fantastično svojstvo. Na klupi u dnu parka, ispod velikog drveta ugledao je samotnu pojavu! Odavde se čovjek koji je ondje sjedio doimao malenim, izdvojenim; Zvonimir mu nije vidio lice, ali ga je smjesta prepoznao. Zapravo, prepoznavanje ga je pogodilo poput jakoga udara struje, koji mu je potresao unutrašnjost, prostrujavši njime od glave do pete. Dakako da se zaprepastio, ali je istodobno osjetio neobjašnjivo, gotovo radosno uzbuđenje, bez prekomjernoga čuđenja, kao da snoliko, nevjerojatno umirujuće ozračje nije dopuštalo užasnutost, ali ni gorku usplahirenu smetenost, no bio je svjestan da je na klupi njegov otac, i to upravo onoga dana, prije više od dva desetljeća, o kojemu je Zvonimir toliko puta bolno razmišljao. U blizini, s njegove lijeve strane, malo prije parka, bio je mali dućan, pa je, još


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

uvijek koračajući kao u snu, prišao i pogledao se u izlogu. Sad mu je bilo jasno zašto je tako snažno osjetio da se sve oko njega bitno promijenilo. Njegov odraz u staklu izloga doimao se desetljećima mlađi, iz vremena kad je... Je li moguće da sve to doista sanja, da je sanjao otok i... koliko toga unatrag? Gdje su uopće bile granice „stvarnosti“, koliko ih je daleko ostavio za sobom? Je li se posve izgubio u snovima i noćnim morama? No, premda se ponekad u snovima preobražavao u mlađu osobu, iz svoga „zlatnoga doba“, ni sad mu se nije činilo da sanja; kao da je to vrijeme zamišljao kao „pravi“ temelj svoga bića, a sve drugo bilo mu je daleko mutnije i samo usput. U snovima vrijeme kao da je izgubilo svoje željezne okove i značenje, pa se sve stopilo – vremena, mjesta i osjećaji zadobili su neobično, kružno jedinstvo, baš kao i sada, a k tome je jednako tako brzo i lako mijenjao i raspoloženja. Vrijeme... Je li bila stvarna ona žena, Željka Milas (iz prošloga sna?), u Kući rasutoga vremena, kako ju je nazvala, na mjestu na kojemu kao da je na najgori način upoznao užas vremena? Pitala ga je da li je sudjelovao u pokusima. Možda i jest, ali je zaboravio. Možda su upravo pokusi s vremenom krivi za sve što mu se događa (ili se zapravo ne događa). Je li se na tom otoku posve poremetilo, izglobilo i ispremiješalo vrijeme, pa njegova uznemirena pučina Zvonimira ludo baca amotamo? Možda sada i ovdje, poslije onoga užasa, upoznaje i drugu stranu vremena jer je znanstvenica rekla da je vrijeme naša mogućnost! Kao da ga je doista ponio val toga čudesno prizvanoga tijeka, koji toga davnoga dana još nije bio slijep, nego je takav postao tek mnogo kasnije. Zvonimir je ušao u park, pa je pošljunčanom stazom pošao ravno prema pojavi na klupi. Činilo mu se da lebdi, da se očevoj pojavi približava netko drugi, i to daleko prirodnije od njega jer on ne bi bio u stanju ni hodati da nije bilo toga neobjašnjivo okrepljujućega ozračja. Prošao je pokraj rascvjetala grmlja, a onda i pokraj ljuljački... Sve se doimalo vrlo prirodno, ali i posve nestvarno u vrhunskom paradoksu koji je djelovao poput snažnoga anestetika. Baš kao u snu, negdje u dubini znao je da je otac odavno mrtav, ali je istodobno snažno, nedvojbeno osjećao da je u ovom trenutku živ jer bilo je to takvo mjesto i vrijeme. Sjetio se riječi one znanstvenice da su prostor i vrijeme nerazdvojivo prožeti dimenzijom naših osjećaja koji su određeni općim ozračjem, ali ga u istoj mjeri određuju uzajamnim djelovanjem. I ova čestica „prostora-vremena“ imala je vlastitu dimenziju doživljavanja, koja je utemeljila unutrašnje ozračje, uspješno prigušujući zebnju, strah, pa i smetenost koji joj nisu pripadali. Posvuda oko sebe, pa zato i u sebi, osjećao je vlastitost toga trenutka – koji nije bio izgubljen, ni uzaludan – začudnu, ali djelotvornu neovisnost od maloprijašnjega užasa i neiskupljivih, bolnih posljedica kasnijih pogrešaka. Sjedeći na klupi, otac je zamišljeno gledao pred sebe, a Zvonimiru se učinio starijim nego što ga se iz toga vremena sjećao. Djelovao je usamljeno, izgubljeno i

47


48

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

tužno, a Zvonimir nikad nije primjećivao tu njegovu stranu, nego je, naprotiv, oca često doživljavao kao prilično gruboga gnjavatora, pa je sad osjetio oštru grižnju savjesti. Nalet gorkoga kajanja oči mu je gotovo ispunio suzama, koje je Zvonimir s naporom zadržao. Premda se smatrao posebno oštroumnim, postao je duboko svjestan da je u to vrijeme primjećivao malo što doista važno. Osjetivši da se netko približava, otac je podigao glavu, a kad je ugledao sina, licem mu se razlio iznenađen, razdragan i topao izraz, kakav je u Zvonimirovim sjećanjima bio prilično rijedak. – Zvonko! – pozdravi ga otac. – Otkuda? Pridošlica se zbunio, a kako nije znao kamo bi pogledao, zaškiljio je u blistavo modro nebo. – Ugledao sam te dok sam prolazio – odgovorio je, prizvavši svu glumačku vještinu kako bi se doimao naravno i opušteno, no u prsima je osjećao gotovo tjelesnu bol. – Sjedni, sine. Prvi proljetni dani vrlo su ugodni. Možeš li, usred te svoje zamršene žurbe, uhvatiti malo vremena za obično, sitno uživanje? – Mogu uhvatiti koliko je god vremena potrebno, ili bolje, osjećam da je ono nepopustljivo uhvatilo mene, mislim... u ovom toplome danu. Sjeo je, jedva se suzdržavajući da oca ne obgrli rukom, da ne učini nikakav očajnički, neprimjereno nagli, odviše emocionalni pokret, no jedva je mogao govoriti. – Dobro je da je tako, koristit će ti da se malo opustiš – nasmije se otac, još prilično iznenađeno. – Svakako, vrlo mi je drago da si naišao. – Za razliku od mene, ti znaš kako se treba opustiti – primijeti Zvonimir – a znaš odabrati i dobro mjesto za to. Otac ga je postrance pomalo zbunjeno motrio, ali ga je susret očito usrećio, a to je njegovu sinu produbilo bol. Nikad prije nije bio tako svjestan očeve senzitivnosti, skrivene, ali neizbrisive samoće i duboke neispunjenosti za koju je velikim dijelom bio kriv i njegov sin. Sad je Zvonimir ponovno osjetio korjenitu zebnju jer bio je to izgubljeni trenutak, koji se nikad nije uistinu dogodio, vrijeme unutar neiskorištene, u „stvarnosti“ rasute mogućnosti, što bi mu, da ju je iskoristio, posve drukčije usmjerila tijek postojanja. No, i ta je bol postupno slabjela jer ju je zapljuskivao i pobjeđivao sveopći spokoj u sjajnoj proljetnoj vedrini. Trenutak se sve nadmoćnije nametao, brišući sve drugo. Tada je još po svemu bilo proljeće, koje sam nepopravljivo propustio, pomisli Zvonimir, ali umjesto razmišljanja o tome, posve se prepustio fantastičnoj snolikosti, nestvarnomu, ali na određeni način najstvarnijemu ozračju što ga je doživio za dugo vremena. U onome što smo, od dodijeljenoga nam vremena i prostora, vlastitom greškom i nemarnošću nepovratno izgubili uvijek je najbolji dio nas, pomislio je, a jedna je od naših najvećih tragedija da taj dio gotovo nikad ne ostvarujemo... Iz svakoga trenutka izvući najdublju, najbolju srž, koja vodi cjelokupnomu, kontinu-


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

irano skladnomu, jedinstveno našemu putu, koji se može tajanstveno uskladiti s onim najplodnijim u biću, pa možemo postići najbolje rezultate, no to se nikad ne događa, nikad se potpuno ne ostvarujemo. Nemamo pravoga uvida ili on dolazi prekasno, pa se pretvaramo u izglobljene i beskorisne nezadovoljnike, a vrijeme postaje mitsko čudovište, umjesto da je popratna glazba bića, koja određuje ozračje našega mjesta i vremena i njime je nepobitno, plodno određena. No, unutar tih trenutaka, u ovoj čestici prostora i vremena, u samome srcu izgubljenosti, nije bilo tragičnosti, nego su vladale smirena bezvremenost, ispunjenost i vedrina. Nepomično je sjedio pokraj oca, blago i zadovoljno kimajući kad bi otac nešto nevezano primijetio, a pritom ga je još pomalo začuđeno pogledavao. Onda se Zvonimir naglo trgnuo jer je s druge strane parka do njih dopro oštar uzvik, netko je povikao: „Jasmina!“. Začuvši ime svoje, isprva žarke, ali na kraju neuspjele ljubavi, naglo se okrenuo i pogledao. Preko ceste je u park trčala djevojčica od desetak godina, a žena koja ju je pratila glasno ju je pozvala, ukorivši je što bezglavo trči preko ceste. Djevojčica je bila odjevena u svijetlu haljinicu, a oko lica lepršala joj duga sjajna crna kosa. Bilo je to Jasminino lice, samo još nježnije, dječje, ali premda je sjedio podalje, smjesta je prepoznao kasnije pravilne crte i ljupka, malo nakrenuta usta svoje buduće (ili nekadašnje!) ljubavi. Žena, koja joj nije bila majka, jer je Zvonimir poznavao svoju „punicu“, brzala je za njom dozivajući je, a Jasmina je – bilo ju je neobično gledati u toj dobi – dotrčala do ljuljačke, sjela na nju i počela se ljuljati ushićenim izrazom lica. Snažno se odgurnuvši, letjela je sve jače i više, a kad je dostigla posebno visok zamah, neustrašivo je, uz zvonki, pobjedonosni uzvik, skočila s ljuljačke. Preletjela je cijeli pošljunčani dio i vrlo spretno doskočila na razmjerno udaljenu travu. I žena je uzviknula, ali od straha, a Jasmina je, smijući se, ponovno sjela na ljuljačku. Dok ju je gledao kao začaran, njime je strujala razdraganost, ali i gotovo neizdrživa bol. Dobro je poznavao te Jasminine značajke – hrabrost, smjelost i poduzetnost te dražesni prkos, njezin veseo, prodoran glas, ili točnije, sve je to daleko premalo i preslabo poznavao jer se nije ni potrudio uistinu je upoznati. Tu je vezu olako shvaćao, a Jasmini nije ni izdaleka pružio ono što je zaslužila svojom nježnošću, posebnošću i istinskom naklonošću prema njemu. Otac i Jasmina u proljetnomu danu... Sjetio se kako je, u već davnoj prošlosti (toga istoga, ali „stvarnoga“ dana prije dva desetljeća), bešćutno i mrzovoljno prošao pokraj poznate pojave u parku. Ubrzao je, bojeći se da ga otac ne primijeti jer je smatrao da s njim nema što posebno razgovarati, pogotovo zato što je išao za „daleko važnijim“ poslom, koji zapravo nije bio vrijedan sjećanja. No, upravo su se ondje, u toj beskrajno važnoj, a hladno zanemarenoj čestici prostora i vremena, u uludo rasutomu trenutku čudesno rojile tajanstvene, blistave, za njegovu tadašnju tupost

49


50

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

i nerazumijevanje odviše profinjene spóre moguće građe njegova postojanja, koje se zato i nije ostvarilo, a Zvonimir je to „mudro“ pripisivao „temeljnomu životnomu besmislu“ i „naivnoj iluziji o mističnoj smislenosti“. Potpuno nepomičan, kao da se zaledio, gledao je Jasminu koja je, smijući se s tako mu poznatom, prokockanom vedrinom, letjela sve više i više, a onda bi još vragolastije i vještije skočila, na užas pratilje. Posvuda, baš posvuda oko njega tako su jarko blistale nedoživljene, zauvijek izgubljene, uludo rasute niti postojanja te se Zvonimir pobojao da će mu srce stati ili se raspući u njegovim uvijek odviše uskim, skučenim prsima. A cijelo vrijeme tajne čestice radosno su tkale i povezivale brojne plodne mogućnosti pod modrinama, u prvotnoj bezvremenosti, prije i iznad svakoga gubitka i uzaludnosti. U toplome danu premošćivale su i spajale mistične trenutke, stotine tisuća sitnih slika i malih, naoko nepovezanih događaja, izgrađujući golemo, samo njegovo tkanje koje je Zvonimir nesvjesno odbacio. Zauvijek je prošao pokraj same podloge svoga bića koju, takav kakav je bio, nije imao izgleda održati. Znao je da, što god doživio, nikad neće osjetiti takvu bol kakva ga je razdirala dok je gledao kako se to najtankoćutnije tkanje poput podnevne svjetlosti nakratko širi do samoga obzora što ga nikad nije naslutio i nikad mu se nije odvažio poći.


Mate ĆURIĆ, Pula

JUNACI NOVOGA DOBA Već četvrt stoljeća, bez dana bolovanja, zabušavanja, preskakanja dolazim na svoje radno mjesto s kojega imam povlašten pogled na obližnji park. U njemu je bista biskupa Dobrile, a park se nalazi na Trgu biskupa Strossmayera, iza je jedna od najstarijih katedrala na svijetu, a ispred su klupe i pogled na more. Mjesto za počinak i odmor, ako na njima nisu moji stalni znalci koji me jednoga lijepog jesenjeg dana podsjetiše da su srasli s klupom i parkom i postali gotovo kao biskupova brončana bista. Malokad ih nema, uglavnom kada je lošije vrijeme, ali ni to nije pravilo; možda je za njihov povremeni nedolazak jedino pravilo da su presušili. Obližnja trgovina u kojoj kupuju svoju litru obveznog zadovoljstva ili svakodnevne doze teško da je u ovih četvrt stoljeća ostajala bez pića. Možda jest? Ne, sigurno je ostajala bez toaletpapira, kave, ulja, šećera, praška za pranje..., ali bez pića nikako. Možda su presušili dobročinitelji koji mojim likovima s klupe – nazvat ću ih Junacima biskupova parka – udijele pokoju kunu za onu stalnu litrenku vina ili piva, no mogao bih se kladiti da je vino češće na gozbi, a tko bi još mogao presušiti u tom njihovu rijetkom nedolasku, teško mi je reći. Na njih nikada ne bih ni pomislio. Kako da presuše kada četvrt stoljeća svakodnevno, ponekad i po cijele dane, ali uglavnom u onom udarnom radnom terminu od marende do povratka škverana s posla, sjede na svojim klupama – ponekad zbog samo njima poznatog razloga promijene klupu s ove strane parka bliže mojem pogledu i presele se na suprotnu stranu, ali stvarno ponekad – nikada ni dana nisu radili, osim ako njihov hod po trnju od klupe do trgovine po novu bocu pića ne smatramo radom. Ja radim, vraški sam se svih ovih godina iskrivio nad pisaćim mašinama, a u tih četvrt stoljeća našeg druženja preko prozora i parka promijenio sam i one stare, teške i meni najljepše, pa one glomaznije i neugledne Olimpije, pa manje, pa na struju i sve do prvih računala, kada si se zbog nove tehnologije – a uvijek sam od tehnike

51


52

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mate ĆURIĆ

zazirao – u grču stisnuo i unio u onaj tajanstveni svijet koji ti se nudio između tipkovnice i ekrana, pa su počeli nagli bolovi u ramenima i vratu, a kada si se počeo ispravljati, činilo se da taj mali pokret u ravninu traje satima. Što više promatram svoje Junake biskupova parka, to su mi bolovi u ramenima jači. Njihov uglavnom uspravni sjedeći stav gibao se suprotno od moga. Dok je moj pogled bio uprt dolje, u tipkovnicu, njihov je uvijek težio gore, u visine i koncentriran na razinu tekućine u boci koja se tako brzo praznila. Onda bih se otrgnuo od tipkovnice i uspravno krenuo protegnuti noge do iste one trgovine po svoj svakodnevni sendvič; oni bi za mnom, doduše teturavo, bez žurbe, ali bez grbe na leđima, čekali ispred dobročinitelje za kunu ili: koliko daš. Mene nikada nisu pitali, nisu ispružili ruku, a dao bih im sigurno. Nisam o njima do sada ni razmišljao, sve do ovog jesenskog, lijepog, toplog i nebeskim plavetnilom prekrivenog dana, kada sam na stol dobio novi Ugovor o radu. To je blaža varijanta otkaza. Nova, neizvjesna vremena okružena svim vrstama kriza svakodnevno donose nova iznenađenja. Raskida se uhodano staro i nudi se neizvjesno novo. U tom kratkom trenu od istine do potpisa proleti mi kroz glavu onih naših zajedničkih četvrt stoljeća. Ja dolazim, sjedim, radim s nosom zabodenim duboko u tipkovnicu; oni dolaze, sjede, nazdravljaju i promatraju s nosom u zraku ispod kojega se u žedna usta slijeva žućkasta tekućina. Mladi kolega s druge strane zajedničke kancelarije, odnedavno prvi put otac i suprug nezaposlene žene, u nevjerici okreće zadnji list svoga ugovora kao ne vjerujući da nema više ništa, da je ona zadnja rečenica i posljednja u njegovu radnom vijeku. Bar ovdje gdje je do jučer radio. Sklanjam pogled s njega i okrećem ga k prozoru i parku. Slika ista, četvrtstoljetna, svakodnevna, prijeratna, ratna i poratna, iz vremena blagostanja, doba zrelih kredita, novih automobila, još jednog odgađanja priključenju EU, nevjerojatnih kamata u „švicarcima“ i ove krize kojoj se kraj ne nazire pred konačan ulazak u Europu. Junaci biskupova parka žive, koliko god vam se ovo činilo besmislenim, svoj isti ritam bez stresa, promjena i nerviranja – osim kada se kapljica primakne svome posljednjem, najpoželjnijem gutljaju – lišeni iskustva i očekivanja kada će im na vrata, na stol, pokucati stvarnost. Europa se upravo vratila kući s ljetnoga odmora. Klupa je opet samo njihova. Ni vrata, ni stola, ni posla, ni njegova gubitka... Zašto im odjednom, u trenu, zavidjeh? Vratih pogled na mladoga kolegu koji mi se u mojemu moždanom intermezzu učini nekako starijim, u svakom slučaju ne više onako mladim i poletnim prije nekoliko dana kada smo se častili rođendanskim darovima njegova jednogodišnjeg sina, a optimizam se razlijevao kancelarijom. Što da mu odgovorim, čime da ga utješim, da mu možda otkrijem svoje Junake biskupova parka i je li ih on uopće do sada uočavao, o njima razmišljao kao ja sada i pitao


Mate ĆURIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

se koja je njihova sudbina u životu, a koja njegova? Bojim se, nešto me pritišće u prsima. Nije valjda...? Samo još to, a To ili TU – kako medicina To stručno naziva – baš u ovim godinama izbija na površinu svih potisnutih dana i nepreležanih noći. Zavidim dečkima iz parka na bezbrižnosti i ravnodušnosti. Ni oni nisu bolovali, bili su vjerni svojoj klupi, svome parku i svojim biskupima. Odradili su to pošteno, svjedok sam. No, i oni su vjerojatno do sada, u ovih četvrt stoljeća, a možda i duže, ne jednom vidjeli dno, ne samo dno boce iz koje ispijaju posljednje kapi, već dno samoga života. Opet se zbrkanim mislima vraćam na onu uokvirenu mudrosnicu starih Latina – kažu da su izumrli jer su bili stari – koju držim na zidu svoga ugodnog kućnog boravka u koji sam, u četvrt stoljeća svakodnevnog rada, navukao bezbroj nepotrepština (nikako se ne mogu sjetiti tko mi je sve poklonio za pola stoljeća moga življenja), a koje me svakodnevno podučavaju da moram živjeti kako mogu, a kad ne mogu, kako hoću. Nisam li onda svijet mogao promatrati s klupe u parku, a ne skvrčen – pa i sama je ova riječ takva, kao i pojam koji objašnjava, zar ne? ‒ a ne u utrci za svakodnevicom koja vodi istom cilju, konačnom odlasku. I još k tome s nizom ozljeda, rana, laktova u rebra, povrijeđenih osjećaja i neuzvraćenih nadanja. Sada mi se nudi da živim kako hoću. A što hoću? Hoću završiti ovaj hod po svakodnevnim mukama i otići dostojanstveno. Jer, sve što sam do sada mogao, a nisam učinio, prošlost je koja se ničim ne da ispraviti. A htio bih, htio bih ispraviti ovih četvrt stoljeća u kojima sam radio za bolju budućnost, a oni ispijali svoje piće za podnošljivu sadašnjost. Jer, i ono sutra za njih je zapravo bilo danas, koje je trebalo pokvasiti u stalno suhome grlu. Mogu li, ili hoću li? Klupa u parku zauzeta je. Ona druga je prazna...

53


NOVI PRIJEVODI

Paula pl. PRERADOVIĆ Pjesme (prep. F. Marković i T. Stamać)

56

Goliarda SAPIENZA (1924. – 1996.) Prisilna sudbina (prev. I. Skrt)

64

55


Paula pl. PRERADOVIĆ (Beč, 1887. – 1951.) *

56

1

PJESME

(u povodu 130. obljetnice rođenja)

SANJE O DOMU

St. Pölten, proljeća 1902.

Kad ležim tihano i razmišljam, ** I ne dâ mi se molitva ni sanak, Tad otvara se uspomenâ hram, Polagano što hmile na nov danak. 2

Tad čar ja prizrim, sinje more, tvoj, I ko da čujem sum valova tvoji(h), I vidim strieka tvojih nepokoj, Gdje mnogi čun ribarski tanan stoji. I jedra gledam, što gledahu gaj Lokruma zelen svedj i grad Mletaka, Buk vala slušam, kom’ ne dospije kraj, I guk u spiljah golubâ stienjakâ. *

**

http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2220 https://hr.wikipedia.org/wiki/Paula_Preradovi%C4%87 http://www.enciklopedija.hr/ natuknica.aspx?ID=50196 Iz pjesama Paule pl. Preradović, preveo Franjo Marković, Zagreb, 1910. Tisak Antuna Scholza. O Franji pl. Markoviću: https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjo_Markovi%C4%87


NOVI PRIJEVODI

Paula pl. PRERADOVIĆ

Gle, galebi sad tiču mora raz, Sad gle ih k svodu modrome u lietu, Gle večernjega sunca rujni slaz Šaljući cjelov mira trudnom svietu. I žutilovke gledam busni šar I borovice zrnjem načičkane, I površju po morskom crven žar, Gdje sad će sunce sjajno da zapane. Tad tisuć zviezda iz mora uzlazi, A mjesečine svjetlo srebrostrujno Okoliš sav mi drag preobrazi, Te svaki vlat mi zbori milozujno. Taj snivah san uz milen zaborav, Da sapinje me pûti sputna sila, Daljinom da me nepreglednom jav Od tebe dieli, domovino mila! SNI LJUBAVI

St. Pölten, proljeća 1905.

Kad bi se izpisat sne ljubavne htjelo, Koji se snili, odkad stoji sviet, Ogromnih bi knjiga na sviet došlo djelo, Kakovih ne bje, odkad stoji sviet. Kad bi u studence sve se suze zbrale, Koje se lile, odkad stoji sviet, Jer su one suze sve se u ništa dale, Puklo bi more, u kom gine sviet.

57


58

NOVI PRIJEVODI

Paula pl. PRERADOVIĆ

MOLITVA

Beč, jeseni 1907.

Ne prosim sunčan dan, – Prevelik to je sjaj, – Tek zviezdom bliedom obasjan Moj put da bude, bože, daj! Tek jednom zviezdom, da ja smognem zriet’ Smjer stalan, strm, kud meni se je pet’; Čuj, gospode, klik taj! Ti, koji svjetla i mira si vlast, Molitvu saslušaj! Ne molim srcu mila žara slast, – Previsok to je raj, – Tek tih pošalji u to srce mir, Gdje bjesni vajni boj, Gdje zemskih žudnja buči vir, I dvojbe nepokoj. Svu slast mi uskrati, nje mi nije mar, Tek svjetla daj mi, bože, i mira dar!

USKRSNULOJ

Pulj, travnja 1908.

Pokojna budi, Iz dna se groba ne probudi, Krvopijo, kumiru ti, Ti, moja davna ljubavi. Tvoj grob nek bude Dno mora, gdje se sve zabude, Grob pučina nepregledna, Što žrtvam ne dâ iz svoga dna.


NOVI PRIJEVODI

Paula pl. PRERADOVIĆ

Tu leži sada, I kaj sve zlo, što meni zada, Sav môr i razor, požar sav, – Tvoj nikad se ne vráti jav! Pa ipak! ... Noću, Kad sve je palo u tihoću, I klonuo mrak na vis i žal, Tad razstupi se od vala val. Izmilaš ti se, Nad vali krok tvoj slòbodi se, Iz uze uskok bezdane, – I stupaš lebdeć do mene. Gledaš me šutê, A himbe si, ko njekoč, krute, I isti čar preubavi, Ti, moja davna ljubavi! NE UMIEM RIEČI...

Pulj, 24. lipnja 1909.

Ne umiem riečî, A tisuć je glasova u meni, Sad jasnih, muklih sad i smetenih, Što zove i ječi, – Ne umiem riečî. Ne mogu séći, A ustaju mi slike punane, I kažu žića tiek i nakane, I rast mu zoreći, – Ne mogu séći. I ja ću proći, A niem će biti minuo moj dan,

59


60

NOVI PRIJEVODI

Paula pl. PRERADOVIĆ

I bezvjestan, i sitan, bezrodan; U ništoj samoći, – Tako ću proći. PASTIRICA

Trappano, srpnja 1909.

Ja sebi želim bijel dvor, – Kriesnice zviezdo, ho’š me čut’? – I ponosan dvoranâ zbor, I kraljskog sjaja skut. Ja želim priestol grimizan, – Kriesnice zviezdo, nemoj snit’! – I krune okrug uzahan, Od rúda zlata svît. I kralja ja bih htjela pak, – Kriesnice zviezdo, znaš ga, il’ ne? Tȁ ti ga vidiš večer svak, Gdje izpred stada grê. A ne mo’š li mi dati sve – Dvor, priestol, krnu, kraljski sjaj – , Tad pribavi mi, prosim te, Bar kralja moga, daj! KAJANJE

Metković, 29. srpnja 1909.

Mojim letje viekom. Sedam jasnih dana. Doletje mi tiekom, Šarne dúge striekom; Smiešeći se dodje, –


Paula pl. PRERADOVIĆ

NOVI PRIJEVODI

Spustiv krila prodje Mojim nedočekom. Ruža dat’ mi htjelo Ono sedam druga, Pjesme jasne pjelo, A žiće veselo S rujnih usna cvaše; Obilj mi nudjaše, Što mi je donielo. Samo pûp odkine Moja ruka plaha, Da mi, gôd kad mine, Bude glas miline I trag uspomeni; Plienak premaleni Ruka mi dovine. PLIMA

Ko što u kršu gdje špilje su sure3*** U mraku gdje bezokih ribic ima, Podiže se voda kad dođe plima S mora dalekog, galeba, lađa, bure: U tom tmurnom času u meni se diže Slijedeći magično tajni rast i pad Pjesama plima, jer na širine ti tad, Daleki krajoliče, ljeto baš stiže. Tvog polja bijele se krizantema vali, Čuju se uzdasi reski iz grla fazana, I šipkovo se stablo ko baklja pali, ***

Prepjevi Trude Stamać iz 1990-ih godina, koje je časopis svojedobno dobio posredovanjem mr. sc. Branislave Zaradić i dr. sc. Bruna Dobrića. (Op. ur.)

61


62

NOVI PRIJEVODI

Paula pl. PRERADOVIĆ

Smijem li te gdje se vuče oblak tmasti, Domovino moje duše, voljena od rana, Skromnom pjesmom još jednom častit. POHVALA OTOKU RABU

Tko bi se do sita nagledao tvog lika Ti grade propet iz oluja i pjene, Što se stupnjevito u brdo penješ U bijeloj četverosti zvonika. Sagrađen vitak u zidinma snažnim Preživio si kuga smrtne more Pa žariš se prvi u rumenilu zore Posljednji siviš u noćima vlažnim. Tko se u poljima što se otokom gube, U dolima topim, gustim od mirte i vina, Ne pokaja što bludio je svjetovima Bučnim? Tko u luku vala što se rube Snijegom bajamova cvata ne vidi stoga Blaženo izvagane mjere Boga? SVJETIONIK

Na školju se bijeli propanj koči Svjetiljka sunce, staklom osmišljeno, Da zauzda smrt, žmirkanje zeleno Kroz mrak mora noć za noći. Podno kružne kule lijepe se kuće Uokrug kruži pruga od žala Ko kartezijanci tvrd rod stražara Tu stanuje. I dok bure huče


Paula pl. PRERADOVIĆ

Il vani ljeto bez sjene pali Rastu smeđi dječaci koji iz priče O filmu i nogometu nešto bi znali. Poznaju školjke, galebe, lađe Vjetar i daljine. I sanjaju rađe Da bor zelen na klisu im bit će. TVOJE RUKE

„Spavaš li?“ – „Ne, budna sam. Jako puše vjetar noćas.“ „Hoćeš li svjetlo? Vode da ti dam?“ „Daj mi tvoje ruke načas. Tvoje ruke volim jako, Tako su tihe, tako svježe. Kad ih držim, sve je lako. Dok ih ćutim, one tješe. Smiješit će se meni drago i u času zadnje muke, a smrt gorka stić će blago budem li držala tvoje ruke.“

NOVI PRIJEVODI

63


64

Goliarda SAPIENZA (1924. – 1996.)

PRISILNA SUDBINA Linuccia? Spava.*1Spava ili hini da spava? Nikada to nisam shvatio. U prvim godinama bilo je pravo mučenje to što je znala svaki čas tek tako uroniti u san. Kamo je odlazila? Tko ju je odvlačio? Nešto ju je odvlačilo. Osjećao sam to od probadanja što mi je stiskalo želudac. Još mi dođe da povratim na to sjećanje – a mnogo je ljeta prošlo. Možda zbog toga što smo tada stanovali u sobici poput ove. No, da, manje-više poput ove. Bijasmo netom vjenčani, ja nisam puno zarađivao i ujutro sam rano ustajao kako bih išao raditi (Kamo? Ah, da, k odvjetniku Bruni). I tako sam bio prisiljen ostaviti je ovdje da spava. Nemojte misliti da je stalno spavala, ne, ne stalno. Živjeli smo poput svih drugih: danju smo izlazili, vraćali se, čekali tramvaj, a kada smo imali malo više novca, uzeli bismo taksi i odlazili u restoran na večeru. To je za mene bilo nešto izvanredno. Ma da, jer dostajalo je da umjesto N. T.-a – kako se tada zvao autobus – uzmemo taksi i ona bi ustala sva uzbuđena. Dakako, možda se sve i događalo zato što nisam imao dovoljno novca da je uvijek vozim taksijem i odvodim u restoran. Mora da je tako jer bi usnula čim smo ostali bez novca. U tim godinama, sramim se reći, počela me toliko mučiti ljubomora na to njezino uranjanje u san, nje blijede, nezaštićene, koju su osvojile tko zna koje ruke, ruke koje nisam poznavao, tako da sam ušao u trgovinu i kupio bateriju. I što, pomislili ste, malu, džepnu, jednostavnu? Ne, jednu veliku, jednu poput reflektora. No, da, od onih kao u noćnih čuvara, onih što se koriste u prirodi, u rudnicima. Kako bih je špijunirao. I počeo sam je vrebati kada bi usnula. Danju i noću, tamo, nad njom, vrebajući je. No, nije bilo moguće razumjeti ništa. Ništa se nije moglo pročitati na njezinu licu. Da vam objasnim: i moja se sestra u spavanju pomicala, što ti ja znam: uzdisala, obrtala očima, smijala. No, ona, moja Linuccia, ništa. Bila je tamo, nepomična, mirna, napuštena, ali osjećao sam da se iza te nepokretnosti skrivalo nešto čudnovatije i primamljivije no iza uzdisaja moje sestre. I stoga što... prvih godina, kada je krv još vruća, i *

Il destino coatto, Einaudi, Torino, 2011.


Goliarda SAPIENZA

NOVI PRIJEVODI

zbog ljubavi i mladosti, kada bih je uzeo, ona bi bila tako nepomična, mirna... ma pustimo to! I zbog toga, malo-pomalo, to utonuće u san nje same, bez mene, kopkalo je po mom mozgu poput svrdla, tako da više nisam mogao ni spavati ni jesti, niti, kada bi me zagrlila, osjetiti želju. Znate kako je: najprije ti padne na pamet sumnja koja te muči, no budući da nemaš ništa konkretno, ta sumnja ostane samo nedoumica i ne pretvori se ni u što precizno, konačno. Zna se: ako ne pitaš, ne dobiješ odgovor. No, kupnja te baterije bila je „čin“, sâm vrag mi je to savjetovao. Kupio sam je, i tamo, čak i zatvorena u ladici, tjerala me da djelujem. Vraćao sam se nenadano kako bih je iznenadio, ostavljajući poslove, ured, prijatelje. Noću je nesanica bila jača. Nisam sklopio oči ne bih li otkrio što, zašto, kamo i tko je odvlači. Ona je klizila daleko u svoje nepomične snove, privlačna, dok sam ja bio stvaran, od mesa, s baterijom u ruci zadihan, znojan, vrativši se tek iz ureda ili se tek probudivši od napasti te baterije. Zatim više nisam išao u ured, sada radim neki poslić uokolo – još uvijek u branši: pravu – kako bismo nekako živjeli. Jer, ona i ja se volimo. Jasno, strast više nije tako jaka, no puno je nježnosti između Linuccije i mene. I zbog toga što mi nije nikad prigovorila da je više nikad nisam odveo taksijem ili u restoran. Linuccia je tako uviđavna. Shvatila je da valja imati puno novca za takav život, a ja sam, s obzirom na to da sam je morao uhoditi, imao malo vremena da ih zaradim. Jako je uviđavna. I ove večeri, izašao sam i ona me nije pitala ni kamo idem ni kad se vraćam. Nikada ne pita. Diskretna je. Ili je diskretna zato što želi utonuti duboko u san? Istini za volju, baš sam se spremao otići na neko slavlje sâm, kao u mladim danima. Bio sam sretan ponovno vidjeti Giuseppea, Carmela, Cesara, Antonija, Angela, kao u stara vremena, poput lakomislenih neženja. Odlučili smo tek što je završio rat. Bili smo rekli: za dvadeset godina, ma gdje bili, naći ćemo se skupa. Cijela brigada s noževima i pištoljima spremna za napad. No, nije to bila dobra zamisao. Ne vraća se unatrag. Kada sam se ponovno našao u ulozi neženje, sâm, usred svih tih muškaraca... što ću vam reći? Nisam ih prepoznao. A onda, pomisao na tu njezinu diskreciju, previše diskrecije. Ostavio sam ih i vratio se kući. Čak i sad, to što ona ništa ne pita, niti u tako rijetkom slučaju kada sam izišao navečer sâm i vratio se kasno u noć. Povjere-

65


66

NOVI PRIJEVODI

Goliarda SAPIENZA

nje? Povjerenje ili želja da ostane sama? Dobro sam napravio što sam se vratio. I zbog toga što u tih dvadeset godina nikada nije bila toliko dugo bez mene. Pomislite: tri dana i tri noći, tamo, klonula na jastuku bijela, nepomična... poput nekog mrtvaca. Baterija, gdje je baterija? Jako se bojim umrijeti. Oduvijek sam se bojala. Moja majka govorila je kako sam i kao mala htjela spavati s upaljenim svjetlom od straha da smrt ne bi došla i odnijela me noću. I sada spavam s upaljenim svjetlom, ali se svejedno bojim. Kada se probudim, bojim se da to nisam ja, i vidim se nepomična, zablenuta poput Carmele na postelji kad ju je udarila kap. Zbog toga nastojim spavati što je manje moguće. I sada, jako sam pospana, sklapaju mi se oči, ali neću spavati. Sigurna sam da se više neću probuditi ako sad zaspim, a meni se jako sviđa gledati vani ujutro. Neću spavati. Mogu otići na balkon i iščekivati zoru. Srećom, u mojoj je sobi prozor velik i električno svjetlo jako... vani je tako crno da se, osim svjetiljaka, ne razabire ništa, sve je tamno nebo. Nikad nisam vidjela tako tamnu noć. No, možda je magla... pa ipak nije zima. Neću spavati. Želim sjediti ovdje na ogradi i fiksirati svjetlost u sobi, što je poput dana. Prekrasna sunčana dana. Neću se ispružiti na postelji. Radije ću se prepustiti, ovako. Tako se dobro klizi sa svom tom svjetlošću u očima, a onda se obavi hitro: četiri kata u nekoliko sekundi. Tako neću spavati i nitko me neće probuditi: kada dođe, pronaći će me na mjestu mrtvu i neće biti ona ta koja će me probuditi u snu. Ona je oduvijek znala sve što će joj život pružiti. Odmalena je znala, bilo je to lako, da je dražesna i da će postati jako lijepa žena. Znala je da će imati bogatoga supruga i djecu, i imala ih je. Znala je da će je svi poštovati i cijeniti (i zato što je studirala, diplomirala i radila, i svi je danas poštuju, kao što je oduvijek znala). No, nikad nije pomislila da će joj tako brzo ispasti zubi, baš oni prednji; naposljetku, imala je tek četrdeset tri godine. Jasno, sad ti, srećom, ponovno naprave zube poput novih. No, taj ju je događaj toliko iznenadio da nije ni otišla zubaru, i svaki put kad joj je još jedan zub ostao u ruci, lakonski je rekla „još jedan“. I ubrzo – još jedna stvar što nije nikad mogla zamisliti: dok je ulazila Mariji na čaj, čula ju je kako govori Carli: „Uistinu je užasno, ma jesi li vidjela na što se svela? Starica, u samo godinu dana, starica“. Govorili su o njoj. Rođen sam u Padovi u jako pristojnoj obitelji. Posljednji sam od sedmero braće. Svi muški. Moj otac bio je sudac, a majka je svirala glasovir. Moja su braća svi diplomirali. Tko liječnik, tko odvjetnik, tko profesor. Ja sam volio učiti, jako sam volio, no u jednom času morao sam brojiti svoje korake, po ulici, u kući, u školi, kod


Goliarda SAPIENZA

NOVI PRIJEVODI

prijatelja. Dostigao sam milijun i osamsto tisuća koraka. Lijepa svota, ne mogu se potužiti, ali malo hodam. Na primjer, jučer sam napravio samo dvjesto. No, što se može! Kišilo je i nisu mi dopustili izaći u dvorište. A sad, u jednoj sobi i još k tomu potišten, recite mi, može li se sakupiti više od dvjesto na dan? Ne valja tražiti previše od života, a ona je tražila previše. Potom je pokušala opozvati riječ, tražiti manje, no drugi tamo zastrašeni, gledajući se, ispričali su se i nestali. I sad opet: Carla ju je trebala doći posjetiti, no u posljednji čas: „Znaš, došla bih, no u to vrijeme Puccio mora jesti i ako mu ja ne pripravim papicu, ne probavi je“. No dobro, ona je nije molila da dođe i sada ne smije izgledati ljutita te mora biti tiho. Nije valjalo tražiti previše, valjalo je šutjeti i čekati. Ja sam žena čvrste volje, kao što je bila moja majka, moja baka, moja sestra. U našoj obitelji sve su žene rođene takve, čvrste volje. Muškarci ne. Vrijedni, radišni, no bez vlastite volje glede malih i velikih pitanja. Na primjer, Libero je, završivši gimnaziju, odlučio postati arhitekt – uvijek je to govorio, neprestano je hodao okolo gledajući crkve i palače, uvijek uzdignute brade, nosa u zraku – no dobro, dostajalo je da mu mama kaže kako je „njegov otac“ odlučio ostaviti mu ured, kad eto ti njega tamo: odvjetnik. S tatinom togom. Ja, ne. Odlučila sam raditi i radila sam. Mi smo sa sela, a ondje, dok sam bila djevojka, „žene sve u kući kako šiju i heklaju“. Ja sam radila. I sada radim, ravnateljica sam. I svi me cijene i poštuju. Možda sam se zbog toga, kada me Vanni napustio, bacila kroz prozor kako bih mu to skupo naplatila – i skupo je to platio, iako sam ostala s jednom paraliziranom nogom i stalno moram nositi ortopedski steznik – spokojna sam i radim bolje no prije. Volim ustati ujutro, ući u dvorište škole koja je najglasovitija u našemu gradu i zaključiti kako svi, ma što radili, umuknu, pozdrave me i propuste s velikim poštovanjem. Volim gledati sunce, no čim svane zora, zaspim i spavam tako dubokim snom da, nećete povjerovati, nikada nisam izašla prije sedam navečer. Srećom, trgovine su otvorene do osam. Pa ipak, jako volim sunce. Neprestano ga sanjam. Jučer sam ga vidjela kako zapada iza palače što je nasuprot; htjela sam ga bolje pogledati, no u osam se zatvaraju dućani, a nemam ni kruha ni mlijeka u kući. Nešto valjda i ja moram jesti? Uvijek je imala pravo što se bojala muškaraca i prije svega policajaca. Kamo sreće da je i dalje vodila računa o tom strahu koji ju je tako dugo spašavao... A sad, eto

67


68

NOVI PRIJEVODI

Goliarda SAPIENZA

rezultata: ovaj ispružen na podu u lokvi krvi, kako je puno puta pročitala u Paese Sera, i ovi drugi, odlučni, u svojim uniformama, razgovaraju s portirom i gledaju gore prema njezinu prozoru... Nemojte nikom reći jer sam ja, kao što znate, osoba na položaju, vrlo cijenjena, i vi razumijete, da se sazna, izgubila bih... nije toliko zbog poštovanja, no moj posao zasnovan je na tome... sâm moj kruh. Sama sam. Da nisam sama, da imam oca, supruga koji me izdržava, mogla bih si i dopustiti luksuz da vam se povjerim, da ispričam svoje zamisli... ali ovako... vi znate kako je, moram uvijek izgledati hladno i odmjereno ne bih li očuvala mjesto koje sam stekla. Nemojte nikom reći da navečer, iza zatvorenih vrata, kad sam sigurna da me nitko ne vidi (vi znate da živim sama), radim konstrukcije s pomoću kocki, da, radim konstrukcije. Gradim vile, gradove, crkve. Jasno, to je smiješno, znam, no jako mi se sviđa. Ono što mi se posebice sviđa, i uistinu to ne bih smjela reći, jest krojiti i šivati vjenčanicu za lutku koju mi je Carlo poklonio; vjerujem da će se uskoro udati i imam puno posla, shvaćate, dvanaest sve u svemu... Mogla bih biti normalna da probavljam. No, ne probavljam. Od rođenja ne probavljam. Ispričali su mi da nisam podnosila nikakvo mlijeko i čisto je čudo što sam se razvila. Čudom. To je govorila Maria jer je vjerovala u čuda. Ja nisam nikad vjerovala u njih; mislim da to čudo nije bilo ništa drugo no sitan prah što se umiješa u vodu i koji ti daju u biberonu* (torta od jabuke i lagane kreme). Doista. Maria me hranila tim sitnim prahom što se tada mogao naći samo u Švicarskoj. Sada je Maria mrtva. Kasnije je mama, ona koja je govorila kako bi radije počinila samoubojstvo no sahranila svoje dijete, doživjela smrt Carla, koji je bio malo stariji od nas, a i Terese koja je rođena poslije mene. Ma kakvo samoubojstvo. Umrla je zbog jedne kokice koju je skupa sa svojim bratom cijelu pojela na proslavi rođendana tete Mariette. Da, teta Marietta kaže da je umrla zbog toga jer je nije probavila. Ona još životari i svaki je četvrtak posjećujem; ponudi mi, kao i uvijek, čaj i kekse. „Da, da, mi smo dugovječna obitelj“, kaže teta Marietta i govori mi kako su umrla njezina braća: svi poslije devedesete. No, zaboravi da su njezina djeca umrla prije no što sam ja išta razumjela i da sam od njezinih nećaka ostala samo ja. Sad, ja sam dosta zdrava, ali ne probavljam. Čim nešto pojedem, napuhne mi se želudac. No, da, mogu piti čaj, stavim puno šećera. Ali, ostalo... možda bih trebala drukčije živjeti, tj. više se kretati, no s obzirom na posao kojim se bavim, to je nemoguće, a onda, ne volim hodati, plivati. Mrzim ikakvu fizičku aktivnost. Uvijek sam to mrzila i zbog toga volim posao što radim, sjedim i odgovaram na pitanja. Međutim, u posljednje me vrijeme počelo brinuti ovo s probavom. Počela sam se bojati da imam loš zadah


Goliarda SAPIENZA

NOVI PRIJEVODI

i, razumijete li, ja pazim, no ponekad se ljudi jako približe šalteru, tako da je neugodno. Jučer nisam uspjela otvoriti usta. Ova me gleda, čeka. No, ja nisam mogla otvoriti usta. Kako možeš s nekim razgovarati ako misliš da ti smrde usta? Sa šesnaest godina primljena je u Akademiju dramske umjetnosti, dobila je stipendiju. Bila je premršava da bi bila lijepa, no bila je temperamentna. Bila je željna. Pročitala je Rad glumca na sebi Stanislavskoga. Imala je puno muškaraca. Valjalo je živjeti kako bi glumili. Srećom, nakon tridesete udebljala se onoliko koliko joj je nedostajalo i danas je savršena, savršena glumica, punašna i lijepa u tijelu, udubljenih obraza. Mlađa no kad je počela. Gornja usnica nije baš bila ispunjena, ali dostajala je crvena olovka kako bi se ta nesavršenost ispravila. Nije bila važna za život. Nije se uopće šminkala i imala je kratku, rijetku kosu. Imala je dvadeset perika. Te večeri stavila je jednu pepeljasto plavu svjetlijih pramenova. Činila ju je bljeđom: koža na čelu i obrazima poput voska. S godinama se to nepodnošljivo uzbuđenje promijenilo u lake ugodne srhe, upravo to potrebno podrhtavanje kako bi iza kulisa proživjela fraze koje je neprestano ponavljala. Samo prve fraze. S tom Arijadninom niti ostalo će doći bez muke. Imala je željezno pamćenje. Zašto je i dalje sjedila? Valjalo se dići i vikati. Glumac je čekao. Ne, nije trebalo samo kriknuti, najprije je morala izreći jednu frazu. Koju? Zatim krik. Spustili bi zastor i zasigurno bi odjeknuo pljesak. Uvijek bi njezini krici izmamili pljesak. Glumac je čekao. Publika, tiha, čekala je puna povjerenja, već je poznavala njezine duge stanke. Što je trebala reći? Nije mogla ustati. Mora da se haljinom zaplela u fotelju. Nikako da se sjeti fraze. Mogla je odmah zavikati. Nitko to ne bi primijetio. Kako to da je ove večeri, a bila je premijera, nije prošao ni jedan trnac iza kulisa? Fraza. Morala ju je izreći. Imala je željezno pamćenje. Glumac je nešto šaptao. Netko joj je iza kulisa davao znakove. Mogla je rukama prekriti lice, ta bi joj kretnja dala vremena da ponovo osjeti uzbuđenje, zamrlo u tijelu. Ta bi kretnja pomogla da publika čeka. Ruke na obrazima. Mrak. Tišina u njezinu umu i u parteru. Zašto i dalje šapću iza kulisa? Zašto je ne ostave na miru? Lice hladno, poput voska, ruke poput voska, hladne, zalijepile su se za trepavice. Nije ih mogla odlijepiti. Bio je mrak i haljina ju je vezala za fotelju. U mraku tutnjava iza zastora i udaranje stolica. Netko je vikao kraj nje. Ona je bila u mraku, ruku zaljepljenih za lice: znala je da su tanašne i da su struk i ramena izvranredno dražesni u tom zamišljenom položaju. Mora da je izgledala poput čudesna kipa. Bila je divan kip, od voska.

69


70

NOVI PRIJEVODI

Goliarda SAPIENZA

Sada su je prenijeli u garderobu, a poslije će je izložiti u predvorju u njezinoj sivoj srebrnastoj čipkastoj haljini u kojoj je izgledala još bljeđa i krhkija, nepomičnija, savršena. Kao mala imala sam bujnu kosu. Moja sestra Zoe neprestano ju je češljala. Bio je to njezin užitak. Četka i češalj, Zoein užitak. Ja bih sjela na klavirski stolčić, a ona stojećke iza mene gladi li je, gladi. Nisam voljela biti na miru, ukočena, s rukama na stolčiću kako bih izdržala muku, ali nisam to izbjegavala, nikada nisam izmicala ni od čeg. Kazali su mi da se u novoj znanosti i filozofiji, što se i u nas ustalila, to naziva pomanjkanje agresivnosti. Ne razumijem dobro te riječi, možda zato što nisam išla u gimnaziju. Šteta. No, nisam bila ja ta koja više nije htjela ići u školu. Još sanjam ispit petoga razreda niže gimnazije. Kad sam ušla u dvoranu na taj ispit, nisam znala da više neću nastaviti učiti. No, kad me profesor pohvalio... ne sjećam se više zašto... odlučila sam da više neću biti ispred ikakva stola. Ne podnosim znoj koji mi oblije dlanove kada me ispituju. Jučer me Zoe pitala sjećam li se dana kada je bio objavljen rat. Ja sam ga znala, ali joj nisam mogla odgovoriti. Nisam mogla misliti ni na što drugo no na znoj koji mi oblijeva dlanove i pazuhe. „Nedostatak agresivnosti“, ponovila mi je Zoe kad sam joj rekla o tom znoju. Hinila sam da razumijem. Izvrsna sam u tome kada hinim da razumijem. Dovoljno je gledati sugovornika u oči i pomalo se smješkati. No, nisam razumjela, a onda, ne vjerujem u te znanosti. Vjerujem da se netko rodi ovako ili onako, a sudbinu ti skroje u kolijevci. Ne vjerujem u znanosti, niti u Boga. Ne znam kako, u određenom času, prestala sam vjerovati. Bila sam u crkvi sa Zoe, Giannijem i Annom i kada su svi kleknuli i spustili glavu od zanosa, ja nisam mogla ni kleknuti ni sklopiti oči. Stajala sam i gledala ono što svećenik čini. Činio je glupe kretnje; ja sam se dosađivala. Naravno, svake nedjelje idem na misu, samo ili mislim na svoje probleme ili ne mislim; piljim u nešto i dosađujem se. Međutim, nisam se dosađivala dok sam kačkala šalove. No, sad su mi se počele miješati boje pred očima i nepodnošljivo mi je mučno. I roza i sivi prekrivač s malo žutog koji sam započela ostao je tamo. Loše sam napravila što sam izabrala tako mračnu zelenu za rub, ne uspijevam brojiti vez, suze mi oči. I kada kiši, ne dosađujem se. Sviđa mi se jer... Ne znam zašto. Sviđa mi se osluškivati šum. Kao što mi se sviđalo kad je Gianni vježbao ljestvice na klaviru. No, Gianni je mrtav, a u ovome mjestu u kojem jesmo gotovo nikada ne kiši. Gianni je morao umrijeti. Moglo se primijetiti da mora umrijeti, neprestano je bio miran i nije mogao trčati. Bio je dijete starih ljudi i krv nije bila dovoljno jaka. Koliko su ga mučili svim tim injekcijama i lijekovima. Mogli su ga bar tih posljed-


Goliarda SAPIENZA

NOVI PRIJEVODI

njih mjeseci ostaviti na miru. Mogli su ga ostaviti da i dalje svira klavir i sve bi bilo isto. Sad i meni daju prahove i prahiće, no ja ih ne uzimam, bacam ih u koš. Ionako će bit’ ono što mora bit’. U pokrivaču je jedna utkana vlas usred roza boje. Moja je. Od ovoga ljeta, kada ustanem, nađem pun jastuk kose. A onda, svakog ih dana posvuda sijem. Pletenica je postala tanašna poput one Zoeine kada sam bila mala. Kako mi je zavidjela na kosi! Previše mi ju je češljala. Nadajmo se da je salon otvoren, ošišat ću se. Ionako sad već... svi nose kratku kosu i ne dâ mi se plesti te četiri niti što su ostale. Ako je otvoren, napravit ću to; deset minuta da se ošišam, deset da platim, a onda, blizu mi je kuća, stići ću na vrijeme dati Turiju da sisa. Ako je zatvoren, vratit ću se sutra. Valja uvjeriti mog supruga: izgubila sam kosu, bolje je da je kraća. Kako su mi teške grudi! Moram se požuriti. I ovaj ovdje uživa četkajući mi kosu! Neka se požuri! Turi zasigurno plače. Sada je Zoe postala plavuša i možda se više ne sjeća kad me češljala. Ja se dobro sjećam. Toliko sam se dosađivala da bih počela brojiti. I noću s mojim mužem, kad se on počne trzati i koprcati nada mnom, brojim. Brojim sve dok ne zaurla i onda mogu zaspati. Teta Concetta mi je to rekla na dan mojega vjenčanja: „Ako ti se sviđa, sretna si, ako ne, broji.“ No, ja sam to sama otkrila, brojiti i kačkati, ako ti vid pomogne. Godinu za godinom njezina je kosa zadobila sve tamniju boju. Bilo je to jedino što je njegovala. Prala ju je svake nedjelje, četkala svaku večer. I tako te večeri pred zrcalom – koliko je prošlo da se nije pažljivo pogledala? – vidje lijepo modeliranu i sjajnu lubanju s blistavom crvenom perikom. Da, znam da sam ja kriva. Ja sam točna, ali zaboravila sam. Sasvim zaboravila. Možda i stoga jer smo umjesto uobičajenog mjesta – ispred Rinascentea na Piazzi Fiume – odlučili vidjeti se ovdje, na uglu, ispod moje kuće. Danas, vrativši se s posla, našla sam ga ondje gotovo mrtvog naspram zida. Pokušala sam razgovarati s njim, ali nije odgovorio. Povukla sam ga, no bio je tako zgnječen među ciglama da mi je ostala ruka puna otpadaka žbuke, a među prstima komad njegove istrunule jakne. Stalno je kišilo ovih dana. Poštovana gospođo, ja sam imala užasan život, ne mislim financijski: bili smo bogati i sada kad sam ostala sama, imam upravo toliko koliko mi treba za dostojan život, no morala sam iznajmiti dio kuće u kojoj sam rođena. Moj otac bio je sudac. Kao što rekoh, ne

71


72

NOVI PRIJEVODI

Goliarda SAPIENZA

financijski užasan, nego nesreće. Nesreća za nesrećom. Otac je bio zdrav, no nije činio ništa drugo nego izazivao nesreće. Moja majka bila je zdrava, ali se samo svađala s ocem i rađala djecu; ja sam prva od desetero, boležljivih, i tako su umrli jedan za drugim, različite starosne dobi. Sad, možda ima većih nesreća od ovih, ali za mene nema, to je to što sam si zabila u glavu, no. Bile su strašne. Ja si svašta zabijem u glavu. Dok sam bila sama, nisu me pretjerano mučile svađe između oca i majke, priče o ženama, i to zato što sam svirala klavir i toliko sam bila usredotočena na to da sam vježbala cijeli dan pa ih nisam čula. Onda, kad se rodio Carluccio i kad sam vidjela kako Carluccio plače dok su se svađali, nisam više vježbala klavir, bila sam pozorna; čim bi počeli, odvela bih ga daleko da ne čuje njihovo vikanje. No, zaludu: umro je. I tako i ostali poslije. I nakon Marija, koji je umro dvije godine prije no što su umrli majka i otac, počela sam pisati na pisaćem stroju, prepisivati, to mi je odvraćalo pozornost na što drugo i toliko me zaokupljalo da se jedvice sjećam njihovih pogreba. Sjećam se da je umro na sudu ili tek što je stigao kući; da, odveli su ga na rukama dolje niza stube, a ona, dok je prije uvijek proricala smrt njemu i svom njegovu rodu, poslije je samo plakala i čistila njegovu odjeću, nije htjela ikome pokloniti niti jedan njegov stari sako. Sad, nije to ono što sam htjela reći. Htjela sam Vas pitati koliko stoji članarina u knjižnici. Pišem Vam jer nemam vremena izaći. Pišem Vam jer, kako sam vam rekla, već dugo prepisujem i prepisala sam sve knjige iz biblioteke moga oca. Jasno, sad moram završiti telefonski imenik, no tako brzo radim da se bojim kako ću završiti za tri-četiri dana. Kao što sam Vam rekla, nisam jako imućna i nadam se, dakle, da vaša ustanova nije pretjerano skupa, s obzirom na to da, kao što sam pročitala u novinama, ima kulturnu svrhu. Bila bih Vam zahvalna kada biste mi mogli odgovoriti na ova pitanja: I. Koliko stoji članarina? II. Koliko se knjiga tjedno može posuditi? III. Mogu li se knjige dobiti poštom? S nadom da ću dobiti odgovor i da ćete me učlaniti, izvolite primiti najiskrenije poštovanje, Vaša MARIA STELLA BALSAMO Via Pistone n. 20 Catania Ovoga jutra našla sam se kako češljam Lidijinu kosu. Bila je sva zapletena, ova se nikada se češlja, pa sam morala odsjeći koju kovrču kako bih je razmrsila. Bio je to težak posao, još me boli glava.


Goliarda SAPIENZA

NOVI PRIJEVODI

Ja sam uistinu željela samo spavati, ali, međutim, mrtva sam. Nisu to shvatili. Ili bolje, vjerovali su onom što sam činila, kao i uvijek. I kad sam govorila, vjerovali su mi. Jadnici, vjeruju u ono što se kaže. Dovoljno je napraviti ozbiljno lice i fiksirati u oči. Vjerovali su, a sad plaču. Danas, 24. kolovoza, otpušten sam iz bolnice S. Giovanni nakon šest mjeseci boravka u bolnici, kako oni kažu. Šest sam sati bio u operacijskoj sali i uboli su me četrdeset puta izvana i iznutra. Moj brat došao je po mene autom koji je posudio od Marija. Rekao sam mu da ne treba, s obzirom na to da živimo, dapače, rođeni smo sto metara od bolnice S. Giovanni. No, on je tako savjestan. Uvijek je bio savjestan. Uvijek se skrbio o meni. Može se reći da mi je bio poput oca od dana kad je mama ostala udovica. „Od toga dana na pogrebu, sjećam se tog kao da se dogodilo jučer, uzeo te za ruku...“ Sad sam ovdje, moja je soba onakva kakvu sam je ostavio, uredna i usisana. Mama je ta koja čisti. Iako je jučer padala kiša, i prozorska stakla sjaje. Mora da je ustala rano kako bi ih oprala. Zna da mrzim mutna stakla. Ne osjećam se loše, no rane su tako upadljive da... Moja majka i brat znaju, pratili su sve, ali za mjesec dana u uredu, u tramvaju, u baru... U baru, momak me gleda iznenađen, prošlo je toliko vremena! Ne smješka se kao prije i spuštena pogleda pita: „Uobičajena kava, računovođo?“. Majka i brat znaju. No, hoće li podnositi tu nabijenu beretku sve do obrva, te crne naočale, taj moj govor poput šapta koji me škaklja i zbog čeg mi suze oči? A ako beretka padne, makar i od zapuha vjetra? Sve se dogodilo zato što Maria jučer u sumrak nije prekrila zrcalo šalom od crne svile. I tako se sunce odrazilo i ona se zaljubila u svoju predodžbu. Sada je ondje zatvorena u svojoj sobi, sjedi ispred zrcala, češlja se i šapće. Ja je zovem. No, ne čuje me. Sunčano jutro nakon puno mjeseci magle. Dobro. Mogla si je obući plave cipele: trideset osam, peta devet centimetara. Normalna lijepo oblikovana stopala. Rasprodaja. Trideset osam, stopalo milijuna žena. Tri tisuće lira umjesto deset. Normalno stopalo. Pregršt brojeva trideset osam. Imala je sreću. I stoga što su na visokim petama gležnjevi bili slabašniji no inače. Pete od plavoga stakla. Stakleni gležnjevi. „Uvijek se bojim da ćeš ih slomiti.“ Ne. Nisu se nikad slomili. Nos da, smrskala ga je kad je pala na stijene na razini vode i onda kad je pala s ormarića s ladicama. Sedam ladica otvorenih prema stubama i onda gore-dolje, sve dok nije pala među ladice, ogledala, četke, gumbe. Pa ipak, ožiljci nisu bili vidljivi. „Imaš baš dražestan nosić.“ Drugi nisu vidjeli, no ona je vidjela. Bilo je ožiljaka. Pod kožom.

73


74

NOVI PRIJEVODI

Goliarda SAPIENZA

Imala je sreću s drugim padom. Promijenili su joj nos. Napokon, njezin je bio predug. Ako si pala jednom, moraš pasti još jednom da popraviš? A treći put? Da je pala niza stube? Kakav bi joj nos skrpali? Mogla bi opkoračiti i kliznuti niz drvenu dršku. Ili bi mogla ekvilibrirati na uzglavlju kreveta; ako bi to činila svaki dan, jednom bi valjda i pala. I ne samo nos, cijela bi se polomila. Na tri dijela. Netko bi ih sakupio i nanovo sastavio. Ili bi ih bar skupio i držao u rukama. Netko bi to učinio. Ako bih morala svjedočiti da sam je vidjela, lažno bih svjedočila. Pa ipak, ona je načas postojala. Načas se njezino bljedilo umetnulo u napeti dahtaj mora i zaustavilo mi dah. Nagnula sam se nad knjigu mučena željom da je ponovno vidim, ali ona me oštro fiksirala jako udubljenih očiju u stijenu i pribojah se da me prepoznala. A kada sam, pobijedivši strah, jurnula kako bih je uhvatila, spustila se noć, a s noći oblaci i metež svjetala, čaša, salveta pokrenutih hitrim kretnjama. A u pijesku više nije bilo ni tragova ni čamaca. Cijelo su jutro bili iza stakala velike sobe, gledajući vani. Kišilo je. Na kraju uzdizalo se more visoko na barijeri lave. Cijelu noć ondje na kraju jako je lupalo o vrata. Sada je kiša stala i spuštali su se u nizu prema tim udarima. Nakon tla od lave, eto pijeska i Carlo se sagibao ne bi li skupio alge, drva i stakla; „stavit ćemo ih sve tu i odnijeti kući“. Carlov je glas vikao. „Zašto tako vičeš?“ Ne viče, govori kao i prije, no more je sad nepomično, namočen pijesak nepomičan. Licia nepomična s rukama u krilu, pletenicama u prstima. Ne sakuplja, sluša Carlov glas koji snažno odzvanja. Odzvanja po kori što je postala tvrda na moru, na pijesku, lavi. S talijanskoga prevela: Irena Skrt, Zagreb

Goliarda Sapienza rodila se 1924. u Cataniji na Siciliji, u nekonvencionalnoj liberalnoj obitelji, od majke novinarke i oca odvjetnika. Godine 1943. seli se s majkom u Rim, gdje studira na Akademiji dramske umjetnosti. Voli glumu jer joj omogućava izražavanje osjećajne punoće i proturječjâ, ali ne i lažan život glumaca. Iz prosvjeda prema nazadnim metodama učenja na Akademiji ne diplomira, već s istomišljenicima, svima pobornicima metode Slanislavskoga, osniva jednu avangardnu skupinu. U pedesetima i šezdesetima igra kao glumica u kazalištu i na filmu; u filmovima najvažnijih redatelja


Goliarda SAPIENZA

NOVI PRIJEVODI

talijanskoga neorealizma, Luchina Viscontija (film Senso), Alessandra Blasettija, Luigija Comencinija i Citta Masellija. U Maselliju pronalazi srodnu dušu te dugo žive zajedno, ostajući prijatelji do kraja života. Nakon intenzivnoga glumačkoga života, napušta film i počinje pisati. Od majke je naslijedila hrabrost, idealizam, ali i melankoliju. Valja reći da je Goliardino odrastanje obilježila smrt njezine trojice polubraće (odrasla je u brojnoj obitelji jer je otac udovac već imao trojicu sinova, a majka, također udovica, sedmero djece kad su se vjenčali), pa poslije majčine smrti pokušava samoubojstvo i neprestano se bori protiv depresije. Njezin prvi roman Lettera aperta (Otvoreno pismo) (1967.) roman je o djetinjstvu u Cataniji. Uslijedili su također autobiografski Il filo di mezzogiorno (Trag juga) (1969.), a, nakon kratkog boravka u zatvoru zbog krađe, i L’Università di Rebibbia (Zatvor u Rebibbiji) (1983.). Za roman Le certezze del dubbio (Jasnoće sumnje) (1987.) godine 1994. dobiva nagradu Premio Casalotti. Njezin najvažniji i najopsežniji roman L’arte della gioia (Umjetnost radosti) objavljuje 1998. najprije Stampa Alternativa, a kasnije, poslije smrti, godine 2008. i kuća Einaudi. Za života uspjela je dočekati objavu samo prvoga od četiriju dijelova romana, i to u zbirci Millelirepiù. Roman je tek nakon autoričine smrti doživio neizmjeran uspjeh kod kritike i publike. Posmrtno joj 2010. Einaudi objavljuje i roman Io, Jean Gabin (Ja, Jean Gabin) te zbirku priča Il destino coatto (Prisilna sudbina), 2011. Za života je, dakle, bila poznata kao glumica talijanskoga neorealizma, a posve neznana kao književnica, no danas je smatraju jednom od najznačajnijih talijanskih spisateljica dvadesetoga stoljeća. „Sapienza nije živjela, ona je bila život sâm“, govorili su o njoj njezini prijatelji. Preminula je 1996. u Gaeti. Il destino coatto (Prisilna sudbina, Einaudi, Torino, posmrtno 2011.) oniričke su i nevjerojatne priče koje već ukazuju na dar spisateljice koja je kasnije napisala jedan od najznačajnijih talijanskih romana dvadesetoga stoljeća L’arte della gioia. Ove posthumne priče, gotovo krokiji, opisuju niz delirija običnih ljudi, života ispisanih u nekoliko redaka, tijek njihovih misli; normalnih osoba, ali ne i normalnih slučajeva, ponekad dramatično okrutno ocrtanih likova u potrazi za stvarnošću, često prožetih sicilijanskim crnim humorom. (I.S.)

75


Tema: (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Magdalena DYRAS

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

(13. Pulski dani eseja, 2015.)

Magdalena DYRAS Cenzura umjetnosti (kazalište, vizualne umjetnosti) Božica JELUŠIĆ Slobod(n)a – od čega i za što? Slaven LETICA Priča o dvojici Josipa Željka LOVRENČIĆ Ne(sloboda) i fantastična književnost Dragutin LUČIĆ Luce Ne postojim, ergo sum Irena LUKŠIĆ Lica slobode: razmišljanja Jelena LUŽINA Kavez traži pticu ili, simulakrumi kazališne slobode Miroslav MIĆANOVIĆ Sloboda? Da, molim! Izgubljeno: između ironije i melankolije Ivica MATIČEVIĆ Pustinja slobode Cristian MONTES CAPÓ Mašta, sloboda i apokaliptični supstrat u čileanskoj prozi XXI. stoljeća (prev. Ž. Lovrenčić) Diego MUÑOZ VALENZUELA Protuutopije: sjene nad snom o slobodi (prev. Ž. Lovrenčić) Fahrudin NOVALIĆ Prospektivno odgovorna sloboda kao uvjet razvoja Iztok OSOJNIK Što je sloboda (prev. G. Filipi) Pavao PAVLIČIĆ Prednacrt zakona o cenzuri Helena SABLIĆ TOMIĆ Žena i cenzura Milan SOKLIĆ Principijelna kontingencija ili intelektualac u raljama života Alen TAFRA Okovi kao krila, let kao pad Darija ŽILIĆ Suvremena iranska ženska poezija

78 83 89 101 107 113 115 125 129 136 140 146 164 171 177 182 187 197

77


78

Magdalena DYRAS, Krakov (Poljska)

CENZURA UMJETNOSTI (KAZALIŠTE, VIZUALNE UMJETNOSTI)

„Povijest je napravila zatvoreni krug; opet nam se vratila cenzura, ovaj put s molitvom i uz prijetnju krunicama. Sve su brojniji sukobi i skandali tijekom izložaba i performansa, umjetnicima slijede sudski procesi i prosvjedi ogorčenih protivnika. Kritička je umjetnost, međutim, stalno prisutna, ne priznaje tabue, reagira na licemjerje i ne izbjegava iskrene odgovore na nezgodna pitanja.“

Čovjek koji ima iskustvo življenja u neslobodnoj zemlji, podvrgnutoj višedesetljetnom ugnjetavanju totalitarnog susjeda, uvijek će obraćati posebnu pozornost na značenje slobode – osobne, kao i ništa manje značajne, državne. I ja pripadam generaciji koja je od malih nogu proživljavala ograničenja prava u svakodnevnom životu, što se odrazilo, između ostalog, u teškim povredama prava na slobodu izražavanja i cenzuru publikacija, novina, knjiga i filmova. Kada se prisjećam tih godina, čini mi se, paradoksalno, da je upravo u to vrijeme riječ sloboda vrlo često bila u uporabi. Govorilo se o „slobodi našoj i vašoj“, borbi za slobodu, o slobodi koju nam je donijela sovjetska vojska. Sloboda je carovala u imenima trgova i ulica, u gotovo svakom gradu moglo se na karti naći Ulicu slobode ili Trg slobode. Poseban je u tom pogledu slučaj Krakova, gdje se kino Sloboda nalazilo na Trgu slobode, a pokraj zloglasnog sjedišta UB-a (poljskog Ureda državne sigurnosti). Mi, obični ljudi, razgovarali smo o drugoj vrsti slobode. Tijekom godina zabrana, u crkvi bismo zanosno i uzbuđeni pjevali pjesmu koju su vlasti zabranile, a


Magdalena DYRAS

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

završavala je stihom: „Slobodnu domovinu vrati nam Gospode“. Premda ovaj bunt nije koštao mnogo, punio je naša srca nadom. Perspektiva koju opisujem pogled je običnog čovjeka koji je čitao izdanja objavljena u takozvanom „samizdatu“, mimo cenzure, ali ipak nije mogao sudjelovati u njihovu raspačavanju. Običan čovjek nikada nije bio u zatvoru zbog svojih pogleda. No, osjetljivost na pitanja slobode i nasljeđe onih godina kada smo živjeli u socijalističkoj državi nisu nimalo oslabili te me obvezuju danas poštovati prava osoba koje zastupaju meni strane ideološke stavove. Pogotovo kada netko uime svoje slobode krši prava drugih da nesputano izraze vlastito mišljenje. Nakon promjena koje su se dogodile 1989. godine, stvarno smo se oduševili slobodom, čiji smo dah konačno osjetili i činilo se da ćemo zauvijek u njoj moći uživati. Solidarnost, euforija, san mnogih naraštaja Poljaka koji su oslobodilačke težnje platili patnjama ili čak smrću, bile su najvažnije teme razgovora. Uključili smo se u europsku obitelj civiliziranih zemalja koje poštuju ljudska prava, mogli smo slobodno i nesputano govoriti o svojim iskustvima. Konstrukt koji se zove Srednja Europa vratio nam je dostojanstvo i samopoštovanje. Zapadu nismo pripadali, ali se znalo da su Poljaci uvijek branili Europu od Istoka i barbarstva. Optimističan scenarij ipak se nije ostvario; sloboda je s vremenom postala teretom, pokazalo se da je sve drugačije od onoga što su nam obećali. Poljski filozof i svećenik Jozef Tischner u eseju naslovljenom „Nesretni dar slobode“ nije bez razloga pisao o strahu od slobode i o tome da smo odjednom upravo nju počeli optuživati za sve – za konzumerizam, pornografiju i pobačaje. Jer, kada je sve ili gotovo sve zabranjeno ili strogo određeno, lakše je razumjeti svijet, postaviti granice, razlikovati crno i bijelo. Paradoksalno, nova situacija izazvala je uskoro čežnju za snažnom rukom i načinom mišljenja, čija se ideja, prema Tischneru, svodi na „izbacivanje“. „Izbacuje se najprije pitanje, zatim se izbacuje i onoga koji pitanja postavlja, a na kraju se izbaci i čitava suvremenost s njezinom prokletom slobodom“. Potom se zaključaju vrata zaključaju i korak po korak pokušavaju se uvesti ograničenja. Zabranjuje se objavljivanje, organiziraju se prosvjedi protiv kazališnih predstava koje blate nacionalni ponos, koje su nemoralne, grješne i vrijeđaju vjerske osjećaje. Uništavaju se umjetnička djela čije je poruke teško razumjeti jer se ne koriste najjednostavnijim kodom realističkog prikazivanja. Ljudi se bune protiv filmova koje, doduše, nisu gledali, ali „znaju“ da ta djela ne poštuju pravila pristojnosti jer je netko u koga imaju povjerenje tako rekao. Iskrivljuju se značenja i simbolika umjetničkih djela samo kako bi ih se uklonilo iz javnoga prostora, zatvaraju se usta „drugima“, onima koji ne misle poput nas. Sve uime slobode, naše, a ne tvoje. Istina, sloboda nas asocira na narodnooslobodilačku borbu, na narodne ustanke, a nešto

79


80

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Magdalena DYRAS

manje na ljudska prava. Jedan od najspektakularnijih primjera zatvaranja usta „sumnjivim“ (tko zna, možda i „perverznim“) umjetnicima bio je spektakl argentinskoga redatelja Rodriga Garcíje, Golgota piknik, koji je trebao biti prikazan na festivalu kazališta Malta u Poznanju, u lipnju 2014. godine. Prosvjedi katoličkih krugova te uzbuđenih nogometnih navijača, na koje ova sredina uvijek može računati, doveli su do zabrane predstave. Odlučeno je kako će za javnu sigurnost biti najbolje da se odustane od izvođenja Piknika. Potom, u znak prosvjeda, započela je u različitim poljskim gradovima akcija spontanog čitanja drame naslovljene Golgota Piknik – uradi sam. U Varšavi je gotovo 200 ljudi prosvjedovalo pred sjedištem Novoga kazališta, gdje je održan koncert povezan sa čitanjem teksta kontroverzne predstave Golgota piknik. Gledatelji su dolazili na sporedne ulaze jer je skupina uglavnom starijih ljudi, s krunicama u rukama, bila blokirala glavni. U Krakovu su pak ljudi zainteresirani za čitanje Garcíjine drame u Starom teatru u kazalište dolazili pod policijskom pratnjom jer su ulaz blokirali protivnici skandirajući „Velika katolička Poljska!“ i „Ne dopustite drugima vladati u svojoj kući!“. Ljudi koji su ulazili u kazalište morali su slušati uvrede i pitanje žele li završiti u paklu. Zato ne začuđuje to što su neki, iako su imali ulaznice, pobjegli pod pritiskom prosvjednika. Tako je mala skupina ljudi bila u stanju uskratiti drugima pravo na „slušanje“ predstave, uspjela je zastrašiti brojne gledatelje, a što je najvažnije – uvjerila je vlasti u ispravnost svojih tvrdnji. Nije ovdje važno ima li Garcíjina predstava veliku umjetničku vrijednost ili je bezvrijedno djelo koje bi publika mogla i trebala podvrgnuti kritici. Riječ je o tomu da je još jednom proradio provjereni mehanizam o kojemu je pisao Tischner: izgurati, izbaciti onoga koji postavlja pitanja. Pitanja o mjestu suvremenog čovjeka u konzumerističkom svijetu, koja postavlja Garcijina predstava, ne vrijeđaju ničije osjećaje, već je cilj drame bio pozvati na povratak vrijednostima, na razmišljanje o vlastitom postojanju ovdje i sada te pokazati koje su posljedice naših izbora. U cijeloj aferi riječ je o načinu izražavanja, o sredstvima ekspresije, za kojima je posegnuo redatelj, o golotinji i odnosu prema Kristovoj muci. Pojava razgolićenih glumaca na pozornici, kao što pokazuje i niz drugih incidenata u poljskim kazalištima, dovodi neke gledatelje u stanje duboke uzbuđenosti i odmah u njima izaziva nasilnu reakciju, kako bi obranili moral, pristojnost i vjerske osjećaje. Teško je razumjeti takvo ponašanje jer gledanje golotinje na pozornici još uvijek nije obvezno. Gledatelj može ignorirati takvu predstavu, može jednostavno izaći iz dvorane, može birati iz bogatog repertoara brojnih kazališta one predstave koje zadovoljavaju njegova očekivanja. Međutim, gledatelji osjetljivi na golotinju imaju poseban osjećaj misije. Ako oni ne žele pimpek na pozornici, ako se njima ne sviđaju gole grudi, onda to treba izbaciti, treba zabraniti takvu razuzdanost. I točka.


Magdalena DYRAS

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Sljedeće poglavlje te priče „život je napisao“ u studenome 2015. godine. Najava premijere drame Smrt i djevojka, prema tekstu romana Elfriede Jelinek The Piano Teacher, u Kazalištu Poljske (Teatr Polski) u Wrocławu, izazvala je glasne prosvjede. U predstavi su sudjelovali porno glumci iz Češke, ponovno se slutilo pojavljivanje golotinje (a desničarski krugovi ionako su prilično lošeg mišljenja o Jelinekovoj) i stoga je ministar kulture Piotr Gliński naredio maršalu Donje Šleske da zabrani predstavu. Dakle, bilo je pokušaja korištenja preventivnom cenzurom, zabranjenom u poljskom zakonu od pada komunizma. Maršal i ravnatelj kazališta pokazali su otpor prema odlukama ministra, spektakl je održan i dobio je dobre recenzije kritičarâ i publike. Na dan premijere ulaz u kazalište blokirali su ljudi koji su molili za domovinu te pjevali pobožne pjesme. Dana 21. studenoga obilježava se blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije te su se vjernici željeli suprotstaviti, prema njihovu mišljenju, svjesnom pokušaju skrnavljenja svečanog dana. I unatoč činjenici da u konačnici nisu uspjeli, a publika je ušla u kazalište, jasno je da su scenariji prosvjeda i cenzuriranja ostali nepromijenjeni. Problem odnosa prema „drugima“ savršeno ilustrira slučaj Dúge (Rainbow). Ovaj projekt, instalacija Julite Wójcik, sastojao se od više od 20.000 šarenih, plastičnih cvjetića koji krase veliki lûk visok 9 metara i raspona 26 metara, a bio je postavljen pred zgradom Europskoga parlamenta tijekom poljskoga predsjedanja Europskom unijom. U lipnju 2012. godine dúga se pojavila na Trgu spasitelja u Varšavi i odmah izazvala snažne emocije među gledateljima. Autorica instalacije namjeravala je stvoriti simbol prijateljstva i tolerancije, ali boje koje su se našle na dúgi konzervativne su krugove asocirale na homoseksualnu zajednicu. Osobito jak neprijateljski stav prema projektu Wójcikove pokazali su nacionalni desničarski krugovi. Dúga je nekoliko puta bila zapaljena, a najveću štetu prouzročila joj je vatra koja je izbila tijekom proslave Dana neovisnosti, 11. studenoga 2013. godine. Za obnovu te konstrukcije grad je platio desetke tisuća zlota, nakon čega je instalacija opremljena sustavom ovlaživanja, a cvjetići su bili izrađeni od otpornih materijala. Dúga je biblijski simbol, znak saveza koji je Bog sklopio sa živim bićima, kako čitamo u Knjizi Postanka: „Postavio sam lûk na oblaku, da bude znak saveza između mene i zemlje.“ I odjednom, neočekivano, vjernici su nijekali važnost koja se pridaje dúgi te su se počeli boriti protiv nje kao protiv neprijateljskoga znaka koji ih asocira na neprihvatljive zajednice. Dakle, možemo postaviti pitanje: zašto je tako lako promijeniti značenje, zašto se odričemo važnih simbola biblijskoga podrijetla uime iluzorne borbe protiv zla? Tražeći odgovor na to pitanje, mislim da vrijedi obratiti pozornost na još jedan simboličan umjetničin rad izložen u Gdanjsku – prijenosni bunker koji se napuhuje i tvori posebno mjesto gdje se možete sakriti, ali se iz njega nekoga može i

81


82

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Magdalena DYRAS

napasti. Osjećaj opasnosti imaju obje sukobljene strane, branitelji slobode i njihovi napadači. Recipijenti koji tvrde da umjetnici prelaze dopuštene granice i vrijeđaju njihove osjećaje te umjetnici koji se bore za nesputanu kreativnost – podvrgnuti su pritiscima. Wójcikova s gorčinom komentira postojeće stanje stvari i ukazuje na potrebu za odlučnim odgovorom: „Negdje postoji barijera kojoj se moramo suprotstaviti. Umjetnici su ograničeni izvana, ali počinju vršti i autocenzuru zbog straha od sudskog procesa“. Povijest je napravila zatvoreni krug; opet nam se vratila cenzura, ovaj put s molitvom i uz prijetnju krunicama. Sve su brojniji sukobi i skandali tijekom izložaba i performansa, umjetnicima slijede sudski procesi i prosvjedi ogorčenih protivnika. Kritička je umjetnost, međutim, stalno prisutna, ne priznaje tabue, reagira na licemjerje i ne izbjegava iskrene odgovore na nezgodna pitanja.


Božica JELUŠIĆ, Đurđevac

SLOBOD(N)A – OD ČEGA I ZA ŠTO? „U doba elektroničkih medija taj ‘ javni trg’ zamijenjen je virtualnim prostorom, društvenim mrežama i njihovim blogovima i portalima. Ondje počinje jedna velika prevara tzv. ‘demokratske cenzure’: pismeni, srednje pismeni, polupismeni i nepismeni ljudi izražavaju svoja mišljenja, ne štedeći nikoga, služeći se svim uličarskim ili, pak, sofisticiranim metodama kako bi izrazili strastvenu pripadnost institucijama ili podržali svoje mentore i idole, uglavnom blateći pritom njihove oponente. Privid živosti, žustrine, dramatske napetosti i atmosfere pravih foruma ponekad je zaista realističan. Međutim, sve je samo bljutava i priglupa komedija...“

Velika tema slobode nadahnjivala je ljude prošlosti i sadašnjosti, u širokom rasponu od onih koji su je mogli dijeliti i o njoj odlučivati do onih koji su je žudjeli kao najveću vrijednost ljudskoga trajanja uopće, u stilu one Gundulićeve himne: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / Dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô...“. Tako je na ljestvici vječnih ljudskih tema sloboda zauzela sam vrh, bilo u varijanti oslobođenja od pritiska i prisile, nepravde, tlačenja, hegemonije, porobljavanja i ugroze, bilo kao sloboda izbora između najmanje dviju opcija, što već pripada ekonomski stabilnim društvima s podlogom demokratskih vrijednosti, razvijanih barem nekoliko stoljeća. Međutim, opasnost banalizacije ove velike teme vreba odmah iza ugla, u simplificiranoj ideji da „biti slobodan“ znači ultimativno raditi po svome, predavati se porivima, ne osjećati obvezu, ne živjeti s drugima i uz druge, ne paziti na granicu gdje naša sloboda te „druge“ ozbiljno ugrožava... Biti slobodan na račun drugih ili biti, takoreći, solitaran umjesto solidaran, kako veli Rougemont. Budući da živimo

83


84

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Božica JELUŠIĆ

više-manje u doba SEDAM SMRTNIH GRIJEHA (oholost, škrtost, bludnost, zavist, lakomost, srditost, lijenost), lako je vidjeti kako se odražava širenje osobne slobode na račun smanjivanja slobode drugih: oholi su „slobodni“ od empatije, škrti odbacuju odgovornost za siromašne, bludni ne vide ograničenja za svoje strasti, zavidni zadaju bol uspješnijima, lijeni zaustavljaju napredak, lakomi uzimaju od slabih bez osjećaja krivnje, gnjevni i srditi guraju ljude u pogibelj. Svi redom tumače to „osobnim slobodama“ i „pravom na vlastiti odabir“, rugajući se pojmu vrline i izvrćući esencijalni pojam slobode kao takve. Čini se da je dotični filozof veoma analitički prišao ovoj temi, o čemu svjedoči i ovaj ponešto opširan odlomak: „Oni koji još nisu shvatili da je sloboda živi temelj reda, da ona nikome ne može biti poklonjena, već samo od svakoga preuzeta, kao besprimjerna pogibelj, da je ‘nespojiva sa slabošću’ tj. nespojiva s egoizmom, beznačajnošću, kombinatorskim duhom, laktaštvom, oportunizmom, bijegom od odgovornosti, uobraženom glupošću i lijenošću duha, štovanjem novca, razmetljivim tonom, blefiranjem i sentimentalizmom – koji su sva demagogija, s kulturom lakog i vratolomnog uspjeha, sa strahom od udarca jasnih riječi – ukratko, sa svim onim što karakterizira politikantske običaje naših pseudodemokracija (istaknula B. J.) i ukuse njenih ‘masovnih publika’ što ih kljukaju i izrabljuju kino, loše knjiške uspješnice i publicitet onih koji još nisu shvatili da je sloboda nespojiva sa svim tim. A oni koji ne znaju dokazati da su sve to shvatili, nemaju se prava nazivati demokratima i ne zaslužuju ništa bolje od diktatora“. Dakle, zrelo poimanje slobode uvijek pretpostavlja odgovornost, po čemu je ona „temelj reda“, dok sve druge opcije vode u kaos i anarhiju. Za slobodu valja sazrijeti u onom šekspirijanskom duhu: „ u svoje doba zori drvo svako, / i ja do uma jednom dozrijeh tako“. Ali pitanje je što je to zrela ličnost, kojoj se daje mogućnost odlučivanja, glasovanja, samostalnog života? Postiže li se to automatski, s 18 ili 19 godina, i zašto onda zrelost mora biti „nespojiva s egoizmom, beznačajnošću, kombinatorskim duhom“, preciznije, s laktaštvom, oportunizmom i sirovom ambicijom, na koje mlade ljude uglavnom pripremaju škola, obitelj i javni život, dajući im negativne primjere takozvanih „ličnosti“ u fokusu javne pozornosti: zabavljača, sportaša, biznismena, političara, ostrašćenih propovjednika, šarlatana, sektaša, obmanjivača i lažnih dobrotvora svih vrsta, preko noći promoviranih u društvene idole? Kako da mladi čovjek ostane imun, ako mu se implicitno poručuje da slobodan može biti samo onaj koji je bogat, moćan ili povlašten, dakle izuzet od pravila, zakona i posljedica? Ako se neukost, glupost, lijenost duha i koruptivnost karaktera snagom novca pretvaraju u grandiozne vrline, tko će povjerovati da „kultura lakog i vratolomnog uspjeha“ dugoročno vodi u propast, ruši civilizacijske stečevine i čini nas robovima kapitala, tehnologije i pokvarenih političkih elita, koje će nam slobo-


Božica JELUŠIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

du davati „na kapaljku“, ovisno o tome koliko smo im u određenom času potrebni, kao vjernici, sljedbenici, radna snaga, topovsko meso ili naprosto zaluđeni konzumenti, uvjereni da je svijet velika robna kuća, lunapark i zaštićena kuća Big Brothera, u kojoj nas temporalno izlažu, ogoljene do kostiju, gomili gladnoj bestidne zabave, praznoga seksa i ismijavanja tuđih slabosti i ranjivosti? Kljukani lažnim vrijednostima i neprestance izlagani legitimnom nametanju stavova, ljudi vrlo često upadaju u stupicu nerazlikovanja prave i lažne slobode. Odnosno, Fromm bi to definirao da često ne znamo OD ČEGA i ZA ŠTO želimo biti slobodni. Na primjeru generacije šezdesetih, on ustvrđuje: „Mnogi od tih mladih ljudi (broj kojih je znatno porastao od kraja šezdesetih godina) nisu napredovali od slobode od do slobode za. Oni su se jednostavo bunili, ne trudeći se iznaći cilj prema kojemu bi se kretali, osim cilja slobode od ograničenja i zavisnosti. (...) U osnovi, njihov se ideal sastojao u tome da ponovno postanu mala djeca, a autori kao što je Marcuse razvili su ideologiju da je povratak u djetinjstvo – a ne razvitak do zrelosti – krajnji cilj socijalizma i revolucije. Bili su sretni dok su bili dovoljno mladi da bi ta euforija mogla trajati. Ali mnogi su, prepuni teških razočaranja, bez dobro utemeljenih uvjerenja, bez središta u sebi samima, prerasli to doba. Oni često završavaju kao razočarani, apatični ljudi ili pak kao nesretni fanatici destrukcije.“ Ovaj sažetak govori o promašenom traganju za slobodom. No, možda je vrijeme da detektiramo početak traganja, mjesto gdje prvi put osjećamo želju za oslobođenjem. Vraćamo se u ŠKOLU, na ključnu točku naše socijalizacije i prilagodbe drugima. KAMO SE SAKRITI, KAKO PREŽIVJETI? Čini se da je škola doista prva stuba našega osvještenja o ne-slobodi, ma kako to turobno zvučalo. Ondje počinje „bitka za uosobljavanje“, otimanje od terora prosječnosti, odbijanje besmislenih kalupa u koje bivamo gurani po kurikulumu i obrazovnoj shemi. Ondje također dobivamo prve etikete „neprilagodljivosti“, saznajemo da se isticanje smatra manom, a utapanje u masi vrlinom te da prečesto izražavanje osobnog mišljenja može utjecati na naš opći status, poglavito na ocjenu. Što je sve u školi ugroženo? Distanca, privatnost, pravo na odustajanje, tišinu, ugodnu okolinu, nesviđanje i izražavanje istoga. Postoje redari-žbiri, običaj zapisivanja i tužakanja, od čega ćemo se bezuspješno nastojati osloboditi ostatak života. Postoje ljubimci, natjecanje s njima, bez obzira na naše fizičke i intelektualne granice; domaće zadaće koje smo zaboravili napisati, školski testovi od kojih nas može spasiti samo bolest ili smrt. Jednom riječju: piramida MORANJA i PRISILE, pod kojom se naša sloboda guši kao zalutala mačka, koja nikada neće naći izlaza. Evo kako to sažeto u pjesmi opisuje Kalli Dakos:

85


86

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Božica JELUŠIĆ

SKRIVEN U ZAHODU

U zahod sam se sakrio, I čekam da svi odu. Moj me je razred umorio, Htio bih samo na slobodu. Slobodan da sam od djece zvrkaste, Što se u brbljanju stalno nadmeću I nadimcima groznim me časte; O, nikad srpnja dočekati neću! Da sam od prokletog redara slobodan, Što sve zapisuje, pa se cereka. Najljepše mjesto je zahod zaključan, Da čovjek sjedeći zvono dočeka.

(Prepjev: B. Jelušić)

Sasvim je izvjesno to da udobnost jednoga zahoda/ormara/kućice na stablu/ smočnice i tavana neće potrajati vječno. Istjerat će nas iz naših skrovišta i prisiliti da se deklariramo, očitujemo, izrazimo pripadnost i boju, obznanimo stavove, spolna nagnuća, preferencije ukusa, slaganja i neslaganja, poslušnost ili pobunu. Reći će nam da smo odrasli, građani, obveznici vojske i poreznog sustava, vjernici neke crkve, dužnici domovini i zavičaju, da smo nečiji glasači, navijači, publika, sljedbenici, adoranti, pretplatnici te da nema besplatnog ručka ni slobodnih dana, koje negdje na drugome mjestu nećemo morati platiti ili odraditi. Dijete nekad skriveno u zahodu pušta bradu i brkove ili stavlja umjetne trepavice – dakle, priznaje da je odraslo. Ulazi time u sustav, ozakonjuje svoje postojanje, registrira se, svrstava pod neki barjak, pjeva u crkvenom zboru, čita novine, prati društvene događaje, gradi karijeru, ispunjava glasački listić, otplaćuje kredit. Ono (to dijete) već sasvim sigurno zna da je sloboda zaklona i izuzetosti iz vreve bila samo fantazma, nešto nedostižno i neispunjivo. U međuvremenu, sigurno je posegnulo, barem površno, za religijama Istoka, pa drži da je slobodan onaj saddhu, koji pod datuljom meditira uz zdjelicu riže i nema nikakve osobne imovine, no njegov je primjer nemoguće slijediti zbog „različitosti kulturološkog obrasca“. Također ga muči dvojba o tome tko je slobodniji u biti: marljivi i ekonomski stabilni Sjevernjaci koji su se prodali „demonu sigurnosti“ ili, pak, žovijalni, ne-


Božica JELUŠIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

odgovorni i drčni Južnjaci, koji ne mogu ništa prestižno trošiti i pokazati, ali su stalno dobre volje, pustopašni, neodgovorni, lijeni i dovoljno neambiciozni da ne podlegnu odvratnom konzumerizmu, koji bi ih tjerao raditi i zarađivati do besvijesti kako bi mogli slobodno trošiti, putovati i zabavljati se? Čini se da odgovor na ovo pitanje i ne postoji, pa je očito pogrešno postavljeno, zaključuje naše ostarjelo Dijete iz zahoda, gaseći noćnu lampu i prepuštajući se slobodnoj zoni sna, koji se ujutro neće sjećati. SLOBODNA ZA ŠTO ILI O CENZURI, SPORADIČNO Kad mi je bilo otprilike 15 godina, mislim da sam imala jasno poimanje slobode. Zamišljala sam da ću raditi ono što volim, u djelomičnom jarmu, koji neće biti pretežak za nošenje. Znala sam da ću morati otići iz svoga doma i mjesta, gdje je bilo premalo slobode, a previše provincijalne zagušljivosti i obiteljske stege. Željela sam biti slobodna za druženje, pisanje, čitanje, za ljubavne i prijateljske veze, za hedonizam u manjim količinama, tipa „ljubav za lijepo i za život plodni“. Ma kako to preuzetno zvučalo, već sam tada znala da je SLOBODNO VRIJEME najvažnija kategorija za koju se valja izboriti: samo oni koji smiju tim vremenom raspolagati, istinski su slobodni. U studentskim danima otvorilo se polje političke i osobne slobode kao bitnih kategorija. Smijem li biti PROTIV, smijem li reći NE SLAŽEM SE, smijem li biti ateistkinja, kozmopolitkinja, ljubiteljica marginalnih grupa i pojava, svjetska putnica, netko kome je rock-koncert važniji od štafete za Dan mladosti i netko tko odjećom, ponašanjem i govorom toliko odudara od sredine, da će prije dobiti popravni dom negoli državnu stipendiju? Ironija slučaja htjela je da prvu svoju veliku nagradu, na pragu punoljetnosti (a bio je to put u SSSR), dobijem na saveznom natječaju o temi „Partijo naša, izrasla u boju“. Da bih bila slobodna putovati, a kao deklarirana protivnica ideologije, morala sam znati pisati o ideološkoj temi. Jednostavno kao pekmez, veli ona stara uzrečica. A potom, naravno, stipendija uvijek stoji ispred popravnog doma, kao alternative. Pa tradicijske vrijednosti, pa zavičaj, pa obveze spram obitelji... Učila sam, kao što vjerojatno svi učimo, vještinu kompromisa. I bilo mi je s vremenom jasno ono što pola stoljeća kasnije čitam ponovno u Rougemonta: „Sloboda nije pravo, već pogibelj kojoj se izlažete u svakom trenutku – kako na političkom polju tako i na duhovnom. Budući da je upravo to što jeste, ne samo da bi je bilo ludo zahtijevati, već je u samoj njenoj naravi da nestaje čim je korištena, bilo za zlo, bilo pak za dobro – da bi se uskoro ponovno rodila, noseći novu pogibelj.“ Sažimajući stvar aforistički, mogli bismo reći: osjećati se slobodnim znači pristajati na pogibelj. Ili ublaženo: slobodan čovjek stalno glumi sv. Sebastijana, izlažući se

87


88

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Božica JELUŠIĆ

i privlačeći strelice neslobodnih. Koliko odapetih strelica može podnijeti, toliko si slobode može priuštiti. Postoji duhovna, kreativna, a donekle i sloboda javnoga djelovanja, no sve su nespojive s konformizmom. Tko želi na trgu vikati o svojoj slobodi, mora računati da bi ga mogao zateći mnogo manji, zadani prostor, poput kućnoga pritvora ili čak neke ovlaštene, specijalizirane ustanove. U doba elektroničkih medija taj „javni trg“ zamijenjen je virtualnim prostorom, društvenim mrežama i njihovim blogovima i portalima. Ondje počinje jedna velika prevara tzv. „demokratske cenzure“: pismeni, srednje pismeni, polupismeni i nepismeni ljudi izražavaju svoja mišljenja, ne štedeći nikoga, služeći se svim uličarskim ili, pak, sofisticiranim metodama kako bi izrazili strastvenu pripadnost institucijama ili podržali svoje mentore i idole, uglavnom blateći pritom njihove oponente. Privid živosti, žustrine, dramatske napetosti i atmosfere pravih foruma ponekad je zaista realističan. Međutim, sve je samo bljutava i priglupa komedija jer bilo kakav uistinu osoban i oštar stav uperen, primjerice, protiv Katoličke crkve, nacionalnih korifeja, državnih službenika ili akademskih „kumira“ nestane u roku manjem od sata, ne ostavljajući značajnijega traga. „Veliki brat“ pobrine se da atmosfera „ne talasaj“ opstane što je dulje moguće. Da, u načelu, osjećam se slobodnom izraziti mišljenje, antipatiju, prezasićenost ili zgađenost nad stanovitim pojavama javnoga života. Štoviše, držim da više i ne moram mnogo kompromitirati, zaštićena sam umirovljeničkim statusom, godinama, nekim tragom na kulturnoj sceni, možda dobrom reputacijom u ograničenoj, ciljanoj skupini. Jedino mi preostaje nadvladati nelagodu „pisanja u vjetar“, koja će nastati kad mi još vrući status skinu i nepovratno otpute u zaborav. To ide tako suptilno, tako vrtićki glupo, da se ne možeš niti iskreno naljutiti, a kamoli „ložiti“ na nepravdu: na mjestu gdje si se trudio biti uvjerljiv, strastven i istinit sada stoji neka nakazica s pulsirajućim „srčekom“, napušteno štene, rođendanska torta, balzam za uklanjanje čukljeva, zubna proteza, fotka s unukove pričesti ili vjenčanja, koji ti nepogrešivo daju do znanja tko si i gdje se nalaziš. Ti misliš da si slobodni strijelac u moru potkupljivih skribenata i štreberskih pera? Ili možda lučonoša slobodne misli među ropskim dušama? Onaj jedan iz Baudelairove pjesme, „uvijek ćeš Slobodni nježno voljeti more“? Dragi Pinocchio u Zemlji magaraca, upravo si za nove novcate magareće uši i rep dao dva čista zlatnika: svoje slobodno vrijeme i smiren duh, do kojih se nevjerojatno teško dolazi. Zaslužio si doživotno ostati tu i podnositi šibanje cenzurom „na dnevnoj bazi“, dok se žališ zbog nedostatka slobode uz pomoć prijateljice kukavice, po zapisanom modelu: „Kuku-kuku, pa I-A, to bješe njihov poj: / Dok kukavica kuka, on njače I-A svoj...“


Slaven LETICA, Zagreb

PRIČA O DVOJICI JOSIPA Socijalna psihologija hrvatskih povijesnih (ne)znanja i sjećanja

„Mali narodi Srednje Europe, pa i hrvatski narod, vječno žive započete, a nezavršene, tragične ratne prošlosti pretvorene u teško pomirljive – usporedne, podijeljene, sukobljene, hibridne i posvađene – sadašnjosti. Što se, pak, hrvatske povijesti tiče, ona se malo razlikuje od tragične povijesti drugih malih srednjoeuropskih, baltičkih i balkanskih naroda. Hrvatski narod prolazio je tijekom cijelog XX. stoljeća ‘predvorjima smrti’: tijekom triju ratova i triju totalitarnih i zločinačkih poredaka. Gotovo sve osobne, obiteljske, skupne i nacionalne povijesti čudesna su, a ponekad i zastrašujuća mješavina dobrih i loših vijesti, pozitivnih i negativnih priča i događaja. Upravo se zbog toga traumatičnim povijesnim iskustvima treba koristiti u traganju za – upotrebljivom prošlošću, poviješću, a ne za oživljavanjem demona ‘Za dom – spremni’ i ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’.“

Potka priče koju s vama danas želim podijeliti svima vam je dobro znana jer je u medijima ispričana stotinu puta na različite načine: iz perspektive različitih „zdenaca prošlosti“, da iskoristim zgodnu sintagmu Thomasa Manna, tj. različitih svjetonazorskih, vrijednosnih, memorijskih, spoznajnih i osjećajnih perspektiva. Gotovo kao slavna basna o Cvrčku i mravu ili Ježeva kućica. To je priča o dvojici dobrih, nadarenih, marljivih, u svojim zanatima i pozivima iznimno uspješnih Josipa, ali i o jednom državnom, režimskom i ratničkom pokliču

89


90

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Slaven LETICA

koji je prije sedamdeset godina – od 1941. do 1945. – tragično i zlokobno podijelio građane tadašnje hrvatske države, a i danas ih dijeli na zajednice podijeljenih, suprotstavljenih, često ratnički raspoloženih kolektivnih sjećanja/memorija. Te podjele, nastojat ću pokazati, posljedica su činjenice što ta, kao i brojne hrvatske povijesne priče, nikada zapravo nije ispričana i analizirana od početka do kraja: iskreno, istinito, otvoreno, snošljivo, pa i borbeno, polemički. Počet ću, dakako, s kratkim predstavljanjem dvojice glavnih likova te priče, već spomenutim Josipima. Obojica su došla u našu zemju nekako u isto povijesno vrijeme, jedan izbliza, drugi izdaleka: prvi 1987. na početku Velikog zla koje nam je prijetilo s našega Bliskog istoka, a drugi 2001., kad je Veliko zlo slomljeno. Jedan nam je Josip došao iz Beograda, ondašnje SFRJ, današnje Srbije, a drugi iz predaleke Australije. Kao što rekoh i ne porekoh: obojica su bila i ostala velemajstori svojih zanata i poziva. Prvi Josip rođen je u Canberri u Australiji, gdje je odmilja nazvan Joe. Nogometaš je koji je zanat ispekao na poznatom Australskom sportskom institutu (The Australian Institute of Sport). Premda je mogao igrati za zemlju u kojoj je rođen, odazvao se „pozivu srca“: nakon što je u listopadu 2001. dobio hrvatsko državljanstvo, odlučio je igrati za voljenu zemlju svojih predaka – Lijepu Našu i – Njegovu. U svom zanatu i pozivu Prvi Josip dostigao je vrhunce: kao reprezentativac Vatrenih, boje voljene zemlje časno je, muški i virtuozno branio na svjetskim prvenstvima 2002. i 2006. te na europskim prvenstvima 2004. i 2008. Zvonimir Boban nedavno ga je u intervjuu Jutranjem listu proglasio „najboljim defenzivnim igračem u hrvatskoj povijesti“, uz znakoviti dodatak kako bi kao čovjek „trebao jednom odrasti i odvojiti se od krivo upućenog australsko-hrvatskog djeteta“ (Jutarnji list, 3. listopada 2015.). Reprezentativna mu je karijera nenadano i neslavno okončana, nakon što ga je skandalima i lopovlukom osramoćena FIFA kaznila s deset utakmica neigranja zbog skandiranja poklika „Za dom“ na stadionu nakon završetka utakmice protiv Islanda, koju je naša reprezentacija dobila 2 : 0. Tom mu je presudom FIFA zabranila nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. u Brazilu i zapravo okončala reprezentativnu nogometnu karijeru. Na maksimirskom stadionu nije uzvikivao samo „Za dom!“ (uz odgovor dobrog dijela publike: „Spremni!“), već i „U boj, u boj!“, uz usklik publike „Za narod svoj!“. Priupitan za razloge svoga čina, Šimunić je, neposredno nakon utakmice, preplavljen osjećajima ponosa zbog onog što je učinio, kazao: „Uvijek sam to želio napraviti. Nemam baš puno vremena, ali sad sam imao priliku i sjetio se. Ne bojim se kazni, a Fare i slični bi mogli malo pročitati povijest. Nisam radio ništa pogrešno,


Slaven LETICA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

navijam za Hrvatsku i svoj dom, a ako to nekoga smeta, to je njegov problem.“ (Novi list, 20. studenoga 2013.) Na službenoj stranici GNK-a Dinamo još je točnije objasnio svoje motive: „Kao Hrvatu koji je rođen i odrastao van svoje domovine meni je dom asocijacija na ljubav, toplinu i pozitivnu borbu; sve ono što smo pokazali na terenu i plasirali se na Svjetsko prvenstvo. I to su bili jedini razlozi koji su me u trenutku emocija ponijeli i zbog kojih sam započeo spomenuto skandiranje s navijačima. (...) Za mene nema polovičnih emocija ni polovične borbe, a posebno kad nosiš nacionalni dres. Jučer sam se na svoj način, kao nogometaš, borio za ime i ugled svoje domovine, za svoj dom. I to je jedina slika doma koju imam u svojoj glavi. Ako je bilo tko shvatio moje uzvike drukčije, negativno, ovim putem negiram bilo kakav politički kontekst svoje izjave koja je bila vođena isključivo mojom ljubavlju prema mom narodu i domovini, a ne mržnjom i destrukcijom.“ (Novi list, 20. studenoga 2013.) Dakako, brojni „bilo koji“ drukčije su shvatili i protumačili povike „Za dom!“ i odgovore publike „Spremni!“. O maksimirskom skandalu pisali su najutjecajniji svjetski mediji, a zajednički nazivnik svih tih napisa i izvještaja možemo sažeti u ovaj zaključak uglednoag njemačkog tjednika Der Spiegel: „Šimunić je nakon utakmice i pobjede nad Islandom naljutio hrvatsku nogometnu naciju jer je pred hrvatskim navijačima u Zagrebu urlao u mikrofon fašističku ustašku parolu ‘Za dom spremni’. K tome je podigao desnu ruku, što je gesta ustaških generala.“1 Vratimo se sada našemu drugom Josipu. Drugi Josip je naš, hrvatski matematičar svjetskoga kalibra i glasa, a ovjenčan je i nacionalnom akademijskom slavom samozvanih „besmrtnika“. U naše krajeve, točnije u Zagreb, došao je 1987. iz Beograda. Prema vlastitom priznanju, preselio se zbog političkog progona režima kasnijega genocidnog zločinca Slobodana Miloševića. Taj je režim, svjedoči i danas, ugrozio njegovu matematičarsku karijeru. Razloge selidbe iz Beograda u Zagreb ovako je objasnio svojim međunarodnim kolegama u časopisu The Banach Journal of Mathematical Analysis: „Iako sam imao više radova od svojih protukandidata, nisam mogao dobiti docentsku poziciju. Stoga sam se 1987. godine preselio u Zagreb gdje sam odmah postao izvanredni profesor te vrlo skoro redoviti profesor.“ Naš Drugi Josip neobični je sisavac. Tijekom dana bavi se višom matematikom, 1

Svoj komentar Josipova „performanceaa“ dao je i trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević: „Ja to ne opravdavam, pogotovo ako pokliči aludiraju na ono zlo što se događalo u ustaškom režimu. Moja dvojica braće, Anto i Joso, umrli su kao ustaše, obojica sa 17 godina, 1942. i 1944. godine, ali ja ih ne opravdavam, kao što ih ni moj otac nije opravdavao. Sve što je protiv čovječanstva i civiliziranog ponašanja nitko normalan ne može opravdavati.“ (Novi list, 20. studenoga 2013.)

91


92

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Slaven LETICA

posebice teorijom nejednakosti, a u nemirnim večernjim satima i tijekom noći piše domoljubne političke traktate i pamflete te sudjeluje u seansama Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta koje je dosad za zločin veleizdaje i/ili ratne i poratne zločine optužilo i osudilo čitav niz živih i mrtvih moćnika komunističkoga i današnjega režima. Uz trunčicu pretjerivanja, mogli bismo kazati da naš Drugi Josip slijedi primjer čuvenoga Jacka Trbosjeka koji je danju, prema jednoj od brojnih „teorija“, bio marni liječnik, a noću nepredvidivi i opaki kršitelj zakona, masovni ubojica. U jednoj od svojih nemirnih noći, u kojoj se prisjetio svojih progonitelja iz Beograda, naš je Drugi Josip napisao otvoreno pismo predsjednici Republike KGK i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, u kojemu ih ljubazno moli da državni i ratni poklik Nezavisne Države Hrvatske „Za dom – Spremni!“ postane službenim pozdravom Hrvatske vojske. U pismu im piše: „Zato od vas štovana Predsjednice RH i štovani predsjedniče HDZ-a tražimo da usvojite sugestiju Mladog Jastreba i predložite izmjene zakona o hrvatskoj vojsci, tj. da se pozdrav ZA DOM – SPREMNI uvede u službenu vojnu uporabu“. Nadahnuće za pisanje pisma predsjednici Republike glasoviti je matematičar, dakle, pronašao u Facebookovu zapisu vukovarsko-vinkovačkog ratnika Branka Borkovića, zvanoga „Mladi Jastreb“.

Drugi je Josip na supotpis privolio nešto više od 3.200 potpisnika, među kojima su bili i neki istaknuti i slavni hrvatski muževi i poneka žena: umirovljeni profesor, bivši ministar, žrtvoslov i predsjednik Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta dr. Zvonimir Šeparović, pomoćni biskup zagrebački dr. Valentin Pozaić, sisački


Slaven LETICA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

biskup dr. Vlado Košić, bivši ravnatelj Hrvatskoga instituta za povijest dr. Mirko Valentić, ugledni profesor Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, matematičar i pisac knjiga o glagoljici i hrvatskoj ćirilici dr. Dinko Žubrinić, umirovljeni profesor ustavnoga prava i mistik dr. Ante Lauc, bivši vikar Vojnoga vikarijata (tu je titulu imao i blaženi Alojzije Stepinac u doba Kraljevine Jugoslavije i NDH!) don Anđelko Kaćunko, profesorica na Muzičkoj akademiji i urednica Hrvatskoga slova dr. Eva Kirchmayer-Bilić, ugledni odvjetnik i stavotvoritelj Zvonimir Hodak, bivši politički emigrant i žrtva komunističkoga terora Nikola Štedul, televizijski urednik i voditelj Bujice Velimir Bujanec, nogometaš Josip Šimunić, povjesničar, arheolog i plivački trener dr. Ivo Rendić-Miočević (autor knjige zanimljiva naslova: Zlo velike jetre – povijest i nepovijest: u potrazi za hrvatskom kolijevkom) itd. POLITIČKA I MEDIJSKA RECEPCIJA INICIJATIVE DRUGOGA JOSIPA Bilo je vrlo zanimljivo promatrati kako su najodgovorniji hrvatski političari reagirali na Otvoreno pismo Drugoga Josipa. Prva se oglasila predsjednica Republike KGK. U kratkom priopćenju, napisanom na zamolbu portala indeks.hr, napisala je: „Inicijativa je neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije“. Priopćenjem su se oglasili i Tomislav Karamarko i HDZ: „Suvremena hrvatska država temelji se na Domovinskom ratu. Hrvatska vojska ima svoje pozdrave koji odražavaju domoljublje i zajedništvo proizašlo upravo iz Domovinskog rata, a to su ‘Domovini vjerni’ i ‘Pozdrav domovini’.“ Premda mu pismo nije upućeno, na zamolbu Nove TV o njemu se izjasnio i predsjednik VRH-a Zoran Milanović: „Sve one koji podržavaju inicijativu da se pozdrav ‘Za dom spremni’ uvede kao službeni pozdrav u Oružane snage, ja bih pozvao da poslušaju govor predsjednika Tuđmana na jednom od skupova 90-ih, kad se osnivao HDZ, što je mislio o tome i ulozi Hrvata u partizanskom pokretu, i što to znači za hrvatsko nacionalno biće. Neka se vrate tamo, to vrijedi i za vodstvo HDZ-a i sve one koji žele Hrvatsku vratiti natrag u mrak.“2 Konačno, pritisnut zahtjevima brojnih novinara da se očituje o spomenutoj „inicijativi“ i činjenici što su je poduprli neki svećenici, jedan pomoćni i jedan pravi biskup, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, izjavio je: „Predstavljati i voditi razne inicijative u demokratskom društvu način je izražavanja slobode mišljenja. Oni, pak, koji takvoj inicijativi dadnu svoj pristanak i svoj potpis očituju 2

http://www.vecernji.hr/hrvatska/pozdrav-za-dom-spremni-ne-moze-u-hv-ta-je-inicijativaprotucivilizacijska-1021192

93


94

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Slaven LETICA

dvije stvari: prvo, podržavaju ono što pokretači ideje obrazlažu; drugo, svojim potpisom pokazuju da živimo u ozračju demokratskog društva u kojem se može pisati i potpisivati bez straha da će zbog toga netko poći na ‘obavijesni razgovor’ ili završiti na sudu i u zatvoru. No, svi koji potpisuju i podržavaju takve inicijative, moraju biti spremni odgovarati svima koji opravdano traže obrazloženje i argumente takvih prijedloga. Ne bih, stoga, mogao obrazlagati osobne stavove dvojice biskupa koji su svojim potpisom na tu peticiju izrazili svoje očitovanje o tom prijedlogu. Naravno, takvim potpisom to ne čini ni biskup u ime svoje biskupije, ni profesor u ime fakulteta, ni redovnik u ime svoje redovničke zajednice, ni akademik u ime akademije, već u svoje osobno ime. Ostajući, dakle, na demokratskoj razini, imao bih prijedlog s obzirom na ovu i slične teme o kojima se nerijetko traži očitovanje putem peticije ili referenduma. Pogotovu kad se radi o dvoznačnim i nedovoljno definiranim pojmovima koji najčešće izazivaju napetosti i prijepore. Ili, pak, ako ideje i prijedlozi daju široku mogućnost manipulacije ljudskim osjećajima, vrijednostima ili tome slično. A čini se da pozdrav ‘Za dom spremni’ ulazi u to područje dvoznačnosti i nejasnoće. Smatram, stoga, kako bi bilo korisno i svrsishodno o određenom predmetu, koji u danom trenutku zaokuplja javnost, prirediti prigodan skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge. A nakon toga, temeljem zaključaka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma. U protivnom, postoji opasnost da se neku zanimljivu inicijativu ‘privatizira’, a ona može imati obilježja šireg, općeg interesa, pa je šteta ako nema znanstvenu i stručnu podlogu. Pogotovu ako nosi ‘političku’ ili neku drugu etiketu što je onda izlaže još većoj pogibelji i mogućnosti manipuliranja, navijanja i stvaranja nepotrebnih napetosti i društvenog raslojavanja, umjesto konstruktivnih rasprava, razgovora, dogovora i zaključaka. Od brojnih, da ne kažem bezbrojnih umničkih reakcija, spomenut ću onu akademika i pisca Ivana Aralice jer je paradigmatična za sve one koji misle da je ‘Za dom – Spremni’ povijesni hrvatski pozdrav: “Ne bih bio za to da se ‘Za dom spremni’ uvodi u vojsku, ali bio bih za to da ne bude inkriminiran pozdrav. Ja sam za to da se može javno njime pozdravljati jer to nije ustaški pozdrav. Ustaški je pozdrav bio ‘Za poglavnika i dom spremni’. ‘Za dom spremni’ ubrajam u one izraze koje su ustaše preuzele iz hrvatske tradicije, kao što su, uostalom, preuzeli i kunu. Mi smo tu kunu deustašizirali.” (Večernji list, 26. kolovoza 2015.) Citirane i brojne druge reakcije na inicijativu Drugog Josipa pokazuju kako su hrvatski političari ostali nedorečeni, a umnici podijeljeni na dva „tabora“ po logici onoga što povjesničari nazivaju „podijeljenim (kolektivnim) sjećanjima (memorijama)“: podijeljenim sjećanjima u odnosu na bolne, tragične, najčešće ratne sukobe.


Slaven LETICA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

POVIJEST POZDRAVA „ZA DOM – SPREMNI“ Ključno je pitanje ono o povijesti pozdrava „Za dom – Spremni!“: je li taj pozdrav, kako tvrdi akademik Ivan Aralica i brojni drugi hrvatski umnici, „povijesni hrvatski pozdrav“3 ili je to „ustaški pozdrav“, tj. službeni pozdrav ustaškoga pokreta (od 1932.) i NDH (od 1941. do 1945.)? Budući da nisam povjesničar, osobno sam sklon povjerovati prof. dr. sc. Ivi Bancu koji tvrdi i dokazuje da je „Za dom – Spremni“ doista ustaški pozdrav i da je njegov autor, kako to i priliči totalitarnom poretku, sâm veliki vođa, poglavnik Ante Pavelić. U članku nedvosmislenoga naslova „Smisao ustaševanja danas“, objavljenom u Jutarnjem listu 4. rujna 2015., Banac piše: „A kad je riječ o trenutnim kontroverzama (oko pokliča ‘Za dom – Spremni’, op. S. L.), Vinko Nikolić se još 1969. sprdao s pričom da je ustaški pozdrav ‘Spremni’ star – 900 godina! Naime, zabilježio je kako je stanoviti M. K. B. u članku objavljenom u listu Hrvatska straža (studeni 1968.) iznio razgovor s Pavelićem iz 1957., gdje je iznio kako ‘neki prigovaraju pozdravu Spremni, jer da je fašistički (izveden prema talijanskom Pronti’)’. Na to je Pavelić navodno odgovorio: ‘Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla ‘Bog i Hrvati’ ‒ ‘Hrvatska Hrvatom’... nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti’. I da skratimo, pronašao ga je u ispravi Petra Krešimira IV. iz 1069., gdje kralj veli da je ‘odlučio spremna srca’ imanjima i posjedima proslaviti samostan Sv. Krševana. Nikolićev komentar: ‘Jedino je shvatljivo, što je to bilo ‘jednog žarkog ljetnog dana’, samo što ne znamo tko je ovo smislio. Svakako, kasno smišljeno’ (ožujak 1969.). Ipak doznajemo da je upravo Pavelić tražio poseban ustaški pozdrav.“ Banac zatim pomalo rezignirano zaključuje: „Sve ovo nas navodi na pitanje: kako je moguće da su ustaški veterani u emigraciji imali više pameti i osjećaja odgovornosti (i to još prije pola stoljeća) od pedeset naših suvremenika (među kojima ima i ljudi od ugleda)? Pustimo sad Branka Borkovića, za kojega je prava šteta što sa svojom bivšom strankom A-HSS neće biti u prilici sudjelovati u Milanovićevoj izbornoj koaliciji, kojoj po mnogo čemu tipski pripada, ali što ćemo s tim silnim doktorima i akademicima? Čovjek bi pomislio da Josip Pečarić, koji godinama zabija nos tamo gdje mu nije mjesto, u neprobrano društvo naših povjesničara, kao 3

Izraz „Za dom“ (bez završetka „Spremni“) prvi put se spominje u neutralnoj verziji, 1684. u spjevu Odiljenje sigetsko, o Opsadi Sigeta, koji je napisao Pavao Ritter Vitezović. Izraz se spominje i u operi Nikola Šubić Zrinjski koju je 1876. godine skladao Ivan Zajc te u nekoliko brojeva književnog časopisa Danica iz 19. stoljeća. Izraz „Za dom“ također je dokumentiran kao pozdrav u varaždinskom tjedniku Hrvatsko jedinstvo u broju iz 1939. godine. (navedeno prema Wikipediji).

95


96

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Slaven LETICA

matematičar od glasa poznaje najelementarnije zakone logike. Ali ne, idemo od lošeg na gore. Na kraju balade stupa koalicija Spremni.“4 Koalicija „Spremni“ zanimljiva je zbog toga jer se u njoj zrcali činjenica da je pozdrav „Za dom – Spremni“ doista oživljen u Domovinskome ratu: korišten je u postrojbama HOS-a kao svojevrsni antifašistički pozdrav: ako nacional-socijalistički pokret i agresiju na Hrvatsku Jugoslavenske narodne armije i režima Slobodana Miloševića smatramo, a to činimo s pravom, fašističkim. Taj dio povijesti pozdrava „Za dom – Spremni“ također zaslužuje našu pozornost jer su se brojni mladi ljudi borili, poginuli ili bili ranjeni u borbama vođenima u znaku toga pozdrava. U tom pogledu, u pravu su bili čelnici Hrvatske stranke prava koji su u posebnom priopćenju, referirajući se na javna očitovanja HDZ-a o inicijativi-pismu Drugoga Josipa, napisali: „Suvremena država Hrvatska temelji se na Domovinskom ratu – to je točno, ali je neosporno da se u Domovinskom ratu ginulo i branila Domovina sa uzvikom ZA DOM – SPREMNI. To su činjenice, kao što su činjenice da se suvremena Hrvatska temelji i na stoljetnoj borbi Hrvata za svoju državnost. Nitko nema pravo negirati niti povijest Hrvatske niti činjenicu da se ginulo uz pozdrav ZA DOM – SPREMNI.“5 Upravo zbog činjenice što je pozdrav „Za dom – Spremni“, zbog očajničkih prilika u kojima se Hrvatska našla početkom velikosrpske agresije, oživio u drukčijem povijesnom kontekstu, na taj bi se pozdrav mogla primijeniti poznata misao dr. Franje Tuđmana o Nezavisnoj državi Hrvatskoj izrečena na Prvome općem saboru Hrvatske demokratske zajednice 24. veljače 1990. Tada je, među ostalim, izjavio: „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.“ Parafrazirajući tu misao, mogli bismo kazati: pozdrav „Za dom – Spremni“ nije bio samo ustaški pozdrav, već i pozdrav kojim su se ratnici HOS-a6 tijekom Domovinskoga rata koristili u borbama protiv velikosrpskih osvajača i zločinaca.

4

5

6

Banac, dakako, misli na predizbornu koaliciju triju stranaka koje su na izbore 8. studenoga 2015. izišle pod nazivom „Spremni“: Hrvatska stranka prava, Hrvatska konzervativna stranka i Obiteljska stranka. Ovdje svakako treba kazati to da na svečanim vojnim mimohodima ratnih postrojbi u našoj zemlji sudjeluju i postrojbe HOS-a na čijim je zastavama ispisan pozdrav „Za dom – Spremni“. Kratica HOS odnosi se na Hrvatske obrambene snage, ponekad zvane i Hrvatske oružane snage i Hrvatski obrambeni savez: dobrovoljačke vojne jedinice koje je ustrojila Hrvatska stranka prava, koje u preustrojem Hrvatske vojske početkom 1992. postale njenim sastavnim dijelom, a djelovale su i u Bosni i Hercegovini.


Slaven LETICA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

UMJESTO ZAKLJUČKA: PODIJELJENE, SUKOBLJENE I POTISNUTE HRVATSKE KOLEKTIVNE POVIJESNE MEMORIJE/SJEĆANJA

Mali narodi Srednje Europe, pa i hrvatski narod, vječno žive započete, a nezavršene, tragične ratne prošlosti pretvorene u teško pomirljive – usporedne, podijeljene, sukobljene, hibridne i posvađene – sadašnjosti. Ili, kako je zgodno o „sakatoj povijesti“ pisao Predrag Matvejević: „Iz svake podjele ostalo je na ovim prostorima nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti i nedovršenosti rađalo se opet nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne ‘istine’ ‒ grčka, srpska, bugarska, hrvatska, albanska, također i pravoslavna, katolička, muslimanska (mogao je dodati i: ustaška, partizanska, komunistička, antikomunistička, bogohulna, bogobojazna – op. S. L.) itd. – smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega. Dio posla, ponekad najvažniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgođen za neko drugo, ‘povoljnije’ vrijeme. Ono je pak kasnilo ili uopće nije stizalo. Događaji se nisu uspijevali zaključiti na prirodan način i izvesti do kraja – stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu povijest.“ (Metafora pauka, Danas, Beograd, 22. kolovoza 2007.7) Hrvatska povijest koju je usvojio Prvi Josip izvire i naslanja se na kolektivno sjećanje (collective memory8), pa i na potisnuto sjećanje (repressed memory) i disocijativnu amneziju (tako psihijatri nazivaju sklonost i sposobnost ljudskoga mozga da sasvim potisne i poništi neka traumatična sjećanja) Hrvata koji su se od 1941. do 1945. našli „na krivoj strani povijesti“, kako bi kazao danas kontroverzni mađarskožidovski nobelovac Imre Kertész, govoreći o Mađarskoj. Naš je Prvi Josip na Maksimiru kričao, potpuno nesvjestan te činjenice, uime stotina tisuća onih koji su izgubili državu za koju su se borili (NDH) i koji su za to platili strašnu cijenu na Bleiburgu i Križnom putu. U tom za-dom-spremnom sjećanju na hrvatsku državu nije bilo mjesta za pamćenje strašnih zločina i zlodjela koja su počinjena uz geslo „Za dom – Spremni“: rasni zakoni, progoni, sabirni logori, mučenja, masovna ubojstva, ratni zločini, genocid. I kao što u kolektivnoj memoriji onih koji su sačuvali samo pozitivno sjećanje 7

8

Preuzeto 12. listopada 2015. s: http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/terazije/metafora_pauka.14.html?news_id=119982 Ideju i koncept „kolektivne memorije“ (skupnog ili zajedničkog sjećanja) prvi je teorijski razradio francuski filozof i sociolog Maurice Halbwachs u knjizi „Kolektivna memorija“ (La mémoire collective, Paris, 1950.) u kojoj je dokazao da se kolektivna sjećanja stvaraju, osmišljavaju, dijele i prenose u malim ili većim društvenim skupinama.

97


98

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Slaven LETICA

na NDH nema mjesta za spoznaju strašnih zala i zločina počinjenih uz poklik „Za dom – Spremni!“, nema ih ni među onima koji baštine samo pozitivna sjećanja na pozdrav u Drugom svjetskom ratu pobjedničke strane: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“. A danas bi naprosto moralo biti jasno da su masovni zločini počinjeni u znaku toga pozdrava: tijekom i nakon rata9. Sve u svemu, za obojicu naših Josipa bilo bi dobro da se ubuduće čvrsto drže zanata za koje ih je dragi Bog obdario: nogometa i matematike. Što se, pak, hrvatske povijesti tiče, ona se malo razlikuje od tragične povijesti drugih malih srednjoeuropskih, baltičkih i balkanskih naroda, koju je Milan Kundera lapidarno skicirao: „Mali narodi: termin ovdje nije upotrijebljen u smislu veličine, već prije ukazuje na položaj, sudbinu. Mali narodi, naime, nemaju blaženu svijest da su oduvijek i zauvijek; svi su u jednom trenutku svoje povijesti prošli predvorjem smrti; stalno primorani računati s arogantnim neznanjem velikih ovog svijeta, neprestano osjećaju da im je postojanje ugroženo ili dovedeno u sumnju, jer njihovo postojanje i jest problematično.“10 Hrvatski narod prolazio je tijekom cijeloga XX. stoljeća „predvorjima smrti“: tijekom triju ratova i triju totalitarnih i zločinačkih poredaka. Najnovija migrantska kriza ponovno je oživjela strahove malih europskih (i ne samo njih) naroda od nestanka i/ili gubitka identiteta. Upravo se zbog toga traumatičnim povijesnim iskustvima treba koristiti u traganju za – upotrebljivom prošlošću, poviješću, a ne za oživljavanjem demona „Za dom – Spremni“ i „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“. Koncept upotrebljive, iskoristive ili korisne prošlosti osmislio je Van Wyck Brooks pradavne 1918. godine, a oživio ga je jedan od najutjecajnijih američkih povjesničara Henry Steele Commager: u teorijskom eseju „Potraga za upotrebljivom prošlošću“ iz 1965. godine. Ključna je autorova teza da svaki pojedinac, ali i sve obitelji i narodi ne mogu graditi budućnost ako ne poznaju vlastitu prošlost i ako u njoj ne otkriju ono što je upotrebljivo i korisno kao nadahnuće ili poticaj za građenje budućnosti. Gotovo sve osobne, obiteljske, skupne i nacionalne povijesti čudesna su, a ponekad i zastrašujuća mješavina dobrih i loših vijesti, pozitivnih i negativnih priča i događaja. Henry Steele Commager mudro je zaključio da nacionalna i državna mudrost 9

10

Moj dobar prijatelj, umirovljeni liječnik (star 86 godina) ispričao mi je strašnu storiju o njegovu poznaniku koji je 1945. kao sudac po nalogu partije mjesecima imao isti zadatak: da piše smrtne presude ljudima koji su znatno ranije ubijeni bez suda. Na kraju svake od tih presuda stajalo je: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu! Milan Kundera, Iznevjerene oporuke, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998., str. 139.


Slaven LETICA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

zahtijeva otkrivanje i promicanje ‒ „upotrebljive prošlosti“. Sve to potrebno je jer je prošlost – bolju, ljepšu, časniju, sretniju – naprosto nemoguće „otkupiti“ ili zaboraviti. Ili, kako piše Kundera (Život je negdje drugdje): „Kako bi bilo zanosno zaboraviti onu koja je isisala snagu naših kratkih života da bi ih podčinila svojim besmislenim ciljevima, kako bi bilo lijepo zaboraviti Povijest!“11 FRANJO TUĐMAN, Za dom spremni i Smrt fašizmu, sloboda narodu E-pismo akademiku Josipu Pečariću (upućeno 30. kolovoza 2015. u 18.05 sati) „Dragi Josipe, Izdaleka sam, iz rodne Podgore, pratio i pratim kontroverze oko tvog pisma KGK i TK da se pozdrav Za dom spremni ozakoni kao službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci. Kako si u pismu spomenuo Franju Tuđmana i kunu kao navodne argumente u prilog tvog prijedloga, želim te obavijestiti da smo on i ja o korisnoj i zločinačkoj poputbini koje nam je ostavila NDH često i puno razgovarali. Tijekom NDH tekao je normalan građanski, znanstveni, sportski, književni, medijski i stvaralački život i na brojnim područjima je iza sebe ostavio brojnu ‘korisnu prošlost’. Pozdrav Za dom spremni ne pripada toj, već ZLOČINAČKOJ naravi i povijesti NDH! To je bio Tuđmanov stav koji sam s njim dijelio, jer ‘spremnost’ iz pozdrava ne upućuje samo na spremnost ljudi da vole vlastitu državu i domovinu, da poštuju njene zakone, ne kradu, rade i stvaraju, već i SPREMNOST da u ime Države i Poglavnika provode nasilje, teror, rasnu segregaciju, šalju Židove, Srbe, komuniste i disidente u sabirne logore i smrt. Zato je tvoja argumentacija daleko od razmišljanja i političke mudrosti Franje Tuđmana. Analogija s kunom također je povijesno i politički neprikladna, jer je KUNA kao platežno sredstvo korištena u hrvatskoj povijesti, a kuna koja je uvedena u NDH 8. srpnja 1941. dijelila se/sastojala od 100 banica, pa je Tuđman baš zbog toga inzistirao na podjeli na LIPE. Dakle, cijeli tvoj prijedlog je protivan načinu povjesničarskoga, državotvornoga i real-političkog razmišljanja ‘akademika Franje Tuđmana’ i zato je višestruko štetan za hrvatsku političku kulturu i državništvo. Druga je stvar tvoje opravdano zalaganje protiv kriminalizacije Thompsonove 11

Istu temu varira u Iznevjerenim oporukama: „Svi moji romani izražavaju užasavanje od povijesti, te neprijateljske, nečovječne sile koja nepozvana, neželjena, osvaja izvana naše živote i uništava ih.“ (Iznevjerene oporuke, str. 17.)

99


100

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Slaven LETICA

pjesme koja pripada povijesti Domovinskoga rata, kao i neosporna činjenica da su, primjerice, HOS-ovci našu zemlju, a posebice Vukovar, branili uz taj poklič. Prijateljski“

Faksimil članka „Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake“, objavljenog u Hrvatskom braniku: tjedniku ustaške mladeži, br. 46, 14. studenoga 1941.


Željka LOVRENČIĆ, Zagreb 101

NE(SLOBODA) I FANTASTIČNA KNJIŽEVNOST

„Upravo fantastičnim elementima mnogi suvremeni pisci, miješajući dva plana – stvarni i nestvarni – žele prikazati i opisati tragediju suvremenoga čovjeka.“

Sloboda Na Wikipediji slobodu definiraju kao „mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja odnosno kao mogućnost samoodređenja čovjeka“ i zaključuju da je najbolja definicija slobode – ona ljudskoga duha. Jer, čovjek oduvijek sanja upravo o takvoj slobodi, o onoj koja uključuje nesmetano izražavanje mišljenja te slobodno djelovanje i pisanje. Žudnju za slobodom primjećujemo i u najranijim danima pisane riječi jer već u mitovima i legendama čovjek slobodno razmišlja o putu kojim želi koračati kroz život. Ali, na tome putu prema slobodi uvijek ga nešto sputava – ne može otvoreno napisati što ga muči, ne smije kritizirati društvo u kojemu živi, vladare, svećenstvo. Zbog toga je fantastična književnost uvijek bila jedan od načina da književnici slobodno kažu ono što u stvarnosti ne bi mogli. U ovom se tekstu donosi pregled isprepletanja fantastike sa slobodnim mišljenjem tijekom povijesti. Posebna će se pozornost posvetiti latinskoameričkoj zbilji i predstavnicima booma, koji su obilježili svjetsku književnost XX. stoljeća.


102

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Željka LOVRENČIĆ

Fantastična književnost Fantastika (od grčke riječi fantasticós – onaj koji je sposoban razmišljati) je ponikla iz duboke mitske i religiozne svijesti te preko narodne predaje i legendi ušla u književnost. Fantastična književnost javlja se na samome početku pisane književnosti. Ilijada, Odiseja, epopeje, junačke pjesme i srednjovjekovna književnost prepuni su fantastičnih elemenata – opisa čuda i nestvarnih događaja. Bogovi i besmrtni likovi koračaju rame uz rame uz junake „od krvi i mesa“. Dobri i loši duhovi, vještice, uklete šume, osuđene duše, anđeli čuvari, prizori iz Apokalipse, čudovišta, sirene, groblja... udomaćeni su elementi u književnosti. I fantastično nasljeđe srednjovjekovlja traje do današnjih dana. Možemo govoriti o dvjema vrstama fantastične književnosti: u „pravoj“ fantastičnoj književnosti vladaju nesklad i prenaglašenost apstraktnoga i nadvremenskoga, odnosno mističnoga. U njoj dolazi do otuđenosti i dehumanizacije. U znanstvenoj, pak, fantastici dolazi do prožimanja čudnoga, imaginativnog i iznenađujućeg te se tako popularizira tekovine znanosti i tehnike. Čak i pisci koji su se čitav život zaklinjali na vjernost socijalnoj zbilji, ponekad posežu za fantastikom. Primjerice, u razdoblju baroka elemente fantastike rabe Quevedo (Los sueños) i Shakespeare. U XVIII. stoljeću u Francuskoj se mnogi „ozbiljni“ autori zabavljaju pišući fantastične priče; Montesquieu, Diderot i Voltaire zbunjuju čitatelje prekrasnim fantastičnim pripovijestima. Sve je to zapravo uvod u pravu fantastičnu književnost koja se javlja u XIX. stoljeću pojavom romantizma. I romantizam i fantastična književnost odražavaju želju za bijegom, pružaju otpor znanstvenome i industrijskom napretku, nadahnjuju se legendama i tradicijom, oživljavaju folklor srednjega vijeka i gotski stil. Dok fantastika punu afirmaciju doživljava upravo u tome književnom razdoblju, u nadrealizmu teorijski je obrazložena. Književnom praksom potvrđuje se da je utemeljena na književnikovoj subjektivnoj i iracionalnoj sposobnosti da sam izmišlja, projektira i uređuje svjetove onako kako želi i zna. U modernizmu, za koji neki smatraju da je oživljavanje romantizma (A. Álvarez, E. Carnod), ponovno se javljaju fantastični elementi kao što su okultizam, mitovi, simbolika, dualizam postojanja. U XX. stoljeću elemente fantastike nalazimo u djelima modernih pisaca širom svijeta: u francuskoj književnosti to su, među ostalima, Henri Bosco i Boris Vian, Nijemci Günter Grass i Michael Ende, Rusi Vladimir Nabokov i Mihail Bulgakov, Amerikanci David Salinger i Joseph Heller, Englez John Ronald Reuel Tolkien, Talijan Dino Buzatti, Čeh Jaroslav Boček, Hrvati Stjepan Čuić i Dubravko JelačićBužimski, itd. Prema Tzvetanu Todorovu, uvjeti su fantastičnog čudnovati događaji koji u čita-


Željka LOVRENČIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

telja izazivaju posebno djelovanje: strah, užas ili, pak, radoznalost. Osnovni je uvjet fantastičnog čitateljeva neodlučnost, drugi uvjet neodlučnost lika, a treći njihovo poistovjećivanje. U fantastičnu se književnost bježi i radi kritike Katoličke crkve te proturječja zakonima stvarnosti. Fantastična književnost pomaže piscu preobraziti vrijeme, prostor i samoga sebe te otvoreno progovoriti o ponekad nezgodnim temama. Teme fantastične književnosti Prema Todorovu, teme fantastične književnosti dijele se na JA- i TI-teme. JA-teme obično se javljaju u pričama koje počinju kao realističke, a onda se dogodi nešto natprirodno: preobražaj u drugo biće, postojanje natprirodnih bića koja nadoknađuju nedostatak uzročnosti, umnožavanje i rascjep ličnosti (Hoffmannova Princeza Brambila), preobrazba vremena i prostora. JA-teme mogu se objasniti kao različite obrade odnosa između čovjeka i svijeta. Važnu ulogu u prodoru u čaroban svijet imaju pogled, naočale i zrcalo. Ti se elementi uvijek javljaju kad junaci priče trebaju proturječiti zakonima stvarnosti i zakoračiti prema natprirodnom. TI-teme, pak, naglašavaju odnos čovjeka i njegovih želja. Zahvaljujući njima, slobodno se opisuje seksualnost, ovladanost junaka željom, homoseksualnost, nekrofiliju, ljubav više od dvoje, okrutnost i nasilje. Fantastično omogućuje prekoračenje izvjesnih granica i progovaranje o onome o čemu se ne bi moglo govoriti na realističan način. Peter Penzolt spominje natprirodno u njegovoj društvenoj funkciji: „za mnoge pisce natprirodno je samo izgovor da mogu opisati stvari koje se ne bi usudili spominjati u realističkim terminima.“ U današnje doba ne trebamo fantastičnu književnost kako bismo izrazili svoje žudnje – davno ju je zamijenila psihoanaliza – i autori XX. stoljeća rado su posezali za fantastikom. Primjerice, zar nije Kafka u svome Preobražaju sve nenormalno prikazao kao nešto obično i i sasvim normalno? Fantastika i hispanoamerički roman Kad govorimo o fantastici u književnosti XX. stoljeća, nikako ne možemo zaobići pripadnike tzv. latinskoameričkog booma. Upravo su oni ponovno skrenuli pozornost na fantastiku koja postaje sastavni dio magijskog realizma koji je proslavio hispanoameričku književnost dvadesetoga stoljeća. Ta književnost, koja se dijeli na tri razdoblja (kolonijalno doba, doba republike i suvremeno doba) i koja se razvijala u teškim uvjetima zbog ratova za oslobođenje te političkih i gospodarskih nesigurnosti, puna je fantastičnih elemenata koje možemo pronaći već u djelima plemena Maya, Inka i Asteka. Primjerice, na jeziku Maya napisana su djela Chilam Balam i Popol Vuh s pričama, himnama i religioznim

103


104

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Željka LOVRENČIĆ

tekstovima u kojima se fantastično miješa s mitologijom i legendama. Hispanoamerički autori starijih i mlađih naraštaja rado opisuju svijet pun tjeskobe u kojemu žive i pritom rabe mnoštvo fantastičnih elemenata. Primjerice, venezuelanski pisac Rómulo Gallegos (1884. – 1969.) u djelu Doña Barbara opisuje stvarnost svoje zemlje na realističan način, ali opise obavija mistikom i simbolizmom te uspješno miješa modernizam i realizam. Kolumbijac José Eustasio Rivera (1888. – 1948.) u romanu La vorágine (Vrtlog) također rabi elemente fantastike: noćne more, neobuzdanu fantaziju, nenormalne senzacije i crnilo podsvijesti kako bi ukazao na socijalnu nepravdu i izrazio prosvjed protiv društvene zbilje. Kubanac Alejo Carpentier (1904. – 1980.) u povijesnom romanu Ecue-YambaO mnoštvo fantastičnih elemenata uspješno sjedinjuje s afrokubanskim legendama. U romanu Los pasos perdidos (Izgubljeni koraci, 1953.) obrađuje sukob između života u gradu i onoga u prašumi. U njemu se putuje kroz vrijeme u druga vremena i druge svjetove. Odlazi se u doba romantizma, renesanse, antike, srednjega vijeka, kamenoga doba pa sve do geneze i Boga koji je stvorio čovjeka. Magičnu igru pronalazimo i u romanu El reino de este mundo (Kraljevstvo ovoga svijeta, 1949.). Urugvajci Felisberto Hernández (1902. – 1964.) – kojega se smatra najznačajnijim fantastičnim piscem te zemlje – te Juan Carlos Onetti (1909. – 1994.) također rado opisuju mračne situacije i promašene živote. Onettijev roman La vida breve (Kratki život, 1950.) roman je mȍra. Pripovjedača Bransena koji živi nekoliko života pritišće teško ozračje puno sadizma, prostitucije, ludosti, perverzija... I argentinske pisce jako privlači fantastična književnost. Vole lirske igre i sofistiku imaginacije. Borgesove pripovijesti pravi su primjer antirealistične i analitičke, teške književnosti. Vrlo su mu bliski Macedonio Fernández (1874. – 1952.) i Adolfo Bioy Cacares (1914. – 1999.) koji izmišlja svjetove i nastoji dati vjerodostojnost apsurdnim situacijama. Završetkom Drugoga svjetskog rata u Europi, u Latinskoj se Americi nastavlja doba totalitarnih diktatura. U razdoblju od 1940. do 1955. godine u književnosti se javlja novi tip pisaca koji se rugaju književnosti, žele je dehumanizirati; njeguju nihilizam i apsurd. Snažan je utjecaj Kafke, Prousta, Manna i Joycea. Pisci započinju pisati romane u kojima stvarnost postaje tlapnjom, u kojima romanopisac više ne upućuje čitatelja, a pripovjedač kao sveznajući svjedok nestaje. Vremenski i prostorni red počinju se miješati. Stvarnost postaje apsurdnom. Upravo fantastičnim elementima mnogi suvremeni pisci, miješajući dva plana – stvarni i nestvarni – žele prikazati i opisati tragediju suvremenoga čovjeka. Vraćaju se mitskom svijetu i čudnovatim predjelima Latinske Amerike. Dolazi do dvojnoga shvaćanja stvarnosti (unutarnjeg i vanjskog), što je utjecaj nadrealista, te istovremeno prikazivanje


Željka LOVRENČIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

stvarnosti iz različitih uglova i motrišta – utjecaj kubista. Iz tih shvaćanja rađaju se novi oblici i vidovi latinskoameričkog realizma: fantastični, magični i čudesni realizam. (Naravno, izričaj realizam treba shvatiti uvjetno.). Fantastični je realizam mješavina mašte i stvarnosti, sudar između stvarnoga i imaginarnog. Kod čudesnog realizma svijet stvarnog ne intervenira. Ovdje se u potpunosti radi o svijetu mašte, izmišljenom svijetu. U njemu je sve nenormalno i izvanredno. Magijski realizam je, pak, srednja zona između stvarnog i nestvarnog. Čitatelj zapravo prihvaća nestvarno kao stvarno (primjerice roman Cien años de soledad / Sto godina samoće, 1967.). U novijoj hispanoameričkoj književnosti istraživanje svjesnoga i nesvjesnoga postaje sastavnim dijelom umjetničkog stvaralaštva. Čitatelj se sve više aktivira u odnosu na djelo i postaje sastavnim dijelom umjetničkog čina. Fantastični realizam postaje najvjernija moguća rekonstrukcija svijeta koji nije kopija postojećega, već područje na kojemu se susreću imaginarno i stvarno. Po tome se razlikuje od čudesnoga realizma koji ostaje na planu čiste mašte jer se temelji na tradiciji folklora, legendi i bajki jedne nacije. Čudesni realizam isključuje element straha, što je tipično za fantastični realizam. Meksikanci Juan Rulfo, Carlos Fuentes i Juan José Arreola, Kubanci Guillermo Cabrera Infante i Rogelio Llopis, Urugvajac Mario Benedetti, Argentinac Julio Cortázar, kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez i mnogi drugi vješto se koriste slobodom pisanja kako bi pokazali što misle o društvu u kojemu žive: Juan Rulfo u kultnom romanu Pedro Páramo (1955.) rabi, primjerice, klasični element mita, to jest mitsko pronalaženje oca, odnosno smrti kako bi uputio kritiku društvu u kojemu je moguće podčinjavati ljude makijavelističkom strategijom. Meksičkim društvom bavi se i Carlos Fuentes koji u svojim djelima traga za nacionalnim identitetom. Rado govori o dvojnicima i podijeljenim ličnostima te glasovima iz drevne mitologije. Simbolizam se posebno ocrtava u pripovijesti Aura u kojoj obrađuje temu dvostrukog identiteta. Guillermo Cabrera Infante, koji je pobjegao s Kube u vrijeme Batistine diktature, u lingvističkoj polifoniji Tres tristes tigres (Tri tužna tigra), u kojoj se na razne načine igra jezikom, žestoko kritizira kubansko društvo. Isto čini i Gabriel García Márquez u svjetski poznatome romanu Sto godina samoće. To je pravi primjer djela koje fantastikom prikriva piščevo nezadovoljstvo društvom u kojemu živi, ali i širim kontekstom. U romanu se govori o svim problemima koje je obrađivala književnost Latinske Amerike, pa i više od toga. Jer, García Márquez u njemu aludira na svoje prethodne romane, rabi likove iz njih, ali i iz romana Aleja Carpentiera, Carlosa Fuentesa i Julija Cortázara. Razvidan je utjecaj Biblije, Cervantesa, Tisuću i jedne noći, Rulfa, V. Woolf. U njemu se zrcali osuda moći i nasilja, represije i tiranije totalitarnih režima u Latinskoj Americi. Sve što se

105


106

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Željka LOVRENČIĆ

nije moglo izreći izravno, izrečeno je ovim romanom. Slično čini i Čileanac José Donoso kad u romanima, rabeći fantastiku, aludira na ljudske odnose u građanskom društvu koje kritizira. Često opisuje ludilo, paranoje i halucinacije, bolesne umove. I Argentinac Ernesto Sábato oduševljen je ludilom koje je česta tema fantastične književnosti. U romanu Sobre héroes y tumbas (O junacima i grobovima, 1961.), u kojemu prikazuje razdoblje u Argentini od 1918. do 1955. godine, vješto isprepleće stvarne činjenice i životne probleme, svakidašnja razmišljanja i povijest, filozofske rasprave i psihoanalizu, misli o kapitalizmu i marksizmu, razmišljanja o književnosti i Borgesu kao simbolu argentinske književnosti s fantastikom. Jednako čine i druga dvojica velikana argentinske književnosti – u romanu Rayuela (Školice, 1963.) Julio Cortázar opisuje ekstremne situacije, dvojnika, labirinte, stubišta koja vode ravno u pakao, heteroseksualne likove, izgnanika... U njemu se traga za apsolutom, dvojnikom, smislom postojanja, mostom komunikacije među sve udaljenijim ljudima. Konačno, za samim sobom i svojim identitetom. Manuel Puig, pak, opisuje životne situacije o kojima bi teško mogao pisati u realističnom romanu, a fantastici ponekad pribjegava i Peruanac Mario Vargas Llosa. Zaključak Tema je preopširna da bi se mogla svesti na nekoliko stranica teksta, ali ovim pregledom željela sam naglasiti značaj fantastike prije svega u latinskoameričkoj književnosti i ukazati na činjenicu da su književnici raznih kultura i svjetonazora, tražeći društvenu ravnopravnost, često posezali upravo za njom kako bi, služeći se maštovitošću, osudili surovu stvarnost na koju su ponekad bili osuđeni.


Dragutin LUČIĆ Luce, Zagreb 107

NE POSTOJIM, ERGO SUM

„Što reći za onoga koji je odrastao, koji odrasta u ‘globalnom selu’? U virtualnom seocetu na čiju je veličinu, bolje rečeno, malenkost sveden cijeli jedan svijet? U samom srcu simulakruma, ako simulakrum uopće ima srca?“

Zna li već legendarni medijski mag Marshall McLuchan kad govori, što zapravo govori? Je li posve svjestan implikacija svojih već „klasičnih“ formula – ako se ova sakrosantna riječ uopće smije izustiti u jednom takvom kontekstu – : „Mediji su globalno selo“ i „Medij je poruka“? Usputno, umjesto o formulama, prije bi se moglo govoriti o sasvim specifičnim figurama mišljenja, gotovo o karikaturalnim, komičnim, što ne znači nužno i smiješnima. Pitanje je jesu li i bezbrojni tumači njegova nauka bili uvijek dokaraja svjesni njihovih implikacija? Kakvo je to „selo“, osim što je „globalno“? Kakva je to „poruka“? U kakvim relacijama stoje „selo“ i „poruka“? Je li „selo“ već samo po sebi „poruka“, a „poruka“ već sama po sebi „selo“, pa bi se u tom slučaju trebalo pitati ne u kakvim relacijama stoje „selo“ i „poruka“, nego selo ili poruka, što je tautologija, koja, barem na prvi pogled, nema baš nikakvoga smisla. No, opet se čini da bi se upravo iz naravi, karaktera i bivstva sela moglo dešifrirati narav, karakter i bivstvo poruke, ali taj bi se kauzalni redoslijed mogao i obrnuti – i što onda? Kamo onda? Pitanje je ima li iz ovog zatvorenog kruga ikakvog izlaza? I je li upravo ta (tragična) bezizlaznost konačna implikacija McLuchanova karikaturalnog, da se ne kaže, komičnog nauka o medijima, što odjenut u smrtnu ozbiljnost sofisticirane i kanonizirane mediokratske „jezične igre“ (Wittgenstein – Sprachspiel), izgledom vara. Moguće je da sva karikaturalnost, odnosno komičnost


108

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Dragutin LUČIĆ Luce

i dohodi upravo iz te „ozbiljnosti“. Nju, tu „ozbiljnost“, demaskirati, ne znači li to barem naznačiti put ili putove iz začaranoga kruga u koji nas je taj nauk zatvorio? Potemkinovo selo No, još jedanput, kakvo je to McLuchanovo selo? Kakvo je to – iz njegove sintagme – globalno selo? Štoviše, moglo bi se pitati – i opet u sintagmi – kakvo je to virtualno selo? Jer, naime, barem je jedno sigurno, nije riječ o bilo kakvom od množine sela kakva manje-više poznajemo iz neposrednog iskustva, usmenih obavijesti i brojnih zapisa, putopisa, ruralnih priručnika, nego o ipak virtualnom selu koje je okupiralo – ako se vratimo prvoj sintagmi – cijeli Globus te je stoga globalno. Zna li se iz iskustva, pripovijesti ili zapisa bilo što o jednom takvom selu? Je li tome, moguće, najbliže ono što je s vremenom postalo, takoreći, svojinom naroda, a naziva se Potemkinovo selo? Nije li McLuchanovo selo, njegovo globalno selo, tek (post)moderna inačica, krajnja posljedica Potemkinova sela, njegova svjetska premijera, njegova planetarna inauguracija, njegova kulminacija? Naime, prema sumnjivim povijesnim nalazima, kancelar Katarine II. Velike, Grigorij Aleksandrovič, knez Tavričeskij-Potemkin (Patjomkin: 1739. – 1791.), u stepama južne Rusije, umjesto pravih, podizao je lažna sela, zapravo kulise (kule od karata), napučivši ih lažnim seljacima i lažnim pastirima, statistima, koji su se, igrajući svoju ulogu poput neke putujuće kazališne trupe, po potrebi premještali od „sela“ do „sela“, da bi se carica, koja je iz različitih izvora primala poruke o realno lošem stanju njezinih istočnih gubernija, obilazeći 1787. taj dio svoje carevine, sa sigurne udaljenosti mogla uvjeriti u gospodarski i ini procvat zemlje pod dirigentskom palicom velikog kneza Potemkina. Ozbiljniji povjesnici drže da su Potemkinova sela plod izmišljotina, narodnih legendi te da se argumenti o njihovu postojanju ne mogu pronaći u činjenicama vremena, no – kako se voli reći – tim gore za činjenice! No, nije li upravo zato Potemkinovo selo steklo pravo na egzistenciju, ako se o egzistenciji sablasti, fantoma, simulakruma smije govoriti? Moguće je zamisliti da je tek silaskom Katarine II. i kneza Potemkina s povijesne scene Potemkinovo selo, sada kao čista krivotvorina, kao čista izmišljotina, kao čista legenda, kao čisto vjerovanje, kao virtualno, kao simulakrum, kao sablasni tu-bitak, kao fantom, jednom riječju, kao „ne-postojeće“, steklo svoju punu „realnost“! Ergo, onog historijskog momenta kad se pretvorilo u čistu, kantijanski rečeno, od svega „patologijskog“ očišćenu „poruku“, kad je samo sebi postalo poruka lišena svakog posebnog interesa, subjektivnog htijenja, želje, hira, sentimenata, osobito povoda, uzroka, svrha i razloga..., pa i posvojnog pridjeva „Potemkinovo“, no jednako i dalje izazivajući konsekvencije s pretenzijom na totalnost, pa i totalitarnost. Cijela, a ne samo južna Rusija treba postati Potemkinovo selo! Onog povijesnog trenutka


Dragutin LUČIĆ Luce

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

kad je konvertiralo u poruku kao takvu, koja ovako ili onako, urbi et orbi, poručuje jedno te isto: ja postojim! Ja sam selo! Ja sam (potencijalno) globalno selo! Takvu poruku mnoštvom načina odašilje selo samome sebi jer je samo sebi i adresat i adresant, samo je sebi samosvrha: Causa sui. Poput planetarno razvikane Derridine razglednice ili, pak, nešto manje poznatoga ljubavnog pisma, što ga je puno prije francuskoga mislioca dekonstrucije zapadnjačke metafizike Tin Ujević adresirao na samoga sebe, pa je, kad ga je primio, zaključio da je on taj „jedini“ te da je dotična poštom isporučena ljubavna poruka „njegovo vlasništvo“, nedvojbeno ciljajući na spis berlinskoga slobodnog pisca Maxa Stirnera Jedini i njegovo vlasništvo – usput, tako je Tin naslovio svoju ispovijest. A zapravo bi se cijela stvar s Potemkinovim selom, na način apsurdan, amfiboličan mogla zaključiti, raskrinkati s: ja ne postojim – ergo sum, čemu bi se Descartes mogao jedino metodički „jasno i razgovijetno“ nasmijati. No, nakon svega nije moguće izbjeći posve naravno pitanje je li poruka „istinita ili lažna“, je li „i istinita i lažna“ ili – korak dalje – „niti istinita, niti lažna“? Stulli bi rekao „istiniva“, a pod taj bi se arhaični jezični izraz moglo svrstati toliko toga od Pitijinih dolfinumskih, preko Nietzscheovih i Heisenbergovih aforističkih i fizikalnih, do Švejkovih komičnih poruka? Istina koja se smije Kad se već stupilo u komediografske vode, u područje nasmijanih, karikaturalnih, autoironičnih istina, odnosno „istinivosti“, može li jedan kratki scherzo Hašekova Dobrog vojaka Švejka u Prvom svjetskom ratu, koji na galicijskoj fronti, na kojoj su se sukobila navodno dva dvoglava orla – Carska Rusija i Austro-Ugarska Monarhija, a zazbilj, kako će se pokazati, dva Potemkinova sela, što će se u Ratu urušiti kao kule od karata – sa sebi svojstvenim humorom obrazlaže slučaj gospođe Maršalkove iz Cimburkove ulice u Pragu, „koja je tumačila karte i doživljavala velike slutnje o budućnosti“, drugim riječima održavala je „spiritističke seanse“, baciti još nešto malo svjetla na McLuchanov nauk o medijima? Naime, Švejk ratnim drugovima prenosi svoje spoznaje o tome što je „medij“, a stekao ih je, kako kaže, Kod kaleža (iz prve ruke). Samu stvar izložio mu je podstanar gospođe Maršalkove, student medicine ili jednostavno „medicinar“ koji se, ponukan „naučnim interesom“, ponudio svojoj nadstanarki da joj bude „medij“. Dobit su „dijelili popola“. Važna je napomena da je s Ratom medijski posao procvjetao, postao je, kako kaže Švejk, prava „senzacija“ – pred vratima gospođe Maršalkove čekale su žene u redovima, pa bi se moglo reći da su, iako baveći se muškim sudbinama, bile ekskluzivno „ženski medij“, nešto kao ženska ratna revija. Zgoda se dalje odvija ovako: gospođa Maršalkova nije bila voljna proricati uvijek jedno te isto –

109


110

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Dragutin LUČIĆ Luce

naime, da će im se muževi vratiti iz rata zdravi i da će još mnoge godine živjeti s njima u sretnom braku, nego je nekima, koje su joj slabije platile ,poručivala da su im muževi već pali, ili da su ostali bez noge ili glave, ili „da su kako drugačije osakaćeni“. Žene su, naravno, proklinjale rat i cara da im je oduzeo hranitelje, pa je policija gospođu Maršalkovu odvela u „četvorku“ na redarstvo te su je, kaže Švejk, „najprije htjeli objesiti zbog veleizdaje, ali su je ipak pustili“, no pod uvjetom da proriče „samo dobre stvari“, ne ulazeći u to pod koju će cijenu to činiti. Kao kad bi se od Meteorološkog zavoda iziskivalo da uime višega turističkog interesa prognozira isključivo sunčano vrijeme, metonimiju čega je moguće pronaći, na primjer, u Ibsenovu komadu Neprijatelj naroda. No, gospođa Maršalkova se toliko prepala da s medijskim poslom više nije htjela imati baš nikakva posla. Međutim, ovdje pripovjesti nije kraj... Naime, nakon nekog vremena pojavila se s pet kruna supruga nekog jurista, koja je usnula da je njezin muž umro ili poginuo u borbi te da mu se „duša za kaznu morala preseliti u konja“, s molbom da joj gospođa Maršalkova „protumači san“. Gospođa Maršalkova za to nije htjela ni čuti! No, kad je pravnikova supruga ponudila deset kruna, „otišla je probuditi medicinara“, koji je, međutim, „još bio pijan od jučerašnjeg dana i vrlo mrzovoljan... I odista, onaj je duh, stupivši u njega, rekao kako osjeća da je u konju...“ Juristova je gospođa pala u nesvijest da bi, kad se povratila, htjela doznati do kada će mu duša boraviti zarobljena u konju. „Dotle dok ne steknem sve osobine konja“, odgovorio je mobilizirani pravnik na usta „medija“, uz napomenu da „ne mora više puno učiti jer već zna jesti zob, piti iz kabla, žvakati sijeno i spavati stojećke“... Poslije toga „gospođu Maršalkovu i medicinara su zatvorili1.“ Istina kojoj nije do smijeha Hašek/Švejk očito igra komediju s medijima – s medijskim institucijama, porukama, publikom, tehnologijom, pa i s pojmom ideologije, koji je u novije vrijeme Stuart Hall zamijenio pojmom hegemonije, a u nas ga je preuzeo autor studije Medijska konstrukcija društvene zbilje Hajrudin Hromadžić. Geneza pojma hegemonije, pak, vodi do najslavnijeg Mussolinijeva zatvorenika Antonija Gramscija, a od njega seže do Machiavellija. Riječ je o epohalnoj vladavinskoj tvorevini, unutar čijih se tekućih granica odvija produkcija i reprodikcija ekonomijskog, političkog, socijalnog, religioznog, artističkog, misaonog, pa i privatnog i intimnog života, od čega, naravno, ne mogu biti amnestirani ni mediji (u užem smislu riječi) – i oni su proizvod epohe, povijesti, vremena. Dotična se hegemonija utjelovljuje u zakonima i 1

Prema: Jaroslav Hašek, Doživljji dobrog vojaka Švejka za Svjetskog rata, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 851-853.


Dragutin LUČIĆ Luce

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

institucijama, običajima i moralu, navikama, mitovima i legendama, načinima kako se pita i odgovara, kako se komunicira, doslovno u nekom naizgled neupitnom poretku ranga, u nečemu što se samo od sebe poručuje, preporučuje, dakle isporučuje narodima na znanje i orijentiranje te tvori ono što McLuchan naziva „globalno selo“ i/ili „poruka“, a riječ je u biti o nekom povijesnom sklopu koji im se prikazuje neupitnim, samorazumljivim, paradigmatičnim. Ta vladavinska tvorevina ili povijesni sklop za McLuchana je – medij, medij svih medija, globalni medij. Medij bez čijeg posredovanja, bez čije medijacije kao da se ne bi moglo živjeti, kao da se ne bi moglo preživjeti, kao da... Najzad, riječ medij i dohodi od latinskoga medius, što znači srednji, ‘onaj koji spaja ili posreduje’! U jednom od rijetkih osvrta takve vrste HansGeorg Gadamer, suvremeni hermeneutik najviše klase, na određeni način baštinik Matije Vlačića Ilirika, napominje kako medij treba pojmiti kao „element“, u smislu onoga što „okružuje“, „jednoga povezuje s drugim“, onako kao što „voda sjedinjuje i nosi ribe“ – medij je, dakle, element u kojemu svi plivamo kao ribe u vodi2. Drugim riječima, medij treba razumjeti i kao sredinu, ne u doslovnom, geometrijskom, nego u onom pogledu u kojemu se, primjerice, kaže da netko odrasta u takvoj i takvoj sredini te da ona bitno suoblikuje njegove postupke, ponašanje i karakter, njegov usud. Zar se, primjera radi, za nečije postupke opravdanje ne nalazi u nesretnom djetinjstvu, zar se za neodgojeno stvorenje ne kaže da ga je „odgojila ulica“, odnosno da je „uličar“? Što reći za onoga koji je odrastao, koji odrasta u „globalnom selu“? U virtualnom seocetu na čiju je veličinu, bolje rečeno, malenkost sveden cijeli jedan svijet? U samom srcu simulakruma, ako simulakrum uopće ima srca? No, bilo komu tko barem iz druge, treće ruke poznaje mediologijske i komunikologijske doktrine, tomu mora biti bjelodano jasno da za gospođu Maršalkovu, a onda osobito za njezina „podstanara“ u tom globalnom seocetu više nema mjesta, osim kao reliktu neke romantične, u biti primitivne, naivne, zaostale prošlosti – kao puke predrasude – jer se ljudsko biće kao medij jednostavno može oteti kontroli, što se i dogodilo; medij može biti pijan, mamuran, mrzovoljan, pospan, dakle nepriseban, izvan sebe te su poruke nedvojbeno suovisne o raspoloženju takvog medija, o njegovoj psihologiji, mentalnom zdravlju, opojnim sredstvima, rasudnoj snazi, navikama, načinu života, hirovitosti, školskoj spremi, vanjskim utjecajima, što sve potpada pod određenje već spomenutog patologijskog, koje se od prosvjetiteljstva pod svaku cijenu treba ukloniti. U puko se ljudsko više nije moguće (tehnologički) pouzdati. Ali ni u ontologijsko, kozmologijsko, teologijsko – sve su to još samo smetnje u eteru. Usput, na ovu se uzvišenu grčku riječ nailazi još samo u boljim 2

Hans-Georg Gadamer, „Die Kunst und die Medien“ u: Hermeneutische Entwürfe, Vorträge und Aufsätze, Mohr Siebeck, Tübingen, 2000., str 161-175.

111


112

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Dragutin LUČIĆ Luce

križaljkama, u radiofoniji i u povijesti medicine, a Nietzsche drži da je presudno pitanje o kojemu kao o niti visi sudbina filozofije, samog života: što je eter? Simulakrum kao jedina „stvarnost“ Uz posmrtnu pripomoć velikoga ruskog maršala i maloga češkog purša, pokušalo se tu i tamo upustiti u genezu onoga što McLuchan reducira na karikaturalni pravorijek: „Mediji su globalno selo“ i/ili „Medij je poruka“, ili jednostavno: „planetarni simulakrum“. Retrospektivno, na vidjelo izlaze figure četiriju genetičkih stadija, kojima je Gilles Deleuze, jedini postmoderni mislilac koji je krajnje konsekventno promislio medijsku kulturu našega vremena, posvetio doličnu filozofijsku pozornost. Krajnje pojednostavnjeno: u prvome stadiju poruka otkriva stvarnost; u drugome prikriva stvarnost; u trećemu prikriva odsustvo stvarnosti; u četvrtomu više ništa ne otkriva, niti išta prikriva, nema više nikakve relacije između poruke i stvarnosti, poruka je jedina stvarnost, nema više reference, nema izvornika, poruka je svoj vlastiti simulakrum: ono „jest“ poistovjećeno je s onim „kao da jest“, ono „da“ s onim „kao da“. Ovo „kao da“ pogađa sve velike baštinjene riječi duge povijesti Zapada: istinu, slobodu, pravednost, pobožnost, svetost, humanost... U spomenutom pogledu fikcionalistička studija Die Philosphie des Als Ob (Filozofija onoga „kao da“) Hansa Vaihingera iz 1911. godine kao da je imala proročanski karakter. S toga gledišta, McLuchanova „poruka“, pa, naravno, i kad se čini potpuno neutralnom, očišćenom od svake ideološke natruhe, „preporuka“ je koju se ne može otkloniti bez posljedica jer nju otkloniti znači, u najmanju ruku, pasti u beznačajnost, u ništa – je li utješno da je i to „ništa“ ipak samo ono „kao ništa“ (Als Nicht), još jedna fikcija među fikcijama? U njezinu se ruhu skriva gola, ipak ni komična ni tragična, nego, prije bi se moglo reći, dosadna bezlična postmoderna mediokratska hegemonija. Tako se McLuchanov nauk o medijima pokazuje kao blijeda karikatura Heideggerova mišljenja o biti moderne tehnike, koja – najkraće rečeno – više nije grčka tehné, više nije poïesis, više nije sredstvo za neku svrhu, nego sama samosvrha. Ona više ne proizvodi proizvode, pa ni medijske; ona izaziva učinke, pa i medijske, iznuđujući ponovno i ponovno samu sebe. Izlaz iz ove isprazne vrtnje u krugu više nije moguće pronaći na putu baštinjene spekulativne dijalektike, kako se to vjerovalo u XIX. i XX. stoljeću. Epohu treba proboljeti, preboljeti. Poput ospica? Je li tako nešto uopće moguće?


Irena LUKŠIĆ, Duga Resa

LICA SLOBODE: RAZMIŠLJANJA Jezik je prostor slobode... Sloboda... Što bi to bilo? Tko zna! Poput sreće ili dobrote, veli iskusni Isaiah Berlin, značenje ovoga pojma tako je porozno da ima vrlo malo prostora za pletenje suvisle priče. Sloboda je, naime, posvuda oko nas i ima bezbroj lica. Vidljiva je i nevidljiva, neprestano se širi i nestaje. Lijepa je i ružna. Zanimljiva i dosadna. Pozitivna i negativna. Ako joj je cilj zaustaviti pritisak ili upletanje, onda je negativna, reći će Berlin. Ako dolazi iz čovjekove želje da postane gospodar vlastitih misli i ideja, onda je to pozitivna sloboda. Dakako, vlastite misli i ideje ne stoje u zrakopraznom prostoru, nego se skladno dodiruju i miješaju s drugim, srodnim idejama i mislima te sudjeluju u zajedničkim akcijama prema unaprijed zacrtanom planu i pravilima izvedbe. Opći im je cilj realizacija nekog projekta koji će sve uključene strane dovesti do priznanja. U ruskoj kulturi nalazimo pojam slobodna književnost, koji se odnosi na neoficijelnu literaturu, oporbenu spram oficijelne, kanonizirane, literature proistekle iz buncanja „svetih luđaka“, ezopskih tekstova demokratski orijentiranih kritičara i revolucionarnih objava boljševika. Osip Mandeljštam govorio je o „helenističkom duhu“ te linije, vidjevši u ruskome jeziku skriveni helenistički pogled na svijet, mogućnost slobodnoga utjelovljenja, od čega je ruski jezik, veli, postao zvučeće i govoreće tijelo. Helenistička narav ruskoga jezika može se poistovjetiti s njegovim bićem. Riječ u helenističkom shvaćanju djelatna je tjelesnost koja se razrješuje u događaju. Zato je ruski jezik, veli Mandeljštam, historičan sam po sebi jer je u svojoj cjelokupnosti uzburkano more događaja, neprestano utjelovljavanje i djelovanje intelektualne i dišuće tjelesnosti. Ruski pogled na realitet riječi kao takve oživljuje, nastavlja pjesnik, duh domaćega

113


114

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Irena LUKŠIĆ

jezika i ne povezuje ga s helenskom filološkom kulturom etimologijski i literarno, nego preko načela unutarnje slobode, koja im je jednako svojstvena. Mnogi pisci, svrstani u famoznu slobodnu književnost, zapravo nisu imali osviješten odnos prema riječi, govoru, jeziku. Andrej Bjeli, kaže Mandeljštam, nemilosrdno goni riječ, futuristi mehanički mijese jezik, Hlebnjikov se hrva s riječima, a Čaadajev uopće nije svjestan jezika i njegove moći kada tvrdi da Rusija nema povijesti: ta je povijest jezik sâm! Posebno mjesto i zasluge u razumijevanju jezika ima Vasilij Rozanov. Cijeli život taj je čudak njegovao filologijsku kulturu utemeljenu na helenističkoj naravi ruskoga jezika. Riječ je bila njegova sudbina, njegovo lice i naličje. Zanimljivo je pritom da čovjek nije bio pjesnik ili stilist, kako kaže Mandeljštam, nego brbljavac, slučajni čitatelj i gunđalo. Strastveno se bavio određivanjem granica pojmova, skrbio se o riječima, pazio da ne unakazi misli i ne obznani ih u neželjenoj formi, nezrele ili prezrele. Strpljivo je vrebao „polumisli“ i „poluosjećaje“ u trenutku rađanja ili začeća ne bi li dobio što vjerniji otisak misaonog procesa. U tekstu Osamljene stvari Rozanov se tužio: „Ne zna se odakle dolaze naše misli i ne zna se kamo odlaze. Prvo, ma kako sjedneš da bi napisao to i to – sjedneš i napišeš nešto sasvim drugo. Između „hoću sjesti“ i „sjeo sam“ prošla je jedna minuta. Odakle onda te potpuno drukčije misli na novu temu od onih s kojima sam hodao po sobi i sjedao kako bih baš njih zapisao…“

Svaka rečenica, odlomak i zaključak maksimalno se podudaraju s procesom koji otkriva „intimni život“ misli, nebrojena lica Ja. Tema Rozanovljevih opsesija proširena je u nizu filozofskih i jezikoslovnih istraživanja Mihaila Bahtina, posebno ona posvećena polifoniji, odnosno dijalogičnosti, kojima se posljednjih desetljeća intenzivno bave mnoge znanstvene discipline. Autokumunikacija, unutarnji govor, jezik i mišljenje tlo su na kojem djeluje sloboda, u pozitivnom i u negativnom smislu, što bi rekao Isaiah Berlin. Jer, smisao slobode, prema njegovu viđenju, jest čuvati vlastiti integritet, svoje Ja, misli, volju, živce i interese od nasrtaja drugoga. Zanimljivo je da i etimologija pojma sloboda na nekim slavenskim jezicima upućuje na svoje podrijetlo: sloboda, naime, izvire iz crkvenoslavenskog svob’, svob’stvo, sob’stvo te svoj, osoba. Sve što postoji izlazi iz jezika. Izvan jezika ne egzistira ništa. Jezik je prostor slobode, njen smisao i vrijednost.


Jelena LUŽINA, 115 Skopje (Makedonija)

KAVEZ TRAŽI PTICU ILI, SIMULAKRUMI KAZALIŠNE SLOBODE „U političkoj simbolici moje buntovne, nekonformističke, romantičarsko-proljećarske generacije sveprisutna je loveća metonimija bila Država, prepoznavana kao unaprijed nam zadani kavez ili zatvor koji je valjalo rušiti uime slobode. Ne samo slobode stvaralaštva, već Apsolutne Slobode. Državozatvor tadašnje socijalističke Jugoslavije (‘s drugom Titom na čelu’) naivistički smo doživljavali kao Bastilleu našega doba te smo silno žudjeli sudjelovati u njegovoj temeljitoj dekonstrukciji, ne samo metonimijskoj. I početi s tom destrukcijom čim prije... Danas, dakako, znamo da smo (doduše) kukurikali prerano i ne bez posljedica, ali smo uglavnom iskreni i jednoglasni kad tvrdimo da je to žuđeno slobodarstvo obilježilo naše živote i da se njime ponosimo.“

Netom ispisani naslov, koji namjerice manipulira udarnom sintagmom o kavezu koji traži pticu, očigledno citatnom i nedvojbeno učinkovitom, zapravo je konstruiran kao opaka parabola čiji se smisao automatski prepoznaje kao prijeteći. Čak i doslovno. Naime, famozna parabolijanska poruka „skrivena“ u eliptičnom „malom narativu“ o ptici i kavezu – narativu u jedva trima riječima, minimalističkom do krajnjih granica... ‒ dakle, upravo ta fatumska poruka (ili možda pouka?) čije značenje, kako to kod parabola već biva, uvijek mora biti „preneseno“ ili „kodirano“, ovdje je posve jasna. I dramatična bez ostatka. Upozorava kako je njezin subjekt, ptica, „oduvijek“ i „zauvijek“ percipirana kao ikonički znak slobode, u ovom redundantnom trozbornom slučaju izložena prijetnji najvišega rizika. Prijetnji „sveprisutnog“ kaveza koji za njom traga u kontinuitetu, ali i fatalističkom ustrajnošću te je nastoji uhvatiti pod svaku cijenu. Naime, utamničiti. Dokinuti joj slobodu. Ultimativno i bez ostatka.


116

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Jelena LUŽINA

Ne znam je li za ovu parabolu znao i John Lennon, kad je (davno, još 1977.) ispisivao stihove glasovite svoje balade Free As a Bird jer je, naime, i on napisao – kako to danas znaju i vrapci na grani – prilično redundantnu, ali i posve nedvosmislenu pjesmu o otvorenosti/nesputanosti ljudske misli i duha (...it’s a next best thing to be...), koja je odavno postala planetarno slavnom metonimijom najiskonskije ljudske čežnje: čežnje za slobodom. Puno sam se puta uvjerila kako se mnogi od nas – desetljećima već, danas pak pogotovo – refleksno identificiraju s „idealističkim“ Lennonovim stihovima i njihovom vrlo jednostavnom, „intimistički“ nujnom melodijskom podrškom. Da, naravno, svima će nam glasovita Lennonova Imagine (1971.) zauvijek biti i ostati „prvom“ asocijacijom njega samog, čak i samih Beatlesa, ali nas to ne sprječava da legendarnu baladu o slobodi i njezinu kodiranu poruku (it’s a next best thing to be) svaki put doživljavamo kao svojevrsno otkrivenje, gotovo pa simbolični koridor koji će nas odvesti ravno u njezinu idealnu, arkadijsku bit. Makar i za tren. Ako ništa drugo, Free As a Bird svima nam je nešto poput instantne utjehe najširega mogućeg spektra. Da, svijet će i dalje biti kakav je oduvijek bio: napučen kavezima svih oblika i boja, pa je utoliko važnije, bar s veremena na vrijeme, nanovo se prisjetiti ljekovite Lennonove mantre: to be free, it’s a next best thing to be. * * * Dakako, ingeniozna parabola Kavez traži pticu nije moja. Nego je, što je općepoznato, Kafkina. Pod stiloindikativnim brojem 13, ona je upisana u možda najneobičniju (najzagonetniju?) od svih njegovih knjiga, Razmišljanja, onu koja se često naziva „knjigom crnih misli“. Nastala je ta knjiga „s odmakom“, posmrtno, godinama nakon autorove smrti, ali i usprkos njegovoj volji: poput ptice izletjela je iz onoga mitskog kovčega prepunog rukopisa koje je, prema naputcima samoga Franza K., njegov (jedini?) intimus Max Brod trebao uništiti. Ali, srećom, nije. Razmišljanja su knjiga nevelika opsegom i prilično neobično strukturirana. Sastavljena od Kafkinih tekstovnih i grafičkih/crtačkih fragmenata koji se, zapakirani između dviju korica, doživljavaju, čitaju i dekodiraju poput kakvog začudnog kolaža. Na prvi pogled nepreuzetan knjižuljak, sklopljen od naoko slučajno povezivanih pa numeriranih zapisa o samim neveselim temama (grijehu, patnji, nadi, pravom i krivom putu...), otisnut je na jedva stotinjak-i-nešto stranica manjega formata. Aforizam Kavez traži pticu najkraći je od tih zapisa. A možda i najpoznatiji. Uostalom, numeriran je fatumskim brojem 13! Na krilima postmoderno-postmondene citatnosti bez obala i granica, prije tridesetak ga je godina nakratko posudio i Jan Kott, valjda najlucidniji kazališni esejist svih vremena, te je njime najprije naslovio jedan od vlastitih intimističkih eseja (o čemu svjedoči i eksplicitna posveta jednome od najbližih prijatelja), a potom i cijelu jednu knjigu, u kojoj, očekivano, dominiraju teatrološki zapisi. Iz te knjge


Jelena LUŽINA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

(Kavez traži pticu, Varšava, 1981.) prepisujem i blistavi Kottov komentar spominjane Kafkine parabole kojemu, iako sam uistinu nesklona dugim citiranjima, ipak ne mogu odoljeti: „Kavez koji traži pticu, kavez u pokretu, aktivni kavez. Kavez unaprijed pripremljen (a to ‘unaprijed’ ima i dvostruko značenje), u simboličkom kodu može označavati zamku koju duši postavlja sam đavo, duhovnu klopku, kalvinističku predestinaciju spašenih i prokletih, ali u političkoj simbolici – kavez kao Državu, Državu kao zatvor. U frojdističkoj simbolici, kavez koji ‘traži’ možda bi mogao biti imago nad-ja.“ (Kott, 1983: 123)1.

Kott je nesumnjivo zapanjen Kafkinim kavezom-tražiteljem te ga (otud) pronicljivo odčitava/dekodira kao sablasnu metonimiju koju naziva i lovećom. „Ta loveća metonimija je šok. Šok, jer pokazuje, razotkriva, našu stvarnu situaciju.“ (Kott, isto). Koja je, većinom, nevesela. Svi mi, uglavnom, o sebi volimo misliti kao o slobodarima i slobodnomislećim bićima (free as a bird…), pa se i svim silama upinjemo takav svoj laskavi status potvrđivati i dokazivati što je moguće češće. Ne samo drugima, već ponajprije sebi. Iako smo, nažalost, svjesni kako nam je egzistencijalni status prilično trivijalan: uglavnom smo potencijalna lovina za kojom se postojano traga, a lovostaja niotkud. Kamo god se djenuli i kud god se zaputili, na svakom se koraku saplećemo o ograničenja svih oblika i boja, naime, o sve one realije koje su u Kafke predstavljene kavezom, a u Kotta nazivaju se „lovećim metonimijama“. Naravno da se ne usuđujemo priznati kako se toliko hvaljeno junaštvo i slobodarstvo naših egzistencija zapravo svodi na naporno bordižanje oko i između kaveza/ metonimija te se naše „postojanje pod zvijezdama“ (rekao bi Krleža) zapravo i ne može kvalificirati kao neki ekskluzivno herojski čin. Herojstvo nam se, uglavnom, svodi na preživljavanje. U političkoj simbolici moje buntovne, nekonformističke, romantičarsko-proljećarske generacije sveprisutna je loveća metonimija bila Država, prepoznavana kao 1

Premda ne znam poljski, fascinirana sam asonantno-aliterativnim stratumom poljske varijante Kafkina trozborja: Klatka szuka ptaka! Premda je Kottova knjiga pisana u Americi, gdje je živio u egzilu (od 1965. godine) i gdje je (uostalom) umro 2001., pisana je na poljskom te je prvotno objavljena u Varšavi 1981. Kavez nativnog jezika kontinuirano je tražio (i uspješno nalazio) egzilanta Kotta, čiji su se blistavi teatrološki eseji – najpoznatiji su, zacijelo, oni o Shakespeareu kao našemu suvremeniku – posve neslučajno vrtjeli oko vječno „nerazjašnjenog“ fatuma (kompleksa?) čovjekove slobode. Intimne i javne. „Velike“ i „male“. „Obične“ i stvaralačke... Luis Buñuel ovaj je fatum – psihoanalitičari bi ga automatski kvalificirali kao kompleks – dekonstruirao i (potom) bravurozno ironizirao/pervertirao u glasovitom filmu Fantom slobode (1974.). O tome bi valjalo napisati zaseban esej.

117


118

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Jelena LUŽINA

unaprijed nam zadani kavez ili zatvor koji je valjalo rušiti uime slobode. Ne samo slobode stvaralaštva, već Apsolutne Slobode. Državozatvor tadašnje socijalističke Jugoslavije („s drugom Titom na čelu“) naivistički smo doživljavali kao Bastilleu našega doba te smo silno žudjeli sudjelovati u njegovoj temeljitoj dekonstrukciji, ne samo metonimijskoj. I početi s tom destrukcijom čim prije. Bili smo, dakle, nestrpljivi razmjerno svojim godinama i (ne)iskustvu, ali i jednako razmjerno naivni, kako je (uostalom) i priličilo našemu tadašnjem pogledu na svijet. Danas, dakako, znamo da smo (doduše) kukurikali prerano i ne bez posljedica, ali smo uglavnom iskreni i jednoglasni kad tvrdimo kako je to žuđeno slobodarstvo obilježilo naše živote i da se njime ponosimo. Svejedno, pod teretom cjeloživotne mudrosti i odgovarajuće količine cinizma koja uz to ide, sad o cijeloj toj zbrci mislim(o) baš onako kako ju je Krleža opisao Matvejeviću. U prvomu izdanju njihovih razgovora (Matvejević, 1969.), u poglavlju koje je Matvejević markirao rimskom dvojkom i „prosvjetiteljskom“ naslovnom sintagmom „Iskustvo i suvremenost“, Krleža govori o ljevičarskim dječacima, buntovnicima „koji danas protestiraju po zapadnoevropskim gradovima vjerujući da se stvarnost može preskočiti i da će se kao u divnom snu u jednom trenutku osloboditi svoje zemaljske sjenke, misle da su od nas pametniji, kao da i mi nismo bili uvjereni u našim snima da se vjekovi mogu preskočiti. Razlika između nas i njih je samo u tome što su oni danas, a i njima će se dogoditi što se dogodilo i nama, da će doživjeti ostvarenje svojih ideala.“ (Matvejević, 1969: 58). Doživjeti ostvarenje svojih ideala zacijelo je najparadoksalnije iskustvo pod zvijezdama! O, pusta Bastille! Na pariškom Trgu Bastille danas je jedna od najmodernijih i (navodno) najproturječnijih opernih kuća u Europi: masivno, zaobljeno, stakleno zdanje, koje u bedekerima vole nazivati remek-djelom tehnološkoga čarobnjaštva. Ta je nova pariška opera službeno otvorena 14. srpnja 1989., na dan obilježavanja 200. obljetnice pada „prvotne“ Bastille, nekadašnje tvrđave-tamnice na koju su 1789. jurišale revolucionarne mase i, navodno, osvojivši njezine bedeme i rastjeravši protivnike, ustanovile da unutra nema ničega i nikoga. Osim četrnaest unezvjerenih kriminalaca kojima su potom otvorili vrata kaveza i pustili ih da odlete. Tako, valjda, izgleda svaka pobjeda. Na prostranom Trgu Bastille, u čijem je središtu danas pedesetmetarski stup na čijem je vrhu veličanstven kip pozlaćenoga Duha slobode, spomenik koji obilježava posve drugi povijesni događaj, nema ni traga nekadašnjoj „prvotnoj“ Bastillei. Njezin posljednji kamen, vele (opet) bedekeri, iskorišten je prije kojih stotinu i pedeset godina pri gradnji mosta Concorde. Jedinstvena utvrda na ovomu povijesnom trgu danas je, dakle, fabulozna operna kuća, jedno od najdojmljivijih i najfunkcionalnijih kazališnih zdanja koje sam vidjela (a vidjela sam ih poprilično). Pred koju


Jelena LUŽINA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

godinu, tijekom još jednoga od kratkih boravaka u Parizu (Pariz uglavnom služi za kratke boravke), pod dojmljivim sam staklenim stropom Opere Bastille odgledala Smetaninu Prodanu nevjestu. Ovu poznatu, ljupku i apsolutno benignu priču o jednoj ruralnoj buri u čaši vode, naime, o bračnim peripetijama u nekom češkom selu sredine XIX. stoljeća, podržanu razigranom Smetaninom glazbom prepunom recikliranih folklornih citata, Francuzi su zapakirali u savršeno profesionalnu hit-produkciju, predvođenu vrlo dobrim njemačkim dirigentom, vještim ruskim scenografsko-kostimografskim parom i spretnim talijanskim redateljem. Opera je danas najpropulzivniji i, uz mjuzikl, najinternacionaliziraniji kazališni žanr. To potvrđuje „željezni repertoar“ najpoznatijih opernih scena: od veronske Arene i milanske Scale do Metropolitana, novoobnovljenog moskovskog Boljšoj teatra ili opere u Sidneyju, o kojoj svi koji su je vidjeli još uvijek govore kao o arhitektonski i akustički nenadmašnoj. Živimo u doba opere, žanra koji je oduvijek živio od kratkih i jednostavnih sižea u kojima tipizirani „crno-bijeli“ likovi posve predvidljivo bordižaju kroz melodramske zaplete i rasplete, svejedno jesu li „sretni“ ili „nesretni“. Dakako, od sve omiljenijeg i odgovarajuće pozlaćenoga kaveza opernoga/glazbenoga kazališta – pozlata, pritom, predmnijeva apsolutni perfekcionizam svake izvedbe, što je zajamčeno i iznimno skupim ulaznicama! ‒ ne očekujemo da nas suočava sa svijetom kakav jest, već sa snovidnim svijetom „iza spuštenijeh trepavica“, rekao bi nesretni Kranjčević. Od svih poznatih performativnih modela i modaliteta, sadašnjih i prošlih, model glazbenoga kazališta bez premca je „najiluzionističkiji“, najbajkovitiji u svakom smislu. Dobro je i udobno ponekad se zakloniti u njegov dulce et decorum kontekst. Čak ljekovito. Priznajem, strastvena sam ljubiteljica opere. Kad je vrhunski izvedena. * * * A sad i nekoliko reminiscencija o simboličkom kavezu dramskoga kazališta.

Kao živo i iznimno dinamično mjesto vječnoga prezenta – mjesto aristotelijanske mimeze, čija je priroda/narav prokreativna per definitionem, a opisuje se kao „oponašanja neke ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine i ukrašenim govorom“ (Aristotel, 1447) ‒ dramsko se kazalište smatra živim i autentičnim prostorom stvaranja. Odnosno slobode. Mimeza na kojoj je utemeljena njegova prokreacija obavlja se uz našu neposrednu prisutnost i sudjelovanje (gledateljsko, dakako) jer se „vrši ljudskim djelanjem a ne naracijom“, a krajni joj je smisao i cilj da „sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja“ (Aristotel, 1450a). U Aristotelovu poetskom sustavu ovo je očišćenje krajnji cilj i smisao kazališnoga postupka. Definirano je klasičnim estetičkim, ali i etičkim pojmom katarze. Dvadeset tisuća slobodnih Atenjana prije oko 2.500 godina guralo se u lokalnom amfiteatru

119


120

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Jelena LUŽINA

(u po bijela dana, pod vrelim proljetnim suncem, satima, jer su se tragedije izvodile u nizu, jedna za drugom, tri...) – isključivo zato da bi doživjeli sažaljenje i strah, odnosno zato da bi ove dvije intenzivne emocije najprije osvijestili, a potom ih se uspješno oslobodili, „očistili“ od njihova ambigvitetnog tereta. Dakle, stari su se Atenjani gurali i znojili u svome theatronu posve utilitarno – katarze radi. Je li, možda, skaredno (ili barem bogohulno) tu njihovu katarzu definirati kotovski, kao loveću metonimiju kaveza? Država, kao jedini producent ovoga megaprojekta, tako je nesmetano upravljala njegovim učincima. I nadzirala ih. Gospođa Marija Crnobori, jedna od najvećih glumica slavenskoga juga, pametnica koja je duboko promišljala svaku svoju ulogu – a Sofoklovu je Antigonu odigrala više od tri stotine puta! – u tekstu Rad na ulozi Antigone, koji je napisala i prvi ga put objavila prije više od pedeset godina, zdravorazumski je zbrojila sve sastavnice antičkoga kazališnog čina te ustvrdila (pozivajući se pritom na studije glasovita srpskoga helenista Miloša Đurića) kako su antički Grci na svoju kazališnu produkciju trošili više nego na ratove koje su vodili njihovi polisi (Crnobori, 2011: 34-35). Proračun kazališne sezone vs. proračun Maratonske bitke – kako to bizarno zvuči. Kazalište je u Grka bilo državno u najdoslovnijem smislu te su valjda i cijelo njegovo umjetionstvo (rekao bi Držić), sva njegova kreativnost i sloboda morali pridonositi stvarima države. Kavez kao Država, Država kao zatvor, rekao bi Kott, parafrazirajući Hamletovu repliku o svijetu kao tamnici, a Danskoj kao jednoj od najmračnijih ćelija. Cijele su knjige, pače cijele biblioteke, ispisane o temi složenoga odnosa Države i njezina kazališta. Taj je ambivalentni odnos u osnovi prilično osjetljiv, obično tumačen političkim argumentima. Godinama sam, kao profesorica na kazališnoj akademiji, studente zbunjivala anegdotama o mimetičkoj i katarzičkoj slobodi koju nam kazalište nudi per definitionem. A sve su anegdote uglavnom potvrđivale trivijalnu (egzistencijalnu) činjenicu kako na ovome svijetu ništa, ali zaista ništa nije besplatno. Pogotovo ne sloboda. Umjetnička. Kakav je, dakle, odnos politike i kazališta? Ili, jednostavnije, ima li uopće kazališta koje se može nazivati „nepolitičkim“ ili „apolitičnim“? Jesu li primjeri takozvana političkoga kazališta samo one drame/predstave u kojima je politika središnja i eksplicitna tema? Dubrovnik je 1558. godine izrijekom zabranio izvođenje Držićeve Hekube, no njezina se mitska priča ni po čemu nije vezivala uz ovaj slavni grad koji, uostalom, svoju povijesnu zastavu „Libertas“ i danas komercijalizira više negoli uspješno. U XVI. stoljeću, kad je aktivirana zabrana Hekube, Dubrovačka je Republika bila u zenitu svoje moći: državni joj je bruto proizvod bio među najvišima u tadašnjemu poznatom svijetu (neki su povjesničari izračunali da je bio čak drugi na svijetu!),


Jelena LUŽINA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

njezine su karake plovile i trgovale od Stambola do Londona i Genove, njezina je legendarna diplomacija nenadmašno ekvilibrirala između Istoka i Zapada... Otkud onda toliki javni/državni zazor od jedne kazališne predstave koja bi teatralizirala jednu mitsku priču iz povijesnoga pluskvamperfekta? Kraljevska protagonistica Držićeve tragedije, Hekuba, gubitnica je i žrtva Trojanskoga rata. Nakon što je ostala bez svega svoga – Države, statusa, vlasti, moći, obitelji... ‒ naprosto je prinuđena na jedini potez koji još može povući: osvetu. Krvavu i strašnu. Veliko vijeće Dubrovnika čak je dvaput zabranilo javno izvođenje Držićeve Hekube, prijeteći (unaprijed) visokom novčanom kaznom svima koji bi tu zabranu eventualno prekršili. Argument novca uvijek je bio i ostao najsilniji i najrazumljiviji od svih logičkih argumenata na ovome svijetu. Pogotovo u državama utemeljenima na čvrstim trgovačkim načelima. Zašto se, zaboga, Dubrovnik prestrašio Držićeve Hekube? Zašto se kavez prepao vlastite ptice? „Zato što to u ovom trenutku nije potrebno budući da je tragedija uznemirujuća...“ (www.leksikon.muzej-marindrzic.eu), presjekli su vješti dubrovački političari, koji su odlučivali o sudbini Države i o svim njenim poslovima. Hekuba je ipak izvedena naredne, 1559. godine, kad ju je odigrala vlastelinska družina Bidzaro, ali je pobjeda zapravo bila Pirova: Držić je ubrzo iz Dubrovnika otplovio u Mletke i nije se više vratio, nikad. Kralj Sunce, Luj XIV., i njegova šarolika savjetnička svita gnjavili bi Molièrea godinama, sve dok nesretni Meštar ne bi pristao na sve moguće kompromise od kojih su valjda najpoznatiji oni oko Tartuffea. Da, Meštar se pritom još i ponizno dodvoravao Vladaru, samo kako bi dogurao do javnoga izvođenja svojih komada. Ili do nekih sitnih povlastica za svoju glumačku družinu. Vladar je, znamo, sebe eksplicitno poistovjećivao s Državom – uostalom, njegova se glasovita formulacija L’État, c’est moi odavno zakitila planetarnom slavom i nizom njezinih provincijskih zlorabljenja, što novijih, to gorih – a svoga je dvorskog pisca zapravo tretirao kao „šaljivčinu koji ga je zabavljao“ (Melchinger, 1989: 234). Naivan kao svi kazališni pisci, Molière je dugo živio u uvjerenju kako mu je kralj – zamislite! – prijatelj jer mu je – zamislite! – jednom zgodom, dok su zajedno večerali, osobno natočio čašu vina. Kad god je u pitanju scenska semiotika, kazalištarci reagiraju na prvu loptu: pri tumačenju teatralnih poteza i/ili znakova oduvijek su bili i zauvijek ostali egzaltirani, skloni pretjerivanju. „Suvremenici svjedoče da je Molière u to doba bio najpoznatiji Francuz (osim kralja, dakako); njegova je popularnost dosegla stupanj koji je počeo bivati opasan za one koje je napadao“ (Melchinger, isto). Molièreova je družina bila okićena zvučnom tiutulom troupe de roi… Pa ipak, Tartuffe je uporno bivao i ostajao pod embargom, Don Juan se nije smio izvesti, Meštar i njegovi glumci zapravo su preživljavali od mrvica s kraljevskoga stola. Poput ptica pjevica u pozlaćenim kraljevskim kavezima. „Naša glavna briga jest svidjeti se kraljevima“

121


122

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Jelena LUŽINA

– jedna je od iterativnih replika Molièreove komedije Versailleske improvizacije. Kapitulantska? Možda. Autoironična? Posve izvjesno. Sarkastična? Vrlo vjerojatno. Realistička? Nesumnjivo. Mejerhold, Vsevolod Emiljevič, avangardni ruski kazalištarac, jedna od najlucidnijih kazališnih osoba i jedan od zasigurno najvećih redatelja dvadesetoga stoljeća, strijeljan je u nekom od podruma moskovske Lubjanke2 u veljači 1940. godine. Uhićen je neposredno nakon premijere Molièreova Don Juana, a izravni je povod bila radikalna redateljska intervencija u pojavi Kamenog gosta kojom je zaključio predstavu: umjesto spomenika rimskom vojniku/vojskovođi, kako je zapisano u Molièreovu izvorniku, Mejerhold je na scenu dao iznijeti Staljinovu bistu, što se nipošto nije svidjelo njegovu mrkolikom Kralju, kojega su podanici zvali Hazjajin3. Dobro, logično je pretpostaviti kako bi Mejerhold bio zaglavio u Lubjanki i bez ovoga emfatičnog korištenja scenskim znakovima te da je semioza kojom je odlučio poentirati posljednju predstavu u svome životu bila tek kaplja koja je prelila čašu. U Lubjanki su (uostalom) zaglavili i svi (pre)ostali stjegonoše ruske avangarde, epohe iznimna zanosa i gotovo nepojmljiva kreativnog potencijala. Da je ta tektonska ruska avangarda poživjela i normalno se razvijala, svjetska bi umjetnost XX. stoljeća zasigurno bila raznovrsnija i još zanimljivija nego kakvom se pokazala. Međutim, protagonisti ruske avangarde listom su iščezli u Sibiru, završili na stratištima ili se ubili poput Majakovskoga. Slobodarski čin kojim je poentirao Don Juana Mejerhold je platio smjesta i doslovno: priveli su ga već sljedeće noći, ispitivali, tukli i dotukli. Metkom. Još u Moskvi, u nekom od podruma Lubjanke. Mihail Afanasjevič Bulgakov, ruski romansijer i dramatičar, bio je doslovno opsjednut Moliѐreom: učinio ga je formalnim protagonistom dvaju dramskih teksto2

3

Lubjanka, monumentalna neoklasicistička građevina u najužemu središtu Moskve, ogledni primjer takozvane „staljinske arhitekture“, nekoć sjedište sovjetske tajne policije. Sudeći prema natpisima na pločama koje su prije tri godine stajale na njezinu pročelju, funkcija joj je i dalje javno-upravna (policijska?). Ime je dobila po gigantskome trgu kojim, uostalom, dominira. Prije četrdesetak godina, kad sam prvi put bila u Moskvi, Lubjanki se nije smjelo prići. Danas je dopušteno primaknuti se čak i njezinu glavnom ulazu. Nasuprot toga ulaza 30. listopada 1990. godine postavljen je spomenik žrtvama gulaga: običan, jedva obrađen kameni blok, dopremljen sa Solovjeckih otoka u Bijelome moru, na kojima je tijekom dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća bio ustanovljen jedan od najsjevernijih i najsurovijih radnih logora u europskom dijelu sovjetske Rusije. Solovjetsko se otočje nalazi sjevernije čak i od Arhangelska, najsjevernijega grada u tome polarnom području. Počevši od 1990., u Rusiji se 30. listopada obilježava kao Dan političkih zatvorenika SSSR-a. Kad sam prvi put dospjela do Solovjeckog kamena, postament mu je bio prekriven hrpama sasušenih cvjetova. Ne vijencima ili buketima cvijeća, već samim usamljenim i pojedinačnim cvjetovima. Poslije su mi rekli da je tako uvijek, baš uvijek. Hazjajin (rus. Хозяин) znači ‘Gospodar’, odnosno ‘Gazda’.


Jelena LUŽINA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

va i jednoga romana, „posvetio mu je trećinu svoga stvaralačkog života“ (Соколов, 2003: 213). Neki od uglednih bulgakologa čak su iznijeli pretpostavku o navodnom Bulgakovljevu identitetskom poistovjećenju s francuskim pretečom, pri čemu su sugerirali kako je pozlaćeni kavez Moliѐreove Francuske bio neusporedivo benignija loveća metonimija od studene komunističke Rusije. Barem kad je u pitanju sloboda stvaralaštva. Koliko je takav dojam opravdan i može li ga se uopće opravdati? Mnogo je slikovitih anegdota koje bi mogle tematizirati iznimno slojevit odnos Bulgakov – Staljin (ili, pojednostavnjeno, odnos umjetnik – vlast). Najpoznatija je, zacijelo, jedna iz 1930. godine, o navodnom telefonskom razgovoru vođenom u tri ujutro (noć je, naime, bila Hazjajinovo omiljeno vrijeme, ne samo radno). Dakle, neposredni povod ovome nenadanom razgovoru usred mrkle ruske noći bilo je pismo što ga je Bulgakov prethodno uputio Prezidijumu SSSR-a, tražeći da ga puste u emigraciju. Kad su ga već stavili pod led te ga niti igraju niti objavljuju, a on nema od čega živjeti. Umjesto Prezidijuma, oglasio se, navodno, Glas s neba i priopćio kako o emigraciji nema govora jer je Bulgakovu mjesto u Sovjetskom Savezu. Toliko. Već je sutradan budući autor Majstora i Margarite zaposlen kao asistent režije u legendarnom MHAT-u, najelitnijem moskovskome/ruskome kazalištu toga vremena. Nema dokaza da je Bulgakov ikad bio hapšen, fizički maltretiran, egzistencijalno ugrožen, deložiran iz ma kojeg od stanova u kojima je živio. U njegovu posljednjem stanu (Ulica Sadovaja 10) danas je muzej Булгаковский домь po čijim se sobama golemih dimenzija lijeno povlači ogroman crni mačor. Ima dokaza kako su Bulgakova stalno uhodili i da su izvješća o njemu redovito pisali i neki od njegovih bliskih prijatelja, suradnika, kolega, glumaca, čak i rođaka. Ima, također, dokaza o Bulgakovljevu krhkom zdravlju, poglavito o njegovoj tankoćutnosti/labilnosti s kojom se teško nosio: patio je od različitih psihoza, povremeno i od manije proganjanja. Da, bio je profesijom liječnik (kao Čehov!), ali je – poput svih liječnika – znao pomoći samo drugima. Umro je u vlastitu krevetu (10. ožujka 1940., tjedan ili dva nakon Mejerholda) od posljedica kobne bubrežne insuficijencije koja ga je godinama iscrpljivala. Sahranjen je, uz počasti, na groblju moskovskoga Novodjevičanskog manastira, pod teškom granitnocrnom stijenom (koja je prije toga stajala nad Gogoljevim grobom!), na istoj parceli na kojoj su pokopani Čehov, Stanislavski, Nemirovič Dančenko, cijeli zvjezdani ansambl MHAT-a... Godine 1982. sovjetski su astronomi negdje u svemirskim prostranstvima otkrili novi planet i označili ga brojem 3.469. Nakon što je njihovo otkriće bilo među-

123


124

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Jelena LUŽINA

narodno priznato, planet je nazvan Bulgakov. Pomislih kako je Lennonova ptica, eto, sretno doletjela do svoga najudaljenijeg odredišta i da, po svemu sudeći, život ponekad zna biti zanimljiviji od umjetnosti. Literatura: Aristotel, O pjesničkom umijeću (prijevod i komentar Zdeslav Dukat), Zagreb, 1983. Crnobori, Marija, Životić – eseji, kazališni i ini (prir. Jelena Lužina), INK, Pula, 2011. Kot, Jan, Kavez traži pticu – zapisi i ogledi (prev. Petar Vujičić), Gradina, Niš, 1983. Matvejević, Predrag, Razgovori s Krležom, Naprijed, Zagreb, 1969. Melchinger, Siegfried, Povijest političkog kazališta (prev. Vida Flaker), GZH, Zagreb, 1979. Соколов, Борис, Булгаков, Знциклопедия, Алгоритам, Москва/Moskva, 2003. Mrežna stranica: www.leksikon.muzej-marindrzic.eu


Miroslav MIĆANOVIĆ, 125 Zagreb

SLOBODA? DA, MOLIM! Izgubljeno: između ironije i melankolije „Autor ne pristaje da svoju destruktivnost, polemiku s onima koji u umjetničkoj praksi vide smisao pretvori u neku vjerojatnu, ‘prihvatljivu sliku svijeta’. Jesam li mu smio reći da je to jednostrano, pristrano? Jesam li smio vjerovati da je pisanje jezik drugog, drukčijeg viđenja svijeta? Noćnog, na primjer!“

Imam iznimnu priliku razgovarati s autorima o njihovim tekstovima, rukopisima, kad su u stanju određene golosti, rukopisi mislim, izloženosti i ranjivosti, u vremenu prije dodatnog dizajniranja, opremanja naslovnicom, impresumom, ISBN-om i drugim oznakama – svim onim što čitatelj svjesno ili nesvjesno upisuje u razgovor s govornikom, subjektom (lirskim), pripovjedačem, autorom. Rijetki privilegij razgovora s autorom, koji imam u odnosu na druge čitatelje, nerijetko, ima isti ili sličan ishod. * Tvrdokornost da sve što je napisano, zapisano, ima jedinstveno, odlučujuće značenje u kompleksnoj slici djela i nepopustljivost za bilo koju promjenu u njegovoj strukturi, stilu, pojedinačnom izboru i kodu, postaje drugo ime za prostor (pjesničke) slobode, a prisutnost čitatelja, drugog, sugovornika doživljava se kao intervencija izvana, cenzura. Što se koga tiče što u mom vrtu cvate ruža, čitali smo sa zahvalnošću u jednoj pjesmi. Činilo se da zagovaranje vlastitog vrta osigurava prostor slobode, neobuzdanog i impulzivnog kretanja, pisanja, što nas je vodilo u stanovito samozadovoljstvo, „užitak u tekstu“, koji je otpisujući, otklanjajući pogled drugog, živio, paradoksalno, upravo od njegove prisutnosti. Od prisutnosti čitatelja i kritičara, sada već, naža1

* O rukopisima i piscima, o svijetu i mraku, o sabranosti, slobodi i zidu, o Kinoteci i užitku u

tekstu – o zadanoj temi: (Ne)sloboda ili demokratska cenzura.


126

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Miroslav MIĆANOVIĆ

lost, nepostojećeg. Nepostojećeg prostora kritike, razlike. Sretne i nesretne razlike. Isključivanje onoga koji gleda, koji čita, može imati nemale posljedice upravo za ono što branimo i čuvamo. Što se koga tiče što u mom vrtu cvate ruža? Ali čiji je vrt i čija je ruža, tko je vrtlar i tko je taj koji gleda? Tko tu koga treba? Postoji li dogovor, savez i ključ za vrt, za kretanje njegovim labirintima? Tko je vlasnik koga ili čega? Komu ili čemu? Gramatika pisanja i čitanja istodobno su odvojive i jednako nerazdvojne kategorije, mjesta... Brak u kojem se uloge i statusi mijenjaju, bez obzira na sve obećano i rečeno na svečanosti kad i jedno i drugo kažu ceremonijalno – da. Da – ali kome da? I kome od tog trenutka više – ne? Sastajem se s autorima na javnim mjestima da bismo razgovarali o rukopisu, odredili mu značenje, dali mu kontekst, mijenjali ga prije negoli dospije u knjižare, u književni život, u prostor očekivanoga kritičkog vrednovanja i nagrađivanja. Kinoteka u Kordunskoj (Zagreb) čini se kao poticajan prostor susreta o temi rukopisa, novonapisanog teksta zbog prolaznosti i sadašnje drugorazrednosti onoga što je u jednom trenutku bila: sjecište prošloga i suvremenoga, alternativnoga i budućega... A sad je, dok sjedimo u njezinu predvorju, dok su u Kinoteci platna podignuta i u dvorani vlada mrak, pouzdano mjesto odsutnosti, ne-mjesto, stanoviti autorski (spisateljski i čitateljski) limb između ironije i melankolije. Pojednostavnimo: naručujemo kavu, nešto oštro zatim – i sve ispočetka: tekst? Rukopis? Knjiga? Započinjem govoriti autoru o njegovoj novoj knjizi koja po metodologiji želi biti ni manje ni više nego „sabrano djelo“. Upravo to, sabrano djelo: katalog različitih pripovjednih strategija, položaja i perspektiva, nizanja stvarnosnih i somnambulnih situacija, promjena od govornoga do jezičnog znaka, pisma! – Riječ je – govorim mu, kao da on to ne zna – o polemičnoj i isključivoj knjizi. – Isključuje, koga? – pita? – Mene, za početak – kažem. – Mene, čitatelja, tvoga čitatelja. Tvoje „sabrano“ i konceptualno koncipirano djelo nedvosmislena je rasprava s postojećim kanonskim tekstovima svjetske i nacionalne književnosti jer ih ono parafrazira, provocira, ironizira, negira kao inscenaciju postojećeg. Zamjera im zanat koji ponavlja ponovljivo. Ali nisi li u istoj mreži s vlastitom lovinom? Želio bih, pažljivo, uvodno, autorovoj ideji u razgovoru dati na važnosti, ali obojica se brzo zatječemo na pustopoljini: čitatelj nije moj problem, razumijevanje još manje, rezolutan je autor. – Ali tvoj tekst teško može preživjeti namjeru da u potpunosti sabere, obuhvati različita iskustva, vrijednosti – kažem mu – jer je jednostavno riječ o tragičnoj nemogućnosti. Sloboda nije idealni prostor disanja, stvaranja. – Primjerice – pokušavam proširiti problem – ne jedanput razgovarao sam s pjesnicima iz nekadašnje


Miroslav MIĆANOVIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

istočne Njemačke, koji su, samoironično i melankolično, istodobno priznali da su s padom zida pale i njihove poetike, prostor pisanja koji, očito, živi na mjestu zabrane, otpora, redukcije. – Riječ je upravo o tome – uvjerava me – da su zidovi i poetike pali, a spoznajnom, (aksiološkom) optimizmu, očito, više nema mjesta. – Moje djelo – nastavlja – nastaje u toj urušenosti, pustoši, u besmislu, naslovi i međunaslovi u mojoj su knjizi potpuno besmisleni, ime istog lika na istoj stranici piše se svaki put različito... – nabraja i brani se. – Ali, koliko god se povećao popis strategija, postupaka, mišljen iz prostora uzaludnosti, tekst jednako tako završava u jednostranosti, pristranosti – strahujem za obojicu. Zašutimo: što misliti i kako pisati u svijetu premreženom ispisanim i pročitanim tekstovima? Ironija ili melankolija? Ni jedno ni drugo ili i jedno i drugo? Jasno je da je riječ o pukotini, procijepu, razlici, sretnoj ili nesretnoj, u najmanju ruku, kad pokušavamo imenovati prostor našeg pisanja, kad mu pokušavamo odrediti sadržaj, njegovu gramatiku i željene, kako bi se to već današnjim rječnikom reklo, ishode. Vjerujem da je onom koji piše prostor mišljenja, kreiranja i domišljanja, točnije, neobično velik, opsežan, ali istodobno određen njegovom jedinom akcijom i pozivom: pisati. Uvjeravaju nas da je sva suvremena umjetnička praksa, osobito ona vezana za sliku, filmsku ili u prostoru galerija, producirana, reproducirana, autorski zaštićena, umnogome zapletena u mrežu „korporativnog kapitalizma“ i da su pristajanje i nepristajanje zapravo samo lice i naličje istoga. Novac upravlja našom djelatnošću, našim zanatima i specijalnim znanjima, određuje našu društvenost i nedruštvenost. Kriza je jedina pouzdana oznaka naše proizvodnje i naših praksi. Kriza slobode, neobuzdanost demokracije u kojoj je sve jednako važno, odnosno sve jednako nevažno i nepotrebno. Sve je svima isto! Ali što je to isto? Što nas priječi da se u naizgled slobodnom, oslobođenom prostoru krećemo upravo tako, slobodno, bez cenzure, pa bila ona i demokratska? Je li riječ o oksimoronu, ili baš nasuprot, sloboda se ispisuje na zidovima, zapleće u žicama i ta zatvorenost, zapreka, onemogućenost kao da je njezin jedini prirodni saveznik jer što bi inače tekst? Tekst kao da ne može bez konteksta, o tome je riječ, ali se poteškoće javljaju upravo zbog njega, konteksta, koji se nadaje kao samodostatan, sam sebi dovoljan, jedino važan, jedino mjerljiv. On nas izmješta, oblikuje mjesta na koja mislimo da trebamo stići, tako da je ono što određuje našu egzistenciju i naš put „pokretna nepokretljivost“. Kontekst nerijetko, nažalost, određuje narav teksta, ali ne tako da mu ostavlja njegovu višeznačnost. Kontekst figurira kao dostavljač značenja, zvoni na vrata i u brižljivo pakiranoj kartonskoj kutiji puši se hrana za onoga tko ga je pozvao, naručio i platio.

127


128

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Miroslav MIĆANOVIĆ

Riječ je o obrani vlastitog prostora, koji nerijetko, nažalost, rekao bih, napuštaju i sami pisci, sudjelujući u igri (kulturi) „poziva i odziva“, medijskoj montaži i banalnosti informacija, vijesti, izričući pred kamerama svoj sud o održivom razvoju hrvatskih otoka, neuspjeloj poljoprivrednoj reformi, seksualnom i građanskom odgoju i zabrinjavajućoj demografskoj slici Hrvatske. Naravno, na drugoj su strani oni koji organiziraju programe dobrodošlice, prozivaju i pozivaju na napuštanje udobnih stanova, stolica, kao da imaju pouzdanu snimku naših životnih planova, neotplaćenih kredita i stanova. Što organizatori akcija, prosvjeda znaju o našim tzv. udobnim stolicama, položajima, „nemirima i lošim snovima“? Ovdje negdje završava razgovor o novom rukopisu. Autor ne pristaje da svoju destruktivnost, polemiku s onima koji u umjetničkoj praksi vide smisao pretvori u neku vjerojatnu, „prihvatljivu sliku svijeta“. Jesam li mu smio reći da je to jednostrano, pristrano? Jesam li smio vjerovati da je pisanje jezik drugog, drukčijeg viđenja svijeta? Noćnog, na primjer! Dijelim uvjerenje Marcela Prousta da se „sav ogromni Floberov doprinos baštini čovečanstva sastoji u jednoj gramatičkoj osobenosti ili u dvema-trima sintaktičkim neobičnostima“. (Bernard-Henri Lévy, Pohvala intelektualaca, Književnost i zlo; prev. Nada Bojić – Danilo Kiš, Radionica SIC, Beograd, 1988., str. 44-45). * * * U Zagrebu se upravo (2015., op. ur.) održava izložba Ovo (ni)je moj svijet, koju organiziraju Hrvatski fotosavez i mrežni portal Suvremena hrvatska fotografija (Ured za fotografiju). Priređivači izložbe, između ostalog, navode zašto su izložbi dali ime prema istoimenom radu Željka Jermana iz 1976. godine: „Taj se rad može doživjeti kao nasilno oduzimanje – jer Jerman fotografiji oduzima njezinu bit (mogućnost da piše svjetlom i bilježi) te umjesto toga kemikalijama na papiru ispisuje – Ovo nije moj svijet. Naslijedili smo njegov ‘oduzet svijet’.“ Gdje je sada prostor pisanja, stvaranja, kreiranja: između ironije i prolaznosti? Između slobode i cenzure? Na kojem si i kakvom mjestu ako pišeš, ako vjeruješ, ako govoriš: „Ovo nije moj svijet?“ Što ako to jest tvoj svijet: takav kakav jest? Takav kakav i ti jesi? Što onda?


Ivica MATIČEVIĆ, 129 Zagreb

PUSTINJA SLOBODE Amerika u poeziji Borisa Marune ili: što sam naučio od Borisa Marune i Tonyja Soprana „U američkoj pustinji slobode, u reljefu krhotina ondašnjih i sadašnjih Tonyja Soprana, Waltera Whitea, Donalda Ducka ili Donalda Trumpa, ali i u hrvatskome dragome kraju, koji iz daljine voli – jer je tako lakše – samoproglašeni hrvatski terorist Boris Maruna, sve je isto ako vam se čini i može se svesti otprilike na sljedeće: na drugoj strani zemaljske kugle i na drugoj strani ljudske pameti, onoj koja ne računa na pragmu, strogi porezni sustav i profit pod svaku cijenu, ako tako mora biti, lakše se živi i dulje traje. Planirano i namjerno odjeljivanje od svijeta i oštrih ljudskih pasa pomaže.“

Kad već nije pristao na Jugoslaviju u kojoj nije bilo dopušteno sumnjati u pamet jednog Stipe Šuvara i u kojoj je Savez boraca odlučivao o plaćama akademika, Boris je Maruna, u dogovoru sa samim sobom (jer je sebe neskromno priznavao kao primjerenog sugovornika), pristao na izvjesni fatalizam sudbine. A on glasi upravo onako kako glasi i jedan od stihova u njegovoj poeziji: „Ja sam tu, jer ne mogu biti negdje drugdje.“ Izaći iz Jugoslavije bilo je posve logično za dvadesetogodišnjeg mladića koji bi, da je ostao, ionako stalno bio pod prismotrom vlasti jer su ustaški preci, osim što su bili preorani u drugom ili trećem razredu obične gline, bili preteški teret za osobnost čovjeka koji u svojoj naravi nije trpio autoritete i dogme. Za nekoga čiji je intelektualni i emotivni habitus bio pod imperativnim sloganom „spoznaj da bi vjerovao“ nikakva krivudanja u suprotno nisu dolazila u obzir, dakle


130

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Ivica MATIČEVIĆ

ni preporučeni augustinovski „vjeruj da bi spoznao“. Čak ni kad su posrijedi bili odgojitelji i profesori jezuiti na Sveučilištu Loyola. Dakle, nakon Engleske u kojoj je Maruna, između ostaloga, radio i kao pomoćnik na jednom bolničkom odjelu patologije skrbeći se o, kako reče, urednim engleskim leševima jer su Englezi fin narod, a to se vidi i po tome kako se brinu o svojim kišobranima i donjem rublju, dolazi ponuda ujaka iz Amerike za školovanje na poznatom kalifornijskom sveučilištu. Amerika je već dolazila u obzir, posebice stoga što se Maruna, kako je naglašavao, nimalo nije osjećao odgovornim za američki politički sustav i američko djelovanje izvan njezinih tvarnih granica, misleći pritom na američki angažman u Vijetnamu u to vrijeme, ali i na kasnije poteze američke vanjske politike. Drukčije rečeno, Amerika – a kad kaže Amerika, onda misli isključivo na Sjedinjene Američke Države, ali ne i na zemlje Južne Amerike, napose Argentinu, prema kojoj je osjećao istinsku zahvalnost i ljudsku toplinu (s argentinskom putovnicom i putuje u SAD) – dakle, ta i takva Amerika bila je i ostala tek poligon i jedna od karika njegova obrazovnog procesa, uz dodani aspekt neuspjelog bračnog života s prvom ženom, Amerikankom, a ona je, kako je stihovno priznao, uz Jugoslaviju bila ono najgore što mu se u životu dogodilo. I ta je činjenica, pored niza ekonomskih i mentalnih zamjedbi, utjecala na shvaćanje Amerike kao pustinje, kao mjesta usamljenosti, praznine i nemira, kao rastočenog toponima na kojem ne postoji središte i smjerovi kretanja, mjesto koje potiče i zahtijeva neizvjesnu potragu za sidrom i uporištem. Kada je nakon definitivnog razlaza sa suprugom i nakon što je sa suzama u očima napuštao svoju malodobnu kćerku, krenuo u pustinju zvanu Amerika („dokumentirano“ u pjesmi zvanoj Amerika), Marunina lirskog subjekta nije progutala samo emotivna pustinja i osjećaj tjeskobe uslijed iznenadne samoće, nego i golemi tvarni prostor u kojem ne postojiš i ne preživljavaš ako ne znaš računati, množiti i dijeliti, ako nisi strogi i opaki pragmatičar. Opet napuci, opet dogme, opet sustav u koji se trebaš lukavo uklopiti strategijom pauka, kao neki prepredeni uljez s golemom figom u džepu. Zato, prema vlastitom priznanju, nikada nije osjećao zahvalnost prema Americi jer je smatrao da joj je dao mnogo više nego što je ona njemu dala, a naposljetku je u nju uložio ono najvrednije što jedan čovjek može uložiti – vlastito dijete, upravo onu djevojčicu koju je gledao kako ga prati s balkona dok je sa suzama u očima palio rabljeni automobil i odlazio u nepoznato carstvo uzavrelog pijeska. Kao što ne idealizira američki smisao za slobodu, njezin životni program u kojem, suprotno očekivanjima, vlada teror profita i propagande i gdje nema jednakosti i pravde za sve, jednako je tako otklonio i svaki oblik patetičnog domotužja i naricanja za Hrvatskom. Ironija, pače sarkazam, umješna je i uspješna taktika preživljavanja i prevrednovanja ispraznog i patetičnog domoljubnog zanosa, ali, s druge strane, njegova ljubav i čežnja spram izgubljenog zavičaja i mitske


Ivica MATIČEVIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

zemlje predaka nikada nije upitna. Zato je i moguće da se kao slobodan građanin svijeta, doduše sa slabim bankovnim računom i neizmjernom sposobnošću u zavođenju sobarica i kojekakvih hermanita (= sestrica, kako ih je odmilja zvao), opetovano proglasi posljednim hrvatskim teroristom i jebenim ustašom koji, sukladno s općepoznatim uputama, radi na svome paklenom stroju za sabotažu lažne slobode i trule američke demokracije. Imaginarni pakleni stroj, poetička bomba, primarno je sredstvo osobnog oslobođenja od kojekakvih veselih kurvinih sinova. U naravi to znači, a uime radnih ljudi i u svoje osobno ime, vatreno i eksplozivno oslobođenje od Centralnog komiteta, udbaša, Jakova Blaževića, Vladimira Bakarića, Milke Planinc, Josipa Vrhovca, maršala Tita s priduženim ordenjem te, između ostalih, i svih Igora Mandića kao takvih, odnosno Marina Franičevića doslovno. Amerika je neposredna razina ne-bajkovitog života, a Hrvatska je žuđena zemlja, Amerika je akcidencija, nužni preduvjet, da ne kažem grubo – nužno zlo opstanka, dok je Hrvatska supstancija njegova ljudskog, a to znači pjesničkoga govorenja na sav glas, s ironijskim premazom kao temeljnim načinom, strogim algoritmom semantičke galvanizacije razlomljenih sintaktičkih cjelina. Čini mi se da se to najbolje osjeti u pjesmi Nešto kao oporuka koja je posvećena Dubravku Horvatiću jer je on, pored Šoljana, Slamniga, Matoša, Ujevića i Dragojevića, bio u Maruninu panteonu priznatih hrvatskih pjesnika, dakle u pjesmi u kojoj lirski subjekt zahtijeva da ga se, kad umre, pokopa među njegovim precima, bez lijesa, među kamenje na Velebitu da gleda more jer mu je – eto – dosta napretka u svijetu kojeg se i previše nagledao, jer mu je dosta materijalnog bogatstva kojekakvih uređenih i obećanih zemalja u kojima navodno teku med i mlijeko. Baš zato što sve to nije istina, što je sve privid i laž, karneval i opsjena, lirski subjekt Marunine poezije žudi za prostorom neiskvarene prirode, za svojim završnim velebitskim kamenom i pogledom na hrvatsko more jer će se samo tada i na tome mjestu osjećati slobodan, u plemenitoj kamenoj pustinji vječnoga raja. Djelomice i prešutno, u dogovoru sa slučajnošću, kako to već obično biva, kao da se udovoljilo ovoj pjesničkoj želji: spomen-ploča posvećena Borisu Maruni postavljena je prije nekoliko godina na kamene ruševine njegove rodne kuće u podnožju Velebita, na južnim stranama, u Podpragu prema moru...: „A mene pustite da odahnem među Ilirima Rimljanima i starim Hrvatima; Da slušam Velebit Da gledam more. Nakon što sam se nagledao Napretka u svijetu Da napokon budem malo sretan:

131


132

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Ivica MATIČEVIĆ

Svoj sa svojima. Čoban među čobanima.“ Vizura američke pustinje slobode uglavnom je promatrana iz geografskog okruga drugoga najvećega grada u SAD-u, Los Angelesa, iz pripadne topografije njegovih predgrađa i poznatih plaža – Hermosa Beach, Manhattan Beach, Venice Beach, Santa Monica, luka San Pedro… Šezdesete su godine prošloga stoljeća obilježene uzgonom američke popularne kulture, a Grad Anđela jedan je od njezinih centara. Upoznavajući i sebe i svijet na samome izvoru globalno najutjecajnije kulturne matrice, Maruna se opredijelio za odlučno nepristajanje. Poetsko prevrednovanje američkih popularnih ikona – od umjetnosti, glazbe, filma, prehrambenih proizvoda i navika iz razuzdanih meandara američkog lifestylea – itekako je ovisilo o konkretnom životu, o praksi dotrajavanja u često nesigurnoj i usamljeničkoj svakodnevici koju hrvatska emigrantska braća nikako nisu činila lakšom i bezbrižnijom. Štoviše, „od tebe smo s pravom očekivali više, ti bi trebao biti borbeniji, pisati osjećajnije pjesme“, glasili su prikladni, strogi i ćudoredni savjeti Hrvata-emigranata, među kojima su vjerojatno bili i oni koji su mu sistematski „išli na jetra“, a koje je opjevao i identificirao u svojoj poznatoj prosvjednoj i satiričnoj pjesmi Hrvati mi idu na jetra. On je to imao pravo reći jer se, prema vlastitom priznanju, u vrijeme dok je pisao pjesmu, družio s njima već trideset i osam godina, pa je dobro poznavao njihove navike, običaje i fraze. A i pristojno je, osim što je domoljubna dužnost, da čovjek, napose hrvatski pjesnik, otvoreno kaže što mu to u životu ide na jetra. Uostalom, pjesnik Maruna negdje je morao živjeti, u tom trenutku u SAD-u; sjetimo se tvrdnje „Ja sam tu jer ne mogu biti negdje drugdje“, ali to nikako nije značilo da je morao biti nekritički zahvalan na toj činjenici, da je bio primoran prihvaćati svijet u kojem je živio pod egidom jadnog i napaćenog imigranta, ili – a to onda ponajmanje – da nije mogao rabiti u ogromnim količinama i stanovite hedonističke posljedice američkoga buntovnog ponašanja koje je sa sobom, u jednom dijelu svoga fenomena, kao nasljednica avangardnog mentaliteta, donijela popularna kultura, a bila je to seksualna revolucija. Marunina je poezija upravo impregnirana iskazima i izričajima, slikama i prizorima, manje ili više konkretnim i aluzivnim, na snošaje svih vrsta i oblike slobodnog seksualnog ponašanja. Razigranost njegova libida, koja je ponajprije dolazila iz autorove ludističke i oslobođene svijesti i mašte, a ponešto, dakako, i iz same prakse, uz očekivana pretjerivanja o broju i veličini, pretvarala je kritičara predatorskog kapitalizma i holivudskog poimanja zbilje kao spektakla i medijske razglednice u kojoj se svi osjećaju i dobro i loše u mjeru čovjeka mirne savjesti ili barem dostojanstvenog cinika, koji je u potpunosti za oslobođenje


Ivica MATIČEVIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

ljudske prirode od svih zabrana i nametnutih normi, napose terora političkih i bankarskih elita. Amerika je možda i bila i ostala pustinja slobode, tek uvjetna mjera ljudske oslobođenosti i naravi, ali još uvijek svakako bolja od pustinje tamnice i kontrole. Seksualni motivi, humoristično poigravanje elementima tjelesnosti u kojima je lirski subjekt figurirao kao bog seksa i uglađeni zavodnik u trapericama, bio je poetski kôd prevrednovanja nesavršene zbilje. Pa ipak, i nesavršena Amerika još je uvijek bila bolja od savršene Jugoslavije. Razbijena boca Coca-Cole na kalifornijskoj plaži Venice, o kojoj pjeva Maruna u svojim pjesmama, simbol je pragmatičnog demokratskog carstva koje se istodobno može prezirati, ali i živjeti u njemu jer je naposljetku postojala mogućnost izbora, ne odviše lagana i ne odviše sigurna, ali je ipak postojala. Stanoviti hedonizam tijela se, prema obvezatnom kurikulu Borisa Marune, preporučivao, ma koliko duh bio jak. Na ovome mjestu potrebno je načiniti rez jer je postavljen solidan okvir za osobnije viđenje mjesta i uloge Borisa Marune u mome životu. Svjesno se udaljujući od prekomjernog iščitavanja značenja autorove poezije, tzv. pomnog čitanja i uživljavanja u poruke i pouke koje je Maruna ostavio svima nama u nasljeđe, predočit ću vam dva prizora, jedan na hrvatskim, drugi na američkim stranama jer su to – kako stvari zasad stoje u ovom eseju, a sumnjam da će se do njegova završetka išta promijeniti – strane u konfliktu: Prizor 1: Druga polovina devedesetih. Boris Maruna i ja na Jelačić placu, razgovor usputni. – A nećemo sada na kavu, žurim. – I onda poznata Marunina cigareta na cigaretu, malo anegdota, pokoji savjet, razgovor traje, baš smo i mogli na kavu... Tih smo dana zajedno slagali i uređivali prvi broj Hrvatske revije nakon Nikolićeva odlaska. Žalim se, više se povjeravam kako me, kada čitam novine i slušam vijesti, mnoge od njih jako potresu, kako ponekad ne mogu odvojiti vlastitu neposrednu zbilju od onoga što čujem ili pročitam, previše me to dira i ne da mi mira, brinem se, baš se brinem, ne znam zašto, za meni neku nepoznatu djecu, pa za nezgodu na drugom kraju svijeta, za sav taj kaos i nemir u gradovima i ljudima. I taj domovinski rat koji kao da je još uvijek trajao (Kada je uopće prestao?! Ne živimo li stalno u ovoj zemlji u nekom produljenom domovinskom ratu sa samima sobom?). Maruna lakonski odmahuje glavom, govori mi kako sam samo mlad i neka prestanem kupovati novine i čitati vijesti, a da radio i TV palim samo kad je na njima rokenrol, seksi komadi i humoristične emisije. – Vidiš, mladiću, što sam naučio u Americi. Prati TV program ako baš moraš, čitaj ciljano, Matičeviću, budi pametan, sve je to i važno i nevažno. Okej, vidiš, kad sam ja jednom u Kaliforniji, u San Diegu naišao na jednu hermanitu koja nije imala dozvolu boravka, ništa, pomogao sam joj (i redovno je tako završavalo s Borisom: na hermanitama...) – Od tada ne kupujem novine, a stranice s vijestima još dugo nakon toga nisam otvarao... Ionako stižu sa

133


134

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Ivica MATIČEVIĆ

svih strana. Ono što je Boris rekao usput, u prolazu, jako me se dojmilo, valjda sam bio spreman na ozbiljan zaokret – ne uranjaj previše u ovaj svijet, udalji ga od sebe, postani imun, hodaj nekom drugom stranom ulice, moraš tako jer će ti jedino tako biti lakše, inače ćeš prolupati, sasvim... Možda je i zato Boris Maruna postao pjesnik. Da bi se odijelio od svijeta i osvojio ga, kupio, za svoj unutarnji mir: u Hrvatskoj nakon povratka iz razbacanog svijeta ili u Čileu kao veleposlanik, nakon razbacane Hrvatske, svejedno. Prizor 2: U sve se, izgleda, i previše umiješala postmoderna, pa je Tony Soprano, i pored svih tipičnih kilerskih mafijaških osobitosti, samo osoba opterećena zbiljom, prevarama, nevjerom, ubojstvima, krađama... čovjek zreo za tjeskobna raspoloženja, tugaljiv i melankoličan, ponekad čak mekan i emotivan, introspektivan... zato, uostalom, i odlazi psihijatrici – duge noge, duga kosa, naočale, seksi glas – koju ipak ne uspijeva odvesti u krevet. U jednoj sekvenciji, naime, u zadnjoj epizodi serijala (ili zadnjoj epizodi jedne od sezona, nije važno) Tony odlazi posjetiti Phila nakon srčanog udara, a on i Phil su u ne baš idiličnim odnosima. Zna se što to znači u mafijaškom svijetu. Phil, čovjek na pragu sedamdesetih, leži na krevetu, teško diše, ispred sobe njegovi tjelohranitelji pomno prate Tonyjeve korake. I kad su gledatelji pomislili kako će se Soprano trijumfalno nasmijati Philu u lice zbog njegove bolesti, reći kako će ga srediti čim prizdravi, kako će iskoristiti njegovu tjelesnu slabost i zbunjenost njegovih ljudi, Soprano mu savjetuje, gotovo s iskrenom brigom, da nakon što napusti bolnicu, ostavi mafijaške poslove, da se posveti svome miru, da okupi obitelj i uživa u njoj jer je to jedino što vrijedi, jedino što se ozbiljno računa u ovome pokvarenom svijetu koji i oni sami pomažu pokvariti. Nije to ni novac, ni moć, ni slava, već jednostavna ljepota obiteljske ljubavi i privrženosti. Nju čak osjeća i mafijaški boss. Zato i sâm Tony Soprano u posljednoj sceni iste epizode, u krugu vlastite obitelji, odijeljen od vanjskog svijeta, imun na stresove ulice od koje živi, šetač na njezinoj drugoj strani, zarobljen pažnjom svojih najbližih (koji ga, i nakon svega, vole, our daddy and husband), zadovoljno i sretno slavi božićne i novogodišnje blagdane. U usporedbi sa Sopranovom obiteljskom porukom i Maruninim savjetom o povremenom terapijskom odjeljivanju od tjeskobne svakodnevice, aktualna društvena perspektiva postaje posve nevažna, efemerna, čak i groteskna. Volja za moć pred još jedne povijesne izbore u polurazvijenoj zemljici (dok ovo pišem, na izbore ćemo u rujnu 2016.), pažljivo vaganje domoljubnih ispada, množenje lica i koalicija, tko će kome bolje, više i jače... afrička šljiva ne pada, pregled traje kratko, a spašava živote, sukobi na Bliskom istoku koji postoje otkako znamo za sebe, visoki stupanj građanskih prava i jednakosti, uz poneko ubojstvo Afroamerikanaca u najrazvijenijoj zemlji na svijetu, dosadno Europsko prvenstvo u nogometu, i ako vas tko pita za


Ivica MATIČEVIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

indikacije i mjere opreza – pitajte vašeg liječnika ili ljekarnika... U američkoj pustinji slobode, u reljefu krhotina ondašnjih i sadašnjih Tonyja Soprana, Waltera Whitea, Donalda Ducka ili Donalda Trumpa, ali i u hrvatskome dragome kraju, koji iz daljine voli – jer je tako lakše – samoproglašeni hrvatski terorist Boris Maruna, sve je isto ako vam se čini i može se svesti otprilike na sljedeće: na drugoj strani zemaljske kugle i na drugoj strani ljudske pameti, onoj koja ne računa na pragmu, strogi porezni sustav i profit pod svaku cijenu, ako tako mora biti, lakše se živi i dulje traje. Planirano i namjerno odjeljivanje od svijeta i oštrih ljudskih pasa pomaže. I to ponekad pali, a ponekad i ne pali, sve ovisi o tome jeste li puni špinata i snage kao onaj američki kurvin sin Popaj – dovršio bi ovaj esej Boris Maruna, ispisujući ga krupnim slovima kalifornijskih rančeva.

Boris Maruna (1940. – 2007.)

135


Cristian MONTES CAPÓ, Santiago de Chile (Čile)

136

MAŠTA, SLOBODA I APOKALIPTIČNI SUPSTRAT U ČILEANSKOJ PROZI XXI. STOLJEĆA „S jedne se strane nalaze romani i pripovijesti koje nas izravno i jasno šalju u prošlost s ciljem prikazivanja načina na koji tragovi koje je ostavila diktatura određuju sadašnjost pripovjedačâ i likova. Na drugu se stranu smješta skupina romana u kojima se točka pripovijedanja, unatoč tome što se nalazi u budućnosti, neizravno ili izravno, odnosi na vrijeme vojne diktature. To su romani koji se, iako tematski pripadaju znanstvenoj fantastici, više bave prošlošću obilježenom diktaturom nego budućnošću... Čini se da se veza između osobnoga i društvenoga prekinula i do današnjega dana ne uspijevamo procijeniti ozbiljnost toga. Zbog toga apokaliptički supstrat postaje bit značenja koje ima odlučujuću ulogu u pokušaju otkrivanja onoga nečeg nejasnog, ali vrlo značajnog, nečega što je odredilo društveni i književni privid naraštaja sinova diktature.“

O tome se uporno govori u književnosti o diktaturi u čileanskoj prozi u prvim desetljećima XXI. stoljeća. * Unatoč dvadeset i pet godina ponovno uspostavljene demokracije u Čileu, čini se da se takva proza i dalje njeguje i piše. O spomenutoj tvrdnji prije svega govori prozni opus objavljen 2000. – 2014. godine književnika rođenih između 1970. i 1990. godine. Definiramo ga kao „roman sinova“. Riječ je o romanima koje pišu sinovi onih koji su bili izravne žrtve diktature, o prozi u kojoj se na drugačiji način obrađuju teme bola i trauma. Književnicima toga „drugoga naraštaja“, kako ga također nazivaju, jasno je da, za razliku od očeva, nisu bili izravni 1

*

Naslov izvornika: „Imaginación, libertad y sustrato apocalíptico en la narrativa chilena del siglo XXI.“ (Op. ur.)


Cristian MONTES CAPÓ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

protagonisti povijesti, ali osjećaju da su i oni bili pogođeni tim događajima, no na drugačiji način. I posljedice su stoga bile drugačije od onih koje su doživjeli njihovi generacijski prethodnici. Vezano uz opisivanje tih zamisli, različita djela smještaju nas u vrijeme diktature. Prije svega, u njima se obnavlja djetinjstvo pripovjedačâ i likova koje se, ovisno o specifičnosti svakoga osobnog slučaja, razrađuje i prerađuje. Jedna je od transverzalnih tematika u tim pripovijestima prevaga intimnoga i obiteljskoga. Takvo ozračje djeluje kao osnova epicentra uspomene i od njega polaze događaji koji su dio makropriče. U skladu s demokratskim promjenama i nelagodom vezanom uz neoliberalnu i potrošačku sadašnjost s čije se pozicije piše, također se ukazuje na fragmentarni karakter sjećanja, ispituju se jezične mogućnosti kako bi se izrazilo ono što se mora izraziti, odbacuju se neki oblici. Književno stvaralaštvo ovih književnika može se podijeliti na dvije velike skupine. S jedne se strane nalaze romani i pripovijesti koje nas izravno i jasno šalju u prošlost s ciljem prikazivanja načina na koji tragovi koje je ostavila diktatura određuju sadašnjost pripovjedačâ i likova. Na drugu se stranu smješta skupina romana u kojima se točka pripovijedanja, unatoč tome što se nalazi u budućnosti, neizravno ili izravno, odnosi na vrijeme vojne diktature. To su romani koji se, iako tematski pripadaju znanstvenoj fantastici, više bave prošlošću obilježenom diktaturom nego budućnošću. Romani koje piše taj naraštaj ukazuju na neke formalne nedostatke koji su posljedica katastrofe. Njihova opća percepcija vezana je uz njihove roditelje jer nisu uspjeli ispuniti očekivanja svoje djece koja se zbog toga osjećaju poput siročadi. Iz tog razloga ne bismo mogli govoriti o „književnosti jednoga naraštaja, nego o književnosti sinova jednoga naraštaja“. Oni pišu s te pozicije, s pozicije sinova onih koji nisu imali mogućnosti pisati romane i njihovi su tekstovi „prožeti osjećajem krivnje, neizbježnim dokazom da su taj osjećaj i njihova povezanost s povijesnim vremenom i obitelji vezani uz njihovo djetinjstvo ili vrijeme prije mladenaštva koje su proživjeli u nasilju i okrutnosti Pinochetove diktature“. Budući da su djeca onih kojih jesu, držali su se na odstojanju od političkih promjena. Zbog toga je u „prozi sinova“ vrlo bitno pisanje o diktaturi. U istraživanjima takve vrste romana treba nastojati otkriti sadržaj značenjske ograde o koju se imaginativno vježbanje sudara i ostaje uhvaćeno u spomenutom prividu. Pitanje koje se ovdje postavlja glasi: kako neko prošlo iskustvo može spriječiti jedan od osnovnih izražaja slobode, to jest slobodu zamišljanja drugačije budućnosti s drugačijim otiscima od onih iz prošlosti? Jedna je od pretpostavka vezanih uz to činjenica da su spomenuta tematska ustrajnost i teškoća zamišljanja prostora buduće slobode usko vezane uz oblike u kojima je takva narativna tekstualnost obradila kolektivno iskustvo patnje i posljedice traume nastale zbog simboličnog debakla izazvanog

137


138

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Cristian MONTES CAPÓ

vojnim udarom i godinama diktature u Čileu. Privid o diktaturi u toj prozi, pema riječima Bronisława Baczka, ima status „društvenog privida“. Misli se na mehanizam kojim jedna ljudska skupina određuje predstavljanje same sebe te svoje odnose s drugima, čuva i oblikuje prošlost te projicira svoje strahove i nade u budućnost. Proučavanje društvenoga privida tih „narativnih sjećanja“ koja, prema Elizabeth Jelin, mogu ukazati na osjećaje iz prošlosti i iz sjećanja izvući neke rane, omogućava shvaćanje razloga njihove patnje i trauma. To se djelomice može otkriti uz oprez ili nesvjesnu želju da se čovjek ne oslobodi ni toga procesa ni neprestane boli. Moglo bi se utvrditi da se u društvenom prividu toga naraštaja nalazi aktiviran apokaliptički supstrat koji je usko vezan s procesom patnje koju književnost iz vremena nakon diktature razvija od trenutka kad je ponovno uspostavljena demokracija. Spomenuti se supstrat ipak ne vezuje uz vjersku matricu u kojoj bi bilo moguće vizualizirati neko buduće prosvjetljenje ili izvjesno otkupljenje: naprotiv, upozorava se na načine koje književnici rabe kako bi se prepoznali i ponovno prisjetili prošlosti. To je uobičajen osjećaj očaja i pretrpljene apokalipse koja jasno naglašava prošlost, sadašnjost i budućnost; odnosno, bolje rečeno, izražava se u apokaliptičkim tonovima koji izravno ne pretpostavljaju nazočnost nekoga apokaliptičkog događaja u vidu prosvjetljenja nakon opće nesreće. Prema Klausu Scherpeu, apokaliptični ton može postojati izvan proza iskupljivanja i može se doživjeti kao neka vrsta Apokalipse bez Apokalipse, bez zaključka, odnosno kao kraj bez kraja, kao svršetak koji vječno traje. U ovoj vrsti proze koju pišu sinovi uključivanje izričaja apokalipsa značajna je povlastica jer se tako otkriva posebna percepcija onoga što se dogodilo u vremenima diktature. Odnosno, radi se o groznim zločinima koji su počinjeni nad onima koji su drugačije mislili, o nestajanjima, općemu strahu, krizi vezanoj uz povjerenje i osjećaj pripadnosti, uništenju bilo kakve utopije i neodoljivom ubacivanju u pobjednički neoliberalizam. Ovdje se zamjećuje neka vrsta osjećajnosti izravno vezane uz iskustvo patnje koja se pojavljivala u vremenima nakon diktature i koja na prirodan način vodi prema frojdovskoj oprečnosti između boli i melankolije. Dakle, na isti način na koji se mogu primijetiti obilježja vezana uz određene oblike koji opisuju bol, u tome se pisanju javljaju i simptomi melankolije, što se očituje u bezvoljnim i krutim tonovima u tekstovima, u nepoštivanju autora i likova te u stanovitoj nemoći oslobađanja negativna stanja u kojemu se nalaze. U ovome se izlaganju zastupa mišljenje da je ono što je zapamćeno i ponovno poslano u sadašnjost zapravo nečije raspoloženje. Ovdje mislim na emocionalno stanje, ne samo na osobno nego i na ono društveno koje je, prema Hansu Urlichu Gumbrechtu, uvijek nazočno u svakome književnom tekstu i omogućava shvaćanje teksta kao vitalnoga dijela sadašnjosti. Podrazumijevajući da svaki književni tekst budi određene osje-


Cristian MONTES CAPÓ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

ćaje i otkriva raspoloženje jednoga povijesnog razdoblja, u tome smislu moguće je zaključiti da u tim tekstovima čitanje u konačnici uvjetuje raspoloženje na koje je utjecala neupitna katastrofa koja se dogodila u prošlosti. Zbog toga je, da bi se opisalo psihološko ozračje koje prevladava i koje omogućava shvaćanje apokaliptičkog supstrata na kojemu se temelji predstavljanje svijeta tekstova, prikladno rabiti izričaj melankolija. Ovdje možemo spomenuti i neke Derridine postulate vezane uz načine na koje se pojedinac može uklopiti u prošlost, bilo kao onaj koji zaziva duhove, odnosno niječe prošlost i budućnost i potencira samo sadašnjost, bilo kao netko koga Derrida povezuje sa „sablasnosti prošlosti“. To znači da se eksperimentira s boli i navikava živjeti s duhovima. Tako se pluta u dinamici nasljedstva i njegova prenošenja. Varirajući između osjećaja boli i melankoličnog osjećaja, čini se da pojačani apokaliptički ton ili raspoloženje koji se zamjećuju u ovoj prozi sinova upozoravaju na činjenicu da bol traje do današnjih dana i da može trajati beskonačno. Prema Judith Butler, koja smatra kako frojdovska dvojnost boli i melankolije te patnja zbog boli znači da gubitnik prihvaća kako se nešto u njemu zauvijek promijenilo i kako je to nešto u njemu također nestalo zauvijek. U slučaju proze sinova, to pomalo nejasno nešto i prihvaćanje gubitka samoga po sebi neshvatljivoga ne uključuje prestanak boli ni nadvladavanje općega raspoloženja. Takva vrsta simptomatologije toga razdoblja može se zamijetiti u idejama zapisanim u romanima toga naraštaja. Unutar takvoga psihološko-narativnog okvira i raspoloženja ili apokaliptičnoga osjećaja koji ga prevodi razumljivo je da će čin zamišljanja budućnosti s drugačijim pečatom od onoga iz prošlosti postati nešto iznimno teško. Zbog čega se sve to događa? Romani koji su književni i umjetnički objekt ne nude konkretne odgovore na takvu vrstu pitanja. Zbog toga se mogu vizualizirati neke konstante koje mogu imati i ulogu interpretativna ključa. U tim se romanima, primjerice, može zamijetiti opća kriza osjećaja zajedništva. Čini se da se veza između osobnoga i društvenoga prekinula i do današnjeg dana ne uspijevamo procijeniti ozbiljnost toga. Zbog toga apokaliptički supstrat postaje bit značenja koje ima odlučujuću ulogu u pokušaju otkrivanja onoga nečeg nejasnog, ali vrlo značajnog, nečega što je odredilo društveni i književni privid naraštaja sinova diktature. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb

139


140 Diego MUÑOZ

VALENZUELA, Santiago de Chile (Čile)

PROTUUTOPIJE: SJENE NAD SNOM O SLOBODI „Na pitanje zbog čega je dobro čitati književna djela, jedini uvjerljiv odgovor koji sam pronašao jest: zato što nas vode s jednoga putovanja na drugo. Trebamo znati što drugi ljudi osjećaju i doživljavaju, moramo se postaviti na njihovo mjesto. Priznavanjem druge osobe i svojom usredotočenosti na nju sijemo sjeme shvaćanja, solidarnosti, ljudskosti. To su antipodi kulta pojedinca... Budući da su se već u samoj zori čovječanstva pisale prekrasne utopije poput one Platonove, možda bismo sada, u trenutku velikoga očaja, samoće i vladavine individualizma, mogli ili morali prihvatiti izazov i početi sanjati svjetove u kojima bi riječ sloboda predstavljala najveću žudnju čovječanstva.“

Podrijetlo protuutopija Otkako je Platon – potaknut jednim od najdivnijih snova o utopijama čovječanstva – napisao Republiku, započeo je pravi križarski rat među ljudima koji su zamišljali savršeno, uzorno, gotovo idilično društvo u kojemu bi se moglo živjeti slobodno i u blagostanju. * Razvidno je da su od samih početaka te koncepcije sve utopije prikrivale kritiku vladajućega sustava aktualne vlasti. Čini se da su u XX. stoljeću takve utopije na samome rubu propasti zbog očaja i užasa kao posljedicâ dvaju svjetskih ratova u kojima su nastali krajnje totalitarni režimi poput fašizma i staljinizma. Obećavali su da će ukinuti nepravdu te da će započeti vladavina blagostanja puna mlijeka i meda. Strašni tragovi takvih eksperimenata – koji još uvijek nisu sasvim nestali – snažan su poticaj skepticizmu veza1

*

Naslov izvornika: „Antiutopías: sombras sobre el sueño de la libertad“. (Op. ur.)


Diego MUÑOZ VALENZUELA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

nome uz budućnost čovječanstva. S druge strane, nema potrebe bacati si pijesak u oči. Budući da povijest pišu pobjednici, treba biti oprezan s tvrdnjom da spomenuti totalitarizmi otvaraju put prema boljitku čovječanstva. Pobjednički kapitalizam u prošlome je stoljeću uspio ukloniti svoje glavne protivnike kako bi nametnuo novu neoliberalnu logiku, koju smo prihvatili i pokorili joj se. Globalni je kapitalizam društveno-gospodarski sustav koji, ako promotrimo njegove posljedice, izaziva nejednakost i siromaštvo. Jer, njegov je osnovni cilj zavladati svime kako bi se kapital i moć mogli naći u svega nekoliko ruku. Trenutačni model – dinamična struktura koju je poljski sociolog Zygmunt Bauman oštrim tonom nazvao „tekućom modernosti“ ‒ zahtijeva da se sve ljudske osobine svedu na neprimjetno i čvrsto tržišno carstvo. Međusobna je povezanost između kapitala, moći, informacija i znanja nadmoćna snaga. Stara komunarska etika solidarnosti i njezinih posljedica te beskorisnih dilema – stranih pragmatizmu poslovanja – skladište se u prašnjavu i zaboravljenu škrinju. U nizu tekstova raznovrsne kvalitete i dosega, kao prema dogovoru, izdvajaju se dva u kojima su začete najslavnije protuutopije XX. stoljeća: Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja (1932.) i 1984. Georgea Orwella (1949.). U obama slučajevima riječ je o romanima. Za ovu prigodu, uz nužnu dozu proizvoljnosti tipičnu za bilo kakav izbor, tome sam dvojcu dodao i Fahrenheit 451 (1953.) Rayja Bradburyja. Potrebno je istaknuti da je prošlo više od 80 godina od najstarije i više od 60 godina od najnovije protuutopije; to jest, sada živimo u onome što su u tim knjigama predviđali kao budućnost. Prelistat ćemo ovu trilogiju kako bismo opisali osnovna obilježja tih djela s dovoljnoga vremenskog razmaka od njihova objavljivanja te upozorili na moguće veze sa svijetom u kojemu sada živimo. Vrli svijet, velika odluka U knjizi Vrli novi svijet nailazimo na izrazito tehnologizirano društvo koje živi u obilju i koje je Svjetska država koja vrši oštar nadzor nad ljudima, na njoj odgovarajući način i s ciljem navodnoga mira, organizirala u varijabilni dio društva, kaste. Reprodukcija i seks su dvije odvojene stvari – zbog toga koncept obitelji više ne postoji. Država određuje kako će se ljudi zabavljati. Ona potiče potrošački mentalitet i zabavu koja ih međusobno otuđuje. Ljudi su „sretni“ u potpuno organiziranom i predvidljivom svijetu; o slobodi uopće ne razmišljaju – ona im ni ne pada na pamet. Prema mišljenju francuskoga književnika Michela Houellebecqa, Huxley je pogriješio u svojoj optimističnoj protuutopiji jer je precijenio ulogu individualizma, koji je loše djelovao na razvoj znanosti i svijest o smrti. Pretjerani osjećaj individu-

141


142

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Diego MUÑOZ VALENZUELA

alizma i potreba za nadvladavanjem ostalih na bilo kakav način i ne poštujući niti jedno etičko pravilo, vladajuća je pokretačka snaga među našim društvenim snagama. Kult narcisoidne diferencijacije – zaraditi novac kako bismo si osigurali moć i zadovoljili svoje želje – pretvorio se u glavnu pokretačku snagu suvremenoga ultraindividualizma, koji je glavni temelj neoliberalnoga uspjeha. Zavist, konkurentnost i taština logične su posljedice te individualističke jednadžbe hranjene željom (paradoksalno, ne zadovoljstvom koje je, ako se u potpunosti zadovolji, uništava). Treba istaknuti da su u Tome divnom novom svijetu ljudi živjeli u društvu koje im je u obilju omogućilo blagostanje i zadovoljstvo. A kad se radi o manje omiljenim kastama, njih je njihov nedovoljan stupanj svijesti priječio u primjećivanju da im je sudbina unaprijed određena i kako nemaju mogućnosti odabrati drugu; u konačnici nisu zbog toga ni patili. U današnjemu svijetu, u Africi, Aziji i Americi, milijuni ljudi osuđeno je na krajnju bijedu, nedostatak obrazovanja, liječenja i najosnovnijih dobara. Osuđeni su čak i na nasilje, zlostavljanje, delinkvenciju te carstvo trgovaca drogom. Zar nisu predodređeni za to da podnose puno okrutniju i jezovitiju sudbinu od nižih kasta u Huxleyjevoj knjizi Brave new world? 1984.: Diktatura iz noćne more Temeljen na burnom iskustvu fašizma i staljinizma, svijet iz 1984. u prvi plan ističe ulogu vrhovnoga diktatora. Veliki Brat predmetom je fanatične idolatrije koja ga pretvara u neku vrstu živoga Boga, prikladnoga oruđa za nametanje potpunoga nadzora. Ustrajno se manipulira informacijama i postoji samo službena istina. Vlada masovni sustav nadzora (nalik Gestapou, KGB-u, CIA-i, Stassiju itd.), a represivni je aparat u službi jedine partije. Orvelovsko društvo čine tri klase: visoki partijski dužnosnici, vanjski članovi Partije koji se brinu za upravljanje državnom birokracijom i siromašni „prolovi“ koji se, iako žive u dubokom siromaštvu, mogu zabavljati koliko god žele. Policija posebno čvrsto nadzire srednju klasu ili „vanjski krug“ koji misli – to je uloga čuvara režima. Ako se slučajno sjena sumnje nadvije nad njihovu privrženost vladi kojoj je na čelu Veliki Brat, pripadnike te klase guše nadzorom i podvrgavaju ih nedopuštenim i okrutnim postupcima. Žive u letargiji prouzročenoj strahom (koji je nastao zbog institucionalizirane prijetnje i terora). Članovi toga „vanjskoga kruga“ moraju raditi bez prosvjeda i uopće ne smiju sumnjati u upute koje im daju visoki dužnosnici. Svijetom vladaju tri carstva; jednome od njih na čelu je Veliki Brat. Među njima se neprestano vode ratovi jer svi žele upravljati planetom. Zbog njihovih imperijalističkih ciljeva neprestano se sklapaju savezi te dolazi do izdaja i prekida veza. Ratovi se vode kako bi narod i dalje bio u siromaštvu, uronjen u ne-


Diego MUÑOZ VALENZUELA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

znanje, i kako bi se njegovo nezadovoljstvo usmjerilo prema „neprijatelju“, uzroku svih zala i svake oskudice. Premda je njihova nazočnost u našemu „stvarnome“ svijetu bila vrlo snažna u drugoj polovini XX. stoljeća, čini se da takvi modeli režima nestaju. Od samoga svog početka bili su obilježeni posljedicama Drugoga svjetskoga rata i diskreditirani zbog toga jer su se služili krvavim postupcima koje je bilo nemoguće sakriti. U današnjoj panorami mogu se pronaći neka krajnje autoritarna društva slična onima opisanima u knjizi 1984. (njihovi članovi mogu biti manje ili više aktivni). Ona su se počela nametati kao odgovor na osvajačke akcije (ako ne ratne, onda gospodarske) globalizirajućeg kapitalizma koji se posvuda nameće. U stvarnom svijetu kao sredstva za učvršćenje „nacionalnoga jedinstva“ prevladavaju nadzor ili uporaba moćnih komunikacijskih sredstava te ratovi (stvarni ili samo prijetnje). Koriste se najsofisticiraniji i najmanje nasilni sustaviinteligencije (no, kao što znamo, nisu zabranjene ni brutalne metode za eliminaciju škrtih vijesti koje uspiju proći kroz oklop kojim se nadziru sredstva međunarodna komuniciranja). Fahrenheit 451: zabrana razmišljanja Država je došla do spoznaje da je čitanje uzrok nepoželjne svijesti te nezadovoljstva i patnje. Svi moraju biti jednaki: to je temelj savršene društvene ravnoteže koja je rezultat nedostatka bilo kakvoga provjeravanja. Zbog toga vatrogasci imaju neobično misiju tražiti i svojim vatrenim šmrkovima paliti sve knjige, bez izuzetka. Masovna komunikacijska sredstva glavni su izvor zabave i, naravno, otuđenja članova farenheitovskoga društva. Kad se ne nalazi ispred golemih interaktivnih televizijskih ekrana, stanovništvo malim slušalicama sluša beskrajno vibriranje medija – od glazbe do informacija. To je zaista proročka vizija. Hedonističko carstvo dio je toga društvenoga modela uspostavljenoga na neznanju i nedostatku razmišljanja, kojemu svi građani mogu dati svoj puni doprinos. Jer, radi se o užurbanome svijetu u kojemu nema vremena za gubljenje. Vlada žudnja za što ranijim ostvarenjem aktivnosti i događaja; tu kulturu prvenstveno obilježavaju rad i užitak. Odnosi među ljudima gotovu su zaboravljeni jer su ih zamijenili odnosi s komunikacijskim tehnologijama. Svaki je pojedinac emocionalno usredotočen na samoga sebe i oskudijeva vlastitim mišljenjem (on samo misli da ga ima jer proizlazi iz neprestane medijske injekcije). Nema sumnje da postoji sličnost između svijeta koji opisuje Bradbury i ovoga našeg današnjeg. Premda nemaju slobodu, ljudi se smatraju sretnima – ona je zatvorena negdje u njihovu vlastitom umu. Stran im je svijet znanja, umjetnosti i razmišljanja. Knjiga Fahrenheit 451 postigla je velik uspjeh jer je pretkazala da će se

143


144

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Diego MUÑOZ VALENZUELA

upravljanjem tehnologijama i potpunim nadzorom postići uniformiranost. Budući da na ovome našem svijetu ipak ne postoji takva izopačena vrsta vatrogasaca koji bi propisivali lektiru, dovoljno je obratiti pozornost na komunikacijska sredstva nametnuta do nevjerojatnih razina (Internet, društvene mreže Facebook i Twitter, osobna računala i mobiteli). Zbog njih smo gotovo posve odustali od čitanja za koje uopće nema zanimanja, stoga hodamo ili puzimo svijetom koji sve više obuzimaju neznanje, praznina i pasivnost, što se, pak, izražavaju nedostatkom mišljenja pojedinaca. Gdje smo danas? Odnosno, kamo nas vode ovakva razmišljanja koja su puno pesimističnija nego što bismo to htjeli? Izvan djelokruga tih zamisli razvidno je da živimo u kriznim vremenima. U svijetu se događaju raznovrsne i usporedne krize koje zahvaćaju vlade, države, institucije, a postoje i na osobnim razinama. Kriza dovodi do nesigurnosti u najrazličitijim područjima života. Ciljevi su pokretni, neprestano se premještaju i udaljavaju. Čini se da je uspjeh nestao s dostupnog obzorja. Premda se u međuvremenu uživa u njemu, zadovoljstvo se odgađa za neku hipotetsku budućnost. Ali, to se čini stoga jer se želi nešto nadoknaditi – ne traži se zadovoljenje neke želje. Jer, da bi ispunila svoju ulogu, želja – pokretač društva – mora uglavnom biti neutažena. Na isti se način dobro i pravedno društvo lišeno ozbiljnih sukoba odgađa do neke nedostižne budućnosti. Daleko od središnjega birokratskog nadzora, moderno je društvo napredovalo u obrnutom smjeru od onoga naznačenog u knjigama 1984. ili Vrli novi svijet – krenulo je prema dereguliranom društvu s malom državom u kojoj je većina poslova privatizirana. Takve male i uglavnom slabe države imaju poteškoće na globaliziranom planetu gdje djeluju snažne transnacionalne sile. Vladari moraju pomagati gospodarstvu: privlačiti ulagače, stvarati radna mjesta, pokretati ekonomije. Briga o blagostanju njihovih stanovnika – njihovu zdravlju, obrazovanju, stanovanju, sigurnosti – u njihovim je rukama. Stanovnici su postali čisti potrošači. Moderno je društvo odustalo od svojih odgovornosti. Odnosno, oslobodilo ih se. Premda je službeno utvrđeno da je sudbina svakoga pojedinca određena njegovim nadarenostima, ponašanjem i znanjem („sposobnostima“), pojedinci su prepušteni svojoj sudbini. Nema Velikoga Brata koji te nadzire, ne postoji država koja te štiti ili je tvoj dobrotvor, niti tvrtka koja će ti osigurati doživotan posao. Sam si; pojedinac ratuje s građaninom. Pojedinac proizvodi za potrošnju jer potrošnja upravlja modernim društvom. Tako se zadovoljavaju želje, no nikada u potpunosti. Društveni motor već će se nekad zaustaviti.


Diego MUÑOZ VALENZUELA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Napredujemo bez jasnoga cilja radi kojega bi naši napori imali smisla. Više nitko ne traži bolje društvo – to je sasvim izvan naših očekivanja i planova. Poboljšanje života nije kolektivna težnja: postalo je odgovornost pojedinca. Planovi pojedinaca moraju se ostvariti u promjenljivom, nepredvidivom i kaotičnom svijetu u kojemu je povjerenje rijetko kad nešto dobro. Svatko je prepušten svojoj sudbini u scenariju koji se neprestano mijenja i stvara mnoštvo osjećaja nesigurnosti. Tako je nemoguće sanjati: neophodno je biti realist, pragmatičan. To je vladajući koncept bez obzira na to je li pravedan ili nije. Sanjari predstavljaju opasnost: prijetnju destabilizacijom. U carstvu protuutopija koje smo opisali (nažalost, to je naša stvarnost) traženje utopije nešto je neusklađeno, nešto što remeti poredak, nanosi štetu i izaziva kritiku. Mi književnici uglavnom se ni sa čim ne slažemo; kritični smo ili čak bijesni, ponekad i više nego što nam uvjerenja kojima možemo priteći u dobroj vjeri dopuštaju. S takvim uvjerenjima lako ulazimo u sukob kad nam se nešto ne sviđa, kad nam nešto ima gorak okus. To se očituje i u čestom proturječju između književnih djela i mišljenja njihovih autora. Možda, zaključujem hrabro i usput, treba tražiti načine da čovječanstvo ponovno usmjeri napore prema području snova, to jest na koncepciju novih utopija, na krizno stanje u kojemu prevladavaju očaj, pretjerani individualizam, nedostižno traženje užitka i lakomislenost. Na pitanje zbog čega je dobro čitati književna djela, jedini uvjerljiv odgovor koji sam pronašao jest: zato što nas vode s jednoga putovanja na drugo. Trebamo znati što drugi ljudi osjećaju i doživljavaju, moramo se postaviti na njihovo mjesto. Priznavanjem druge osobe i svojom usredotočenosti na nju sijemo sjeme shvaćanja, solidarnosti, ljudskosti. To su antipodi kulta pojedinca. Ne mogu izbjeći iskazivanje svoje zbunjenosti pred slikom naše sadašnjice koju je Ray Bradbury prije gotovo šezdeset godina u protuutopiji opisao na tako nam blizak način. Treba još odgovoriti na pitanje: tko će opisati san koji će osvijetliti put kojim treba ići – neki književnik, filozof, znanstvenik, seljak, profesor? Bit ću odvažan pripomenuti da će to ponovno biti književnici. Jer, sredinom prošloga stoljeća napisane su blistave protuutopije koje su – barem tako mislim – ne samo predvidjele budućnost nego i pozitivno utjecale na povijest. Budući da su se već u samoj zori čovječanstva pisale prekrasne utopije poput one Platonove, možda bismo sada, u trenutku velikoga očaja, samoće i vladavine individualizma, mogli ili morali prihvatiti izazov i početi sanjati svjetove u kojima bi riječ sloboda predstavljala najveću žudnju čovječanstva.

145


146

Fahrudin NOVALIĆ, Zagreb

PROSPEKTIVNO ODGOVORNA SLOBODA KAO UVJET RAZVOJA “U teorijsko-znanstvenim, interdisciplinarnim raspravama o problemima društvenoga razvoja dva su osnovna pristupa – ekonomizam (tehnokratski pristup) i postekonomizam (sociokulturni pristup). Ekonomizam reducira društvene procese na kvantitativne pokazatelje, uključujući profit, društveni bruto proizvod, nacionalni dohodak, nacionalni dohodak po glavi stanovnika. To obezvrjeđuje ili isključuje sociokulturne pokazatelje razvoja – političku, ekonomsku i tržišnu demokraciju, vladavinu prava i zakona, zdravlje i dignitet života, stvarnu rodnu jednakost, obrazovanje, etičke, ekološke i ine kulturno-antropološke činitelje. O raspodjeli i alokaciji kvantitativnih pokazatelja odlučuju moćni pojedinci te moćna i umrežena – politička, ekonomska i financijska – oligarhija. Nema napretka jedne nacije ako se povećava njezin gospodarski rast, bez povećanja kvalitete života cijele nacije. Prospektivno odgovorna sloboda s ostalim sociokulturnim činiteljima razvoja najučinkovitije je sredstvo za nacionalni i globalni održivi razvoj. Neki istaknuti ekonomski teoretičari razvoja odbacili su ekonomizam (Landes, 1998.; Martinussen, 1997.; Hirschman, 1958.; Sen, 1999.). Sen potiče javni etički diskurs; razvio je vrlo razrađenu koncepciju postekonomizma – teoriju globalnoga ekonomskog razvoja, a razvoj definira kao slobodu koja se ostvaruje nadilaženjem stvarnih nesloboda. Sljedbenicima sociokulturnoga pristupa društvenom razvoju, osim ostalih, pripadaju i Muhammad Yunus, Philip B. Smith i Manfred Max-Neef.” Ključne riječi: Amartya Sen, conditio humana, prospektivna odgovorna sloboda, razvoj, subjekt, vita activa, vita contemplativa


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

„Čovjek nije samo ono što jest, nego on jest ono što od sebe učini. Čovjekovo stanje bitka stoga je sloboda.“ Jean-Paul Sartre

Uvod Prospektivno odgovorna sloboda – sloboda odgovorna za budućnost, s mjerom vrijednosti ljudske slobode – uvjet je pravednoga, održivoga i demokratskoga razvoja. Održiv razvoj obuhvaća ekonomsku, društvenu i ekološku održivost, zadovoljava potrebe sadašnjih naraštaja, a ne ugrožava zadovoljavanje potreba onih budućih.1 Više o mjeri vrijednosti ljudske slobode vidjeti u ovome tekstu pod međunaslovom „Mjera vrijednosti slobode“. Prirodna, globalna i nacionalna uvjetovanost, kompleksnost, dinamičnost, prikrivenost, često i kaotičnost suvremenih društvenih procesa te ovisnost cjeline i dijelova zahtijeva od suvremenih autora i primjereni etički, spoznajnoteorijski, interdisciplinarni i integrativni pristup u istraživanju. Ekonomizam (tehnokratski pristup) i postekonomizam (sociokulturni pristup) dva su osnovna pristupa u teorijsko-znanstvenim interdisciplinarnim raspravama o problemima društvenoga razvoja. Ekonomizam reducira društvene procese na kvantitativne pokazatelje, uključujući profit, bruto društveni proizvod (BDP), nacionalni dohodak, nacionalni dohodak po glavi stanovnika, a najčešće obezvrjeđuje ili isključuje sociokulturne pokazatelje razvoja – političku, ekonomsku i tržišnu demokraciju, vladavinu prava i zakona, zdravlje i dignitet života, stvarnu rodnu jednakost, obrazovanje, etičke, ekološke i ine kulturno-antropološke činitelje. Gospodarski se rast, prije svega, temelji na kvantitativnim, a gospodarski razvoj na kvalitativnim činiteljima. Svrha je gospodarskoga rasta poticanje razvoja društva, podizanje kvalitete života ljudi, posebice siromašnih, uključujući i ostvarivanje načela jednakosti-moći svih da zadovolje svoje osnovne ljudske potrebe. Neki, najčešće većina ekonomista i političara, fetišiziraju gospodarski rast koji ima svoje granice. Kad troškovi rasta postanu veći od njegove koristi, gospodarski rast postaje neekonomičan. To je i ishodište hipoteze o graničnome pragu gospodarskoga rasta, nakon kojega, ako se nastavi gospodarski rast, kvaliteta života počinje opadati. Osnovni je pokazatelj rasta bruto društvenoga proizvoda – mjera kretanja roba i usluga na tržištu iskazanih u naturalnom i vrijednosnom obliku, koja ima i svoje 1

Ekonomska održivost ostvaruje rast, učinkovitost i pravednu distribuciju bogatstva; društvena održivost sudjeluje u odlučivanju, izgradnji društvenoga identiteta i razvoju društvenih institucija; ekološka održivost obuhvaća cjelovitost različitih sustava, zaštitu prirodnih izvora, ponajviše zaštitu prirodne raznolikosti.

147


148

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

nedostatke. Ovdje navodimo samo dva nedostatka BDP-a: 1. ne uključuje vrijednost neplaćenoga rada, što diskriminira kućanski dobrovoljni rad i rodnu jednakost – nevidljivi rad, nevidljivu ekonomiju, žene kao nevidljiva ljudska bića; 2. ne iskazuje se vrijednost doprinosa prirode i ekosustava koji ovisi o stanju biosfere, a ona je ograničena i devastirana, pa je beskonačan rast nemoguć.2 Pretpostavka o graničnome pragu gospodarskoga rasta jedan je od ključnih čimbenika u razvoju ekološke svijesti i ekološke ekonomije, što utječe i na razvitak teorije razvoja. Autori složene spoznajno-teorijske – interdisciplinarne, integrativne i pluriperspektivne orijentacije – ovisno o vlastitom predmetu istraživanja, slijede epistemološki, etički sociokulturni pristup istraživanja; ne kanoniziraju svoje ideje i djelovanje, naprotiv, otvoreni su za javni dijalog, a neki svoje projekte već primjenjuju u praksi. Više je autora globalne kompleksnosti koji su napisali izvorna djela o globalizaciji, razvoju, društvenim odnosima i odnosima moći, tehnoznanstvenim problemima, postkolonijalizmu, postmodernosti. Najznačajniji su među njima: Joseph E. Stiglitz, Jean Ziegler, Michael Hardt, Antonio Negri, Edward W. Said, Michel Foucault, André Gorz, Jean Baudrillard, Zigmunt Bauman, Urlich Beck, Immanuel Wallerstein, Anthony Giddens, John Martinussen, David S. Landes, Albert O. Hirschman, Amartya Sen, Muhammad Yunus, Philip B. Smith, Manfred Max-Neef, Ken Blanchard. U tekstu koji slijedi autor razmatra: conditio humana, razdiobu slobode, mjeru vrijednosti slobode, slobodu kao uvjet razvoja, projekt razvoja Europske unije. Na kraju rada daje zaključne napomene.

CONDITIO HUMANA „Ono što si ti, to ne možeš vidjeti; ono što vidiš, samo je tvoja sjena. Svoju sjenu bacaju ispred sebe oni, koji svoj fenjer nose na leđima.“ Rabindranath Tagore

Sve sa čime ljudi dolaze u dodir postaje uvjet njihove egzistencije. Conditio humana (ljudska uvjetovanost, ljudsko stanje), prema Hannah Arendt, širi je pojam od prirodne uvjetovanosti čovjekova života na Zemlji, koja „je sama srž ljudske uvjetovanosti“ (Arendt, 1991.: 8).3 Svijet u kojem se vita activa ostvaruje sastoji se od 2

3

„Područje života ili biosfera obuhvaća mikroorganizme, biljke, životinje i ljudsku vrstu“ (Petković, 1977: 713). „...tu pripadaju površina Zemlje, jedan dio atmosfere, litosfera i hidrosfera“ (Klaić, 1962.: 195). Više o ljudskoj uvjetovanosti vidjeti u: „Ljudska uvjetovanost“, prvo poglavlje knjige Vita activa


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

predmeta proizvedenih ljudskim djelatnostima koje uvjetuju svoje tvorce.4 Predmetnost svijeta i ljudska uvjetovanost uzajamno se nadopunjuju u intencionalnom subjektivnom aktu spoznaje.5 U predmetno-djelatnom odnosu zbiva se povijesno-ljudsko posredovanje. „Izraz vita activa tradicionalno dobiva svoje značenje iz vita contemplativa [mišljenje, volja i suđenje (Arendt, 1991.: 4)]; obdaren je veoma ograničenim dostojanstvom budući da služi potrebama i željama kontemplacije u živom tijelu“ (Arendt, 1991.: 18).6 Izraz conditio humana najbolje se može razumjeti u okviru filozofske antropologije. Rehabilitirajući praktičku filozofiju, posebno etiku koja postavlja pitanje „Tko je čovjek?“, aktualizira se značajan projekt filozofske antropologije Maxa Müllera, „koja se definira kao antropologija slobode“ (u: Šarčević, 1986.: 383).7 „S motrišta novijega povijesnoga i egzistecijalnoga mišljenja, Max Müller je nastojao otvoriti klasičnu metafiziku bitka i duha i transformirati ju u oblik filozofije povijesne slobode, u metahistoriku“ (Halder, 2002.: 227).8 Helmuth Plessner (1892. – 1985.), zajedno s Maxom Schelerom i Arnoldom Gehlenom, jedan je od najznačajnijih predstavnika filozofske antropologije.9 Ples-

4

5

6

7

8

9

(Arendt, 1991.: 11-22). Vita activa obuhvaća rad, proizvodnju i djelovanje (Arendt, 1991.: 11). Umjesto termina „ostvaruje“, mogli bismo upotrijebiti i pojam „ospoljuje“. „Ospoljenje – termin koji se u najnovijoj našoj filozofiji upotrebljava za razlikovanje njemačkih pojmova Entäusserung (ospoljenje) i Entfremdung (otuđenje). Ospoljiti znači učiniti nešto vanjskim, odvojiti nešto od sebe ili nečeg drugog. Međutim u mnogim Marxovim tekstovima, naročito iz ranog razdoblja, termin se ospoljenje upotrebljava kao sinonim za otuđenje“ (Vranicki, 1984.: 239). „Predmet kao spoznajnoteorijski i psihološki pojam označuje sve ono što se u svijesti nalazi kao sadržaj subjektivnog doživljaja, ono na što usmjeravamo pažnju, korelat subjektivne aktivnosti... Pojmove predmet i stvar valja lučiti, jer svaka stvar ne mora biti predmet. Stvar postaje predmet samo u odnosu na neki subjekt koji se prema njoj odnosi“ (Petrović, 1984.: 262). „T. Akvinski sasvim jasno iskazuje vezu između vita activa i želja i potreba ljudskog tijela koje su zajedničke ljudima i životinjama (Summa theologica II, 2, 182, 1 (u: Arendt, 1991.: 18).“ „Čovjek je određen kao animal rationale (razumno biće), kao animal sociale (društveno biće), kao biće koje proizvodi i upotrebljava oruđe, kao simboličko biće koje stvara simbole i koristi se njima, kao djelatno biće, radno biće, biće slobode, koje bira, govori, plače, koje se smije, putuje, koje se igra, ili kao biće koje je po svojoj metafizičkoj odredbi ‘duhovno’, ‘umno’, ‘svjesno’, ‘voljno’ itd.“ (u: mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, natuknica „Filozofska antropologija“) (http://www.enciklopedija.hr/ natuknica. aspx? ID=19632) „(Exsistenzphilosophie. Von der Metaphysik zur Metahistorik [Egzistencijalna filozofija. Od metafizike prema metahistorici], 1949.; 4. prošireno izdanje 1986.). Temeljna je misao transcendentalno iskustvo čovjeka (Philosophische Anthropologie [Filozofska antropologija], 1974.)...“ (Halder, 2002.: 227). „Suvremena filozofska antropologija (nastala je kao disciplina nakon dvadesetih godina XX. stoljeća, op. a.), u složenoj strukturi ljudskog bića, koja je prožeta zakonitošću materijalnog, biološkog, psihičkog i duhovnog sloja u doživljavanju samosvijesti i mogućnosti slobodnog

149


150

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

sner, po obrazovanju biolog i filozof, u antropologiji je razmatrao rasprave na obama ovim područjima te na području duhovnih znanosti. Njegovo temeljno polemičko stajalište o ideji prirode čovjeka sadržano je u pojmu conditio humana – o uvjetima mogućnosti ljudskog i njegova punog iskustva u prirodi i povijesti (Plessner, 1994.). Važno je i Plessnerovo shvaćanje o neodredivosti čovjeka – o skrivenom čovjeku – homo absconditusu. „Skrivenost čovjeka sebi samome i njegovim suljudima..., jest noćna strana njegove otvorenosti prema svijetu. On se nikada ne može posve spoznati u svojim očima – on spoznaje samo svoju sjenu...“ (Plessner, 1994: 206). Stoga Rabindranath Tagore primjećuje: „Ono što si ti, to ne možeš vidjeti; ono što vidiš, to je samo tvoja sjena. Svoju sjenu bacaju ispred sebe oni, koji svoj fenjer nose na leđima“ (u: Puljo, 1977.: 338). Plessnerovo razumijevanje čovjeka usmjereno je na pojam ekscentrična pozicionalnost. Pozicionalni karakter ili pozicionalnost razlikuje životnost organskoga tijela od anorganskoga. Raspravljajući o zadaći filozofske antropologije, Plessner primjećuje: „Čovjek je kroz svoju moć postao prijetnjom svojoj budućnosti, jer će svoju moć nadmašiti samo s više-moći“ (Plessner, 1994.: 19). Stoga na istome mjestu zahtijeva sprječavanje recepcije moći čovjeka koji se igra svojom sudbinom. „Plessner antropologiju shvaća kao ‘ekscentrični položaj’ čovjeka u prirodi time što se on sam svjesno distancira od svoga središta života te se time istodobno suprotstavlja prirodi i iz nje stvara kulturni svijet kao svoj specifični humani okoliš za razliku od drugih živih bića i njihova centričnoga položaja“ (Halder, 2002.: 24). Max Scheler, posebice u djelima Položaj čovjeka u kozmosu i Čovjek i povijest, ističe da se čovjek razvija, živi i stvara kao jedinstveni samosvjesni subjekt u kojem se prožimaju nagonski impulsi, emocionalna komunikacija, težnja za moći i diskurzivno mišljenje. Ovisan je o svojoj okolini, ali nije bespomoćno ograničen – slobodan je i živi sa svojim „otvorenim horizontom“ u njoj. Čovjek je bitno determiniran vlastitim mogućnostima. Granice su slobode subjektu zadane odnosima: moći/znanja (usp. Foucault10; etike, Coreth, 1998.; politike, istine, Paić, 2013.; jednakopravnosti, jednakosti, pravednosti, Veljak, 2014.: 137-145). Sloboda je bez upotrebe moći/znanja – stanje nemoći djelovanja modernoga subjekta (usp. Foucault, 1994.). Znanje se bez upotrebe moći reducira na vrijednosnu koncepciju o intencionalnom predmetu, bez njegove vrijednosne recepcije. Zbog dvojake vrijednosti i dvojakoga značenja slobode, razmotrit ćemo razdi-

10

odabiranja svoga životnog poziva, otkriva ljudsku bit“ (Filipović, 1984.: 30). Michel Foucault, Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings, 1972-1977. (ur. C. Gordon), Pantheon Books, New York, 1980., str. 2 (u: Paić, 2013.: 326).


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

obu slobode na slobodu i neslobodu te mjeru vrijednosti prospektivno odgovorne slobode kako bismo pokušali spoznati bez kojih vrijednosnih obilježja slobode nema održivoga razvoja. RAZDIOBA SLOBODE

Sloboda se vrlo različito misli i prakticira. „Ljudska sloboda jest sposobnost (činjenja, op. a.) dobra i zla“ (u: Kunzmann i dr., 2001.: 151). Tako Peter Kunzmann i suradnici sažeto definiraju shvaćanje slobode F. W. J. Schellinga u njegovu djelu Filozofska istraživanja o biti ljudske slobode (1809.).11 Tom mišlju ukazali smo i na problem razdiobe slobode. Čovjek je tijekom svoje povijesti stvorio „svemir dobra i zla“, uključujući luk i strijelu, sjekiru, kamin, kotač, raznovrsni svijet umjetnosti, znanosti, tehnike i tehnologije – napalm bombu, atomsku i neutronsku bombu te mnoštvo inih sredstava ratne destrukcije koja se potroše (prvom) upotrebom. „Jednu napalm (atomsku ili neutronsku, op. a.) bombu, nemoguće je dva puta baciti (aktivirati, op. a.), koliko ni jednu zemičku dva puta pojesti“, kaže Günther Anders u Zastarjelosti čovjeka (Anders, 1985.: 48). Razdioba se slobode pojavljuje od eksplicitno humanih do ekstremno nehumanih oblika. Razdioba slobode, na slobodu i (ne)slobodu, ozbiljuje se poput razdiobe: morala – na moral i (ne)moral; jednakosti – na jednakost i (ne)jednakost; pravde – na pravdu i (ne)pravdu; kulture – na kulturu i (ne)kulturu. Vrijednosna je koncepcija slobode koncipiranje njezinih konkretnih mogućnosti u određenim uvjetima. U tom je smislu, u uvjetima često nejasnih danosti prirodnih i društveno-povijesnih okolnosti, neizbježno i pitanje što je osnovni prijepor u koncipiranju i recepciji slobode? Je li to individua ili društvo, osoba ili kolektiv? Riječ je o prijeporu između autonomije i heteronomije (usp. Wellmer, 1993.; Bosto, 1997.: 143). Riječ je i o shvaćanju subjektivnosti u modernome svijetu. Jürgen Habermas temeljne odrednice filozofski pojmljene moderne ponajprije pronalazi u Hegelovoj filozofiji. Za Hegela je subjektivnost princip novoga vremena ili modernoga svijeta, a objašnjava je „slobodom“ i „refleksijom“. Prema Hegelu, subjektiv11

Prema stajalištu Immanuela Kanta u Kritici čistoga uma, „slobodu je bilo moguće samo misliti“ (u: Kunzmann i dr., 2001.: 143). Jean-Paul Sartre smatra da je čovjek bitno određen svojim mogućnostima – „on nije samo ono što jest, nego on jest ono što od sebe učini. Čovjekovo stanje bitka stoga je sloboda“ (u: Kunzmann i dr., 2001.: 203). Baruh (Benedictus) de Spinoza misli da „prava sloboda postoji kao uvid u ono što je neopozivo nužno. U toj mjeri u kojoj razum adekvatno spoznaje, oslobađa se afekata koji ga dijele od njegova usavršavanja“ (u: Kunzmann i dr., 2001.: 111).

151


152

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

nost sadrži, osim ostaloga, individualizam, pravo kritike, autonomiju djelovanja (u: Habermas, 1988.: 21-22). Albrecht Wellmer (Wellmer, 1993.), razmatrajući individualnu i društvenu koncepciju slobode, polazi od pitanja što je osnovno i što ima normativnu vrijednost, autonomija individue ili heteronomija ciljeva društvenoga života i njegovih institucija. Individualistički koncept postulira individuu kao nositelja „prirodnog prava“ i sposobnosti „svrhovito racionalnog djelovanja“. Osnovno individualističko određenje slobode – pravo činiti ono što netko hoće, bez obzira na to što se hoće, nema bezuvjetnu vrijednost jer je uvjetovano s isto tako vrijedećim individualnim pravima drugih (usp. Wellmer, 1993.: 16; Bosto, 1997.: 152). Individualističko određenje slobode za Wellmera je „temeljno pravo individua“, a komunalističko određenje slobode kao „intersubjektivni oblik života“ (Wellmer, 1993.: 15-16). Pritom individualistički koncept shvaća slobodu kao odsutnost vanjske prinude – pravno osigurana sloboda individue – a komunalistički koncept kao oblik normativno definiranog života individua u društvu – ljudsko djelovanje kao model javne slobode. Rasprava o konceptualnom razdvajanju ovih modela slobode nije čisto teorijske naravi. U pitanju su i rasprave o konceptima političkih opcija u društvima, ne samo zapadne demokracije – pojavljuju se apstraktni i konkretni oblik slobode. Suprotnost je apstraktnoj slobodi, koja nema ograničenja, konkretna sloboda, utemeljena na odgovornome moralu čovjeka koji se zauzima za drugoga zbog njega samog. U tom smislu „sloboda nije dopuštanje bilo kakve svojevoljnosti“, primjećuje Emerich Coreth, „nego je po samoj svojoj biti moralna sloboda, tj. dopuštanje upravo vlastitog, ljudski ispravnog, moralno odgovornog djelovanja“ (Coreth, 1998.: 393). Ne postoji sloboda bez nužnosti, naglašava Coreth, a nužnost je slobode moralnost (Coreth, 1998.: 401). Razmatrajući pitanje zajedničkoga prostora slobode, Coreth ističe da sloboda nastaje samo po slobodi – čovjekova sloboda biva posredovana po slobodi drugoga i obrnuto – ona mora otvoriti prostor slobode drugih. Ljudska sloboda, kao uvjetovana i vezana, „podliježe moralnoj dužnosti (Sollen). Ona je uvjet mogućnosti ljudskog i međuljudskog života. Uvjet je slobode nužnost ćudorednosti, koja određuje i mjeru vrijednosti slobode (Coreth, 1998.: 400).

MJERA VRIJEDNOSTI SLOBODE

Ako u odnosima među ljudima, od mikro- do makrorazine, nema uvažavanja mjere ljudske vrijednosti, sve može biti dopušteno. Primjerice, pojava „permisivnog izobilja“ odnosi se na društvo u kojem je sve dopušteno i sve se može imati; poglavito


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

se „odnosi na društvo u kojem progresivno smanjenje važnosti moralnih mjerila prati sve veća zaokupljenost materijalnim i osjetilnim zadovoljstvima“ (Brzezinski, 1994.: 58). Općenito, mjeru možemo odrediti kao standard, način mjerenja veličine, kvantitete, kvalitete ili stanovitoga stanja pojedinih bića: duljina, širina, obujam, težina...; glazbena mjera, takt kao ritmička jedinica ili njezin dio; žargonski, uzeti nekome mjeru, pobijediti ga u natjecanju. Predlažem da opće značenje mjere ljudske vrijednosti odredimo kao konkretno humani, moralni i pravedni kriterij razlikovanja ljudskih (pozitivnih) i neljudskih (negativnih) interesa, želja, potreba i zadovoljstava. Tada ćemo moći razlikovati dobro i zlo, jednakost i nejednakost, ljubav i mržnju, pravdu i nepravdu, moral i nemoral, ljudski moralno odgovornu slobodu i njezinu suprotnost – neljudsku slobodu. Na temelju takva kriterija mjera vrijednosti prospektivno odgovorne ljudske slobode u svakoj intencionalnoj praksi, za razliku od mjere vrijednosti prospektivno neodgovorne, neljudske slobode, sadrži konkretnu kvalitetu humanosti, etičnosti i pravednosti, koja unapređuje circulus vitae intencionalnog predmeta i potiče njegov održivi razvoj.12 Kad sloboda izbora konkretnih vita contemplativa i vita activa krene u suprotnom smjeru, kad se „prekorači granica“ svijeta ljudske slobode, tada počinje neljudska sloboda. Mjera nacionalnoga napretka jedne nacije, primjerice, nije samo povećanje njezina gospodarskoga rasta, ako nije i povećanje kvalitete života svih građana. „Empirijska su istraživanja do sada pokazala“, ističe Martha C. Nussbaum, „da su politička sloboda, zdravlje i obrazovanje, svi u slaboj korelaciji s gospodarskim rastom“ (Nussbaum, 2012.: 30).13 Nehumano je i pogubno za većinu građana svake zemlje favorizirati profit na račun njihove ravnopravnosti i jednakosti, pravedne raspodjele bruto nacionalnoga proizvoda, kvalitete ljudskih prava, temeljnih sloboda, me12

13

Pretpostavke su širega društvenog pojma održivoga razvoja, prije svega, odgoj i obrazovanje za održivi razvoj, vraćanje niskoentropijskim načinima proizvodnje, potrošnje i djelovanja, vladavina prava i zakona, a ne vladavina političke volje, prospektivno odgovorno ekosocijalno tržišno gopodarstvo, utemeljeno na senzibiliziranom modelu holističke ekološke kulture, te kulture upravljanja na višoj razini. „To su posebno jasno pokazali Jean Drèze i Amarty Sen u knjizi Indija: razvoj i participacija (Iindia: Development and Participation, Oxford University Press, New York ‒ Oxford, 2002.) te u ranijemu izdanju... Indija: društveni razvoj i ekonomske prilike (India: Social Development and Economic Opportunities, Oxford University Press, New York – Oxford, 1996.). Podaci dolaze iz proučavanja raznih indijskih država koje su prihvatile različite politike, neke od njih favorizirajući gospodarski rast bez izravne potpore zdravstvu i obrazovanju, a neke favorizirajući izravnu vladinu akciju u potpori zdravstvu i obrazovanju (što Ustav Indije ostavlja državama na odluku)“ (Nussbaum, 2012.: 30, bilj. 7).

153


154

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

đunacionalnih, rasnih, rodnih i inih odnosa (usp. Nussbaum, 2012.). Ako, s mjerom ljudske vrijednosti, postoji kvalitativan pomak (napredak) u izboru vrijednosne koncepcije, vrijednosne orijentacije i vrijednosne recepcije slobode, u bilo kojoj od triju sastavnica vita activa – rad, proizvodnja i djelovanje, kojemu prethodi autonomija vita cotemplativa – autonomija mišljenja: poimanja, suđenja i zaključivanja; volje i odlučivanja – postojat će i realni izgledi za razvoj u njima. Suprotan je primjer tzv. zemalja u razvoju, koje su osuđene na rast bez razvoja. Kapitalizam se u tim zemljama počinje razvijati s onim granama industrije koje su se najkasnije razvile u središtu kapitalističkoga svijeta. Razvijene industrijske zemlje nameću im model trgovine prema svojim željama i potrebama. Postoji diktirani razvoj nerazvijenosti ili „razvoj unazad“. KAKAV JE ODNOS SLOBODE I RAZVOJA? Sloboda kao uvjet razvoja Najprije ćemo sažeto razmotriti pojmove – napredak, rast i razvoj – kako bismo lakše i konkretnije pokušali objasniti pitanje „slobode kao uvjeta razvoja“. Razvoj kao identitet modernosti i imanentna kategorija svakidašnjega sadrži rast kao jednu od njegovih bitnih sastavnica. Pojmovi napredak, rast i razvoj često se pogrešno shvaćaju i poistovjećuju. Prije svega u zapadnoj civilizaciji pojmovi znanstveni, tehnički i ekonomski napredak najčešće označuju samo veće korporacijske profite – napredak industrijske učinkovitosti, širi potrošački izbor; ideologiju isplativosti i maksimalizacije profita. Pritom se ignorira besmisao napretka – nekritička recepcija tehnoznanstvene moći, posebice ratne tehnike i različitih sredstava za masovno uništenje, kao što su nuklearno, neutronsko, kemijsko i biološko oružje. Vrhunac je cinizma shvaćanje napretka proizvodnjom i uporabom neutronske bombe koja ubija ljude, a pošteđuje kapital – tehničke, stambene i ine materijalne potencijale. Deregulacijom i destrukcijom ekosustava te velikim masakrima XX. i početak XXI. stoljeća pokazali su da tehnološki napredak nije nikakvo moralno napredovanje ili usavršavanje, nego „tehnološki napredak unazad“. Kao opći pojam, „rast je povećanje veličine (intenziteta ili dometa) pojedine funkcije ili pojedinog sklopa funkcija, odnosno opsega i volumena cjelokupnog sistema, odnosno organizma. Rast je redovito funkcija razvoja, iako ne znači samo napredovanje prema apogeju razvoja, već se odnosi i na dekadenciju“ (Petković, 1977.: 526). Pojam gospodarski rast uži je od pojma gospodarskoga razvoja i jedna je od njegovih strukturnih sastavnica. Rast postoji ondje gdje se po glavi stanovnika neke zemlje, tijekom duljega vremenskog razdoblja, povećava proizvodnja već po-


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

stojećih roba, čime se smanjuje količina raspoloživih resursa. Ako se navedeni rast ostvaruje u kraćem vremenskom razdoblju, naziva se ekspanzija. Gospodarski se rast kvantitativno izražava stopom rasta bruto društvenoga proizvoda, nacionalnoga dohotka, nacionalnog dohotka po glavi stanovnika... Prema Josephu Stiglitzu, „svrha rasta je pretvorba društva, poboljšanje životnih uvjeta siromašnih, davanje jednakih mogućnosti svima da ostvare uspjeh i zadovolje svoje zdravstvene i obrazovne, (te ostale osnovne, op. a.) potrebe“ (Stiglitz, 2004.: 276-277). Sažeto ćemo razmotriti i pojam razvoja. Iz bilješke o pojmu razvoja u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku izdvajamo sljedeće: „rázvoj m 1. a. poprimanje sve savršenijih, potpunijih i bolje prilagođenih oblika kod pojava i stvari (– uvođenje inovacija u proizvodnju; u funkcionalnom, estetkom, humanom, sigurnosnom smislu, op. a.); b. obratan slijed: prema lošijem i gorem; c. prirodno usavršavanje živog organizma stjecanjem novih funkcija, novih organa (za razliku od rasta); evolucija; d. povećavanje mentalnih sposobnosti osobe...“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 9, 2004.: 134). „Za Stiglitza, razvoj je transformacija društva, pa pravedan, održiv i demokratski razvoj zahtijeva radnička prava, slobodu udruživanja i kolektivnoga pregovaranja“ (u: Geiger, 2007.: 298). Gospodarski razvoj nije puko gomilanje kapitala i jačanje nekritičke učinkovitosti raspodjele postojećih resursa. Održiv gospodarski razvoj, osim rasta proizvodnje u pojedinim zemljama, zahtijeva razvoj i recepciju demokracije i kvalitetnih strukturno institucionalnih promjena u oblasti: ljudskih i građanskih prava i sloboda, gospodarstva, zdravstva, tehnologije, odgoja i obrazovanja, općenito kvalitetnih promjena u kulturi. Sve to kumulativno utječe na razvoj i primjenu ljudskoga kapitala. Prema Ronaldu Inglehartu i Pippi Norrisu, indikatori su ljudskog razvoja: niža smrtnost dojenčadi, trošak za javno zdravstvo, očekivano trajanje života, stopa pismenosti odraslih, postotak srednjeg obrazovanja, stopa prevalencije (premoći, op. a.) kontracepcije, udio ovisnih, indeks razvoja u odnosu na rod, mjerilo rodnoga udjela u recepciji moći (Inglehart – Norris, 2007.: 215-216). Amartya Sen je uvjerljivom analizom, utemeljenom na empirijskim dokazima, razvio temeljnu tezu o razvoju kao povećanju ljudske slobode (Sen, 1999.).14 Ši14

Amartya Kumar Sen (1933.) istaknuti je indijski ekonomiski teoretičar svjetskoga ugleda, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1998. godine. U svojoj knjizi Development as Freedom (Sen, 1999.), razvoj definira kao slobodu. Radovi A. Sena etički snažno tematiziraju ekonomske probleme i povećanje blagostanja, posebice siromašnih društava. Sen je najpoznatiji po radovima o teoriji razvoja, teoriji globalnog ekonomskog rasta, teoriji socijalne pomoći i doprinosu liberalnoj teoriji. Predaje na sveučilištima u Kalkuti, Delhiju, Oxfordu, Cambridgeu, London School of Economics i na Harvardu. Njegovo djelo Development as Freedom „predstavljeno je uglavnom s ciljem javnog promišljanja i kritičkog ispitivanja. Cijeli sam život izbjegavao savjetovati ‘vlasti’“ (Sen, 1999.: XIII-XIV). Ono ističe potrebu za integriranom analizom

155


156

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

renje sloboda, humane vrijednosne orijentacije i recepcije smatra se osnovnim ciljem i najvažnijim sredstvom razvoja. „Razvoj mora skrbiti o unaprjeđenju naših života i sloboda koje uživamo. Širenje sloboda koje cijenimo ne samo da naš život čini bogatijim i nesputanijim već nam omogućuje biti u potpunosti društvenim osobama, ostvariti naša vlastita htijenja, uzajamno djelujući – i utjecajući na svijet u kojem živimo“ (Sen, 1999.: 14-15). Sen nudi teoriju globalnoga ekonomskog rasta i uvodi etičku dimenziju u to područje, zagovarajući vrlo razrađenu koncepciju postekonomizma. Dokazuje da su otvoreni dijalog, uvažavanje i unapređenje osnovnih građanskih i političkih sloboda, socijalnih i ljudskih prava, ravnomjeran gospodarski rast ili barem smanjivanje njegove velike razlike između pojedinih zemalja, kao i teritorijalnih jedinica u njima – preduvjeti održiva razvoja. Uloga je i smisao pojedinog živog bića ili procesa koji čine biološki ili društveni entiteti da se vlastitim aktivnostima i vlastitim načinom života samoreproduciraju – samoodržavaju. To podrazumijeva zaštitu i očuvanje prirodne i socijalne okoline te odgoj i obrazovanje za održivi razvoj, koji je istovremeno odgoj i obrazovanje za mir (usp. Bajaj – Chiu, 2009.). Prema Senu, ključno značenje slobode za razvoj uvjetuju dva osnovna razloga: evaluacijski, kao određujuće načelo osobne inicijative, i razlog društvene djelotvornosti. S nakanom što pouzdanijeg razmatranja empirijske dimenzije razvoja, Sen razlikuje dvije vrste sloboda – supstancijalne i instrumentalne. Razvoj treba vrednovati, prije svega, prema mjerilu širenja i jačanja supstancijalnih sloboda.15 Postizanje razvoja u potpunosti je povezano sa slobodom djelovanja ljudi (Sen, 2012.: 18). „Usredotočiti se na ljudske slobode u suprotnosti je s užim pogledom na razvoj, poput njegova definiranja kroz rast bruto nacionalnog proizvoda, osobnih dohodaka, industrijalizaciju, tehnološki napredak ili društvenu modernizaciju. Rast bruto nacionalnog proizvoda ili individualnih dohodaka može, naravno, biti vrlo značajan kao sredstvo širenja sloboda koje uživaju članovi nekog društva“ (http://www.uio.no/studier/emner/ matnat/ ifi/ INF9200/h12/readings/papers/Sen.pdf (pristupljeno 7. srpnja 2015.); usp. Sen, 1999.: 3; isti, 2012.: 17). Također, industrijalizacija, tehnološki napredak ili modernizacija društva mogu,

15

ekonomskih, društvenih i političkih aktivnosti, kao i raznih institucija, uključujući i interaktivna djelovanja. Supstancijalne su slobode, prema Senu, sposobnost individua da budu subjekti vlastitoga dostojanstvenog života. Instrumentalne slobode pozicioniraju se i strukturiraju na onim područjima društvenoga života koja, sama po sebi, ograničavaju difuznost pojmova. Sen ističe ulogu te međusobnu uvjetovanost pet osnovnih instrumentalnih sloboda – „pristup ekonomskim resursima, političke slobode, društveni potencijali, jamstva transparentnosti i favoriziranje sigurnosti“ (Sen, 1999.: XII).


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

ali ne uvijek, znatno pridonijeti širenju ljudskih sloboda, no one su ovisne i o drugim činiteljima. Slobode ovise i o drugim društvenim i ekonomskim činiteljima, kao što su obrazovanje, zdravstvena skrb, ljudska prava. Sloboda se s motrišta građanina shvaća kao pravo koje pripada čovjeku. Zato se čovjeku razlika između njega kao građanina i njega kao zbiljskog čovjeka – razlika između prava i slobode – doživljava kao razlika između onoga što je de jure i onoga što je de facto (usp. Polić, 2006.: 240-241). Primjerice, slobode ovise o pravu na razvoj osobe, o pravu na slobodu mišljenja, kretanja, okupljanja, ujedinjavanja, o pravu na slobodu tiska i informacija... Razmatranje razvoja kao procesa širenja supstancijalnih sloboda skreće pažnju na one ciljeve koji razvoj čine bitnim. Različite su slobode uzajamno uvjetovane, pri čemu slobodno i održivo djelovanje postaje značajan činitelj razvoja te pridonosi jačanju drugih sloboda djelovanja. Primjerice, političke slobode govora i izbora pomažu u promicanju poželjne ekonomske sigurnosti. Društvene pretpostavke obrazovanja i zdravstvene zaštite utječu na razinu kvaliteta života općenito, a posebice na razvoj ljudskog kapitala. Demokracija je zajednički nazivnik za sve navedene slobode. S obzirom na više međusobno povezanih sloboda, treba razvijati i podupirati mnoge institucije, „uključujući demokratske sustave, legalne mehanizme, tržišne strukture, zdravstvene i obrazovne usluge, medije i druge komunikacijske institucije“ (Sen, 2012.: 65). Institucije mogu uključivati privatne inicijative, javne programe, nevladine organizacije i ostale mješovite strukture, poput kooperativnih subjekata. Autorima-sljedbenicima etičkoga, sociokulturnog pristupa društvenom razvoju, o čijem ćemo djelovanju nešto reći u ovom tekstu, osim A. Sena, pripadaju i: Muhammad Yunus, Philip B. Smith, Manfred Max-Neef, Ken Blanchard. Muhammad Yunus, kao praktični vizionar, u uvjetima tzv. slobodnog tržišta probleme nejednakosti, siromaštva, gladi, onečišćenja okoliša, slabe zdravstvene skrbi, nedostatka obrazovanja rješavao je i rješava u praksi.16 Yunus je, kao osnivač i direktor Grameen banke (u prijevodu s bengalskoga, Banka za siromašne, op. a.), osmislio kreditne linije za siromašne – tzv. mikrokredite. Taj je inovativni bankarski program prije svega namijenjen siromašnim ženama i temelji se na mikrozajmovima, često ne većim od 25 dolara. Siromašni se zajmoprimci navedenim zajmovima ko16

Muhammad Yunus (1940.), bangladeški ekonomist i bankar, prije nego što se posvetio pružanju financijskih i socijalnih usluga najsiromašnijim slojevima društva bio je pročelnik Odsjeka za ekonomiju na Sveučilištu Chittagong u Bangladešu. Osnivač je i direktor Grameen banke i autor uspješnice Bankar siromašnih (Banker to the Poor). Utemeljitelj je koncepta mikrokredita – kreditnih linija za siromašne koji ne zadovoljavaju uvjete za klasične kredite. Yunus i Grameen banka dobili su Nobelovu nagradu za mir 2006. godine (Yunus, 2009.: 263).

157


158

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

riste za pokretanje vlastitih poslova kako bi spasili obitelji od siromaštva. U posljednih 35 do 40 godina koncept mikrokredita zaživio je u više od stotinu siromašnih zemalja i poboljšao kvalitetu života najsiromašnijih obitelji. Yunus u knjizi Za svijet bez siromaštva: socijalna poduzeća i budućnost kapitalizma (Yunus, 2009.) koncipira potpuno novi način korištenja kreativnom energijom poslovanja u socijalnom poduzeću, kojim se rješavaju problemi siromaštva, onečišćenja okoliša, neprimjerene zdravstvene skrbi, obrazovanja... Zajedno s najuglednijim vizionarima među poslovnim vođama osnovao je prvo socijalno poduzeće u kapitalističkom svijetu. S francuskom tvrtkom Danone pokrenuo je proizvodnju jeftinoga, ali hranjivog jogurta za pothranjenu bangladešku djecu. Izgradio je i kliniku za očne bolesti koja je tisuće siromašnih ljudi spasila od sljepoće... Yunus predviđa da će funkcioniranje socijalnih poduzeća u budućnosti preobraziti aktualni kapitalizam u humaniji društveni poredak (Yunus, 2009., tekst na omotu knjige). „Socijalno poduzeće povezuje interese korporacija s gospodarskim razvojem na dosad nepoznat način... Yunus ne poziva na rušenje kapitalizma; naprotiv on poziva na njegovo prosvjećivanje (u ulozi veće socijalne pravde, solidarnosti, demokracije, op. a.)“ (Sheri Prasso, časopis Fortune). Autori Philip B. Smith i Manfred Max-Neef u knjizi Raskrinkana ekonomija: od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkoga dobra tematiziraju poremećeni odnos ekonomije sa stvarnim svijetom. Nude alternativni projekt razvoja – od znanja prema razumijevanju, od dna prema vrhu, od sela prema globalnome poretku (usp. Smith – Max-Neef, 2012.). Mnogi su se projekti alternativnoga razvoja (Od sela prema globalnom poretku) održali i dalje se razvijaju. Ističemo dva takva projekta: Seljačku razvojnu udrugu i Eko-općinu. Prvospomenuti je projekt ponajviše zaživio u zemljama Latinske Amerike, posebice u Kolumbiji, a drugospomenuti u nordijskim zemljama, posebice u Norveškoj. Više o alternativnom projektu razvoja vidjeti u: Smith – Max Neef (2012.). Što je sa zaštitom prirodne i kulturne baštine? „Oštećivanje ili uništavanje bilo kojeg dijela kulturne ili prirodne baštine osiromašuje baštinu svih naroda... Cijela međunarodna zajednica dužna je štititi kulturnu i prirodnu baštinu koja je izuzetno vrijedna cijelom čovječanstvu“ (UNESCO-ova Konvencija o svjetskoj baštini). Ivan Cifrić u svojoj knjizi Bioetika i ekologija (Cifrić, 2000.) iznosi rezultate sociologijskih istraživanja o različitim moralnim shvaćanjima spram života i okoliša, tzv. etos tipovima čovjekove odgovornosti za ekološke uvjete života.17 Ispitanici su se 17

„Istraživanje je provedeno u Zavodu za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1997. godine na uzorku studenata prve (388) i završne (297) godine studija (N=685) Zagrebačkog sveučilišta“ (Cifrić, 2000.: 151). „Postavljene su četiri osnovne etičke pozicije u ovim formulaci-


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

opredijelili za tip čovjekove odgovornosti koji osobno najviše preferiraju kao svoje uvjerenje. Egocentrika je 1,5%, utilitarista 1,5%, biocentrika 5,6%, holista 91,4%. Sa stajališta promjene odnosa prema okolišu, veoma ohrabruje da najveći broj ispitanika (91,4%) prihvaća čovjekovu holističku odgovornost za ekološke uvjete života – i živoga i neživoga svijeta. Kakvu koncepciju rasta i razvoja sadrži Projekt Europa 2020...? Projekt razvoja Europske unije U sustavu Projekta Europa 2020., Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, „Europska komisija predlaže pet mjerivih EU ciljeva za 2020., koji će usmjeriti proces (društvenoga razvoja, op. a.) i biti pretvoreni u nacionalne ciljeve: za zapošljavanje; za istraživanje i inovacije; za klimatske promjene i energetiku; za obrazovanje; i za borbu protiv siromaštva“ (Europa 2020.: 3). Strategija Europa 2020. predlaže tri prioriteta koji se međusobno nadopunjuju: 1. „Pametan rast (i razvoj, op. a.): razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju (, razumijevanju, op. a.) i inovaciji. 2. Održiv rast (i razvoj, op. a.): promicanje ekonomije koja učinkovitije (i prospektivno odgovornije, op. a.) iskorištava resurse, koja je zelenija i konkurentnija. 3. Uključiv rast (i razvoj, op. a.): njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti, koja donosi društvenu i teritorijalnu povezanost“ (Europa 2020.: 6).18 Čitajući tekst Projekta Europa 2020., doima se da njegovi autori favoriziraju rast na račun razvoja – zapostavljaju ulogu i smisao sociokulturnih činitelja razvoja. Podsjećamo, rast (kvantiteta) jedna je od bitnih sastavnica razvoja (kvaliteta), a dinamika promjene mjere vrijednosti među njima temelji se na zakonitosti prelaska kvantitete u kvalitetu i obratno. Zaključne napomene 1. Sloboda se, ovisno o vrsti individualnih i društvenih interesa, potreba, želja i zadovoljstava, pojavljuje kao ambivalentno biće – od eksplicitno humanih do ekstremno nehumanih oblika – od oblika dobra do oblika zla. Građani svoju slobodu poistovjećuju sa svojim pravima – njihova se sloboda proteže dotle dokle se prote-

18

jama: a) Čovjek je odgovoran samo za sebe, tj. za svoju vrstu – egocentrici; b) Čovjekova odgovornost proteže se i na njemu korisne biljke i životinje – utilitaristi; c) Čovjekova odgovornost proteže se na sve biljne i životinjske vrste – biocentrici; d) Čovjekova odgovornost proteže se na sav živi i neživi svijet – holisti“ (Cifrić, 2000.: 152). Da bi Europska unija definirala gdje želi biti 2020. godine, Europska komisija predlaže pet glavnih ciljeva EU-a i sedam predvodničkih inicijativa koje će ubrzati napredak u okviru svake predvodničke teme (Europa 2020.: 6-7). U njima trebaju naći mjesto i istaknuti razvojni ciljevi i prioriteti Hrvatske, s konkretnim rokovima njihove realizacije.

159


160

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

žu njihova prava. „Stoga se čovjeku razlika između njega kao građanina i njega kao zbiljskog čovjeka, između prava i slobode, ukazuje kao razlika između onoga što je de jure i onoga što je de facto“ (Polić, 2006.: 240-241). 2. Prospektivno je odgovorna sloboda conditio sine qua non održivoga razvoja. Održiv gospodarski razvoj, osim rasta proizvodnje, zahtijeva i funkcioniranje svih sociokulturnih činitelja razvoja. Ključ za ubrzanje ekonomskoga razvoja nije primarno u eksploataciji prirodnih izvora ili u ekonomskoj pomoći, nego u obrazovanju i odgoju – u rastu i razvoju ljudskoga kapitala, u izumima, u prospektivno odgovornoj štednji i investicijama – u sociokulturnim činiteljima koji potiču razvoj. Kultura je ključ razvoja, a holistička ekološka kultura i osnovna pretpostavka opstanka prirode, čovjeka i društva. Nužno je razvijati i kulturu upravljanja na višoj razini, kulturu inovativnosti i prospektivno odgovornoga poduzetništva, kao odgovor na rastuću konkurenciju novih proizvoda i upravljanja na višoj razini.19 3. Amartya Sen je, s nakanom javnoga kritičkog dialoga, razvio vrlo razrađenu koncepciju postekonomizma – teoriju globalnoga ekonomskog razvoja. On uvodi etičku dimenziju u područje kojim su dominirali stručnjaci. Sloboda je za njega ishodište bez kojega razvoj nije ni pravedan ni trajan. Stoga smatra da se razvoj ostvaruje nadilaženjem supstancijalnih nesloboda, širenjem supstancijalnih, prospektivno odgovornih političkih i inih sloboda. Ključan je aspekt Senova razvoja kao slobode politička, ekonomska i društvena participacija žena. 4. Nema održiva razvoja jedne nacije ako se samo povećava njezin gospodarski rast, bez povećanja kvalitete života cijele nacije. Nacionalna i globalna kompleksnost, dinamičnost i kaotičnost suvremenih društvenih procesa od autora koji ih istražuju, zahtijevaju i primjereni spoznajnoteorijski, interdisciplinarni i integrativni pristup. Zato rješavanje problema društvenoga razvoja uvjetuje i dosljedno kritičko nadilaženje ekonomskoga redukcionizma recepcijom sociokulturnoga modela razvoja. To podrazumijeva i intersubjektivno dijaloško komuniciranje iz19

Upravljati na višoj razini znači ostvarivati vrijedne rezultate, uz poštovanje, brigu i pravedno tretiranje svih sudionika, s osnovnom svrhom njihove vlastite dobrobiti. Ken Blanchard, kao planetarno afirmirani vizionar, sa svojim suradnicima daje poželjnu sliku budućnosti: „svatko je educiran za rukovođenje na višoj razini; svaku organizaciju vode ljudi koji rukovode na višoj razini; ljudi postaju motivirani za rukovođenje na višoj razini promatrajući ljude koji rukovode na višoj razini. Naše su operativne vrijednosti sljedeće (navode se prema važnosti, op. a.): 1. Etika – činiti dobro. 2. Odnosi – razvijati uzajamno povjerenje i poštovanje. 3. Uspjeh – upravljati profitabilnom i dobro vođenom organizacijom. 4. Učenje – stalan rast, istraživanje i razvoj… Shvaćamo da zarada nije viši cilj našega poslovanja. Možete reći da je ovo preoptimistično, ali ovo su standardi koje smo sebi postavili…, pomagati pojedincima i organizacijama da rukovode na višoj razini naša je strast, bila riječ o vašoj organizaciji ili našoj vlastitoj“ (Blanchard i dr., 2010.: XXI-XXII).“


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

među ekonomskih teoretičara i teoretičara sociokulturnoga pristupa te sinergijsko djelovanje znanosti/znanstve-nika i gospodarstva/gospodarstvenika. Prospektivna odgovornost, uključujući i prospektivno odgovornu slobodu, kao uvjet održivoga razvoja, bezuvjetan je i trajan etički imperativ čovjeka, društva i čovječanstva. Literatura: Anders, Ginter (Günther Anders, Zastarelost čoveka: o razaranju života u doba treće industrijske revolucije, Nolit, Beograd, 1985. Arendt, Hannah, Vita activa, August Cesarec, Zagreb, 1991. Bajaj, Monisha ‒ Chiu, Belinda, „Education for Sustainable Development as Peace Education“, Peace & Change, vol. 34, br. 4, 2009. Blanchard, Ken i dr., Rukovođenje na višoj razini: Blanchard o rukovođenju i stvaranju visoko učinkovitih organizacija, Mate, Zagreb, 2010. Bosto, Sulejman, Svijet i kontingencija, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997. Brzezinski, Zbigniew, Izvan kontrole: globalna previranja uoči 21. stoljeća, Otvoreno sveučilište, Zagreb, 1994. Cifrić, Ivan, Bioetika i ekologija: bioetičke i ekološke teme u sociološkoj perspektivi, Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić, 2000. Coreth, Emerich, „Smisao čovjekove slobode“, Obnovljeni život, vol. 53, br. 4, 1998., str. 391-402. (www.hrcak.srce.hr/1536) Europa 2020., Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, Europska komisija, Bruxelles, 3. ožujka 2010. (www.05_1300804774_EUROPA_2020.pdf) Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, 2. dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. Foucault, Michel, Znanje i moć, Globus, Zagreb, 1994. Geiger, Marija, „Prikaz zbornika radova Socijalna država u 21. stoljeću: privid ili stvarnost?, ur. Siniša Zrinščak“, Društvena istraživanja, br. 87-88, 2007., str. 297300. Habermas, Jürgen, Filozofski diskurs moderne, Zagreb, Globus, 1988. Halder, Alois, Filozofijski rječnik, natuknica o Maxu Mülleru, Naklada Jurčić, Zagreb, 2002. Hirschman, O. Albert, The Strategy of Economic Development, Yale University Press, New Haven, 1958. Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 2, EPH – Novi Liber, Zagreb, 2004. Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 9, EPH – Novi Liber, Zagreb, 2004. Inglehart, Ronald ‒ Norris, Pippa: Sveto i svjetovno: religija i politika u svijetu, Politička

161


162

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin NOVALIĆ

kultura, Zagreb, 2007. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Zora, Zagreb, 1962. Kunzmann, Peter i dr., Atlas filozofije, Golden narketing, Zagreb, 2001. Landes, S. David, The Wealth and Poverty of Nations: Why Some are So Rich and Some So Poor, W. W. Norton & Company, New York – London, 1998. Martinussen, John, Society, State and Market, A Guide to Competing Theories of Development, Zed Books, London, 1997. Nussbaum, Martha Craven, Ne profitu: zašto demokracija treba humanistiku, AGM, Zagreb, 2012. Paić, Žarko, Sloboda bez moći: politika u mreži entropije, Udruga Bijeli val, Zagreb, 2013. Petković, Stanko, u: Rječnik sociologije i socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977. Petrović, Gajo, u: Filozofijski rječnik, 2. dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. Plessner, Helmuth, Condicio humana: filozofijske rasprave o antropologiji, Nakladni zavod Globus ‒ Filozofski fakultet u Zagrebu, Zavod za filozofiju, Zagreb, 1994. Polić, Milan, Činjenice i vrijednosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006. Puljo, Jasmina, Biseri mudrosti, Jasmina Puljo, Beograd, 1977. Sen, Amartya, Development as Freedom, Alfred A. Knopf, New York, 1999. Sen, Amartya, Razvoj kao sloboda (prev. Tomislav Buljević), Algoritam, Zagreb, 2012. Smith, B. Philip – Max-Neef, Manfred, Raskrinkana ekonomija: od moći i pohlepe do suosjećanja i zajedničkoga dobra, Izvori, Zagreb, 2012. Stiglitz, E. Joseph, Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam, Zagreb, 2004. Šarčević, Abdulah, „Pogovor: ‘Samorazumijevanje čovjeka u modernom svijetu: kriza moderne i mogućnost nove i kritičke antropologije’“, u: Filozofija modernog doba: filozofska antropologija, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1986. Veljak, Lino, „Jednakost bez slobode ili jednakost bez pravednosti?“, u: Demokracija na prekretnici (ur. Pavo Barišić), Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2014. Vranicki Predrag, u: Filozofijski rječnik, 2. dopunjeno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. Vreg, France, Humana komunikologija: etološki vidici komuniciranja, ponašanja, djelovanja i opstanka živih bića, Hrvatsko komunikološko društvo – Nonacom, Zagreb, 1998. Wellmer, Albrecht, „Negative und kommunikative Freiheit“, u: Endspiele: Die unversöhnliche Moderne, Essays und Vorträge, Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1993., 15-153. Yunus, Muhammad – Weber Karl, Za svijet bez siromaštva: socijalna poduzeća i budućnost kapitalizma, VBZ, Zagreb, 2009. Mrežna stranica: http://www.uio.no/studier/emner/ matnat/ ifi/ INF9200/h12/readings/papers/Sen.pdf (pristupljeno 7. srpnja 2015.)


Fahrudin NOVALIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Fahrudin Novalić: Prospective responsible freedom as a condition of development Summary There are two basic accesses in the theoretical-scientific, interdisciplinary discussions about the problems of social development – economism (technocratic access) and postekonomizam (sociocultural access). Economism reduces of social processes on quantitative indicators, including profit, social gross product, national income, national income per capita. It devalues or eliminates of socio-cultural indicators development – of political, economic and market democracy, the rule of right and law, health and dignity of life, real gender equality, education, ethical, ecological and the others of cultural-anthropological factors. About the distribution and allocation of quantitative indicators, decide powerful individuals, then powerful and networked – political, economic and financial oligarchy. No progress of a nation if it increases only her economic growth, without increasing the quality of life of the entire nation. Prospective responsible freedom, with the others sociocultural factors of development, is the most effective means for national and global sustainable development. Some prominent economic theorists of development, rejected the economism (Landes, 1998; Martinussen, 1997; Hirschman, 1958; Sen, 1999). Sen encourages public ethical discourse, he developed a very elaborate concept of postekonomism – the theory of global economic development, and defines development as freedom, which is achieved by overcoming real unfreedoms. The followers of socio-cultural approach to social development, besides of the others, are Muhammad Yunus, Philip B. Smith, Manfred Max-Neef, too. Key words: Amartya Sen, conditio humana, development, prospective responsible freedom, subject, vita activa, vita contemplativa

163


Iztok OSOJNIK, Ljubljana (Slovenija)

164

ŠTO JE SLOBODA

“Slobodan je čovjek već iz razloga samoodržanja obvezan razmisliti kako će se ponašati u svijetu u kojem je nihilizam ne samo vladajući, nego je, što je još gore, postao normalnim stanjem.”1

Da odmah kažem: sloboda se ostvaruje u događaju pisanja poezije. Bit će, dakle, govora o slobodi. Riječ je o opasnoj, istrošenoj riječi, koja uglavnom ne prelazi svoje ispražnjeno značenje, riječi koja može biti sve, a i ništa. Zbog toga velim da može krenuti onda kad je sama slobodna, odnosno ako je sama ostvarenje slobode ovdje i sada, i samo to, performativ slobode u govornome činu gdje nesvjesno igra posebnu ulogu. Tri kuta trokuta događaja slobode, poezije, nesvjesnoga kao ostvaraja etičkoga držanja. Ali, najprije se za hip s filozofske razine spustimo u svakidašnjicu. Teško je mjerodavno govoriti o slobodi u doba velikih pomaka obilježenih opsežnim migracijama izbjeglica. Sloboda čega? Sloboda bijega iz domovine u ratu? Sloboda prelaska granica? Sloboda izbora nove domovine? Sloboda biti to što jesi? Europu je preplavio potresni val ljudske tragedije u razmjerima kakvih u zadnjih pola stoljeća još nismo doživjeli. Preko granica naših država slijevaju se rijeke izbjeglica koje ne možemo mjeriti samo brojevima jer je riječ o tragičnoj sudbini živih ljudi, sudbini kojoj je kumovalo agresivno miješanje Zapada u njihov sasvim pristojan svakidašnji život u potpuno prihvatljivim životnim prilikama. Uz izgovor i u velikoj mjeri 1

Ernst Jünger, „Preko crte“ (prev. Mario Kopić), Europski glasnik, br. 19, Zagreb, 2014.


Iztok OSOJNIK

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

lažnu medijsku kampanju o problematičnom nepoštovanju ljudskih prava u tim državama, dakle uz golemu licemjernu medijsku kampanju, Zapad je isprovocirao i financirao nametnute građanske ratove na područjima iz kojih dolaze izbjeglice, srušio i uništio sasvim legalne političke sustave i države. U Libiji, Čadu, Maliju do Egipta i dalje do Palestine, Libanona, Sirije, Iraka, Jemena pa sve do Afganistana, Pakistana, a sada i u srednjoazijskim državama planiranom agresijom isprovocirao je militantne, fundamentalističke muslimanske pokrete (često uz suradnju zapadnih tajnih službi) koji su spomenute države gurnuli u iskonstruirani građanskoratni ubilački vrtlog opravdavajući to ideologijama koje nemaju mnogo zajedničkoga s izvornim islamom. Svo to isprazno naklapanje o kršenju ljudskih prava i nužnosti podupiranja nelegalnih paravojnih formacija u tim je državama, kako danas jasno znamo, tek prozirno zločinsko izigravanje zapadnih država koje stoje u pozadini te ubilačke agresije: SAD-a, Izraela, EU-a, NATO-a i njihovih tajnih službi. Migracijski cunami nije, dakle, ništa nego faza, povratan učinak toga masovnog uništavanja, destabiliziranja i nasilnoga razbijačkog „nadziranja i discipliniranja“ arapskoga svijeta jer on, jednostavno, s jedne strane leži na najvećim zalihama fosilnih goriva na planetu, a s druge, u duhu zapadnjačkih konstrukcija o sukobu civilizacija, održava sferu destabilizacije koja na stanovit način čuva agresivnu neoliberalnu politiku koju već dobrano poznajemo iz primjera zločinačkoga militarizma Izraela na okupiranim područjima u Palestini i njenoj neposrednoj okolici. Njezin je, ni sâm ne znam koliko skriven, uzrok totalitarni globalni ekspanzionizam koji još jedini čuva već propali zapadnjački nihilizam/neokapitalizam. Valja jasno naglasiti da smo dio te zločinačke neokapitalističke alijanse; obje naše države, članice EU-a i NATO-a, na razini države sudjeluju u agresiji koja je pokrenula to novo nomadstvo izbjeglica. I razmišljanje o slobodi, što sam postavio kao temu svoga priloga, moguće je, dakle, cjelovito i produbljeno aktualno problematizirati jedino u pozadini cjelovitijega elaborata o tom događanju, što, pak, zahtijeva puno više prostora i vremena nego što ga imam, pa ću se ograničiti samo na promišljanje o nekim značajkama pitanja „individualne“ slobode. Takav „jednostran“ pogled nije posve jalov jer se između pojedinca i društva uvijek odvija dijalektički proces u kojemu obje strane igraju uzajamnu ulogu. Nadam se da ću i u ovomu skraćenom obliku uspjeti dati barem nekoliko konstruktivnih ishodišta za razmišljanje o slobodi. Pitanje individualne slobode pitanje je, dakle, svijeta u njegovoj svjetskosti, kako je to na pozadini Heideggerova mišljenja u svojoj filozofiji razvio jedan od vodećih filozofa druge polovine 20. stoljeća Vanja Stulić, odnosno pitanje klasnoga društva kako je o njemu, pored mnogih, pisao još Adorno u Filozofiji nove glazbe2. Svoje2

„Kad se kompozitor razračunava s materijalom, on se razračunava s društvom, upravo zato što

165


166

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Iztok OSOJNIK

dobno utjecajnu Adornovu knjigu spomenuo sam kako bih pitanje slobode i neslobode mogao povezati s pitanjem o (glazbenoj) umjetnosti ili, kako ćemo vidjeti u nastavku, s pitanjem poezije. A pitanjem o poeziji, kako je o tome pisao nekadašnji profesor i dobar prijatelj Vanje Stulića Dušan Pirjevec, opet se vraćamo pitanju naroda ili, kako to suvremenom marksističkom pokretaču priliči, pitanju suvremena globalnoga društva, odnosno pitanju svijeta kao globalne povijesne civilizacije. I Žarko Paić se u zbirci eseja Sloboda bez moći, razmišljajući o slobodi, nadovezuje na umjetnost: „Moć nesvodive umjetnosti događaj je apsolutne slobode između totalne politike i estestkoga poretka. Treba proći između i dodirnuti najdublje dno bezdana.“3 I dodaje da „umjetnost pripadne ‘događaju’“, kako je zapisao Heidegger u Beitraege zur Philosophie (Vom Ereignis). Na prvi pogled nedužna izjava koja ima iznimnu težinu. Na njoj Paić postavlja svoju „kuću koja prema Ernestu Blochu još nije izgrađena uz cestu u budućnosti koja nam se približava“. I nastavlja: „Kroz umjetnost se zbiva dodir onoga najdubljega, tame i svjetla, onoga što nadolazi iz dubina vremena kao jeka bogova i kao pjesma vapijućega u pustinji. Događaj umjetnosti nadilazi svojom moći sve ono ljudsko i neljudsko, jer je bezrazložno božansko nasilje koje stvara i razara povijest, te je u njezinoj povijesnosti čuva u zgodi/odgodi slobode.“4

Poznate Heideggerove misli. U toj je topografiji sloboda jedan od kutova trokuta dok su ostala dva poezija i događaj. Događaj je, prema Badiouu, prekid, kontingentan dodatak koji se u situacijama iznenada pojavi, a da ga iz tih situacija nije moguće objasniti, niti svesti na njegov uobičajen upis u vlastito uhodano stanje stvari. Događaj nas prisiljava na odluku o novom načinu postojanja. Stoga etiku istine tumači na sljedeći način: „Učini sve što je u tvojoj moći da istraje ono što je premašilo tvoje golo trajanje. Ustraj u prekidu. U svom bivanju obuhvati ono što te je zahvatilo i prelomilo.“5 Jacques Lacan to potvrđuje kad kaže da nikako ne smijemo popustiti glede vlastite želje. Kad je riječ o Badiouu i njegovu doživljaju događaja, još se uvijek krećemo po rubu razumijevanja pojedinca u svijetu kao subjekta angažirana oko takva događaja poput nekoga koji bi po sebi u događaju

3 4 5

se to društvo uselilo u djelo. I ne stoji nasuprot produkciji samo kao nešto vanjsko, heteronomno, u vidu konzumenta ili oponenta.“ Theodor W. Adorno, Filozofija nove muzike (prev. Ivan Focht), Sazvežđa ‒ Nolit, Beograd, 1968., str. 61. Žarko Paić, Sloboda bez moći, Udruga Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 568. Isto. Alain Badiou, Etika (prev. Jelica Šumič-Riha), Društvo za teoretsko psihoanalizo, Ljubljana 1996., str. 39. (Prijevod na hrvatski sa slovenskoga izvornika, op. prev.)


Iztok OSOJNIK

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

istine trebao igrati aktivnu ulogu i nametnuti se kao subjekt istine koju Heidegger, promišljajući događaj (das Ereignis), radikalizira postavljajući je u horizont filozofije bítī uspostavljajući kobnu dimenziju povijesnoga zaokreta bítī istine prema slobodi. Nije čudo da je oklijevao gotovo tri desetljeća prije nego što je o tome javno progovorio. I slovenski filozof Ivan Urbančič dugo je razmišljao kako da Ereignis filozofski prevede na slovenski, da bi se pri kraju svoje duge i plodne filozofske karijere odlučio za izraz „darežljivost“ bítī 6. Događaj bítī koji čovjeka „stvori i o-svoji“, koji se čovjeku „daruje“. Vanja Stulić, primjerice, govori o poticajnom govoru bítī: „U razgovoru se objavljuje bît i na nju se misli“7. Bît se, dakle, čovjeku daje u događaju darežljivosti; čovjek se nalazi u otvorenosti bítī nakon događaja bítī, a nikako nije subjektom stanovita smisla ili značenja rečenoga, nego isključivo govora kao kuće bítī koja se neskriveno daruje u činu stvaralačkoga govora/pisanja. Događaj je, dakle, onaj preokret/rez u svakidašnjoj uporabi govora kao sredstva komuniciranja koje nema samo kibernetičku funkciju i svijest u vidu gologa tijeka za-misli i o-svojenosti čovjeka po bítī. Čini se da se ovime udaljavam od pitanja o slobodi. Ali samo naizgled. Kao što je već rečeno, i sloboda ulazi u događaj, poput umjetnosti. Ernst Jünger govori o oazama slobode koje naziva „divljina“ (die Wildnis): „U našim pustinjama ima oaza u kojima cvjeta divljina.“8. Govori o erosu i glazbenoj umjetnosti. Ali umjetnost o kojoj govorim nije stvar estetskoga reda, nego poietičnog događaja, poiesis koju shvaćam kao etično djelovanje (ergasia). A i pitanje etike valja razumjeti u posebnom svjetlu držanja koje izbije na vidjelo kad se poiesis događa kao pjesništvo, pišuće klizanje „između totalne politike i estetskoga reda“. Nije riječ o moraliziranju ili autorskom pružanju stanovite pozitivne ili negativne subjektivističke prezentacije, odnosno, kako piše Adorno: „Privatna politička uvjerenja autora samo su u najslučajnijoj i najnemjerodavnijoj vezi sa sadržajem djela [u poeziji] nepokolebljivi mikrokozmos antagonističkog ljudskog uređenja iznutra probija one zidine, koje je estetska autonomija tako brižno postavila.“9. Poiesis je etički stroj s one strane dobra ili zla. U činu događaja darežljivosti obraćanja bítī čovjek se, misleći, kloni instrumentalne funkcije govora shvaćena u znanstveno-tehničkom smislu, odnosno bilo kakve teološke kibernetičke komunikacije. Poiesis je nethos logismos (razotkrivajući govor) u razotkrivenosti bítī kao istine (aletheia) bivajućeg/djelujućeg, odnosno, još radikalnije, riječ je o ontološkome agregatu, stroju za postojanje i opstanak svije6 7 8 9

Ivan Urbančič, O krizi, Slovenska matica, Ljubljana, 2012. Prijevod prema autorovu prijevodu Sutlićeva teksta, op. prev. E. Jünger, „Preko crte“, n. dj., str. 40. Isto, str. 152-153.

167


168

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Iztok OSOJNIK

ta u njegovoj opstojnosti u vidu bezdana/ništavila bítī. Poietički govor nije govor smisla, kibernetskoga nadzora ili komunikacijskoga posredovanja informacija, već je događaj slobode oslobođen instrumentalnih i instrumentaliziranih društvenih, ekonomsko-političkih ili estetskih funkcija. Tek u svjetlu ovakva preokreta možemo odgovoriti na pitanje „Što je sloboda?“ u izjavi Žarka Paića da je „moć nesvodive umjetnosti događaj apsolutne slobode između totalne politike i estetskog poretka. Treba proći između i dodirnuti najdublje dno bezdana“. Samo s pomoću umjetnosti sposobni smo izdržati u oazi između politike i estetike, izvan sekundarne uloge umjetnosti podređene „društvenom čudovištu“ i imperativu znanstveno-tehničkoga nihilizma totalizirajućeg režima suvremena neokapitalizma i tako, unaprijed, u duhu utopije Ernesta Blocha, spuštamo se na dno ponora kojim nas neokapitalizam plaši i u koji nas gura. Sloboda je, dakle, dar bítī, njezina mogućnost otvorena u govoru bítī. Ali u razmišljanju o pjesništvu kao poietičkom stroju slobode ne možemo zaobići pitanja koja otvara psihoanaliza. Pogotovo zato što je „...baš sloboda ono što Freud napada, ili bar iluzija neke slobodne volje, neke istovjetnosti slobode i misli. Mi nismo predodređeni za slobodu. Civilizirani čovjek nije slobodan. Sloboda je nizak udarac civilizaciji, eto što on kaže. Naći neku ravnotežu, nužnu za načelo civilizacije, koja može pomiriti individualne i kolektivne potrebe, znači tražiti od čovjeka da nauči obuzdavati svoje strasti. A u korijenu je civilizacije dug proces sublimacije strasti, a ne njihovo ‘oslobađanje’. Sudbina nagona jest sublimacija, koju čovjek postiže jer je na to prisiljen.“10

Gornji navod u razmišljanje o slobodi uvodi pitanje nesvjesnosti, kako sam naveo na početku priloga i s kojim smo se posredno već susreli uz letimičnu primjedbu Jacquesa Lacana o etici u psihoanalizi: „Nemoj popustiti glede vlastite želje!“. Cjelovito razmišljanje o slobodi poiesis što autora koji piše uvodi u pitanje o učinku nesvjesnoga, faličnoj funkciji jezika, nesvjesna čina i užitka kao zadovoljenja nesvjesnoga. I sâm sam kročio na opsežan teren koji zahtijeva cjelovito promišljanje. Jasno je da se na ovome mjestu ne mogu time pozabaviti. Dat ću samo nekoliko natuknica. Poznato je da između Lacanove psihoanalize i Heideggerove filozofije postoji puno više poveznica nego što je to eksplicitno izrazio francuski teoretičar. To djelomice opravdava preklapanje obaju područja, promišljanja bítī i psihoanalize 10

Jean Clair, „O nadrealizmu u svjetlu njegovih odnosa s totalitarizmom i vrtećim stolovima“ (prev. Ita Kovač), Europski glasnik, br. 19, Zagreb, 2014., str. 519.


Iztok OSOJNIK

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

označitelja nesvjesnoga. No, na ovome mjestu prije svega zanima me kasni Lacan koji se nadovezao na Marxovu analizu simptoma i robnoga fetiša. U samoj jezgri nagona stoji zahtjev za produktivnim radom, reprezentacijom radne snage. Riječ je o sprezi nagona i suzbijanja kao obliku nesvjesnoga čina uvjetovana nagonom i u isto vrijeme spojena s mehanicističkim pojmom radne snage. „Leđna strano Uživaj! Može biti jedino Radi!“11 P...12, progovorimo o „slobodnoj etičkoj“ produkciji diskursa kao dvorazinskom procesu zadovoljenja/užitka nesvjesnoga. Jer, to djeluje na dvjema razinama. Zadovoljavanje nesvjesnoga stroja odvija se, dakle, na ovim razinama potiskivanja: na primarnoj razini podsvjesna potiskivanja (fragmentarni arsenal imaginarna fundusa snova) i na razini „konstituirane potlačitve, druge stopnje potlačitve, produktivnega nezavednega dela, ki proizvaja presežni učinek“13 te se skriva iza prvotna potiskivanja koje je nužno za produkciju nesvjesna zadovoljenja/užitka. Imamo posla s objema funkcijama označitelja: reprezentacijom i produkcijom, koje supripadaju jedna drugoj. Sublimno, Freudu bismo mogli pripisati opisan mehanizam zadovoljenja. Jean Clair piše: „Slika kao kreacija nije ispravna ni neispravna [...] Slika u tom smislu vrijedi više od misli. U njoj slutimo neku slobodu bez žudnje, koja ne mora polagati račune i koja se čini neiscrpnom.“14 Riječ je o produkciji nesvjesnoga. Navodim nešto duži ulomak: „Dejanski dosežek prapotlačitve je produkcija označevalca, ki je sinonim za avtonomijo simbolnega: označevalca-gospodarja, potlačenega označevalca gonske zahteve, ali še drugače: označevalca užitka sistema. Prapotlačitev potemtakem naslavlja potlačeno in status nascendi, produkcijo potlačenega, postopek, ki proizvede označevalec užitka, ‘reprezentacijo telesnega dražljaja’, ki bo v naslednjem koraku determinirala nezavedno produkcijo, konstituirano potlačitev kot obliko produktivnega nezavednega dela, ki pod seboj obsega obe delovodji, zgostitev in 11

12

13

14

Samo Tomšič, Kapitalistično nezavedno, Marx in Lacan, Analecta ‒ Društvo za teoretično psihoanalizo, Ljubljana, 2013., str. 140. (Prijevod na hrvatski sa slovenskoga izvornika, op. prev.) Na ovom mi je mjestu na tipkovnicu skočio mačak i prije nego sam ga s nje uspio skinuti, iz teksta mi je izbrisao više rečenica koje kasnije nikako nisam uspio rekonstruirati, pa sam prisiljen prazninu u tijeku misli koja se razjapila pokrpati, takoreći, ni od čega. Događaj se čini dosta zanimljivim; tu „nesvjesnu intervenciju“ valja obraditi kao dio samoga teksta u nastajanju. No, nije mi jasno što se otvara, odnosno tu „provokaciju“ ne namjeravam slijediti i cjelovitije elaborirati, ali bi to bilo iznimno zanimljivo, a i plodonosno. Ipak „događaj“ predstavlja intervenciju „nesvjesnoga“ u vidu neposredne aktualizacije onoga o čemu piše. S. Tomšič, Kapitalistično nezavedno, n. dj., str. 143. (Prijevod na hrvatski: „konstituirana potisnuća produktivna nesvjesna rada koji dovodi do viška“.) J. Clair, „O nadrealizmu“, n. dj., str. 520.

169


170

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Iztok OSOJNIK

premestitev.“15

Mogli bismo čak naglasiti da je pri produkciji nesvjesnoga riječ isključivo o kondenzaciji i premještanju dviju struktura formule označitelja koje, dakle, nisu u vezi sa značenjem označitelja ili smislom komunikacije. Produkcija nesvjesna rada nekakav je „slobodni“ način govora. Radi lakšega i provokativnijeg razumijevanja učinka rada nesvjesna (užitka), gornju matricu možemo okrenuti naglavačke. Temeljno pra-zadovoljenje bilo bi, dakle, stvar nesvjesna rada u smislu proizvodnje označitelja užitka ili stvaralaštva kao takvog, odnosno poiesis kao slobodne produkcije označiteljskog stroja nesvjesna zadovoljenja jer se svaka umjetnost uvijek koristi označiteljima i nikada bez njih. Upravo se označiteljem otvaraju vrata „namjerne“ nesvjesne radne produkcije, koja u zapletenome smislu predstavljaju onu slobodu koja ovim ne samo da dolazi do materijalna ostvaraja nego i do otvorena zadovoljenja jer su sustavi nesvjesnoga uvijek otvoreni; oni su kontingentan tijek zgusnuća i premještaja koji probija značenje zakona ili vrednovanja, pa nastavljaju, kako je pisao Marx razglabajući o slobodnu radu, isključivo unutarnju logiku vlastita rada, a ne vanjsku prisilu i normirane uvjete i upravo je stoga poiesis sloboda u radu koji nije nešto proizvoljno, već ostvarena etika nesvjesnog s one strane svakog morala, ni ispravna ni neispravna, i vrijedi više od misli koja ne mora polagati računa i koja se čini neiscrpnom. Sa slovenskoga preveo: Goran Filipi, Pula

15

S. Tomšič, n. dj., str. 142. (Hrvatski prijevod: „Stvarno je postignuće prapotisnuća produkcija označitelja kao sinonima za autonomiju simboličnog: označitelja-gospodara, potisnuta označitelja nagonskoga zahtjeva ili, drugim riječima: označitelja užitka sustava. Prapotisnuće nastavlja, dakle, potisnuto in statu nascendi, produkciju potisnutoga, postupak koji proizvodi označitelj užitka, ‘reprezentaciju tjelesna podržaja’ koji će u sljedećem koraku determinirati nesvjesnu produkciju, konstituirano potiskivanje kao oblik produktivna nesvjesna rada pod djelovanjem dvaju poslovođa, zgusnuća i premještaja.“)


Pavao PAVLIČIĆ, Zagreb

PREDNACRT ZAKONA O CENZURI „Pokušajte vi, recimo, smjestiti radnju romana u neku našu višenacionalnu sredinu i pokušajte priču ispričati tako da pozitivan lik bude Hrvat, a negativan Mađar, Talijan, Srbin ili tako neki pripadnik manjine. Što će se dogoditi? Ako vam tekst uopće bude objavljen (što je slabo vjerojatno), svi će vas napasti ne samo kao šovinista, nego i kao pristrana i neobjektivna umjetnika koji namjerno – iz niskih pobuda – iskrivljuje zbilju. A ako vi odgovorite da je roman napisan po stvarnom događaju u kojem su uloge bile raspoređene baš onako kako ste napisali, reći će vam da lažete ili će vas poučiti da je umjetnost nešto drugo, a ne puko prepisivanje zbilje... Ako ne smijemo nikoga proglasiti neprijateljem, smijemo proglasiti sebe. Ako, dakle, negativci ne mogu biti ni pripadnici drugog naroda, ni druge rase, ni druge spolne orijentacije, onda to mogu biti pripadnici našega naroda, naše rase i naše spolne orijentacije. Drugim riječima, ako ne smijemo pisati ni protiv koga drugoga, smijemo barem pisati protiv sebe samih. Pa to i činimo.“

Preambula U ovom se tekstu iznosi prijedlog da se u Hrvatskoj uvede cenzura umjetničkog stvaralaštva. Polazeći od zapažanja da su za takav potez već sazreli svi uvjeti, a u uvjerenju da će dotični zakon našem društvu donijeti znatne koristi, potpisani predlagač ponudit će na sljedećim stranicama obrazloženje ove dobrohotne zamisli. Zašto je cenzura potrebna? Temeljna svrha zakona bila bi natjerati društvo da se izjasni kakva mu umjetnost treba i što od umjetnosti očekuje. Sada se čini da ono to ne zna ili da o tome ne želi ništa reći. Jer, država nema na tom polju nikakve sustavne politike, a publika se

171


172

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Pavao PAVLIČIĆ

bezglavo priklanja čas ovakvim, čas onakvim umjetničkim konceptima, pri čemu ni država ni publika ne postupaju racionalno, niti obrazlažu svoje stavove. Dokaz je tome u činjenici da više ne postoji umjetnička kritika kao glas publike, a da razna povjerenstva – kao glas države – dijele umjetnicima novac izvlačeći dobitnike iz šešira. Zakon bi, dakle, i publiku i državu – što znači društvo – prisilio da se o tome izjasne per negationem: ako već nisu kadri kazati što od umjetnosti žele, neka barem kažu što ne žele, pa će time već mnogo toga biti jasnije. Što će cenzura regulirati? Odgovor glasi: neka regulira bilo što, samo neka nešto regulira. Jer, ovo stanje u kojemu je sve moguće i sve dopušten, naprosto više nije podnošljivo. Kad je, naime, sve moguće, onda je sve i jednako vrijedno, a kad je sve jednako vrijedno, onda je sve sasvim nevrijedno. Kad je, pak, sve nevrijedno, umjetnost postaje nevažna, pa gubi i mogućnost društvenog djelovanja, čak i onda kad se oko toga jako trudi i kad proglašava samu sebe angažiranom. Zbog toga zadaća cenzure ne bi bila bavljenje tematikom djela, umjetničkim tehnikama, načinima izlaganja, stilovima i sličnim potankostima. Ona bi se morala koncentrirati na društvenu funkciju umjetnosti. Cenzura bi trebala reći – kad već nitko drugi neće – što umjetnost zapravo treba činiti u našem životu: je li ona zabava, je li pouka, je li provokacija, je li širenje ideoloških koncepata, je li spoznaja, je li sama sebi svrha ili je nešto sedmo ili osmo. U skladu s odgovorom na to pitanje, cenzura bi onda imala mogućnost puštati ili ne puštati umjetnička djela u javnost. Veliki bi dobitak bio već i u tome što bi se znalo da cenzura postoji, pa bi bilo jasno i što ona preferira, a čega se grozi. Tako bi se onda djela već pri svome nastanku prilagodila vladajućem ukusu, standardu, ili društvenoj potrebi. Umjetnici bi bili mirni jer bi znali da ne mogu pogriješiti, a vlast bi bila mirna jer bi znala da joj nitko ne kvari posao. Tko bi provodio cenzuru i kako? Praktičnu stranu stvari trebalo bi pažljivo regulirati. Srećom, to ne bi bilo osobito teško. Evo što predviđa ovaj prijedlog. Nakon svakih parlamentarnih izbora postavljala bi se nova cenzorska služba, kao što se inače postavljaju novi ministri, novi direktori javnih poduzeća, novi šefovi državnih agencija, pa ravnatelji škola, vrtića, staračkih domova i pučkih kuhinja. Postojao bi Veliki cenzor, koji bi bio nadležan za cijelo umjetničko područje, i manji cenzorčići, zaduženi za pojedine discipline. Ustoličenje novih cenzora bio bi važan društveni čin, pa bi se znalo da njime započinje i nova epoha, koja će trajati barem četiri godine, ako ne i duže.


Pavao PAVLIČIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Prednost toga sustava bila bi u tome što bi, po logici stvari, cenzorsko mjesto bilo utjecajno te bi političke stranke pazile koga na to mjesto postavljaju, a već bi se u izbornim programima morale izjasniti kakvu će umjetnost zagovarati. A budući da se u nas na vlasti smjenjuju lijeve i desne koalicije, nakon svakog mandata jasno bi se vidjelo koja opcija ima bolje cenzore pa, prema tome, i koja ima bolju umjetnost. I u samoj bi se umjetnosti, naime, razlike tada jasnije vidjele jer bi svaki umjetnik unaprijed znao želi li se svidjeti lijevom ili desnom cenzoru. A na kraju, možda bi se moglo prosuditi i tko je zapravo u umjetnosti bolji, naši ili njihovi. A ako se nekome čini da bi uvođenje cenzure moglo nepovoljno odjeknuti u inozemstvu i srušiti ugled naše zemlje u očima drugih država, predlagač izjavljuje kako ne inzistira na tome da se ta institucija zove baš cenzura, nego da je spreman pristati i na drugačije nazive: pa zar nismo mi i inače nenadmašni majstori kad treba staroj stvari nadjenuti neko novo ime? Ovdje treba biti elastičan, utoliko prije što alat ovih naših cenzora ne bi bila crvena olovka, nego računalo, i to ne kompjutor, nego kalkulator. Ne bi oni, dakle, ništa križali u umjetničkim djelima, nego bi križali čitava djela, i to tako što ih ne bi financijski podržali. A budući da bez pomoći države ni jedno umjetničko djelo u nas ne može, to bi bilo i jako učinkovito. Uostalom, zametke toga sustava imamo i danas, samo bi ih trebalo razraditi. Mi, naime, danas ionako imamo cenzuru, samo što je ona neslužbena, ali je pri tome vrlo učinkovita. Što je neslužbena cenzura? Pokažimo to na primjeru. Pokušajte vi, recimo, smjestiti radnju romana u neku našu višenacionalnu sredinu i pokušajte priču ispričati tako da pozitivan lik bude Hrvat, a negativan Mađar, Talijan, Srbin ili tako neki pripadnik manjine. Što će se dogoditi? Ako vam tekst uopće bude objavljen (što je slabo vjerojatno), svi će vas napasti ne samo kao šovinista, nego i kao pristrana i neobjektivna umjetnika koji namjerno – iz niskih pobuda – iskrivljuje zbilju. A ako vi odgovorite da je roman napisan po stvarnom događaju u kojem su uloge bile raspoređene baš onako kako ste napisali, reći će vam da lažete ili će vas poučiti da je umjetnost nešto drugo, a ne puko prepisivanje zbilje. Iz ovoga primjera posve se jasno razabire: nije toliko loše što nema službene cenzure, koliko je loše što postoji neslužbena. Ona je, naime, sklona proširiti se na sve i svašta i pretvoriti se u batinu kojom vas svatko može zatući onda kad mu ponestane argumenata. Ali, situacija u kojoj službeno ništa nije zabranjeno, a neslužbeno ništa nije dopušteno ima i pogubnije posljedice.

173


174

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Pavao PAVLIČIĆ

Kakvi su još učinci neslužbene cenzure? Najjednostavnije, ona je proizvela oskudicu negativnih likova, a bez negativnih likova, kao što je svima poznato, ne može postojati nijedna dobra priča. U priči se, naime, redovito sukobljavaju dobro i zlo, pravda i nepravda, naši i njihovi, o tome sve priče govore i o tome se i inače u životu često radi. I sad, kako stvoriti priču ako u njoj nitko ne smije biti zao, ako u njoj nema antagonista? A nema ga zato što taj antagonist, po prirodi stvari, mora imati stanovita obilježja: mora biti muškarac ili žena, mora pripadati određenoj rasi, pa naciji, pa političkom i spolnom usmjerenju, i tako u beskraj. A zbog te je pripadnosti zaštićen od toga da ga priča doista tretira kao negativca: reći će se odmah da je postao negativac zato što je crnac ili bijelac, zato što je muškarac ili žena, zato što je Rus ili Čečen, zato što je homić ili hetero. Zato dobro dolaze povremeni regionalni ratovi: dugo je američki film nemilo eksploatirao Srbe kao negativce, a onda je i to postalo politički zazorno. Jednako tako, sad su svi sretni što se pojavio islamski fundamentalizam, pa ima antagonista u izobilju, inače bi oni tamo u Hollywoodu mogli zatvoriti dućan. I, to je još jedan razlog da se uvede cenzura: neka se jasno kaže koga ne smijemo u knjigama i filmovima uzimati kao antagonista, pa ćemo onda po tome znati koga smijemo. Tako ćemo moći pripovijedati priče, a bez priča čovječanstvo nikako ne može. To se vidi i po činjenici da to isto čovječanstvo priče i ovako proizvodi i konzumira, tek što to čini na naopak i poguban način. Odsustvo cenzure kao autoimuna bolest Evo objašnjenja. Bez antagonista se, vidjeli smo, ne može. Zato pisci – a kad kažem pisci, onda mislim i na filmaše i kazalištarce – u potrazi za antagonistima napokon dolaze na spasonosnu ideju: ako ne smijemo nikoga proglasiti neprijateljem, smijemo proglasiti sebe. Ako, dakle, negativci ne mogu biti ni pripadnici drugog naroda, ni druge rase, ni druge spolne orijentacije, onda to mogu biti pripadnici našega naroda, naše rase i naše spolne orijentacije. Drugim riječima, ako ne smijemo pisati ni protiv koga drugoga, smijemo barem pisati protiv sebe samih. Pa to i činimo. Fenomen je poznat svakome tko makar samo površno poznaje našu javnu scenu, naš film, kazalište i književnost. U svim se tim umjetnostima rado i često problematiziraju povijesna zbivanja posljednjih desetljeća. Ali, čini se to na pomalo bolestan način. Bolest ima dva stadija, kronični i akutni. Kronični se sastoji u tome što se u našoj umjetnosti jednostavno ne vjeruje da mi kao sredina – kao Hrvatska i kao Hrvati – po ičemu možemo biti važni i da se nama nešto veliko i simbolično može dogoditi. To uvjerenje ne može promijeniti ni činjenica da smo u ratu imali toliko tisuća mrtvih i da su naši ljudi napravili tolika herojstva: mi u sebe i dalje ne vjerujemo. Otuda i paradoksalna pojava da smo napi-


Pavao PAVLIČIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

sali masu knjiga i snimili masu filmova u kojima su protagonisti Bosanci; napravili smo toga možda i više nego Bosanci sami. To dolazi otuda što su oni nešto drugo nego mi, a za nas samo drugi mogu biti važni, a mi nikada. A akutni stadij još je strašniji: tu se pripadnici naše sredine pretvaraju u jedine, pretplaćene i licencirane negativce. Već godinama pišemo knjige i snimamo filmove u kojima dokazujemo kako su drugi uvijek dobri, a Hrvati uvijek zli. Nije to zato što bi autori baš bili čvrsto uvjereni da stvari doista tako stoje, nego zato što priča ne može bez negativca, a negativac – pokazalo se – smije biti samo naš čovo. Iako tu, dakako, uvijek ima i malo računice: nekome u svijetu sigurno će se svidjeti da se loše govori o Hrvatskoj, pa možda kapne kakva nagradica, prijevodić, stipendijica... Naravno, pravilo da se negativno smije govoriti samo o sebi vrijedi i za druge, a ne samo za nas: to je kao nekakav svjetski trend. Stvar je samo u tome kako to tko čini: pametne i iskusne sredine kritiziraju sebe tako da to na kraju ipak ispadne simpatično, a da od kritike bude i neke koristi; mi, pak, govorimo protiv sebe tako da se smučimo i sami sebi, a gdje ne bismo drugima. A takav stav ne samo da ne može proizvoditi dobre priče, nego zajednicu kojoj pripada vodi ravno u ludilo: u iskrivljene predodžbe o sebi i u nepromišljene poteze. Jednostavno, vodi je u opsjednutost ideologijom, a ideologija je – lijepo nas je učio Marx – iskrivljena svijest o sebi i o svijetu. I, gle paradoksa: upravo tu iskrivljenu svijest željeli smo suzbiti s pomoću političke korektnosti. Umjesto toga, sama politička korektnost postala je religija čiji se postulati ne dovode u pitanje. Kako tu cenzura može pomoći? Može pomoći itekako. Dapače, ona nam je još jedina nada. Ovako bi trebalo uraditi. Neka cenzura, u skladu s pravilima političke korektnosti, eksplicitno (na papiru, u obliku paragrafa) zabrani da se u ratnom romanu ružno govori o neprijatelju, neka zabrani da pripadnik nekoga drugog naroda bude negativan lik, neka zabrani da se socijalizam prikazuje kao ne baš idealan politički sustav. Neka, ukratko, zabrani da se govori istina ako ta istina ne odgovara našim ideološkim snovima i željama. To će biti pošteno, ali i vrlo korisno, a blagotvorni učinci vidjet će se vrlo brzo. Jer, ništa naši ljudi ne vole toliko kao kršiti zakone, pa će se zato i sad zacijelo potrudili da prekrše i zakon što ga cenzura nameće. Nastojat će se, dakle, osloboditi pritiska i težit će slobodi, baš kao što smo mi nekada, u socijalizmu, smatrali osobitim dostignućem kad bismo uspjeli plasirati film o ljubavi, a ne o podvizima radničke klase. Ukratko, postojanje cenzure ulilo bi autorima osjećaj sputanosti, neslobode i dalo bi im želju da dosegnu nešto što im je sada nedostupno. Tako bi težili zaobilaženju pravila, izmišljali bi nove narativne strategije, stvarali nove

175


176

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Pavao PAVLIČIĆ

stilove, postali inventivni u otežanim životnim uvjetima i tako bi – darvinistički – pisali, snimali, slikali i komponirali bolje nego sada. I doista, umjetnost često opisuju kao slobodu. Ali, nema veće zablude od toga: ono što umjetnost čini umjetnošću, to su ograničenja i poteškoće, a ne sloboda. Cenzura bi, dakle, na pomalo umjetan način, stvorila te zapreke i zabrane, uvjete da nam umjetnost bude dobra. Kako uvesti cenzuru? Najbolje bi bilo učiniti to uredbom ili tako nekakvim aktom sa zakonskom snagom. Ne bi, dakle, trebalo ići ni na kakvu veliku debatu, niti na saborsku proceduru: stvar bi trebalo naprosto oktroirati, od danas na sutra. Za takvo postupanje postoje tri razloga. Prvi je tradicijski. Ondje gdje je u povijesti postojala, cenzura nikad nije uvedena demokratskim putem, nakon referenduma na kojemu bi se svi složili da žele biti cenzurirani. Cenzuru je uvodio onaj tko je mogao, i to zato što je mogao. A tako bi moralo biti i sada: ima tko može, potrebno je samo htjeti. A poslije bi se svemu tome mogla dati i zakonska forma, pa odatle i ovaj prednacrt. Drugi je razlog analoški. Kad liječnici odluče nekome operirati slijepo crijevo, onda o tome ne organiziraju javnu raspravu, niti daju pravo glasa bolesnicima u susjednim krevetima, nego čine ono što treba činiti i tako spašavaju čovjeku život. A ovdje se radi o nečemu sličnom: daleko smo dogurali i ovo je društvo nasmrt bolesno. Potrebno je, dakle, energično djelovati, takoreći kirurški. A cenzura je ovdje jedini pravi put, nešto kao laserski nož. Treći je razlog praktični. Ako bismo tu stvar dali na diskusiju, počelo bi razvlačenje i natezanje, cijepanje dlake na četvero, krenulo bi se s nijansama, sa suptilnostima i tako bi ono što je samo po sebi jasno i očito postalo problematično i sporno. Na kraju bi još ispalo da je i sâm prijedlog za uvođenje cenzure nešto nazadno, sumnjivo i opasno. Zato ne treba nikoga pitati ništa, nego treba postupiti odlučno. Prijelazne i završne odredbe Kao što se vidi, prednosti su uvođenja cenzure mnogobrojne, dok nedostataka praktički i nema. Praksa će zacijelo pokazati kako je cenzura vrlo dobra, pa će zato – može se već sada naslutiti – umjetničko stvaranje biti tek prvi korak: cenzura će se s vremenom proširiti na medije i na javnu riječ općenito. Pa, ako je predlagaču dopušteno da na kraju izrekne jednu subjektivnu napomenu, on želi izjaviti kako se unaprijed raduje toj perspektivi.


Helena SABLIĆ TOMIĆ, 177 Osijek

ŽENA I CENZURA „Zašto do dana današnjega Povijest hrvatske književnosti nije napisala žena? Je li ova činjenica posljedica neznatnog broja književnih povjesničarki, je li ona vezana uz manjak ambicije, neki strah ili je naprosto posljedica dominantnog patrijahalnog uma u širem kontekstu? Bi li onda Povijest bila nalik ovima koje imamo?“

Cenzura. Prva je asocijacija – prošlost, mračno vrijeme kada je šačica određivala što „obični“ ljudi smiju, a što ne smiju znati, čitati, saznati. Vrijeme puno sjena, lomača i razbijanja polica, guranja knjiga u duboke podrume, u zapečaćene sanduke, vrijeme je to kada su se knjige zabranjivale, sakrivale ili spaljivale, a i zbog čijeg se posjedovanja lako gubila glava. Zašto? Nisu odgovarale političkom sustavu, svjetonazoru, ideji, kritizirale su, davale su znanje, a znanje je opasno jer širi vidike, poglede i lako je vidjeti kako „oni gore“ nisu časni... niz je razloga. Žena. Prva je asocijacija tijelo, osjet, domaće ognjište, nevidljivost, pobuna, intima, prvo lice jednine. Udovoljanje tjelesnoj žudnji, emotivna praznina i nepodnošljiva usamljenost koja postaje nužnost. Ta se eksplicitna prezentnost žene u gotovo svakom trenutku može preokrenuti u tematiziranu prisutnost nekoga drugoga. Pojmu tijela pripada ona oznaka propusnosti i mogućnosti prelaska jednoga načina prezentnosti u drugi, zakrivenosti u prisutnost i obratno. Propituju se granice ženske tjelesnosti krećući se narativnom putanjom od tijela kao objekta kojim drugi udovoljavaju svoje potrebe, preko tijela kao metafore prostora i ideologije, pa sve do tjelesnosti kao osobne frustracije i osobne kazne. Zašto do dana današnjega Povijest hrvatske književnosti nije napisala žena? Je li


178

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Helena SABLIĆ TOMIĆ

ova činjenica posljedica neznatnog broja književnih povjesničarki, je li ona vezana uz manjak ambicije, neki strah ili je naprosto posljedica dominantnog patrijahalnog uma u širem kontekstu? Bi li onda Povijest bila nalik ovima koje imamo ili bi možda u njoj bilo nešto više autorica; možda bi se neki drugi predlošci predložili za analizu, a sigurna sam da bi kontekstualizacija književnopovijesnog razdoblja naglasak stavila na kulturološki prostor, prikaz privatnoga života i svakodnevlja u njemu. Kada je riječ o ženama hrvatske literature, onda je ime Dragojle Jarnević zasigurno prvo koje treba spomenuti u vezi sa cenzurom javnoga govorenja/pisanja. Naime, ova učiteljica i preporodna pjesnikinja, osim što je objavljivala stihove, tijekom života vodila je dnevnik. I sada dolazimo do prve kušnje na kojoj trebamo provjeriti odnos privatnoga i javnoga, tjelesnoga i nacionalnoga, odnosno ovjeriti je li i unutar ove, rekli bismo ženske dnevničke komunikacijske strategije, riječ o izjednačavanju povijesnoga i osobnoga. Nadalje, bitno je utvrditi razloge zbog kojih Dragojla Jarnević uzima upravo dnevničku pripovjednu strategiju koja će joj omogućiti spoznavanje same sebe, kao ona koja uslijed spolne etiketiranosti ne može potpuno zadovoljiti/ispoljiti svoju egzistencijalnu potrebu za javnim govorom o svojim političkim, nacionalnim i kulturnim stavovima. Jarnevićevoj je dnevnik slatki nadomjestak koji se javlja u trenutcima najveće žudnje; ne odabire ga kao formu pisanja nimalo slučajno, već upravo zahvaljujući njegovim mogućnostima približavanja drugima i sebi samoj, njime udovoljava onom stalnom mjestu romantičarske poetike: borbi između srca i razuma. Njezina žudnja tada je bila usmjerena prema „lijepoj krijeposti domoljublja, poštenju i ljubavi“. Nadalje, ona je potpuno svjesna javne pozicije vlastitoga dnevnika, posebno onda kada izravno počinje prevoditi njemački dio dnevnika (1833. – 1841.) na hrvatski jezik. Na tim uvodnim stranicama uspostavila je sa čitateljem komunikacijsku vezu izravno mu se obraćajući radi postizanja što veće vjerodostojnosti i intimnosti napisanoga, sa željom da ga pridobije na svoju stranu jer će joj prostor dnevnika ujedno biti i prostor obračuna s malograđanskim mentalitetom koji je, kao ženu, često proziva i omalovažava. Nadalje, dnevnik nije pisala za javno čitanje u svome vremenu, za njezina života, već sa željom da posluži upravo kao cjelovito dokumentirana zbiljnost pa, prema oporučnoj autoričinoj želji, dnevnik svoje prvo čitanje ima deset godina nakon njezine smrti. Promatrajući njezin dnevnik kao pripovjednu cjelinu, uviđa se oscilirajuća pripovjedna putanja, od pisanja o jakom, iskrenom domoljublju i izrazito strasnoj potrebi za što boljim poznavanjem hrvatskoga jezika, hrvatske kulture, posebno onda kada je uslijed bolesti morala boraviti izvan domovine, preko želje za uspostavljanjem društvenih promjena, do deprimirajućega odnosa prema sebi i životu uopće. Taj put od autoreferencijalnog do referencijalnog odnosa odraz je


Helena SABLIĆ TOMIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

njezine svijesti o vlastitoj ograničenosti, o položaju žene u XIX. stoljeću. Pri tome ne zaboravlja ostaviti prostora za uronjenost u vlastitu intimu prepunu strepnje, tuge, usamljeničkoga života, ali i strasnoga odnosa prema određenom muškarcu. Čitamo dnevnik kao socijalnu reportažu, političko-didaktički tekst, prostor samoočuvanja i intimni autoportret (duhovno-tjelesno) samostalne žene. Osim navedenoga, Dragojla je Jarnević u razdoblju sveopćega društvenoga puritanstva, koje nastoji postići/dostići moralni kršćanski odgoj usmjeren i prema književnosti i izvan nje, materijalizirajući ga kroz didaktički odnos spram nacionalnoga kao jedinog čistog prostora emotivnoga, pisala o putenoj ljubavi, o tome kako je nevinost izgubila u 41. godini s dvadeset godina mlađim muškarcem, da bi poslije za seks plaćala, stoga ne začuđuje to što Ivan Filipović deset godina nakon njezine smrti dnevnik proglašava pornografskim tekstom i zabranjuje njegovo objavljivanje. Tek sredinom dvadesetoga stoljeća – točnije, 1958. – izlazi skraćena verzija dnevnika naslovljenog Život jedne žene koju je priredio Stanko Dvoržak, dok će sto godina nakon njegova pisanja, zahvaljujući predanom radu Irene Lukšić, integralna verzija tisuću stranica dnevnika ugledati svjetlo dana. Sličnu priču o neslobodi iznošenja javnoga mišljenja na svojoj koži osjetila je i osječka Židovka Vilma Vukelić, koja je pisala na njemačkome jeziku, napisavši osam romana, ali zbog Krležine rečenice – što hoće ta žena s Drave koja piše muškim jezikom o povijesti i politici pa pri tome još oštro kritizira, što želi Ona u prostoru književnosti? – te su riječi, a i tadašnje javno mnijenje kao posljedicu imali gotovo četrdesetogodišnji odmak do prvoga objavljivanja na hrvatskome jeziku njezinih memoara Tragovi prošlosti, 1993. Naglašavanjem osobnih stavova o izvanjskoj zbilji, isticanjem i objašnjavanjem društvenih činjenica i političkog identiteta grada na smjeni stoljeća, Vilma Vukelić potvrđuje da je literarno inficirana evolucionističkom teorijom, izrazitim individualizmom Ibsenove Nore ili Hedde Gabler, Strinbergove Gospođice Julije, Schillerovom raspravom O estetskom odgoju čovjeka i Öserovim Estetskim pismima mladoj ženi, ne pristajući na političku ravnodušnost grada 1848. godine, kada je „Osijek bio jedini grad koji se nije odazvao pozivu bana Jelačića, ali ne zato što bi se Osječani identificirali s mađarskom revolucijom, nego jer su željeli sačuvati svoj mir“. Jasno je u memoarima pokazala kako se kolektivni identitet šireg francjozefinskoga konteksta prepoznaje u velikim urbanim središtima koja potom postaju izvorištem projekcije dominantnih slika o stanju duha u manjim prostorima. Ukazujući oštrim rezovima na kulturno, političko i socijalno stanje u Osijeku, ona javno kritizira duhovnu letargiju ovoga europskog središta jer „upravo je ta homogena mješavina jezika, ponašanja, životnih navika i kulturnih manifestacija davala gradu onu tipičnu bečku atmosferu: lagodan život i ravnodušnost, obijest s primjesom cr-

179


180

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Helena SABLIĆ TOMIĆ

nog humora, sentimentalnost bez dubine, smisao za umjetnost i druželjubivost uz pivo, siromaštvo mišljenja udruženo s duhovnom umišljenošću, osjećaj za formalno koji je sam sebi postao svrhom u službi estetike koja je konzervirala postojeće.“ Ništa bolje nije prošla niti književnica jakoga nacionalnog senzibiliteta Mara Švel Gamiršek, čije se ime u povijestima hrvatske književnosti pojavilo prvi put tek Poviješću Dubravka Jelčića, no njezini su romani, npr. Šuma i Šokci i kratke priče Portreti nepoznatih žena, posve kompatibilni prozama Joze Ivakića, Živka Bertića ili Josipa Kozarca. Sličnih priča ima i u bližoj prošlosti. Naime, u nas je na osudu naišla slikovnica Sve je to obitelj njemačkih autorica Alexandre Maxeiner i Anke Kuhl kao prva gay slikovnica. Slikovnica Maggie ide na dijetu o 14-godišnjakinji koja se odluči na dijetu dočekana je na nož struke i nekih roditelja. A progon je doživjela i Silvija Šesto s Bum Tomica jer su rekli jednako onako kako je Ivan Filipović progovorio o Dragojlinu dnevniku, da ova knjige za djecu „širi pornografiju“. Hrvatska je kletva maknuta nakon nekoga vremena sa Šesto i Tomice, ali šteta je počinjena, pa ova spisateljica, koja je osvijestila problem bulimije, možda negdje još vida recepcijske rane, no može joj se samo reći – hvala. Danas, u vremenu dostupnosti i propustljivosti medija za sve i svašta, poneki ženski umjetnički iskoraci imaju sudbinu spomenutih književnica. Naime, kada je u ožujku 2015. godine umjetnica Rupi Kaur na Instagramu podijelila vlastiti autoportret na kojemu leži u krevetu, leđima okrenuta promatraču, fotografija je dvaput uklonjena s ove društvene mreže zbog dviju mrlja, na krevetu i autoričinim hlačama. Mrlje su od menstrualne krvi i upućuju na to da je autorica u vrijeme fotografiranja imala menstruaciju. Instagram je zaključio da prikaz žene označene tragom krši njihove odredbe o tome što se smije, a što ne postavljati te je fotografiju uklonio. Incident je otvorio raspravu o tome kako su ženska tijela u medijima seksualizirana, utišana, obrijana. Kaur nije jedina čija je slika uklonjenena s društvenih mreža. Tu je djevojka u donjem rublju, kakvih su prepune društvene mreže, koja je uklonjena jer ima koji kilogram viška, kao i australski časopis čiji ženski modeli nisu besprijekorno obrijani. Mediji, u kojima vlada patrijarhat, nametnuli su standarde ženskog tijela, standarde koji su se udaljili od stvarnoga ženskog tijela. Podršku Kauri i svim ostalim stvarnim ženama čija tijela mediji cenzuriraju dali su mnogi, pa ću ovom prigodom citirati samo jednu od njih – Casey Jenkins: „U teoriji potpuno podržavam mogućnost izbora ljudi da gledaju ili ne gledaju što god izaberu. Cijeli je spektar stvari koje bi mogle biti traumatične za ljude. Upozoriti ih o sadržaju onog što će vidjeti obazrivo je i humano. Ima dana kada bih i sama voljela da sam upozorena prije nego što mi se ukažu lica političara iz moje države ili beskrajne reportaže sporta u kojem dominiraju muškarci. I jedne i druge smatram


Helena SABLIĆ TOMIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

depresivnim i uvredljivim. Ali stvarnost je teška i nitko ne cenzurira dominantne kulture, nitko ne cenzurira najsnažnija i prevladavajuća mišljenja. Njihova se cenzura nameće pa se manjine i drugi manje snažni moraju s time nositi, dok se njihov vlastiti izričaj ušutkava.“ Zaključila bih time kako su još uvijek rijetke žene koje uspijevaju održati arhetip divlje žene (Pinkola Estés, 2004.) u sebi i utisnuti ga u tekst kao ideju, osjećaj, nagon i sjećanje, muškarcima i cenzuri usuprot.

181


182 Milan SOKLIĆ, Pula

PRINCIPIJELNA KONTINGENCIJA ILI INTELEKTUALAC U RALJAMA ŽIVOTA „Klima je opet pogodna za razvoj podobnoga intelektualca koji se prislanja uz moralno-političke stavove koje proklamiraju mediji, odnosno one koji trenutačno najbolje prolaze na tržištu, te se pisac nastoji stilizirati kao njihov nositelj, bez obzira na vlastita uvjerenja. Tako se na perverzan način događa to da uvjet slobode postaje njenim ograničenjem, prisiljavajući intelektualca na nove žalosne kompromise u izokrenutome svijetu tržišno definiranog liberalizma.“

Scena se događa na pariškom groblju Cimetière de Thiais 1939. godine. Na pokopu Josepha Rotha, austrijskoga književnika u francuskome egzilu, okupilo se vrlo raznorodno društvo. Ne mogu se sporazumjeti: jedni tvrde da je Roth bio kršten i zahtijevaju da se pisca pokopa u katoličkome dijelu groblja, jer je navodno tako i sâm želio, te dovode kapelana Johannesa Oesterreichera – znakovitog li imena! – da obavi pokop, dok skupina istočnih Židova prosvjeduje, smatrajući da se njihovu sunarodnjaku Josephu Rothu, galicijskome Židovu, treba izgovoriti kadiš. Bliski prijatelj Soma Morgenstern tvrdi kako mu je sâm Roth rekao da nije kršten, drugi prijatelj, međutim, navodi riječi pisca Hansa Natoneka koji je navodno svojim očima vidio Rotha kako uzima hostiju; Joseph Gottfahrstein, pak, smatra da je Rothovo katoličanstvo bilo samo priredba kojom se htjelo poduprijeti austrijske legaliste. Sporna odjednom postaje i pokojnikova politička orijentacija: izaslanici habsburškoga prijestolonasljednika Otta von Oesterreicha donose vijence sa crno-žutim mašnama, dok Rothovi komunistički prijatelji gnjevno gledaju tu „monarhističku farsu“. Duhovi se smiruju tek kad lopate počnu zatrpavati kovčeg i svi bivaju svjesni da Rotha više nema. Smrt mitomana: tako je Rothov biograf David Bronsen naslovio ovo poglavlje svoje knjige. Jer, Roth je s lijevima bio „crveni Joseph“, a s desnima monarhist; među liberalima izdavao se za slobodoumnika, s katolicima je bio obraćeni kršćanin, Židovima se obraćao kao pravovjeran sunarodnjak. Sve u svemu, bio je to još jedan nedosljedan intelektualac u raljama života, alkoholičar, beskičmenjak, klimavac. Sve je izmiješano u njegovu „anything goes“. No, je li baš sve?


Milan SOKLIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Kad bismo ga mogli zamoliti da iz tijesnoga groba na neuglednom pariškom groblju obrazloži svoje „neprincipijelne koalicije“ i ponižavajuće mimikrije, Rothov bi odgovor po prilici mogao glasiti ovako: Dragi prijatelji, nemojte misliti da ne suosjećam s vašom povrijeđenošću i razočaranjem koje ste morali doživjeti sada, uvidjevši da sam vas u svojim političkim, vjerskim i drugim izjašnjavanjima obmanjivao. Sve sam vrijeme bio svjestan žara kojim ste pristajali uz svoje svjetonazore i srce me boljelo što vas nisam mogao iskreno pratiti u vašim jednostranostima, utoliko prije što sam znao da će neminovno doći dan kad će sve izići na vidjelo. Meni bi, ovako mrtvome, trebalo biti svejedno što ćete o meni misliti, no tišti me vaše razočaranje i to je, vjerujte mi, jedini razlog zbog kojega ću pokušati izreći svoju sljedeću obranu: neporeciva je, dakle, istina da je ovaj smrtnik, imenom Joseph Roth, alkoholičar i mitoman, bio očajno nesavršeno biće te da svojim ponašanjem ne može biti uzor nikome. Zapitat ću vas, međutim, možete li to isto reći i za moje knjige? Možete li u mojim romanima, barem u onima iz zreloga razdoblja kada sam posve ovladao umijećem književnika, pronaći ijedan odlomak koji je napisan olako i na brzinu ne bi li knjiga što prije izišla iz tiska, ijedno poglavlje u kojemu nije svaka rečenica primjerena i odmjerena, u potpunome skladu s cjelinom i na razini cjeline? A dobro znate kako sam često bio u škripcu i kako mi je novac znao biti prijeko potreban. Vjerujete li doista da bi jedna ništarija izdržala da ne zbrza uređivanje teksta, ne izbaci započeti težak odlomak, ne zabašuri nedomišljen završetak? A ipak se svi morate složiti u tome, vi koji ste voljeli moje knjige, da u njima zatječete itekakvu dosljednost, pa i požrtvovnost stvaranja. Vi smatrate da moralna osoba treba ustrajavati u svome svjetonazoru, biti, kako vi velite, principijelna. A ja vas, opet, uvjeravam, da je takva principijelnost intelektualcu još potrebnija u vlastitome pozivu, za koji je pozvan od Boga, ili od prirode, svejedno, kako god vi to nazvali, te da su vaše lijeve i desne konfesije u tom smislu nedostojne tolike ostrašćenosti. Jer, najprije se, dragi moji prijatelji, treba biti vjeran samome sebi, onome što nas iznutra određuje, a što će neki među vama, pa i ja, nazvati duhom, drugi pozivom, treći možda povijesnom zadaćom, te da sam kao intelektualac prije svega dužan biti vjeran onome po čemu se i nazivam intelektualcem, dakle duhu, a on se utjelovljuje u mojemu pozivu, i u tom pozivu, u kojem se ostvarujem u svojoj biti, moram biti istinit, a ne pristran, bistar, a ne pomućen strastima, intelektualac koji sebe vidi u svojim djelima, a ne list nošen vjetrom dnevne politike. A kad je riječ o svjetonazorima u kojima se gložite, moram vam reći i to da vas u jednome nisam obmanuo: naime, u tome da su mi svi oni doista bili prihvatljivi i dragi i da sam ih sve svim srcem prihvaćao i nisam vas obmanjivao radujući se i svetoj hostiji i čitanju svitka naše Tore, pa i proleterskome manifestu, i tek mi je njihova isključivost bila neprihvatljiva. Uvjeren sam, naime, a to ste i vi, sad kad vas gledam kao cjelinu okupljenu od lijevih i desnih, vjernika i agnostika ili čak ate-

183


184

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Milan SOKLIĆ

ista, možete posvjedočiti, da postoji jedan stav duha koji nam je svima zajednički, onaj koji vjeruje u istinu koja ne može biti sluškinja ničega, a najmanje političkih uvjerenja, pa ni onih najdobronamjernijih, i u ljepotu koja nije ukras ničega izvan domene lijepoga te da nam je kao takvima, dakle kao, usuđujem se, evo, još jednom izreći tu kontaminiranu riječ, intelektualcima, svima zajednički samo jedan neprijatelj i on se zove – barbarstvo. Njegova je prijetnja mrska svima nama u ovome strašnom vremenu, i lijevima i desnima, i vjernicima i nevjernicima, i u tom smislu, dragi prijatelji, znajte da vas ni u svjetonazoru zapravo nisam Joseph Roth (1894. – 1939.) obmanuo te da su vaše principijelne razlike naposljetku ipak kontingentne, kratkoročne i vrijedne samo onoliko koliko svi zajedno služimo našemu zajedničkom poslanju. Tako bi možda govorio Joseph Roth. U sličnom ozračju i istome nesretnom razdoblju, naime, u vrijeme kad su nacionalsocijalisti već bili preuzeli vlast u Berlinu, slična se scena odvija i u švicarskom Minusiu. Prosinac je 1933., opet smo na groblju i opet je posrijedi pogreb književnika u egzilu. Njemačkoga pjesnika Stefana Georgea ispraća skupina prijatelja i učenika, u javnosti poznata pod nazivom Georgeov krug. Kohezija je ovdje jača, ožalošćeni nisu samo prijatelji velikoga pjesnika: svi ga oni nazivaju Učiteljem i njegovi su štićenici od dječačkih dana, zlobnici govore o homoseksualnim vezama između karizmatskog Učitelja i malodobnih učenika. Kao i u Rothovu slučaju, i ovdje su prijatelji podijeljeni. Oko Georgea, doduše, nema ljevičara; svi su njegovi učenici dobro situirani pripadnici građanske desnice, no razlike su među njima jednako duboke i nepomirljive. U njihovu krugu ima i uvjerenih nacionalsocijalista koji se, kad su sami, već krišom pozdravljaju uzdignutom desnicom. Oni smatraju da Georgea treba pokopati u Reichu, s počastima kakve pristoje velikome njemačkom pjesniku. Tome se oštro protive Georgeovi židovski prijatelji, koji ne mogu zamisliti da posmrtni ostaci Učitelja počivaju u Hitlerovu carstvu zla. Situacija je krajnje neugodna, iz Berlina inzistiraju na državnom pogrebu, prijeti skandal i pokop se mora obaviti što prije. Prijatelji stoga obavještavaju javnost da će se sprovod obaviti sljedećega dana u 15 sati, no pogreb počinje već ujutro i prijatelji se još prije podneva razilaze, njemački konzul stiže prekasno, izaslanik iz Berna, Ernst von Weizsäcker, inače kućni prijatelj pojedinih pripadnika Georgeova kruga, može samo još položiti svastikom ukrašen vijenac u bojama Trećega Reicha na već zatvoren grob. Već sljedeće noći, međutim, svastike više nema, netko ju je izrezao... Georgeova prividna bliskost ideologiji nacionalsocijalizma zasniva se na nizu


Milan SOKLIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

tragičnih nesporazuma. Pjesnik kojega su kod kuće zvali Etienne i u čijoj se obitelji govorilo i francuski i njemački, a imenom Stefan počeo se potpisivati tek nakon poznanstva s istoimenim francuskim parnasovcem Mallarméom, uređivao je početkom prošloga stoljeća književni časopis Blätter für die Kunst, čiju je naslovnicu godinama krasio ezoterički simbol kukastoga križa, koji u to vrijeme, međutim, još nije imao nikakve političke konotacije. U kriznim godinama nakon Prvoga svjetskog rata George je zagovarao duhovnu obnovu Njemačke, pa je 1928. objavio i zbirku hermetične elitističke poezije Stefan George (1868. – 1933.) pod nimalo sretnim nazivom Das neue Reich, u kojoj se, primjerice, slučajno može naći i pjesma, inače prvi put objavljena 1921., pod naslovom Einem jungen Führer im Ersten Weltkrieg. Dolaskom nacionalsocijalista na vlast Georgea su novi gospodari Njemačke, koji nisu razumjeli ništa od njegove poezije i njezina stajališta, proglasili pretečom Trećega Reicha i državnim pjesnikom. Kao i Nietzschea, uostalom, čija je sestra, kako je poznato, Hitleru svečano uručila bratov štap. Za razliku od pisca Zaratustre, koji je u to vrijeme već odavno bio mrtav te nije mogao reagirati na ideološku zloporabu svoga nauka, od Georgea se očekivalo odgovarajuće izjašnjavanje u prilog ili protiv takvoga svrstavanja. Užasnuti pjesnik, elitist koji je sveg svog života zazirao od rulje i nasilja, izvrdavao je tim nezasluženim počastima kako je znao i umio, da bi napokon iskoristio svoj inače uobičajeni sezonski boravak u švicarskom Tessinu kako bi bez izravne konfrontacije umaknuo svojim strašnim simpatizerima, ali do smrti nije smogao hrabrosti otvoreno se ograditi od njih. I ovaj je književnik kraj sebe želio zadržati sve svoje prijatelje. Učenici su bili njegova obitelj i George nije imao snage odreći se ni svojih Židova ni svojih Nijemaca, koji tada, za razliku od Učitelja, još nisu znali kamo će ih odvesti NSDAP. Zato je šutio kad se trebalo izjasniti. S druge strane, životopisi njegovih brojnih učenika, koje je George od dječačkih dana odgajao u duhu grčkoga ideala ljepote, i koji su gotovo svi, i Nijemci i Židovi, postali ugledni i angažirani intelektualci te zauzimali važne položaje u poratnoj Njemačkoj i Americi, pri čemu se niti jedan od njih nikada nije odrekao svoga Učitelja, svojevrstan su argumentum ad hominem, točnije argumentum ad homines koji donekle može popraviti dojam o neodlučnom pjesniku. Posebno se među njima ističe lik Clausa von Stauffenberga, koji je 20. srpnja 1944. sa skupinom viših i visokih časnika, kao središnja osoba urote pod imenom Walküre, eksplozivnom napravom pokušao ubiti Hitlera i pučem srušiti nacističku vlast. Nesretnim stjecajem okol-

185


186

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Milan SOKLIĆ

nosti atentat nije uspio, a Stauffenberg je strijeljan nekoliko dana potom. Njegov se čin danas smatra najznačajnijim primjerom njemačkoga otpora Hitlerovoj diktaturi i svijetao je uzor naraštajima svoje zemlje. Tako su intelektualci koje je George odgojio uspjeli realizirati upravo one vrline koje su Georgeu, kako se čini, nedostajale. Opisani događaji predočuju u kojoj su mjeri i Roth i George zapali u kompromise s premoćnom stvarnošću i koliko su jadni u pokušajima njezina svladavanja. Svjesni neprihvatljivosti političkih opcija koje im se nude u vrtlogu vremena, slični su utopljenicima čije su glave već pod vodom i samo još ispružene ruke nad prljavom bujicom grčevito pokušavaju spasiti ono što im je najsvetije: autonomiju umjetničkog stvaranja. Danas, sedamdeset godina nakon pobjede nad nacizmom, intelektualac, barem u zapadnom, demokratskom dijelu svijeta više ne mora strahovati od takvih totalitarnih režima i njihovih formalnih i neformalnih egzekutora. Slobodu njegova mišljenja i izražavanja jamče ustavi i zakoni, nitko se ne mora plašiti zatvorskih kazni ili čak smrti zbog izrečene ili napisane riječi i pisac nije prinuđen pristajati na mučne kompromise radi svojega stvaranja. Naprotiv, suvremeni intelektualac kao politički angažirana osoba često aktivno sudjeluje u političkom životu svoje zemlje te ima nemali utjecaj na javnost, pa i na donošenje političkih odluka. A ipak se sad, na apsurdan način, taj nedvojbeno slobodni intelektualac ponovno osjeća ugroženim u autonomiji svoga stvaranja, i to zbog ideološke prinude na liberalne stavove koji su zapravo jamac njegove slobode, pa bi ih stoga trebao doživljavati kao svoje, ali se zbog neliberalnog načina njihova oktroiranja pojavljuju kao tuđa, dominaciji sklona ideologija, kao žargon slobode koji mu svojom obvezatnošću upravo oduzima slobodu, tako da ga osobito intelektualac odrastao u socijalizmu doživljava kao svojevrstan deja vu sovjetske književne prakse jer politički profil književnika ponovno postaje središnjim elementom njegove umjetničke karijere. Ima se dojam da se opet ne može biti uspješan pisac bez moralno-političke podobnosti, često čak i vanjskopolitički determinirane jer sustav na kojemu se temelji njegova sloboda ima i geopolitički definirane jamce, saveznike i antagoniste, pa se i ondje nesretno ponavlja matrica vanjskoga neprijatelja. Klima je opet pogodna za razvoj podobnoga intelektualca koji se prislanja uz moralno-političke stavove koje proklamiraju mediji, odnosno one koji trenutačno najbolje prolaze na tržištu, te se pisac nastoji stilizirati kao njihov nositelj, bez obzira na vlastita uvjerenja. Tako se na perverzan način događa to da uvjet slobode postaje njenim ograničenjem, prisiljavajući intelektualca na nove žalosne kompromise u izokrenutome svijetu tržišno definiranog liberalizma. Za razliku od spomenutih primjera Rotha i Georgea, koji su u životu također pristajali na ponižavajuće kompromise, ali su u svojemu djelu uspjeli ostati vjerni sebi, takav pisac upravo svoje stvaranje potčinjava vanjskom diktatu i time ga obezvrjeđuje.


Alen TAFRA, Pula 187

OKOVI KAO KRILA, LET KAO PAD „Razvoj sredstava komuniciranja, koji treba biti pretpostavka racionalne javne rasprave ojačao je – najčešće na nevidljiv način – i državni aparat, pri čemu je demokratska javna sfera dodatno torpedirana i komercijalizacijom i konzumerizmom. Usvari, bez potrebe dramatiziranja, propaganda i upravljanje informacijama normativni su i konstitutivni aspekti modernih masovnih demokracija...“

I. Tragičan slučaj Charliea Hebdoa, kao i donekle benignija epizoda s danskim karikaturama proroka Muhameda svjedoče o privrženosti slobodi izražavanja koja ne isključuje slobodu ismijavanja i ruganja nečijim svetinjama. No, kako primjećuje Tzvetan Todorov, neograničena sloboda ubija slobodu, dok neograničena sloboda izražavanja oslobađa od svih vrednota.1 Da i u liberalno-demokratskim društvima parola o „zabrani zabranjivanja“ nije realna svjedoče brojna ograničenja slobode izražavanja – utemeljena kako na društvenom konsenzusu, tako i na specifičnoj primjeni antidiskriminacijskih zakona. Premda danas svaka ksenofobija upire prstom u cenzore – zahtijevajući potpunu slobodu izražavanja – znakovito je da se još u vrijeme Dreyfusa najradikalnije antisemitsko glasilo zvalo Slobodna riječ.2 S druge strane, ni zagovornik građanskih prava za Židove i žestoki kritičar cenzure poput Maximiliena Robespierrea nije se – bar u razdoblju Terora – iskazao dosljednošću. Ta upravo je razdoblje postnapoleonske restauracije bilo vjerojatno najliberalnije u 1

2

Tzvetan Todorov, Strah od barbara. S onu stranu sukoba civilizacija, TIM press, Zagreb, 2009., str. 148. Isto, str. 157.


188

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Alen TAFRA

povijesti francuskog tiska sve do danas!3 Isaiah Berlin, ikona liberalnog panteona proteklog stoljeća, tvrdi da su konzervativno-prosvijećeni apsolutizmi Fridrika II. Velikog i Josipa II. stvorili uvjete za plodno djelovanje brojnih stvaralačkih genija, i to čak slobodnije negoli u mnogim ranijim i kasnijim demokracijama.4 Što bi rekao naš Kranjčević: „sputan korak za tri druga vrijedi“ ili: „okovi su krila, da se brže leti!“. Ipak, Berlin ovdje zanemaruje dijalektičku vezu između „progona i umijeća pisanja“ koju je u istoimenoj knjizi opisao Leo Strauss. Riječ je o ezoteričnom fenomenu ductus obliquusa – „zaobilaznog puta“ izražavanja ili autocenzure, koju je do savršenstva – uz jednako nužno umijeće kompromisa – razvio upravo autor najslavnije definicije prosvjetiteljstva, pruski filozof Immanuel Kant.5 Inače, nivelirajuće svođenje revolucije i reakcije pod pojam totalitarizma bitan je aspekt revizionističkog odbacivanja ukupne revolucionarne tradicije – od jakobinaca, preko Lenjina, pa nadalje. Blještavi vez u revizionističkom tkanju izvezla je i Hannah Arendt, no prethodno je genezu totalitarizma pronašla u kontekstu britanskog imperijalizma i njegovih „administrativnih masakara“.6 No, do šezdesetih godina duh se vremena promijenio, a ruzveltovski antifašizam zaboravio – što je vjerojatno utjecalo i na autoričinu autocenzuru u znak počasti prema njenoj adoptivnoj domovini. U knjizi O revoluciji filozofkinja je u jakobinstvu prepoznala avangardu revolucije u Rusiji i Trećemu svijetu – ukratko, katastrofu – dok je pravi kurs pronašla u atlantizmu kao jedinom autentičnom izrazu i šansi zapadne civilizacije. To je kulminiralo u Arendtinoj tvrdnji da SAD „nikada nije sudjelovao“ u „velikom zločinu“ kolonijalizma i imperijalizma europskih nacija.7 Kakvi god motivi pokretali takvo djelovanje ideologije – uključujući ovdje i one koji danas američke poraze čitaju kao poraze demokracije – ostaje činjenica da izjednačavanje nacizma i komunizma zamračuje kolonijalizam, iskupljujući grijehe 3

4 5

6 7

Darrin M. McMahon, Enemies of the Enlightenment: The French Counter-Englihtenment and the Making of Modernity, Oxford University Press, New York, 2001., str. 158. Tiskano je tada više od dva milijuna primjeraka Voltaireovih djela, kao i stotine tisuća knjiga najvažnijih prosvjetiteljskih autora, što je bio snažan poticaj antiklerikalnoj i protuburbonskoj oporbi i disidentima. Darrin M. McMahon, Enemies of the Enlightenment: The French Counter-Englihtenment and the Making of Modernity, Oxford University Press, New York, 2001., str. 158. Isaiah Berlin, Four Essays on Liberty, Oxford University Press, Oxford, 1969., str. 129-130. Domenico Losurdo, Autocensura e compromesso nel pensiero politico del Kant, Saggi Bibliopolis, Napoli, 2007., str. 346. Za kolonijalističke korijene i planove nacizma – od afričkog jugozapada do istoka Europe – vidi naslove: David Osuloga – Casper W. Erichsen, The Kaiser’s Holocaust: Germany’s Forgotten Genocide and the Colonial Roots of Nazism, Faber and Faber, London, 2010.; Mark Mazower, Hitler’s Empire: Nazi Rule in Occupied Europe, Penguin Books, London, 2008. Hannah Arent, Izvori totalitarizma, Feministička izdavačka kuća 94., Beograd, 1998., str. 227. Ista, Dissent, vol. 6, br. 1, 1959., str. 46.


Alen TAFRA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

liberalnoga, zapadnjačko-kapitalističkog moderniteta. Konačni je učinak neutralizacija svih sustava mišljenja u korist tehno-ekonomskog shvaćanja politike; riječima Margaret Thatcher: „There is no alternative“. Pozitivističko-scijentističke težnje – izrasle iz „filozofskog“ XVIII. stoljeća – dugo su se skrivale iza klasnih borbi, sukoba ideologija i svjetskih ratova, da bi ih Ignacio Ramonet – bivši urednik Le Monde diplomatiquea – točno prije dvadeset godina kritički imenovao „jedinim mišljenjem“ (pensée unique). Termin spremno prihvaća i Alain de Benoist – korifej europske nove desnice, koji u konačnici odustaje od potonje etikete pledirajući za „nonkonformističku kulturu“ i „nove sinteze mišljenja“. Svoju kritiku tržišnog fatalizma – koji isključuje mogućnost radikalne alternative unipolarnom svijetu liberalnog kapitalizma – Benoist izlaže 1998. u članku pod naslovom „Metode nove inkvizicije“, u kojemu žestoko istupa protiv cenzure, optužujući pritom i suvremeni antifašizam, otupljene kritičke oštrice, kao svojevrsni alibi pristaša „jedinog mišljenja“.8 Ostavit ćemo po strani ovu paušalnu ocjenu antifašizma, uz napomenu da je kod fašizma ipak riječ o ideologiji koja je „višestruko potencirala prijeteće potencijale kapitalističkog moderniteta“9, zbog čega u Hitleru bitno možemo vidjeti noviju inačicu konkvistadora10 – dakle, krajnju suprotnost globalno-emancipacijskom utjecaju komunističkog pokreta, i to usprkos doprinosu potonjem katalogu užasa prošloga stoljeća. No, ovdje i sada bitno je raskrinkati sofizam manihejskog kontrastiranja moralne osjetljivosti liberalizma na mračnoj pozadini bešćutnog totalitarizma. Uostalom, s ovom ocjenom slaže se i Benoist, koji svoju kritiku demokratske cenzure i „jedinog mišljenja“ utemeljuje u načelnoj kritici filozofije prosvjetiteljstva kao temeljne legitimacije suvremenih društava Zapada. U potrazi za smislom suvremenih metamorfoza cenzure, i ovdje ćemo se najprije suočiti s tim laboratorijem budućih revolucija, da bismo zatim u Prvome svjetskom ratu otkrili definitivni trenutak zajedničkog rađanja totalitarizma i demokratske cenzure – i to u njezinu liku propagande ili odnosa s javnošću. II. Proučavajući odnos prosvjetiteljske kritike i krize apsolutizma u XVIII. stoljeću, njemački povjesničar Reinhart Koselleck uočava ne samo zajedničku etimologiju kritike i krize, već i kritike i cenzure. Potonji pojmovi u tom razdoblju javljaju se zajedno, kao sinonimi, uzajamno se dopunjujući, pa tako i u francuskoj Enciklopediji 8 9 10

Vidi Alain de Benoist, „I metodi della nuova Inquisizione“, Diorama letterario, vol. 210, 1998. Matthias Wörsching, „Što je to – fašizam?“, Le Monde diplomatique, vol. 13, 2014., str. 15. Vidi D. Losurdo, War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century (engleski prijevod Gregory Elliott), Verso, London – Brooklyn, 2015.

189


190

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Alen TAFRA

ili u Johnsonovu Rječniku, gdje „to criticize“ objašnjava „to censure“.11 Diderot, pak, razlikuje lošu primjenu cenzure, koja nasilnom zabranom zapravo promiče suprotstavljene ideje, od dobre cenzure koja objavljuje, javno kritizira i na pozornici ismijava mrske joj ideje.12 A najveći liberalni mislilac, John Locke, pri analizi zakona u skladu s kojima građani organiziraju svoj život – pored državnog i Božjega zakona – daleko najviše pažnje posvećuje zakonu javnog mijenja (The Law of opinion or reputation), nazivajući ga još „zakonom filozofa“, kao i „zakonom privatne cenzure“.13 Naime, privatni prostor i javnost tek se minimalno isključuju te se duhovna moć osobnoga moralnog suda samovoljno širi da bi u mediju javnosti dobila status općeobvezujućeg zakona, kao prešutna suglasnost građana o adekvatnim objektima pohvale i pokude. Dakle, praksa moralne cenzure i duhovne kritike konstitutivna je za društvo. Premda je riječ o odlučnom proboju u apsolutistički poredak, Locke državni zakon i moralni zakon građanstva nije doživio kao suprotnost, niti se – ostajući vjeran duhu slavne revolucije, koja je 1688. potvrdila ustavnu monarhiju na način koegzistencije kralja i elita – bavio njihovim razgraničenjem.14 Konfliktni potencijal Lockeova „filozofskog zakona“ pokazao se zato kasnije, na kontinentu, gdje je javnost pretvorena u sudnicu-pozornicu manihejskog polariteta pojmova i protupojmova, u dramatičnu scenu sukoba morala i politike, trgovine i rata, uma i objave, slobode i despocije, napretka i dekadencije, revolucije i reakcije, svjetla i tame, ljepote i užasa. I bez sredstava fizičke prisile, posredni autoritet javnog mnijenja djeluje snažnije od moći države i Crkve; njemu, naime, nitko ne može pobjeći. Neizbježno je pretvaranje moralne instancije u političke posljedice, a na kontinentu – naročito u Francuskoj – u direktno izricanje presude u formi kritike (ili cenzure). Ustvari, svaki sukob već je unaprijed presuđen u korist društvene – ili demokratske – cenzure, s obzirom na to da je prosvjetiteljstvo poistovjetilo instancije moralnog zakona, filozofskog suda i sâm smisao društva. Izbor je predstavljen kao odluka za slobodu ili ropstvo, gdje revolucija znači slobodu, no ujedno i nepokriveni ček za okončanje političke krize i građanskog rata. Uvlačenjem svega u vrtlog dijalektičke javnosti – zaključuje Koselleck – u onoj mjeri u kojoj je sve postajalo jasnije, sve je postajalo ideološki zamagljenim.15 Riječ je o ambivalenciji prosvjetiteljstva koje, 11

12

13

14 15

Vidi Rajnhart Kozelek, Kritika i kriza. Studija o patogenezi građanskog sveta, Plato, Beograd, 1997., str. 92. Vidi Colas Duflo, „Diderot and the Publicizing of Censorship“, u: Mogens Lærke, The Use of Censorship in the Enlightenment, Brill, Leiden – Boston, str. 135. Vidi John Locke, An Essay Concerning Human Understanding, The Pennsylvania State University, 1999., str. 336-340. Vidi R. Kozelek, Kritika i kriza, n. dj., str. 92-96, passim. Vidi isto, str. 142-171, passim.


Alen TAFRA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

razobličujući nepravde, politički zasljepljuje s obzirom na razmjere krize, čemu bi – u fukoovskom, postmodernom kontekstu – odgovaralo danas aktualno sljepilo za društvo rastućeg nazdora, sve većeg upletanja države u život individua, za postojanu korelaciju između naglašavanja individualizacije i jačanja cjeline u koju se individua integrira.16 Od Francuske revolucije naovamo, pokušaji sinteza suprotstavljenih polova – „djece svjetla“ i „djece tame“ – propadali su pod optužbama za nekonsekventnost, što je logična posljedica podcjenjujućeg misaonog stava proizašlog iz manihejske pojmovne kombinatorike. Kako se pretenzija na opće važenje javnog mnijenja – usprkos Habermasovim postulatima – nipošto ne postiže umskim kriterijima, širenje poželjnog svjetonazora podrazumijeva nadmetanje aktivnih „lidera mnijenja“ oko persuazije voajerske publike – milom ili silom. Pravo na omnikompetentnost ostvaruje se u borbi koju ne odlučuje moć trenutačno boljeg argumenta, već snalaženje u sustavu moći iracionalnog svijeta, u medijskoj masaži politike i publike. Sredstva sadašnjosti, smatra Spengler, još će dugo biti izbori i tisak, a politički programi i načela tek igra na povijesnoj površini. Tisak je demokratska duhovna artiljerija, produženje ili proširenje rata drugim sredstvima, s novinarima kao časnicima, a čitateljima kao vojnicima. Ukidanje cenzure ukidanje je posljednjega ograničenja diktaturi tiska, a opće obrazovanje praktično privođenje mase novinama. Istina je za masu ono što se stalno čita i sluša, javna istina, istina trenutka, nepobitna samo dok se ima novca za održavanje intenzivne dinamike tiska – do pojave jačega magnetskog pola, do novog buđenja iz zablude. Premda dalje ne eksplicira tezu, Spengler konačno primjećuje da „demokrat staroga kova danas ne bi zahtijevao slobodu za tisak, nego od tiska“.17 Podsjeća to na tezu Noama Chomskog po kojoj je „propaganda za demokraciju ono što je batina za totalitarnu državu“.18 I Benoist predbacuje liberalnim društvima „prividni pluralizam“, pod kojim „građani-potrošači“ metamorfiraju u „robove trgovine“, gdje totalitarna normalizacija tek mijenja oblik, kao što odnosi s javnošću mijenjaju propagandu, a konformizam postaje savršeno jednoumlje.19 Na tragu Dostojevskog i Berdjajeva, Sergej Kara-Murza svojim sunarodnjacima postavlja nekorektno pitanje: poboljšava li se ljudski status prijelazom s neposredne prinude

16 17

18

19

Michel Foucault, Kritika političkog uma, Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 2003., str. 66-67. Osvald Špengler, Propast Zapada (srpski prijevod Vladimir Vujić), knj. I., INP Književne novine, Beograd, 1990., str. 241-243. Noam Chomsky, Media Control: The Spectacular Achievements of Propaganda, Seven Stories Press, New York, 2002., str. 15. Alain de Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću, Z. Hasanbegović, Zagreb, 2005., str. 142-144.

191


192

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Alen TAFRA

na manipulaciju sviješću ili se ipak pogoršava?20 A riječ je o tehnikama čiji je razvoj započeo u vrijeme Prvoga svjetskog rata, dok je Spengler pisao Propast Zapada, a u zaraćenim se zemljama – uključujući stare liberalne demokracije – vojnička disciplina s bojišta širila duboko u pozadinu, slijedeći neumoljivu logiku „totalne mobilizacije“, „totalnog rata“ i „totalne politike“. Ovo nadalje podrazumijeva prisilno novačenje i posvudašnju špijunažu, vojne sudove i streljačke vodove, policijski režim i cenzuru, opsadno stanje i deportacije civila, desetkovanje vojnika i kažnjavanje obitelji dezertera.21 A u SAD-u Komitet za javno informiranje – poznat još i kao Creelov odbor – pruža prvi primjer totalne mobilizacije sredstava informiranja, poduprt izvanrednim zakonima protiv narušavanja domoljubnog i civilizacijskog jedinstva nelojalnim komentarima o Vladi, Ustavu, oružanim snagama i nacionalnim simbolima. Budući da stanje u zaraćenim zemljama zadovoljava gotovo sve uvjete totalitarizma koje je postavila Hannah Arendt, Losurdo totalitarizam definira, s one strane partikularnih ideologija i konkretnih izvedbi, kao „politički sustav koji odgovara totalnom ratu – dakle, ratu koji teži totalnoj kontroli ponašanja i ideja“ vojnika, civila i građanskog društva kao takvog.22 No, s obzirom na to da rat do danas nije prestao, ovo nije prigodničarska reminiscencija u povodu nekakvog centenija, već izravno pitanje: u kakvome demokratskom društvu mi zapravo živimo? O uspjehu Antantine propagande svjedoči sâm Hitler, koji u Mein Kampfu zaključuje da je Njemačka taj rat izgubila zbog slabije propagande. I američka poslovna zajednica prepoznala je potencijal propagande u masovnoj demokraciji. U rađanju industrije za odnose s javnošću asistiraju upravo članovi spomenutog Komiteta. Među njima se ističe Edward Bernays, autor knjige Propaganda, u kojoj tvrdi da je javno mnijenje moguće ustrojavati „isto kao što se postrojavaju tijela vojnika“. Već u prvoj rečenici Bernays proklamira načelo „svjesne i inteligentne manipulacije organiziranim navikama i mišljenjima masa“, kao „važan element demokratskog društva“. Kako dodaje, manipulatori „nevidljivog društvenog mehanizma tvore nevidljivu vladu koja je prava vlast“.23 Ovim idejama demokratski štih malo popravlja Walter Lippmann, doajen američkog novinarstva i svojedobno nešto kritičniji član Creelova odbora, koji demokraciju tumači kao „proizvodnju pristanka“, prepuštajući pritom javnost – „zbunjeno krdo“ – dobrohotnoj manipulaciji od strane elita.24 Nadalje, vodeći američki politolog i teoretičar 20 21 22 23 24

Vidi Sergej Georgijevič Kara-Murza, Manipulacija svešću, Vesna info, Beograd, 2011. Vidi D. Losurdo, War and Revolution, n. dj., str. 182-185. Isto, str. 330-331. Edward Bernays, Propaganda, Kennikat Press, New York, 1928., str. 9, 25, 27. Walter Lippmann, The Phantom Public, Transaction Publishers, New Brunswick – London, 2011., str. 145.


Alen TAFRA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

komunikacija u prošlom stoljeću, Harold Lasswell, u svojoj studiji o ratnoj propagandi dolazi do zaključka kako treba izbjeći „demokratski dogmatizam“ poput onog da su ljudi „najbolji suci svojih vlastitih interesa“.25 Sve u svemu, Chomsky je „model propagande“ u proizvodnji vijesti i oblikovanju javnoga mnijenja temeljito istražio i obradio u desetcima knjiga i stotinama studija slučaja. Medijsko i opće institucionalno filtriranje za posljedicu ima ograničavanje pluralnosti rasprave, gdje su „lijevo“ i „desno“ granice zadane konsenzusom poslovne zajednice, čiji će se stav – neovisno o inačici – ukorijeniti u javnosti, pa i s pomoću njoj nesklone kritike. Medijski giganti bave se u stvarnosti prodajom svoje publike drugim korporacijama – oglašivačima – te stoga medijska slika svijeta odražava bliskost perspektiva i interesa proizvođača, prodavača, kupaca i proizvoda.26 Logično je da slika svijeta, kakvu predstavljaju medijski konglomerati, odražava perspektive i interese prodavača, kupaca i proizvoda. Novinarska ulaznica u taj svijet podrazumijeva konformiranje ideologiji elite, koja u najobuhvatnijem smislu tvori ono što je Aleksandar Zinovjev nazvao „globalnim nad-društvom“. Korektno svakodnevno funkcioniranje od novinara nužno zahtijeva internalizaciju mainstream stavova, kao svojevrsnu autocenzuru s dopuštenim oscilacijama unutar već postavljene agende. III. Još je Orwell u uvodu Životinjskoj farmi objasnio kako se u Engleskoj postiže učinak propagande sličan sovjetskom: zbog interesa vlasnika medija da neke stvari ostanu prešućene, kao i zbog obzira usađenih kvalitetnim obrazovanjem. Riječ je o nešto manje poznatom Orwellovu eseju; bio je cenzuriran tri desetljeća.27 Sudbina tog teksta sada zvuči retro; jer, stvari su otišle daleko. Digitalna revolucija izbacila je na površinu nove parole dana: soft power, „teoriju kaosa“, „nekonvencionalni rat“, „dominaciju punog spektra“, „hibridni rat“, „mrežni rat“, „neokortikalni rat“, „rat društvenih mreža“ itd.28 Pritom ne treba zanemariti da internetske domene i adrese dodjeljuju – i tehničke standarde razvijaju – organizacije fizički smještene na teritoriju SAD-a, kojima su inače nerazmjerno podložne. Ovdje su svakako u igri i međunarodni internetski servisi, poput giganata izgrađenih američkim kapitalom i državnom moći. Kako ocjenjuje Milton Mueller, znanstvenik s MIT-a, Internet 25 26

27

28

Navodi prema: N. Chomsky, Media Control, n. dj., str. 15. Vidi Robert W. McChesney, Rich Media, Poor Democracy: Communication Politics in Dubious Times, University of Illinois Press, Champaign, 1999. N. Chomsky, Understanding Power: The Indispensable Chomsky, The New Press, New York, 2002., str. 111-112. Vidi Andrew Korybko, Hybrid Wars: The Indirect Adaptive Approach to Regime Change, Peoples’ Friendship University of Russia, Moscow, 2015.

193


194

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Alen TAFRA

danas funkcionira kao utjelovljenje američke politike „jednostranog globalizma“.29 No, s obzirom na intenziviranje borbe za multilateralni sustav upravljanja Internetom, otvara se teže pitanje: koliko bi uspjeh te borbe bio doprinos slobodi protoka informacija, a koliko opet restrukturiranje i puka pluralizacija već davno razrađenog sustava propagande? I što uopće sloboda informacije ima s duhom i slobodom, uključujući slobodu mišljenja i govora? Prema Yean-Yvesu Fréhatu, informatičaru iz Houellebecqova Širenja područja borbe, „sloboda nije ništa drugo nego mogućnost uspostavljanja raznovrsnih uzajamnih veza između pojedinaca projekata, ustanova i službi“, što kulminira u „najvećem mogućem broju izbora“. Pritom uspoređuje društvo s mozgom, s obzirom na poželjnost umnažanja veza između moždanih stanica – no, avaj, ovdje prema autoru leži Fréhautov temeljni hendikep: „on je liberal, i nije nimalo sklon onome što je mozgu toliko potrebno: objedinjujući projekt“.30 Treba li tek tako odbaciti tezu o postojanju objedinjujućeg projekta? S one strane konspiracionističkog monoideizma, zašto ignorirati činjenice koje govore o stvarnom orkestriranom djelovanju, kada se stvari koje istražujemo na zanimljiv način slažu? S obzirom na ranije spomenutu tehnokratsku tendenciju prema kontroli te upravljanju informacijama i percepcijama, duboko ukorijenjenu u prosvjetiteljskoj tradiciji – od Bacona i Fontenellea, preko Saint-Simona i Comtea pa nadalje – zajedno s njenim tajnim društvima, racionalizacijom, znanstvenim ekspertizama i menadžmentom, socijalnim inženjeringom i kontrolom – nije li san o obuhvatnom rješenju prirodna reakcija na netransparentnost i besmisao globalizacijskih procesa? I, utoliko, dio procesa učenja i sazrijevanja, nošenja s „dijalektikom prosvjetiteljstva“. Kako u istoimenoj knjizi pišu Horkheimer i Adorno, „prosvjetiteljstvo se odnosi prema stvarima kao diktator spram ljudi. Priznaje ih samo manipuliranjem“.31 Riječ je o zajedničkom tehnokratskom korijenu totalitarizma i demokratskog soft sustava propagande, koji prepoznaje i mainstream sociolog Anthony Giddens, dok tvrdi da je totalitarizam „tendencijska osobina moderne države“.32 Razvoj sredstava komuniciranja koji treba biti pretpostavka racionalne javne rasprave ojačao je – najčešće na nevidljiv način – i državni aparat, pri čemu je demokratska javna sfera dodatno torpedirana i komercijalizacijom i konzumerizmom. Usvari, bez potrebe dramatiziranja, propaganda i upravljanje informacijama normativni su i konstitutivni aspekti modernih masovnih demokracija, nazvali mi 29

30 31

32

Vidi Dan Schiller, „Tko će upravljati internetom?“, Le Monde diplomatique, vol. 2, 2013., str. 2930. Michel Houellebecq, „Širenje područja borbe“, Europski glasnik, vol. 6, 2001., str. 58. Max Horkheimer – Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 23. Anthony Giddens, The Nation-State and Violence, Polity Press, Cambridge, 1985., str. 180, 295.


Alen TAFRA

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

to Bernaysovim „inžinjeringom pristanka“, Lippmannovim „manufakturiranjem pristanka“ ili na neki treći način. U tako stručnom tretiranju sve kompleksnijega društvenog organizma svoje mjesto svakako nalazi i cenzura. Zajedno s različitim mehanizmima filtriranja, tajnosti i sigurnosti, ona se fino ugođava i sljubljuje s aktivnijim formama uvjeravanja poput PR-a i reklame, s infotainmentom i infomercialom, ali i s masovnim prikupljanjem informacija i nadzorom koji to prati. Dakle, kao što sâm Lippmann piše u Javnom mnijenju, propaganda nije moguća bez nekog vida cenzure jer „propaganda ovisi o postojanju barijere između javnosti i događaja“. Sa zadatkom selekcije informacija suočava se stoga svaki službenik i svaki političar, pretvarajući se u tom činu donekle u cenzora, indoktrinatora i propagandista.33 Poslušamo li Jacquesa Ellula, lako ćemo odustati od nade u to da se suvremene demokracije mogu oduprijeti utjecaju propagande; kao da smo ulovljeni u mišolovku koju je moguće okretati slijeva i zdesna, no iz nje izlaska nema. Prema Ellulu, demokraciju propaganda prati otpočetka jer demokracija ovisi o javnom mnijenju i utoliko o propagandnom nadmetanju oko potonjeg. Kako propaganda po svojoj prirodi teži usađivanju uvjerenja i načina mišljenja, ona nužno nastoji neutralizirati i izvitoperiti otvorenu raspravu. Demokratska propaganda nije moguća, što znači da propaganda nužno izopačuje demokraciju; učinkovita sredstva upropaštavaju navodni cilj, pretvarajući demokraciju u propagandni mit.34 Dubina djelovanja i širina zamaha propagande oduzimaju smisao lovu na laži i ispravcima iskrivljenog, dok sujetni investigatori, kako bi uopće opstali, i ne žele znati da se borba odvija matroški unutar sljedeće matroške – u matrixu. S druge strane, mirenje s propagandim uvjetovanjem proizvodi totalitarnog čovjeka, kojega od nacista razlikuje samo to što je on „totalitarni čovjek s demokratskim uvjerenjima“.35 Koliko su još uopće aktualni Kantova slavna definicija prosvjetiteljstva kao sazrijevanja i njegovo ohrabrenje da se usudimo spoznati? U svakom slučaju, šanse za raznobojne opskurantizme uopće nisu slabe. Što se bauka komunizma tiče, danas se ipak treba bojati „komunizma emocija“ – kako ga naziva Paul Virilio.36 Posrijedi je otkucavanje informacijske bombe, u smislu ubrzane i sveprisutne sinkronizacije afekata straha. Virilio aktualni proces smatra prijelazom iz faze demokracije mnijenja – obilježenog standardizacijom – u sinkroniziranu demokraciju emocija. Kako primjećuje Ellul, moderna propaganda obraća se masi zavodeći pritom odvojeno 33 34

35 36

W. Lippmann, Public Opinion, George Allen and Unwin, London, 1922., str. 43, 247. Vidi Jacques Ellul, Propaganda: The Formation of Men’s Attitudes (engleski prijevod Konrad Kellen – Jean Lerner), Vintage Books, New York, 1973., str. 235-257, passim. Isto, str. 256. Paul Virilio, The Administration of Fear (engleski prijevod Ames Hodges), Semiotext(e), Los Angeles, 2012., str. 30, 46-47, 51, 89.

195


196

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Alen TAFRA

svakog pojedinca, svedenog na neki prosjek, usamljenog u gomili.37 „Soft tip pluralnog programiranja“, o kojemu govori Lipovetsky, s one strane „hiperumnožavanja izbora“ i life-styleova, u bitnom pridonosi ostvarenju totalne društvene kontrole. Intenzivira se borba oko podudaranja želja, ideja i navika, u svrhu višeg jedinstva i zajedništva, domovinskog ili civilizacijskog. Upravo najnovije personalizirane korisničke usluge, aplikacije i gadgeti sve savršenije odgovaraju kvaliteti Ortegina čovjeka-mase i njegovu prosvijećenu samozadovoljstvu. Mrežnom zarazom do kaotičnog rojenja tvitova, statusa i postova, pa do jedinstvenog „uma košnice“38 – to je soft power, prava snaga, to je budućnost… Zvuči kao predizborni slogan. Stoga, nasuprot najnovijoj fazi u povijesti mase, prisjetimo se na kraju riječi Ortege y Gasseta iz 1930., posvećenih liberalizmu, u ovom eseju svejedno kritiziranom: „Liberalizam, danas moramo na to podsjetiti – vrhunac je velikodušnosti: on je pravo koje većina daje manjini… Živjeti zajedno s protivnikom! Vladati s oporbom! Ne postaje li to već nerazumljiva ljubav?“39

37 38

39

J. Ellul, Propaganda, n. dj., str. 6-9. Vidi John Arquilla – David F. Ronfeldt, Swarming and the Future of Conflict, RAND, Santa Monica, 2000. Vidi José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 104.


Darija ŽILIĆ, Velika Gorica 197

SUVREMENA IRANSKA ŽENSKA POEZIJA U svjetlu (ne)slobode „Vođenje Ministarstva kulture i ja? Tako jednostavne pameti i s tisuću strasti u srcu? Ja, koja sam u mislima bila s ljudima ulica i bazarâ i čiji su stihovi nosili njihov miris i atmosferu? Kako bih mogla zaboraviti te ljude? Imala sam veliki blagoslov koji nisam htjela izgubiti odlaskom na dvor. Blagoslov je biti slobodan i slobodno živjeti.“

Perzijska poezija cijenjena je i danas postoji snažna recepcija velikih pjesnika kao što su Rumi, Hafez i dr. No, o suvremenoj ženskoj iranskoj poeziji zna se malo, i to ne samo u hrvatskome kulturnom kontekstu. U ovom tekstu bit će riječi o trima velikim pjesnikinjama koje su živjele u različitim razdobljima i pisale o slobodi i neslobodi, o teškome životu žene stvarateljice, koja se u životu i radu suočava sa cenzurom i zabranama. Parvin Etesami (E’tesami) najznačajnija je perzijska pjesnikinja prve polovine dvadesetoga stoljeća. Rođena je u Tabrizu 1907. godine. Zanimljivo je to da njezin poetski opus nije impregniran modernističkim tendencijama, nego se oslanja na klasičnu tradiciju perzijskoga pjesništva. Pisala je kaside, gazele, mesnevije i druge klasične forme. Poseban dio njezina opusa čine monazari – poeme u obliku dijaloga – te basne i alegorije. U izdanju Kulturnoga centra IR Irana u Republici Hrvatskoj godine 2012. objavljena je knjiga Parvin Etesami, perzijska pjesnikinja. Tu je predstavljen njezin bogat opus, a prozno-esejistički su tekstovi izvor podataka o njezinu životu. Autor predgovora Malek al-Šoara Bahar piše kako je zbirka kombinacija dvaju stilova i dviju literarnih i konceptualnih metoda te nezavisnog pravca. Prvi je stil pjesnika Horasana jer elegije i ode imaju prizvuk njegove poezije, a podsjećaju i na melodičan jezik Saadija i Hafeza. Drugi je stil pjesnika Iraka i Farsa, među


198

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Darija ŽILIĆ

kojima se izdvaja šeik Muslihudin Saadi. S konceptualnog aspekta motreći, zbirka povezuje ideje mističarâ i filozofâ te nezavisni stil svojstven današnjemu vremenu. Za ovu sam se prigodu usredotočila na tekstove u kojima piše o odrastanju, školovanju, braku, vlasti... U tekstu Proljeće u Teheranu autorica poetizira svoj doživljaj grada slikovitim kjaroskuro prizorima, ali piše i o obiteljskom domu, utjecaju oca Jusufa i očevim prijateljima koji su prepoznali njezin pjesnički talent (primjerice, pjesnik i vijećnik Bahar). U mladosti intenzivno čita pjesnike važne za perzijsku tradiciju, kao što su Saadi, Hafez i Moulavi. Osjećala je njihovo pjesništvo kao Parvin Etesami (1907. – 1941.) da je njezino: „Ponekad sam osjećala kako ti stihovi objavljuju skrivene dijelove mojega unutrašnjeg bića“. Intenzivno doživljava okolinu; svaka stvar, svaki cvijet zapravo dobiva svoj jezik, sve je prožeto božanskom prisutnošću. U tekstu Usamljena djevojčica Parvin piše o tome kako ju je otac poslao u Američku djevojačku školu u Teheranu. U to je vrijeme malo djevojaka pohađale škole, a tu su mogućnost dobivale djevojčice iz uglednih obitelji. Otac joj je bio pisac i pjesnik, novinar i istraživač te njezina velika podrška. Parvin se osjećala usamljenom jer nije željela provoditi vrijeme trošeći ga na brbljanje; radije je u samoći istraživala svoj unutrašnji svijet a da pritom nije bila izvan svijeta. Voljela je pomagati drugima, onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Njezini tekstovi govore o jakoj socijalnoj osviještenosti, o brizi za narod. Čak nije željela prihvatiti poziv da sudjeluje u vlasti jer bi se time udaljila od ljudi i više ne bi mogla pisati autentične pjesme o siromašnim radnicima. U tekstu Izdanak čežnje govori o važnosti škole, a posebno je zanimljivo to što je na završnoj svečanosti pročitala govor s temom o ženama i njihovu položaju u Iranu. Parvin otvoreno govori o dugogodišnjoj diskriminaciji žena, o licemjerju, ali i o jednostavnosti, čistoći i umjerenosti kao idealima. U istome tekstu piše o tome kako je odbila zaposlenje na dvoru, u Ministarstvu kulture. Treba naglastiti ovu misao i odluku, koja može biti korisna suvremenicima: „Vođenje Ministarstva kulture i ja? Tako jednostavne pameti i s tisuću strasti u srcu? Ja, koja sam u mislima bila s ljudima ulica i bazarâ i čiji su stihovi nosili njihov miris i atmosferu? Kako bih mogla zaboraviti te ljude? Imala sam veliki blagoslov koji nisam htjela izgubiti odlaskom na dvor. Blagoslov je biti slobodan i slobodno živjeti.“ Parvin izra-


Darija ŽILIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

zito kritički progovara o vladavini šaha Reze, ne sviđa joj se „njegova klika tiranâ i razbojnikâ“. Želi ostati pjesnikinjom koja piše o radnicima, seljacima i ljudima s ulica, ali i o surovosti careva. U njenim je pjesmama car metaforički prikazan kao vuk, a narod kao janje. Upravo kritičnost prema vlasti povezuje se s njenom tajanstvenom smrću. U tekstu Ptica u kavezu otvoreno progovara o braku. Udala se za svoga bratića, policajca, ali u braku nije bila sretna, osjećala se sputanom, kao „ptica u kavezu“. Osjećala se otuđeno u toj kući i zato je otišla. Ubrzano nakon Simin Behbahani (1927. – 2014.) toga izlazi Divan, zbirka pjesama koju je za tisak priredio njezin otac. Uskoro se zaposlila kao knjižničarka u knjižnici Instituta u Teheranu. Recepcija njezine knjige bila je sjajna, čak je trebala dobiti odlikovanje, ali je odbila: „Kakva korist od počasnoga odlikovanja kad sam znala da još uvijek ima siročića koji rone suze?“. U svakoj je prilici pomagala potrebitima ili je, pak, pisala o tuzi koju osjeća zbog spoznaje da neka djeca nemaju kruha: „Rekoh u sebi – po čemu se ova djevojčica razlikuje od drugih? Zašto ona ima takvu sudbinu, a ostale drugačiju?“. O svemu tome piše s puno suosjećanja i boli. Parvin je jako pogodila smrt njezina oca. Piše o očevoj smrti, svojoj bolesti, doživljaju proljeća i kiši, prošlosti grada Teherana, njegovim ulicama, ptici sreće, ljubavi i blagdanima... Posebno su potresni stihovi u kojima predosjeća vlastitu smrt: „Ali, malo-pomalo, pred mojim je očima iz magle izranjao svijet moga djetinjstva. I vidjela sam sjenu moga oca koji me doziva iz magle s one strane ulice“. Parvin Etesami umrla je 1941. godine, u trideset i petoj godini života, od tifusne groznice. Sahranjena je u Grobnici svetih i časnih (pokraj svoga oca). Neki vjeruju kako je bila u nemilosti Vlade toga vremena te da je ubijena u bolesničkoj postelji. Simin Behbahani rođena je u Teheranu 1927. godine, u uglednoj obitelji pjesnika i književnika. Diplomirala je pravo, a poeziju je počela vrlo rano objavljivati, već sa četrnaest godina. Pod utjecajem stila Nime Jušidža (Nīmā Yūšīğ, 1895. – 1960., „otac“ moderne perzijske poezije), eksperimentirala je s tradicionalnim pjesničkim oblicima, posebno gazelom. Naime, u gazelu je unosila neobične motive, pisala je o iransko-iračkom ratu, majci koja je u tom ratu izgubila dijete, ženi koja je kame-

199


200

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

Darija ŽILIĆ

novana do smrti, o prostitutkama... U tome se razlikovala od Parvin Etesami, u poeziji je bila angažirana, okrenuta promišljanju društva i zabranjenih tema. Simin je čak dvaput nominirana za Nobelovu nagradu, a dobila je niz drugih nagrada – kao borkinja za slobodu govora u Iranu, te za književnost. Za poeziju je, primjerice, dobila ugledno priznanje Simone de Beauvoir (2009.). Objavila je više zbirki poezije: Slomljena lutnja (1951.), Otisak (1954.), Mramor (1961.), Linija brzine i vatre (1980.), Ravnica Aržan (1983.), Jedan prozor slobode (1995.) i dr. Simin Behbahani nikad nije željela napustiti Iran, čak ni onda kada je bila izložena snažnoj represiji. Naime, prilikom odlaska na konferenciju u Pariz, u zrakoplovnoj luci oduzeta joj je putovnica. Njezina prevoditeljica na engleski jezik Farzaneh Milani tada je prosvjedovala što je ugledna pjesnikinja na takav način uhićena u svojoj 82. godini. Inače, Milanijeva radi kao profesorica perzijske književnosti i ženskih studija na Sveučilištu Virginia; pomogla je pri prevođenju književna djela Simin Behbahani s perzijskoga na engleski. Za to je, sa suradnikom Kavehom Safom, dobila važnu nagradu za prevoditelje. Simin je preminula 2014. godine. Na njezinu je sprovodu bilo mnoštvo jer je ta velika pjesnikinja, čiji su mnogi stihovi uglazbljeni, za života postala ikonom. Behbahani je slikala portrete i minijature. Davala je glas poniženima, njihovim nadama i deziluzijama, pisala o ponosu, junačkome otporu vlastite nacije i svome osobnom. Njeno pjesništvo podjednako govori o nadi i gubljenju vjere, o lokalnom i globalnom, o moru i ratovima, također piše o strasti, ljubavi, požudi zrele žene... Njezinu pjesmu citirao je američki predsjednik Obama u videoporuci kojom je Irancima čestitao Novu godinu, Noruz. Bio je to početak velike priče jer su tada započeli američko-iranski pregovori o nuklearnom naoružanju, koji su naposljetku doveli do ukidanja sankcija i ponovna otvaranja ove zemlje svijetu. Najznačajnija iranska pjesnikinja dvadesetoga stoljeća jest Foruk Farohzad, koju nazivaju Sylviom Plath iranske poezije. Rođena je u Teheranu 1935. godine, gdje je završila srednjoškolsko obrazovanje. Vrlo je rano počela pisati pjesme. Udala se za svoga rođaka, no brak nije dugo trajao, razvela se i vratila u Teheran, postupno se posvetivši poeziji. Imala je puno problema zbog statusa rastavljene žene, čak joj je bilo zabranjeno viđati sina (o tome je napisala potresnu pjesmu). Posebnost njezina poetskog rukopisa jest tematizacija intime, unutrašnjeg svijeta, čežnje, melankolije. Osim toga, bila je otvoreno protiv tradicionalnih vrijednosti, pa su je zbog toga doživljavali subverzivnom. Prvu zbirku Zatočenica napisala je 1955. godine, zatim Zid 1956., Pobunu 1957., Drugo rođenje 1963. Njezin poetski stil karakteriziraju metaforičnost, slobodan stih, eufonija. Zanimljivo je da se Foruk bavila i filmskom umjetnošću; koncem pedesetih putovala je po Europi, upoznala poznatoga redatelja Golestana, a 1962. godine snimila je zapažen film Kuća je crna, u kojem tematizira leproznu zajednicu u Iranu. Posebnost je toga filma poetičnost, zatim


Darija ŽILIĆ

(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA

unošenje citata iz poezije perzijskih autora, poput Hafeza, vlastitih stihova te dijelova Kurana. Posebno bih izdvojila pjesmu Lutka na navijanje u kojoj ironično govori o ženama koje pristaju raditi samo ono što se od njih očekuje: Može se cijeli život klecati / pognute glave pred hladnim oltarom, / može se Boga vidjeti u nepoznatom grobu, / može se pobožan postati sitnim novčićem, / može se poput starog učača, / sa džamijskim ćelijama trunuti. Foruk Farokhzad poginula je u proForuk Farohzad (1935. – 1967.) metnoj nesreći 1967. u Teheranu. Njezina pjesma Hajde da vjerujemo u početak hladnoga doba objavljena je posmrtno 1974. i smatra se najbolje strukturiranom modernom pjesmom iranskoga novijeg pjesništva. Pjesma Ptica može umrijeti govori o tuzi i ljubavnom bolu, o melankoliji gubitka. Upravo tuga, koju hiperbolično opisuje, čini je posebnom jer su rijetke autorice tako otvoreno, ispovjednim tonom, govorile o boli zbog ljubavi ili o egzistencijalnoj boli. Foruk je napisala vrlo zanimljive pjesme o zavičaju, o ljubavi prema majci domovini, ali i ironične o životnim nevoljama. Njezina je poezija snažne metaforike: Pobijedila sam, registrirala sam se, ukrasila sam se u rodnom listu nekim imenom i moje se postojanje jednim brojem označilo, zato, živio 678 izdan u općini 5., s prebivalištem u Teheranu!… Sad mi je srce na mjestu, u nježnom zagrljaju majke domovine, s dudom povijesti pune ponosa, smirenom uspavankom civilizacije i kulture i zveketom zvečke zakona… Ah! Sad mi je srce na mjestu. … Sva radosna prišla sam prozoru i šesto sedamdeset i osam puta udahnula zrak stegnut prašinom izmeta, smrada mokraće i smeća, i ispod šesto sedamdeset i osam nepodmirenih računa se potpisala te šesto sedamdeset i osam molbi za posao napisala. (O zavičaju, pun dragulja)

201


Darija ŽILIĆ

NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2015. NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2015. Marini Šur Puhlovski

203


204

Odluka prosudbenoga povjerenstva za dodjelu nagrade „ZVANE ČRNJA“ ZA 2015. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu prof. dr. sc. Valnea Delbianco, akademik Goran Filipi i dr. sc. Ivica Matičević (predsjednik) većinom je glasova odlučilo da se

Nagrada Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja za 2015. dodijeli knjizi Književnost me iznevjerila. Eseji s margine Marine Šur Puhlovski (Alfa, Zagreb, 2015). U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Zrcalni ogledi Davora Šalata (Alfa, Zagreb, 2015.), Ka totalnom teatru Nikole Đuretića (Naklada Đuretić, Zagreb, 2015.), Strateg Lane Derkač (Disput, Zagreb, 2015.), O busenu trave pod stopalom Tomislava Pavelića (UPI-2M, Zagreb, 2015.), Demonsko-magijski elementi u djelu Tina Ujevića Ivana Grljušića (vlast. nakl., Poljica, 2015.) i Književnost me iznevjerila Marine Šur Puhlovski (Alfa, Zagreb, 2015.).


NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2015.

O B R A Z L O Ž E NJ E Četiri su eseja predmetne knjige dijelovi nadređene esejističke cjeline koja pokušava odgonetnuti sudbinu književnosti i umjetnosti u vremenu u kojemu živimo. Ova knjiga, zapravo jedinstveni, integralni esej nastoji opisati zašto je, prema autoričinu mišljenju, književna umjetnost pala tako nisko na ljestvici kulturnih i općeljudskih vrijednosti da niti oni koji su u nju vjerovali bez ostatka i kojima je ona presudni životni izbor nisu i uporno ne mogu zatomiti vlastito razočarenje i osjećaj tuge zbog stanja u kojemu se ona nalazi u posljednjih pola stoljeća. Od duhovne potrage kojima je bila obilježena njezina narav do otprilike polovice prošloga stoljeća, s prepoznatljivom potentnom romanesknom jezgrom u 19. stoljeću, književnost je u kontekstu izmijenjenih društvenih odnosa i prevlasti tehnološkoga napretka i globalizacijskih procesa postala tek blijeda slika negdašnje umjetničke moći, duhovna igra i postmodernistička igračka, upravo lakrdijanje i kič u rukama netalentiranih protagonista proizašlih iz modernih literarnih workshopova i novinarskih redakcija. U tome su im zdušno, kao nuspojava prodirućega doba bjesomučne znanstvene analize i naglašenoga marketinga i sveopće trgovine idejama i žanrovima, pomagali književni kritičari i teoretičari. Od pisaca-mudraca koji su znali postaviti i promisliti temeljna pitanja čovjekova života i njegova zemaljskoga poslanja – sve ono što sada zovemo tradicijom ili klasičnim dostignućima svjetske književnosti – do planetarnoga carstva tzv. hibridne književnosti kao ukalupljene zabave za laku i dobru zaradu. Književnost je zato iznevjerila, smatra autorica, jer nije uspjela u svojoj zadaći, a ona je u bitnome obilježena gonetanjem metafizičkih pitanja i smisla ljudskoga postojanja, nije uspjela jer je njezina težnja napukla s dolaskom moderne književnosti i gubitkom jedinstva stvaraoca i jezika, a sasvim se slomila s pojavom opakih, destruirajućih jahača postmoderne. Anything goes ubitačna je formula koja ne poznaje granice i koja negdašnjeg cjelovitoga čovjeka zapadne kulture atomizira, unizuje i prevrednuje do objekta mehaničke procedure igre i automata, formula konačnoga izgaranja književne umjetnosti u nepovrat i ništavilo. Istinskim zaljubljenicima u duhovnu potragu i svima onima koji još, nakon svega, vjeruju u moć umjetničke riječi, ostaje danas tek marginalna pozicija, trpljenje nestanka jed-

205


206

NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2015.

noga velikog duhovnoga razdoblja i eventualna utjeha da će se možda ipak jednom pronaći uporište nove duhovne zbilje. Na svome je literarno-opisnom putu u ovoj knjizi autorica pokazala sve one sposobnosti koje bi trebao imati vrstan esejist: iskrenost i odlučnost da se uhvati u koštac s bitnim pitanjima svoga vremena, jasnoću pogleda na predmet o kojemu piše (aspekt sadržaja), jasnoću definiranja pojava koja su s tim u vezi (aspekt izražajnosti), arheologiju znanja o predmetu interesa te najviše od svega – originalnost pristupa naznačenoj temi. Jednostavnom frazom u opisu, ali s izraženim odlučnim karakterom u iznošenju vlastita mišljenja, pred nama je autorski rukopis koji u mnoštvu analitičkih detalja i primjera iz literarnoga univerzuma ne gubi iz vida cjelinu i progresiju izvođenja spomenutih završnih postavki, bez obzira na to što su dijelovi knjige nastajali s višegodišnjim razmakom. Pripadnica tabora koji je u povijesnim smjenama paradigmi izgubio tlo pod nogama i kojega u uznemirenoj umjetničkoj zbilji sidri još samo odanost umjetničkim idealima, autorica s margina pravovjerne književne poklonice tradicije, nesklona sasvim postmodernističkome ukusu, pogađa u samo središte problema, stvarajući zaokruženo djelo koje nas istodobno informira, kritizira i opominje, ali i poticajno obogaćuje naš spoznajni kapacitet. U ime Prosudbenoga povjerenstva: Ivica Matičević


Đuro VIDMAROVIĆ

I ZAPISCI OGLEDIOGLEDI I ZAPISCI

Đuro VIDMAROVIĆ Jedan po jedan – odhodu gospari: znanstvenik i pjesnik, akademik Ante Stamać

208

Ivana BABIĆ Srodnost fantastičnog književnog diskursa Gabriela Garcíje Márqueza i Stjepana Čuića

211

Jelena LUŽINA Partire, partirò... (: Darko Gašparović)

227

207


208

Đuro VIDMAROVIĆ, Zagreb

Jedan po jedan – odhodu gospari: ZNANSTVENIK I PJESNIK, AKADEMIK ANTE STAMAĆ Nikada nisam ni u snu pomišljao kako ću jednoga dana pisati sjećanje na akademika Antu Stamaća, nekadašnjeg predsjednika Društva hrvatskih književnika. Uvaženi akademik rodio se 9. listopada 1939. na otoku Molatu, a umro u Zagrebu 30. studenoga 2016. godine. Iza sebe je ostavio vrijedan pjesnički i prozni opus, radove iz teorije književnosti, sjajne prijevode fundamentalnih djela svjetske literature. Važniji su književni prijevodi akademika Stamaća djela: Rainera Marije Rilkea, Gottfrieda Benna, Güntera Grassa (sve zajedno s Trudom Stamać), Bertolta Brechta (15 drama), Huga von Hofmannsthala (Svatković), Jamesa Joycea (Prognanici, Komorna glazba), Johna Webstera (Vojvotkinja Malfeška), Beaumonta i Fletchera (Vitez gorućeg tučka), Johanna Wolfganga von Goethea (Faust, I. i II. dio) i drugih. Promicao je i prevodio djela književnoznanstvene misli, koja su znatno pridonijela oblikovanju hrvatske znanosti o književnosti (Hocke, Friedrich, Jakobson, Huizinga, Halle, Nietzsche, Noth, Hjelmslev, Steiger i dr.). Bio je redovitim profesorom na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i redoviti član HAZU. Dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika obnašao je u dva mandata – od 1995. do 1999. Od 2011. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i član Predsjedništva HAZU. Glavnim je urednikom časopisa „Republika“ (s Milanom Mirićem) bio od 2002. Značajna je i njegova djelatnost u novijoj povijesti Matice hrvatske. Vitalitet, borbenost i radna energija impresionirali su sve koji su poznavali pokojnog akademika. Uspio je povezati i sjediniti nešto što je za pisca ovih redaka gotovo nemoguće: bio je vrhunski znanstvenik, sveučilišni profesor, akademik, sjajan pjesnik, društveni djelatnik kao predsjednik DHK, lektor u izdanjima „Glasa


Đuro VIDMAROVIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

Koncila“ i „Kršćanske sadašnjosti“, poznavatelj svjetskih metropola kulture i znanosti, glazbenik..., ali i boem. Volio se družiti s kolegama uz čašicu pića onako kako su to nekada činili njegovi veliki uzori Jure Kaštelan ili Tin Ujević. Navođenjem ovoga detalja nipošto ne želim umanjiti sva dostignuća i sve zasluge akademika Stamaća, već tim zaslugama pridodajem još jednu ljudsku – pjesničku dimenziju. Konačno, na svoj duhovit način znao je govoriti kako ionako mali honorar koji dobije kao pjesnik „najradije popije s kolegama“. Ante Stamać (1939. – 2016.) Ante Stamać bio je nacionalno definirana osoba; podvlačeći plemenitost pojma kojim se služim, usudio bih se kazati da je bio naglašeni domoljub i rodoljub. U široj javnosti bila je gotovo nepoznata činjenica kako je Stamać kao mlad čovjek bio zatočenikom komunističkoga logora na Svetome Grguru. S obzirom na njegovu tjelesnu građu koja je bila krhka i dječački šarmantna, teško je i zamisliti kako je podnio logorsku torturu. Pri tome imam na umu zapisana sjećanja pokojnoga Zvonimira Bartolića, koji je također prošao pakao komunističkoga konc-logora na Golome otoku. Posljednjih godina, kao da je predosjećao neminovan kraj, Ante Stamać bilježio je svoja životna sjećanja. Osobno sam s velikim oduševljenjem čitao njegova sjećanja na đačke dane u Križevcima i Daruvaru. To je kultivirano književno štivo, ali i snažno povijesno svjedočanstvo o vremenima nakon uspostave komunističkoga režima. Brojna obitelj njegova oca i majke morala je, obilježena nepodobnošću, izdržati ograničenja pa i progone. Vrlo me se dojmio Stamaćev odnos prema pokojnome Juri Kaštelanu. Nije se libio priznati kako svoj životni put, odnosno početak sveučilišne karijere, duguje ovome velikom pjesniku, znanstveniku i hrvatskome domoljubu lijeve orijentacije. Zahvaljujući Kaštelanu, postao je njegov asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i time se uključio u znanstvenu zajednicu. Napustio je glazbu i posvetio se znanstvenome i prevodilačkom radu. U tome je pokazao veliku marljivost, upornost i erudiciju. Može se ustvrditi kako je prevođenjem važnih djela, poglavito iz njemačke literature i estetike, lingvistike i književne povijesti unio novìne u hrvatski duhovni

209


210

OGLEDI I ZAPISCI

Đuro VIDMAROVIĆ

prostor, čak je uspio derogirati takozvanu marksističku estetiku odnosno estetiku Frankfurtske škole. Stamać je znanja stjecao učenjem na stranim sveučilištima. Godine 1969. stipendist je Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Matkovića), te znamenite Humboldtove zaklade 1977/78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopisni član HAZU. Kao sveučilišni nastavnik bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačkoga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim europskim zemljama i SAD-u. Na našu sreću nije se odlučio emigrirati. Ante Stamać nesebično je pomagao i mnoge mlade književnike, podržavajući ih nakon objavljivanja prvih knjiga. Nije mu bilo teško mladim kolegama napisati recenziju, predgovor ili pogovor. Velika zasluga Ante Stamaća jest rad na ediciji „Stoljeća hrvatske književnosti“, koju je preuzeo od starijega kolege akademika Dubravka Jelčića. U toj ediciji reafirmirani su mnogi veliki hrvatski književnici koji su dijelom ili posve bili zarobljeni u arhivskoj građi i poznati samo književnim povjesničarima. Ovaj dio njegovoga rada zahtijevao bi poseban esej, kao uostalom i sve drugo ovdje nespomenuto što je Stamać činio. Njegov životni opus izgleda poput velikog ormara s pretincima kojih je mnogo, a svaki je ispunjen dragocjenom povijesnom, književnom, znanstvenom i kulturološkom građom. Svaki od tih pretinaca zahtijeva posebnu obradbu, zasebne simpozije. Posljednji put vidio sam akademika Stamaća na Godišnjoj skupštini DHK. Tada mu je pozlilo i odvezen je u bolnicu. Znali smo da dugo boluje od zloćudne bolesti, vidjeli ga bez kose nakon terapije, ali uvijek se vraćao nasmiješen, radoznao, borben, mudar, sarkastičan a ponekad i svadljiv, tako da smo bili uvjereni kako će i ovoga puta pobijediti bolest. Nije mnogo govorio o bolesti, naprotiv, no, nažalost, izgubio je životnu bitku. Bili smo zajedno u Upravnom odboru DHK tijekom posljednja dva mandata. Teško je shvatiti da smo ga zauvijek izgubili, jednako kao i tolike velike i drage ljude i kolege u posljednje vrijeme – Slobodana Novaka, Miru Mađera, Branimira Bošnjaka... Akademik Stamać bio je vjernik, tih i samozatajan. Stoga smijem napisati: Neka mu je blagoslovljena plovidba do vrata Gospodnjih, a tijelo mu počivalo u hrvatskoj zemlji koju je volio i kojoj je poklonio velik intelektualni potencijal i domoljublje. Sjećanje i na ovoga velikoga gospara duha i uljudbe neka bude trajno u našoj kulturi. Jedan po jedan – odhodu gospari!


Ivana BABIĆ, Makarska 211

SRODNOST FANTASTIČNOG KNJIŽEVNOG DISKURSA GABRIELA GARCÍJE MÁRQUEZA I STJEPANA ČUIĆA

„Čuić je pisao ukorak sa suvremenom svjetskom književnošću, njegova je zbirka univerzalne tematike i još se dan-danas može čitati kao opomena i kritika totalitarnih režima. Gabriel García Márquez u romanu Sto godina samoće istupa kao branitelj i kritičar povijesti Latinske Amerike, a Stjepan Čuić zbirkom Staljinova slika i druge priče čitateljstvu se predstavlja izvrsnim analitikom i kritičarem onodobne hrvatske i jugoslavenske političke stvarnosti, koju vješto ironizira do razine neprolazna apsurda.“

UVOD Žanr fantastike mnogim piscima otvara preduvjete za značajan i slobodniji govor o stvarnosti. Miješanje sastavnica fantastike i stvarnosti svojstveno je za književni iskaz hispanoameričkog fantastičara Gabriela Garcíju Márqueza i hrvatskoga fantastičara Stjepana Čuića. Čitanjem zbirke novela Staljinova slika i druge priče ne mogu se osporiti sličnosti s hispanoameričkom fantastikom koju promiče fantastični diskurs G. G. Márqueza. Staljinovu sliku i druge priče i roman Sto godina samoće povezuje stvaranje fikcijskog toponima koji predstavlja realan prostor u kojemu se ostvaruje fantastična aktualnost povijesti i svakodnevice jednoga vremena i društva. Uzevši u obzir činjenicu da je roman Sto godina samoće objavljen 1967. godine, a zbirka Staljinova slika 1971., teško sa sigurnošću mogu govoriti o utjecaju roma-


212

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

na Sto godina samoće na književni iskaz Stjepana Čuića unutar njegove zbirke. Stoga, može se govoriti o srodnosti, empatiji prema sličnom načinu književna iskaza i osjećanju previranja unutar društva i vremena u kojemu žive, gdje se u obojice autora budi nagon za borbom i promjenom, što iznose kao kritiku na stranicama svojih djela.

Stjepan Čuić

1. MITSKO OČUĐIVANJE STVARNOSTI Zbirka Staljinova slika i druge priče žanrovski pripada političkoj fantastici, o čemu svjedoči očiti izbor motiva vlasti kao glavnog aktera u stvaranju sudbina protagonistâ uvrštenih novela i jaki naglasak na kritici suvremenog društva i vremena unutar totalitarnog režima. Fantastični siže Čuić započinje realističnim pripovijedanjem, realističnim opisom svakodnevice ili nekog događaja koji očuđuje sastavnicama žanra čudnog i čudesnog1 kako bi dobio krajnji rezultat fantastičnog. Gabriel García Márquez sklon je realističnom pripovijedanju stvarnosnih događaja koje očuđuje elementima magijskog realizma. Sklonost realističnom pripovijedanju o stvarnosti, koje kasnije očuđuju postupcima i elementima fantastike, svjedoči o tome da obojica autora dijele sklonost prema diskursu fantastike u kojemu se teži zadržati veze s realnošću, kako bi se očuđivanje stvarnosti lakše uklopilo u obzor čitateljeva očekivanja. Elemente magijskoga realizma kakvim je napisan roman Sto godina samoće nalazimo i u zbirci Staljinova slika i druge priče. Márquez stvarnu Aracatacu u svom romanu pretvara u fikcijski toponim Maconda kojim, prema Blaženki Brlošić, pri1

Prema: Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987., str. 46.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

kazuje „utopijsko (ne)ostvarenje.“2 Prva tematska cjelina unutar zbirke Staljinova slika i druge priče naziva se Priče o gradu. Podnaslov ciklusa priča grad stavlja u središte radnje kao protagonista novela i nagoviješta opis svakodnevice jedne sredine. Stanovnici Duvna žive prema propisima svemoćne sile vlasti i bilo kakvo odstupanje od normalne svakodnevice i uvjerenja prema kojima žive posljeduje pomutnjom unutar struktura grada. Prva novela Sat sadrži elemente magijskog realizma koji su svojstveni i fantastičnoj prozi G. G. Márqueza. Tekst počinje opisom sata, koji se doima kao da autor pripovijeda legendu ili bajku o podrijetlu sata, a koju možemo uzeti kao mistificiranu legendu o osnivanju grada: „Za grad sat kao da od pamtivjeka postoji kao i stijene, i brda. Govorilo se da je napravljen samo za one koji ga vide, a istodobno nitko nije vjerovao da uopće postoji čovjek koji sat nije vidio, jer se doista vidi iz svih kutova grada, vidi se s visokih kuća i iz udaljenih sela, iz podruma, kroz najuže prozore i sitne šupljine; vidi se s brda.“3

Nakon mitskoga opisa izgleda čuvenog sata, Čuić uvodi motiv dolaska stranaca u Duvno, koji razbijaju ravnotežu naizgled skladne cjeline grada. Motiv stranaca omiljeno je Márquezovo sredstvo za očuđivanje realnoga prostora Maconda. Pojava Ciganâ i dolazak predstavnika konzervativne vlasti određuje put Maconda ka konačnoj propasti. Mitska razina priče unutar novele naglašena je vjerovanjem kako je sat postavio prvi ravnatelj gradske banke gospodin Ančić, a pridošlice imaju svoju teoriju o svjetskom putniku Semizu Dizdaru koji je sat postavio u Duvno jer nije mogao odrediti optjecaj vremena u njegovu prostoru. Novela Leova kuća započinje rečenicom: „Svi mi koji smo rasli iza preokreta dobro se sjećamo dana kada je u Duvno stigao gospodin Leo Rubić, i to ne zbog toga što taj dan bijaše posebno sunčan i blag, neobičan za to doba godine.“4 Ovaj citat ukazuje na to 2

3 4

Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 4, zima, 2004., str. 84. Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, Targa, Zagreb, 1995. str. 7. Isto, str. 19.

213


214

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

da, kao što u Márqueza dolazak stranaca i mnogobrojni izumi izazivaju propast Maconda, i u Čuića stranci, pridošlice ostvaruju očuđenje realnoga prostora. Simbolika sata naglašena je činjenicom da on kao građevina određuje tijek vremena jednoga grada i samo u tom vremenu i prostoru može opstati. Simboličnim raspadom sata, nakon što ga stranci iznose iz grada, potvrđuje se zajednička opsesija kategorijom vremena u obojice autora. Kategorija vremena u romanu Sto godina samoće ostvaruje se u početku i na kraju jedne obitelji, što znači da vrijeme teče u pravcu u kojemu se ostvaruje njihov život. Slično tome, Čuić prvom novelom u zbirci nagoviješta vrijeme kao važnu odrednicu svoje fantastične Gabriel García Márquez proze. Čuić fantastičnu prozu piše tehnikom kraj(1927. – 2014.) nje redukcije koju je Velimir Visković definirao kao model pisanja u kojemu pisac reducira siže novela, vrijeme i likove na socijalnu funkciju, izostavljajući psihološku karakterizaciju.5 Redukcija na socijalnoj razini stvara potpuno drukčiji ključ čitanja ovih novela u odnosu na realističnu proze. Zbog nedostatka psihološke karakterizacije i unosom fantastičnih elemenata, čitatelju se teško poistovjetiti s protagonistima Čuićeve fantastične proze. Autorovi likovi – funkcije oblikovani su na razini odnosa prema drugim likovima, kako bi u središtu bila njihova socijalna odrednica. Velimir Visković smatra kako se odricanjem od atraktivnog poistovjećivanja čitatelja s likom u prozi Stjepana Čuića postiže „simbolizacijska tenzija.“6 Međutim, Čuić vrijeme zapravo ne reducira, već ga, kako smatra Jurica Pavičić, naglašava izdvajanjem konkretnih datacija i predfabularnim opisima vezanima za likove i određena zbivanja iz njihova života.7 Roman Sto godina samoće, prema Blaženki Brlošić, „obuhvaća dva suprotna procesa, a to su: 1. građenje (osnivanje, postanak, geneza) i 2. rušenje (nestanak, apokalipsa).“8 U Čuićevoj se noveli predfabularnim opisom o tomu tko je i kada postavio sat ukazuje na postanak Duvna. Sat postoji u tom gradu i njegove kazaljke pomiču se u skladu sa životima građana. Raspadnuti dijelovi sata na cesti aludiraju na nestanak svrhe postojanja, ako ju se nasilno oduzima. Gabriel Gar5 6 7

8

Prema: Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike, Znanje, Zagreb, 1983., str. 17. Isto. Prema: Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 60. Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, n. dj., str. 83.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

cía Márquez stvara Macondo kao utopiju kako bi ukazao na nemogućnost postojanja idealnog mjesta.9 Miješanje stvarnosti i fantastike u Márqezovu romanu metafora je stvarnosti Latinske Amerike. Zbirka Staljinova slika i druge priče alegorija je o vremenu i životu u državi u kojoj vlada totalitarni režim. Obojica su pisaca angažirana te slično, uzimajući za primjer jedan grad, ispisuju upozorenja i kritike na stvarnost u kojoj žive.

2. SRODNI ELEMENTI ČUIĆEVE I MÁRQUEZOVE FANTASTIKE Željka Lovrenčić navodi kako su „groteska, apsurdne situacije, atmosfera začudnosti i straha“10 elementi koji Stjepana Čuića povezuju s piscima fantastike. Lovrenčićeva naglašava sličnost fantastike kojoj su skloni latinoamerički pisci, a i sâm Čuić, a koja se u latinoameričkih pisaca očituje u unutarnjim monolozima, snovima, nesvjesnim željama i tehnici struje svijesti te elementima magijskog realizma.11 Groteska je čest element kojemu Čuić pribjegava u postizanju fantastičnog u svojim novelama. U priči Ivanov grob uspješno stvara grotesknu situaciju oko traženja Ivanova groba. No, realistično pripovijedanje Ivanove prijateljice o njemu i njegovu životu prekida zadnja rečenica ove novele u kojoj se djeca okupljaju oko Ivanova groba: „Ivanov grob nalazi se stotinu i deset metara od groba ujaka Andrije, dvije stotine metara od Jakovljevog, (...). Sada je posve sigurno da će počivati u miru. Okrenuvši se, kao da su se dogovorili, oboje još jedanput baciše pogled na grob. Niz brijeg su sipila djeca, sustizala se i skupljala oko groba.“12

Nema nikakvog logičnog objašnjenja tome slijedu događaja, čime se postiže očuđenje stvarnosti. U realističnu situaciju unosi neobično, kao što i Márquez u 9 10

11 12

Prema: isto, str. 84. Željka Lovrenčić, „Fantastika i stvarnost u djelima Stjepana Čuića“, Republika, god. LXVII., br. 12, Zagreb, prosinac, 2011., str. 17. Prema: isto. Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, n. dj., str. 18.

215


216

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

roman, uz realistične opise kolumbijske povijesti, odjednom uklapa uznesenje ljepotice Remedios na nebo:13 „Amaranta osjeti zagonetni drhtaj u čipkama podsuknja i htjede čvršće prihvatiti plahtu da ne posrne, no u tom se trenu ljepotica Remedios poče izdizati od tla. Úrsula, već gotovo slijepa, jedina osta dovoljno pribrana da prepozna prirodu tog sudbinskog vjetra, pa prepusti plahte na volju svjetlosti, nazirući ljepoticu Remedios kako joj domahuje za zbogom, kroz zasljepljujuće vijorenje plahti što su uzlebdjele zajedno s njom (...)“.14

Zajedničko je obilježje pisaca fantastike sklonost JA-temama koje Tzvetan Todorov tumači kao teme pogleda, vezane za percepcijska i spoznajna pitanja.15 Gabriel García Márquez u karaktere svojih likova motivima samoće unosi svojstva JA-tema. Čuić JA-teme unosi likom klesara Tadije, tematizirajući samosvjesnost, strah i paranoju. Tadija je protagonist pripovijetke Križevi, koji svrhu života pronalazi u misiji klesanja križeva za sve nekrštene duše Duvna. Vizionarsku opsesiju i potragu za svrhovitim estetskim idealom Čuić dovodi do vrhunca Tadijinim postavljanjem križeva i djelomičnom preobrazbom njegova tijela u bijeli križ. Time unosi univerzalnu poruku i kritiku spram djelovanja vlasti koja je građanima zabranila kupovanje Tadijinih križeva. Svi fantastični motivi i elementi u Čuića su podređeni ostvarivanju opomene i kritike suvremenog društva, politike i vlasti. Tadijina opsesija postavljanja križeva od vapnenca slična je opsesijama koje osnivača Maconda José Arcadija Buendíju dovode do ludila. Obojica autora dijele simpatije prema temi suludog nedostižnog ideala ostvarenog uzaludnim pokušajem spašavanja nekrštenih ljudi i José Arcadiovim suludim pokušajima potrage za kamenom mudraca, fotografiranjem Boga i mnogim drugim vizionarskim pothvatima. Tematikom vizionarske opsesije unutar svoje pripovijesti Čuić uvodi likove iz drugih novela, pa se tako u Križevima spominje grob Tadijina oca koji je postavljen pokraj groba najomraženijeg čovjeka Duvna, a to je Ivan iz novele Ivanov grob. Ponavljanjem istih protagonista Čuić stvara dojam o neprekidnom cikličnom kruženju vremena, što je obilježje koncepcije priče o obitelji Buendíja. Životi svih generacija Márquezove obitelji sudbinski su predodređeni ponavljanjem istih imena aktera, osuđenih na propast u cikličnom kruženju vremena i ponavljanju tragičnih sudbina. Upravo stoga Čuić naglašava vrijeme, čijim se protjecanjem ostvaruju nemilosrdni potezi 13 14 15

Prema: Željka Lovrenčić, „Fantastika i stvarnost u djelima Stjepana Čuića“, n. dj., str. 13. Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, VBZ, Zagreb, 2006., str. 158. Prema: Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, n. dj., str. 111-114.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

svemoćne sile vlasti što posljeduje tragičnim otuđenjem i propašću protagonista koji simboliziraju uzgredne žrtve totalitarna režima. 3. KRITIČKA ANGAŽIRANOST FIKCIJSKE STVARNOSTI Čuićeva fantastična proza temelji se na angažiranosti i čudu. Božidar Petrač u pogovoru zbirci Staljinova slika i druge priče navodi kako angažiranost označuje kritički odnos prema prilikama i vremenu o kojima i iz kojih piše.16 Stvarnosna komponenta uvjetovana piščevom angažiranošću slična je zbiljnosti Márquezova pisanja povijesti Latinske Amerike. Pišući o romanu Sto godina samoće, Simona Delić ističe da „zbiljnosti romana pridonosi dosljedno provedena logika sna i nekih magijskih i mističnih iskustava uz oslonac na kolektivnosvjesnom“17, što uvjetuje prihvaćanje nadnaravnih pojava kao da su normalne.18 Petrač izdvaja imaginaciju Čuićeve proze kojom se stvarnost preobrazuje u čudo.19 Sastavnica čuda proizvodi prihvaćanje preobraženih događaja kao normalnih zbivanja jer se čudo u Čuićevoj novelistici nameće kao svojstven pjesnički izraz. Obojica autora snovitom, irealnom koncepcijom progovaraju o društvenoj zbilji. Imaginarni Macondo za Márqueza predstavlja početak i kraj. Stoga je zbiljsko Duvno za Čuića ishodište i ishod, o čemu piše Božidar Petrač.20 Blaženka Brlošić navodi prijevod riječi Macondo u „značenju dobrog mjesta kojeg nema.“21 U nestvarnom mjestu likovi jedne obitelji osuđeni su na samoću koja proizlazi iz utopijskih iluzija. Stogodišnja utopija osudila je na neizbježnu smrt i iskorijenjenje cijelu jednu obitelj.22 Duvno je stvarno mjesto, ono koje postoji, zbiljski toponim kojim Čuić stvara alegoriju o otuđenosti i tjeskobi u suvremenu građanskom društvu.23 Likovi Ančića povezani su krvnim srodstvom i već s prvim rečenicama znamo da su osuđeni na propast zbog osude građanske mase i vlasti koja njome manipulira. Zbiljski, ujedno i nestvarni svijet Duvna, očitovan u tragičnim sudbinama pojedinaca, prosvjeduje protiv otuđenosti i birokratizma u bilo kojem društvu. 16

17 18 19

20 21 22 23

Prema: Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, Alfa, Zagreb, 2006., str. 284. Simona Delić, „Dobrodošli u Sto godina samoće“, Zor, god. 2, br. 2-3, Zagreb, 1996., str. 140. Prema: isto. Prema: Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, n. dj., str. 283. Usp. isto, str. 284. Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, n. dj., str. 84. Prema: isto. Prema: Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, n. dj., str. 285.

217


218

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

4. FIKCIJSKA LJUBAVNICA VLASTI JELENA Magijski realizam u svojoj biti i punoći djeluje unutar ciklusa priča posvećenih ljubavnici vlasti, Čuićevoj znamenitoj Jeleni. Pišući o Čuićevoj fantastičnoj novelistici, kritičari i teoretičari većinom su usredotočeni na priče iz ciklusa o gradu i vlasti. Zanemarili su vrhunac fantastike ostvaren u četirima novelama o ženi sumnjiva morala. Ciklusom Priče o Jeleni Čuić briljantno spaja preobrazbu subjekta u objekt, progonstvo vječne samoće i prošlosti u službi magijskog realizma s angažiranosti pisca. Magijski realizam u noveli Pisma Jeleni postaje očit u Jeleninim pismima čiji tekst postaje nerazumljiv. Jaume Marti-Olivella navodi kako je bit magijskoga realizma ondje gdje stvarnost (p)ostaje besmislena usred poremećaja prošlosti, koji se temelji na „magijskoj povezanosti među stvarima“.24 Jeleninu prošlost nalazimo u pismima i ona se može dešifrirati jedino u rukama svoga kreatora. Inatom, prkosom junakinje i njenim odbijanjem pisama ostvaren je uvjet k postignuću fantastičnog i nedorečenog: „Prvo pismo bijaše razumljivo. Pisao ga je nekakav Berislav Nađ, učitelj plesa iz Vukovara, obećavao je, u dugačkim kitnjastim rečenicama, da će pokazati Jeleni ravnicu (...) Mladić odbaci ovo pismo i ščepa drugo. Dat ću ti odmah trinaest milijuna, a kasnije ćemo se nagoditi – pisao je jedan koji se nerazumljivo potpisao. (...) Ovo ne razmijem – reče. Posegnu za drugim i hitro ga otvori. – Ni ovo! – reče.“25

Samoća kao nevidljiva sila obilježuje Jelenin lik i život. Na njezinu osamljenost utjecali su svi stranci i političari koje je upoznala, mnoge želje koje je mogla, ali ih nije ostvarila. Motivom samoće Stjepan Čuić ulazi u psihologizaciju lika, koja je u novelama drugih dvaju ciklusa izostavljena zbog naglaska na društvenoj funkciji karakterâ. Motiv samoće predodređuje sve sudbine Márquezovih junaka u romanu Sto godina samoće. Samoća obitelj Buendíja magično osuđuje na propast i smrt. U noveli pak Jelenine želje njezin lik obuzet je oživljenim željama koje mistično lebde oko nje te poput živih objekata u njoj bude svijest o konačnoj, posljednjoj želji. Naime, smrt se izdvaja kao želja koja nadilazi sve druge i okončava patnje ove žene: „(...) širila se želja o smrti i obuzimala Jelenu, stezala je u grlu, rasplinjavala se po cijelu tijelu, stezala ju je i u grudima i oko vrata kao omča (...) 24

25

Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza“, Umjetnost riječi, br. 2, Zagreb, travanj-lipanj, 1991., str. 158. Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, n. dj. str. 56.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

sklapaju se oči i nemoćaju ruke, i napokon, kako se Jelena sva pretvara u želju što jača.“26

J. Marti-Olivella ističe prevladavanje magije u prozi Garcíje Márqueza i „svođenje Úrsule na razinu objekta, njezina smrt za života, njezin preobražaj u igračku od papira, sada je njezina jedina zbilja.“27 Stjepan Čuić Jelenu svodi na „objekt“ noćnih košulja u istoimenoj noveli Jelenine noćne košulje. Sve njene tajne skrivene su u košuljama koje su obilježili aktanti vlasti kao što su vojnici, graditelji, svećenici, suci i mnogi drugi. Úrsula u Márqueza predstavlja neuništivu Majku, matrijarhat, čija snaga izvire iz pokušaja spašavanja Maconda od uništenja.28 Jelena kao ljubavnica, žena sumnjiva morala obilježena strukturama vlasti, suprotnost je idealu Majke kojemu teži Márquez. Žrtva je režima, kao svi Ančići, s jakim naglaskom na piščevoj kritici suvremenoga društva. Metodom personifikacije Čuić oživljava košulje koje se doimaju kao živa bića obješena o vješalice. Fantastično kulminira kada košulje počnu ispadati iz kuće i rojiti se gradom. Prošlost kroji magičnu realnost jer košulje bude sjećanja na mnoge ljubavnike koji su skidali Jelenine košulje. Svoju prošlost ona javno iznosi na vidjelo cijelom Duvnu, a Čuić ostvaruje fantastičnu preobrazbu prljavih košulja u čiste, bijele, gotovo svete predmete, nudeći time grešnici svojevrsno iskupljenje koje se očituje u konačnoj smrti. 5. MOTIV POLITIKE I VLASTI Prema Jurici Pavičiću, alternativna fantastika nudi mogućnost stvaranja boljega rješenja od onoga koje već postoji i sve to uspijeva predočiti u racionalnoj domeni zbilje bez pobune protiv racionalne logike.29 To znači da tip političke fantastike, kojim Čuić progovara o društvenoj zbilji, realnost o kojoj piše i u kojoj živi prikazuje bez dokidanja logičnoga poretka stvari u njoj. Unošenjem čudesnih i čudnih elemenata zamaskirao je očitu i veoma jaku kritiku totalitarnoga društva. U jednom je intervjuu Stjepan Čuić izjavio kako su prišivkom imena „fantastičari“ književni teoretičari ovoj generaciji pisaca otvorili put slobodi govora o aktualnoj političkoj i društvenoj zbilji.30 On je iskoristio sve pogodnosti toga naziva i stvorio si predu26 27

28 29 30

Isto, str. 66. Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza“, n. dj., str. 159. Prema: Simona Delić, „Dobrodošli u Sto godina samoće“, n. dj., str. 295. Prema: Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija, n. dj., str. 59. Prema: Kornelija Kuvač-Levačić, „Društveni i politički ideologemi hrvatske fantastične proze (na primjeru Desnice, Čuića, Brešana)“, Croatica et Slavica Iadertina, god. VIII, br. 1, Zadar, ožujak, 2012., str. 288., http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_

219


220

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

vjete za pisanje kritike o komunističkoj ideologiji jer „fantastična književnost, pak, omogućuje piscu da odnos političke elite prema njemu ne postane represivan ili da to bude što god je moguće manje te da autora prividno ‘odmakne’ od politike.“31 Unošenje neizravnih aluzija i komentara o suvremenoj društvenoj zbilji osobito je prisutno u noveli Staljinova slika. Kontroverzna slika u ovoj priči poprima razmjere urbanoga mita. Na početku autor čitatelje uvodi u središte nebuloznih teorija zavjere i gradskih priča o posjedovanju čuvene slike. Svijest naroda oslobađa do granica zamišljanja nemogućih događaja oko mističnog predmeta. Uvjerenje o tome da Ivan Ančić čuva sliku u ormaru zarobilo je stvarnost radnje u atmosferi straha i nelogičnosti. Željka Lovrenčić o romanu Sto godina samoće i fantastičnom stilu pisanja G. G. Márqueza ističe unošenje stvarnosti u fikciju: „...uz fantastiku otkrivamo i sasvim realistične činjenice kolumbijske povijesti.“32 Realna povijest odnosi se na rat liberalâ i konzervativaca, procvat gospodarstva dolaskom geodetâ, agronomâ, hidrologâ i drugih u Macondo (Latinsku Ameriku), na banansku groznicu koja je zahvatila Latinsku Ameriku i pokolj na željezničkoj postaji, koji Márquez ovdje dovodi do stanja mita, tj. sna koji se nikad nije dogodio. Zbiljskom u romanu Márquez daje novo značenje magijskim realizmom, prerušavanjem stvarnosnoga u fantastično. Kao što je Čuić sklon kritici realnosti, Márquez jednako tako komentira vlast i posljedice njezina dolaska. Govoreći o Macondu kao gradu bez vlasti, savršeno nemogućoj utopiji, dolazak načelnika ističe kao ukrasnu vlast jer José Arcadio Buendía s načelnikom uspijeva dogovoriti sporazum glede stanovnikâ Maconda i života koji im želi nametnuti konzervativna vlast: „Don Apolinar Moscote se zbunio, a José Arcadio Buendía mu nije dao vremena za odgovor. ‘No postavljamo vam dva uvjeta’, doda. ‘Prvi: da svatko liči svoju kuću kako god ga volja. Drugi: da vojnici smjesta nestanu odavde. Mi vam jamčimo red.’ Načelnik podigne desnu ruku, ispruženih prstiju.“33

Dolaskom vlasti u Macondo mijenja se prvobitno izdanje grada jer polagano, kao i u Duvnu, nastupa autoritarna vlast. Pišući u žanru fantastike, obojica su izrazito angažirana, pisci kao „savjest“ društva. Márquez, poput Čuića, politiku i vlast doživljava kao zvijer koja uništava, što dokazuje lik pukovnika Aureliana Buendíje 31 32

33

jezik=145092 (pristupljeno 19. ožujka 2015.) Isto. Željka Lovrenčić, Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu, D. S. M. – Grafika, Zagreb, 2001., str. 80. Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, n. dj., str. 42.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

i njegov povratak iz rata: „U početku se, opijen slavom povratka i nevjerojatnim pobjedama, opasno nadvio nad bezdan vlastohleplja.“34 Vlast ga uništava, kao što i Čuićeve protagoniste proždire nevidljiva sila okrutne vlasti. Sličnosti u načinu iskaza u obojice autora ne možemo osporiti. U čudesna zbivanja utkana je dimenzija stvarnosti, koju vješto prikrivaju elementima fantastičnog, što ih čini iznimnim piscima ovoga žanra. 6. MITSKA STRUKTURA PRIPOVJEDNOG DISKURSA I KARAKTERIZACIJE LIKOVA Dujo Sladojević piše kako Čuić prikazom onodobne društvene i političke suvremenosti gradi novele utemeljene na mitskoj razini priča i tvrdi da „Čuićev obrat ulazi u polje destruktivnog mita na kraju te povijesne spisateljske avanture.“35 Uzimajući povijest i mit zbiljskoga grada koju prerušava u fiktivnu zbilju, prema Sladojeviću, pisac stvara „destruktivni krug kojem biće i objekt koji mu pripadaju bivaju uništeni uz prisustvo funkcije vlasti i funkcije masa.“36 Čuićevski trokut odnosa masa – vlast – pojedinac glavni je okidač za očuđivanje stvarnosti. Masa je podložna utjecaju vlasti te slijepo prati zakone i odredbe koje propisuje svemoćna vlast, što nevidiljivom prisutnošću i djelovanjem poprima mitske razmjere čudovišta. Márquez pak više naglašava zrcalnu strukturu, ciklično kruženje vremena i ponavljanje sudbina svojih protagonista koji su, mahom zbog stanovite predodređenosti i karaktera, osuđeni na propast. Čuićeve protagoniste promatramo u vrtlogu apsurdnih i nelogičnih situacija u kojima su većinom nevino osuđeni i izopćeni samo zato što vlasti ne odgovara njihova individualnost, pa se pritom pojavljuje masa, poprimajući funkciju progonitelja. U govoru angažirane kritike, uz elemente apsurda i groteske, Čuić i dalje ostaje dosljedan elementima magijskog realizma, kojima dodatno pojačava i naglašava ključeve čitanja njegovih novela. Alegorijskom pričom o odnosu vlasti prema trgovcima i obrtnicima, Trgovac i nova vlast, protagonist trgovac, ujedno i došljak, simboličnom kupnjom prezimena Ančić magično biva osuđen na tragičan završetak. Magijski realizam ovdje se ostvaruje u sudbinskoj predodređenosti pojedinca i kolektivnoj svijesti mase koja došljaka smatra glavnim krivcem promjena društvenih okolnosti u Duvnu. Ovdje je naglašen i element proročanstva o mističnoj smrti. Trgovčevi zlatni zubi, koje ima još od rođenja, podloga su za mistificiranje stvarnosti. Úrsula rođenjem Aureliana otvorenih očiju zna da će 34 35

36

Isto, str. 112. Dujo Sladojević, „Struktura ‘Staljinove slike i drugih priča’ Stjepana Čuića“, u: Staljinova slika i druge priče, n. dj., str. 124. Isto.

221


222

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

on sudbinski biti predodređen za telepatske sposobnosti i samoću te za konačnu osamljenost i smrt. Trgovčeva majka pak proriče sinu neobičnu smrt zbog rođenja sa zlatnim zubima: „Ove prednje sam ostavio jer sam se s njima rodio. To mi je rekla majka, i još mi je rekla da neću umrijeti svojom smrću. ‘Netko će te dokončati’, uvijek mi je zabrinuto ponavljala i objašnjavala da se to ne da izbjeći.“37

Proročanstvo zaodijeva realnost u strepnju i iščekivanje koje čitatelje ostavlja u nedoumici, a pronalaskom zlatnoga kostura ostvaruje se mitska podloga proročanstva gdje Čuić dozira satiru, ironiju, grotesku i apsurd kako bi iznenadio fantastikom. Prožimanje realistična pripovijedanja i magijskog „zarobljavanja“ stvarnosti u atmosferi čuda i nelogičnosti, čemu je sklon i Márquez, donosi pripovijest Vodenica. Ona započinje realističnim pripovijedanjem o gradnji vodenice s jedanaest mlinskih kamenova. Čuić mističnost ostvaruje pripovijedanjem o smrti Vigina oca, koji je za svaki sinov rođendan ugradio po jedan mlinski kamen. Magično zaodijevanje fikcijske stvarnosti postiže se isticanjem gradskih priča u službi svojevrsnog proročanstva o tome kako je Vigin otac umro nakon njegova jedanaestog rođendana jer nije uspio pronaći kamen crvene boje kojim bi nagovijestio taj svečani dan. Viga se oženio i dobio jedanest sinova, što mu je bila želja, kako bi uspio sačuvati očevu ostavštinu: „Sinovi mu se rađali u jednakim razmacima i Viga je samo poklanjao kamen po kamen, dok na kraju, pod starost, kad više ne mogaše raditi u vodenici i kad se kamenje uzalud okretalo, osobito s jeseni, kad su potoci nadolazili, kad su se gomilali i hučali a kamenje se munjevito vrtjelo i sijevalo, ne rodi mu se i posljednji sin. Sad već iznemoglom rukom, na posljednjem kamenu, Viga napisa MARKO.“38

Sinovi su napustili Vigu jer su svi karakterno slični te skloni samoći i lutanju. No, najviše ga je pogodio odlazak najdražega mezimca, Marka. Fantastično ovdje funkcionira na načelima magijskoga realizma. Sinovi postaju mlinovi, njihove živote starac promatra u optjecajima vode kroz mlinove. Viga nema nikakvu novčanu korist od rada mlinova, osim one koju živi u svojoj stvarnosti. Kako vlast ne može 37 38

Isto, str. 83. Isto, str. 110.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

podnijeti da se Viga obogati, oduzima mu vodenicu i time starcu otima životni smisao. Atmosfera mističnosti i vjerovanje u to da život sinova protječe kroz mlinove stvara ključan trenutak nedoumice, a u službi ostvarenja fantastičnog. Redukcija vremenske kategorije i ovdje izostaje. Magijskim realizom ova priča preobražava se u proročansku, snovitu i magičnu kretnju propasti sudbina – i likova i njihova vremena. Sličnosti s hispanoameričkom fantastikom jest u mitskoj razini pristupa karakterizaciji likova u Čuića, dakle kao u Márqueza. Prva je sličnost u prenošenju istih karakternih osobina likova, tako da se imenima likova predodređuje njihov karakter i osobnost. Za Márquezove Aureliane svojstvene su samoća i povučenost: „Aureliano, prvi ljudski stvor koji se rodio u Macondu, imao je u ožujku navršiti šest godina. Bio je tih i povučen. Plakao je još u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju.“39

José Arcadio i ostali likovi koji su „naslijedili“ njegovo u karakteru nose čudnovatu snagu, potrebu za lutanjem i neizostavnu samoću: „José Arcadio, stariji dječak, bio je napunio četranest godina. Imao je četvrtastu glavu, kuštravu kosu i očevu hirovitu ćud. Premda je od oca naslijedio i visok stas i tjelesnu snagu, već je tada bilo očigledno da mu nedostaje mašte.“40

Samoća kao motiv i metafora u romanu Sto godina samoće upravlja životima junaka i vodi ih prema konačnu kraju. Čuić ne naglašava motiv samoće svojih protagonista, ali primjećujemo da oni u mnogim situacijama jesu otuđeni i osuđeni od okoline, što pojačava mističnost njihove funkcije aktanata. Kružno kretanje vremena, koje postaje Márquezova temeljna opsesija, stvara zrcalnu strukturu, kako navodi Marti-Olivella, i upravo time zaokružuje se metafora samoće o kružnom protjecanju vremena, u kojemu su zarobljeni njegovi likovi.41 U zatvorenom krugu Maconda njihove se sudbine ponavljaju, ali se samo izmjenjuju naraštaji koje uvijek čine iste pogreške. Već je istaknuto kako Čuić u prozi ne reducira vremensku kategoriju, nego je naglašava. Jasnim isticanjem određenih datuma, pretpričama 39 40 41

Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, n. dj., str. 13. Isto. Prema: Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza“, n. dj., 160.

223


224

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

kojima čitatelju daje kratak pregled prošlosti protagonistâ, donosi bitan element magijskoga realizma, gdje pretpričom, naime, postiže dojam o proročanstvu koje stvarnost zaodijeva u ruho fantastike. Ančići, koji se pojavljuju u njegovim pripovijetkama, nose crtu posebnosti, no pisac ne kazuje u čemu se ona sastoji. U svome vremenu slijede misiju za koju su predodređeni, kojoj svrhovito i bespogovorno podređuju sebe, kao da traže smisao. Većinom ih njihov ideal vodi u propast, kao što poglavara obitelji Buendía njegova opsjednutost potragom za kamenom mudraca, fotografiranjem Boga i mnoštvo drugih neostvarenih pokušaja vode do ludila i prikovanja za kesten. Vizionarska opsesija za višim estetskim idealom ne izostaje ni u Čuića. Klesar Tadija reprezentativni je primjer umjetnika koji živi svoj ideal i koji se u njega na kraju pretvara. Njegov rad ovdje nadilazi socijalnu funkciju njegova karaktera jer mu svrha nije biti radnik, klesar, već rad postaje umjetnička misija estetskog izražavanja: „Istina, Tadiji svjetlost ne bijaše potrebna jer je kamen blještio i osvjetljavao mu radionicu punu križeva, a pored toga, Tadija je sve križeve imao u glavi, znao je čak i kako koji stoji, kako na brdu dolazi; naprosto su mu ispadali iz glave i curili niz dlijeto u kamen.“42

Visković je prepoznao ključ čitanja Tadijina lika istaknuvši kako (ćemo) „Tadijinu socijalno nesvrhovitu djelatnost primiti... kao, kantovski rečeno, ‘samosvrhovitu’, umjetničku djelatnost, a i Tadijinu metamorfozu u križ (koju zbog konvencionalizirane simbolike križa u kršćanstvu primamo kao znak smrti) otčitat ćemo kao sliku umjetnikove moći da putem svoje umjetnine nadraste fizičku ograničenost.“43 Poveznicu možemo vidjeti i u predanosti radu, u kojemu se pronalazi samosvrhovitost bez dimenzije potrage za umjetničkim idealom. Nakon svih ratnih pohoda, pukovnik Aureliano Buendía posvećuje se pravljenju zlatnih ribica. Posao mu ne donosi zaradu, već u njemu nalazi utočište u samoći. Lik pekara Vida iz novele Kruh svoju svrhu pronalazi u pečenju kruha jer tako hrani sve građane Duvna. Njegov posao nije vizionarski rad, već socijalni rad u korist društva. Mitsko predodređenje vidljivo je već u prvoj Čuićevoj noveli Sat gdje se navodi kako je sat postavio gospodin Ančić. Mitskim graditeljem priča dobiva fantastičan doprinos očuđivanja stvarnosti. Viga i njegova pretpriča o ocu mlinaru, izrečena kao svojevrsno proročanstvo, stvaraju iluziju cikličnog kretanja vremena jer vodenica odlazi u propast zbog nepronalaska crvenog kamena. Kao što proročanstvo o rađanju otvorenih 42 43

Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, n. dj., str. 23. Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike, n. dj., str. 49.


Ivana BABIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

očiju govori o ljudima sposobnima predvidjeti budućnost i umom pomicati stvari, Márquezu daje oslonac da magijskim realizmom kritizira stvarnost Latinske Amerike. Iz jednog proročanstva unosi razne fantastične elemente, potaknute dolaskom stranaca u Macondo, duhovima koji lutaju po kući i razgovaraju sa živima, bolešću nesanice koja zahvaća cijeli grad i žutim leptirima koji predodređuju strahovitu čovjekovu smrt. Čuić ne pribjegava ovome tipu fantastike (nema u njega duhova, sna, iluzija), već započinje stvarnosnom pričom koju njegovi likovi sudbinama oneobičavaju, dopuštajući tako unošenje elemenata čudnoga i čudesnoga kako bi pisac naposljetku stvorio fanatastično. ZAKLJUČAK Magijski realizam igra se s percepcijom stvarnosti, tako što je s pomoću elemenata fantastike očuđuje, stvarajući podlogu za novo poimanje događaja unutar okvira stvarnosti. Pišući svoja djela na dvama različitim kontinentima u približno isto doba, Čuić i Márquez uzimaju stvarnost svoga vremena i podneblja, elementima magijskoga realizma izgradivši oštro pero kojim pišu kritiku stvarnosti. Obojica osjećaju isto bilo vremena i specifičnost društvenih okolnosti, iz čega proizlazi srodnost fantastičnog diskursa ovih pisaca. Kao pripadnik generacije tzv. hrvatskih fantastičara, Čuić je pisao ukorak sa suvremenom svjetskom književnošću, njegova je zbirka univerzalne tematike i još se dan-danas može čitati kao opomena i kritika totalitarnih režima. Gabriel García Márquez u romanu Sto godina samoće istupa kao branitelj i kritičar povijesti Latinske Amerike, a Stjepan Čuić zbirkom Staljinova slika i druge priče čitateljstvu se predstavlja izvrsnim analitikom i kritičarem onodobne hrvatske i jugoslavenske političke stvarnosti, koju vješto ironizira do razine neprolazna apsurda.

Izvori i literatura: Izvori:

Stjepan Čuić, Staljinova slika i druge priče, Targa, Zagreb, 1995. Gabriel García Márquez, Sto godina samoće, VBZ, Zagreb, 2006.

Literatura:

Blaženka Brlošić, „Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, Kolo, časopis Matice hrvatske, br. 4, Zagreb, zima, 2004., str. 82-89.

225


226

OGLEDI I ZAPISCI

Ivana BABIĆ

Simona Delić, „Dobrodošli u Sto godina samoće“, Zor, god. 2, br. 2-3, Zagreb, 1996., str. 139-145. Željka Lovrenčić, „Fantastika i stvarnost u djelima Stjepana Čuića“, Republika, god. LXVII., br. 12, Zagreb, prosinac, 2011., str. 10-27. Željka Lovrenčić, Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu, D. S. M. ‒ Grafika, Zagreb, 2001. Jaume Marti-Olivella, „Borgesova pripovjedačka magija u Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza“, Umjetnost riječi, br. 2, Zagreb, travanj – lipanj, 1991., str. 155162. Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000. Božidar Petrač, „Poglavlje o Čuiću“, u: Staljinova slika i druge priče; Tridesetogodišnje priče, Alfa, Zagreb, 2006., str. 277-291. Dujo Sladojević, „Struktura ‘Staljinove slike i drugih priča’ Stjepana Čuića“, u: Staljinova slika i druge priče, CDD, Zagreb, 1975., str. 123-130. Tzvetan Todorov, Uvod u fantastičnu književnost, Pečat, Beograd, 1987. Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike, Znanje, Zagreb, 1983.

Mrežne stranice:

Kornelija Kuvač-Levačić, „Društveni i politički ideologemi hrvatske fantastične proze (na primjeru Desnice, Čuića, Brešana)“, Croatica et Slavica Iadertina, god. VIII., br. 1, Zadar, ožujak, 2012., str. 287-297., http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=145092 (pristupljeno 19. ožujka 2015.)


Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija)

227

PARTIRE, PARTIRÒ... * 1

U spomen Darka Gašparovića Kad god bi bilježio ili (ko)memorirao odlaske osoba kojima je znao biti naklonjen, bilo da se radilo o zbiljskim personama ili tek o fikcionalnim/„knjiškim“ licima i sjenama, Krleža bi, simbolički se opraštajući od njih, uglavnom optirao za neku od asocijacija na temu putovanja: najčešće je običavao zapisati kako su dotični, eto, otputovali. Maloprije, jučer, ovih dana, u nekom pomalo nejasnom ili tek propupalom glagolskom obliku koji je (zapravo) još uvijek sljubljen s prezentom. Delikatnu Krležinu formulaciju o nečijem netom započetom putovanju uvijek sam doživljavala nekakvim oproštajnim perfektom i tumačila ga kao metapoetsku, a ne semantičku ili gramatičku poruku. Jedan od protagonista Lede, vitez Oliver Urban, fatumski ljubitelj lađa koje dižu sidra, otputovao je u Kanadu gdje mu se potom zameo trag... Jedna od dviju bezimenih noćnih dama sa samog kraja četvrtoga čina iste komedije govori o lađi koja će sutra dignuti sidra i o pustoj želji da i sama otplovi njome, ma kamo: „O, da mi je otputovati! Makar i na mrtvačkim kolima, samo da mi je otputovati!“ Poput kakve znakovite ponornice, ovakav se nujni oproštajni perfekt po(d)vlači *

Partire partirò... – početni stih talijanske pučke pjesme, popularne u vrijeme Napoleonskih ratova s početka XIX. stoljeća. Pjesma je korištena kao scenski „leitmotiv“ glasovite riječke predstave Vježbanje života (1990.) kojoj je, kao scenski tekst, poslužila dramatizacija istoimena romanakronisterije Nedjeljka Fabrija; autor dramatizacije: Darko Gašparović, redatelj: Georgij Paro; praizvedba: 28. veljače 1990. godine, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka.


228

OGLEDI I ZAPISCI

Jelena LUŽINA

cijelom krležijanom, koja nesumnjivo uključuje i građanski životopis njezina autora. U jednoj od Čengićevih knjiga, u natuknici u kojoj je skriptor (Čengić) zabilježio priču o Krležinoj evokaciji trenutka Belina konačnog odlaska, naime priču o Krležinu intimnom doživljaju Beline smrti, evidentirana je formulacija kako je Bela otputovala u samo praskozorje, uz cvrkut ranojutarnjih ptica... Krleža je bio jedan od Gašparovićevih „strateških pisaca“, jedan iz njegove ekskluzivne spisateljske trijade koju je intimno i radno nazivao „tri K-a hrvatske književnosti“: Krleža, Kamov, Kranjčević. Svakoga je planirao „razraditi“ u zasebnim knjigama. Dospio je napisati i objaviti dvije, u svakom pogledu iznimne. Monografiju o Kamovu, objavljenu 2005. godine (u formi besprijekorno cizelirane i još besprijekornije dopunjene verzije vlastite doktorske disertacije obranjene godine 1987. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), hrvatska književna znanost s pravom smatra najcjelovitijom studijom o ovome autoru, uopće. Knjiga o Kranjčeviću se, nažalost, nije dogodila iz krajnje opravdana razloga: autor je otputovao, naglo i posve neočekivano. Prvu monografiju iz svoga projekta o „trima K-ovima“, superiornu knjigu o Krležinoj dramatici, Darko Gašparović objavio je još 1977. godine (Dramatica krležiana, Biblioteka Prolog, Mala edicija, knjiga 3.). Početna verzija njezina teksta najprije mu je „poslužila“ kao magistarski rad obranjen 1976. godine (cum laude, dakako). Neobičnost koja se ne smije preskočiti jest podatak o stvarnome začetku te kapitalne knjige: naime, Gašo ju je osmislio i započeo pisati u Skopju, u vojnome zatvoru u kojemu je 1972. godine ležao kao osuđeni ročnik nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, inkriminiran i sankcioniran za „hrvatski nacionalizam, kontrarevolucionarnu djelatnost protiv naroda i države i pokušaj rušenja državnog sistema“. Naime, opasni je Gašo tadašnji državni „sistem“ krenuo rušiti na posve autorski način: u pismu upućenom svojoj baki, napisao je i nekoliko opaski o krajnje neprimjerenoj preraspodjeli jugo-deviza, mahom zarađivanih u hrvatskom turizmu te potom „detaširanih“ u Beograd i „dijeljenih“ sukladno priličnu nejasnim i očito nepravednim partijskim „bratstvo-jedinstvenim“ kriterijima. Dok je gandijevski čamio u skopskome vojnom kazamatu – gdje je godine 1913. bio, nakratko, zaglavio i sam Miroslav Krleža! – Gašo je prevrtao po ranim dramama svoga prvog K-autora, onima iz glasovitoga ciklusa Legende. Najprije je, dugo, prevrtao napamet i po sjećanju (izbori knjiga u knjižnicama nekadašnjih vojnih, tzv. JNA, kazamata bili su očekivano „jednoobrazni“), a onda su mu, uz dopuštenje zatvorskih vlasti, od kuće poslali dvije-tri najnužnije knjige. Pokušavam zamisliti što li je, 1972. godine, ubogi „komesar“ skopske zatvorske „sekcije“, siromašak, mogao misliti o završnom monologu Kristofora Kolumba, kojim je poentirana Kr-


Jelena LUŽINA

OGLEDI I ZAPISCI

ležina legenda naslovljena njegovim imenom: „Sve je to laž, narode, svi ti tvoji viceadmirali, tvoji novi kontinenti i tvoja kompaktna većina...“ Gašina Dramatica krležiana bila je, doslovno, prva „kompaktna“ teatrološka studija o Krležinoj dramatici „kao takvoj“. I svi smo je, dakako, čitali bez daha. Više nego jedanput. Mnogima od nas ta je knjiga namah postala i zauvijek ostala prvom i najneupitnijom „referencom krležijanom“, izvorom bez kojega se o Krležinim dramama pisati ne može: uopće, nikad i nigdje. Već smo tada, 1976. godine (kad je objavljena prvi put), autoru pomalo „zavidjeli“ na viDarko Gašparović (1944. – 2017.) sokim profesionalnim standardima koje je uspostavio i na inovativnim interpretacijama/tumačenjima kojima je vidno unaprijedio hrvatsku krležijanu, ali i hrvatsku teatrologiju „kao takvu“. Mi, koji smo svoje ozbiljne teatrološke studije tek trebali osmisliti i ispisati, bili smo i dobrahno uplašeni razinom njegova diskursa, njegovih iznimnih kompetencija, njegova „drukčijeg“ promišljanja struke. Pisati izravno, učinkovito, jasno, precizno, pronicljivo, bez suvišnih digresija (uključujući i one citatološke), pisati bez „suviška pameti“ (Krleža) i bez kalambura bilo koje vrste, pisati bezuvjetno i beskompromisno, pisati iz čistoga znanja o predmetu i temeljem jasnoga stava o istome, pisati pregnantno (opet Krleža) – to, valjda, znači pisati autorski. Onako kako je Gašo, uostalom, jedino umio i htio pisati. Četrdeset godina kasnije, dok s mukom ispisujem ovaj tekst (i pritom se nikako ne mirim sa činjenicom Gašina odlaska!), prvi se put suočavam s neugodnom spoznajom kako mu TO nikad nismo umjeli i/ili dospjeli reći. Naime, TO da smo se, zapravo, puna četiri desetljeća trajno ugledali na njega i unekoliko se natjecali s njim, sveudilj nastojeći „doskočiti“ do ljestvice koju je on postavio toli visoko. Mogućnost da tu zvjezdanu ljestvicu, eventualno, jednom i preskočimo činila nam se posve nerealnom, te na takvu hipotetičku kombinaciju nismo ni pomišljali. A i zašto bismo, bar neki od nas?

229


230

OGLEDI I ZAPISCI

Jelena LUŽINA

* * * Gašo je, ustvari, bio prirodni predvodnik/leader generacije hrvatskih teatrologa koja se u minskome polju ove hibridne i pomalo egzotične (suspektne?) znanosti našla sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Moje generacije. Tek sad razumijem kako je on ustvari bio naš samozatajni dominus gregis. Naš simbolički nestor, neizrecivo decentan i apsolutno nenametljiv, iako najiskusniji, najtemeljitiji i – posve nedvojbeno – najkompetentniji od sviju nas. Ostalih. Naime, Gašo je jedini teatrolog našega naraštaja koji je doslovno rastao i izrastao „ušuškan“ u takozvani kazališni fenomen i sve njegove pojavne oblike. Primarne i sekundarne, rekli bi teatrolozi. Jer, zaboga, njegov je otac bio Stanko Gašparović (1917. – 1989.), cijenjeni operni redatelj, u mladosti i kazališni kritičar, pjesnik, prevoditelj... Koji je, povrh svega, još i godinama rukovodio opernim arhivom zagrebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta. Pod izravnom „paskom“ njegova utemeljitelja i vječno budnog mu čuvara Slavka Batušića. Gašo se, dakle, rodio i formatirao u kontekstu unutar kojega je promišljanje kazališta bilo svakodnevna i normalna činjenica. Dio svakodnevnih kućnih rituala. Njegove obiteljske „priče iz davnine“, narativi koji su ga spontano i neosjetno uvodili u svijet mašte i umjetnost, bila su libreta „Aide“, „Čarobne frule“, „Trubadura“, „Traviate“, „Era s onoga svijeta“... Za razliku od nas (ostalih), Gašo je rastao kao kazališno povlaštena osoba: zarana je u taj svijet gledao i s one „druge strane“ imaginarnog četvrtoga zida, rano je naučio kako se navija komplicirani mehanizam njegova velikog sata i zašto taj mehanizam može i umije tik-takati baš onako kako to čujemo i vidimo iz gledališta. Bio je Gašo, u neku ruku, prirodno predodređen za ovu našu teatrološku meštriju u kojoj je, uostalom, službeno započeo šegrtovati još u najranijim studentskim godinama (1965.), kad je sustavno krenuo pisati i objavljivati prve kazališne kritike. Četiri godine kasnije (1969.) te su ga lucidne i nadasve precizne kritike promaknule u glavnoga i odgovornoga urednika danas legendarnoga hrvatskog kazališnog časopisa Prolog, kojega je prvi broj izišao u travnju 1968. godine. Dakako, bio je on i jedan od šestorice „Prologovih“ pokretača („povijesnih utemeljitelja“), euforičnih i odgovarajuće bučnih mladaca koji su, uostalom, svoje namjere artikulirali u uvodnome tekstu prvoga broja ovoga prijelomnog kazališnog časopisa (v. „Prolog“, br. 1, god. I/1968., str. 3-5). Taj njihov kolektivni manifest, ispisan pod rezolutnim naslovom „Zašto istupamo“, „nastao je kroz razgovore i zajednička promišljanja uredništva koje su činili mahom dvadesetogodišnjaci: glavni urednik Ante Rumora te Drago Kekanović, Miro Međimorec, Vlado Roksandić, Slobodan Šnajder i pisac ovih redaka“ (Gašparović, 2012:347). Kockice su se, potom, poslagale tako da je naredne 1969. godine Gašo promak-


Jelena LUŽINA

OGLEDI I ZAPISCI

nut u glavnoga i odgovornoga urednika „Prologa“. A bio je istom dvadesetpetogodišnjak, apsolvent komparativne književnosti i francuskoga jezika. Pola stoljeća ranije, godine 1919., kad je krenuo uređivati „Plamen“, svoj prvi časopis, Miroslavu Krleži bilo je približno toliko godina; ustvari, imao je tek godinu više! Poslije je Gašo uređivao još nekoliko časopisa. Ma kojih nekoliko! Uređivao je niz uglednih i najuglednijih književnih časopisa: Prolog (Zagreb), Bridge/Most (Zagreb), Dometi (Rijeka), Prolog/teorija/tekstovi (Zagreb), Književna Rijeka (Rijeka)... U njima je, desetljećima, besprimjernom strpljivošću provjeravao, uređivao i dotjerivao tuđe tekstove. Što znači da je, kako to već biva pri svakom časnom urednikovanju, zapravo svesrdno i požrtvovno radio za druge. Pa se još i veselio tome, najiskrenije. Bio je Gašo čovjek frapantne radišnosti, biblijske strpljivosti, mitske erudicije. Bio je, povrh svega, još i „čovjek od spokojstva“, osoba gotovo nepojmljiva unutarnjeg mira, taktičan od rođenja, neizlječivo iskren, kronično odan, posve čedan, nesalomljiv u vjeri – vjeri u svakom smislu. Među svima nama koji smo teatrologiju odabrali za svoj „životni poziv“, Gašo je zasigurno bio jedini koji je strpljivo i ustrajno čitao sve što smo pisali „mi/ostali“. Jedini je uvijek imao vremena za sve, pa i za svakoga od nas. Čak je i (jedini) pisao o svima nama. „Ma to se podrazumijeva“, rekao bi svaki put kad bismo ga zamolili za recenziju, prikaz knjige, predgovor... Posljednja dva teksta koja je dospio napisati bile su recenzije dviju teatroloških knjiga: monografije posvećene Miljenku Vikiću, legendarnome hrvatskom plesaču svjetske karijere, te moje knjige o Mariji Crnobori. * * * U Rijeku je stigao 1974. godine, definitivno i neopozivo, puna srca. Jer su se sve kockice, još jedanput, uspjele sretno poslagati. Naizgled same od sebe. Prethodne se godine oženio Fiumankom Loredanom (koju je u mladosti zvao svojom Kitty) cjeloživotnom svojom ljubavlju i doslovno savršenom suputnicom kojoj će trideset godina kasnije (2005.) posvetiti Kamova, jednu od najvažnijih svojih knjiga. Stiloindikativna posveta koju je upisao na sam početak knjige (LOREDANAE UXORI) očekivano je decentna, ali i maksimalno redundantna iliti „sveznačenjska“ – njome je Gašo (u samo dvije riječi!) zapravo izrekao sve o njima dvoma i o posvemašnjoj iznimnosti njihova zajedništva. Nadam se da će mi Lori oprostiti zbog ove sitne indiskrecije. Godine 1974. u Rijeci im rodila se kći Tajana. Devet godina potom, 1983., dobili su i sina Frana. Čvrsta obiteljska utvrda, koju im je Lori najprije savršeno organizirala, a potom još i branila poput vestalke, svima im je bila ne samo sigurna luka već i prostor bezuvjetnog mira, ljubavi i slobode. Naime, dom. Godine 1974. Nedjeljko Fabrio, dugogodišnji dramaturg Riječkoga kazališta,

231


232

OGLEDI I ZAPISCI

Jelena LUŽINA

odlučio je odseliti u Zagreb te se „upraznilo“ radno mjesto koje je tadašnji direktor Hrvatske drame Marijan Lovrić s oduševljenjem ponudio najidealnijem mogućem kandidatu. Teatrologu Darku Gašparoviću, razumije se! Te je Gašo, ožujka iste godine, postao dramaturgom respektivnog kazališta koje, pod jednim krovom i na samo jednoj sceni, okuplja četiristotinjak ljudi organiziranih u čak četiri ansambla: Hrvatsku dramu, Talijansku dramu, Operu i Balet. Naravno da se „podrazumijevalo“ kako će novoprimljeni dramaturg biti na dispoziciji i njima. Svima. Trajno. Čak i poslije, nakon što je službeno promaknut u umjetničkoga ravnatelja Hrvatske drame (mislim da se to zbilo 1981.), Gašo je – onakav kompetentan, dobrodušan i radišan – nastavio „podrazumijevati“ kako bi i dalje svima trebao biti pri ruci, u svako vrijeme i pri svakoj nedoumici. Riječko se kazalište, danas, s pravom diči službenim nazivom HNK Ivana pl. Zajca. Ali ne smijem niti želim preskočiti važan podatak: da se za ovaj častan i, naizgled, pomalo začudan naziv izborio upravo dr. Darko Gašparović. U vrijeme dok mu je bio intendantom. Ne smije se, dakako, preskočiti ni važnu činjenicu kako je svoju ukletu, osjetljivu i nadasve složenu intendantsku dužnost teatrolog dr. Darko Gašparović u Rijeci obnašao dulje od četiri godine – od svibnja 1994. do prosinca 1998. godine – te ostao upamćen kao jedan od najuspješnijih intendanata u svekolikoj riječkoj kazališnoj povijesti. A bila su to gadna ratna vremena, stresna i siromašna. U svakom pogledu. Ne znam kako se i zašto dogodilo da ga, post factum – naime, desetak godina kasnije – zapitkujem o njegovim intendantskim riječkim iskustvima. Valjda zato jer se pogodilo da oboje sudjelujemo u radu nekog ranojesenskog znanstvenoga skupa u Ohridu. Sjećam se kako smo sjedili na terasi tamošnjega kongresnog centra, uz sam rubu mirnoga jezera, dok je sunce zalazilo za visoke planine. Nedostajali su samo labudovi ili, eventualno, diskretni off-akcent čuvene pas de deux teme s početka drugoga „bijelolabudastog“ čina još glasovitijeg baleta, pa da idila bude potpuna. Valjda se razgovor o njegovoj davnašnjoj i neizbježno burnoj intendanturi – naime, o njegovu četvorogodišnjem kolumbovskom bordižanja između svakojakih kazališnih i parakazališnih Scili i Haribdi, ne samo riječkih... – nametnuo baš tada, paradoksalno i kontrastno, kao kad sa studentima uvježbavamo dramaturške etide pa ih potičemo na najneočekivanije kombinacije zapleta i raspleta. Tog mi je ohridskoga predvečerja Gašo ispričao sve što sam o njegovoj riječkoj intendanturi uglavnom znala ili barem pretpostavljala: kako mu ona nikad nije bila u planu, kako u njoj nikada nije gledao ništa zanimljivo ili prestižno, kako ju je prihvatio jer nije bilo drugoga izbora. Jer se naprosto „podrazumijevalo“ kako bi u zadanim okolnostima, nepovoljnima da nepovoljnije nisu mogle biti, upravo on (i samo on!) mogao uspješno bordižati golemom i tradicionalno nestabilnom kazališ-


Jelena LUŽINA

OGLEDI I ZAPISCI

nom korabljom. A znalo se, dakako, da će bordižati posvećeno i s punom odgovornošću. I da će biti uspješan čak i tamo gdje nitko drugi ne bi mogao biti. Kad se napokon suglasio, sam Bog će znati zašto, pa predložio program kojemu je temeljna odrednica bila stalno preplitanje zavičajnog, nacionalnog i svjetskog, nitko se valjda i nije iznenadio nad činjenicom što je sve to uistinu umio i ostvariti, nejunačkom vremenu upsrkos. Dobri, taktični, antologijski strpljivi Gašo koji se uvijek nesebično razdavao. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama – tako Krleža (u Areteju) ironizira čuvenu Kantovu paradigmu za koju smo, dok smo još bili mladi i naivni, uistinu vjerovali kako bi morala biti ispisivana na zastavama. Ili, recimo, na onoj imaginarnoj osi oko koje se vrti ova naša lopta. „Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njome“ – šansonizirao je Ibrica Jusić u legendarnoj Parovoj inscenaciji Krležina Kristofora Kolumba. U Dubrovniku, na galiji koja je tijekom izvedbi plovila oko otoka Lokruma, e da bi na koncu, tren prije negoli će ugledati novo kopno, takozvana „kompaktna većina“ njezine pobunjene posade na jarbol razapela svoga Admirala. U kolovozu 1972. I potom još godinama. Gašo se, tijekom riječke intendanture, svoga „admiralskog kursa“ držao četiri i pol uspješne godine. A onda se dogodio klasični melodramski preokret: nakon što je posve stabilizirao situaciju i nakon što (napokon) više nije gorjelo pod nogama, lokalne su političke konstelacije intendantu dr. Gašparoviću natuknule kako bi trebao razmisliti o ostavci. „Na jarbolu lađe su opet pribili admirala...“ – veli mlađahni Krleža pri koncu one velike pjesme Veliki petak 1919. Koja se, znamo, otvara ukleto proročkim stihom „O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje u sve vijeke vjekova“... Pamtim kako sam pitala Gašu jesu li, dok su ga tjerali, njegovi politički lokalci bili grubi onoliko koliko su oni zagrebačko-hrvatsko-ugarski politintriganti iz 1898. godine bili (grubi?) prema intendantu dr. Stjepanu pl. Miletiću, kad su ga iz zgrade današnjega Hrvatskog narodnog kazališta ne samo najurili, već i bogato nakitili svakojakim objedama. A on ju je, upravo tu zgradu, osobno gradio i izgradio te u nju uložio čak i gomilu vlastitoga/obiteljskog novca. Gašo se smješkao, odmahivao rukom, o svemu govorio bez i najmanje gorčine, tvrdio kako je to zapravo nevažno, uvjeravao me kako im je ne samo oprostio već i zaboravio. Znala sam da jest i to mi je, zapravo, bilo najmučnije u cijeloj priči. Poslije iznimno uspješne intendature, Gašo se naprosto vratio na svoj matični fakultet, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, gdje je, između 1981. i 2010. godine, s manjim prekidima, prošavši (najpropisnije) kroza sve stupnjeve nastavnih zvanja, ostvario zavidnu pedagošku karijeru. I predavao niz važnih predmeta: teoriju književnosti, stilistiku, scenske umjetnosti, teatrologiju... A predavao je i na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Čak je i cijele dvije godine proveo na Odjelu za

233


234

OGLEDI I ZAPISCI

Jelena LUŽINA

južnoslavenske studije Korejskog sveučilišta za strane studente u Seulu (2003. – 2005.). Tri desetljeća sveučilišne karijere. Više od tri desetljeća aktivne kazališne prakse. Više od četiri desetljeća neprekinuta uredničkog rada. Gotovo pet punih desetljeća neprekidnoga znanstvenog istraživanja i pisanja, pisanja, pisanja... Koliko je to života sublimiranih u nepune 73 odživljene godine? Od kojih su cijele 43 ostale u u Rijeci, trajno. * * * Dobio je Gašo solidan broj važnih nagrada i priznanja, strukovnih i društvenih, mađu njima i Nagradu grada Rijeke za životno djelo (2015.). Tim je povodom, na uobičajeno novinarsko pitanje „Što Vam znači Nagrada Grada Rijeke za životno djelo?“, odgovorio sažeto i jednostavno: „Ta nagrada mi znači upravo to što znači: zasluženo priznanje za sve ono što sam tijekom četiriju desetljeća stvorio u Rijeci na području umjetnosti, kulture i humanističke znanosti. (...) Nedvojbeno moje najveće umjetničko, ali i općekulturno djelo jest, kako je općepoznato, dramatizacija romana Nedjeljka Fabrija Vježbanje života, koja je poslije praizvedbe 28. veljače 1990. u HNK Ivana pl. Zajca izvedena 86 puta uvijek pred prepunim gledalištem, te postala i do danas ostala kultnom predstavom i svojevrsnim kulturnim amblemom Rijeke.“ (www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/ Darko-Gasparovic). U nastavku intervjua Gašo spominje i Domete, Književnu Rijeku, monografiju o Kamovu... Ali će samo uvodnu ustvrdu o Vježbanju života u tekstu ponoviti još dva puta. Jedanput i pomalo ekstatično, posve netipično za njega: „Vježbanju života se dogodi jednom u životu i, kao takvo, apsolutno je neponovljivo“ (ibid.). Kockice su se složile tako da predstavu Vježbanju života uživo nisam vidjela, nikad: tada sam već živjela u Skopju, moji dolasci u Pulu nikad se nisu poklapili s terminima repriza, ubrzo se i zaratilo te se više i nije moglo putovati, dulje vrijeme... Prije dvadesetak godina Gašo mi je, međutim, poslao snimak, odnosno televizijsku adaptaciju Vježbanja života: dva dvd-a koja su se u međuvremenu izlizala od silne upotrebe. Čuvam i primjerak prvoga izdanja romana čiji izdavači, zagrebački Globus i riječko-opatijski „Otokar Keršovani“, nekoć prestižni i moćni, više ne postoje: odnijele ih tranzicijske bujice. Na unutarnjoj je naslovnici Nelkova (Fabrijeva) posveta, prijateljska, topla. Ispisao ju je u vlaku koji je, tih godina, iz Zagreba prema Rijeci kretao oko četiri popodne. A na odredište je stizao dovoljno rano da bi fanatici poput nas u kazalište mogli utrčati neposredno prije početka redovite večernje predstave. Dogodilo se to da smo, toga ranojesenjeg popodneva 1985., u Rijeku putovali zajedno. Svo troje. Posve slučajno se dogodilo tako. Vježbanje života već se bilo nametnulo kao dominantan književni događaj. O predstavi se još nije


Jelena LUŽINA

OGLEDI I ZAPISCI

govorilo. Do nje je moralo proći još pet turbulentnih godina. Prije nego je i sam morao otputovati (prerano, početkom studenoga 2001.), naš prijatelj Dalibor Foretić, veliki kazališni kritičar, u zagrebačkom je „Vijencu“ još je jednom podsjetio na čudo koje je u Rijeci vidjelo više od 50.000 ljudi, koje je obilježilo mnoge živote i zvalo se Vježbanje života: „Predstava je značila više od šoka. Nedvojbenih umjetničkih kvaliteta, ona je Rijeci vratila povijest prešućivanu gotovo pola stoljeća, a s njom i identitet, koji je u najezdi političke i ekonomske migracije bio gotovo zatomljen. Upravo taj sociokulturni aspekt, koji je punim kazališnim glasom izgovorio ono što se tajilo iz nelagode ili iz političke oportunosti, učinio je Vježbanje život aprijelomnom predstavom u povijesti riječkog kazališta.“ (http://www.matica.hr/vijenac/175/vjezbanje-kazalista-17168/) * * * Godine 2014. prof. dr. Darko Gašparović napokon je izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U siječnju 2016. dobio je i posljednju nagradu koju mu je Ohridska humanistička akademija dodijelila aklamativno. Službeni joj je naziv Svjetska nagrada za humanizam, dodjeljuje se od 2007. godine, a prije Gaše dobili su je, pored ostalih, njemačko-rumunjska nobelovka Herta Müller, ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin, kazališni i filmski redatelj Peter Brook... Taj je siječanj 2016. bio jedan od oštrijih ohridskih siječnjeva, ali sunčan i vedar, posve prozračan, astralan, zakriljen iznimno visokim nebom. I Skopje je, tih dana, bilo sunčano i studeno. Gašo se od studeni branio svojim tradicionalnim crnim šeširom širokoga oboda. Lori mi je, nedavno, posve usput spomenula kako taj šešir i dalje visi u njihovu hodniku. Sve da i nije spomenula, znala bih da je tamo.

Izvori: Foretić, Dalibor, 2000.: http://www.matica.hr/vijenac/175/vjezbanje-kazalista-17168/ Gašparović, Darko, 2012.: Dubinski rez – kroz hrvatsku dramu 20. stoljeća, Zagreb: HC ITI. http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Darko-Gasparovic-Vjezbanje-zivota-dogodise-jednom-u-zivotu

235


Žarko PAIĆ

Žarko PAIĆ Suze trećega oka

FILOZOFIJA FILOZOFIJA

238

237


238 Žarko PAIĆ, Ivanić-Grad

SUZE TREĆEGA OKA: Arhitektura slikovnoga obrata (iconic turn)

Uvod Ne znam jesi li ikada mislio o tome zašto slike u suvremenoj arhitekturi svojim napadnim blještavilom daju drukčije značenje građevinama od njihova mjesta u prostoru kao singularnih objekata. U ovome što slijedi neće biti riječi samo o tome. Nakana je promisliti razloge zašto arhitektura koristeći se blagodatima digitalnoga doba, 3D dizajnom i sintetskim materijalima, sve više zaokreće u smjeru logike proturječja. „Napredak“ i „razvitak“ u tehničkome smislu istodobno je povratak onome značenju ornamenta s kojim se simbolička moć događaja izvodi iz spektakularnosti medija, teatralnosti i insceniranja uvjeta događaja. Teško je ne skriti zadivljenost njezinim estetskim dostignućima u pokušaju da zauzda tektonske poremećaje zemlje. Ali jednako je tako lako pasti u stanje melankolične depresije pred prolomom slika bez ikakvoga drugoga značenja osim informacijskoga šoka. Nitko se više neće vraćati na Itaku. Prošlo je vrijeme nostalgije za umjetničkim graditeljstvom otkako su gradovi postali fraktalnima, a korporativna ekonomija globalnoga kapitalizma „sublimnim objektom“ suvremene arhitekture. Postavku koju želim ovdje razviti pokušat ću izvesti kroz usporedno čitanje temeljnih ideja „slikovnoga obrata“ (iconic turn) u suvremenoj umjetnosti i kroz usporedno čitanje


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

temeljnih ideja „digitalnoga obrata“ (digital turn) u suvremenoj arhitekturi. Vidjet ćeš, na kraju će se pokazati da unatoč svega što je arhitektura postala u doba vladavine tehnosfere, od medijske spektakularizacije, komunikativne djelatnosti, estetske događajnosti reality-showa, ipak ostaje ono tajanstveno u njezinu „poslanstvu“. Što? 1. Kamera i slike-objekti: Između tehnologije i objave Iskustvo ljudskoga pogleda u otvoreni prostor bitno se mijenja posredovanjem tehničkoga aparata. Znali su to dobro francuski impresionisti. U zagovoru odnosa prirodne svjetlosti i pripitomljenoga krajolika s pomoću zagasitosti boja nastojali su zaustaviti vrijeme pred neminovnim padom u tehnički bezdan. Ono što je otada otpočelo u slikarstvu bilo je trajno sustegnuće „velikoga podneva“ u korist sutona. Proces iščeznuća svjetlosti iz slike bio je nezaustavljiv. Kada se, dakle, tehnika umiješa u način kako gledamo prostore i objekte u njima na djelu je već ona razlika koju video-umjetnik Bill Viola u jednom ogledu određuje razlikom između tehnologije i objave. Polazeći od vlastita iskustva umjetnika kao stvaralačkoga namjesnika slike u borbi protiv praznine u sebi i oko nas on upućuje na razliku dvostrukoga pogleda – kamere i ljudskoga oka – s obzirom na način zamjedbe predmeta. Taj se način više ne shvaća kartezijanski tek pukim predmetom „mojega“ pogleda. Umjesto toga, sâm se predmet kreće, ima vlastitu „dušu“. Neizostavno je da mu nije primjereno pripisivati nikakvo stanje zamrznutosti u prostoru i vremenu. Usto, niti objekt koji proizvodi sliku tehničkim putem kao što je kamera nije ono nerazlikovno. Štoviše, razlika počiva u tome što video kamera za razliku od filmske kamere snima pokazujući iskustvo neposrednosti. Trenutačnost u ovjekovječenju spontanoga protijeka vremena ostaje trajno zabilježena. Filmska kamera, tome usuprot, posredovano je iskustvo događaja. Razlog leži u tome što filmska slika predstavlja ishod kadriranja i montaže. Sve ovo ima presudni utjecaj na promjenu iskustva pogleda u 20. stoljeću. Umjetnik kao što je Viola posve je svjestan ove istodobnosti vremena i njegove tehničke iluzije. Ona postaje utoliko veća što je mogućnost montaže dovedena do vrhunaca u današnjoj tehnici sempliranja digitalne slike. Međutim, što za filozofa predstavlja konceptualno polje jezika, za video umjetnika je to kamera kao njegovo „kreativno oruđe“.1 Slike koje nastaju djelovanjem video kamere čini se da imaju neku mističnu moć. Stapanje zamjedbe i fizičke neposrednosti nastaje s pomoću njezina učinka. U igru 1

Bill Viola,„Slika u meni: Video-umjetnost očituje svijet skrivenoga“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 501-517. S njemačkoga preveo: Srećko Horvat.

239


240

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

interaktivnoga promatranja uvučen je tako unutarnji krajolik čovjeka-kamere i izvanjski krajolik zemlje-slike. Ako se još k tome dohvati ono refleksivno iskustvo stapanja prirode i kulture kroz usavršeni medij slike našega doba, moguće je kazati koristeći pojmove Billa Viole da se dešava novo iskustvo dotad nepoznato u povijesti. Sama tehnologija postaje objavom svijeta iz kojeg je iščezlo primarno iskustvo dodira ili opipa. Poznato je kako se ono upisuje u izvorno značenje arhitekture. I stoga nije nipošto slučajno da su Grci arhitekturu smatrali majkom svih umjetnosti. Razlog leži u tome što ona jedina posjeduje sposobnost sjedinjenja osjetilnosti s pomoću dodira i spoznajnoga uzleta do božanskih sfera s pomoću opažaja. Nije, međutim, tako bitno različita situacija u kojoj izum video kamere i digitalne slike ulazi u ono područje koje više ne možemo mirne duše nazivati fizičkim. Što se u teoriji slikovnoga obrata (iconic turn) 1990-ih godina uobičajilo imenovati „prolomom ili bujicom slika“ (die Flut von Bildern),2 ovdje se prenosi iz fizičke neposrednosti događaja u informacijski niz beskonačnosti. Slike se iz „stvarnosti“ sele u tajanstveni prostor nastanka nečega što nadilazi klasične pojmove energije i materije. Nazvat ćemo taj prostor neodređenosti iskustvom „trećega oka“. Smjestit ćemo ga izričito u područje tehnosfere. To je pojam koji obuhvaća kibernetički prijenos informacija i njegovo pohranjivanje te prenošenje na daljinu. Viola o tome uvjerljivo tvrdi sljedeće: „No, kamera ima još jednu odlučujuću funkciju: ona ograničava informaciju. Ona ni u kojem slučaju, kao što se to često tvrdi, nije otvoreni prozor u svijet, nego mnogo prije sužava vidokrug, ograničava čistu masu vizualne informacije koja se na nas urušava. Kada kameru usmjerimo na neko određeno mjesto, onda više ne vidimo što se odvija na nekom drugom mjestu. U tome se sastoji realna politička, razorna moć tog medija.“3

Filmovi 20. stoljeća, od avangardnoga početka u djelu ruskoga redatelja Dzige Vertova i njegova uratka Čovjek s kamerom (Kinoglaz) iz 1924. godine do postmoderne estetike vizualizacije praznine između objekta i njegove slike u filmu njemačkoga redatelja Wima Wendersa Pariz, Texas iz 1984. godine s jasnim citatom i aluzijom na Vertova već na početku prvih kadrova u prostorima američke pustinje južnoga Texasa, svjedoče o kontinuitetu ove metafizičke pretpostavke. Viđenje prostora u smislu promatranja onoga što prostor „jest“ ne proizlazi iz prostora kao 2

3

Vidi o tome: Gottfried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 3453. Bill Viola, isto, str. 503.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

pasivne sinteze zamjedbe u ljudskome umu. Naprotiv, posrijedi je događaj koji mijenja raspored predmeta u vidokrugu. Njihova se kretanja odražavaju u neuralnim mrežama. Na taj način stvaraju zadivljujući i zastrašujući prolom ili bujicu slika. Suvremena umjetnost uopće ne bi bila toliko istodobno zadivljujuća i dosadna da nije opsesivno u neprestanome „ratu“ sa slikama.4 Budući da se njezina bit više ne očituje u prikazivanju i predstavljanju „stvarnosti“ preostaje drugi smjer – interaktivnost promatrača i događaj radikalne izvedbe tijela. Umjesto pasivne kontemplacije susrećemo se s aktivnim razračunavanjem s traumatskim iskustvom pogleda u rasponu od ushita do groze. Što vrijedi za umjetnost istim se žarom prenosi i u arhitekturu. Ne možemo razdvojiti tehnologiju od estetskoga iskustva upravo stoga što vizualnost informacije ne proizlazi iz značenja slike kao takve. Podrijetlo ovoga obrata nalazi se u znanstveno-tehničkome pronalasku interneta kao sveze/odnosa između informacije i poruke u kružnome gibanju. Vidjeti stvari video kamerom nije isto kao i gledati kroz dalekozor. Ali vidjeti i sâmo viđenje, to je ono što pripada autonomnim objektima stvaranja i primanja pogleda. Peter Sloterdijk je to opisao sljedećim riječima na kraju knjige Mislilac na pozornici: Nietzsche i materijalizam (Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus) iz 1986. godine: „Subjekt se prosvjetiteljstva odsada više ne može konstituirati kako se to htjelo po pravilima apolonijskog iluzionizma: kao autonoman izvor smisla etosa, logike i istine – nego još samo medijalno, kibernetički, ekscentrično i dionizijski, kao mjesto senzibilnosti u okružju pravila snaga.../.../ kao samoproces posvećenja prabola i kao distancija samopjevanja praužitka – poetički rečeno, kao oko kojim Dioniz promatra sâmoga sebe.“5

Problem pogleda u suvremenoj filozofiji ne može se više razriješiti pozivanjem na fenomenologijsko iskustvo tijela u Merleau-Pontyja ili, pak, u analizi Lacanove teorije slike kao prostora nesvjesne artikulacije jezika.6 Razlog leži u tome što se preobrazbom kamere iz filmske tehnike montaže u video kameru koja snima u visokoj rezoluciji digitalne slike mjerene u pikselima dešava ono što nadilazi mogućnosti podarene „prirodnome“ odnosu između tijela i njegove osjetilne prisutnosti u svijetu. Tijelo kao medij neposrednoga iskustva više nema ono mjesto koje mu 4

5

6

Vidi o tome: Peter Sloterdijk, „Slike nasilja – nasilje slika“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 541-552. S njemačkoga prevela: Sabine Marić. Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986., str. 170. Vidi o tome: Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.

241


242

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

je pripadalo prije skoka u tehnologijsko doba umreženih informacija. Obrat je u tome što ono više ne isijava energiju polazeći od uronjenosti u prirodno okružje. Sve se sada usmjerava iz logike „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). A to onda sukcesivno određuje preobrazbe tijela i njegove osjetilnosti. Razlikovanje između onoga što znači imati tijelo i biti tijelo, fenomenologije i ontologije, čine se prevladanim kada tehnosfera nadilazi dvojnost uma i osjećaja. Štoviše, to je trenutak nastanka posthumanoga stanja. U njemu kibernetika vlada nad svim drugim povijesno određenim područjima prirode, društva, kulture i tehnike. Dok je u metafizičkome sklopu povijesti tijelom upravljao jezik kao logos sada se stvar u potpunosti mijenja. Uostalom, čak se i tradicionalno shvaćanje tijela kao razlikovnoga odnosa res cogitans i res extensa dovodi do sinteze razdvojenih supstancija. Mozak postaje decentraliziranim mjestom mreže funkcija koje odašilju informacije u koordiniranome sklopu sustava i okoline. A to znači da se tijelom više ne upravlja izvana ili iznutra. Autonomnost pogleda označava slobodu tijela u njegovoj nesvodljivosti. Nestankom vodeće funkcije jezika u označavanju svijeta, a to je bilo ishodište kako Lacanove psihoanalize tako i Barthesove semiologije/semiotike, ulazimo u neizvjesno područje otvorenosti slike. Zauzevši središnje mjesto u suvremenoj umjetnosti i kulturi uopće, nije teško razabrati kako se odnos između tehnologije njezina nastanka kao tehničke slike i estetske razine značenja upisuje i u vidne tragove suvremene arhitekture. Među prvima koji su uočili razmjere ovoga obrata u arhitekturi druge polovine 20. stoljeća svakako valja istaknuti Kevina Lyncha. Njegova knjiga Slika grada (The Image of the City) iz 1960. godine raspravlja o odnosima u prostoru, a ne o postavljanju objekata. Riječ je o teoriji urbanizma i arhitekture s ishodištem u sociologiji komunikacija i semiologiji/semiotici. No, vrijednost njegovih zapažanja posebno je važna stoga što je rezultat petogodišnjega istraživanja odnosa modernoga grada i njegova opažaja u očima građana. Na valu neoavangardne ideje o aktivnome sudjelovanju građana u demokratskim procesima zajedničkoga upravljanja gradom, Lynch je usmjerio pozornost na opažajne dojmove „flaneura“ s obzirom na njihove kritičke stavove o fizičkim objektima unutar urbanih prostora. Na njegovim se zasadama orijentirao i Fredric Jameson u ideji kritike postmoderne ideologije arhitekture. Pojam „kognitivnoga mapiranja“ nastao je izravno u svezi s idejom da se grad strukturira kao katalog ili, još bolje, kaleidoskop slika. Vizualnost pritom ima ulogu nove znakovne kulture koja ne pruža tek nadomjestak za klasičnu ornamentalnost neobaroknoga stjecišta prohujalih stilova iz povijesti gradnje. Umjesto toga, grad se sastoji od elementarnih znakova u materijalnome i simboličkome smi-


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

slu kao što su putovi, rubovi, kvartovi, čvorišta, smjerokazi.7 Lynchov izraz „imageability“ označava „sposobnost predmeta da izazove snažnu sliku u promatrača“. Opažanje predmeta stoga nikad nije ravnodušno primanje pukih obavijesti. U tom doživljajnome sklopu kritičke prosudbe o mjestu i prostoru unutar cjelovitosti arhitekture, urbanizma i dizajna, slika kao znak postaje novom estetskom zbiljom. Ne dešava se ovo oslikovljenje tek procvatom marketinških usluga u neoliberalnoj kapitalističkoj ekonomiji. Za Barthesa je, doduše, reklamna slika u medijima imala status „umjetničke slike“ u svim aspektima njezina značenja: (1) jezičnome, (2) slikovnome i (3) simboličkome ili konotativnome. Uostalom, u njegovu ogledu o Eiffelovu tornju u Parizu na upečatljiv se način pokazuje sveza/odnos između oka, pogleda i objekta arhitekture. Viđenje pretpostavlja uzvratni pogled čak i ako je riječ o neživome objektu. No, ako se objekt a ne predmet shvati iz one perspektive koja je s avangardom otvorila mogućnost stapanja stroja i života, tehnologije i umjetnosti, tada s punim pravom više ne govorimo o razlici između izvanjskoga i unutarnjega svijeta. Umjesto te metafizičke dvojnosti suočavamo se s čudom tjelesnosti u razvitku od jednostavnih do složenih formi života.8 Što, uostalom, Lynch naziva „imageability“ pripada objektu kao subjektu ili, govoreći jezikom vizualne semiotike, njegovoj sposobnosti kristaliziranja doživljaja. Objekti-kao-slike nisu samo građevine. One su to u najmanjoj mjeri. Mnogo su važnija slikotvorna iskustva odnosa u prostoru. Ona nastaju kada objekti-slike poprimaju drukčije značenje od evokacije na nešto apstraktno ili konkretno iz društvenoga i kulturnoga imaginarija grada. Dolazak u Veneciju ili Los Angeles te prolazak poznatim i nepoznatim mjestima, razgledavanje povijesnih spomenika iz razdoblja klasičnih stilova gradnje ili tumaranja pop-artovskim „kvartovima“ filmske industrije pretvorene u „brand“ svakodnevice nisu zacijelo na istoj doživljajno-estetskoj razini. No, ono što ih povezuje proizlazi iz „logike slika“, a ne jezika kao takvoga. Slika ima transcendentalno značenje iluzije zaustavljenoga vremena, a jezik zatvorenoga prostora. U njemu značenja unatoč mnoštvu mogućnosti tumačenja ostaju prikovana uz slike kao predmete. Paradoks je povratka slike u arhitekturu u tome što se one koriste da bi prostorni nihilizam „neodređenosti i beskonačnosti“ ograničile na iskustvo omeđeno granicama vremena. Zapanjujuće je što smo svjedoci toga da se gubitkom izvornoga prostora kao mjesta (topos) i prelaskom u procese „kognitivnoga mapiranja“ iznova postavlja pitanje o vremenu 7

8

Kevin Lynch, The Image of the City, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 1960. Roland Barthes, „Eiffelov toranj“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 525-535. S francuskoga preveo: Srećko Horvat.

243


244

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

u svjetlu „aktualnosti“ suvremene arhitekture. Nelagoda proizlazi otuda što vrijeme gubi u sebi razlikovne crte triju dimenzija ili ekstaza. Sve se to očituje u strukturi i tipologiji gradnje. Građevine kao slike-objekti poput, primjerice, muzeja suvremene umjetnosti u Grazu, tom napuhanom žabolikome obliku, nisu tek znakovi potrošačke civilizacije bez dubljega značenja. One su slike-kao-događaji u pokretu (video i film) i slike-kao-objekti (fotografije). Primijenimo li na arhitekturu razdiobu Gillesa Deleuzea s obzirom na njegovo shvaćanje filma kao slike-pokreta i slikevremena, dospjet ćemo do praga rješenja paradoksa o kojem je ovdje riječ.9 Slikapokret pripada arhitekturi koja polazi od konteksta grada kao nositelja značenjskih procesa. Tome nasuprot, slika-vrijeme odnosi se na događaj koji se pokušava kontrolirati uvođenjem nadzornih kamera na svim točkama frekvencije od raskršća, javnih zgrada, privatnih kuća, terminala, stadiona i muzeja. Taj događaj nije nešto postojano i fiksno. On se „događa“ u valovima nepredvidljivih stanja. Između inih teror je postao najšokantnijim uvjetom mogućnosti prikazivanje neprikazivoga. O tome vjerodostojno svjedoče postavke Paula Virilioa o „brzini“ i „katastrofi“ kao događaju. Medijska tvorba stvarnosti odnosi se izravno na vizualizaciju suvremene arhitekture.10 Dostatno je osvrnuti se oko nas. Na svim ne-mjestima od zračnih luka do ulica i muzeja, posvuda nas prate sjene video-klipova, bljeskovi svjetlosti sa sučelja mobilnih telefona, posvemašnji prolom slika kao informacija. Pitanje o odnosu arhitekture i slike još nije dostatno teorijski razjašnjen u suvremenim interdisciplinarnim pristupima. Kao dokaz tome u prilog navodi se da pojam „slike“ ne nalazimo čak ni u indeksu antologije arhitektonske teorijske kritike u djelu K. Michaela Haysa objavljenoga 1998. godine.11 Postoje dobri razlozi za ovo „zakašnjenje“. Među njima je zacijelo glavni u tome da se arhitektura razumijevala svagda diskurzivno, sa stajališta metafizičkoga prvenstva logosa kao jezika. U slučaju utopija moderne arhitekture ne treba okolišati. Svi su vodeći arhitekti novoga doba provodili temeljnu ideju avangarde o kući za stanovanje kao stroju-objektu bez ikakvih referencijalnih ostataka klasičnoga doba. Slika je bila sustavno potisnuta u mračne prostore nesvjesnoga. Ili je bila jednostavno shvaćena onako kako su to mislili i provodili Adolf Loos u arhitekturi i Kazimir Maljevič u slikarstvu. Kraj ornamentalnosti i svijet nepredmetnosti sliku je sveo na elementarne osjećaje. 9

10 11

Gilles Deleuze, Film 1: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela: Mirna Šimat; i Film 2: Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevele: Mirna Šimat i Maja Ručević. Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005. K. Michael Hays (ur.), Architecture / Theory since 1968, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 1998. Vidi o tome: Philip Ursprung, „Izgrađene predodžbe: Predstavljanje grada“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 674. S engleskoga preveo: Mijo Pavić.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

Arhitektonski znak te apsolutne redukcije bilo je izvođenje planova i konstrukcija novih gradova iz duha linearnosti. Ne može se zaboraviti pritom da se preobrazba ideje slike pojavljuje tijekom čitava 20. stoljeća. Podjednako se zbiva u filozofiji i u plastičnim ili prostornim umjetnostima. Preuzetno je, ipak, ovdje govoriti o promjenama paradigmi. Zato je bolje rabiti izraz promjene koncepta. Pritom mislim na pojam i ideju slike u njezinome odnosu spram promjene pojma i ideje svijeta. Od slike kao znaka do slike kao događaja protječe uzbudljiva povijest obrata u mišljenju filozofije i umjetnosti. Naposljetku, konceptualna i postkonceptualna umjetnost „danas“ prilaze pojmu slike-kao-objekta na posve drukčiji način. A to u načelu znači da polaze sa stajališta izvan dvojnosti subjekta i objekta, uma i tijela, prikazivanja (mimesis) i predstavljanja (representatio). Tome još valja pridodati da su 1994. godine otpočele s intenzivnim promišljanjima dvije temeljne škole/ orijentacije slikovnoga obrata (iconic turn): (1) vizualni studiji (visual studies) i (2) znanost o slici (Bildwissenschaft).12 U mnogim značajnim studijama i raspravama o postmodernoj arhitekturi od 1960-1990-ih godina, poput primjerice Charlesa Jencksa i Roberta Venturija, Fredricka Jamesona i Heinricha Klotza, zaokret k slici označava usmjerenost analizi koja više nije toliko vezana uz forme i strukturu jezika. Ali se još uvijek prisutnost glavnoga označitelja čitave zapadnjačke metafizike pokazuje nerazorivim. Zašto je tome tako? Odgovor se čini samorazumljivim. Arhitekturom označavamo još od razdoblja prosvjetiteljstva i neoklasicizma ono što je strogo vezano uz metodu i eksperiment moderne znanosti. Ona se korijeni u ideji uma kao temelja spoznaje svijeta. Time pripada u područje vrhunskih tehničkih vještina. Tehnikom se, pak, ne obuhvaća puki sklop objekata, nego ponajprije okvir u kojem se spajaju znanja i izvedba u praktičnome smislu onoga što funkcionira u svim promjenama bitka. Zbog toga se u pravilu govori o jezicima arhitekture. Oni su univerzalno prenosivi u nasljeđe novih naraštaja. Za razliku od jezika, slike su povijesno bile svagda osuđene na ples ponad ruševina. Ukazivale su neizravno na nepostojanost i iluziju stvarnosti. Rijedak je, pak, slučaj da se u kritičkoj teoriji moderne/postmoderne i suvremene arhitekture otvori put analize koji na tragovima filozofa poput Heideggera, Wittgensteina, Derride i Deleuzea promišlja razloge „povratka slike“ u njezin način pokazivanja stvari glede odnosa između prostora i „oprostorenja“ (spatializing). Među novijim pokušajima razumijevanja arhitekture polazeći od obrata spram dodira i 12

Vidi o tome: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005. 3. izd.; W.J.T. Mitchell, Picture Theory, Chicago University Press, Chicago, 1994.; Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild?, W.Fink, München, 1994.; Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.

245


246

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

opažaja, pogleda i slike zacijelo se izazovnim za promišljanje može smatrati ogled finskoga arhitekta i teoretičara Juhani Pallasmaa, Oči kože: Arhitektura i osjetila (The Eyes of the Skin: Architecture and the Senses) iz 2005. godine.13 Njemu se mogu pridodati dvije knjige australskoga teoretičara arhitekture i urbanizma Gevorka Hartooniana, Kriza objekta: Arhitektura teatralnosti (Crisis of the Object: The Architecture of Theatralicity) iz 2006. te Arhitektura i spektakl: Kritika (Architecture and Spectacle: A Critique) iz 2012. godine14, kao i knjiga Scotta McQuirea Medijski grad: Mediji, arhitektura i urbani prostor (The Media City: Media, Architecture and Urban Space) iz 2008. godine.15 Razabiremo da se interes za shvaćanjem suvremene arhitekture, osobito u djelima Gehryja, Eisenmana, Tschumija, Hadid, Kolhaasa i Himmelb(l)aua, nastoji izvesti u svezi/odnosu s najnovijim teorijskim refleksijama o problemu slike u digitalno doba s obzirom na nastanak novoga tipa društva i kulture. Arhitektura se stoga određuje kao medijska konstrukcija, komunikacija, spektakl, vizualna paradigma. U svim tim pokušajima teorijskoga uvida u bit slikovnoga obrata ili „otjelovljene slike“ na djelu je svojevrsna kritika arhitekture koja se svela na tiraniju jednoga osjetila i svoju zadaću spoznajno-kritičkoga prevrednovanja duha modernosti jednostavno prebrisala u korist promatralačke euforije pogleda u „praznu uzvišenost“. 2. U vidokrugu medija: Estetizacija grada Vratimo se počelima. Za Platona „oko uma“ označava najviše metafizičko osjetilo čovjeka. Gledati u svjetlo ideja, kao što je poznato iz njegove alegorije o špilji, pretpostavlja sljepilo osjetila koja pripadaju tjelesnosti kao što su to sluh, opip, miris i okus. Vid se na začudan način uspostavlja vodećim osjetilom još u iskonu grčke metafizike. Nije nipošto slučajno što će to biti i glavnom metaforom novovjekovne filozofije. Njezina se temeljna značajka određuje „metafizikom svjetla“. Vidjeti označava misaono dohvatiti svijet do stupnja postojanosti bitka. Čak se u jeziku koji nosi tragove ove vladavine osjetila vida u cjelini zbiva prožimanje s iskustvom svijeta kao uvida, viđenja, razvidnosti, rasvjetljenja. Vidjeti unaprijed ono što ne postoji „ovdje“ i „sada“, ili je to, pak, za sve druge ljude neprovidno označava sposobnost proroštva. Jezik se, dakle, u bitnome svodi na univerzalnost osjetila vida. 13

14

15

Juhani Pallasmaa, The Eyes and the Skin: Architecture and the Senses, Wiley & Sons, London, 2005. Hrvatski prijevod: „Oči kože: Arhitektura i osjetila“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 619-651. S engleskoga prevela: Nada Zoričić. Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of Theatralicity, Routledge, LondonNew York, 2006. i Architecture and Spectacle: A Critique, MPG Books Group, 2012. Scott McQuire, The Media City: Media, Architecture and Urban Space, SAGE, London, 2008.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

Platon stoga čak na jednom mjestu logos izjednačava s misaonom slikom. Podrijetlo konceptualnosti kao vodeće forme suvremene umjetnosti moguće je otuda potražiti u sâmome iskonu zapadnjačke metafizike. Sinoptička evanđelja u kojima se iskazuje neposredno iskustvo življenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista zasnovana su na slici, a ne na jeziku. Imajući to u vidu – zar nam jezik nije već uvijek zatočen u carstvu osjetila vida? – možemo razabrati kako se događaj ljudske povijesti kao „napretka“ i „razvitka“ od mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti kreće nezadrživo prema apsolutnoj vizualizaciji.16 Ona sjedinjuje epistemičko i ontologičko polje iskustva slike. Naposljetku, to je uvjet mogućnosti nastanka tehnosfere. Kako bi onda i moglo biti drukčije u suvremenoj arhitekturi, urbanizmu i dizajnu negoli istovjetno onome što je već zamašnjakom razvitka u tehno-znanostima. Juhani Pallasmaa o tome kaže: „Vizualna paradigma također prevladava u osmišljavanju gradova, i to od idealiziranih planova iz doba renesanse do funkcionalističkih načela stvaranja gradskih zona i planova kao odraza ‘higijene optičkoga’. Posebice je suvremeni grad sve više grad oka, odvojen od tijela brzinom motoriziranog kretanja ili sveobuhvatnim pogledom iz zrakoplova. […] Sklonost vizualnom nikada nije bila očitija u umjetnosti arhitekture nego u posljednjih trideset godina, jer je dominirala vrsta arhitekture koja teži postići napadnu i dojmljivu sliku. Umjesto da omogući egzistencijalno utemeljeno iskustvo plastičnosti i prostornosti, arhitektura je preuzela psihologiju promidžbe i brzog nagovora; građevine su postale vizualni proizvodi odvojeni od egzistencijalne dubine i iskrenosti.“17

Nije uopće sporno što se arhitektura kao i druge vizualne umjetnosti na kraju 20. stoljeća prilagodila trendovima mobilnoga svijeta visoke tehnologije. Njezina je burna povijest od razdoblja avangardnih pokreta u Europi prve polovine 20. stoljeća i neoavangarde u Americi 1950/1960-ih godina ustrajno svjedočila put prema „tehnologijskoj objavi“. Slika i vizualni objekti kao singularne građevine međusobno su uvjetovani. Ako sliku, dakako, više ne shvaćamo „pasivno“ tek odrazom Božjega lica na platnu, kopijom ljudske anatomije, reprodukcijom tehnički nastale tvorevine poput Duchampova estetskoga objekta (readymades). Umjesto toga naglasak je premješten na „aktivno“ proizvođenje spoznaje. Mentalne slike sve više su prisutne u komunikaciji. Nisu to tek slike u službi neuroznanosti i složenih matrica refleksivnoga mišljenja. Njihova se autonomnost mjeri znakom nesvodljiva 16

17

Vidi o tome: Dieter Mersch, „Con-stellare. Reflexive Epistemik der Künste“, u: Epistemologien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186. Juhani Pallasmaa, isto, str. 627.

247


248

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

događaja. Dostatno je kazati da im je namjena dvostruko kodiranje percepcije u informacijsko doba: (1) uporabno i (2) estetsko. Razvitak kompjutorske tehnologije smjera stoga strelovito prema vizualizaciji pojmova. To je strogo pravilo prelaska iz lingvistike u vizualnu semiotiku. Ako je slika u tehničkome smislu nastankom komputacije postala „izračunatom slikom“, kako to tvrdi teoretičar novih medija i posthumanizma Friedrich Kittler,18 tada se arhitektura ne može više otkloniti od procesa zasljepljujuće vizualizacije. Povratak u zlatno doba modernoga ikonoklazma nalik Le Corbusieru ili Loosu ne može biti drugo negoli posvemašnji estetski promašaj s dalekosežnim posljedicama. Zašto onda u tonu plemenite nostalgije za izgubljenom nevinošću svih drugih osjetila u tekstu Juhani Pallasmaa prevladava kritička doza otklona od sadašnje uronjenosti arhitekture u otrovne vode slikovnosti? Nije li to „već viđeno“ u Baudrillarda, Viriloa, pa čak i u Derride koji je diskretno među prvima najavio put mišljenja dekonstrukcije pisma unutar kojeg i arhitektura traga za novim šiframa vlastite raskorijenjenosti nakon što je ostala bez svojega metafizičkoga jezika?19 Bez obzira na sve to, ipak u pravilu preostaje taj nostalgično-melankolični ton u raspravi još od Adorna i Benjamina 1930-ih godina. Podrijetlo mu je u mesijanskoj postavci o konstelacijama umjetnosti kao fragmentarnoga niza slika s kojima moderni grad nadilazi svoj pad na razinu „otuđenosti“ i „banalnosti“ protijeka života. Ne može se zanijekati da Pallasmaa iznimnom stilskom vještinom ne podaruje preciznu analizu odnosa filozofije, umjetnosti i arhitekture spram slikovne situacije „danas“. Štoviše, veličina je njegova pothvata upravo u tome što pokazuje na mnoštvu primjera iz usporednih svjetova života kako se tjelesnost konstituira višeosjetilno, a ne tek svođenjem na vidno polje pojačano intenzitetom umjetne svjetlosti. Ono što je u njegovu promišljanju nadasve intrigantno proizlazi iz holističkoga pristupa složenosti „višeosjetilnoga“ iskustva. Poput Waltera Benjamina i on uzima dodir osnovnom dimenzijom arhitekture. Dohvatiti predmetnost stvari znači imati s njima neposredan odnos. U susretu s okolinom čovjek se iskonski osjeća habitualno tek onda kada, govoreći hajdegerovski, gradi, stanuje i misli kazivajući stvari njihovim imenovanjem. Ni jedno osjetilo nije u tom pogledu logički-povijesno prvotno. Hoće li se odrediti bit arhitekture prema onome što riječi označavaju bez posredovanja medija, bez tehničkoga dodatka pisma (supplement), mora se krenuti od nultoga stupnja dodira. U njemu se sabiru svi drugi opažajni doživljaji. 18

19

Friedrich Kittler, „Pismo i broj: Povijest izračunate slike“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 471484. S njemačkoga prevela: Martina Horvat. Vidi o tome: Peter Brunette i David Wills: „The Spatial Arts: An Interview With Jacques Derrida“, u: Peter Brunette i David Wills, Deconstruction & The Visual Arts: Art, Media, and Architecture, Cambridge University Press, Cambridge, 1994., str. 9-32.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

To, naravno, ne znači da je dodir moguć na isti način danas kao i u osvit civilizacije. Promjena je uvjetovana razvitkom pisma i nužnosti posredovanja između udaljenih svjetova. Utoliko je svaki povratak iskonskome dodiru bez objekta unaprijed nemoguć u svijetu vladavine aparata i dispozitiva koji čine sklop tehnosfere. Sve je to samorazumljivo. Povijest koja u zapadnjačkome krugu mišljenja ima karakter „napretka“ i “razvitka“ istodobno predstavlja propast simboličke funkcije arhitekture svetoga. Uzdizanje znakovne funkcije arhitekture svjetovnoga na prijestolje moći nužno se događa s vladavinom slike. Taj proces nadomještanja nije nikakva iznimka. Isto vrijedi i za sva druga područja života u suvremenom svijetu od društva, politike, kulture, umjetnosti. Mi više ne dodirujemo objekte. Ne slušamo njihovu svečanu tišinu; ne ćutimo drevne teške mirise, niti se, pak, utječemo okusu stvari kao posljednjem sucu tajanstvene metafizike zemlje. Viđenje i promatranje arhitekture postaje zahtjevom vremena. Okret k oku iziskuje pritom promjenu doživljaja svijeta u cjelini. Nije to posve drukčija spoznajno-estetska situacija od one koju pronalazimo u odnosu sudionika vizualnih komunikacija prema izvoru događaja. Pogledajmo i zašto. Buđenje promatrača iz vjekovne narkoze prvi je najavio Nietzsche. Učinio je to kritikom Kantova pojma ljepote kao svrhovitosti bez svrhe. Pobuna promatrača, dakle, prethodi promijenjenome statusu estetskoga objekta. Još i danas tome je izazov za promišljanje Duchampova slika/estetski objekt ironijski nazvana Fontana ili pisoar iz 1917. godine. Pallasmaa stoga s pravom upozorava da je takva situacija ishod novovjekovnoga postavljanja čovjeka subjektom konstrukcije „nove prirode“ ili onoga što Heidegger naziva dobom slike svijeta. „Narcističko oko promatra arhitekturu samo kao sredstvo vlastitog izražavanja, kao intelektualno-artističku igru odvojenu od bitnih duhovnih i društvenih veza, a nihilističko oko namjerno povećava duhovnu odvojenost i otuđenost. Umjesto da potiče čovjekovo cjelovito iskustvo svijeta, nihilistička arhitektura odvaja i izolira tijelo, te umjesto da pokuša ponovno uspostaviti kulturni poredak, ona onemogućuje čitanje kolektivnih značenja. Svijet postaje hedonističko, ali besmisleno vizualno putovanje.“20

A što, međutim, ako slika koja određuje bit suvremene arhitekture više nema svoj svijet? Možemo li onda na tako elegantno kritički način govoriti o „besmislenom vizualnome putovanju“? Čini se da su analize arhitekture u doba vladavine slike kao digitalnoga ili informacijskoga kôda mnogo plodotvornije onda kada se klone – nihilizma. Jedno je Heideggerova produbljena kritika metafizike izvede20

Juhani Pallasmaa, isto, str. 623.

249


250

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

na brižljivim čitanjem Hölderlina i Nietzschea, a drugo postavka o nihilizmu kao drugome „prevrednovanju vrijednosti“. Ne smijemo zanemariti da se pojam nihilizma danas ne može rabiti s istim patosom kao što su to činili mislioci u 19. stoljeću. U slučaju suvremene arhitekture na mnoštvu se primjera može dokazati kako se taj duh potrošaštva i lakoće spajanja nespojivoga otjelovljuje u formi „novoga ornamenta“. Ali, to je samo jedna strana kovanice. Druga je, pak, u pribjegavanju „novome funkcionalizmu“. Otuda svjedočimo zanimljivim pokušajima ponovnoga vrednovanja Le Corbusiera i Bauhausa, primjerice, u „okrovljavanju“ (roofing) i „omatanju“ (wrapping) građevina fraktalne geometrije u konceptualnu anti-sliku, kao u slučaju nekih izvedbi Franka Gehryja. Značenja su otuda postala kontekstualno određena. Prema tome, arhitektura zadobiva posve drukčije načine tumačenja shodno performativnosti i teatralnosti njezine komunikativne djelatnosti u medijskome svijetu spektakla.21 Što se time dešava? Ponajprije, „svijet“ koji je moderna arhitektura konstruirala u 20. stoljeću na temelju znanstveno-tehničke ideje linearnosti industrijske reprodukcije (tvornica + planiranje gradova prema razdiobi forme i funkcije) preobražava se u ono što Guy Debord naziva „integriranim spektaklom“. U trećoj, završnoj formi vladavine slike kao ideologije predstavljanja kapitala nakon stadija koncentriranoga i raspršenoga spektakla gube se sve dotadašnje razlike u ekonomiji i politici. Posrijedi je sintetiziranje uma i tijela, prirode i kulture, robe i znaka. „Svijet“ postaje fikcijom i iluzijom zbilje kao jedine prave zbilje koja se uspostavlja na globalnoj razini, a ne više lokalno i regionalno. I doista, suvremeni arhitekti „komuniciraju“ iznimno lako u svakoj singularnoj situaciji, svakom tipologijskome okviru, svakom društvenome kontekstu od Dubaija do Bilbaoa, od Kyota do Helsinkija. Nije to nipošto dokazom da je svijet postao jednolikim prostorom nerazlikovnosti kultura i drevnih običaja gradnje. Posve suprotno, to je tek rezultat druge vrste univerzalizma moderne bez njezine utopijske dimenzije linearnosti. Fraktalni gradovi onoliko su istovjetni u tvorbi urbanih prostora koliko je digitalna arhitektura kompozicijski raznolika. Uzmimo primjer japanskih velegradova. Jasno je, naime, da se arhitektura u drukčijem značenju od linearne beskonačnosti moderne, ali sa sličnim rješenjima kao u teksturi Le Corbusiera i Mies van der Rohea, pronalazi utjelovljenom u radovima Toyo Ita, Kengo Kume i drugih svjetski poznatih arhitekata. Njihova je autentičnost upravo u spoju ikonoklazma šintoističke tradicije s postmodernim duhom „revivala“ slike kao konceptualnoga ornamenta. Isto vrijedi i za japanske modne dizajnere-dekonstrukcioniste Yamamota, Kawakubo i Myake 1980-ih. Tijelo se ne svodi na površine i matricu znakova bez značenja. Naprotiv, njegova je 21

Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of the Teatralicity, str. 104-132.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

plastičnost u mogućnosti oslikotvorenja na isti način kao što građevine unutar globalnoga neoliberalnoga kapitalizma posjeduju „svoj“ potpis, prepoznatljivost izvedbe, čak i unatoč tome što je ova vrsta singularnosti objekta moguća tek onda kada se slika reducira na elementarne geometrijske oblike, crte, obrise, fraktalnu zakrivljenost. Poput modnih dizajnera radikalnoga stila (McQueen, Galliano, Chalayan) tako se i suvremeni arhitekti nalaze na popisu slavnih osoba unoseći svoj „logo“ i „brand“ u estetiziranu globalnu proizvodnju-potrošnju.22 To je značajka „integriranoga spektakla“: slika prethodi stvarnosti kao što koncept prethodi singularnome objektu. U slučaju mode i arhitekture radi se o estetiziranju živoga tijela kao objekta i objekta kao mreže odnosa u prostoru. Što ovdje znači „estetiziranje“? Ništa drugo negoli rasvjetovljenje svijeta s pomoću tehnički postavljene konstrukcije „umjetnih svjetova“. Što je prethodno bilo prepušteno spokojstvu sklada iz duha klasične mjere i kanona, gubi svoju postojanost. Sve se urbanizira i time estetizira jer je pretvoreno u objekt-sliku spremnu za uporabu (readymade). Ako prihvatimo postavku japanskog suvremenoga filozofa Kojina Karatanija o „arhitekturi kao metafori“ metafizičkoga mišljenja Zapada, tada je razvidno da suvremena arhitektura prelazi iz estetskoga položaja djela u kontingentan događaj.23 Time se sve mijenja. Čitav poredak značenja pogađa objekte bez vrhovnoga označitelja. Konkretno, građevine fraktalnih, globalnih, umreženih gradova postoje virtualno-aktualno kao slike događaja. One se redaju video-trakom u posvemašnjem autizmu svojega izgleda ne mareći više uopće za poredak stvarnosti. Još jednom se pokazuje zapanjujuća istovjetnost sa suvremenom modom. I ona gotovo kao da se 22

23

„Mnogi arhitekti njeguju svoj potpis ne samo preko predodžaba svoje arhitekture (slika arhitekture) nego također preko same izgrađene arhitekture (arhitekture kao slike). Učestalim korištenjem određenih forma, boja i materijala, oni postižu arhitektonsku predodžbu prema kojoj ih je vrlo lako prepoznati: trbušaste forme obložene titanom (Frank Gehry), čunjevi blizanci i amorfne, valovite forme (Coop Himmelb(l)au), savršeni goli beton s geometrijskim uzorkom svornjaka preuzetih iz konstrukcija betonske oplate (Tadao Ando), izražajno izobličeni formalni jezik (Zaha Hadid), eklekticizam ranog Le Corbusiera pokriven mrežom oplata (Richard Meier), ravne površine bojanih uzoraka načinjenih od različitih nijansi svijetlocrvene (Sauerbruch Hutton) itd. [...] Sve više i više, kako se čini, pozornost na sebe u ovom globalnom natjecanju uspijevaju privući samo arhitekti koji su na ovaj način od svojega imena učinili zaštitni znak. Prepoznatljivost im jamči neprekidno ponavljanje jedne te iste formalne koncepcije. Ta prepoznatljivost je, pak, bitan uvjet za nastanak logoa i upravo je to karakteristika koja arhitekta-zvijezdu čini tako dragocjenim svjetskim investitorima – zahvaljujući logo-efektu, građevine što su ih dizajnirali arhitekti-zvijezde investitori mogu koristiti kao svoj vlastiti zaštitni znak.“ – Ilka i Andreas Ruby, „Suvremena arhitektura i povratak slike“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 660. S engleskoga preveo: Mijo Pavić. Kojin Karatani, Architecture as Metaphor: Language, Number, Money, Masachusetts Institute of Technology, Boston, 1995., str. 10.

251


252

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

u potpunosti udaljila od tzv. društvenih, pa čak i kulturnih kôdova zapadnjačke civilizacije. Tijelo komunicira autistički sâmo sa sobom. Upisuje znakove na „trećoj koži“ bez odnosa spram prave stvarnosti, pa time nastaje shizofreno i panično stanje potrage za identitetom brzom izmjenom sebstva kao privremenoga stanja. Ako je, dakle, problem s postavkom Pallasmaa u tome što se odveć pouzdaje u kritiku „narcističkoga“ i „nihilističkoga oka“, a što u suvremenoj sociologiji krasi djela Gillesa Lipovetskoga24, koji polazi od ideje o hiperpotrošačkoj estetici suvremenoga društva zasnovanoga na vladavini slike, tada možemo vidjeti da pojam svijeta na koji se odnose takve kulturpesimističke prosudbe nije više samorazumljiv. Nije to, doduše, niti pojam „društva“. Njime se ophode mnoge znanosti o čovjeku (sociologija, antropologija, kulturologija) već od 1960-ih godina. Tada su, naime, mediji, informacija i komunikacija nadomjestili diskurs „društvenih promjena“. Svijet i društvo su očito postali već zastarjelim referencijalnim okvirom suvremene arhitekture. Kako to valja razumjeti? Ponajprije, mogli smo razabrati da se digitalizacija slike i vizualizacija života podudaraju u nakani zaposjedanja prostora ostavljenoga na raspolaganju „prirodi“ i „gradnji“. Zauzeti prostor znači dati mu drugo simboličko značenje. Možemo zamisliti, doduše, povratak u cjelovitost iskustva arhitekture prije stupanja na scenu slikotvorstva nastaloga 1980-ih u okviru japanskih gradova. Ove građevine potvrđuju Baudrillardove postavke o tehnologijskoj simulaciji. Slike projicirane tehnikom video-kamera na površine poslovnih nebodera u Tokyju i drugim svjetskim velegradovima nisu imale funkciju puke iluzije događaja. Nisu isto tako bile niti samo spektakularnom igrom medijskoga uprizorenja znakova potrošačke civilizacije. U svakom slučaju, bio je to ulazak u doba „povratka ornamenta“. Na tome se uvelike napajao duh postmoderne. No, sada se funkcija ornamenta nije više svodila na dekorativnost objekta u stilskoj jedinstvenosti poput art-decoa ili Jugendstila u Beču na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Umjesto toga, svjedočili smo nastanku novoga fenomena vizualnih umjetnosti, arhitekture i medija. Više nikakav prokleti ures! Ornament ima zadaću pobuditi aluzije na događaje medijske stvarnosti tako što ih „posvećuje“. Sublimno polje nove slike tek pruža okvir za tumačenje nedostatka u jezgri stvarnosti. Otkako je nebeska visina poslovnih tornjeva postala mjerom simboličke moći korporativne arhitekture sve stremi u međuprostore uzvišenosti. Najnoviji primjer predstavlja dizajniranje MoMe u New Yorku (53W53), vodećeg svjetskoga muzeja suvremene umjetnosti, u izvedbi francuskoga arhitekta Jeana Nouvela. Estetizacija grada obuhvaća pritom pokušaj da se izgubljenim i nepo24

Gilles Lipovetsky i Jean Serroy, L’esthétisation du monde: Vivre a l’Âge du capitalisme artiste, Gallimard, Pariz, 2013.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

vratno iščezlim pojmovima i idejama modernoga „svijeta“ i „društva“ vrati ono što je sada pripalo njihovim nadomjescima. Pitanje nije više što ona može, nego kako to uopće čini. Arhitektura u doba tehnosfere za svoj „svijet“ ima estetizirani „umjetni život“ (A-life), a za svoje „društvo“ kibernetički vođeno i kontrolirano područje djelovanja interakcije tehno-znanosti i mnoštva različitih kultura. Sve su one povezane logikom umrežavanja (networking). Ništa drugo ne čini se više mogućim. Što u tom novome sklopu odnosa „svijeta“ i „društva“ preostaje suvremenoj arhitekturi? Da se bavi povratkom ideje cjelovitosti osjetila u smislu stvaranja novoga „grada kao umjetničkoga djela“ (Gesamtkunstwerk), ili možda da prihvati sudbinu vlastite raskorijenjenosti u procesu postajanja novom slikom svijeta bez iluzije iskonskoga dodira neba i zemlje? Na prvi se pogled čini da su stavovi nepomirljivi. Kao da je posrijedi manihejski sukob zagovornika povratka prošlosti i hipermoderne sadašnjosti kao pretkazane budućnosti vladavine tehnosfere. U arhitektonskoj teoriji sredinom 1960-ih godina Robert Venturi zahtijevao je stoga više tolerancije, a manje isključivosti u gradnji nakon spoznaje da se društvo ne može više radikalno mijenjati u smjeru stvaranja „novoga čovjeka“. Tko se gorljivo zalaže za nepoštednu kritiku modernoga zastranjenja u oblikovanju linearnih gradova na zasadama načela umjetničkoga pristupa Camilla Sittea, nailazi na problem da je tako nešto pitanje očuvanja onog duha Europe koji se zaustavio u vremenu muzealiziranja grada. Paradoksalno je da je književnik i psiholog Hermann Broch u svojoj analizi Beča kao kič-grada neohistoricizma istodobno bio i najveći kritičar postulata povijesne avangarde u arhitekturi. U pokliču Adolfa Loosa „ornament je zločin“ sažima se njezina razorna pustolovina. Povratak ornamentu, pak, nije povratak prošlosti kao oživljenome prostoru povijesnih tlapnji. Sve to treba jednom zauvijek prekrižiti. Međutim, problem je u nečem drugome. A to se pokazuje u kritici videocentrizma današnje arhitekture. U vrhunski napisanoj knjizi Juhanija Palasmaa dolazi na vidjelo kako začaranost slikom postaje opsesija današnjega dizajna. Kao i naše doba pomirenja proturječja za koje više ne vrijedi borbena logika isključenja trećega ili-ili, već inkluzivna disjunkcija i-i, moguće je dospjeti do arhitekture u svjetlu događaja kontingencije. Ali samo pod uvjetom da se rastemelji ono što korporativnu arhitekturu uspostavlja dvostrukim kôdom vizualnosti suvremenoga svijeta. To znači da je uzaludno zdvajati nad sudbinom gradnje u slavu istog onoga što tako profano progoni duh suvremene umjetnosti u konceptualizmu, performativnosti, instalacijskoj praksi uz neizbježan zahtjev za interaktivnošću sudionika događaja. Dvostruki se kôd sastoji od forme i funkcije u njihovoj sintezi. To znači da se razdvojenost forme od funkcije može dogoditi tek kada unaprijed imamo u vidu njihovu sintezu. Uzmimo, primjerice, najpoznatiju građevinu Franka Gehryja, muzej moderne i suvremene

253


254

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

umjetnosti Guggenheim u Bilbaou. Forma se ovdje istodobno razdvaja od funkcije i spaja u onome trećem. Svrhom ne označavamo tek estetski užitak u događajima i djelima suvremene umjetnosti unutar „ludo oblikovane kuće“ prema zahtjevima našeg složenoga vremena. Funkcija isto tako ne upućuje samo na uporabu u nizu različitih svrha što ih takva građevina mora zadovoljiti da bi bila „spektakularnom“. U svakom slučaju, ono što pomiruje isključivosti proizlazi iz „treće ruke“. S onu stranu modernoga dualizma „svetosti“ i „svjetovnosti“ gradnje njezino je mjesto djelovanja. Što je, dakle, taj sublimni „Veliki drugi“ arhitekture i svih drugih prostornih umjetnosti, ali i filma i cyber-arta? Nije to zacijelo više niti sekularizirani Bog u liku masovnoga društva potrošnje. Jednako tako nije niti njegov nadomjestak u liku kulture iz koje se sasušilo sve što je krasilo humanističke vrijednosti. Čovjek više ne predstavlja mjerilo ničega, pa tako ni umjetnosti i arhitekture.25 Njega je nadomjestilo ono čudovišno neljudsko u formi tehnosfere. Sva ta kafkijanska mreža struktura i funkcija koja upravlja svim procesima reguliranja života umnaža se u beskonačnost. Stoga je suvremena arhitektura nužno „uzvišena“ i utoliko „čudovišna“ (Unheimlich, uncanny). Od romantike se taj pojam pojavljuje nosivim za nastojanje pomirenja između onoga neprikazivoga i nepredstavljivoga u pojavnome svijetu. Ljepota ukazuje uvijek na strahotnost bitka. Uzvišenost se, pak, čudovišno odnosi na mogućnost nepredvidljivoga događaja promjene stanja. Nije stoga nipošto začudno zašto se u postmoderni zaslugom Lyotarda pokušala obnoviti moć estetskoga pomirenja razlika. Ako se igdje još pojavljuje uzvišenost u svojoj goloj formi bezmjerja i veličine onda je to moderna/postmoderna i suvremena arhitektura. Najbolji primjer grada na rubu „apokalipse i uzvišenosti“, kako je to u razgovoru s Jeanom Nouvelom istaknuo Baudrillard, jest New York.26 I nije, nadalje, iznenađujuće što se čudovišno povezuje uz neiskazivost jezika pred nesvodljivom razlikom u samoj biti kibernetičke tjelesnosti stroja.27 Pomirujući prošlost kao katalog muzealiziranih slika i pretkazajući budućnost iz logike računanja, planiranja i konstrukcije, sudbina suvremene arhitekture odgovara onome što jedino još zadovoljava pojam „stila“ u doba bez stilova i bez tipologije. Riječ je, dakako, o neprestanome obnavljanju staroga u preobrazbama novoga. Taj se pokret naziva retro-futurizmom. On 25

26

27

Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. Jean Baudrillard – Jean Nouvel, „Singularni objekti – arhitektura i filozofija“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 665. S francuskoga preveo: Leonardo Kovačević. Jean-François Lyotard, Le differend, Minuit, Pariz, 1983. Vidi o tome: Žarko Paić, „Politika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programa“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 261-302.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

obuhvaća sva područja ljudske kreativnosti od mode do komunikacijskoga dizajna. Zbog toga je kritika vizualne metafizike spektakla, doduše, privlačnom jer uvijek nosi neponovljiv trag plemenitoga stila mišljenja srodnoga dekadenciji u djelima Jorisa-Karla Huysmansa, José Ortege y Gasseta, Hermana Brocha do Jeana Baudrillarda i Paula Virilioa. Ipak, mišljenje na tom tragu može biti samo nostalgija ili melankolija, ali ne i otvorenost novih perspektiva. Naravno, to nimalo ne umanjuje profinjenost iskaza, jer poput pogleda na ljepotu nekog neoklasičnoga zdanja u povijesnim gradovima Europe tako se i jezik tumačenja arhitekture u sumraku ljudskih vrijednosti utiskuje u njezino dostojanstvo s tragom suze na kamenom pročelju. Ljepota nadilazi iskazivost. S njom svaka stvar poprima smisao, iskonsku povjerljivost bića, čistoću postojanja. Odakle proizlazi, međutim, sublimna moć ove nove arhitekture stakla, zakrivljenosti, spektakla i medijske usmjerenosti na zadivljenost promatrača, ali ne više kao subjekta pogleda, nego kao objekta vizualne komunikacije? Očito je da se mora poći od razmještenosti pogleda. U tom činu razmješta se istodobno perspektiva kojom promatrač vidi singularni objekt arhitekture i u kojem objekt gleda promatrača. Upravo je tako Paul Klee shvatio „pobunu objekata“. Ishodište mu je bila pomisao da objekti zamjećuju promatrače drugim načinom opažaja. Naravno, razmještanje pogleda pretpostavlja i razmještanje njegova značenja u suvremenoj kulturi. Za razliku od fenomenologijskoga pristupa slici, mislim da je potrebno uvesti razdiobu na dva teorijska načina razumijevanja „slikovnoga obrata“ (iconic turn): (1) slika kao događaj, i (2) slika kao znak. Budući da su novi mediji od uvođenja fotografije i filma „ubrzali“ i „pokrenuli“ stvaranje i postajanje tehničke odnosno umjetne stvarnosti, mijenja se klasično filozofijsko shvaćanje bitka. Nije to više postojanost i vječnost koju slijedi poredak značenja bića u svim područjima (regionalne ontologije). Umjesto toga, na djelu je neprestana promjena odnosa. Povijesnom preobrazbom bića kao stanja ulazimo u svijet neizvjesnosti i singularnosti. Time se radikalno mijenja odnos između prvoga i posljednjega, uzroka i svrhe (télos). Slika više ništa ne prikazuje i ne predstavlja zato što ne postoji neka unaprijed postojeća „stvarnost“ na koju se ona referira. Ako nema apriornosti izvornika, pitanje kopije također postaje nevažno. U neprestanome stvaranju informacija nastaju znakovi drukčije vrste odnosa negoli je to bilo u doba vladavine jezika kao temeljnoga označitelja. Što se događa s arhitekturom u tom sklopu? Od službe svetome i božanskome ona postaje „formom života“ i sklopom „jezičnih igara“ (Sprachspiele), govoreći jezikom kasnoga Wittgensteina. Obrat od subjekta spram objekta time svjedoči o trajnoj krizi estetskoga postavljanja mjerila za dohvaćanje razlike između perspektiva. Ovo je iznimno važno stoga što teh-

255


256

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

nologijsko usavršavanje kamera za vizualizaciju označava prodor ispod površine, u dubine slojeva zemlje. Uvijek je riječ o svezi/odnosu forme i materije (eidos-morphé i hylé). Budući da arhitektura slijedi u stopu nove tehnologije gradnje, ali isto tako i nove tehnologije „pogleda“, posve je razvidno kako se eksperimentiranje s idejama fraktalnih metoda gradnje odvija usporedno s razotkrićem mogućnosti koje pružaju novi sintetski materijali. Stoga se i ne može zamisliti stvaranje novih formi, primjerice onih hibridnih stožaca i čunjeva u Gehryja ili svemirske krstarice nalik eklekticizmu Zahe Hadid, bez digitalnoga dizajna. Promjena konceptualnoga okvira ide u korak s promjenom u materijaliziranju forme („okrovljavanje“ i „omatanje“ građevina). Arhitektura zakrivljenih prostora slijedi time logiku drukčijega montažnoga sklopa od modernih linearnih gradova. To je naprosto vidljivo golim okom. Kada se više ništa ne vidi tek „narcističkim“ i „nihilističkim“ okom potrebno je promijeniti naočale teorije i prakse arhitekture. Umjesto tih čudovišnih očiju realizirane metafizike u progonstvu svih drugih osjetila, kako bi rekao Pallasmaa, potrebno je otvoriti oči za pogled koji nadilazi sve dosad viđeno. Njegov je spoznajno-ontologijski status istovjetan onome o arhitekturi kao događaju kontingencije. A to znači da se u sâmoj biti vizualizacije – omogućene kibernetičkim prijenosom informacija – skriva drukčije viđenje oka i njegova uvida u nepostojanost odnosa između objekata u prostoru. Vidjeti arhitektonske objekte u prostoru znači doživjeti ih prije stvarnoga dodira s njima. Pogled prethodi dodiru, a doživljaj refleksivnosti pogleda upisuje u slike grada nova značenja. U tome je razlika prema prethodnome načinu iskustva i susreta s gradom. Ništa se od toga vjerojatno ne bi moglo desiti da već od početka novoga vijeka nije umjesto ptolomejskoga prirodnoga oka vodeće osjetilo postalo kopernikansko oko kinetičkoga ubrzanja opažaja. Drugim riječima, nije to više oko usmjereno na predmete koji već postoje u redu ili neredu, poretku ili kaosu nekog unaprijed postavljenoga prostora. Poput onoga opisa Petera Sloterdijka o oku koje vidi sâmoga sebe valja kazati da je posrijedi samopokretačka moć vizualizacije. Viđenje se programira. Način kako se to izvodi jest da se sintetizira um i pogled. Otuda proizlazi sveza/odnos „umjetne inteligencije“ (Aintelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition). Stoga možemo namjesto Berkeleyeva esse est percipi uspostaviti novo načelo. Ono sada glasi: quodditas est construire. Ne nastaje događaj bez arhitekture koja pleše, zabavlja, privlači, odijeva se i razodijeva, okrovljava i omata, postaje slikom kao znakom estetskoga iščeznuća upravo onoga što se nastoji nadomjestiti spektaklom fraktalnih objekata – uzvišenosti. Što iz toga proizlazi? Ništa drugo negoli da događaji sada konstruiraju opažaje, a oprostorenja (spatializing) podaruju prostorima značajke nomadizma, privremenosti, otvorenosti i iluzije bezvremenosti.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

3. Tektonika kaosa: Prolom slika na praznome nebu Vidjeli smo kako se teorija arhitekture od 1960-ih godina postupno okreće od jezika prema slici. Prateći zbivanja u području tehnologije i estetike njezina se usmjerenost na komunikacijske obrasce sve više pokazuje izazovom za tumačenje. U filozofijskome diskursu sve je to posredovano prijelazom iz ontologije u epistemologiju, to jest iz logike bitka u kibernetiku događaja. Umjesto zadivljenosti ravnim linijama i linearnošću gradnje u beskonačnome nizu sukladnu razvitku grada-stroja, nalazimo se u međuprostoru između zahtjeva za jednostavnošću oblika i složenošću funkcija. Razdioba urbanih prostora na zone rada i dokolice unutar kontinuuma grada kao povijesnoga organizma koji se periodično oživljava u svojim obnovama gradskih jezgri, stilova i tipologija poput europskih drevnih prijestolnica ne može se više održati bez radikalne promjene koncepta sučeljavanja „staroga“ i „novoga“. Usto, industrijska se baština arhitekture danas iznova otvara pitanjem o preuređenju u umjetničke projekte življenja sukladno demokratiziranome duhu sudjelovanja građana u svim aspektima odlučivanja. Sve se to, međutim, od kraja 1980-ih godina dovodi u pitanje kada u središte interesa globalnoga kapitalizma s neoliberalnom ideologijom „racionalnoga izbora“ (rational choice) pojedinca, privatiziranjem javnih prostora i sve većim udjelom kulture i kreativnosti u informacijskoj ekonomiji ulazi sinteza forme i funkcije. Arhitektura korporativne složenosti (complexity) potrebuje spektakularne objekte. Njihova je značajka da su u paradoksalnoj svezi/odnosu singularnosti i nadomjestivosti. Kako je to uopće moguće? Jednostavno, ono što je neponovljivo u izvedbi postaje replikom zahvaljujući simulakrumu objekta. Biti-kao-izvornik bilo bi neumjesno. Uostalom, na to nije ni mislio Robert Venturi i suradnici u programatskoj knjizi postmoderne Učiti od Las Vegasa (Learning from Las Vegas) iz 1972. godine.28 Kada u prvi plan izbija estetiziranost nove slike događaja, sve se okreće spram užitka oka u zadivljenosti veličinom, uzvišenošću i mogućnošću apokalipse. Pogled otada vodi tijelo labirintima grada, a nije više u funkciji ravnoteže svih drugih osjetila. U knjizi Gevorka Hartooniana, Kriza objekta: Arhitektura teatralnosti u Predgovoru koji je napisao poznati teoretičar „kritičkoga regionalizma“ Kenneth Frampton ukazuje se na problem nasljeđa pojma montaže iz povijesti filma, vizualnih umjetnosti i filozofije. Naime, poznato je kako su ruski konstruktivisti zamišljali projekt novoga grada polazeći od ideje kamere kao produženoga ljudskoga oka. „Treće oko“ nije ravnodušno spram kretanja ljudskoga tijela i drugih objekata u prostoru. Posve suprotno, ono postaje 28

Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1972.

257


258

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

mjerilom svega drugoga. Taj se vizualno-spoznajni obrat u kojem subjekt postaje tehnički objekt kao aparat u dvostrukome značenju pogleda i spoznaje stvarnosti upisuje u strukture novoga načina gradnje. Frampton povlači pritom usporedbe između konstruktivista i djela suvremenoga arhitekta Franka Gehryja upravo stoga što u potonjeg postaje značajnim igra „tektonske forme“. Njegova su zamatanja i odijevanja, „okrovljavanja“ i fraktalizacija građevina uspostavljene iz logike slikovne artikulacije razmještenoga pogleda. Ništa više nije skladno i postojano. Umjesto toga, na djelu je, kako je to u svojoj temeljnoj postavci izveo Hartoonian na tragu njemačkoga povjesničara umjetnosti i arhitekta Gottfrieda Sempera iz sredine 19. stoljeća, fluidnost nove „arhitekture teatralnosti“.29 Montaža nije tek tehnički sklop objekata u sustavu gradnje. Njezina se uloga može razumjeti tek kada se generička suprotnost „okrovljavanja“ (roofworking) i „ozemljavanja“ (earthworking) shvati na taj način da suigra neba i zemlje ne proizlazi iz smjernoga položaja arhitekta namjesnikom vjekovne tradicije graditeljstva. Prema tom uvriježenom shvaćanju forma je bila nadređena funkciji, a umjetnost je dekorativnosti i ornamenta upućivala na službu arhitekture božanskome redu u prirodi. Nered koji se dogodio u svim područjima umjetnosti s povijesnim pokretima avangarde 20. stoljeća nije bio tek ples kaosa i razaralački proces bez krajnje svrhe u nečem s onu stranu arhitekture kao božanskoga reda. S njime je otpočelo doba racionaliziranja svijeta. Usto, otvoreno je područje konačne autonomije arhitekture. Dvije su nesvodljivosti bile otuda odlučujuće: (1) nesvodljivost na religiju i umjetnost i (2) nesvodljivost na politiku i ideologiju. No, svaka je nesvodljivost početak druge svodljivosti, kao što je svaka emancipacija „robovanje“ nekom drugome vrhovnome označitelju. Ako je s Adolfom Loosom slika svedena na elementarne tektonske učinke pročišćenja od relikta povijesne prošlosti kao u privatnoj zgradi koju je filozof Ludwig Wittgenstein podigao u Beču za svoju sestru Margarethe Stonborough-Wittgenstein između 1926-1928. godine, tada se arhitektura oslobađa svih referencijalnih okvira prošlosti i sadašnjosti. Nakon toga ona može biti tek čistom „formom života“. Bez natruha uzvišenih svrha obitavanja kuća se svodi na samoreferencijalan znak.30 Međutim, slika se od 1960-ih godina do danas više ne oslobađa ikonologijskih sablasti iz europske povijesti slikarstva. Anđeli, vile, zmajevi, mačevi i relikvijar apokalipse kao iz gotičkoga straha pred praznim prostorom (horror vacui) nestaje u korist apstraktne čistoće uzdužnih i poprečnih crta. Sada je jedini pravi problem kako nepredmetnost i dematerijaliziranje forme 29 30

Gevork Hartoonian, isto, str. xiv-xv. Vidi o tome: Nana Last, Wittgenstein’s House: Language, Space, and Architecture, Fordham University Press, New York, 2012.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

iz jezika konceptualnosti umjetnosti preusmjeriti u slikovno kazivanje događaja. U tome se stapaju „figurativnost“ i „apstrakcija“, „ornament“ i „ikonoklazam“. Drugim riječima, na ishodu 20. stoljeća postalo je očito da više nije stvar u logici isključivosti i negaciji Drugoga, nego u pokušaju nadilaženja svakog maniheizma bez obzira na njegov predznak. Slika je tako lišena bilo kakve druge „golosti“ osim što je bačena zahvaljujući arhitekturi konceptualne složenosti u arenu političkoideologijskoga sukoba između zahtjeva za estetizacijom života i kritikom estetizacije kao ideologije neoliberalnoga spektakla. Najgora su ona tumačenja filma, a to vrijedi onda i za arhitekturu po analogiji koju još upečatljivo podaruje Walter Benjamin u njegovoj raspravi o umjetničkome djelu u doba tehničke reproduktivnosti, ako svu svoju strast za radikalnom promjenom društva usmjere na sublimno područje s onu stranu „društva“, „politike“ i „ideologije“. Time ispuštaju iz vida nesvodljivost filma na slikovnu pripovjednost izvan sužavanja horizonta na crnobijele stereotipe o vrijednostima. Kako god bilo, razvidno je samo da „teatralizacija arhitekture“ na ishodu 20. stoljeća ima svoje srodnike u „teatralizaciji politike“. Premda valja otkloniti iz vidokruga sablasno povijesno nasljeđe totalitarizama 20. stoljeća (fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma), ne može se poreći da je teatralizacija i inscenacija politike najvećim dijelom bila njihova sklonost apsolutnome događaju spektakla. Rimsko carstvo bio je arhetip takvih događaja, ali ne i prototip za ono što u arhitekturi teži uspostavljanju novih preklapajućih granica.31 Primjeri na koje Hartoonian upućuje odnose se na izvedbe arhitekture u djelima Franka Gehryja, Petera Eisenmana i Bernarda Tschumija. Ako je „trijumf sudbina neoavangarde“, kako to iskazuje Kenneth Frampton,32 susrećemo se s nečim što pada u bezdan svih arhitektonskih utopija upravo stoga što je jedini put otvoren tamo gdje više nema povratka u okrilje gradnje kao službe bogovima i vječnoj ljepoti. Kao što je poznato riječ „trijumf “ ima svoje podrijetlo u carskome Rimu. Odnosi se na velike ratne i političke pobjede. Nakon njih su vojskovođama i herojima priređivane veličajne povorke prolaza kroz stupovlja slavoluka da bi susret s razdraganim pukom doživio vrhunac ekstaze. Problem je, dakle, u tome što se arhitektura „teatralnosti“ i „spektakla“ neizbježno kreće na brisanome prostoru između aristokratske elitarnosti i masovne populističke zabave (entertainment). U tom prostoruizmeđu (in-between) dvije vatre, konzervativizma i avangarde, čini se da se odvija prijepor suvremene arhitekture u razračunavanju s vlastitim rastemeljenim načelima gradnje. Još jednom vratimo se montaži. Čini se da je to univerzalno primjenjiv 31

32

Vidi o tome: Herfried Münkler, „Die Theatralisierung der Politik“, u: Josef Früchtl i Jörg Zimmermann (ur.), Ästhetik der Inszenierung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2001., str. 144-163. Gevork Hartoonian, isto, str. xvi.

259


260

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

koncept ne samo za modernu/postmodernu arhitekturu, nego i za traganja unutar suvremenoga predloška složenosti (complexity). Ponajprije razlog leži u tome što se u njemu razabire razlika između umjetničkoga i uporabnoga objekta. Sjetimo se da film počiva na montažiranju kadrova. Kao paradigmatska umjetnost događaja ponajviše blizak tzv. stvarnome životu, film je najsavršenija iluzija događanja upravo stoga što počiva na logici uključene isključenosti. Montaža nije pritom naknadno spajanje snimljenih kadrova u novi kontekst. Posrijedi je mogućnost postavljanjau-kontekst i izvlačenja iz njega. Stoga film ne može biti tek kaleidoskop slika iz živoga događaja snimljene „stvarnosti“. Radi se o čistoj konstrukciji. Od „stvarnosti“ ona može stvoriti fantazmagoriju, a od događaja još upečatljivije prizore negoli što se uopće mogu i zamisliti bez filmskih slika. Arhitektura suvremenosti stoga ne podliježe logici filma kao montaži događaja u sklop višeznačja. Ona ima vlastitu događajnost. Iz nje slike ne nastaju kao puke projekcije na pročeljima zgrada poput slika na video ili televizijskome ekranu. Jedno od novijih teorijskih istraživanja pojma spektakla u digitalno doba usmjerava pozornost na kinematičko iskustvo. Film se ne shvaća pritom tek novim medijem reprodukcije slike s kojim moderni čovjek doseže sublimnu točku jedinstva svakodnevnoga života i iluzije njegova uzdizanja do mjere svetosti. Na temelju sveze Marxa, Deborda i Deleuzea u knjizi Jonatana Bellera, Filmski način proizvodnje: Ekonomija pažnje i društvo spektakla (The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of Spectacle) iz 2006. godine nastoji se stvoriti pojmovni okvir za dohvaćanje sveze/odnosa političke ekonomije, filma i društvene dinamike u doba posvemašnjeg digitaliziranja proizvodnje.33 Naglasak je, dakle, premješten s političke ekonomije u kojoj je rad temelj proizvodnje u industrijskome društvu na informacijsku ekonomiju s „kulturnim kapitalom“. Sada, naime, svekoliki svijet života postaje nalik filmskoj proizvodnji i njezinoj potrošnji u formi masovne gledanosti. Život nije san. On se odvija u perceptivno-receptivnome krugu informacija. S pomoću njih ljudska se pažnja usmjerava na sadržaje vizualnih formi. Primijenimo li to na arhitekturu, kako to čine Hartoonian i neki drugi teoretičari, vidjet ćemo da se više ne radi o izdvojenome fenomenu. Načelo montaže koje je među prvima u 20. stoljeću uveo u optjecaj promišljanja Walter Benjamin može se povezati s montažnim sklopom kao izumom moderne arhitekture i Le Corbusierova koncepta kuće-stroja. Međutim, u Hartoonianovu razumijevanju daleko je važnije uvidjeti kako se u suvremenoj arhitekturi uvođenjem digitalne tehnologije iskustvo dodira i opažaja izvode sada na posve drukčiji način. Što je, zapravo, u 33

Jonathan Beller, The Cinematic Mode od Production: Attention Economy and the Society of Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

tome „spektakularno“, ili „teatralno“? Prema Hartoonianu, koji se poziva na Sempera kako smo već rekli, slike nisu u funkciji kretanja kroz prostor bez refleksije o prostoru kao mreži događaja. A to znači da se „tektonika“ izjednačava s pojmom kozmičke umjetnosti. Simboličko ima ovdje prevagu nad tehničkim. Ako je posrijedi postavljanje objekta u prostoru koji ne postoji prije tehničke konstrukcije, tada se racionaliziranje arhitekture otklanja od osjećaja onoga što održava teatralnost u žarištu ljudske pažnje. Estetski kôd arhitekture stoga nadomještava „krizu objekta“. Ali, time samo produžava život umjetnosti u arhitektonskome načinu mišljenja.34 Osloboditi se tog povijesnoga nasljeđa gotovo je nemoguće poslanstvo. Čini se da bi pojam „insceniranja“ događaja bio primjereniji od „teatralizacije“ arhitekture. Razlog leži u tome što arhitektura u digitalno doba slikovnoga obrata (iconic turn) nema više referencijalni okvir ni društva niti kulture. Umjesto toga, njezin se „autistički“ karakter izvodi iz ideja složenosti, kaosa i fraktalne geometrije.35 Iz toga proizlazi da se događaj svagda povezuje uz kontingenciju. Svijet kao „slučaj“ označava ulazak arhitekture u prostore neodređenosti. A ono što određuje neodređenost nije ništa drugo negoli pojam informacije. Kao „treći poredak“ kibernetike, onaj koji pokreće sâm sebe i tako poprima karakter autonomnoga mislećega objekta, informacija nadilazi klasično razlikovanje energije i materije, odnosno forme i sadržaja. Kao što je digitalna slika formalno dematerijalizirana jer se izračunava zahvaljujući računalnome programu u pikselima, tako se i suvremena arhitektura odvija kroz dva međusobno razdvojena i ujedno povezana područja: (1) tehnološko i (2) estetsko. U radovima arthitekata poput Gehryja, Eisenmana, Tschumija, Kolhaasa i Himmelb(l)aua neizbježan je udjel konstrukcije nastale digitalnim dizajnom. No, ono što tvori njihov neponovljiv i jedinstven potpis autorstva nastaje iz slikotvornoga oblikovanja i navigacije prostorom koji se „inscenira“ kao perfomativno-konceptualni događaj.36 Naravno, inscenirati znači postaviti na scenu. No, scena ovdje nije nikakvo ovo ili ono kazalište, klasično ili moderno i avangardno u kojem ulica postaje prizorištem uloga i figura iz fiktivnoga i stvarnoga života. Insceniranje, doduše, upućuje na vođenje predstave iz perspektive redatelja i glumaca. Ipak, građevine u suvremenoj arhitekturi singularnih objekata imaju posve drukčije značenje od onih koje su nastajale u zlatno doba industrijski uspostavljene modernosti. Pitanje je što arhitekturi podaruje „insceniranje“ u događaju neprestanoga informacijskoga stvaranja novih odnosa, doživljaja i djelovanja 34 35

36

Gevork Hartoonian, isto, str. 9-10. Vidi o tome: Charles Jencks, The Architecture of the Jumping Universe, Academy Editions & Wiley & Sons, New York, 1997. Vidi o tome: Marcia Feuerstein i Gray Read (ur.), Architecture as a Performing Art, Ashgate, Farnham-Burlington, 2013.

261


262

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

u prostoru? Očito je da to ne može više biti nitko drugi negoli arhitekt kao estetski demijurg. U carstvu znakova suvremene arhitekture skriva se događaj. To je možda ponajbolje opisao Bernard Tschumi u jednom razgovoru: „[...] ...arhitektura je definirana i prostorom i događajem, pa ipak arhitekt ima moć nad samo jednim od dvoga. Međutim, ima tu više toga. Ponajprije, prostor nije potpuno neutralan; on može biti aktiviran pokretom…[…] …arhitekt stvara uvjete za mogućnost događaja. Kao što sam napomenuo, arhitekt nema kontrolu nad događajem, već donekle kontrolu nad uvjetima: možete, zapravo, projektirati uvjete.“37

Projektirajući uvjete arhitekt ima moć, kaže dalje Tschumi, „reorganizirati znanje“. Nije li to ono što ga čini poprilično moćnim u cijelom lancu subjekata/aktera suvremene arhitekture? Uostalom, arhitektura je uz medicinu istodobno znanje (znanost) o procesima upravljanja tijelom i njegovom obnovom te praktično umijeće preoblikovanja prirode. Naravno, medicina se u modernome smislu riječi ne odnosi tek na kirurgiju, već na mogućnosti transplantacije organa. A to znači da se radi o promjeni „prirode“ i njezinome usavršavanju u drugoj formi. Znanost se u suvremeno doba ne može razumjeti bez tehnologije promjene sâmoga bitka, govoreći rječnikom ontologije. Zato je „reorganiziranje znanja“ početak shvaćanja arhitekture kao složenoga sklopa transformacije svijeta uopće. Govor o insceniranju događaja, međutim, ne želi svesti problem o kojem raspravljamo na razinu uslužnih djelatnosti arhitekture performativnim umjetnostima. To bi bio posve pogrešan zaključak. Mukom stečena autonomija u oproštaju od „tiranije“ lijepih umjetnosti početkom 20. stoljeća ne može biti rasprodana u bescjenje na golemom tržištu opsjena. Ovdje je riječ o autonomiji struke, novoj logici gradnje i ono što je najvažnije uopće – o preobrazbi sâme arhitekture u sliku. Nemojmo utvarati da je riječ o nekom hokus-pokusu čarobnjaka koji sredstvima tehnosfere dočarava zavodljivu i zadivljivu scenu-događaj. Građevine nipošto ne oponašaju ono što slike značenjski otvaraju kao problem tumačenja u labirintu fraktalnih i medijski konstruiranih gradova. Njihova svečana šutnja prestaje odjekivati praznim prostorima arhitektonskih bespuća onog trenutka kada se zaslugom razvitka novih tehnologija prijenosa informacija stvara interaktivna digitalna komunikacija. U tom pogledu nakon „slikovnoga obrata“ (iconic turn) nije nimalo neočekivano da se već uvelike raspravlja o posljedicama „digitalnoga obrata“ (digital turn) suvremene arhitektu-

37

Bernard Tschumi, „Disjunkcija prostora: razgovor s Enriqueom Walkerom“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 657. S engleskoga prevela: Silva Kalčić.


Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

re.38 Vidjeli smo da su elektronske tehnologije te prihvaćanje digitalnoga dizajna u potpunosti promijenile smisao i značenje arhitekture. Nije nestala njezina graditeljska usmjerenost na ljepotu, sklad i mjeru time što je razdoblje od 1960-ih godina do danas obilježeno furioznom razgradnjom i zakrivljenim prostorima njezine maštovitosti. Ono što je nedvojbeno radom „digitalnoga obrata“ na putu radikalne preobrazbe jest način tehnologijske reprodukcije. Ne odnosi se to samo na materijale gradnje. Kada 3D printeri postanu stvar svakodnevne prakse kao što već na velika vrata ulaze u operacijske dvorane vodećih klinika u svijetu gotovo je s veličajnim prijenosom forme u materiju. No, daleko je važnije ono što se događa u procesu kreativne konstrukcije „novoga“. Tehnosfera misli tako što računa, planira i konstruira ono što ne postoji u stvarnosti. Na isti se način suvremena arhitektura suočava s problemom vlastite „zastarjelosti“. Jer ono što čine arhitekti „insceniranja“ i „teatralnosti“ nije ništa drugo negoli pripremanje uvjeta za apsolutni događaj koji će promijeniti naše navike, svakodnevni život i vizije budućnosti. Autonomna tehnologija prijenosa informacija ima dalekosežno značenje i za mogućnost autonomne arhitekture koja dolazi. Što će to značiti za sadašnji status arhitekta kao zvijezde u sklopu rastuće ekonomije kreativnih industrija možda nije tako više teško pretpostaviti. Nalazimo se u međuigri svjetova. Prepoznavanje znakova nadolazećega sklopa tehnosfere u svim područjima života daleko je od vizionarstva. Ovo je doba vizualizacije, a ne proroka budućnosti. Zaključak Ako misliš da će robot-kiborg-android postati novom „zvijezdom“ i zamijeniti velika imena slikovnoga i digitalnoga obrata poput Eisenmana, Kolhaasa i Himmelb(l) aua, nisi u pravu. Možeš pretpostaviti da je ulog estetskoga u konstrukciji budućih gradova koji su već u ideji realizirani kao fraktalni i digitalni gradovi „ovdje“ i „sada“ veći negoli što se to može i zamisliti. Čitav problem s vladavinom doba tehnosfere nije tek u računsko-logičkome mišljenju prostora, nego u estetiziranju „oprostorenja“ (spatializing). Zato se dogodilo ono što se najavljivalo u ideji povijesne avangarde već u futurista, konstruktivista i dadaista. Dizajn je od primijenjene umjetnosti postao stvaralačka moć „umjetnoga života“ (A-life). Nije time „nastradala“ samo visoka umjetnost. Još je više bila pogođena i „visoka“ arhitektura. Ono što dolazi nakon razdoblja „umjetnika“ i „arhitekata“ su estetski inženjeri digitalnih svjetova – dizajneri koji računaju, planiraju i konstruiraju iz logike retro-futurizma. Ništa što je prošlo nije izgubljeno za budućnost. Ali samo pod uvjetom ako 38

Mario Carpo (ur.), The Digital Turn in Architecture 1992-2012., Wiley & Sons, New York, 2013.

263


264

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

je dizajnirano prema želji masovno obrazovane javnosti koja zna što hoće i hoće to „odmah“ i „sada“. Posljednja riječ suvremene arhitekture stoga je sinteza filma i događaja sâmoga života kao reality-showa. Ta riječ jest – spektakl. Slika koja proizvodi događaj međusobnoga odnosa između objekata i prostora prava je istina arhitekture kao informacije. Iz nje su nestala sva povijesna značenja. Sve je isparilo u zrak i vraća se na ono što je ostalo od tla poput teške kiše varljivih slika u kojima prepoznajemo svoje promjenljive likove. Lako je bilo još teorijski vjerodostojno govoriti o dodiru i opažaju arhitekture u izvornome smislu dohvaćanja stvarnosti svim osjetilima. No, nakon 3D-estetike vizualizacije više se ne čini umjesnim ponavljati ono što je nekoć bilo teškom mukom kanonizirano. Što preostaje od arhitekture u ovo složeno doba tehnosfere? Na to pitanje na jednom mjestu svoje višestruko poticajne knjige Juhani Pallasmaa tvrdi da je „arhitektura kao umjetnost postala ugrožena“.39 Pretjerana intelektualnost dovodi do zahlađenja odnosa između objekta i njegova promatrača koji ne mora nužno biti i njegov korisnik. Još pretjeranija ekscentričnost gradnje koja gubi vezu s kulturnim nasljeđem podneblja i njegove povijesne okosnice strši poput strašila ponad nekoć usklađenih kozmičko-prirodnih satova zemlje. Ništa se ne može vratiti izvorima bez apokalipse i uzvišenosti posljednje tajne arhitekture. Rasključati je u ime nove tehnologije oslobođenja čovječanstva znači oskvrnuti istinu njezine objave. Jedno je ipak sigurno. U prolomu slika bez svijeta ne preostaje drugo negoli strpljivo osluškivati dah ovog prijelaznoga razdoblja iz kojeg je nestala neiskazivost jezika postajući providnošću složenih odnosa. Arhitektura nije umjetnost. Njezino je poslanstvo mnogo tajanstvenije. Ona je majka svih umjetnosti. I zato u Grka nije ljepota božanske objave potrebovala nikakvu estetiku niti teoriju umjetnosti. Naše je vrijeme ipak posve drukčije. Bez refleksivne i spekulativne „velike priče“ o tektonici novih svjetova iz duha tehnosfere nije moguće više ništa graditi, pa niti oblikovati one divne petlje za koje Italo Calvino na kraju pripovijesti Nevidljivi gradovi piše: Iz moga govora zacijelo si zaključio da je prava Berenika protijek vremena različitih gradova, kadšto pravednih kadšto nepravednih. Ali na nešto drugo sam ti htio skrenuti pozornost: da su sve buduće Berenike prisutne u ovom trenutku, umotane jedna u drugu, tijesno sabijene, nerazmrsive.

Misliti gradove iz ove perspektive znači otvarati moguće horizonte na otvorenome nebu. Čak i unatoč tome što je već odavno prazno ono još uvijek začarava svojim plavetnilom. Samo na to sam ti htio skrenuti pozornost. Sve drugo, uostalom, znaš i sam. 39

Juhani Pallasmaa, isto, str. 630.


PRILOG O ZAVIČAJU

Slaven BERTOŠA Novi fragmenti o labinskoj novovjekovnoj prošlosti

264


266

Slaven BERTOŠA, Pula

NOVI FRAGMENTI O LABINSKOJ NOVOVJEKOVNOJ PROŠLOSTI Samanta PARONIĆ: Društvene prilike u labinskoj komuni tijekom mletačke uprave, Srednja Europa, Zagreb, 2016., X + 186 str., ilustr. Posljednjih petnaestak godina istarsko se područje, iako ne baš svaki dio poluotoka podjednako, može pohvaliti nastankom mnogih lijepih i vrijednih monografija iz pera različitih stručnjaka, ne uvijek i neophodno profesionalnih znanstvenika, koji su zahvaljujući izvrsnom poznavanju problematike prostora s kojeg potječu rodom i/ili na kojemu žive i rade, odlučili zabilježiti svoja sjećanja i spoznaje i na taj ih način otrgnuti od zaborava koji bi tijekom vremena neizbježno uslijedio. Posebice su, pak, dragocjena nastojanja mladih istraživača koji se nakon (sada) petogodišnjega studija povijesti požele baviti opsežnijim istraživačkim radom i proučavati bogatu istarsku povijest s različitih aspekata, sukladno već postojećim metodološkim nastojanjima suvremene povijesne znanosti. Upravu u tu kategoriju spada knjiga Samante Paronić, magistrice hrvatskoga jezika i književnosti te povijesti koja se, slijedeći želju za istraživanjem prošlosti kraja iz kojeg potječe dio njezine obitelji, upustila u marljivu analizu arhivskih vrela i bibliotečnih priloga, pružajući time novi vrijedan doprinos proučavanju naše zavičajne prošlosti. Nakon prve knjige posvećene iseljavanju Barbanaca i Proštinara tijekom Prvoga svjetskog rata, koji su po nalogu austrougarskih vlasti smješteni u različite logore u Ugarskoj, Austriji, Češkoj i Moravskoj (1914. – 1918.), Samanta Paronić ovaj se put opredijelila za starije razdoblje i proučila povijesne crtice o Labinu u mletačko doba. Knjiga započinje autoričinim riječima zahvale, uz ustvrdu da djelo zapravo predstavlja njezin prošireni diplomski rad obranjen u srpnju 2014. na Sveučilištu Jur-


Slaven BERTOŠA

PRILOG O ZAVIČAJU

ja Dobrile u Puli pod mentorstvom autora ovoga prikaza. Slijedi njegov predgovor „Novovjekovni fragmenti labinske prošlosti“, a potom autoričin uvod. U njemu je istaknula činjenicu da je pisanje zavičajne prošlosti s ciljem iznošenja na vidjelo raznolikih sastavnica koje su ukorijenjene u tkivo lokalne zajednice veliki istraživački izazov svakom povjesničaru koji se ozbiljnije namjerava baviti proučavanjem složenoga mozaika tema o određenom području. Dakako, tu je od prvorazrednog značenja postojeća arhivska građa koja pruža mnogo zanimljivih fragmenata o političkim, gospodarskim i kulturnim tijekovima, pa je njezino otkrivanje zainteresiranim čitateljima i javnosti iznimno važno za čuvanje od potonuća u neizbježni zaborav. Prvo je poglavlje knjige pod naslovom „Povijesne crtice o Labinu do pada pod mletačku vlast“ posvećeno poznatim detaljima iz prapovijesnog, antičkog i srednjovjekovnog razdoblja. U prapovijesti je na Labinštini važna bila gradina Kunci, smještena oko 2 km sjeveroistočno od staroga grada, na uzvisini u blizini zaselka Ripenda Breg, s koje se dobro moglo nadzirati navedeno područje, a posebice putovi prema Plominu. Autorica donosi poznata tumačenja o podrijetlu mjesnog imena Labina, od „grada na brdu“ do položaja prema izlasku Sunca. Antički geografi, a među njima i Plinije Stariji, zabilježili su Labin kao jedno od važnih liburnijskih središta, a od III. st. pr. Kr. započinju sukobi lokalnoga žiteljstva s Rimljanima. Završili su tako da je 16. pr. Kr. car Oktavijan August porazio Liburne, pa je područje istočno od rijeke Raše, a time i Labin, potpalo pod vlast Rimljana. Razdoblje je to stjecanja municipaliteta, uz mnogobrojne povlastice, a iz toga vremena (III. st.) potječe i kameni reljef iz crkve sv. Sebastijana u naselju Škrokoni, na kojemu je Labin označen kao „Rep publica Albonessium“. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva u V. stoljeću, Labin potpada pod Istočne Gote, Bizantince i Langobarde. Etničke promjene vezane su već za doba prvih slavenskih provala u VI. i VII. stoljeću, a dolaskom franačke vlasti 788. uvodi se feudalni sustav te Labin gubi povlastice i samoupravu. U crkvenom je smislu tada pripadao Pićanskoj biskupiji, a 1028. ulazi u sastav Puljske biskupije. Predstavnici Labina sudjelovali su na poznatoj Rižanskoj skupštini 804., gdje je trebalo riješiti pritužbe Istrana protiv zloporaba ovlasti

267


268

PRILOG O ZAVIČAJU

Slaven BERTOŠA

vojvode Ivana, franačkoga upravitelja Istre. Od XII. do XV. stoljeća Labinom i okolicom vladaju akvilejski patrijarsi, a samim je gradom kao patrijarhov namjesnik upravljao gastald. Uz njega je bio župan s dvojicom sudaca te Malo vijeće koje su birali predstavnici obitelji iz svih pučkih slojeva. U tom je razdoblju Labinu 1341. potvrđen Statut koji su donijeli njegovi građani. Statut se nije razlikovao od ostalih te vrste u Istri, osim u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje krivnje kod teških prijestupa („lex caldaria“). Teške kazne postojale su, međutim, i za druga nedjela: krađa ovce kažnjavala se javnim šibanjem i protjerivanjem iz grada, provalniku je odsijecana noga, a ubojicama i vođama pobuna odrubljivana je glava. Propašću Akvilejskog patrijarhata, Labin g. 1420. dobivaju Mlečani, a ugovorom o priznanju nove vlasti u deset su točaka uređeni novi odnosi obiju strana. Mlečani su u Labin tada poslali svojega izaslanika, rašporskog kapetana Giovannija Cornara, kojemu je zakletvu vjernosti položio Caterino Barbo, prvi labinski podestat. Pravo izbora podestata imalo je Vijeće labinske komune do 1464., kada ga se odreklo zbog troškova slanja poslanika u Mletke radi potvrđivanja podestata, pa je od tada potonjega biralo Veliko vijeće u prijestolnici. Godine 1420. mletačku je vlast priznao i susjedni Plomin, s kojim su se Labinjani 1435. sporili oko zajedničke granice. Od tada Labinom i Plominom upravlja zajednički podestat koji ima obvezu svakih 15 dana dolaziti u Plomin, iako su s druge strane postojale zasebne isprave o podložnosti Veneciji, zasebni statuti i odvojena komunalna vijeća. Cijelo je područje ostalo mletačko sve do 1797. i nestanka Mletačke Republike, kada je uklopljeno u sastav Habsburške Monarhije. Slijedi glavno poglavlje knjige, ono o labinskoj komuni pod mletačkom upravom, podijeljeno u sedam cjelina. U prvoj Paronićeva opisuje djelatnost Vijeća labinske komune, tijela u čijem se radu najbolje odrazila njezina samostalnost čiji je simbol bio statut Labina. Dukalom mletačkoga Senata i dekretom generalnoga providura mletačke Dalmacije i Albanije iz 1632., labinsko je područje podijeljeno na devet kontrada: bile su to Cere, Kunj, Dubrova, Predubac, Ripenda, Rogočana, S. Martin, Sv. Nedjelja i Skitača. Gradski podestat nije se smio udaljavati od svojega središta, a sve troškove snosila je labinska komuna. Komunalno vijeće činili su punoljetni muški članovi plemićkih obitelji, podestat, dvojica sudaca i kancelar. Značajnu ulogu u Vijeću imali su rodovi Battiala, Coppe, Luciani, Manzini, Negri, Scampicchio i dr. Vijeće komune sazivao je podestat, a mogli su mu nazočiti i pučani, ali nisu imali pravo sudjelovanja u donošenju zaključaka. Uz vijećnike, iz komunalne se blagajne plaćalo i suce, opunomoćenike, čuvare zakona, odvjetnike, računovođu, kancelara za zdravstvo, crkvene opunomoćenike, providure za zdravstvo i njihove zamjenike, ubirača porezâ koji su pripadali podestatu, procjenitelje za meso i ribu, komunalne procjenitelje, stranoga liječnika, orguljaša, urara, ubira-


Slaven BERTOŠA

PRILOG O ZAVIČAJU

telja karatade, poreznike, izvršitelje pravde, komandatora, župnika i zdravstvenog službenika, a pravo postavljanja osoba na navedene funkcije pripadalo je Vijeću komune. Ono je biralo i kancelara koji je imao zadaću prepisivati pisma, presude viših organa i žalbe te ih pohranjivati u poseban upisnik, sastavljati i slati naloge županima, uvezivati kancelarijske knjige, nabavljati obrasce zdravstvenih potvrda i sl. Kancelar se brinuo i o komunalnom arhivu, a na kraju mandata morao je srediti i popisati arhivsko gradivo te ga potom predati svojemu nasljedniku. Druga cjelina odnosi se na obvezu opremanja mletačkih galija, a tu je temu autorica iscrpno analizirala koristeći podatke iz „Knjige privilegija labinske komune“, sastavljene na talijanskom i latinskom jeziku, čiji je prijepis 1722. dovršio labinski bilježnik Vincenzo Dragogna. Knjiga sadrži prijepise raznih dukala, terminacija i odluka vezanih za povlastice labinske komune, koji pridonose rasvjetljavanju njezine prošlosti u razdoblju novoga vijeka. Budući da je Mletačkoj Republici za poduzimanje osvajačkih pothvata i vođenje ratova bila potrebna jaka mornarica, galije je trebalo popunjavati radno sposobnim ljudima, a upravo je opremanje mletačkih galija predstavljalo jednu od najtežih obveza istarskih komuna. Premda je prema povlastici iz 1420. Labin bio oslobođen te obveze ako se rat nije vodio na istarskom području, Venecija se nije pridržavala navedene odluke, pa je 1520. labinski podestat Giacomo Loredan izdao odredbu prema kojoj su čak i svećenici, poput ostalih, morali odlaziti na galije i izdvajati novčana sredstva za uzdržavanje galijota. No, država je stalno povećavala zahtjeve za snažnim galijotima, pa je 1551. ponovno istaknuta spomenuta povlastica iz 1420., a budući da sada uz svećenike niti plemići nisu bili obvezni odlaziti na galije niti plaćati doprinos u tu svrhu, pučani su se pobunili jer je cijeli teret plaćanja tih troškova pao isključivo na njihova leđa. Naoružavanje galija bilo je redovito tijekom ratnoga stanja, a izvanredno u doba mira. Jedan od najtežih elemenata pri služenju na galijama predstavljala je neizvjesnost trajanja službe, pa su obveznici s nestrpljenjem očekivali razoružavanje galije, do kojeg je zbog vremenskih prilika na otvorenome moru uglavnom dolazilo uoči zime, kada su se posade na galijama brojčano smanjivale ili otpuštale, iako je i tada postojala mogućnost prebacivanja obveznika na druge galije. Budući da se radilo o teškom teretu, mnogi su bježali na austrijsko ili dubrovačko područje, gdje su uvjeti služenja bili povoljniji. Do priličnog poboljšanja u opskrbljivanju galija došlo je sredinom XVI. stoljeća, kada je uvedena mogućnost zamjene kazne za počinjeni zločin kaznom veslanja na galiji, a prema odluci iz 1545. njezino minimalno trajanje moralo je biti 18 mjeseci. U trećoj cjelini obrađen je prijevoz drva za mletački Arsenal, također vrlo opterećujuća obveza za stanovnike. Odnosila se na posjednike volova koji su sa zapregom morali sudjelovati u prijevozu hrastovih trupaca od mjesta sječe u šumi do

269


270

PRILOG O ZAVIČAJU

Slaven BERTOŠA

najbližega ukrcavališta na obali. Navedenu obvezu nisu imali svjetovni i crkveni službenici, seoski župani, građani, plemići i tzv. novi stanovnici. Uvelike je opterećivala seljake, a odabiranje volova kao temelja za raspodjelu tereta prijevoza drva podrazumijevalo je sastavljanje popisa o ukupnom broju volova po pojedinim istarskim komunama. Mletačka je vlada šumama posvećivala veliku pozornost, jer se iz njih trebalo prevoziti drvo namijenjeno gradnji brodova, a nadzor nad šumama na području čitave mletačke Istre imao je rašporski kapetan. No, obveza karatade teretila je žitelje istarskih komuna i nakon propasti Mletačke Republike, jer je naredbom austrijskoga povjerenika za civilne poslove grofa Raimunda Thurna iz ljeta 1797. određeno da se ona u Istri i dalje naplaćuje, a iznos pohranjuje u državnu blagajnu. Time je, međutim, obveza izgubila prvobitno značenje, iako joj je naziv opstao i u doba francuske vlasti, a potpuno je ukinut tek 1814., kada je Istra ponovno potpala pod austrijsku vlast, u kojoj je uveden jedinstven porezni sustav za čitavu pokrajinu. Autorica potom piše o društvenim okolnostima nastanka novih ustanova, uvedenih zbog povećanja broja stanovnika labinske komune, jačanja trgovine i novonastalih potreba. Godine 1539. u Labinu je osnovan fontik koji je služio za čuvanje žitarica i ostale hrane kako bi se mogli podmiriti manjkovi uslijed suše, ratova ili nerodnih godina. No, labinski građani žitom su se opskrbljivali na drukčiji način. Postojao je određeni broj prodavačica kruha, koje su nabavljale brašno iz fontika po cijeni koju je odredilo Vijeće komune, a bile su dužne proizvoditi i prodavati kruh po točno utvrđenoj cijeni i težini. Za prikupljanje žita i ulja bio je zadužen fontikar, pa su se u računske knjige bilježili podatci o prikupljenoj količini, a nadziranjem rada u fontiku bavili su se posebni prokuratori i inkvizitori za žitarice. Godine 1566. Vijeću plemića dopušteno je osnivanje kolegija desetorice bilježnika, kako bi se moglo pratiti njihov rad. Bilježnici su svaku sastavljenu ispravu morali donijeti na potpis podestatu, a potom je pohraniti u poseban upisnik koji se čuvao i nakon bilježnikove smrti. Senat je utvrdio da se u slučaju napuštanja mjesta službe ili bilježnikove smrti sve njegove isprave moraju pohraniti u javnome arhivu. Premda su postojali točno određeni propisi o načinu vođenja spisâ, čuvari i izvršitelji zakona otkrili su niz nedosljednosti u radu bilježnikâ, pa je od osobite važnosti bila njihova odredba iz 1755., koju je odobrio Senat, a kojom ih se upozorava na pravilno vođenje isprava. Na svakoj od njih, uz navedeno ime, prezime i vrstu ovlasti bilježnika, morao je biti otisnut i bilježnički znak ili pečat. Odlukom Senata iz 1758. nadležnost pojedinog bilježnika ograničena je na teritorij koji se nalazio pod njegovom jurisdikcijom, a pravo vršenja službe na području čitave mletačke Istre dodijeljeno je isključivo bilježničkom kolegiju dvanaestorice u Kopru. Svakodnevica renesansnog Labina kroz prizmu bilježničkih spisa lokalnog no-


Slaven BERTOŠA

PRILOG O ZAVIČAJU

tara Bartolomea Gervasija predmet je iduće cjeline. Privatno-pravni dokumenti koje su zabilježili labinski bilježnici, a među njima se ističu oporuke, kodicili, ugovori o mirazu i kupoprodajni ugovori, predstavljaju važno vrelo podataka za proučavanje gotovo svih sastavnica svakodnevnoga života – društvenih, političkih, gospodarskih i vjerskih aktivnosti stanovnika labinske komune. Tako i bilježnička građa koju je od 1525. do 1550. vodio navedeni labinski notar sadrži zanimljive podatke o društvenoj strukturi komune, materijalnom položaju pripadnika raznih društvenih slojeva i različitog imovinskog statusa, o zemljoposjedima istaknutih pojedinaca iz redova plemićkih i pučanskih obitelji, vjerskim kretanjima, kao i o obiteljskim odnosima i pravu nasljeđivanja, na temelju čega možemo rekonstruirati život u Labinu u prvoj polovici XVI. stoljeća. Gervasijeva bilježnička knjiga čuva se u Državnom arhivu u Pazinu, a napisana je latinskim i talijanskim jezikom. Ukupno sadrži 112 dokumenata raznolikog sadržaja, iako prevladavaju oporuke. Gervasio je bio svećenik koji je pristupio protestantskim idejama, pa je 1554. dospio pod istragu inkvizicije, zbog čega je morao napustiti Puljsku biskupiju (kojoj je Labin pripadao) i otići u Vicenzu ili Treviso. Tijekom XVI. stoljeća u Labinu je stvoreno vrlo povoljno gospodarsko ozračje, a njegovo se značenje odražava i u činjenici da je Mletačka Republika, zagospodarivši Barbanom koji je 1536. postao vlasništvom obitelji Loredan, predstavnike labinskih patricijskih obitelji postavljala na položaj barbanskih kapetana. Također, vidljivo je da je osnovicu labinskoga gospodarstva činilo poljodjelstvo, a velik broj stoke pridonio je intenzivnoj preradi vune i kože, što je utjecalo na razvoj različitih obrta i trgovine. Stjecajem uvida u društvenu strukturu ove komune na temelju isprava koje rasvjetljuju svakodnevni život pojedinaca iz svih slojeva, a ujedno opisuju i odnos domicilnoga žiteljstva prema strancima, može se ustvrditi da je Labin u XVI. stoljeću bio privlačna sredina u koju su mnogi rado dolazili radi privremenog ili trajnoga boravka. O Labinu u doba Uskočkoga rata raspravlja se u idućemu prilogu. Autorica najprije ističe činjenicu da su uskoci u povijesti Labina važnu ulogu imali i prije službenoga početka tog sukoba, kada su noću 19./20. siječnja 1599. (na blagdan sv. Sebastijana) napali grad, o čemu postoje dvije inačice samoga događaja. Prema prvoj, Labinjani su uskoke otjerali posluživši se lukavstvom, pa su niz strme ulice kotrljali bačve prepune željeznih predmeta, koje su proizvodile veliku buku, a onda su zaklali vola i njegovu krv prolijevali po gradu, nastojeći stvoriti dojam dobro organizirane obrane, zbog čega su se uskoci povukli, iako je u tim sukobima poginuo poznati labinski sudac Baldo Lupetina, a razbješnjeli uskoci potom su napali i opljačkali Plomin. Prema drugoj verziji, opljačkana je samo jedna zgrada na trgu, a mjesni je zapovjednik naknadno preuveličao svoju ulogu i povećao broj uskoka. Kako god bilo, Labinjani su se u znak zahvalnosti zavjetovali sv. Sebastijanu te su

271


272

PRILOG O ZAVIČAJU

Slaven BERTOŠA

otada pa do pada Italije tijekom Drugoga svjetskog rata slavili svojega sveca zaštitnika, a svečano obilježavanje toga događaja obnovljeno je 1999., prigodom proslave 400. obljetnice. Nešto kasnije, uskoci su se ponovno kretali Labinštinom te se u izvješćima mletačkih rektora spominju mnogi tamošnji lokaliteti, poput kontrade Ravni, luke Sv. Marine, rta Crne punte, Rapca, Plomina dr. Tijekom trajanja Uskočkoga rata (1615.-1618.) na Labinštini su opljačkana mnoga mjesta, posebice u austrijskome dijelu (Kožljak, Čepić, Šumber i Kršan). Zdravstvene prilike u labinskoj komuni bile su obilježene epidemijama čije su se najveće posljedice osjećale na seoskom području, mada je liječnika nedostajalo i u gradovima. Labin je, naime, i u tom smislu počeo napredovati nakon što je 1556., po obnavljanju i proširivanju gradske palače koja postaje komunalnom i sudskom zgradom te podestatovim sjedištem, od statusa kaštela podignut na viši stupanj trgovišta, odnosno novoga urbanog komunalnog središta. Premda su u jadranskome priobalju podignuti mnogi lazareti, na Labinštini nije postojala bolnica za izolaciju oboljelih od kuge. Nadzor nad širenjem bolesti vršili su podestat i zdravstveni pomoćnici koji su kontrolirali luke u Rapcu, Prtlogu, Tunarici i Trgetu radi sprječavanja pristanka sumnjivih brodova zbog opasnosti od zaraze. Zahvaljujući takvim mjerama opreza, kao i zemljopisnom položaju, Labin su razmjerno rijetko pogađale epidemije, pa je uobičajeno bilo mišljenje da u njemu vlada „zdravi zrak“. U gradu je djelovao hospital, a labinsko je Vijeće plaćalo liječnika. Samanta Paronić zaključno ističe da su raznolikost i široki spektar istraživačkih tema nedvojbeni dokaz kako se o mnogim sastavnicama osebujne labinske prošlosti danas mogu iznijeti zanimljive potankosti. Labinska je komuna tijekom mletačke vlasti živjela životom sličnim onime u ostalim istarskim mjestima. Imala je određene povlastice, no nerijetko one nisu poštivane, pa su na sastancima Vijeća komune donošene odluke o načinima obrane stečenih prava. Knjiga je obogaćena s više od 470 bilježaka i četrdesetak slikovnih priloga te s popisom korištenih arhivskih i objavljenih izvora, literature i mrežnih stranica, kazalom osobnih imena, a na kraju je popis uvrštenih karata i ilustracija te sažetci na stranim jezicima (engleskom, njemačkom i talijanskom). Autorica Samanta Paronić iskazala se kao vrsna poznavateljica labinske prošlosti, ali i kao darovita interpretatorica otkrivenih podataka. Knjiga zato nije samo zanimljiv i važan prilog poznavanju gospodarske, društveno-demografske i crkvene povijesti Labina i njegovih žitelja već i značajan znanstveni doprinos istarskoj i hrvatskoj historiografiji.


Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

VINKO BREŠIĆ „Runtićeve lijepo organizirane daljine“ (Ivo Runtić: Putovanje i pisanje)

274

DANIEL NAČINOVIĆ „Nova tandemska cjelina“ (Ljerka Car Matutinović – Božica Jelušić: Kanat & Kesnokrič)

279

LIVIJA REŠKOVAC „Another snowman“ (Delimir Rešicki: Lovci u snijegu) „Nuspojave otuđenoga svijeta“ (Zvonimir Grozdić: Nuspojave)

283 287

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ „Ispod Sunčeva uzglavlja“ (Smiljana Bertoša i Renato Percan...)

290

MLADEN UREM „Kozmički uzlet ka univerzumu duše“ (Goran Gatalica: Kozmodrom)

292

SLAVEN BERTOŠA „Novi zbornik o sastanku velikih sila“ (Bečki kongres 1814./1815. Historiografske refleksije o 200. obljetnici...) 294

273


RUNTIĆEVE LIJEPO ORGANIZIRANE DALJINE

274

Ivo RUNTIĆ: Putovanje i pisanje, Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica, Zagreb, 2015., 215 str. Putovanje i pisanje najnovija je knjiga Ive Runtića (Split, 1940. – Zagreb, 2017.)*, uglednoga hrvatskoga germanista, ratnih godina i predsjednika hrvatskoga PENa, a već neko vrijeme umirovljenoga sveučilišnog profesora kojemu „odavno više nije dovoljno samo znanstveno bavljenje tuđim književnim radom“, pa se i sam latio zasad uglavnom kraće proze. Već svojim dvočlanim naslovom ona upućuje na oba ključna joj aspekta, a njima i na vlastitu žanrovsku pripadnost. No, to kao da nije dovoljno, pa pisac koji je – ako ne ranije, a onda najkasnije svojom Refleksnom zonom (2008.) – ionako duboko osvijestio vlastitu slovnu rabotu, otpočinje knjigu uvodnom refleksijom (Slovo o putopisanju). A onda je u većoj ili manjoj mjeri – kao siguran znak te osviještenosti, ali i želje da u tome sudjeluje i njezin čitatelj (Pripomena čitaocu) – prelijeva kroza svih šest ovako poredanih poglavlja: I. Vancouver (1995.), II. Japan (1992., 2011.), III. Kanari u instrumentalu (1990.), IV. Moskovsko nebo (1985), V. Rostock ili mostom preko zida (višekratno do 1990,) VI. Essen (serijalno, 1994.), VII. Praške kocke i kuglice (1994.). Reklo bi se, dakle, ne nekim stvarnim redom, tj. Kronologijom koja bi oponašala autorov biografski itinerer, nego redom tekstovnim, a on bi trebao sugerirati kruženje od daljega i većeg do bližega i manjeg. Ovime kao da su se autorova negdašnja stvarna putovanja po drugi put zavrtjela, samo sada u obrnutome smjeru, tj. od samih sebe prema autoru koji ih je odlučio verbalno fiksirati da bi tek po 1

* Časopis je bio u tisku kada smo primili nemilu vijest o smrti kolege i suradnika prof. dr. sc. Ive Runtića. Počivao u miru! (Op. ur.)

Vinko BREŠIĆ


Vinko BREŠIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

toj fiksaciji postala ne ono što su bila, nego što tek pisanjem jesu, tj. putopisi iliti „prikazi napredovanja u prostoru sa sjećanjem, refleksijom i retrospekcijom“. Davši na znanje da nikad putovanje nije bilo samo sebi svrhom kao što je to u zadnjem stoljeću te da nema simultanosti doživljenog i zapisanog, „putopisu je tema prostor, a ne vrijeme“, kategoričan je naš autor, pa je zato putopis „tekstualno stanje“, inače bi bio – npr. roman. Sve se ionako zbiva u jeziku, u njemu se iskazuje i prikazuje ono što je našem autoru „i pasija i profesija“. Svjestan da će morati biti faktičan ako hoće da mu se vjeruje, a ionako mu je stalo da ponešto spasi od zaborava, Runtić s jedne strane izabranome žanru podaje neophodnu dozu vjerodostojnosti, s druge vlastito sjećanja pretvara u ono što sjećanje i jest, naime, u kritiku zaborava, pa tako jednim udarcem pomiruje oba svoja jastva – ono znanstveničko s onim pisalačkim. A kako se radi o Hrvatu, tj. pripadniku kolektiva koji je u svim aspektima žrtva malih brojki, piscu nema druge nego da se kod znanstvenika zaduži, jer mu je osigurao vožnju (mahom avionsku), a odužit mu se može jedino tako da ponešto zabilježi o krajobrazima koji su uvijek spremni za neka nova, ovaj put runtićevska čitanja. Recimo Amerika, koja je gotovo potrošila auru obećane zemlje, a u koju je naš autor stigao „brzim preletom europske kontinentalne nevelikosti“ u trajanju jedne dobre kave, da bi ga ova zapanjila svojim silnim otočjem spram kojeg je npr. Island tek jedna obična poštanska markica! Amerika ga i filološki nervira, jer riječ super pobjeđuje svako relativiranje, ona je „rekvijem za sve brojne opisne pridjeve kakvoće u hrvatskom“; u narodu neveliku kakav je hrvatski, sve je, naime, preko noći postalo super. Kad-tad shvatit ćemo da smo Zapadu trebali kao tržište, više nego što nam je ono bilo utočište, mi još ne znamo prodavati visinske vidike, ali se zato Amerikanci u pogledu svoje materijalne opremljenosti nikad nisu zanosili iluzijama, niti su ih ostavljali protivničkoj strani: „uvijek su naprosto pobjeđivali materijalom, naprosto i zato što se njih nikad nije pobijedilo time“, dobacuje cinično naš pisac zagrebavši duboko i oporo pod američku kožu. Ratni šef hrvatskoga PEN-a svoje njemačke kolege u Britanskoj Kolumbiji vidi na krivomu mjestu i u krivo vrijeme, jer su došli ispovijedati svoju „navodno neprevladivu prošlost“, a nijedan od njih „nije došao na naš, svjetski a nakon 1933. i obljetnički kongres PEN-a u Dubrovniku 1993.“. Germanist koji prodire u dušu svoje strukovne preokupacije samo je naizgled nemilosrdan: „Treba vas čitati, dakako, ali i pročitati, pa ne sudjelovati u vašim okruglim stolovima, za kojima se zapalite na varnicama svakog novog trenda, a sve vjerojatno zato, što u vas nije bilo one prave vatre, naime prave građanske revolucije u 19. stoljeću, kao u svim drugim važnim europskim državama.“ U povodu Rostocka, tada još u Istočnoj Njemačkoj, u kojoj su se ruska iskustva njemački „usavršavala“, on pita kako bi to Njemačka – pa zvala se i DDR – i u čemu zaostajala za ikojom drugom zemljom?

275


276

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vinko BREŠIĆ

Od boravka u Istočnom Berlinu ostaju tek sjećanja na sive otužne samoposluge, i ovo se na trenutak poklopilo (dopusti mi, Ivo!) s mojim vlastitim sjećanjem, pa potvrđujem putopiščevu tezu da, naime, „ovakvoj fakciji doista ne treba fikcija“. U školama da ne obrađuju romantizam, zgrožen je hrvatski germanist dok gleda kako pred kućama za hladnih noći ugibaju „trabanti“, a sljedeće jutro „neuspješno pokušavaju oživjeti tu plastiku“. Teško je reći je li tužniji socijalizam u varijanti DDR-a ili naš puntarski nastrojeni putopisac, koji se svim silama upinje razumjeti narod čiju je kulturu prigrlio, no čije postupke „u sljedništvu i poslušnosti neće nikad prihvatiti“. Za njega su Nijemci jedinstveni u svojim propastima i pobjedama, njihov je mentalitet jambski – „kao i svemu što bolje i dulje drži, i tu leži tajna njihovog uspjeha“. A u povodu rudarskoga i radničkog Essena bilježi kako se ovdje „nije kalio samo čelik, nego i najpoznatiji svjetski izdavač“ Bedeker, čije je ime preraslo u pojam što svojom sjenom pada i na autorov tekst. Preko „usputnog sjevera“, tj. Frankfurta, leti Ivo Runtić u Japan, također po germanističkoj kongresnoj nužnosti. Japanski germanisti govore odreda odličnim njemačkim, ali jedva išta izvan struke, pa se našem putopiscu čini da taj jezik Japanci znaju tek da bi bili bolji domaćini, a ne da bi ga uistinu govorili. U deset dana boravka u Japanu u koji je i on ponio vlastite predrasude o dalekom Istoku prikraćenome barem u dvjema stavkama – higijenskoj i stambenoj, shvaća da se radi o zemlji u kojoj se kolikoća cijeni više od kakvoće, pa se nakrcala svim i svačim, a Tokio pretvorila u „gorostasnu metaforu o gradu“. Stvari se u Japanu drže na okupu nekim nevidljivim pribadačama, brojevi su jedino što stranac može pročitati, a što se carevine tiče, imaju je dulje od jednog tisućljeća, pa se složna nacija ne spori oko temeljnih pitanja. Kult pojedinca kao da ne postoji, Japanci su sukladniji jedni drugima, nego li samima sebi, nema ega, pa nema ni odustajanja, a nema (pazi sad!) niti ironije! Japanci ironiju jednostavno – ne razumiju, otkriva putopisac svome zaprepaštenome čitatelju. Sve u svemu, ova je zemlja za hrvatskoga putnika „šareni buket krajolika“, prostor što stalno mijenja izgled, a iz nje se vraća obogaćen dvama iskustvima: zna razlikovati lijepe Japanke od lijepih Kineskinja te da se jela prihvaćaju najprije vidom, tek potom uvidom. Samo zbog jednoga ili samo zbog drugoga vrijedilo je prevaliti taj put, napisati tu jednu jedinu rečenicu! U prevodilačkom svojstvu kod jedne velike svjetske kompanije obreo se naš putopisac još davne 1989. na Kanarskim otocima gdje se čovjek može kupati svih dvanaest mjeseci u godini, no – Tenerifima svaka čast! – ali su naši krajolici, pogotovu dalmatinski, „neusporedivo ljepši“. A kao član međunarodnog udruženja nastavnika njemačkoga jezika našao se na njihovom svjetskom kongresu u Moskvi i to s tekstom o Moskvi kao toposu u njemačkoj književnosti 20. stoljeća. Još jedan primjer kako nas imaginarni prostori odvode na one stvarne! Rusko nebo i Moskva


Vinko BREŠIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

koja na leđima nosi i svu povijesnu težinu Rusije – jedinstveno po velikosti, više nego ikoje drugo. No, ne samo što perestrojka još nije bila kročila na univerzitet, nego se i glasnost jedva čula u fakultetskim kabinetima. Zato su kasnije objavljivani referati skraćivani do opsega rezimea, fusnote prepričane, izvori zatrti, s nevjericom dodaje autor. I nisu jedino samo one mase u scenama iz Godunova, već su to i one ulične, sa scenama oskudice iz ruske svakodnevice, u izvedbi mnoštva s notornim plastičnim vrećicama, spremnog da se izduži u repove gdje se god nešto nudilo... Još jedna runtićevska slika, antologijska i amblematska za razumijevanje fenomena svake neslobode, svake bijede i gluposti! (Ne mogu zatomiti svoje kijevske slike izduženih repova pred cisternama kvasa, i to svi pobožno, iz iste čaše!... No, imasmo i mi svoje repove, „posvuda repovi“, suflira Pavle iz svoje Bilo pa prošlo!) U Pragu je na 61. kongresu PEN-a, gdje nikad nije bio ni s kim i ni zbog čega, a sad je ovdje da s drugim penovcima „baci prašku kocku“. Ne valja kad se pisci presvlače u političare, literatura i politika mogu zaključiti samo kratkotrajne pomirbe. No, u ovim vremenima čudnih tranzicija iz devedesetih baš to se događalo u Bugarskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni. Neslučajno su to sve odreda bili penovci kao državnici, elaborira autor te dodaje kako danas to djelovanje nazivamo tamburanjem, u kojemu je i sam sudjelovao. Jer u njegovu mandatu hrvatski je PEN u Beču 1989. oslobodio pisca Havela iz zatvora, no pisci kao ni političari ne mijenjaju svijet, nego sami sebe. A vrijeme mijenja sve, pa je tako tisućugodišnje graditeljstvo od Praga napravilo školjku, a ono što se tih dana naziralo na licu hrvatskoga pisca Nedjeljka Fabrija nije slutilo na dobro... Rat je bio na vidiku, Vronski je već krenuo prema Vukovaru... Pa kad smo već kod domovine, Runtić Hrvatsku nosa sa sobom kao puž kućicu, nigdje se ne odljepljuje od staroga kraja, već njime omjerava tuđe prostore i u tuđinama prepoznaje stope svojih predšasnika razasutih po svim meridijanima. Tako, recimo, po pričanju Vinka Nikolića, čokote od juga do Vancouvera sade Dalmatinci, spomenuti Kanarski otoci nisu ni blizu našima, a lava se penje iznad Sv. Jure, najvišega hrvatskog zrna zemlje. Začudo, za njegova boravka tlo Tokija je mirovalo, pa je imao vremena da se sjeti 1962. kad se treslo njegovo Biokovo, zagrebačka urbana stilizacija ima komparativne prednosti pred mnogim srednjoeuropskim gradom itd. U te komparacije moglo bi se svrstati i „Šoljanov hrvatski njemačkom kredom na njemačkoj ploči“, tj. Šoljanova pjesma Čovjek s rupom o kojoj će jednoga dana pričati svojim studentima „kako je on tad rekao svoju pjesmu Mann mit Loch na hrvatskom, u kuli Lotršćak“. To bi bila samo jedna od anegdota kojima obiluje ova Runtićeva knjiga. Riječ je o onim mjestima koje autor naziva romanesknim šavovima i koji na najbolji način prijete da putopisno sklizne u romaneskno. Npr. Ona o avionskim kotačima koji se

277


278

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vinko BREŠIĆ

nisu dali uvući, a putnike „obuzela neka vrst bezrazložnog ushita“: naprečac su se sklapala poznanstva, pripovijedale dogodovštine, pokazivale obiteljske slike i druge neprikladnosti samo da se prikrije smrtni strah: „Dobra dva sata skoro nitko nije htio ostati sam sa sobom. Rijetko sam se i sâm gorim povodom bolje osjećao. Takav je valjda ugođaj apokalipse...“. Pa ona o Slovencu Janezu ili ona kako je u hotelu tražio gospođu Heinze de Lorenzo – inspiracija za jednu kafkijansku novelu, dodaje autor svakoga časa svjestan da mu se pripovijedanje može žanrovski razliti na sve strane, baš kako to Glaser i on rade dok se igraju jezika u majstorski ispisanome dijalogu. Briljantni su Runtićevi opisi, npr. strane žene u napučenom avionu, ili vremešnog profesora, ili otoka Amager „s kapilarnim cestama kroz prirodu“, pa ruske noći – stvarne i metaforičke, pa opis Finske koja se prostire kao „promočena koža“ i nikako da se ustali „bilo u krutom ili tekućem agregatnom stanju“... itd. Uistinu je logično da ovaj zvanjem profesor, a pozivom pisac završi kad-tad u romanu, što i sam priznaje: na jednome trenutno radi, a radi i na drugome dijelu ovih putopisnih ogleda, dakako, sada obrnutim smjerom: od bližega prema daljemu. Ne znam čemu se više radovati, jer štogod bude prvo, bit će prava poslastica – pod jednim uvjetom: da Runtićev čitatelj nije kruha gladan. Runtićevo štivo, naime, pripada onome tipu koje se ne čita ofrlje kako se obično putopisi čitaju. Oni traže sabranoga i odanog čitatelja, nije uvjet da voli putovati, ali je uvjet da zna čitati. Ne mora čak ni hodati, jer: kreativnost se ne traži, gdje stvar „hoda“ sama od sebe! Vinko Brešić, Zagreb


Daniel NAČINOVIĆ

NOVA TANDEMSKA CJELINA

Božica JELUŠIĆ – Ljerka CAR MATUTINOVIĆ: Kanat & Kesnokrič, Kajkavsko spravišče. Biblioteka Ča & Kaj – Susreti, knj. 7, Zagreb, 2016., 87 str.

U svakodnevnim komunikacijskim i književno-umjetničkim oblicima, hrvatski jezični organon posjeduje raznolik i zanimljiv izbor registara, kako u narječjima, tako u dijalekatskim i mjesnogovornim cjelinama. Književni perivoj ovih izričajnih osobitosti proučavan je u dijakroniji hrvatske literarne povijesti, pa tako i u svom modernitetu od Matoša i Nazora naovamo. S obzirom na izdašnost objavljenih naslova (osobito u odnosu na novije književno stvaralaštvo) veću pozornost prizivlju pjesnička ostvarenja šarene tipologije i različitih dosega negoli proza. Komparativni, usporedni tekstovi takve vrste nude posebne ugođaje. Biblioteka KAJ & ČA zagrebačkoga Kajkavskog spravišča u sedam je dosad navrata predočila tandemske cjeline, izbor pjesničkih ostvarenja s kajkavskoga odnosno čakavskoga govornoga područja. U sedmom se „diptihu“ ove edicije – a pod zajedničkim naslovom Kanat & Kesnokrič – predstavljaju (redom impaginacije u knjižnome bloku) Božica Jelušić (rođena 1951. u Pitomači, živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu) i Ljerka Car Matutinović (rođena u Crikvenici 1931. godine, a živi u Zagrebu). Književna ostvarenja ovih dviju autorica, prevoditeljska postignuća, kulturna aktivnost uopće, nagrade i sl. zapremaju široki prostor natuknica, a ti su podatci dostupni u tisku i elektronici pa ih ovdje nije potrebno nabrajati. Uglavnom, Božica Jelušić i Ljerka Car Matutinović idu u red vrhova suvremene hrvatske poezije. Potvrđuje se to i ovom edicijom Spravišča gdje se na uvid daje različnost profilirannih osobnosti što se ostvaruju dijalekatskim leksikom i pjesničkom sintaksom, a k tome i poželjnom, zapravo neizbježnom autorskom stilizacijom, što i inače prati svaki pojedinačni autorski „gartlic“, dajući panorami hrvatskoga pjesništva zasebne, osvježavajuće kolorature.

279


280

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Daniel NAČINOVIĆ

Prigoda je ovo da se – na istoj crti znatiželje – podsjetimo i zbornika/antologije Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine (Rijeka – Koprivnica 1980.) s predgovorima Milana Crnkovića i Ivana Peterlina. U tom izdanju (u kojem je zastupljena i Božica Jelušić), Milan Crnković, uz ostalo, bijaše zapisao: „I dok je dogovoreni normirani jezični sustav jezik denotacije, dijalektalni je književni jezik par excellence jezik konotacije, jezik s grozdovima asocijacija uz riječ, zvuk i ritam. Taj je magični jezik ključ što otvara dveri riječî te se njihove nutrine rascvjetavaju u široke kopleksne tvorevine što uvelike nadilaze mogućnosti njihova značenjskog potencijala“. Kako se šire dveri riječi u Kantu & Kesnokriču? – mogli bismo se upitati u ovomu preskoku vremena. U smislu kontekstualnosti pristupa zbilji i postupka vlastite ekspresivnosti, obje su pjesnikinje više zauzete pjesničkim obujmljivanjem pojavnosti što ih okružuju negoli etnofolklorističnim opisivanjem. One su zapravo i teorijski osviještene autorice koje podastiru podudarnosti vlastita iskustva u potrazi za međutreptajima između individualnosti i univerzuma, ali ne toliko odmetnute da ne bi znale što je zemlja na potplatima ili miris ribarske mreže. Slikama razuđeno poetsko štivo u njih jednako razotkriva skalu emotivnih pasaža od zavičajnog sentimenta do humora i nijansirane ironije. Podjela na ruralno/urbano u ovim pjesama stoga djeluje posvema nevažno dok je igra riječi primjetna bez prekoračenja gdje bi sama sebi mogla postati svrhom. Svježina mjesnogovornih osobitosti u leksiku i frazariju pojačava utjecaj ejdetičkih slika. Turenj (turenj kupernati – bakreni toranj), evo naslova ciklusa (29) pjesama iz pera Božice Jelušić. Naslovna je posvećena francuskome pjesniku Michelu Tournieru (1924. – 2016.), autoru visoka ugleda i franciskanske skromnosti. Božica Jelušić pastoznom kajkavštinom, kao i u svim ostvarenjima, prostire konotativni obzor u koji lako ulazi i čitatelj koji ne poznaje ovaj leksik. U završnoj kitici Turnja čitamo usporednicu/težnju u kondenzaciji nedovršiva raspona ljudskih potreba, kroz Tournierove mjere ovozemaljske egzistencije. Tako Božica Jelušić veli: Još si od sega želim svoj kus kruva i sira, Gda mi navečer u travi popeva ščuric-strižec. Da negdi v PODTURNU živim i imam more mira, I na cirkvici kaj bi tam bila naheren križec! Vrijedno je pogledati – tj. osluhnuti – s kakvom darovitom preciznošću Božica Jelušić gradi ritam svojih stihova i kroz koje sve rešeto spontana odbira prolaze riječi: svagdanje, razgovorne, učene, starokajkavsko propovjedničke, teatarske, ga-


Daniel NAČINOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

zofilacijske, krležijanske... kao i novotvorene složenice! I nasumce odabrana, svaka pjesma očituje „furor metricus kajkavianus“ Božice Jelušić. Žitek, privitek, uvodna pjesma u njezinoj rukoveti, pjesma je decentne, sintetizirajuće sentencijalnosti. Posebno je zanimljiva u srokovnu rasporedu, gdje zvukovni bordon skokovite rime dovodi do zaključnog stiha: Če ljubavi nema, žitek je privitek! Kako se tankoćutna lirika i debeli premazi ekspresivnosti slažu u invencijama Božice Jelušić, unutar postkrležijanskog kajkavskoga Parnasa, s kojim paralelama pod ruku u odnosu na tradiciju i s kojim postmodernističkim izazovima, na to nam ukazuju Dravska uspavanka, Najdemo se, Dežđljiva, malo trucljiva, Stari mačkor, Vlečuči pero, Sniežno je polje i ostale pjesme. Kanat & Kesnokrič Ljerku Car Matutinović predstavlja ciklusima Malin od življenja (Mlin života) i Zaprta poneštra (Zatvoren prozor). Ukupno 31 pjesma. Sonornošću crikveničkoga govora rastvara se šetnja kroz lungomare misli i osjećaja pjesnikinje čiju „toplinu i izvornost“ stiha bijaše zapazio i Miroslav Krleža. Kirska se ovdje beseda opredmećuje, pretapa kroz menažeriju svakodnevice, stalne korenspondencije s protijekom vremena; kroz oniričke sfumature, gdje se odjeku leuta i trublje pridružuju sopile u dosluhu. Kontrapunkt detalja i transcendentalne panorame odijeva se kromatikom crikveničke Palade i primorske stjenovite gordosti... penjući se u zaumlje domišljaja. Erotički zanos, primorske „pjesni ljuvene“, kondenzirana priča, šaljivi raffinementi nadograđuju etape kanconijerskog – iz knjige u knjigu – sloga Ljerke Car Matutinović. Izdvajamo jedan moment poétique: susrećemo se s pjesmom što vedutu (nipošto banalne) svakodnevice uzdiže u ugođajno ravnovjesje gdje se iz kuhinje usklično poziva: Ala, hote videt kako pomivan pijati – Hajte, nu, pogledati kako perem tanjure... (!) Pjesma ovoga naslova kreacija je iznimne neposrednosti u kojoj pjesnikinja niže stihove baš kao što pere tanjure, „atento da ne sfuznu“ (pažljivo, da ne skliznu). „Meštrica od pijati“ je, naravno, zaljubljena jer je ljubav srž, obrub ovoga pjeva, a njezin će „fanat“ jesti iz tih tanjura „i z gušton ih oblizat“. Onda, s lakoćom kako u Ljerke Car Matutinović biva, pjesma dohvaća neke druge obzore... Morda me Onde Gore čeka bokunić raja kakov lipi kantunić brez pijati ki treba prat, aš anjeli se to žvelto zjuštaju i pomivajuć kuntenti kantaju... Anđeli (česti gosti u Ljerkinim pjesmama) peru posuđe, a pjesnikinja lamentira: „leh brižna kantan... / Ne gre mi...“

281


282

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Daniel NAČINOVIĆ

Tako u repu jedne kancone, melodramatski čak rezignantno; u kontrapunktu pak “svetoga i profanog“ ovdje se ostvaruje antologijska pjesma. Ne samo izvrsno izvedena usuglašena opkoračenja (enjambementi) što ih iskazuje netom citirana kitica, svi bi kreativni postupci u ovome izboru bili zanimljivi u analizi ekonomičnosti podešavanja figura i tropa u pjesmi. Kolika je konzistentnost ove poetske građe i u kojoj se sve raznolikosti pomiče raspon imaginacije, u drugome dijelu degustacijskog kajkavsko-čakavskog kanconijera pokazat će nam i Kako san oblaki s prsti popačala, Ča se dogaja kad jubav ćapaš i onput pušćaš, Pavučina ‘kolo srca, Gren med zideh ki se vrte, Dok još z rukami mičeš kao i druge pjesme Ljerke Car Matutinović. Sklad ritmičkih i prozodijskih elemenata u pjesmi i ekonomičnost u rasporedu slikovnosti stiha, očituje se kroz oba diptihalna krila ove knjige. Dijalektalni zvon u B. Jelušić i LJ. C. Matutinović nije samo ugođajni passe-partout, već modalno uzdignuće unutar mogućnosti pjevanja i opjevavanja. Lingvostilističkome je „materijalu“ ovdje dopušteno da sâm sugerira najsretnija rješenja što ih uho i oko čitatelja, neovisno o novim kontekstima, pa i neovisno o razumijevanju svake frazemske nijanse, prepoznaju kao aromu podneblja i govor ljudske duše. Za lakše razumijevanje, ipak, knjiga donosi i objašnjenja slabije poznatih riječi. Ovo su urednički odlično odabrane koordinate; pjesnikinje poetskoj gradbi pristupaju s iznimnim respektom prema supstancijalnoj formi pjesme kao ritmizirane sinestezijske kreacije. Osviješteni momenti tekstovne figuracije unose se osjećajem za mjeru, izbjegavanjem redundancije, ali i dostupnošću spontanosti koje nam se takvima čine (jer ih izazivlju rime, asonance, aliteracije?), dok to mogu biti i ne baš ad hoc domišljene strukture... Nazorovska sprega forme i sadržaja, povezanost intencije i ostvarenja – a stari bi strukturalisti još rekli označitelja i označenog – ovdje se oblikuju u pjesničko štivo koje se u današnje vrijeme – gle čuda! – može i čitati. Kanat & Kesnokrič Božice Jelušić i Ljerke Car Matutinović donosi i izbor kritičkih tekstova; o pjesnikinjama i pjesmama pišu: Emilija Kovač i Božica Pažur; odnosno: Cvjetko Milanja, Milan Moguš i Vinko Brešić. Knjigu je uredila Božica Pažur; autor je likovne opreme i naslovnice Frane Paro. Daniel Načinović, Pula


ANOTHER SNOWMAN*1

283

Delimir REŠICKI: Lovci u snijegu, Fraktura, Zaprešić, 2015., 211 str. Pjesnik i povjesničar ne razlikuju se, naime, time što pripovijedaju u stihu ili prozi [...] jedan pripovijeda stvarne događaje, a drugi ono što bi se moglo očekivati da se dogodi. Zato je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesništvo, naime, govori više ono što je općenito, a povijest ono što je pojedinačno. (Aristotel, O pjesničkom umijeću)

Upravo je to objelodanio ovaj pjesnik kada je koncem 2015. objavljena njegova dugoočekivana zbirka pjesama Lovci u snijegu, i to nakon desetogodišnje šutnje. Odmah su uslijedila priznanja: „Nagrada Vladimir Nazor“ za 2015. i „Duhovno hrašće“ na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima 2016. Zbirka sadrži šest neravnomjernih cjelina, narativna poput romana (41 pjesma na gotovo 200 stranica!); svaka pjesma priča je za sebe, a u sebi spaja bajkovito, mistično, religijsko, filozofijsko, drevno, proročansko, univerzalno i svevremeno, sve sklupčano pod „kabanicom“ metafore zime i snijega. S druge strane, ona je i suvremen pjesnički događaj jer postupcima intermedijalnosti (slika i tekst, fotografije, naslovnica) i intertekstualnosti (citiranje ostalih književnika, filozofa, pop- i rockpjesnika, referiranje na religiju) čitatelju pruža dubok i višeslojan estetski doživljaj. Refleksivno-deskriptivno-ispovjedno-putopisnim tematskim slojevima knjiga izaziva na ponovno čitanje kako bi se ljuštio sloj po sloj značenja i otkrilo uvijek nešto novo u spojevima diskursâ koje autor vješto umata u izvrsnu poetsku priču. Ključ za razumijevanje stoga treba tražiti u mitološkoj slici zime i Brueghelovoj slici sadržanoj u naslovu. Zimu simbolizira nedostatak svjetla, topline i vidljiva biljnoga i životinjskoga svijeta. Ona, naime, označava uspavanu prirodu, zaleđenu, statičnu i umrtvljenu *

Naslov je vezan uz pjesmu Leonarda Cohena A thousand kisses deep (spominjanu u zbirci) i sam naslov zbirke.

Livija REŠKOVAC


284

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

površinu ispod koje ipak buja život, čekajući sunce i bolje dane ‒ proljeće. Metafora je za neki kraj (zima ljubavi, zima života), ali jednako tako implicira i nov početak, nov život jer su smrt i kraj uvijek početak. Ta dihotomija vidljiva je u Brueghelovoj slici: s jedne strane, u krupnome planu – trojica su umornih lovaca koji se u zimski suton vraćaju iz gotovo pa bezuspješna lova, a s druge strane, prikazano je selo u punome životnom zamahu: djeca se igraju, odrasli kližu i igraju hokej na jezeru, ljudi pred gostionicom pale vatru... Život i smrt, početak i kraj, umor i radost glavne su tematske odrednice kojima će Rešicki suptilno, tek nagovještajem simbolâ i metafora, na jednostavan i izrazito dubok način prožeti i mikro- i makrokozmos svega što jest vještinom velikoga pjesnika. Zbirka počinje posvetom roditeljima i već je tu smještena u geopolitički prostor Baranje, koji će i kasnije ostati glavnim toponimom, „ognjištem“ lirskoga subjekta. Prvi dio Nedonošče sadrži svega jednu (uvodnu?) pjesmu, pomalo mistična i bajkovita sadržaja, pisanu u ja-obliku, u kojemu lirski subjekt već prije rođenja skuplja gradivo za buduću kuću koju na kraju nikad nije sagradio. Drugi dio Svjetlost, vjetar i snijeg znakovita je naslova jer autor ciklus završava istim riječima pri kraju zbirke (I zalud onda / što sada znam / da jedna trećina riječi / znači zapravo / svjetlost / druga vjetar / a treća / zauvijek / snijeg., Nedonošče II). Zimski motivi dominiraju cijelim ciklusom (tundra, sjeverne zvijezde, snijeg, vjetar...). Od pejzažnih toponima, preko antropomorfnih (Kopernik, Brueghel, Béla Tarr...) do transcendentalnih (anđeo smrti) lirski subjekt mijenja obličja i progovara iz svih oblika (muško, žensko, stvarno, nestvarno) ispreplećući svevremenost i ono prolazno, ono najbliskije i najudaljenije, lovca i lovinu kroz spomenutu dominantnu alegoriju, jer: Zima čuva od propasti sve što je rana. // Zima je posljednji anđeo svijeta. U trećemu dijelu naslovljenom Geschichtsmüde (‘Umoran od povijesti’) lirski subjekt religijom, mitologijom i filozofijom propitkuje značenje istine i stanje „kraja“ povijesti (čovjeka, svijeta), koji nam nagovješćuju postmoderni mislioci, a što je već odavno naznačio Nietzsche nihilizmom i padom „starih“ vrijednosti. Ova cjelina prepuna je retoričkih pitanja i metafora kroz koje lirski subjekt iz pozicije maloga, običnoga čovjeka promatra silinu povijesnih zbivanja, strašan udes apsolutnoga duha – Zeitgeista koji mrvi sve pred sobom, ne mareći ni za što i ni za koga, ne pitajući se: Kome ondje i bez zvonika / i bez prestanka / danonoćno zvone daleka zvona? // Tko je slakom pokrio mrtve stražare? Iluzije su pale, pusti su sada svačiji snovi, Angelus novus tek je mrtva teorija mrtvoga filozofa, ljudi su tek svjedoci ciklična gibanja ratova i užasa, pijuni u igri moći – od gubitnikâ do pobjednikâ, 36 pravednika odavno već napustilo je svijet, odavno se to već događa. Sukladno s tematskoj okosnici, propitkuje se pojam vremena, odlično opisan pjesničkom slikom kazaljki u pjesmi


Livija REŠKOVAC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Urarska radnja, gdje se vrijeme shvaća kao kružno ciklično gibanje (poput povijesti). Četvrti ciklus Kadiš, kalem i mlinac za biber intimniji je, osobniji od prethodnoga; lirski subjekt vraća se Baranji, svome ognjištu i korijenima, osobnim preokupacijama i bolesti. Umoran od povijesti i velikih ideja, u slici kadiša (židovska molitva za mrtve), kalema (predmet na koji se namotava konac) i mlinca za papar koji je, osim mlinca za kavu, imala svaka starinska kuća, kao da pronalazi smisao i smiraj: I upravo tako sada trebaju započinjati / i vaši i moji dani, zrno po zrno / riječ po riječ / korak po korak k mjestu / na kojem se opet rađa / spomen na stvarni svijet. Ovdje se istražuje prostor bolesti (fizičke i psihičke) kao normalnoga dijela života te prostor Baranje kao napuštena mjesta kroz alegoriju ugljenarâ, oboje u slici nečega što prolazi i za čime je nestala potreba prošloga vremena, koje može ostati samo u sjećanju jer skoro pa nitko više ovdje ne živi. Peti je dio zbirke Nedonošče II sa svega jednom pjesmom koja kao da je u sebi skupila sve ostale; pjesmom proročkoga, starozavjetnoga, dubokoga tona i sadržaja, koja se može čitati višeput a da se u njoj uvijek otkrije nešto novo. U njoj je lirski subjekt potpuno pomiren sa svojom sudbinom i stanjem svijeta, shvaća da je sve jedno i promjenjivo, da vrata raja i vrata pakla / oduvijek su / jedna te ista vrata. Zadnji dio zbirke imenovan je Post scriptum i sadrži narativno dugačak tekst poput kolaža, različitih fragmentiranih pjesničkih tekstova na čijem je početku navedena kitica Cohenove pjesme, a posveta je sebi sličnima. Ovo je najispovjedniji dio zbirke, lirsko „ja“ nekakvom žestinom i hrabrosti, ali i cinizmom priča o osobnim stanjima rastrojenosti i bolesti, obraća se čitatelju, nekom drugom „ti“, tješi ga, bodri, savjetuje, a zbirka završava stihovima: Nema zla koje nas već nije stiglo // i zato ne bojte se, ne bojte / jer se i nemate razloga više bojati / ičega i ikoga / zbog čega bi trebalo / drhtati kao prut / u rukama visokoumnih / koji bi trebali učiti / još samo od maloumnih. Zaključno, zbirka pruža putovanje lirskoga subjekta od infantilnoga, nedonoščeta, koje se sakrilo u ono najskrovitije i najsjevernije da bi jasno moglo vidjeti svijet i onda se, umorno od povijesti, vratilo ognjištu, ponovno se rodilo, ali ovoga puta kao snažno i borbeno „nedonošče“ u Kući izlazećeg sunca. Rešicki je ovim bajkovitim i mitološkim putovanjem opisao osobno putovanje svakog pojedinca, melankoliju i bolest koja ga prati te spoznajne uvide na kraju puta. Poput Cohena kojeg citira, Rešicki je just another snowman u potrazi sa smislom ovoga svijeta koji vječno nastaje i nestaje, lovac u zimsku zoru, čitač tragova u snijegu. Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pjesme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na religiju (anđeo smrti, kadiš, molitve...), filozofiju (Heiddeger, Heraklit, Nietzsche,

285


286

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

Benjamin...), rock-kulturu (Bowie, Sinead O’Connor, Cohen...), književnost (Blake, Esterházy, Maruna...), slikarstvo (Brueghel, Kipke, Knifer...), mitologiju i film, pa s posvetama i autorovim fotografijama pružaju cjelovit i jedinstven umjetnički doživljaj. Pjesme mu o općemu govore kroz pojedinačno, o općim mjestima koja su ono „sada“, zajedničko svim vremenima i svim ljudima, ono sada koje je istovremeno i život i smrt, bolest i zdravlje, ludilo i normalnost, povijest i čovjekova sudbina. Pjesme su ove svevremene i, vjerujem, govorit će jednako i za stotinu godina te se čitati s istim užitkom. One doista mogu stajati uz bok pjesmama bilo kojega svjetskog klasika... Zatvori oči, polako i duboko diši / i svu svoju pozornost usmjeri / na jedno jedino slovo / i oko njega, u tami / brzo će početi gorjeti bijel, čist plamen. / U njemu se okupaj. / I čini to svaki dan. (Delimir Rešicki, Angelus novus, u: Lovci u snijegu) Livija Reškovac, Zagreb


NUSPOJAVE OTUĐENOGA SVIJETA

Zvonimir GROZDIĆ: Nuspojave, DADAnti, Split, 2016., 94 str. Zvonimir Grozdić autor je koji, osim objavljenih kratkih priča i bavljenja eksperimentalnom glazbom, piše uspjelu „stvarnosnu“ poeziju i ovo mu je, nakon Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya (Astroida, 2013.) i Omleta od odabranih osmijeha (Bratstvo duša, 2015.), nova zbirka poezije podijeljena u tri cjeline: antipod, nuspojave i bezdan te sadrži osamdesetak pjesama u prozi dužinom i tematski različitih. Tema su i ideja vodilja – nuspojave života čovjeka izgubljena u današnjemu svijetu općenito, a posebice na prostoru u kojemu živimo. Sâm čovjek, Kierkegaardovim riječima osuđen životom „bolešću na smrt“, živi ambivalentnu egzistenciju osobnoga i neotuđivoga danog mu života u svijetu koji postmoderni mislioci opisuju sintagmom „kraja svijeta“, „kraja čovjeka“, doslovce kraja svega, osobito pak u prostoru opustošenom ratom, privatizacijom i loše „odigranim“ kapitalizmom. Pjesnik piše o nuspojavama toga stanja, iznoseći obične životne priče. U prvomu dijelu antipod („onaj suprotni“) teza je postavljena kao sebe-izlaganje, instanca „ja“ lirskoga subjekta ovdje je najjača u cijeloj zbirci – progovara prkosom, inatom i najviše humorom koji autor uspješno oblikuje ironijom, inače prevladavajućom figurom zbirke. Osim opisivanja sebe (...Takav sam, Tišina, Jel’ jasno?!), lirski subjekt na jednostavan, dubok i komičan način govori o svojim opažanjima i doživljajima obične svakodnevice: o „inkasatorima“ televizijske pretplate, o „buntovnicima“ na facebooku, modelima, radnicima, prijateljima... Cjelina ima ispovjedan ton, posebice u iznošenju vlastite intime (nemogućnost spavanja, sedativi, neuroza) i odnosa u obitelji, gdje se osjeća nježnost (on – ona, on – kćeri). Upravo kroz obično i svakodnevno izvire ono ispod površine, stanje svijeta u kojemu smo samo promatrači / na planeti / tek puki sakupljači... / sakupljači govana / kolekcionari otpada / civilizacije, gdje je sasvim normalno biti neurotik koji ne može više podnijeti

287


288

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Livija REŠKOVAC

sve te restorane / pizzerije, salone za uljepšavanja / robne kuće, nagradne igre / popuste na robu, sniženja i akcije / za romantična izdrkavanja po Veneciji. Ipak, autor ostaje se samo na tome; lirski subjekt pripovijeda i o drugome svijetu, antipodu ovoga, koristeći se motivima borealnih šuma, liburnijskih plaža; o Márquezu, Čapeku, proroku Habakuku i ljubavi kao stabilnome utočištu (snijeg krajem maja / i tvoje hladne ruke / na mojim obrazima / na balkonu / dok naša djeca spavaju). U drugomu dijelu zbirke, nuspojave, postavljena je negacija teze, razlika koja donosi sukob i suprotstavljanje. Lirski subjekt paradoksalno gubi moć i borbenost, prelazi u slabu instancu „ja“ dok govori o onomu drugom, svome okruženju i njegovim nuspojavama. Ton je smireniji i ciničan, ironija ostaje, ali postaje gorča, humora više nema. Česte su reference na rat (na granama vise granate), poraće (u ovoj državi šutnja je zlato / a ono se otkupljuje na svakom uglu), licemjerje (nebo je tu samo maska za licemjere / svatko je navlači po potrebi), dosadu (i kadkad u idiotarijama / pronalazim više života / nego u svim isforsiranim druženjima), strah (strah od zloduha ukorijenjen je / duboko na ovim prostorima / gdje se zidovi od ljudskih kostiju / dižu stoljećima), oduzimanje imovine, globalno zatopljenje, primitivizam... U ovome ciklusu pjesme nisu naslovljene, već su označene brojevima, kao da ne postoji mogućnost imenovanja ili to jednostavno nije bitno, treba dakle samo nabrojiti nuspojave modernoga života, u rezignaciji, jer ih prihvaćamo kao nešto sasvim normalno, rođeni smo takvi. Razlika između „ja“ i „onoga drugog“ prikazana je u antitezi, nemoćnom sukobu, bilježenju stvarnosti i napadajima panike. Treći dio, znakovita naslova bezdan, ukida prethodnu negaciju i donosi afirmaciju, tj. sintezu, istovremeno ukidajući razliku između prkosnoga prvog i rezigniranoga drugog dijela zbirke. Lirski subjekt ponovno progovara humorom i ironijom (što se tiče / sretnog završetka, draga / kod mene prolazi / jedino masaža sa happy endom), ali i cinizmom (kroz šake / propuštate / sitne bagdadske lopove / dok vreća za boks / čeka hrabrije) te pomirenošću (porazi pobjede / riječi koje skrivamo / među svojim iznutricama). Autor kombinira crtice iz svakodnevna života (alimentacija, depresija, PTSP, odnos on – ona) s motivima borbe sadržanima u naslovima ili tematskim slojevima pojedinih pjesama: udarci, nasilje u obitelji, ubijanje životinja, mrtve žabe, hici... Referira se na Kunderu i njegovu Nepodnošljivu lakoću postojanja, kao i na onu Platonovu da su tek mrtvi vidjeli kraj rata. Posebno je znakovita pjesma Noć razgranatih udova, koja se može shvatiti kao metafora, čak alegorija cjelokupna ljudskog života. S jedne se strane život nastavlja svojim ritmom, a s druge je možda moguć izlaz u borbi, bilo onoj osobnoj (sa samim sobom), društvenoj ili sa stanjem postmodernoga „kraja svijeta“. Zvonimir Grozdić pjesnik je jednostavna, snažna i višeslojna izraza. Njegova poezija na prvu ima šarm jednostavnosti koja privlači čitatelja, teme su bliske i


Livija REŠKOVAC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

„obične“, njima lakoćom šalje snažne poruke i misli koje se prihvaćaju baš zbog nepreuzetnosti. Vješto koristi stilska sredstva (metafora, metonimija, ironija, alegorija, retorička pitanja...), humor, kombinira različite motive kako bi došao do dubljih značenja, općih mjesta i pitanja koja osnažuju izraz istinskoga pjesničkog rukopisa. To su pitanja o sebi (ja), društvu (onome drugom) i sintezi toga dvoga (o svijetu), kao i o perspektivi koju ti odnosi pružaju. „Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman“, kaže Nietzsche, i dalje: „Ako dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe“. Autor ove zbirke zagledao se tako, othrvao i napisao uvjerljivu, iskrenu i autentičnu knjigu višeslojne „stvarnosne“ poezije. Livija Reškovac, Zagreb

289


Boris Domagoj BILETIĆ 290

ISPOD SUNČEVA UZGLAVLJA

Pjesme: Smiljana BERTOŠA, grafike: Renato PERCAN, Art centar Pazin, 2015., 84 str. Premda nikad nije bio ekskluzivist, čitava života skromno te gotovo samozatajno vezući svoj veliki likovni vez, minuciozan, iznimno maštovit, koloritom upečatljiv, a temama vezan i za konkretno i za općeljudako, nerijetko i eshatološko glede čovjekova mjesta u svemiru, ipak nije (bilo) svakome dano surađivati s velikim umjetnikom, jednim od najvećih crtača daleko preko zavičajnih i domovinskih granica istarskih i hrvatskih – Renatom Percanom. U likovno-pjesničkoj maloj monografiji ili mapi – no uzmimo ove sintagme uvjetno čitajući ih kao među navodnicima – nalazimo jednoga ipak unekoliko drukčijeg Percana, ali o tomu je pisati upućenijima u likovnost. Meni je pak reći nekoliko prigodnih riječi uz pjesme Smiljane Bertoša, njih četrdesetak, koje su u ovome izdanju isprepletene s Percanovim radovima u lijepu i nesvakidašnju cjelinu. Pjesnikinja progovara gotovo bez ostatka iz bjelodane ženske perspektive, ne samo s obzirom na očitovanja njezina lirskoga subjekta, u rodu koji već puko gramatički ne ostavlja dvojbe, već još i više iz nadahnućem i maštom oblikovane i čitatelju tako posredovane osjećajnosti koja je naglašeno lirska i nježnija, ne ostavljajući dvojbe o tomu je li nujan odnos prema svijetu, prirodi, vlastitu hodu pod zvijezdama, erotičnim probljescima i žudnji očito nemirna (ma koliko izrazom primirena) ženstva..., dakle je li mjestimice melankoličan odnos lirskoga subjekta spram sveopćih fenomena (pojavnih/“pojavnih“) recimo slučajan ili je, s druge strane, upravo zaštitnim, sve ako ne baš programatski sročenim znakom, ove zanimljive i na boljim joj mjestima stilsko-poetički u dovoljnoj mjeri izrazom prepoznatljive autorice, prepoznate bar ovdje u užemu zavičajnom prostoru. Tu gdje nam je svima ne samo trajati nego i djelovati, svatko na svoj način i sukladno svojim mogućnostima, sklonostima ali i izborima ostavljajući vlastiti, a kad su ljudi od umjetnosti posrijedi, onda – što razlikovniji i što dostojanstveniji trag. Da baš ne kažem trag u vječnosti ili za povijest...


Boris Domagoj BILETIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Smiljanu Bertoša više i bolje znamo kao novinarku u kulturi, po njenoj dugovječnoj, otvorenoj, aktualnoj i lijepo uređivanoj te vođenoj emisiji koje više nažalost nema i koja nedostaje, no ništa čudno u sredini i vremenu što gazi i prezire sve dulje od krnje rečenice, svaku složeniju misao koja zahtijeva ma i najmanji mogući napor, ukratko ništa čudno u ovome dobu nekulture, nepismenosti, skrajnje površnosti..., da ne ubijamo dalje notornim činjenicama, ukratko: usred novoga barbarstva na svim razinama. Prepoznatjivi su provodni motivi i tematske cjeline ove dobre pjesnikinje, ljubav, ponovimo, i žudnja, potreba za pripadanjem i uzvraćanjem, davanjem i primanjem, elementi prirode koju prepoznajemo u naznakama kao mediteransku u prvome redu i u najširemu smislu uzevši. Tu je more, dakako, pa reminiscencije na glazbu, likovnost i opet iznova uzbiban duševni nemir, tjelesnost predočena s mjerom, bez suviška – ni slikovnoga ni pojmovnog. Pohvala autorici ide s obzirom na uspjelije njezine radove, kojih ovdje ima dovoljno e da bismo mogli zaključiti kako je riječ o zrelim stihovima oblikovanima solidnom razinom jezične osviještenosti i jezične, na koncu, realizacije u hrvatskome književnu idiomu. I u tom smislu Smiljani Bertoša iskrene čestitke, jednako kao i izdavaču na ovome lijepom i rijetkom izdanju. Boris Domagoj Biletić, Pula

291


Mladen UREM 292

KOZMIČKI UZLET KA UNIVERZUMU DUŠE

Goran GATALICA, Kozmolom, Biakova, Zagreb, 2016., 78 str. Gledajući dubinu svemira gledamo u dimenzije vlastite unutrašnjosti – prvi je dojam nakon čitanja zbirke pjesama Kozmolom autora Gorana Gatalice, rođenoga 1982. u Virovitici. Riječ je o pjesniku netipičnog obrazovanja, što ipak upućuje na posebnost pristupa poetskoj gradbi stiha i motivima koji sugestivno očaravaju čitatelja. Objavio je dvije knjige pjesama, Krucijalni test (OMH Daruvar, 2014.) i Kozmolom (Biakova, 2016.). Pjesnička zbirka Kozmolom ruši pretpostavke o nepromjenjivosti ljudske psihe i prevladava početnu čitateljsku ravnodušnost, pa i zasićenost u suočavanju s temama kozmogonije, koja je stihovima i njihovom jedinstvenom paradigmom u ovoj knjizi predstavljena u posve novome ruhu. U vrsnoj i izvanserijskoj trilogiji (zbirka Kozmolom podijeljena je na tri poglavlja: „Pohodi kroz tminu“, „Paljenje zvjezdane vatre“ i „Zvjezdani greben“) čitamo pjesme u prozi koje se ne obraćaju današnjemu neposrednom, već budućemu sugovorniku, onom koji će biti nesputan među zvijezdama. Kozmolom ponovno na smislen način pokazuje ljudsku potrebu za umjetničkim stvaranjem. Priziva novo spoznajno iskustvo i iznenađenost čitatelja već otupjelog od navike gomilanja nebitne poetske produkcije kojom smo zapljusnuti. Ova trilogija nanovo afirmira cjelovitost pjesničkoga koncepta koji proizlazi iz stvaralačke, recepcijske i komunikacijske razine Kozmoloma. Autor nesputane fantazije stvara svojevrsnu slobodnu fikciju u kojoj su njegova soba –svemir, njegove misli – sazviježđa, a njegovi osjećaji – galaktički putnici koji maštovitim htijenjima dopiru u svaki dio beskraja, pa čak i u njegove nevidljive dijelove. Igrom riječi prepunom usporedbi autor pokazuje neiscrpnost asocijacija i snažne motive traženja smisla u bezgraničnu prostoru koji nastanjuje čovjek. U pjesmama je primjetljiva rastuća svijest o potrebi odbacivanja svega što čovjeka sputava; stalnim promišljanjima uspostavlja se subjekt kao mjera stvari. Moći se izdići do čistoga i pro-


Mladen UREM

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

zračnoga uvodeći s vremenskim preskocima i simultanim događanjima svemirske krajolike u jedinstvo vremena i prostora, to predstavlja značajan doseg pjesničke zbirke Kozmolom. Unatoč isticanju takvih postignuća iz vlastita vremena i aspekta, Gatalica ostaje dosljedan sebi. Prihvaća nedokučivo i čudesno uz nekoliko vlastitih uvjeta. Prvi je neodudaranje od vjerodostojnog, a drugi dohvaćanje univerzalnoga i svevremenskoga. Prema načinu koji je to uveo u svoju poetsku praksu, zasigurno je jedinstven na suvremenoj pjesničkoj pozornici. Čežnja autorove stvarnosti (naše stvarnosti) za fikcijom, u kojoj je moguće sve preurediti i ponovno postaviti, neizmjerna je. Poezija kao specifičan umjetnički izričaj nudi i više od toga, preuzima djelatan dio apsoluta. Upravo je u tome autor najdosljedniji. Suvereno gradi, ocrtava unutrašnji svijet krećući se u svim pravcima fikcionalnog. Pritom izbjegava nelogičnosti koje bi iz imaginarnoga mogle proizaći. Naprotiv, sugestivan umjetnički dojam nameće se iz svake rečenice ispisane u složenoj arhitekturi riječi. Empirijska razina s niže prelazi u višu, metanaracijski. Dijakronijski se nadograđuje u vodoravnome beskonačnu modelu, koji pomiruje svoje „ja“ i drugo „ja“, koje nudi drukčiji zemaljski svijet, drugi Atlas bića i svemira. Goran Gatalica traži cilj koji stalno izmiče čudesnom tajnovitošću stvarnosti i ocrtava neiscrpnu radost pripovjedača stihova u prozi. Izravan susret autora s kozmičkim prostorima za njega su kušnja i napast, introspekcija i spremnost na žrtvu te naposljetku podnošenje posljedica. Unutrašnji okvir ovog autora dublji je i teže dokučiv. Nakon tek okrznutih tema i primjera iz intergalaktičkih relacija, ne podliježe amneziji i isključivanju drugih viđenja. Naprotiv, unutar zadana konteksta započinje smislen napor osmišljavanja, kao svojevrsna formuliranja načela, po kojemu se sve odvija, ali istodobno biva determinirano. U toj interakciji izvit će se neki novi svijet ili kategorija podložna analizi, koju će autor opet moći opisati. Dotaknut kozmičkom sanjarijom i lišen sile gravitacije, Gatalica maštovito i intuitivno dohvaća planetarne misli u nostalgičnu poletu i potrazi za geometrijskim koordinatama čudesna svemirskog labirinta. Iskustvo pokazuje da tematski i poetski, umjetnički bitni poticaji postoje i izvan popisa afirmiranih i međunarodno potvrđenih imena. Pronaći ćemo izvrsne autore i ideje među nepoznatima ili slabo poznatim književnicima. U knjizi Kozmolom Gorana Gatalice, autora koji tek stupa na književnu pozornicu, originalan je doprinos po atipičnom beskonačnom horizontalnom modelu koji pomiruje „ovdje“ i „drugdje“, koji nudi zemaljski drugi svijet, naime, drugi zemljopis, izmičući čudesnom tajnovitošću svega, a najviše nedokučivom stvarnosti. Mladen Urem, Rijeka

293


Slaven BERTOŠA 294

NOVI ZBORNIK O SASTANKU VELIKIH SILA

Bečki kongres 1814./1815. Historiografske refleksije o 200. obljetnici / The Congress of Vienna 1814./1815. Historiographical Reflections in the Occasion of its 200th Anniversary; prir. Marko TROGRLIĆ i Edi MILOŠ, Leykam International d. o. o., Zagreb – Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu, Zagreb-Split, 2016., 227 str.

U prigodi obilježavanja 200. obljetnice održavanja Bečkoga kongresa, jednoga od najznačajnijih međunarodnih političkih susreta u povijesti čovječanstva, koji je uvelike uvjetovao stvaranje novoga europskog ustroja početkom XIX. stoljeća, pripremljen je zbornik radova različitih stručnjaka koji su, svaki na svoj način i s različitih gledišta, iznijeli vlastita promišljanja o ovome velikom povijesnom događaju. U literaturi postoje različiti datumi njegova početka (1. rujna, 18. rujna, 1. studenoga 1814.), no kao datum zatvaranja uvijek je naveden 9. lipnja 1815. U kraćemu uvodnom slovu, naslovljenom „200. obljetnica Bečkoga kongresa – poticaj za nove historiografske uvide“, jedan od dvojice priređivača, prof. dr. sc. Marko Trogrlić, istaknuo je dvostruku zadaću skupa: utvrditi nov teritorijalni poredak i riješiti njemačko ustavno pitanje. Idejama koje su se na njemu pojavile, Kongres se svrstava među najvažnije političko-diplomatske događaje moderne europske povijesti. Na njemu su sudjelovale četiri velike sile (Rusija, Austrija, Prusija i Velika Britanija), pri čemu su se posebice istaknula trojica careva (austrijski Franjo I., ruski Aleksandar I. i pruski Fridrik Wilhelm III.). Veliku su ulogu imale i ostale potpisnice Prvoga pariškog mira – Španjolska, Portugal i Švedska – te pobijeđena Francuska, a zatim i Danska, Švicarska, Papinska Država, Genova, Nizozemska, Kraljevstvo Pijemonta i Sardinije, Napuljsko Kraljevstvo, Modensko Vojvodstvo te sve njemačke države, a među njima posebice Bavarska, Hannover, Saska i Württemberg. Osmanski sultan nije nazočio skupu, a Mletačka Republika i Dubrovačka Republika već su bile nestale pod Napoleonovim udarom, pa na skup nisu bile ni pozvane. Kongres se trebao temeljiti na zajedničkoj odgovornosti


Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

u održavanju mira, kao prvoga neophodnog preduvjeta za utvrđivanje pouzdanog sigurnosno-političkog sustava na kontinentu. „Bečki poredak“ (Wiener Ordnung) zaista je Europi osigurao duže razdoblje mira, iako Kongres kao njegovo ishodište nije baš u svemu bio uspješan. Historiografija se često bavila onim njegovim aspektima (velikim promjenama koje je stvorio, poteškoćama u radu i provedbi odluka i dr.) koji su njegov tijek i rezultate obilježili čak i više no same namjere njegovih protagonista. U mnogim zaključnim točkama našli su se bitni rezultati koji, doduše, nisu zadovoljili svaku stranu, ali su se na duži rok ipak pokazali ključnima. Zato Kongres valja prosuđivati po njegovim objektivnim rezultatima, više negoli po mučnim putovima koji su do njih doveli. A upravo historiografija ima cilj da s vremenskim razmakom i, dakako, njoj svojstvenim kritičkim odmakom, ponovno sagleda ovaj događaj, njegove zaključke i njihove posljedice. „Okrugla“ obljetnica jamačno je vrlo prikladan povod za takvu vrstu refleksije, ovdje uobličenu u nekoliko radova raznovrsnih tema i naglasaka. Zbornik sadrži priloge sedmero autora. Dva su rada napisana na hrvatskom, tri na talijanskom te po jedan na francuskom i slovenskom jeziku. Interdisciplinarni se pristup ogleda u svim obrađenim temama. Iz posebnog ugla analizirano je pitanje međunarodne moći i odnosa snaga na Kongresu, gdje je konkretne odluke donosio samo mali broj odabranih članova, odnosno ministri vanjskih poslova velikih sila. Bili su to engleski lord Castlereagh, pruski knez von Hardenberg, ruski grof Nesselrode i austrijski knez Metternich. Vrlo je brzo značajnu poziciju dobio i francuski predstavnik Talleyrand, zahvaljujući čijoj je inicijativi Kongresom dominiralo načelo legitimiteta. Autorica ovoga rada, prof. dr. sc. Brigitte Mazohl („Chi decide – chi no? Le reti relazionali tra potere e impotenza al Congresso di Vienna“), koristi termine „Velike osmorice“ i „Velike petorice“ te objašnjava njihovo značenje u cijelom spletu okolnosti. U prilogu slovenskoga povjesničara prof. dr. sc. Andreja Rahtena o Kongresu u Ljubljani i razvoju Metternichova sustava objašnjene su složene okolnosti njegova nastanka, slabljenja i nestanka te uloga i značenje Svete alijanse. Autor je ispravio neka uvriježena mišljenja o znamenitom austrijskom kancelaru, a posebice je naglasio činjenicu da je najbitnija uloga Ljubljanskoga kongresa (1821.) bila davanje ovlasti Austriji da pošalje vojsku u Kraljevstvo Obiju Sicilija, zbog otpora prema burbonskom vladaru Ferdinandu I., nakon čega je uslijedio niz sjajnih austrijskih pobjeda na Apeninskom poluotoku. Također, zajedništvo Svete alijanse u obrani principa legitimiteta najdramatičnije se iskazalo u slučaju protuosmanske pobune na Balkanskom poluotoku – Grčke revolucije, uz važnu ulogu lokalnog domoljuba Alexandrosa Ypsilantija (1792. – 1828.) i ruskoga ministra, Grka Ioannisa Antoniosa Kapodistriasa (1776. – 1831.) – te potrebe rješavanja tzv. Istočnoga pitanja.

295


296

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Slaven BERTOŠA

Zanimljiv je prilog prof. dr. sc. Stjepana Ćosića koji objašnjava na koji je način Dubrovačka Republika zapravo bila žrtvom Bečkoga kongresa. Sa stajališta europskoga javnog prava i ratnih običaja, ali i proklamiranog načela legaliteta, pripajanje Dubrovačke Republike Austriji bilo je u najmanju ruku proturječno, tim više što je i prije i za vrijeme održavanja Kongresa postojao pravni temelj i volja za obnovom drevne republike. Usprkos tome, sudbina Dubrovnika, kao i sudbina Lucche, Genove i Venecije, bila je zapečaćena kompromisom vodećih monarhija. Osim teritorijalnih i geopolitičkih interesa, egzekuciji starih republika presudio je i animozitet prema republikanizmu kao obliku vladavine. Pisac članka izdvojeno je opisao razdoblje francuske okupacije, uz osvrt na politički i gospodarski slom (1806. – 1808.), doba Ratnoga provizorija i Ilirskih pokrajina (1808. – 1813.) te Republikanski ustanak, englesku politiku i austrijsku okupaciju (1813. – 1814.), čijim se rasvjetljavanjem bolje razumije specifikum „žrtvovanja“ Republike na Kongresu, kao i činjenica da je legalitet zapravo bio rezerviran samo za odabrane. Naime, suprotno načelu Kongresa i odredbama javnoga europskog prava, suverenitet Dubrovnika bio je tijekom pregovora „skriven“ u sklopu Ilirskih pokrajina. Dubrovačka Republika nije bila predstavljena na Kongresu, pa se nije ni moglo postaviti pitanje obnove suvereniteta, a već ju je bila zaposjela Austrija. Posljednji pokušaj „spašavanja“ drevne republike organizirao je jedan od vođa ustanka protiv Francuza, dubrovački domoljub Ivo Natali (1775. – 1853.), koji je početkom 1815. isplanirao ambicioznu diplomatsku akciju u Carigradu, no bezuspješno. Osnivanje Lombardijsko-Venetskoga Kraljevstva u travnju 1815. dogodilo se baš tijekom Bečkoga kongresa, ali autor priloga o tomu, dr. sc. Stefan Malfèr („Metternich, il Congresso di Vienna e il Lombardo-Veneto“), ističe činjenicu da je teritorijalno preustrojstvo Europe bilo zadaća diplomata koji su na skupu sudjelovali, a upravna organizacija pojedinih područja nalazila se u nadležnosti dotičnih država. Austrija zapravo Talijane nije uspjela uvjeriti u prednosti zadržavanja svoje vlasti na poluotoku, jer je njihov nacionalni pokret bio puno snažniji od njezinoga utjecaja. Prof. dr. sc. Josip Vrandečić čitatelje uvodi u temu o geostrateškom položaju Dalmacije tijekom Restauracije (1815. – 1848.). U vrtlogu europskih previranja na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće, Jadran izlazi iz okvira regionalne politike i postaje poprištem sukoba svjetskih pomorskih sila. Bečki kongres pokrajinu Dalmaciju dodjeljuje neambicioznoj Austriji, odnosno kancelaru Metternichu, koji nema osjećaj za njezinu pomorsku orijentaciju i time je ponovno vraća u regionalne okvire. Ministar Metternich zastupao je, naime, koncepciju podunavske orijentacije, što je praktički značilo odustajanje od austrijske akcije na Balkanu i Sredozemlju. U Beču je nakon Kongresa prekinut interes za pomorski razvoj Monarhije, koji je


Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

nekoć krasio uprave Marije Terezije i Josipa II. Osim toga, Metternichova politika čuvanja Osmanskoga Carstva imala je izravnu posljedicu – zapuštenu Dalmaciju. U političkom je smislu pokrajini priznat status kraljevine u sastavu Krune sv. Stjepana, ali kao izdvojene političke cjeline izravno podređene Beču. U gospodarskom je smislu ostala, pak, izoliranim carinskim područjem kojem su nametnuti izvozno-uvozni nameti čak i u trgovini s austrijskim zemljama. U knjizi se podrobnije raspravlja i o politici Sv. Stolice u vrijeme Bečkoga kongresa i ulozi kardinala Consalvija (dr. sc. Roberto Regoli, „La politica della santa Sede al tempo del Congresso di Vienna. L’operato del cardinale Ercole Consalvi“). Političar i dobrotvor, kardinal Ercole Consalvi (Rim, 1757. – Rim, 1824.), u povijesti je najviše ostao zapamćen kao državni tajnik pape Pija VII. Smatra ga se jednim od najznačajnijih političara u povijesti Katoličke crkve uopće. Kao sposobni diplomat, bio je jedan od najmoćnijih sudionika Bečkoga kongresa, čijom je zaslugom Papinska Država vraćena u predrevolucionarne granice. U unutarnjoj je politici na mnogim poljima bio važan reformator: ukinuo je plemićke povlastice, reorganizirao je i unaprijedio obrazovanje, financije i kaznene zakone. Bio je promotor umjetnosti, ali suparnik karbonara. Glavni je cilj njegove politike bio vratiti svjetovnu vlast pape u nekadašnje okvire te s velikim europskim silama uspostaviti odnos koji će papi donijeti korist. No, prije toga je svakako trebalo riješiti složene odnose koji su postojali unutar Rimske kurije („cardinali zelanti“). Posljednji članak u zborniku napisao je doc. dr. sc. Edi Miloš, a odnosi se na „Najnovije vijesti s Bečkog kongresa. Doprinos francuskih povjesničara 200. obljetnici“. Opisano je na koji je način Francuska, kao država koju su na bojnome polju porazile koalicijske snage, na Bečkome kongresu opet postala ozbiljna europska sila, iako u sasvim drugom kontekstu i na potpuno drugi način, jer je izgubila „prirodne granice“ do kojih je tada jako držala. Ipak, neki francuski povjesničari upravo u odlukama Bečkoga kongresa vide razloge budućih francuskih poraza u srazu s Njemačkom (1870. – 1940.), kao i njezine podređenosti Velikoj Britaniji tijekom XIX. i XX. stoljeća. Na koncu zbornika donesen je „Završni dokument Bečkog kongresa potpisan 9. lipnja 1815. između Austrije, Španjolske, Francuske, Velike Britanije, Portugala, Prusije, Rusije i Švedske“, u prijevodu na hrvatski jezik. Slijedi potom bibliografija, popis suradnika te kazalo osobnih imena i imena mjesta. U ovome su izvornom djelu na hrvatskome, talijanskom, francuskom i slovenskom jeziku, koristeći raznovrsno gradivo, a također i postojeću bogatu literaturu različitih ustanova (knjižnica, arhiva) u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao i objavljenu korespondenciju i memoare, autori osvijetlili važan segment europske prošlosti: tijek i značenje jednoga od najvećih političkih skupova u povijesti čovječanstva. U

297


298

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Slaven BERTOŠA

tom smislu zbornik predstavlja najsuvremeniju riječ historiografije o navedenoj tematici. Djelo je u prvome redu namijenjeno znanstvenicima koji se bave političkom i diplomatskom poviješću Europe, ali prikladno je i za širu publiku. Bečki kongres 1814./1815. opširna je i neiscrpna tema europske suvremene historiografije te je svaki pokušaj njegove interdisciplinarne analize vrlo dobrodošao. Stoga je velika društvena potreba tiskanja ove knjige nedvojbena. Zbornik donosi niz novih podataka koje su marljivim radom na raznovrsnim arhivskim vrelima otkrili i zabilježili autori priloga, iskazavši se kao vrsni poznavatelji europske prošlosti te izvrsni interpretatori otkrivenih podataka. Njihova intelektualna širina u poznavanju problematike nedvojbena je, pa stoga knjiga predstavlja zanimljiv i vrijedan znanstveni doprinos hrvatskoj i europskoj historiografiji. Svrha je ovoga zbornika potaknuti na nove, šire i dublje historiografske uvide vezane za Bečki kongres, a radovi koje smo ukratko prikazali nedvojbeno mogu poslužiti takvim iskoracima. Jezici na kojima su napisani na simboličnoj razini pokazuju nužnost komparativno-povijesnog pristupa, uz neophodno sudjelovanje međunarodnih stručnjaka. Slaven Bertoša, Pula


Slaven BERTOŠA

AUTORI

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

299


300 Autori i suradnici u ovome broju Dr. sc. Vinko Brešić, Zagreb – sveuč. prof., povjesničar knjiž., Filozofski fakultet u Zagrebu Miroslav Mićanović, Zagreb – književnik Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar – književnik Aldo Kliman, Pula – književnik Mladen Jurčić, Zagreb – književnik Mate Ćurić, Pula – novinar i književnik Truda Stamać, Zagreb – književna prevoditeljica Irena Skrt, Zagreb – književna prevoditeljica Dr. sc. Magdalena Dyras, Krakov – sveuč. prof., Jagielonsko sveučilište u Krakovu Božica Jelušić, Đurđevac – književnica Dr. sc. Slaven Letica, Zagreb – sveuč. prof. i sociolog Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – književna prevoditeljica i književnica, NSK Mr. sc. Dragutin Lučić Luce, Zagreb – pisac, novinar i filozof Dr. sc. Irena Lukšić, Duga Resa – književnica i znanstvenica Dr. sc. Jelena Lužina, Skopje – sveuč. prof. i teatrologinja Dr. sc. Ivica Matičević, Zagreb – povjesničar književnosti, HAZU, Zavod... Dr. sc. Cristian Montes Capó, Santiago de Chile – sveuč. profesor i pisac Diego Muñoz Valenzuela, Santiago de Chile – književnik Dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb – sociolog Dr. sc. Iztok Osojnik, Ljubljana – pisac i filozof Akademik Goran Filipi, Pula – književnik i sveuč. prof, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Akademik Pavao Pavličić, Zagreb – književnik i sveuč. prof., Filozofski fakultet u Zagrebu Dr. sc. Helena Sablić Tomić, Osijek – književnica i sveuč. prof., Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Mr. sc. Milan Soklić, Pula – književni prevoditelj Dr. sc. Alen Tafra, Pula – filozof, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Darija Žilić, Zagreb – književnica Đuro Vidmarović, Zagreb – književnik i diplomat Ivana Babić, Makarska – učiteljica hrvatskoga jezika Dr. sc. Žarko Paić, Ivanić-Grad – filozof, sveuč. prof. i književnik Dr. sc. Slaven Bertoša, Pula – povjesničar i sveuč. prof., Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Daniel Načinović, Pula – književnik Livija Reškovac, Zagreb – književnica Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, Pula – književnik Mladen Urem, Rijeka – književni kritik i publicist Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. prof. i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu


SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?


302 NOVA ISTRA Journal for Literature, Art and Culture Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 2/2017 In the introduction, we think back to the prominent Croatian prosaist and playwright Ivo Brešan (1936 – 2017), who has recently passed away. The next contemporary literature section, as usual, presents prose and poetry pieces; this time, they have been contributed by a number of distinguished or rather established national writers. The section with new translations first includes recast verses – literally or metaphorically – inspired by the Adriatic coastline and written by the well-known Austrian writer of the Croatian origin Paula von Preradović (1887 – 1951), who actually signed the lyrics of the Austrian anthem Land der Berge, Land am Strome (The Mountainous Land, Land on the River). She spent her childhood and adolescence in Pula, and is also known as a granddaughter of one of the most important poets in the history of modern Croatian literature, Petar Preradović. This contribution is published on the 130th anniversary of her birth. Then, there is also a translated story by the Italian author and actress Goliarda Sapienza (1924 – 1996), which is titled The Coercive Destiny (Il destino Coatto). The central section includes the essays that were presented in October 2015 during the international 13th Pula Essay Days, which is the only meeting exclusively dealing with essays in Croatia. The topic (No)Freedom or Democratic Censorship gathered writers, researchers, philosophers, theoreticians... from Chile, Macedonia, Poland, Slovenia and Croatia. We are also reminded of two intellectuals, who have recently departed this life: Ante Stamać, (1939 – 2016), the writer, university teacher, translator, philologist... member of the Croatian Academy of Sciences and Arts, as well as Darko Gašparović (1944 – 2017), the writer, theatrologist, dramaturge and university teacher. Both of them were our contributors. The section on philosophy is focused on ‘the architecture of iconic turn’. Along with a contribution on the history and Modern History of the native region, the essay section contains a comparative record of prose writing (Staljinova slika i druge priče / The Picture of Stalin and Other Stories) by the important Croatian author Stjepan Čuić (1945) and a fantastic literary discourse of the novel One Hundred Years of Solitude (Cien años de soledad) by the great Gabriel García Márquez (1927 – 2014). Finally, this issue includes reviews considering some recent publications, that is, travelogues, poems and narratives, along with a historiographic work released on the 200th anniversary of the Vienna Congress, the event that largely changed the picture of Europe and set the framework for a new order on the Old Continent. Translation: R. Šamo, Pula


WHAT TO FIND AND WHERE?

303

VINKO BREŠIĆ

Uz odlazak Ive Brešana (1936. – 2017.) In Memory of Ivo Brešan (1936 – 2017) SUVREMENA KNJIŽEVNOST / CONTEMPORARY LITERATURE MIROSLAV MIĆANOVIĆ Primjeri dobre prakse: Spremna budućnost The Examples of Good Practice: Ready Future TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ Noću nitko nije tijelo / Nobody Is the Body in the Night ALDO KLIMAN Atelijer / The Atelier MLADEN JURČIĆ Čestica / The Particle MATE ĆURIĆ Junaci novoga doba / The New Age Heroes NOVI PRIJEVODI / NEW TRANSLATIONS PAULA pl. PRERADOVIĆ / PAULA von PRERADOVIC Pjesme (prep. F. Marković i T. Stamać) – u povodu 130. obljetnice rođenja Poems (rendered by F. Marković & T. Stamać) – on the 130th Birth Anniversary GOLIARDA SAPIENZA Prisilna sudbina / Destino coatto (prev. I. Skrt) The Coercive Destiny (transl. by I. Skrt) (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA (NON)FREEDOM OR DEMOCRATIC CENSORSHIP (13. Pulski dani eseja, 2015. / 13th Pula Essay Days, 2015) MAGDALENA DYRAS Cenzura umjetnosti (kazalište, vizualne umjetnosti) Censoring Arts (Theatre, Visual Arts) BOŽICA JELUŠIĆ Slobod(n)a – od čega i za što? / Free(dom) – from What and for What?

10

16 22 31 35 51

56

64

78 83


304 SLAVEN LETICA Priča o dva Josipa / A Story about Two Josephs ŽELJKA LOVRENČIĆ (Ne)sloboda i fantastična književnost (Non)Freedom and Fantasy Literature DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Ne postojim, ergo sum / I Am Nonexistent, ergo sum IRENA LUKŠIĆ Lica slobode: razmišljanja / The Faces of Freedom: Reflections JELENA LUŽINA Kavez traži pticu ili, simulakrumi kazališne slobode The Cage in Search for a Bird or the Theatre Freedom Simulacra MIROSLAV MIĆANOVIĆ Sloboda? Da, molim! / Freedom? Yes, please! IVICA MATIČEVIĆ Pustinja slobode / A Desert of Freedom Cristian MONTES CAPÓ Mašta, sloboda i apokaliptični supstrat u čileanskoj prozi XXI. stoljeća (prev. Ž. Lovrenčić) / Imagination, Freedom and Apocalyptic Substratum in the 21st Chilean Poetry (transl. by Ž. Lovrenčić) Diego MUÑOZ VALENZUELA Protuutopije: Sjene nad snom o slobodi (prev. Ž. Lovrenčić) Anti-Utopias: Shadowing the Dream of Freedom (transl. by Ž. Lovrenčić) FAHRUDIN NOVALIĆ Prospektivno odgovorna sloboda kao uvjet razvoja / The Prospectively Responsible Freedom as a Development Condition IZTOK OSOJNIK Što je sloboda (prev. G. Filipi) / What Is Freedom (transl. by G. Filipi) PAVAO PAVLIČIĆ Prednacrt Zakona o cenzuri / The Draft Censorship Bill HELENA SABLIĆ TOMIĆ Žena i cenzura / The Woman and the Censorship MILAN SOKLIĆ Principijelna kontingencija ili intelektualac u raljama života The Principled Contingency or an Intellectual in the Jaws of Life

89

101 107 113

115 125 129

136

140

146 164 171 177

182


305 ALEN TAFRA Okovi kao krila, let kao pad / Gyves as Wings, Flight as a Fall DARIJA ŽILIĆ Suvremena iranska ženska poezija The Contemporary Iranian Women’s Poetry Nagrada „Zvane Črnja” za 2015. – Marini Šur Puhlovski The Zvane Črnja Prize Winner 2015 – Marina Šur Puhlovski

187

197

203

OGLEDI I ZAPISCI / ESSAYS ĐURO VIDMAROVIĆ Jedan po jedan – odhodu gospari: Znanstvenik i pjesnik, akademik Ante Stamać / One by One – Gentlemen Are Leaving: the Researcher, Poet and Academician Ante Stamać 208 IVANA BABIĆ Srodnost fantastičnog književnog diskursa Gabriela Garcíje Márqueza i Stjepana Čuića / A Similarity between the Fantasy Discourses in the Literature by Gabriel García Márquez and Stjepan Čuić 211 JELENA LUŽINA Partire, partirò... (Darko Gašparović, 1944 – 2017) 227 FILOZOFIJA / PHILOSOPHY ŽARKO PAIĆ Suze trećega oka / The Third Eye Tears

238

PRILOG O ZAVIČAJU / CONTRIBUTION ON THE NATIVE REGION SLAVEN BERTOŠA Novi fragmenti o labinskoj novovjekovnoj prošlosti (: S. Paronić) New Fragments on the Modern History of Labin

266

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / REVIEWS VINKO BREŠIĆ „Runtićeve lijepo organizirane daljine“ Runtić’s Nicely-Organised Distances (Ivo Runtić: Putovanje i pisanje / Travelling and Writing)

274


DANIEL NAČINOVIĆ „Nova tandemska cjelina“ / A New Ča & Kaj Edition (Ljerka Car Matutinović – Božica Jelušić: Kanat & Kesnokrič) LIVIJA REŠKOVAC „Another Snowman” (Delimir Rešicki: Lovci u snijegu / Hunters in the Snow) „Nuspojave otuđenoga svijeta“ / Side Effects of the Alienated World (Zvonimir Grozdić: Nuspojave / Side Effects) BORIS DOMAGOJ BILETIĆ „Ispod Sunčeva uzglavlja“ / Under the Sun Pillow (Smiljana Bertoša & Renato Percan...) MLADEN UREM „Kozmički uzlet ka univerzumu duše“ The Cosmic Takeoff to The Universe of the Soul (Goran Gatalica: Kozmodrom / The Cosmodrome) SLAVEN BERTOŠA „Novi zbornik o sastanku velikih sila“ New Proceedings on the Big Forces’ Meeting (Bečki kongres 1814./1815. Historiografske refleksije o 200. obljetnici... / The Vienna Congress 1814/1815. Historiographic Reflections on the 200th Anniversary)

290

Authors

299

Summary & What to find and where?

301

Our publications Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association (CWA)

307

279

283 287

292

294

Časopis Nova Istra 2/2017.  
Časopis Nova Istra 2/2017.  
Advertisement