Časopis Nova Istra 3/2017. by Istarski ogranak DHK

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 3 go diš te X XII., s v. 57. Pula, jesen 2017.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321

GDJE JE ŠTO? SUVREMENA KNJIŽEVNOST BOŽICA BRKAN Ležaljke Posveta, Tri Božice

SLAVKO JENDRIČKO Gradnja puževe kućice

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Cvrčak i Mrav

ZIJAD DURAKOVIĆ Tri pjesme

ADAM RAJZL Folksdojčer i Židovka

IVAN ZRINUŠIĆ Ako mi ne bude lijeno

NOVI PRIJEVODI ANJA KAPUNKT Mother and Child Reunion (prev. M. Soklić)

FERENC BARNÁS Deveti (prev. A. Pataki)

CARLA ROTTA Brut (prev. V. Begić)

OGLEDI MIRNA LIPOVAC, DARKO ŽUBRINIĆ Dragutin Antun Parčić – znameniti hrvatski leksikograf i glagoljaš

IRVIN LUKEŽIĆ Knjiga koja otvara mnoga pitanja (: Vinko Brešić)

BOŽIDAR PETRAČ Šoljan o Vesni Parun

BOŽIDAR CVENČEK Originalnost pjesničkih poetika Josipa Severa i Vesne Parun

GDJE JE ŠTO? FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Metropolis u pustinji: Arhitektura kao iluzija

106

KOD MARULA 2016. MLADEN BLAŽEVIĆ Som, kamenje

135

MAJA KLARIĆ Odabiri

141

SANJA KNEŽEVIĆ Dvije pjesme

148

DANIEL RADOČAJ Vađenje krvi

151

MAJA SABLJAK Odreži mi usne

154

PRILOG O ZAVIČAJU MARIJO VITORJOF Potle stuo liet

160

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI FRANJO NAGULOV „Put prema spokoju“ (Nikola Đuretić: Odlazak / Oproštaj)

168

DARIJA ŽILIĆ „Kad književnost pisca iznevjeri...“ (Marina Šur Puhlovski: Književnost me iznevjerila, eseji s margine)

174

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Život pun tuge i boli“ (Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge)

178

ŽELJKA LOVRENČIĆ „Prihvatiti život“ (Nela Stipančić-Radonić: Putovanje u Indiju)

182

GDJE JE ŠTO? ŠURA DUMANIĆ „Jedna klupa, jedan život“ (Irena Vrkljan: Protokol jednog rastanka)

185

AUTORI

189

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

191

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

197

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

BOŽICA BRKAN Ležaljke Posveta, Tri Božice

SLAVKO JENDRIČKO Gradnja puževe kućice

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Cvrčak i Mrav

ZIJAD DURAKOVIĆ Tri pjesme

ADAM RAJZL Folksdojčer i Židovka

IVAN ZRINUŠIĆ Ako mi ne bude lijeno

Božica BRKAN, Zagreb

LEŽALJKE Zamijetila sam ih odmah ujutro. I ne otvorivši još posve oči. Ispružile su se elegantne, blago ukošene, pod oštrim ili tupim kutom ovisno odakle gledaš, precizno usporedne kao da su namještane pomoću ravnala i kutomjera, da im u jutarnjoj hladovini more bude zdesna. Posve nove. Znala sam, znala sam jer sam i ja prostudirala katalog, tek jedan od mnogih, kojima nam pretrpaše sandučić. Teoretski. Nisam ni pokušavala zatvoriti financijsku konstrukciju. Dokolica i hladovanje, ladanje za vrućina naputiše me u akcije s ležaljkama najmoćnijih svjetskih brendova. Ovo bi mogao biti Relax, Užitak po vašem ukusu. Pa dalje niska egzotičnih, vrlo globalnih ženskih imena. I egzotično drvo, naizgled tamno i tvrdo, postojano. Da se ne moraju micati s atmosferilija ni u jednom godišnjem dobu. A lagane za podešavanje, čak i dok ležiš. I boje po izboru: Siesta Antracit, Alfa Blue... Ne znam koja bi ovo mogla biti boja. Zacijelo sjajno upija sunce da se na ležaljkama brže tamni, a ne izgori. Sve samouvjereno, jedino pravopis dvojben. Iako bez dubleta, da ih gleda, rekla bi moja prijateljica jednako samouvjereno. Da me vidi da sa svoje terasice od svih ljepota što mi se nude nisam našla gledati drugo doli susjedov hortikulturno osmišljen vrtić u prizemlju, doduše s ofucanom travicom, ali zato s najmodernijim ležaljkama, pitala bi me zavidim li im. Možda bih rekla: samo na prostoru, samo na otvorenome roštilju, jer nama stanu jedva montažni stolić koji se drži za ogradu i dva stolca, ležaljka ni jedna. I ligeštul s drvenim, jedva uglačanim okvirom i impregniranom prugastom tkaninom, pod prstima kao šatorskim krilom, iz prijeapartmanskih vremena kad smo

Božica BRKAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

još kampirali, spustila sam u ostavu. Šteta mi ga bilo baciti. Ni ručnike za plažu, kupaće, suncobrane... isto ne bacam. Imam dolje i dječjih aluminijskih ležaljki s alkama i stolaca na sklapanje iz svih faza razvoja plastike. Za muzej, uvijek doda on. Da je izvan svih moda, znam pouzdano, jer susjedi iz prizemlja svake godine i ležaljke imaju ultima moda, a otad su ih naredali. Ljeto za ljetom. Rado bih od svega toga imala jedino ležaljku-stolac od prozirne plastike otprije pet-šest godina. Uvoznu. I možda onu od letvica, koja se oblikuje prema tijelu koje na njoj leži. Kakav bi tek muzej oni mogli otvoriti! Ako nikad, kad jednom svakoga ljeta pozovu na roštilj i ponoćni koktel. Na tim ležaljkama zacijelo ne ostaju mrlje ni od prolivena pića ni od kreme za sunčanje. Možda čak odbijaju i UV zrake. Ne treba ih ni povući pod tendu ni nadsvoditi ih suncobranom, ne škodi im ni zvizdan ni toplotni udar, a ni bura i smrzavanje, piše u katalogu. I poslije cijele kave još sam udivljena ležaljkama. Ne mijenjaju li to boju iz svjet lije u tamniju i iz tamnije u svijetlu? Kako sunce u krugu zaobilazi našu kuću, zapravo se smjenjuju mat i sjajna kao lice i naličje baršuna, alufolije... Morala sam isplivati se prije zvizdana i usput u nabavu za ručkić. I dok me nije bilo, na ležaljke se moralo zavaliti sunce. Nisam ni skuhala, a već su, ponovno blago uskošene, usporedne, zalegle u drugom dijelu vrta, ondje gdje ze ražđikao ružmarin i lovor, ponovno u hladovini. I mi smo se povukli u svježinu još ujutro otrgnutu od svijeta griljama, šalaporkama. Samo u daljini ritmički poput udara valova odzvanja morska graja i skakanje u vodu. Umaraju me ljetni zvukovi, uspavljuju ljetni mirisi. A kao da se ništa ne događa. Svečeri su, međutim, ležaljke poslovično bile okrenute kičastom zalasku. I sutra isto. I prekosutra. Ukošene paralele s pogledom na more uvijek su se baš dok ja nisam gledala premještale iz hladovine u hladovinu mijenjajući boju ovisno o dobu dana, o vremenskoj prognozi u podne i u dnevniku. Nisam vidjela da bi itko lijegao u njihovu udobnost, u njihovu ljepotu. Nikoga da bi makar opuštao ruke na njihovim oblim rukohvatima, nikoga da bi ispravljao leđa na podatnim finim jastucima. Činilo se da zagledane u daljinu, usamljene, ležaljke same zamišljaju oblik tijela koja bi mogla na njima ležati, užitak po vašem ukusu. 20170801 - 20170802 - 20170804 - 20171205 - 20171229

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica BRKAN

POSVETA Tri Božice Jelušić, Pažur & Brkan Ni vidle se nesmo, neg čez Tekst. A imela sem čuti kak bi imejnakijna moja z Pod ravine najrajše da nas tri Božice, tri kajkavke, i Prigorka i Moslavka vužnu, kak to delaju i tri tenori, slavni i svecki, svoje pesme negde govorimo zajeno. Ne bi znala, bome ne bi, ko nas je na krstu držal ni ko nam je i kak sem trem Pesmu ne v grlo neg v ruke del da jena do druge a saka svoju Pesmu, kajkavski saka svoj a se tri zajeno jen pregovorimo. I spregovarjamo. Do den denes. Malinska, 20100813 – Zagreb, 20101227 – 20110223 - 20110304

P.S. Kada sam svojem omiljenom novinaru piscu i uredniku Nedjeljnog vjesnika Kreši(miru) Fijačku rekla kako bih rado pročitala lijep, dobar novin(ar)ski tekst, uzvratio mi je da si ga onda neka i – napišem. Bijaše tako s ovom pjesmom. Barem dok nas tri Božice kajkavke ne budemo zajedno čitale svoje pjesme.

Slavko JENDRIČKO, Sisak

GRADNJA PUŽEVE KUĆICE

ODLUČNOST

Poljima jezdim kao tvojim dlanovima noćas obilno natopljenim rosom moram ih držati širom otvorenim kako bi se suho svemirsko oko moglo ovlažiti i osvježeno pogledati nas do prepoznavanja u svojim snovima kojima kaska našim ranama melankoličnim kao da su se napušile trave s nekim klincima koje posvajaju tišine pustinja kojima otkačeni jure na sanjkama kroz pijesak vičući donosimo proljeće svijetu od kojeg bježimo ubrzavajući penjanje svakim klasom tamne pšenice čvršće te stišćem za ruku odlučno zabijajući nož u srce apatije bez iluzije neba.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

KOZJOM STAZOM

Nakon dugo godina opet šećem s Petrom uz šum mora u pauzi razgovora gurnemo kamenčić u tamno dolje potom zašutimo okrećući riječi negdje unutra u sebe ispovijedajući se kršimo pravila prešućujući jesmo li se ikada ovih godina iz konkurentskih svjetonazora poželjeli nepovratno gurnuti niz liticu gdje ispod djeca iz pijeska ljeti grade babilonske kule nedaleko njih razbojnici nehajno češkaju velika muda sjećajući se majki koje su im unucima isplele rukavice nemoguće ih je više razuvjeriti da nisu bili razapinjani kada se raziđemo opet ću te pisati, ti ćeš me misliti prenositi kamo god budeš nosio kovčege sa mnom opijenim u njima od svega već zatvorenog sada bih nešto pilio kroz rešetke pogledom milujući obraze premlade samostanske krasotice osjećam krajnji je čas pa da je i prekasno na njenim leđima gradit ću puževu kućicu.

ORNI PENJAČ

Na glavnom trgu metropole ležim na leđima i gledam u zamračen svod s prstima punim suza napokon shvaćajući da sam s njima uništio sve što se s njima dalo do ovoga časa pokoriti uz nemjerljivu pomoć stidljivih humanista iz sjene pokrivenih lica dnevnim novinama

Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ne za dugo ponekad sjednem kraj njih na klupu ne želim biti gromobran njihovu očaju neka dobro zagađena zemlja uzme njihovu snagu preostali napon s kojim se ne mogu više ni kreveljiti nama anonimnim u svjetskoj metropoli vedro kažem sjajno smo to odradili Leticija nitko te nije zapazio meku lijepu erotičnu uz mene dok se grbav trkom penjem uz stube Notre-Dame. HRVATSKE OBITELJI

Što bi nama dvoje moglo značiti biti među ljudima lijepih osmijeha skrivenih u njihovoj lakoći iza prašnjavih prozora nikada na licima ne iznose na ulice dileme nagurane pod tepih s psećom dlakom svojih ljubimaca koji su topliji dio njih teoretski koristim mogućnosti da pobjegnem iz kolektivne sudbine hrvatskih obitelji s nikakvim šansama iz zajedničkog svežnja tereta vrlo rano naučio sam da se ne može pobjeći od historije smanjuj polako brzinu micanja usana kojima prevozimo svoje zube uz krvarenje desni sve naučeno u samodopadnoj Zapadnoj civilizaciji nismo jedini kojima stalno krvari u usnoj šupljini.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

SUNCE

Na posljednjoj ispovijedi odajući tajnu prakticiranja diplomacije grešnih ljubavnih odnosa zapravo ulazim u grobnicu prepunu krtica ubačenih s predumišljajem u sve špijunske mreže duša u kojima se koprca dama čije lice posivi pred mojim sivim pogledom iz kojeg pokušava iščitati pišem li njime na njenom licu pogrešno tumačenje muško-ženskih snošaja nehotice otkrivajući njenu poslovnost dok se na pločniku na dohvat ruke u sebi lomi zviždućući trpku sumnju koja ispod šminke cijepa usnice poput atoma nekoć bankar zatočenik pjesništva vikend alkos sada šećem svoju prvu ljubav poput prastarog Sunca koje spokojno grije.

ZUBI

Ovih sam dana saznao da su ti okrnjeni zubi zato se nikada ne smiješ kao donedavno širom otvorenih usta kako bi tvoja krasota ostala sačuvana na otvaranju izložbi kavi na domjencima to je samo medijski promovirana šepajuća umjetnost nimalo način zbližavanja ni sa svojom farsom tako prispodobivom svojoj raščupanoj tužnoj bradi koja uokvirena poput predsjedničke visi visoko na zidu zaobiđimo usporedbu s bijelim zidovima ludnice kao socijalnu svijest koja udaljuje u nama ne pripadajuću slobodu

Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

usprkos stidljivom skrivanju zuba ne pristajem na umiranje prisnosti možemo se nastaviti ljubiti kao osnovnoškolci nimalo neoprezno ne otvarajući usta tako ćeš manje osjetiti odvratan zadah iz ostarjele tamnice uspješno kamuflirane za javna okupljališta. SUNČEV DISK

Razmaknuvši dugu platinastu kosu spustila si se na koljena zagledao sam se u crveni krug kojeg si obojila na tjemenu nisam mogao ne biti na časak odsutan asocirajući japansku zastavu misleći što ako kroz izlog ušeće njegovo značenje sunčev disk potom sam polako osjećajući tvoj jezik punim intenzitetom spustio zastor na oči otkrivajući uvijek novi svijet koji teroriziraju žandari ljudi spremni završiti u zatvoru na vješalima na preoštroj zlatnoj žici poput mene žive po impulsima svoje duše nikada po paragrafima silom prognao sam tvoju cmizdravost kako bi mi danas bila draža odlučna poput čelične oštrice koja će mi uskoro probosti srce meni koji sam zaboravio muški plakati na pokopu svojih roditelja sezonska apsolutistica jesen oblači me u dugi crni kožni mantil kiša po meni može udarati volovskom žilom električnim pendrekom.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

KRONIČNI OVISNICI

Slijepi putnik u novom vrlom svjetskom poretku oslijepivši od čudesa mlade hrvatske države ne mažem kremom kožno crvenilo okorjelo od stida Ti me ne prestaješ počesto kontroverzno doživljavati i ti si na svoj način crvenokožac u rezervatima depresije trncima izražavajući pomahnitale bijesne glasove pregrijane svoje utrobe svih uragana lijepih ženskih imena Dijagnosticiravši vlastitu krv ispivši je poput pijavica koje su nam se davno pohvatale na noge u blatu močvara navješćujući vedrije dane odsutnih apsolutizama uzalud sam ih čekao kraj prozora na ulici diluvijalan Kao da nikad nismo sebe zrcalili slovima u staklu na pločniku sjekutićima ne odustajući gristi mučninu nakupljenu u slini kronični ovisnici o bjelini ekrana ne možemo ustati sa stolice Grbavi od pjevuckanja za kompjutorom poput kloniranih sjenica dok delfini na svom jeziku miluju trbuhe trudnica u plićacima.

PRISPODOBE

Više puta sam se nekoliko večeri uzastopce prije večere gušio dimom što navire iz želuca sve dok se nisam dosjetio da se odmah pri zalasku sunca počnem sjećati svježe tebe vedrine kojom bi nas izbavljujući presušene kap na kap zraku po zraku ispunjavala svemirska energija iz pričuve

Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

koja ništa ne može dugoročno promijeniti ako sebe pokušavam samo slinavo utješiti prije nego ugasim svjetla nakon čega tama zasjaji sve oko nas i u nama novim maglovitim prispodobama već podsviješću recikliranih za spravljanje stalno nove poezije na koju silovito nasrću mušice ose mladi pjesnici apokalipse. POSLJEDNJA MOLITVA

Preorao sam sve snove pri tome u njima leteći histerizirao sam padajući padobranom buncajući znojeći se prizivao sam poznata i nepoznata imena životinja ptica biljaka ljudi koji su me veselili poput prastarih kvrgavih duša maslina oduševljavajuće otpornih na škripu zuba preživljavajući stoljeća s bogomoljom punom paučine u kojoj umišljam da muhe zuje posljednje molitve upućene meni samo stoga što sam pišući njihov maštoviti mračni stvoritelj koji mogu otvoriti vrata puštajući svjetlost dok njih i mene ne zaslijepi zapravo sve je nesporazum tebi meni treba više spasonosnog zraka sunca narezanog na kriške umjesto hostija

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

u svim sam ti snovima zaboravio reći ono prevažno za nas možda nespretno nesretno skriveno u zamućenim metaforama. BOŽANSKA TMINA

Iznova sam pobješnjeli terijer zamračen poput božanske tmine s ptičjim kljunom ružno raspjevanim poput noža u desnoj subklavikularnoj arteriji utrčavši u utrobu javnog okupljališta instinktivno u zemlji mrtve revolucije na pločama Trga bana Jelačića crtam svoj fetus star sto sedamdeset godina Njegošev duh carski orden sjeme revolucije uz izmišljenu limenu glazbu marširaju sa zlostavljanim ženama djecom radnicama vidim svjetlo se ne gasi u očima general majora kraljeva careva kneževa pjesnika da bi ih svaki dan vidjeli putovi kojima trebaju krenuti kada pijetlovi prvi revolucionarno zakukuriču uoči posljednje zore na tvojoj puti nježnoj kao vata puna krvi.

JAČI SPOL

U svakoj berbi zavirivao sam duboko pod suknje snovima na infuziji u košare kriomice trpajući okrutne požare zvijezda u vlasništvu kapitala poput eritrocita i našeg prvog plača na njegovim ilegalnim ratištima

Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

tetoviran preobraženim cvjetovima pamuka dozivajući u tvoje ime sunce u zamke u eho galopa u halama tekstilne industrije u njima vodimo ljubav s koncima već umotanim u duge bale platna ne mareći za već skoro potrošen kisik naša pluća vode revoluciju ljubavi za vječno vedro nebo u očima prosjaka u kojima pjevam njemu neznanu himnu kada mu pokušam izgovoriti tvoje ime samo tada se uplašim svih ujesen prošlih kolona suncokreta uspavanih u udobnu smrt koju si obožavala putujući na nepreglednoj nizinskoj traci u torbici sa samo tebi znanom medicinom za oživljavanje srčanog mehanizma nesvjesnog snage koja meni nedostaje.

SPONZORUŠE. BIZONKE

O nekim ženskim bićima ne mogu pisati krasopisom svemira ne volim miris njene kose osjećam ga kao sjeverac prokletih neženja oni nikada ne mirišu na ljubav s nebom na pisanje povijesti nježnim prstima dozivanje božanske kiše u ženska imena što cvatu na jeziku u svim godišnjim dobima njima sponzoruše svake noći migolje poput bjelouški na štangi u noćnim barovima dok na leđima bizonki kipi muška krv pjevajući meko svjetlost ne misleći na djecu.

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb

CVRČAK I MRAV

Kada je na Olimpu zavladala zima i hladnoća, Mrav – koji je pri žetvi prikupio mnogo hrane – uživao je i odmarao se u svojoj toploj kući s više podzemnih katova, dok je Cvrčak – koji je ljetos pjevao prolaznicima – krepavao od gladi u svojoj hladnoj rupi.*1 Zamoli Mrava da mu udijeli nešto od svoje hrane, na što ga Mrav upita što je radio ljetos. Cvrčak kaza da je pjevao, a Mrav mu bahato i svisoka odgovori neka sada pleše! I ništa mu nije dao! Cvrčak – koji je nekako ipak preživio tu zimu, doista skakućući kako bi se ugrijao i glođući suhu drvetovu koru pod koju se bio zavukao – nije zaboravio Mravovu bahatost. Premda je zakon da onaj tko ne radi nema što jesti, ipak je – mislio je Cvrčak – mogao pomoći pjevaču u nevolji; uostalom – on nije ni naučio išta raditi, nego samo pjevati, po volji Božjoj... No, sve je to opametilo Cvrčka te on narednoga ljeta, dok je uveseljavao prolaznike, stavi preda se šeširić, a poneki mu od njih ponešto ubaci u nj, pa se tako skromno prehranjivao, plativši Mravu namirnice tijekom zime... Poneki su ga zvali i na kućne zabave, kako bi ih uveseljavao pjevanjem. Međutim, Mrav ga je nemilosrdno derao. Sve što bi zaradio završilo bi u Mravljoj vrećici: ili sâm radi ili meni masno plati svaku mrvu hrane! U međuvremenu, od začetka ove basne, od antičkoga doba naovamo – puno se *

Suvremena inačica drevne Ezopove basne. (Op. aut.)

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

toga izdogađalo. Silno je napredovala znanost te se ono što je Cvrčak pjevao moglo snimiti na razne načine kako bi posvuda bilo čujno i vidno. Napredak je znanosti usavršio i poljoprivredu te je zrnja bilo mnogo; Mrav ga nije mogao sva ni skupiti, ono se prerađivalo – također na razne načine – i sve se to moglo kupiti u samoposlugama i drugdje, tako da se Cvrčak sada tamo opskrbljivao onim prikupljenim novčićima, neovisno o Mravu. I ne samo to: kako je pjevanje i sviranje postalo dostupno svima, moglo ga se i slušati i gledati nadaleko. Stalo se time tržiti jer su svi željeli slušati glazbu te gledati svirače i pjevače i plaćali su za to. Cvrčak je tako odjednom, bez ikakva rada, samo svirkom i pjesmom – stekao neslućeno veliko bogatstvo. Nasuprot njemu, graditelja i poljoprivrednika Mrava zatjecale su silne nesreće, sve jedna za drugom. Najprije duboko traktorsko oranje – porušilo je podzemne mravinjake, tako da su stradale tisuće i tisuće mravljih nástamba. Sav je mravlji rod osiromašio. Zrnja su se i strništa zaprašivala i prskala raznim otrovima protiv nametnika, stoga je mnogo mravljega roda od toga pomrlo. Zatim, bio je zavladao komunizam: značilo je to da je sve svačije, ali da svatko dobiva – onoliko koliko kome mudro rukovodstvo odredi. A ono je odredilo zemljoposjedniku Mravu oduzeti sva poljoprivredna zemljišta koja su tako postala opće dobro. Upropastilo je to sav njegov rad: živjelo se od svega drugoga, samo ne od rada seljaka Mrava! Cvrčak je za to vrijeme pojao pjesmuljčiće u čast mudrom rukovodstvu i bilo mu je izvrsno. No, bez pametna rada – sve je propadalo, pa je tako propao i taj komunizam. Onda se sve opet vratilo na kapitalizam: a to znači da neki imaju sve, a drugi ništa. Oni samo dobivaju toliko da mogu živjeti kako bi mogli raditi za kapitaliste. Nije ih trebalo vezivati lancima kao robove, mogli su slobodno otići, ali nisu imali kamo: dobrovoljno su robijali kako bi preživjeli. Budući da je valjalo obrađivati i zemlju jer ipak samo ona daje hranu, i ljudima i životinjama – kapitalisti su pokupovali obradiva zemljišta. Imajući već zarađene novce, a da bi ih zaradio još više, Cvrčak je od države koja je naslijedila propali komunizam i kojemu zemlja nije bila važna – kupio sve livade i oranice na kojima su bili Mravinjaci – praktički nizašto! Tako je Mrav postao najamni radnik kod Cvrčka, a da to nije ni znao! Cvrčak je doista postao poduzetan i dobro organiziran: pjevao je samo za velike novce i na višeljudnim veselicama i zabavama, a upravljanje novokupljenim imanjima prepustio je svojim upraviteljima: Pauku i Mravojedu.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

Mrav, kad je shvatio u kakvu je položaju, obrati se sudu dokazujući da je Mravinjak njegova djedovina, ali uzalud: sudac je bio iz obitelji Pauk, a porota sve sami Cvrčci, Čvrčkuljice i Cvrčkovci. Sud je, dakle, presudio u – svoju korist: Mravinjak pripada Cvrčku i interesima Suda. Stalno nailazeći ili na razapetu Paukovu mrežu ili na Mravojedovu zamku, Mrav nije ni mogao išta valjano raditi... No, i Pauk i Mravojed složili su se da Mravinjak u svakom slučaju treba održavati jer – tamo se ipak legu Mravčići, a od njih i oni žive. Da ih nema, tko bi kupovao zvučne i vidne snimke Cvrčkovih pjesama, tko bi teglio za kapitaliste, vozio, prevozio, rintao, konobario, kuhao za njih... Kako bi o njima bio što više ovisan, Pauk i Mravojed čitav su mravlji rod zarazili – zabavnom glazbom, od čega se dobit najviše slijevala – Cvrčku u vrećicu. Cvrčak ih je nagrađivao za to: sav „višak“ izleženih Mravčića mogli su slobodno zatirati ili naprosto – pojesti! Ili poslati kao vojnike vojnih saveza na neko daleko ratište... Već je očajnome Mravu najteže padalo to što su njegova rođena djeca – postala neradnička: Mravci su prezirali školu, uživali droge i živjeli od krađe, gledali nasilničke i prljave filmove, vazdan su visjeli za računalnim zaslonima, prepuštali se uživanciji te svime time omamljeni – mladi umirali u najgorim mukama, drogirani, neuki i nesvjesni bilo čega. Mravuljice su obožavale Cvrčuljke i slušale njihovo zaglušno cvrčanje, ali i kriještanje i udaranje u bubnjeve, zaneseno kao da slušaju glas Božji. Sve se to zvalo – glazbom, iako je oštećivalo i uši i um, a ne samo dobar ukus. Hodale su golih trbuščića, tetovirane, zaštićene od začeća... pa je stoga mravlji rod propadao i nestajao... Geslo im je postalo: „seks i novac“. Još ne bi bile prerasle ni vrtić, a već su pjevale „ševa i lova“, njišući kukovima u taktu cvrčkastih pjesmuljaka... umjesto da uče, štogod priskrbe i budu korisne – zdvajao je ljutit i radu odan Mrav. Ne mogavši gledati sve to, mravlja je Matica uginula. Sama! Od toliko brojne djece – ni jedno se nije našlo uza nju, makar da joj zaklopi oči. Tada je u mravljemu rodu nastalo potpuno rasulo. Živjelo se od danas do sutra, bez rada, reda i poretka, bez Boga i poštovanja ičega, a osobito bez poštovanja starijeg, to jest Mrava – samo su se slušali Cvrčkovi zabavnoglazbenjaci i gledali njegovi sviračko-pjevački sastavi na dalekovidnici te kojekakvi filmovi puni lupeža, kurveraja, ubijanja, krvi, zla... Ništa se nije stjecalo, a sve se uvozilo za lažno zarađen novac... Mrav je konačno slomio vlastiti ponos i zamolio da ga Cvrčak primi na razgovor. Cvrčak se u međuvremenu sprijateljio s političarima i još više obogatio. Dijelili su međusobno sve više na „lako ćemo“ način stečenih para... Međutim, sada je Cvrčak Mrava ponižavao: mjesecima je njegova tajnica javljala da je „na putu“, „na sastanku“, „trenutačno odsutan“, „u inozemstvu“...

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Kad se jednom ipak nađoše u uredu zadovoljnoga Cvrčka, „glavnog ravnatelja i vlasnika svih Mravinjaka“, Mrav mu reče da to tako dugo ne može potrajati: u radu je spas! – Pa, ja radim. Ubijam se od posla! Vidiš koliko obveza imam: nadgledati sve te protuhe, Pauke, Mravojede i druge koji vode moja imanja, diskografske kuće, privatne televizije, razne dozvole, to jest licencije za izbore ljepotica... Bolje mi je bilo dok sam samo pjevao! – Ali, ništa se svime time ne privređuje, ne stvaraju se nove vrijednosti..., govorio je Mrav istinu. – Meni su dovoljne i ove moje stare vrijednosti, koje već imam, a steći ću i nove! Uostalom, kad si vidio da jedan ravnatelj i vlasnik prima jednoga običnoga najam nog radnika? Ti si iznimka jer se poznajemo odavno. Još iz one Ezopove basne! – Evo, upravo ulazi moj snimatelj. Meni će snimke dobro doći za promičbu: primam i pomažem sirotinju. Na sljedećim ću se izborima kandidirati za kralja svih životinja: naivna će sirotinja u to povjerovati i glasovati za mene. A i tebi će koristiti: pohvali se doma pred dječicom da te primio glavni ravnatelj i objesi tu sliku u svoj dnevni boravak. No, da: i taj je „tvoj“ dnevni boravak zapravo moj. Vidi, upravo sam dobio obavijest od svoje pravne službe da mi mjesecima već nisi platio najamninu. – Najamninu!? Tebi! Za moj rodni prag? Za moju djedovinu! Uostalom, od čega da ti platim!? Tvoji su me Pauci otpustili! Nezaposlen sam! Kako imaš srca...! – O srcu samo pjevam, a od novca živim, reče kruto Cvrčak! Ako do sutra ne platiš najamninu – letiš van iz stana! Ionako tamo, u čitavome Mravinjaku, kanim napraviti zabavište za šiparice i mlade junčiće, oni najviše troše – roditeljski novac! I najbolji su platiše: nisu sami zaradili... A meni prave „nove vrijednosti“, kako bi ti rekao. Hoćeš li jedan viski? A, sjećaš li se kad sam te ono molio malo hrane!? – Da, ali ja sam privređivao, natjeravši i tebe da sam privrijediš za život, a ti... Ovo je propast svijeta, reče očajni Mrav, diže se i ode! – Samo idi: koliko je već „propasti svijeta“ Svijet dosad preživio, pa će i ovaj, i ovaj, „aj-haj-haj – i ovaj – i ovaj“, pjevao je Cvrčak pripjev (Hrvati kažu: refren) svojega novoga pjesmuljka (Hrvati kažu: songa) koji su i Mravčice i Mravčići već posvuda pjevušili. Kolika li će to biti lova od prodaje elektroničkih snimaka, radija, televizije! Lova do krova, nadao se i radovao Cvrčak. Njihova prepirka, međutim, bila je posve suvišna: obojica su govorila istinu. Mrav je bio duboko uvjeren da bez rada, reda i privređivanja nema budućnosti, ma koliko lijepo tko pjevao. Bio je i pomalo zadrt te nije priznavao kako bi sve možda bilo drugačije da se u početku prema Cvrčku malo popustljivije ponašao... Možda bi bilo bolje da su odmah sklopili kakav ugovor o suradnji, da su Mravčice i Mravčići imali i malo zabave i opuštanja, a ne samo rad i rad i rad, čekajući

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

zimu da je otkunjaju u toplom...? Uskoro u Mravinjak banu državna novčarska policija, prema Cvrčkovoj narudžbi – „preko prijatelja“, političara. Ona, naravno, zaključi da Mrav nije uredno podmirio Cvrčku stanarinu. Ma koliko se Mrav bunio, deložirali su ga, to jest hitnuli iz Mravinjaka na ulicu. „Izbačen sam iz Mravinjaka od pamtivijeka pripadajućega meni Mravu i mravljemu rodu!“ Noseći to kao natpis na nekom kartonu, Mrav je na ulici prosvjedovao: „To je nepravda!“. No, državna je policija, na Cvrčkov mig, i Mrava i šačicu mu privrženih iz bivših Mravinjaka – rastjerala i premlatila palicama, a one koji su se opirali strpala je u zatvor. Navečer je u TV dnevniku predsjednik nekog sindikata prosvjedovao protiv takva postupka i brutalnosti policije, no već sutradan – sve je bilo zaboravljeno... U Mravinjaku je, nakon što je Mrav iz njega izbačen, Cvrčak doista otvorio noćno zabavište, prozvavši to mjesto „Tvornica“: tvore se tu novi svepjevušci, hitovi – kako se među mladima govorilo. Mravčice i Marvčići tu su se zabavljali po cijele noći, skupa s drugom mlađarijom kojoj su roditeljčići to plaćali: da ih tobože privole na učenje! Tulumarili su, kako su sami nazvali ta događanja u takvu okupljalištu: Mravčice su golih pupčića uz bučne bubnjeve skakutale u smrdljivu dimu, a Mravčići, praveći se važni – lokali kojekakva opijajuća ili takozvana osvježavajuća pića, pušili travu, šmrcali droge ili ih uštrcavali... a kad bi se, drogirani i pijani, u zoru budili – smjesta bi se ponovno omamljivali i obmanjivali da zaborave i sami sebe! Cijeli dan morali su spavati – da bi sljedeće noći ponovno mogli tulumariti! Mrav, sada beskućnik, starac i samac – jedino je sklonište našao pod napuklom korom drveta, tamo gdje je nekada – u početku ove priče – prezimio Cvrčak. Znao je da će bezbožničko carstvo uživancije utemeljeno na lažnim vrijednostima – jednom ipak morati propasti. Kao što kršćani čekaju Krista Spasitelja, muslimani Muhameda, a Židovi Mesiju – i Mrav je čekao. Ali, koga? Možda Godota, kao u kazalištu? Međutim, nije bio u kazalištu, nego pod onom tvrdom korom hrapava drveta, u stvarnom životu. Ali, nadao se... Kao što se i Cvrčak nadao novim uspjesima... Kao što se i ja nadam... I Ti, kao što se nadaš... I svi… I oni na Olimpu i oni podalje od njega. (2001./2005./2016.)

Zijad DURAKOVIĆ, Zagreb

TRI PJESME U USKU OKLOPU

Letači olovnih krila Trkači olovnih nogu Pomaknut se ne mogu. Naokolo se svȉla Maglena gustina Što hitro vid zaklanja Mislima odzvanja A pritišće tmina. U usku oklopu Tihog sporog daha Zvuka cvjetnog praha Ne dostiže stopu Vremenskog prijelaza Nečujan sjenama Koje štiti tama Sakritog izlaza. Sjene crna mraka Mrežu opet pletu Slobodnome lijetu Tamom svjetiljaka.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

U PROSTORU SJENE

U sivilu mijena Gdje promiču sjene Uvijek ista smjena Nade ostavljene. Naborana kora Nad vratom kolosa Bez zlaćanih zora Bez visoka klasa. Bila su mu leđa Kupana zorama Suncem sa zaleđa Vidom za gorama Od zla ga čuvala Nabujalih kišom Od trêšnji štitila, Sjenila ga krišom. Vrelina utrla Goru čuvajući Vjekove uprla Budno snivajući. Barut i topovi Po kori orali Pare i dimovi Koru otrovali. Gladi i poplave, Požare, potrese, Nerede bezglave Pustara urese. Kolos postojano

Zijad DURAKOVIĆ

Sve to je tomio Boso, izranjano, Onda se slomio. * * * U prostoru sjene Sive, što promiču Bez čekanja mijene Krugu se primiču.

ŠKRIPA VRATA

Uz visoku škripu cvile šarke vrata Jedino ti zvuci mûkom se razliježu Sponom nevidljivom novu sjenu vežu A ledenom zebnjom mrak se srca hvata. Promiču konture bez riječi i glasa Polako u beskraj kolone se nižu Prolaze kroz vrata redom kako stižu Što svakoga čeka dok za puta stasa. Pred postanjem zapis jasnu knjigu piše Iz svjetlosti dana u nedogled vrata Mjestom određenja putom rukohvata Ocjenom postanja pred razine više. Slike, što se kreću u vremenskom nizu Protekloga slijeda strmoga uspona Jesu li svjedoci prekinutih spona Kazuju li puta, daleka il’ blizu. Il’ ga zatvaraju djela počinjena Što na putu leže do vječna dovratka Koji zagrađuju čini bez povratka A prostorom luta duša zarobljena.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Adam RAJZL, Đakovo

FOLKSDOJČER I ŽIDOVKA Martin, čiji su preci stigli negdje s obala Dunava ispod Schwarzwalda, u djetinjstvu je živio u prigradskom selu. Kao petnaestogodišnji dječak, imao je psa Garu, crnog, kovrčavog. Bio je bujtar – tako su ga u selu svi zvali – zapravo, hrvatski ovčar, kako su govorili vrsni uzgajivači pasa. Psi te stare slavonske pasmine bili su vjerni svojim gospodarima. Dok su čuvali svinje i krave na pašnjaku ili livadama i odmarali se u hladovini usamljenih hrastova ili vrba, crni su se psi pored njih izležavali i dahtali. Kad bi vlasnik ispružio ruku i šapnuo: „Vrati onu klopavu!“ – odmah bi poskočili. Na prvu gospodarevu zapovijed trčali su do kraja pašnjaka ili njive, i po pola kilometra daleko. Za nagradu svaki je pas dobio komad kruha premazan mašću ili komadić slanine. Dašćući, ispružili bi se opet pored vlasnika i nestrpljivo čekali novu zapovijed. Takav je bio i Martinov pas. Dobio ga je od ovčara Mate Arambašinog. Svidjelo mu se to što ga je uvijek pozdravljao, na ulici i pašnjaku. Njegov se otac Jakov ponekad pohvalio da je s Matom zajedno odrastao i momkovao. Čak je s njim išao u prošnju u selo Djedov Dol na diljskim brdima i bio djever kad je Mariju Antinu dovezao svatovskim kolima. „Evo ti, mali, pas bujtar za uspomenu. Uči ga, tetoši, nagradi i činit će sve ono što budeš poželio!“ ‒ rekao je Mato pruživši Martinu crnoga psića sitne kovrčave dlake. Dječak se držao njegovih savjeta. Čim bi bacio jabuku, psić bi potrčao i u ustima je vratio. Tako je počeo čuvati svinje, vraćati ih po zapovijedi, čak i po pokretu ruke. Raspoznavao je krave ili krmače po imenu. Uvijek je zadatak obavljao do kraja. Za nagradu, Martin ga je dlanom milovao po leđima, a on je veselo mahao kratkim repom. Često je s njim odlazio u polje. Trčao je pred njim, podizao ptice s gnijezda u livadama ili divlje patke nad rijekom. Najviše je s njim volio odlaziti na obalu rječice. Za velikih vrućina zatrčao bi se do obale, skočio u vodu, zaplivao, a onda, stresajući vodu s dlaka, sušio se na suncu.

Adam RAJZL

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

U Martinovu rodnu selu bila je trgovina kućnim potrepštinama u kojoj su na policama i u ladicama stajale brojne sitnice što trebaju svakom stanovniku: brašno, sol, šećer, petrolej, svijeće, kolomast, čavli svih veličina, motike, lopate, sjekire, lanci, lonci i tko ne zna što se u toj maloj prostoriji drvena poda nije moglo naći. Vlasnik je bio Židov Izak Bruck. Redovito je svakoga drugog dana fijakerom dolazio u selo pregledati trgovinu, provjeriti što nedostaje i naručiti robu. S njim je katkad dolazila i Sara, šesnaestogodišnja kovrčasta crnokosa djevojka, srednje visine, rumena lica i tamnih očiju. Obožavala je prirodu, livade, ptičji pjev i miris trava. Često je stoga u pratnji prijateljice Rahele, tetke Hane ili, pak, sama, pješice išla stazom što je vodila od grada, poljima, mostićem preko potoka, šljivicima, pa sve do sela i trgovine.Već je učila trgovački zanat pa je tako Izak bio siguran da će se trgovačka tradicija u obitelji nastaviti jer je stariji sin Benjamin upisao studij arhitekture u Beču. „Ja ću crtati i graditi zgrade, a ti ćeš ih prodavati bogatim bankarima.“ ‒ šalio se sa sestrom Sarom. Ponovno je jedne subote s ocem došla u trgovinu; on je otišao kočijom, a ona ostala kako bi zajedno s trgovcem Markom na police poslagala tek zaprimljenu robu. Krenula je pješice natrag u grad prije nego što se sunce spustilo u krošnje obližnje šume. Martin je, pak, s Garom i toga subotnjeg toplog predvečerja bio na obali potoka. Pas se provlačio kroz trsku i šaš. Prskao je vodom igrajući se s pticama koje su izlijetale iz šikara ili je trčao za žabama što su s obale skakale u vodu. Iznenada, pas se umirio, kao da nešto osluškuje. Iz obližnjeg je kukuruza, pokraj staze, Martin začuo zapomaganje, djevojački vrisak, plač i dozivanje: „Upomoć!!! Upomoć!!!“. Sa psom je potrčao prema mjestu odakle je dopirao ženski glas. Ugledao je djevojku koja je ležala na zemlji i žestoko se branila. Iznad nje, koliko je između kukuruznih stabljika uspio vidjeti, klečao je snažan plavokosi momak kratke kose i jakim rukama stezao joj nježni vrat. Ona se branila. zapomagala i vrištala, a plavokosi joj je, izbezumljen, dlanom pokušavao zatvoriti usta. U tom je trenutku Martin – i sâm se često pitao kako mu je sinula takva ideja – počeo snažno vikati: „Dada, striče, trčite ovamo. Spasite djevojku!!! Požurite!!!“ „Dada, striče, trčite ovamo. Spasite djevojku!!!“ ‒ odjekivala je obližnja šuma. Garo je počeo još jače lajati. Plavokosi, preplašen vikom i pasjim lavežom, začudo, ostavio je prestrašenu djevojku. Poskočio je poput iznenađena jelena u visokoj travi. Razgolićen i uznojen, izgubio se u visokom kukuruzu. Još se dugo čulo šuštanje kukuruznih stabljika, pasji lavež nije prestajao. Garo je i dalje trčao za neznancem, čini se sve do obale rječice Jošave i obližnje šume, a onda se vratio dašćući. Martin ga je zahvalno pomilovao po kovrčavoj dlaci rekavši mu radosno: „Garo baš si pravi! Kad se vratimo kući, dobit ćeš nagradu. Čeka te komad slanine i kruha s masti!“.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Adam RAJZL

Martin, iznenađen i zbunjen, nije jasnije uspio vidjeti silovateljevo lice. Bio mu je okrenut leđima, tek je na trenutak, unatoč njegovu trku između stabljika i visoke trave, uspio vidjeti veliku ošišanu glavu, povelik nos, duge snažne ruke i još snažnije dlanove. Kasnije, i danju i noću, u sjećanje mu se vraćao taj nenadan susret. „Sigurno ju je sačekao, iskočio iz zasjede i povukao sa staze u kukuruzne stabljike!“ ‒ pomislio je. Pokušavao se sjetiti nekoga novog detalja ili neke sitnice što bi mogla pomoći u razotkrivanju silovatelja. Dugo su mu se, čak i u snu, vraćale iste slike. Pred njim je uvijek stajao snažan muškarac koji ga je podsjećao na šumske radnike koji su prolazili selom, odlazili ili se vraćali iz diljskih šuma gdje su kirijašili. Jedan se posebice isticao među njima. Govorili su da je najvještiji i navrjedniji. Stasit i snažan, plavokos, kovrčave kose, iz potoka i uvalina, sa strmih strana diljskih starih šuma, vještinom i snagom, uz pomoć snažnih konja, lancima i dugim polugama, izvlačio je klade na čistinu ili zajedno s ostalim šumskim radnicima pilom amerikankom rušio stoljetne hrastove, bukve i cerove te ih snažnim znalačkim pokretima cijepao i slagao u hvatove. Sve je trezvenije odbacivao mogućnost da je taj momak silovatelj i bio sve uvjereniji da snažni drvosječa što obara stabla nema vremena, a ni želje izležavati se i dočekivati lijepe mlade djevojke na stazama što prolaze poljima. „Njegov je život“ ‒ zaključio je – „ šuma, šumski prosjeci i još nesrušena stabla hrasta, bukve, graba ili cera. Žene, kad ih se poželi, doći će i same radi njegove tjelesne snage, ali i punog novčanika.“ Na silovatelja sve ga više podsjećao neobičan student kojeg je katkad vidio kako samo u atletskoj majici i sportskim gaćicama trči poljima, stazama, prašnjavim putovima, čak tek preoranim njivama. Zbog mišićava i atletski građena tijela neki su u selu govorili da je atletičar dugoprugaš, maratonac, drugi da je boksač, ali su svi bili jedinstvena stava da je pomalo čudan. Uvijek usamljen, trčanjem i vježbom, nabija snagu i jača mišiće. Nije bilo nikoga tko bi to potvrdio ili opovrgnuo. Dolazio je u susjedno selo ljeti, staroj daljnjoj rođakinji, na bazične pripreme, kako joj je kratko obrazložio, a ona to uporno prenosila svojim nevjernim susjedama i susjedima. Ostajao je nekoliko tjedana i opet bi se izgubio sve do zime i zimskih praznika, kada je u trenirci i jakni ponovno trčao nekim samo sebi znanim stazama. Zimi, ali i ljeti, u selo i seosku krčmu među ljude, čak ni u crkvu, nije odlazio. Nosio je, svima je to bilo dosta neobično, i kad nije trčao, samo atletsku majicu i trenirku, tako da se njegovo mišićavo tijelo na suncu, u predvečerje, više isticalo. Činilo se da ga je, poput grčkih atletičara, mazao mastima i uljem nepoznata imena i sastava. Osobito su se uočavala široka remena i snažne ruke te plava kratko podšišana kosa. Martin se kasnije ljutio što nije bio dovoljno porastao i ojačao kako bi dostigao

Adam RAJZL

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

silovatelja i osvetio mu se za gnjusan čin koji je naumio ostvariti: slomiti najljepši cvijet u vrtu koji je uporni vrtlar godinama uzgajao i divio mu se kada bi se jutrom pred prvim sunčevim zrakama otvorio obliven kapljicama rose. Dok se približavao napadnutoj djevojci, bilo mu je odmah jasno da nije iz njihova sela. Seoske djevojke nosile su suknje gotovo do gležnjeva, a na njoj je ugledao lepršavu žutu haljinu s plavim cvjetovima, ugužvanu i zaprljanu zemljom, te je odmah zapazio i crvenu, rasparanu bluzu. I prije nego što je došao, djevojka je već ustala. Preplašena, rukama je otresla prašinu sa sebe, popravila kosu i odjeću. Martin je, iznenađen, stajao pred njom. Prepoznao ju je. Ona se, pak, malo primirila kad ga je ugledala jer ga je već ranije susretala u očevoj trgovini. Zapazila je njegovu crnu kovrčastu kosu i neobično jasne modre oči. Nije mu znala ime. Martin se suosjećajno zagledao u njezine suzne, kao ugarak tamne, oči. Te je tamne krupne oči, rumeno lice i bijele pravilne zube često viđao pri dolasku u trgovinu. Znao je da se zove Sara Bruck, bila je vedra i uvijek nasmiješena. Najjače se nasmijala kad bi on, po zahtjevu majke Veronike, došao u trgovinu i zatražio od trgovačke pomoćnice: „Pola kile šećera, frtalj kile maka i pol frtalja koričica“. Sara se malo zamislila računajući u sebi koliko je to dekagrama, ali joj je to već bilo uobičajeno jer u nedostatku novca seljani kupuju samo ono najnužnije i dobro prevrnu svaki novčić. Kolače nisu pekli svake nedjelje, nego samo za veće blagdane i obvezno za kirvaj 21. rujna, spomen-dan svetoga Matije, zaštitnika sela. „Pođi sa mnom“ ‒ rekao joj je i dodao mirno: „Ja sam Martin“. „Ja sam Sara Bruck. Hvala ti“ ‒ odgovorila je tiho isprekidanim glasom. „Znam ti ime, ja sam u susjednoj kući nasuprot trgovine tvoga oca. Idemo mojima u selo. Bit će sve u redu.“ Tek je usput, na povratku, dok su koračali prašnjavim putom, preplašena Sara doznala da je Martin bio sam. Silovatelja je uspio preplašiti dosjetljivošću i tako je spasiti. Velike zasluge imao je i pas Garo koji je glasno lajao, pa se činilo kao da poljem trči više ljudi s namjerom da je izvuku iz silovateljevih ruku. U kući, Martinova majka Veronika umirila je djevojku. Donijela joj je svježu hladnu vodu iz bunara, ulila je u lavor i pripremila ručnik da opere lice. Plavice na licu, koje su ostale od silovateljevih udaraca šakom, i zakrvavljeno oko jasno su se vidjeli. Modrice na vratu, koje su ostale od snažnih ruku što su je stezale u želji da se preda, voda nije mogla isprati. U Sarinu, Martinovu, Jakovljevu i Veronikinu sjećanju još će se dugo kovitlati. Ni vrijeme ni novi događaji neće ih moći izbrisati. Strina Veronika dala je Sari nekoliko komada svoje odjeće. Kad se osvježila i smirila, unatoč upornim navaljivanjima, nije mogla ništa pojesti. Jedva je čekala povratak kući. Otac Jakov i susjedi, iznenađeni što na cesti u Martinovu društvu vide izgre-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Adam RAJZL

benu, prestrašenu djevojku, kćer trgovca Brucka, dotrčali su i započeli znatiželjnim pitanjima, na koje je on polako i kratko odgovarao. Svi su bili složni u jednomu – da je silovatelj dobro znao sve djevojčine navike. Očito ju je danima pratio. Kao što lovac iščekuje srnu da u predvečerje iziđe iz šume na rascvjetalu livadu, birao je pravu priliku da je ščepa. Jakov je upregnuo svoje vrance u kola i rekao: „Djevojko, idemo sad u grad. Odvest ću te ocu i majci da se ne brinu. Ti ćeš im sve ispričati. Imala si sreće. Sve je dobro prošlo.“ „Jakove, hvala ti što si mi dovezo kćer. Svaka ti čast što si odgojio takvog sina. Spasio je čast moje kćeri. Nastojat ću mu se odužiti“ ‒ u svojoj dnevnoj sobi uz nekoliko čaša vrhunskoga vina zahvaljivao je Sarin otac, sretan što je sve dobro završilo. „Ništa ne treba, gospodine Izak. Meni je drago da se uspio snaći“ ‒ rekao je Jakov gladeći svoje svinute prosijede brkove. „To mora biti neko ko sve dobro poznaje. Sigurno je i Saru dobro znao, slijedio je danima. Nastojo uočiti njene navike da bi izabro pravu priliku“ ‒ zaključili su, pri pozdravu, prije Jakovljeva povratka kući. Trgovac Izak uputio se iza toga u žandarmerijsku postaju prijaviti silovatelja. Pritom je ukratko opisao događaj, onako kako mu je, po ne zna koji put, plačući, prepričavala kći Sara. „Učinit ćemo sve da ga otkrijemo i strpamo u zatvor. Možda će se sada pritajiti. Ali, kad-tad, kao što to čine raubšiceri u zimsku snežnu večer, izaći će na čistinu, na belinu snega, i ostaviti bilo kakav znak. Budite sigurni da ćemo ga naći“ ‒ samouvjereno je govorio Živorad, Žika, Ilić, suhonjav, visok žandarmerijski narednik. Od prvoga nenadanog susreta u polju u ljetno predvečerje, kada ju je snalažljivošću spasio iz ruku nepoznata nasilnika, Martinu je Sara stalno bila u mislima. Prizivao je sjećanja, čuo njezin krik i dozivanje, njezin plač, vidio njene suze, prašnjavu potrganu odjeću iza koje su se nazirale grudi i svijetla nježna koža, ali i lijepe oči, koje su ga, dok su koračali prema selu, gledale poput preplašene srne na šumskoj prosjeci. Još su mu se više svidjele u roditeljskoj kući, kad se malo primirila, umila i počešljala. Tijelom mu je prostrujala neka čudna toplina kad ju je, pri odlasku, ugledao gdje se uspinje na kola kojima će je njegov otac odvesti roditeljima u grad. „Hvala ti, Martine! Nikada ti to neću zaboraviti!“ ‒ šapnula je još jednom prije polaska pogledavši ga toplim očima. „Ni ja nikada neću zaboraviti susret s tobom!“ ‒ pomislio je u sebi. Bila mu je tako blizu, ali činilo mu se i tako daleko. Ona je bila gradska šesnaestogodišnja djevojka iz ugledne trgovačke bogate obitelji, a on petnaestogodišnji dječak koji se još uvijek vere po drveću, luta livadama, čuva krave i svinje, rano ustaje, s roditeljima

Adam RAJZL

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

odlazi u polje i obavlja teške seljačke poslove. „Otići, nekamo otići, naći nešto ljepše, bolje“ ‒ misao je koja ga je sve češće budila i pratila. Iza toga Saru je samo nakratko susreo sutradan poslijepodne. Njezin otac Izak došao je ponovno u selo i od Jakova tražio da pusti sina s njim u grad kako bi ga nagradio. Jakov se opirao, bio je jako ponosan što se o pothvatu njegova sina priča ne samo u selu, nego i u okolici, pa i u gradu, gdje je gospodin Izak bio vrlo ugledan. Jakov je, na kraju, ipak popustio, pa je gospodin Izak fijakerom Martina dovezao u grad kako bi ga nagradio odijelom po izboru. Nakratko su navratili u Izakovu kuću da bi gospođa Rebeka, Sarina majka, upoznala spasioca njezine kćeri. Sve su se njezine prijateljice čudile i divile mladićevoj snalažljivosti. Sara je tada, nakratko, kroz prozor obiteljske kuće ugledala Martina, nasmiješila mu se i mahnula. Prethodne noći dugo nije mogla zaspati; pred očima joj se vraćala slika nasilnika koji ju je iznenada zaskočio, pograbio, bacio na zemlju, počeo trgati odjeću, hvatao je za grudi, silom počeo ljubiti, a ona se odlučno branila, vrištala i dozivala pomoć. I kada joj je snaga počela kopnjeti, kada joj je rukom i širokim snažnim dlanom gotovo uspio zatvoriti usta, pojavio se Martin. Učinilo joj se kao da je sinulo svjetlo u tami, sunce među tamnim oblacima. Čula je psa i odlučan glas: „Dada, striče, trčite ovamo, spasite djevojku!“. Nasilnik, koji se činio hrabrim, a zapravo se pokazalo da nije bio takav, na prvi je Martinov povik poskočio poput preplašena zeca ispod bundevina lista u kukuruzu kada ga nanjuše lovački psi, i otrčao. „Zahvaljujući Martinu, sve je dobro završilo! Kao da ga je dragi Bog poslao da mi pomogne!“ ‒ često je ponavljala majci Rebeki. „Čudni su Božji putevi!“ ‒ umirivala ju je majka. U Izakovoj secesijski građenoj lijepoj kući nisu se dugo zadržali. Gospodin Izak Martina je stalno požurivao: „Idemo poslom, obići ćemo trgovine. Naći ćemo nešto lijepo!“. „Gospodine Izak, ništa meni ne treba. Uvijek bih tako postupio i postupit ću!“ „Moraš, mladi momče, prihvatiti poklon jer si napravio nešto veliko. Spasio si čast moje kćeri. Uvijek ćemo ti biti zahvalni. I ona stalno spominje kako si bio snalažljiv, a, moram priznati, i vrlo hrabar. Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da je snažni silovatelj, razjaren ko bik, krenuo prema tebi, a ti nemoćan da se braniš. Nasreću, obično su takvi čudaci vrlo plašljivi.“ Krenuli su, a da se Martin sa Sarom nije uspio ni pozdraviti. Nakon što je istoga dana za nagradu dobio lijepo odijelo po mjeri, trgovac Bruck vratio ga je u selo. Priču o pokušaju silovanja židovske djevojke i očuvanju njezine djevojačke časti Martin, i kasnije, kada je bio izučio stolarski zanat i dobio nadimak Tišljer, često je godinama vraćao i obnavljao dodajući joj nove, još zanimljivije pojedinosti.

Ivan ZRINUŠIĆ, Osijek

AKO MI NE BUDE LIJENO Ako pitaš kako bje prvi put s ljudskim resursima A čini se da pitaš upravo to Dopusti da pokušam odgovoriti Posve zanemarivši postojanje vokativa Poredaše se jedne večeri oko šanka Znojni a ipak neizrecivo svježi Nižući rabijatne molbe i sramežljive zapovijedi Naručiše piće svima pa i sebi Kad ispismo spustismo se na koljena Prethodno zamolivši da ako može bez prezervativa Ivane ljubavi s kim to razgovaraš

Ivan ZRINUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Od nje do mene pola beskraja Dovoljno da odustanu lažne paralele Posljednji huligani skreću pogled kao da znaju Prvi kruh miriše kao da nastoji Spavaj draga Uskoro ću i ja

To nam se brdo uvijek obraduje Naime volim misliti da nam se uvijek obraduje Znam zaspati na njemu slušajući vodu kako teče I boli me hodati njime bosonog Ono će me nadživjeti A i tebe će

Jutro ne dočeka živ nego uporan I rupu zemljom ne ispuni uporan nego strpljiv Jesi to već trošio Kad se rasiječe šav koji spaja dušu sa željom začne se naročit oblik ljepote Možda najiskreniji pokušaj pjevanja PITAM TE JESI TO VEĆ TROŠIO Ponavlja žena u bijeloj kuti jednom dedi jer je deda ne čuje Misao ionako ne stane u sanduk A teško ćete u njega nagurati i osjećaj Trošila te vojska u usta govedo nedojebeno

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ivan ZRINUŠIĆ

Povremeno se iznebuha okupe ispod prozora sobe u kojoj spavam Neki od njih tako su vješti i dosljedni u deklamaciji Da zaslužuju počasna imena Juraj se razočarano prisjeti kako sam ga potkradao Klara sjetno istakne kako mi se dizao samo u snu Mirel ponosno opiše kako me liječio od raspadanja ličnosti Ako mi ne bude lijeno otvorim okno pa upitam Lako sad A gdje ste bili dok sam bio na razmjerno dobru glasu No žohari ko žohari Bijeg je njihova najdublja istina

Bill Murray spužva je za tvoje pretile misli I baterija za tvoj naučeni život Rastežeš ga kao materinu haljinu Očekujući uvijek očekujući Na njemu možeš i ne moraš biti zahvalan No ožedni se od izigravanja budale Zato kad ti dođe nepozvan na zabavu Ne traži potpis ne slikaj već upitaj Šta piješ Bille Murrayu

Ivan ZRINUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jedan se mlažnjak skaredno izdaje za pticu A jedan nakrivljeni križ za mojeg oca Da umijem plesti načinio bih od pustote omču Kojom bih ovio vrat preostaloj navici Ovako samo govorim ono što nisam mogao dosad Dok ukoliko i dalje zvuči učenije od ako

Prije no što nestali san proglasimo umrlim Upitajmo sjećanje može li se cijelo oprati bez tuđe pomoći I prije no što volju interniramo ispod svijesti Poljubimo obraz barem jedne glave koja je uspjela ulubiti zid Jer ima onih koji urliču tako da ih se što slabije čuje A mi znamo šutjeti zar ne

U noći podstavljenoj suhom mjesečinom Gole su nam šake zijevnule kostima Smiješnim poput sjećanja na život Zgnušani nad navijanjem znanaca i bivših ljubavnica U klinču tražismo od nebesa neka učine nešto Bilo svjetlo bilo tamu Kad padosmo ostadosmo ležati Obojica predaleko od svojeg kuta I glasovi se napokon počeše utišavati

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Da bi zatim posve nestali u daljini Jezivo je biti oponašan Nimalo laskavo nikakva čast Kad popijem pola sebe Spreman sam za petinu tebe A i ta riječ jezivo Svakoj budali u ustima Kao kćerka sin Ili ljubav Bože mi prosti

Ivan ZRINUŠIĆ

NOVI PRIJEVODI

ANJA KAPUNKT Mother and Child Reunion (prev. M. Soklić)

FERENC BARNÁS Deveti (prev. A. Pataki)

CARLA ROTTA Brut (prev. V. Begić)

Anja KAPUNKT, Berlin (Njemačka)

Foto: Birgit Maria Pfaffinger

MOTHER AND CHILD REUNION I can’t for the life of me Remember a sadder day I know they say let it be But it just don’t work out that way And the course of the lifetime runs Over and over again No I would not give you false hope On this strange and mournful day But the mother and child reunion Is only a motion away (Paul Simon, Mother and Child Reunion)

Još sam s vremena na vrijeme posjećivala roditelje. Ne često, tek jednom svakih nekoliko godina, navraćala sam ipak u grad na vodi, grad svoga djetinjstva. Thomas me već odavno više nije pratio, a djece tamo ionako nikad nije bilo. Ni sama ne znam zašto sam još uvijek išla k njima. Možda zato što mi to više nije značilo ništa, zato što me to više nije pogađalo kao nekoć. Ili možda zato što sam se s vremena na vrijeme iznova morala uvjeriti da mi sve to više nimalo ne može nauditi. Nakon završetka škole odmah sam se odselila iz tog maloga grada u veći, putovala sam u inozemstvo, u neko doba završila studij i počela raditi. Sad sam imala Thomasa, djecu i život kakav sam priželjkivala. Na kolodvoru uzela sam taksi koji me starim putovima vodio do starih mjesta,

Anja KAPUNKT

NOVI PRIJEVODI

sve do kuće mojih roditelja. Otac više nije vozio auto, a ipak ga nije htio prodati, nego ga čuvaše spremnog za hitne slučajeve. Nije mi bilo teško prihvatiti to gledište. Zato sam se vozila taksijem i prisjećala se kako sam nekoć biciklom krstarila tim ulicama. Vidjela sam je u trenutku kad je taksi skrenuo u ulicu u kojoj je kuća mojih roditelja. Sjedila je skvrčena na klupi autobusnog stajališta, tamo gdje stane bus koji dolazi iz grada. Njezin prazan pogled, usredotočen na sigurnosno staklo, izmilio je kroz staklenu ploču prema meni. Prizor toga jadnog stvorenja ispuni me grozom. Sjedila je tamo sama i to bijaše prvi put da je vidim bez majke. Nisam znala ni kako se zove. MAK-tandem, tandem majka-kći, svi smo ih tako zvali. Metar i šezdeset, krupna, rano odraslo dijete, takva mi je ostala u sjećanju. Dijete svoje majke, od koje se nije odmicala. Nisam znala ni njeno ime ni od kakvog je poremećaja zapravo patila. Uvijek su išle zajedno. Majka i kći. Ruku pod ruku, majka ništa veća od kćeri i jednako punašna, išle su složno se njišući i klimajući u istom ritmu ovamo i onamo, kao da im je misija propješačiti taj mali grad što je moguće više puta. Nikad nisu ostavljale dojam da imaju nekakav jasan cilj pred očima; možda su naprosto uživale u zajedničkom ritmu. Obje s uljudnim, ravno pred sebe upravljenim smiješkom koji bijaše izraz njihova uzajamnog povjerenja, a s druge je strane spremno prihvaćao svijet. Već smo odavno bili prošli autobusno stajalište na kojem se kći više doimala kao da čeka majku negoli autobus, ali moja prepast nije prestajala te se na svojem sjedalu skupih baš kao i ona. Praznina njezina pogleda kapala mi je ravno u dušu. Taksi se zaustavi pred kućom mojih roditelja. Kad se vratnice zalupiše, ugledah majčino lice vrlo blizu zemlje po kojoj je udarala motikom između strukova graha: kimnula mi je i nastavila raditi dok nije završila gredicu. Pogled mi pade na jezero na kojem sam kao dijete gotovo svakog dana veslala i uspjeh se nasmiješiti. Dok sam čekala pred kućom, majka opra zalijepljenu zemlju s motike u bačvi za kišnicu, spremi alatku u šupu, a onda dođe k meni. Pruži mi ruku brzo, kao da obje imamo zemlju i paučinu na odjeći pa želi izbjeći da je zaprljam. Kad pređosmo preko kućnoga praga, reče mi: „Izuj cipele, tlo je vrlo vlažno, prljavština na poplatima brzo se razmili po svim kutovima kuće. A ja sad, pored vrta, ne mogu sebi priuštiti vrijeme da čistim kuću.“ Još je kazala: „Tata je na pecanju, nadam se da će se uskoro vratiti, za pola sata je ručak.“ Odnesoh torbu gore u prostoriju što nekoć bijaše moja dječja soba. Sad je tu bila gostinjska soba. Osjećala sam se tuđe u ulozi gosta. Promatrala sam novi ležaj koji bijah već vidjela kad sam posljednji put bila tu i koji u međuvremenu više nije bio nov, a rado bih se bila ispružila na svojem starom krevetu. I samu me malko iznenadi taj dašak nostalgije. No, kao dijete rado sam ležala gore i promatrala je-

NOVI PRIJEVODI

Anja KAPUNKT

zero. Pogledah kroz prozor u nadi da ću možda iz daljine prepoznati oca na vodi. Usprkos svojih 70 godina, išao je još uvijek čamcem na jezero i pecao. Kukovi su ga boljeli i više se nije usuđivao voziti auto, a ipak ga se nije moglo odvratiti od odlaženja na vodu po vjetru i svakakvom vremenu, danju i noću. Do pristana išao je biciklom na čiju bi prečku pričvrstio ribarske štapove. Jednom je rukom držao upravljač, a drugom balansirao s mrežicom i vjedrom. Malo čudo bijaše već to što je bez nezgoda stizao do čamca. „Nije on umom obdareno biće, nikad to nije bio“, imala je običaj reći majka. Ako je još na jezeru, prepoznat ću ga, u plavom čamcu, njegovoj Rosani, sa sivim šeširom, čiji se crveni obod već iz daljine moglo vidjeti kako blista. Ipak ga nigdje nisam mogla opaziti. Umjesto toga, pogled mi pade na kupalište Schwalbenberg, gdje smo one godine, kad je vrelina počela već u svibnju, bili gotovo svakoga dana. To „bili“ odnosilo se na Ralfa, Petera, Steffi i mene. Bilo nam je četrnaest – petnaest godina i uvijek smo išli učetvero. Bio je vreo dan, a zbog velikih se vrućina ni u školu nije išlo. Peter i Ralf bacili su bicikle na tlo i smjesta se sručili u vodu, a Steffi je nestala u grmlju. Zaključala sam bicikle i kad pođoh prema vodi, preda mnom se stvori odvažan MAK-tandem, u kupaćim kostimima koji su nekoć morali biti žarkih boja, a sad su bili već jako izblijedjeli. Te dvije žene, koje inače uvijek bijahu do cipela zamotane u mantile, stajahu odjednom tu gotovo gole. Debelih, bjeličastih nogu i ruku na kojima su se ocrtavali tragovi elastana iz odjeće i dvostruko naboranih trbuha. Bio je to bizaran prizor, ali njih dvije bijahu opuštene i doimahu se sretnima. Sloga koja je među njima vladala bijaše im potpuno dostatna. Obje su zašle u vodu samo do koljena, prskale su malko oko sebe, oprezno, baš kao da su htjele izbjeći da hladna voda izazove prepast na koži one druge. Pritom su cičale, a onda odjednom, kao na nekakav tajni znak, istrčaše skupa iz vode, pa majka unatoč žezi žurno zamota kćerkino tijelo u ručnik, kao da se kći maločas okupala u ledenoj vodi. Kćerkin je osmijeh bivao sve radosniji dok ju je majka trljala i uskoro se počeše zajedno tako smijuljiti da se to čak i nama, pubertetlijama, činilo čudnim. Pričekala sam tada da MAK-tandem, koji je uskoro pokupio svoje stvari, ode, pa i sama uđoh u vodu. Začuh kako se kućna vrata otvaraju i majka počinje glasno grditi. Nisam razum jela što je rekla, no otac je očevidno razumio. Okrenuo se na peti. Sišla sam niza stube, pošla za ocem i vidjeh još njegovu ruku kako poseže za svježe ulovljenim ribama prije nego što izvana zatvori vrata i pritom proizvede isto onoliko buke koliko i majka svojim psovanjem. Otac me zagrli. Pri zagrljaju u pulover mi se zakači nekoliko sjajnih, hrapavih ribljih krljušti. Zajedno smo se tome smijali. „Sad si opet jedna od nas“, rekao je potom. Trudila sam se da mu ne pokažem koliko me ta rečenica užasnula.

Anja KAPUNKT

NOVI PRIJEVODI

„Dođite već jednom za stol!“, spasi me majčin glas. Bila je izvanredna kuharica. Čak i za radnih dana znala je spremiti raskošna jela, pečena rebra s crvenim kupusom i valjušcima, kunićev batak sa šparglom, pečeni zubatac s krumpirom i slaninom. Pa ipak mi ti objedi nisu ostali u lijepom sjećanju. Majka je uvijek umjela, a umije to i sad, dodavati jelima svoje naročite duševne začine. Dok su se sastojci jela nježno rastakali na jeziku, pratio ih je nekakav neugodan okus. Naime, taj da zapravo ne zavređujem da mi se kuhaju takva kraljevska jela, da to zapravo nipošto nisam zaslužila. U svojoj kuhinji nikad nisam spremila niti jedno majčino jelo. Često sam kuhala azijsku hranu jer sam neko vrijeme živjela u Hong Kongu, a i zato što su je Thomas i djeca rado jeli. No, većinom je kuhao Thomas. Sjedili smo za stolom, baš kao i uvijek. Ja na svojemu mjestu iz djetinjstva, leđima okrenuta prozoru, otac desno, majka lijevo od mene. Na stolu tava s gulašom. Žustro sam žvakala komad goveđeg mesa, a potom se ispričah, kako sam u djetinjstvu uvijek činila kad bih htjela otići u nužnik, u kojem ću meko sažvakan komad mesa ispljunuti u zahodsku školjku. Opet sam sjela za stol i gutljajem vina sprala kiselkast okus mesa. Otac i majka nisu rekli ništa, razmijenili su samo sporazumne poglede koji me već godinama više nisu pogađali. Ipak oni od toga nisu odustajali jer su tako mogli sačuvati iluziju da još uvijek mogu odlučivati o tome što mora, a što ne smije biti. Prekinuh šutnju koja me više nije mogla slomiti i upitah znaju li što o MAKtandemu. „Majka je mrtva, umrla je prije nekoliko mjeseci. Srčani udar. Nije preživjela do bolnice. Čovjeku može biti žao kćeri, tako posve same. Jadno stvorenje.“ Iznenadila me majčina sućut. Bila sam zapanjena, vjerojatno pomalo i užasnuta zbog toga što ju je nazvala „jadnim stvorenjem“ i pritom upotrijebila upravo one riječi koje i meni bijahu u glavi dok sam se vozila mimo nje. Još dok sam se bavila svojim čuđenjem, otac poče govoriti o nečemu meni nepoznatom. Nekoć je to bio znak da se ne trebam miješati, da se ne smijem miješati u ono o čemu majka i otac trebaju razgovarati. Stoga se, kao u djetinjstvu, prepustih svojim mislima koje još bijahu zaokupljene MAK-tandemom. Jednom sam ih srela u kupnji. Bila sam naumila kupiti čokoladu u trgovini pokraj knjižnice, sjećala sam se toga začuđujuće točno. Kad uđoh u dućan, odmah ih ugledah kako plešućim korakom guraju kolica za kupnju mimo polica s robom, kći zakačena za lijevu ruku svoje majke koja je unatoč tome uspijevala gurati kolica ravno pred sobom. Majka i kći okrenule bi se usklađeno prema nekoj polici, majka bi slobodnom desnom rukom posegnula za nekom bocom ili limenkom, pružila je kćeri, a ova bi to onda dražesno pomno smjestila u kolica, što je odudaralo od njezinih uobičajenih pokreta koji pomalo podsjećahu na kretnje robota. Ispitivačkim pogledom provjeravala je svaki predmet koji bi joj majka dala, da bi ga napokon zadovoljno položila u kolica i pritom

NOVI PRIJEVODI

Anja KAPUNKT

nijedan nije odbila primiti. Kćerkin je pogled postajao sve zadovoljniji kako su se kolica punila. No, onda se dogodi nešto što se pri pogledu na tu savršenu koreografiju nije moglo očekivati. Kolica su se zakotrljala. Dogodilo se to posve neočekivano jer se sklad toga para doimao tako postojanim da se ni od bešćutnih kolica nije moglo očekivati da bi mu se mogla usprotiviti. Ta zakotrljana kolica, međutim, poljuljaše dotadašnju sreću. Kćerkine se oči raširiše u panici, a majka ispusti grlen krik koji su svi što stajahu naokolo već očekivali, nakon što je kći nastavila svoj oprezan, ali mehanički pokret rukom, pa se boca s mlijekom rasprsnu na popločanu kamenom podu, a bijela tekućina i krhotine smeđega stakla raspršiše na sve strane. Krici i suze, na podu tekući kaos i krhotine. Kći i majka zagledaše se kao da su odjednom postale tuđe jedna drugoj. Obje bijahu izvan sebe, a ostali se držahu na odstojanju i nisu se miješali u zbivanje, ni da im pomognu ni da ih smire, a ni da rasprše skupinu ljudi što se sad okupila promatrajući ih i čudeći se. Tek se jedna prodavačica odvaži prodrijeti u nevidljiv krug koji su činile majka i kći. Ali u trenutku kad prodavačica krenu prema njima, majka i kći ponovno uspostaviše svoj odnos, opet su bile odvažni MAK-tandem i udružiše se protiv prodavačice. Najednom se doimahu pribranima, obje mehanički prihvatiše ruku one druge i ispriječiše se pred prodavačicom, čija se odlučnost pretvori u nemoć pa se riječima „Donijet ću metlu s lopaticom i krpu...“ privremeno povuče iz cijele zgode. Dok se prodavačica vratila s vjedrom i krpom, MAK-tandem bio je već napustio trgovinu i za sobom ostavio kolica u kojima dotad bijahu sortirale kutije, boce i limenke. Samouvjereno, uzdignute glave i s ljubaznim osmijehom, a ipak kao pobjednice iz bitke, prošle su kroz špalir naših zapanjenih pogleda i izišle. Kad se prodavačica vratila, obrisala je bijelu lokvu kao da ništa nije razumljivije od toga, baš kao da su štrcaji i krhotine bili posljedica njene nespretnosti, i čavrljaše pritom uljudno o vremenu i cijeni kobasica s dvjema mušterijama koje je očito dobro poznavala. Nije zamjerala MAK-tandemu. Nitko im nije zamjerao i zapanjenost se zapravo ticala jedino samorazumljivosti njihove samoće udvoje. „Pa ti ništa ne govoriš. Prepuštaš nama brigu za cijeli razgovor“, požalio se otac. „Hajde, pričaj nam, kako su djeca i taj tvoj Saksonac.“ „Thomas.“ Nisam se potrudila podsjetiti oca da Thomas ne potječe iz Saksonije, nego iz Thüringena. „Dobro su. Oni..... pozdravili su vas.“ Premda smo sve troje znali da ova rečenica nije istinita, nisam se mogla suzdržati da je ne izgovorim, možda mi ju je došapnula čežnja da bi to jednom trebalo biti tako. Otac i majka kimnuše blago kao da se zahvaljuju. Tako smo završili s ovom temom. Odradili smo sve što bijaše neugodno ne izlažući se bolnoj iskrenosti, pa

Anja KAPUNKT

NOVI PRIJEVODI

smo se napokon mogli opustiti. Pitala sam oca o ribama, majku o vrtu. Postao je to miran dan, a i sljedeće smo dane uspjeli proživjeti, a da se jedni drugima ne zamjerimo. Četvrtoga dana sjedoh u taksi koji me odveze do kolodvora s kojeg ću otputovati natrag u svoj život. Otac je poletno i s lakoćom nosio moju torbu do vozila, majka je mahala. Radovala sam se povratku kući. Uspjelo nam je, dakle, imati trenutak zajedničkoga zadovoljstva. Okolnost da to bijaše upravo trenutak moga odlaska više nije smetala ni meni ni njima. S njemačkoga preveo: Milan Soklić, Pula

Anja Kapunkt rođena je 1977. na sjeveroistoku Njemačke. Studirala je u Berlinu i New Yorku, nekoliko godina živjela u Parizu, a danas je ugledna prevoditeljica s francuskoga i engleskoga na njemački. Uspješna je i kao spisateljica: 2011. ušla je u završnicu natjecanja za književnu nagradu „Open Mike“ koju dodjeljuje Literaturwerkstatt Berlin. Pričom Can’t help fallin’ und so weiter osvojila je 2015. drugu nagradu na natječaju „Buchjournal-Literaturwettbewerb“. Njemački izvornik ovdje prevedene priče Mother and Child Reunion objavljen je 2013. u književnome časopisu „Risse“ (sv. 30). (M.S.)

Ferenc BARNÁS, Budimpešta (Mađarska)

DEVETI Ulomak iz romana. Uvodni dio. Danas sam u snu bio hrabar: stajao sam na nekoj čistini dok su mi trojica dječaka prilazila.*1Najprije ih nisam prepoznao, ali vidio sam poslije da su to Perec i njegovi. Najniži je dječak u ruci držao sjekiru; imao sam dojam kako opet namjeravaju raditi ono. Ne znam kako sam mu uzeo sjekiru, ali uzeo sam je te počeo raditi to što sam radio i u onom drugom snu. Sve se odvilo brzo. Tako brzo da krv sada nisam ni vidio, iako je iz njih iscurilo mnogo krvi. Potom sam pričekao policajce. Stigla su dva automobila, sirena nije bila uključena ni na jednom. Kada su policajci izašli iz auta, okrenuo sam se bočno: na tri – četiri metra od mene plivala su na vodi dva tijela, okrenuta trbuhom prema dolje; trećega su dječaka upravo vadili iz vode. Mislio sam da smo pored neke rijeke. Ali shvatio sam poslije kako stojim pored jezera. Nisam se bojao. Bio sam miran i sretan zbog onoga što sam učinio. Zanimljivo je bilo to što je Perecovo lice izgledalo normalno, kao da se jednostavno samo utopio. Lica druge dvojice dječaka nisam vidio, ali sam ipak iz nekog razloga mislio da su i njihova lica točno onakva kakva su bila tada kada su mene uhvatili. Siguran sam da sam radio isto ono što sam radio i u drugom snu, posve sam siguran. Kada me jedan od policajaca primio za rame, u ruci sam još držao sjekiru. Bio je dobar osje*

Ferenc Barnás, A kilencedik, Kalligram, Bratislava, 2014., 216 str. (Prvo izdanje: Magvető Kiadó, Budapest, 2006.) (Op. prev.)

Ferenc BARNÁS

NOVI PRIJEVODI

ćaj držati je. Budim se oko četiri i pol, kada Otac kreće na posao. Otac još uvijek radi u MÁVu, ali sada u Upravi kolodvora u Rákoskeresztúru, gdje je odnedavno prihvatio dodatan posao kontrolora. Prisiljen je učiti nove zanate na brzinu jer dok gradimo Veliku kuću, ne možemo izrađivati vjerske predmete. Majka ustaje oko pet. To znam zato što ona odmah nakon toga izlazi na ulicu upitati nekoga za točno vrijeme. Kada je u prijepodnevnoj smjeni, uvijek tako radi. Na prvom prikupljanju nismo dobili budilicu, a ona ne smije zakasniti u senandrijsku Tvornicu pera. Nedavno su je tamo primili, na rad u dvjema smjenama. Majka zbog rađanja nije stekla kvalifikacije, zbog čega mora sklapati kemijske olovke. Dok se ona sprema, pretvaram se kako spavam, kao i svi ostali. Glava mi je ispod pokrivača, noga Drijemalice blizu mojega lica; odgurnem ga od sebe, kao što inače činim. Zatim pokušavam iznova zaspati, ali mi ne uspijeva. Sada živimo u Maloj kući u Pomázu. Sazidali su je Otac i trojica Momaka, pod upravom stričeka Miske, dok smo mi Mlađi bili u vili Bombás; skupa sa curama i s Majkom. Vila Bombás je u Debrecinu. Izgorjela je u Drugom ratu, ali ju je Otac četrdeset i pete uime neplaćene stanarine dao popraviti jer je tada još imao novca iz vojske. Iz narodne armije ritnuli su ga tek kasnije. Mi smo se svi rodili ovdje, mislim: u bolnici. Majka je u rodilište u Nagyerdőu uvijek sa sobom nosila drveni križ, unatoč tome što joj je striček doktor Szilágyi lijepo rekao: „Draga majčice, neće ovo izaći na dobro, prošloga puta zamalo sam pao u neprilike.“ Majka je na to samo širila ruke i tada bi proradio njezin unutarnji plač, koji su možda i ostali vidjeli, a striček doktor Szilágyi zasigurno, zatim bi legla gore na stol za rađanje, stisnula čvrsto u rukama drveni križ, a mi smo izlazili. Ja sam bio deveti. U Maloj kući imamo jednu sobu i jednu kuhinju. Otac spava u kuhinji, a mi u sobi. Otac u kutu pored štednjaka ima vlastiti krevet, na kojem leži sâm. U kuhinji imamo još jedan stol i jedan stolac. Naša je soba tolika da u nju mogu stati tri velika drvena kreveta, željezna peć i velika škrinja. U njoj držimo odjeću. Krevete smo gurnuli jedne pored drugih, zato što drugačije ne bismo mogli svi leći na njih. Ionako svi moramo ležati jedni preko drugih; srećom, mi Mlađi, osim mene, nemamo tako velika tijela. U vili Bombás imali smo čak dvije sobe, pa smo tamo lakše rješavali pitanje spavanja. Otac je od debrecinske Uprave kolodvora nabavio željezne krevete po povoljnoj cijeni, koje smo tijekom dana mogli sklopiti. Uvečer bismo ih rasklopili. Tada bi obje sobe bile pune kreveta, ako ne računamo pisaći stol, stroj za modeliranje, harmonij, odnosno ormar s knjigama i smeđi ormar, u koji bismo se mi, Mlađi, uvlačili najčešće onda kada bi netko od Starijih dobivao ozbiljnije batine. Željezne krevete ipak nismo donijeli u Pomáz. Tome sam se najviše veselio ja. Bit će bolje ako sada odmah ispričam zašto.

NOVI PRIJEVODI

Ferenc BARNÁS

Mogao sam imati četiri godine. Jednoga poslijepodneva, kada iz nekog razloga nisam bio raspoložen igrati se žabe, ušao sam u unutrašnju sobu i počeo se igrati s jednim od željeznih kreveta, zato što smo jedan krevet za svaki slučaj ostavljali uobičajeno kod stroja za modeliranje. Gurkao sam krevet tamo-amo, već koliko mi je snaga to dopuštala, a onda sam gurnuo prste između remenova, svaki prst jedan za drugim, kako bih ih zaključao lokotom. Upravo sam držao lijevi palac u rupi, kada se Čarapa iznenada stvorio tamo i skočio na krevet. Ništa nisam osjetio, samo sam zajaukao. Uto je u sobu dojurila Majka i oslobodila mi prst. K liječniku me ipak nije ona odvela. Najprije su mi prst umotali u krpu, zatim u novinski papir, pojma nemam zašto baš u to, te smo onda s Drugom mamom otišli na Upravu kolodvora, a otuda s Ocem na Kliniku. Striček doktor pohvalio je Drugu mamu: „Snalažljiva si, kćerčice moja, nisi izgubila prstić tvojega brata.“ To je bilo prvi put da sam duže vrijeme boravio u bolnici. Nakon Majke, prve ustaju Druga mama i Tera. Spreme se gotovo odmah, zato što zimi ne skidaju dnevnu odjeću, baš kao ni mi; uzaludno grijemo jedni druge ispod pokrivača, to nije dovoljno. Otkada su ih vratili kući od senandrijskih franjevaca, odlaze raditi u budimsku Tkaonicu lana. Otac se brzo dogovorio za protekciju s gospodinom ravnateljem: „Razumite, oče Lóránt, naša zarada, odnosno tih devetsto forinti koje dobivamo od prljavih komunista, ne pokrivaju naše izdatke. A kuća nam je još u izgradnji, molit ću lijepo.“ Druga mama i Tera kreću nedugo nakon što ode Majka. Sada nas je u krevetu samo sedmero. Najviše mjesta zauzima Svećenik, koji se ponaša kao da spava u vlastitom krevetu. Njega ne vrijedi izudarati nogom jer se ionako neće pomaknuti. On je čak i u svojim snovima povlašten, a da ne govorimo o tome kako neprestano spava u blizini Majke. Ali ujutro ga svi slušamo. Pokazuje nam kako napraviti obojke u cipelama jer bismo se u suprotnom još više smočili u snijegu i bljuzgavici: pokazuje nam, ako treba, kako ugurati košulju u jednodijelnu pidžamu ili ako je netko od nas Mlađih kojim slučajem prehlađen, zapovjedit će Čarapi i ostalima neka nam daju, za taj dan, svoje pulovere. Svećenik jako voli govoriti u korist drugih, iako njegovu odjeću nitko ne smije dirati. Pored velike škrinje stoji njegova mala kutija koju i ključem može zaključati. U cijeloj je obitelji jedini koji ima traperice; nabavio ih je još u Debrecinu, no nitko ne zna kako. Majka je isprva ustvari željela biti pijanistica, zatim opatica, ali onda je došao Drugi rat te su Djed i Baka Székely brzo odlučili kako je za nju bolje da se uda za nekog časnika jer će tako barem pobjeći iz Erdélyja. „Gospodine poručniče, tamo gdje Babi bude živjela, tamo i glasovira mora biti“, rekla je Baka Székely prije vjenčanja Ocu, a on je obećao da će kupiti glasovir s pancir-sistemom. Svećenik ima sedamnaest godina, a i dalje su mu omogućeni odlasci senandrij-

Ferenc BARNÁS

NOVI PRIJEVODI

skim franjevcima. Majka se potajno nada da će on jednoga dana postati župnik. Zaključno s Terom, koja je najmlađa od Starijih cura, Majka je bila uistinu potištena što joj nije pošlo za rukom roditi sina jer je pod svaku cijenu željela svećenika. Uzaludno je nosila raspelo na Kliniku, samo su cure dolazile. Prva je bila Kláró, zatim Druga mama i na kraju Tera. A onda se ipak rodio Svećenik. Tada je striček doktor Szilágyi pomislio kako Majku više neće susretati. Ali nije bilo tako. U Maloj kući u posljednje vrijeme nemamo običaj doručkovati. Štednjak, na kojem kuhamo čaj i pržimo kruh, naložimo tek uvečer; moramo biti štedljivi s ugljenom, posebice sada kad su nam ostale samo četiri vreće. Imali smo sreće što je u posljednjih nekoliko tjedana vrijeme bilo blago. Otac tvrdi kako su u Karpatima, gdje su ih Rusi tako dobro izmuštrali, dugo vremena spavali na minusu, a ponekad ništa nisu jeli. „Zato ni vi ne budite pekmezi!“, govori nam često. Otac smatra da je biti pekmez najsramotnija stvar. Stoga ako nam je ostalo čaja od prethodne večeri, najprije to popijemo. Ponekad sa šećerom, ponekad bez, ovisno o tome jesmo li ga mogli kupiti. Užinu ćemo ionako dobiti u školi. Sve su nas upisali za dnevni boravak, što iznosi mjesečno dvadeset i četiri forinte po glavi. Za taj novac imamo ručak i užinu. Jedino Svećenik i Čarapa nemaju; oni u srednjoj školi mogu samo ručati. Oko sedam i petnaest krećemo u školu. S mađarskoga prevela: Angéla Pataki, Labin

Ferenc Barnás rođen je 29. rujna 1959. u mađarskom Debrecinu. Studij mađarskoga jezika i estetike završio je 1988., a titulu doktora znanosti stekao je 1991. temom „Svjetonazor Hermanna Hessea“. U razdoblju od 1988. do 1994. predaje književnost i estetiku u jednoj srednjoj školi u Budimpešti, a od 2000. suradnik je budimpeštanskoga muzeja „Ernst“. Tijekom osamdesetih i devedesetih radio je kao fizički radnik, ulični svirač u zapadnim zemljama, čuvar muzejskoga postava... Karijeru pisca započeo je upravo radeći u muzeju, gradi je postupno i ne žuri s objavljivanjem. Objavio je dosad pet knjiga i sve su dobile značajna priznanja („Sándor Márai“, 2001.; „Tibor Déry“, 2006.; „Aegon“, 2013.) i struke i čitateljā. (http://www.hunlit.hu/barnasferenc,en) (A.P.)

Carla ROTTA, Pula

BRUT Sada sam im već oprostio, ali na početku, nije mi baš bilo svejedno. Mislio sam da je to možda i moja krivnja, a onda, razmišljaj li ga razmišljaj, zaključio sam da nisam učinio ništa lošeg, baš ništa pod kapom nebeskom da bih zaslužio ime koje je ujedno i kazna. Brut. Ime kojim bih se ponosio, kada sam već bio sretne šape što me nisu nazvali Fido, Paco, Bobi, Nero... Doduše, Nero me i nisu mogli nazvati kada sam bio svijetle dlake. Zovu me biondo. Pa na koncu, Brut mi se svidjelo. Imao je u sebi notu plemenitog, povijesnog, važnog. Nešto što se poštuje, autoritativno. Brut! Dođi, Brute! Legni, Brute! Daj šapu, Brute! OTKRIO SAM DA SAM IMAO IMENJAKA Onda sam otkrio da sam imao imenjaka, jednom davno, davno: prije nekoliko tisuća psećih godina života. I bilo je to ljudsko biće, iako, u biti, nimalo ljudsko. Bio je to neki tip koji je ubio nekog Cezara, a taj je, ako sam dobro shvatio, sigurno bio velik čovjek. Dakle taj Brut, koji je pored toga bio Cezarov sin, iznevjerio je i izbô svoga sirotog oca, koji mu je, na samrti, dok je puzao po tlu smrtno ranjen, kazao „Zar i ti, sine Brute?“. Koliki bi bili u stanju oprostiti takvo što? Kada sam čuo priču, bio sam neopisivo tužan. Nisam jeo. Ležao sam u kućici, jedva bih njuškom provirio van, sa šapama ukrštenim ispod nosa. Kada bi me tko upitao za šapu, uputio bih mu tužan pogled, ali tako tužan, da se činilo kao da sam bolestan. Štoviše, da sam na samrti. „Taj pas je bolestan“, govorili su oni koji su živjeli u mome dvorištu, u velikoj kući. Da, bilo je tako, bio sam bolestan, očajan, razočaran, imao sam grizodušje. Ja, koji ne bih nikada, baš nikada iznevjerio nekoga, a kamoli ubio. Ne. Nisam izdajnik i nisam ubojica, a za ljudska bića koja žive pored mene, dao bih i svoj pseći život. Kada me pozovu, trčim, kada me pitaju da im dam šapu, odmah je ispružim (doduše, to bude uvijek malo više od potrebnog, tako te ih ujedno

Carla ROTTA

NOVI PRIJEVODI

nasmijem pa onda traže još), kada mi kažu „lezi“, pretvorim se u tepih, igram se s najmanjim pripadnicama ljudskoga roda, a kada mi ona velika donese jesti, gotovo da je zagrlim, tako da uvijek pita „a tko je taj lijepi brečić?“ (pa to sam uvijek ja, samo ne znam zašto me to pita svaki put), pogladi me, i zanjiše mi glavicu. Nekada me pusti s lanca, jer ionako zna da se neću udaljiti, dokle god imam što pojesti. I dobra je prema meni, da samo vidite kakvu tjesteninu mi daje! S muškim ljudskim bićem idem trčati: nekada on baci nešto po vrtu, ja uvijek sve pronađem pa onda sakrijem, ali on to jednostavno ne razumije. Nikada ne traži ništa, samo se smije dok ja kopam. Malo je čudan, ali je dobar. Svi su oni dobri. Zato nisam razumio zašto su mi, iako me vole, dali takvo ime, da se kao pas posramim toga. Najmanja ljudska bića su ga odabrala. Učinile su to malene jer su čule da tako zovu jednoga mog rođaka koji je velik i glomazan, ali prekrasan. To je Brutus Terranova, táman i pun dlaka. PUN SAM DLAKA, VELIK I SNAŽAN I ja sam pun dlaka, i ja sam velik i snažan, iako nitko nije u to vjerovao dok sam bio štene. Govorili su da sam kao loptica na četiri šape. Ali onda sam ih sve prevario i postao velik. Međutim, ne prezivam se „Terranova“, nego sam Brut, mješanac. Recimo i to da kada je ona malo veća od najmlađih ljudskih bića pročitala u udžbenicima iz povijesti priču o onome Brutu izdajniku, bilo joj je malo krivo, ali onda je s onom drugom odlučila kako sam već naviknut na to ime te da bi mi drugo samo stvorilo zbrku. Tako su odustale od toga da mi promijene ime. „Pristaje mu i uz veličinu, takvog psa ne možeš zvati, što ja znam, Fifi. Izazvalo bi smijeh. Brut je važno ime. Gotovo plemenito“. I tako sam ostao Brut, sretan zbog toga. BRUT JE VAŽNO IME, GOTOVO PLEMENITO Drugim psima koji se čude zbog moga imena ispričam priču, ali ne kažem im da je to bio izdajica, uvijek im govorim da je to bio hrabar čovjek, koji se borio protiv brojnih neprijatelja. U jednome trenutku sve ih je pobijedio i onda su mu njegovi suborci u nekoj opasnoj bitci rekli „Brute, ti ćeš biti naš vođa“. Možda to i nije laž. Možda je negdje postojao kakav Brut koji je učinio nešto dobro. Na koncu, riječ se o detaljima, i što bi ovi psi tu okolo znali o tome? Cijeli dan su vani i klate se po dvorištima, svako toliko zalaju, neki od njih paze da kokoši i purani ne pobjegnu iz kokošinjca (ali to ne čine uvijek dobro, ja sam završio na lancima zbog jedne glupe kokoši koja je pobjegla i onda sam je očerupao), a neki idu i malo prošetati s ovcama. Jaka stvar. Ja sam, da budem skroman, obrazovan pas. Kada najmanje ljudske jedinke pišu zadaću, odlaze u škole, negdje odu, pa makar samo preko ceste,

NOVI PRIJEVODI

Carla ROTTA

nauče toliko toga, a onda još i kući čitaju i pišu. Nekada čine to naglas, pa im se pridružim. Tako sam naučio priču o Brutu, znam i to da je neko ljudsko biće dugo putovalo po Paklu, i pričalo sa svima koji su bili nemogući za života, te da su zbog kazne koju im je pripisao neki Bog (koji mora da je bio važniji od onoga Cezara o kome sam vam pričao), uhi će ni, ne, nije to dobra riječ, pre ba čeni, prebačeni, uf, kakva riječ, tamo gdje se nalazio đavao koji je pazio da se ne odmaraju. To je ljudsko biće pričalo s njima, govorio je, oh – kada bi sreo nekog poznatog – pa što ti radiš ovdje? I tada bi mu ta osoba ispričala svoju priču. On je sve to zapisivao i o njemu svi govore. Meni se čini da nije lijepo prepričavati tuđe probleme, da nije dobro zabadati nos u tuđe živote i da ne treba tr – ča – ti, odnosno, ups, pardon, krivo sam rekao tra – ča – ti. Čini se da ga nitko nije špotao zbog toga, štoviše, čuo sam da je to jako lijepo napisao. Mislim da je bio jako usamljen, kada je išao pričati i bavit’ se tuđim poslom sve do pakla. I onda, kada je sa svima razgovarao o svemu, i nitko mu nije imao više ništa reći, otišao je malo ćakulati do Čistilišta i Raja. Čuo sam da je Pakao ljepši. Tko zna, možda ću jednoga dana i ja otići onamo. AH, VOLIM UČITI ZEMLJOPIS Ah, volim učiti zemljopis: obišao sam tako cijeli svijet. Nemate pojma kakvih sve lijepih stvari ima: planine, mora. Vidio sam more. Odvele su me tamo male ljudske jedinke. Da vam ne govorim o tome što sam osjećao kada sam ugledao svu tu silnu vodu. Ne volim baš previše vodu. Nekada ona starija ljudska jedinka uzme kantu kojom zalijeva cvijeće te zalije usput i mene. Tada mi se dlaka zalijepi, i budem poput bijedna psa. Kada sam vidio svu tu silnu vodu, otišao sam je ponjušiti. Nije dobra za piće. Zatim sam stavio šape u nju, jer sam vidio da to čine malene ljudske jedinke, ali kada sam osjetio miris ručka, potrčao sam prema ljudskim bićima koja su ležala na deki i jela. Najstarija se proderala na mene da će platiti pizzu koju sam pojeo, ali oni su se samo smijali i dali mi komad kruha. Pizza je, međutim, bila bolja. NE VOLIM MATEMATIKU Ne volim matematiku. Ne razumijem korijene. Zašto traže kvadratne korijene, takvi ne postoje. Ubrao sam nešto cvijeća i jagoda, ali nisu imali kvadratne korijene. Razumijem zbrajanje i oduzimanje. Zbrajanje je vrlo jednostavno: jednostavno pribrojiš nešto nečemu i onda imaš više toga. Naprimjer, kada mi velika ljudska jedinka dade nešto tjestenine i tome pridoda još jednu porciju. Ili kada mi daje tjesteninu i tome pribroji još neke slasne stvari. Dijeljenje je pak kada mi pripremi paštu

Carla ROTTA

NOVI PRIJEVODI

i još netko dođe jesti. Nekada dođu oni dosadni štenci, koji pojedu sve, a jedan od njih, onaj gluplji, grize me za njušku. Jednom sam ga lupnuo šapom tako da se otkotrljao daleko. Mislio sam da će mi se ljudske jedinke smijati, ali su mi rekli da sam napravio dobro. „Bravo, samo tako. Baš je dosadan taj mali“, rekli su. Nekada dođe i Donna, lijepa kujica koja živi s druge strane zida. Nije mi žao kada dođe, štoviše, uvijek joj njuškicom napravim mjesta, jer inače ona sama ne bi nikada pojela ručak. Jako je, baš jako lijepo odgojena. I ljubazna. I ljupka. Mislim da joj se sviđam Pa na koncu, frajer sam. Tako svijetle dlake, sa slatkim očima, tako dubokim, pa lijep sam kao Robert Redford i Brad Pitt, koji su, koliko sam shvatio, prilično dobri komadi. VOLIM GLEDATI TELKU Volim gledati i telku. Jednoga sam dana vidio veliku vatru na nebu i onda sam čuo strahovit prasak. Nešto strašno i opasno. Ne sramim se priznati da sam se nasmrt uplašio, potegao sam lanac dok se nije razbio i potrčao gore po stubištu ispred kućice ljudskih jedinki i počeo grepsti, da bih ušao. Ona najmanja otvorila mi je vrata: tresao sam se kao kunići iz kaveza kada im se približim i pošnjofam ih. Izgleda da joj je bilo žao mene. „Ma jadan moj Brutus! Kako se samo boji moj lijepi brečić?, upitala me, i onda me pustila da uđem i legnem pored stolića. Ljudska su bića gledala televiziju (tada sam otkrio da se to tako zove), i jako mi se sve to svidjelo. Jedan moj rođak napravio je karijeru. Zove se Rex. To nije pas čuvar. On dođe nakon što su lopovi već sve pokrali i onda ih ulovi. Ali, ne radi on to sam: pomažu mu ljudska bića. Ni on nije uvijek dobar, nekada ukrade užinu svojim pomoćnicima. Kada je s neba opet nešto prasnulo, ljudsko je biće reklo „Ugasi televizor, jer će se zapaliti!“, i ugasili su ga. Šteta. Ali, kakva je to kućica. Ima toliko vrata i prozore, oslikane zidove, stvari na kojima možeš sjediti ili ležati, ormare s hranom. Blago njima! Moram reći da mi se ne sviđa ta kućica jer je klizava, par koraka, i sviiiiiišš, odmah sve četiri u zrak, ležao sam poput budale. Kada su mi otvorili vrata da izađem, unutra se ušuljao Timon, mačak, koji je prilično tiho biće. Svi su počeli trčati za njim, a htio sam im i ja dati šapu. Koje ludilo! Muško ljudsko biće i žensko ljudsko biće počeli su vikati da životinjama (a to bismo bili Timon i ja) nije mjesto u kući, da ću ja nespretan kakav jesam nešto slomiti, i izbacili su nas. Sada, svaki put kada se uspijem osloboditi, trčim ispred vrata da bih se malo pomazio. Tamo je baš fino, jer je tepih mekan. Jednom sam ga dovukao do pred svoju kućicu. Onda je veliko žensko biće došlo po njega. Smijala se, a zatim je viknula da ne želi potratit’ život perući tepihe koje ja vučem po dvorištu. Ah, nekada se baš ne razumijemo lako. Sada, oprostite, moram ići. Pristiže Nero sa svojim ovcama. U dogovoru smo da kada prođe, obojica nakostriješimo dlaku i počnemo glasno, glasno lajati: njegov

NOVI PRIJEVODI

Carla ROTTA

je gazda sretan što se dobro brine za ovce i veli mojim ljudskim bićima, koji mu se tada ispričavaju što toliko lajem: „Ma pustite ga na miru. Samo neka radi svoj posao“. Zato sada idem radit’. S talijanskoga prevela: Vanesa Begić, Pula

Novinarka i spisateljica Carla Rotta rođena je 1960. godine u Puli. Zaposlena je u pulskome uredništvu dnevnika na talijanskome jeziku „La Voce del Popolo“ kao novinarka/urednica pulske kronike. Godine 2001. dobila je drugu nagradu na natječaju za kulturu i umjetnost „Istria Nobilissima“ talijanske nacionalne zajednice, u kategoriji proze za djelo Fragile (Lomljivo), a godinu dana kasnije na istome je natječaju nagrađena u kategoriji kazališnih ostvarenja za Chiudi la finestra (Zatvori prozor). Na tom je natječaju nagrađena i 2003. godine za pripovijetke Femminile singolare (Ženska jednina), koje će 2006. objaviti pri riječkoj izdavačkoj kući „Edit“ u ediciji „Lo scampo gigante“, a 2005. godine dobila je posebno priznanje na natječaju za pripovijetku „... ma questa è un’altra storia“ („...ali to je neka druga priča“). Dobitnica je posebnih priznanja na natječaju „Altamarea – Arte e scritture di frontiera“ (Trst, 2002. i 2004.), a 2004. godine dobila je nagrade na natječaju „Trichiana – paese del libro“ (Belluno). Za prozu na istroromanskome jeziku nagrađena je na vodnjanskome natječaju „Favelà“ 2003. i 2004. Piše pripovijetke, priče za djecu i kazališna djela. Objavljuje u brojnim časopisima, a djela su joj zastupljena u nekoliko antologija. Priče za djecu tiskane su joj 2006. i 2007. godine u mjesečniku „Arcobaleno“, u izdanju „Edita“, a 2012. objavila je knjigu s tim pripovijetkama u ediciji „La fionda“ istoga nakladnika. Brut je u talijanskom izvorniku objavljen 2012. godine („Edit“) u knjizi „5 autori 16 storie“ (5 autora 16 priča). (V.B.)

OGLEDI

MIRNA LIPOVAC, DARKO ŽUBRINIĆ Dragutin Antun Parčić – znameniti hrvatski leksikograf i glagoljaš

IRVIN LUKEŽIĆ Knjiga koja otvara mnoga pitanja (: Vinko Brešić)

BOŽIDAR PETRAČ Šoljan o Vesni Parun

BOŽIDAR CVENČEK Originalnost pjesničkih poetika Josipa Severa i Vesne Parun

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ, Zagreb

DRAGUTIN ANTUN PARČIĆ – ZNAMENITI HRVATSKI LEKSIKOGRAF I GLAGOLJAŠ „Dragutina Antuna Parčića možemo smatrati pravim praktičnim enciklopedistom. Kao jezikoslovac i leksikograf, svojim je hrvatsko-talijanskim i talijansko-hrvatskim rječnicima te hrvatskom gramatikom znatno obogatio hrvatsko jezikoslovlje i književnost. No, posebno je zadužio hrvatski glagolizam jer je svojim glagoljskim misalom spasio staroslavensko bogoslužje u hrvatskim biskupijama u kojima mu je, najprije zbog pomanjkanja liturgijskih glagoljskih knjiga, prijetilo izumiranje... Parčić je osuđivao tuđice (tzv. ‘vulgarne riječi’) i preporučivao domaće izraze. Za strane riječi pronalazio je njihove hrvatske inačice ili ih je sâm iznalazio. U Rječniku se mogu pronaći termini koji su stekli i do danas zadržali komunikacijsku vrijednost, poput: brzojav, dalekozor, glasovir, kišobran, kolodvor, ljetopis, prirodopis, toplomjer, zemljopis i zemljovid.“

UVOD Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.) iznimno je svestrana osoba druge polovine 19. stoljeća. Područja interesa ovoga hrvatskog svećenika, franjevca trećoreca glagoljaša kreću se od filologije, leksikografije, gramatičarstva i prevođenja, preko tiskarstva, fotografije, slikarstva, pjesništva, kartografije, botanike i astronomije, sve do meteorologije i urarstva. Ostavio je trag u svim navedenim područjima. U ovomu ćemo ga članku predstaviti u prvome redu kao istaknutoga hrvatskog leksikografa i glagoljaša, a dotaknut ćemo se i njegovih ostalih područja interesa. Parčić je poživio 70 godina. Najznačajnija razdoblja njegova života vezujemo uz

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

otok Krk, grad Zadar s okolicom te Rim. Na otoku Krku spominjemo tri bitna mjesta: gra dić Vrbnik u kojemu je rođen, grad Krk u kojem je radio te posebice franjevački glagoljaški samostan Glavotok, mjesto u kojemu je kao dječak upoznao glagoljicu, zaredio se i stvarao, kamo je rado dolazio i želio se vratiti pri kraju životnoga puta. Zadar je bio veća i poticajnija sredina u usporedbi s rodnim mu otokom Krkom. U tom se gradu upoznao i surađivao s nizom istaknutih ljudi svoga vremena, koji su bili nositelji preporodnih ideja u Dalmaciji. Uz zadarsku okolicu povezan je Dragutin Antun Parčić njegov boravak na Galevcu (u narodu zvanom i Školjić) kod mjesta Preko na otoku Ugljanu. I na koncu, tu je grad Rim u koji je stigao kao već zrela i formirana osoba te kao neupitan stručnjak za hrvatski jezik i glagoljicu. U tom je gradu proveo punih 26 godina, tj. više od trećine života, a tiskanjem glagoljskoga misala u Rimu ostvario je svoj životni san. VRIJEME DJETINJSTVA I RANE MLADOSTI Dragutin Antun Parčić rođen je godine 1832. u Vrbniku, gradiću na otoku Krku, kao sedmo i najmlađe dijete u seoskoj obitelji, a krsno mu je ime bilo Antun. Od ranih školskih dana razlikovao se od druge djece: osim izvrsnih učeničkih rezultata, tijekom odmora je, umjesto izlaska na školsko igralište, radije ostajao u učionici gdje je u drvetu dubio slova, premazivao ih mastilom i otiskivao. Njegovi roditelji primijetili su iznimnu djetetovu nadarenost, no nisu ga mogli dalje školovati. Bistar momčić završio je tadašnju nižu i višu osnovnu školu. Viša osnovna škola u gradu Krku bila je njemačko-talijanska, pa možemo pretpostaviti da se upoznao i s osnovama njemačkoga jezika, iako se ni u jednome životopisu ne spominje njegovo poznavanje toga jezika, nego isključivo talijanskoga. Sudbina je htjela da je u to vrijeme njegov bliski rođak o. Roman Gršković bio gvardijan samostana franjevaca trećoredaca u Glavotoku, mjestu na Krku, te je poveo malog Antuna sa sobom u samostan. Tamo je Parčić proveo dvije godine i za to vrijeme naučio glagoljicu, latinski i talijanski. Već tada primijetio je nedostatak glagoljskih liturgijskih knjiga.

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

GIMNAZIJSKE GODINE Godine 1843., kao jedanestogišnjak, obukao je redovnički habit i primio redovničko ime Dragutin te nastavio školovanje na zadarskoj gimnaziji, koja je tada imala šest razreda. Tijekom Parčićeva školovanja, 1848./1849. godine, gimnazija je spojena s dvogodišnjim licejem u jedinstvenu obrazovnu ustanovu od osam razreda. Zadnja četiri razreda nazivala su se Višom gimnazijom. U Zadru je Parčić živio u glagoljaškom samostanu sv. Mihovila sve do 1854. godine. Tijekom gimnazijskoga školovanja stekao je široku izobrazbu iz prirodnih i društvenih znanosti. Osim što je bio jedan od najboljih učenika, bio je izvrstan i u risanju, a zanimale su ga mehanika, botanika, tiskarstvo, a potom i fotografija. Od mladosti bio je sklon leksikografskom radu. Na listiće papira bilježio je hrvatske riječi i dodavao im talijansko značenje. Kao završen gimnazijalac, izdao je u Rijeci Mali talijansko-hrvatski rječnik (vjerojatno 1851. g.) i tako zaradio prvi honorar. Postoji mogućnost da je tako nabavio i prvi fotoaparat. STUDIJ BOGOSLOVIJE Studij bogoslovije na znamenitom zadarskom Bogoslovnom sjemeništu „Zmajević“ upisao je godine 1851. Za vrijeme studija obavio je i godinu novicijata te je 22. listopada 1854. u Glavotoku položio redovničke zavjete u ruke tadašnjega provincijala (redodržavnika) rodom iz Šibenika, o. Serafina Šarca. Zbog slaboga zdravlja, posljednju godinu proveo je u samostanu sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, na otoku Prviću kod Šibenika. Tamo se privatno spremao za završne ispite, a na sâm Uskrs godine 1855. u Prvić Luci održao je mladu misu. U početku je kao redovnik boravio u raznim samostanima svoje provincije: Galevac (Školjić), Prvić Luka, Zadar, grad Krk, Glavotok. Ponovno se vraća u Zadar, gdje školsku godinu 1857./1858. provodi kao učitelj hrvatskoga jezika i matematike u zadarskoj gimnaziji. U to vrijeme blisko surađuje s don Ivan om Berčićem (Brčićem), svećenikom, glago ljašem i istaknutim filologom, s kojim ga je

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

povezivala želja prema obnovi glagoljaškoga bogoslužja i istraživanje hrvatskoglagoljske baštine. Parčić mu je zdušno pomagao u pripremi Chrestomathiae linguae veterslovenicae charactere glagolitico (Bukvara staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjiga), a posebno u pripremi odlomaka vrbničkih glagoljskih misala. Djelo je izdano u Pragu godine 1859., a Berčić mu se izrijekom, vrlo laskavim riječima, zahvalio u svome predgovoru navedenome djelu. Jednako tako, mladi je Parčić Berčiću pomogao u prikupljanju i priređivanju građe za njegove tri knjige Ulomci sv. Pisma. Suradnja se nastavila i nakon što je Parčić otišao iz Zadra, sve do Berčićeve iznenadne i prerane smrti 1870. godine. U Parčićevo se doba u Dalmaciji i Istri govorilo i pisalo talijanskim jezikom, a takve su bile i škole i javna uprava. Kao posljedica toga, čak su i vođe narodnoga pokreta bili odgojeni u talijanskim školama i nedovoljno poznavali svoj materinski jezik. Osjećala se velika potreba za izdavanjem hrvatsko-talijanskoga i talijanskohrvatskoga rječnika, a Parčić je doskočio toj potrebi. Godine je 1858. u Zadru objavio Riečnik ilirsko-talianski (izdanje Petra Abdelića), koji je u veoma kratko vrijeme rasprodan. PARČIĆ KAO BOTANIČAR (BILINAR) Iz 1852. godine potječe Parčićev herbarij, odnosno biljaruša. U to je vrijeme bio na početku studija bogoslovije u Zadru. Herbarij sadrži preko 120 listova današnjega A4 formata. Na njima su pričvršćeni sasušeni listovi i cvjetovi biljaka, uz koje je Parčić upisao hrvatske i latinske nazive biljaka i njihove porodice. Za neke je biljke napisao i njihovu medicinsku namjenu te način ljekovite pripreme i doziranja. Parčićeva biljaruša čuva se u Franjevačkom samostanu na Ksaveru u Zagrebu i izvanredno je očuvana. Vjerujemo da je za to zaslužan i fra Vice Blekić, sadašnji župnik crkve i glagoljaškoga samostana svetoga Franje Ksaverskog. Ovim mu putem posebno zahvaljujemo na tomu što nam je omogućio da razgledamo Parčićevu Biljarušu, kao i još neke Parčićeve bilježnice, pisma, misale i druge knjige, a pritom smo se uvjerili s koliko se pažnje čuva Parčićeva ostavština. Parčićeva Biljaruša

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

PARČIĆ KAO FOTOGRAF (SVJETLOPISAC) I LIKOVNI UMJETNIK Tijesna suradnja i Parčićevo prijateljstvo s don Ivanom Berčićem doveli su do poznanstva i s njegovim mlađim bratom Josipom koji je, studirajući farmaciju u Padovi, upoznao tajne fotografskoga zanata i donio ih u Zadar kad se godine 1852. vratio kući sa studija. Premda je Josip Brčić (Giuseppe Bercich) po struci bio ljekarnik, u Zadru je utemeljio prvi stalan fotografski atelijer. Parčićeve prve datirane fotografije nastale su u Prvić Luci 1859. g., u vrijeme dok je bio župnikom na otoku Prviću. Pritom različiti izvori navode dvije župe na otoku Prviću kao mjesta u kojima je te godine Parčić bio župnikom: to su Prvić Luka i Prvić Šepurine. Međutim, kako je riječ o vrlo malome otoku sa samo tim dvama naseljima, držimo da je kao biografski podatak dostatno navesti kako je bio župnikom na otoku Prviću. Pa ipak, zanimljiv je jedan detalj: sve do sredine 19. stoljeća na otoku je bila jedna župa sa sjedištem u Prvić Luci, koju su vodili fratri glagoljaši. No, kako su Šepurine rasle i brojem stanovnika nadmašile Prvić Luku, pojavila se potreba za formiranjem posebne župe. Razdvajanje župa započelo je još 1830. godine, a do

Parčićev svjetlopis Gospe od zdravlja, Zadar, oko 1867. godine

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

potpunoga odvajanja došlo je 12. prosinca 1859. godine. Sasvim je izvjesno da je i Parčić bio uključen u završnicu toga postupka jer je upravo 1859. godine bio otočkim župnikom. Parčićevo najznačajnije i najvrjednije fo tografsko razdoblje podudara se upravo s njegovim boravkom u Zadru i na otočiću Galevcu. Njegovi fotografski interesi kretali su se od snimanja pejzaža, gradskih veduta Zadra, portreta, stvaranja panoramske fotografije u skladu s tadašnjim tehničkim mogućnostima kamere, sve do znanstvene fotografije. Od zadarskih veduta do današnjega dana čuvaju se slike Kopnenih vrata, Gradske straže i crkve Gospe od Zdravlja, kao i fotografije zadarskih krovova. Zanimljiva je panoramska fotografija mjesta Preko na obližnjemu otoku Ugljanu sastavljena od pet snimaka. Parčić je hrabro zakoračio i u eksperimentalnu fotografiju. Parčićevo poprsje u Zadru Spojivši fotoaparat s teleskopom (zvjezdozorom, prema njegovu nazivlju), u Zadru je 31. prosinca 1861. snimio tri faze pomrčine Sunca i fotografije zalijepio jednu do druge. Spajanjem fotoaparata s mikroskopom (sitnozorom) uspio je snimiti prostom oku nevidljiv mikrosvijet – kristalizaciju soli i običnu buhu. Time su utemeljeni počeci znanstvene fotografije u Hrvatskoj. Neke su od njegovih fotografija na poleđini obilježene ornamentiranim pečatom s natpisom ‘O. Drag. Parčić’ te glagoljskim slovima ‘Svjetloslikar na Galevcu 1863’. Nakon 1864. Parčić više nije snimao u Zadru, a njegova posljednja datirana fotografija (svjetlopis) potječe iz ožujka 1879. i nosi naziv Monte Cassino, što je inače brdo u okolici Rima. Premda nevelika, Parčićeva fotografska ostavština iznenađujuće je bogata i važna te ga svrstava među najistaknutije rane fotografe u Hrvata. Parčić je ujedno pokazao koliko je zadarski intelektualni krug u drugoj polovini devetnaestoga stoljeća bio spreman ne samo prihvatiti novi medij već i proširiti njegovu uporabu na umjetničko i znanstveno područje. Bez Parčića početci fotografije u Zadru sveli bi se na njenu puku obrtničku primjenu. Razdoblje od 1860. do 1864. proveo je kao predstojnik franjevačkoga glagoljaš-

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

kog samostana na otočiću Galevcu, gdje je u samostanskoj bogoslovnoj školi bio profesorom, a, između ostaloga, radio je i na sastavljanju svoga budućega Talijansko-hrvatskoga rječnika. Ujedno se intenzivno bavio botanikom, fizikom, fizikalnim pokusima i posebice fotografijom. Svoje je umjetničke sklonosti Parčić pokazivao i kao slikar, a bio je i izvrstan krasopisac. Prijepis Pravila franjevaca trećoredac’ iz 1855. godine ukrasio je svojim bakrorezom koji prikazuje stigmatizaciju sv. Franje Asiškoga. Posebno je poznat njegov obojen crtež Gospe od Zdravlja koji je naslikao na spomen novicijata svoga velikog prijatelja i suradnika fra Carevka ( Jacinta) Buića godine 1857. na otočiću Galevcu. Izvori kazuju da je njegovih slika bilo više jer ih je Parčić darivao prijateljima i subraći u svečanijim prigodama, ali su nestale zbog zuba vremena. Parčić je svoja djela potpisivao stavljajući im pri dnu mali oval i u njemu Parčić dis. U jednome trenutku, proučavajući materijale za ovaj članak, pomislili smo da je crtež raspetoga Isusa, koji se zajedno s još dvama listovima glagoljskoga teksta i notnoga zapisa nalazi umetnut nakon 240. stranice misala, također Parčićevo djelo. Pomnim pregledavanjem slike u misalu iz 1896. godine zaključili smo da to ipak nije njegov rad. U istome misalu primijetili smo još nekoliko lijepih minijatura (npr. Majke Božje), koje bi možda mogle biti djelo njegovih ruku. SVEĆENIK, PROFESOR I TAJNIK PROVINCIJE Slijedeći svećenički poziv, morao se 1864. godine preseliti u grad Krk, gdje je bio imenovan tajnikom trećoredske franjevačke glagoljaške provincije te je radio i kao učitelj redovničkih kandidata. Koncem 1866. vraća se u Zadar. Nadzirao je tisak svojega talijansko-hrvatskoga rječnika, upravljao glagoljaškim samostanom sv. Mihovila, predavao na gimnaziji i podučavao svećeničku mladež. U Zadru je boravio do proljeća 1868. Tada je u izdanju braće Battara ondje objavljen njegov Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski) u koji je, osim „običnih“ riječi, uvrstio mnoge fraze i izraze iz područja znanosti, tehnike, zakonodavstva i slično, također i popis osobnih imena i zemljopisnih naziva. U proljeće 1868. vraća se u Krk, gdje kao učitelj poučava redovničke kandidate. U više je navrata radio kao učitelj hrvatskoga jezika i nadao se postati profesorom staroslavenskoga na Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru. Ta mu se želja dva puta izjalovila. Prvi se put ponadao da će preuzeti katedru staroslavenskoga jezika godine 1866., ali tada je njegov stariji kolega Ivan Berčić preuzeo i tu katedru, uz profesuru bibličkih nauka koju je već držao. Nakon iznenadne smrti don Ivana Berčića u svibnju 1870. godine, katedra je ponovno ostala ispražnjena, no zadarski je nadbiskup Petar Maupas na to mjesto imenovao provincijala Josipa Dujmovića.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

PET GODINA NA GLAVOTOKU Nakon toga neuspjeha Parčić se, duboko razočaran, pa i povrijeđen, godine 1871. povukao u franjevački glagoljaški samostan u Glavotoku na otoku Krku, gdje je ostao narednih pet godina. Zabilježen je samo jedan kraći boravak u Zadru 1873./1874. radi tiskanja gramatike hrvatskoga jezika i drugoga izdanja Rječnika slovinsko-talijanskog. Srećom, Parčićevo razočaranje nije utjecalo na njegov znanstveni rad, na koji se u Glavotoku bacio svim silama. U Glavotoku je radio na svojim rječnicima, bavio se prevodilačkim radom, pjesništvom i – tiskarstvom. U Rijeci je nabavio stari tiskarski stroj, i to, prema nekim izvorima, na otpadu, prema drugima kod nekog staretinara, a prema trećima kod franjevaca na Trsatu, te je u Glavotoku utemeljio malu tiskaru i nazvao je Serafinskom tiskarom. Možemo samo nagađati je li tiskaru nazvao po serafinima, najvišem anđeoskom rangu, ili po ocu Serafinu Šarcu pred kojim je dvadesetak godina ranije, na istome mjestu, izrekao redovničke zavjete. Koliko je Parčiću bila važna njegova tiskarska djelatnost pokazuje bilješka koju je 1873. godine u svoj notes unio provincijal Josip Dujmović: „Parčić je potrošio i do 500 fiorina (forinti, op. a.) za tiskaru nadajući se da će ipak biti od velike koristi i za mostir (samostan, op. a.)“. Samo za usporedbu, car je Franjo Josip 1875. godine poslao pomoć u iznosu od stotinu fiorina u svrhu obnove potresom jako oštećenoga samostana. Preveo je prvo pjevanje Pakla iz Danteove mudropojke (epa, spjeva). Prijevod je posvetio istaknutom glagoljašu otcu Stjepanu Ivančiću i tiskao ga u čast njegove mlade mise na Glavotoku 1875. godine jer je u Ivančiću vrlo rano „pripoznao ljubav prema materinskome jeziku i iskru pjesničkoga duha“. U posveti Parčić još piše da je to pjevanje „ponašio za pokus“. To je bio prvi Parčićev uradak u njegovoj Serafinskoj tiskari. Parčić je na Glavotoku počeo lijevati i rezati latinična i glagoljska slova te tiskati različite liturgijske priručnike za potrebe reda kojemu je pripadao: molitvenike, obrednike, kanonske tablice, pa čak i nekoliko svojih oda i soneta na talijanskome, latinskome, grčkome i hrvatskome jeziku. Nemamo točan podatak jesu li sačuvani njegovi pjesnički uratci i gdje se nalaze, no možemo pretpostaviti da su i dalje u Glavotoku. Nije nam poznato u kojoj je mjeri ta građa sustavno obrađena. Osim toga, Parčić je izradio sunčani sat koji se još uvijek nalazi na zidu glavotočkoga samostana. U crkvi u Glavotoku, u koru iza oltara, i danas visi velik uokviren koralni napjev s notnim i glagoljskim tekstom Vsa lipa jesi Marie, koji je priredio Parčić. U literaturi se spominje da je planirao ili čak počeo graditi orgulje. Unatoč svemu, osjećao se beskorisnim jer u malomu samostanu poput Glavotoka nije mogao is-

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

puniti sve svoje ideje i želje. Uz potrebu za rječnicima, u Dalmaciji se osjećala i potreba za gramatikom hrvatskoga jezika. Parčić je 1873. u Zadru objavio značajno djelo Grammatica della lingua Slava (illirica), tj. Slovnicu hrvatskoga jezika istumačenu talijanskim jezikom u izdanju Spiridonea Artalea, koja je uskoro postala obvezatnim školskim udžbenikom. Godine 1874. u Zadru, u tisku i nakladi braće Battara, objavljeno je drugo izdanje Vocabolario slavo-italiano, odnosno Rječnika slovinsko-talijanskoga jezika. Drugo, prošireno izdanje spomenute Gramatike objavljeno je kod istoga izdavača u Zadru 1878. godine. U međuvremenu je Parčićeva Gramatika uz prilično velike preinake prevedena na francuski jezik (prevoditelj je J. B. Feuvrier, član Francuske akademije), pri čemu je začudo dobila naziv Grammaire de la langue serbo-croate (sic!), a objavljena je u Parizu 1877. godine. Drugo prošireno izdanje iste knjige tiskano je 1904. Zbog izrazito fonetičkoga pravopisa, kojemu se Parčić žestoko protivio, sumnjamo kako bi se on složio da se u naslovu takve knjige spominje njegovo ime. Indikativno je da se u navedenoj gramatici Parčićevo ime nalazi jedino u naslovu knjige i nigdje drugdje. Naime, da je Feuvrier imao ikakvo Parčićevo dopuštenje za objavljivanje prijevoda, on bi to svakako spomenuo barem u uvodu. Možemo iz toga zaključiti da se Feuvrier ovakvim neovlaštenim postupkom neprihvatljivo ponio prema Parčiću. Godine je 1887. Parčić objavio drugo, prošireno izdanje svojega Rječnika talijansko-slovinskoga (hrvatskoga), koje je izašlo u Senju u nakladi H. Lustera. ODLAZAK U RIM Prvi Parčićev pokušaj izlaska iz franjevačkoga Trećeg reda zbio se 1864. godine, kada se htio osloboditi svećeničkoga poziva kako bi pronašao sredinu u kojoj bi se mogao posvetiti svome radu. Tada mu je molba bila odbijena. Godine 1875. ponovno se obratio Svetoj Stolici tražeći dopuštenje da napusti franjevački Treći red. Dobio je dozvolu za sekularizaciju te je uz zagovor đakovačkoag biskupa Josipa Jurja Strossmayera i na preporuku Ivana Črnčića, koji je u to vrijeme bio kanonikom u Rimu, i sâm bio imenovan kanonikom tamošnjega Hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima. U Rim jestigao tijekom svibnja 1876., gdje je proveo daljnjih 26 godina. Bio je zadovoljan skromnim smještajem u krugu Zavoda. Njegov stan sastojao se od dviju soba koje je pretvorio u laboratorij, knjižnicu, mehaničku radionicu i tiskaru, sve u jednom. Čitav prostor bio je krcat knjigama, rukopisima, misalima, brevijarima, kodeksima, njegovim bilješkama i sl. Na zidovima su bili satovi, imao je fotoaparate, kao i harmonij. Nadalje, tamo se nalazila sprava za lijevanje olovnih glagoljskih slova, ručna tiskara, tesarski alat, brzojav i telefon. Tako je konačno pronašao mjesto na kojemu se mogao baviti svime što ga je zanimalo.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

Živio je vrlo povučeno, u potpunosti posvećen poslu. Usporedno s gramatikom i rječnikom, radio je na novomu glagoljskom misalu, koristeći se kao predlošcima Levakovićevim i Karamanovim izdanjem misala (17. i 18. stoljeće), derusificirajući tekstove i zamjenjujući riječi stranog podrijetla hrvatskima. Naime, tijekom cijeloga 19. stoljeća postojala je velika potreba za staroslavenskim liturgijskim tekstovima. Obredne knjige koje su u to vrijeme postojale bile su već stare, veoma oštećene od dugotrajne uporabe ili iskvarene rusifikacijom. Iskustvo stečeno na Glavotoku bilo mu je dragocjeno prilikom kasnijega rada na misalima. Osim zanimanja za leksikografiju, Parčić je od najranije mladosti pokazivao brigu za očuvanje glagoljskoga bogoslužja zapadnoga obreda. U tim je nastojanjima imao saveznike u biskupu Strossmayeru i papi Lavu XIII. Prethodni papa Pio IX. nije podupirao takva nastojanja, no novoizabrani papa Lav XIII. (Leo XIII.), čiji je pontifikat započeo godine 1878., pokazao se velikim prijateljem Slavena. Njegovom enciklikom Grande munus (Veliki dar; Veliko poslanje), od 30. rujna 1880. godine, Ćiril i Metod proglašeni su svetcima, a dan 5. srpnja određen je kao njihov spomendan i opći crkveni blagdan. Pritom je staroslavensko bogoslužje odobreno i pohvaljeno, što je probudilo oduševljenje u narodu i vraćanje glagoljske liturgije te dalo snažan poticaj skrbi za glagoljicu i tiskanje novih glagoljaških liturgijskih knjiga. Papa Lav XIII. povjerio je Parčiću brigu oko izdavanja novoga glagoljskog misala. Za takav posao nije bilo prikladnije osobe od Parčića, a on je napokon dobio zadaću koji je u potpunosti odgovarala njegovim željama, znanju i sposobnostima. PARČIĆEVI GLAGOLJSKI MISALI Parčić je u Rimu naveliko pripremao glagoljski misal. Već je 1887. godine cijeli misal imao gotov u rukopisu i pregledan od strane crkvenih vlasti. Ne možemo ne zapitati se kolika je bila ta rukopisna građa – cijeli misal ispisan rukom – je li išta od toga ostalo sačuvano do danas i gdje se nalazi. Godine 1882. Svetoj Stolici upućena je Promemorija koju je sastavio svećenički odbor u Splitu predvođen don Franom Bulićem i don Ivanom Danilom, a potpisala su je još dvanaestorica svećenika. Naziv toga dokumenta u hrvatskom prijevodu bio je Spomenica glede pretvaranja glagoljskoga pisma u latiničko u slavenskim liturgijskim knjigama rimskoga obreda. Nakon toga razvila se polemika, odnosno uslijedio je, kako navode izvori, jedini nama poznati Parčićev javni istup. U Katoličkoj Dalmaciji objavio je članak pod nazivom Za obstanak glagolice – Opazke D. A. Parčića, kanonika kod Sv. Jeronima u Rimu, u kojemu je argumentirano branio glagoljicu i korištenje staroslavenskim jezikom hrvatske redakcije. Naposljetku je odlučeno da se misal tiska glagoljicom te ga je trebalo prirediti za

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

tisak. Pripreme za tiskanje počele su sredinom 1890. Sav je posao i brigu oko izdavanja novoga glagoljskog misala Sveta Stolica povjerila Parčiću, kao stručnjaku i jedinom doraslom ovakvomu zadatku. On se sa zadovoljstvom i veseljem primio posla, svjestan rada i poteškoća koje ga očekuju, ali ne strašeći se toga. Vodio je i nadzirao sav posao oko tiskanja misala od početka do kraja te je zbog toga više boravio u tiskari Propagande nego u svome domu. Najprije je trebalo lijevati nova glagoljska slova jer stara bijahu istrošena. Prema jednome izvoru (I. Gostl, v. u popisu lit.), Parčić je sâm priredio matrice za lijevanje slova, što mu je oduzelo mnogo vremena. Šutio je i radio neumorno, a da se u javnosti o tome gotovo ništa nije znalo. Sredinom su 1890. slova bila gotova i moglo se započeti sa slaganjem misala za tisak. Poznato je da je prvih 56 stranica (uvodni tekstovi te molitve prije i poslije mise) otisnuto nešto sitnijim slovima u odnosu na ostatak misala (v. djelo I. Gostla na str. 76). Upravo je ta slova pripremio Parčić. Prema drugomu izvoru (F. Paro, str. 119), već to je za samoukog amatera poput njega predstavljalo fantastičan podvig. Njegova slova odlikuju se vrsnoćom zanatske i oblikovno-estetske izvedbe, čime su se mogle pohvaliti i onovremene profesionalne slovolivnice. Izražava se sumnja da je Parčić kao pojedinac, bez ičije pomoći, mogao ostvariti i toliko. Drugi tip slova hrvatske glagoljice, koji je upotrijebljen za glavninu misala, bio je nabavljen u profesionalnoj ljevaonici Bohumila Haasea i sinova u Pragu (v. F. Paro, str. 108). Kao da dosad nije primijećeno kako Parčić rabi svoja slova (dosta sitna) ne samo na početnih 56 stranica spomenutoga misala nego i na više od stotinu završnih stranica (koja su nešto veća). Osim toga, Parčić je izlio nemalen broj glagoljičnih spojenica (npr. aju, bo, br, eže, go, ko, lju, mo, no, ože, pa, po, pr, to, tvo, vl, vo, zl), dok je, prema F. Paru, u Haaseovoj radionici izlivena samo jedna spojenica (tv). Autori izražavaju posebnu zahvalnost don Boži Škemberu, župniku na otoku Prviću, koji je omogućio pristup izvornomu primjerku drugoga izdanja Parčićeva misala iz godine 1896. Slaganje i tiskanje misala trajalo je dvije i pol godine jer je Propagandina tiskara

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

u Rimu imala samo jednoga slagara koji je znao čitati glagoljicu i mogao pripremiti takav tekst za tisak. Kako god bilo, najvažnije je da je koncem siječnja 1893. otisnuto prvo izdanje Rimskoga misala slavenskim jezikom. Misal je bio tiskan jasnim i lijepim slovima, bez kratica, i dobio nepodijeljena priznanja stručnih krugova. Naklada prvoga izdanja bila je 300 primjeraka, iako je Parčić smatrao da stvarne potrebe iziskuju tiskanje 500 komada. Misal je odmah razaslan biskupijama po Hrvatskoj koje su ga željno čekale. To je bio značajan događaj jer su Hrvati napokon, nakon više od dva i pol stoljeća, dobili bogoslužnu knjigu na starocrkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije, tiskanu glagoljicom. Taj misal bio je Parčićevo životno djelo i Sveti Otac ga je u znak priznanja imenovao počasnim komornikom te mu dodijelio zlatnu medalju Pro Ecclesia et Pontifice. Nažalost, u dostupnoj literaturi nismo pronašli podatak je li navedena medalja sačuvana i gdje se nalazi. Koncem 1893. godine Parčić je izdao Rimski ritual (Obrednik), kao i glagoljski Misal za pokojne. Naredne godine izdao je Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagolice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji. Prvo izdanje Rimskoga misala bilo je u kratkom roku razgrabljeno, tako da je papa uskoro dao nalog za tiskanje drugoga izdanja. Zadatak je ponovno povjeren Parčiću. Posao je dovršen 1896. godine te se opet pokazala velika potražnja za Misalom. Nažalost, zbog anonimnih pisama upućenih Svetoj Stolici s prigovorima oko vjerodostojnosti prijevoda i dvojbama glede korištenja nekim terminima, navodno nedostojnima Blažene Djevice i Pre-

OGLEDI

Rimski misal, 1893., priredio D. A. Parčić

Parčićeva vlastoručna posveta, 1893.

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

svetoga Trojstva, dio naklade drugoga izdanja bio je povučen. Za uređivanje trećega izdanja bio je ponovno pozvan Parčić, no za to je bilo prekasno. Umro je na Božić 1902. godine. Tako je treće izdanje glagoljskoga Misala objavljeno 1905. godine, tri godine nakon Parčićeve smrti, a uredio ga je Josef Vajs, češki slavist i suradnik Mahnićeve Staroslavenske akademije u gradu Krku. Time je Parčić na neki način posmrtno rehabilitiran i dobio moralnu zadovoljštinu. To je ujedno bio i posljednji hrvatski glagoljski misal. Četvrto izdanje misala objavljeno je 1927. godine, također u redakciji Josefa Vajsa, ali najvećim dijelom preslovljeno (transliterirano) na latinicu. Ispada da su 45 godina nakon Promemorije don Frane Bulić i don Ivan Danilo „došli na svoje“. PARČIĆEV HRVATSKO-TALIJANSKI RJEČNIK IZ 1901. GODINE U čitavu članku Parčićeve rječnike i gramatike navodimo kronološki, onako kako su objavljivani u sklopu tadašnjih Parčićevih aktivnosti i mjesta boravka. Od svojih najranijih dana Parčić je u duši bio leksikograf i gramatičar. Ovdje izdvajamo njegov Rječnik iz 1901. godine kao zasebno poglavlje, a iz daljnjega teksta bit će razvidno zbog čega. Parčić je i u Rimu nastavio rad na rječnicima. Krunu njegova leksikografskoga rada predstavlja treće popravljeno i pomnožano izdanje Rječnika hrvatsko-talijanskog – Vocabolario italiano-slavo (croato) iz godine 1901. Rječnik je objavljen u Zadru u izdanju Narodnoga Lista. Na više od 1.200 stranica sadržano je oko 90.000 riječi koje su temeljito i cjelovito protumačene. Sâm je autor u predgovoru napisao da je obavio „savjestno i svom pomnjom ovaj tegotni posao“ i da se pri tom koristio iskustvom koje je „crpio iz preko četrdeset godišnjega zanimanja oko ove struke“. Zanimljivo je dodati da su za Parčića riječi iz narodnoga govora prikupljali župnici po selima i javni dužnosnici, a koristio se već prikupljenim zbirkama svojih istaknutih suvremenika, poput kanonika Mihovila Pavlinovića i Josipa Mrkice, zatim svećenika Ivana Belamarića i Ivana Berčića i drugih. Rječnik je pisan korijenski, u skladu s uzusima Zagrebačke filološke škole, nasuprot Vukovu fonetičkome pravopisu. Vidljivo je da je Parčić uglavnom u nazivima svojih rječnika, ili makar u njihovim predgovorima, uz tadašnje uobičajene nazive jezika ilirski, slavenski i slovinski, dodavao i hrvatski. U predgovoru trećemu izdanju svojega Rječnika hrvatsko-talijanskog, objavljenog 1901. u Zadru, Parčić o hrvatskome pravopisu kaže sljedeće: „Ipak mi je nješto reći glede pravopisa. Još nisam na čistu s otim blaženim pitanjem. Od nedavna se pojavila nova struja, i ta kao da sve to više preotimlje mah sbog toga, što je s više mjesta propisano, da se školske knjige imaju držati posve fonetičkoga pravopisa, da se ima uvesti njekakvo nejasno i klimavo načelo: ‘piši kako govoriš.’ Ja u rječničkom po-

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

redanju rieči niesam mogao prihvatiti toga načela, dapače sam osvjedočen, da je bolje ovo drugo: ‘piši za oko, a govori za uho.’ U tom me bodre i rieči sv. Avgustina: ‘sermo debetur auribus’ [‘za govor duguje se ušima’; opazka autora] i primjer, kako se služe dan danas svi izobraženi narodi u pisanju svoga jezika. Ja se dakle držim ponajveć etimoložkoga pravopisa, udešena prema umjerenoj fonetici.“ Važno je naglasiti da je navedeni Parčićev rječnik u cijelosti digataliziran na Sveučilištu u Osijeku i dostupan mrežnim putem na poveznici http://sokrat.ffos.hr/knjiznica/parcic/. U vrijeme pisanja ovoga članka otkrili smo iznimno vrijedan pothvat male izdavačke kuće ArTresor iz Zagreba: kao prvu knjigu iz svoga ciklusa Oživljena baština objavili su vjeran pretisak Parčićeva Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski), tiskan u Senju, 1887. Rječnika iz 1901. godine. Dodatak pretisku čini pogovor o Parčićevu životu i djelu iz pera Zlatka Vincea, istaknutoga povjesničara hrvatskoga jezika. Rječnik je moguće nabaviti izravno od izdavača (kontakt@ artresor.hr), a u povodu 20 godina djelovanja tvrtke prodaje se po nevjerojatno povoljnoj cijeni od 50 kuna. Parčić je osuđivao tuđice (tzv. „vulgarne riječi“) i preporučivao domaće izraze. Za strane riječi pronalazio je njihove hrvatske inačice ili ih je sâm iznalazio. U Rječniku mogu se pronaći termini koji su stekli i do danas zadržali komunikacijsku vrijednost, poput: brzojav, dalekozor, glasovir, kišobran, kolodvor, ljetopis, prirodopis, toplomjer, zemljopis i zemljovid. Parobrod je imao sadašnje značenje, dok izraz parostroj (parna lokomotiva) nikada nije zaživio. Stotinjak su godina kasnije oba izraza izvan uporabe iz jednostavnog razloga što se strojevi koje pokreće para više ne koriste. Bez odjeka ostale su složenice: gromoteg (za gromobran), hitropis (za stenografiju), ljepopis (za kaligrafiju), ljeposlovje (za elokvenciju), tegomjer (za barometar), vremenoslovje (za meteorologiju) itd. Pod arhaizme mogu se svrstati riječi poput prirodoslovje (za fiziku), ljeporječje (za retoriku) i svjetlopis (za fotografiju). Neke od naziva napadalo se kao navodne „jezične tvorevine iz doba NDH“, iako ih je Parčić unio u svoj rječnik 40

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

godina ranije, poput: brzoglas, brzojavka, munjovod, poglavnik, poglavništvo, samokres, samovoz, satnik, svjetlopis, vrhovnik, zrakoplovac i sl. Dodajmo da se stari hrvatski pojam satnik (u značenju stotnik, od staroslavenskog sat – sto; lat. centurion) može pronaći četiri i pol stoljeća ranije u znamenitome hrvatskom glagoljskom prvotisku iz godine 1483. (što je prva hrvatska tiskana knjiga), pa čak i šest i pol stoljeća ranije, u Vinodolskome zakoniku pisanom glagoljicom godine 1288. PARČIĆEV PRAVOPIS HRVATSKOGA JEZIKA Talijansko-hrvatski rječnik bio je inspiracija mnogim stručnjacima za podrobne jezikoslovne raščlambe, pa i za jednu doktorsku disertaciju, koju je godine 2014. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci obranila Borana Morić-Mohorovičić (Gramatičar Dragutin Antun Parčić). U ovomu ćemo se odjeljku samo kratko osvrnuti na neke pravopisne zasade D. A. Parčića, vidljive u trećemu izdanju njegova Rječnika hrvatsko-talijanskog, objavljenoga godine 1901. u Zadru. U Parčićevu ćemo rječniku naći npr. ovakve natuknice, kojima nam autor jasno daje do znanja o svojemu pravopisnom usmjerenju: Otp..., V. Odp…; Isp..., V. Izp...; Isk..., V. Izk...; Raš..., V. Razš...; itd. Npr.: Odpjevati, Odplivati, Odpočivati, Odpor, Odpornik, Odpozdraviti, Odpremnina, Odpuhati, Odpustiti, Izpričati, Izprika, Izprljati, Izprva, Izpružiti, Izpustiti, Izkaliti, Izkamčiti, Izkaz, Izkaznica, Izkeljiti, Izkesiti, Izkidati, Izkititi, Izključiti, Izključiv, Izkobeljati se, Izkopina, Izkrcavati, Izkupitelj, Izkusiti, Izkvariti, ali i Izskočiti, Izslužen, Izsmijati, Izstupiti, Izstrugati, Izštrcati, Iztaknuti, Iztaliti, Iztok, Iztopiti, Iztražiti, Iztući, Izzazvati, Izžmikati, Izžviždati (izvedeno od „žviždati“), Razširiti, Razštrkati itd. Parčić umjesto „...džb...“ dosljedno rabi „...čb...“, npr.: Učbenik (umjesto Udžbenik), Učba (način učenja), Jednačba (umjesto Jednadžba), Otačbina (umjesto Otadžbina), Lučba (kemija, separacija) itd. Umjesto „...tb...“ rabi „...db...“, ako je riječ o složenici koja započinje s „pod...“. Npr.: Podpis, Podpomagati, Podpora, Podporanj, Podpun itd… S druge strane, umjesto „...db...“ rabi „tb“, ako to nalaže korijen prve riječi. Npr.: Primjetba (or Primijetiti), Svatba (od Svatovi), Zamjetba (od Zamijetiti), itd. Umjesto „...tk...“ rabi „...dk...“, i štoviše, daje natuknicu Potk... V. Podk... Npr.: Podkova, Podkovica, Podkožiti se, Podkriepiti, Podkresati, Podkupiti itd. Neke riječi sa Izs...: Izseljenik, Izseliti, Izsijati, Izsijavati, Izsječak, Izsjeći, Izskočiti, Izsluženi, Izsmijati, Izspavati se, Izstrugati, Izsukati itd. Neke riječi sa Izt...: Iztaknuti, Izteći, Iztjecati, Iztjerati, Iztočiti, Iztražiti, Iztući, Iztrunuti, Iztumačiti, Iztupiti. Dodajmo još nekoliko zanimljivih primjera sa Bezz... i Bezž...: Bezzakonje (umjesto Bezakonje), Bezznačajan, Bezzub, Bezžen, Bezžični (umjesto Bežični), Bezživotan (umjesto Beživotan) itd.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

Parčić za „Suncobran“ kaže da je neologizam (onodobna novokovanica). Danas je ta riječ u hrvatskome jeziku sasvim uobičajen izraz. Za pojam „Zadužbina“ Parčić daje naputak „vidi Zadušbina“. Naime, korijen je te riječi „Za dušu“, a ne „Zadužiti“! Parčić uz pojam „Vježbati“ daje i riječ Vještba (ali upućuje na Vješba), iz koje je vidljivo da je korijen suvremenoga pojma Vježba zapravo Vještina. Kao što vidimo, navedene su Parčićeve pravopisne zasade vrlo prirodne. PARČIĆEVA NARAV Parčić je od mladih dana nepokolebljivo slijedio svoje prirođene sklonosti – tako je već kao pučkoškolac počeo nožićem u drvetu izrezivati slova, a u gimnaziji je na listiće papira marljivo zapisivao hrvatske riječi i dodavao im prijevod na talijanski. Osjećao je unutarnji poriv za velike stvari, a svećenićki poziv i pravila reda često su ga odvodili u manje sredine i na poslove koji ga nisu privlačili, što je znalo izazvati duševne krize. Dušobrižništvo ga nije privlačilo, a nije bio ni dobar govornik, niti pjevač. Zanimala ga je jedino profesura staroslavenskoga jezika na zadarskome Bogoslovnom fakultetu, ali ne i podučavanje svećeničkih kandidata u samostanima ili gimnazijalaca u svjetovnoj školi. U nadbiskupijskim krugovima nije bio posebno omiljen. Poštovao je pravila samostanskoga života i nije se htio ogriješiti o zavjet poslušnosti i redovnička pravila, ali se nije mogao odreći svojih zamisli i ideala. U tom je dijelu bio postojan i ustrajan. Istupanjem iz franjevačkoga reda nije prekinuo veze sa zajednicom. Naprotiv, do kraja života ostao je povezan sa zajednicom franjevaca trećoredaca glagoljaša iz koje je potekao. Kada se bavio onime što ga je zanimalo, gotovo da nije znao za odmor. A kada se htio odmoriti, nije se odavao dokolici, nego je razbibrigu nalazio u bavljenju mehanikom, urarstvom, elektricitetom, fotografijom, meteorološkim mjerenjima, slikarstvom, pjesništvom, prevodilaštvom i živom korespondencijom s tadašnjim istaknutim osobama – znanstvenicima, političarima i svećenicima. Parčić je po svojim darovima, svestranosti, viziji te organizacijskim i provedbenim sposobnostima bio čovjek ispred svoga vremena. Po talentu i sposobnosti kojima je prihvaćao sve tehničke novosti uspoređuju ga s Faustom Vrančićem, jednim od najvećih hrvatskih umova na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. NEPRAVDE S KOJIMA SE SUSRETAO Prve nepravde osjetio je kada u dvama navratima nije mogao postati profesorom staroslavenskoga jezika na Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru, iako je za to imao sve kvalifikacije i veliku želju. Parčiću je boravak u Rimu omogućio ispunjavanje znanstvenih i drugih zamisli. Život mu je bio obilježen ustrajnim, neprekinutim

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

i napornim radom na pripremanju misala i rječnika. Živio je samo za svoj posao i nije se time htio nikome nametati. Nažalost, i tamo se susretao s nepravdama na osobnoj razini. Već mu nakon dolaska u Rim nije bio omogućen pristup građi koju je tražio u Vatikanskoj knjižnici. Samo godinu dana otkako je bio imenovan svetojeronimskim kanonikom, do biskupa Strossmayera došle su pritužbe tamošnjih kanonika Frischa i Voršaka, koji nisu trpjeli ni ravnatelja Crnčića ni Parčića. Na dojavu da je Parčić neradnik, čak je i sâm biskup Strossmayer bio teško zaveden: „Parčić nimalo ne zadovoljava. Škrtanac veliki, a radiša nikaki. Jako se na njega tuže.“ Ništa nije moglo biti dalje od istine kad je riječ o Parčiću. Nasreću, daljnji događaji, kao i korespondencija sa Strossmayerom, pokazali su da su on i Parčić nakon toga imali kvalitetan odnos, pun razumijevanja, povjerenja i međusobna uvažavanja. Zatim je Parčić godine 1886. otkrio da ga kroz rupu u stropu uhodi njegov kolega, ponovno kanonik Andrija Frisch. Ta je rabota, prema Frischevu kasnijem priznanju, trajala pune dvije godine, a Parčić je bio optužen da u skrovitosti svoje sobe u Zavodu „kuje dukate“. Ni to nije imalo veze s istinom jer je Parčić u svojoj sobi lijevao olovna glagoljska slova! Frisch je, navodno, zbog svog čina ostao bez funkcije, ali nije udaljen iz Zavoda, nego je pokopan u zavodskoj grobnici, čak s titulom kanonika. Drugo izdanje glagoljskoga misala objavljeno je 1896., samo tri godine nakon prvoga izdanja, te se i za njim pokazala velika potražnja. Parčić se tom prilikom susreo s novom velikom nepravdom jer je anonimnim pismima upućenima papi izražena sumnja u heretičnost misala i netočnosti u njegovu prijevodu. Zbog toga je Sveta Stolica dio naklade navedenoga misala na neko vrijeme povukla iz razdiobe, dok se ne provjeri istinitost ovih navoda, odnosno dok se nije utvrdila neistinitost optužbi. Parčić je, kako doznajemo iz njegovih pisama („kad nisu maknuli krivca, maknut će se nevin“), odlučio otići iz Zavoda. Osim podmetanja kanonika Frischa, iscrpio ga je danonoćan naporan rad na tiskanju misala. Bio je svjestan da pobolijeva i želio je posljednje godine života provesti na rodnoj grudi. Nadao se, za početak, da će mu nekoliko mjeseci boravka u božanskom miru Glavotoka na otoku Krku pomoći da se oporavi i čak je od starješine samostana zamolio da mu pripremi, ako je moguće, jednu točno određenu malu sobu, napisavši 1899. godine sljedeće: „ako je i mala, ali meni je dovoljna i poćudna“. Pred kraj života, u nadi da će ga to ojačati, uputio se na hodočašće u Svetu zemlju. Putovanje ga je, nažalost, jako iscrpilo i ubrzalo njegov kraj. Nismo našli pouzdane podatke je li Parčić posljednje dane, mjesece, pa čak i godine svoga života doista proveo u Zavodu sv. Jeronima u Rimu ili je odatle ipak

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

otišao. Na jednome popisu svećenika koji su boravili u Zavodu sv. Jeronima uz Parčićevo je ime navedeno: „1. maj 1876., prestao 1. dec. 1897.“ U njegovoj ostavštini pronađen je i jedan račun, ispostavljen od nekoga gostinjca u Rimu za plaćanje sobe, u razdoblju od 15. svibnja 1901. do 28. studenog 1902. godine. Vidimo da se Parčić za života susretao s nepravdama, ali ih je uz čvrsto ufanje u Boga i uvjerenost u ispravnost svoga djelovanja uspijevao prebroditi. Kako ne bi sve izgledalo tako crno, navest ćemo i nekoliko svijetlih primjera odnosa prema Parčićevu djelu. Spomenuli smo zlatnu medalju kojom ga je papa Lav XIII. nagradio i imenovao počasnim komornikom u znak priznanja za izdani glagoljski misal 1893. godine. O važnosti misala najbolje govore dva osvrta nastala u razmaku od jednoga stoljeća. Iste godine kad je objavljen, 1893. godine, Vatroslav Jagić nazvao ga je „trijumfom slavenske filologije, naspram ignorancije posljednjih dvaju stoljeća“. Točno stotinu godina kasnije, 1993. godine, akademkinja Anica Nazor napisala je da se radilo o najznačajnijem događaju u novijoj povijesti hrvatskoga glagolizma. Franjo Volarić bio je veliki pristaša glagoljice i borac za očuvanje glagoljskoga bogoslužja. U vrijeme dolaska biskupa Mahnića na otok Krk, Volarić je bio kaptolski vikar Krčke biskupije. U rujnu 1893. godine izdao je odredbu po kojoj se od početka naredne godine u Krčkoj biskupiji u staroslavenskoj liturgiji zabranjuje služenje drugim knjigama osim Parčićevim novoobjavljenim misalom. Parčić je bio pozvan kako bi pomogao u redakciji trećega izdanja svoga misala, no zbog bolesti to nije mogao učiniti. Tada je pozvan češki slavist Josef Vajs, koji je 1905. objavio misal uređen prema Parčićevu prethodnom izdanju, a Parčić je nakon neutemeljenih optužbi na drugo izdanje svojega misala dobio zadovoljštinu, nažalost, posmrtno. Akademkinja Anica Nazor navodi da je još 1961. godine župnik u Ninu služio misu iz Parčićeva glagoljskoga misala. PARČIĆ PRED KRAJ ŽIVOTA Parčićev životni ciklus trebao je završiti na njegovu rodnom otoku Krku. To je prije svega bila njegova osobna želja, nakon svih nepravdi i neugodnosti koje je doživio u Rimu. Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje... Parčić je bolovao od zloćudnoga raka želuca. Osjećao je kako ga snaga polako napušta i brinulo ga je kome će ostaviti vrijednosti koje je prikupio tijekom mukotrpna života. Jako se obradovao čuvši da je novopostavljen krčki biskup Antun Mahnić u gradu Krku najprije osnovao hrvatsku tiskaru Kurykta godine 1899. i zatim planirao u najkraćemu vremenu osnovati i Staroslavensku akademiju, koja je trebala njegovati staroslavenski bogoslužni jezik i glagoljaško crkveno pjevanje. Parčić je na Krk dao prenijeti svu svoju imovinu: knjige, rukopise, olovna slova, ma-

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

trice itd. Namjeravao je preseliti se u grad Krk i trebao je postati prvim predsjednikom Staroslavenske akademije, ali mu se zdravstveno stanje pogoršalo te je preminuo na sâm Božić godine 1902. Nakon njegove smrti, pronađeno je još nekoliko neobjavljenih rukopisa: Staroslavensko-latinska slovnica, Rječnik latinsko-glagolski, homilije svetaca, prijevod Mučenikoslovlja franjevačkih trećoredaca na staroslavenski jezik i dr. Oporučno je Staroslavenskoj akademiji darovao znatnu svotu, a biskupa Mahnića imenovao svojim glavnim baštinikom. Ovo posljednje neki izvori dovode u pitanje, ali za ovaj članak to i nije toliko važno. PARČIĆEVO POSLJEDNJE POČIVALIŠTE Parčić je pokopan u zajedničkoj grobnici Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima na groblju Campo Verano u Rimu u staromu dijelu groblja koji se zove Pincetto Vecchio. Campo Verano najveće je i najljepše rimsko groblje. Prostire na oko 80 hektara (što je, za usporedbu, tek nešto više od zagrebačkoga Mirogoja) i računa se da je na njemu pokopano oko pet milijuna osoba. Nalazi se u dijelu grada koji se zove Tiburtino. Već nekoliko desetljeća na svetkovinu Svih Svetih svećenici i ostali članovi Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima, kao i brojne hrvatske redovnice koje su na službi u Rimu, pohode Campo Verano. Prva je molitvena postaja zavodska grobnica koja potječe iz 1859. godine. Smještena je na staromu dijelu groblja. Prisutni se u svojim molitvama spominju svih preminulih svećenika pokopanih u ovoj grobnici, kao i ostalih hrvatskih pokojnika pokopanih na rimskim grobljima. Tradicija je da se svake godine u ovoj prigodi dodatno, na poseban način, predstavi jedan član hrvatske rimske zajednice pokopan u grobnici Zavoda sv. Jeronima. Nije nam poznato je li već došao red na Dragutina Antuna Parčića. PARČIĆEVI SUVREMENICI I PROUČAVATELJI NJEGOVA DJELA U 19. I 20. STOLJEĆU Benko Mihaljević (1768. – 1855.) bio je pedagog i profesor crkvene povijesti u sjemeništu sv. Krševana u Zadru, potom je na novoosnovanom zadarskom sjemeništu podučavao grčki, staroslavenski i hrvatski. Bio je izvrstan učitelj, među čije se učenike ubrajaju Ivan Berčić i Dragutin A. Parčić te drugi koji su njegovali glagoljično pismo. Napisao je Gramatiku slovinsku ili glagoljsku, a bio je sudski tumač za glagoljske i ćirilične isprave. Tijekom njegova provincijalata (1803. – 1823.) došlo je do procvata glagoljice.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

Vinko Mrkica iz Skradina (1808. – 1878.) prevoditelj je Novoga Zavjeta (poslanice i evanđelja) na hrvatski jezik. Njegov je prijevod biskup Juraj Dobrila držao najboljim. Bio je kanonik u Zavodu sv. Jeronima u vrijeme kad je Parčić onamo stigao te ga je srdačno dočekao. Sahranjen je, kao i Parčić, u grobnici Zavoda na groblju Campo Verano u Rimu. Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.), hrvatski biskup, teolog, političar, kulturni djelatnik i pisac, jedna je od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća. Posredstvom i zagovorom J. J. Strossmayera Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu izabrao je Dragutina Antuna Parčića svojim članom. Bogoslav Šulek (1816. – 1895.) bio je istaknuti hrvatski jezikoslovac i leksikograf, rodom iz Slovačke. Osobito je važan za stvaranje hrvatskoga znanstvenog nazivlja, npr. obujam, zračenje, kovine, slitine, toplomjer, tlakomjer, dalekozor (teleskop), sitnozor (mikroskop), svjetlopis (fotografija), kisik, vodik, ugljik, dušik. Dragutin A. Parčić Šuleka je zvao najvećim hrvatskim leksikografom, a njegov rječnik rabio je u pripremi svojega. Mogli bismo reći da, ono što je Šulek bio za sjever Hrvatske, slično značenje ima Parčić za hrvatski jug. Ivan Berčić (Brčić) (1824. – 1870.) poznati je hrvatski glagoljaš i filolog. Završio je teologiju u Beču, a u Zadru predavao staroslavenski jezik i glagoljašku liturgiju, poslije i orijentalne jezike te biblijske znanosti. Parčića je upoznao 1857./1858. godine u vrijeme dok je Parčić bio profesor hrvatskoga jezika i matematike na zadarskoj realnoj gimnaziji. Suradnja se nastavila i u vrijeme dok je Parčić obnašao dužnost predstojnika glagoljaškoga samostana na Galevcu, 1860. – 1864. godine. Parčić mu je pomagao u glagoljskim radovima, a Berčić je za njega prikupljao riječi „prostog pučkog govora“. Parčića je jako pogodila Berčićeva iznenadna smrt 1870. godine. Adolfo Veber Tkalčević (1825. – 1889.) istaknuti je hrvatski filolog, kanonik, jezikoslovac, književnik, publicist, političar, pedagog, književni kritičar, putopisac i estetičar. Autor je Skladnje ilirskoga jezika, prve sintakse književnoga jezika u Hrvata, izdane 1859. u Beču. Njegova Slovnica hervatska iz 1871. služila je kao srednjoškolski udžbenik te kao norma i kodifikacija tadašnjega književnoga jezika. Kada je Parčić 1873. godine u Zadru objavio svoju slovnicu slavenskoga (ilirskoga) jezika Grammatica della lingua slava (illirica) compilata da P. Carlo A. Parčić del III: Ord. Di S. Francesco, Zara, službena kritika dočekala ju je s monogo pohvala, a Adolfo Veber Tkalčević pisao je bečkoj Vladi i Slovnicu preporučio kao priručnik za školsku uporabu zbog njene jezgrovitosti, ekonomičnosti i točnosti, a k tome i preglednosti gradiva i jasnoće izlaganja.

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

Josip Mrkica (1825. – 1890.) rodom je iz Skradina, hrvatski kanonik, pristaša Narodne stranke i pučki pisac, jedan od uglednih Šibenčana 19. stoljeća, poliglot koji je govorio deset stranih jezika. Godine 1860. bio je školski nadzornik i za svoga je mandata uveo hrvatski jezik u šibensko školstvo. Pokretač je Prve hrvatske knjižnice u Šibeniku 1866. godine, koja je nosila ime Narodna slavjanska čitaonica, mjesta gdje su se okupljali hrvatski domoljubi i gajila hrvatska riječ. Veliku pozornost Mrkica je, osim toga, posvećivao skupljanju riječi. Skupljeno je jezično blago kasnije poslao fra Dragutinu Antunu Parčiću, koji ga je iskoristio prilikom pisanja svoga hrvatsko-talijanskoga rječnika (Riečnik slovinsko-talijanski) iz 1874. godine. Josip Brčić (Giuseppe Bercich, Berčić) (1830. – 1895.), mlađi brat Ivana Berčića, ugledan je zadarski ljekarnik, gimnazijski profesor, aktivan u javnome životu grada i utemeljitelj prvoga stalnoga fotografskog atelijera u Zadru. Preko njega se Parčić upoznao s fotografijom, tada revolucionarnim novim medijem. Poznat je Brčićev fotografski portret Parčića u svećeničkoj halji. Ivan Črnčić (Crnčić) (1830. – 1897.) bio je hrvatski katolički svećenik, tajnik Krčke biskupije, član tadanjeg JAZU u Zagrebu (danas HAZU), pisac, slavist, filolog, arhivist, kroatist, povjesničar. Doktorirao je teologiju u Beču 1861. Od 1863. do smrti bio je ravnateljem Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Istraživao je i objavljivao arhivsko gradivo iz hrvatske crkvene i kulturne povijesti, poglavito glagoljaštva Istre i Kvarnera. Proučavao je glagoljske epigrafske spomenike, pa je među prvima pročitao Bašćansku ploču. Dopunio je Parčićevo čitanje Krčkoga natpisa iz 11. stoljeća. Za vrijeme njegova je ravnateljstva Parčić stigao u Zavod sv. Jeronima. Mihovil Pavlinović (1831. – 1887.) značajan je hrvatski političar i književnik, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatskoga narodnog preporoda i Narodne stranke u Dalmaciji. Osim političke, zapažena je i njegova prosvjetiteljska djelatnost i nastojanje oko otvaranja narodnih čitaonica. U književnu radu slijedio je svoje temeljne političke zamisli, pa su sva njegova književno-publicistička djela (članci, govori, pjesme, putopisi, skupljanje narodnih pjesama, zagonetki i poslovica) bila podređena nacionalnu osvješćivanju dalmatinskoga puka. Matici hrvatskoj predao je 211 istarskih i primorskih poslovica, a 4.000 do 5.000 riječi tadašnjoj JAZU za njezin Rječnik. U Makarskom primorju prikupio je velik broj pučkih riječi te ih ustupio Dragutinu A. Parčiću za drugo izdanje njegova hrvatsko-talijanskoga rječnika iz 1874.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

Josip Dujmović (1833. – 1884.), nakon završetka teologije u Zadru i ređenja 1856. godine, odlazi u Rim na daljnje studije, gdje potom stječe titulu „naučitelja sv. bogoslovlja“. Godine 1863. izabran je za provincijala, a već naredne godine na Glavotoku saziva skupštinu provincije i donosi plan reformi u 30 točaka usmjeren boljitku franjevačkoga reda, pri čemu je težište bilo na odgoju redovničke mladeži, kao i na uporabi isključivo staroslavenskoga jezika i glagoljice u svim javnim crkvenim službama. Nakon Berčićeve smrti, Dujmović je, prema nalogu zadarskoga nadbiskupa, preuzeo katedru staroslavenskoga jezika i time je zadržao za franjevački treći red, ali je nije prepustio Parčiću, koji je nakon toga istupio iz reda i otišao u Rim. Carevko Jacint (Hijacint) Buić (1838. – 1918.) bio je franjevac trećoredac glagoljaš. Značajan je kao nastavljač u reformama franjevačkoga reda i obnovi redovničke mladeži, koje je započeo biskup Dujmović. Putem pisama fra Buić je stalno bio u kontaktu s Parčićem. Izvješćivao ga je o stanju u Provinciji, javljao mu novosti od općega značenja, kao npr. crkveno-političke i one vezane uz glagoljicu, a doticali su se i tema osobne prirode. Upravo se fra Buiću Parčić obratio opširnim pismom u ožujku 1899. godine, kojim ga obavještava o svojoj namjeri da, razočaran zbog nanesenih mu nepravdi, napusti Rim i nastani se u Glavotoku. Antun Mahnić (Mahnič) (1850. – 1920.) bio je biskup Krčke biskupije od 1897. godine. Na Krk bio je poslan s ciljem ukidanja glagoljice. Umjesto toga, uvjerio se da u njegovoj biskupiji nema heretika, a da hajka na glagoljicu nema dogmatsku, već političku (talijanašku) pozadinu. Tako je postao zaštitnikom hrvatskih narodnih i vjerskih interesa, odnosno očuvanja glagoljaškoga bogoslužja i glagoljičnoga pisma. Prilikom dolaska u Krk, od lokalnoga klera dobio je na dar Parčićev glagoljski misal i tada se sreo s Parčićevim djelom. Kasnije se s njime dopisivao, a kada je odlučio u Krku osnovati Staroslavensku akademiju, Parčić je trebao postati njezinim prvim predsjednikom. To se nije ostvarilo zbog Parčićeve smrti koncem 1902. godine. Stjepan Ivančić (Cres, 1852. – Zadar, 1925.) bio je franjevac, trećoredac, glagoljaš, predani povjesničar redovničke zajednice kojoj je pripadao. Radio je kao učitelj redovničke mladeži, kratko je službovao u Rimu, a veći dio službe proveo je u Zadru. U nekoliko navrata bio je provincijal franjevaca trećoredaca glagoljaša. Borio se za jačanje nacionalnoga identiteta u narodu i opstanak staroslavenskoga jezika u bogoslužju. U Rimu je pomagao Parčiću oko tiskanja misala, a ondje je sâm, gotovo ilegalno, tiskao raspravu Pitanje sv. Jeronima Slavenskoga u Rimu u vidu povijesti i prava itd., kojom dokazuje da „Ilirski“ zavod sv. Jeronima u Rimu pripada Hrvatima. Također je u lipnju 1903. godine, u vrijeme službovanja u Rimu, pomogao

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

hrvatskoj delegaciji koja se uputila u audijenciju papi Lavu XIII. predstavkom Za glagolicu kojom su svjetovnjaci prvi put pred papom tražili zaštitu glagoljice i staroslavenskoga bogoslužja. Kruna njegova rada bilo je izdavanje knjige Povjestne crte o samostanskom III redu sv. Oca Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi, koja je objavljena 1910. godine u Zadru. Josef Vajs (1865. – 1959.) bio je češki slavist i svećenik, teolog, filolog i bibličar, paleograf, urednik crkvenoslavenskih tekstova, prevoditelj i profesor na Karlovu sveučilištu u Pragu te član Češke akademije znanosti. Usko je surađivao s hrvatskim slavistima (V. Jagićem) i crkvenom elitom ( J. J. Strossmayerom, A. Mahnićem) i dao važan doprinos za ponovno oživljavanje hrvatske glagoljaške liturgije i pjevanja u ranom 20. stoljeću. Od 1901. do 1905. godine boravi u Krku kao tajnik Staroslavenske akademije te neumorno proučava glagoljske rukopise i u tiskari Kurykte objavljuje stručne tekstove. Godine 1905. pod njegovim uredništvom tiska se novo glagoljsko izdanje Parčićeva Rimskog misala. Posljednje izdanje Rimskog misala objavljeno je 1927. godine; nastalo je na temeljima Parčićeva predloška, ali je najvećim dijelom transliterirano latinicom, također u redakciji Josefa Vajsa. Vinko Premuda (1870. – 1944.) istaknuti je hrvatski svećenik, pop glagoljaš i filolog, rodom iz Baške, gdje je i umro. Prvi je ispravno pročitao tekst Valunske ploče, a otkrio je i bašćanske (ili Premudine) ostriške iz 12. stoljeća, pisane glagoljicom, koji su neko vrijeme bili zagubljeni. Pod pseudonimom Jeremija Bršljanski objavljivao je pjesme, među inim i jednu posvećenu Dragutinu A. Parčiću. Kvirin Klement Bonefačić – Daroslav (1870. – 1957.) bio je biskup splitsko-makarski. Za vrijeme službovanja u Krku bio je vrlo aktivan na kulturnom i političkom planu te u promicanju glagoljice i njezinoj obrani, što je razvio biskup Mahnić. Bio je tajnik Staroslavenske akademije u Krku i nadzornik novootvorene tiskare Kurykta, a od 1900. do 1904. bio je urednikom službenoga lista Krčke biskupije. Jedan je od autora koji su ostavili važne zabilješke o Parčićevu životu i radu u djelu Dragutin A. Parčić, izdanom 1903. u tiskari Kurykta u Krku. Mihovil Bolonić (1911. – 1984.) bio je svećenik i povjesničar. Gimnaziju je završio u Splitu, a teologiju u Ljubljani. Najduže je živio i radio u Krku, i to kao autorarhivar i tajnik Krčke biskupije. Papin je tajni komornik s naslovom monsinjora i kanonika Stolnoga kaptola u Krku. Napisao je više djela izravno vezanih uz Parčićev život i rad, poput: Parčićeva tiskara u Glavotoku, O životu i radu Dragutina A.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

Parčića (u povodu 70. obljetnice smrti) te Život i djelo Dragutina Antuna Parčića (u povodu 150. obljetnice rođenja i 80. obljetnice smrti). Zlatko Vince (1922. – 1994.) istaknuti je hrvatski jezikoslovac i profesor na Sveučilištu u Zagrebu te dopisni čan HAZU. Poznat je po svojemu značajnom djelu Putovima hrvatskoga književnoga jezika (MH, Zagreb ,1990.). Objavio je zanimljiv i vrlo kompetentan pogovor pretisku Parčićeva Rječnika hrvatsko-talijanskoga, Zagreb, 1995. (priređenog prema trećemu izdanju navedenoga Rječnika iz 1901.), pod naslovom Leksikograf Dragutin Parčić u svojem vremenu. Igor Gostl (1938. – 1999.) u rodnom je Splitu završio klasičnu gimnaziju, a u Zagrebu doktorirao 1982. godine. U Leksikografskom zavodu radio je kao urednik i voditelj od 1977., a od 1986. do 1987. bio je i v. d. ravnatelja te ustanove. Objavio je oko stotinu znanstvenih i stručnih radova u zemlji i svijetu iz područja onomastike, leksikologije i leksikografije. Nama je najznačajniji kao autor knjige Dragutin Antun Parčić, koju je 1998. godine objavila Matica hrvatska. Fra Petar Runje (1938. – 2014.) obavljao je, među inim, i službu gvardijana u franjevačkom glagoljaškom samostanu sv. Mihovila u Zadru te kasnije i dužnost učitelja novaka u istoj kući. Od 1989. do 1995. generalni je vijećnik u upravi Reda u Rimu. U to vrijeme, prema svojim mogućnostima, širi istinu o ratu u Hrvatskoj i organizira humanitarnu pomoć za Hrvatsku i BiH. Njegov je istraživački rad urodio objavljivanjem dvanaest knjiga i više od stotinu radova u zbornicima i časopisima. Svojim je djelovanjem dao velik doprinos poznavanju srednjovjekovnoga franjevaštva i glagoljaštva na hrvatskim prostorima, posebno boljemu poznavanju povijesti Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. U djelu Hrvatski franjevački biografski leksikon, u izdanju Leksikografskog zavoda iz 2010. godine, uvrštena je kratka biografija Dragutina Antuna Parčića, koju je napisao fra Petar Runje.

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

SAŽETA KRONOLOGIJA ŽIVOTA D. A. PARČIĆA

26. svibnja 1832. Rođen je u Vrbniku na otoku Krku. Pohađa nižu (početnu, mušku) pučku školu u Vrbniku, a zatim višu pučku školu (njemačko-talijansku) u gradu Krku. 1841. – 1843. Boravi u Glavotoku – pohađa nižu samostansku gimnaziju; naučio je latinski, talijanski i glagoljicu. 1843. Pristupa franjevačkom redu. 1843. (jesen) Odlazi u Zadar i boravi u samostanu sv. Mihovila. 1843. – 1851. Pohađa javnu talijansku gimnaziju u Zadru. 1851. – 1854. Obavlja godinu dana novicijata i upisuje studij bogoslovije na znamenitome zadarskom Bogoslovnom sjemeništu „Zmajević“. 1854. – 1855. Priprema se za završne ispite, živi u samostanu sv. Marije od Milosti u Prvić Luci. travanj 1855. Na Uskrs drži mladu misu u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci. 1855. – 1857. Kao mladi redovnik boravi u raznim samostanima svoje provincije: Prvić Luka, Galevac (Školjić), Zadar, Krk, Glavotok. 1857. – 1858. Školsku godinu provodi kao učitelj hrvatskoga jezika i matematike na Realnoj gimnaziji u Zadru. 1859. Župnik je na otoku Prviću. 1860. – 1864. Predstojnik je franjevačkoga samostana na otočiću Galevcu kod Preka na otoku Ugljanu i profesor u samostanskoj bogoslovnoj školi; osnovao je fotografski laboratorij, a uz to bavi se kartografijom i botanikom. 1864. – 1866. Tajnik je trećoredske franjevačke provincije u gradu Krku i učitelj redovničkih kandidata. 1866. – 1868. Upravitelj je samostana sv. Mihovila u Zadru, predaje na gim naziji i podučava svećeničku mladež. 1868. – 1871. Učitelj je svećeničkih kandidata u gradu Krku. 1871. – 1875. U Glavotoku na otoku Krku osnovao je Serafinsku tiskaru, gdje lijeva glagoljska slova, tiska brošure glagoljicom i latinicom, a bavi se i prevodilaštvom. 1876. Traži i dobiva dopuštenje za istupanje iz franjevačkoga reda i u svibnju odlazi u Rim. 1876. – 1902. Živi i radi u Rimu; stanuje u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima 25. 12. 1902. Umire u Rimu; sahranjen je u zajedničkoj grobnici Zavoda.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

ZAKLJUČAK Dragutina Antuna Parčića možemo smatrati pravim praktičnim enciklopedistom. Kao jezikoslovac i leksikograf, svojim je hrvatsko-talijanskim i talijansko-hrvatskim rječnicima te hrvatskom gramatikom znatno obogatio hrvatsko jezikoslovlje i književnost. No, posebno je zadužio hrvatski glagolizam jer je svojim glagoljskim misalom spasio staroslavensko bogoslužje u hrvatskim biskupijama, u kojima mu je prijetilo izumiranje, ponajprije zbog pomanjkanja liturgijskih glagoljskih knjiga. PARČIĆ DANAS Držimo da je danas u hrvatskome narodu Parčić zanemaren i neopravdano zapostavljen. Imamo spoznaje o nekoliko vrijednih inicijativa kojima se javnost htjelo upoznati s njegovim životom i djelom, od kojih izdvajamo sljedeće: – Znanstveni skup Život i djelo Dragutina Parčića, održan u Zadru i Preku 18. i 19. listopada 1992. godine, u sklopu kojega je objavljeno izdanje časopisa Zadarska smotra, br. 3, 1993. i Zbornik Parčić. – Treći hrvatski slavistički kongres održan je u listopadu 2002. godine u Zadru, a u središtu pozornosti bilo je Parčićevao filološko i leksikografsko djelo. – Izložba Ex libris Kezele održana uz stosedamdesetljetnicu rođenja i stoljetnicu smrti Dragutina A. Parčića na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2002., koja je popraćena zanimljivim katalogom. – Izložba o Parčiću, glagoljici i otočnoj baštini održana u maloj crkvi Gospina porođenja u polju u Prvić Luci, koju je organizirao dr. Vladimir Lučev u kolovozu 2010. – Obilježavanje 160. obljetnice Parčićeve mlade mise u Prvić Luci – na Uskrs 2015. pod svečanom uskrsnom misom otočni župnik, don Božo Škember, upoznao je nazočne sa životom i radom svoga dalekog prethodnika Parčića. – Predavanje Dragutin Antun Parčić – znameniti hrvatski leksikograf i glagoljaš koje su, u organizaciji Udruge Krčana i prijatelja otoka Krka te Društva prijatelja glagoljice, održali Stjepan Bahert, Mirna Lipovac i Darko Žubrinić u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, 13. travnja 2016. godine. – U sklopu redovnih mjesečnih tribina pod nazivom Hrvatska glagoljaška baština Društva prijatelja glagoljice dana 14. rujna 2016. godine dr. Vladimir Lučev održao je predavanje o životu i radu D. A. Parčića. – U sklopu Književnih večeri četvrtkom HKD-a sv. Jeronima u Zagrebu, dana 1. prosinca 2016. godine prof. Tatjana Kren održala je predavanje o Parčićevoj poznatoj fotografiji Sunčeve pomrčine iz 1861. godine.

OGLEDI

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

Na temelju svega navedenoga, očito je da Dragutin Antun Parčić ide u red velikana hrvatske kulture. Puno drugih pojedinosti iz njegova života, uz obilje fotografija i vrlo iscrpnu bibliografiju, moguće je pronaći na mrežnoj stranici: www. croatianhistory.net/etf/parcic.html.

Izvori: Antić, Ljubomir, „Prvić Šepurine, rodno mjesto Jere Jareba“, Časopis za suvremenu povijest, br. 40, 2008., str. 735-758. Bolonić, Mihovil, „O životu i radu Dragutina A. Parčića (u povodu 70. obljetnice smrti)“, Bogoslovska smotra, god. 42, br. 4, 1973., str. 418-438. Bolonić, Mihovil, „Iz korespondencije Dragutina A. Parčića“, Croatica Christiana Periodica, god. 5, br. 7, 1981., str. 29-42. Bolonić, Mihovil, Parčićeva tiskara u Glavotoku, Matica hrvatska, Rijeka, 1965. Bolonić, Mihovil, „Život i djelo Dragutina A. Parčića (u povodu 150. obljetnice rođenja i 80. obljetnice smrti)“, Croatica Christiana Periodica, god. 6, br. 10, 1982., str. 172188. Bonefačić (Daroslav), Klement Kvirin, Dragutin A. Parčić, Tisak tiskare Kurykta, Krk, 1903. Ex libris Kezele: katalog izložbe uz stosedamdesetljetnicu rođenja i stoljetnicu smrti Dragutina A. Parčića, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2002. Galović, Tomislav, „Fra Stjepan M. Ivančić kao povjesničar“, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, br. 47, Zagreb, 2015., str. 207-253. Gostl, Igor, Dragutin Antun Parčić, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. Grčević, Nada, Fotografska ostavština Dragutina Parčića, Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. 19, 1972., str. 373-392. Lipovac, Mirna – Žubrinić, Darko, „Dragutin Antun Parčić“, na: www.croatianhistory. net/etf/parcic.html Morić-Mohorovičić, Borana, Gramatičar Dragutin Antun Parčić, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2014., na: www.unirepository.svkri.uniri.hr/ islandora/object/ffri%3A347/datastream/PDF/view Paro, Frane, Nevidljiva tipografija II, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2016. Runje, Petar, Glavotok – svetište Majke Božje, Glavotok, 2005. Vince, Zlatko, Leksikograf Dragutin Parčić u svome vremenu, dodatak pretisku Parčićeva Rječnika hrvatsko-talijanskoga, Zagreb, 1995.

Mirna LIPOVAC – Darko ŽUBRINIĆ

OGLEDI

Zadarska smotra, god. LXVI., br. 3 (Zbornik D. Parčić), Zadar, 1993. (navodimo autore čijim smo se člancima objavljenima u navedenom časopisu koristili pri pisanju ovoga teksta: Antun Badurina, Božo Sučić, Julije Derossi, Vjekoslav Ćosić, Zlatko Vince, Anica Nazor, Franjo Velčić, Vjekoslav Ćosić, Anđelko Badurina, Antun Bozanić i Abdulah Seferović) Wikipedia (podatci korišteni prvenstveno za biografije Parčićevih suvremenika i proučavatelja njegova djela u 20. stoljeću.)

Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka

KNJIGA KOJA OTVARA MNOGA PITANJA Vinko BREŠIĆ: „Kroatistička čitanja“, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2017., 175 str.

„Istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalju koji može rasvijetliti ono što je od presudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače.“

Stara je izreka da knjige imaju svoju sudbinu. Međutim, postoje i ljudi čija je sudbina vezana za knjigu, baš kao što ima knjiga koje mogu promijeniti čovjekovu sudbinu. Ovdje ćemo pokušati nešto reći upravo o čovjeku čija je sudbina vezana za knjigu, odnosno knjige, točnije čitavu jednu književnost, hrvatsku književnost. Riječ je o profesoru Vinku Brešiću, jednom od naših vodećih književnih stručnjaka, književnih povjesničara i kroatista. Knjige, kojima se on ustrajno bavi godinama kao svojim glavnim poslom, uistinu su postale njegovim usudom, tako da ih on analitički proučava i tumači kao vrstan književni povjesničar, čovjek s istančanim osjećajem za prosudbu i tumačenje umjetnosti riječi. Međutim, moramo odmah kazati da svaki autor sam sebe najbolje predstavlja svojom knjigom, a sve ono što se o njoj kaže, tek je skroman pokušaj da se u nekoliko prigodnih riječi istakne ono što možda može pomoći budućem dobronamjernom i zainteresiranom čitatelju. Dakle, naslov Brešićeve knjige glasi „Kroatistička čitanja“, što vrlo jasno i lijepo sažima ono najbitnije, dakle, knjiga se bavi čitanjem, odnosno, bolje rečeno, iščitavanjem značenja drugih knjiga, a specijalističko je područje kroatistika, koja je autorova matična struka. Ključ za razumijevanje knjige krije se, po našemu mi-

Irvin LUKEŽIĆ

OGLEDI

šljenju, u predgovoru. Na njegovu početku Brešić piše: „U nekoliko desetljeća profesionalnoga bavljenja književnim temama uvijek se nađe poneki tekst koji ostane postrani, izvan tzv. glavnih knjiga. Nekih u pravilu namjerno pisanih, a nenamjerno rasutih studija, eseja, kritika i sličnih zapisa s vremena na vrijeme ipak bih se sjetio, sabrao ih te na kraju uknjižio. Pokazalo se da upravo ovakvi tekstovi najbolje otkrivaju ne samo autorske interese i afinitete nego i angažman i put u poslu kojim sam se odavno odlučio baviti, a još ga i danas smatram privilegijem.“ Promatrajući svoj dosadašnji sveukupni znanstveni rad iz duge vremenske perspektive od više desetljeća, s pozicije iskusnoga sveučilišnoga profesora i vrsnoga predavača, Brešić sada može bolje negoli ranije prosuđivati ne samo tuđe nego i vlastite knjige, mogli bismo reći svoje „rane radove“, koji su nastajali u njegovim mlađim danima, i koji su, kako sam kaže, bili obilježeni vlastitim lutanjima i znatnim naporima da bi se dostigla potrebna znanstvena razina i savladala temeljna pravila struke. Nekadašnje nemire i traženja danas su zamijenile smirene i odmjerene prosudbe njegovih zrelih godina, pri čemu je u protoku vremena, u „ritmu desetljećâ“, kritičko pisanje i propitivanje ostalo temeljnim modusom autorova kreativnoga izražavanja. Na kraju predgovora upada u oči jedna Brešićeva rečenica: „Iskreno rečeno, mislim da sam svoj posao ionako preozbiljno shvaćao, pa je prava sreća što je sve manje onih koji knjige čitaju.“ Nad ovim se riječima stvarno treba malo zamisliti, jer se njihov smisao može tumačiti na različite, čak oprečne načine. Treba li ih tumačiti ozbiljno ili ironično? Ako je ozbiljno rečeno, onda to što je rečeno nije smiješno nego tragično. Ako je ironično rečeno, onda nije ozbiljno nego zapravo tragikomično. To što je sve manje onih koji imaju potrebe za knjigom i čitanjem knjiga može biti što god mu drago, ali nikako ne sreća. Pogotovo ako govorimo, a govorimo, o hrvatskoj književnosti. Što bi na sve to danas rekli naši dragi glagoljaši? Oni su, naime, govorili I gdo knjige počtuje, da je knjigami počtovan. Što se, dakle, događa ako se knjige sve manje čitaju? Kakva je sudbina onih koje knjige ne zanimaju? Hoće li čovjek u budućnosti doista živjeti bez knjiga i kako će to uopće

OGLEDI

Irvin LUKEŽIĆ

izgledati? Ipak, možda se ta Brešićeva zagonetna rečenica ipak, u krajnjoj liniji, ne tiče baš samo hrvatske književnosti, nego uopće njegove uloge kao interpretatora i istraživača njezine tradicije. Dakle, ukoliko on kao književni povjesničar i kritičar izjavljuje kako je „prava sreća što je sve manje onih koji knjige čitaju“, onda to možda može značiti da pomalo skeptično gleda i na budućnost svoga posla, u situaciji u kojoj zapravo nikoga ništa više ne zanima, pa tako ni čitanje hrvatske književnosti. Doista, ako je tomu tako, kakvog uopće smisla ima pisati o nečemu što ljude malo ili gotovo uopće ne zanima? Nema nikakve sumnje da svaki književni povjesničar i kritičar, pa tako i Brešić, pokušavajući razotkriti i tumačiti druge, zapravo i prije svega razotkriva sebe, a to je posebno istaknuta i naglašena vrlina ove knjige. To je, dakle, pozicija samorazotkrivanja, koja je uvjet bez kojega se ne može zamisliti ozbiljno bavljenje ovim specifičnim istraživačkim poslom. Stoga je i ovo Brešićevo djelo prije svega stvar vlastitoga traženja i propitivanja, stvar vlastitih pobuda i osobnih opredjeljenja. Jer čovjek na neki način i ne može pisati o onome što ne voli ili što mu se ne sviđa. Odnosno, po logici stvari, događa se i takvo što, ali je to ipak rijetko ili rjeđe, jer da bismo pisali o nečemu, moramo imati motivaciju, nešto nas mora prethodno potaknuti, nadahnuti. „Kroatistička čitanja“ neobična su utoliko što nemaju neku vodeću temu ili naraciju koja objedinjuje uvrštene tekstove, nego je autor čitatelju ponudio ono što mu se činilo da bi moglo biti zanimljivo ljudima koji su, uostalom kao i on sam, radoznaloga duha i neopterećeni time da kroatistička knjiga uvijek mora biti ozbiljna, po mogućnosti monografska studija ili rasprava. Upravo raznolikošću tekstova, koji su nastajali u različitim prigodama, ili su bili objavljeni kao prilozi u časopisima i zbornicima, autor je želio pružiti spektar onoga čime se bavio onda kada bi se odmaknuo od svojih većih istraživačkih projekata, što ni u kom slučaju ne znači da takvi tekstovi ne zaslužuju najveću pozornost ili da nemaju potrebnu vrijednost. Naprotiv, knjiga se doima kao zanimljiv i poticajan mozaik rasprava, ogleda i razmišljanja, s povodom ili bez nekoga posebnoga povoda. Dakle, tu se čitatelju zapravo omogućava da u obilju ponuđenoga pronađe problem koji ga posebno zanima, a da pritom nije važno to da slijed čitanja bude od početka do kraja knjige. To raznorodno štivo može se nesistematično iščitavati, u zavisnosti od onoga što nas u nekom trenutku posebno zanima. U Brešićevu slučaju postoji jedna uistinu sretna okolnost, a to je da se njegova primarna književna strast i potreba za pisanjem potpuno srodila s njegovom kasnijom profesijom, u sustavno bavljenje onim što voli i nadasve poštuje kao stvaralački čin. To je upravo ono što i sam piše u naslovu svoga neobično živopisnoga i simpatična osvrta na knjigu akademika Josipa Bratulića, „kad struka nađe čovjeka“. Samo

Irvin LUKEŽIĆ

OGLEDI

onaj koji se okušao kao stvaralac može najbolje razumjeti ljudsku potrebu i poriv za pisanjem, za oblikovanjem novih i uzbudljivih svjetova, za pustolovinu stvaralaštva. Ono što autor naziva svojom prevelikom ozbiljnošću, zapravo je posljedica njegove velike odgovornosti prema stvarima kojima se bavi, posljedica, rekao bih, njegove čestitosti i poštenja, kako intelektualnog tako i ljudskog. Jer, doista nije ni lako ni jednostavno suočavati se s nepregledno velikim brojem književnih djela i srodnih uradaka, to jednostavno nije moguće bez vrlo pomno izgrađena kritičkoga stava i znanja, bez mišljenja, bez znanstvene aparature kojom se valja služiti da bi svaki kritički rad bio vjerodostojan, da bi zadovoljavao minimalne kriterije potrebne da bude prihvaljen kao ozbiljan uvid u problem. Upravo stoga što ono čime se bavi toliko cijeni i poštuje, Brešić čitanje i pisanje drži nečim posebnim, posvećenim. Za njega je to uvijek ozbiljan ritual potreban za otkrivanje prave istine koja se krije iza tekstova, iza njihovih vidljivih i nevidljivih poruka. Pišući, Brešić je uvijek svjestan vlastite pozicije odgovorna i kompetentna tumača umjetničkoga čina, svjestan svoje misije književnoga stručnjaka, koju je godinama vrlo pomno i uspješno izgrađivao, ali je pritom uvijek podjednako ostao svjestan činjenice da je tome prethodila važna osobna odluka koju će donijeti na početku svoje akademske karijere, a to je da u sebi zapravo mora zatomiti mladenački „furor poeticus“, i svoju strast kanalizirati u posve drugu vrstu diskursa, onoga književnopovijesnoga i znanstvenoga, odmjerenoga, jasnoga i argumentiranoga. No, ako je znanstvenik uspio potisnuti pjesnika, to ne znači da pjesnik u njemu i dalje ne živi, ne misli i osjeća, jer jednostavno ne može biti ono što jest, dakle, pjesnik. Dapače, stječe se dojam da kako vrijeme odmiče, taj potisnuti glas kao da biva sve prisutniji, što je u Brešićevu slučaju samo dobitak, jer njegov akademski diskurs dobiva na dodatnoj kvaliteti i sugestivnosti. A to je opet posljedica autorove, da tako kažemo, potpune zrelosti i prihvaćanja sebe, nove svijesti o sebi, svojih mogućnosti i svoga poziva. Ta neprestano živa i propitujuća svijest dovest će ga ponekad i do sasvim blago prisutne autoironije, želje da se prikaže u drugačijem svjetlu od onoga koji se od njega u pravilu očekuje s nekako uvijek suviše ozbiljne pozicije profesora književnosti i kroatistike. Brešić se ovdje otkriva kao onaj koji umije biti ne samo istraživač i tumač takozvanih velikih tema, ili ako hoćete ozbiljnih znanstvenih knjiga, monografija i studija, nego i intepretator „marginalnih“, rubnih književnih pojava i fenomena, onaj koji znade nanjušiti pravi problem i u naoko nevažnim ili sporednim stvarima. I upravo tu leži poanta: istinski se znalac možda najbolje i najpotpunije otkriva u detalju koji izmiče običnome oku, detalju koji može rasvijetliti ono što je od presudnog značaja za pojedinoga pisca i njegovo djelo. Sve to, zapravo, nije moguće zamisliti bez primarne radosti čitanja i otkrivanja onoga što su drugi napisali, bez

OGLEDI

Irvin LUKEŽIĆ

ljubavi i zanosa prema književnu stvaralaštvu, bez duboke i istinske potrebe za knjigama, koje za našega autora u pravome smislu život znače. Posvetiti život knjigama i književnosti, znači pripadati osebujnom plemstvu duha, onomu istom koje su stvorili marljivi i mudri europski humanisti, ali koje je nažalost, u sveopćoj trivijalizaciji i banalizaciji svijeta, postalo naoko nevažno, staromodno i marginalno. Međutim, sve je to zapravo tek privid jer današnji svijet ipak nikada neće moći postojati bez svojih duhovnih temelja i ishodišta duboko usađenih u svakoga od nas, kao i naš narodni kolektivitet. Tako je dakako i s hrvatskom književnošću čiji smo baštinici i suvremenici, koja je dio našega identiteta. To znači da nam ona pripada čak i u slučaju da toga nismo svjesni, ako je ne čitamo niti poznajemo. A književni je povjesničar i kritičar onaj koji nas osvještava o tomu što je to u našoj književnosti važno, a što opet nije, koji je pisac bolji, a koji lošiji, koja je knjiga vrijedna pažnje, a koja opet ne. Na taj način, ako smo dakako zainteresirani, postajemo upućeni, postajemo bogatiji i svjesniji sebe, naših zajedničkih vrijednosti. A svega toga nema i ne može biti bez čitanja, u konkretnom slučaju, „kroatističkih čitanja“. U eruditskom romanu „Ime ruže“ slavni Umberto Eco na jednomu mjestu piše: „Za knjigu je dobro ako je čitaju. Knjiga se sastoji od znakova koji govore o drugim znakovima, koji pak govore o stvarima. Ukoliko nema oka da je čita, knjiga sadrži znakove koji ne proizvode pojmove, pa je prema tome nijema.“ Kako se ne bi dogodilo da knjige ostanu nijeme, jednostavno ih moramo ili smo ih dužni čitati, jer one govore o drugim znakovima, koji opet govore o stvarima, a stvari govore o složenu svijetu u kojemu živimo. To je put koji nam jedini preostaje, put spoznaje koji nas jedini može spasiti od svakoga zastranjenja, jedini može učiniti drugačijima i boljima, plemenitijima i bogatijima. Dakle, tolle et lege!, kako bi rekao Eco, uzmi i čitaj. To bismo mogli nazvati nekom vrstom kategoričkoga imperativa, uvjeta bez kojega ne možemo zamisliti postojanje čovjeka u budućnosti. Osebujnim stilom i pristupom Brešić prije svega poziva na avanturu čitanja. Za njega ne postoje takozvane velike i male teme, veliki i mali pisci, velike i male knjige. Zašto? Jer je uistinu sve podjednako važno, kako za nas tako i za druge. Za pisanje se uvijek sami opredjeljujemo, prema vlastitu osjećaju i nagnuću. Upravo ta neopterećenost i nepreuzetnost autorova čini ga vrijednim naše pozornosti. Premda su uvršteni tekstovi nastajali u različitim prigodama, tijekom dugih godina, iako su neobično raznorodni i raznovrsni, u sebi ipak posjeduju unutrašnju konzistentnost, kroz koju zapravo pratimo autora koji se tijekom vremena razvijao, upravo dozrijevao u spoznaji te je čitajući, oduvijek i mnogo, mogao stjecati iznimno osobno iskustvo i mudrost. Osim što piše o njemu važnim i radi nečega zanimljivim osobama, u „Kroati-

Irvin LUKEŽIĆ

OGLEDI

stičkim čitanjima“ Brešić rado poseže za slavonskim zavičajnim temama, kojima se uvijek vraća, jer su mu svakako draže i bliže od nekih drugih hrvatskih krajolika, bilo duhovnih bilo prirodnih. U prvoj cjelini bavi se Antunom Gustavom Matošem, Augustom Cesarcem, Ljubomirom Marakovićem, Matom Ujevićem, „Hrvatskom revijom“, Nikolom Milićevićem, „Virovitičkim Simenonom“ Milanom Nikolićem, Jožom Skokom i časopisom „Kolo“. Ova bi se cjelina mogla nazvati „općim“ kroatističkim temama, gdje se težište ponekad usmjerava prema zaboravljenim, zanemarenim ili široj javnosti uglavnom nepoznatim autorima. Druga je cjelina satkana od autorovih književnih recenzija (S. Manđeralo, M. Tomasović, J. Bratulić, I. Runtić, S. Mijović Kočan, S. Primorac, B. D. Biletić, S. Andrić, S. Damjanović). U ovoj skupini posebno se toplinom i sugestivnošću izdvajaju tekstovi koji govore o njegovim dragim kolegama, od kojih neki nažalost više nisu među nama. Portret akademika Josipa Bratulića držimo osobito uspjelim i duhovitim, jer ga Brešić opisuje poput moderne verzije Kačićeva „starca Milovana“. Posebno je, pak, nadahnut prikaz putopisa Ive Runtića. Posljednju, treću cjelinu knjige, sačinjavaju tekstovi što su pisani u nešto ležernijem stilu, ponajviše inspirirani piščevim uspomenama i posebnim doživljajima povezanima s nekim posebno mu intrigantnim osobama (I. Brešan, N. Fabrio, P. Vojnić Purčar, J. Melvinger, I. Mandić, T. Maroević, M. Stojević). Tu je još prilog o časopisu za kritiku i jedan autorov intervju. Najneobičniji u ovoj cjelini svakako je tekst o Stojevićevu romanu „Tatarski zajutrak“, koji je autora očito stavio pred velika intrepretacijska iskušenja. U knjizi je zamjetno odsustvo izvanjske prisile koja bi autora ometala u pisanju, tako da je ono što u konačnici nudi čitatelju zapravo bartovski „užitak u tekstu“, ono što je nastajalo u nekomu svijetlom trenutku osobne slobode i lucidnosti, čisto iz vlastitih unutarnjih pobuda i po svome ukusu. Ako smijemo tako reći, Brešić je „profesionalni čitatelj“, uvijek ima priopćiti nešto važno i zanimljivo, što prije toga možda nismo znali, a ono što piše uvijek je plod pomnoga i temeljitoga promišljanja, usustavljivanja misli i zaključivanja. On, doduše, za sebe skromno kaže kako je ono čime se bavi uvijek shvaćao „preozbiljno“, ali to u njegovu slučaju nije nedostatak nego vrlina i kvaliteta. Da tomu nije tako, ne bi mu bilo moguće napisati za našu književnu povijest i znanost značajne knjige poput „Povijesti hrvatske književnosti 19. stoljeća“ i tolikih drugih naslova, koji su uvelike obogatili našu spoznaju o takozvanim ozbiljnim temama. Međutim, „Kroatistička čitanja“ su posve drugačiji tip knjige, onaj koji potvrđuje staru Hegelovu tezu da „Vrag spava u detalju“. Brešićeva najnovija knjiga nastala je iz posve drugačijih pobuda i nastojanja negoli „Povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća“, koja predstavlja veliku sintezu jedne književnopovijesne epohe. U „Kroa-

OGLEDI

Irvin LUKEŽIĆ

tističkim čitanjima“ autor posve neopterećeno i slobodno pristupa onome o čemu želi pisati i izreći svoj meritorni sud, tako te ova knjiga predmnijeva i drugačiji tip čitatelja, od one prethodno spomenute. Pisana je nešto lakšim i ležernijim stilom, ali obiluje zanimljivim mislima i spoznajama, bez obzira govori li o kanoniziranim književnicima, poput Matoša ili Cesarca, o svojim dragim suvremenicima i suputnicima, ili nekima manje poznatim piscima ili temama. U neminovnu protoku vremena koje je protjecalo od trenutka nastanka određenih tekstova do njihova ukoričavanja, Brešić se morao zauvijek oprostiti od mnogih dragih mu kolega, prijatelja i duhovnih suputnika, poput Nikole Milićevića, Mirka Tomasovića, Ive Brešana, Ive Runtića i drugih. Stoga tekstove njima posvećene valja promatrati kao neku vrstu autorova „hommagea“, što im onda daje neku posebnu težinu i vrijednost. Za razliku od mnogih knjiga, u kojima smo navikli na ozbiljnost, odmjerenost i argumentiranost, Brešić je ovdje nastojao biti nekako osobniji i slobodniji, što se osjeća prvenstveno u izboru tema, ali i u načinu pisanja. Tako smo dobili vrlo zanimljivo i poticajno štivo koje, u isto vrijeme, može zadovoljiti i znanstveno zah tjevnije recipijente. Posebnu draž knjizi daje upravo raznolikost i otvorenost prema različitim pristupima. No, to je zasigurno i knjiga koja otvara mnoga pitanja, posebno ona važna svima nama ovdje i sada, o kojima se ne piše često, a ako se i piše, onda rijetko kada ovako suvislo i argumentirano. Dobronamjeran i radoznao čitatelj koji posegne za Brešićevom knjigom „Kroatistička čitanja“ sasvim sigurno neće ostati razočaran.

Božidar PETRAČ, Zagreb

ŠOLJAN O VESNI PARUN „O pjesnikinji, koju s pravom zovemo Cvijetom Zuzorić našega doba, Antun Šoljan izrekao je književni sud koji vrijedi i danas.“

Na književno-znanstvenim kolokvijima u tijeku Dana Antuna Šoljana prvih smo godina s različitih vidova analizirali, tumačili i vrjednovali njegovo književno djelo. Postupno smo proširivali književne pojave i ličnosti koje su s njegovom osobom ili njegovim književnim stvaralaštvom, naraštajno ili kako drukčije imale više ili manje tijesne veze. Godine 2016. odlučili smo progovoriti o Vesni Parun, našoj vrsnoj pjesnikinji, sigurno najvećoj hrvatskoj pjesnikinji 20. stoljeća. Antun Šoljan je u svojim kritičkim tekstovima rijetko mimoilazio književne značajeve, odnosno osobnosti bez kojih hrvatska književnost ne bi bila ono što jest. U tekstovima nije mimoišao ni Vesnu Parun. Šoljan je tri godine, u „Telegramu“, u rubrici Poezija od subote do subote, točnije od 30. travnja 1960. do 7. rujna 1962. kontinuirano pratio sveukupnu poeziju, hrvatsku i srpsku, te je sabrao svoje kratke kritičke napise i objavio ih je u knjizi Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962.1 Bio je svjestan da se u zametku svakoga žurnalističkoga pokušaja nalazi i zametak njegove smrti, odnosno da njegovi napisi više ne izgledaju onako kako su izgledali u trenutku kada ih je pisao. Njihovu vrijednost doživljuje samo u slici koju njegovi kritički zapisi daju o onom vremenu, dakle isključivo u domeni dokumentarnosti. U Šoljanovim kritikama prevladava odrješiti sud, višeznačna analiza je u drugom planu, prevladava ocjena nad odvagivanjima. No ono što ih ipak povezuje u koherentnu cjelinu moglo bi se označiti kao pozitivno određenje: traženje i ukazivanje na prave vrijednosti. U tom smislu važnije su mu od samih kritika vrijednosti na koje su one upozorile javnost i koje su se potvrdile. Šoljan je prikazao i ocijenio više od dvije stotine knjige poe1

A. Šoljan, Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962, Naprijed, Zagreb, 1965.

OGLEDI

Božidar PETRAČ

zije, od originalnih zbirki, do antologija, od zbornika do prijevodne poezije. Kadšto je posezao za kakvim općim i teorijskim temama koje su bile povezane sa životom poezije u našoj tadašnjoj sredini i kulturi. Iz njegova predgovora može se uočiti da su ga zbog oštrine ocjena nazivali „glavosječom pjesnikâ“, „grobarom“, „krvnikom iz Zagreba“ i sličnim imenima. Većina knjiga je u skladu s općim književnim prosjekom bila, kaže Šoljan, loša te su mu poslužile više kao ilustracija određenih pojmova i problema, nego kao objekt kritičkoga rasuđivanja. ZaVesna Parun (1922. – 2010.) nimljivo, prvi kritički tekst koji je bio objavljen, posvećen je pjesmama Milivoja Slavičeka Modro veče i Slavka Mihalića Darežljivo progonstvo, i to s naslovom Dvije zbirke izvrsne poezije. Evo što je Šoljan zaključio o tim dvjema zbirkama: „Dva izvrsna pjesnika ‘novog vala’, koja nastoje da pjesnički odgovore gorućim dilemama našeg vremena. Obojica su izrasla na domaćem tlu, stvorili originalni vlastiti izraz, obojica su samoprijegorni pjesnici s porukom i beskompromisni borci za čovjeka – pojedinca.“2 Drugi kritički napis posvećen je Vesni Parun i njezinoj zbirci Ti i nikad, objavljenoj 1960. u zagrebačkom Lykosu. Paruničinu zbirku u cijelosti određuje kao „jednu jedinu ljubavnu poemu“, koja je napisana u jednom dahu, ispovjedno, smiono, dakle kao ljubavni kanconijer, pun strasti i duboko ženstvenoga poimanja svijeta. Njezine su temeljne karakteristike: spontanost, iskrenost, neposrednost, životvornost – a iz tih i takvih obilježja proizlaze i njezine kvalitete i njezine slabosti. Šoljan ne će nimalo štedjeti Paruničinu liriku, njezino naivno reagiranje na životno iskustvo i njezinu hiperprodukciju u čem vidi jedini uzrok neujednačenosti knjige. Uz vrlo dobro pjesme naći će se i nedovršene skice, uz vrlo dobre stihove, ponavljanja i povođenja. Ne će joj zanijekati plodni i snažni talent, ali će joj zamjeriti nedovoljno iskristaliziranu formu. „Vesna Parun u ovoj zbirci nije dorađivala i dotjerivala neizmjerno obilje poetske sirovine – ovo su poluprodukti“3. To su razlozi s kojih se u samoj zbirci nalazi malen broj cjelovitih, uspjelih pjesama. Među pjesmama pronalazi dvije najbolje, i to one ispjevane u širokim raspjevanim formama, po intonaciji i konstrukciji slika, bliskima Bibliji. Svaka od njih, Psalmi nerotkinje i Kose Mandaljene same bi bile dovoljne, da su izbrušene, do kraja iscijeđene, za po jednu samostalnu knjigu. Posebno se osvrće na nepotreban i smušen predgovor Zlatka Tomičića koji pokazuje kako pjesnički talent ne mora biti i kritički. U zaključnoj riječi Šoljan 2 3

Op. cit., str. 14. Op. cit., str. 16.

Božidar PETRAČ

OGLEDI

piše: „U ovoj rijeci poezije ima više zlata nego u mnogim drugima, ali onaj koji ga ispire na obali, nije ga odvojio od šljunka i pijeska, niti dao pretopiti u prstenje“.4 U fus noti, kad je spominjao hiperprodukciju zbirki i pjesama, posebno ističe njezinu tada očito manje poznatu zbirku Ropstvo tiskanu 1957. u Beogradu u kojoj se, po njegovu sudu, nalaze možda najantologijskije pjesme od Zora i vihora iz 1947. naovamo, te ističe dvije pjesme Dom na cesti i Za sve su kriva djetinjstva naša. U drugoj zgodi, u predgovoru Antologiji hrvatske poezije dvadesetoga stoljeća od Kranjevića do danas iz 1966., koju je sastavio zajedno sa Slavkom Mihalićem i Josipom Antun Šoljan (1932. – 1993.) Pupačićem, među ostalim, piše: „Vitalnost i trajnost svog preporoda stablo je hrvatske poezije dokazalo u strašnoj oluji Drugog svjetskog rata, na koji je reagiralo klasičnom čistoćom i jasnoćom Goranove Jame i raspjevanošću Kaštelanovih Tifusara, kao i u poratnom mrazu koji je (prva među ostalima) pomogla raskraviti Vesna Parun, majčinski njegujući svježinu oparenih pupoljaka“.5 Ova vrsno izrečena slika jasno nam daje do znanja i pokazuje koliko je u ranim godinama poraća, zapravo u tijeku prve „petoljetke“ hrvatske poezije 20. stoljeća, Antun Šoljan cijenio liriku Vesne Parun, posebice iz njezine prve zbirke koja je možda i posve odredila njezinu pjesničku sudbinu, Zora i vihora, tada iznimno subverzivne zbirke hrvatske poezije. Da je tomu tako, da je izabirao iz Zora i vihora, iz Crne masline i Ropstva svjedoče pjesme koje su našle mjesto u rečenoj Antologiji: Tijelo i proljeće, Mati čovječanstva, Usnuli mladić, Ti koja imaš nevinije ruke, Povratak stablu vremena, Dom na cesti, Za sve su kriva djetinjstva naša i Svjedoci. Koliko je cijenio poeziju Vesne Parun, pokazuju omjeri pjesama objavljeni u toj Antologiji: nitko, osim Vesne Parun, dakako, među onima koji su se javili neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, nema više pjesama. Ni Ivanišević, ni Kaštelan, ni Mihalić, ni Slamnig, a nema mnogo ni onih koji su bili prije nje, osim provjerenih i ovjerenih hrvatskih pjesnika. Dakle, o pjesnikinji, koju s pravom zovemo Cvijetom Zuzorić našega doba, Antun Šoljan izrekao je književni sud koji vrijedi i danas. U tom je veličina, s jedne strane, poezije Vesne Parun, s druge pak pronicave kritike i vrjednovanja Antuna Šoljana.

4 5

Isto. A. Šoljan, Ikar blatnih krila. Pogled u hrvatsku poeziju XX. stoljeća, u: A. Šoljan, Zanovijetanje iz zamke, Naprijed, Zagreb, 1970., str. 126-127.

Božidar CVENČEK, Novigrad

ORIGINALNOST PJESNIČKIH POETIKA JOSIPA SEVERA I VESNE PARUN „Parunova i Sever nemaju prave preteče ni nasljednike u hrvatskoj književnosti. Toliko različiti u izričaju, a toliko slični u originalnosti. Stilski dijametralno udaljeni, a povezani, ostavili su izniman trag u našemu pjesništvu. Živjeli su u ‘ekstremima’, ostvarivši ekstremnu kvalitetu na polju pjesničkoga stvaralaštva.“

Uvod U ovom radu sagledat će se stilske odrednice poetika pjesnikinje Vesne Parun i pjesnika Josipa Severa. Ovo dvoje pjesnika, dijametralno suprotnih stilom, spajaju se u poimanju originalnosti i to je hipoteza ovoga rada. Suvremenici koji su često izazivali divljenje i zgražanje neupućenih u poetske vratolomije, hrvatsku su književnost zadužili vlastitim stilom. Prigodno je navesti jedan citat iz pera (2009: 25) Vesne Parun: „Bliješti mi pred očima, i svanut će uskoro, a ja još uvijek tragam uporno dalje za lovinom koja mi se nudi. Koracam tako u svojoj glavi antologijom, desnu nogu sam zgrčila, a lijevu, kojoj je uništen hodni živac u kuku, držati moram u zraku jer joj stopalu prijeti gangrena. I tako, duhom listajući, nagazih na Šoljana. Dvostrofna, najdraža mi je. Mudar i čist pjesnik. Rješava zapravo moj gorući problem. Kako ne ići ‘onoga dana’ u zvijezde ni u kamen, ili u kakve stvari vječne. Ali ja isključih i zemlju, i vatru čak. Pa i sam zrak. Možda u vakuum? U jednoj pjesmi kažem da nikad neću biti bodljikava trava. Ionako mislim svoju glavu prodati, u znanstveno humanitarne svrhe. A tijelo u pustinjski pijesak. To bi mi bilo najnježnije. Podsjeti

Božidar CVENČEK

OGLEDI

me Šoljan na te mnoge klasike individualiste, koji svoje sebstvo grade i razgrađuju poezijom kao disanjem i ništavilom usporedo. I likujući: Nipošto kada umrem. Ovo je ta sa mnom ne hoteć sinkronizirana pjesma. Nipošto kada umrem

Nipošto kada umrem, ne bih htio u zvijezde ili kamen, kakve stvari vječne, već opet u nešto što radosno se troši, u mišiće i žile, u slabine i plećke. I opet jednom u vrijeme nijedno, i opet negdje na mjestu nikojem, da ne znam drugo no da trošim zrak, nego da živim i da likujem. (Antun Šoljan)“ O originalnosti i njezinim pravnim odrednicama „Nezreli pjesnici imitiraju; zreli pjesnici kradu.“ (T. S. Eliot) „Dobri umjetnici kopiraju. Veliki umjetnici kradu.“ (P. Picasso) Počnimo jednom anegdotom o Pablu Picassu: Nakon što je jedan bogati Amerikanac kupio sliku u ateljeu Pabla Picassa, malo kasnije vratio se do umjetnika kako bi pribavio potvrdu o autentičnosti rada. Kad je izvadio sliku i stavio je pred Picassa, majstor usklikne: – To je krivotvorina! – Majstore, ali ja sam vidio kako ste je slikali! – reče u čudu Amerikanac. – Možda, ali ja veoma često slikam krivotvorine – uzvrati Picasso. Hrvatski leksikon1 za pojam originalnosti ima sljedeća značenja: „originalnost (lat.), izvornost, nepatvorenost, osobitost, osebujnost, novina“. Stoga smatramo da bi odgovarajuće bilo krenuti s pojmom originalnosti i onim što on podrazumijeva. Od svih se mogućih definicija originalnosti (čini se da je sama ova rečenica paradoks) ova čini najkoherentnijom: 1

http://www.hrleksikon.info/definicija/originalnost.html

OGLEDI

Božidar CVENČEK

„Originalnost ili izvornost, neponovljiva vrijednost umjetničkih, znanstvenih, filozofskih i drugih kulturnih djela, ali i sposobnost stvaranja nečega novog uopće. U skladu se s tim tumačenjem originalnost suprotstavlja plagiranju, kopiranju, oponašanju ili slijeđenju umjetničkih konvencija te se ističe moderno načelo inovacije kao vodeće načelo književnoumjetničkog i uopće kulturnog stvaranja. Podrazumijevajući odraz autorske individualnosti, inovacija se može pojaviti bilo u stilu, strukturi ili tematici djela kako bi mu podarila kvalitetu jedinstvenosti. Originalnost se izvodi iz romantičarskoga shvaćanja umjetnosti i s jedne se strane vezuje uz koncepciju autonomije književnog stvaranja, a s druge uz koncepciju autonomnoga povijesnog subjekta. Kada su te koncepcije na kojima je počivao pojam originalnosti bile u drugoj polovini XX. stoljeća podvrgnute kritici, odnos je umjetničkog djela prema tradiciji bio postavljen na nove osnove. U postmodernizmu se tako npr. na umjetnički tekst više ne gleda kao na originalan izraz autorske osobnosti, nego se definira kao odjek prijašnjih tekstova, tj. kao intertekst ili ‘mozaik citata’“ ( J. Kristeva)2. Zanimljivo je proučiti što o originalnosti misle pravnici i ini stručnjaci za pravo. Tako mr. sc. Borislav Blažević s Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske u izlaganju pod nazivom Originalnost intelektualne tvorevine i kreativnost kod autorskog djela postavlja nekoliko temeljnih pravnih odrednica o originalnosti autorskoga djela, često citirajući Ivana Henneberga, autora Autorskoga prava (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Informator, Zagreb, 2001.), i djela Slobodana M. Markovića, Pravo intelektualne svojine („Službeni glasnik“, Beograd, 2000.), postavljajući navedene autore kao najvažnije teoretičare autorskoga prava. Dakle, prema 2. Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima u odredbama članaka 5. – 8., Odredba stavka 1. u članku 5. glasi: „autorsko djelo definira se kao originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost i namjenu, ako zakonom nije drugačije određeno“. Kada je posrijedi originalnost i stvaralački karakter, autor drži kako je za stvaralački značaj intelektualne tvorevine potrebna određena novost. Za industrijsko se vlasništvo novost utvrđuje pred Državnim zavodom za intelektualno vlasništvo, a za autorsko djelo dovoljna je subjektivna novost, koja se naziva izvornošću (originalnošću) djela, izrazom autorove osobnosti, odnosno izražajnim oblikom individualna duha. Uvijek je zanimljivo kada pravnici kazuju o duhovnosti, pa potonji teoretičar autorskoga prava ovako definira duhovni sadržaj: polazi se od toga da čovjek djeluje i stvara sa ciljem i smislom te autorsko djelo proizlazi iz ljudskoga duha i obraća se njemu, a duhovni sadržaj autorskome 2

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=45503

Božidar CVENČEK

OGLEDI

djelu daje smisao i značenje u samome djelu, a ne u nekim pratećim spoznajama i uputama. Za originalnost kazuje da se njome smatra individualnost, odnosno jedinstvenost djela – to je bitna značajka autorskoga djela i najvažniji razlog za pravnu zaštitu. Nadalje, svaka osoba ima svoju individualnost, što ne znači da je svaka ljudska tvorevina individualna. Ljudi najčešće rade rutinski, ponavljajući naučene šablone ponašanja i u tome potiskujući svoju individualnost. Dakle, tek kada autor svojoj tvorevini dâ svoj specifičan duhovni pečat, odnosno u njoj izrazi individualni dio svoga duha, njegova tvorevina dobiva elemente originalnog djela. I konačno, obično se smatra da je djelo originalno ako je različito od svih postojećih djela, ali originalnost i različitost ne moraju biti istoznačne jer, teorijski, ljudi mogu gotovo istodobno biti tvorci istovjetna djela. Vrlo se brzo autor u neku ruku ispravlja, pa kazuje kako ni jedno djelo ne može u biti posve originalno. Dakle, misli se da djelo ima određene elemente koji su originalni. Obim autorsko-pravne zaštite određena djela određen je količinom, odnosno stupnjem originalnosti toga djela, a što je stupanj originalnosti veći, to je autorsko-pravna zaštita djela veća i određenija. Dakle, postoji proporcionalnost i obimom autorsko-pravne zaštite nisu obuhvaćeni neoriginalni elementi autorskoga djela. Čini se važnim izdvojiti sljedeću odrednicu koja definira činjenicu da za autorsko djelo nije bitno je li završeno ili je u fragmentima, već je li ono jedna duhovna cjelina izražena u određenoj formi, koja ima dovoljan stupanj originalnosti. Sasvim je jasno da smo u nezavidnu položaju kada govorimo o pravnim odrednicama koje sadrže pojmove poput duhovnosti, duhovne cjeline ili čak originalnosti. Zanimljivo bi bilo usporediti pravna stajališta s postmodernističkom teorijom intertekstualnosti. U tom bi slučaju u najmanju ruku raširena bila – zbunjenost. Originalnost pjesničke poetike Vesne Parun Neosporna je snaga i veličina pjesničkoga stvaralaštva Vesne Parun. Za života je pjesnikinja u mnogome bila proturječna, ali ne može se omalovažiti ili umanjiti snagu njezine poetike. Naš velik stručnjak Cvjetko Milanja u djelu Hrvatsko pjes ništvo od 1950. do 2000. (I. svezak) ovako piše o poziciji lirskoga subjekta u poetici Vesne Parun (2000: 43): „to je jamačno pozicija osjećajna subjekta koji ne respektira logiku povijesnih događaja ukoliko oni nude antibitak, pozicija feminilne čulnosti koja prima svijet ne iz njegove racionalne postredovanosti i objašnjenja nego iz osjećajnih akata prvoga dodira, pa bi se stoga moglo reći da je to jedna biologističko-vitalistička koncepcija svijeta, podosta slična Nazorovoj pjesničkoj fazi.“ Uzmemo li u obzir vrelo nadahnuća na kojemu počiva pjesničko stvaralaštvo Vesne Parun, možemo zaključiti da se ono prvenstveno veže za mediteransko iskustvo. Piše Milanja (2000: 45): „Mediteranci, očito, žude za svojim ‘grčkim’ počecima, zato

OGLEDI

Božidar CVENČEK

njihovo ‘unatražno’ pisanje jest rekuperacijsko i memorabilno, evokacijsko i sentimentalno. To bi se pjesništvo moglo optužiti za bezidentitetnost jer se ne situira u procesima sadašnjosti nego u mitskim fantazmima, koje je povijesno nemoguće više oživjeti, jer su oni potrošili svoju povijest. Na paradoksalan način tu Paruničinu liniju slijedi i krugovaško (mihalićevsko) pjesništvo; riječ je o ispisivanju ‘negativističkog otklona od globalnog idealnog orijentira’ (Maleš, 1981: 207), pri čemu je u V. Parun to negativno iskustvo egzistencije potražilo spas u prirodnom bitku ili ekstatičnoj poziciji egzistencije, a u krugovaša u adheziranoj poziciji subjekta i ‘razriješenju’ njegova gnoseološkoga statusa.“ Doista je zanimljivo to da se, prema Milanji, autoričino pjesništvo može protumačiti, odnosno „optužiti“, za bezidentitetnost jer da se ne smješta u procese sadašnjosti, već u mitske fantazme. Bitno je uspostaviti odnos između originalnosti, stvaralaštva Vesne Parun i utjecaja koji su je doveli do razvijanja vlastitoga stila i, konačno, do onoga što možemo nazvati originalnim pjesničkim pristupom. Naime, premda je zbirka Zore i vihori svakako uzdrmala književne krugove svoga vremena, čini se da pravi i potpuni početak individualnoga razmišljanja i pjesničkoga stvaralaštva u smislu originalnosti možemo pronaći u zbirci Crna maslina. Uspoređujući ove dvije zbirke, ovako će Milanja (isto): „U Crnoj maslini (1955.), ako zanemarimo diktirano promašeno knjigu Pjesme (1948.), Vesna Parun se, slično Kaštelanu istih godina, vraća kategoriji individualiteta, odnosno intimnosti, unutarnjosti. Ako se u prvoj zbirci moglo govoriti o feminilinom pannaturizmu, ovdje je u pravom smislu riječ o feminističkom pismu u kojem je lirski subjekt utemeljen u svijetu i svijesti zrele žene, ali jamačno strategijom tjelesnoga, a ne platoničkog ideala, što ne znači da njezina ‘ruža ljubavi, ruža putenosti’ nije prošla ‘duboku patnju i žrtvu’ (Milićević, 1982: 21) i strah od prolaznosti. Međutim, tu je važno uočiti još nešto, bitnije: erotka pozicija iz Zore i vihora u Crnoj maslini se zamijenila u biti kršćanskim marijanskim etosom (nesebično žensko, materinsko žrtvovanje). U konzekvencijama slijedi da je žrtvovana tek osviješćena pozicija individualiteta, pa dakle i subjekt, jer se nije uspio ispuniti u zajedništvu s Drugim. Ostao je nemoćan, i može evidentirati samo stanja svoje katastrofičnosti i manjka, gubitka.“ Dakle, Vesna se Parun, što je donekle točno i u Josipa Severa, povratkom u sebe, u svoj bitak i ontološko područje lirskoga subjekta iskazuje kao originalna pjesnikinja. To je logično uzmemo li u obzir da je sasvim prirodno pronaći „sebe u sebi“, pronaći originalnost u vlastitoj individualnosti, za što treba vremena i kreativnog duha. Mnogi zapisi Vesne Parun govore o važnosti jezika u njezinu pjesničkom stvaralaštvu. Upravo je ovo poveznica između Vesne Parun i Josipa Severa na kojoj ćemo kasnije graditi osnovu ovoga rada. O jeziku u pjesničkom stvaralaštvu Vesne Parun ovako će Milanja (2000: 47): „Uz senzornočulnu značajku njene poezije, valja primijetiti da je Vesni Parun jednako bilo stalo

Božidar CVENČEK

OGLEDI

do čulnosti svijeta koliko i do čulnosti jezika, do svojevrsne šimićevske analogije ‘riječi i stvari’, pa nas propulzija ‘krda riječi’ iz njene manifestne pjesme Ja tjeram krdo riječi ne iznenađuje, nego naprotiv ima ambiciju ‘posuditi’ vlastitu energiju svjetotvornosti. Pri tome je jednako trebalo ‘ukrotiti’ kumulativnu entropiju jezika kao i ‘divlju misao’ prirode. Dapače, moglo bi se reći da je skrivena drama između jezične propulzije i smislenosti zbilje češće na strani jezična sređivanja i ‘kroćenja’, negoli na strani savladavanja zbilje, o čemu svjedoči i sukob lirskog subjekta i svijeta, te ‘verbalna mašinerija’ s druge strane, kao nusprodukt ujevićevskog tipa novosimbolizma, ovdje shvaćenog kategorijom su-viška. Taj višak dakako da je estetski manjak, jer niti je V. Parun bila svjesna drame jezika kao otpora, niti je marila za metaforički ustroj slikovnosti koji bi kondenzirao, a ne rasipao, pa stoga nije čudno da je dio stručne kritike ukazivao na prigodnost i površnost, na kuhinjsko-licitarsku slikovnost ‘lirike registracije’ (Ladan, 1962: 128), na postsimbolističku nadogradnju koja je jezivo doslovna, na autobiografsku personalnost koja nije uspjela postati univerzalna, što je jamačno pretjerano strogi sud, koji nije imao uvida u cjelinu opusa.“ Ako, prema Cvjetku Milanji, Vesna Parun nije bila svjesna drame jezika kao otpora, niti je marila za metaforički ustroj slikovnosti koji bi kondenzirao, onda, tomu nasuprot, možemo ustvrditi kako je Josip Sever poznavao dramu jezika kao otpora i posljedični metaforički ustroj slikovnosti koji bi kondenzirao. Tu je poetsko središte jednakosti i različitosti poetika ovo dvoje velikih pjesnika. Ovo je još jedan dokaz da se originalnost pronalazi na različitim krajevima ljestvice vrijednosti, kako u književnosti tako i u ostalim humanističkim djelatnostima. Originalnost pjesničke poetike Josipa Severa Započet ćemo ovdje životnom pričom Josipa Severa. Rođen je u Blinjskom Kutu kod Siska, studirao sinologiju u Pekingu i slavistiku u Zagrebu. Prevodio je s ruskoga (Majakovskoga, Babelja, Nabokova) i kineskoga, a objavio je dvije zbirke pjesama: Diktator (1969.) i Anarhokor (1977.), za koju je nagrađen „Nagradom grada Zagreba“. Pjesnik je to za kojega Zvonimir Mrkonjić piše da nikada nije govorio o sebi, nikada nije govorio subjektivno ni o bliskim stvarima, kao što govore naši pastoralni pjesnici. U njega je sve bilo daleko – pustinje, Grenland, Nubia. Bio je građanin svijeta, govorio je iz daljine, i to je razlog zašto njegova poezija tako daleko prodire – u prošlost i budućnost.

Josip Sever (1938. – 1989.)

100

OGLEDI

Božidar CVENČEK

To je njegova vrijednost i iz toga treba učiti. Majakovskoga, očito, nije prevodio iz čisto književnih razloga, nego zato što je uviđao svojevrsnu povezanost između poetika. Potvrde tomu možemo pronaći u mnogim izvorima. Počevši od same ideje prebacivanja važnosti označitelju naspram važnosti označenoga, preko opčinjenosti avangardom, futurizmom, pjesništvom jezičnoga iskustva i konačno anarhijom koju je avangardna književnost izazvala, ali i postavila kao temeljac pobune protiv tradicije, kako u književnosti tako i u društvenom okviru. Severova pjesnička djelatnost odvija se sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, koje s jedne strane obilježuje europska i svjetska promocija postavangarde i njezina ambivalentna ciklična obnova, a na drugoj represivno zatiranje prava na diskurs slobode. Prema Branimiru Bošnjaku, ova dvojnost europskih iskustava – zapadnoga koje sedamdesetih iz obilja potrošačkoga društva prakticira postavangardno dokidanje estetičkoga u zbilji društva kao umjetničkoga djela, i istočnoga koje prisvojen diskurs utopije brani gulazima i golom opresijom – „ubilježila“ se u Severov pjesnički tekst u obliku značajnoga dijaloga s tradicijama povijesnih avangardi. Bošnjak piše o postavangardi u poetici Josipa Severa, spominjući Vladimira Majakovskog koji bi mogao poslužiti kao pjesnički idol, pa u djelu Modeli moderniteta (1998: 142) zaključuje kako se „stilske silnice Severove poetike mogu razumjeti jednim dijelom zbog poetike dijaloške citatnosti i intertekstualnosti“, a moglo bi se reći, zajedno s Dubravkom Oraić zaključuje autor, da je Diktatora Sever napisao u autorskom monologu s poetikom „zauma“ i svjetskopovijesnom pozom Majakovskog, nastojeći učiniti prepoznatljivim model svoga postavangardnog izbora. U Severov pjesnički tekst ostaje neupisana jedna od kanonskih regula povijesnih avangardi: tzv. optimalna projekcija ili njezina utopijska izvedba. Termin optimalna projekcija, kako objašnjava njegov tvorac Aleksandar Flaker,3 nastao je na simpoziju 1967. godine u slijedu diskusije o tipovima utopije, a uporabio ga je Jurij Lotman kao načelo svojstveno znanosti i umjetnosti u vrijeme dominacije avangarde. U ovom terminu sadržana je namjera povijesnih avangardi da estetsku subverziju (prevrednovanje) prošire na društvene funkcije moralnoga, etičkoga i društvenoga prevrednovanja cijeloga sustava životnih odnosa te je jednako tako konstruktivno naglašeno načelo budućnosti koje rabe povijesne avangarde. Flaker naglašava kako je avangarda u svojim reprezentativnim tekstovima suprotna utopiji i zapravo odbacuje svako ostvarenje ideala, pa je stoga primjerenije reći kako sadrži svojevrsne strategije utopijskoga diskursa, a za se pridržava vjerojatnost optimalne projekcije. Naravno, pjesnikova će poetika sadržavati puno više od navedenoga, ali u osnovi, pogotovo u početku, zasnivat će se na propitivanju ljestvice društvenih vrijednosti i tradicije na kojoj su te vrijednosti zasnovane. Josip 3

Aleksandar Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb, 1982., str. 66.

Božidar CVENČEK

OGLEDI

Sever otkrit će poetiku ruskoga futurizma i avangarde i ti će mu tekstovi i stilske dominante pomoći u određivanju vlastite poetike, tako da ne postane sljedbenikom bilo kojeg ruskog pjesnika. Josip Sever prevodit će, dakle, Majakovskoga, učit će od ruskih futurista i avangarde, ali neće preuzeti glavne odrednice stila. Na vlastiti će način izraziti ono što za nj znači pjesništvo, ideologija ili društveno okruženje. Sever shvaća da živi u vremenu povijesnoga kraha i nesvjesno se prepušta Zeitgeistu. Poput Vesne Parun, ne dopušta prevelik upliv stilskih odrednica i traži vlastiti izričaj. Objasnit ćemo gdje se poetike ovo dvoje velikih pjesnika podudaraju, a gdje se razilaze. Što je za Vesnu Parun mediteranizam, za Josipa je Severa nomadizam. Originalnost pjesničkih poetika Vesne Parun i Josipa Severa Premda su pjesnikinja i pjesnik bili suvremenicima, jasno je da im se poetike snažno razlikuju. Paruničina se poetika, ponovimo, zasniva na mediteranizmu, ženstvenosti i općenito novosimbolici ujevićevskoga tipa. Severova se poetika zasniva na ruskim futuristima i kubofuturistima, koje je nadrastao, i svrstao se u najvažnije, ako ne i najvažnijeg predstavnika poezije iskustva jezika (prema Mrkonjiću) te pjesnika postavangarde u nas. Možda je jedina točka u kojoj se ove dvije poetike sastaju upravo poimanje originalnosti. Naime, Vesna je Parun od najranije pjesničke dobi krenula vlastitim stazama poetskoga istraživanja, dok je Sever, nakon početne očaranosti poezijom „zauma“ i svjetskopovijesnom pozom Vladimira Majakovskog, krenuo vlastitim stazama poetske inovacije. Vesna Parun, s jedne strane, originalnost pronalazi u mediteranizmu kojemu je povijesna podloga jednako nebitna kao što je to i tzv. optimalna projekcija. Smatramo da je mediteranizmu povijest samo mit koji može poslužiti kao inspiracija, ali ne i kao primjer. Kada je riječ o poetici Vesne Parun, povijest je kategorija u koju mediteranizam slabo zalazi. Umjesto toga, ljestvicu vrijednosti Parunova nalazi u odnosu prema prirodi. Čini se da je priroda, majčinstvo i antropomorfizacija ono što poetiku Parunove čvrsto vezuje s mediteranizmom. U odnosu čovjeka i prirode, muškarca i žene, čovjeka i životinje te konačno čovjeka i svijeta u mitskom prostoru bezvremena pjesnikinja nalazi osnovu vlastite originalnosti. Stvaralaštvo je ove pjesnikinje golemo i ogroman je doprinos korpusu hrvatske književnosti. Za razliku od Vesne Parun, Josip Sever zadužio je hrvatsku književnost dvjema zbirkama i jednom tiskanom posmrtno. Poetski dometi Diktatora i Anarhokora i danas su u vrhu hrvatske poezije te uživaju gotovo kultni status. Jednako se može reći za pjesnički prvijenac Vesne Parun, zbirku Zore i vihori, te Crnu maslinu, koje se mogu usporediti snagom i veličinom pjesničkih ostvarenja. Jasno je da su motivi drugačiji, ritam je drugačiji, odnos je prema jeziku drugačiji i, konačno, odnos prema svemu, osim onomu što

101

102

OGLEDI

Božidar CVENČEK

se izravno tiče čovjeka, drugačiji je. Premda ih stilska dominanta određuje različito i sami biraju različite stilske odrednice, pjesnici su izrazito svjesni sudbine svijeta u kojemu žive. Njihovi su subjekti svjesni toga da se svijet ne može promijeniti, što im poetike skladno pokazuju. Upravo su ove dvije poetike primjer mogućeg iščitavanja gotovo dijametralne opeke između tzv. ženskoga i tzv. muškoga pisma. Pisanje je Vesne Parun često bilo imenovano danas „politički i rodno nekorektnim“ pojmom „ženskoga pisma“, ali i Severovo jednako tako nekorektnim terminom „boemštine“. Oboje traže inspiraciju na suprotnim stranama, no upravo je u tomu njihova povezanost. Severov je jezik bunt, dramski nastrojen i nomadično rasprostranjen, dok je Paruničin lišen drame, mikrolokaliziran i upućen intimi. Spomenuta „optimalna projekcija“ po svemu bi sudeći trebala imati mjesta u Severovoj poetici, no nije tako. Razlog tomu jest u odnosu lirskoga subjekta i svijeta. Lirski subjekti ovih pjesnika „shvaćaju“ da se svijet ne može promijeniti s pomoću književnosti i stoga propituju ljestvicu vrijednosti onako kako najbolje znaju. Zanimljivo je to koliko je poetika Vesne Parun, kako je pjesnikinja naznačila, ovisna o jeziku i koliko mu „duguje“. Takvo što za Josipa Severa nije ni potrebno naglasiti. On često konstruira nove stileme, ostavivši i hapakse u svome poetskom naslijeđu. Preuzmemo li neke definicije originalnosti iz pravnih objašnjenja s početka ovoga rada, jasno je da su oboje originalni, iskaču iz stilske dominante doba u kojemu stvaraju – bilo da traže vlastiti poetski put u mitološkom prostoru Mediterana ili u suvremenu odnosu čovjeka i majčinstva, odnosno tražeći svoj put u nomadizmu, obnavljanju avangardnih tradicija (kako naznačuje Dubravka Oraić) ili dubinskim intervencijama u jezik. Ne može se reći da ne prevrednuju društvene vrijednosti uopće, no točnije bi bilo ustvrditi kako prevrednuju svijet i vrijednosti upravo konkretnoga društva u kojemu žive, čime ne ostvaruju promjenu u fizičkome svijetu, niti im je to namjera; prevrednovanje ciljano zadržavaju u prostoru pjesničkoga, intimnoga, vlastita viđenja svijeta. Lirski subjekti Paruničina pjesničkog stvaralaštva blizu su, tu negdje oko nas, a ako i nisu, to su antropomorfizirane životinje i priroda. Severovi su pak lirski subjekti rašireni diljem svijeta, daleko, no istodobno imaju perspektivu njegovih bližnjih, onih o kojima je zapravo riječ, onih koji i nas okružuju. Upravo je ovdje dodirna točka dviju poetika. Blizina i daljina, intimno i vanjsko, žena i muškarac povezani poetskim viđenjem svijeta čvrstim vezivom originalnosti dvoje velikih pjesnika. Parunova i Sever nemaju prave preteče ni nasljednike u hrvatskoj književnosti. Pjesnici, žena i muškarac, davna povijest i daleka budućnost, dramski jezik i delikatan ritam, forma i sadržaj, motiv i zvuk, očinstvo i majčinstvo... Toliko različiti u izričaju, a toliko slični u originalnosti. Stilski dijametralno udaljeni, a povezani, ostavili su izniman trag u našemu pjesništvu. Živjeli su u „ekstremima“, ostvarivši ekstremnu kvalitetu na polju pjesničkoga stvaralaštva.

Božidar CVENČEK

OGLEDI

Zaključak Ona koja ima nevinije ruke i onaj koji se uzdigao kao feniks iz plamena svijetu su bili „niks frštee“ i „čovjekova mati“. Paruničin medvjed i Severov borealni konj idu ispred ostalih bića svoga poetskog doba, izazivajući „smrtnike“ da pokušaju dostići njihovu originalnost, pa makar u tragovima. Originalnost ovo dvoje pjesnika ne ostavlja prostora sumnji. U vremenu kada se poezija ne cijeni njihovo djelo nastavlja prkositi (i) književnoj malograđanštini.

Literatura: Djela Bošnjak, Branimir, Modeli moderniteta, Zagrebgrafo, Zagreb, 1998. Flaker, Aleksandar, Poetika osporavanja, Zagreb, 1982. Henneberg, Ivan, Autorsko pravo, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Informator, Zagreb, 2001. Ladan, Tomislav, Zoon graphicon, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1962. Maleš, Branko, Šum krila, šum vode – izbor iz poezije Vesne Parun, Mladost, Zagreb, 1981. Marković, Slobodan M., Pravo intelektualne svojine, „Službeni glasnik“, Beograd, 2000. Milanja, Cvjetko, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. (I. sv.), Zagrebgrafo, Zagreb, 2000. Parun, Vesna, Izabrana djela, prir. Nikola Milićević, Impresum – Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982. Parun, Vesna, Ja koja imam nevinije ruke, Naklada Zoro, Zagreb, 2009. Izlaganja Blažević, Borislav, Originalnost intelektualne tvorevine i kreativnost kod autorskog djela, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Zagreb, 2008. Mrežne stranice http://www.hrleksikon.info/definicija/originalnost.html (pristupljeno 17. siječnja 2017.) http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=45503 (pristupljeno 17. siječnja 2017.)

103

Božidar CVENČEK

ŽARKO PAIĆ Metropolis u pustinji: Arhitektura kao iluzija

FILOZOFIJA FILOZOFIJA

106

105

106 Žarko PAIĆ, Ivanić-Grad

METROPOLIS U PUSTINJI: Arhitektura kao iluzija

„Odlazeći iz metropolisa u pustinji svatko zna da je posljednji povratak zem lji još jedna iluzija. I stoga je ova arhitektura tako bezočno nostalgična spram divljine koja se rasprostire unaokolo, u beskraj, poput neizmjerne daljine...“

„Life? It’s one big phantasmagoria.“ Harry Dean Stanton

Uvod: Nihilizam pod kontrolom Sve je otpočelo gnjevnim pozivom na obračun s već okamenjenom tradicijom pretvorenom u grad kao muzejski znak veličajne ljepote i moći. Futurizam nije mogao nastati u Americi, zemlji-kontinentu otvorenih prostora, nego u samoj jezgri antike-srednjega vijeka i modernosti svedene ipak na mjeru renesanse s njezinim razotkrićem ideje „čovječnosti čovjeka“. Da bi se vjerodostojno razaralo, mora se imati što razarati. Naravno, važna je i metoda kao stil razaranja. Humanizam koji se oslanjao na ideju dostojanstva čovjeka kakvim ga je mislio Picco della Mirandola nikad nije mogao zaživjeti nigdje drugdje osim na kamenim pročeljima Firence ili na prikazima pietà kipova razasutih sveudilj Sredozemlja. Grad se od renesanse pretvorio u traganje za kozmo-antropocentričnim prostorom estetiziranoga mjesta (topos). Prema ovome se sve ravna. Ne odlazi se iz Rima i Firence u svijet. Smjer

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

je obratan: da bi se vidio istinski svijet ljepote, sklada i mjere dolazi se u Italiju. Goetheovo putovanje u tome je prosvjetiteljski vodič koji unaprijed pretpostavlja da putnik mora vidjeti te-i-te gradove, biti obrazovan i od vlastitih dojmova s putovanja izgraditi mapu za teritorij doživljenoga prostora modernoga subjekta. Sve će to odjednom postati zastarjelim svijetom bez ikakva dubljeg značenja za suvremenost. Ili drukčije rečeno, od svega će ostati tek imaginarni relikvijar muzealizirane povijesti nakon prekretnice u razumijevanju onoga što u metafizičkome smislu riječi označava grad kao umjetničko djelo. U futurističkome manifestu arhitekture, koji uz Filippa Tomasa Marinettija potpisuje Antonio Sant’Elia, vizionar bez djela budući da svoje ideje nije arhitektonski ostvario u praksi, najupečatljiviji dijelovi teksta zacijelo su sljedeći: „Bitna razlika između modernoga i staroga svijeta danas se ponajbolje određuje postojanjem stvari kojih prethodno nije bilo. Naši su životi prožeti velikim mogućnostima koje našim predšasnicima nisu bile dostupne. Riječ je o materijalnim i duhovnim mogućnostima s dalekosežnim posljedicama za budućnost. Među njima se izdvaja novi ideal ljepote, još uvijek nejasan i samo djelomice poznat u svojem začetku, ali koji je počeo oduševljavati čak i mase. Izgubili smo želju za monumentalnim, zapanjujućim i statičnim, a zauzvrat smo razvili ukus za prozračnim i praktičnim, prolaznim i brzim. Osjećamo da više nismo ljudi katedrala, palača i dvorova, već velikih hotela, željezničkih kolodvora, nevjerojatnih ulica, divovskih luka i pristaništa, tržnica, svjetlosnih lukova, da smo ljudi izgradnje i obnove.“1

Futurizam je paradigmatski pokret povijesne avangarde zato što je njezin arché (početak, načelo, odluka). Imenovanje pokreta već je ono što dobro označava latinska izreka nomen est omen (ime je sudbina). Budućnost kao energija i dinamika „novoga“ pretpostavlja određenje vremenitosti iz aktualiziranja kao stalnoga „napretka“. Manifesti futurizma bili su zoran dokaz pokušaja da se moderna umjetnost iz njezine mantre autonomije kao osamostaljenja od religije dokine/prevlada (Aufhebung) u sintezi umjetnosti i svijeta života. Način toga procesa nestanka autonomije u korist suverenosti događaja apsolutne umjetnosti koja spaja iskon (arché) i budućnost (futur) nije ništa drugo negoli uspostavljanje suverene moći racionalizma kao nove mistike. Što je bilo određujuće za futurizam kao početak konceptualne umjetnosti, to je jednako tako bilo i za dadaizam kao početak performativne umjetnosti. Riječ je, naravno, o ideji stroja koji povezuje jezik (astralnost sfera) i sliku 1

Antonio Sant’Elia i Filippo T. Marinetti, „Futuristische Architektur“, u: Ulrich Conrads (ur.), Programme und Manifeste zur Architektur des 20. Jahrhunderts, Vieweg, Braunschweig, 1964., str. 3.

107

108

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

(tijela).2 Dostatno je iz futurističkoga programa radikalne promjene „bítī“ umjetnosti izvesti sljedeće temeljne pojmove koji su i za suvremenost našega biokibernetičkoga sklopa od presudne važnosti. To su „nova ljepota“, „brzina“, „tehnika“, „prolaznost“, „dinamičnost“, „praktičnost“, „destrukcija“, „fascinacija“. U polju vizualnih umjetnosti futurizam je u svojemu talijanskome obličju podario sliku hibridnoga utjelovljenja koncepta i simboličke pojave (Boccioni i Carrá), a u polju književnosti u svojemu ruskome obličju izgradio ljestve za rastjelovljenje jezika (Hljebnikov i zvjezdani jezik). No, ono što nas u ovome razmatranju ponajviše mora zanimati jest pitanje o prelasku arhitekture iz stanja monumentalnosti u stanje prolazne krhkosti. Drugim riječima, pitanje o vremenu kao povijesnosti događanja početka i kraja, cilja i svrhe, neizbježno se pojavljuje kao pitanje o prostornosti zbivanja čiste jednokratnosti i slučaja. Pravi početak onoga što se naziva „prostornim obratom“ (spatial turn) u arhitekturi, književnosti, slikarstvu, kiparstvu pripada uistinu futurizmu. Nije slučajno što su i „danas“ toliko prihvatljive ideje izložene u futurističkim manifestima o modi primjerice, te što se stil koji u neo-liku sintetizira sva htijenja radikalne novosti naziva retro-futurizmom. Prošlost i budućnost stapaju se u slici tehnomorfne sadašnjosti dinamičnoga tijela. Nadilazeći granice životinjskoga i ljudskoga, novo tijelo ruši opreke prirode i kulture.3 Sve što je vrijedilo za otmjeni klasicizam s idejom kružnoga kretanja sfera i čovjeka kao subjekta povijesnoga osmišljavanja događaja, sada se preobražava u stanje onkraj granica ljudskoga uopće. Poznata Marinettijeva poetska slika o jurećem automobilu koji zasjenjuje blistavu ljepotu Nike sa Samotrake u manifestu s potpisom vizionara Sant’Elie smjera onome istome kao patosu „napretka“ i „razvitka“. Arhitektura, naime, mora postati nešto blisko promijenjenoj slici čovjeka koji se oduševljava „tričarijama“ umjesto „svetošću“, banalnostima života umjesto vječnim i neprolaznim „istinama“. Sjaj božanske prisutnosti u ovome svijetu privida i opsjena kao da je pomračen. Stoga na njegovo mjesto dolaze svjetlosni efekti, vizualizacija i fascinacija mobilnoga promatrača (drive-in). Osim toga, arhitektura se mora odvojiti od bilo kakva povijesnoga kontinuiteta. Ako je igdje tako jasno izrečena misao o „novome svijetu“ koji dolazi iz duha znanosti i tehnike, onda je to svakako bila vizija futurističke arhitekture. Za Sant’Eliu se čini neupitnim da ono „novo“ preuzima tradicionalnu metafizičku odredbu biti ili supstancije. I stoga se kao i u Maljevičevu Manifestu suprematizma 2

Vidi o tome: Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik der Performativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002. i Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006. Vidi o tome: Amanda Fernbach, Fantasies of Fetishism: From Decadence to the Post-Human, Edin burgh University Press, Edinburgh, 2002.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

iz 1915. godine pojavljuje emfatička i apofantička moć „novoga“.4 Ako je arhitektura od svojih početaka u Grka do kraja historicizma bila svedena na gradnju koja poštuje krajolik zemlje, od trenutka povijesne avangarde nastaje radikalan rez s idejom postojanosti i trajnosti (bitka). Sada je posrijedi konstrukcija koja zadire u sámu jezgru prirode. Time prostor oblikuje na sliku i priliku tehnomorfne strukture. Nadomještanje gradnje konstrukcijom dovodi do dalekosežnih promjena u „bîti“ arhitekture. Sve što je imalo karakter monumentalnosti u formi i materiji sada se preusmjerava na tehnički proizvedene sklopove i pritom se ovjekovječenje promeće u privremenost. Tehničke su konstrukcije promjenljive, fluidne, složive i raspoložive do te mjere da ih može izvoditi i manje vješt graditelj, pa čak i krajnji korisnik koji tek slijedi upute za gradnju kao da slaže lego-kocke. Razlika između klasične i moderne/postmoderne arhitekture počiva u razlici između svrhe i funkcije, jezika i slike, smisla i pragmatičnih značenja koja se mijenjaju sukladno promjenama konteksta i situacije. Vrhovni označitelj (Bog-čovjek-društvo) u prijelazu iz klasične u modernu arhitekturu gubi značajke prvoga uzroka (causa sui). U suvremenosti od 1960-ih godina sve se odigrava kao referencijalni znak znakova od kulture, tijela, stroja, tehnosfere. Doista, Sant’Elia i nije trebao graditi idealni i tehnički savršen metropolis. Umjesto njega to su učinili u avangardnome filmu Fritz Lang sa svojim Metropolisom i događaj koji je zapravo transparentna „bit“ ovoga vremena. A on se „spacijalizacijom“ tek beskrajno produžava i mijenja u preobrazbama onoga istoga. Arhitektura stoga više ne oblikuje prostore niti ih konstruira prema nekom unaprijed postojećem konceptu. Ono što arhitektura prelaskom u banalnost-trivijalnost-običnost svakodnevice života „danas“ čini jest posvemašnja uronjenost u proizvodnju mreže događajâ. Prizori koji se odvijaju na površinama objekata kao na zaslonima digitalnih aparata (screens) istodobno su šokantni, provokativni i dosadni. Razlog leži u tome što je slika postala vizualnim znakom, a on pak proizlazi iz logike informacijskoga niza: i-i. Dovodeći u odnos ono što je proturječno ili čak posve nespojivo, nastaju hibridni sklopovi često na rubu groteske. Ova tehnika montaže atrakcija iz medijske tvornice života usavršena je dolaskom digitalne slike. Umjesto montaže na djelu je sempliranje. Mogućnost nadogradnje i promjene „bîti“ onoga što tvori identitet osobe preobrazbom njezina lika u monstruoznu pojavu počiva u logici avangardne destrukcije postojanosti bitka. Medijska spektakularizacija događaja, koji su poput bîti informacije u uputi za djelovanje, a ne u smislenom protijeku vremena, ima svoje podrijetlo u znakovnome horizontu „puste zemlje“, u onome što se na engleskome naziva nowhere. No, 4

Vidi o tome: Boris Groys, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie, Fischer, Frankfurt a. M., 2002., 2. izd.

109

110

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

kada se složenica razloži na sastavnice dobivamo distopijsku riječ za nigdinu i ništavilo. No-where postaje uvjet mogućnosti now-here odnosno sadašnjega momenta, aktualiziranja položaja u prostoru. Na taj se način nihilizam povijesno-etimologijski uvlači u strukturu uistinu jedinoga modernoga jezika kojim se svijet u planetarno-globalnome načinu postojanja iskazuje. Ne mislim pritom na nihilizam u ničeanskome smislu obezvrjeđivanja svih visokih vrijednosti. Naprotiv, nihilizam o kojemu je ovdje riječ postao je „životnim stilom“ (lifestyle). Za njega vrijede značajke koje su upravo izvedene iz futurističkih manifesta. Usto, taj i takav nihilizam više ne obavlja zadaću skidanja pozlate s uzvišenih spomenika povijesnoga pamćenja. Njegovo je „poslanstvo“ u normaliziranju pogleda koji više ne promatra pojave da bi u njima vidio tzv. suštu bit stvari. Umjesto tog dubinskoga snimanja metafizike na djelu je „skeniranje“ površina, prokopavanje tunela za podzemne željeznice, mrežu optičkih kablova, povezivanje podzemlja s nebom u interplanetarnome šúmu. Ništa više ne očekuje se ni od arhitekture. Prošlo je vrijeme revolucionarnih utopija i radikalnih transformacija prirode u krajolik po mjeri planetarne tehnike. Nakon „katastrofe“ dolazi vrijeme koje iziskuje onu vrstu nihilizma s kojom se može živjeti na distanci, znajući da je katastrofa svagda već „tu“ i „tamo“, da se događa bez nenadanih šokova i posve u skladu s racionalnom ekstazom novih strategija zaborava.5 Nešto je o tome razvidno u promišljanju Paula Virilioa s obzirom na njegove postavke o dromologijskome iskustvu suvremenoga čovjeka.6 Dromos označava put, cestu, putovanje utabanim stazama sa sve većim ubrzanjem. Tromost materije i brzina mase kao energije naposljetku doživljava svoj vrhunac u pojmu čiste informacije. Bez toga ne bi mogla postojati kibernetika. Sveza jezika kao informacije i arhitekture kao znaka pseudo-događaja počinje biti izazovnom temom onda kada postaje bjelodano da se jezici kao i arhitektura više ne odnose na sliku univerzalne pastorale zvane „priroda“. Što se događa gubitkom „prirode“ (natura naturans i natura naturata)? Formalno govoreći, nestaje „bit“ svekolike gradnje i razgradnje. Ideja prirode od novoga vijeka više nema ništa zajedničko s prvotnom riječju koja je odgovarala bitku u iskonu zapadnjačke metafizike u Parmenida. Physis kao mehanička fizika (Newton) i kao kvantna fizika (Bohr i Planck), unatoč bitnih razlika u shvaćanju prostora i vremena, još uvijek su na istome položaju u razumijevanju svijeta. Moderna arhitektura koju ponajbolje predstavlja ideja kuće kao stroja za stanovanje (Le Corbusier) više gotovo ni 5

Vidi o tome: Hans-Jürgen Heinrichs, Die katastrophale Moderne: Von der Endzeitstimmung zur Alltagsmagie, Fischer, Frankfurt a. M., 1987. Paul Virilio, Brzina oslobađanja, DAGGK, Karlovac, 1999. S francuskoga prevela: Gordana V. Popović. Vidi o tome: Žarko Paić, „Brzina, svjetlost, apokalipsa: Paul Virilio“, u: Traume razlika, Meandar, Zagreb, 2007., str. 73-89.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

u čemu ne oponaša prirodu. Posrijedi je apsolutni duh konstrukcije koji polazi od toga da gradnja više ne opisuje već uvijek postojeći krajolik. Umjesto toga, neboder kao referencijalni znak bez značenja u stvarnome svijetu postaje „novom prirodom“ ili tehničkom okolinom. Kada se to zbiva, tada pojam „čovjeka“ gubi postojano mjesto pod Suncem i teži izgradnji platformi za komunikaciju u prostoru koji je i sâm u funkciji stroja, a ne obratno.7 Pohvala armiranome betonu, arhitekturi koja postavlja nove tipologije na mjesto stilova, industrijalizaciji i ekonomiji modernoga kapitalizma u radovima Le Corbusiera danas je opće mjesto duha radikalne, „revolucionarne“ modernosti. Ako jezici više ne govore, već samo pokazuju stanje stvari, tada niti arhitektura više ne gradi. Ono što joj preostaje jest obnova i razgradnja „novoga“. Now-here i no-where upućuju na nemogućnost izlaska iz mračne i zagonetne „crne kutije“ metafizike iz koje jezik odašilje čudnovate poruke. Engleski jezik putem američke masovne kulture jedini je jezik komunikacije bez pravih komunikatora. Njime govore „svi“ i „nitko“. Svijet te i takve arhitekture rođen je u konstrukciji „prostornoga obrata“ (spatial turn) iz pustinje koja se rasprostire u nedogled. Topologijsko mjesto oživotvorenja ovoga događaja od najveće važnosti za suvremenost jest američka pustinja Mojave (mouhα:’vi). U njoj je u najkraćem mogućem vremenu u povijesti gradnje podignut posve novi grad – Las Vegas. Njegovo značenje za koncept suvremene arhitekture često se elitistički, pseudoznanstveno, u maniri aristokratske dekadentne teorije o kraju povijesti i vladavini bezuvjetnoga nihilizma nastoji podcjenjivački svesti na nekovrsni pop-artistički kič drugim sredstvima. Nema ništa gore od podržavanja takvog pogrešnoga stava. Čak i kada se kritički progovara o njegovim „vrlinama“ i „manama“, teško se mnogi tumači oslobađaju predrasuda o tome kako je sve što ima prizvuk komercijalnosti i potrošaštva nužno ispod visoke estetske razine. Nitko nije bolje od Jeana Baudrillarda izrazio taj podijeljeni osjećaj udivljenja i gađenja spram vulgarnosti „ukusa“ koji isijava iz toga grada zabave, orgija i kapitalističke vježbe rizika u poslovanju. Na jednome mjestu razgovora s arhitektom Jeanom Nouvellom o trajanju moderne arhitekture i njezinim preostacima za nove naraštaje filozof simulacije kao bîti postmodernoga obrata neuvijeno kaže: „U doba arhitektonske avangarde radilo se o zamišljanju organske arhitekture, koju su tvorili prolazni materijali i koja nije bila zamišljena da traje, kao, primjerice, u Las Vegasu. Za mene koji sam prije trideset godina upoznao taj grad, to je pravi masakr!“8 7

Le Corbusier, Tri temeljna humanistička načela – Urbanizam triju naseobina, DAGKK, Karlovac, 1998. S francuskoga prevela: Sanja Bingula, pogovor: Krešimir Rogina. Jean Baudrillard – Jean Nouvel, „Singularni objekti – arhitektura i filozofija“, Europski glasnik, br.

111

112

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

Ako čak otklonimo da je upravo Baudrillard ispisao najzanosniju pohvalu i ujedno najradikalniju kritiku Amerike i Las Vegasa kao znaka singularnosti novoga doba medija, komunikacije i tehnologije, to nipošto ne znači da je njegovo viđenje stvari sáme o kojoj se ovdje radi neosporivo.9 Posve suprotno, problem s kojim se susrećemo u razmatranju arhitekture kao iluzije zbiljskoga i kao znaka prodora neoliberalnoga kapitalizma u sive zone „simboličke razmjene“ između profita i zabave, rizika i smrti, užitka i patnje nadilazi bilo kakve vrijednosne sudove, pa makar se s njima možda i slagali. U tome je kanonska knjiga još i danas ona koju potpisuju arhitekti Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour Učiti od Las Vegasa: Zaboravljeni simbolizam arhitektonske forme (Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form) iz 1972. godine. Razlog valja potražiti u tome što znameniti arhitekt i teoretičar američkoga postmodernizma kao što je Venturi već na počecima ovoga paradigmatskoga djela za odnos arhitekture i „prostornoga obrata“ (spatial turn) ustvrđuje da kao što „analiza strukture gotičke katedrale ne uključuje raspravu o moralnosti srednjovjekovne religije, tako su i vrijednosti Las Vegasa ovdje izvan rasprave.“10

Je li taj stav moguće prihvatiti bez prigovora? Arhitekti nisu sveci niti namjesnici božanskoga reda u moderno doba čistoga funkcionalizma i servisiranja usluga korporativnoga kapitalizma. To, naravno, ne znači da su puki grabežljivci kojima je glad za novcem i slavom ispred onoga što se pragmatično zove „etikom struke“. Isključiti svrhu građenja Las Vegasa ili Dubaia kao njegove hipermoderne „replike“ u drukčijem socio-kulturnome kontekstu bilo bi ravno iznevjerivanju ideje koja određuje ono što se materijalizira u prostoru. Aristotel je već jasno uvidio da cilj i svrha (télos) određuju ljudsko djelovanje (praxis). Ono što je naizgled nevidljivo jer dolazi iz budućnosti kao pretkazanja vlada nad vidljivim svijetom sadašnjih činova. Namjera se, dakle, pokazuje temeljnim pojmom cilja ili svrhe i u najprizemnijem činu građenja neke kuće namijenjene stanovanju u čisto pragmatičkome značenju. No, kada Venturi želi neutralizirati i suspendirati upletenost cilja ili krajnje svrhe u arhitektonskome projektu, onda to nije iz razloga dokidanja vladavine moći-ideologije kapitalizma koji u svojem postmodernome liku postavlja kulturu kao zabavu (entertainment) na sam vrh svojih preferencija. Da bi se moglo ne samo raspravljati 9 10

12/2007., str. 677. S francuskoga preveo: Leonardo Kovačević. Jean Baudrillard, Amérique, Grasset, Pariz, 1986. Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1972., str. 6.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

o činjenju, već i graditi bez grižnje savjesti pod uvjetom da čak i graditelj bordela može biti pristojan religiozni fundamentalist, nužno je razgraničiti funkciju od cilja ili svrhe. Štoviše, ono što je za modernu arhitekturu postalo samorazumljivo jest to da je ona postala „čistim znakom“, bez obzira svodi li se na organsku ili nereferencijalnu arhitekturu. Od Adolfa Loosa pojam funkcije više nema značenje pukoga sredstva za neku drugu svrhu. Borba protiv dekorativne funkcije ornamenta u historicizmu kao prevladavajućem stilu koji je obilježio drugu polovinu 19. stoljeća u Europi odigrala se s jasnom porukom. Svaki je ures zločin jer zgradi oduzima autonomiju čiste funkcije. Otuda funkcija postaje svrhom, a ne više sredstvom arhitektonske prakse. Što je bila nakana Le Corbusiera, Franka Lloyda Wrighta i Bauhausa, proizlazi iz racionalnosti funkcije kao nove „mistike“ jednostavnosti i reda nasuprot, da paradoks bude potpun, kaosu ljepote i uzvišenosti historicističkoga stila. Ovo se može sažeti na sljedeći zajednički nazivnik moderne arhitekture. Njezin je „kanon“ u odsutnosti estetskoga dodatka građevini, a njezina zadaća u pročišćenju znaka od izvanjskih nadomjesnih označitelja. Nije to niti primat društva nad zajednicom, a niti vladavina kulturnih obrazaca vrijednosti nad spontanim svjetovima života. Umjesto tiranije stilova kao zajedničkih značajki epohe ulazimo u prostor postajanja „novoga“ i neprestane promjene strukture, forme i simboličkoga značenja sustava i okoline (landscapes/scapes). Tek kada se znak oslobodi od zakona mjesta (genius loci) može nastati univerzalno značenje primjenjivo u načelu posvuda pod uvjetom preobrazbe mjesta u prostor. Mnoštvo je primjera. Navedimo tek jedan: arhitektura zabavnih parkova s Disneylandom kao „izvornikom“. Možemo ih naći posvuda u globaliziranome „svijetu“ od Amerike, Italije do Kine. Problem je utoliko veći što je takva arhitektura upravo ono što se može kazati za suvremeni obrat između izvornika i kopije. Sada drugo određuje prvome njegove granice, a ne obratno. Teoretičar suvremene umjetnosti Boris Groys u tumačenju Benjaminova pojma aure i reprodukcije preokreće metafizičku shemu odnosa i tvrdi da aura nastanjuje duh kopije u logici novih medija.11 Utoliko se pozivanje na „metodu, a ne sadržaj“ može smatrati uvjetom mogućnosti svakog daljnjega razgovora o onome što nadilazi zadaću i funkciju arhitekture u moderno doba. Tko se tvrdokorno poziva na etička mjerila protiv estetskih kanona gradnje na isti način promašuje bit stvari kao i nostalgični tragatelji za izgubljenim gradom u dalekoj prošlosti. Treba napustiti takve suprotstavljene položaje iz kojih nastaje prostor za „kulturalne ratove“ (culture wars) niskoga intenziteta. U sljedećem razmatranju vodit će nas pitanje o tome je li Las Vegas 11

Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.

113

114

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

nasuprot Burckhardtovu romantičkome izvođenju ideje o „gradu kao umjetničkome djelu“ koji se uokvirio u povijesno tkanje živoga vremena nešto uistinu posve drugo i drukčije? Ili je, naposljetku, ipak riječ o promijenjenome shvaćanju kako grada, tako i „umjetničkoga djela“, a onda i smisla arhitekture koja nastaje u pustinji i za svoje ishodište preuzima čitav simbolički kovčeg onoga što pustinja označava i predstavlja od iskona do danas? Ono što će pritom biti važno pokazati jest nemoguća sveza između futurizma, ideje metropolisa kao slike-pojma u mišljenju Georga Simmela i Waltera Benjamina te postmoderne arhitekture. Las Vegas joj snažno udahnjuje „umjetni život“, moć iluzije i volju za preobrazbom globalnosti-planetarnosti svijeta u mreže gradova. Svi su oni ispresijecani autoputovima i trakama (strips), oživljeni vizualizacijom arhitektonskih prostora i prožeti dosadom/prazninom života posvećenoga radu, kapitalu i zabavi, bez obzira na kulturne razlike između pustinja Mojave i Sahare. Nakon Las Vegasa ništa više ne može biti drugo i drukčije, pa niti Dubai i njegove nove replike. Ono što je po sebi radikalan obrat utopije i revolucionarne ekstaze modernosti u koju su zaneseno vjerovali očevi-utemeljitelji nebodera i platformi poput Le Corbusiera i Lloyda Wrighta, ne može se kopirati jer je riječ o eklektičkoj imitaciji i kopiji. I upravo je zato njezina „izvornost“ u tome što joj banalnost i vulgarnost sublimne svakodnevice podaruje neponovljivu i jednokratnu auru „ludosti“ zabave, ono nešto što pripada kraljevstvu slučaja u kockarskome raju/paklu globalnoga kapitalizma. Promiješajmo karte, pokupimo žetone, riskirajmo sve da bismo vidjeli je li ovaj nihilizam planetarne zabave uistinu kraj arhitekture i početak nečega „novoga“. 1. Pustinja: Teritorij bez granica? Tamo gdje se to ne bi očekivalo svjedočimo „povratku pustinje“. Nomadski život suvremenoga čovjeka kao putnika kao da tome još više daje dokaza. Ono što su za modernost bili željeznica i vlakovi, simbol mreže gradova međusobno povezanih beskonačnim nizovima čeličnih pragova prúga, od 1960-ih godina i nastanka postindustrijskih društava vezano je za automobil. Posvemašnja mobilnost i autonomija subjekta/aktera ubrzanja svijeta dogodila se tako što je korporativni kapitalizam u suglasju s tehno-znanostima uveo u optjecaj figuru čovjeka-u-kretanju. Značajka je njegove biti da sjedinjuje strast za pronalaskom novih prostora i želju za obiljem i udobnošću. Subjektiviranje se dogodilo tek onda kada je automobil postao simbolom potrošačke euforije u „društvu spektakla“, kako Guy Debord definira novu ideologijsko-političku formu kapitalizma s vladavinom slike.12 I doista, 12

Guy Debord, Društvo spektakla & Komentari „društvu spektakla“, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: Goran Vujasinović.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

automobil nije više stvar prestiža, već individualizirani objekt komunikacije između različitih prostora koje se sve brže prelazi. Autoputovi pritom imaju funkciju fluidne mreže događaja. Američki je „stil života“ (lifestyle) uvjerljiv dokaz ove težnje za dosezanjem „beskonačne brzine“, jer se još i danas identitet umjesto osobne iskaznice određuje posjedovanjem vozačke isprave. U kakvoj su svezi tehničko subjektiviranje s pomoću automobila u suvremenome svijetu i ponovno razotkriće pustinje? Za mjerodavnoga svjedoka u pomoć iznova prizovimo Jeana Baudrillarda. U eseju/putopisu Amerika (Amérique) iz 1986. godine stoji i sljedeći zapis: „Sučeljen s pustinjom, čovjek propituje sebe: priroda i kultura tu su nerazdruživo povezane, i na vidjelo dolazi jedna drukčija poezija, ovaj put gotovo nesvjesna sebe same, moglo bi se reći prirođena, čiji zapis ponire u najtajnovitija otajstva samog čina stvaranja, u simbiozi u kojoj iz pustinje postupno nastaje čovjek i iz čovjeka pustinja, i u kojoj se oni otkrivaju samo jedno preko drugoga.“13

Baudrillardovo meditiranje o odnosu čovjeka i pustinje upućuje na ono „treće“. Nemoguć je susret između dvoje, pustinje i civilizacije, bez posredovanja. Mediji koji to omogućuju dvoznačne su „prirode“: (1) tehničko-tehnološki i (2) društveno-kulturalni. Mreža autoputova kroz Ameriku od Los Angelesa do Las Vegasa i dalje kroz Arizonu upravo su taj medijski sustav tehnosfere i života koji omogućuje susret s pustinjom. Ona je istodobno prirodni i neljudski krajolik, posljednja granica iza koje slijedi golemo prostranstvo oceana, ali i metafizička točka između bitka i ništavila. Govoreći jezikom suvremene filozofije na tragu Gillesa Deleuza i Felixa Guattarija, pustinja predstavlja singularnost događaja. U tom se pojmu stječu različita iskustva vremena i prostora. Za razliku od Heideggera i Derride, primjerice, Deleuze će osobito ustrajati na objašnjenju da događaj ima značajke kontingentnoga kaosa: „Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u periodu od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta... bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“14

Nije nam ovdje zadaća tumačenje ni Baudrillarda niti Deleuza o mračnome i zagonetnome pojmu događaja. Ako je pustinja upravo bliska pojmu događaja kao 13 14

Jean Baudrillard, Amérique, str. 74. Gilles Deleuze, Le pli: Leibniz et le Baroque, Minuit, Pariz, 1988., str. 103. Vidi o tome: François Zourabichvili, Deleuze. Une philosophie de l’événement, P.U.F., Pariz, 1994., str. 18-24.

115

116

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

iskustva kaosa s pomoću medijskoga zaslona, tada je samoizvjesno da se razračunavanje s njezinim prostranstvima u svim aspektima mora pokazati temeljnim problemom arhitekture. Zašto? Ponajprije, pustinja nije plodno tlo, geološki podobno za gradnju nastambi za čovjeka, kakve poznajemo od iskona u Grka i drugih povijesnih naroda. Razlog zašto je egipatskoj gradnji piramida bilo uskraćeno zaslužiti naziv arhitekture u onome smislu koji pripada Grcima leži i u tome što je Grčka ne-pustinjska zemlja. Već sama činjenica da su Egipćani svoje svete gradove poput Tebe i Memfisa podizali usred pustinje, doduše jednako tako i na područjima uz veliku rijeku Nil, svjedoči o tome da se tlo nasljeđuje ili, pak, stvara iz pustoši. U ovome slučaju riječ je o strategiji prodora u pustinju i njezino pretvaranje u niz plodnih oaza. Nije posve ispravno pojam „povratka pustinje“ vezivati uz „povratak religije“ u suvremena zapadnjačka društva u procesu globaliziranja od 1989. godine naovamo. Svetost s povijesnim izvorima u abrahamskim religijama, koje su sve ponikle iz predaje nomadskih naroda kao narodâ pustinje u traganju za obećanom zemljom (Židovi, kršćani i muslimani), samo je druga strana metafizičke neodređenosti i kaosa proizašloga iz pustinje.15 Budući da je njezina tendencija baš u svemu ista kao i osnovna značajka materije, a to je protezanje ili širenje u beskraj, tada se jasno ukazuje horizont onoga problema koji je prvi navijestio Nietzsche. Njegova postavka da „pustinja raste“ odnosi se na kraj čovjeka i njegova svijeta. Što preostaje svodi se na stvaranje nadčovjeka, ali ne kao biologijskoga čudovišta, već kao posve „nove vrste“ čiji se identitet i promjenljiva „bit“ mogu izvesti jedino iz tehničkoga sklopa snaga. Arhitektura „ukorijenjena“ u zemlji kao tlu nalazi se u položaju protiv vlastita određenja. Dvije su snage zemlje kao planeta koje joj to onemogućuju: pustinja i more/ocean. Ono što je sipko i ono što je tekuće prema drugome zakonu termodinamike teže ravnoteži. Entropija se kao temeljni pojam kibernetike predočava uvijek slikom koju je predložio Nietzsche: „pustinja raste“. Druga je slika ona o otvorenome moru. Prostorno se obje slike mišljenja određuju iz pojma beskonačnosti te su sušta suprotnost težnji arhitekture. Ona, naime, nije ovjekovječenje bogova na zemlji. Posve suprotno, od iskona se njome upućuje na konačnost gradnje i krhkost materijala kojim se gradi. Stoga je kamen kao simbol vječnosti protuteža onome što proizlazi iz ritmova zemlje u gibanju: zasipanju pijeska i oduzimanju kopna svakim novim udarom valovlja. Postoji još jedan gotovo nerješiv problem. Kako povući granice? Nisu ovdje sporne tek granice država u modernome smislu riječi. Usporedba Amerike i arapskih država na području Sahare, ili, pak, Mongolije i Kine 15

Vidi o tome: Chatlotte de Montigny,„Pustinja, protuteža napretku“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 397-414. S francuskoga preveo: Marko Gregorić.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

gubi na uvjerljivosti zato što su posrijedi dva načina konstrukcije političkoga. Las Vegas se nalazi kao cijeli niz takvih područja u pustinjskim predjelima Amerike na „tlu“ koje je nekoć pripadalo Meksiku. Političko-teritorijalno ustrojstvo države određuje se u moderno doba unutar zapadnjačke civilizacije povlačenjem granice između formalno demokratskih tvorevina, ali je rezultat ratnih osvajanja i kapitalističke trgovine „za šaku dolara“. Aljaska je navodno kupljena za kockarskim stolom ispod cijene, uz potoke votke i ruski rulet. Tome nasuprot, do dana današnjega sve su države na prostorima Sahare rezultat sveze autokratskih poredaka (diktatura i despocija) i islamske religije. Uz rijetke iznimke, dakako. Iz toga se ne može izvoditi nikakav zaključak o predodređenosti pustinjskih naroda da trajno pate u okrilju naftnih monarhija. Nomadska se „priroda“ naroda bez države, poput Tuarega koji na devama prolaze karavanskim putovima teritorijalna prostranstva Maroka, Tunisa, Libije, Malija, pokazuje u nečemu što je s onu stranu civilizacijskoga dostignuća Zapada. Pustinja ne može postati prostorom u geopolitičkome smislu kao što su to tla i mjesta u Europi od Atlantika do Urala. Njezina se neutemeljenost raspršuje poput nanosa pijeska na dinama što ga podiže suhi vjetar. Budući da je ključna riječ zapadnjačke metafizike geološkoga podrijetla – utemeljenje – jer pretpostavlja svezu dubine s površinom zemlje i to činom umne konstrukcije, suočenje s pustinjom zahtijeva drukčije iskustvo građenja. Nije stoga slučajno da su Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et Schizophrénie II) iz 1980. godine uspostavili pojam-konfiguraciju koji odgovara „biti“ pustinje u odnosu na društveno-političku aksiomatiku kapitalizma: deteritorijalizacija/reteritorijalizacija.16 Značenje je toga konceptualnog alata višestruko plodotvorno. Budući da je riječ o odnosu, a ne postojanosti bitka, njime se istodobno upućuje na logiku transverzalnoga kretanja naroda i roba, stvari i predmeta. Na taj se način usmjerava na dvostruko značenje procesa osvajanja i naseljavanja zemlje. Prostor pretvoren u teritorij uvijek prolazi razdoblje od pustoši do oaze. I stoga je pustinja više od tradicionalne metafizičke figure praznoga prostora. Arhitektura koja polazi od logike teritorija nužno mora biti nomadska i transverzalna, prilagođena stalnim zatrpavanjima i nanosima novih slojeva, geološko-političkim procesima povlačenja granice između država koje su u latentnome ratnome sukobu zbog izvora vode, nafte i plemenitih metala. Kako bismo odredili taj ambivalentni položaj arhitekture između nemoguće težnje za vječnošću i beskonačnošću te prisile poniznosti tektonskim vibracijama zemlje u intervalu između dva potresa, stotinu uragana i periodičnih vulkanskih erupcija, čini se da su možda najprimjerenije riječi one koje Robert Venturi stavlja 16

Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et Schizophrénie II, Minuit, Pariz, 1980.

117

118

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

u naslov svoje utjecajne studije – složenost i kontradikcija.17 Što se čini proturječnim nije nemoguće. To je dapače jedino moguće: da se, naime, gradi protiv pravila „zdravoga razuma“ upravo u srcu pustinje i da od tako podignuta grada izvan prirodne oaze nastane univerzalni znak kao događaj. Arhitektura za doba „dehumanizirane pustinje“ ima značajke morbidne zabave za globalizirani puk. Nije, štoviše, rijetkost da se razračunavanje s kaotičnim strukturama prirode pojavljuje pravilom u gradnji tzv. pustinjskih gradova u oazama. Takav je slučaj sa zagonetnim Timbuktu. Još više se to ogleda u gradu-oazi Siwa u zapadnome Egiptu, smještenome između depresije Qattara i egipatskoga pješčanoga mora u Libijskoj pustinji. Grad je udaljen oko 500 km od Kaira. Nomadski narod Berbera, koji ga je podigao nadomak povijesnih spomenika drevnoga Egipta, predstavlja upravo ono što kulture čini trajnim sustavima unatoč njihove preobrazbe u prostoru. Grad je istodobno funkcionalan i prilagođen okolišu (krajoliku). No, ono što ga izdvaja od takvih drugih naseobina očito se proteže u lûku između iskustava gradnje u dalekoj prošlosti Egipta i onoga što pripada tradicionalnome životu nomada. Prema tome, ovdje nije riječ o rezu spram tradicije niti o njezinoj okoštalosti koju valja napustiti po svaku cijenu. Sve teče poput pijeska u pješčaniku, sporo i sustavno. Futuristički manifest o arhitekturi Sant’Elie ne može biti mjerodavan izvan zapadnjačkoga kruga mišljenja-djelovanja. Što vrijedi za razaranje tradicije na Zapadu, nema nikakvu težinu za nomadsko iskustvo prostora izvan pravocrtnosti povijesti kao „napretka“ i „razvitka“. Ako je tome tako, znači li to da je povijesna avangarda s futurizmom kao svojim arché projekt zamrznut u okvirima samo jedne od mnoštva kulturnih formacija 20. stoljeća? Odgovor je paradoksalan. Njegova je jedinstvenost i posebnost u tome što teži postati univerzalnim znakom. Vladavina i dominacija racionaliziranja (računanja, planiranja i konstrukcije) ne može ostati povlasticom tek zapadnjačkoga kruga mišljenja. Štoviše, ono univerzalno proizlazi iz znanstveno-tehničkoga okvira koji futurizam nastoji probiti svezom funkcije i ornamenta. Ipak, preostaje pitanje: nije li razlika između Las Vegasa i njegovih replika poput Dubaija spram drevne Siwe samo u tome što potonji grad predstavlja poštovanje pustinje i njezinih tajni, a u prvome je slučaju tek riječ o složenosti i kontradikciji tehničkoga sklopa kao „druge prirode“ čovjeka? Pustinja oblikuje čovjeka. Čini to tako što ga teritorijalno sužava na namjesnika geološko-povijesnih procesa zasipanja i urušavanja. Ne postoji nikakva mogućnost utemeljenja u njezinome ne-tlu. Tko govori o ukorijenjenosti u „pustinjsko tlo“, taj bitno promašuje razliku između logike mjesta kao zavičaja (Heimat) i lu17

Robert Venturi, Complexity and Contradiction in Architecture, The Museum of Modern Art, New York, 1966.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

tanja prostranstvima bez kraja kao nomadskoga teritorija. Ako se igdje tako jasno može pokazati razlika u pristupu Heideggera i Deleuzea s obzirom na pitanje shvaćanja prostora, onda je to razlikovanje između pojma bezavičajnosti čovjeka (Heimatlosigkeit) i „geofilozofije“ na tragu Nietzschea.18 Oba su mislioca u svojim tumačenjima Nietzschea navlastita po tome što kreću od shvaćanja bitka kao postajanja (Werden, devenir). No, dok Heidegger u tome vidi posljednji korak koji ne može prijeći okvire metafizičkoga kruga mišljenja volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, Deleuze slijedi Nietzschea u njegovu proboju tradicionalne ontologije time što se „rastu pustinje“ ne suprotstavlja logikom istoga (bitka) u smislu „napretka“ i „razvitka“. Umjesto toga, sve je u uprostorenju procesa života. On sebi samome uspostavlja pravila igre. Zbog toga se ne može izolirati od svekolika gibanja između kozmičko-ljudske entropije i želje za promjenom faktičnoga stanja u svijetu. Čovjek se decentrira, razmješta, postaje sklopom mnoštva i razlike u čitavu nizu preobrazbi. U trenutku njegove nove subjektivnosti iščezava sav patos novovjekovne gradnje mjesta kao prostorâ suverenosti iz kojih su nastale moderne nacije-države u Europi. Što preostaje jest gibanje u svim smjerovima, naseljenost/ raseljenost, proces zauzimanja i gubitka „ukorijenjenosti“ u statički izoliran prostor prebivališta. Čovjek kao ekscentrično biće razmještenosti više nigdje nema svoj „dom“. Od sela do napuštenih gradova u potrazi za srećom i blagostanjem njegova je „sudbina“ u tome da postane lutalicom na zemlji koju Grci nazivahu lutajućom zvijezdom (planétes). Kakve su posljedice iskazanoga za koncept arhitekture koja u pustinji gradi nov, postmoderni metropolis? Da bismo to pokazali, potrebno je ponajprije vidjeti što uopće znači pojam metropolisa i na koji se način njegova uporaba u filozofijsko-sociologijskim i teorijama urbanizma rane moderne u 20. stoljeću povezuje sa složenošću i proturječjem arhitekture Las Vegasa. 2. Metropolis: Čelik i svjetlo Ideja da „velegrad“ (Großstadt, metropolis) predstavlja ozbiljenje dva suprotstavljena načela, moderni ying i yang u europsko-američkome kontekstu, osjetilni ili živčani život (Nervenleben) i vladavinu razuma (Verstand), potječe od sociologa i filozofa kulture Georga Simmela. Izložio ju je u ogledu „Velegradovi i duhovni život“ („Die Großstädte und Geistesleben“) iz 1903. godine.19 Riječ je o predavanju koje slijedi osnovne postavke njegova glavnoga djela Filozofija novca (Philosophie des Gel18

Vidi o tome: Stephan Günzel, „Nietzsches Geophilosophie und die ‘gemäßigte Klimazone’ im Denken des Abendlandes“, Dialektik, F. Meiner, Hamburg, br. 1/2000., str. 17-34. Georg Simmel, „Velegradovi i duhovni život“, u: Kontrapunkti kulture, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 137-151. S njemačkoga preveo: Kiril Miladinov.

119

120

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

des) iz 1900. godine. Budući da Simmel razvija osebujnu teoriju moderne kulture unutar sociologijskoga diskursa, valja kazati da poput Maxa Webera vodeći pojam racionaliziranja igra presudnu ulogu u razumijevanju područja u kojem se smješta arhitektura, moda, umjetnost uopće. Sukob razuma i strasti (živaca), nova vrsta dualizma poznatog iz kartezijanske metode filozofije s kojom otpočinje novi vijek, sada se izvodi iz ideje koja je po nakani formalno neokantovska. Cjelinom koja upravlja dijelovima sustava vlada socijalizirani um. To znači da su kulturni sustavi, doduše, autonomni, ali samo u okviru šire društvene dinamike. Razvitak modernih gradova u velegradove nije otuda tek nastavak logike materijalne protežnosti zbog interesa kapitala i porasta radne snage koja se seli iz sela u gradove. Ono što, prema Simmelu, pokreće čitav proces „metropolizacije“ u Europi početkom 20. stoljeća svodi se na „formu produhovljenja“ (Vergeistigung). Ona je upravo nositelj modernizacijskih procesa. Paradoks je u tome što se individualiziranost čovjeka u potrebi za intimom, udobnošću, rafiniranom njegom sebstva može ostvariti samo u „velegradu“ i to osamljivanjem u masi kao amorfnome mnoštvu. U suptilnoj analizi Simmelove teorije kulture u razlici i srodnosti s motivima koje iznosi Walter Benjamin u projektu pariških Arkada/Das Passagen 1935-1939. godine, suvremeni talijanski filozof Massimo Cacciari pokazuje da je ideja metropolisa za Simmela „općenita forma u procesu racionaliziranja društvenih odnosa“, te stoga „duh kao objektivni um, a ne pojedinac jest onaj koji nastanjuje metropolis“.20 Kakva je uistinu prava funkcija velegradskoga stroja „napretka“ i „razvitka“? Nedvojbeno jest da racionalnost ustrojava čitav sustav koji ne bi uopće bio moguć bez unutarnje strukture svih odnosa. Razmjenska vrijednost između subjekata/ aktera u socijalno-klasno podijeljenome društvu postaje ujedno i simboličkom vrijednošću. U sferi odnosa rada i kapitala posrijedi je bezobzirno natjecanje, akumulacija i alokacija novih energija i izvora, a u sferi političkoga odvijaju se odnosi ideologijskih borbi „konfliktnih strasti“ stranaka, aparata moći, sindikata, interesnih skupina. Temelj za djelovanje velegrada kao stvarne i simboličke moći modernoga društva može biti samo razvijen monetarno-financijski kapitalizam s njemu primjerenom ideologijom liberalizma. Novac je pritom kristalizirana vrijednost razmjene tržišne ekonomije. U sukobu između strasti i razuma pokazuje se da novac pripada materijaliziranome kaosu transakcija između poduzetnika i trgovaca, radnika i potrošača robe/objekata. Svi su, dakle, velegradski načini postojanja modernoga kapitalizma uvjet mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ apstraktno-konkretne forme odnosa u kojem objektivirani um djeluje kao stroj koji pokreće spoj pohlepe 20

Massimo Cacciari, Architecture and Nihilism: On the Philosophy of Modern Architecture, Yale University Press, New Haven-London, 1993., str. 4.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

i racionalnosti. Ravnoteža u kaotičnome poretku stvari periodično se uspostavlja. Simmel je na osebujan sociologijski način pokazao da rastuća ekonomija ponude i potražnje ima rastući ekvivalent u ideji modernoga objekta kao imaginarne institucije i kao simboličke moći. Upravo je to vidljivo u arhitekturi koja više ne počiva na postojanoj prirodi koja se ne mijenja. Njezino se ostvarenje zbiva kroz proces „produhovljenja“ (Vergeistigung) kao „komodifikacije“. Podrijetlo „priče“ o komercijalnoj arhitekturi koja vodi računa o poznatome i nepoznatome naručitelju, tako da mu isporučuje proizvod primjeren tipu tog i tog velegrada (Pariza, Londona, Berlina, New Yorka), ne znači da je time ponižena etika struke i estetska razina izvedbe. Upravo suprotno, arhitektura se pojavljuje posrednicom u prostoru razračunavanja između strasti (živaca) i razuma. U svim je aspektima nazočno totalno ozbiljenje „novoga duha“ kapitalizma i racionalnosti. Nije stoga slučajno to što su veliki inovatori i očevi-utemeljitelji moderne arhitekture poput Le Corbusiera, Ludwiga Mies van der Rohea i Franka Llloyda Wrighta autonomni umjetnici-graditelji koji metropolis dovode do razine apsolutnoga zahtjeva kakav se uspostavio u poeziji Charlesa Baudelairea (Spleen Pariza) ili u avangardnoj prozi Alfreda Döblina (Berlin Alexanderplatz). Visoki modernizam pretpostavlja, naime, estetsku autonomiju i suočenje s najtežim problemom modernosti uopće. A to je snaga, moć i brzina kojom mase ulaze u prostor povijesti. Metropolis stoji između zahtjeva za komercijalnošću izvedbe u prostoru i estetskim izazovom masovne produkcije i reprodukcije. Koliko je to ekonomsko-politički dovedeno do savršenoga dijalektičkoga prikaza povijesnoga događanja ideje kapitalizma u Marxovu Kapitalu, toliko je u sferi moderne kulture doseglo vrhunac u Simmelovim i navlastito Benjaminovim analizama.21 U pravu je stoga Cacciari kada tvrdi da je metropolis „središte slobode“ u smislu opredmećenja kao želje za pokazivanjem bogatstva i udobnosti života visokih i srednjih klasa.22 Komercijalnost i omasovljenje tvore platformu na kojoj se gradi most između ranoga i kasnoga kapitalizma, moderne i postmoderne umjetnosti i arhitekture. Tone rastaljenoga čelika i neonska svjetlost velegrada pripadaju novoj estetici šoka i doživljaja (Erlebnis). U svim filmovima 1920-1930-ih godina utoliko je razvidno kako pojedinac potragu za smislom egzistencije ostvaruje tek u razračunavanju s masovnim pokretom tijela kao kinematičke slike. Između tjeskobe i uzvišenosti njegova medijski konstruiranoga života nalazi se bezdan. U njemu se smještaju traume nesvjesnoga, čitav arhipelag moderne tragedije individualiziranja subjekta u odnosu spram ko21

Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, u: Gesammelte Schriften, sv. 5, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1982. Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2016. Massimo Cacciari, isto, str. 11.

121

122

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

jeg njegove želje postaju prazni objekti, readymades bez značenja, čista akumulacija znakova. Benjaminov prilog analizi metropolisa polazi, doduše, od Simmelova uvida o moćnome simbolu kapitalističkih društvenih odnosa. No, njegova je novost pristupa u tome što velegradu podaruje autentično svjetlo (auru) koja prelazi granice ekonomije i politike. Nije više stvar u kontinuitetu prijelaza i prolaza unutar homogene matrice kapitalističkoga „napretka“ i „razvitka“. Baveći se detaljno diskurzivnom analizom Haussmannova plana gradnje modernoga Pariza, koji će sjediniti duh prošlosti i logiku inovacije znanstveno-tehničke aktualnosti konstrukcijom čeličnih arkada, Benjamin je polazeći „odozdo“, iz arhiva male povijesti dospio do moćnoga konceptualnoga alata suvremenoga mišljenja. Posrijedi su, dakako, „dijalektičke slike“, montaža i sklop heterogenih pojmova. Ne može se izostaviti niti uvid u to da je kultura postala upravo ono što se proglašava unaprijed vulgarnim ukusom masa, da je naposljetku nezamisliva bez frivolnosti mode i površinskoga sjaja dizajna objekata masovne proizvodnje i potrošnje. U cjelini, Benjaminova se kulturna povijest metropolisa kao što je Pariz na kraju 19. stoljeća prometnula u ideju „forme života“. Profanacije su postale izazovom promišljanja sudbine onoga što će uskoro postati spektaklom, zabavom (entertainment) i komunikacijom. Ako „razum egzistira kao šok“,23 onda je arhitektura u doba metropolisa konstrukcija takvoga doživljaja koji može samo napredovati u fascinaciji viđenim od stanja privremene narkoze do sublimnoga iskustva složene tjelesne ekspresije. Usporedbe radi, za Simmela se ideja metropolisa usmjerava na tradicionalne vrijednosti sa čovjekom kao subjektom u procesu racionaliziranja. Tome nasuprot, Benjamin će otvoriti problem posvemašnjega objektiviranja i tehnologiziranja velegrada. Nije to slika organskoga rasta, već necjelovite cjeline koja se osjeća i vidi na rubovima, u srcu velegradskoga podzemlja. Ono što povezuje modernu i postmodernu inačicu mita o velegradu uistinu pripada cjelini prostornih umjetnosti među kojima arhitektura zadobiva povlašteno mjesto. Ipak, nije to više arhitektura simbolizma i ornamenta. Za estetiku doživljaja kao fascinacije novime (fotografijom i filmom) bit će dostatno kazati to da velegrad više ne tvore uzvišeni i masovni proizvedeni objekti nastali tehničkom reprodukcijom. Umjesto toga, konstrukcija se izvodi u svezi/ odnosu komercijalnosti i masovnosti s jasno razaznatljivom singularnošću potpisa umjetnika-stvaratelja. Individualiziranje nije utopljeno u masovnome društvu gdje sve postaje profanim znakom prisutnosti „Velikoga Drugoga“ (društva-politikekulture). Ono što su čelične arkade za Pariz u „imperijalnoj panorami“ velegrada 23

Massimo Cacciari, isto, str. 17.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

od 1889. kada je podignut Eiffelov toranj za potrebe Svjetske izložbe, to su svjetlosni ornamenti kao znakovi komercijalno-masovne arhitekture spektakla i zabave u Las Vegasu. Analogija nije preuzetna ukoliko pođemo od pretpostavke da se mijenja kontekst i situacija u kojoj nastaje „novo“. Od izvornosti nastanka „novoga“ kao znanstveno-tehničke konstrukcije modernih gradova Europe i Amerike krajem 19. i početkom 20. stoljeća do eklektičnosti u shvaćanju „novoga“ kao medijsko-potrošačke estetike industrijski proizvedenoga objekta vodi put na kojem se zbiva razmještanje vrhovnoga označitelja. Ne samo metaforično, zapadnjačka civilizacija susreće se s mračnim i zagonetnim Drugim tako što ga želi „pripitomiti“, pretvoriti u simbolički objekt razonode i zabave. Od nesvodljivosti njegova traga kao navlastite „forme života“ pokušava stvoriti oazu u pustinji bez stvarnih oaza, baš kao što se to dogodilo u slučaju Las Vegasa. Ponovno razotkriće pustinje nije više bilo u znaku čuđenja i čudovišnoga straha od propasti. Bilo je to inscenirano iskustvo proizvodnje šoka kao novoga arhitektonskoga događaja. Od njega se nikad više nitko neće oporaviti. Bit će to kao da nam u snu i na javi vidnim poljem prolaze neprestano iste slike u vrtoglavici informacija. Slike su to iz stripova, animiranih filmova, povijesnih filmova spektakla, videodromi iluzija i digitalna mreža pop-artovske kozmogonije. Ostati budan nije više imperativom spoznaje. Možda je bolje zaspati od ovog zamornoga reality-showa snom pravednika jer „novo“ je postalo dosadno i prazno. Ali mora se priznati da je u toj arhitekturi dosade nešto uistinu zanimljivo. Možda čak i više od toga. Što? 3. Simulacija, kaos, ornament Vratimo se pitanjima arhitekture kao komunikacije. Postavke o njoj sežu od semiotike do dekonstrukcije i dalje. Pojam se rabi prerađen iz laboratorija informacijskih teorija 1960-ih godina s vrhuncem u djelu Marshalla McLuhana i njegovom sažetom mišlju da je medij poruka.24 Ako je tome tako, onda arhitektura može komunicirati s drugim sustavima i okolinama u složenim svjetovima života polazeći od vlastite heteronomnosti. Ništa više nije dostatno samosvojno ako prethodno nije u nekoj povezanosti s drugim živim formama. Sve ono što je vrijedilo za internacionalni stil gradnje 1950-ih godina nalik protežnosti apstrakcije u slikarstvu i vizualnim umjetnostima bit će, međutim, dovedeno u pitanje krizom reprezentacije 1960-ih i 1970-ih godina.25 Što je uistinu trebala predstavljati ova nova arhitek24

Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo: David Prpa. Vidi o tome: Claus Dreyer, „Kriza reprezentacije u suvremenoj arhitekturi“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 595-606. S engleskoga preveo: Ante Pavlov.

123

124

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

tura komunikacije svedene na carstvo znakova nastalih prodorom medijske slike svijeta? Pojam reprezentacije u mnogim je teorijskim spisima Derride i Deleuzea bio razoren, prepušten nejasnome polju odnosâ moći i sklopa odnosa u kojima se događa sukob između ekonomije, politike i kulture. Ono što je od njega ostalo odnosilo se najprije na prostor drukčije organizacije od vertikalne vladavine modernosti kao modela binarnih opreka. Sada se stvar u potpunosti otela kontroli. U arhitekturi se borba za moć od 1960-ih godina preusmjerila u težnju za ovladavanjem tendencija gradnje, koje će nadomjestiti visoke zahtjeve „revolucije“ i „utopije“ rane moderne. Claus Dreyer naglašava to kako se nove reprezentacijske strategije postmoderne arhitekture svode na konstrukcije od čelika i stakla kao citat ili spomen na povijesne prethodnike (Crystal Palace, London, 1851. i Eiffelov toranj, Pariz, 1889.; ruski konstruktivizam 1920-ih). Tako nastaju „kompozicijske kontradikcije“. Drugi se, pak, smjer iste strategije zornim pokazuje u gradnji kôlona, mostova te linija posuđenih iz brodograđevne industrije, staklena okna za dizala u podzemnoj željeznici, te razrađen cjevovodni sustav po uzoru na arhitekturu rafinerija.26 Nema nikakve sumnje da je „novo“ tek eksperimentalna obnova i ponovna izgradnja. Ono što je u svemu tome „izvorno“ dolazi iz uronjenosti ove nove arhitekture u neodređenost tzv. epohe. A nju više određuje tiranija brze komunikacije negoli smjernost i skrušenost u razmatranju povijesnoga nasljeđa. To nipošto ne znači da je uloga tradicije postala nevažnom. Naprotiv, ona će se odjednom pokazati potpornjim stupom drukčijega tumačenja, jer nije slučajno da će postmoderna arhitektura. nakon propisanoga ikonoklazma ravnih linija i ploha, što je avangarda ostavila iza sebe kao dogmu i kanon, iznova vratiti povjerenje u ornament. Vidjeli smo kako Venturi nastoji metodički razgraničiti pitanje funkcije arhitekture od njezinih izvanjskih ciljeva i svrha. U knjizi o arhitekturi Las Vegasa upečatljivošću stila i autoritarnošću „nove objave“ već na početku stoji to da „komercijalna traka“ označava pojam ne-uronjenosti u krajolik. Ali za razliku od tvrdokornoga stava Le Corbusiera o proizvodnji okoline tehničkim putem, ovdje se nadomjestak za „tlo“ i „utemeljenje“ pronalazi u gradnji autoputova kao žila-kucavica prometa, jer umjesto „piazza“ i trgova na djelu je uspostavljanje glavne Freemont avenije kao trijumfalne promenade i ulaska-u-prostor „velike predstave“. Arhitektura svoj umjetni krajolik sada proizvodi medijskom konstrukcijom stvarnosti.27 Ta je „stvarnost“ imitacija i parodija, pastiš i karnevaleska, iluzija i simulacija svega onoga što još nazivamo svijetom života. Usto, susrećemo se s perverznim obratom povije26 27

Isto, str. 597-598. Vidi o tome: Antti Ahlava, Architecture in Consumer Society, University of Art and Design, Helsinki, 2002.

125

sti, tako što neohistoricizam postaje pitanjem „prostornoga obrata“ (spatial turn), a ne vremenitosti u likovima postojanosti i promjene. Što je arhitektura Las Vegasa u svojoj „biti“? Za Venturija i suradnike riječ je naprosto o „fenomenu arhitektonske komunikacije“.28 Pojam komunikacije pretpostavlja odnos između informacije i znaka. Kako bi se objasnio odnos u arhitektonskoj praksi, ukazuje se na razliku između Motela Monticello i tipologije Las Vegasa. U prvome slučaju arhitektura uspostavlja vladavinu komunikacije nad znakom jer dominira prostorom. U drugom se, pak, radi o primatu znaka nad komunikacijom. Drugim riječima komunikacija se svodi na odnos između znakova. To je moguće samo stoga što se povezuje komercijalna vrijednost autocesta u SAD-u i eklektičnost arhitektonske izvedbe, jer autoput nije tek mreža beskrajnoga prostranstva u pustome krajoliku, nego sustav supermarketa, benzinskih postaja i gotovo savršeno dosadnih motela dovedenih do ikoničnosti. O njima se govori u zbirci priča Sama Sheparda Motelske kronike (Motel Chronicles) iz 1982. godine, a Michel Foucault ih uzima za primjer u svojim heterotopijskim tekstovima o prostoru. Uglavnom, poruka tih znakova isključivo je komercijalna, što ne znači da u toj odsutnosti „višeg smisla“ ne možemo estetski uživati kao u čitavome američkome imaginariju popularne kulture. U tome ga vjerodostojno predstavljaju slike Andyja Warhola, dizajn ružičastoga cadillaca iz 1950-ih, đuboksi i automati za Coca-Colu, „billboardi“ osvijetljeni noću u samotnoj vožnji uz ritam mistične surf rock glazbe kao iz ranih filmova Davida Lyncha. Što se događa kada znak vlada nad prostorom? Česta pogreška u shvaćanju onoga što razlikuje znak od simbola proizlazi otuda što se razlika misli metafizički. Simbol, prema tome, ima skriveni ili objavljeni smisao, a znak samo nešto označava. Međutim, problem nastaje tada kada više ništa nema „smisla“, ali sve nešto znači, pa makar se to što znači teško više može otčitati drukčije negoli s pomoću novoga značenja starih pojmova. Među njima su za arhitekturu Las Vegasa podjednako značajni ornament i simbol. Nije to, dakako, više onaj ornament s historicističkih zgrada carskoga Beča na kojemu se u secesijskome stilu oblikovala čežnja za iščeznućem povijesti kao „velike priče“. Njegova je težnja sada posve drukčije naravi. On je sačinjen od lakih materijala. Gotovo je dematerijaliziran. Tvore ga neonske reklame i medijske slike iz TV-serija, filmova i stripova. Ono što odlikuje postmodernu arhitekturu Amerike možda je najbolje nazvati „anti-estetikom“, baš onako kako je to učinio povjesničar umjetnosti i teoretičar vizualnosti Hal Foster priređujući utjecajan zbornik tekstova o proširenom sklopu odnosa modernosti i postmodernosti, medija, komunikacije i novih tehnologija. Riječju, bez povlaštenoga položaja pojmova „ljepote“ i „uzvišenosti“, bez ukorijenjenosti u prakse estetskoga obliko28

Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 3.

126

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

vanja svijeta, sve je sada u otklonu i negaciji, u postupcima koji nasljeđuju pokrete povijesne avangarde samo u tome što ih „normaliziraju“ u jeziku vizualiziranih poruka masovne kulture.29 Konkretno, to znači da su uvijek posrijedi strategije osvajanja prostora u pustinji s pomoću velikoga znaka i male zgrade. Neboderi više nisu značajka anti-estetike. Umjesto toga, čitava je arhitektura „motelskih kronika“ i simboličke reprezentacije „bîti“ potrošačkoga kapitalizma u prostornome kaosu znakova medijatizirane povijesti. Od naziva hotela kao parodije i imitacije simbola drevnoga Egipta i Rima (hoteli i kockarnice) sve do urbanoga tkiva metropolisa čije su „piramide“ i „labirinti“ projektirani tako da u svakom trenutku upućuju na nužnost slučaja kockarske sudbine pojedinca. Njegova je uloga da bude sudionikom „velike igre“ u kojoj naposljetku dobiva samo pogon, matrica, stroj, mreža. Simmel je, sjetimo se, metropolis shvatio objektiviranim duhom. Ovdje je taj „duh“ ustrojen tako da funkcionira besprijekorno s pomoću sustavne prevare igrača čak i kada imaju iluziju da je dobitak u kartaškoj igri pokera ili na ruletu rezultat neizmjerne sreće koji im je podarila naklonost bogova, slučaja ili statističke vjerojatnosti u igri velikih brojeva. U filmu Martina Scorsesea Kazino (Casino) iz 1995. godine uspješno je rekonstruiran taj pionirski duh sprege financijskoga kapitala, arhitekture i dizajna s mafijaškim narativom zločina i korupcije kao tamnoga Drugoga u strukturi američkoga „načina života“ (lifestyle). Ono što Venturi i suradnici naglašavaju u svojoj kultnoj studiji pripada počasti svake semiotike gradnje: znak je važniji od sáme arhitekture.30 Ok, ali što je onda funkcija ove arhitekture: da bude apoteoza pustinjskih gradova „sada“ i „ubuduće“ bez obzira na razliku u kulturnome kontekstu ili da služi kao puka dekoracija tom perverznome obratu od imperijalnoga stila moderne do stripovske metafizike kocke, zločina i seksa? Venturi i suradnici ne mogu „pozitivno“ odrediti tajnu Las Vegasa u arhitektonskome smislu bez posezanja za analogijama iz vizualnih umjetnosti i kulture. Tako se Rim i razotkriće trgova (piazza) ovdje zadobiva u negaciji kao razotkriće golemih otvorenih prostora, velike skale i brzine (high speed). Sve su to temeljne odrednice za postavku koja je gotovo aksiomatska: „Svaki je grad arhetip više negoli prototip.“31 Prostor-skala-brzina „arhetipski“ odgovara ne tek gradovima koji ulaze u pus 29

30 31

Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998. Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 13. Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 18.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

tinjske predjele. Nezamislivo je uopće da bi se grad-kao-događaj medijske konstrukcije znakova mogao uspoređivati s već spomenutim Timbuktu i Siwom. Razlog leži u tome što je modernost u ovome slučaju shvaćena iz energetskoga izvora brzine kao „bîti“ svake apologije „napretka“ i „razvitka“. Radi se o nafti. Bez nje ne postoji mogućnost da metropolis monetarne ekonomije kapitalizma preraste granice pustinje i postane univerzalnim znakom postmoderne gradnje. Urbanistički gledano, čitav je Las Vegas konceptualni kaos ulica/avenija kao raster automobilskih traka. No, taj je kaos posve funkcionalan sustav koji se određuje horizontalama, a ne vertikalama. Pustinja ne trpi hijerarhije. Iako su neki drevni rimski gradovi, poput Palmire u Siriji, svoju glokalnost branili idejom jasne misterijsko-trgovačke razdiobe prostora na teritorije svetosti i profanosti. Vožnja gradom nije tek lutanje labirintom znakova. Umjesto šetnje i Benjaminova flaneura bez kojeg Pariz kao metropolis nema nikakva smisla, jer mu figura iz umjetničkoga podzemlja podaruje auru ljepote i sjaja, ovdje se susrećemo s „ljudima bez osobina“ u tradicionalnome značenju klasno-socijalne razdiobe koja je vrijedila za piramidalni model moći i prestiža, što je poznato iz Veblenove i Simmelove teorije modernoga društva (trickle-down-theory). Las Vegasom ne šetaju prolaznici. Njime se voze bogati manageri, visoka klasa permisivnoga društva koji kocku pretpostavlja refleksivnoj kulturi promatranja događaja u kazalištu i na sceni. Mafijizacija kao tamno mjesto neoliberalnoga kapitalizma ukorijenjena je u narativu o Las Vegasu kao simbolu hedonizma i potrošnje bez suzdržanosti. Nije stoga slučajno što vodeći postmoderni sociolog mode Gilles Lipovetsky u djelu Doba praznine (L’Ére du vide) iz 1983. godine sliku pustinje izjednačava s „ništavilom i banalnošću“, a hiperpotrošačku civilizaciju Zapada smatra negativnim samoodređenjem posjedničkoga individualizma. Drugi više ne znači ništa i narcistički subjekt osjeća prema njemu tek puku ravnodušnost.32 Ova slika u posvemašnjoj je suprotnosti s Venturijevim pokušajem da arhitekturu čita samo iz njezinih unutarnjih „složenosti i kontradikcija“, a ne iz etičko-političke redukcije. Arhe-tipologija pustinjskih gradova na ishodu postmoderne, od Las Vegasa do Dubaija, u bitnome se razlikuje od urbanizma industrijske košnice ili čeličnih postrojenja time što se ne susreće ni sa kakvom povijesno živom tvorevinom. Nasljeđa ovdje nema. Tragovi su zameteni, ako ih je ikad i bilo. Sve je izniklo konstrukcijom prototipova. A u njima su odnosi između automobila i zgrada obrnuto srazmjerni odnosu mase i brzine. Što je veća brzina automobila to su prostori između ulica 32

Gilles Lipovetsky, L’Ére du vide: Essais sur l’individualisme contemporain, Gallimard, Pariz, 1993., prošireno izd. Vidi također i njegovu noviju studiju: Gilles Lipovetsky, Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.

127

128

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

uži. U korist iluzije danjega zasljepljenja i noćnoga misterija svjetlosti valja uračunati i to što se ovaj novi metropolis više ne zasniva u nekom „objektiviranome duhu“. Njegova je referencijalna točka u monumentalnosti izvedbe, bez obzira je li riječ o horizontalama Las Vegasa ili vertikalama Dubaija. Što je ovdje veličajno ne dolazi iz bîti umjetnosti kao u Grka. Tada je hram u gradu imao značajke posvete bogovima onoga što je polis činilo naizgled paradoksalno zatvorenim prostorom otvorenosti slobode, jednakosti i prijateljstva (philia). Posve suprotno, veličina sada postaje simbolički predstavljena imitacijom i parodijom povijesti jer novac može preobraziti formu života, a kapital iz ništavila i pustoši može načiniti čudo nad čudima. Arhitektura tornjeva-blizanaca (twins) u New Yorku bila je u tom pogledu ogledan primjer nove artikulacije moći u ekonomiji-politici-kulturi. Granice su arhitektonskoga „simbolizma“ Las Vegasa, pak, u tome što znak kao ornament prestaje isijavati svoju moć fascinacije promatrača onog trenutka kada više nema transcendentalnoga izvora na kojem se napaja – kapitala u formi simulacije zbiljskoga. Iluzija je nužna čak i pod uvjetom da se zna kako se proizvodi njezin učinak. Samo je utoliko ova arhitektura ideologijski znak znakova globalnoga „društva spektakla“ jer se njezina moć začaravanja podudara s vjerom u iluziju. Putniče, kada uđeš u Las Vegas, ostavi svaku nadu da si igdje drugdje osim u najstvarnijem od svih svjetova! Ovaj reality-show arhitekturu preobražava stoga u simulaciju događaja. Venturi i suradnici dobro su zapazili da se pogled promatrača na oblike i njihove promjene mijenja u opažanju brzine prolaza kroz mrežu avenija. U toj svekolikoj vladavini slike kao znaka nad procesom ili formom arhitektura postaje medijski događaj imitacije i parodije „velike povijesti“.33 No, kakvo je novo značenje ornamenta u povratku arhitekture dekoraciji? Venturijeva se analiza još iz prethodne knjige o složenosti i kontradikciji vodi razlikom u semiotičkoj teoriji između denotacije i konotacije. Pritom se kao posljednja razina označavanja arhitekture uzima ekspresija u smislu riječi širem od onoga čemu taj izraz smjera u književnosti. Denotativno je značenje ornamenta u arhitekturi Las Vegasa svagda ono koje se odnosi na specifično ili partikularno mjesto u američkoj popularnoj kulturi (kauboji, indijanski poglavice, patka, strip-likovi itd.). Konotacija se, pak, odnosi na pokušaj da se arhitektonskome objektu podari univerzalno značenje. To je sublimna točka koja ekspresivni ornament preobražava u simbolički događaj. Znak se otuda svagda upisuje u komunikacijski proces kao odnos singularnosti-kontingencije i nekovrsnoga nadomjesnoga referencijalnoga okvira koji američku kulturu uzdiže na tron vodeće globalne civilizacije. Netko će s visoka reći da je ornament u Las Vegasu pseudo-ornament. Zašto? Jednostavno 33

Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 87.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

zbog toga što mu nedostaje ono što je Adolf Loos tako jezuitski hladno odstrijelio. Naravno, nedostaje mu barokna suvišnost detalja, nabor i alegorijski prikaz mitsko-religioznih motiva. Ali to je pogrešan stav. Nije riječ ni o kakvome „povratku ornamenta“ kao nove svetkovine figurativnoga slikarstva-kiparstva-arhitekture.34 Bilo bi to gore od bilo kakvoga kiča. Kao i svaki povratak u doba „kraja povijesti“ tako je i „povratak ornamenta“ iluzija vraćanja nečega što je krasilo historicistički stil na ishodu njegove imperijalne moći. Ornamentalnost se u novome kontekstu pustinjske arhitekture događaja kao reality-showa pokazuje kao „pseudo-realnost“. I upravo zato što je ta i takva stvarnost medijski konstruirana kao suigra znaka i simbola bez referencijalnoga okvira društva-kulture kakav je vladao u modernoj arhitekturi jedina prava stvarnost, nemoguće je podariti mu ikakvo drugo značenje osim čiste desublimacije. Las Vegas ne znači ništa. Osim što je riječ o stilu gradnje koji oponaša i parodira sve ono što je već bilo i prošlo. I usto, a to je istinska novost ovoga stila, od posebnoga slučaja američke arhitekture postmoderne nastoji doseći univerzalni znak globalno-planetarnoga prodora u ništavilo pustinje kao takve. Arhitektura u digitalnome dobu kao mreža događaja virtualnosti nije daleko od ove distopije svekolike zabave (entertainment). Što je za Baudrillarda u međuvremenu postao „masakr“, to je za nastavak digitalne arhitekture koja uči od Las Vegasa očekivani placebo-učinak. U nabačaju „ružne“ i „obične“ arhitekture na kraju knjige Učiti od Las Vegasa Venturi i suradnici nastavljaju se na ono što je otvorio futuristički manifest arhitekture. Obrat je u tome što sada kultura postaje industrijom na razini estetske proizvodnje užitaka za čitavo društvo. Metropolis u pustinji bezuvjetno pripada zabavnoj industriji (amusement industry) popularne kulture. No, to je nužno bio očekivani odgovor na praznu i dosadnu arhitekturu tzv. internacionalnoga stila 1950-ih godina, koja se pod krinkom ekspresije pokazala neinventivnom. Ponavljajući se u svim mogućim tipologijama od Europe do Amerike i Kanade, iza nje je ostalo groblje slonova i dosadna ozbiljnost velikih zahtjeva za etičkom odgovornošću. U slučaju Amerike kao kontinenta velikih prostora sve je smjeralo obratu od kojeg se vizualna umjetnost vratila u srce svakodnevice. Nitko ne može poreći da je arhitektura postmoderne kakvu su promicali Robert Venturi i Charles Jencks najprije autentičan analogni odgovor na ono što je učinio Andy Warhol i pop-art u shvaćanju umjetnosti uopće i posebno slike kao referencijalnoga znaka. Ako je arhitektura postala komunikacijom, onda je njezin znak upravo onaj koji proizlazi iz „retorike slike“, kako je to izveo Roland Barthes u svojemu ogledu, gdje u središte 34

Vidi o tome: Fredric Jameson, Postmodernism: or, the Cultural Logic of Late Capitalism, Verso, London-New York, 1992.

129

130

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

postavlja semiotičku analizu reklamne slike. Sjetimo se, u toj analizi pitanje konotacije prethodi denotaciji. Kontekst daje značenje tekstu kao što kultura razara prirodu nastojeći se „naturalizirati“. Ključan pojam koji Barthes uvodi u sve daljnje analize jest metajezik ili ideologija.35 No, to više nije iskrivljena svijest u mediju jezika, već konstrukcija stvarnosti iz vizualne perspektive događaja. Reklama postaje više od slike jer ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Njezino značenje jest upravo u onome neodređenome, u sferi metajezika bez kojeg ni arhitektura Las Vegasa ne bi nikome mogla bilo što suvislo reći. Međutim, arhitektura kao metajezik reklamne slike ne govori. Ona suvereno nagovara jer se nalazi u praznome prostoru između now-here (sada-ovdje) i no-where (nigdine). Epilog Ako je „dosadna arhitektura“ postala zanimljivom, onda se jednako tako znakovi pustinjskoga grada kocke, mafije i užitka mogu prenijeti u druge slične prostore bez velikih poteškoća prilagodbe. I to se doista dogodilo u slučaju Dubaija. Premda se arhitektura arapske prijestolnice stakla i luksuza u izravnome sudaru pustinje i oceana može smatrati onom koja spaja hipermodernizam s high-tech dizajnom, kulturne su razlike tolike da ono što je u Las Vegasu javna stvar, ovdje zbog religioznoga fundamentalizma postaje privatni porok. Hoteli i zabavni parkovi streme u nedogledne visine. Što je za američki metropolis zabave bio ornament kao reklama na pročeljima zgrada, a glavni subjekt/akter automobil u stalnome kretanju mapom kaotičnih avenija, ovdje se neohistoricistički stapa s tradicionalnim islamskim ornamentom u sklopu globalizirane komercijalne arhitekture. Je li to u ideji nešto „novo“ i razlogom za preispitivanje nasljeđa onoga što Venturi i suradnici u knjizi Učiti od Las Vegasa nisu predvidjeli u svojim vizijama budućnosti? Daleko od toga. Čini se da se potvrđuje stav Bernarda Tschumija da u doba bez stilova komercijalna svjetska arhitektura počiva na inventivnim pojedincima. Njih nekolicina sa statusom „zvijezda“ od arhitekture koja ne nudi nove perspektive alkemijski pretapa elemente iz jednoga konteksta u drugi. Naposljetku, ta se igra danas pokazuje jedino plodotvornim konceptom stoga što nitko više ne projektira gradove kao strojeve stanovanja. Nema sumnje, Le Corbusier, Mies van der Rohe i Walter Gropius za arhetip su moderne arhitekture imali imitaciju tvornice. To je, uostalom, razlog zašto „danas“ nakon propasti industrijskih postrojenja u Istočnoj Europi krajem realnoga socijalizma suvremene umjetničke prakse nezadrživo hrle u prostore napuštenosti i pustoši želeći od zaborava otrgnuti muzejske primjerke lokomotiva, strojeva, fascinantnih zgrada u samome središtu i na rubovima gradova. Kada je 35

Roland Barthes, „Rhétorique de l’image“, Communication, br. 4/1964., str. 40-51.

Žarko PAIĆ

FILOZOFIJA

tvornica kao ideja s Warholom poprimila značenje proizvodnje „spektakla“ kao umjetnosti koja spaja visoku i masovnu kulturu, što je preostalo drugo negoli dekonstruirati ovaj veličajni model metropolisa čelika i svjetla te njegovu težnju za ovjekovječenjem u objektu (readymade)!? Novi svijet lakih materijala uspostavio je semiurgiju umjesto industrije, simboličku razmjenu znakova umjesto stvarnoga objekta na tržištu.36 Kada se „apstraktni geometrijski fomalizam“ Le Corbusiera, vidljiv u Villi Savoye sa čistim, jednostavnim formama usporedi s gradnjom ornamentalnoga postmodernizma Las Vegasa, prvo što mora upasti u oči jest posve drukčija artikulacija prostora. U prvome je slučaju prostor moderne arhitekture u funkciji konstrukcije, pa se zato industrijski krajolik stvara kao prirodni nastavak tvornice. U Las Vegasu, naprotiv, prostor određuje forme. I to na taj način što je u stalnome razračunavanju s brzinom gradnje i brzinom tehnologijskih inovacija u načinu prometa. Autoput kao vizualni kôd američke arhitekture, o kojoj u svojim knjigama govori Robert Venturi i koju bezuvjetno zagovara, postaje megastruktura i istodobno estetizirana matrica (matrix) globalnoga svijeta. Kada, dakle, „prostorni obrat“ (spatial turn) ulazi u ikonosferu nove arhitekture, radikalno se mijenjaju odnosi između objekata u prostoru. Napokon, uloga i funkcija arhitekta više nije ona nalik fundamentalističkome propovjedniku Sudnjega dana. Umjesto toga, on se u demokratiziranome svijetu korporativne strukture upravljanja izjednačava s dizajnerom i to stoga što je za obojicu nadređeni pojam/riječ – komunikacija. Arhitekti su u Las Vegasu dizajnirali pustinju na sliku i priliku američkoga „stila života“ (lifestyle). Ničija zemlja pretvorena je u kapitalnu investiciju u vrijeme dok se rađala najperverznija ideja našega vrlog novoga doba. Njezino je geslo bilo najavljeno kao druga strana Janusova lica povijesne avangarde. U futurističkome manifestu arhitekture Antonio Sant’Elia 1914. godine slavio je dolazak sintetičke umjetnosti. Ono što ju je trebalo krasiti bilo je spajanje nespojivoga, kamena i čelika/željeza, monumentalnosti i frivolnosti. Umjesto karijatida trebalo je izgraditi velike prozore i velika vrata, čiste plohe i velike prostore interpolirati u viziju futurističkoga grada čija se ideja sastojala u proračunljivosti i jednostavnosti oblika. Dekoracija je, naravno, bila užasavajuća za ovu umjetnost sinteze i ekspresije. Ali, ono što čudovišno probija iz ove pohvale konačnosti, jer svaki naraštaj mora iznova izgraditi svoj grad, bila je lakoća i dinamizam kojom se brzina uspostavila posljednjim kriterijem funkcionalnosti. Lijepo kaže Franz Werfel: Što više brzine, to više praznine. Putnik koji prolazi auto36

Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. S francuskoga prevela: Gordana V. Popović. Vidi o tome: Žarko Paić, „Medijsko dokinuće povijesti: Jean Baudrillard i nečuvena neizvjesnost događaja“, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 115-145.

131

132

FILOZOFIJA

Žarko PAIĆ

mobilom avenijama Las Vegasa posve jasno razabire iluziju od stvarnosti čak i kada se vozi noću metropolisom okupanim mirijadama svijetlećih reklama. Problem je jedino u tome što se u iluziju vjeruje svim srcem unatoč svijesti o neminovnoj praznini nakon svega. Stvarnost je prepuna trauma, bezdan u koji tone napušteni svijet usmjeren parodiji i imitaciji svoje vlastite beznačajnosti. Iluzija nas štiti od pada u bezdan. S njom se vozimo „svojom“ Amerikom, zemljom u kojoj je život postao film, a arhitektura „velikih prostora“ stvaralačkim dizajnom pustinje koja guta gradove u svoju uvrtloženu nigdinu. Kada svijet postane no-where’s land, strategija iluzije svodi se na zaštitu od praznine bezuvjetnom imitacijom i parodijom. Jean Baudrillard u ogledu/putopisu Amerika o tome kaže i ovo: „Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“37

Arhitektura više nije film. Ona je postala inscenirani događaj važniji od života. Učiti više ne treba od Las Vegasa. Preostalo vrijeme pripada računanju, planiranju i konstrukciji onoga što tehnosferu približava tektonskim vibracijama zemlje. Ništa više i ništa manje od toga. Odlazeći iz ovoga metropolisa u pustinji svatko zna da je posljednji povratak zemlji još jedna iluzija. I stoga je ova arhitektura tako bezočno nostalgična spram divljine koja se rasprostire unaokolo, u beskraj, poput neizmjerne daljine...

Jean Baudrillard, Amérique, str. 200-201.

Žarko PAIĆ

KOD MARULA 2016. KOD MARULA 2016.

MLADEN BLAŽEVIĆ Som, kamenje

135

MAJA KLARIĆ Odabiri

141

SANJA KNEŽEVIĆ Dvije pjesme

148

DANIEL RADOČAJ Vađenje krvi

151

MAJA SABLJAK Odreži mi usne

154

133

134

Mladen BLAŽEVIĆ, Vižinada

SOM, KAMENJE * * * aritmija zemlje što je osjećamo pod nogama pomaže korovu da razbije asfalt da divlje životinje u nosnicama osjete vulkanski dim

možemo tražiti uzroke u kretanju kontinentalnih ploča sudaranju stijena o stijene ili odvajanju afričkoga roga negdje duboko pod zemljom krckaju dijamanti poput oraha neparne otkucaje moga srca liječnici tumače urođenom manom udisanjem dima u pepeljari moje zamisli ostaju odbačene zarobljene u filteru kad ulijevam tekućinu teži elementi talože se na dnu na vrhu plivaju kontinenti održava ih površinska napetost navikao sam čašu ispiti do dna

135

136

KOD MARULA 2016.

* * * Čukči sebe zovu „pravi ljudi“ dok za nas nemaju ime nekad su lovili kitove rezali im peraje i bacali u more da se ponovno rode

njihovi preci, na otoku Itigran u Tihom oceanu zabili su kitova rebra u zemlju opločali plosnatim kamenjem posložili kitove lubanje da gledaju u more iz očnih duplji sad izbija trava Čukči se ne sjećaju zašto nema o tom traga u folkloru u pjesmama mi koji nismo „pravi ljudi“ isto se ne sjećamo zašto smo sijali kamene cvjetove na hrpama kostiju palili vječne vatre na vrhovima brda propupalom betonu padaju latice i strše kosturi od željeza simboli vole presvlačiti odjeću Čukči više ne love kitove a mi ćemo zidati umjesto da zaboravimo kao pravi ljudi

Mladen BLAŽEVIĆ

KOD MARULA 2016.

* * * izdanak gljive samo je dio organizma micelij u zemlji tankim bijelim vlatima može ispreplesti cijelu šumu kao kad bi pod betonom bili spojeni kroz tabane ili kao što smo spojeni impulsima

zato istovremeno osjećamo trzaje vremena neću sad pričati o leptirovu mahanju krilima na Ognjenoj zemlji i oluji kod nas ovo su proljeće u šumama kestena, ne sačekavši ciklus i ispadanje plodova iz bodljikavih kućica, iz trulog lišća izvirile crne trube

* * * kažu da je Roald Amundsen kao dijete zimi spavao kraj otvorenog prozora pripremajući se za ono što će učiniti četrdeset godina kasnije Robert Scott je u to vrijeme učio jahanje kad su njih dvojica započeli utrku na južni pol vijesti su ostale zarobljene u zamrznutim kragnama vjetar je nosio snijeg upijajući glasove i poglede skrivajući tragove život ovisio o suhoći nogu petnaestak godina kasnije na suprotnoj strani kugle

137

138

KOD MARULA 2016.

Mladen BLAŽEVIĆ

Amundsen je shvatio da neće biti pronađen njegov srušeni avion kao što on nije pronašao svog talijanskog prijatelja glasno je opsovao od leda oslobodio smiješak sjetivši se da će mjesto na kojem leži i dalje putovati s njim zamjerio si je samo to što je u točku južnog pola zabio zastavu trebao je na štap objesiti deku i pored ostaviti rezervne čizme pune dvopeka s nešto suhog mesa

* * * uzeo sam između palca i kažiprsta što sam dosad napravio smotao provukao kroz pluća

jutarnja zaljulja me pepeo otpadne i umrlja pod na stolu jučerašnje novine u osmrtnici starac zaokružen otiskom čaše

Mladen BLAŽEVIĆ

KOD MARULA 2016.

* * * ponekad pomislim da izgovaram nešto duboko i teško kao da sam soma od sto kila izvukao iz mulja pa ga pokazujem svima

pazite, ljudi! dok stojim na siparu odronjava mi se kamenje pod nogama zvekeće niz strminu ničija glava nije sigurna som, kamenje kora naranče na peći da ovlaži zrak

Mladen Blažević rođen je u Rijeci 1969. godine, gdje je odrastao, školovao se i radio do tridesete godine. Radio je kao novinar i urednik. Objavljivao je kratke priče i pjesme u brojnim književnim časopisima, za što je nagrađivan. Godine 2008. u izdanju SKD-a „Prosvjeta“ objavio je prvi roman „Tragovi goveda“, objavljen i u elektronskom obliku kod „Bulaja naklade“. S još četrnaestero autora zastupljen je u zbirci distopijskih priča “NDH 2033.“ s dvije priče. Pjesme su mu prevođene na slovenski, engleski i ukrajinski te objavljene u slovenskim i ukrajinskim časopisima. Drugi roman „Ilirik“ objavio je 2015. također u izdanju SKD-a „Prosvjeta“, a u suradnji s „Bulaja nakladom“ i u elektronskom obliku. Napisao je scenarij za igrano-dokumentarni film „Je letrika ubila štrige“, a upravo priprema dvije zbirke pjesama. Živi kraj Vižinade u Istri.

139

140

KOD MARULA 2016.

Mladen BLAŽEVIĆ

Maja KLARIĆ, Zagreb

ODABIRI Lakšeg puta nema

U tebi je raskrižje I ti si sad na njemu Prestani se uvjeravati Zašto bi bilo bolje Krenuti putem Po kojem ima manje trnja Manje prepreka Spoticat ćeš se Ali ćeš i ustajati Gubit ćeš se i očajavati Posrtat ćeš I raskrvaviti koljena Putem ćeš izgubiti sve Ali do tebe Lakšeg puta nema Jedini put koji će te nečemu naučiti Jest onaj na kojem ćeš stalno padati

141

142

KOD MARULA 2016.

Trenutak ili dva

Imaš trenutak ili dva otrgnute od vječnosti i možeš s njima učiniti što želiš. Neki su okviri zadani, ali i njih možeš prekoračiti, pogledati preko, prijeći ih, ako ti se prohtije. Redovito dobijaš smjernice, ali sam biraš hoćeš li ih pratiti. Sam ucrtavaš smjer kretanja i izgled zemljovida, usponi su tvoja kreacija, kao i padovi. Kad pomisliš da se gubiš slučajno, sjeti se da sami biramo put na kojem ćemo se izgubiti. Nema nikoga, ne postoje oni za koje vjeruješ da su pored tebe. I oni su tvoja kreacija, služe onome što od njih trebaš. Obveze si namećeš sam, kao i trenutke odmora. Odaberi neko lijepo mjesto odakle ćeš krenuti. Neku visoku strminu s koje se ne može sići nego samo vinuti. Baciti se, ako treba i naglavačke. Imaš samo trenutak ili dva, da poletiš.

Maja KLARIĆ

Uklanjanje slojeva

Otkazujem sve Sve dogovore Sva obećanja Sve susrete Bez isprike Otkazujem telefone, adrese i ostale registracije Sva svoja lica i svoje uloge Otkazujem sve značajne datume Sve proslave rođenja, veza ili brakova Čak i sprovode otkazujem Sve ono što se može i ne može odgoditi Sve što se ne bi smjelo odgađati Bez suosjećanja to radim Bez planova B ili C Bez zamjenskih rješenja Bez rezervi Otkazujem i ono što će doći nakon otkazivanja Zapravo otkazujem i to ‘poslije’ To sutra, za tri mjeseca, dogodine Izlažem se u potpunosti Kritici, tračanju, zamjeranju I svim ostalim primjedbama Usmenim i pismenim Bez srama Otkazujem mogućnost ulaganja žalbe Tuđe ili vlastite I što ostaje kad sve to otkažem? Kad se udaljim od svega, tko ostaje? Tko je taj koji je sve to otkazao? Tko je osoba ispod svih tih slojeva sebe i drugih, Ispod sve te nagomilane kože života?

KOD MARULA 2016.

143

144

KOD MARULA 2016.

Napetost

Bilo je dana koji su se ponavljali S njima je bilo najlakše Mogli smo se sasvim opustiti U već naučenim radnjama Rutina nije iziskivala trud Samo prepuštanje, plutanje Ali to nas je plutanje s vremenom počelo mučiti Počeli smo se pitati Svašta Počeli smo željeti Nešto drugo Bilo što Ali općenite želje su neostvarive Treba znati kako i kad nešto poželjeti Treba definirati želju Dati joj glavu, tijelo i rep Da možemo barem nešto odgristi Ako se cijela ne ostvari Umorni od dana, istog onog koji je bio jučer Istog onog za koji strahujemo da će trajati vječno Pokušavamo zaželjeti nešto Bilo što

Utrka s vremenom

Obveze su se umnožile A ti si i dalje samo jedan Vrijeme i prostor su se proželi I više ne znaš gdje jedan počinje A drugi završava Godine su prohujale Rođendani i obljetnice Sve što si radio i htio raditi

Maja KLARIĆ

Sad je samo zapis u nekom starom dnevniku Ali hej, osvijestio si se Barem sad Nadomak cilju Što god on bio Koliko god se mijenjao s godinama I sad kad ti se čini Da je vremena premalo Umjesto da ubrzaš Uspori Napravi još jedan krug Ako ni za što drugo Onda za navijače Za sve one koji su te bodrili putem Još više za one Koji nisu vjerovali Da ćeš uopće stići Uleti u cilj kao pobjednik Iako si možda i zadnji Jednu vrpcu netko će već rastegnuti Samo za tebe

Odabiri

Odabireš biti Predivan cvijet u stakleniku Uvijek privlačan Njegovan i pažen Svakodnevno zalijevan Primaš posjete i divljenja Slušaš pohvale, tebe se miluje Maze te Ti si važan, tvoj razvoj se prati Ti si razlog postojanja tog staklenika Ljubljen si i skupo plaćen Ti znaš svoju cijenu

KOD MARULA 2016.

145

146

KOD MARULA 2016.

Maja KLARIĆ

Nosiš je ponosno oko vrata Kao kakav orden na ramenu Ti nikad nisi sam Ali jednako tako Ti nikad nisi vidio Sunce Nisi se zatvarao pred mjesečinom Nikad nisi žudio za kišom I žedno je upijao kad bi konačno stigla Nisu te škakljali mravi dok bi se penjali po tebi Nisu na tvoje listove slijetali kukci Ptice te nisu promatrale Nitko te nije otkrio slučajno U šetnji Nitko ti nije prijetio Nikakav zalutali korak Nikakva želja za buketom Nikakva velika ljubav koja ubire Da bi imala Biraš postati Kad opet padne tvoje sjeme Divlji cvijet Čak i uz mogućnost Da procvjetaš i uveneš A da te nikad nitko ne vidi

Maja Klarić rođena je 1985. u Šibeniku. Diplomirala je Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“. Radi kao književna prevoditeljica za razne nakladničke kuće, a prevodila je za časopise, novine „Zarez“, Treći program Hrvatskoga radija i dr. Priređuje program „Šumski pjesnici“ pored Grožnjana. Objavila je tekstove u raznim novinama i časopisima: „Zarez“, „Quorum“, „Knjigomat“, „Poezija“, „Tema“... Zastupljena u pregledima „Erato 2004.“, „Rukopisi 32“, „Ja sam priča“, „Sea of Words“, „Castello di Duino“, „Ulaznica“. Dobitnica je stipendija za rezidencijalni boravak u Brazilu i Estoniji. Proputovala je većinu europskih i južnoameričkih zemalja. Objavila je tri zbirke putopisne poezije: „Život u ruksaku“, „Quinta Pitanga“ i „Nedovršeno stvaranje“, te prozni putopis „Vrijeme badema“, nakon što je propješačila 880 kilometara dug put Camino de Santiago u Španjolskoj. Među putopisima koje je uredila su „U zemlji zmaja“ Davora Rostuhara i „1.000 dana proljeća“ Tomislava Perka.

Maja KLARIÄ&#x2020;

KOD MARULA 2016.

147

148 Sanja KNEŽEVIĆ, Pula

DVIJE PJESME

SEBE U MENI

Izreži me... Kad zaustaviš miris svojih htijenja u bedrima. I kad ne možeš dalje. Kad nokti otmu samo dio mojih ostataka i kad saliješ trepavice niz dlanove, ugušen od nekih najezdi Sebe. Kad utopiš svoje trenje u zamršenoj kosi mojih usana i kad ugriz tvog pogleda salije kožu. Kad zadrhtiš negdje u vrištanju svojih strahova. Otimaj se. Ne daj da podvučeš dah u moje oči i istrčiš u venama, posljednji Orgazam. Raznesi me ponekad, ponegdje, u sebi. Kao Kamikaze. Ne dodirujući me, ostani na mom vratu. Dok vješaš svoje sjene na moja tijela lucidno skidajući svoje ruke o moje Jer Više si tu nego što ćeš ikad Biti.

Sanja KNEŽEVIĆ

...

Ugriz odstojanja između grudi. Zapetljanih jezika milujemo tišinu. Ništa ne zvuči bolje od tvojih prstiju u mom grlu. Pričaj mi... i samo, ponekad Zavapi. Jer, Imati Sebe u Meni Mora da je dobro...

U MENI JE

Dok savijam svoje lice nad tvoja bedra, jezik ispisuje linije po tvojim prsima. Nehotice pročešljam noktima tvoje drhtaje. Miris htijenja. Umivam te u vrelini tvojih strahova, odgrizam ti kožu i navlačim na grudi tvoje disanje. Ne možeš otići. Tvoji prsti, tvoji nokti, tvoj dah, dio tvoje kose i dio ožiljaka, zastajkuje pod mojom kožom. Ne možeš otići jer... tako je dobro. Znaš.

KOD MARULA 2016.

149

150

KOD MARULA 2016.

Sanja KNEŽEVIĆ

Nitko te nije dirao na taj način... Da ti zavuče dlanove u mokru kožu. Da ti mrsi trepavice. Da ti zagrize vene bez tragova ožiljaka. Nitko te nije dirao na taj način... Da ga osjetiš toliko duboko. Da ti dah zastane u grlu, da zaspe, umočen u tvoje slutnje, obuzet tvojim ludilima. Da te para na rubu svoje kože razasutog u hiljade... Čuješ li vrištanja mene u svom tijelu? Dok vrhovima prstiju dodirujem tvoje nebo. Mislim... da ti nema kraja. U meni je.

Sanja Knežević rođena je 16. listopada 1990. godine u Puli, gdje je studirala Hrvatski jezik i književnost na Odjelu za kroatistiku. Članica je društva mladih pjesnika DIM. Predsjednica je Udruge „Vrisak“, koja se bavi promicanjem kulture te provedbom projekata prevencije nasilja među mladim. Bivša je povjerenica građanske inicijative „Stegnite vi svoj remen, bando lopovska!“. Zbog zalaganja za učinkovitiji zdravstveni sustav, nagrađena je poveljom „Prijatelj pacijenta“. Pjesme je objavila u „Novoj Istri“. Kritičke, socijalno-političke tekstove objavljivala u časopisu Hrvatskoga kulturnog kluba „Libra“ u Švicarskoj. Surađuje u „alternativnom“ časopisu „Sensa“ i na portalu Atma.hr. Gostovala je u televizijskim emisijama „Latinica“, „Hrvatska uživo“, „8. kat“ te u prilogu emisije „Nedjeljom u 2“.

Daniel RADOČAJ, Pula

VAĐENJE KRVI O ŽENI KOJA JE DONIJELA SELO U GRAD

Nadomak fažanskog mola, s kojega bi Josip Broz Tito uz vojnu pratnju isplovljavao na veličanstvene Brijune, mlada je majka, vodom gradske fontane na trgu, temeljito isprala djetetovu guzu pri zamjeni pelena. Nije znala ništa o pumpama, ili kružnoj cirkulaciji tekućine unutar njih. Nije to znao ni dječak koji se idućeg jutra, na istome mjestu, pod pritiskom sparnog ljeta, ozaren umio.

INTELIGENCIJA

Odlukom kućnog savjeta, za dogovoreni honorar, čovjek sa slamnatim šeširom, posjekao je sve drveće u stražnjem dvorištu zgrade: • marelicu, • mladu divlju šljivu, te zakonom zaštićene: • lovor i • orah.

151

152

KOD MARULA 2016.

Daniel RADOČAJ

Oštri željezni zubi lanca motorne pile poštedjeli su jedino oleandar. Bijeli, deset puta otrovniji od ružičastog. Njegovo cvijeće, dvije djevojčice iz susjedne ulice, ljeti nose iza sićušnih ušiju.

MOJA BAKA NE NOSI ŽUTE CIPELE

Preko puta glavne pošte, na starom zidu adaptirane austrougarske zgrade, crvenom bojom bio je ispisan grafit:

Mickey Mouse je Srbin!

Nakon nekog vremena, crna boja prvo je Srbina preobrazila u miša, a nedugo zatim, smeđa u pedera. Moja baka govori istim jezikom kao Mickey u nekad popularnim dječjim stripovima. Zbog te činjenice samo budala može moju baku povezivati s Disneylandom.

VAĐENJE KRVI

Pred derutnom bolnicom, na uzanom pločniku uz autobusno stajalište kojim pospane siluete nevoljko žure na posao, skupina od desetak ljudi prosvjeduje protiv abortusa. Žene naglas mole krunicu za spasenje duša neželjene djece, muškarci šutke drže uzdignute transparente:

KOD MARULA 2016.

Daniel RADOČAJ

…

- Abortus je ubojstvo! - Izaberite život!

U sporoj koloni automobila, vozim dva kruga strpljivo oko zgrade laboratorija. Kao da je čitav grad bolestan, nema ni jednog slobodnog parkirnog mjesta. Pada mi na pamet pitati inicijatore skupa, gdje li bi pak parkirala sva ta abortirana djeca?

KABRIOLET

Budem li ikada kupovao novi automobil, bit će to jedan od onih na napuhavanje iz košare s post-sezonskim sniženjima da ga mogu ispuhati, složiti i ugurati u naprtnjaču pred svaki odlazak u planine. Ondje ću, nadam se, zaboraviti na njega.

Daniel Radočaj rođen je 7. ožujka 1979. u Puli gdje i živi. Član je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, Društva mladih pjesnika DIM i udruge DADAnti iz Splita. Tekstovima je zastupljen u četrdesetak književnih glasila. Objavio knjige poezije i proze: „Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta“, 2006.; „Velika smeđa fleka“, 2011.; „Ponekad bih odlazio k njoj biciklom“, 2013.; „Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja“, suautorstvo, 2013. i „Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet“, 2014.

153

154

Maja SABLJAK, Pula

ODREŽI MI USNE 1.

“Usnama držiš vrpce mojih vena I vučeš me k sebi Dok krv kaplje modro I nagriza Svemir u kojemu me voliš. Iz očnih duplji hraniš se mojim svijetom, Ispijaš me iz šalice sa žlicom meda i listom mente, Gušeći se u vrelini svake kapi. Skrivajući se u mojim rebrima, Topiš mi utrobu dahom I uranjaš prste u moje srce od voska. Pronalazim te pod jezikom, U spektru zjenica na rubu tanjura Kada te večeram ujutro prije spavanja I gutljajem tvog mirisa Ispirem iz grla. Poput zvijezde goriš u mojim obrazima, Spaljuješ mi meso zubima natopljenim Bojom kamelija i gnjilih makova. Pa Ipak, Tako je jebeno Boljeti Zbog tebe.“

Maja SABLJAK

KOD MARULA 2016.

Odreži mi usne i utopi ih u svojima, Pomisli na mene svaki put kada ih poželiš otrgnuti. Progutaj moj dodir, Progutaj zvijezdu i izgori iznutra. Na planetu mojih tuga pokrij se mrazom I pretvori u nešto što volim. Dodirni me u nekoj lijepoj tami, Udahni me dok ne nestanem u tebi, Dok se ne pretvorim u zrak Koji ti struji kroz poljupce Boje mojih vena. Razlomi me i posloži u snove od stakla, Da te gledam kako me voliš U mozaicima svojih misli I uzimaš mi srce probadajući ga prstima, Skidajući mu slojeve Dok ti klizim niz dlanove, Zapinjem pod noktima I nestajem u Svemiru Tvojih pora.

Pokloni mi svoje oči Da ih rastopim sa šećerom I pojedem nakon ponoći. Čuvat ću te u sebi I skuhati ti srce kada poželiš da te volim. Dođi, Poderi mi kožu, slijepi je natrag jezikom, Probodi si obraze kristalima mojih zjenica. Kada padne kiša cikorija, Utopit ću te u Svemiru mrtvog neba I zamrznuti tvoj osmijeh

155

156

KOD MARULA 2016.

Na usnama od vanilije, Dok toneš I kaplješ mi na dlan svoje riječi Boje bademovog mlijeka i boli. Uhvati se za zvijezdu i opeci krila Na neonsku boju svjetla, I utoni U Svemir. 4.

Negdje, u zaspalim uglovima Svemira Jedeš moje srce, sirovo Skidajući zubima ljepljive tragove s usana I jezikom loveći zalutale kapljice soka. Crvenim prstima dotičeš moje oči, Drobiš ih Poput kupina i upijaš u sebe. Grizeš moja bedra, Posipaš ih cimetom i topiš u grlu. Gutaš me Postupno, s košticama, Brišući prste o moje obraze. Znaš li to? Nemaš jebenog pojma.

Maja SABLJAK

Poput šećerne vune lijepiš mi se za usne, Otkidam te zubima i topim u grlu. Meko, u odjecima udisaja Ljubiš mi srce, Posipaš ga cimetom I umataš u narančinu koru, Nosiš moj okus na vršcima prstiju. Pronalazim te u svakom treptaju Kada zaboravim kako izgledaš u jesen, Stojeći pod tisućama papirnatih ždralova, Grleći moju samoću I zaboravljajući na svoju. Ponekad, kliziš mi niz leđa I propadaš kroz kožu, Pečeš, meko U odjecima udisaja, U slanoj praznini Treptaja. 6.

Na što pomisliš, Kada u plavoj kutiji svemira otvoriš oči I utopiš svoje snove pod pokrivačem Gdje skrivaš hladne dlanove i moje želje? Zagrizeš li usnu do krvi, Trošeći svoju bol kroz crvene otiske na koži Gdje snivam pod listom koprive I opečem ti jagodice Kada me poželiš dodirnuti? Na najudaljenijoj zvijezdi naših susreta Naslanjaš se na rub moga koljena, Ne znajući da mi meso podrhtava Kao da ga otkidaš zubima Dio po dio, Brišući ostatke mene s brade

KOD MARULA 2016.

157

158

KOD MARULA 2016.

Maja SABLJAK

I smiješeći se, U purpurnim nijansama agonije, Voliš me. Pomisliš li tada Kako je bol slatkog okusa Dok je topiš pod jezikom poput badema, Brojeći svaki moj dah, I sjetiš li je se u plavoj kutiji svemira, Dok sklapaš oči, Hladnih dlanova i užarenih jagodica, Voleći me?

Maja Sabljak rođena je u Požegi 1990. godine, gdje je pohađala Opću gimnaziju. Apsolventica je studija hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Članica je pulske Udruge mladih pjesnika DIM. Objavljivala u skupnim pjesničkim zbirkama.

PRILOG O ZAVIÄ&#x152;AJU

MARIJO VITORJOF Potle stuo liet

160

Marijan JELENIĆ, Vodnjan

POTLE STUO LIET Dva miljara i osamnaestega leta je stuo liet ot finjietka Prve ojski. Mat mi je čuda puti poviedala, kako je njiejni otac Zvane bi rićaman. I čuda drugeh muškieh z Žminja i seh kraj z Istriji. So si muorali poć va Pulo. Najveć hi je šlo z makinon. Unde so nekoliko dan delali manuori. I so hi napuotili kamo i kako ki trieba puoć. Moja nuona Luce je ziela si tri otroki i je tela prvo nego nuono poje s Pula još ga jedanput videt. S Haluz, s sela pod žminjski turan, hi je na oziće s tovarčići popelja Mate Guobac. Uon ni bi čitovat. Ni moga delat. Ma je mrkancova. Va Pulo je pelja drievo. I vino kontrabant va Pulo i va Labin. Moja mat je uniput imela samo četira leta. So se levali zajno potle polnoći. Se domišlja kako se je s puoten već puti zbudila od zimi i drmanja ozića i videla samo zviezdi gore na nebe. Va Pulo so prišli sunčevileza. Koli štacijuona je bilo na stotine ozić s tovari i z kravami. Ki god je moga je priša videt sojega oca i muoža prvo nego će puoć na fruont. Z ojski se rietki tornajo živi i čitovati. Koli stacijuona se je čuda ljudi motalo. Saki je iska sojiega. Žienske so se imele črni brhani do tal i črni fačuol viežen s pot bradi. Zvane je soji zajno naša. Je priša bliže zmed stotin i stotin muškieh. I saki je imie promeš samo puol uri. Puol uri je zajno pasalo. Malo kiega se je čulo guorit. Najveć so si mučali i se gledali. Na kraje je otac stisa sakega otroka na prsa i z suzami buša. Tako i Luceto, ne znajeć će li se kada ali ne tornat doma. I komandant je strogo zapoveda: „Na makino!“. Luce, tri otočići i Mate Guobac, i čuda drugeh so gledali kako si uplakani gredo na makino. Na vratah od makini i na uknah so bile se glava do glavi. Na vratah

Marijan JELENIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

vaguoni od blaga so se napeštali koliki so mogli i mahali. Kat je makina zašvikala, počela hitat iskri, dimit, klepetat, i kat se je levala, si so plakali, uni na makine, i uni ča so ustali. Jeni i drugi so si mahali z rokami. I plakali, plakali. Makino so videli samo do spot mosta kade zavrne proti Galižane. Mat unako mića nî ni zapoštala lice sojega oca. Samo se domišlja kako jo je otac buševajuć zbuo sojuon neubriton braduon. I to je se ča je cielega života imela ot sojega oca. I za doma so šli preku Odnjana i se domišlja da je poli često va Odnjane bila jena vela kuća, palac, na kien so bile škurnice. Ma ne kako va sele od dasak, nego gospotske, na riebra. To kućo će i potle čuda liet videt na senen meste kat buode va Odnjano na nogi hodila kupovat litro ulja za kilo pršuta, ali kat buo na svetaga Blaža hodila molit da je Buoh učuva ot bolesti guta. Nuono je ša, kako so vajk stareji poviedali, va ojsko va Galicijo za se ča niedan ni zna kade je to. Nuono ni zna štet i ni pisat, pak se je rietko javi doma samo kat mu je kakuof kumpanj napisa kartolino. Njegove Lucete i dice je zustalo samo uno malo zemlji, pozemuljčica i nebo zgora njih. Nuona je bila strašno kapaca delat. Diboto vajk je hodila bosa. Si tri otročići je zemala sobon h blagu, na kampanjo i sako nedeljo za ruoko peljala h maše va Žminj. To se uniput ni nikat čulo da je ki zusta pres maši. Ku je ki fali poli maši, si so znali da je bolan. A potle puolne nuona je z dicon hodila h Svete Marije ot Svetega Muora molit Boga za muoža, za pržonieri, za marinaji, za uni ki so ubiti va ojske, za dušice va Čičilišće. S seh siel so ljudi hodili molit. I cielo potle puolne je luopica bila puna ljudi. Si so molili na šaliže na kolenah. Nuona je na muža dobivala sušilijo, šoldi da je mogla dice kupit kruh i mlieko. Je imela jeno kravo i par ovac. Sako leto je zgojila praščića. Za kupit prašćića je muorala šparat od šušiliji. Nî ni una znala štet ni pisat, ma je bila sakrabujska. Je znala si svieci, se fešti, se štuorice. Finta je znala zračunat kat će bit Ozan, ali kat je Ozan bi magari pret pedesiet liet. Vajk je dice guorila: „Šu, homo delat!“. Pepo fant z Žminja je z bičikleton po sielah nosi pošto. Tako je jedan dan i nuone donesa pismo s črnen fašon se naokolo. I reka. „To so martuorji. Mi je žal van povedat, ma to će reć da je vaš Zvane ubit. Piše: va Galicije.“ Malo kakova žienska se je nadijala da će muoš prit doma. Luce je zabielela. Je utrdla kako grota i komoć za ruoki ziela drobne Marijo i Rožo. Jožić je poli janjeh teka kako janjčić. Kat so po škalah od baladuora prišli va kućo, Luce je sela na banak od ugnjišća, je odvesila Lužar, ruoki je prekrižila z Lužaron na krile i je gledala samo va uganj. Dičica so sedela na drugen banke kako mrtvi. So gledali tužno mater. Foši bi bili i zaspali unde da praščić va dore ni poče jako tulet aš je bi lačan. Luce se je komoć otkinula ot banka. Je šla zduolon po škalah. Prahcu je hitila par klasi trukinji, krave hitila siena i zaprla prkat ot ovac. Dica niso nič kapili. Ma

161

162

PRILOG O ZAVIČAJU

Marijan JELENIĆ

stešo so po materinen lice videli da nešto ni dobro. Nuona je bila trda, pret dicom ni plakala. Je plakala kat jo niso videli. Još kat se je z muožen bušnula va Pule, so jo zdrhi pasali, aš se je z ojski malo ki torna žif. Pepo fant je ša z bičikletom proti Tomišićon. Na Stancije je vide Lucetinega devera kako ore. I mu je ša reć da je brat zusta mrt. Je sie na vrganj i ni drugo moga storit ni jeno bras. Je komoć vrganj stai na kareto i ša doma. Blago je zapra. Po noće, kat so dica zaspali, so uon i žena šli h Lucete. So jo našli dreveno na ugnjišće. So jo bušnuli, stisli na prsa. Dever je reka: „Ti si žena ot mojega brata, sada udovica. Ne muoj imet straha! Dokle buodemo živi mi, ćeš bit i ti.“ Neko vrieme so si mučali. I dever je, ki zna ko dobo noći reka: „Ku te je strah, ti hoj spat poli dico, ja ću spat na kasele.“ Luce je odguorila: „Ni me bilo strah živega ni sada mrtvega.“ Jutre dan so već si znali. Luceto so kako udovico si rešpetali. Va criekve se je vajk molilo za udovice. Otročići so se pomalo digli i narasli. Juože je od otroka bi jako kapac delat. Njegova kampanja je bila kako libar. Jedanput je bilo nevreme. I dokle so si bili na ugnjišće poli uganj i molili svieto Barbaro, da hi Buoh učuva ot Bujže puški, šajeta je hitila pravo va dimlik. Sa se je mielta z dimlika strunila i pala po njih. Ali Buoh i sveta Barbara so hi učuvali i so ustali živi i čitovati. Zato je najmlaja Roža potle vajk imela stah kat je migalo i grmelo. I si je stiskala uši da ne čuje kat jako grmi. I vajk je molila: „Blažena, svieta Barbara, učuvaj nas ot šajeti i slabega vremena!“ Uno najteže muškuo delo Lucete je stori njiejni dever Miho. Uon ni bi ša va ojsko aš je uniput još bi otrok. Uon je bi kapac svirit na mieh i mešnjice, je zna liepo kantat, je bi plesarin. I čuda puti je zna va soboto i nedeljo večer poć va kumpanijo h Mužinon, h Krnevaluon, va Gradišće kade so znali liepo kantat na tanko i debelo. Unde so pliesali i kantali. I se je torna potle polnoći, a neki puti i va jutro. Žena Marija je bila mučna z blagon. So imeli piet dici. Još i dica najstareje hćeri. Muoš je bi i veli klietvar. I jako neruoš. Žena je š njin pojela krvavi riži. Va starošće je ubrati, ni klie. Je hodi sako nedeljo h maše s palicon. I kat je bi udovac, kat je zusta sam, je gospodina plovana kat je priša blagoslivljat kući. Je bi srećan ku se je plovan frma poli njega. A plovan se je frma fatapošti da ga odvadi kliet ku si spasi dušo. Pižijuon je bi mali. Doma so bili siromahi. Najstareja Marija je ot četrnajs liet počela hodit po žunadah. Una se je nagrabila vieja i siena i nakopala i nažela po ljučkieh njivah. Brižno tielo koliko puti je bilo lačno, potno i mokro. I je dobila jetiko. Je počela kašljat, se potit i pljukat krf. Ni bilo druge ku ne poć h miedigu va Žminj. Jo je bilo jako sran. Bi bila raji umrla nego se šla vižitat. Miedih je zajno ugana. I se je proveva aš je bila divojčina kakove ni bilo. Ma ni bilo pomoći. Leto dan ni bila ni živa ni mrtva. Miedih z Žminja jo je prihija videt s konjien i kareton. Na leso ot kuorti je stai tabelo da niedan ne gre va kućo aš je boles najiemna. Tiendila

Marijan JELENIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

jo je mlaja sestra Roža pres straha kako da ni nič opasno. Kat je već umirala, so jo prišli videt si susedi, sa okolica, kako je uniput bila užanca. Una je bila predobra. Svetica i preliepa, kako je čuda puti poviedala moja mat Roža. Kakof hip prvo smrti, je na znuožlje sta stari Brkić. Marija je komoć dihala. Je bila sa mokra ot pota i mu je rekla tiho, ali so stešo si čuli: „Vas prosin, barba Zvane, hote ća s kućeti, aš unde stoji moj otac va soldačke robe.“ Una ga va soldačken ni nikat videla. Ali prvo nego je dušo puštila je videla sojega oca. Duši imajo suoj način kako se med sobon kape. Škuola je bila va Žminje. Mat je Rožo puštila va škuolo samo tri dani. Je rabila poli kući, pak je mat rekla: „Škuola je za muški ki to poć va ojsko, pak te foši pisat doma. A ti ćeš mane pomoć. Za žiensko je dosta da zna pres, ples i držat kućo i dico va riede.“ Juože je stori četiri klaši. I se je mlat uženi. Potle uženji ni bi drugo unako pravi za mater i za famejo kako prvo dokle je bi mladić. Ni za sestro Rožo ni bi ot kušienci, kako da mu je zapačevala. Kako da želi da poje s kući ča prvo van. Jo je udrila krava i je ruvinala jeno oko. Una je bila težakinja još žešća nego njiejna mat. Roža je hodila po žunadah ot dvanajs liet. Najveć je delala poli Tomišić i poli Frlini aš so bili bogati. Bila kapaca kopat, grabit, fragat, fraškat, žet, zdievat, plievet, nagraćat. Si so jo iskali. A una se ni šparala. Kat so kopali i želi, vajk je bila par kuorki pret drugemi. Još je i na lievo i na diesno pomogla unien spoli janjo. Težaki so, da ne gubo vrieme, jeli na kampanje, va hlade pot dubon, ali zat koruona. A se je trefilo da so jeli i na sunce, nasriet njivi. Jeli z jene terini, kruha si odlomili po krijance, a pili z barili temperanje, bevando z ostuon, ali vinuon. Roža se je vajk domišljala besiet miediga z Žminja kat je tiendila sestro: „Bogočuoj jes senega pijata, ali padeli, pit senega mižuola, brisat se va seeni šugaman, aš bolest je najiemna.“ Rože se je štomigalo jes sene terini i pit z barili. Čuda puti je ziela samo jeno žlico i delala cieli dan va kuse kruha. Najveć se je štomigalo kat so se kakovemu muškiemu z muštafi ciedile kapi vina i bevandi. Po cieli dani ni kapi pila. A ni va Galicije bi ubit samo nuono. Dežgraciji je bilo sagdere. Poli Odnjano je jeno selo ko se zove Paradiž. Ot tamo je bi jedan čovik va Prve ojske i je z Rusiji priša doma na nogi. Je hodi šies meseci. A z Odnjana je bi i neki Mrtin, so ga preku imena zvali Ćaveluon, zasiguro aš je neki njeguof prenuno dela ključi. A žena mu je bila Maria. I uon je sirota bi va Prve ojske. Je imie šies dici. Je jako pati za doma, za ženuon, za lačnom dicon i za kampanjon. Na si načini je proveva se zvadit z ojski. S tabakon si je digiva fiebro ku bi ga miedih uslobodi vojski. Kat to ni šlo za rukuon, si je nekon travuon tošigeva oči. I na vižitah ni nič vide. Pak najzat si je vibi si zuobi. A stešo ga miedih ni pušti doma. Uon je imie srećo, ni pa va ojske. Samo poli rieko Sočo va Kranjske je bilo ubito

163

164

PRILOG O ZAVIČAJU

Marijan JELENIĆ

sedanmiljari i četrnajs soldati. A koliko hi je zustalo mrtveh va Prve ojske. Neki guore pedesiet milijuoni! Mrtin Ćaveluon je riva doma prez zuobi. A kat je priša doma je imie ča videt. Ženo i dico ni pozna. So bili sprepodobljeni aš so bili poslani ća z Odnjana valje va Wagno va Austrije. I ne samo uni, nego si narot od Raklja, Barbana, do Savičienti i Rovinja se do Odnjana i Pula aš se je strahovalo da će glavni fruont Prve ojski bit va Istrije, koli Pula kade je bilo čuda rifuđ i baštimienti. Je priša uordin na petnajs maja miljar i devetstuo i petnajstega leta da si muorajo prit na stacijuoni od makini. A pones moro samo koliko moro zamotat va lancun ali punjavo, se so muorali puštit: kući, mobijo, blago. Si so plakali i narekuvali. I dica so plakali magari unako mići niso znali zač si plačo. Speljevali so hi va vaguonah od blaga. Si so bili napeštani kako kumpiri jedan na drugen. A kat so prišli na mesto so hi čekale baraki od drieva. Spali so na pode na slame. Napatili so se glada zimi, jeli so hi buhi i šenci. Samo so neki imeli srećo da so hi zieli bogati kampanjuoli da in pomoro delat kampanjo. A gospodari ki so bili pres duši so hi držali kako robi, za cigani. So hi skorišćevali kako blago: samo kade tr kade se je naša poštien gospodar pak hi je zie z milosrdja i drža kako sojo famejo. Va Odnjane je bila vela glat i velo siromaštvo. Tri leta ni ki imie delat kampanjo. Se je bilo va barede. Blago je hodilo semo tamo po kampanjah dokle ga soldati niso poubijali i pojeli. Kući so bile se pokrajene. Kadegot je ča valjalo so soldati ziemali i uni ki so hi prihijali videt. Plovan va Odnjane je napisa, veruvali ali ne, da niso mogli nać nanka vina za mašit. Mrtin se je hiti na delo. Je dela dan i nuoć kako črf. Prez zuobi se je navadi jes. Laloki su utrdle. Ali je bi dežgracijan. Ot šies dici ča mu se je rodilo, četiri so umrli mali od mižieriji i glada. I još je potle ojski živie dvajset liet. Dušo je Bogu da leta miljadevestuo kvarnar i uosmega. I dobro da je bi star kat je prišla Druga ojska. Je imie šezdesiet i piet liet. Da ne bi ga bila rićamala i Druga ojska ka je bila još huja nego una Prva. Mrtin i Maria so bili pobožni ljudi. Tako so i dico gojili. Njegov sin Ernešto i hći Maria so potle Druge ojski s tolikemi drugemi šli ća z Odnjana. I so se raštrkali po sviete. Maria je va Talije delala va banke. I je bila, se more reć, gospa. A Ernešto je litrateva i je bi po ciele Europe, va Afrike, va Maroke, kade ča se ne? Oba so dobro živeli i dočkali velo staros. Kat je ša va pižijuon, Ernešto si ni moga umirit srce. Je z Maroka priša va Odnjano. A tu in je se država ziela. A stešo je ša plačuć po kampanje va barede kade je njegov otac dušo pušti da ga zgoji. Je kupi tratuor, je ša vadit trnje, podzijevat zidi. Je nasadi mlade uliki. Je imie dobro srce. Je dela i neken starcen i buolnen ljuden va Odnjane ki niso mogli sami delat. Je proštie sam već libri nego si muški z Odnjana

Marijan JELENIĆ

PRILOG O ZAVIČAJU

skupa. I čuda tega zna da mu niedan nî ni do kičici. Ali uno ča je najveć od valuora, i uon i sestra so jako bogomuoljni. Jedan i drugi gredo svaki dan h maše. I škoda da se niso uženili, aš bi bili imeli i zgojili dobro dico. Najbrže se niso ženili aš so se domišljali kako so uni va ditinjstve bili goli, bosi i lačni kat je otac bi va sodateh. Niso teli da njihova dica pate kako so uni patili. Eko, dragi moji, ča je ojska storila samo ot dveh famiej ča smo hi spomenuli. A ki bi zna ča so provale tolike fameji ke so zustale pres gospodara, bi foši i umra od žalosti. Ne daj van Buoh videt neko Treto ojsko! Ste foši čuli ča je reka ruski predsjednik: „Ku bi Njiemci šli na Rusijo, mi niećemo zgubit nienega soldata, ću samo pritisnut s prstom?“. A znate ča će to reć? Otkučat atomsko buombo ka će se zgoret. Marijo Vitorjof

165

Marijan JELENIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

FRANJO NAGULOV „Put prema spokoju“ (Nikola Đuretić: Odlazak / Oproštaj)

168

DARIJA ŽILIĆ „Kad književnost pisca iznevjeri...“ (Marina Šur Puhlovski: Književnost me iznevjerila, eseji s margine)

174

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Život pun tuge i boli“ (Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge)

178

ŽELJKA LOVRENČIĆ „Prihvatiti život“ (Nela Stipančić-Radonić: Putovanje u Indiju)

182

ŠURA DUMANIĆ „Jedna klupa, jedan život“ (Irena Vrkljan: Protokol jednog rastanka)

185

167

168

PUT PREMA SPOKOJU Nikola ĐURETIĆ: Odlazak / Oproštaj, Naklada Đuretić, Zagreb, 2017., 87 str.

Pred nama je najnovije cjelovito rukopisno pjesničko ukoričenje iznimno značajnoga imena suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje Nikole Đuretića, k tomu i uspješnoga nakladnika, o čijemu se radu, kako se stječe dojam, do danas nije promišljalo u mjeri u kojoj djelo navedenoga autora neprijeporno zaslužuje. Utoliko je važno govoriti o navedenu naslovu kao estetski iznimnom umjetničkom postignuću čijih se temeljnih značajki ovdje ukratko dotičemo. Djelo Odlazak / Oproštaj, pismo naglašene intimnosti, smatra se jednim od ključnih pjesničkih trenutaka književne 2017. na našemu području, posebice stoga jer se uklapa u još jednu bitnu novu biografsku činjenicu potpisnika rukopisa – Đuretić je nedavno, naime, postao dobitnikom nagrade za životno djelo „Pjesničkih susreta“ u Drenovcima (Visoka žuta žita kao nagrada za cjelovit doprinos hrvatskoj književnosti s, dakako, naglaskom na pjesništvo), a gdje je, prigodničarski, auditorij počastio čitanjem upečatljivih tekstova iz nove pjesničke zbirke, na što nitko od nazočnih nije mogao ostati ravnodušnim. Naime, književno-kritičarski ništa manje bitna, naglašava se životopisno tijesna povezanost s literarnom manifestacijom o kojoj se govori, intimizacija proizašla iz gubitka voljene osobe literarno preobražene u nejasne okvire artificijelne subjekcije, što samom pismu daje na iznimnoj estetskoj, ali i emocionalno efektnoj uvjerljivosti. Zbirka je podijeljena na dvije temeljne cjeline (što je vidljivo već iz njezina naslova) – Odlazak i Oproštaj. Tekstovi pri tome nisu naslovljeni, već numerirani, i to tako da su oni prve cjeline numerirani arapskim, a druge rimskim brojevima.

Franjo NAGULOV,

Franjo NAGULOV

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dakako da je takav postupak moguće interpretirati na mnogo načina. Pa ipak, „aktualnost“ u smislu suvremene primjenjivosti arapskih brojeva u odnosu na rimske sugerira prvu cjelinu kao lirsko zrcaljenje procesualnosti suočavanja s gubitkom nezamjenjive osobe, dok rimski brojevi u drugoj cjelini, semantički spomeničkoga predznaka, nude nužnost pomirenja s onim što se dogodilo, nadasve sa smrtnošću samom o kojoj se tek u situacijama neposrednih gubitaka intenzivnije promišlja. Numeriranje se, dakle, uzima kao stilsko sredstvo pojačavanja dojma ovovremenske/ovoprostorne ograničenosti/prolaznosti. Uvodno se pritom napominje kako su tekstovi vrlo disciplinirani, prohodni, čisti i jednostavni, atmosfera naglašeno intimistička, ujedno i egzistencijalno rubno negacijska, gotovo nihilistička („pomirba“ sa činjenicom smrtnosti u drugoj cjelini zbirke ne nudi nam, prema tome, rehabilitaciju eventualnih ranijih vjerovanja u neki novi transcendentalni susret, stoga se na rukopis nipošto ne treba gledati kao na, slobodno rečeno, pismovni izvor utjehe). Uz navedeno, lirski subjekt kroz čitav rukopis progovara, posve neposredno, o gubitku voljene osobe, ali pritom joj se mjestimice izravno obraćajući, s tim da obraćanja gdjegdje bivaju usmjerena i prema Bogu. Uvodni se tekst čita kao svojevrstan individualistički Očenaš opterećen podvučenim besmislom ovospoznajne egzistencijalne zadanosti koju, s obzirom na isključenost racionalistički primjerene alternative, nužno treba prihvatiti (govori se, naime, o svojevrsnom literarnom pokretanju procesa prihvaćanja činjeničnoga stanja radi konačnoga prihvaćanja gnoseološki neminovnoga): Dobro, neka bude tako kako si zamislio / ako držiš da je potrebnija Tebi / no djeci i meni. Neka bude po Tvome, / čak i ako griješiš, samo ne oklijevaj, / uzmi je u zagrljaj nježno, kao što se / uzima dijete, kao što se zaima voda / iz pustinjskog zdenca, povedi je onamo / gdje ću je lako pronaći kada za to dođe / pravi trenutak. Samo je poštedi ove boli / što ispunja svaki kutak kuće koju / još donedavna zvali smo domom / a u kojoj sada dišu samo bol, tuga i strah / i ovaj posve neprovidan i bešćutan mrak (pj. 1). U jednom od uvodnih tekstova zanimljiv je i spomen sunčanoga dana uspoređen sa zaboravom, što se čita kao možebitna relaksirajuća iluzija, predah, naime, od trajne agonije koja jedino to i jest s obzirom na njezin sluteći ishod: Danas je bio sunčan dan / i patnja je bila daleka kao zaborav / rekao sam da si biće / što svijetli iz dubine svemira / dok sam se gradio da ne vidim / to smrknuto čelo od briga i bola / očekujući tvrdoglavo smiraj / što uporno i već jako dugo / odbija ući u naš dom (pj. 3). Rukopis posve logično podrazumijeva simbolističko predimenzioniranje mističnosti te se utoliko primjećuje u antici ukorijenjena slika prelaska rijeke, iz svijeta živih u svijet mrtvih, s tim da je dani motiv razložen gotovo dokumentaristički, posve nepreuzetno, a što je predočivo produljenom filmskom kadru okončanom maglom, u ovom slučaju svojevrsnim submedijalnim sredstvom naglašavanja za-

169

170

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Franjo NAGULOV

borava, odnosno naturalističkim te ujedno i metatekstualnim fade-out trenutkom: Samo spuštam ruku i još dugo stojim / na obali hladne vode sve dok / i posljednji obrisi toga bolnog broda / ne utonu u tmastu maglu što / prekriva i tvoje prestrašene oči (pj. 4). Ona je, pak, „metautjelovljenjem“ esencijalnoga gubitka lirskoga subjekta, odsutnost pretpostavljena zajamčenim izostankom feedbacka, čime postavljena pitanja nužno poprimaju retoričku prirodu (unatoč tomu što odgovori nisu jednako nužno poznati). Time nudi nepobitnu potvrdu zajamčene skore i potpune egzistencijalne okončanosti: Ona zna da ju ne ću pitati / je li ondje kamo odlazi / neki drugi život i hoće li me čekati / kao što se čeka autobus / na nekoj prigradskoj postaji / ili dragog gosta – s ushićenjem / i nestrpljivo (pj. 5). Jednako se tako primjećuje stilski učinkovita natruha patetike, posebice u trenutcima altruistički predznakovljenoga obraćanja Stvoritelju, primjerice: Ti koji sve možeš, / ako si tako milostiv, kako vele, / podari joj smrt blagu i prozračnu / u kojoj nema mjesta strahu, bolu i beznađu (pj. 7). Motivi prirode u mirovanju, s naglaskom na zimu kao godišnje doba s tendencijom produljenja, pritom smješteni u Zagreb kao mjesto koje se rukopisno prepoznaje domom, također pridonose anksioznom dojmu rukopisne podcjeline: ‘Kada te više ne bude’/ bit ćeš zimski dan / onaj kristalno bistri sunčani dan / što se budi samo nad Zagrebom / s vremena na vrijeme i u rijetkim prigodama (pj. 8). Sunce Đuretićeva rukopisa škrto je, esencija njegove postojanosti jest hladnoća pročišćena od svih emocionalnih uvira koji možebitno remete sliku ovospoznajne prostorno-vremenske ograničenosti. Hladnoću se zbog toga ne razumijeva nužno kao tamu, već kao svjetlost čija srž nadilazi mogućnosti kako lirsko-subjektnoga tako i čitateljeva spoznajnog aparata. S druge strane, primjećuje se pozicioniranje lirskoga subjekta, njegovo stavljanje u ulogu izvora osuđenoga na neposredan i tek zalječiv gubitak: Neki glas u meni uporno ponavlja: / Tako mora biti – jedno ste i dvoje istodobno, / Ti izvor, ona rijeka. / Ti ostaješ, ona ide dalje (pj. 9). S druge, pak, strane, kao poetiziran paravan neuvjerljive utjehe, ponuđena je ideja stalnoga prostorno-vremenskoga kruženja: A ti dočekaj me raširenih ruku / kad pregazim rijeku jer kraj je ono / od čega iznova počinjemo (pj. 11). Odnos lirskoga subjekta prema smrti ne promatra se isključivo kao razmatranje gubitka. Naime, mjestimice se uočava njezina interpretacija kao entiteta sazdanoga na suosjećajnosti – lišavanju onoga vida boli proizašloga iz vremenski uvjetovanoga fizičkoga propadanja, čemu nije moguće semantički suprotstaviti nadu u produljenje agonije, već smrt kao potpuno psihofizičko razrješenje: Čak je i ta okrutna gospodarica / ostala načas zatečena tvojom / neizmjernom hrabrošću i / tvrdom žudnjom za prozirnim svjetlom / i drugim jednako običnim stvarima (pj. 13). Danoj se resemantizaciji pripisuje i ona ispisivanja kozmopolitizma kao intimistički jakoga medija unutar čije svepostojeće sadržajnosti prošlost ojađene dvojine biva razvidno

Franjo NAGULOV

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

funkcionalna (gotovo – sretna!): Volio bih da poželiš još jednom / sa mnom prošetati južnom obalom Temze / kupiti sladoled kod NFT-a i spustiti se nizvodno / do London Bridgea / pogledati Degasove pastele u Musee d’Orsay / prošetati Latinskom čevtrti / posve lagano – s noge na nogu / otići do Les Deux Magot na Saint Germain des Pres / i ondje popiti kavu s mlijekom (pj. 17). Semantička nadređenost šutnje napose je, s druge strane, čitljiva kao neposredna reakcija na slutećom spoznajom isprovociranu rezignaciju (pj. 18), čemu se dopisuje i postojanost vjere u obzoru stalnosti sumnje kroz promatran odlazeći entitet, a uz dvojbenu perspektivu: O, kako je lako vama koji vjerujete / stupiti na brod lađara / i otisnuti se preko mrke rijeke / a što da kažem njoj / koju su učili da znade / samo ovaj svijet stvari i zbilje / kako da uklonim njezin strah / i ublažim tu granitnu bol? (pj. 21). Uz navedeno, svakako se primjećuje i lirsko-subjektna ogorčenost rezultatima metakomunikacijskih postupaka u odnosu na Apsolut: Gospodine, koji znadeš sve, / Ti koji si tvorac i zemlje i neba, / reci mi zašto joj uzimaš tijelo / u kojem duša još uvijek sanja? (pj. 23). Na pjesništvo gleda se, iznadsemantički, dakako, i kao na metajezično eutanazijsko sredstvo koje se posebice iščitava iz dvadeset i četvrte pjesme prvoga ciklusa. Tomu valja dodati kako neposredan gubitak pojačava anksiozan učinak čekanja koji je vidljiv u još jednom neposrednom obraćanju Vrhovnom biću (pj. 28): Reci Ti koji znadeš sve, kada je više ne bude, / čija će dobrota biti prava mjera / ovostranog vremena što je preostalo / nama koji smo stavljeni na čekanje? Završni je tekst prvoga ciklusa (pj. 30) stilski izraženo minimalističke prirode, uz konzultaciju numerološke mistike koja se ne može u potpunosti čitateljski doseg nuti (tim više, ista je i znatiželjno podražajnom) – magijski značaj stilske simplifikacije posljeduje mračnom, nelagodnom, a opet emocionalno željenom razinom između redaka podredivom čitljivoj supersemantici kozmičke višedimenzionalnosti. Stilski minimalizam, međutim, ne iziskuje nužne lingvostilističke uviđaje, odnosno stilografski pristup kojim je zahvalnije prići tekstualno osvještenijim strukturama. Minimalizam je pritom posve svrhovit te primjeren u odnosu na konačnu estetsku osjetljivost cjeline: Kažu neki ljudi / da tri je sretan broj. / A zašto onda s njom / po treći puta gubim nekoga / tko mi je bio sve!? Oproštaj, druga cjelina rukopisa, započinje citatom Ivana Babića: Nešto smo zavoljeli i ne znamo prestati., nakon čega slijedi otvaranje ciklusa tekstom u kojem se završena ljubavna i životna priča razdružene dvojine uspoređuje sa čuvenim slikarskim i ljubavnim parom koji su činili Frida Kahlo i Diego Rivera, a uz, uvjetno rečeno, spomen njezinih prijašnjih neshvaćanja takvih usporedbi: Nije razumjela kada sam je zvao Frida / i zašto sam se odazivao samo na ime Diego (pj. I). U nastavku se uočava još jedno izvanserijsko autorsko rješenje visoke estetske osjetljivosti kao rodno personificirane tame, a radi stilski pojačanoga ukaza na konačnost netom

171

172

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Franjo NAGULOV

dogođenoga odlaska (pj. II): Mrak je brat blizanac žene / koja se više ne će vratiti. / Bol joj je bila sestra. U trećem se, pak, tekstu razmatra oproštaj kao procesualni fenomen, čak i kao pisanje sámo, uz napomenu kako njezini dolasci u san produljuju lirsko-subjektnu egzistencijalnu reafirmaciju: I danas zna mi doći u san / pa razgovaramo o svim onim malim stvarima / što činili su naše dane. Razgovaramo ili ne. / Katkada samo šutimo i gledamo se. Naveden je proces sugestija predstojećega teksta, utječe na prirodu postavljenih pitanja čineći ih, kako je ranije podvučeno, prvenstveno retoričkima: Samo stojim i šutim svoju bol / kao što se stoji pred raspelom / i šuti pred Njegovim bespomoćnim licem / dok bol ne umine s jutarnjim srhom / a anđeo sna ne sklopi svoja teška krila / nad mojim vjeđama s kojih će i opet / u nevjerici kapati tek jedno jedino, / teško i umorno: čemu? / Bože, čemu? Terapijski se učinak vremena zorno sugerira izvrsnom lirskom minijaturom (pj. VII), koja je sugestija skoroga možebitnog pronalaska spokoja – pomirenosti, naime, s egzistencijalnim gubitkom prve kategorije. Prva se cjelina razumijeva, na mahove, i kao svojevrsno uknjiženje nadgrobnoga pisma – u kontekstu književne metasupstancijalnosti kodovi nadgrobnoga pisma u pojedinim trenucima druge cjeline postaju nadgrobnim mjestima. Sudbina je čovjeka-čitatelja, unatoč nepodudarnim vremenskim intervalima, u konačnici istovjetna sudbini pisma: Na ovoj grobnoj ploči / palim svijeću i molim za njezin život. // Tužna ženo / otvori srce // neka sva bol istekne / u mrklu noć. // Dani smijeha i suza / radosti i tuge. (pj. IX). Unatoč izrazitoj rezignaciji prvoga ciklusa, u drugom se ciklusu povremeno zamjećuje lirsko-subjektno inzistiranje na slaboj nadi kao sredstvu jamčenoga egzistencijalnoga minimuma; pritom valja upozoriti na drevnu simboliku jela i pića, naročito djelotvornu u kontekstu promišljanja o posljednjem: Hoćemo li ikada opet / piti vode studene iz iste čaše / blagovati za istim stolom / posvećenu hranu? (pj. XI). Petnaesta je pjesma drugoga ciklusa lako čitljiva kao svojevrsno postjesenjinovsko „doviđenja“, ovdje, doduše, zapisano nešto kolokvijalnije, više kao krajnje suspektno „vidimo se“ – poštovanje je to logike unutar ciklusa, koja posljeduje navedenim prihvaćanjem danoga kao alternative lišenom varijantom „ozdravljenja“. U šesnaestom se, pak, tekstu percipira takoreći danteovski zanos u odnosu na predmet/objekt pisanoga, trpeći entitet, ishodište i cilj lirsko-subjektnoga obožavanja, a unutar sasvim nejasnih okvira eventualne drugosti adresirane na transcendentalnu položajnu približnost: Posve mi je jasno da je za takve poput nje / u nekom udaljenom kutku neba / već odavna rezervirano posebno mjesto / namijenjeno svima čiji su životi bili lišeni / svega osim ljubavi i brige za djecu / a ispunjeni besmislenom boli i strahom / od neizvjesnosti koju po dobro uvježbanu / i vječnom scenariju donosi budućnost / koju će neki zvati usudom, drugi božjim naumom / a treći tek nezgodno prosutim grahom. Estetski su osobitoga spomena vrijedna prisjećanja na tešku bolest subjektove

Franjo NAGULOV

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

družice, a u kontekstu posvemašnjega besmisla uljudnosti poput zapisanih želja za skorim ozdravljenjem: Ali nove okolnosti, kako se to voli reći, / sa svojim zagnojenim noktima bolesti, / kemikalijama odavna izgriženim kostima / i besmislenim razglednicama prepunim / okašnjelih želja za skoro ozdravljenje, / stvorili su tek gusti sumrak sparine / u kojem poput tropskih biljaka / uspijevaju tek bijesovi bijelih očnjaka / i krvavih laloka. (pj. XVII). Još jedan tekst prolaznosti istovjetne čitatelju i pismu iščitava se na tragu sintagme slova u mramoru, pri čemu ukupna semantika proizašla iz djelovanja spoznajnih mehanizama treba pripasti tišini, koja se, pak, tumači kao ništavilo (pj. XX): Jer, na kraju ipak ostaje samo tišina / gusta i neprozirna kakva je bila i njezina bol / teška i mrzla kao što je sva ova mučna praznina / koju nam je ostavila i koju ću nositi / do kraja mojih potrošenih dana. / Dok razgovaram sa slovima u mramoru / pitam se čuje li taj muk što ga nosim u rukama / kao vodu posvećenu i čistu i zna li / da će na kraju ostati samo ova rječita tišina / i ništa više, baš ništa više. Dvadeset i prvi tekst ciklusa donosi sliku subjektova sažimanja s nastalim gubitkom, što se očituje u tradicionalnu prikazu naknadno netaknuta interijera. Dvadeset i treći tekst shvaća se, pak, kao razgovor koji lirski subjekt vodi sa samim sobom, s naglaskom na do kraja nezbrinuto potomstvo, čime se ujedno obrazlaže daljnje lirsko-subjektno ustrajanje u autoegzistenciji. Naznaka se završnih snoviđenja, pak, primjećuje u dvadeset i četvrtom tekstu cjeline –učinjen je, naime, iskorak prema konačnoj pomirbi sa zadanom svakodnevicom, što se posebno potvrđuje u dvadeset i šestoj te tridesetoj pjesmi ciklusa. Trideset i drugi tekst druge cjeline ujedno je i posljednji čitavoga rukopisa. Na nj se gleda kao na logičan sažetak pisma, pri čemu znakovima jednakosti valja utvrditi semantički niz koji čine pojmovi ljubav, bol, pjesma i oproštaj. Tekst se sastoji od četiriju katrena, kao stilskog zahvata kojim se sažimlju četiri temeljna semantička polja istovjetnih vrijednosti. Spomenuti je tekst, sukladno navedenom, istaknut u cijelosti: Ovo je moja ljubav. Nije to velika ljubav / ali je iskrena i do kraja / kao rijeka što se smireno podaje moru / i postaje drugo. // Ovo je moja bol. Dobra je to bol / kao noć što će potrajati / do prvog jutarnjeg svjetla / i nestati s ranim proljetnim srhom. // Ovo je moja pjesma. Napisana tebi, / jedina, pjesma što leti u visine / poput jastreba kokošara / na krilima od zraka i sunca. // Ovo je moj oproštaj. Tužan je to oproštaj / što će ostati među nama / u proljetnu lahoru, zauvijek, / do kraja mojih dana. Može se zaključiti kako je knjiga Odlazak / Oproštaj Nikole Đuretića zadivljujuće prohodna te ispunjava čitateljeva najviša estetska očekivanja; predstavlja jedan od ključnih pjesničkih trenutaka hrvatske pjesničke proizvodnje u 2017. godini te zahtijeva vrlo „gusto“ i trezveno, višestruko čitanje. Đuretićevo je suzdržano pismo slično samozatajnoj genijalnosti slikara Josipa Vanište, na tragu potpune nenametljivosti koja, međutim, trajno osvaja kvalitativnom besprijekornošću. Franjo Nagulov, Vinkovci

173

174

KAD KNJIŽEVNOST PISCA IZNEVJERI... Marina ŠUR PUHLOVSKI, Književnost me iznevjerila (Eseji s margine), Alfa, Zagreb, 2015., 159 str.

Knjiga eseja autorice Marine Šur Puhlovski Književnost me iznevjerila, eseji s margine obuhvaća oglede koji su nastajali u različitim razdobljima. Prvi, Osjećanje svoje sudbine, ističe autorica u uvodnoj napomeni, napisan je još davne 1988. godine te je čak petanest godina bio neobjavljen, a ostala su tri zapravo proširenje, odnosno nadogradnja toga prvog. Esej „Osjećanje svoje sudbine“ imao je doista zanimljivu sudbinu i nije slučajno toliko vremena ostao po strani. U tekstu autorica donosi kritiku romana Dubravke Ugrešić Forsiranje romana reke, ujedno nudeći reinterpretaciju Goetheova spjeva Faust. Tekst je trebao biti objavljen u časopisu Pitanja, a tadašnji urednik, kritičar Hrvoje Pejaković, neposredno je pred objavljivanje povukao tekst. Kasnije je tekst objavljen, najprije tek 2004. u karlovačkom časopisu Svjetlo te 2008. u bosanskohercegovačkom časopisu Diwan. Kako bi dodatno objasnila stavove iznesene u tom tekstu, Šur Puhlovski 2003. godine piše esej „Smisao tradicije“, a taj je, pak, 2012. objavljen kao samostalna knjiga u Tešnju. Poanta je vrlo jasna: većina današnjih pisaca, koji su uglavnom vrlo obrazovani i književnoteorijski potkovani, stvaralački je neinventivna; stvaralaštvo su proglasili igrom, a deklarativno ukidanje svijeta, stvarnosti, sudbine kao promišljanja prozvali su umjetničkim činom. Autorica takve kritičare i teoretičare koji se bave analizom djela i podmeću lažne vrijednosti naziva famulusima, pritom aludirajući i na Goetheova famulusa Wagnera. Potom analizira spomenuti roman Dubravke Ugrešić. Njezin je roman, kreće od te teze, izvedenica iz stvarnog, odnosno stvarnost i sudbina; u njemu su samo slika i glamur. Tako se stvarnost pojednostavnjuje i svodi na kič (riječ je o ispraznu romanu o književnom kongresu i

Darija ŽILIĆ, Zagreb

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

književnom svijetu). Time je književnost ukinuta kao umjetnost i „pretvorena je u ideal famulusa Wagnera – u ‘pergamu’“, po kojoj taj famulus može često čeprkati i secirati je. To se odnosi upravo na postmodernističku književnost koja bez analize književnih postupaka i jezičnih igara gotovo da ne postoji. Takva djela odrekla su se pisanja iz potrebe za metafizičkim, za dosezanjem svoje sudbine; autori takvih djela svoju sudbinu vide kao tuđu, posuđuju jezik, kolokvijalni ili ulični, a pritom se gubi pozicija autora kao stvaratelja. Uostalom, autorica žestoko kritizira i postmodernističku tezu o autorovoj smrti. Čovjek, kad se odrekne svoje sudbine, postaje tek sluga, a književnost gubi autentičnost jer sve kreće od jezika, a ne od uvida i spoznaje. Mefisto je, ističe Puhlovski, ušao u književnost preko jezika i logičnoga mišljenja, a tada je izgubljena ravnoteža između znanja i vrijednosti te počinje prevladavati lažna, hibridna književnost. U takvom stanju nužan je zaborav, ali on se odnosi na zaborav svega što nije preraslo u mudrost, na sve parcijalne istine koje ne nose smisao. Sve što predstavlja lažno i neautentično znanje autorica naziva Hrpom. Onaj koji postoji mimo Hrpe i traži uvid jest Pjesnik. No, zanimljivom alegorijom o Pjesniku i Filozofu autorica pokazuje kako je nekad postojalo jedinstvo i zajednica, ali samo dok Filozof nije stvorio golemu Hrpu u „pergamu“, pa se „on i Pjesnik preko te Hrpe više neće moći vidjeti“. Pjesnik je ostao izvan, jedinstvo se izgubilo, a vodeće mjesto preuzeo je Znanstvenik – gospodar Hrpe. Do danas se to stanje nije promijenilo. No, Šur Puhlovski ističe da upravo Pisac ima važno mjesto u književnosti kao stvaratelj vrijednosti, a tu je svijest otvorio Goethe koji je potaknuo osvješćivanje Pisca kao mudraca. Čovjek nije biće znanja, već vrijednosti – to je temeljna misao Marine Šur Puhlovski iz koje proizlazi i poimanje autorstva i autentičnosti. Takav se Pisac suprotstavlja Lakrdijašu, odnosno primatu jezika, stila i tehnike pisanja. Ako jezik preuzme ulogu, ako govori umjesto čovjeka, dolazi do kiča i laži. Lakrdijaš poseže u tuđe tekstove, nema unutarnju moć, niti snagu. On se povodi za vanjskim uspjehom, za statusom u društvu i želi istisnuti Pisca. Kada je pisala esej, još u osamdesetima, autorica je mislila kako će se taj proces urušiti, no, nažalost, proizvodnja se krivotvorina samo povećala i uzela prvenstvo te se predstavlja kao istina. Stoga u eseju „Smisao tradicije“ još dublje objašnjava kako se iz te tradicije raz vija kič. Realizam je „posljednje utočište identiteta“ jer su tada čovjek, jezik i svijet bili u skladu. Činjenice su bile, kako ističe Hugo, „od Boga“. Danas stvarnost nema identitet, a činjenice su proizvoljne. Realistički romani kakve su pisali Tolstoj, Balzac i Hardy pružaju uvid i spoznaju, a njihova snaga počiva na zajedničkoj duhovnoj tradiciji. U današnjem vremenu, koje je proglasilo Božju smrt, sami stvaramo identitet, izgubilo se jezično jedinstvo. Moramo se stoga boriti za svoju univerzalnost. U dijelu u kojem autorica govori o književnu kritičaru i teoretičaru kao

175

176

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

posredniku između pisca i čitatelja ona kritičara označava kao popratnog književnog djelatnika, vječnog učenika, famulusa, skupljača znanja. Njime posve vlada um, ističe autorica. Pisci hibridne literature odrekli su se domišljanja stvarnosti i sudbine, a tradicija više nije mjesto vrijednosti, već se takvi autori s tradicijom samo poigravaju (posebno ističe primjer Borgesa i Eca). Književnost se odvaja od smisla, umjesto da nas potvrđuje kao bića i spašava od ništavila. Čovjek je dehumaniziran i pretvoren u robota te svjedočimo onome što je pisao Günther Anders, „zastarijevanju čovjeka“. Nekad je pisca stvarao Bog, a danas ga stvara birokrat. Danas umjetnik može postati bilo tko, sve je proizvoljno. Pisac bi ipak, zaključuje autorica, trebao biti spona, zaboravljena veza čovjeka s njegovom vječnošću. Posebno poglavlje posvećeno je Fernandu Pessoi, velikome portugalskom pjes niku. Autorica opisuje način na koji je došla do njegove Knjige nemira te argumentira zašto je riječ o autentičnu djelu i pjesniku. U današnjem vremenu postoji raskorak između „označenog“ i označitelja“, stvarnost i istina „više nisu od Boga“, nego se stalno moraju iznalaziti i određivati, zbog čega je istina još moguća kao paradoks. Snagu je Pessoine knjige autorica spoznala upravo na festivalu alternativne književnosti, na kojem su autori čitali prozu u kojoj je „duhovni život bio sveden na tjelesni“, a tekstovi su prepričavali činjenice iz života. U Pessoinoj autobiografiji činjenica zapravo nema. Šur Puhlovski opisuje način čitanja knjige, svoja pogrešna tumačenja, traganje za smislom, uočavanje „metafizičkog iskustva izdvojenosti“, koji se otkriva kao temelj knjige, u kojoj nema ni priče ni fakata. Knjiga je njegova obrana duhovnosti od dnevnoga života. Uostalom, suvremena literatura ponajviše nudi tek banalno plutanje po svakodnevici, igranje jezikom, površnost. U toj je ocjeni autorica kategorična. Ona ne podržava čovjeka kao biće intelekta, već više kao biće osjećaja, na koje intelekt mora računati. Problem nastaje onda kada se misli o odvajaju od cjeline bića i tada nema ravnoteže. Osuda je parcijalnog zbog poricanja cjeline, a sve što je vezano za um žanrovska je te hibridna književnost. Potonja književnost povezuje „ozbiljno“ s „trivijalnim“, unosi tuđi duh, tuđi jezik. Pessoa u svojemu djelu u cjelinu povezuje misli i osjećaje, daje cjelovitost, obraća se „cijelom biću“. Svaki pravi pisac zapravo želi probiti se iz većine, ne utopiti se u općoj laži, a zbog takvoga stava dolazi na marginu. Stoga su ovi eseji zapravo pisani s ruba književnoga života u Hrvatskoj. Intelekt kao postmodernističko uporište uništava autentičnost. Osim Pessoe, autorica ističe Kafku, koji se također ne bavi tek pukim činjenicama, već problematiziranjem života. I Kafka i Pessoa imali su autsajderske životne pozicije i živjeli izvan glavnogA literarnog tijeka, u kojemU se literatura poima kao parcijalna i korisna djelatnost, a pisac nije kreator, već običan zanatlija.

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Posljednji esej u knjizi Književnost me iznevjerila započinje referiranjem na zadnju rečenicu Pessoine knjige, koja govori o nemogućnosti književnosti da čovjeka izbavi iz životnoga tijeka. Autorica revidira vlastite stavove jer je prošlo puno vremena od nastanka prvoga eseja. Naime, pišući prvi esej još je vjerovala da će joj književnost odgovoriti na temeljna pitanja, dok sada zna da je to posve nemoguće. Književnost bi trebala biti razrješenje čovjekova metafizičkoga položaja, a ne tražiti odgovor na njegove etičke probleme, koji nisu stvar spoznaje, već igre. Ona odbija metafizičke probleme svoditi na etičke, a Witkiewicz je primjer pisca koji jednako tako čini. Treba naglasiti kako je autorica za ovu knjigu dobila uglednu nagradu „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja, pa je time konačno sredina u kojoj godinama stvara posredno priznala da su njezini stavovi itekako bitni. Darija Žilić, Zagreb

177

178

ŽIVOT PUN TUGE I BOLI Slavenka DRAKULIĆ: Mileva Einstein, teorija tuge, Fraktura, Zaprešić, 2016., 207 str.

Većina knjiga Slavenke Drakulić, pa tako i njezin novi roman Mileva Einstein, teorija tuge, knjige su u kojima autorica, između ostaloga, piše i o boli, kako fizičkoj tako i psihičkoj, jer su one zapravo nedovojive i međusobno uvjetovane, pa trpljenje fizičke boli nerijetko kao posljedicu ima i pojavu one psihičke, baš kao što je moguć obrat. Upravo na takav primjer čitatelj nailazi na početnim stranicama novoga romana Slavenke Drakulić, kad Mileva Einstein osjeti naglu fizičku bol u prsnom košu, a koja se, kako saznajemo, u njezinu slučaju javlja kao „mjerilo stvarnosti, uvijek kad ona iz nekog razloga odbija prihvatiti ono što joj se događa“. Riječ je o iznimno znakovitoj rečenici, koja sugerira da se bol javlja kao svojevrsna kazna, onda kada se Mileva Einstein usudi suprotstaviti onome što joj se događa, a nakon što je prethodno analizirala sve razloge. Dakle, nakon što je sebe uzela za subjekt vlastita života i dopustila si slobodu razmišljanja o sebi i svome životu. Ta rečenica još je važnija ako znamo da je boli prethodila Milevina zgroženost sadržajem pisma koje je primila od Alberta Einsteina, s kojim je dotad već jedanaest godina bila u braku i s kojim ima dvojicu sinova, a koji joj u pismu navodi kako se mora ponašati ako s njim želi i dalje živjeti. Tako bi se npr. morala suzdržavati od ikakvih intimnosti, ne bi smjela ni na koji način prigovarati, morala bi napustiti prostoriju ili prestati govoriti kad on to od nje zatraži itd. Pogođena ljutnjom, ali i tugom zbog takva suprugova uvjetovanja njihova zajedničkog daljnjeg života, a što nji-

Božidar ALAJBEGOVIĆ, Rijeka

Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

hovo dotadašnje intelektualno i bračno partnerstvo srozava na odnos gospodara i služavke, Mileva se prisjeća njihova zajedničkog života. Načelom asocijativnosti u Milevinu umu izranjaju scene njihova upoznavanja na fakultetu, zajedničkoga rada, iskustava i druženja, analitičkih diskusija o različitim temama, uživanja u glazbi ili promatranja noćnoga neba. Takvo reminiscencijsko katalogiziranje svega što ih je nekad spajalo i činilo srodnim dušama te što su njih dvoje nekada imali, a Milevi sada nedostaje, u njoj izaziva neizdrživ osjećaj praznine. Lišena Albertove ljubavi, prazninu u duši prepoznaje i kao odraz praznine – fizičke odsutnosti kćeri – nastale kad je Milevu Albert natjerao da se odrekne njihove kćeri i preda je na skrb svojim roditeljima. Rekonstruirajući njihovu vezu, Mileva analizira promjene koje je Albertovu ponašanju i osobnosti donio društveni uspjeh, a koji je utjecao na njegovo ponašanje prema njoj. Kako je postajao sve cjenjeniji i ugledniji, tako se postupno topila njegova mladenačka nesigurnost protiv koje se borio upravo uz Milevinu podršku, pa mu je Mileva i u tom smislu postala nepotrebna. Istovremeno, društveni uspjeh izazvao je rastuće zanimanje drugih žena za njega, a on se nije ustezao to iskoristiti. Svjesna svega i pogođena njegovim ponižavajućim uvjetovanjem njihova zajedničkog života, Mileva se odlučuje na odlazak, pa s dvojicom sinova odlazi u Zürich. Drugo poglavlje romana odvija se u vlaku tijekom njihove vožnje prema Švicarskoj te je ispunjeno Milevinim reminiscencijama na događaje vezane uz njihovu zatajenu kćer Lieserl, koju je ona, na Albertov nagovor, potajno rodila u Novom Sadu i ostavila roditeljima na čuvanje jer se Albert bojao da neće moći dobiti posao ako se sazna da ima izvanbračno dijete. U tom se poglavlju Mileva prisjeća djetinjstva u Vojvodini, zlostavljanja koje je trpjela od vršnjaka zbog svoje šepavosti, ali i važne očeve uloge u usmjeravanju tijeka njezina života. Otac je rano prepoznao njezinu iznimnu inteligenciju i nadarenost za fiziku i matematiku te joj omogućio odlazak na školovanje u Švicarsku, gdje su u to doba jedino primali žene na fakultet. Osim što joj je omogućio obrazovanje, tako ju je udaljio od sredine koja žene tjelesno zakinute poput nje smatra manje vrijednima i osuđuje na samoću. Međutim, Mileva, skrivajući trudnoću pred ispitnim povjerenstvom, zbog nervoze i straha ne uspijeva položiti usmeni dio diplomskoga ispita, što je psihički veoma pogađa, a skorašnja smrt kćeri koju je na Albertov nagovor zatajila i ostavila na čuvanje roditeljima otponac je njezinu psihičkome slomu i razornom osjećaju krivnje kojega se nije uspjela riješiti do kraja života. U trećemu poglavlju Slavenka Drakulić vraća se problematizaciji fizičke i psihičke boli. Godina je 1916., a Milevu zatječemo u bolnici, gdje dvije godine od dolaska u Zürich leži nakon pretrpljena srčanog udara, potaknutog životom pod stresom i izazvana egzistencijalnim problemima i siromaštvom. Četvrto poglavlje odvija se

179

180

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

tijekom 1925. godine. Mileva se prisjeća protekloga devetogodišnjeg životnog razdoblja. Einstein je u međuvremenu dobio Nobelovu nagradu. Novac od nagrade ustupio je Milevi, čime ju je napokon riješio financijskih teškoća i dokazao da se brine o budućnosti sinova. Njih su se dvoje službeno razveli, a Einstein se oženio svojom rođakinjom Elsom. U ovome se poglavlju Slavenka Drakulić podrobnije bavi Albertovim znanstvenim postignućima, ali, primjerice, i njegovom ljutnjom što mu u obrazloženju Nobelove nagrade nisu priznali važnost teorije relativnosti, zbog čega je odbio prisustvovati ceremoniji dodjele. Međutim, tu čitatelj saznaje i o važnosti Milevine pomoći koju je Albert imao u svome radu, a koju je javnosti prešutio (osobito oko pisanja znanstvenih članaka za časopise), kao i o šikaniranju koje je Mileva trpjela od Albertove majke i njegovih rođaka. Poglavlje završava otkrivanjem izvorišta novih teških životnih problema i dodatnih Milevinih trauma – kod njezina mlađeg sina Eduarda sve su učestaliji simptomi shizofrenije, čemu je autorica posvetila cijelo zaključno poglavlje knjige. Godina je 1933., stariji je sin već nekoliko godina oženjen, odselio se i prekinuo kontakt s Milevom, a mlađi je upravo doveden u psihijatrijsku kliniku nakon što je pokušao ubiti majku, Milevu, u napadu shizofrenije. Sjedeći u uredu upravitelja klinike, nakon što su joj sina odveli u izolaciju, Mileva se prisjeća njegovih prijašnjih napadaja bolesti, znakova iz djetinjstva (mračna raspoloženja i česta nasilnost) koji su ukazivali na moguće postojanje bolesti, prisjeća se koliko joj je bilo teško suočiti se s tako teškom sinovom dijagnozom, ali se pita koliko je na razvoj bolesti utjecala njegova odvojenost od oca. No, Mileva se bori i s novim osjećajem krivnje jer sebe optužuje da se zbog skrbi za bolesna mlađeg sina nije u dovoljnoj mjeri posvećivala starijemu, koji se postupno udaljavao od nje i na koncu prekinuo sve odnose s majkom, okrivljujući je zbog svoje odvojenosti od oca. I tako, analizirajući odnos sa sinovima, Mileva se u mislima naposljetku vraća sebi, svojoj tuzi i samoći. Samoći zbog koje je sinove vezala uz sebe, osobito mlađega jer je skrb oko sinova bila jedino što ju je odvraćalo od mračnih emocija, od razmišljanja o svojoj beznačajnosti i nerealiziranosti, o odustajanju od fizike i vlastitih znanstvenih ambicija. Briga za sinove bila je jedina brana koja ju je dijelila od beznađa, jedino što ju je sprječavalo da digne ruku na sebe. A sad, jedan je sin daleko, drugi u izolaciji u sobi psihijatrijske klinike, i ona je sama..., ničega više nema između nje i ponora. Mileva Einstein, teorija tuge roman je kojim Slavenka Drakulić maestralno zaključuje romanesknu trilogiju o ženama udanima za slavne supruge, a koje uslijed različitih okolnosti (patrijarhalnosti društva i vremena u kojemu žive, bolesti, podređenosti suprugu i vlastitu porivu da umjesto razvijanja svoje karijere napore usmjere u korist ostvarenja ambicija svojih supruga) u nedovoljnoj mjeri ostvaruju svoje znanstvene i umjetničke potencijale. Jednako kao romane Frida ili O boli i

Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dora i Minotaur, u kojima piše o Fridi Kahlo i Dori Maar, Slavenka Drakulić roman o Milevi Einstein oblikuje dramatizirajući pojedine događaje iz njezina života, koji joj se čine važnima u smislu daljnjeg smjera i razvoja životne putanje svoje protagonistice. Tako su nastali romani koji nisu klasične romansirane biografije, već literarizacija autentičnih događaja iz života žena, napisane na osnovi autentičnih dokumenata i svjedočanstava. Ovaj roman obuhvaća sve faze Milevina života i duboko ponire u junakinjinu psihu, uvjerljivo dočaravajući što u kojemu životnom razdoblju protagonistkinja proživljava i kako se bori s brojnim problemima (od omalovažavanja vršnjakâ u djetinjstvu zbog fizičkoga hendikepa, preko neprihvaćanja Albertove rodbine, neuspjeloga dovršetka školovanja i odustajanja od znanstvene karijere, sve do borbe s vlastitim bolestima, teškoćama samostalne skrbi za djecu, raspada braka i smrti jednoga djeteta, bolesti drugoga te prekida kontakta s trećim djetetom). Slavenka Drakulić problematizira intimnu, emocionalnu frustriranost Mileve Einstein zbog nemogućnosti ostvarenja znanstvenih, profesionalnih ambicija, s razloga podčinjavanja suprugovim željama i odlukama, u čemu veliku važnost ima tadašnja društvena marginaliziranost žene. Bezizlaznost situacije u kojoj se Mileva Einsten našla zrcali položaj žene s početka 20. stoljeća, osobito onih žena koje se nisu zadovoljavale majčinskom ulogom, koje su imale profesionalne, umjetničke ili znanstvene ambicije, koje su na vlastitoj koži osjetile da i dalje žive u vremenu i društvu koje žene osuđuje na to da budu jedva muze čija je zadaća nadahnjivati genije, služiti im u kućanstvu, kuhati, prati, spremati, čistiti te brinu se o tomu da ih djeca previše ne ometaju u radu. Usporedo s upoznavanjem osobnosti Mileve Einstein, čitatelj saznaje i pojedinosti iz osobnoga i profesionalnog života njezina slavnog supruga te dobiva sliku o njegovu karakteru i psihološkom profilu. Istina, riječ je o subjektiviziranu prikazu njegova karaktera i osobnosti jer je posredovan perspektivom žene koju je Einstein razočarao i povrijedio. Međutim, iako subjektivna, ta je slika izgrađena na osnovi izvornih dokumenata i Albertovih pisama, čiji su dijelovi skladno uklopljeni u rukopis suptilna, dirljiva romana o životu ispunjenu borbom s brojnim problemima, životu punom razočaranja, nepravdi, patnje, samoće i velike tuge. Božidar Alajbegović, Rijeka

181

182

PRIHVATITI ŽIVOT Nela STIPANČIĆ-RADONIĆ: Putovanje u Indiju, Naklada Bošković, Split, 2017., 238 str.

Nelu Stipančić-Radonić upoznala sam kao zanimljivu i originalnu pjesnikinju kad sam bila recenzentica knjige U okrilju kraljice Jelene uz žubor Jadra koju je objavila pjesnička udruga HIL (Hrvatska iseljenička lirika) iz New Yorka. Nije bilo teško zamijetiti njezinu misaonost, odlučnost da bude svoja, sklonost tradiciji te jasan izričaj i simboliku njezine poezije. Odmah sam shvatila da se radi o još jednoj u nizu uspješnih hrvatskih književnica koje djeluju izvan granica Republike Hrvatske. Za razliku od, primjerice, Jagode Marinić koja se uklopila u njemačku sredinu i piše na njemačkome jeziku, književnica i publicistkinja Stipančić-Radonić ima dvije adrese – jednu u Zagrebu, a drugu u Münchenu. Rođena je u Mrkonjić-Gradu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je francuski i ruski jezik s književnošću te magistrirala politologiju, smjer komparativne politike. Do sada je objavila povijesni roman Grišnici i pravednici (i njihovi savjetnici) (2016.) te dvije zbirke poezije Mjesečeva djeca (2016.) i Kamena šuma (2017.). Roman Put u Indiju objelodanjen je 2017. godine pri „NakladI Bošković“. Iz autoričina dosadašnjeg opusa razvidno je to da su njezini interesi raznovrsni: piše pripovijesti, publicistiku, romane, poeziju... Ovaj je roman drugačiji od prethodnoga. Naime, nakon složenoga i zahtjevnoga povijesnog romana punoga podataka, u djelu Putovanje u Indiju pozabavila se nao-

Željka LOVRENČIĆ, Zagreb

Željka LOVRENČIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

ko jednostavnom tematikom te napisala lako čitljivo i uzbudljivo štivo. Već naslov romana privlači pozornost čitatelja jer upućuje na nešto duhovno, analizu vlastitih osjećaja, potragu za samim sobom, bijeg od svakodnevice... Ali, ne nužno na život detektiva koji se bavi tipičnim hrvatskim temama. Zapravo, ovo djelo zanimljive strukture parodija je kriminalističkoga romana. Podijeljeno je na dvadeset poglavlja od kojih svako ima svoj naslov. Tematika je jednostavna: glavni je junak Denis, sredovječni udovac koji je nakon ženine smrti izgubio vezu sa sinom s kojim se ionako nije previše razumio. Bivši policajac postao je detektivom i otvorio vlastitu agenciju. Supruga Olja silno mu nedostaje; nakon njezine smrti osjeća se izgubljenim, a na nju ga podsjeća drvce bonsai koje drži u uredu i koje mu je velika utjeha nakon njena odlaska. Sad kad ima svoju agenciju i ne radi više u policiji, Denis je puno slobodniji i ima više vremena, no teško podnosi samoću. Subotom odlazi u Društvo ljubitelja kultura Dalekoga istoka, tijekom tjedna druži se s prijateljima, a čitavo vrijeme razmišlja o sinu s kojim odavno nema dodira i za kojega zapravo ne zna gdje je. Uz Denisa, protagonist je romana njegov susjed i prijatelj Jakov koji, nakon što ga napušta supruga Karla, također ostaje sâm, s psom Fredom. Usporedo s Denisovim doživljajima, spisateljica prati Jakovljevu sudbinu. Shvaćajući da Karlu zauvijek gubi, Jakov se prisjeća nekadašnje ljubavi s nezaboravnom Janom. Raspad braka s Karlom ne doživljava previše tragično. On ga potiče na to da razmisli o sebi i svojoj životnoj sudbini. Detektiv Denis uspješno obavlja posao vezan uz tajanstvenu damu sa crnim šeširom, odnosno glumicu Elzu koja mu postaje klijenticom, odlazi u Sloveniju i na koncu završava u samostanu. Tu je i Mirkec, kolega s Denisova nekadašnjeg posla u policiji, koji mu nabavlja željeni motor. Na kraju Denis napokon pronalazi sina koji završava u zatvoru, a zatim kreće u zemlju svojih snova – Indiju. Premda jednostavne strukture, ovo čitko i napeto djelo sadrži duboke poruke. To nije „običan“ kriminalistički roman koji pripada tzv. lakom štivu. Iza jednostavne radnje, opisa i dijaloga krije se puno toga. Posrijedi je knjiga o traganju za životnim smislom, svojevrstan razgovor sa samim sobom, roman koji teži spoznaji nekih životnih vrijednosti; u njemu se postavljaju ključna pitanja o čovjekovoj egzistenciji, našemu „boravku“ na Zemlji, odnosima među ljudima, ulozi ljubavi u našim životima... Između ostaloga, autorica nastoji odgovoriti na pitanje – zašto ljudi često bježe od sebe i svoje sudbine, iako je jasno da je pobjeći nemoguće. Maštovito uspoređuje čovjekov život s vječnim putovanjem i na svršetku priče otkriva: „Posvuda ista čo-

183

184

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Željka LOVRENČIĆ

vjekova želja za bijegom. Odjednom, vidi sve staze koje je prošao, sve ljude koje je sreo u životu, sve greške koje je napravio, sve ono što je propustio, sve želje koje je imao... i čini mu se kako sve dolazi na svoje: ne možeš nikamo pobjeći od samoga sebe. Ne postoji takva zemlja.“ Ne, uistinu ne postoji zemlja u kojoj bismo mogli postati netko drugi, netko tko bismo željeli biti. Nela Stipančić-Radonić stoga poručuje da moramo prihvatiti svoj život, odnosno svoju karmu i pomiriti se sa svojom sudbinom ma kakva ona bila. U ovome napetu romanu susrećemo likove na životnim prekretnicama, koji se vješto ili manje vješto suočavaju s novonastalim događajima i situacijama, koji usprkos preprekama nastoje uspješno preživjeti nedaće koje su ih snašle: smrti, rastave, izgubljene pa pronađene bliske i manje bliske ljude. Premda pod krinkom jednostavna popularnog krimića, ovo je djelo tematski vrlo složeno – u njemu se vješto isprepliću egzistencijalni i ljubavni problemi, smrt i život. Prema autoričinim riječima, ovo je roman gdje „ljudi putuju u svojim životima“. Ona tvrdi da to čine „prije nego što zauvijek otpočinu. I tek tada putovanje prestaje.“ Tek tada kad naše vječno putovanje kroz život završi i kada odemo s ovoga svijeta, prestaje potraga za samima sobom i zauvijek se smirujemo. Do toga trenutka koračamo životnom stazom posutom ružama i/ili trnjem te uspješno ili manje uspješno rješavamo vlastite probleme, suočavamo se sa zabludama, strahovima, patnjama... O svemu tome, i još koječemu, možemo čitati u ovoj odličnoj parodiji detektivskoga romana. Željka Lovrenčić, Zagreb

JEDNA KLUPA, JEDAN ŽIVOT Irena VRKLJAN: Protokol jednog rastanka, Naklada Ljevak, Zagreb. 2015., 120 str.

Nježan, tih, elegičan, ovo je glas pravoga rastanka! Onoga koji baca još jedan, zad nji, panoramski pogled na prijeđeni (životni) put, onoga koji baca nutarnju sjenu (sjene) i napipava most koji prelazi s onu stranu svakog (drugoga) rastanka. Smrt voljenoga bića. Smrt dijela mene, koja ostajem – i zapisujem. Irena Vrkljan napisala je knjigu „Protokol jednog rastanka“ u sjećanje na svoga preminulog muža, njemačkoga pisca (Benno Meyer-Wehlack) s kojim je dijelila najveći dio života, živeći na relaciji Zagreb-Berlin. Oko te trase i posebno na zadnjim postajama (osobnim životnim „polovima“, kako kaže autorica) ispletena su i izgrađena brojna prijateljstva, istkan je život ljubavi vrijedne pamćenja i sjećanja. Unutarnje i vanjsko boli Irena Vrkljan uspjela je tiho, gotovo neprimjetno, korak po korak, riječ po riječ, misao po misao, sjećanje po sjećanje, istkati spasonosnu knjigu uspomena kojom se ne oprašta – već grli vlastiti, i njegov, život, prijatelje, sestru, svoje bliske, najzad sebe samu! Taj je rastanak poput opisa kiše koji se na više mjesta pojavljuju u ovome iznimnom zapisu – one koja obilno natapa sve što je doživljeno, sve susrete, razgovore, draga lica i sastanke, uspomene... Kiša, koja je ponekad naporna, zamorna, ponekad obilna, iznenadna, a onda opet duga, mučna, kad pada bez prestanka – sve u svemu pojavljuje se kao glazbeni ton, lajtmotiv Irenine priče, ona voda što u pozadini, tiho, povezuje otoke i otočiće života. (Najčešće je to obilna, iznenadna i silna provala vode, koja nas tjera da potražimo sklonište; drugi put će kiša padati u Dubrovniku i omogućiti ocu i kćeri – bliskim autoričinim osobama, da se zbliže,

Šura DUMANIĆ, Opatija

185

186

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Šura DUMANIĆ

jer to je ono dobiveno vrijeme koje otac popunjava pričama za svoju kćer; a onda je, kao jednoga ljeta u Samoboru, to kiša koja „više ne budi nikakva sjećanja, samo pada i pada, pada na prošlost i na budućnost“...). Zapisi u ovoj knjizi otkrivaju kako i u najvećoj nedaći, koja je iz duševne boli zbog gubitka voljene osobe prešla na fizičku razinu te liječenje i dvostruko trpljenje bolova, autorica dijeli teškoće i osjećaje drugih – onih koji joj pomažu da preživi gubitak, onih s kojima druguje povremeno ili stalno tijekom mnogih godina svoga života. „Strašne slike koje stalno naviru ne napuštaju me. Nadina invalidska kolica, njezina smrt 2012., Verina samoća u Homburgu, Arno je već 6 godina mrtav, Scharlotta Salomon 1943. odvedena u Auschwitz, Walter Benjamin koji uzima morfij u jednom hotelu jer nije uspio pobjeći preko Pirineja, tog je dana granica prema Portugalu bila zatvorena, samoubojstvo Stefana Zweiga – znam, sve sam to već po stoti put napisala, pa ipak me neutješne slike tih sudbina noću nikad ne napuštaju.“ Jednako će tako u vrtlog svoje tuge uvući (i suosjećati s njima) izbjeglice, nesretne žene, beskućnike, tužne sudbine poznatih koje je srela u životu ili provela dio života s njima, uz njih, kao što je elegična priča o otoku Šipanu i njegovu propadanju, i pokušajima nekoliko žena da spase taj napušteni zavičaj. Život je „pačvork“ – mozaik satkan od drugih, čiji su središnji motivi smješteni u drage i najdraže, u one s kojima se stopimo, gotovo u simbiozu. Tu se najednom događa misaona hiperbola, kada se slijedom svih asocijacija prelazi na razinu poruke, razinu na koju ima pravo i može se popeti tek onaj i ona koji su svoje živote ispisali za drugoga i za druge, kao što će autorica, primjerice, napisati: „Danas u vijestima javljaju da je Hrvatska u odnosu na broj stanovnika, prva u Europi po broju beskućnika. No kog je to još briga, tko se još zbog tog stidi? Ne, svi se bave svojim poslovima, bulje u svoje ekrane, piju kave po kavanama, misle na svoje planove – misle da su još ljudi.“ Dakle, premda je u pitanju tekst duboke nutrine, introspekcija i put ka sebi, autorica nipošto ne prekida „vezu sa svijetom“, već ga duboko osjeća i suosjeća s njim. Bol zbog gubitka voljenoga čovjeka potaknula je sve druge boli, ali i bolno, možda utješno, pitanje, “možda smo oduvijek i suviše nemoćni da brinemo brige svijeta?“ Klupa i kutija/e boravka Knjiga je u stalnoj napetoj potrazi za tim da se popuni ono mjesto u životu koje je zauzimalo dvoje, zajedništvo, ljubav i suradnja. Stoga su dragocjena i stara prijateljstva, zajedničke knjige, teme, poznanici, literatura... Ali i neke sasvim obične stvari, koje poprimaju važno simboličko značenje. Takvo značenje poprima jedna klupa na Zapadnome kolodvoru, ona klupa na kojoj je on znao sjediti i na kojoj sada ona sjedi i čuva uspomenu: „I tako je ta klupa postala neka vrsta doma i neutješnosti. Dragi moji nepoznati, pronađite i vi neko mjesto koje su posjećivali vaši dragi...“

Šura DUMANIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Ta klupa kao simbol mjesta susretâ, boravka i svjedočenja u životu na Zemlji, i još jedan simbol, kao simbol zatvorenosti naših života, koje tako dobro osjetimo kada pakiramo svoje stvari u – kutije. „Čitav se život izgleda živi u jednoj zatvorenoj kutiji iz koje nikada ne izlaziš, iako se ne čini da je tome tako./ U toj su kutiji tvoj bivši život, tvoje djetinjstvo, pročitane knjige, ostaci nepojedenih obroka, suputnici, slike koje si volio, razgovori i nesporazumi./ I ponekad život s jednom osobom, ako imaš sreću, s nekim tko te zna štititi./ Ta kutija, ta soba...“ Napuštajući klupu na Zapadnome kolodvoru, napuštajući Zagreb, vraća se u jedan nov, drugačiji Berlin, gdje je čekaju kutije knjiga i uspomena, njezin život s njim: „Danas je kišno, hladno, vrt je mokar... a ja ne mogu na ulicu, u park, na njegovu klupu na Zapadnom kolodvoru. Odlučila sam se na put u Berlin, vidjeti prijatelje, provesti prvi dan Božića kod Danice, kao što je to bilo tijekom svih tih trideset godina, i više, uvijek, naravno, s Bennom…A ja sama, tko ću sada biti za njih? Samo jedna zatvorena kutija iz svijeta koji ne poznaju?“ Jesu li sjećanja i zapisi u stanju sačuvati veze, prijateljstva, naš integritet? Možda put za traženje odgovora leži u pitanju koje je postavljeno u knjizi, koje titra kao nježan i istodobno snažan „fado na hrvatski način“: „Jesi li sretna? Ta se pitanja ne postavljaju.“ Šura Dumanić, Opatija

187

Šura DUMANIĆ

AUTORI

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

189

190

Autori i suradnici u ovome broju Božica Brkan, Zagreb – književnica Slavko Jendričko, Sisak – književnik Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan, Zagreb – književnik Dr. sc. Zijad Duraković, Zagreb – književnik, red. prof. Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Adam Rajzl, Đakovo – književnik Ivan Zrinušić, Osijek – pjesnik Mr. sc. Milan Soklić, Pula – književni prevoditelj Angéla Pataki, Labin – književna prevoditeljica Mr. sc. Vanesa Begić, Pula – književna prevoditeljica, kritičarka i novinarka Mirna Lipovac, Zagreb – tajnica Društva prijatelja glagoljice Dr. sc. Darko Žubrinić, Zagreb – publicist, matematičar, red. sveuč. prof., FER Sveučilišta u Zagrebu Dr. sc. Irvin Lukežić, Rijeka – književni povjesničar i red. sveuč. prof., FF Sveučilišta u Rijeci Mr. sc. Božidar Petrač, Zagreb – književnik, prevoditelj i urednik Božidar Cvenček, Novigrad – srednjoškolski profesor Dr. sc. Žarko Paić, Ivanić-Grad – filozof, sveuč. profesor i književnik Mladen Blažević, Vižinada – spisatelj Maja Klarić, Zagreb – prevoditeljica i pjesnikinja Sanja Knežević, Pula – pjesnikinja Daniel Radočaj, Pula – spisatelj Maja Sabljak, Pula – pjesnikinja Vlč. Marijan Jelenić, Vodnjan – župnik Franjo Nagulov, Vinkovci – književnik Darija Žilić, Zagreb – književna kritičarka Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritičar Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – književna prevoditeljica i književnica, NSK Šura Dumanić, Opatija – aktivistica i knjiž. kritičarka Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. prof. i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

192

NOVA ISTRA Journal for Literature, Art and Culture Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 3/2017

As usual, the first contributions are written by contemporary Croatian authors – different in terms of generational and aesthetic criteria – being either well-established or promising new-comers to the Croatian literature of today. This time their writing belongs to the genres of poetry and short stories. The readership will be familiar with three contemporary writers from Germany, Hungary and Croatia (the Italian ‘minority’ literature is written also in Istria, Croatia) due to new translations. The essay unit includes texts about the famous Croatian lexicographer and Glagolitic monk, Dragutin Antun Parčić (19th/20th c.), a new book in the field of Croatian studies, and two highly distinguished 20th-century Croatian poets – Vesna Parun and Josip Sever. This is followed by a comprehensive and detailed text in the field of architectural philosophy. ‘At Marul’s’ – a unit to honour Marko Marulić (Marcus Marulus Spalatensis), the great Croatian and European writer, thinker and intellectual of Christian and humanistic orientation – presents poems by several poets, who were the participants in the 5th meeting of younger writers, held in Pula in May, 2016. After the unit with native region contributions, which contains a complete story in Chakavian as the oldest Croatian dialect, a few recent publications (poetry, novel and memoirs) are reviewed. Translation: R. Šamo, Pula

WHAT TO FIND AND WHERE?

193

SUVREMENA KNJIŽEVNOST / CONTEMPORARY LITERATURE BOŽICA BRKAN Ležaljke / Deck Chairs Posveta, Tri Božice / One Inscription, Three Goddesses

SLAVKO JENDRIČKO Gradnja puževe kućice / Building a Snail Shell

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Cvrčak i Mrav / The Cicada and the Ant

ZIJAD DURAKOVIĆ Tri pjesme / Three Poems

ADAM RAJZL Folksdojčer i Židovka / A Volksdeutscher and a Jewess

IVAN ZRINUŠIĆ Ako mi ne bude lijeno / If I Am Not Lazy

NOVI PRIJEVODI / NEW TRANSLATIONS ANJA KAPUNKT Mother and Child Reunion (transl. M. Soklić) / Ponovni susret majke i djeteta 40 FERENC BARNÁS Deveti (prev. A. Pataki) / The Ninth (transl. A. Pataki)

CARLA ROTTA Brut (prev. V. Begić) / Brutus (transl. V. Begić)

OGLEDI / ESSAYS MIRNA LIPOVAC, DARKO ŽUBRINIĆ Dragutin Antun Parčić – znameniti hrvatski leksikograf i glagoljaš The Famous Croatian Lexicographer and Glagolitic Monk

IRVIN LUKEŽIĆ Knjiga koja otvara mnoga pitanja (: Vinko Brešić) A Book Arising Many Questions

BOŽIDAR PETRAČ Šoljan o Vesni Parun / Šoljan about Vesna Parun

194 BOŽIDAR CVENČEK Originalnost pjesničkih poetika Josipa Severa i Vesne Parun The Poetical Originality of Josip Seevr and Vesna Parun, Poets

FILOZOFIJA / PHILOSOPHY ŽARKO PAIĆ Metropolis u pustinji: Arhitektura kao iluzija Metropolis in a Desert: Architecture as an Illusion

106

KOD MARULA 2016. / AT MARUL’S IN 2016 MLADEN BLAŽEVIĆ Som, kamenje / The Catfish, Stones

135

MAJA KLARIĆ Odabiri / Choices

141

SANJA KNEŽEVIĆ Dvije pjesme / Two Poems

148

DANIEL RADOČAJ Vađenje krvi / Taking a Blood Sample

151

MAJA SABLJAK Odreži mi usne / Cut My Lips Off

154

PRILOG O ZAVIČAJU / CONTRIBUTION ON NATIVE REGION MARIJO VITORJOF Potle stuo liet / One Hundred Years Later

160

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI / REVIEWS FRANJO NAGULOV „Put prema spokoju“ / A Way to Calmness (Nikola Đuretić: Odlazak / Oproštaj – Leaving / Parting)

168

DARIJA ŽILIĆ „Kad književnost pisca iznevjeri...“ / When Literature Betrays a Writer ... (Marina Šur Puhlovski: Književnost me iznevjerila, eseji s margine Literature Betrayed Me, Essays in the Margins) 174

195 BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Život pun tuge i boli“/ A Life Full of Sorrow and Pain (Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge Mileva Einstein, a Theory of Sorrow)

178

ŽELJKA LOVRENČIĆ „Prihvatiti život“ / Accepting Life (Nela Stipančić-Radonić: Putovanje u Indiju / A Journey to India)

182

ŠURA DUMANIĆ „Jedna klupa, jedan život“ / One Bench, One Life (Irena Vrkljan: Protokol jednog rastanka / A Farewell Protocol)

185

Authors

189

Summary & What to find and where?

193

Our publications Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association (CWA)

197