Page 1


ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 3 | 4 go diš te X XI., s v. 54. Pula, jesen-zima 2016.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321


GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE BRANIMIR BOŠNJAK (1943. – 2016.)

8

ANTE STAMAĆ (1939. – 2016.)

9

SUVREMENA KNJIŽEVNOST BOŽICA JELUŠIĆ Obljetnica za vratom

14

IGOR ŠIPIĆ Lunette

29

BISERKA TEŽAČKI KEKIĆ Blaga narav noći

40

FRANJO DŽAKULA Između zvijezda i očaja

58

TOMISLAV MILOHANIĆ Nove pisme

66

MIROSLAV PELIKAN Pomoćnik

73

DRAŽEN ZETIĆ Mediteranske kronike

79

MARIJA DEJANOVIĆ Pjesme

83

NOVI PRIJEVODI GEORGES BERNANOS Sveti Dominik (prev. B. Petrač)

92

VITALIANO BRANCATI Don Giovanni na Siciliji (prev. V. Begić)

113

WIKTOR WOROSZYLSKI Mađarski dnevnik 1956. (prev. A. Cvitanović)

137

DANIEL ALLEN COX Trusna usta (prev. N. Grgorinić i O. Rađen)

150


GDJE JE ŠTO? CLAUDIA VONCINA Duhovni poziv (prev. L. Monica Kmet)

170

TEMA: GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Skupina autora Život ispunjen stvaralaštvom – veličina velikana (prev. Ž. Lovrenčić)

175

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI ŽARKO PAIĆ Mahnitost i estetika

216

IVO RUNTIĆ Mostom preko Zida

249

BOŽICA ZOKO Nemoj mi na zlo pristajati (: Zrinski i Frankopani)

259

VLASTA MARKASOVIĆ Dragotinsko svetište Blažene Djevice Marije u romanima Adama Rajzla

280

MAJA PROFACA Predodžbeni prostori

296

PRILOZI O ZAVIČAJU NADA GALANT Dr. sc. Ante Kresina

304

NEVEN SESARDIĆ Kako biti čovjek u teškim vremenima: Berto Črnja

309

FILIP ZORIČIĆ Ivan Cukon – život i djelo

313

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI MIROSLAV MEĐIMOREC „Monumentalna epska kronika“ (Nevenka Nekić: Jaka)

318


GDJE JE ŠTO? BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Literarni spomenik rodnome gradu“ (Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada)

325

ALVIJANA KLARIĆ „Bašići kroz prozorčić djetinjstva“ (Vesna Ujčić: Voknajce moga ditinstva)

330

SLAVEN BERTOŠA „Prilog poznavanju prošlosti otoka i grada Paga“ (Josip Celić: Pag kroz rukopis Gjure Szabe)

334

DORIJAN RIGO „Barban i Barbanština u novom svjetlu“ (Slaven Bertoša: Barban i mletački Loredani...)

338

Autori Summary & What to find and where? Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

347 349 355


U SJEĆANJE

BRANIMIR BOŠNJAK (1943. – 2016.)

8

ANTE STAMAĆ (1939. – 2016.)

9


U SJEĆANJE

8

BRANIMIR BOŠNJAK (1943. – 2016.) FRULA ZA ZABORAV Činilo mi se radosnim pjevati o ljubavi, no posudio sam glas i morao sam ga vratiti. Kakav glas, kakve su to orgulje bile! Ljepota pisama upravo i jest u tome: dotiču i mame vas, a ostaje sve na glasu iz daljine. Nepismeni su slijepi, stoga hodaju svijetom otvorenih očiju. A kako mi koji posuđujemo pera da bismo potom pravili brodove od pisama? Neka putuje ovo uništeno glazbalo Panonskim morem, morem od neki dan, morem koje se dopisuje sa mnom. Neka putuje nekoj tebi koja biraš vrijeme dovoljo sigurno za čitanje. Slova. Kao što reče pijani ribar: Glazbalo od svirača vrijedi više. Možda ću pisati o tom vremenu, možda svirati na kakvoj fruli s poznatim rupama. Hoću li pogoditi napjev tog pisma? Dragi kolega, prijatelju, suradniče, ostaješ u trajnom, toplom i lijepom sjećanju. Počivao u miru. Tvoji Istrani


U SJEĆANJE

ANTE STAMAĆ (1939. – 2016.) Cijenjena i draga obitelji, prijatelji! Ovakvi trenutci, pa kada i jesu očekivani, ostavljaju najčešće bez pravih riječi, a kamoli utjehe za najbliže. Vjerujemo li da Bog daje, osobito nekima, pomno izabranima nositi poseban križ za blaženstvo, tada ćemo i mi koji još za neko vrijeme ostajemo ovostran velike, najveće Tajne, moći prihvatiti to da sada ne stoji više ništa između čovjeka, vremenitoga i samo tijelom krhkoga, i Apsoluta o kojemu je pjesnik Ante Stamać nerijetko, a u posljednjim godinama života naglašeno i često, izrijekom ili neizravno, tako duboko i dojmljivo pisao i Njemu se gotovo skrušeno na koncu utjecao. Sjetit ćemo se njegovih stihova što ih je u odmjerenim i suzdržanim nastupima bez ikakva suviška, lijepim i sugestivnim glasom, krasnom dikcijom, sjajno odnjegovanim jezikom kao pjesnikovim zaštitnim znakom, naizust govorio u mnogim prigodama. Riječ je o sonetu naslovljenom “Molitva”: O Višnji Bože, jedini moj Bože, Ti nado mojih odbrojanih dana, Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana, Gdje tru se sati a trenuci množe. Koji se truju i koji se glože Nek upru pogled u srž onih rana Što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana

9


10

U SJEĆANJE

Trpio više no što tijelo može. Osobito nek Višnje tvoje zrenje Svim bližnjim donese mir, tišinu: Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje. Da gorke čaše, huda zla ih minu I radosno ih prati Preobraženje Te čistih duša da se k tebi vinu.

Kao predsjednik Društva hrvatskih književnika u dvama mandatima, književnik je Stamać bio predsjednikom sviju. Hrvatska književnost i hrvatski jezik, njihovo bogatstvo, razvedenost, protežnost od davnina do naših dana, bili su mu, mislim da ne pretjerujem kažem li tako, svetim vrijednostima ni za kakvu pogodbu i ni sa kim, a on sam, kako sam ga doživljavao – marni redovnik jezika i književnosti. Riječju je i djelom nastojao na prožimanju svih sastavnica jedinstvene i cjelovite hrvatske književnosti, nije domovinski prostor dijelio na takozvani metropolski i takozvani pokrajinski, a nekmoli provincijski. Premrežiti temeljnim i zakladnim, najvrsnijim vrijednostima naše prebogate književne tradicije i onima suvremenim svaki hrvatski zavičaj, oko toga se predsjednik Stamać posebno trsio. Poštovao je starije i tradiciju, u suvremenosti je poticao mlađe i nerijetko bio putokaznim autorom i intelektualcem kojeg se rado slušalo, citiralo, o čijim se stavovima moglo polemizirati, ili s njim samim, no uvijek na razini, časno i otvoreno, kada je riječ o javnome prostoru i otvorenoj sceni, medijskoj i inoj. Imao je i književna načina i intelektualna stila. Morali su mu to priznavati i drugi i drukčiji, oni objektivni. Njegova predavanja, obvezne i neobvezne susrete, toliki mogu posvjedočiti, doživljavali smo iznimnim trenutcima i prostorima slobode, novih spoznaja, znanja i ohrabrenja, navlastito u nekim ranijim vremenima. Uostalom, kako bi drukčije mogao zračiti čovjek koji je zarana, još mladićem, na najcrnjem izvoru upoznao zlo koji nazivamo totalitarizmom, onim komunističkim. Duga desetljeća na polju hrvatske kulture, naročito književnosti i književne teorije, ništa manje upečatljivo i zauzeto u ulozi profesora i Učitelja na hrvatskim i stranim sveučilištima, široka paleta ljubavi i interesa, veliko znanje u filozofiji, glazbi, i izvedbeno i teorijski, pa u povijesti umjetnosti, germanistici i anglistici – te odatle trajni prevoditeljski tragovi u nizu velikih književnih i znanstvenih ostvaraja koje je posredovao u hrvatskome jeziku i našoj kulturi, zaduživši njima naraštaje – zatim urednički poslovi, antologičarski pothvati, silna energija, trajna izloženost javnosti, obnašanje tolikih zahtjevnih i odgovornih dužnosti..., tijekom druge polovine proš-


U SJEĆANJE

loga stoljeća sve do naših dana, to golemo djelo, angažman i postignuća čine profesora, kolegu, prijatelja, vrhunskoga intelektualca naših dana, akademika... čovjekom za kojeg će i oni koji tek dolaze, vjerujem već u bliskoj budućnosti i s takozvanim razboritim vremenskim odmakom, moći ustvrditi kako je Ante Stamać svekolikim djelovanjem obilježio cijelo jedno razdoblje naše kulture, poglavito književnosti i književna života u najširemu smislu. Istinu su napisali oni koji su ovih dana rekli kako smo odlaskom gospodina Ante Stamaća i kao ljudi i kao kultura, napose književnost, mnogo, doista jako puno izgubili. Poštovana Dubravka, Viktore i Domagoju, cijela draga obitelji, svima bližnjima, svima ovdje okupljenima, uime DHK-a, njegova predsjednika, Uprave i svoje osobno, izražavam iskrenu i duboku sućut. Dragi naš Ante, Bog Vas k sebi raširenih ruku primio, bila Vam laka hrvatska zemlja. Mirogoj, 5. prosinca 2016. Uime Društva hrvatskih književnika: Boris Domagoj Biletić, dopredsjednik

11


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

BOŽICA JELUŠIĆ Obljetnica za vratom

14

IGOR ŠIPIĆ Lunette

29

BISERKA TEŽAČKI KEKIĆ Blaga narav noći

40

FRANJO DŽAKULA Između zvijezda i očaja

58

TOMISLAV MILOHANIĆ Nove pisme

66

MIROSLAV PELIKAN Pomoćnik

73

DRAŽEN ZETIĆ Mediteranske kronike

79

MARIJA DEJANOVIĆ Pjesme

83

13


Božica JELUŠIĆ, Đurđevac

14

OBLJETNICA ZA VRATOM*1 IZA ZIDA VRELINE Iza zida vreline gušter svjetla kroz škure: Lice blijedo, na usni sitna tintena mrlja. Uvijek postoji nešto, što dan i večer zaprlja, Razbije tijelo teksta i jezične figure. Kad bi bar došao netko iz dimenzije kose, Da učmalost odagna i ladice protrese. Marelice iz vrta rumene da donese, I ostavi u srcu ožiljkast ubod ose. Ljudi od ljubavi bježe, smirenju se utječu. Mudrošću zovu čudna, ataraksična stanja. Savjeta dobrih su puni, premda bez pouzdanja, I često u toj igri kupuju rog za svijeću. Pa stoga nek’ nam bude što ima biti: Sve za lomaču spremno, vrelina neka sprži! Tek krugom u bokalu neka se nada održi, Da će nas novom munjom oluja podariti! 2016.

* Prilog objavljujemo uz obljetnice književnice, kolegice, suradnice i prijateljice Božice Jelušić: 65 godina života i 45 godina književnoga rada. Čestitamo od srca s najboljim željama! (Op. ur.)


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

BARSKA METVICA Tu barska metvica stražari. Nadire blato, Iz kanala i polja, nalik na lisnato tijesto. Što se iz ničega stvori, ode u nepoznato: Ni jedna ljubav nije dotakla ovo mjesto. Pa ipak, ovdje dišem. Pregorijevam u ljetu. Zagledam se u lokvanj, kus uljne pogače gutam. Riječ pod jezikom držim dok tražim dubletu, Još jedan dobar razlog, da u močvari plutam. Tko bira hod po rubu, taj ni za čim ne žali. Odavno se ogrnuh samoćom i divljinom. Metvica bit će tamjan u pustoj katedrali. I sve će moje dane natopiti oštrinom. U djevojačka njedra pada prezrela kruška. Livada nekošena postat će gruba stelja. Oprezno kao čaplja, gipko k’o bjelouška, Prolazim tu dok tražim topli trag prijatelja. 2016.

ZNAKOVI PORED PUTA Zamijenili smo dane za noć k’o netopiri. Sa stropa viseći, život gledali naopačke. Pod prozorom su stali mrki i zli kumiri. Svibanjske latice zvale pahulje prosinačke. Čistopis srca tu se zamrsio u šaru. Izgubio se šapat u zoni paklene vike. Kao da iza tezge stojimo na vašaru, U sitniš laske mi smo razbili svoje zlatnike.

15


16

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jesmo li bili od pijeska ili sipkoga gipsa? Nije li nam kroz kosti rovalo dlijeto tuge? Tutanj se čuo daleko, kao Apokalipsa, No to se, mislili, odnosi samo na druge. Išli smo sivom cestom, s malinama na dlanu. Bilo je žara u nama, što grije kratkotrajno. Vjerovali smo noći, okrećuć leđa danu: Zamijenili smo ljubav za nešto beznačajno. 2016.

MEDUZA, podronjavanje Obećah sebi suze u jednom danu vreline, Zatražih modru dubinu, trenutak bez dilema. Da se ne pokaže jakost, gdje odvažnosti nema, Već da pod kamen podronim, kad drhtaj mine. Obećah sebi pjesmu, makar i pjegava bila, Pa odlučno zatvorih lokote plesne dvorane. Sve što je ostalo od nas, u prstohvat stane, U izlizani napjev s ploče od crnog vinila. Obećah sebi života koliko imaju mačke, Kad me prevare triput ljudi posebna soja. Da mogu ostati vedra, neokrnjeno svoja, Ne mareći za laži i priče petparačke. I prođe dan, no uzeh dobar savjet za suze: Da polovno ne kupim i pripazim što želim. Riješih stoga da prošlost ne diram pipcima vrelim, Pa usnuh na dnu mora spokojnim snom meduze. 2016.

Božica JELUŠIĆ


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

SKOK U DALJ Nije lako skakaču, ne zavide mu mnogi: On čuva dobro zdravlje i brusi formu. Takmaci svuda ga slijede, arbitri strogi, I tužni su mu dani kad ne dosiže normu. Pjesnik je njegov dvojnik il’ barem sjena: U prašumama slova on sliči tigru. Lovina mora mu biti uvijek vrijedna imena, Razmisli dobro o tome, ulaziš li u igru! Ako te riječi zamore i rima knutom steže, Ne slijedi stazu kojom se kreće govnovalj. Skakavca imaj na umu, koji razine veže, Pa doskočicom makar prebaci se u dalj! I kad te svijet pregazi a ljeta iznevjere, Koljeno postane slabo a kičma kruta, Ne odustaj od skoka, ne gubi vjere! Pokušaj još jedanput. Čini to mnogo puta. 2016.

SVE VIŠE DANA Sve više dana, poput krzna puha, Sivih i prašnih, među nama stoji. Ni unce smijeha, ni tri grama duha, Okrpan drvored gdje stabla postroji. Mjehuri kiše, slabo plućno krilo, Pero divlje patke u kanalu plovi. Što se sve srušilo, u zaborav skrilo, Rabljena nam roba postadoše snovi.

17


18

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dok pjesme slave ljubav neumrlu, Sve više vlage naš plamičak gasi. Nepomične usne, crn pauk u grlu, A tko se oglasi, možda se i spasi. No, zanos pjesnika u danima hlapi: Daleko su od njega albatrosi. Iz drijenova pruća cijedi zadnje kapi; Metafore radi, sve na vatru nosi! 2016.

STOSONET, za dolazak jeseni Dobro je toga sjetiti se danas: Da otima se sve što čvrsto zgrabiš. Hrast nosi kožuh, k’o mrki Arbanas, I krive riječi za bol uporabiš. Dobro je znati da smo lišću slični: Stabla se svoga zaželimo često. Nemamo kuću, ni krov nebotični, U krajoliku odabrano mjesto. Nabire more suknje od velura. Pod raspuklinom slutim krupnu ražu. Iz suhe tvari sivilo se diže. Što bješe ljubav, stilska je figura. Još ima ptica što jaja polažu: Kraj svijeta nije, samo jesen stiže. 2016.

Božica JELUŠIĆ


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

JAVORNJAK, PRIMISAO NA VJEČNOST 1. Gorite, ognjevi rujni, lomače donebesne! Pernata zmija mašte niz javornjak vrluda. Najviše vrijedi ono, što sagori i bljesne, Ne plašeći se mraka ni Posljednjega suda. Tankoruke su grane, što drže teret sklada. Uskoro će pod lišćem zaspati sivi krajputaš. A veliko je samo pjevanje usred pada, Prisjećanje na iskru i hrabrost da plamen progutaš. 2. Ljubav s javorom, čin rujne blizine. Hranjiva k’o sirup, preslatka do bola. Dok krstare nebom ozvjezdana kola, Rubinski sjaj lišća besmrtnim se čini. Izgubit se neće nikada ta struja. Tek rasut će se misli, kosti, tijelo. Al’ strujat će tamom treperenje bijelo. Mrtva usta znat će zrnca toplog ruja. 2016.

JANUARSKO HODOČAŠĆE Ovo su dani bremenita zrenja: Blagost u svemu još provlači prste, Pigmenti gore; oganj ushićenja, Dok vihorne strasti šumu ne obrste. Jesmo li stvarno odrasli još jučer, Na usni s okusom vrućega pereca? Čim krošnja svoje krinoline svuče, Ponovo ćemo postati k’o djeca!

19


20

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ovratnik snijeg će plesti Ferdinandu, Jednom od kraljeva loze stare, bitne. Mi ćemo glavu pružit kroz verandu, Jezikom hvatajući pahuljice sitne. I krenut ćemo u poklonstvo zimi, Gdje palača se kristalna otvara. Od vjetra blistavi, prekrizmani i mi, Zlatnim uljem, bijelim platnom januara. 2016.

ŽIVOT Moj je život znao vatrenijih dana: Prostranija su bila moja neba. Samo mladost nosi perje od tetrijeba, Kad ljubav svjetluca kao Ramajana. Trenutci što su k’o godine dugi, Palače mašte dignute u eter! Strast što preplete tijela u živ pleter, Dok udara srce na moćnoj oprugi! Život šaren, visok, vazda razvijoren, Od mišljenja tuđih čist i nezavisan. S nebeskoga svitka jedan stih prepisan, Da ljudima zbori, čvrst i neosporen. Život koji znade čekanje u kutu, Nepravdu i prijezir, dobrotu na grame. Kad lažljivci budu kraljevi od drame, Dok obrće vjetar podstavu kaputa. Promiče u beskraj taj kadar izmjenljiv, Strah i nada: porez na novčić priskrbljen. I na kraju tu je, pomalo pogrbljen, Život meni predan: jedan, nezamjenljiv. 2016.

Božica JELUŠIĆ


Božica JELUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

* * * SMEĐA BILJEŽNICA Refleksije i zapisi STRAH I NADA NA OTOKU ELLIS Već 25 godina jedan broj časopisa FORUM, namijenjen učiteljima engleskoga jezika, preživljava moja panična čišćenja radne sobe i otresanja od svega suvišnog i nepotrebnog. Razlog je tome fotografija na ovitku: dokumentarni snimak s Ellis Islanda, točke u njujorškoj luci, kroz koju se doslovce slijevala rijeka useljenika u periodu od 1892. do studenog 1954., kada je napokon i zatvoren. Do tada je u SAD ušlo 12 milijuna ljudi iz cijeloga svijeta. Među njima bila je i ova „lijepa slavenska kćer“, kako je pjesnik Levine nazvao svoju poljsku baku, pišući o njenim uglačanim bakrenim loncima, krumpirima i pogačicama, kojima ih je othranila u toj tuđoj, ogromnoj, nepoznatim jezikom ograđenoj zemlji, posve različitoj od one u snovima obojenim nadom. Nada je poput krhke lađice, koja se probija između grebena straha i tjeskobe. Valja proći iscrpljujuću kontrolu, provjere, ispitivanja. Otvoriti svoj ubogi, rupcem povezan kofer, te pokazati ono malo sirotinje, rublja, jastučnica, fotografija, rukom pletenih čarapa i vesti, te križić s krštenja, molitvenik i koju obiteljsku relikviju, prenesenu u „novi svijet“. Tuđe će ruke ravnodušno, s malo gađenja, prekapati po tome blagu, oduzimajući mu svetost i vabeći suze poniženja na oči. Lijepe slavenske kćeri, čija koža miriše na domaći sapun i jabuke, bit će tako pregledane, besežirane, obilježene i puštene, da bi mogle biti kuharice, pralje, nadničarke, kućne pomoćnice, šutljive poput zamrzle vode, blijede kao anemone u opustjeloj šumi. Izrodit će potomstvo, pjevati im ispod glasa starinske uspavanke na poljskom, slovačkom, hrvatskom, i samo ponekad, kad muškarci odu na posao u rovove, rudnike i čeličane, a djeca se izgube u školi ili na ulici, krišom će otvoriti ormar, da bi pogladile plišane nabore ove suknje ili glatku svilu rupca, pod kojom se pri dolasku skrivala njihova teška, mrvicom zlata i hrđe prošarana kosa, sada odrezana i pretvorena u jeftinu trajnu ondulaciju. Noge prošarane venama, ruke izjedene od lukšije, to lijepo, blijedo čelo izbrazdano borama, teško da će ponovo dozvati ovu rusalku s Ellisa, „rastopljenu“ u loncu za stvaranje nove nacije, u kojoj će tek praunuci postati pjesnici, učitelji, pastori, nositelji uškrobljenih ovratnika i orukavlja, u kakvoj beamterskoj škulji njujorškog predgrađa. Oni će dobro govoriti engleski, bez naglaska, bit će zubati, otresiti, samouvjereni do nepodnošljivosti, posve uvjereni kako je „vrli novi svijet“ stvoren po

21


22

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

njihovoj mjeri. Urnu s bakinim pepelom davno su brodom poslali u Europu, da njen duh može sanjati na groblju obraslom bršljanom i mahovinom, kakvo postoji samo u starim knjigama. Neuobičajeno, uglavnom rijetko, u kišno predvečerje, učinit će im se da čuju te neobične sibilante, koje im usta blijede ljepotice šapuću iz krošnje brijesta pod prozorom spavaonice: „Sunašce, srdašce, dušice, sjeničice, majušno moje, kruščiću, oraščiću, srce moga srca, prašćaj, prašćaj...“ 2016.

CVIJET NA RASKRŠĆU, ojesenjivanje Postoji takav dan, potpuno jesenski. Jesenjinovski. Kad tebe nigdje ne postoji (Vučićević: „Po vremenu vlažnu, kad te nigdje nema...“) pa čak ni u sjećanjima dragih. Posljednji si statist u drami jeseni, zadnja rezerva koja će uskočiti ako se netko razboli prije predstave. I stvarno, ti savjesno preuzimaš ulogu: počinje ojesenjivanje, starost, ogrizavanje dunje, od koje trnu zubi i zalogaj ti zastaje u grlu. Puštaš da ti stope obraste mahovina, da se plijesan i gljive nahvataju po koži, da te izriba vjetar, od žarkog crvenila do najdubljeg bljedila, a oči da ti dobiju boju drezge u potoku, muljni trag melankolije. Samo stojiš, poput stabla na krčevini, ispuštajući nevidljivo lišće, u čijoj su nervaturi sagorjele tvoje strasti, ushiti, plamene misli o požarima duha, koji će promijeniti svijet. Utihnuo je dijalog s vjetrom, donositeljem tuđih šapata, rasipateljem stihova i melodija, prokazivačem koji te obećao dalekim pustarama Kimerije, tvoje prve postojbine. On sada traži druge, bogatije, rasipnije, lakomislenije i manje umorne, koji će mu bez krzmanja prepustiti i povjeriti snove, otvoriti trezore i ložnice, da bi pred svijetom imali što rasipati, do potpune entropije i propasti. Ima nešto u tom prepuštanju, što zapravo godi. Onaj koji se predao, nema više jarma ni obaveza, veznih konopa ni negvi oko zgloba. Lagodno ide prema raskrižju: svaka je staza jednako dobra, jer nikamo ne vodi. To je put u odronjavanje od gomile, u nepostojanje, nirvanu dosegnutu bez zasluga. Jedini pravi put, bez poputbine, bez maltarine, od kojega te ništa ne može odvratiti. Čak niti krhki cvijet na ledini, nalik kraljevskom prstenu, koji te žutim sjajem mami da mu pokloniš zlatnik svoje pozornosti. No, ti ćeš reći ono, što imaš u pripravi za zamke poput ovih: – Oprosti, ja ne znam tko si... Zaboravih ti ime, odavno... 2016.


Božica JELUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

POLJUBAC JESENI U PLANINI Nakon naporna rada u šumi nerazmrsiva teksta, pođoh na Sljeme, da u šetnji i razgovoru s prijateljicom odmorim dušu. Vid mi se razbistrio u planini: Vidjeh likove zarobljene u stablima: mišićave noge lovca, trbuh plesačice i njeno bedro, zmajsku glavu, pjegavu mu kožu i golemu šapu s kandžom, zarivenu u humus. Vidjeh družbu zelenih vezilja, što su same sebi izvezle čipku u krošnjama, pa po njoj povješale kuglice sorbusa, poput naušnica od granata, rukom brušenih i nanizanih. I prve ciklame vidjeh i omirisah, tamo gdje su dvije zlatopute Indijke, držeći se za ruke, gipke kao gušterice i nasmijane kao prezreli mango, zamakle u magleno-plavkast kut šume, odaju među kraljevskim bukvama. Tu gusti pokrov raslinja i lišća sliči zboru gatalinki, zaostalom nakon trodnevna pljuska, što nas je u naletima zalijevao u planinarskom gnijezdu. Jedan nas je ljubazni šetač, s rožnatim očalama i novinama savijenim pod rukom, nalik seoskom župniku, obavijestio da će sutradan biti lijepo vrijeme, stvoreno za šetnju. Za kaput mu se zakvačio rujno-zlatni listić, nalik ordenu Legije časti. Ne rekosmo mu da ga skine – možda ga je sam namjerno pričvrstio nevidljivom pribadačom. Spavala sam u hotelu, tako čvrsto i spokojno, da me ni zašprih sitne kišice, dopirući do ruba postelje kroz otvoreno okno, nije uspio probuditi. Prijateljica i ja sretno smo dokončale posao i dočekale sunčano jutro i prijepodne. Na terasi hotela, konačno preplavljenoj suncem, popile smo mirisnu tursku kavu i pojele gibanicu. Pogledala sam u kut, gdje se zid zdanja spaja s kamenim stubama i opazila žućkasta leptira, noćnu prikazu, kao od najfinijeg pergamenta, kako se nožicama drži za hrapavu površinu, kao omamljen, gotovo obamro od sunčeve snage. To je japanska noćna sovica, veli moj pouzdani priručnik. Oprezno ga dotakoh rukom, ništa mu zlo ne učinih, tom savršenom Božjem djelu u krilu prirode. Samo sam izvadila svoj berlinski notes za putne bilješke, s amblemom sivog, velurnog prijatelja iz istog mu roda. Hitro uslikah tu neobičnu scenu i udaljih se na prstima. Shvatih: to mi jesen šalje poljubac dobrodošlice, znajući da je željno čekam poslije vrelog, iscrpljujućeg ljeta. To sam njoj pošla u susret u planini, teška daha i sporih nogu, ali lagana, mirna, konačno zadovoljna srca, sasvim skrušena, spremna svima oprostiti i ništa ne zlopamtiti. 2016.

23


24

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

CRTAČ KARATA NA PIJESKU Hodajući Bilogorom, u pretproljeće, prije no što se otvore boje i vidici, kad je sve u nagovještajima i naznakama, više tajna negoli glasno otkriće, zastajem da pričekam unuka, četverogodišnjaka, obuzetog važnim poslom. On čuči, držeći u ruci otkinutu grančicu i crta karte na pijesku. Potpuno koncentrirano, širokim potezima, kao da je to već stotinu puta ponovio, kao pravi geometar nevidljivog i apstraktnog. Ne kućice, ni vlakove, ni loptaste pajace, već upravo to: krivudave obrise nekih kontinenata, rijeke, morske valove, olujni ocean, planine, prijevoje. Ja znam da oni za sada ne postoje. Naprosto, nisu još otkriveni ili pripadaju onom drugom svijetu, koji se otvara kad sklopiš očne kapke i kad se voljno udaljiš iz poznate ti stvarnosti. To je prvi korak, a potom počinje velika avantura priprema, opraštanja, opremanja i proučavanja, da bi se po tim kartama mogao zaputiti u nepoznato. Primjerice, trebalo bi najprije izračunati vrijeme koje ti preostaje, oročiti ga na sigurnoj (nebeskoj) adresi, te započeti sanjarenje, nultu točku svih naših pothvata. A koje su to stvari, općenito, koje nas sprječavaju u slobodnom kretanju po sanjarskom azimutu? Želja za sviđanjem, strah od promašaja, nezamjeranje, ovisnost o tuđoj naklonosti, dvostruka mjerila, zort pred autoritetima, zebnja zbog sutrašnjice. Također: vezanost uz imetak, ultimatumi napredovanja, nemogućnost odstupa, nepovjerenje u čudo. Ponajviše: nemoć izlaska iz čahure, u koju su nas drugi smjestili, tumačeći nam da smo upravo to, od čega trenutno živimo. Ali nismo! Mi smo, zapravo, ono što možemo. Jaki smo koliko možemo dati i čega smo se spremni odreći, da bismo ponovo startali od „nulte točke“. Ne treba se stalno povlačiti pred nedaćama. Plemenito je igru prepustiti boljemu, ali tek nakon što smo bili spremni poginuti za pravdu i za pravičan sud. Ne popuštamo sitnoj laski niti banalnoj ponudi, lažnom kajanju ni društvenom licemjerju. Na granici ružnog, korumpiranog i ruševnog svijeta, ne želimo biti vlastiti tamničari zbog kukavičluka. Samo imajući sebe u cijelosti i s povjerenjem u tajanstvene nakane Neba, doista možemo postati čitačima karata koje dijete riše na pijesku. Polazeći od slobodne teritorije maštanja, stiže se najdalje, što ovo dijete pouzdano znade. Stoga i riše te zavijutke i pregibe baš sada, dok ti stojiš na rubu rezignacije, a praveći se da nije svjesno naše nazočnosti, nevjerice ni krzmanja. Ali pogled koji nam upućuje dok ustaje, pružajući ručicu umrljanu zemljom, govori sve što treba. To je pogled učitelja i mudraca, pun beskrajne ljubavi i ohrabrenja. On kaže: „Ti to možeš i ti ćeš to učiniti!“. Zbog mene, koji ti vjerujem, koji te ljubim i koji ću biti tamo, da ti otvorim vrata u očekivani čas! 2016.


Božica JELUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

VODOMAR, SPROVOD I DRUGO Povratak sa sprovoda M. G., moga vršnjaka, slikara, pčelara, voćara i prirodoljupca, divnog prijatelja iz mladosti. Toliko ojađena, da bih mogla žvakati čičak, loćiku, mokru hrastovu koru, valjati se u koprivama i šibati leđa kupinom. Želim izvanjštiti bol, stati joj na kraj, vladati njome, pobijediti. Prestrašan gubitak i nepravda, neprihvaćanje očitoga: da čovjeka „ne drži ni mjesto njegovo“, te da smo maslačkovo sjeme na vjetru, putujemo, osipamo se, odlazimo i nestajemo... Pa ipak, bršljan vršlja u nebo, vrbe se omlađuju, rub šume kiti se bazgom, ljepšom od stare toledo čipke. Okupana i prozračena, panorama je lijepa i nepotrošiva. Stravična ravnodušnost Prirode prema tako sitnom gubitku, kao što je jedan sićušni ljudski život. Zec preskoči jarak kao odapeta strijela. Makovima od straha otpadnu latice. U mliječnom se žitu vidi nečiji nemaran, krivudav, skitalački korak. O, Bože, netko još ima vremena i troši ga na prave stvari, poput lunjanja... Gotovo utješno. Samo ja stalno učim o rasapu, stalno polazim školu strpljenja, ponavljam razrede i polažem gradivo na popravku. Narast će mi dlake u ušima, posijediti obrve, dok sjedim među pripravnicima i početnicima života. Ruke će mi se, poput natrule dunje, osuti staračkim pjegama. Nitko nikada neće više željeti da ga pomilujem. Gle, labud i labudica maze se usred močvare, pod kosom kišicom, čuvaju jedno drugo, dok se još imaju. Tko nema nikoga, živi bez obaveze, kuša svoju samoću poput koštice neke voćke, lagano sumnjajući da je možda otrovna. Sada želim da me ništa ne dotiče u dubini, iznad uzdaha. Jedino čekam znak, da je duša otputovala na sigurno. Tamo, gdje nema pritiska, tjeskobe, prisile – na mjesto izvan svakoga moranja. I baš tada ga spazim: vodomara na žici, poludragi kamenčić, okrznut krizolit, kome su izrasla krila i šiljasti kljun. Razumijem znak: mašem mu u mislima, olakšano prodišući... Zahvaljujem Nebu za još jedan poklonjen dan, za novu odgodu. Možda sam ipak ojačala i položila razred. Gaudeamus igitur... iuvenes dum sumus: post molestam senectutem, nos habebit humus... 2015.

25


26

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

O VRTU I O LJUDIMA Već sam rekla koliko volim Čapekovu „Vrtlarovu godinu“. Žao mi je što je nisam sama napisala. Tako je svježa, poticajna, duhovita, topla, da je u proteklom desetljeću još više razgorjela moju strast vrtlarenja. Naravno, površina oko Dvora za mene je prevelika, a vrt nikoga ne čeka. Promjene su prehitre, pa kad zanemarim neku fazu, sve mi se to vrati u istoj sezoni. Vrt je mjesto apsolutnoga poštenja i iskrenosti: vraća onoliko, koliko smo mu dali i u njega uložili. Za razliku od ljudi, u koje uložiš svoje najbolje sate, najiskrenije misli, sjeme ideja i idealizam napretka, no to se često pokaže promašenom investicijom. Vrt treba njegu cijele godine, a osobito s proljeća. Tada počinje: obrezivanje, čišćenje, grabljanje, rezidba, uklanjanje starih stabljika, paljenje grana stradalih od snjegoloma, poravnavanje ledine, učvršćivanje ograda i potpornja, bojenje i premazivanje drvenarije. Potom će doći kompost, stajnjak, gredice, lukovice i sadnice, sve po vrtlarskim pravilima. Poneka mlada stabla, grmove i trajnice ili pak egzote, poput cedrova i sekvoja, nećemo dočekati u punoj ljepoti za svoga trajanja, ali to nije bitno. Izgovarat će naše ime bojom, mirisom, hladovinom i ugodom, čak i onima, koji dolaze poslije nas. Za razliku od ljudi, ponovno, koji će nas mahom zaboraviti ili možda zlopamtiti, jer se nismo uklopili u njihovu gredicu niti mirisali ugodno, njegujući svoju osebujnost. Danas smo unuk i ja zajedno radili u vrtu. Pomagali smo mladim izbojcima da se probiju kroz sloj lišća i zimske truhline. Potom dođoše na red javori, sukulenti, hibiskusi i jorgovani. Uskoro će sunčano vrijeme, pa neka stasaju u najljepšem izdanju. Sutra su na redu voćke, trsovi i naš Korovnjak, s ljekobiljkama i travama. Radili smo šutke, telepatski razgovarajući s biljkama. Toma Akvinski tvrdi da postoji suptilna „biljna duša“, isprepletena s našom, neosporno nam odana. Biljke razumiju naše neizgovorene dobre želje, za razliku od ljudi, koji praznoslove, obećanja zaborave, a suptilnost im je u većini slučajeva strana. Pa ipak, stojeći usred očišćena vrta, na pragu proljeća, ne mogu se naljutiti na ljude u cjelini. Primam sve u duhu mirne empatije. Ljudi nisu loši u svojoj suštini, osobito kad u ljubavi procvjetaju i vesele nečije oči i srce. Druga je stvar što ih je priroda pomalo kaznila, dopustivši da u svijetu traju nasuprot vjetru, takvi kakvi su, željni stabilnosti a rođeni bez korijena. 2016.


Božica JELUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

KAKO ISPEĆI PJESNIČKI KRUH Bez nakane da vas obeshrabrujem ili naljutim, moram primijetiti kako je nekritičnost najveća opasnost pjesničkoga posla u cjelini. Ako smo stalno zadovoljni onim što izlazi iz naše glave, srca i pera, na dobrom smo putu da kvantiteta uguši kvalitetu, usprkos pravilu koje govori suprotno, o postupnom prijelazu jednoga u drugo. U pjesničkom poslu ta dijalektika ne vrijedi. Većina pjesama koje čitam u brzohodnim elektroničkim medijima, zapravo su sirovo tijesto, od kojega tek treba umijesiti nešto jestivo. Dođem li do kraja pjesme, redovito pomislim: „Svi su sastojci na broju, jedino fali kvasac i postupak pečenja. To su, zapravo, zanos i strpljenje, uz ispravno održavanje naše unutrašnje vatre“. Nešto od toga zapravo nije beznadno, samo je nedovršeno. Poslušajmo Mandeljštama: „Pjesnički govor je isto što i ćilimska tkanica, s mnogo tekstilnih osnova, koje se razlikuju međusobno jedino u nijansama izvedbe, samo u partituri stalno promjenljivih naloga oruđne signalizacije“. Ne mogu stoga savjetovati kako ispeći kruh ni izatkati ćilim, ni gdje počinje a gdje završava rad na pjesmi. Jedino da se poslužim metaforom Mirne W.: Mogu ponuditi samo skromne usluge vrtlara, oplijeviti korov, ručno i nježno, da biljka može rasti i cvasti. Mogu izreći profesionalno zanatsko mišljenje, ne gazeći pri tom tuđu osjetljivost. Ali nije zlato sve što sja, niti je pjesma sve što je složeno u stihove, s rimom ili bez nje. Za mene, pjesma je vrhunski red u riječima, uz pretpostavku da su već na početku birane najbolje i najživlje riječi nekoga jezika, sukladne međusobno. U kojima nema, da se pokrijemo Rougemontom, „verbalnog košmara, kakofonije i inflacije“, već samo opstaje ono sržno i bitno. Stoga dajem vjeru ritmu, rimi, dobrom zvučanju, krilatoj metafori. Pjesma ima „unutrašnju ornamentalnost“, složenija je od proznoga govora, slikovitija, pobudljivija. Stvara emotivni naboj, tjera na razmišljanje, djeluje poput mantre, kao meni ovi Válekovi stihovi: „Pišemo, pišemo... / Najdonja suknja noći već je sva ispisana. / I nitko ne zna što je Poezija“. I odmah zatim: „ Svaka pjesma ima svoje vrijeme, / Ali vrijeme je pjesme kraće no što ti misliš“. Ukratko: ako je pjesma novo biće u svijetu, neka bude poglavito lijepa, da svijet obogati svojom pojavom. Potom, da nekome nešto govori, da umije komunicirati. Ako je nemušta, doživjet će jad, prijepor i odbacivanje. Dakako, ona se mjeri u odnosu na sveukupnu poeziju napisanu prije nas. A veoma me ohrabrio Milan Rúfus, izjavljujući iskreno: „Oprosti, Gospodine, / Ta je pjesma mirisala na gnoj, / Ali Ti / Ne gledaš u kakvu se kotliću / Vari dobra riječ“. Ne zaboravimo, taj je pjesnik također mudro zapisao: „I on je ugledao / Pod jezikom pjesme / Novčić tišine / Vozarinu za Vječnost“. Nitko ne traži od nas odličnu pjesmu u svakom pokušaju. Samo solidnost, pre-

27


28

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica JELUŠIĆ

danost, pošten rad i samokritičnost. Nije svaka antologijska, kao grumen zlata u autorskoj kasici. No dobro je znati kako novčić tišine ponekad nedvojbeno vrijedi više od njega. 2016.

Božica Jelušić rođena je 16. prosinca 1951. godine u Pitomači (Podravina). Završila studij hrvatskoga i engleskoga jezika. S kraćim studijskim boravcima u Europi i SAD-u, cijeli je radni vijek provela u zavičaju, obnašajući različite poslove i dužnosti u obrazovanju i društvenim djelatnostima. U književnosti se javila 1970. godine. Od tada do danas objavila je 50 naslova poezije i proze u gotovo svim literarnim žanrovima (pjesme, pripovijetke, eseji, feljtoni, putopisi, kritike, književnost za djecu, monografije). Značajniji naslovi: Riječ kao lijepo stablo (pjesme), Kopernikovo poglavlje (pjesme), Libela (pjesme), Flauta u inju (izabrane pjesme), Arielirika (pjesme), Okrhak kontinenta (putopis), Pisanje u vjetar (kolumne), Slovostaj (izabrani tekstovi), Pogled stablu (ekološka proza), Znak na zemlji (eseji i portreti), Bakomat (proza za djecu), Ljestve od svile (pjesme za djecu), Od cintora do cybera (kajkavski eseji), Nočna steza (kajkavske pjesme), Štorga (kajkavske pjesme). U povodu godišnjica života i knjževnoga rada (65/45), objavila je petoknjižje Izabranih djela u izdanju „Tonimira“ iz Varaždinskih Toplica. Izbor obuhvaća naslove: Ftič kesnokrič (kajkavske pjesme), Sabrana bjelina (štokavske pjesme), Zelena zemlja (pjesme za djecu), Perom i kistom (eseji) i Sjeverna strana i drugi puti (putopisi). Antologizirana, prevođena, nagrađivana (Galovićeva nagrada, Maslinov vijenac, Pasionska baština, i dr.). Zastupljena u čitankama i lektiri, te 40-ak antologija na stranim jezicima. Sudionica različitih poetskih susreta i festivala, te stručnih skupova o književnosti. Nositeljica Fulbrightove stipendije za književni rad. Prevodi poeziju s engleskoga i njemačkoga jezika (Yeats, Frost, Plath). Osobito područje njezina zanimanja jesu kajkavska književnost i ekologija, čemu je intenzivno posvećena posljednja tri desetljeća. Živi i radi u Đurđevcu, te na obnovljenom plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu.


Igor ŠIPIĆ, Split

29

LUNETTE Rumenilo istoka, kao da uvijek nanovo dovršava monolit dvorca, izvlačilo je iz mraka sjene kula i tornjeva. Vrata na gradskim bedemima tek što se nisu otvorila. Chevalier isuče mač i prvu zraku sunca provjeri na njegovu sjajnom vrhu. „Bljesak je zagonetan smrtnosti čelika“, pomisli, dok ga je vraćao srebrnoj rubinom ukrašenoj toki. Sluga Lorain upravo je osedlao njegova vranca. U konjušnici je vladao hladni mir koji bi povremeno narušili rzaji pomiješani s njiskom tople i plemenite životinje. Grad Carcassonne još je spavao pod koprenom sumaglice. S utvrde, sagrađene na uzvisini pogled je dopirao daleko niz rijeku l’Aude. Prateći njen tok, valjalo je još za jutra prijeći pobriježja i uzdoline Languedoca i stići do Béziersa, pa potom zanoćiti u Montpellieru. Blizina sredozemne obale unosila je svježinu i raznovrsnost u duljinu kontinentalnog putovanja. Putnik se može nadati, stići će do Provanse i Puta kraljeva drugog dana jahanja. Poslije toga, dolinom Rhône uspinjat će se do grada u kojemu će strast za ogledom viteštva biti snažnija od žrtve nekoj od zvijezda Sjevera. Lorainov smiješak bio je znak odobravanja da Vitez može zajahati svoga Rossignola. Sjajni oklop, štit i mač pristajali su njegovu lijepom licu tamnoputo sagorjelom od sunca. Mahnuo je rukom vjernim slugama te odjahao u smjeru sjeveroistoka.

* Istodobno, Lunette je oslućivala svoje puno sazrijevanje. Pogledi stasitih tuđinaca, pa i smjelijih dvorjana, govorili su joj da neće još dugo odolijevati prošnjama imućnika. Već dobrano nabrekle dojke u tijesnom korzetu i bjelina njihove putenosti, sva ta uzdrhtalost, nedoumica u ono što dozrelošću mami upućivali su na znatiželju što je narastala u njezinoj utrobi. U osluškivanju kamene tišine dvorjanske sobe, u kojoj i plamičci svijeće postaju poželjan prijatelj, spremala se na počinak. Sjedeći pred zrcalom, u providnoj lepršavoj noćnoj košulji, pod kojom se ocrtavahu obrisi putenih oblina, raščešljavala je plave kuštrave vlasi pristale njenim smaragdnim očima. I ove noći barem će moći računati na uvijek sigurnu udobnost baršuna


30

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

svoga kreveta. Uskoro će turnir odlučiti o izabraniku njezina srca. Ali, tko zna, možda na njega stigne i netko nepozvan.

** Čekajući svoj let u zračnoj luci Valéryjeva rodnog Sètea, Filip je u glavi prevrtao posljednje od legende što ga je nepogrešivo vodila u sjevernu zemlju. Njegov davni predak bio je Chevalier de Carcassonne. U tom gradu još živi legenda o Vitezu i njegovoj Lunette. Odanost obiteljskoj prošlosti bila je razlogom da pet stoljeća poslije posjeti Amsterdam u kojem se odigrao zagonetni turnir. Premda svjestan romansiranosti predaje, koja je u sebi nosila poruke i dobro čuvane tajne, bio je siguran da će ispuniti obećanje i pronaći tragove koji su jedan viteški događaj odveli u legendu. „Ne vrijedi zbogom ako nije kazana zadnja riječ!“ – prisjeti se Filip stare anatolske sentencije kad se zrakoplov već bio dobrano uzdigao nad morem.

*** Hodao je prema starom središtu grada. Na djeliću papira imao je zapisano ime – Begijnhof. Iza njegovih vrata mora pronaći prvu englesku crkvu u Amsterdamu. Ondje bi već mogao dobiti naputke i nastaviti potragu. Prije putovanja temeljito je proučio povijest u prsten uvezanih dveri još daleke 1346. „Nije li impresivno stajati na mjestu gdje je nekoć u okolnim kućama živjela zajednica religioznih žena zvanih Begijnen?“, pomisli. Te su redovnice održavale vjersku službu u prvoj posvećenoj drvenoj crkvi već 1419. Kao i većina Amsterdama, izgorjela je u velikom požaru 1421. te je obnovljena od opeke i kamena koncem 15. stoljeća. U doba je reformacije zatvorena odlukom gradskih očeva o zabrani svih službi osim protestantskih te se jedno vrijeme koristi samo kao skladište i praonica rublja. Anglikanskom crkvom postala je na zahtjev vjernika da im se dodijeli mjesto za održavanje službe na engleskom jeziku. Bilo je to u veljači 1607. Prisjećajući se povijesti Begijnhofa, Filip je stajao pred vratima crkve, kad je začuo prve zvukove klavira. Izvedba Debbussyjeve Mjesečine kao da je vraćala dugove nekom davnom nepoznatom uzbuđenju. Stidljivo odškrinu vrata, crkva je bila prazna, gotovo nužnost da bi se klavirska vježba održala u ravnoteži nadahnuća i lika pijanistice. Skamenjen, zastane i prepozna trenutak turnirske pobjede. Pred noge princeze Chevalier tada je bacao prave ruže. Ni u smrti ih neće rastaviti rubac zavezan o koplje koje je netom svoga protivnika bacilo na prašnjavo tlo. Stajao je prikovan za kamene ploče podnih grobova kad se sunčeva zraka slomila u zapadnom oknu i navijestila svoj božanski plan. Svjetlost obasja lice pijanistice i on se prisjeti oštrice mača, sunce je načas tajnu učinilo dostupnom. Gledao je djevojku sedefastih očiju. Plava, nemarno raspuštena kovrčava kosa, odavala je karakter slijepe ulice. „Ta divljina nikad ne gubi na prolaznosti.“ Intuicija mu je govorila, ondje su korijeni njegove


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

opsjednutosti legendom.

**** Bilo je kasno jutro kad ga je privukla radoznalost kanalâ Amsterdama. Rasla je i sporo se uvlačila u skrovitost ulica. Kiša se obuzdavala u kapima jeseni, a prozorje širilo, širilo dalju. Za dobro otkriće uvijek je potreban prvi dan, a njegov dolazak na obale Amstela nisu bile Indije. Iza zelenih vrata Rembrandthuisa sve postaje stvarnost. Već od prizemne kuhinje, ulaza i predsoblja, tišina nije ništa lakša od osjećaja bivanja Velikog majstora. Zlatno je doba. Hoće li zadivljujuća tehnika bakroreza pomoći da shvatimo Lastmanov La Déploration d’Abel. Adam i Eva oplakuju Abelovu smrt. Čini se, kada dođe vrijeme, i Filipov će dolazak ubiti njegova brata u odlasku. Odakle sve polaze dolasci i gdje sve završavaju polasci? Rembrandtov učitelj nije vidio Abelovo ubojstvo; možda će i to uskoro postati samo igra svjetla i sjene. Zato straža! Zato La Ronde de nuit! Nijemo su se kretali, držeći se za ruke. Ponovno Adam i Eva. Ovaj put Rembrandtov eau-forte La Chute (1638.). Kao da je gol, i Ona gola, on nema ništa, Ona ima jabuku. Ljubi je. Hoće li ikad prodrijeti u tajne porodiljstva? Ljubi je. Pred njima je majstorov Jupiter et Antiope (1659.). Što je ta pitkost uprta iznutrici sjene? On, Jupiter, rukom slikara učinjen u zoru, raspiruje nešto između požude Satira i sna nage Antiope. Zaspalost je podatnost trenutka. Danas su bogovi na strani drevne Tebe! Kazuju mu sve o Njoj. Vidi, htjela bi zaspati. U velikoj sobi umjetnika Lastmanov Le Christ en Croix (1616.) upotpunjuje sve velike smrti. Ondje gdje vlada vječni mir, ondje je samo smrt važna. „Dođite, umrite ovdje u ljepoti baldekina, u zadnjim minutama Saskije, umrite u privilegiju autoportreta. U ovoj sobi nitko ne hoda, ni kazaljke ne odmiču, samo srsi narastaju od zadrške vremena“, prođe Filipu kroz glavu. Potraži je pogledom – „Volim te“ – tiho joj reče. Le grand atelier je prostor u kojem uvijek nešto nedostaje ili je ostatak. Bilo da osjećaju nagosti nedostaje model, bilo da je ondje od slutnje velikog platna tek drven stolac. Zajedno, clair-obscur, najbliži nutrini pijanistice. Kistovi, palete, pigmenti ne mogu pokriti svu tu prazninu. Čak ni ubojita koplja ni oklopi straža na zidnoj polici. Le cabinet d’objets d’art samo je ono što je Rembrandt nosio u duši, ono prikupljano u sjeni, pa privoljeno na jasniji svijet. Sunce se već duboko zavlačilo među krošnje, kad se ponovno nađoše u rukama kanala i ulica. Poneka nakošena frizijska kuća ili utonula ulica daju im do znanja da vodi nije do ravni. Hodaju, samo se ruke drže čvršće svojih korijena. Da ne popuste koraci od dodira Zlatnog doba.

31


32

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

„Nešto postoji među nama što je posebno samo kad prođe oknom poluotvorenih vrata“, pomisli Filip. Možda je to onaj čudan polusmiješak Djevojke s bisernom naušnicom, možda i polusan u koji sve više zapadaju. A možda je samo razdaljina od svijeće do svijeće. To je put do susjedne sobe. Tamo je na svom računalu, ali time samo pojačava bliskost – mora proći prazninom okna. Misli, tamo prolazi vrijeme, ali ne, vrijeme ih neće udaljiti – mora proći prazninom okna. Želi, samo želi odahnuti, ali ne, tamo ide udahnuti život jer mora proći prazninom okna druge sobe. Uvijek mora proći prazninom okna, mora proći pokraj njega i zastati. Zato postoji nešto posebno kad prođe kroz okno poluotvorenih vrata. Danas će posjetiti Scheepvaartmuseum. Već vidi Atlanta, na njegovim je leđima Globus smisao, ali što je podnošenje Svijeta spram kozmičke praznine? Brodovi oduvijek plove pod zvijezdama, zar je potrebna veća sreća? Sad opažaju, i nije im baš sklona. Već izdaleka neuobičajen mir daje naslutiti da nije vrijeme posjeta muzeju; radovi na zgradi bit će dovršeni za dvije godine. Ljubi je! Odlaze na obližnji gat vidjeti repliku holandskog jedrenjaka iz 17. stoljeća. U doba osvajanja Indije osamdeset topova grmjelo je drvenim palubama. To je sve što uspijevaju doznati o brodu zatvorenom za posjetitelje. Ako ništa drugo, ovdje su iz koristoljublja; držanje za ruku dobitak je za ulice kojima prolaze. Čini se, tlo po kojem hodaju proosjeća njihove korake. Tako se ruše sve kule od pijeska, tisuće i tisuće stupaca brijesta zabodene su u podzemlje grada. Potmulost nestaje u središtu pod centralnim trgom s kraljevskom palačom. Filip se pokušava pribrati, grli je kako bi izbjegao nesporazum praznine. On je golema povijest, vrijeme što ga još samo nude okolne barokne fasade. Ona mu je ipak stvarna. Osjeća, do stana hodat će naličjem dana. Vožnja biciklom ulicama Amsterdama donosi poseban užitak. Blagu nesigurnost nadomjesti mu uvijek Njena smjelost. Zato je pušta da odmiče, dok se Ona okreće i traži ga pogledom. To ga ispunja nekom hitroćom suživota koji nazire i slijedi na njenim putevima. Pokatkad, priđe joj kako bi sustigao svoje zaostajanje i pružio joj ruku. Dodiri su najsuptilniji pred kišu. Zato će danas obići muzeje. Do „Van Gogh Museuma“ stižu poslije dvadesetminutne vožnje. Treba još samo prijeći zeleni travnjak iza kojeg se uzdiže zgrada vrlo moderne arhitekture. Već na prvom katu veliko iznenađenje – originali čuvenog Autoportreta umjetnika (1887.) i Suncokreti (1889.). Mršavo, bljedunjavo lice, zaraslo u njegovanu bradu, uvijek mu se činilo poznatim. Tako bi Njoj on žuto prišao, suncokretima Arlesa obznanio njezinu došlost dolinom dvoraca. Sada, u tim dvoranama, i sâm suncokret okreće se za svojim suncem, prati njegov gipki, nečujan hod. Stoje pred Žutom kućom (1888.). „Nitkost je samo u glavama tulipana, ovdje je sve žuto“, prođe mu kroz glavu. I žitna


Igor ŠIPIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

polja Provanse snažnije zriju na modroj pozadini Mediterana. „Od ovog kolovoza, sve sam tvoje žuto, Vincente!“ – šapnu joj tiho na uho i nježno ju privine k sebi. Opis njedara jedini bi to mogao povezati u smisao. Odlaze u susjedni Rijksmuseum; ondje je razlog za njihovu veliku žudnju – Noćna straža! Da bi iščekivanje doseglo vrhunac, Rembrandtovo remek-djelo ostavljeno je za kraj, prije nego će završiti put kroz Seicento. Zlatno stoljeće holandske umjetnosti. Filipova nijemost biva sve većom pa prostor za razgovor traži u njenim očima, rukom u ruci. S njom bi mogao tako, itekako dalje! Pred njima je Izak i Rebeka, još jedno veliko Rembrandtovo djelo (1665.). La Fiancée juive – ili „pripadanje“, u svom baroknom okviru. Postaje mu jasnija uloga biblijskog para u autorovu životu. Rembrandtova ruka na srcu Saskije tisuće su Eliezarovih prijeđenih kilometara do vrela na kojemu će napojiti žedna usta. Izak će tako dobiti svoju ženu. Rijeke su uvijek bile naša sudbina! Fascinacija družbom amsterdamskih puškara kapetana Fransa Banninga Cocqa i poručnika Willema van Ruytenburcha vratila je Filipa ponovno u središte Rembrandthuisa. Rad na platnu, koje će postati slavno u čitavom svijetu, majstor je započeo iste godine kad je kupio kuću u Breestraatu (1639.). Ostaje nejasno što se to uplelo u sudbinu velikog slikara. Godine 1642. postaje otac Titusa, četvrtog djeteta sa ženom Saskijom. Umrla je nedugo nakon poroda. Do kraja iste godine završio je i svoje najgrandioznije djelo. Svjetlo i tama – to su istinske straže! Gospodari vremena! L’arquebusiers amstellodamois ionako su samo svjedoci iz drugog plana. „Najradije bih da ne govorimo, samo bih te ljubio“, reče joj Filip. Kad jednom dosegne nedostižno, mislio je, bit će veći. Sada, sve ono malo u njemu čini se još manjim. Zašto je s toliko žara taj nenadmašni majstor skupljao male umjetničke stvari? Opet će jednom poći tamo, u Rembrandthuis. Le cabinet d’objets d’art krije mnoge tajne. Impresijama nije lagati. Pratile su ih do ulice ljevača zvona. Odložili su svoje bicikle i pošli u vrevu ulične tržnice. Vrvjela je malim predmetima, svježim voćem i cvijećem. Pastel drveća potiho opada i slaže se u sjenovitost kanala Amsterdama dok odlazi, spušta se niz strmo drveno stubište. Dugo broji Njene korake, osluškuje vrijeme s pogledom na zapadno krilo stana i prozorje u kojem uvijek nalazi zamjenu za Njeno lice – sunce što se smješka za leđima putujućih oblaka i podsjeća na svježinu tek ispranog zlata. Miri se s time, ali želi da se vrati prije zalaska sunca jer su u noći koraci kao zvuci violina – nedohvatljivi odlazak smijućeg Erosa. „Hoću da se vratiš prije večeri, zagrliš me i još jednom kažeš da me voliš, kako i kiše rastvaraju usta Amstela.“ Premda, i on odlazi, odlazi za Njom u noć jer zna, ako

33


34

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

ga dotakne smiješak tek ustalog polumjeseca, Njezino će lice biti mjesečina na putu do središta grada. Filip je zaključavao vrata, potom se spustio stubama. Do manuala divovskih ptica organa Westerkerka vodi spiralno stubište. Gore će je obgrliti i nježno poljubiti u zatiljak. Pribojavao se, hoće li jeka trbušne mekoće uzdrmati sjene podnih grobišta? Hoće li ga optužiti za nemir duša? „Tko zna gdje si Ti koji sad dolje ležiš pod Njenim koralima, fugama, u vječnosti brojke, crne, mramorne od zvukova što padaju na ruže grbova, plemićki hladne, ali još žive.“. HIER LIGT BEGRAVEN REMBRANDT HARMENSZ: 15 JULI 1606 GEST: 4 OCT. 1669. Tako počiva ovdje! Velikan koji ga je zbunjivao malim predmetima! Sad, ovdje, nad njegovom neznanošću, on je ljubi. „O, ma petite Lunette, kako bivaš modrija prošnjom usana, kako li se mirnoća ne usiti tvoga postojanja!“ Bio je ondje, u toj noći, kad se uzdigla, otputila do obala Arkadije glasna svirka frule pastira. Danas ni Rembrandt, nitko danas ondje mrtav nije! Do Westerkerka pratio ga je živopis lišća što je padalo, prekrivalo ulice, obale i brodove, pa odlazilo niz tamne vode Prinsengrachta koji ga je vodio ravno do odredišta i Njezina orguljaškog koncerta. Danas će Bach i Buxtenhude ponovno oživjeti zvukom. Preludium E minor, Auf meinen lieben Gott, Vater unser im Himmelreich, Canzona in G dur, Nun komm der Heiland, Toccata und fuge D moll, sve to za samo njega. Među publikom zacijelo je jedini pravi dobitnik pa osjeća kako i njegove prste dotiče poljubac Flore. Netaknuti u svojoj rasušenosti, sad navještaju utišanost buđenja što se rastaje od prvog svjetla i posljednjeg dodira. Njene oči nekuda odlaze! Vode ga u zemlju mirisa, tako opuštenu u snošenju zelenosti svojih ravnica i primirenosti rijeka. Zaboravljen od udaljenosti što se povećava novim licima slučajnih prolaznika, već je izdaleka vidio toranj Westerkerka; izdizao se visoko iznad kanala, mostova i frizijskih kuća zašiljenih u ljubavnu igru neba. Isuviše je toga isteklo s njihovim jekama. Isuviše buđenja leži u križanjima kanala. Kako li je samo volio svoju Lunette! Kako li je samo Lunette pristala na jutra! Brzim vlakom, put do Den Haaga nije trajao dugo – svega 50 minuta. Ljepota ove zemlje još je neizmjernija s pogledom na međusobne udaljenosti gradova. Zbijeni, zgusnuti, na tako kratkim razdaljinama, kao da to nepregledno zeleno prostranstvo čine još ljepšim sužavajući ga u svojoj raspojasanosti. Vlak upravo za sobom ostavlja sveučilišni Leiden. Gleda je i vidi kako se i Njeno lice izgledom približava jednakosti jutra što promiče prozorjem uhitrenog vagona. Preostaje mu samo ljubiti tu putujuću grozni-


Igor ŠIPIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

čavost usana što trepere u čekanju i nadmeću se s vremenom povratka. Na tako maloj udaljenosti, čini se, postaju razlogom uzbuđenjima na središnjem trgu starog Den Haaga, opasanog zidinama, gdje se izdiže Knight’s Hall, rijetko viđeno gotičko zdanje iz 13. stoljeća. Pred zidom je, mora kazati istinu. Pripovijedajući joj legendu, prisegnuo je na ljubav viteza. Službeno je to glavni grad Nizozemske, prema Ustavu ipak Amsterdam. Večeras će zajedno odjahati prema zemlji Lancelota. Tko zna, možda večeras i u Svetu zemlju stignu pomoliti se za ruku Vermeera. Nije želio da njegov prvi susret s nedjeljnom službom Begijnhofa bude iole nesretniji od Kolumbova otkrića Zapadnih Indija. Zato i jesmo stvoreni vodama kojih nigdje nije, a ima ih ovdje od prošlosti njihovih otaca, brodovlja i mornara, sveg što dotiču u radoznalosti Nje same, Nje, koje nigdje nije, a jest uvijek i za njega, kad se ugase svijeće i ulična svjetla zatrudne u svojim noćima. Ondje, gdje je svaka minuta njihova bivanja, stopa bilo kojeg od tisuća njihovih dodira. Ondje, sve je samo radi svog početka – s njima, u njima i za njima – tek bačena rukavica začeću mladog mjeseca. I diobi sebe. „Sve što sam ostavio u Tebi, može niknuti svakog časa“, pomisli. Doista, Kolumbo nije mogao znati da od zlata postoji još veći grijeh – nepobitnost srebra! Boravak u Amsterdamu uči ga da gleda u daljinu. Kao da se sve mjeri duljinom, tako se živi, tako se voze bicikli, putuje se, liježe, ustaje. U visinama ondje još izdrže samo Hemonyjeva zvona, bronca presvučena zelenkastom alkemijom vremena ili, pak, pozlata carske krune Maksimilijana ponad tornja Westerkerka. Sve drugo nejasne su mreže gustih koridora Schipola. Zato pravi gospodari grada i jesu svežnji nepokošene zeleni što prekrivaju ustajalost poljâ. Do Ouderkerka sedam kilometara staze vodi ih uz Amstel, rijeku bez izvora i uvira, bez početka i bez kraja, rijeku u neprekidnom optjecanju sebe. Kao dvije ruke na zaslonu kamere, jedna sklupčana u fetus, druga u trudnoću, spremna na izazov obline. Kao da se već raduje Božiću, htjela bi njegovo dijete, kaže. Dan će se prometnuti, izgleda! Od idile malog slikovitog sela uskoro ostaje, vidljiv iz daljine, samo vrh zvonika. Dulja vožnja biciklom uvijek je dobitak pa krenuše k jugu. Valja još prijeći više od trideset kilometara. Dok se polja nadglasavaju mirom i u svakoj vizuri uspravnosti vide novog ljubavnika, kanalima se dopada njihova usmjerenost. Tako bar nisu besposleni, prate ih na njihovu povratku do grada. Poput iluzija provansalskog mistrala, pokatkad, Ona je djevojka rumena lica, još neovijana klasja; pokatkad, već je žena, zrela, odavno usjeničena žita. Pokatkad samo kao leptir zastane, tek da bi joj

35


36

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

prišao i pokušao razumjeti umiješanost boja u nagon lakoće krila. Kao umiješanost kista u Pogledu na Delft, Johannesa Vermeera. Poput umiješanosti jutra u svakom metru zelene plodnosti ravnice, poput kakve umješnosti vođenja ljubavi. „Još ti nisam uspio kazati, volim te!“ Grad se već zatvarao u mrak, kao da podiže svoje mostove, kad su stigli na njegova vrata. Puni mjesec nije izgubio ništa od svoje povodljivosti. Kao zlatnik za bacanje; svijetli na strani kapetana i njegovih mornara. Odlazi za svojim zvukovima kao da se igra poljanama notnog paperja. Leluja svodovima, podvija se pod lukove kupola, nosi svoje raspone još od postanka praznine. Ona, krijesnica Begijnhofa, svakim dodirom tipke biva drugačija – tiha, spora, pa snažna, visoka, pa laka, strastvena i svjetlija, kao da je požnjela žita, načinila kruh i nahranila siromahe da ne umru od bliskosti dodira. Ona, Izabela, kraljica Portugala – Miracle of the roses! Bilo je takvo doba, vrijeme čudesa. Ali, što danas s visinama reformiranih crkava (La Vieille Eglise), što s težinom onih skrivenih nad kanalima Amsterdama (Ons’ Lieve Heer op Solder)? Ljubi je pred narcisoidnošću Fabritiusova Češljugara, dok se budi i traži svoju stranu svijeta o koju će osloniti prožetost jutra i ponovno u polusan utonuti. „Jesi li takva od dužine moga tijela, ili od mojih kazaljki što bdiju nad tobom, ne znam, ali budiš se, ostaješ.“ Osjet će narasti iz vremena, ostavljajući granama nagost koju će zima prekriti snjegovima sjevera. Osjeća, to su njegovi putevi, bijeli od napadanih visina, da ga podsjete, da bude uz Nju, u njenoj kosi, teret lišća dok seže svoje sjenište. Ovakav kakav jest, krhak dok korača i udiše satkanost poslanja i vremena, onog što u moćnom brijestovu deblu uvijek ostaje grad na rijeci plača i buđenja. Schreigrstoren, 1487. Prvi traci praskozorja uvijek pronađu najkraći put do svojih ciljeva. Jutros, na jastuku, njezina opojnost ne uspijeva se ohladiti od lica Vermeerove djevojke. Možda njezin pogled i jest iznuđen, ali volio bi dohvatiti tu razdiobu usana u času kad se otvore vrata Mauritshuisa. Podsjeća na trojansku obmanu, raskorak između darovanja osmijeha i upadanja u stupicu poljupca. Je li otmica Lijepe Helene mogla izazvati tolike godine rata koliko je nevjerice izrazilo lice te djevojke? Je li Parisova ljepota mogla izmamiti toliko mitskog u sebi koliko je sužanjskog uzela perla svom licu? Bi li Troja uopće pala da je Vermeerova ruka, umjesto biserne naušnice, oslikala samo svoju slutnju? Nalazio je odgovora u Njenim očima, gdje varke nema. Troju je mogla zapaliti samo raskrivena Antiopa. Voli s Njom otići u antikni jazz-pub; dobro pivo povod je za intiman razgovor


Igor ŠIPIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

koliko i šetnja starom jezgrom Amsterdama, naprosto opušta. I kanali su sve tromiji, popuštaju svakim danom jeseni. Još samo suho lišće, netom otpalo, na vodenoj površini, poput Temistoklovih lađa, ovisno je o vjetru. Bez njega Kserks nikad neće biti svladan, a lišće će uvijek ostati lišće, još jedna bitka izgubljena u prikrajku. Osjeća, njihova predanost kanalima nije slučajna. Pod budnim okom mostova postaje prolazom do mnogih otvorenih mora, pa i onih metaforičnih među sjenama stoljetnih brodova; samo su imena kapetana na uglovima zamijenila nazive ulica. Ponte Arcari ime je restorana u kojem gore svijeće. Na tom uglu Filip uvijek zastane, poradi kanala, poradi mosta, poradi njih dvoje; sva su raskrižja ista. Kao da ondje vrijeme razvezuje jesen u njezinu kostimu od staroga zlata. Podsjeti ga na Gautierov Premier sourire du printemps i stihove – on, silazi u napušten vrt i uteže pupoljak ruže u njenom korzetu od zelenog velura. On, vitez od Carcassonnea, ona, njegova princeza, Lunette! Počinje vjerovati u legendu kojom hodaju na putu do stana. Nad kanalima već se nadvija mrak. Ljubi je. Što se to otelo Vermeerovoj ruci? Već danima hoda držeći za ruke nešto sudbinsko, mistično u svom polaritetu povijesnosti i trenutačne aktualnosti. Jednom je to prošlost grada, drugi put Njezina nutrina, zatečena svijećom, kao zvonkoća mjesečine – od one prve, slabašne, nemoćne na vjetar, sišle iza otoka, do druge, treće, četvrte... sve jačih u svojoj ustalosti. Pokatkad je osjeti u ležernosti Begijnhofa, pokatkad u ušutkanosti Stare Crkve, pokatkad je ona samo utišanost orgulja Westerkerka, pa potom dobitak za uspavane kanale i uvijek spremne mostove, za otmjenost fasada i majstorstvo Zlatnog doba. Do nutrine valja stići prije Sunca; u našim jutrima uvijek nešto odlazi. Ili su to zvuci motocikla što objavljuju točno vrijeme polaska ili su to dodiri – kao prolasci kroz vrijednost beskonačnog broja, jagodice prstiju dok iz njih probija kozmika soliranja. Vidi to na Njezinu licu dok se okreće i nudi se obličju novog mjeseca. Pogled za stolom dnevne sobe mnogo je složeniji. Nitko, pa ni Sunce, ne može se oprijeti najezdi oblaka. Odlazak svjetla neće mimoići ni njihove kušnje. On će uskoro otići. Nagost golih grana ne može se prekriti sjećanjem na lišće. Strepi, hoće li izdržati upornost zime! Doduše, uvijek je volio duboke snjegove. U njima bi mogla i začeti! Da ju je barem zaprosio na morskoj obali, promisli, bol bi sigurno bila manja. Ovako, uvlači se pod kožu, pod plahte, sjedi u cvijeću, tko će prvi progovoriti, povući posljednji potez, poput crte pješčane obale, nikad dovršene za bose, dok se predaju raznovrsnosti okusa francuskih sireva i dobrog crnog vina antike. Večeras sve miriše na Rađanje Venere. Sve da i postoje starija zvona, od Begijnhofa ne bi išao nikamo dalje. Zastao bi, ovdje, u njegovoj jeseni, krčagu boja što potiče njegovu sipkost. Tako smo pješčani,

37


38

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

tako vremenski u očima onih što zureći iz svojih platna uvijek ostaju pepeo svijeta, u vjetru, nad ravnima, među gorama, nebitno, grad će i dalje tonuti. Sve ulice, kanali, drveće, sve onamo vodi. Dolje su i Rembrandt i Locatelli. Kao da hrle nekoj utabanoj staloženosti; tek će poneke ulice ubrzanost platiti nerazgovijetnošću težine zastalih voda. Filip zna, mora otići. Kao da se drži za izmaglicu, bježe mu pod rukom olujni zamasi Holandskog orkestra u dvorani Concertgebouna. Stišće Njenu ruku. Svaka sekunda koja prođe prava je dragocjenost. Poput sati u staroj knjigovežnici iz koje će plavokosa Jan mahnuti rukom iza izloga; s plakata smiješit će se i dalje Paulovo lice. Pogleda je rizično u oči, i Njezino lice popušta, kao da uči prve korake, kao da sriče prve riječi, slova da sklapa u čine da je oplode. Tako korača posljednjih sati. Danas nikom nije do priče. Kazuju to prozorska okna svojom širinom i visinom. Sve nevino i uspravno vidljivo je s ulične strane, vapi za svjetlošću. I cvijeće, i noge klavira, i gola tijela, dvije siluete po mjeri zapadnog stakla. Ne može se drugačije voljeti žitkošću dodira. Pred njima je još jedna crvena noć. Kišni je dan; sjela je na bicikl i odvezla se do svojih orgulja. Filip je odlučio ostati i pisati u miru starih brijestova. Ionako ovdje sa zapada nikad i nitko ne prijeti, ni munje ni oblaci. Uglavnom sjeverni vjetar donosi ohladu i kišu. Već mu nedostaje Njena zagonetna suzdržanost dok piše, a ona nečujno prolazi do svoga klavira, poput oblaka na putu za kišnu zemlju. Zašto se danas osjeća tako svoj? Kao neki od predmeta koje je Rembrandt volio? Glava, možda Cezarova, ili neko koplje zabodeno u srce ratnika. Ili neka staklenka koja ne može skriti ništa, možda krletka širom otvorenih vrata; ptice ionako odavno nema. Možda globus jer osjeća križ zemaljski; možda tek rođeni krokodil otrgnut majci; njena je koža davno prodana. I Platona vidi, i Sokrata, Aleksandar Veliki, svi su ovdje da s njime podijele osjećaj malenosti. Lukovi, strijele, rogovi, sve miruje, podsjeća na Dijanu, ali je sad nema među njima. „Što sam to u zbirci lapidarija? Očito, umjetnost jesam jer da nije tako, Rembrandt me ne bi volio, ne bih ovamo ni dospio. Jednom ću se vratiti, Le cabinet d’objets d’art potvrda je legende. Zato u meni živi; zato sam dijelom majstorove strasti.“ Dočim prođe pored njega, primit će ga za ruku, mon Maître, skinut će prašinu i poći dalje svojoj Noćnoj straži. Ali jutros je vrijeme careva; pozornost je privukla Augustova figura. A što ako ga i uzme, hoće li prepoznati njegovu strepnju, njegove nade da neće pasti, u komade se rasuti, prije nego što bude prozvan imenom. Možda je ipak bolje biti kameno stopalo uzeto nekom Davidu, a sad, ovdje, na podu leži. Tko još voli mrtva stopala? Ili mrtve rute brodova ožutjele u krasopisu starih karata. Nisu li to oni zemljovidi u kojima postoji otok, a još ga nitko otkrio nije? „Da


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor ŠIPIĆ

nisam zato neka od njezinih školjki ili morskih puževa? Od tolike malenosti, svaku je barem jednom morala držati u ruci. Heureka! Ja sam školjka, dubina njezine tame u koju će svjetlost prodrijeti tek potezom pera. Tako ću postati, a bit ću samo sjena.“ – završavao je Filip priču.

***** Kišne kapi na staklu vraćaju se uvijek na početak. Možda je Tales bio u pravu, možda je sve počelo kišom. Zvonjava mobilnog telefona daje mu do znanja da nije sam. Na zaslonu je pisalo – LUNETTE. Njen glas vratio ga je oslusima dvojbe, dana na izmaku ili tišine u njegovoj olovci. Prepoznao je širinu osmijeha kojom dolazi do svoje adrese, otvara vrata, skida se i ponovno odlazi onamo gdje miris voska odaje interes tinjajućih svijeća.

39


40

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ, Kneginec Gornji (Varaždin)

BLAGA NARAV NOĆI Meteorološki izvještaj Za ovaj vikend vremenske su prognoze bile nepovoljne – da se studen uvukla bude među kosti; ledena će kiša uporno sipiti, a inje okovati stabla. Doista, tako se i zbilo. Ali u toploj sobi nekako godi zamišljati njega kako se kreće zaleđenom stazom negdje u brdu, daleko. I da je njegova odsutnost stalna. No, za dan-dva koraknut će u sobu. Susnježica koju bude stresao s ramena nakvasit će pod. Pa i kad vremenske prognoze budu povoljne, u sobi će biti hladno. Da se promijeni televizijski kanal ili smijeni meteorologa, za to bi se smoglo snage. Ali njega otposlati na bespovratan put, teško je. Koči nas bojazan da se pred našim očima ne sledi na sam spomen dalekog, hladnog brda.


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ako bismo slutili da bi oproštajni zagrljaj mogao biti topao, zima vani ne bi nas brinula ni u primislima jer bi oganj u našoj sobi bio postojan. U sebi smo podvojeni poput bogova koji su tvorci studeni, ali da o njoj zbore, prepuštaju meteorolozima.

Da ne bude noći tajanstva On možda noćas bdije. No, možda ne raščlanjuje ljudske duše kao što kirurg secira trupla, možda mu je djelatni um u fazi odmaranja. Ali nije. Možda mu se neki stari rukopis podastire pred očima poput papirusa. Možda prodire u tajne zakučastih riječi i značenja mu u svijesti plove kao sitne splavi po rijeci. Možda zaranja u zamišljeno more. Rukama hvata ribe na morskome dnu pa im, izronivši, pridaje imena, shodno svojem poznavanju ihtiologije. I ribe grupira prema njihovim svojstvima. A možda u ovom trenutku osjeća da je nečim taknut, k’o dahom, ali ne zna čime. Možda tajanstva ove noći želi odagnati jednostavno, kao kretnjom prsta. Umjesto kao dah da me osjeća, voljela bih vidjeti kako me prstom k sebi doziva. Kraj njega bila bih jedno slovo, rijekom obliveni oblutak ili tanak val. Nikako riblja kost koja mu u umu zapinje!

41


42

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Koban leptirov let Zbunjuje me leptir koji mi leprša pred očima. Zbog njega gacam u lokvi u kojoj je odražena tvoja maska. Pogledam li je, nisam sigurna je li ta maska doista tvoja pa shvatim da mi je tvoj pravi obraz nejasan. Da smo dvije susjedne kišne kapi, zajedno bismo nakvasili leptirova krila i proslavili bliskost. Ovako, dvije smo pahulje koje na suprotnim polovima Zemlji streme. One traže lokvu u koju bi zajedno utonule. Nemilosrdne li razdaljine što ih hladi! U svojoj suštini vruće su od pakla u kojem su sazdane, pakla nepoznavanja Zemljom danih lica. Čekamo hoće li Zemlja preskočiti vrijeme maškara pa nakratko otkazati leptirov let ili leptira spaliti unutarnjom vatrom dviju pahulja da se u njegovoj smrti kao u ogledalu prepoznamo.


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lica oslobođena iz kamena Moja je kula sastavljena od različitog kamenja. A svaki kamen skriva jedno lice. Ti bi trebao biti toliko moćan da svaki kamen uzmeš u ruke i iz njega oslobodiš lice. No, morao bi kulu porušiti. I svaki kamen razbiti. Kada bi kamenje porazbijao, oslobođena bi se lica u obličju duhova nadvila nad ruševinu. „I što bi se s njima zbilo?“ Potom bi morao sagraditi novu kulu, počevši od njezina temelja. No, tada bi morao porušiti i svoju kulu. Jer moje kamenje, oslobođeno lica, bilo bi tanko i krhko, krhotine. Nedostatno da se sagradi nova kula. Trebao bi ga nadopuniti svojim kamenjem. Dati mu svoje lice. Sve bi kamenje tada bilo tvoje. „Ali što bi se s tobom zbilo?“ Nisi podmukao. Tvoje se lice ne skriva u kamenu, ono ga obavija. I na površine kamenâ privukao bi moje duhove-lica. Prethodno ih pomiješao kao kad se od različitih boja dobije jedan ton. Bili bismo kula svima jasna. Jasna jedno drugome. Kamenje bi povezivalo ljepilo jednostavne ljubavi.

43


44

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Prekinuti slowmotion Ona ne može znati što je pijesak, koja su mu svojstva. Jer, pijesak je sipljiv. Na tren ga držiš u ruci i već ga nema. On je kadar prizor dulje zadržati u oku. Vidjeti slowmotion. Pijesak posložiti u obruč. Potom obruč prekinuti strelicom. Ali još je uvijek riječ samo o pijesku. Ona ni sanjati ne može da je on kadar u pijesku pronaći zlato. Za nju sve je ludilo. Pijesak je ludo sipljiv. On si možda zlatno zrno pohrani u srce. Ona sumnja u postojanje srca. Pa i ako bi znala za zlato i srce, posumnjala bi je li zlato njezino. Ljubomorna ne bi bila. Samo bi šakom zahvatila pijesak i bacila si ga u oči. I njegova strelica učinila bi joj se ludom.


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ni slina, ni čekić; samo tvoja slika Noć je. Tek nekoliko pokreta dostatno je da u ruke uzmem tvoju sliku. Potom je stavim u džep, blizu srca. Ali srce se buni. Još je tvrdo. Boji se da bi ga tvoja slika mogla posvema smekšati, a slina popunjava njegove klijetke. No, pretklijetke su tvrde. Trebalo bi ih izudarati čekićem pa i njih pretvoriti u slinu. Slina bi se stopila s krvlju i krv bi se uzburkala. Pobunila se protiv tvrdoće. I protiv čekića. Čekić bi odbacila u lubanju. On bi razbio tvrdu glavu. Slomljena pak bi se glava pobunila protiv sline. Dostatno jaka, izlučila bi je iz krvotoka i pročistila krv. Pročišćena bi krv oblila slomljenu lubanju. To novo, to čisto postalo bi prejako za tijelo. Iskra. Oganj. Cijelo bi se tijelo zapalilo. Na njegovu bi pepelu netaknuta ostala samo tvoja slika.

45


46

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Ne pomajka, već blaga mati Ako bi sama sebi bila majka, bila bi kadra podgrijati mlijeko. Njemu ponuditi mlijeko u zlatnoj šalici. No, ona je sebi pomajka. Oštri si dlan provlači kroz kosu i grebe si mozak. Ona je pomajka s bodljom u dlanu. Dobra bi se majka s djecom valjala po toploj travi. Pomajka pak reže travu i njome hrani prasad, uzgajanu za prostaka. Prostaci su prisvojili sve rodbinske veze. Pomajci su rodbinske veze svete. Radi svetosti ona uzgaja ruže. Trnove si ruža zariva u dlanove. Blaga bi mati bila čudesna; pomilovala bi kosu i kosa bi se pozlatila. Pod kosom zamirisale bi latice. Njoj bi se pred noge prostrla mliječna staza. Mlijeko i zlato bili bi novi simboli svetosti. Trn bi prouzročio otrovanje pomajkina dlana. Otrovani bi dlan doktor odlučno odsjekao. Rodbinske bi veze postale svinjska hrana zbog čijeg bi preobilja prasad uginula. Prostak bi umro zbog izgladnjelosti. Ona i on na travi bi doručkovali podgrijano mlijeko.


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mrzeći slabost, otežana prividom Ona u snu splete korbač i zamoli mjesec da je njime udara. San se suče kao zmijsko leglo. Leglo je toplo. Zagrijava ga davno doba. To je doba tamni talog na dnu lubanje. Iz taloga davnog doba uspinje se hologram. Talog je tamnocrveno mrtvo more. Ili gusta lokva – prapočetak mora. Otkrhnuti djelići lubanje jesu ribe. Ona ne može progutati svoje ljigave ribe. Gade joj se. Gadile su joj se i u davno doba. Zbog njih je, umjesto čvrstog junaka, nastao hologram. Davno je doba trebalo udomiti hologram. Uzeti ga pod svoje. Onda bi san hologramu prestao lizati prozračne prste. A novi se junak približava. Približava se da pomiri mjesec i jutro. Ako se ona sagne i poljubi junakove prste, ljigave će joj ribe biti probavljive. Niti na zmije neće podići korbač. Njima će se, zajedno s junakom, grleno smijati.

47


48

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Šutim; ovo nije molitva Šutim kao mjesec. U tegli pokraj mene vene cvijeće. Ne mogu Ti uputiti riječ jer su mi usta puna vode koja kaplje sa stropa. Voda kišnica raskvasila je crijep. U krovu je rupa. S kišnicom su pomiješane suze anđela. U nekom glupom filmu glupi glumac golom rukom izvadi metak iz grudiju unesrećenog. Posreći mu se pa se nesretnik probudi iz bolesnog sna. Moja je hrđa opasnija. Ne može je se sastrugati skalpelom. Grudi su krov moje duše. Anđeli su nemoćni kirurzi. Nevoljko pljuckam kišnicu na teglu s uvenulim cvijećem. Da Ti uputim koju riječ, bi li mrtva priroda oživjela? Bi li naredio mjesecu da posrebri zidove sobe kroz rupu u stropu koja je nalik kaležu?


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Korizmeno snoviđenje Noćas u mraku svijetli živo cvijeće kao jutro da je, i svijetla kiša kao da sipi iz praiskona. Rođenje smo već zaboravili, toliko je godina urezano u naša rebra. A doba svjetlosti već nadolazi. Ono neminovno slijedi nakon ozbiljnosti i žalovanja, kada su hrana suhi kruh i tvrda jaja (ili pustinjski skakavci, divlji med). Drijen i jasmin oprezno se došaptavaju. Jer, još je doba ozbiljnosti i žalovanja. Svjetlost se polako širi sa sjevernog pola prema jugu i da se na jugu prelomi, treba joj naš mir. Zbog toga praiskonske kišne kapi stišćemo u šakama. Zamišljamo da su one suze i krv. Živo cvijeće podmećemo pod noge bijelog zeca. Zamišljamo da se žrtvujemo. No, kliktanje među našim rebrima (u kojima su zatočene ozbiljne godine) čudo su i bilo bi neoprostivo zatomiti ga.

49


50

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Nokti – metafora boli Kao dojenče sam koje si siše palac. A trebala bih si nokte izgristi i progutati ih. Progutani nokti razderali bi želudac. Jer, želučana kiselina bila bi nedostatno jaka da ih razgradi, toliko su tvrdi. Ti nokti: otjelovljena bol. Oni, zapravo, ni želucu ni očima nauditi ne mogu. Jer su nestvarni. Oni su metafora za već spomenutu, u potkožju stvrdnutu bol. Tako. Sada je sve rečeno. Usta i oči se smiješe. Pakao, koji bi mogao prekinuti smijeh, čvrsto je stegnut u metafori. Pakao možda i postoji, ali tko bi se usudio spustiti u potkožje i njega vjerno opisati?!


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Doba nevinosti, doba zrelosti Dječak u jaslicama spava. Pokraj njega spava moje srce. Ako bi se dječak pomaknuo, možda bi moje srce ubola slamčica pa bi ono prokrvarilo. Toliko bi krvarilo da bi se slama pod djetetom zakrvarila. Ta krv ne bi bila nevina. Jaslice bi oblila zemlje željna krv. Dijete bi se u trenu prenulo. Postalo bi zrelo za razapinjanje. Svijet bi mu se prostro pod nogama i svijet bi blagoslovilo svojom krvlju. Moju bi krv upila zemlja. Djetinjstvo bi namah iščeznulo iz štalice. I nijeme igre. Oštra slama. Ozbiljan bi se svijet zamislio i počeo se igrati umiranja.

51


52

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Oni će sutra doći Oni će sutra doći. Svoj zlatni osmijeh neće nam podariti; darovat će nam tamjan, pohranjen u jednostavnoj čaši. Možda i smirnu, umotanu u platneni rupčić? Možda smo za njih mrtvaci otkad smo se u njihovoj svijesti rodili. Možda će se dva mirisa ispremiješati u čudovišan spoj volim-ne volim, živo-neživo. Taj će se miris uhvatiti za zidove pa se po njima cijediti kao tekuća plijesan. I sa stropa će kapati na prostrti stol. Jer, mi ćemo tako htjeti; u našoj primisli miris će se materijalizirati. Atom preobrazbe u dnu naše glave (duše) svemoćan je. On je kadar promijeniti putanju, obeščastiti svemir. Tako će jedna zvijezda s neba pasti u našu sobu i mi ćemo je pogaziti kućnim papučama. Oni su za nas predodređeni za mrtvace otkad su se u našoj svijesti rodili. A naizgled sve će biti u redu. Tamjan i mirišljavu mast ljubazno ćemo uzeti iz njihovih ruku i spremiti u vitrinu. Sve ostalo, gore predočeno, vrtjet će se u našem želucu kao nesnimljeni film, uprljan poluprobavljenom hranom. Da nam je mučno, nećemo ni samima sebi priznati.


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Crvenilo noći Noć s crvenim snovima. Sočnima kao krv, kada je zdjela puna guste krvi. Krvi koja miriše kao dozrela ruža, kada se u zdjeli crvene latice ruže do krajnosti zgnječi. Kroz tajanstvenu, teško dokučivu cjevčicu, krv dotječe iz skrivenog dijela mikrobitka. Njoj dosuđenog djelića mesa, prošaranog kapilarama. Noću se kapilare prerežu neobičnim nožem. Nožem samo njoj upotrebljivim. Nožem s tupim sječivom. Ako bi sječivo bilo oštro, krv bi prskala svuda naokolo. No, krvi kod svakog reza isteče za napršnjak. Njoj dostatno. Dostatno da cvijetu oblikuje latice. Pa nastane ruža. Crvena. Prelijepa. Crvenila gustog kao krv koja bi mogla privući komarce. No, komarci od gustoće zaziru. Oni negdje hrču, nasićeni drugačijom krvlju; bljedunjavom, ali pitkom. Njezina je noć tiha i mirna. Njoj do komaraca nije stalo. Rezove pravi poštujući blagu narav svoje noći.

53


54

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Kako sačuvati knjigu Za knjigu iskopaš rupu u zemlji pa knjigu u rupu pažljivo položiš. No, nije riječ o raki, to nikako ne! Knjigu, koja i inače sadrži obećavajuće klice (iz njih bi se mogla u prostoru razrasti), zemljani sokovi prožmu pa u zemlji naraste u jak i, kvrgama bogat, korijen. A svi oni koji po zemlji čvrsto koracaju, ne mogu knjigu potisnuti u bezdan (oni ni ne znaju što se pod površinom zemlje skriva). Oblaci pak, među kojima knjiga stasa (nakon što se iz pojmovnog iznjedrila), pogledu su im nedohvatni. Zbog tih se spodoba knjigu potajno iz zrâka spremi pod zemlju. Noću iz sna neba, knjigu se preobliči u san zemlje. Spodobe tada hrču. One ne sanjaju nikada. I bilo bi sablažnjivo narušiti spokojnost njihova spavanja.


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igra ozbiljnih ježinaca Zbog ježinca bose noge trpe bol kada je on razjaren pa svoje bodlje podmeće bosim nogama. Razjaren je jer kupači u vodu bacaju papir umrljan fekalijama. Kupači obilno ispuštaju fekalije u vodu. A ježinac je napola slijep. Ne vidi da i drugi ježinci podmeću bodlje bosim nogama. Svi su ježinci skriveni iza kamenja. Jedan se od drugoga iza kamena skriva. A kupači i ježinci kumovi su. Zajedničko kumče im je voda. Zajedno se smiju fekalijama praveći se da im ne znaju podrijetlo. Kupači ne plaču kada ježinci podmetnu bodlje bosim im nogama. Ljubazno se smješkaju svojim kumovima. Samo se rijetki ježinci grizu zbog svoje jarosti. Oni ne priznaju kumstvo. Previše su tankoćutni za fekalije. I poluslijepi su; zbog prljavog papira ne vide prljavu vodu. A zaozbiljno, voda pokriva gotovo cijeli svijet.

55


56

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

Suvremena glazba noći Noć izvodi glazbu na napetim strunama violina. Napetu glazbu. Noć mrzi milozvučnu glazbu kakvu bi strune violina podarile ako bi noć opuštena bila. Nježne strune violine... Ova je glazba suvremena. Trzaji su na strunama nagli. Zrak režu oštri zvukovi. Strunama prijeti puknuće. Ova je glazba suvremena. Ona odjekuje u svim kućama, u svim noćima. Po krevetima padaju krpe razrezana zraka. One bude starce i djecu. Ljudi ozbiljnih godina nikad ne spavaju. Svoju besanicu koriste za struganje po napetim strunama. Spavati. Možda sanjati nedostižan san. Noć je sluga besanici i njen gospodar. Noć kleči pred crnim anđelom, svojim dirigentom. Violinski orkestar cvili, izvija pakleni šund. Ova je glazba suvremena. Svevremena?


Biserka TEŽAČKI KEKIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Pohvala ludosti Sunce kao da je poludjelo. More kao da je bijesno. Sunce pregrijava kamen pa se on mrvi. Žalu valovi miješaju pijesak. Poželjno je vjerovati da je more dobrohotno. I da sunce ima svoje smislene razloge. Jer, dokle oko seže, valovi melju pijesak. Posvuda noge gaze po razmrvljenu kamenu. Trebalo bi imati snage da se s nešto krvi oblije kamen i pokapa pijesak. Tada bi se pijesak slijepio i kamen bi bio krut. Ali samo mikrokozmos tada bi postao cjelovit. Ostatak bi se svijeta prepoznao kao rasut. Lijepljenje bi imalo svrhu ako bi mikrokozmos uvjerio svijet da je sunce ludo i more bijesno. A takvu bi moć imao samo mikrokozmos pametniji od svijeta. Pametniji od samoga sebe. Ništa takvoga ni razmrvljeni kamen ni pijesak ne bi mu dopustili. O ludome suncu i bijesnome moru da se i ne govori.

57


58

Franjo DŽAKULA, Đakovo

IZMEĐU ZVIJEZDA I OČAJA VRATA ANDRIJE BUVINE Zna li bar netko gdje su dlijeta Andrije Buvine što su odmarala, naslonjena na vrata Prvostolnice? A tako su predano pomagala rukama. Nigdje nisam vidio vjerne mjere Petrove kupole. Negdje na policama, uništene crvicom. Kamen koga su brali prvo je otuđen, i bolno oblikovan. Ponekad kroz težak vrisak. A ponekad kamenim suzama. Potom dodaše dugovječnost majstorovih ruku. Da se kamenje pitalo, ostalo bi u planinama. Onaj koji je izmoždio ovo kameno čuđenje, nestao je u propaloj puti. Ponekad mi se čini, dok gledam Svetoga Dujma, da je i ona miljenica Svetoga Jakova sa zvjezdanom rozetom


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

doplovila morem. I tako pristala na kamenje. Kamena ljepota kraj modre pučine.

NIKADA NISAM VOLIO ZVONA Od djetinjstva su me pratila i zvonila na grmljavinu. Nisu zvonila nezakonitom, obješenom, skitnicama. Za njih nije jamčilo groblje. Brenčala su na vijest o smrti uglednika. Ili da je na svijet došao čistokrvni princ, u dalekoj zemlji. Što živi imaju osim običaja? Da su se negdje zaratile zemlje. Možda su se pokrenule vojske, ili ide procesija pored pšenica, koje ne moraju dozrijeti. Čin vjenčanja u bjelini, bez bjeline srca. Klanjam se ipak ovoj bjelini smisla. Nikada nisam volio zvona, okrutna, iznenadna. Koja uvijek zvone da ne zakasnimo. A kašnjenje je jedini put, kojim putuje svaki život. Kasnimo bez iznimke. Kad bi se i sva zvona ovoga svijeta razbila. Nikada neću voljeti zvon salivene mjedi.

59


60

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

AKVAREL Na zapuštenoj ciglani ukočene glave lopoča. Voda ih drži. Kao marame žutare. Kao zlatare. Ali njihova tijela pod vodom već s prvim cvjetovima vonjaju. Tek što se iz mulja oslobode cvjetne djevice. Ova muljevita posteljica bit će im ukopno mjesto. I perunike su dobile nekoliko dana ljubičastu i žutu odoru, iz velikog nebeskog srca. Djevojke trče kanalima i prave vaze od svojih ruku. Ležim između trava i pčela, i cvjetne točkice sabirem svojim očima. Putem prema šumama klepeću bijele ptice, i s njima kotači na carskom drumu. Posvetno vrijeme podneva.

Franjo DŽAKULA


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

PORODI Četrdeset dana sjedili smo u sjenici, čekajući da se porode ruže. Njihov smisao nije da budu samo lijepe. Čin kojim dolaze iz zemlje neće biti nikada prokazan. Ako obračunamo vrijeme ljubomore, moglo bi potrajati. Gledao sam kako živi zaplaču u dodiru sa svijetom. Ali ove zelene porode, možda opominje i sama zemlja, da budu tiho. Gore ih čekaju nevoljna vremena. Posađeni, ne mogu pobjeći. Četrdeset dana probdjeli smo u sjenici. Čekajući čudesan slikopis života, koji svakim danom postaje sve uži. Jesmo li mi u istinu toliko neskloni opstanku? Brodolomci svemira, iza kojih će možda opstati tek žohari. Kao jedini trag nestaloga kruga.

61


62

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

VJERUJEM Ne vjerujte puno pisanoj riječi. Još manje riječima na riječ. To je udarac šibom po vodi. Idu u korak s nekim vremenom. U trenu iskorištene, bivaju odbačene. Neću više gledati pisane riječi. Više vjerujem pravilno posloženom temelju i vrhu planine. Piramidi dugovječnosti. Mi, koji za temelj potrošimo snažnu riječ. Kojoj pridodamo još nekoliko. Sve nove i nove retke. Obratna je piramida od riječi. Neki trokut zaboden u mozak. Ne vidimo slijepi, da će se urušiti ova iluzija. I da joj je mjera brzina jezika. Tog malog Titana, što će domalo ostati sam u bezuboj tišini.

Franjo DŽAKULA


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

ZELENI TANGO Povedoše me ptice u zeleno. Zelene marame izatkane lišćem letjele su iznad krila ptica. Dočeka nas hrast, s velikim krilima tetrijeba. Zagrljen, tangom s topolom, i njenim šljokicama. Svečanost svjetlosti. I jasen spleten s dugim nogama šumske ruže. Zagrljenih vratova nešto su šumili nebu. Zelene note lišća potresle su moje srce. Na zelenom horizontu, dva krupna kišna oka, ganuta. Volio bih da ne dođe jesenja laž. Neka ostane zeleni tango, za našu malu vječnost.

63


64

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MARKALE*1 Ne bih znao točno objasniti što je to milosrđe, kada bi me netko pitao. Možda je to otklon od srdžbe? Možda je ovdje milost zakasnila, a po neko pokajanje više nema smisla. Djecu su umorili na Markalama jednoga jutra. Sjećaju li se ljudi djece? Uplašenih ptica koje je protjerao plotun smrti s obližnjih planina. Danima prije čudna tišina nešto je slutila. Oblaci milosrdni istopljeni zašli su iza sunca. Ostala je samo krv na nepropusnom pločniku trga. Oni koje su pokupili i posložili, nisu nikada saznali da za njih neće biti milosti.

* Markale = trg u Sarajevu

Franjo DŽAKULA


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

MOGUĆNOST Dano mi je da stvari dijelim na one za jednokratnu uporabu. Koje nikada više neću vidjeti. Kao rečenicu iz neke stare knjige. Kao zaboravljenu misao. Netko nepoznat možda će mi pružit komadić odjeće. Suho drvo kad bude sve češća zima. Vodu, koja više nikada neće biti ista. Susrest ću ponekad dragog kuma, prijatelje, subotom popodne. Zaći ćemo u duge rasprave na periferiji neke birtije. Ispratit ćemo se na vratima iza kojih već čuči prošlost. Zaboravit ćemo da je bilo riječi o listovima davnih žena, i leptirima na njihovim haljinama. Život zna zaći u čudnu trulež željeli mi to ili ne. On je veliki i neizučeni Oprez. Poslani da ponovimo slične poslove i da ih predamo drugima. Imamo jednu priliku koju često nagrizamo, kao štakori odbačene papire. I nebo i zemlja, svijet, samo su za jednokratnu uporabu. Koji za sada dobro stoje. I kada duša krene, mogla bi proći između zvijezda, ali i u predjele očaja.

65


Tomislav MILOHANIĆ (Slavić), Poreč

66

NOVE PISME ZABJEN PRŠUT U KONOBI Za pir nakaminan dobrahno škonšuman bršiv i proškujan visi pršut u konobi za dar prontan ud srca regalan u vrići šušketan zabjenje ga drobi mladencan ni po miri potisnut u pensiri na čavlu sam hiri nidan ne bada za nj vno ča se ud srca dâ nikad ni hićeno ća u dobroti durâ svitloba zgor montanj


Tomislav MILOHANIĆ

DVI ŽDRAJE dvi ždraje na samini napušćene – imaju lazno ki se to huze po stini? ki će spuniti misto prazno? jutro z suncistoka žmiga ubećiva teplinu i smih svitlobe tempura se zgor mora diga zbistrit će ariju zdrecati gobe još stojidu dvi ždraje vabe dva srca bliže i bliže ubećivaju jubav užginju kuraje vitar njin jidra rastiže

PAPAGALO ĐOLI Mići Đoli rozenkoli Luši kus draginje Puna ga je hiža Švik njigov svu ubahiža Suza se ga sad spominje Ki je tužno oko proli Papagalo mići rozenkoli Kajba puna šušora i ziha Oko pupe se je mota Gušt ditinji i lipota Zatancana kudija smiha Pisak nabot kanta i moli Rozenkoli dragi Đoli Čovik nikad ne bi reka

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

67


68

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav MILOHANIĆ

Tajsta tuga da j’ pričiža Svakoj drugoj spoda križa Tić skonča u zubi breka I zdumbade nove boli Rozenkoli mići Đoli Dragosti su tisne tišnje Utihli su dragi šviki Rikordi su jur na sliki Mićo srce spod čerišnje U grudi drnca cviće voli

MISTA PAŠE I ŠTIVA Ublogi. Vrh. Vrhovine. Winnetou. Grof Monte Kristo. Slova i beside: zlatne pine; Duše moje misto. Daž luži. Sanji na šufitu. Veli Jože. Bijeli jelen. Boškarina. Štivo brbočka. Štioc u svojen svitu. Svih kolori štrina. Ramjak. Doca. Šarafin. Iskre pod pepelom. Mladi Hrvat. Mladi Istranin. Pojeta zreče: Z doprtima oči spin. Gran san veli – ka’ j tantin. Lukenica. Lasnica. Glavica. Bistri vitez Don Quijote od Manche. Na dlanu golub, oko vrata janjica. Puni žepi munide; živi se ud manče.


Tomislav MILOHANIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Guštinička. Ubore. Lac. Mali princ. Galeb Jonathan. Dan je fudra zvan. Z pleson udrsan plac. Korta. Staja. Šeraja. Zlatokosa. Minji. Jedna ptica pjeva u pustinji. Z libron do bejate paše i raja. Trsje. Ublog. Glavice. Pinokio. Dobri vojak Švejk. Petar Pan. Ni drajžega nego hoditi po rubu žbice. Več iman ča več dan. Drinovac. Liskovac. Glogovac. Vlak u snijegu. Družba Pere Kvržice. Svaken loncu pokrovac. U kani luštre žbice. Rudine. Valica. Ublogi. Braća Grimm. Andersen. Husti se na vrh duba i stati na jednoj nogi. Po cviću postresen. Voznica, trtoja, lotrija, striha. Šegrt Hlapić. Priče iz davnine. Pune bisage dišećega diha. Bit umišen ud svitline.

69


70

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PRID STO LIT JAMES JOYCE Prid sto lit u Pulu dohaža James Joyce škritor svitskega glasa Ni lačan ni sit zavuka se u mići kamarin Š njin je bila Dora njigovo sunce i glavna fora a vani jugo, škurina, grbin... U ten zahićenen kantunu Monarhije koze su brstile istarske graže i ubloge a Jamesu je kozji sir paha najdraže rižen na tanje Bloomsday šešnajsti pomajča, Molly i Bloom pletu jubavne sanje & Zliti cilo živjenje u jedan dan i jedan dan u sve dane duši je plamik delo zavajk zavičeno u zvizde i kamik

Tomislav MILOHANIĆ


Tomislav MILOHANIĆ

CANCARELA cancarela cancarela ti ne fali ni tićjega mlika biš stila bit mršava a spod kože si debela cancarela cancarela do kasno u noć briškula trešete zgubija si svečisto za zadnju je ustala bela cancarela cancarela na žbrh pobereš čerišnje ud griže se nadimješ a još te ubode čela cancarela cancarela zavajon žamak pandešpanja pomažeš pršuru zvan tanki hlibi a kora debela cancarele cancarele potle trgadbe potle bendime puni kasuni debeli kambuni ćo moj a on vere u fele cancarele cancarele nima vile samo grabje sve bi stija vrč poda se najzad je usta i prez komunele

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

71


72

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav MILOHANIĆ

PRVO SVITLO Svitlo koje dohaža znutra nosi sime bojega sutra Biti ubasjan uzgora Ora et labora duh bodri i diže i sve smo vrhu bliže A vrh je i Betlem i golgota nič ne dojde prez trpjenja prez trnja i prez pota


Miroslav PELIKAN, Zagreb

POMOĆNIK

– Nema ti druge, to je jedina ponuda – tako mi je majka govorila kada mi je Nikola Ocvirk, već čovjek u godinama i s bolesnim nogama, ovlašteni bolnički brijač, ponudio posao, mjesto njegova pomoćnika. Bio sam blizu tridesete godine i nisam se, poput mnogih, odlučio napustiti ovo usnulo, učmalo i dosadno mjesto na vrijeme i otpočeti, kako se govorilo, novi život. Živio sam i dalje u roditeljskoj kući, otac mi je nedavno bio umro i jedino što ću zauvijek pamtiti jest stalno neslaganje; majka nas je uvijek morala miriti. Povremeno sam radio, no rijetko, i bio sam većinom slabo plaćen, a neki mi nisu ni platili jer su smatrali da nisam dovoljno dobro obavio predviđeni posao. Naravno, nisam se ni oženio. Mutio sam s nekoliko djevojaka, no one bi brzo dignule ruke od mene; niti jedna me nije vidjela u svojoj budućnosti. Toga mi je popodneva u središtu grada Nikola Ocvirk rekao: – To nije loš posao, pogotovo ako nemaš nikakav. Ja ću te svemu naučiti. Budi poslušan i obziran prema pacijentima i vidjet ćeš, život će ti se promijeniti, od lošega nabolje. Bio sam zatečen njegovom ponudom. – Gledaj – nastavio je Ocvirk – jednom mi je tvoj ujak učinio veliku uslugu, nije važno kakvu, a ja mu sada uzvraćam. Promatrao sam te i da nije bilo ujaka, nikada ti ne bih ponudio mjesto pomoćnika. Nekako si tvrd, nesavitljiv, ne znaš se nasmiješiti. Majka me uporno nagovarala. – Bolje išta nego ništa. Novac je novac. Najgore je kada ga nemaš, a mi ga nemamo. Pristao sam na Ocvirkovu ponudu i sutradan mu se javio. – Glavno je imati volju. Kada sve naučiš i stekneš praksu, prijavit ću te za ispit, pa

73


74

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

onda, kada ja odem, možeš nastaviti moj posao. – U redu, gospodine Ocvirk. Pružio mi je staru svijetloplavu kutu i dao u ruke malu crnu torbicu s priborom. – Već sam te prijavio upravi bolnice. Nisu imali ništa protiv. – Pazi sada – nastavi Ocvirk – vidiš ovaj raspored, točno znam kamo idem i što ću raditi. Soba 101, jedno šišanje, soba 102, šišanje i brijanje, soba 104, valjda samo brijanje, vidjet ćemo i tako dalje, samo redom, polako, korisnici naših usluga moraju biti zadovoljni jer znaš, ako netko želi biti propisno obrijan, a u bolnici je, sigurno mu je stalo do zdravlja i života. I tako je moja bolnička odiseja započela u sobi 101. Na kraju dana Ocvirk mi je dao nešto novca; bio sam mu zahvalan. – Bit će toga još više, samo se trudi i budi onakav kakav si bio danas. Doista, sa zanimanjem sam pratio vješte Ocvirkove pokrete dok je šišao ili brijao, ne obazirući se ni na izgled bolesnika, niti na njegovo stanje, a uopće ne na povremeni smrad koji je u cijelosti ispunjao bolničku sobu. Ocvirk je sve naplaćivao po 20 kuna, i brijanje i šišanje, no prihvaćao je i kada bi mu netko dao samo deset ili pet kuna, odmahujući rukom, govoreći – Sve je u redu. Nije odbijao ni više novca, uz naklon: – Klanjam se gospodine. Ja bih najprije pripremio pacijenta, uspravio ga ili ga kasnije pridržavao; stavio bih mu zaslon, nasapunao ga, čistio brzo odrezanu kosu, ostavljao sve uredno. Već krajem prvoga tjedna obrijao sam prvoga bolesnika. Ocvirk je bio zadovoljan. – Stvarno imaš laku ruku. Škare su mi još uvijek tvrdo i nespretno ležale u ruci, no Ocvirk me umirivao. – Ne brini se, riješio si ga viška kose. Ne ide on na bal. Svakodnevno smo obilazili veliku bolnicu, hodajući s kata na kat, Ocvirk ispred, a ja za njim s crnom torbicom i rasporedom. Navečer bi mi Ocvirk davao moj dio zarade. U trenutku dok sam primao zarađeni novac, uvijek sam mislio na majku i njezino zadovoljstvo te na olakšanje kada joj predajem to malo sirotinje, a za nas mnogo. Ocvirk se svakodnevno žalio na svoje noge. – Sve me više bole. Znaš li ti, mladiću, koliko su puta prošle ovim hodnicima i stepenicama? – Ne znam, gospodine Ocvirk. – Vraga ne znaš. Nebrojeno puta, nebrojeno. Milijunima puta, da, dragi moj mladiću, moji se koraci ovdje ne mogu prebrojiti. S vremenom sam posve ovladao brijanjem, pa mi ni pacijenta koji je ležao nije bio problem obrijati, dok sam šišao samo jednostavnije slučajeve, kako ih je Ocvirk


Miroslav PELIKAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

nazivao, iako sam bio sve vještiji sa škarama. Evo, još malo pa će i godina dana otkako radim kao brijački pomoćnik Nikole Ocvirka, ovlaštenog bolničkog brijača. Moram priznati, prištedio sam i nešto novca. Ponekad bih s Ocvirkom otišao na pivo u mjesnu gostionicu, obično nakon završetka posla. Ispočetka su nas radoznalo promatrali, dok bi danas uglavnom promrmljali: – Evo Ocvirka i njegova pomoćnika. Osjećao sam s radošću, evo, napokon i ja imam svoje mjesto ovdje i ja sam netko, pomoćnik Nikole Ocvirka. Nakon druge godine rada s Ocvirkom, ovaj mi je jednom rekao: – Mislio sam te sutra poslati u grad da si kupiš kompletni brijački pribor i novu torbicu, nije morala biti crna, da se zna čija je koja i novu kutu, no jučer su mi rekli da ne možeš polagati ispit, nemaš školu, nemaš pravu praksu, ali možeš ostati moj pomoćnik sve dok radim u bolnici, stoga mislim da ti ne treba novi pribor, ni torbica ni kuta. Nisu me osobito pogodile Ocvirkove riječi, naslućivao sam ih. Moja obitelj bila je nisko smještena kada je riječ o poštovanju i uvažavanju. – U redu, gospodine Ocvirk, idemo dalje – odgovorio sam s osmijehom, a on se tako začudio. – Zar ti nije žao? – Ne, gospodine Ocvirk, nije mi žao. S vremenom sam upoznao i Ocvirkovu obitelj, nesimpatičnu suprugu Ivku, neprestano namrgođenu, svadljivu i jezičavu. Nije čudo što je Ocvirk cijele dane ordinirao po bolnici. Imao je dvije kćeri, koje nisam upoznao; otišle su s muževima u grad i kako je Ocvirk pričao, vrlo su rijetko posjećivale roditeljski dom. No, Ocvirk je imao i prekrasnog psa, mješanca Crnog, s kim sam se sprijateljio od prvoga dana. On mi je doista bio najdraži član Ocvirkove obitelji. U međuvremenu umrla je moja napaćena majka. Nisam zaboravio kako je bilo tek nekoliko mještana na sprovodu: ja, Ocvirk, svećenik i nekolicina susjeda. Bliži se deseta godina moga pomoćničkog posla. Ocvirk samo nadgleda, ponekad me kratko korigira; sve radim sam. Svake večeri Ocvirku dajem njegov dio zarade. Ocvirk jedva podnosi bol u nogama, vrlo se teško penje, sve me sporije slijedi, isprekidano diše, znoji se jezivo, no ne da se; po cijeli je dan sa mnom u bolnici. Čini mi se kako je posla svakim danom sve više. Predložio sam Ocvirku da uzmemo još jednoga pomoćnika. – Ne dolazi u obzir, dok sam ja živ i na nogama, uz majstora je samo jedan pomoćnik. Da, gotovo sam zaboravio, u proteklih deset godina mutio sam ponešto sa ženama

75


76

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

iz mjesta, većinom udanima; bilo je svega, svašta se događalo, no ja se nisam nikada osvrtao ni na suze, ni na plač, ni na jutarnju radost. Imao sam svoje prave obveze; Ocvirk me čekao svaki dan. No, bilo je vidljivo kako Nikola Ocvirk neće još dugo moći izdržati uspinjanje po bolničkim stepenicama; ruke su mu drhtale, škare ispadale, a sve je slabije vidio. Naposljetku je osvanuo i taj kobni dan. Nikola Ocvirk nije mogao ustati iz kreveta. Za nekoliko mjeseci umro je mučno. Uprava bolnice mi se na dan Ocvirkove smrti zahvalila i uposlila novoga ovlaštenog brijača, koji je nakon poziva došao iz grada sa svojim pomoćnikom. U idućemu mjesecu prodao sam roditeljsku kuću i s dobivenim novcem, uz desetogodišnju ušteđevinu, sa četrdeset godina na leđima uputio se u grad. Na središnjem sam gradskom trgu razmišljao. Što bi mi sada Nikola Ocvirk rekao? Valja imati raspored. Pogledao sam u nebo i kao da mi se učinilo da čujem Ocvirka. – Samo idi. Idi i pronađi svoju zvijezdu koju si davno trebao sustići. Krenuo sam nasumce, možda je sustignem. II. Lutao je gradom, sve se više oduševljavajući sjajnom raskoši, otmjeno odjevenim građanima. Uživao je slušajući njihove prigušene glasove, a žene, nikada nije vidio toliko lijepih žena, u koje je netremice gledao, sa žalošću shvaćajući kako se one uopće ne obaziru na njegov radoznali pogled. Najprije je svratio u luksuzni restoran na ručak, obilno zaliven crvenim vinom, te istoga popodneva već spavao u uglednom hotelu „Kraljevski lovac“ na prvome katu, u hladu iznajmljene sobe. Probudio se usred noći; glavom mu se vrzmalo samo jedno pitanje: što i kako dalje, kako složiti raspored? No, bio je gotovo siguran kako mu ovdje nikakav raspored ne može pomoći jer on ne pripada ovome gradu. Ostao je svega nekoliko dana u skupom hotelu, bezuspješno pokušavajući pronaći bilo kakav posao, ali i skromnu sobu s prihvatljivijom cijenom iz koje bi, iako zakašnjelo, mogao krenuti u novi početak. Imao je i pomalo sreće te je pronašao sobu s posebnim ulazom na periferiji grada, platio račun u hotelu te se nastanio u novom prostoru. Već mu se sutradan iznova posrećilo, kada je na željezničkom kolodvoru dobio posao pretovarivača paketa jer su neki sindikati štrajkali, a vagoni su stajali puni robe.


Miroslav PELIKAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ubrzo je opazio kako drugi mogu puno brže i više od njega; ipak ga je pritiskalo četrdeset godina i poslodavac mu se zahvalio, isplativši mu zarađeno, a on se čudio: – Više sam zarađivao kao pomoćnik na početku kod Nikole Ocvirka. Ipak, s vremena na vrijeme pronašao bi kakav kratkotrajni poslić, zaradivši ponešto. Ponudio se i brojnim brijačkim salonima u gradu. Oni su bili zadovoljni njegovim vještinama, no tražili su papire. I dalje je stanovao u vlažnoj sobici na periferiji s posebnim ulazom. Bilo je tako očigledno, novac se jednostavno topio iz dana u dan. Zapravo se više nije ni sjećao koliko već dugo ovako tegobno živi u gradu, na njegovu mračnom rubu. Sav novac koji je imao nestao je, i roditeljska kuća i deset godina kod Nikole Ocvirka. Oronuo je, zapustio se. Tko zna kada se zadnji put obrijao. Jedina mu je briga bila skupiti dovoljno novca za mjesečnu stanarinu i nešto hrane dnevno, sve dok ga vlasnik doslovno nije istjerao. Nekoliko je mjeseci proveo u turobnom prihvatilištu za nezbrinute. Onda su došli još gori od njega, pa je morao otići. Dok je takav, sav zdvojan lutao gradom, priđu mu dvojica policajaca i zatraže dokumente. Pokazao im je. Oni su kratko komentirali njegov izgled. – Beskućnik. – Pravi beskućnik – dometnu drugi. Za desetak minuta sjedio je u malenom prostoru ograđenom rešetkama. Navečer ga je dežurni sudac kaznio visokom novčanom globom zbog skitnje. – Ali gospodine, kako ću platiti? – Možete globu pretvoriti u određeni broj zatvorskih dana u ustanovi poluotvorenog tipa. Tako je i bilo. Upravitelj zatvora vrlo je brzo otkrio kako je jedino što vrijedi u ovom zapuštenom čovjeku samo desetogodišnje brijačko iskustvo i odmah mu predložio: – Mi svakodnevno trebamo brijača. Taj posao nosi određene pogodnosti, pa i neku zaradu. Već odavno nije čuo tako lijepe, milozvučne riječi. – Već sutra možete početi s poslom. Naša je brijačnica skromna, ali dovoljno dobra. Po točno određenom rasporedu šišat ćete i brijati; tko želi češće, mora platiti po našem cjeniku. Zarada ide upravi zatvora, a Vi dobivate postotak. – A raspored, kada ću dobiti raspored? – On je izvješen na vratima brijačnice, tako da ne bude zabune. – U redu, gospodine.

77


78

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Miroslav PELIKAN

Oduševila ga je jednostavnost i skladnost brijačnice. Osjećao se preporođeno. Ubrzo je i sebe doveo u red. Svaki je dan u bijeloj kuti ordinirao u brijačnici, uživajući u svakom potezu škara i britve, ne obazirući se uopće na svoje stranke. Nakon nekog vremena obaviješten je kako mu je kazna istekla. Posve mirno i odlučno zamolio je upravitelja: – Ja bih ostao, gospodine. I tako je ostao u brijačnici s preciznim rasporedom, kao neslužbeno lice u službenoj ustanovi, valjda do kraja života.


Dražen ZETIĆ, Zagreb

79

MEDITERANSKE KRONIKE

Viktoru Vidi Vjenceslavu Čižeku Frani Alfireviću predšasnicima s Juga

U tišini neba ...večeri u kiši. Plače li to nebo... nagriženo slutnjama... rđavim... ljudskim slutnjama. Umiru li to zvonari... kao mirisi oleandra ispred crkve sv. Antuna... crvene kamelije u tišini stolivskih bogomolja... Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih… Je li to Mjesec sam iznad mora... brodice bez ribara. Ućutala sela... pijevci... procesije Maloj Gospi... Je li vrijeme – da se mre... Al’... kako da mrem, kad u meni – još sjećanja svetaca žive... Zaljevu hrvatskih svetaca Boke kotorske


80

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dražen ZETIĆ

Nad dubokim obzorjima juga Nad dubokim obzorjima juga, zarumenjene večeri. Spokojne ure umiruju more šapatom duboko tonući u san. Mjesec rasprostire svoj veo ponad surih gora srebrna zaljeva. Titraji svijeća jenjavaju kao odjeci riječi u molitvama naših matera. Na starom stolu modri stihovi nesretna pjesnika Vide satkani u drevnim mozaicima kamenih gradova: sveca iz Male Azije zaigranog dječaka Perasta. U ćutnji rascvala cvijeta kosti stoljećima kisnu...

Viktoru Vidi, pjesniku iz Kotora

Na grobu mojih predaka Ne čuju se koraci. Ne plaču sirote majke. Ne zvone kameni zvonici. Nema ih... Ni tustih koraka. Ni milog plača.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dražen ZETIĆ

Ni brončanih topota zvonara. Sablazni zidovi crkvica. Sivkaste rozete. Napola potopljene drvene lađe. Pragovi obrasli gustim bršljanom, pozelenjele stepenice od samotnih jeseni... ‚ko će već jednom doći... Nabasati jutrom. Provjetriti dahom mora uske hodnike kotorskih samostana... ‚ko će već jednom doći... u svečanim zaljevskim rađanjima sunca, i udahnuti plamen svijeće na grobu mojih usnulih predaka... malom primorskom mjestu Lepetanima

Čija li su ovo svetišta Zatišja. Odbljesci sunca jutarnja mora. Osamljene tvrđave u izbrazdanoj duši kamena. Drevni šarm opatije sv. Jurja. Oronuli sjaj crkve rasut u jeci harne djece zamrlih peraških ljubavi. Čija li su ovo svetišta tisuću godina razmrvljena u prah...? peraškim ljubavima

81


82

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Iz vjedara mora

Dražen ZETIĆ

Zapisi o Boki

U tajnovitoj šutnji prohujalih smiraja prebivaju zetečene freske svetaca, svijetložutim sedefom voska posvećene ikone Bogorodica... Skamenjena lica starih palača, elegantne dvorske terase, fino ugravirani plemićki reljefi u obiteljskim grbovima, otmjeni balkoni s lijepo oblikovanim renesansnim stupovima... uz slabašan odsjaj uličnih svjetiljki, i naherenih kapija velebnih kamenih zdanja... šapću prolaznici u predvečerju... Zvonki odjeci kiše. Uvenulo lišće od dugih prohladnih jeseni. Gusti pokrivači mahovina, lišaja, na prepad, desetljećima kradu primorski čar kamenih serpentina. U čaroliji zalaska slikovita sunca nad smaragdnim mirisima antičkih maslinika, nerijetko znadu zabljesnuti sivkaste utvrde naraštaja bezimenih klesara. Plaventni šarm zavodljivih modrih spilja... U pritajenim kutcima majušnih trobrodnih crkvica samuju djela velikih baroknih majstora, snivajući skrivena u koloritu spokojnih boja, u sjenovitom ozračju svojih tisućljetnih suputnika. Uz narod, pate i sveci u Boki... Jutarnji Očenaši, elegični angelusi rascvjetalih ljiljana uz kip sv. Ante. Samotni puti drevnih svetišta. Zanijemjeli časi starinskih zagovora. Požutjele stranice zamrlih misala, uskršnja bdijenja pred presvetim propećem raspeta Krista. Razasuti križevi u osamljenim ognjištima (od drveta, bronce, kamena), bogato ukrašeni relikvijari starih kotorskih zlatara nepravedno predani ljubomornom zagrljaja kronosa, mitskim sjenama gorostasnih hrastova, sablasnoj praznini bezličnih hodnika muzeja. Zar samo još ostaje plač mramornih anđela na gordim vrhovima usnulih zvonika? Odjeci kamenih suza, koje i sada bole. Ponad zelenkastih goleti noćobdije Vrmca prostire se ozarena noć na dijamantnom plaštu neba. Začarani lahor svjetlosti pod zvjezdanim palijem srebrna jedrenjaka nebeskog svoda. Između dviju obala vijore se jedra karavela... dodiruju se i rastaju hrđe kraljevskih veriga. Na rubovima izbrazdanih stijena čelični divovi herkulovski odbijaju nalete modrikastih valova iz vjedara mora... I tako to traje stoljećima... U tihanim daljinama zaljeva, rasprsnuti kao zrake svjetlosti kroz uljane vitraje malih kapela, sijéde osjenčana prisjećanja starih ribara: Jarka crvena boja. Ljupki cvijet kamelije u kosi mlađahne djevojke, svileni vez baršuna na hridima tek procvalih zora. Boka, rasanjana ljepotica, nejako dijete, taj slatki grozd grimizna vina. Stoljetni zavjet Zvijezdi mora... pomorcima s Juga Jadrana


Marija DEJANOVIĆ, Sisak

PJESME

Troje piše pjesme I. Kaže da hoda, hoda, hoda, hoda i da korakom svakim ostavlja iza riječi. Ja ih mjerim, kaže, kao da mjerim tlo u kojem su sjemenke bilja (još ne zna se kakvog) i kao da sam papirnati brod što klizi po karti svijeta noseći šestar. Kaže dok hoda i hoda, stopala suhih, iza njega u tragu se nakuplja voda u peti, kažiprstu i palcu, kaže da zatim spoji te tragove štapom od trstike svježe ubrane, kaže:

83


84

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ni živo ni mrtvo, to su ti riječi, Ni naprijed ni nazad, bez ikakvog plana. Samo znakovi ostaju za mnom, nešto što dajem svijetu u zalog. II. Prvo polako uzme na dlan i očima djeteta gleda dijamant. Zatim ga stisne i stavi u vreću. Unutra je već oveća hrpa: neki sjajni, obli i prozirni, neki gusti, teški i kovani, neki oštri, svjesni i surovi, kao i zrak što sam uđe unutra. Poškaklja pikule perom, prebire ih po slučaju, mijesi vrbe i rijeke u jednu malenu Zemlju. Kad istrese na pod, to su riječi riječi riječi riječi riječi riječi riječi riječi. Pa snen pozove: pogledajte, blago! (za rukave ih vuče) da zaustave pred prahom tim predivnim dah.

Marija DEJANOVIĆ


Marija DEJANOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

III. Samo su prozori izvana: |bez vrata | bez vrata | bez vrata | bez vrata| Ne dotiče fasadu polako kad se šulja sa sve četiri strane obilazeći zgradu Kroz prvi prozor gleda – pada snijeg Kroz drugi kada gleda – kreće se Kad sjedne iza trećeg vidi sjenu buku miris dušu ljubav patnju svjetlo vidi hladno teško rijetko, vidi sebe Podlegavši strahu, do četvrtog ne ide. Pomno pobrojava stvari zasad viđene (njihova imena zalede joj jezik) Kad kaže hladna, hladna zima svako l je siga I već je, vidi, bijeli snijeg prekrio svu zemlju.

85


86

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Sirena Zlatnom sam turpijom brusila izraz dok nije puknuo kao nokat Držim se za kosu Nacrtam mu izlaz Ostavim zdjelicu s hranom i pričekam Ujutro, kad se otvore vrata, još uvijek je tu Sjedi na papiru raskupusana nedotjeranih krajeva u očima Kako sam sinoć bila u krivu! odstranila joj pogrešnu stranu ne mogu se sjetiti riječi – a bile su tu – Uzalud se dosjećam, parafraziram, obje znamo da to nije to Činiš me poremećenom, rekla je pjesma Uzela si dio mene, ne može se dodati naknadno, Tvrda je bila tvoja turpija od zlata i uzalud mi pjevala hvalospjeve kao kaznu grube, sad njezin zlatni trag privlači mornare Lutalice jedu moje tijelo svojim pogledima i ne vide u njemu os tvog lirskog ega

Marija DEJANOVIĆ


Marija DEJANOVIĆ

Doista, Iz jednog kuta gledanja – – sirena. Sjedi na papiru (pjenušavoj školjci) i navodi i mene na pogrešan trag.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

87


88

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Izostanak Kad su mostovi odlasci i dolasci a ne autoceste bili, moglo se reći da je nekog ograda mosta presjekla ravno kroz trbuh. Moglo se osjećaje mjeriti naprijed i nazad (nije da ne volim ceste, samo je sasvim drugo kad ispod protječe voda). Kad su peći odmah i grijalice (umjetna sunca za kuhanje) bile, kako li se živjelo ljeti i što su jeli i jesu li gasili krevete tako da otvore vrata i prozore. Mnogo je teže živjeti bilo, možda su često Išli gdje protječe voda. Tražiti vodu, to je osnovna potreba, i možda bi bilo jasnije da se nacrta. Ipak tražiti vodu kad nema žeđi, to je već stvar poetskog načela. To je nedostajanje prividno nepotrebnog, lijepo je poput ovog što slijedi: Zgrada bez oblaka Drvo bez prozora Pjesma bez ušiju Miš bez krila

Marija DEJANOVIĆ


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marija DEJANOVIĆ

San sanja Kad zagrliš jastuk kao veliku školjku, možeš čuti kako šumi zvukom odsanjanih snova. Izvana je meduza – skuplja strujanja svijesti i smješta ih u okvire dogođenog. Kao motiv na muralu, arhetipski značajan, kao kamen u prstenu krojenom po njemu, svaki osjet nalazi mjesto za sebe. Ljepota je u improvizaciji. Prozračna igla zašiva rupce kao što vani šumi more. procesuira Mekano tkivo

brodovi Iznutra plove

Sanjar kad se probudi pokuša uloviti san u atribut. San kao jegulja izmiče zamci i uvijek nadilazi objašnjenja. Sanjar se čudi i divi se snu i plaši se sebe i cijeni se.

89


Sanjar se prene, nije svjestan da sanja onako kako pjevaju ptice. Kad ti se jastuk privuče uz uho, on diše tišinom skrivenih snova. San je toplo-prazan kao utroba majke. Skuplja nove misli kao parobrod ljude.


NOVI PRIJEVODI

GEORGES BERNANOS Sveti Dominik (prev. B. Petrač)

92

VITALIANO BRANCATI Don Giovanni na Siciliji (prev. V. Begić)

113

WIKTOR WOROSZYLSKI Mađarski dnevnik 1956. (prev. A. Cvitanović)

137

DANIEL ALLEN COX Trusna usta (prev. N. Grgorinić i O. Rađen)

150

CLAUDIA VONCINA Duhovni poziv (prev. L. Monica Kmet)

170

91


92

Georges BERNANOS (1888. – 1948.)

SVETI DOMINIK*

U spomen na Geneviève-Gisèle Duval, svjetovnu redovnicu svetoga Benedikta iz samostana u Ligugéu, koja je umrla u dvadesetoj godini.1

Ako prvi put istražujemo život jednoga od svetaca, a posebice jednoga od svetaca utemeljitelja redova, pobude koje iz toga niču čine se u prvi mah tako brojnima i različitima da uznemiruju duh.** Oblik uznemirenosti još će se pojačati ako tvrdoglavo, korak po korak, pratite redoslijed činjenica zato što njihov slijed danas ne znači ništa ili znači vrlo malo. Njihove velike životne sudbine izmiču, više od bilo

* Tekst objavljujemo u povodu 800. obljetnice utemeljenja Dominikanskoga reda. (Op. ur.) ** Bernanosov Sveti Dominik objavljen je prvi put 1. prosinca 1926. u „La Revue universelle“. Izvorno izdanje pojavilo se je u veljači 1928. u nakladi la Tour d’Ivoire. Zatim ga je Gallimard objavio 1939. u „Collection catholique“, nizu koji je uređivao André David. Naklada la Palatine objavljuje ga u petom svesku piščevih Djela (1947.), a naposljetku Gallimard ga objavljuje 1971. u prvom svesku Essais et écrits de combat (Bibliothèque de la Pléiade). Poslužio sam se spomenutim izdanjem u kojem su otklonjene razlike među trima prethodnima, razriješene inačice i dopunjene preskočene riječi koje su kadšto otežavale čitanje nekih odlomaka teksta. (Op. prev.) 1 Ova posveta, koja se je pojavila samo u izdanju iz 1928. (la Tour d’Ivoire), znakovito stavlja Svetoga Dominika u svezu s „nevoljom“ koju su u piscu izazvali osuda Francuske akcije s jedne, a neposredni i susljedni događaji s druge strane. Bernanos aludira na pripadnicu Francuske akcije Geneviève-Gisèle Duval u Pismu u „La Vie catholique“ od 23. listopada 1926., u kojem raspravlja o osudi Francuske akcije i njezinim posljedicama za velik broj njezinih katoličkih pristaša: „Jedan glasoviti redovnik – pisao je Bernanos – govorio mi je nekidan što se tiče mlade pripadnice Francuske akcije da će ove jeseni Pottovo zlo završiti ubojstvom nje, a čija se agonija već nekoliko tjedana toliko razmahala te se ona više nije usuđivala ni ispovijedati se niti se pričešćivati“ (usp. Essais et écrits de combat, I, Bibliothèque de la Pléiade, Gallimard, Paris, 1971, str. 1067). Još izričitije u eseju Mi drugi Francuzi (Nous autres Français) Bernanos se vraća na svoje gledište o Francuskoj akciji: „Suprotno od onoga što misle crkvenjaci, nije se duh oholosti tada stegnuo oko pobunjeničkoga vođe starih prostodušnih vojnika ili junačkih mladih djevojaka poput one kojoj je posvećen moj Sveti Dominik, koja je samo suosjećanju istinskoga svećenika dugovala to što nije umrla u očajanju, a htjela je biti pokopana sa svojom mladenačkom kolajnom Francuske akcije, pribodenom na svojoj skromnoj košuljici“ (usp. Essais et écrits de combat, I, Bibliothèque de la Pléiade, Gallimard, 1971., str. 646).


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

čega drugoga, svakom obliku determinizma: one zrače, blistaju silnom slobodom2. Pri prvom ispitivanju čini se da samo talent daje nekim iznimnim životima isto obilježje nezavisnosti i neograničene spontanosti. No to nikako nije istina. Mogli bismo naprotiv ustvrditi – i to na nekim glasovitim primjerima! – da talent u sebi uvijek posjeduje nešto neprijateljsko i neukrotivo, kao neko načelo jalovosti. Najčešće, osobito kad božansko milosrđe u tom ne surađuje, on ostvaruje ono čudo nadahnuća i ravnoteže, naime savršeno umjetničko djelo, uz pomoć neke vrste nakazne specijalizacije koja iscrpljuje sve snage duše i ostavlja ju nagriženu ohološću u surovu egoizmu. Darovit čovjek tako je malo prisutan u svom djelu da ono gotovo uvijek neumoljivo svjedoči protiv njega. Svečevo djelo, naprotiv, jest sâm njegov život, a on je sav u svom životu.3 Pa ipak, poteškoća nije nadvladana: na tom stupnju razmatranja ona se, naprotiv, pokazuje gotovo nerješivom. Iskustvo ljudi poučava nas da nam je prodrijeti dublje u njihove nakane pomoću same usporedbe – već prilično okrutne – javnoga i privatnoga. Nema stava tako dobro i tako strpljivo održavana koji ne nosi u sebi svoje vlastito protuslovlje, nema tako čvrste neistinitosti4 koja nema svojih pukotina ili ju se bar ne bi moglo obrnuto protumačiti. Kao što kirurg uči na smrti što je život, kao što biolog analizira organske otpatke u nastojanju da dohvati tajnu njihovih promjena i funkcija, tako i moralist zna da ima pred sobom onu izvještačenu i lukavu osobu, onoga prikrivena mrtvaca, koji i nas same jednako vara kao i druge, sve dok ga prvi pogled suca, s one strane smrti, ne rasprsne. No svetac je pred nama ono što 2

3

4

Ovu rečenicu ponovno nalazimo kao moto predavanja „Naši prijatelji sveci“ („Nos amis les saints“), koje je Bernanos u jesen 1947. održao u Alžiru Malim sestrama Charlesa de Foucaulda, a koje je zatim objavljeno u knjizi La liberté, pour quoi faire? (Gallimard, Paris, 1953.). Primjećujemo ovdje odjek Bernanosovih razmišljanja o odnosima djela i njegova autora i, osobito, o problemu iscrpljivanja duhovnih sposobnosti i njihovoj preobrazbi u egoizam i oholost. Ideja da samo božanska ljubav može spriječiti duhovnu smrt pisca mora biti povezana s Bernanosovom uvjerenošću da su njegovo vlastito djelo i njegova vjera nerazdvojivo povezani. S druge strane, vjerojatno Bernanos ovdje misli na Charlesa Maurrasa, po njegovu mišljenju darovita čovjeka, no čije djelo, odsječeno od ljubavi, postaje štetno. Maurras je propustio danu prigodu da Francuska akcija bude svečevim djelom. To pokazuje epizoda u romanu Prijevara (L’Imposture), u kojoj se otac Chevance suprotstavlja Cénabreu, koji uzalud pokušava učiniti ga jamcem svoje neistinitosti.

93


94

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

će biti pred sucem. Tu se zatječemo zabliještena pogleda, ne nasuprot (kako bismo htjeli vjerovati) oslabljenu životu u kojem trapljenje neprekidno čovjeka ograničuje, nego nasuprot životu u njegovu izlijevanju, u njegovu izvornom stanju, u samu životu koji je poput nađena izvora. Nađena jer smo ga bili izgubili, a čim smo ga našli, već ga iznova gubimo. Svetac je ubogi nomad, koji je usred svoje pješčane pustinje, uvježban da za sebe i svoje životinje istražuje u tlu tanku nit muljevite vode, jedva jedvice vjerujući da tu ima izvora, i da će tu za svoje usne i svoje ruke naći opet mlaz hladne vode, mlaz pjenušav i plav5. Obično mislimo da su nam Benedikt, Dominik, Ignacije bliži nego Ivan od Križa ili Katarina Sijenska jer su oni i zakonodavci i osvajači. Istina je da nam tako daju pouke što ih ljudska razboritost može razumjeti. No kako je taj način gledanja kratkovidan! Slavoljubiv čovjek koji bi mislio da će u tom naći kakvu metodu i izvorne naputke izgubio bi svoje vrijeme. Svetost nema formula, ili bolje reći, ima sve formule. Ona sjedinjuje i raspaljuje sve snage, ostvaruje horizontalnu koncentraciju najviših čovjekovih sposobnosti. No da bismo ju samo prepoznali, ona od nas ište napor, ište da nekako sudjelujemo u njezinu ritmu, u njezinu golemu poletu. Bez sumnje, lakšim nam se, kako se obično misli, čini prepisati povijest utemeljenja 5

Život je svetaca poput izvora svježe vode. Zato ih Bernanos tako često uspoređuje s djecom i zato su za njega sveci prožeti duhom djetinjosti.


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

Propovjednikā nego prosvjetljenje Anđele Folinjske, pa ipak, da je u našoj moći podići na Božja djela jedinstven i čist pogled, red propovjednika ukazao bi nam se kao sama ljubav svetoga Dominika koja se ostvaruje u prostoru i vremenu kao njegova vidljiva molitva. Evo zašto nas suvremene metode povijesne kritike u takvim predmetima nastavljaju zavaravati. Životi kojima upravljaju velike ljudske strasti imaju, onkraj njihova prividna nereda, stanovit grub sklad koji omogućuje da se one najglasovitije prenese na razinu običnih života, da im se nađe, ako možemo tako reći, neka vrsta zajedničkoga nazivnika. Nema ničega što bi bilo više jednolično od strasti, nema ničega što se tako jadno ne ponavlja. Cezar nam omogućuje razumjeti kakva provincijskog častohlepna čovjeka, a kolonijalni činovnik otkriva nam Neronovu dušu. Strast uzima sve u čemu joj se popušta i ničim ne uzvraća. Ljubav naprotiv sve daje, ali joj se još više vraća. Koja bi nadljudska računica mogla objasniti tu čudesnu razmjenu? Ograniči li se povjesničar na strogu egzaktnost, malo će nas moći poučiti o životu nekog sveca. Stare legende o tom govore prilično opširno, jer simbolima izražavaju duboke stvarnosti. Njihova je glavna značajka jednostavnost, koja namjerno zavodi našu logiku i naše iskustvo. A kako ne bi imale takvo obilježje? Svaki život sveca jest kao novi procvat, novi prodor čudesne, rajske jednostavnosti i slobode u svijetu što ga je zbog nasljedstva grijeha zarobila smrt6! U tom smislu malo nam znači da je Dominik pripadao ili nije pripadao čuvenoj obitelji Guzmán i da je tako bio rođak starih kraljeva Španjolske. Dovoljno je znati da je bio vojničke krvi, i zamisliti ga kao plavokosa, gotovo riđokosa dječarca, plavih očiju i bijele puti poput svojih vizigotskih predaka, Ruodrica, Wilhema ili Froïle, na vrhu skromne plemićke kule Caleruega, jedinoga pravokutnoga „torréona“ što ga je sagradio njegov predak na granici s maurskom zemljom, dok gleda kako prema 6

Otkrivamo prostodušan karakter života svetaca što ga ovdje Bernanos posebno ističe. Ta je crta karaktera zajednička djetinjstvu i svetosti. Treba također istaknuti da se osobiti karakter života svetaca, s ostalim crtama kao što je ljubav, oslanja na Bernanosove metodološke primjedbe kojima uskraćuje pravo modernim metodama povijesne kritike da spoznaju život nekoga sveca. On je u punu suglasju sa svojim informatorom, dominikancem Henrijem Petitotom, štoviše, on to još i više potvrđuje. Ta presumpcija protivna povijesnoj struci ne dovodi Bernanosa do toga da krivotvori činjenice, nego da ih tumači, da ih izabire ili da ih kadšto osvijetli na način protivan povijesnoj istini. Nitko ne će poricati nemogućnost da se pošteno pronikne u život nekoga sveca na samom planu povijesti, ali ni u kojem slučaju moderni životopisac svetaca ne može dopustiti gledište koje zanemaruje ili krivo tumači istinite činjenice ili im protuslovi. Bernanos kadšto čini takve pogrješke. Prisjetimo se da je on u tom razdoblju radio na groznom portretu oca Cénabrea, hagiografa koji govori o svecima „kao da ljubavi nije bilo“ (usp. L’Imposture [Prijevara] u Oeuvres romanesques, Bibliothèque de la Pléiade, Gallimard, Paris, 1974, str. 329), kao čisti povjesničar, a što Bernanos snažno osuđuje.

95


96

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

moru protječu blijede vode Doura7. Na krajnjem obzoru, daleko s onu stranu sivih ravnica, išaranih crvenim stijenama trijasa, zasađenima ružičastim vrijesom, žutilovkom i omakljom, sa svojim čestama lavande, miloduha i ružmarina, gdje pasu male crne svinje, sierra Guadarrama diže k nebu svoje visoke tamne ogranke, a iza njihove goleme mase evo Toleda, gdje se kastiljanski vođe bore protiv Maura. Na jednom ili na dvama odmorištima, čim se otvori pukotina, neumorni konjići bili bi uz rijeku, i iznova bi se vidjelo kako se na obalama miču dugi bijeli plaštevi i pozlaćene oklopne košulje... Nije jako daleko vrijeme u kojem se na maurskim tržnicama moglo imati ženu za jedan dirhem, i kršćansko dijete za pola dirhema! Nema nijedne od onih koliba od ćerpiča, načičkanih oko kule, gdje se ne razgovara o čudesnim pričama, teškim i krvavim, koje su vlastite duhu te rase što se oblikovala u nesreći i siromaštvu. Pastir, od nogu do glave pokriven ovčjom kožom i koji posred svojih životinja izgleda poput kakve goleme životinje, tim pričama hrani svoje snove, rukom oslonjen na svoj štap obložen željezom. No govori se potiho i o onim rođacima – ocu, sinu ili bratu – koje su otimali drski poganski lopovi, prodanima poput blaga, i koji će polako umirati u mukama i užasu ropstva, na dnu misterioznih gradova, punih nečuvenih bogatstava i pod divnim nebom. Kadšto prolaze žene oplakujući kakvu poruku koju im izdaleka donosi neki sumnjiv Katalonac, vjerojatno otpadnik, ili Židov. Nakon očajničkoga prisjećanja na sve ono što više nikada ne će naći, bijednik stidljivo izlaže cijenu svoje otkupnine – basnoslovne brojke, bolnu varku! „Zatočeništvo je u Maura bilo jedno od zala Španjolske, mučnije nego glad“, piše otac Petitot8. Dakle, dok su oni tvrdi seljaci ili njihovi gospodari njima tako slični, sanjali o osvetama, o poraženim vojskama i odrubljenim glavama, nije li dopušteno pretpostaviti da je mali Domingo, koji je, sve do svoje smrti, bio tako nježan prijatelj, osjetio, pri sličnim pričanjima, kako mu srce drhti od sažaljenja? Thierry d’Apolda9 izvješćuje nas da je dvadeset godina poslije mladi kanonik u Osmi10 jednoga dana odlučio prodati sebe kako bi otkupio 7

8 9

10

Ta rijeka, koju suvremeni geografi nazivaju Duero, teče prilično daleko od Caleruege (a ne Carleruega, kako pogrješno piše Bernanos), male utvrde u provinciji Burgosu, tada u biskupiji Osma. U Caleruegi je oko 1170. rođen Dominik. Utvrda je bila utemeljena sredinom XII. stoljeća, i Dominikova obitelj stanovala je u „torreónu“, pravokutnoj kuli visokoj otprilike petnaest metara. Početak Bernanosove priče pomno slijedi Petitotovu knjigu Vie de saint Dominique, Saint-Maximin, 1925. Henri Petitot, Vie de Saint Dominique, Editions de la Vie spirituelle, Sant-Maximin, 1925., str. 73. Njemački dominikanac, autor između 1280. i 1291. knjige Libellus de vita et obitu et miraculis S. Domenici et de ordine quem instituit. To se djelo iz druge ruke u cijelosti oslanja na prethodne priče o životu svetoga Dominika. Diego de Azevedo, koji je ondje bio prior, pozvao je Dominika oko 1199. za kanonika kaptola Osme. Dominik je nastavio studij u Palenciji sve do 1201., kada se morao nastaniti u Osmi: Diego


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

sina neke siromašne žene... Možda u tom dodirujemo tajnu snagu djetinjstva, o kojemu nam kroničari malo kazuju. Ta osjetljiva mašta brzo je bila okrutno ranjena. Mnogi drugi kastiljanski mladići pretrpješe u isto vrijeme isto iskušenje, i samo se na to priviknuše. On se naprotiv sav nagonski otvara božanskom milosrđu – i otada započinje bez sumnje poema njegove ljubavi. Dominikova majka, blažena Ivana, bila je kći vlastele Aza, drevnoga plemstva. Dominik je bio posljednji od njezine djece, i možda najmiliji, želimo li vjerovati predaji po kojoj joj je njegova slava bila u snu naviještena. Držala ga je sedam godina kod sebe, zatim ga je odvela svomu ujaku, dekanu Gumielu d’Izanu (no Gumiel d’Izan bio je samo četiri milje udaljen od Caleruege). Tu je skrovito i marljivo živio sve do petnaeste godine. Tada odlučiše poslati ga na škole u Palenciju, koje će poslije postati čuveno sveučilište Salamanca11. Te su škole bili slavne već u ono doba, a uostalom čitava Španjolska, poput ostatka kršćanstva, osjećala se zahvaćenom nezaustavljivim pokretom uspona kakav je nastupio u čudesnom XIII. stoljeću. Sukladno glasovitom karolinškom programu, šest godina bilo je posvećeno studiju gramatike, poetike, logike, zatim algebre, astronomije i glazbe. Kad je završio prvi ciklus, Dominik je napunio dvadeset jednu godinu, no studirat će i poučavati teologiju u Palenciji sve do trideset prve godine. Tada ga je prior kaptola Osme, Diego de Azevedo12, pozvao k sebi, postao je redovni kanonik toga kaptola i bio je imenovan njegovim zamjenikom kad je sam Diego bio pozvan na biskupsku stolicu Osme. Dominik tada ima trideset četiri godine. Koliko je drugih priora, isto tako plemenita roda, ne manje učenih, rječitih, umrlo u Osmi! Pa ipak, bez ičijega znanja, i bez sumnje da toga sam nije bio svjestan, veliko, već začeto djelo drhtalo je u njegovu srcu. Taj mladi kanonik plave kose, lijepih ruku, snažna i umilna glasa, koji odlazi na obale Ucera13 čitati i odgovara na pozdra-

11

12

13

je postao biskup, a Dominik će upravljati kaptolom kao suprior. Osma, danas malo naselje bez značenja, bilo je tada sjedište biskupije. Palencija je bila glavni grad istoimene provincije na pola puta između Burgosa i Valladolida. Smještena otprilike 150 kilometara zapadno od Osme, bila je biskupijsko sjedište. U XII. stoljeću grad je poznat po svojoj biskupijskoj školi, koja postaje sveučilište što ga utemeljio Alfonso VIII. 1208.-1209., a koje će se ugasiti 1270. Palencijske škole ne će postati Sveučilište Salamanca, koje je osnovano neovisno o Palencijskom sveučilištu. Bernanos se ovdje, slijedeći Petitotovu knjigu, prevario. Diego de Azevedo odigrat će važnu ulogu u Dominikovu životu i pružat će mu potporu za vrijeme prvih godina njegove svećeničke službe (od 1206. do svoje smrti 1207.). Nakon što je bio prior katedralnoga zbora Osme i sudjelovao u reformi svećenstva, postao je biskupom 1201. Ucero je pritoka Duera i teče kroz Osmu. To je i naziv malog naselja 20 kilometara sjeverno od Osme.

97


98

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

ve s onom vrstom nježne uglađenosti koju su toliko ljubili njegovi sinovi, red propovjednika, koji nipošto nije nastao nekim nejasnim planom, nego u punoj erupciji života. Tu je sve svježe, sve čisto, sve novo, sve stremi u visinu, kao kad rudi zora14. To je red propovjednika, ona velika želja za znanošću i nadasve ona velika želja da ju se uspostavi u Kristu. To je red propovjednika, to je ona sveta nestrpljivost koja bi, u maloj ćeliji, pod nogama Raspetoga, iz Dominika zarikala kao u lava – a gemitu cordis sui rugitus solebat emittere15. To je red propovjednika, to je krik apostola koji, u vremenima gladi, prodaje ono što mu je najdraže, svoje knjige: „Ne može se učiti iz mrtvih pergamena dok živi ljudi umiru od gladi!“ To je red propovjednika, najzad, to je uzvišeni nemir skrovita zamjenika priora koji, u punu rascvatu samostanskoga života, uzalud traži prikladno pravilo i nikako ga ne nalazi. Toliko sličan drugim ljudima – a u Božjim očima i očima njegovih anđela nov, netom stvoren, jedinstven! Siromašan je, sam je, i vrijeme mu je izmjereno: sedamnaest godina, dvjesta četiri mjeseca! Štoviše, čini se da nema nikakva plana, još uvijek ne poznaje svoj put. No on ima nešto više od plana: temeljno odricanje, unutarnju slobodu koja, bez sumnje, s nebeskih visina privlači Duh, kao začaranu pticu. I tada mu iznenada dolazi prvi znak, doduše nejasan. Kastiljanski kralj šalje Diega de Azeveda i Dominika u Dansku da tamo ugovore brak njegova sina s tamošnjom kneginjom16. Uopće i nije važno što su na kraju toga duga putovanja dva poklisara doznala za smrt male kraljevne. Pustolovina, pomalo šaljiva, imala je drukčije značenje. Dominik je još uvijek zamjenik priora Osme, no njegovi su okovi već skršeni. Prošao je kroz mnoge zemlje, vidio je veliku bijedu Crkve, redovnike ukopane u svojim samostanima, biskupe trome ili sumnjive, izgubljene u procesima i svađama, kler koji je ostajao u gnusnu neznanju među ljudima koje su materijalni napredak i rastuća lakoća života svakodnevno izoštravali, zapuštene župe koje su njihovi zakoniti pastiri ustupali potkupljivim vikarima, nikakvo propovijedanje, koje se ograničavalo na nedjeljno čitanje „Vjerovanja“ i „Očenaša“ ili prepuštalo laičkim udrugama bez doktrine, sajamskim govornicima; vidio je nemoćno, potonulo, izdano papinstvo, prisiljeno najmiti svoju posljednju četu, posljednju cistercitsku pričuvu – i u onom zastrašujućem neredu, kao vukove preko kakva opljačkana grada – apostole neobič14 15

16

Slika zore često se pojavljuje u Bernanosovim tekstovima. Usp. Jordan Saksonac, Libellus de principiis ordinis praedicatorum, § 13 (usp. izd. H. Ch. Scheeben, Monumenta Ordinis Praedicatorum Historica, XVI, br. 60, Rim, 1935.). Uzdisanjem svoga srca običavao je ispuštati riku. Evo kako taj odlomak prevodi M.-H. Vicaire: „U tijeku i na kraju svojih molitava običavao je izricati krikove i riječi u uzdisanju svoga srca; nije se mogao obuzdati i njegovi krikovi, koji su žestoko izlazili, jasno su se čuli s visine.“ Jordan se poziva u tom odlomku na psalam 38, 9: „Iscrpljen sam i satrven posve, stenjem od jecanja srca svojega.“ To se putovanje vjerojatno događalo u ljeti 1204. i u ljeti 1205.


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

na nauka koji je došao s Istoka, apostole koji su od vraga činili parnjaka i suparnika Božjega17... Vidite staroga biskupa na jednoličnu i dugu putu, na toliko milja od svoje siromašne katedrale, koji ne može vjerovati da je svijet tako zao, dok čuveni zvonki, još nepoznati glas izvikuje po pustopoljini svoj bijes i svoju nadu! I evo, iznenada, mladić i starac, puni tuge, donose odluku – tako lijepu, tako potresnu, tako sličnu velikim djetinjim snovima18! Hite, trče u Rim, bacaju se pod noge Svetomu ocu, i ponizno mole dopuštenje da evangeliziraju Kumane19. Tko su Kumani? To su pogani nomadi iz daleke Dacije o kojima su čuli u Danskoj, a tako su okrutni i lukavi da bi ih bili ubili, njih, siromašne sluge Božje... Inocent III., piše otac Petitot20, bio je niska stasa, nosio je šiljastu kapicu, govorio je snažnim i odrješitim glasom. On otposla Diega u njegovu biskupiju. Svaki je predodređeni čovjek bar jednom u svom životu povjerovao da je potonuo, da je dodirnuo dno. No iluzija da nam svega istodobno nedostaje, onaj osjećaj posvemašnjeg izvlaštenja, jest naprotiv božanski znak da sve upravo započinje21. Vjerojatno je da stari biskup, koji će uostalom malo poslije umrijeti, i njegov mladi pratilac prepoznaše na povratku nešto od te gorčine. Proslijediše dolinom Loire, zatim Rhône, prijeđoše Lyon, Avignon, Nîmes. Posvuda se udisao zrak izdaje. Krupna i sitna vlastela, pohlepna za crkvenim dobrima, nevjerni biskupi, redovnici zatvoreni u svojim utvrdama, sada podrugljiv, sutra već podivljao priprosti puk, prijetećih pogleda, skrivenih ruku, trgovi po naseljima bučni poput košnica, odjednom zanijeme dok netko prolazi... mala je karavana polagano išla kroz oluju koja samo što se nije podigla. Kako su se djevojke morale glasno smijati dok su prolazili! Danju su kadšto – jer noću bi vladala samo velika nejasna huka – mimoilazili tajnu oružanu pratnju kakva bogata opata, naoružanu do zuba kao u neprijateljskoj zemlji. A kad bi padala prašina, često bi se vidio jedan od onih „savršenih katara“, bosih nogu, gole glave, s 17

18

19

20 21

Riječ je o albigenzima, pristašama manihejskoga katarskog krivovjerja, kojih je utjecaj početkom XIII. stoljeća na jugu Francuske bio vrlo jak. Jedna od bitnih aktivnosti svetoga Dominika sastojat će se u pokušajima da ih obrati svojim propovijedanjem. Primjećujemo sličnost između snova iz djetinjstva i odluke svečeva i njegova suputnika. Slična je veza već bila uspostavljena između iskustva Dominika dječarca s nevoljama ljudi njegova kraja, kojima su prijetili i koje su otimali Mauri, i njegove ljubavi. Bernanos tako ističe djetinji karakter Dominikove duhovnosti i držanja. Djetinji je duh već u začetku, a pridružit će mu se još i druge karakterne crte. Kumani su turskoga podrijetla. Nastanjuju se u Europi u drugoj polovini XI. stoljeća, između Volge i Dunava. Oni su muhamedanci ili pogani. Utemeljuju prilično značajnu vlast i postaju saveznici s Bugarima. Misionari do njih teško dopiru. Tek će 1228. biti utemeljena jedna biskupija. Vlast Kumana srušili su u tijeku XIII. stoljeća Mongoli. Usp. Henri Petitot, op. cit., str. 90. Upravo je to osjećaj koji je morao obuzeti Bernanosa u jesen 1926.: dodiruje dno. A nada koja navire da bi se mogla pojaviti možda je jedina stvar koja ga čuva od beznađa.

99


100

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

kosom još mokrom od posljednjega pljuska, prljavom i oštrom pod čohom, a majke bi im na koljenima dolazile pokazati svoju djecu. Tako stigoše u Castelnau, u blizini Montpelliera. Nađoše u mjestu veliko mnoštvo ljudi, mazga, konja: bijaše tamo dvostruka pratnja, pratnja moćnoga oca cistercita Arnaulda Amarlica, i dvaju papinskih legata, Châteauneufa i Raoula de Fontfroidea, koji ih s poštovanjem prihvatiše22. Sljedeći se je dan odmah održao sastanak. Legati ljutito osudiše razuzdanost i simoniju svećenika, častohleplje prelata, njihove intrige s plemstvom, nedostojnost narbonnskoga biskupa, bezočnu pristranost grofa Tolose i njegova plemstva u korist otpadnika i buntovnika. Uz Amalricov pristanak ocijeniše da je pobuna gotovo zavladala i da ju treba u krvi ugušiti... Zatim pristojno upitaše dva stranca za mišljenje. Na taj upit, kao da srca dvaju prijatelja poskočiše u grudima! Zajedno izjaviše da odmah treba otpustiti štitonoše, konje i magarce, odbaciti bogatu odjeću i pješice poći na ulice, s Božjom pomoću, te ondje prositi za kruh svagdašnji. S takvom opskrbom Diego de Azevedo, Dominik, cistercitski redovnici i legati odlučiše krenuti prema Béziersu. Srednji vijek sablažnjava nas mnogim porocima, no nikada nije bio prostački. U tako odvažnoj ponudi treba se diviti ne samo velikodušnosti, nego i njezinu savršenu dostojanstvu. Svijet, stane li bježati pred tiranijom osrednjih ideja, biva plijenom odvažnih ideja koje postaju lude; ništa nije naime rjeđe od uistinu praktičkoga duha u kojem sveti Toma opravdano vidi širenje spekulativnoga duha. No Dominikova misao ovdje doseže, a da to i ne zna onu misao velikih papa koji će u prvoj polovini XIII. stoljeća baciti u borbu propovjednike i prosjake. Samostani su bili ostali ono što su već bili u jeku feudalne anarhije, zakloništa i utvrde. Možemo ih već uspoređivati s onim teško naoružanim vojnicima koje će lako englesko pješaštvo uništiti izdaleka, a da im se nikada i ne približi. Da bi se takvu revoluciju moglo izvršiti, odnosno da bi ju Rim mogao potvrditi, trebalo je najprije da se jedan sveti Franjo ili jedan sveti Dominik žrtvuju kako bi dokazali da je ona moguća. Jer to je dio što ga Bog pridržava svojim svecima. 22

Susret se najvjerojatnije dogodio u Montpellieru u svibnju ili srpnju 1206. Dva papinska legata, Pierre de Castelnau, a ne Chateauneuf, kako piše Bernanos pogrješno, i Raoul de Fontfroide, imala su zadaću boriti se protiv albigenške hereze. Pierre de Castelnau, cistercit iz samostana u Fontfroideu bio je najprije od 1198. sudrug legata Inocenta III. zadužen za borbu protiv katara. Od 1203. dobio je drugu dužnost s neograničenim ovlastima. Ubijen je 1208. Bio je to početak križarske vojne protiv albigenza, koja je sve do 1219. bila više vjerskoga nego političkoga karaktera. Zatim se pretvorila u rat za pripojenje Languedoca kraljevskoj vlasti, koji će potrajati sve do 1244. Arnauld Amalric, opat Cïteauxa, pridružio se legatima 1204. Bit će jedan od glavnih i najžešćih vođa križarske vojne. U ožujku 1212. postaje narbonnski nadbiskup, a umire u Fontfroideu 1225.


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

Stoga možda nije zabranjeno zamisliti da Dominik već ostvaruje određeni plan. No kako li je ta inertna pretpostavka daleko od istine! Povijest svetosti razvija se uglavnom kao nešto što se događa bez ponavljanja, nešto u čem je svaki trenutak jedincat. Djelo nije zrelo, ali je ljubav spremna, biće što ga oživljuje Duh koji je već dostigao svoju najvišu točku izvrsnosti. Ništa ga ne će zaustaviti, a zaprjeka koja je unaprijed pala samo je putokaz ili uporište. U htijenju nekog velika čovjeka uvijek ima neke tvrdoglavosti. No kako li je, naprotiv, samo slobodno, poučljivo i čisto htijenje sveca! Što čvrsto možete suprotstaviti ili kakvu zamku možete postaviti onomu koji je u svakom trenutku spreman dati sve? On doista daje sve. Njegov je prvi pokret da poleti naprijed. Ti se veličanstveni ljudi, puni nade, uvijek bore kao očajnici. Jaki dvorac plemića Etiennea u Servianu utočište je katarskih otpadnika, od kojih je najslavniji Thierry, bivši dekan kaptola katedralne crkve u Neversu. Onamo hiti mala trupa. Nemojmo misliti da su oni neomanihejci bili glupi: biblijska učenost nekih od njih bila je izvanredna, i znali su se njome čudesno koristiti, vješto povezujući s jedne strane svoju stvar s reakcijom savjesti na dekadenciju i pokvarenost određenoga svećenstva, s druge pak s demokratskim pokretom one epohe, snažnijim nego u bilo kojem drugom trenutku u našoj povijesti. Procvat hereze uvijek je uostalom prilično tajanstvena pojava. Kad neki porok u Crkvi dođe do određenoga zrenja, hereza niče iz sebe same, odmah pušta svoje čudovišne grane. Ukorjenjuje se u mistično tijelo, ona je deformacija, izopačenost sama njegova života23. Katarska hereza rasla je na neznanju i lijenosti klerika, kao što je valdenška hereza nastajala na njihovoj škrtosti i njihovoj pohotljivosti. „Biskupi, reći će svečano Lateranski sabor, zbog svojih slabosti, da se ne govori o nedostatku školovanja, što je za svaku osudu i što je nepodnošljivo, nisu više sposobni propovijedati riječ Božju.“24 Da Dominikova ljubav to nije predosjećala, tomu bi ga naučilo iskustvo u tijeku vrlo žestokih rasprava što će ih mjesecima podnositi u Servianu, Béziersu, Carcassonneu, Toulouseu, Verfeuilu, Montréalu. Zakoni dijalektike jesu i zakoni djelovanja. Pravi dijalektičar ne trpi štetne zablude i odmah ide u samo središte neprijateljskoga rasuđivanja. Vidimo Dominika i kao vojskovođu, traži dodir ne da bi iskušao protivnika, nego da bi ga potukao. 23

24

Ovdje se primjećuje odjek krize koji potresa Francusku akciju i koji nagoni Bernanosa da ispita zašto ju Crkva proglašuje heretičkom (to je njegova riječ) i kakva je odgovornost na katolicima koji su surađivali s tim pokretom. Četvrti Lateranski sabor iz 1215. (XII. ekumenski). Na saboru bila je riječ o dogmi, o unutarnjoj konstituciji Crkve, o službi Božjoj, o moralnoj disciplini, o crkvenom pravu, o svećeničkim redovima i organizaciji križarskoga pohoda. Među ostalim, bili su osuđeni katari, valdenzi i knjiga Gioachina da Fiore (De unitate seu essentia Trinitatis).

101


102

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

Osim toga, među katarima naći će licemjere koje valja razotkriti, slavohlepne koje valja poniziti, neznalice koje valja posramiti. No ja ga vidim kako prezire takve lake pobjede, i on na njih bez sumnje uopće ne pomišlja. No budući da se najbolji među „savršenima“ nalaze u Fanjeauxu, među fanaticima, uz veliku opasnost za svoj život juri on tamo da se sakrije. I čim je priveo Bogu devet dama sitnoga plemstva, utemeljuje s njima kuću u Prouilleu25 – svoj prvi i ponizni plijen. Gotovo odmah papa Inocent III. pozvao je u pomoć kršćanstvu kralja Francuske, vojvodu od Burgundije, grofa od Champagne26. Osamnaest mjeseci poslije toga pao je Béziers, zatim Carcassonne27. Sljedećih sedam godina bujica ljudi dolazi i prolazi nesretnom zemljom. Kad se povukla, Prouille još uvijek stoji, a Dominik se, zajedno s biskupom Fulkom28, čvrsto smjestio u Toulouseu. Pa ipak, nakon deset godina neprestanih propovijedanja svetac ima samo sedam drugova. Svatko bi se obeshrabrio, ili bi bar pokazao malo žurbe da nadoknadi izgubljeno vrijeme: no on mirno šalje svoju malu trupu učitelju Stavensbyju, koji u samom Toulouseu predaje apologetiku i teologiju29. Takva hladnokrvnost nagoni nas na razmišljanje. Institut „apostolskih misionara u Toulouseu“ datira iz 1215. Dominik je u četrdeset petoj godini svoga vijeka, a umrijet će šest godina poslije toga. Usud velikih ljudi podložan je općemu pravilu: čini se da njihova sreća ima svoju mladost, svoju zrelu dob, svoj zalazak, svoju potpunu staračku nemoć. U Marengu sve se sređuje; u Waterloou sve propada. No život sveca ima drugi ritam. Njegovi su početci polagani, često neugodni; protuslovlja dolaze izvana, a čini se da dolaze i iznutra. Zatim, kad je djelo pronašlo svoju tajanstvenu ravnotežu, kao da je iščupano iz zemlje pa uzlijeće. Svi povjesničari svetoga Dominika posvećuju istraživanju tih posljednjih šest godina više od polovine svojih stranica. Ta usiljena suvišna opširnost izvrgava se opasnosti da ostavi čitatelja neosjetljivim za tako dragocjen zanos. Bula kojom Inocent III. uzima pod svoju neposrednu zaštitu samostan u Prouilleu donesena je 8. listopada 1215. Dominik i biskup Fulko tada se nalaze u Rimu. U siječnju 1216. 25 26

27

28

29

Utemeljena je 1207. U tijeku 1207. rimske vlasti (legati i papa) uviđaju neučinkovitost misija u toulouškoj grofoviji, sve se jasnije usmjeruju prema oružanom pohodu, do kojega dolazi sljedeće godine. Béziers je pao u srpnju 1209.: strašan masakr obilježuje zauzeće grada. Carcassonne je pao u kolovozu, dogodio se novi masakr. Fulko je izabran na biskupsku stolicu Toulousea 1204. kao nasljednik prijašnjega biskupa, osumnjičena zbog naklonosti prema hereticima. Fulko, bivši trubadur, odan papinim legatima, žestoko se borio protiv albigenza. Umro je u prosincu 1231. Riječ je možda o učitelju Alexandreu Stavensbyju. Usp. Bede Janett, The English Dominicans, London, 1921, str. 2, 3 i 16.


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

susrećemo sveca u Narbonneu, zatim u Prouilleu. Zajednica redovnika smjestila se u Toulouseu. Nacrt prvoga pravila bio je utvrđen; on pokreće najsmioniju novost: ukidanje manualnoga rada, što ima za posljedicu odricanje od teritorijalnih posjeda. Iste godine, 28. kolovoza, učitelj propovjednikā preuzima priorat u San Romanu, prvi regularni samostan reda. U prosincu vraća se u Rim, gdje dobiva od Inocentova nasljednika Honorija III. svečano odobrenje. Od proljeća 1217. iznova se nalazi u Languedocu, unatoč svim savjetima, s izvanrednom odvažnošću, dok pobuna grmi u cijeloj provinciji, raspršuje svoju braću – sedmoricu u Pariz, četvoricu u Madrid – i sam se vraća u Rim s jednim jedinim subratom kako bi tamo gotovo odmah utemeljio samostan svetoga Siksta. Već je okupio tridesetoro braće, ali vjeran svojoj čudnovatoj maksimi da „pšenično zrno gnjije ako se nagomila, a donosi plod ako se posije“, prebaci dio svoje trupe u Bolognu, čije je Sveučilište suparnik Pariškomu. Zatim odlazi u Francusku, gdje doznaje za užasnu smrt Simona de Montforta30 i propast križarske vojne. Temelji u Prouilleu i Toulouseu su u opasnosti: lijepa prigoda da uzme od smanjena brojnoga sastava dva brata te ih, budući da je Lyon prijestolnica valdenškoga krivovjerja, pošalje u Lyon. Uostalom, nije mu bilo moguće slijediti ih jer je već u Španjolskoj, gdje u Segoviji utemeljuje samostan Santa Cruz, prelazi Pirineje, zaustavlja se u Prouilleu upravo toliko da svakoj od svojih dragih kćeri dade lijep stolni pribor od ebanovine što ga je ljubazno za njih nosio u svojim bisagama, bježi u Pariz, povevši brata Bertranda de Garrige31. Tamo zatječe trideset redovnika. Dovoljno da utemelji jednu za drugom kuće u Reimsu, Metzu, Orléansu, Poitiersu, Limogesu, a pet tjedana poslije toga odlazi u Italiju, kamo, naravno, uvijek dolazi pješice. Uostalom, jako se žuri da sve dovrši, još sebe optužuje da je odveć spor, jer, evo, pustio je bradu i priprema se da konačno – nakon tolika kašnjenja – stigne u legendarnu zemlju Kumana – bez dvojbe u svrhu ispaštanja svoje lijenosti i poradi otpuštenja vlastitih grijeha. U rujnu 1219. nalazi se u Bologni, gdje je propovijed njegova sinčića Reginalda32, kazuje kronika, bljesnula kao munja. Zajednica svetog Nikole u punom je procvatu: u njoj se od učiteljeva najdražeg učenika očekuju čudesa. Dovoljan razlog da ga pošalje u Pariz. „Divno je, piše blaženi Jordan Saksonac, vidjeti slugu Božjega kako 30

31

32

Umro je 25. lipnja 1218. pri opsadi Toulousea. Bio je neosporni vođa vojnoga pohoda. Njegova smrt ne označuje kraj, ni slom vojnoga pohoda, nego njegovu preobrazbu u osvajački rat, nakon kraćega kolebanja i nekoliko nevažnih albigenških pobjeda. Jedan od prvih Dominikovih učenika. Bio je na čelu toulouškoga samostana. Od 1221. provincijal je Provanse; utemeljuje samostan u Montpellieru. Umire 1230. Brat Reginald Orleanski uistinu je spasio samostan u Bologni: nadaleko su bili poznati njegov utjecaj i njegova odvažnost. U Parizu, gdje je umro nedugo poslije svoga dolaska, razvio je veliku aktivnost.

103


104

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

s tolikom sigurnošću raspršuje svoju braću!“33 Zapaljivi apostol ima protiv sebe, gotovo posvuda, dekane, kancelare, arhiđakone, biskupe, ali ima na svojoj strani papu. Prihvaća se reforme rimskih redovnica, utemeljuje zajednicu svetoga Siksta uz pomoć nekih svojih djevojaka iz Prouillea, koje je na brzinu pozvao. Neprekidno slijede papinska pisma i bule te slamaju otpore u Parizu, u Prouilleu, Toulouseu, Madridu, samom Rimu. U veljači 1220. krakovski biskup dovodi u Rim četvoricu svojih svećenika. Dominik od njih učini četvoricu propovjednika, te ih dva mjeseca poslije toga pusti u juriš na Poljsku. Odlaze veoma daleko prema istoku, blizu Karpata, gotovo do granice s kumanskom zemljom. Oh! blaženi Otac računa kako će im se vrlo brzo priključiti! No najprije želi održati Prvi opći zbor reda34... Preostaje mu još samo osam mjeseci života. Pogledom duše može brojiti na svim stranama svoje samostane, sutra bez sumnje suparnike najstarijih i najbogatijih opatija. Svi oni priori – neki od njih znamenita roda, izobraženi na najboljim svjetskim sveučilištima, slavni govornici, pouzdani teolozi, tako da ih, po snazi stvari i primjeru utemeljitelja, vidimo posvuda ne samo kako propovijedaju protiv krivovjerja, nego i kako progone pokretače, uvjeravaju ih ili izručuju svjetovnoj vlasti (tako da će sinovi, puni umiljatosti terorističkih sankilota ujediniti u istoj časnoj mržnji Propovjednike i Inkviziciju)35 – ubiru na stotine zaklada i darovnica. Dokle sve ne će stići moć novoga reda?... U tom trenutku Dominik je odlučio ostaviti sva stečena imanja, posjede i desetine i njegov prvi opći zbor zaključio je o drugom i svečanijem savezu, ovoga puta nerazrješivu, savezu sa Svetim Siromaštvom. Svečano i simbolički uništava povelje pred sabranim kapitularnim ocima. A kako su ti siromašni ljudi došli iz dalekih krajeva, uz cijenu velikoga umora i odricanja i mogli bi pasti u napast i popustiti kojoj slabosti na putu povratka, odlučio je ubaciti u pravilo, izrijekom, 33 34

35

Usp. Jordan Saksonac, op. cit., § 62. Zbor se održao 17. svibnja 1220. u Bologni. S toga zbora nekoliko je važnih odlomaka izvornih pravila reda. Usp. M.-H. Vicaire, op. cit., 113 i sl. Stendhal, primjerice, u svom djelu O ljubavi, na kraju 51. poglavlja, naslovljena „O ljubavi u Provansi od 1328. kada su Toulouse zauzeli barbari sa Sjevera“, govori o „strašnom svetom Dominiku“ i „užasima Inkvizicije“. No i Bernanos, nekoliko godina poslije, izmijenit će u svezi s tim svoj sud. Napisat će dakle u svom djelu Les Grands Cimitières sous la lune (Velika groblja na mjesečini): „S misliocima poput Doriota sumnjam da ćete do dobra cilja dovesti intelektualnu Obnovu Proletarijata koja se povodi za onom koju je neko vrijeme u Francuskoj predlagao stari Renan. Sveti Dominik sanjao je o nečem sličnom za Kršćanstvo, o širokoj obnovi nauka kojega su začetnici trebala biti njegova Braća Propovjednici. Po primjeru današnjih komunista, ondašnji su Heretici dovodili u opasnost vjeru i posjede vladajućih klasa. One ipak nisu gubile vrijeme da vladama objasne kako Vjera može čekati, ali da spas Vlasništva zahtijeva energične mjere. Tako da su Propovjednici dali osnove za široko izvođenje čišćenja istovjetna onomu koje sam vidio kako funkcionira u Španjolskoj i ime kojega je, u Povijesti, Inkvizicija“ (usp. Essais et écrits de combat, op. cit., str. 390).


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

zabranu da se ide konjem i da se razmišlja o novcu. Zatim je na javnoj dražbi prodao konje i mazge. U svibnju 1221. napušta Rim, odalečuje se zauvijek. Dvaput ga je iznenadno oborila groznica, a da mu nije mogla iščupati posljednju tajnu, poniznu smrt koju mu Bog priprema, i koja već blago sjaji u njegovu srcu poput male vjerne svjetiljke u svetištu prije no što svane jutro36. Nakon posljednjega sastanka u Veneciji s kardinalom Hugolinom37, svojim prijateljem, zadnjim letom svojih velikih neumornih krila vraća se u bolonjski samostan. Onamo stiže sav iscrpljen. Naše agonije nose znak grižnje savjesti: svjedoče protiv prošlosti, kidaju njezine okove i, kako najavljuju neizbježan sud, posve otkrivaju naš stid. Ah, kad bi plahta bar na trenutak prekrila poniženo tijelo, prazno, na kojem bi samo blistala pomazanja! No svijetli život sveca navaljuje u agoniju kao u ponor svjetla i miline. Prostiru na zemlji velik pokrov, on liježe na nj. Evo čovjeka od kojega će neki bjesomučnici htjeti učiniti krvnika, a manji fanatici neku vrstu ministra policije za duše. Da ih je tada vidio onim pogledom koji već uranja u budućnost, crni i bijeli redovnik mogao je podići na njih svoju veliku meku ruku i rastjerati ih poput dima! No on, ispred koga se sve otvara, ne razumije ništa od njihove mržnje jer njihova je mržnja neosnovana. Zazivaju protiv njega znanost, a on ju je ljubio više od ikoga; svjetlost, a on osjeća da se izlijeva iz njega. Njegova jedina skrupula, ako je u tako čistoj duši skrupula i bilo, prije bi bila da je suviše ljubio, suviše opsluživao prvu intelektualnu obnovu, sve do toga da pokaže kako žrtvuje studiju sam onaj časoslov što će ga odsada njegova braća pjevati radosnom brzinom, tako različitom od benediktinske tradicije. Stoljeće se uplašilo izvora izgubljene jasnoće, koja se odjednom našla pod ruševinama antičkoga svijeta, i uz pristanak dvaju čudesnih papa, Dominik je nanovo podigao svoje stoljeće, sačuvavši ga drhtava u mlazu svjetlosti koji će njegov sin Toma odlučno usmjeriti prema Križu. Oko umirućega koji skončava izlijevanjem svoje mistične krvi, sve svoje božanske ljubavi, u plaču isposničkih suza Red zuji poput košnice sa svojih stotinjak redovnika kojih će sutra biti na tisuće, sa svojih pet provincija u Francuskoj, Španjolskoj, Lombardiji, Rimu, Provansi, i svojih pedeset samostana. Zapadno je kršćanstvo spašeno, ne samo od mračnih fanatika čija je barbarska revnost s brakom osuđivala sam život, nego i od islama, grčke šizme i bijesa Fridrika II. Da, kakav god bio, taj polegnuti čovjek jedan je od najvećih u povijesti, pa ipak ulazi u smrt tako što je po36

37

Usp. primjerice iz Bernanosova djela Jeanne, relapse et sainte (Ivana, nevjernica i svetica, Plon, 1969., str. 88), gdje je slika „smrt/jutro“ izražena na sljedeći način: „o tako li svježe Smrti, o tako li jedinstvena jutra!“. To je karakterističan Bernanosov izričaj po brojnosti i po slici jutra povezan sa smrću. Kardinal Hugolin postat će budući papa Grgur IX. (1227-1241.): bio je Dominikov prijatelj posljednjih mjeseci njegova života, vodit će pogrebne obrede i kanonizirati ga 3. srpnja 1234.

105


106

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

bijedio život, uvijek s istim nezaustavljivim poletom, s djetinjim pogledom38. Dugim ravnomjernim koracima, s bijednom prosjačkom torbom na leđima, praznih džepova prevalio je više kraljevstava, a sada kad je legao, ostavio je svoju prosjačku torbu, no nije izuo svoje velike cipele. Spreman je ako ga Bog ponovno podigne. Ništa ne ostavlja iza sebe. Njegova braća spalit će ili rasuti njegova pisma, knjige koje je svojom rukom obilježio, njegov putni štap, njegovu odjeću, željezni lanac kojim se bičevao svaku noć s onim snažnim hropcem kojega je jeka odjekivala sve do posljednje ćelije braće koja su ga užasnuta slušala. Onda bi se sav krvav zamotao u svoj plašt pa se ispružio na klupu ili stol. Ovaj put zauvijek se ispružio. Ni sjećanje na goleme napore ili na vrlo teška trpljenja, na propovijedi ni na čuda ne odvraća ni za tren njegovo srce. Samo se boji da će se poslije njegove smrti njegova braća dati uvući u suviše udoban život, i čim doznaje da redovnici proširuju samostan i grade više ćelija, vide ga kako plače, zatim kako plane u strašna proklinjanja, prijeteći Božjim prokletstvom svakomu tko bi u njegov red uveo uporabu vremenitih posjeda. Prenijeli su ga na brježuljak gdje je zrak čist, no on se boji da će ondje zadržati njegovo tijelo. „Bogu se ne mili da budem pokopan igdje drugdje doli pod vašim nogama!“ Odnose ga na pleteru do samostana svetoga Nikole. Polažu ga na zemlju sva oblivena znojem. Stjepan Španjolski39 briše ga lanenom krpom. Ventura iz Cremone40 sluša njegovu opću ispovijed. Onaj mali dah što ga brat osjeća na svom licu, to je sve što je od velikoga glasa koji je uznemirivao Rim ostalo, to je i isti glas koji je toliko puta u noćnoj samoći razdirućim krikom dozivao Boga, ričući za nevjernike, krivovjernike, Židove, i koji je u čudesnu zanosu opće ljubavi čak nastojao iznuditi samu Očevu pravednost, moleći za prokletnike – ad in inferno damnatos extendebat caritatem suam41. Braća su se skupila kako bi uhvatila, ako je moguće, bar nešto od riječi koja se gasila. Dominik učini znak rukom, oni se približe. Po poniznoj svečevoj gesti prepoznaju da se želi javno ispovjediti i da mu je teško na srcu. Onaj koji se pojavio u snu papi Inocentu III., noseći na leđima Lateransku crkvu, papinski savjetnik, savjetnik vladara, sudac tolikih sudbina, učitelj i zakonodavac tolikih savjesti, otkriva li možda 38

39

40

41

Nostalgija za djetinjstvom jedna je od najčešćih „opsesija“ u Bernanosovim zapisima. Osim toga, smrt je, za Bernanosa, tajanstveno povezana s djetinjstvom. Bio je jedan od prvih koji je 1219. u Bologni postao brat propovjednik, a sam ga je Dominik pozvao. Bio je provincijal Lombardije od 1229. do 1238. i nadbiskup u Torrèsu na Sardiniji oko 1249. To je Bernanosova pogrješka i pogrješka njegova izvora, o. Petitota: u pitanju je Ventura (Bonventura) iz Verone, prior samostana u Bologni poslije kolovoza 1221. „Širio je svoju ljubav na osuđene na pakao“. Navod preuzet od Henrija Petitota, op. cit., str. 470., koji se odnosi na svjedočanstvo fra Venture iz Verone.


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

sa zaprepaštenjem u tom svečanom času apstraktan, gotovo zastrašujući karakter svoga doktrinarnog poziva? Koja ga skrupula muči? Podiže svoje plave oči, svoj nevini pogled na braću. „Kajem se, govori učitelj Propovjednika, što sam uvijek radije razgovarao s mladim djevojkama nego sa starim osobama.“ „Vjera moga sina Dominika je dragocjen, vrlo prostran, radostan i mirisav perivoj“, reče naš Gospodin jednoga dana svetoj Katarini, koja o tom izvješćuje42.

Biografske bilješke: 20. veljače 1888. – Georges Bernanos rodio se u Parizu, u ulici Joubert. Njegovi su korijeni po majci lotarinški i španjolski. Od lotarinških predaka baštini katoličku vjeru, upornost, osobitu sklonost prema istini; od španjolskih predaka sačuvat će ponositost, žestinu, osjećaj časti. Majka je podrijetlom iz seljačke obitelji iz Berryja. Njoj duguje duboke oči, vatren i prodoran pogled i postojano ljudsko i kršćansko oblikovanje. Godine 1939. zapisat će: „Odgajale su nas suviše dobre majke, suviše strpljive, suviše hrabre, tako čvrste u radu, tako čvrste i tako blage, nježna, snažna i neslomljiva srca.“ U svojoj posveti primjerka romana Pod Sotoninim suncem zapisao je sljedeće riječi: „Momu ocu i mojoj majci posvećujem ovu knjigu tako nedoraslu mojemu velikom snu, ali još više nedoraslu njihovoj vjernoj pobožnosti, njihovoj blaženoj nježnosti, koja je, braneći me tako dugo od smrti, oblikovala moje srce za vječnu istinu.“ 1888. – 1898. – Djetinjstvo u Fressinu, „dragoj staroj kući među stablima, u majušnu selu u pokrajini Artois, selu punu šuštanja lišća i tekuće vode“ (Velika groblja na mjesečini). 1898. – 1901. – Uči kod isusovaca u ulici Vaugirard u Parizu, gdje mu je sudrug budući general de Gaulle (prva pričest 11. svibnja 1899.). 1901. – 1903. – Pohađa malo sjemenište Notre-Dame-des-Champs u Parizu. Ne shvaćaju ga profesori (svećenici). Jedan od seminarista, Maxence de Colleville, prisjeća se: „Profesori ga nisu toliko voljeli i slabo su ocjenjivali njegove zadaće iz francuskoga. Već mu je tada štetila originalnost i duh neovisnosti /.../. Nerazumijevanje je došlo do takve točke da je jednoga dana superior, loše obaviješten, hladno rekao roditeljima maloga Georgesa da bi bilo bolje da prekine klasični studij kako bi se posvetio primjerice trgovini“. 1903. – 1904. – U Bourgesu, u malom sjemeništu Saint-Célestin, gdje se sprijateljuje s ocem Lagrangeom.

42

Usp. Sv. Katarina Sijenska, Dijalog Božanske providnosti, preveo o. Andrija Bonifačić, Symposion, Split, 1988., CLVIII, 13. Evo prijevoda te rečenice: „Lađica je posve prostrana, posve udobna i sva miomirisna, ona je po sebi veoma ugodan perivoj...“, op. cit., str. 359.

107


108

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

1904. – 1906. – Pohađa kolegij Saint-Marie d’Aire-sur-la-Lys. Polaže ispit zrelosti. Njegovo vjerskomoralno oblikovanje događa se – kako 1945. piše u Autobiografskim bilješkama – „u poštovanju ljubavi, ali i najslobodnijem mogućem razumijevanju ne samo za prošlost moje zemlje, nego i za moju vjeru. Shvatiti da bi se ljubilo, ljubiti da bi se shvatilo: to je vjerojatno naša najdublja nacionalna tradicija, i to je ono što objašnjava naš strah od svake vrste licemjerja. U mojoj katoličkoj i monarhističkoj obitelji uvijek sam slušao kako se vrlo slobodno, a veoma često oštro govori o monarhistima i katolicima. Uvijek mislim da se realno ne može ‘služiti’ (u tradicionalnom smislu te veličanstvene riječi) ako se ne sačuva puna neovisnost rasuđivanja nasuprot onomu čemu se želi služiti. To je pravilo vjernosti bez konformizama, odnosno žive vjernosti.“ Čita Balzaca, Barbeya d’Aurevillya, Micheleta, Chateaubrianda, Hugoa, Bourgeta, Pascala, Zolu i osobito Helloa (Čovjek, Stoljeće, Fizionomija svetaca): „Čitao sam dobre i lijepe knjige – piše 13. svibnja 1905. ocu Lagrangeu, prisjećajući se posebno knjiga Ernesta Helloa. Shvatio sam, zahvaljujući njima, da nešto možemo vrijediti samo uz žrtvu i puni zaborav sebe samih na Božju korist i korist Njegove stvari, i da je najbolji način postizanja prijezira prema smrti prinos života i smrti“. Prelazi u Pariz, gdje priprema završni ispit iz književnosti i prava. 1907. – 1913. – Između veljače i prosinca 1907. objavljuje prve priče u monarhističkom dvomjesečniku „Le Panache“... U prosincu 1908. upisuje se u „Camelots du roi“ (Kraljevi vitezovi), sudjelujući u političkim nemirima u Latinskoj četvrti (osobito u manifestacijama koje organizira Francuska akcija protiv prof. Thalamasa, čiji je tečaj na Sorbonnei o Ivani Arškoj izazvao silovite reakcije). Dvaput su ga zatvorili (siječanj/veljača 1909.), 23. veljače osuđen je na pet dana zatvora u tamnici Santé, gdje piše prvi članak, koji se 15. i 23. svibnja pojavljuje u pariškom tjedniku „Soyons libres“, što ga uređuje Léo Crozet: članak koji kritizira djelo Marcela Prousta nosi naslov: „Učinci demokratske predrasude u svijetu književnosti“. Posjećuje klub Proudhom. Godine 1911. pozvan je na vojnu službu, no oslobođen je zbog zdravstvenih razloga. Velika prijateljstva: Charles i Ernest de Malibran, Yves i Maxence de Colleville, Guy de Bouteiller... 1913. – 1914. – Francuska akcija povjerava mu uređivanje lista „L’Avant-Garde de Normandie“. Iz njegovih članaka, uvodnika i komentara vidi se divljenje prema Léonu Daudetu, Barbeyju d’Aurevillyju i Viliersu de l’Isle-Adamu. Polemizira s Alainom, što je pseudonim filozofa Émilea Chartiera, teoretičara radikalnoga antiklerikalnoga konzervativizma. 1914. – 1918. – Sudjeluje u ratu; uspio je naime stupiti u vojsku kao dragovoljac, „u svakodnevnoj prisnosti i bratstvu sa svojim suborcima, radnicima i seljacima“: „Tako sam – nastavlja – upotpunio svoje gađenje prema građanskom duhu. Ne privlači me bijeda ili neznanje naroda: privlači me njegova plemenitost. Francuska radnička elita jedina je aristokracija koja nam preostaje, jedina koju građanstvo XIX. i XX. stoljeća nije još uvijek uspjelo poniziti“ (Autobiografske bilješke). Zapovjednik brigade otpušta ga s ranama i odličjima. Za vrijeme rata otkriva Léona Bloya, čijim se romanima u prvi mah divi: obojica su snažno proživljavali istovjetan zanos prema dušama, istovjetan osjećaj prema nadnaravnomu, istovjetnu mistiku Otkupljenja. Toga će se prisjetiti 1926. kada će u potražnom listiću iz Plona prije izlaska romana Pod Sotoninim suncem na pitanje o „glavnoj ideji“ romana odgovoriti mišlju autora Bijedne žene: „Strašno sažaljenje nad grijehom, bez gorčine i slavlja, ali teško, ali pravovjerno, s nepomirljivom istinom“. Još će 1947. stari prorok Na pragovima Apokalipse biti za njega „naš Bloy, naš stari Bloy koji je, sukladno proricanju svoga oca, pretrpio neuspjeh u svemu, ali sigurno nije pretrpio neuspjeh za nas, za sve nas, svoje prijatelje, ako ne i svoje učenike, a ono bar sinove, s istim pravom poput Maritaina ili Van der Meera“. U jeku rata, 11. svibnja 1917. vjenčao se s Jeanne Talbert d’Arc (izravnom potomkinjom Ivane Arške). Brak je blagoslovio Dom Besse (čije se prijateljstvo u onom vre-


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

menu može usporediti s prijateljstvom koje je pisac imao dvanaest godina prije s otcem Lagrangeom). Jedini svjedok bio je pisac Léon Daudet. U tom braku rodit će se između 1918. i 1933. šest sinova: Chantal, Yves, Claude, Michel, Dominique i Jean-Loup, „najmiliji i najbolji na svijetu“, kako je 1926. napisao bar o prvoj četvorici. 1918. – 1922. – Bio je inspektor u osiguravajućem društvu; nastavlja pisati gdje može, a kao posljedica toga pisanja nastat će roman Pod Sotoninim suncem: „Prisiljen zarađivati za život osiguravajući ljude, napisat će u jednom pismu iz lipnja 1926. Frédéricu Léfevreu, provodim svoje slobodno vrijeme po hotelima i na kolodvorima. Stranicu ovdje, stranicu ondje… Kad se tako iznudi jedna knjiga, redak po redak, može se smatrati iskrenom“ (Zalazak staraca). Surađuje u nakladničkoj kući „L’Univers“, u kojoj se sprijateljuje s Robertom Vallery-Radotom, koji se njega prisjeća ovim riječima: „Njegovi učitelji bili su Balzac, Bloy, Barbey d’Aurevilly, Dostojevski, Conrad, posebice Conrad u romanu Srce tame. Malo suvremenika, osim Péguyja. Tek je bio upoznao Pirandella zajedno s Proustom. Léon Daudet, kliničar i analitičar psihičkih stanja, u romanima Nasljedni sifilis i Svijet slika zanima ga usporedno sa studijem Freudove psihoanalize.“ Jedna od njegovih najbolji novela, Madame Dargent, izlazi u „La Revue hebdomadaire“ (siječanj 1922.). 1926. – U travnju se pojavljuje roman Pod Sotoninim suncem u zbirci „Le Roseau d’or“ koju uređuju Jacques Maritain i Frédéric Lefèvre (tajnik Stanislas Fumet): „U povijesti francuske književnosti, piše Michel Estève, roman je prvi put iznimno snažno prizivao svijet nadnaravnoga. Po dubini i snazi ostavljao je daleko iza sebe romane kršćanskoga nadahnuća poput romana Louisa Artusa, Baumanna ili Huysmansa koji su pisani do 1910.“ Postignuti uspjeh romana navodi Bernanosa da ostavi mjesto osiguravatelja, da živi samo od svoga pisanja, da radi ono što mu je „nametnuto“: „Književno me zvanje ne privlači, rekao je 1919., ono mi je nametnuto. To je jedino sredstvo koje mi je dano da se izrazim, odnosno da živim. Za sve, emancipacija, oslobođenje unutarnjega čovjeka, ali za mene nešto više: uvjet moga moralnoga života.“ (A 1945. dodat će: „Umijeće pisanja nije više umijeće, to je pustolovina, a iznad svega duhovna pustolovina. Sve su duhovne pustolovine Kalvarije“.) U studenomu 1926. u „La Revue universelle“ izlazi Sveti Dominik. Potkraj godine Vatikan objavljuje osudu Francuske akcije. Kako već dugo nije bio „camelot du roi“ (kraljev vitez), Bernanos žestoko reagira braneći čast katolika koji pristaju uz društvo, a da pritom ne dijele njegov „vremeniti primat“: „Tragičan prijezir kojemu će Bog biti sudac, budući da je suprotstavio ono što nijedno francusko srce ne bi trebalo razdvojiti, poslušnost i ljubav“. No s vremenom piše Maurrasu: „Ono što vam nedostaje, mi, mi smo to imali. Mi smo bili kvasac koji pravi tijesto iznutra i čini učinkovitim težak napor radnika. Vi ste nam davali talent, mi smo vam donosili prijeko potrebnu, Božansku Milost“. 3. siječnja 1927. – Umire mu otac: „Javljam vam, piše jednom prijatelju, sretnu smrt svoga oca, koji je ušao u spokoj, u nedjelju ujutro, u dva i pol. Molite se za njega i za nas.“ U istom mjesecu odbija Legiju časti; opet će ju odbiti 1938. i 1946. 1929. – U travnju se pojavljuje roman Radost, koji je u prosincu dobio nagradu Fémina; „Revue blanche“ objavljuje Ivanu nevjernicu i sveticu. 1930. – Poslije smrti majke (8. ožujka) ljeti boravi neko vrijeme na liječenju u Véseneuxu (proživljuje krizu straha).

109


110

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

1931. – Objavljuje u „Figarou“, u kojem prihvaća mjesto urednika za književnost, sve do prosinca 1932. niz članaka koji će ga uvesti u polemiku s Francuskom akcijom (Maurras, Daudet, Pujo). Časopis „Réaction“ posvećuje mu poseban broj. 21. svibnja 1932. – Prekid s Maurrasom: „Zbogom, Maurras!“ Svoje će razloge objasniti u Skandalu istine, u kojem, suprotstavljajući među ostalim Maurrasovu misao Péguyjevoj, posebno piše: „Imam pravo govoriti, i to činim. Nije me Maurrasova misao svrstala uz Monarhiju. Nikada nisam bio republikanac. Sa šesnaest godina vjerovao sam da je on čovjek žestoke akcije, da silazi na ulice. Vjerovao sam u to jer mi je on to govorio, jer mi to nije prestajao govoriti. Ne smatram ga kukavicom. Kažem da nijedan političar nije s manje stida iskoristio sliku opasnosti jer je dobro znao da joj se ne želi izložiti. I to mi je dosta“. 21. srpnja 1933. – Slomio je nogu u teškoj motociklističkoj nesreći (bit će prisiljen hodati na štakama). Teške materijalne prilike. Piše članke za „Marianne“ i „Jour“. 1934. – 1937. – Premješta se na Baleare, gdje u Palma de Majorci završava romane Zločin, Dnevnik seoskog župnika i Novu pripovijest o Mouchettei, koji će se pojaviti 1935., 1936. i 1937. Roman Dnevnik seoskog župnika dobio je Veliku nagradu za roman Francuske akademije, čime je zabilježen uspjeh veći od uspjeha romana Pod Sotoninim suncem. Jedan drugi roman, Loš san, napisan u onom razdoblju, izići se postumno 1950. Španjolski građanski rat odvraća pisca od romanesknoga stvaranja. Sada će, uz iznimku posljednjega poglavlja romana Gospodin Ouine (koji izlazi 1934.) i Razgovora karmelićanki, pisati samo eseje ili „borbene zapise“: „nisam ni polemičar, ni pamfletist, priznat će 1948. Još manje doktrinarac. Bog zna koliko me bola košta što ne pišem romane. Za mene je to vrlo velika žrtva. No želim pokušati ljudima osvijetliti njihove reflekse poštenja, iskrenosti“. Na početku rata u Španjolskoj njegove su simpatije na strani Franca: „Vidio sam, živio sam u Španjolskoj u predrevolucionarno vrijeme, reći će uskoro u Velikim grobljima na mjesečini. Proživljavao sam to s malom skupinom mladih falangista, punih časti i hrabrosti, koji nisu prihvaćali sav program, no koje je, kao i njihova plemenitoga vođu, pokretao snažan osjećaj za društvenu pravdu. Siguran sam da je prijezir što su ga prema republikanskoj vojci i ljudima glavnoga stožera, izdajnicima svoga kralja i svoje zakletve javno izražavali, izjednačivao njihovo opravdano nepovjerenje prema kleru vještu u trgovanjima i u izbornim prijevarama koje su se vršile pod zaštitom Narodne akcije i posredovanjem neusporedivoga Gila Roblesa“. No smućen zatim frankističkom represijom započinje redakciju Velikih groblja na mjesečini (kojih odlomci izlaze u tjedniku „Sept“, što ga uređuju dominikanci). Prihvaćena s hladnoćom, entuzijazmom ili ogorčenjem, Velika groblja na mjesečini izlaze u svibnju 1938. postavljajući europskim katolicima teško pitanje savjesti. No pisac prijeti, „španjolsko iskustvo je možda bilo glavni događaj u mom životu. Izbliza sam vidio naličje španjolskoga križarskoga rata i frankističkoga čišćenja. Mogao sam promatrati do koje je dubine totalitarni otrov iskvario katoličke savjesti, pa čak i svećeničke savjesti. Ovdje ne želim reći više: dopuštam si to prepustiti svojoj knjizi. Tada je to bi vrlo snažan napad, i sve se pokušalo da ga se stavi na Indeks. Imam dobre razloge vjerovati da se je sam Pio IX. suprotstavio onakvoj osudi, odbijajući dati takvo zadovoljstvo simonistima i ubojicama. (Autobiografske bilješke)“ Pisac napušta Majorcu 27. ožujka 1937.: „Napustio sam 1937. Španjolsku da bih ponovno ušao u Francusku. Poraz savjesti predvidio je poraz vojske. Trostruka pokvarenost, nacistička, fašistička i marksistička, nije poštedjela gotovo ništa od onoga što su me bili učili da poštujem i ljubim. Gotovo odmah napustio sam zemlju. Slobodnom čovjeku više nije bilo moguće u njoj živjeti ni disati. (Autobiografske bilješke)“ 1937. – 1945. – Dva mjeseca prije Münchena, pun gnušanja prema ponašanju demokracija, Bernanos


Georges BERNANOS

NOVI PRIJEVODI

izabire egzil. Otplovljava 20. srpnja 1938. s obitelji u Paragvaj. No njegova nova zemlja bit će sedam godina Brazil. Iskrcava se u Rio de Janeiru. Nastanjuje se na Itaipavi, zatim u Juiz de Fori, Vassourasu, Pirapori, Belo Horizonteu, Barbaceni. Ondje kupuje malu farmu u predjelu koji se zove Cruz das Almas, gdje će živjeti „pred golemim horizontom divljih i grubih hridi što se jedne na druge nameću na stotinu kilometara, na jugu se obrušavaju u more, a na sjeveru se malo-pomalo gube u beskrajnom vijencu“. Ubrzo slijede njegovi „borbeni zapisi“: Skandal istine pojavljuje se u siječnju 1939.; Mi drugi Francuzi u srpnju iste godine; Ponižena djeca koja će, dovršena 1940., izići 1949. jer je primjerak izgubio onaj kojemu je bio povjeren; Pismo Englezima izlazi 1942.; Put za Croix-des-Ame u četiri sveska pojavljuje se 1943. i 1944.; Francuska protiv robota izlazi 1944. Mnoge druge knjige koje sabiru članke, predavanja i pisma bit će objavljene poslije piščeve smrti (Što učiniti sa slobodom?, Zalazak staraca, Francuzi, kad biste znali, Sutrašnjica, to ste vi!, Borba za istinu, Borba za slobodu...). Piše „redovito u brazilskom tisku, u nekim francuskim tajnim novinama i za Radio London“. Njegov najstariji sin otišao je 1941. u Englesku, služio je vojsku u zrakoplovstvu i vratio se u Brazil vrlo bolestan. Drugi sin, koji je na početku rata u Španjolskoj stupio među frankiste, otišao je 1942. i služio vojsku u mornarici. 1945. – 1947. – Premda se ukorijenio u Brazilu, na poziv generala de Gaullea („Vaše je mjesto među nama“), Bernanos se u srpnju vraća u Francusku. Surađuje u moralnoj obnovi zemlje, kao što je za vrijeme rata bio jedan od najspremnijih duhovnih pokretača Pokreta otpora, ali odbija biti u vladi. Kako ne uspijeva, kao uostalom ni inače, nastaniti se na nekom mjestu, zamjenjuje Pariz za Sisteron, Sisteron za Bandon, Bandon za Chapelle-Vendomoise, a ovo posljednje središte za Tunis, gdje boravi od 1947. do ožujka 1948. Brojni članci objavljeni tih godina u listovima „La Bataille“, „Combat“, „Carrefour“, „Le Figaro“ ili „L’intransigeant“, sabrani su u knjizi Francuzi, kad biste znali… Predavanja u Belgiji, na međunarodnim susretima u Ženevi ili na Sorbonni, svjedoče piščevo razočaranje kompromisima IV. Republike, prokazuju opasnosti od totalitarizma i proročki navješćuju rasap suvremene savjesti. On je naime „zbog nekoliko razloga odbio prihvatiti primirje. Prvi razlog bila je čast Francuske. Ljudi iz Vichyja mogli su pokazati jake karte da su nas velike Demokracije ostavile same ili gotovo same, pred najmoćnijim ratnim strojem svih vremena, dok je Rusija bila neutralna. No ta priča tada nije bila zanimljiva. Kada je čovjek, ili narod, dao svoju riječ, mora je održati, ma kakav bio onaj kojemu ju je dao. Drugi razlog bio je sljedeći: Njemačka sa svojim stogodišnjim prestižem i kvalitetom svoga naroda izgledala je mnogo većom i neposrednijom prijetnjom slobodi nego sovjetska Rusija, socijalistička Engleska ili izolacionistička Amerika.“ Završavajući Autobiografske bilješke (1945.), proročanski dodaje: „Ne nadam se mnogo da ćemo sutra živjeti u slobodnom svijetu. Bojim se zbog slobode strašne krize koja će u smrtnu opasnost dovesti opće kršćanstvo. Najčudnija pojava sadašnjega rata jest to da se totalitarizmi nimalo ne demokratiziraju, dok naprotiv demokracije postaju totalitarne... U slučaju da mi sutra možda ne bude dopušteno pisati u vlastitoj zemlji – a to mislim – opet bih je zamijenio za neki još više udaljen kutak na svijetu: i radio bih na novim knjigama u nadi da će jednoga dana poslužiti, makar i mnogo poslije moje smrti, onoj stvari kojoj sam posvetio svoj život.“ 1947. – 1948. – Za vrijeme zime 1947. – 1948., unatoč prvim napadima bolesti koja će ga slomiti, sastavlja patetične Razgovore karmelićanki, koje završava istoga dana kad se sredinom ožujka 1948. definitivno razbolio. 1948. – Prijatelj Henri Jacques, koji je krenuo u Tunis, dovodi ga u Pariz. Upala jetra brzo se pogoršava. Hitno je operiran. Nakon nekoliko tjedana agonije Bernanos umire u zoru 5. srpnja u američkoj bolnici u Neuillyju: „Zna da smo tamo, piše don Pózeril, koji mu pomaže sve do posljednjih trenutaka... Strašno pati. A onda vikne: ‘Za nas dvojicu!’ Osobno mislim da je jednostavno izbacio taj izazov

111


112

NOVI PRIJEVODI

Georges BERNANOS

smrti, iscrpljenosti smrću... Izvanredan mir njegova lica pogodio je sve one koji su se približili njegovoj smrtnoj postelji. Princ pokriven bakrenom bojom, snom i nepokretnošću. Mišići se nisu ukočili, a skrivajući zube, usne su se smješkale mladošću djetinjstva.“ Na pogrebnim obredima u crkvi Saint-Sévérin jedini službeni znak zahvalnosti znak je mladih svih društvenih staleža, španjolskih republikanskih prijatelja i dviju južnoameričkih vlada. U svom dnevniku 24. siječnja zapisao je: „Želimo stvarno ono što On hoće, želimo zaista, a da to ne znamo, svoje muke, svoje patnje, svoju samoću kad mislimo da želimo samo svoje užitke. Vjerujemo da se bojimo svoje smrti i da joj želimo umaknuti kad želimo stvarnu smrt kao što je On želio Svoju; naša je smrt uostalom Njegova smrt. Kao što on žrtvuje samoga Sebe na svakom oltaru na kojemu se slavi misa, tako iznova umire u svakom čovjeku u agoniji. Želimo sve ono što On želi, no ne znamo da to želimo, ne poznajemo se, grijeh nas sili da živimo na površini samih sebe, vraćamo se u sebe samo da bismo umrli, a ondje nas očekuje On.“

S francuskoga preveo: Božidar Petrač, Zagreb


Vitaliano BRANCATI (1907. – 1954.) 113

DON GIOVANNI NA SICILIJI (ulomci) XII. Nova milanska kuća mirisala je na mlaku boju i vlažnu piljevinu, i Giovanni se nakon prve noći požalio ženi.*1 „Alo, Bože moj, ja to ne osjećam!“, kazala je Ninetta. „A ja da, u tolikoj mjeri da ne mogu spavati!“ „Zar je bio bolji miris paučine koji sam osjećala noću u Cataniji?“ „Svatko je navikao na svoj miris! Ali ja sada, ako se dobro poznajem, neću moći oka sklopiti.“ „Radi kao što sam ja činila na Siciliji: poprskaj jastuk kolonjskom vodom!“ Giovanni je poslušao ženin savjet i spavao je čvrsto, ali cijelu je noć sanjao da rukama drži glavu koja ga boli. Nakon tjedan dana naviknuo se na miris nove kuće i više nije imao potrebu da prije lijeganja poškropi jastuk s dvjema žličicama mirišljave vodice. No, ono na što se nije uspio priviknuti bio je racionalni namještaj. Kretao se između kuboidnih stolica, preokrenutog klavira, čeličnih cijevi i okumea kao što se mačka vrzma ispred zida na kojem je nacrtano ognjište, nastojeći uzaludno, i često uz ozljede kao posljedicu, ući glavom i šapama. Sav ga je taj namještaj držao uspravnim poput stupa, nespretnim, i nije bilo načina za opustiti glavu, spustiti se ili prileći. *

Vitaliano Brancati: Don Giovanni in Sicilia, Milano, V. izd., „Tascabili Bompiani”, posebno izd. za L’Espresso, 1988. U prošlome svesku objavili smo prijevod nekoliko prethodnih poglavlja Brancatijeva romana. (Op. ur.)


114

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

Jednog je poslijepodneva pomislio: „Sada ću malo prileći, kao u Cataniji. Ako ne spavam nakon ručka, navečer stalno zijevam i ispadaju mi riječi iz usta!“. No, nakon što je ušao u spavaću sobu činilo mu se da ga oči varaju: krevet je nestao unutar zidova, a njegovo je mjesto zauzeo uzak i dugačak komad namještaja. Iza se nalazio tepih s dvjema vazama kaktusa. Ostao je gledati i mjerkati vlažnim očima taj besmisleni komad namještaja te pomislio: „Znači da je tako bilo suđeno!“. Služeći se slobodama koje joj je davao Giovannijev mali prst, Ninetta je smjestila svoj i mužev krevet u dvije sobe odijeljene hodnikom. Nažalost, sistem grijanja bio je raspoređen tako da se griju sve prostorije osim hodnika. Prve se noći Giovanni gotovo smrznuo tek što je koraknuo izvan sobe: „Ma, tu je gore negoli vani!“, promrmljao je kroza zube. „Zar u ovom gradu moram ostaviti kožu?“ Progurao se do vješalice pune kaputa. „Što mi je činiti?“, pomislio je. Tri je puta obukao najdeblji kaput i isto toliko puta ga je skinuo. Napokon, odlučio ga je zadržati: „Ostavit ću ga ispred Ninettinih vrata!“. No, sutradan, budući da je intimnost malo porasla, pokazao se ženi u pidžami, kućnom ogrtaču od devine dlake te s teškim, crnim kaputom. Malo se sramio sve te odjeće koju je nosio, ali Ninetta, koja ga je uvijek dočekivala s osmijehom, ovoga je puta ostala ozbiljna, da mu ne bi bilo neugodno. Jedne noći temperatura je pala na pet stupnjeva ispod nule i Giovanni nije izašao iz kreveta. Za doručkom ga je Ninetta, smiješeći se, pitala: „Zašto niste došli, gospodine?“. „Eh“, kazao je on pogledavši prema balkonskim staklima prekrivenim ledom. Ninetta se počela smijati i stavila mu je, kao djetetu, tople ruke na hladne uši. Navečer je nasred hodnika vidio crveno svjetlo; bio je to simpatičan ženin poklon, električna pećica koja je grijala noge onih koji bi prolazili i oglašavala se tiho, tiho, poput psa koji sanja. „Pa, ovo nije loše“, pomislio je Giovanni okrećući se ispred pećice prije negoli bi produžio u drugi dio hodnika. Našavši se pored vješalice, uzeo je šešir i stavio ga na glavu. Taj je put Ninetta, vidjevši ga kako ulazi, rekla tiho, tiho „Bože moj!“, no on nije ništa čuo. „Zahvaljujem ti na pećici!“, kazao je Giovanni skidajući teški kaput. „Sutra ćemo dobiti i telefon“, rekla je, tražeći dugme na lampi da je ugasi. Taj je telefon, tek što je postavljen u dnevnoj sobi, donio glas gospodina Di Lorenzija, predsjednika društva, koji se žalio da Giovanni prekasno dolazi raditi. „Imate pravo!“, odgovorila je Ninetta. „U jedanaest sati previše je kasno!... Imate pravo!“ „Telefon zle kobi!“, promrmljao je Giovanni kada je spustila slušalicu. „Ne počinjemo dobro! Tko zna koliko će nam još loših vijesti donijeti?“


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

„Ljubavi, nemoj biti praznovjeran! Priznaj da Di Lorenzi ima pravo! Moraš ustajati jako rano!... Molim te, prestani stiskati taj komad željeza!“ Ninetta je sjela na rub fotelje i, prislonivši svoje čelo na Giovannijevo, rekla mu stotinu lijepih riječi: „Dobra moja ljubav koja će ustati rano ujutro!... Tikvica moja slatka, koja će rano ustati. Srce moje zločesto, koje će rano ustati!“ Sutradan je Giovanni ustao u šest i trideset. Ninetta je ostala ležati, ali htjela je da vrata njezine sobe ostanu otvorena, ne bi li čula muževe korake, a svako toliko i njegov glas. Ti koraci nisu baš bili jako žustri i kada bi čula da su utihnuli negdje u kući, pridignula bi se i doviknula: „Ljubavi moja, požuri se!“. U jednom trenutku, kada su prestali koraci, čuo se šum nalik na četkanje tkanine, kao neko trljanje. Što se to događa? Ninetta je odjenula kućnu haljinu i skočila iz kreveta da bi vidjela što Giovanni radi. I našla ga je svog crvenog i blaženog u licu kako trlja ramena po radijatorima. „Ah, ne, dragi moj!“, kazala je Ninetta. „Ne!“ Iznenadan ženin glas pogodio ga je kao žestoki udarac: osjećao se kao da umire od srama. „Malo sam zimogrozan po prirodi!“, promrmljao je nakon trenutka tišine. „Moraš se promijeniti!“ „Promijenit ću se, vidjet ćeš!“, prožvakao je nervozno, očajan zbog sebe, zbog vlastite prirode, Sicilije, stare kuće u Cataniji te svih šalova i deka koje su ga pokrivale otkad se rodio. Tri dana prebirao je tu rečenicu među zubima, ali nije znao kako je izreći. Napokon, jednog se jutra probudio mračan u licu i zatražio kućni ogrtač i četku za kupanje. „Što želiš napraviti?“, pitala je žena. Pogledao ju je poluzatvorenih očiju. „Želim se istuširati hladnom vodom!“ „Ma ne, dragi, ako nisi na to navikao, nemoj! Treba to početi raditi ljeti, ne zimi, molim te, dragi!“ Klimnuo je i, prebacujući ogrtač preko jednog ramena te isprobavši snagom ruku gumenu četku, krenuo prema kupaonici. „Na koncu“, pomislio je, „hladna voda nije nikada nikoga ubila. Imam zdravo srce! Mogao bih dobiti paralizu, da imam slabo srce. No, hvala Bogu, imam zdravo srce!“ Na ulazu u kupaonicu osjetio je vrtoglavicu, činilo mu se da ga sve ledene stvari, pod, zidovi, lanac, dotiču oštrim vrhovima. No, to je trajalo svega minutu. „Idemo!“, viknuo je otvarajući slavinu i jednim se skokom našao ispod tuša. Sva njegova krv, zanjihana dugačkim poslijepodnevnim snovima ispod deka, sva

115


116

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

njegova koža, milovana vunom i tijekom ljeta, sami korijeni njegova života uronjeni u toplinu poskočili su prilikom bičevanja hladnom vodom. Činilo mu se da umire, da se gubi u ledu i potom da se nalazi unutar pećnice. Izašao je iz kupaonice crvenog lica. „Osjećam se puno bolje!“, rekao je ženi, naježen, no nije znao je li razlog tomu hladnoća ili to što ga je sve peklo... „Osjećam se baš dobro“, telefonirao je iz trgovine. „Studen mi više ne može ništa!“ U biti, nije više tako jako osjećao hladnoću. No, dva dana kasnije prehladio se. Nos, koji mu je prirodno bio uži, skroz mu se začepio. Svako toliko bi, da bi mogao disati, morao izvući zrak na silu, ispuštajući vjetrić koji je okretao Ninettu prema njemu. Nije da se žalila da joj to smeta, ali svaki put kada bi joj muž zviždao nosom, ona bi se živahno okrenula, kao da je netko zazivlje imenom. Tako je Giovanni morao disati otvorenih usta i kada mu se nepce sušilo te bi osjećao kao da umjesto jezika ima komad pluta, otišao bi u drugu sobu, koja je bila najviše udaljena od Ninettine, i, zatvorivši usta, disao kroz nos svom snagom koju je imao u plućima. Kada nije mogao ustati i ostaviti Ninettu, pravio se da zijeva. Treći dan, budući da mu je bilo stvarno loše, rekao je Di Lorenziju da ide put Coma, provjeriti jednu filijalu. Tamo je, u jednoj hotelskoj sobici, dao oduška svojoj prehladi. Vratio se zdrav i odmah je otišao istuširati se hladnom vodom. „Ili ću umrijeti“, pomislio je, „ili ću postati druga osoba!“ Malo-pomalo postao je druga osoba: suh, mršav, normalne boje (ne više na točkice nakon obroka) te sjajnih, naglašenih očiju. Budući da je iskorijenio svoje navike, upao je u maniju kretanja i hladnoće: išao je okolo s laganim mantilom i uzimao si tek koji trenutak predaha tijekom dana i koji sat tijekom noći. Ninetta je pljeskala svojim ružičastim rukama – svaki put kada bi nakon ustajanja i tuširanja izlazio, odustajao bi od jedne majice, a i smanjivao je unos maneštre. Ona je, na koncu, zapovijedala da treba biti brz, mršav, budan, oskudno odjeven! Svako toliko popucala bi mu hrskavica, a njegov se život potpuno preokrenuo, poput stare kočije u koju su upregli vatrenog konja. Stalno je gledao svoje oči, sjajne kao kod nekoga tko ne može spavati, i nije znao što da pomisli o svom novom izgledu. Postao je mršaviji od srednjoškolca, ali oko te mršavosti nalazilo se nešto što mu je smetalo, poput duha nekog krupnog čovjeka. Slijedeći uobičajena pravila po kojima nekoga definiramo lijepim ili ružnim, on nije imao niti jednu od onih osobina koje mogu nekoga definirati ružnim: nije bio debeo, nije bio malen, nije bio iskrivljen! No, unatoč tome, svaki put kada bi mu Ninetta usred dnevnog boravka prislonila obraz uz prsa, on je na ogledalu vidio sliku lijepe žene i ružnoga muškarca. „Jesi li sretan?“, šaputala mu je ona, s usnama na dugmadi prsluka.


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

„Da“, odgovorio je Giovanni dok se činilo kao da se cijeli njegov život iz oka prelijeva po toj plavoj kosi. U veljači je stigao namještaj za dnevni boravak i luster sličan kotlovnici, privezan uz tavan srebrnim lancima, koji je s visine otpuštao bijelu svjetlost. „Sada više nećemo biti sami!“, kazala je Ninetta. „Upoznat ćeš prvorazredne osobe!“ Od one večeri, naime, između „Da, da!... Oh, oh! Kako lijepo!... Dobra! Dobra!... Lijepa, dobro, dobro!“ te uz zvukove cipelica, uzdahe i kašalj, cijeli je Milano (tako se barem njemu činilo) prošao kroz ta dva salona. Gospodin De Lorenzi dolazio je četvrtkom i subotom, a pisci Luisi, Marinelli i Valenti, zajedno sa svojim suprugama, došli bi, pak, svaku večer. Ostali su dolazili povremeno, u svako doba, ponekad nakon kazališta, ne bi li popili malo konjaka iz širokih čaša koje im je za vjenčanje poklonila Barbara. Mislio je da će mu biti neugodno s tim tako poznatim i kulturnim ljudima, no morao je konstatirati da su sve to dobri ljudi; ustajali bi kada bi on ušao u dnevni boravak i uvijek bi ga pitali što misli o njihovim razgovorima te za vijesti o Siciliji, ženama, kupalištima, Etni, narančama. Giovanni je odgovarao škrtim riječima ili bi rekao tek „ne“, dižući usta poput konja koji više ne želi piti. „Šutljiv ste tip“, govorili su mu. „Ne želite trošiti riječi poput nas.“ Valenti je često dolazio prije drugih, u vrijeme kada bi s balkonskih stakala dopiralo još malo svjetla. Uvijek je bio umoran, jadnik! Jednostavno bi mu glava klonula na naslon fotelje i zatvorio bi oči, nastavljajući lupkati prstima po drvenim naslonima za ruke. Giovanniju je bio simpatičan, a bilo mu ga je i žao, pa bi ga, sjedeći ispred njega na višoj stolici, gledao u tišini, dok se žena kretala po kući da bi davala zapovijedi ili odgovarala na telefon. „Eh, moj dragi!“, rekao je jedne večeri Valenti bez da otvori oči. „Neće ostati ništa od mene! Ništa! Uporno pišem knjige, ali nisam ništa drugo doli novinar!“ Giovanni nije shvaćao pa je odgovorio grlenim šumom. „Napisati I Malavoglia ili ne napisati ništa, poput Vas!... Nema puta između za čovjeka koga se cijeni!“ Giovanni se pravio da se zakašljao. „Zavidan sam Vam“, kazao je Valenti podižući kapke i gledajući Giovannija pogledom bolesna djeteta. „Zavidan sam Vam. Želio bih biti poput Vas! Ono što vi kažete, dobro je! Ono što ja pišem, nije dobro! Zašto ja pišem, a Vi ne govorite? Navečer, kada su tu i drugi, govorite! Molim Vas: pričajte više od njih! Ono što ćete reći, bit će dobro, izvrsno! Vjerujte mi: govorite!“ Navečer Giovanni nije rekao ništa, kao ni inače. Ali sutradan, vidjevši Valentija

117


118

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

s fasciklom punim tiskanih listova u ruci i mrtvačkog lica, pomislio je da je čovjek tako tužan zbog njega pa si je obećao da će govoriti. „Kada biste imali upaljeni kamin“, kazao je Valenti Giovanniju nakon što je sat vremena držao oči zatvorene, „bacio bih u nj te papire!... Tri godine posla! Tisuće sati rada za stolom!... Nemušte stranice, pogrešni pridjevi! Oh, kada bih samo mogao zapaliti taj korpus riječi, unutar kojeg patim nečuveno, kao unutar paraliziranog ili grbavog tijela!... Smrt riječima!“ „Večeras“, kazao je Giovanni, „i ja ću se pridružiti konverzaciji. Ali, bojim se da ne bude krivo Ninetti!“ „Vi vrijedite više negoli Vaša žena.“ Giovanni je ostao iznenađen: zar je vrijedio više od Ninette? Navečer, kada su slikari i književnici napunili salon, Giovanni je, zapodjenuvši razgovor o jednom čovjeku iz Bologne koji je bolovao od „lošeg govora“, ispričao jednu epizodu iz svoga života u Cataniji. „Moj stari stric“, kazao je, „nije raspoznavao ljude i kada su bili posjeti u njegovoj kući, približavao se ženama gotovo im tutnuvši lice na lice...“ Zaustavio se, pocrvenivši sve do korijena kose: ono „tutnuvši“, je li to bila odgovarajuća riječ? No, vidio je da su se svi smijali sa znakovima odobravanja. Ninetta je svejedno prevela: „To znači unositi se licem“. „Još!“, kazao je Luisi. „Prekrasno pričate...“ „... Približavao se, dakle, gospođama i unosio im se govoreći ‘Ma tko ste to vi’?, no ustvari se koristio puno težim riječima!“ Ninetta ga je gledala strogo, ali Valenti je to glavom odobravao, dajući do znanja da mu jako dobro ide. „Mladići su, pak“, nastavio je Giovanni, „uživali u predstavi“. „Kako?“, upitao je Marinelli skočivši sa stolice. „Kako ste ono rekli?“ „Uživali su u predstavi“, ponovio je slabašno Giovanni, „zezali su ga“. „Ma to je jezik dostojan Verge! Pobogu, kako je lijep taj Vaš jezik!“ „A Vi“, kazala mu je gospođa Valenti, „koji znate tako lijepo pričati, šutjeli ste tolike večeri! Tko zna koliko ste nam lijepih priča uskratili!“. Giovanni je obrisao čelo rukom i nasmiješio se. Kasno navečer, pak, kada su ostali sami, Ninetta se namrštila i odgovarala suho na svako njegovo pitanje. „Čini se kao da ti je pala bomba!“, promrmljao je Giovanni. „Kako se to izražavaš, dragi moj! Da ti je pala bomba!“ „Ja sam Sicilijanac i govorim sicilijanski!... Ili, pak, govorim talijanski!... Govorim onako kako mi dođe!“ „Ali, tvoj jezik nije niti sicilijanski niti talijanski! Ne vjeruj pohvalama koje ti


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

daju! Znamo li mi što oni kasnije govore o tebi?“ Giovanni se naljutio: „Ah, nisam jedan od onih kojima se može rugati, budi sigurna“. „S takvima nitko nije siguran.“ Giovanni je izgubio strpljenje: „Niti ti!“, kazao je. „Ni ja, znam to, ali barem će raditi razliku između mene i tebe!“ „Rade razliku!“ „Što ti znaš?“ „Hoćeš da ti ponovim?...“ „Samo izvoli.“ „Da ti kažem što mi je rekao Valenti, tu, iz ove fotelje?“ „Što ti je rekao?“ „Da vrijedim više od tebe!“ Bio je to kao vjetar što razvedrava nebo: mali oblačić ljutnje, prvi koji je mračio Ninettine oči nakon braka, nestao je u trenutku. „Oprosti mi, dragi“, kazala je smijući se bez zlobe. „Oprosti ti!“, kazao je Giovanni tiho. Sutradan, kada su navečer opet došli posjetitelji, vratio se ponovno krnjim rečenicama. „Govori!“, šapnula mu je žena, „jučer sam bila glupa!“. „Ne da mi se pričati!“ Počelo mu je smetati to što ga Ninettini prijatelji odobravaju s takvim žarom, no, „na koncu“, pomislio je, „što toliko osobito govorim?“. Svaki put kada bi otvorio usta, svi bi u njemu pronašli razum, pozitivnog čovjeka, onog normalnog. Gospođe, pak, posebice mlada Valentijeva žena, bile su jako srdačne s njim, primičući se cijelim tijelom da kažu i najbanalniju stvar. Stalno je bila pored njega i on je pogledavao Ninettu da vidi ako joj se lice mrači. No, nije se osvrtala na to, samo mu se smiješila. Otkrili su da ima veliku šaku, da je bio „iz osamnaestog stoljeća, barokno složen, ali iz jednog lijepog baroka“. Gospođa Valenti često mu je uzimala, s naporom, desnu ruku, pokazivala bi je svima i govorila: „Ma pogledajte! Samo gledajte!“ Dopustio joj je da to čini, i dok su mu se prsti spuštali na one ledene gospođine, nastavljao je gledati Ninettu, koja mu se uvijek smiješila. O njegovoj ruci puno se pričalo. I u kavanama, zvali bi ga s obližnjeg stola i gospođe Luisi, Marinelli, Valenti ili neka druga, nakon što bi ga predstavile spretno prijateljicama, primale bi ga za desno rame i, dižući mu ruku uz srdačan osmijeh, govorile: „Evo poznate ruke!“.

119


120

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

Djevojke su primicale lica: „Stvarno, kako je jak! Čini se kamen, čekić, kameni upravljač bicikla!“ Giovanni im je dopuštao da to čine, sa strpljivim osmijehom. Kako su samo bile daleke kavane iz Catanije, priče Scannapieca, laktarenja i guranja prijatelja!... Scannapieco bi umro od radosti kada bi imao mogućnost da mu ruku, kao što se to događa njemu, drže tolike žene! U njegovoj se kući često govorilo o knjigama, ali ti pisci, koji su pročitali čitave sobe knjiga, široke kao crkve, i te gospođe, koje su krajem svakog mjeseca slale stotine lira knjižaru, govorili su, pak, da mrze knjige i da vole „zdrav život“, putovanja, neznanje, akciju, i tako pričajući, one su gledale Giovannija nježnim pogledima. Osjećao je da za tu gospodu predstavlja previše toga, a izmicao mu je pravi smisao, i kada bi se njihove oči duže zadržavale na njegovim ramenima, izašao bi s kakvom izlikom iz dnevne sobe i otišao do hodnika, da se odmori od tog tereta nijemog obožavanja koji je pao na njega. Ponekad bi se u novinama pojavilo neko od onih lica koje bi navečer, pri neizravnoj svjetlosti velikih lustera, pilo konjak iz čaša koje im je poklonila Barbara. „Kako je loše ispao!“, uzviknula bi Ninetta. „Govoreći istinu, čini mi se da zarađuje!“ „Oh, Giovanni, gdje je onaj umoran i srdačan izgled, ono svjetlo u očima?“ „I da, gdje je, gdje je?“ Bila je potrebna Ninetta da bi se otkrilo da je Alberto Marinelli imao umoran izgled i srdačan sjaj u očima! No, nije bio ljubomoran na tako „duhovne“ ljude, koji su, čini se, davali samo njemu, Giovanniju, zadatak da napravi sve značajne stvari u životu, pa i to da želi ženu kao takvu, a ne kao prijateljicu i savjetnicu. No, već neko vrijeme (treba to ipak naglasiti) on više nije imao takvih želja! Je li to bio hladan jutarnji tuš, aktivan život, malo hrane, miris magle, miris ugrijane boje i vlažne piljevine kojeg je Milano bio pun, no sigurno je da Giovanni nikada nije ni pogledao gležanj dama koje su pohađale njegovu kuću, a koje bi mu u drugim životnim prilikama mjesecima zadavale brige. Ruke tih gospođa prislanjale bi mu se na koljena, prsa, po torzu, bradi, ponekad na ramena, bez da se išta divljeg i bijesnog izrodi u njemu, iz njegovih živaca prema tim osjetima. Činilo mu se potpuno neprimjereno, kao loše djelo bez isprike, poželjeti neku od tih žena na način kao što bi je poželio u Cataniji. Jednoga je dana u Milano stigao prijatelj Muscarà i Giovanni ga je pozvao da dođe na druženje s brojnim književnicima i njihovim ženama. Nakon prve čaše vina osjetio je topli dah za uhom te tihi prijateljev glas: „Ona tamo?...“ „Što to?“, pitao je živahno Giovanni. Muscarà je namignuo prema gospođi Valenti: „Pristaje li ona...“


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

Giovanni ga je tako ružno pogledao da je Muscarà oči svrnuo na tanjur. No, nakon što su došli u dnevni boravak i ostali sami u jednom kutu, Muscarà je nastavio razgovor: „Zar si glup? Ta je sigurno imala svakakva iskustva! I ti si umočio kruh, poput drugih!“. „Prestani, molim te.“ „Kako želiš.“ Muscarà je otputovao iste večeri, no ostavio je u kući sumnju i sram, nešto ljigavo, crno, s lošim mirisom. Giovanni više nije bio miran kada bi mu gospođa Valenti stavljala ruku na koljeno, primijetio je čak, ne dajući to do znanja, da ga grebucka sitno, sitno malim prstom. Tako je, mećući nogu pred nogom na putu sumnje i strahova, počeo odgovarati, barem trenutnim crvenjenjem, znojenjem i mucanjem, na one male pritiske koji su se pokazivali sve sličniji milovanjima. Giovanni se jedne večeri, u mračnom kutku kavane, našao s usnama gospođe Valenti među svojima. „Lijepog li zapleta“, pomislio je tijekom poljupca, dugačkog kao solo dionica soprana koji želi izmamiti aplauz. „U što sam se to uvalio?“ Otkrio je poslije da ne osjeća ništa drugo osim gađenja i straha. XIII. S te strane, stvari se nisu odvijale dobro. Stolnjaci osvijetljeni žutom lampom, trećerazredne hotelske sobe, unutrašnjosti automobila parkiranih na seoskim cestama, puste uličice – nikada to neće biti Giovannijeve najbolje uspomene. Dva puta, i od dviju različitih gospođa, ali oba puta izgovorena s istim tonom prijezira i razočaranja, upućena mu je rečenica: „Ma kakav ste Vi to Sicilijanac?“. To je zaparalo Giovannijevo uho. Treći put tu je rečenicu izgovorila jedna djevojka, i to tek mrvicu drukčije složenu: „Takvi ste vi Sicilijanci?“. U biti, Sicilijanci nisu bili takvi, a ni on nije bio uvijek takav. No, od dana kada se odao aktivnom životu, kako su zvali te vratolomije lijevo i desno, stizao svugdje zadihan, s posljednjim zalogajem među zubima, od trenutka od kada ga je tuš ohladio u najskrivenijim vlaknima i oči mu polako izvirale iz mršavoga i suhoga lica, Giovanni se osjećao bitno drukčije. Kako? Ninetti je rekao: „Nabolje“. I na neki se način osjećao bolje, ali uvijek s nekom najavom da će se uskoro osjećati užasno. On bi u svome aktivnom danu potrošio – a ostao je i bez poslijepodnevnoga spavanja – sve do posljednjeg atoma snage. Čineći upravo ono što je odlučio činiti, dan bi privodio kraju bez dugova te ni on ni Ninetta nisu primjećivali da mu nije dobro. Ako bi već ustaljenim dnevnim obvezama trebao dodati još jednu, nešto novo, činilo bi mu se da mu se živci raspadaju i da mu je glava u stanju delirija, jer nije bila

121


122

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

potkrijepljena maštom i knjigama, širila uspomene iz Catanije (često je u snu vikao: „Barbara! Muscarà! Scannapieco!“). Tako se počeo bojati svega što je od njega tražilo da troši snagu, osim one već predviđene. Bojao se i previše dugih koncerata, koji su ga uzbuđivali više no što je bilo potrebno, a posebno se bojao gospođa. Izbjegavao ih je, bježao je, htio je da Ninetta bude uvijek pored njega kada bi im se približavao. Počeo ih je mrziti. „A ti muževi“, mrmljao je. „Kada bi barem svako toliko podigli oči s knjiga?“... Posebno mu je bilo žao što dobri Valenti ima takvu ženu. „Za njega bi“, mislio je Giovanni, „bila dobra moja rođakinja Annetta! Obrazovana, pametna i dobra djevojka. Dobro bi se našli, živjeli bi dobro!“. Ali, otkad je bio u Lombardiji, stalno je mislio kako da u svoj talijanski umetne izraze iz Catanije. A u Cataniji je, pak, onih rijetkih trenutaka kada se svađao sa sestrama, govorio čistim jezikom, tako da je Barbara mrmljala: „A što to govori? Nitko ga ne razumije!“ Gospođa Valenti nije imala zadrške kad je ostajala s njim u kutu balkona, iza zavjesa. No, ta scena u tome uglu, iako je odgovarala nekim maštarijama koje su mu krale popodnevni san na Siciliji, sada je činila da škripi zubima zbog nelagode, kao zbog neke zimice i morske bolesti, i izazivala negativno mišljenje o toj ženi: „Jedna majka, koja ima obitelj!“... „Jedna žena u nekim godinama!“... „Prijatelju, ne, to ne mogu učiniti!“ Čudno je, pak, što je njegov prijatelj, kao i svi oni drugi prema čijim je ženama Giovanni bio hladan, sutradan bio hladan prema njemu! „Što sam mu napravio?“, mislio je. „Ima li tu straha jer sam ga poštovao? Ma, zar ti ljudi žele skupljati s poda rogove da si ih poslije stavljaju na glave?“ Poštenje mu nije bilo uzvraćeno simpatijama ni s jedne strane. Gubio je reputaciju sve više: ili su te žene rekle muževima da je bio loša osoba ili su, pak, oni sami bili ljubomorni. No, to je bilo malo vjerojatno jer već nekoliko večeri nitko se na njega nije osvrtao; Valenti, Luisi ili Marinelli, nakon što bi ispili konjak, uz hladno „oprostite!“, stavljali bi mu čaše, koje je kupila sirota Barbara, u ruke, da ih odloži. Hodao je po tepisima i skrio se u jedan kutak balkona, gdje je razgovor dopirao stišan zavjesama i miješao se sa šumom kiše na ogradi balkona. Nesvjesno mu je pomogla Ninetta, govoreći o njemu kao o mužu s juga. Kada bi ona rekla „Moj Giovanni...“, svi su se okrenuli prema njemu s čudnim osmijehom, kao prema psu koji je spavao neprimjetan među namještajem i odjednom se uspravio na svim četirima šapama. Ninetta je održala dugačak govor, malo smušen, recimo, istinu, kao da su je tri čaše konjaka opile. Rekla je svima, naglas, ono što mu nikada nije rekla nasamo, kada se govori potiho, s velom tajanstvenosti: odala je da


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

je bila zaljubljena u njega! Dodala je da ga je trebalo poznavati, da je on jedinstven čovjek, da je imao samo sitne mane, da ga nije bilo lako shvatiti i da je žena ta koja mu je trebala dati vrijednost „tisuću ili nula!“. Kako je pričao, oči tih gospođa postajale su sve oštrije i promatrale Giovannija kao da puze po njemu derući mu kožu. No, dakle?... Kako je to išlo?... No, onda? „Zašto mi se niste povjerili?“, kazala je gospođa Valenti. „Znam biti i poput sestre.“ Od tog su ga trenutka sve okružile prijateljstvom, koje je bilo i pritisak, nježnost, upitnost, željele su znati nešto o njemu jer su bile njegove sestre, no on nije znao što da odgovori; svaki puta kada bi se nazvale sestrama, pomislio bi na Barbaru, Luciju i Rosu i sjetio bi se kuće iz Catanije, osjećajući miris naftalina iz njihovih starih šešira. Nije mu teško padala sva ta privrženost gospođa jer je tako parirao Ninetti. Nije baš previše shvaćao što se to događa oko njega, ali svaki put nakon što su gospođe pričale s njom ili samo nakon što su s Ninettom izmijenile poglede, brižno bi mu se približavale te mu se činilo da tako jača njegov odnos sa ženom. Još jednom je Ninetta otjerala sve mračne sile koje su mogle prijetiti njegovu životu. Zaboravivši hotelske sobe, stolnjake koje je žućkasto svjetlo činilo svjetlijim, zaustavljene automobile na poljskim cestama, došao je čak do toga da pomisli, kao nekada, da su to bile dobre žene. Polako se vraćao sretnom stanju duše, kada ga je jednog poslijepodneva, dok se žurio kući, kod ulaza u galeriju zaustavio vrh štapa. „Trenutak!“, rekao mu je jedan glas. Bio je to Muscarov otac, koji je sjedio za kavanskim stolom, brade oslonjene na ruku. „Sjedni!“, kazao mu je. „Kuda si to krenuo?“ „Kući. Kako ste?“ „Dobro!“ Stari je prislonio štap na stolić i pridržavao si bradu s objema rukama. Gledao je u praznu čašu ispred sebe i nije ništa govorio. Onda je uzdahnuo. „Što Vam je?“, upitao je Giovanni. „Osjećam da mi je srce crno poput katrana!“ „Zašto?“ „Ne znam biti daleko od svoga doma: ne spavam, nemam teka, a želudac mi, uz dužno poštovanje, ne čini ono što bi trebao!“ „Ne sviđa Vam se Milano?“ „Sviđa mi se, ali imam kćer!...“ „I što to znači, da imate kćer?“ „Želim reći da svaki put kada vidim ženu crvenu u licu i s očima koje te strijeljaju, pomislim: ‘A što ako jednoga dana moja kći postane takva?’, i tresu mi se koljena!“

123


124

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

„Ali, tu postoje i dobre žene!“, kazao je Giovanni uzrujan. „Vjeruj mi, nema ih!“ „Niti jedna?“ „Niti jedna!“ „Oh, jedna će biti sigurno“, promrmljao je ljutito Giovanni, misleći sve više na Ninettu. „Nema ih, sine, nema. Star sam i imam dobar njuh!... Njuh za dobre žene, žene s manirama, s glavom koja je kako treba, a ne osjećam ih nigdje!“ Giovanni se smrknuo i odustao od konverzacije. Potom se oprostio od staroga i promrmljao: „Kako su samo sigurni kada ti bacaju blato po licu!“ te žurno otišao kući. Ondje je već bio novi gost, ekscelencija Fabio Rosari, svjetski poznati znanstvenik čijem se posjetu Ninetta nadala već neko vrijeme. Shvatio je da bi ga morao mrziti pa je počeo nervozno zijevati. Gost se na svaki način činio odvratnim: kada je pozdravljao Giovannija nije ustajao sa stolice, što znači da nije bio previše ljubazan, lijep nije bio nipošto, naprotiv, bio je ružan kao sam đavao, iskrivljen kao da je provodio dane u knjižnici i da su ga ondje šibali, izvještačen i u lošoj formi: prekriven majicama, prslucima i jaknama, i kopao je tražeći džep koji nikada nije mogao naći. Giovanni je gotovo eksplodirao od ljutnje, ubijalo ga je to što mu je, nakon što su ostali sami, Ninetta rekla: „Ima neku svoju ljepotu!“. „No, gdje ima tu svoju ljepotu?“ „U očima, naročito!“ „U očima? No, ako je morao puzati očima po stvarima koje je želio vidjeti, s izgledom životinje koja ništa ne razumije dok to ne ponjuši...!“ I tako je Giovannija snašla nesretna sudbina da bude ljubomoran na takvu osobu te da mora čuvati pogled beskonačno lijepih Ninettinih očiju da ne bude upućen onom licu nalik na osušeni vosak. Dva razmatranja pomogla su mu u sumnjama. Prvo su mu sugerirale uspomene i markiza Maronella. Ninettina majka, naime, bila je zaljubljena u jednog vrlo ružnog čovjeka, a i nakon trideset godina braka nastavila ga je nježno gledati. Drugo, pak, sugerirali su mu prijatelji iz Catanije. Scannapieco, Monosola i vojvoda Cared bili su u prolazu. Išli su okolo očajnih lica jer su se stalno bojali da bi ih netko mogao zafrkavati. „Neću dopustiti da me itko vuče za nos!“, izgovarali su na svakom koraku. Svugdje bi zatekli ironične geste, prijevare, namigivanja i nedostojno ponašanje. Posebno su mrzili konobare, uvijek sumnjajući da su se ovi pravili da ih ne čuju, da su im preko volje donosili tražene napitke ili, pak, one loše kvalitete, mijenjali im cijene, a sve samo kako bi ih vukli za nos.


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

No, pustimo sada to. Scannapieco i Monosola su jednoga poslijepodneva, kada su bili u formi, izrecitirali Giovanniju više od stotinu misli o ženi. Jedna ga je posebno pogodila: „Lijepa žena traži ružnog muškarca da bi mu poklonila malo svoje ljepote!“. To mu je zvučalo kao da je Monosola kazao: „Ninetta te vara s njegovom ekscelencijom Rosarijem“, pa je ustao od stola i otišao kući. Ninette nije bilo, ali ondje je bio Rosari, sklupčan u jednoj fotelji u dnevnom boravku. Morao ga je pozdraviti: Giovanni je to učinio stojećke, a ovaj drugi je sjedio, kao i inače. Proveo je groznih sat vremena pored toga čovjeka koji nije progovarao niti jednu riječ i činilo mu se, zbog nervoznog tapkanja nogama po podu, da usred boravka plete svoju mračnu paučinu. Napokon je došla Ninetta. „Oh, ekscelencijo!“, kazala je. „Jeste li me dugo čekali?“ „Zasigurno mi nije bilo dosadno, pravio mi je društvo Vaš dobri muž!“ Ovo „dobri“, kao, uostalom, i sve riječi koje bi izgovorio, Giovanni bi mu najradije dao da pojede zajedno sa šakom lažnih zuba. No, suzdržao se i sjeo, promatrajući detalje tog omraženog lica. To ga nije tješilo, jer što je više u njegovim očima rasla ružnoća toga čovjeka, to je više bujala i sumnja da ga Ninetta voli! Nasreću, jedne je nedjelje u ožujku ekscelencija Rosari umro. Ručao je u kući jednoga ministra, bez da je itko mogao izvući ijednu riječ iz njega. Kada su jeli desert, kazao je nešto nerazumljivo. „Što to govori?“, upitali su svi potiho, zabrinuti. Gospođa koja je sjedila pokraj njega naćulila je uho i čula jasno: „Umirem!“. Ustala je vičući, ali Rosarijeva glava, s kosom koja uopće nije bila umjetna, kako je mislio Giovanni, pala je u tanjur. Veliki gubitak za državu i za cjelokupno čovječanstvo! I Valenti, koji je govorio loše o Gabrielu D’Annunziju, više je puta ponovio njegovu rečenicu: „Čini se kao da je svijet izgubio na vrijednosti“. Giovanni se mogao uvjeriti da sumnje koje je gajio prema ženi nisu bile utemeljene. Ninetta je, pak, bila vrlo mirna. „Ostaju nam njegova djela!“, kazala je. „Kao čovjek, Rosari je jedva postojao!“ Noću je Giovanni, ljut na sebe kao u vrijeme kada je živio u Cibaliju, zazivao nježno ženu i napunio jastuk suzama. Nažalost, iako ga je ljubomora prema Rosariju napustila, ljubomora općenito, jednom probuđena, nije više počivala. Dajući si tisuću puta krivo, boreći se između poštenja, čistoće i Ninettine dobrote, zovući se najgorim imenima, nastavljao je patiti zbog sveg muškoga što bi okrznulo njegovu ženu: Luisijeve usnice na njezinoj ruci, snažni tenorski glas Luglija u njezinu uhu ili duh Valentija odmah reflektiran, poput plamena, u njezinim očima. Birao je bez razloga, i znajući jasno da je bez posebnog razloga izabrao jednog od onih koji su pohodili njegovu kuću, na njega je usmjerio najrazličitije osjećaje koji su

125


126

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

rezultirali željom da taj čovjek ne postoji. Posebno je bio ljubomoran na ružne muškarce i kada je mogao izbrojiti više od pet mana na Valentijevu licu, bio je siguran da ga s njegovom ženom veže čvrsta simpatija. Nije mogao pronaći nikakav dokaz, ali navečer, ako bi dim iz Valentijevih cigareta išao u Ninettin nos, on je sjedio na rukama da ne pokaže kako ih stišće. Ninetta nije nikada znala, a niti je sumnjala što se to događa s njenim mužem, i on se molio svecima da ga izliječe od bolesti bez utjehe. Početkom svibnja, Majka Božja osobno ga je spasila. Jednoga jutra Ninetta mu je došla na vrata sobe i s licem koje su preplavili sram, radost i bol rekla mu da joj je loše, jako loše, ali da je sretna zbog toga što joj je loše na taj način. Giovanni je iskočio iz kreveta promuklo uzviknuvši. XIV. Sreća ga je spasila od ljubomore, ali ne može se reći da ga je obogatila zdravljem. Život mu je postao aktivniji, brži, suši, hladni su tuševi postali učestaliji. Činio se stvarno jakim, ali strah da ostane bez snage nije ga napuštao ni na trenutak tijekom dana, i ponekad bi taj strah postajao manijakalan. „Nikada nisam vježbao, u cijelom životu!“, kazao je jednoga dana Ninetti, razmatrajući vlastitu prošlost. „Imao sam djetinjstvo prave životinje!... Pih!... Da sam bio drukčiji, da sam prakticirao gimnastiku s 15 godina!“ „Možeš to sada činiti!“, promrmljala je rastreseno žena. „Sada je kasno!“ „Nikada nije prekasno za takve stvari!“ „Možda ima pravo!“, pomislio je Giovanni i od sutradan je svakoga dana vježbao na spravama i paralelama te otvarao i zatvarao usta hodajući na vršcima prstiju. Nakon toga mu je čeljust postala gruba, a bicepsi su mu podizali jaknu. No, pojavili su se problemi s vidom; na borčevu licu oči su vapile za pomoć. Sigurno zbog zločestog nagovaranja žene, Luisi mu je jedne večeri darovao maliciozan poklon. „Donio sam Vam zanimljivu knjigu“, kazao mu je pruživši mu nepažljivo zamotano djelo. „Nemojte o tome govoriti s Vašom ženom“, šapnuo mu je. Giovanni je noktom uklonio omot i, pocrvenjevši poput djeteta, pročitao Amplexus interruptus (zdravstvene tegobe s posebnim pogledom na organ vida). Iste je večeri slučajnost odgovorila zlobi Luisija i njegove žene. Dok je sjedila u fotelji, Ninetta je problijedjela kao ljiljan na mjesečini i zabacila glavu unazad. „Bože sveti, što se događa?“, uzviknula je gospođa Luisi, pridržavajući tu savršenu glavicu, čija je ljepota, udvostručena slabošću, skamenila Giovannija pa se nije mogao ni pomaknuti.


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

Ninetta je otvorila oči i šapnula dvije riječi prijateljici: „Oh!“, rekla je ona i s osmijehom pogledala Giovannija te zatim i ostale, koji su razumjeli, pa i sami pogledali Giovannija. „Čestitke“ i „Sretno“ pljuštali su sa svih strana, a komplimenti, posebice gospode, zbunili su ga u tolikoj mjeri da je izgovorio besmislenu rečenicu, zbog koje, prisjećajući je se, nije spavao cijelu noć. „Kakve ja veze imam s time? Ona je ta koja!...“ Sutradan, dok je stajao u uobičajenom kutku balkona, iza zavjesa, prišla mu je gospođa Valenti: „Sada ćete pustiti Vašu ženu na miru!“, rekla je nakon tisuću oklijevanja i ispraznih riječi: „Ljudi smo, razumna bića!“ Što je time htjela reći? Giovanni se okrenuo prema gospođi i otkrio u njezinim očima umilnost i bijes pomiješane sa žarom, koji kao da su govorili „što se tiče Vaših potreba, jer u životu postoji i ona bolna i niska strana, malo strpljenja, ja ću se pobrinuti za to!“. No, i ne samo ona, već sve gospođe njezine prijateljice davale su mu do znanja da „jadna Ninetta... ne, pazimo!... korektnost!“... i on je uglavnom trebao imati potrebu za time da prijateljstvo s nekom od njih postane jače i intimnije. Nastavili su pred Giovannijevim očima defilirati stolnjaci osvijetljeni bijelom lampom, hotelske sobe s umivaonikom od terakote, automobili zaustavljeni na seoskoj cesti, usamljeni drvoredi. „Ne, ne i ne“, odgovarao je svim tim slikama, od kojih niti jedna nije označavala sreću. Gospođe su uvijek bile toliko obazrive da bi počinjale razgovore hvaleći Ninettu: „Prekrasna je, Vaša žena, u ovo doba! Trudnoća joj godi!“. Giovanni se osjećao silno radosnim, a budući da ga je obuzela sama predodžba žene, nije ni čuo ostatak govora, punog savjeta, poziva, prenemaganja. U biti, Ninetta je postala prekrasna. Čudio se tome sve više: sjedila je na fotelji, na naslonu za ruke, gledao ju je potom kako hoda po dnevnom boravku odašiljući nešto nebesko, i pitao se kako to da je ona njegova žena. Često bi, kada su bili sami, toliko bio opčinjen njezinom ljepotom, zatvorivši vrata i našavši se s njom u četiri oka, s tako lijepom ženom, da joj je trebao više puta čuti glas i smijeh kako bi se vratili nekadašnjoj prisnosti. Malo je nedostajalo da je od silnoga obožavanja voli manje. Međutim, to je bilo spriječeno stalnom mišlju, kao što se pjesmom noću ohrabruje dijete, da su u „čistim i božanstvenim“ formama te savršene ljepote, lagane obline koje podižu kućnu haljinu čuvale predodžbu, još blagu, poput prvog bljeska svjetla, njegova djeteta. No, Gospode, imati u kući Ljepotu nije mala stvar!... Savršene ruke koje diraju predmete, savršene nožice koje uranjaju u tepihe, savršene oči koje vas gledaju, božanstven glas koji priziva Vaše ime! Nema jačeg osjećaja od tolikih, pa i strašnih stvari, zbog kojih su problijedjeli muškarci svih doba, koji nekoga može pretvoriti u

127


128

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

„kućanicu“, u „obiteljsku osobu“! Prihvatio je to tako i nije bilo potrebe to mijenjati! Jedna djevojka, Eleonora Lascasas, počela se družiti s njima. Bila je lijepa, i Ninetta, gledajući u njezino lice kao u ogledalo, odmah je rekla: „Ja sam bila ista takva, s osamnaest godina!“. Te su riječi bile dovoljne da se Giovanni počne buniti, potiho i sa suprugom: „Ah, Eleonora, Eleonora je druga stvar!“. Djevojka je pridala kvalitetama sličnosti s Ninettom i onu da se pokazuje kao buntovna, osjetljiva, nikada mirna, bez mogućnosti da sjedi na jednome mjestu, uvijek u bijegu poput srne kada su u blizini bili muškarci. Nije trpjela njihove riječi, niti njihove osmijehe, a predugačko zadržavanje njihove ruke na njezinoj ispunilo bi je ljutnjom: buneći se, iščupala bi prste iz ruke koja joj je te prste držala i otišla bi potražiti zaklon pored balkona. Giovanni bi je slijedio, s očima poput očiju bika koji je vidio kako se miče jedan crveni mak na livadi. Pritisci gospođa „da se odluči“, koji su stalno rasli, prve Ninettine mučnine, luda ljubav prema njoj, nemirnost osjeta zbog slabosti živaca te činjenica da je Eleonora sličila predodžbi – buntovnoj i neuhvatljivoj, koja je o ženi vladala u Cataniji, sve ga je to polako približilo toj djevojci, uz čiju mu se pomoć, putem koji je bio manje izravan i tajanstveniji, učinilo da ulazi u jednu jako intimnu sferu Ninettina života. Eleonora ga je približavala supruzi na nezamisliv način, a s druge strane, zbog svog mu bijesa i odbojnosti prema muškarcima nije ulijevala strah poput drugih; slično je to bilo strahu jadnička koji ulazi u dvoranu iskušenja. Njihovo prijateljstvo bilo je na početku urota protiv muškaraca, koji su bili definirani odurnima, napornima, nevidljivima, ljepljivima. Onda su uslijedile žene: glupe, proždrljive, uporne, jednako tako ljepljive. Činilo se da se njihova ljubav oslobađa u rijetkome znaku trećeg spola, no one večeri kada je Giovanni poljubio Eleonoru, to se odvijalo na brzinu, kao i obično. Dva tjedna šetnji i kratkih poljubaca razveselili su Giovannija, koji, vraćajući se kući, nije osjećao nikakvo grizodušje spram Ninette, već mu se činilo da joj očima govori: „Znam kakva si bila s 19 godina“. Njegovo povjerenje u ženu uvelike je poraslo. U to se vrijeme, pateći od žgaravica, posebice tijekom rada u prodavaonici tkanina, usudio napisati joj olovkom: „Draga Ninetta, molim te da mi pošalješ po kuriru četiri tablete magnezija“. Na nesreću, Eleonora Lascasas je nakon prvih nekoliko dana prestala biti tako buntovna i postala je najnasrtljivija i najupornija od ostalih. Svoju netrpeljivost prema muškarcima pretočila je u ljubav prema Giovanniju, koji je bio ošamućen povicima, lupanjem nogu, plakanjem, od kojih su neki dospjeli putem telefona i do njegove kuće. Najgore uvrede, gore nego one nekog dječarca s ceste kojem je drugo dijete zgazilo kapu, izlazile su iz tih djetinjih usta. Neke od njih Giovanni nije ni razumio


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

jer su bile na milanskome dijalektu, dok je zbog drugih pocrvenio sve do bjeloočnica. Onda bi si uronio lice u ruke i promrmljao: „Mati mila, u što sam se to uvalio!“. Nije postojalo drugačije rješenje doli da bude hladan, ravnodušan i ironičan. I on je tim putem krenuo na najgori mogući način, iako ga je onaj prisilni poluosmijeh ispunio gorčinom poput aloina lista. No, budi učinjena Božja volja! Organizirao je svoj dan tako da osim hladnoga tuša, poslijepodnevnog bdijenja, posla, švedske gimnastike, ondje budu i Eleonorini uzvici, njezine ljutite uvrede i njezini ne manje ljutiti poljupci. A oči su mu postale jako sjajne: glatke kravate, koje je odabirala Eleonora te ih svake večeri skidala i ponovno vezivala čvorove – sve je to navelo Ninettu da mu zaplješće. „Ti si druga osoba!“, kazala mu je. „Stvarno si druga osoba!“ Giovanni je bio ponosan i punio si je tim ponosom mršava, mišićava i umorna prsa. Jedne ga je večeri Ninetta zamolila da ne odbije jednu njezinu molbu. „Govori, draga!“, kazao joj je. „Idemo časkom do Sicilije i odmah se vratimo natrag!“ Giovanni je ostao zatečen: „Daj mi da malo razmislim!“ Sutradan je stalno razmišljao o tome. Bio je svibanj i milansko sunce nije uspjelo još dovoljno ugrijati, još je bilo onih koji su si, hodajući cestom, puhali u prste, a lagani ogrtači i dalje su blistali usred magle. Prisjetio se da tih dana u Cataniji mačak spava na balkonima i da se ne budi ni kad ga Barbara, zalijevajući cvijeće, polije malo vodom po repu. U košarama, ispražnjenim od povrća, spava na suncu, s glavom naslonjenom prema obali, dječačić, loše odjeven, a onaj koji ga vuče i sam sniva galopirajući među prolaznicima tamnih odijela, prekrivenih crvenim svjetlom. „Idemo!“, rekao je navečer Ninetti. „Oh, hvala ti, dragi! Neće te više prepoznati, vidjet ćeš. Potpuno si drugi čovjek!“ Dva dana kasnije Ninetta je mogla ostvariti naum da odvede tog „drugog čovjeka“ put Sicilije. Krenuli su vlakom. Smijali su se, držali se za ruke, pokazivali prstom prvu jaču Sunčevu zraku koja se pojavila u Milanu, i činilo se da je to Sunce ugrizlo poput plamena jednu od tračnica. Onda je vlak krenuo, a mladenci su pali na sjedala jedan nasuprot drugome, kao netko tko započinje razgovor. Počeli su govoriti loše o Siciliji. Koji ljudi! Arapi, tužni, lajavci, lijeni!... Giovanni je odao ženi neke muške tajne stanovnika Catanije: „Ako budeš pažljiva, vidjet ćeš da te nitko od mojih prijatelja ne gleda u oči! Boje se da se ne smetu jer svi imaju vruću krv!“. „Uistinu?“, upitala je Ninetta, smijući se do suza. „I starci vele da pate zbog žene, starci koji jedva hodaju!“

129


130

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

„Oh, Bože, svašta“, kazala je Ninetta smijući se kao nikada u životu. „Oh, Bože!“ U međuvremenu je zraka Sunca nestala, magla je prekrivala polja, a zima je ponovno pokazivala svoje zube. Giovanni je odjednom postao zamišljen: osjećao je gorčinu u ustima, a ramena su mu bila teška kao da je sam nosio kovčege. Pogledao je ogledalce u kupeu i konstatirao: „Oh, kako sam smršavio!“ „Puno bolje ti stoji!“, kazala je Ninetta. „Oh, da, svakako!“, kazao je s nekim uvjerenjem i nastavio sjediti zapiljivši se u zavjesu. „Želiš li se pokriti?“, upitala je Ninetta. „Znaš li što sam pronašla u kovčegu koji ti je poklonila sestra?“ „Što to?“ „Šal. Pogledaj.“ Ninetta je izvukla iz kožnoga kovčega, koji im je darovala Rosa, vuneni šal. „Kad pomislim da je moja baka izlazila sa šalom!“, kazao je Giovanni, pokrivši si noge i bokove i smijući se sve slabije jer je san bivao sve jači. Unutar toga šala zrak se uskoro zagrijao, a Giovanni je odmah počeo sanjati dugačka zimska poslijepodneva u Cataniji, kada vjetar ulazi kroz škurnice i dira te po najrazličitijim mjestima, kao nestašni dječaci hladnih prstiju, i ti digneš ogrtač ili staviš šal, kapu, ovisno o tome pogađa li ti vjetar vrat, ramena ili bokove, i trljajući si snažno ruke kažeš: „Uhh, kako je ove godine hladno...“. Za božićnu večer svi su gosti u blagovaonici zabundani. „Nemojte skidati kape, molim! Držite pokrivala!“, govori gospođa gostima na ulazu. Kućevlasnik je vlastitim rukama oslikao jasle, a stara ga je sestra napunila svim predmetima svoje vjere i uspomenama: naranče i mandarine zatvaraju betlehemske uličice, a rimska utvrda prijeti da će pasti pod težinom jednoga grozda. S druge strane, koliko Isusa! Svi oni iz jasli iz proteklih godina, keramički, od šarenog kamena, šećera. Unutar stijene rađa se jedan koji je prava ljubav, ali ispred stijene je još jedan, veličanstven, s aureolom od staniola, pred čijim se nogama krava i magarčić čine poput muha. I s lijeve strane, i s one desne, na moru, kod cisterne, u Pilatovu dvorcu, desetero majušne djece dobiva po nogama gotovo nevidljive poljupce od teških ruku. Mih, velik i živahan poput kravlje sise, bubri u hodniku, i cijela se kuća trese od te žalopojke ovaca... Nebo je sjajno, ali hladnoća je iz sata u sat veća. Gosti galopiraju po sobama, stavljajući si ruke ispod pazuha, nastojeći plesati ili čak, tko ima šal, galopirajući poput konja s postavom za sedlo. Pojedinci, domaćinov rod ili najbliži prijatelji, ulazili bi u kuhinju da urone lice i ruke u paru, pa i unutar sjajne pećnice pune kolača. „Neka sve bude toplo, jako toplo!“, vele neki glasovi. Napokon, evo ih kako sjede ispred nepravilnog stola jer je jako dugačak stolnjak prekrivao okrugle i kvadratne


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

stoliće, od kojih nisu svi bili iste visine. Uz zadnje drhtaje zimice, gosti vršcima prstiju uzimaju žličicu. Nasred stola stavljena je golema posuda za juhu, sa zaimačom unutra, a lica su nestajala unutar pare koju su svi mirisali i tražili toplinu i vrstan okus. Jedna za drugom, tople su žlice ulazile u usta. „Ah, ah“, govorili su neki, držeći usta otvorena i ne usudivši se kusati vreli zalogaj. Zatim gutaju, izbuljenih očiju. „Vatra je to“, kažu. „Divno je, divno!“ Malo-pomalo, sva su lica pocrvenjela. „Obriši nos!“, vele tihi ženski glasovi muškarcima. Toplina je rasla, a vino se kuhalo u trbuhu... Giovanni se probudio. „Uh, koja sam zvjerka!... Koji sam glupi san usnuo!... Uh, koja sam zvjerka!“ Žena, koja je spavala smiješeći se, pokrivena šalom, probudila se. „Sanjao sam Siciliju!“, kazao je. U Rimu su sišli s vlaka i, slijedeći neke glasove koji su odjekivali kao iz pećine, otišli na peti peron, gdje je bila čitava kompozicija vagona, uz mnoštvo košara, kutija te kokoši svezanih nogu. Ušuškana u kaputima i šalovima, koji su ih činili glomaznima, djeca malih lišca bivala su „bačena“ iznad kovčega te odvedena do prozora, neka su se vratila do ograde te, nakon što su nervozno poljubljena, povučena u unutrašnjost vagona. Svi su bili zaposleni, pokajnički raspoloženi, puni želja, i nakon pet do šest brzih koraka vraćali bi se unutra kao da su nešto zaboravili, dozivali su se iz blizine glasom kao da se obraćaju dalekoj nasukanoj osobi, našli bi se svaki trenutak s osmijehom radosti, odmah ugašenim, ili nakon kojeg bi uslijedila prodika za jednu ili drugu stvar koje ne valjaju. Na znak polaska obavijali bi si ruke oko vrata te se pojeli poljupcima, plačući jako bučno. Giovanni je pomogao Ninetti da se popne i jedva je prošao pored dviju gospođa koje više nisu znale trebaju li se popeti, toliko su bile ganute. Kupe u koji su ušli Giovanni i Ninetta doimao se poput kuće u kojoj duže vrijeme živi brojna obitelj: činilo se da su se ovdje vjenčali majka i otac i da se tu rodilo žućkasto dijete koje je sisalo. Toplina i miris ljudskoga života i ljubavi punili su čak i novinski papir koji je bio zaglavljen kod prozora i, pavši kod stopala jednog djeteta, čija je noga bila zamotana na dvama mjestima, izlazilo je ispod sjedala nešto zamotano, što je, otvarajući se lagano, pokazivalo narančine kore, a njih je odmah zgazilo drugo dijete, šireći tako kiselkasti miris zrakom. Načetih nosnica, Giovanni je postao veseo i raspoložen. I upravo to raspoloženje i to veselje nagnali su ga da šapuće ženi loše o Sicilijancima. Imao je nekoliko opaski o njihovim običajima i kazao je britko: „Zašto velimo da su neotesani u izražavanju? Svaki narod ima svoj način!... Ali, neotesano je govoriti širom otvorenih usta, proizvodeći svojevrsnu žalopojku prilikom izgovora svakog vokala!...“.

131


132

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

„Baš!“, kazala je očarana Ninetta. „Vidiš kako ti je činilo dobro družiti se s tim karakternim ljudima u Milanu?“ Giovanni se nasmiješio, dajući do znanja da mu se svidjela ta ustvrda, i pogledao svoje suputnike, jednog po jednog. Neki od njih odgovorili su na taj pogled: on je nekoliko minuta gledao u te crne oči, sjajne i uplašene, kao u toplinu starog kamina. Tako su stigli i do tjesnaca kod Messine i vidjeli, pod paklenim Suncem, kako im se približavaju biljke i stabla, koja su se činila kao da pripadaju cijelome svijetu te kao da su sva smještena na jedan jedini otok, kao na obalama luke, poput nekih stvari koje će poslije biti odaslane diljem svijeta. Suputnici su bili različiti: pored ulaza sjedila je strankinja koja je pušila. U hodniku su stajale neke seljanke koje nisu pronašle mjesto u vagonima trećega razreda te ružno gledale tu ženu i ogovarale je: „Ja, kumo, kada vidim neku ženu kako dimi, zapalila bih je i poslala dovraga!“. „Eh, da, đavao je muško!“ „Ne, to je inkarnacija žene!“ „Vruć je jer živi u paklu!“ Pokraj je bio i neki starac, koji je počeo svoju priču riječima: „Učinio sam glupost“... „Oh, prijatelju moj“, mrmljao je, „učinio sam glupost da odem do Rima!“ te „Oči i novac su teški za iskopat’!“... „Tko ti oduzme kruh, oduzmi mu život!“. Nakon Taormine polja su nudila dvaput više cvijeća: nije postojalo mjesto, ni ono najmanje, na kojem nije nicao neki prekrasan cvijet, delikatniji od ičega te manje lukav od životinje. Sve što je bačeno po polju procvalo je s njime. Je li to bila stara cipela usred polja? I iz njezinih potplata nicale su tratinčice. I neka stara razdrmana kanta ispod limunova stabla, zar nije bila puna crvenih makova? „Kada je oganj velik“, pomislio je Giovanni, „svaka stvar gori“. I skinuo je jaknu, okrenuvši prema Suncu usne i bradu. „Da, baš je lijepo!“, kazala je Ninetta. „Ali je dosadno!“ „Da, predosadno!“, odgovorio je Giovanni. „Kako se može živjeti ovdje?“ Kočijaši s lulom, od kojih je dim dopirao do nosnica putnika te do pokrivača, kočije koje su zapinjale na starim prugama, lupkajući čas ovdje, čas ondje kutijama za povrće i bačvama, te psovke prolaznika: „Gdje su ti oči, ćoravče?... Gospodin bi te trebao uzeti čim prije!“, potom jeka, uz dim lule: „Rogonje!“, kao i kočijaševe riječi: „Delinkvente, zatvorski štakoru! Razbit ću ti lice, kučkin sine!“. Tako je prema zidiću vikao jedan ogroman čovjek, a kod zidića nalazio se dječačić od nekih pet godina s dugačkim mantilom, lukavo otkopčanim pri dnu, tako da je bio golih nogu, spreman da odleprša. „Dođite“, vikao je prodavač ribe prolaznicima iza štanda s vagama. „Hajde, kupite taj posljednji kilogram ribe jer moram poći!“ U mesnici mesar diže glavu


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

iznad mase koja se stisnula kod mramornog pulta i gleda jednog sićušnog i mršavog pretora, kao da mu govori: „Nije za vas, to janjeće meso! Pustite da ga kupe lakovjernici!“, pa se stari udaljava začuđen, sumnjajući, i to s pravom, da se mesar ponaša na takav način ne zato što je meso loše, nego zato što nije platio račun za prošli mjesec... Uvijek je bila prisutna sklonost da se grade zgrade na tri kata, čak i ako ima jedva dovoljno sredstava da se dovrši prizemlje. I evo novih zgrada, nastanjenih u prizemljima te s balkonima bez škurnica i ograde na prvom, drugom i trećem katu, od kojih se uzdiže ponosna samo fasada. Lijepo ih je vidjeti, zasigurno, s oblačićima i plavim nebom koji zauzimaju prostor gdje je trebao živjeti gazda s djecom, ali Bože, koje li tuge!... I kočije koje cmolje, a tramvaji su mirni ispred mnoštva kutija, stolica, stolova, dok vozač tramvaja, umoran od posla, silazi do fontanice koja se nalazi pored, odakle povlači gubicu, s koje se cijedi voda, jedan sivi magarčić! A nebeske sjene svega onoga što prolazi i što se miče, košare, savijače, vreće, plahte, oleandri, platane, stabla papričica, sumporni kovčezi u ružičastom svjetlu! I poseban miris majskog Sunca na mokroj cesti, gdje limunove kore i listovi salate, gnječeni i gaženi stotinama nogu, ponovno bivaju zeleni i dižu se!... Tako su se Giovanni i Ninetta vratili u Cataniju. Pustili su kovčege u depou na stanici, tako da budu slobodni i pokretni kao turisti. Šetali su oko sat vremena, a stari su ih prijatelji jedva prepoznavali. Zatim su se svađali, vrlo ljupko, o tome hoće li najprije ići njegovima ili njezinima. Novčić, kojem su prepustili odluku, a koji je pao na strani kralja, odlučio je da najprije trebaju poći Giovanniju. Tako su i učinili. Tri su sestre odmah briznule u plač: Giovanni im nije dobro izgledao. „Ma vi ste lude“, kazala je Ninetta gubeći uobičajenu mirnoću. „Izvrsno mu je! Izgleda kao tenisač! Drugi je to čovjek!“ „Bome da, drugi je to čovjek, drugi je to čovjek“, cmizdrila je Barbara. Giovanni se trudio smijati i ponavljao je: „No, hajde, dosta!“. I u međuvremenu je njušio stare mirise svoje kuće, osjećao ih je i razlikovao sve, čak i miris pokrivača pored njegove sobe, u slučaju da mu noću bude hladno. „I onda, dajte nam nešto za jesti!“, kazao je uz smijeh. „Sve je gotovo!“, kazala je Rosa. Uskoro su sjeli i dočekala ih je prava gozba, koja je punila tanjure i posude te dimila zamaglivši luster. „Ali, ja ne jedem više tako!“, kazao je Giovanni. „Tako jedu životinje. No, za danas, želim se vratiti starim vremenima.“ I tako je bilo, sve što su mu sestre ponudile u tanjurima nestalo je vrlo brzo. „Ne znam je li mi dobro ili loše!“, ustajući od stola. Osjećaj sitosti kuhao mu je u venama, oglušio ga i otvarao mu mozak za niz predodžbi.

133


134

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

„Sjećate li se“, kazao je Giovanni smijući se, „da sam uvijek nakon ručka odlazio prileći? Sada ne osjećam više tu potrebu!“. „Tvoj krevet je još uvijek tamo“, kazala je Luisa. „Nismo ga ni taknule“, dodala je Rosa. „Ako se želiš odmoriti, samo pođi do svoje sobe!“ Giovanni se stao smijati, gledajući Ninettu kako grize nokat na kažiprstu. „Skoro, skoro“, rekao je, i dalje uz smijeh, „da bih probao vidjeti kako bi mi bilo u tome starom krevetu!“. „Ma daj, molim te“, uzviknula je Ninetta. „Moramo poći mojima!“ „Samo minuticu, da odem ispod deka i vratim se! Moraš mi dopustiti da si to priuštim!“ „Radi kako želiš! Treba imati puno strpljenja s tobom! Sjeti se da nas moji čekaju u tri!“ „Sve ću napraviti u deset minuta. Neću spavati, budi sigurna!“ Ono neću spavati okrenulo je sestre, koje su se pogledale u oči. Barbara se počela smijati, kao kokoš koja kašlje. „Što ti je?“, upitao je Giovanni. I Rosu i Luciju obuzeo je napad smijeha. „Ništa, ništa!“, kazala je Rosa obrisavši si oči pregačom i prva se uozbiljila. „Smijale smo se zbog nečega što se prekjučer dogodilo upravo u to vrijeme!“ „Dobro!“, kazao je Giovanni ponovno poprimivši ulogu gazde kuće. „Jesu li prozori u mojoj sobi zatvoreni?“ „Zatvoreni!“, uzviknula je Barbara skočivši sa stolice, požrtvovna i poslušna izraza lica. „Velim ti, sve je u redu!“ „Doviđenja, dakle!“ I Giovanni je izašao iz blagovaonice, idući korak po korak po starome hodniku, gdje je prolazeći dodirivao rubove stolova, stolica i vješalice, iza bijelih deka, obješenih o konopac umjesto zavjesa i paravana. U svojoj sobi već je na opip pronašao sve, jer su prozori bili zatvoreni, no na trenutak je upalio svjetiljku pored kreveta. Premda prozori nisu bili otvoreni tko zna otkad, svibanjsko Sunce, ulazeći kroz procjepe, miješalo je miris vlažnih ruža i plahta. Giovanni se polako razodjenuo i nakon što je pažljivo podignuo deke, tako da ih ostavi podignute, sišao je među meke plahte, poplune, deke i pokrivače za noge jer tako je bio namješten krevet. „Uuuuuu, kako je hladno!“, rekao je sklupčavši se i obgrlio si noge rukama. „Uuuuuu, kako je hladno!“, prisjetio se starih prijateljevih riječi: „Sklupčaj se! Namjesti se!“. No, nije prošla ni minuta, a madrac se otvorio ispod njega, tako da je potonuo


Vitaliano BRANCATI

NOVI PRIJEVODI

između dvaju vunenih slojeva koji su mu odvojili bokove, i na kraju, iako se na trenutak prestao spuštati, ostao je neodređen, klizav i topao. Pokrivač za noge kao da je bio pun brižnih ruku i obuhvatio mu je gležnjeve i koljena, a plahta mu je kliznula nježno do usta, sve dok mu nije pokrila nos, ostavljajući, pak, malo mjesta za zrak koji je, prije no što bi dopro do kože, postajao mlačan. Cijelo mu je tijelo postalo mlako, do gležnjeva koje je po Milanu vukao za sobom kao sante leda, tako da mu je do glave došao val vrele i uzburkane krvi. Ponovno je vidio one lombardske žene, ali za usporedbu, kakvim ih je vidio, činilo se da su tada bile samo neke uspomene, a sada prave žene. I to kakve žene!... Zastenjao je polako na jastuku, puštajući malo sline. Zasljepljujuće svjetlo dolazilo je iz njihova mesa, među svilenom odjećom! Kako je mogao tome odoljeti? Kako to da ih nije pojeo izgrizavši te noge, te gležnjeve?... Potreba da to ispriča prouzročila mu je trnce po jeziku: želio je da Muscarà i Scanappieco sjede, kao u dobra stara vremena, pored njegova kreveta. „Uuuuuuuu! Sada ću odspavati minutu!“ I potom je zatvorio oči. Nakon minute sna, tvrdog kao minuta smrti, otvorio ih je, jako svježe. Napipao je u mraku zvonce i zazvonio. Barbara se pojavila kod poluzatvorenih vrata. „Otvori prozore, sestro moja!“, kazao je. Prozori su bili otvoreni, ali ulazila je samo tama. „Odakle taj mrak?“, uzviknuo je. „Kako neće biti mrak, pa osam sati je!“ „I koliko sam odspavao?“ „Pet sati!“ „Pet sati? A činilo mi se da je prošla samo minuta!“ „Ninetta“, dodala je Barbara iz polumraka, „te nije željela probuditi i otišla je svojim roditeljima“. „Dok budemo ovdje u Cataniji“, kazao je okrenuvši se, gmižući i namještajući bradu po toplom jastuku, „mislim da je bolje da ona spava kod svojih, a ja ovdje!“. Zafferana Etnea, 1940. Izbor, prijevod s talijanskoga i bilješka: Vanesa Begić, Pula

135


136

NOVI PRIJEVODI

Vitaliano BRANCATI

O romanu i prijevodu: Don Giovanni in Sicilia, roman Vitaliana Brancatija, sadržajem je, ambijentacijom i portretima likova prilično stran današnjemu prosječnom hrvatskom čitatelju. Možda je najveća poteškoća kod prevođenja to kako čitateljima približiti jednu sredinu, kako pobliže karakterizirati i portretirati likove. Nije ovaj roman, prema Ecovoj klasifikaciji, „zatvoreni tekst“; naprotiv, otvoren je i pogodan za opetovana iščitavanja. Zanimljiva je naslovna sintagma – Don Giovanni – koja se potom nigdje u knjizi ne spominje. Je li se autor odlučio za to jer je glavni lik ženskar ili je riječ samo o igri njegovim imenom, teško je reći. Knjiga ima 14 poglavlja, radnja se odvija 1939. godine u Cataniji gdje, kako autor piše, „priče o ženama pružaju veći užitak negoli žene same“. Glavni junak, Sicilijanac Giovanni Percolla, ima četrdeset godina i do svoje 36. nije poljubio dobru i poštenu ženu. Provodi vrijeme s prijateljima i druži se s lakim ženama. Potom upoznaje Mariju Antoniettu Marconella, zvanu Ninetta, kojom se oženi. Odlaze put Milana, gdje korjenito mijenja način i stil života, no nastavljaju se njegove banalne avanturice s nizom lakih žena. Ninetta je u međuvremenu zatrudnjela pa se nakratko vraćaju na Siciliju, gdje se Giovanni ponovno prepušta ljenčarenju. Leonardo Sciascia pisao je o Brancatiju kao autoru koji je najbolje prikazao dvije talijanske „komedije“, onu fašizma i onu erotsku u međusobnom suodnosu, gdje poštovanje prema privatnom životu, osobnim idejama i slobodi pojedinca – ne postoji. Tragične epizode pisac s lakoćom, naizgled nepreuzetno, pretvara u komične. Svako poglavlje, gotovo svaka rečenica sadrži mnoštvo toponima, izraza i situacija tipičnih za Siciliju iz doba nastajanja romana, što predstavlja traduktološki problem. Roman nije samo zemljopisno „udaljen“ od našega čitatelja već mentalitetom i načinom razmišljanja svojih protagonista. Tekst obiluje deskripcijama i dugačkim, umetnutim rečenicama. U djelu su erotske scene prikazane suptilno, nikada eksplicitno, oko njih se odvija cijela radnja i oblikuje se Giovannijev lik. Svojevrsni klasični realizam, uz rečenu erotsku sastavnicu, čini to da je roman teško usporediv s nekim djelom hrvatske književnosti istoga doba. Brancatijev je jezik dalek jeziku današnjih talijanskih pripovjedača, pun je aluzija, umetnutih misli, usporedbi, koriste se prošla i pretprošla vremena (passato i trapassato remoto). Imena sam ostavila u izvorniku, kao i mjesne odrednice, koje nisam objasnila perifrastično ni kao fusnote, jer nisu toliko značajne za razumijevanje radnje. S druge strane, bile bi značajne za cjelokupnu predodžbu i percepciju romana, pod uvjetom da čitatelj ima predznanje o Brancatiju i životu na Siciliji u doba radnje te o mjestima radnje. Autor nije poznat širemu čitateljskom krugu i ne nalazimo ga u obveznoj lektiri talijanskih osnovnih ili srednjih školama kao ni pri studijama talijanistike i odgojno-obrazovnih znanosti na talijanskome jeziku u nas. Prevodeći, nastojala sam da tekst bude tečan i blizak današnjim čitateljima, a da s druge strane ne odstupim puno od Brancatijeva izvornog stila. Hans Robert Jauss kaže da je književno-umjetničko djelo neponovljiv verbalni ustroj poetskih znakova, pa je u tom smislu i prijevod dijela ove knjige donekle nova priča, iako sam težila tomu da bude što vjerniji. Vitaliano Brancati (Pachino, Siracusa, 1907. – Torino, 1954.), talijanski pripovjedač, autor djela u znaku satire i groteske. Najpoznatiji naslovi: Don Giovanni in Sicilia (1941.), Il bell’Antonio (Lijepi Antonio, 1949.) i Paolo, il caldo (Vrući Paolo; postumno, 1955.). (V.B.)

Opširnije o piscu v. – https://it.wikipedia.org/wiki/Vitaliano_Brancati


Wiktor WOROSZYLSKI 137 (1927. – 1996.)

MAĐARSKI DNEVNIK 1956. Utorak, 30. listopada Prva šetnja Budimpeštom Mračna, prazna ulica.*1Nekoliko desetaka metara od nas kroz maglu se naziru crni obrisi tenkova. – Stoj, kto idiot! Vojnik, sav pogrbljen od hladnoće i straha, ima bijele oči i uznemiren pogled, prstima ukočenima od zime prevrće stranice naših, njemu nerazumljivih, putovnica. Izgleda da do njega ne dopire objašnjenje tko smo i zašto smo se u ovo vrijeme uputili prema parlamentu. Ali na kraju odmahuje rukom: – Prochodi! Opet dugačka, prazna ulica, ali bolje osvijetljena i mnogo šira. Na uglovima ploče sa sastruganim nazivima. To je jedna od glavnih budimpeštanskih ulica – Andrassiut. Sastrugana slova tvorila su ime Josifa Staljina. Napredujemo nesigurni u smjer kojim bismo trebali ići. Rijetko nailazimo na prolaznike, povremeno nas uz tutnjavu u brzini zaobilaze zabrtvljena oklopna kola. Ostavljaju dojam kao da njima ne upravlja čovjek, nego da žive samosvojnom energijom strojeva koji sa svijetom kontaktiraju jedino vršcima topovskih cijevi. Nesvjesno se priljubljujemo uz zidove. Opet pustoš. Ubrzavamo korak. Na kraju ulice okupili su se neki ljudi. Ipak, *

Dziennik węgierski 1956, Więzi, Warszawa, 1990.


138

NOVI PRIJEVODI

Wiktor WOROSZYLSKI

prije nego što smo stigli do njih, iz poprečne ulice izlazi motocikl na kojem sjede dvojica mađarskih časnika. Munjevito, kao u kartaškoj igri, rastvara se špil bijelih letaka – motocikl se okreće i nestaje – letci polako padaju na pločnik. Tekst je kratak, nečitko otkucan na šapirografu, s ono malo poznatih nam mađarskih riječi ne uspijevamo odgonetnuti smisao. Približavamo se skupini koju smo zapazili izdaleka – to su mladići, poneki od njih također u rukama drže one iste letke. – Sprechen Sie Deutsch? Parlez vous français? Do you speak english? Pokazuje se da mladići natucaju ruski – jedino se taj jezik uči u školama. Kada smo im objasnili tko smo, pozivaju nas u neki stančić, na čijim je zidovima bio povješan velik broj obiteljskih fotografija. Pojavljuje se domaćin – debeljuškast, brkati radnik. Pružajući nam ruku izgovara jedno od uobičajenih mađarskih prezimena. Međusobno se častimo cigaretama – i netko od momaka pokušava nam prevesti smisao letka. Potpisali su ga vojnici protuzračne obrane i prije svega zahtijevaju da Rusi napuste Budimpeštu do podneva. – Svi to želimo – tumači nam naš tinejdžerski prevoditelj. – To je najvažnije. Ostali složno kimaju glavama. Domaćin kolebljivo pita za Poljsku i u nas upire pogled pun nade... Opet se potucamo nepoznatim ulicama. Na ustaničkim nam barikadama dobrohotno pokazuju put. Nekakav automobil s trobojnicom koja vijori poput jarbola. Dvojica mladih časnika ispratila su nas gotovo do cilja. I konačno – velik, prazan, mračan trg ispred kupolastog stošca parlamenta. Obilazimo ga sa svih strana tražeći ulaz. Tad se ukazao impozantan glavni ulaz – pamtim ga već godinama. Dva puta dnevno odlazili smo tada na vijećanja „mladeži svijeta“. Naslonjene na kamenu balustradu, stajale su ondje obične grčke djevojke u radnim odijelima – partizanke iz Grammosa. Odmah pored izlaza, u predvorju, francuski su izaslanici prodavali impresionističke albume ne bi li skupili novac za povratak. Dalje su bile stube na kojima su elegantni časnici i aktivisti u odorama opetovano provjeravali propusnice. Na kraju se nalazila višekatna vijećnica, okružena brojnim galerijama, i moglo se čuti mnogo dugih govora na raznim jezicima o temi očuvanja mira. Kada bi se izustila riječ „Staljin“, svi bismo ustali, bijesno bismo skandirali dva energična sloga i aplaudirali vlastitom entuzijazmu dok nas ne bi zaboljeli dlanovi... Sada je glavni ulaz zatvoren i pust. Ne uspijevamo pronaći nikoga drugog. Već smo gotovo odustali, kad se potiho približava neki automobil. Krzysztof pritrči do vrata i na francuskome stane putniku koji sjedi pored vozača objašnjavati da smo poljski novinari i da želimo ući u parlament, ne bismo li porazgovarali s nekim od članova Vlade. Putnik se – onizak tamnokosi muškarac mlađeg izgleda – nasmiješio: – Par example, avec moi! I trenutak smo kasnije u parlamentu.


Wiktor WOROSZYLSKI

NOVI PRIJEVODI

Srijeda, 31. listopada Ulica Podne. Iz Budimpešte se povlače posljednje sovjetske snage. Na ulicama – gomila ljudi. A sa zidova, izloga, oglasnih ploča odzvanjaju nezgrapna slova: „Ne vjerujemo Imreu Nagyju!“, „Rusi – vratite se kući!“, „Generalni štrajk do povlačenja Rusa iz cijele Mađarske!“ Mjestimice se mogu vidjeti tragovi nedavnih borbi. Erker izrezbaren hitcima, kocka iščupana iz kaldrme, hodnik prekriven staklom. Pozornost nam zaokupljaju izlozi trgovina lišeni stakala, u kojima se netaknute nalaze cipele, igračke, boce s vinom. Ne poseže za njima ni jedna gramziva ruka... Ali evo knjižare društva rusko-mađarskoga prijateljstva. To je prijateljstvo strijeljano i pregaženo tenkovima. Sada ispred razrušenog lokala tinja poveći, plosnati humak knjiga. U pepelu svijetli neki osmuđen odlomak. Prepoznajem ga po karakterističnome slogu: „Za trajan mir, za narodnu demokraciju“... Nastojimo shvatiti smisao nebrojenih letaka i proglasa, gusto polijepljenih po ulicama. U nekom nečitko umnoženom apelu ponavlja se prezime Mindszentyja – riječ je o njegovu oslobađanju, koje se, uostalom, navodno već danas dogodilo. Preko proglasa je netko napisao crvenom olovkom: Nem keli kommunizmus! Na taj isti vlastoručni natpis nailazimo još nekoliko puta. Stariji gospodin u pohabanom zimskom kaputu i izblijedjelom šeširu razumije njemački i drage volje objašnjava nam značenje: – To znači: „Ne želimo komunizam!“. Nakon čega samoinicijativno dodaje: – Nitko od nas ne želi komunizam. Od najmanjega djeteta do starca, nitko ne želi komunizam. Dosta nam ga je za sva vremena! Kod profesora Lukácsa Zamišljao sam da ću jednom upoznati Györgyja Lukácsa. Kada bih razmišljao o čemu bismo tada razgovarali, pomislio bih – o hegelijanskoj estetici, o kritičkom realizmu, o Thomasu Mannu. Međutim, nisam mogao ni zamisliti da ću Lukácsa upoznati u tako specifičnim okolnostima i da će prva rečenica koju ću od njega čuti zvučati nekako ovako: – Kulturu ćemo ostaviti po strani, u redu? Moramo srediti važnije stvari. Dolazi mi do svijesti činjenica da je György Lukács u Nagyjevoj Vladi... ministar

139


140

NOVI PRIJEVODI

Wiktor WOROSZYLSKI

kulture. Prozori ugodnog profesorova stana gledaju na Dunav. Zidovi nas okružuju gustim nizovima raznobojnih knjiga. Nasuprot svjetiljci nalazi se azijatska nakaza u ukočenoj zlobnoj grimasi. Sjedimo uzduž velikoga obiteljskog stola i razgovaramo o stvarima važnijima od kulture. Profesorov sin, inženjer, prije godinu dana isključen iz tamošnjeg PKPG-a, priča kako su uništeni ponos i bogatstvo Mađarske – vinogradi. Kasnije objašnjava mehanizam naizgled vrlo učinkovitog, a u biti neplodnog i propadajućeg porasta proizvodnje u zemljama narodne demokracije... Razgovor konačno dolazi do pitanja partije. Pokazuje se da se u okviru sadašnjega vodstva MRP-a vodi ljuta bitka dviju struja: jedne koja teži kontinuitetu ponešto izmijenjene, ali u biti stvari one iste linije koja je vladala dosad, i druge, revolucionarne, koja teži u potpunosti prekinuti sa staljinističkom tradicijom MRP-a i stvoriti posve novu marksističku partiju. Profesor Lukács očigledno predstavlja tu drugu struju. – Tko još? – Nagy, Losonczy, Szántó, Donáth, Kádár... – I Kádár? – pitam. Profesor ne razumije zašto bi to prezime trebalo buditi sumnje. Nova partija neće moći računati na brz uspjeh – komunizam se u Mađarskoj temeljito kompromitirao... Četvrtak, 1. studenoga Partija Sukladno s jučerašnjim dogovorom, telefoniram profesoru. Da, može mi još nešto reći. Stvorena je nova partija, zove se Mađarska Radnička Socijalistička Partija. Danas će na radiju biti objavljen njezin program, a sutra će se pojaviti prvi broj nove tiskovine – Népszabadsag, što znači: Sloboda naroda. Imenovan je sedmočlani organizacijski komitet. Imam li pri sebi notes? Profesor diktira prezimena: Imre Nagy, Géza Losonczy, Zoltán Szántó, János Kádár, Ferenc Donáth, Sándor Kopácsi, György Lukács. Glavni urednik novina postao je Sándor Haraszti, istaknuti novinar, posljednjih godina lišen mogućnosti urednikovanja i pisanja... Da, to je potpuno nova partija, s novim članstvom – nitko od dosadašnjih članova Mađarske Radničke Partije neće u nju ući po načelu automatizma...


Wiktor WOROSZYLSKI

NOVI PRIJEVODI

A u međuvremenu... A u međuvremenu su u Budimpeštu od jutra stizale uznemirujuće novosti, koje su govorile da mađarsku granicu – sa strane SSSR-a i Rumunjske – neprestano prelaze novi odredi sovjetskih postrojba koje zauzimaju zračne luke, željeznička čvorišta i sve strateške točke. Na služben upit Imrea Nagyja (koji od danas, osim dužnosti premijera, također obnaša i dužnost ministra vanjskih poslova) veleposlanik Andropov izjavio je da su glasine neutemeljene: nikakve nove sovjetske postrojbe nisu ušle u Mađarsku... Uvečer je Imre Nagy sazvao tiskovnu konferenciju. Samo su naši novinari znali o čemu će se govoriti: znali su za uzaludne diplomatske napore koji su težili smirivanju situacije, za bezuspješna posredništva, za to da je Nagy iscrpio sve mogućnosti prije nego što se odlučio na posljednji, očajnički korak. Konferencija dugo nije otpočinjala, zapadni su se novinari počeli natjecati u pretpostavkama o čemu se radi. Konačno je pročitana kratka deklaracija, u kojoj su izvijestili da uslijed novih pokreta sovjetskih trupa u Mađarskoj, mađarska Vlada ulaže prosvjed i zahtijeva povlačenje svih postrojbi SSSR-a. Istodobno, mađarska Vlada istupa iz Varšavskoga pakta i proglašava neutralnost Mađarske... Petak, 2. studenoga Večernje vijesti Tijekom večere Roman priča o svojemu današnjem posjetu logoru za avoše. Razgovarao je s mnogo njih: smireni su i nemaju nikakvih zamjerki na ponašanje ustanika, baš suprotno, većina njih ustanicima može zahvaliti da su im spasili život... Idemo s Hankom do veleposlanstva – telefonirat ćemo u Varšavu. Putem se susrećemo s Krzysztofom. – Jeste li čuli? –? – Kádár je pobjegao. Pokazalo se da je još jučer navečer, neposredno nakon konferencije za tisak aktiva nove partije, na kojoj je govorio uime organizacijskoga komiteta, Kádár zajedno s Münnichom sjeo u automobil i otad mu se gubi svaki trag. Ferenc Münnich nekoliko je dana ranije rekao: „Jedino što nam preostaje jest da časno poginemo“. Očigledno je promijenio mišljenje. Ali Kádár, kojeg je doslovno nekoliko minuta dijelilo od proglašenja programske deklaracije, od javnog angažma-

141


142

NOVI PRIJEVODI

Wiktor WOROSZYLSKI

na na strani nove linije?... – Pa što, tip je ispao iz igre. Dosta mu je. – A ako on tek sada ulazi u igru? Subota, 3. studenoga Povratak Noćno putovanje od austrijske granice do Budimpešte odužilo se. Svakih nekoliko minuta zaustavljaju nas budne ophodnje narodne garde. Provjeravanje dokumenata, blagonaklon osmijeh za lendyel ujsagiro – i nastavljamo dalje. Tek što zelena Varšava12dobije na brzini – eto sljedeće ophodnje. Izgledaju li tako noćas sve mađarske ceste? Zamišljam zemlju utonulu u mrak – i tisuće mirnih, ali odlučnih straža koje zaprečuju put onome tko ondje nema što tražiti... Samo u jednom slučaju momci s trobojnicama na pojasevima ne interveniraju: kada se cestom kreću, ravnomjerno brujeći motorima, zeleni sovjetski tenkovi. Tada se stražari povlače u stranu i ispraćaju tenkove smrknutim, upitnim pogledom. Nije im dopušteno provocirati. Dvaput naš susret s ophodnjama ne završava samo na predočenju dokumenata. Prvi put – odmah nakon što smo se na granici okrenuli natrag. Morali smo pobuditi neke sumnje svojom ustrajnošću, kada su nas na granici upozorili da ondje nemamo što tražiti. Za kaznu sada sjedimo u stražarnici i pozorno promatramo odred mađarske pogranične straže koji, na čelu sa zapovjednikom, sluša, što je kažnjivo, radio Szabad Europa koji trešti iz sve snage. Epizoda bi bila humoristična karaktera da jedan od kolega nije šaptom priznao kako u džepu ima tri iskaznice AVH-a (tajna policija, op. ur.), koje su mu za uspomenu darovali budimpeštanski ustanici. Da ih sada pronađu! Ali do provjere ne dolazi, načelnik policije u Hegyeshalomu daje se uvjeriti da nas je do bijele brklje dovela samo novinarska znatiželja... Drugi put – nakon što smo prošli Győr i Komárom – moramo izići iz automobila koji su u potpunosti pretresli. Kada smo se već ukrcali za povratak, vođa ophodnje tumači nam da su onuda prošli neki automobili i razbacali novine, potpisane od strane Komunističke Partije Čehoslovačke. Odvratne novine... Kada se pokazalo da nismo Česi koji raspačavaju protuustanički ilegalni tisak, dopuštaju nam da u miru nastavimo dalje... 1

Misli se na istoimenu marku automobila (nap. prev.).


Wiktor WOROSZYLSKI

NOVI PRIJEVODI

Nedjelja, 4. studenoga Radio ...Od jutra su se kroz huku topništva, brujanje oklopnih kola, podrugljivo zviždanje mlažnjaka probijali posljednji radijski prosvjedi i apeli Nagyjeve Vlade. Jednako tako, na nekoliko su jezika pročitali kratke, uznemirujuće proglase mađarskih pisaca i intelektualaca svim narodima svijeta, koji su završavali trostrukim: „Pomozite! Pomozite! Pomozite!“ Zatim je radio ušutio, ne bi li se oglasio tek uvečer – glasom Jánosa Kádára. Kádár se predstavio kao premijer nove revolucionarne radničko-seljačke Vlade, koji preuzima vlast iz tog razloga jer je krhka Nagyjeva Vlada sve više podlijegala nazadnjačkim, fašističkim elementima. Posrijedi je očuvanje narodne demokracije u Mađarskoj, o socijalizmu. U vezi s tim nova se Vlada obratila za pomoć savezničkoj sovjetskoj armiji... Kao članovi nove Vlade navedeni su, između ostalih, Apro, Münnich, Marosán, Horváth – i Erdei, koji je prethodnoga dana sudjelovao u pregovorima oko povlačenja sovjetskih postrojba iz Mađarske. Na tom kratkom izvješću završava politika na radiju – i slijedi rukovet popularnih operetnih melodija. Ali iza naših prozora politika se nastavlja – slušamo njezinu potmulu tutnjavu cijeli dan i cijelu noć bez prestanka. Što se s kome dogodilo Oprezni pokušaji telefonskih razgovora s mađarskim poznanicima. Kontakt s Varšavom gotovo je nemoguć, ali ne možemo odustati od osnovne novinarske dužnosti – prikupljanja vijesti. Što se dogodilo s glavnim akterima? Komunistički predvodnici revolucije navodno su zatražili azil u jugoslavenskom veleposlanstvu. U vezi s tim navode se imena Imrea Nagyja, Losonczyja, Szántóa, Lukácsa, Donátha. Vođa Partije Sitnih Zemljoposjednika, Béla Kovács, trebao je pobjeći na Zapad, kardinal Mindszenty nalazi se u veleposlanstvu SAD-a. Još se uvijek nisu vratili – i vjerojatno se sada i neće vratiti – generali Maléter i István Kovács. A vojnici? Zabrinjava nas što se dogodilo s Dudásovim momcima. Jučer, kada smo bili na terenu, Dudásovu je skupinu raspustila Revolucionarna Vojna Vlada. Njezinim su pripadnicima do večeri zamijenili sve dokumente...

143


144

NOVI PRIJEVODI

Wiktor WOROSZYLSKI

Ponedjeljak, 5. studenoga Čudan rat Branitelji grada nemaju vođa. Nemaju plan obrane. Nemaju oružja, osim strojnica, granata i boca s benzinom. Može li se grad zadržati s takvim snagama? Napadači imaju topništvo, tenkove, oklopna kola. Iznad njihovih redova izviđaju gomile zrakoplova u raznim formacijama. Ali u Budimpešti nemaju – ili ga iz nekog razloga ne dovode – pješaštvo. Tenkovi i oklopna kola prolaze ulicama – uglavnom po onima u kojima nema barikada. Pucaju u raznim smjerovima. Topništvo potpiruje veće ili manje požare (danas sam iz blizine vidio požar na onome križanju na kojemu je jučer udarila zapaljiva granata – današnja je bila preciznija). Ali, je li moguće osvojiti grad samo na taj način? Zavojevači i branitelji Na sovjetskoj su strani u borbe uključeni potpuno novi odredi, koje su doveli posljednjih nekoliko dana iz unutrašnjosti kontinenta. Opetovano smo se u to uvjerili sami, a potvrđuju to i zapažanja svih naših obavještavača. Vrlo mladi momci u tamnosivim šinjelima (godište na koje smo najčešće nailazili: 1937.) ne znaju uvijek kamo su ih doveli, često slabo vladaju ruskim jezikom, ali svi su duboko uvjereni u jedno: da će u tom gradu potući podle, izdajničke fašiste. A druga strana? Naizgled su to oni isti koji su 23. listopada demonstrirali ispred parlamenta, zatim odbili prvu oružanu intervenciju i organizirali narodnu gardu. Ipak, više ih je nego prije: radničkoj i studentskoj mladeži sada su se pridružili stariji radnici, koji su ranije pasivno podržavali revoluciju. Sada su s oružjem u ruci stajali na barikadama Csepela i Kőbányja. Franciszka i Marian su danas išli po skloništima branitelja grada. Razgovarali su sa zapovjednikom jednoga od sektora, rudarom teško ranjenim u nogu, i s drugim vojnicima. Vratili su se uvjereni u to da će se Mađari boriti do kraja. Ali, taj kraj – prije ili kasnije – najvjerojatnije mora biti poraz.


Wiktor WOROSZYLSKI

NOVI PRIJEVODI

Utorak, 6. studenoga Iskaznice Radio Budimpešta bez prestanka vrti vesele operetne napjeve. Ali, okupljena oko zvučnika, hotelska posluga ima smrknuta lica. Zygmunt ih pokušava utješiti da će se pucnjava okončati i da će nastupiti mir, ali pokazuje se da ih upravo ono što će uslijediti najviše užasava. Stvar je u tome da su svi u danima revolucije ispred porušenog spomenika Staljinu spalili svoje iskaznice milijunske partije. – Što će sada s nama učiniti? Zygmunt ih ne odveć siguran umiruje da se ništa neće dogoditi. Stara čistačica uzdiše: – Neka već bude ta partija, ali neka nikoga ne primoravaju da joj pripada... Srijeda, 7. studenoga Situacija Situacija – onoliko, koliko mi možemo shvatiti – jest sljedeća: Sovjetska vojska u Budimpešti napreduje. Nakon osvajanja nebranjenih četvrti, otpočele su borbe za one koje brane Mađari. Središta su najžešćeg otpora u Budimpešti Kőbánya i radnici Csepela, „crvenog Csepela“, kako ga nazivaju. Na Csepelu su, između ostaloga, skladišta oružja, a navodno su ondje otpočeli s proizvodnjom raketnih bacača. Borbe se također vode za središnje gradske komunikacijske arterije, poput Ferenc kőrúta i Lenin kőrúta. Na područjima koje je u potpunosti osvojila sovjetska vojska, AVH provodi pretrese i uhićenja. Čuju se glasine o pljački trgovina i drugim izgredima. U provinciji se još brani Győr, ne prestaju borbe za Sztálinváros (Dunapentele, mađarska Nowa Huta). U nepoznatom gradu radi radijska postaja komunističkoga pokreta otpora – Radiopostaja Rajk. Rusi u borbu dovlače nove tenkovske odrede.

145


146

NOVI PRIJEVODI

Wiktor WOROSZYLSKI

Četvrtak, 8. studenoga Dim nad gradom Iz dana u dan proširujemo opseg svojih potucanja Budimpeštom. Danas uspijevamo zamršenim putovima izići na obale Dunava i pontonskim mostom na Budim. U raznim dijelovima grada još traju borbe, ali ne nedostaje ulica koje su u potpunosti pacificirane. Sovjetski odredi sada po njima razvoze proglase zapovjednika grada, generala Grebiennika, i središnji organ partije, koji je jučer izišao pod nazivom Szabad Nép, a danas Népszabadság. Iznad naslova vidi se cijena: „50 filira“, vojnici ipak dijele novine besplatno. Stižemo do pontonskoga mosta – „Lanchid“ – jedinoga koji je bio u funkciji od svih mostova koji su povezivali obje strane prijestolnice. Prilaz mostu načičkan je topništvom i oklopnim jedinicama, iza kojih se pomaljaju obrisi ljudi naoružanih do zuba. Ipak to nisu Rusi – oni su u blizini, ali ovaj put igraju ulogu pasivnih promatrača. Imamo posla s autohtonom potporom okupaciji – agentima obnovljenog AVH-a. Pretjerano su ljubazni. Vraćaju nam putovnice salutirajući i uz lupu potpetica. Brzo prelazimo preko neoštećenog, ali vrlo izbušenog mosta. Pod nogama nam krckaju puščana zrna. Zagledali smo se u stare, uske uličice Budima koje se uzdižu prema gore. Staszek, koji je najbolje poznavao okolicu, vodi nas do čuvene Ribarske kule. Odmah pored spomenika nailazimo na poznat prizor: tenkove. Sada se odmaraju, izležavaju u nehajnim pozama, ali uokolo se mogu vidjeti tragovi njihova neobuzdana djelovanja, poput ovoga zida crkve raznesenog granatom... Promatramo s Ribarske kule dolinu, hladnu Budimpeštu koja nije sličila sebi i Dunav koji je lagano, nakostriješen, plivao posred nje. Kuće pored rijeke raspršile su se na sve strane, kao da su željele pobjeći iz toga ukletoga grada. Ali požari su im za petama, prikradaju se sa strane, presijecaju im odstupnicu. Netko pokraj nas proziva požare po imenu: – Ovo je Csepel. Onaj ondje – Újpest. A ovaj – Kőbánya... I upravo u tom trenutku sučelice nama izbija novi požar. Dim je u početku bijel, gust poput tijesta, a trenutak kasnije postaje tamniji i crnim mlazom tresne u ionako već osmuđeno nebo. Gori neka od ulica u središtu.


Wiktor WOROSZYLSKI

NOVI PRIJEVODI

Petak, 9. studenoga Audijencija kod Kádára Dugo smo dvojili: ići ili ne u parlament? Na kraju je ipak znatiželja prevladala nad dvojbama. Pola tuceta poljskih novinara gura se u limuzinu veleposlanstva. Trg ispred parlamenta ispunjen je tenkovima. Obližnje je zelenilo načičkano topničkim položajima. U grmlju vojnici pale vatru, kuhaju kašu i juhu. Ostavljamo automobil na sigurnu skrb tenkovima i prelazimo preko praga na koji su nas uputili. U tijesnom trijemu naguravaju se stražari: nekolicina avoša i par kosookih crvenoarmijaca. Starijem potporučniku objašnjavamo tko smo i što želimo. Pregledava naše putovnice, pita nas kada smo stigli i čije redakcije predstavljamo. – Życie Warszawy. – Nowa Kultura. – Radio. – A je li i Trybuna Ludu ovdje? – Jest. Pokazuje se da je sovjetski vojnik upućen u naslove poljskih novina. – Dakle, želite da vas prime drugovi iz mađarske Vlade? – propituje se još jednom i nestaje u porti. Kroz staklo vidimo kako raspravlja s drugim sovjetskim časnikom, kako je izgledalo, bojnikom. Nakon nekoliko minuta izlazi i bespomoćno širi ruke: – Žao mi je. Dužnosnici mađarske Vlade vrlo su zaposleni i ne mogu vas primiti. Razumijete i sami: imaju mnogo važnih stvari na pameti. Žao mi je. Subota, 10. studenoga Pobjednici Četvorica su. Leže na osvojenoj ulici – jedan pored drugoga – u neskladnim i neprirodnim pozama. Razdrljeni i razodjenuti – gotovo dvodimenzionalni – izgledaju poput krpenih lutaka, silovito pritisnutih uz pougljenjen zid, gotovo utisnutih u komad izrešetanog nogostupa. Netko je njihova pritisnuta lica posipao bijelom prašinom ili vapnom. Onaj koji najviše proviruje nema lica – sa savijenim šljemom srasla je crna, stvrdnuta mezgra. Mora biti da već odavno ovako leže, jer ničim ne podsjećaju na svijet živih, iz kojeg su ih istrgnula neka vremena koja je teško i zamisliti. Oni su dio mrtve prirode zdrobljene velegradske ulice.

147


148

NOVI PRIJEVODI

Wiktor WOROSZYLSKI

Nedjelja, 11. studenoga Posljednja šetnja Budimpeštom Csepel je velik, sumoran, prljav – vjerojatno poput svih radničkih kvartova u velikim europskim gradovima. A da bi bio takav, kroz Csepel nije morao proći rat. Rat je prošao kroz Csepel. Ta se četvrt najdulje branila u Budimpešti. Još i danas u unutrašnjosti Csepela tinjaju neugašene vatre otpora. U dijelu Csepela kojim putujemo te su vatre ugušene. Nema ih. Jednako tako, nema ničega drugog. Kilometrima se pružaju puste ulice bez ljudi. Osvrćemo se: rat nije poštedio nijednu kuću. Svaka ima golemu rupu – najčešće u visini prvoga ili drugoga kata. Sve izgleda kao da je ovuda prošla neka proždrljiva pretpotopna životinja, ujedajući na sve strane. – Što tražite ovdje? Nema fakulteta. Naredba gospodina ministra za više školstvo kaže da nitko ne može ući. Odlazite. Prozorčić se zatvara uz tresak. Potucamo se dalje bez cilja i smisla, nakon čega se rastajemo i dogovaramo ponovni sastanak nakon ručka. U hotelu ipak doznajem da se više neću susresti ni s njim ni s bilo kojim od mojih budimpeštanskih prijatelja. Moji su kolege nekim čudom nabavili automobil. Nije sigurno zadržavati se. Preko Jugoslavije vraćamo se u Poljsku. Izabrao i s poljskoga preveo: Adrian Cvitanović, Zagreb

Wiktor Woroszylski (Grodno / danas Bjelorusija, 1927. – Varšava, 1996.) poljski je pjesnik, prozaik, esejist i prevoditelj iz asimilirane židovske obitelji. Književničku je karijeru započeo kao autor agitacijske poezije u službi nove poratne socijalističke stvarnosti. Godine 1955. okreće se refleksivnoj poeziji, piše pripovijetke, prevodi s ruskoga (Zoščenko, Majakovski, Solženjicin, Brodski) i piše životopise poznatih ruskih pisaca ( Jesenjina, Majakovskoga). Urednik je mnogih književnih časopisa, između ostalih Po prostu ( Jednostavno) i Nowa Kultura. Nakon slamanja mađarske revolucije 1956., što je doživio vlastitim očima kao novinski izvjestitelj, raskida s komunizmom. Sedamdesetih godina povezan je s demokratskom opozicijom, urednik je i suosnivač neovisnoga književnog časopisa Zapis, koji je izlazio ilegalno. Borac je za ostvarivanje građanskih prava i sloboda, organizira prosvjede, piše apele i aktivno sudjeluje u radu Solidarnosti. Uhićen nakon uvođenja ratnoga stanja 13. prosinca 1981., interniran i zabranjen mu je bilo kakav oblik javnoga rada i objavljivanja. Nakon svrgavanja komunističkoga sustava,


Wiktor WOROSZYLSKI

vraća se u novinarstvo, ukazujući i dalje na sve bolesti poljskoga društva u svojem podlistku koji je izlazio u jednom katoličkome mjesečniku. Objavio je preko dvadeset knjiga, među kojima su pretežno prozna (Okrutna gwiazda / Okrutna zvijezda, 1958.; Cyryl, gdzie jesteś? / Ćirile, gdje si?, 1962.; Podmuch malowanego wiatru / Nalet naslikana vjetra, 1965.; Don Kichot / Don Kihot, 1983; Kto zabił Puszkina? / Tko je ubio Puškina?, 1983.) i dr.; i pjesnička djela (Zagłada gatunków / Izumiranje vrsta, 1970.; Lustro / Zrcalo, 1983.; Dziennik internowania / Dnevnik zatočeništva, 1983.) i dr. (A.C.)

NOVI PRIJEVODI

149


150

Daniel Allen COX, Montréal/Québec (Kanada)

TRUSNA USTA Grlo se oprlo, proškuljalo, zagrebalo i kako da se novi svemir opra tamo unutra, praznoća ku san se sforciva zapuniti.*1Pena san ondar počeja kapivati da beside restu kako i ti resteš, i kad postaneš stariji da rabe više arije, više prostora, u sebi, u tebi.**2 * **

Autorica fotografije: Alison Slattery.

Ulomci iz romana Mouthquake, Vancouver: Arsenal Pulp Press, 2015. Kakav će biti prijevod, na čakavski ili štokavski standardni književni jezik? Pitao nas je to Daniel Allen Cox, kanadski književnik iz Québeca, kada smo proteklog ljeta u književnom svratištu ZVONA i NARI razgovarali o prevođenju dijelova njegova posljednjeg, u rujnu 2015. u Montrealu tek objavljenog romana Mouthquake. Ja sam za čakavicu! Rekao je ovaj 40-godišnji nagrađivani pisac, dvostruki finalist vjerojatno najpoznatije nagrade za LGBT književnost, američke Lambde, potpredsjednik Društva pisaca Québeca, koji iza sebe ima četiri uspješna romana. Pozornost kritike i javnosti Daniel je privukao već prvim romanom Shuck iz 2008., koji New York na prijelazu u 21. stoljeće predstavlja iz perspektive mladića koji vlastitim tijelom za sebe krči prostor u velegradu. Svijet je to homoseksualnih časopisa, uspona na društvenoj ljestvici kroz seksualno tržište, ali i iskrene želje da se osjeti i razumije spontano pulsiranje života. Drugi roman, Krakow Melt iz 2010., smješten u Poljsku, priča je o neobičnom prijateljstvu između mladića i djevojke koji na pozadini jake katoličke kulture preispituju svoju seksualnu orijentaciju kao odnos prema svijetu. U romanu iz 2012., The Basement of Wolves, autor opisuje paranoičan svijet odbačene filmske zvijezde u Los Angelesu. Odakle želja za prijevodom na čakavski? Daniel je kao kvibeški pisac vrlo senzibiliziran za regionalni identitet, pitanje jezika, ali i sve ono što se prelako lijepi etiketama manjinskog, rubnog, zavičajnog, malog. Naime, u dominatno francuskoj sredini svoga rodnog grada, Montreala, on piše na engleskom jeziku, pripada vrlo živahnoj sceni queer pisaca i ono što ističe jest da svakim romanom želi izreći nešto novo na nov način. Postoji strašan pritisak da, jednom kada tzv. tržište prihvati piščev stil i teme, pisac mora ustrajati upravo na takvom načinu pisanja, a to dugoročno znači da pisac gubi volju i da pisanje gubi značenje, kaže Daniel. Mouthquake je roman u kojem do izražaja dolaze sve važne odrednice Danielova spisateljskog identiteta. Kao i sam pisac, glavni lik romana pati od mucavosti i kroz tekst zapravo tu svoju mucavost izgrađuje kao izvor vlastite snage. Izlomljena narativna struktura priče, poglavlja sastavljena od ponavljanja riječi na pojedina slova, kao npr. „m“ ili „e“, dočaravaju ritam jezika koji se muči biti izgovoren, baš kao što se svaki pisac muči izraziti sebe i svijet u jeziku i jezikom. Ovo je roman o komunikaciji, narator mucavac šalje svoju izlomljenu poruku u svijet, a dočekuje ju Erik, gluhi ljubavnik, koji je drugi važnan lik. Prikazom mucave stvarnosti, gluhih poruka, životnih poniženja i padova, autor na vrlo efektan način dekonstruira model heteroseksualnog superjunaka, ispisujući žanr romana odrastanja. Pri tome je važan motiv potraga za izgubljenim sjećanjima, koja bi mogla objasniti


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

I cleared my throat and felt new space opening up, a hollowness I wondered how to fill. That’s when I began to suspect that words got bigger when you got older, that they needed more room inside you. (52) You can be open with me. Okay. Well, like, it’s really hard? It’s hard enough to think about what I’m trying to say, never mind how I’m saying it. Know what I mean? I don’t know if that makes sense. I know it’s hard. That’s why I’m helping you. And um, um, um, um, sorry – even if I did, um, practice, and it came out smoothly, nobody would know how much work it took to get it out. It’s normal to want to feel appreciated. (53)

naše lomove iz sadašnjice. Jednako tako, glazba, naročito rock- i pop-glazba 1980-ih i 1990-ih, postaje simbol dešifriranja prošlosti, ali i odgonetavanja, pronalaženja, shvaćanja osoba u sadašnjosti. Kako to, dakle, suvremeni urbani montrealski književnik zvuči na čakavskom? Još zanimljivije, Daniel nas nuka da razmišljamo kako bi na čakavskome mogla zvučati suvremena urbana queer tematika? Važna tema koja tek čeka da se njome pozabavimo, da se u nju upustimo, da otkrijemo koje nepregledne mogućnosti i izazove imamo pred sobom. Upravo je ovaj roman odličan prvi korak u pravom smjeru. Poruke koje roman Trusna usta (jedno od mogućih prijevoda naslova) nudi široj čitateljskoj publici doista su brojne i prevladavaju okvire bilo kakvih žanrovskih i tematskih uskih određenja. Nismo sve preveli na čakavski. Ne da se ne bi moglo, ali za ovaj kratak uvid u nešto što je tek izašlo iz tiska na sasvim drugom kraju svijeta, odlučili smo se za kombinaciju čakavskoga i štokavskoga književnog standarda. Okosnicu ulomaka koje donosimo čini uvodna priča vezana uz lik Velikog Antonija, koji predstavlja izravnu vezu između hrvatske književno-neknjiževne zbilje i dalekog Montreala i zbog čega bi, smatramo, cjeloviti prijevod ovoga romana mogao biti zanimljiv hrvatskoj čitalačkoj publici. Naime, Veliki Antonio povijesna je ličnost, snagator, pjevač, maskota Montreala koji je 1925. rođen u Zagrebu i nakon Drugoga svjetskog rata emigrirao je preko oceana. On je svojevrsni ulični mistik s kojim glavni lik, pripovjedač u svojem djetinjstvu, uspostavlja toplu prijateljsku vezu. Dakle, dok naši mladi masovno odlaze u Kanadu, nešto nam se iz te Kanade vraća. Daniel Allen Cox vraća nam našega emigranta, izmijenjenog, a opet prepoznatljivog u svojoj nezgrapnoj prisutnosti „Balkanca“ koji privlači pažnju dalekog Zapada, Zapada gdje mu se mnogi izruguju iskorištavajući ga, ali i gdje pronalazi sućut i razumijevanje izabranih. Prijevod se sastoji od triju dijelova. Prvi je na čakavskom i funkcionira kao svojevrsna invokacija u kojoj su sadržane osnovne ideje teksta, pri čemu smo kao prevoditelji uživali prepjevavajući tečnu englesku prozu (s poetskim dijelovima na francuskom) u hrvatsku čakavsku poeziju; slijedi narativni dio s početka romana vezan uz priču o Velikom Antoniju na štokavskom književnom standardu i sama završnica, opet na čakavskom idiomu. Daniel Allen Cox ovim romanom, kao i svojim prvim dolaskom u Hrvatsku protekloga ljeta, želi potaknuti hrvatsku javnost na dijalog. I zapravo nas provocira da na nov način razmišljamo o vlastitim identitetima i jezicima, da ih nanovo kreiramo i time se obnavljamo. Ne ide to bez kušnji. I ne ide to lako. I tako je jedino pravo. Ča ni? (N.G. i O.R.)

151


152

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

... Maybe I’d never outgrow my voice... (56) Moreš biti oprt s namon. Okej. Ča za spravlje je tako teško? Dovoljno je teško pensati na to ča rabin reći, a kamoli još i kako to reći. Razumiš me? Nis siguran da ima smisla ča govorin. Znan da ti je teško. Zato ti pomoren. Aa-aa-aa, skužaj – kada bin i proviva i kada bi zašlo z mene glatko, nijedan, ma nijedan ne bi moga znati, ne bi moga razumiti koliko je to muke sciditi hi van. Normalno je da želiš biti poštivan, to je normalno. ...Moguće je da baš nikad ne priresten vlastiti glas, baš nikada... If you really want to know what I’m afraid of, it’s inventing memories that never existed. I’ve done it before. I could be making myself so impressionable that any idea could seem like a memory, and soon I’ll be full of false ones... I’ve heard others say with relief that they feel free to tell strangers anything, knowing they’ll never see them again. I retort that they’ll most definitely see a stranger again, that when a comet passes you, it’s not by accident. Once you’re in someone’s orbit, it’s hard to avoid them. I wish they were right, that we’d see strangers only once and never again. If that were the case, I’d empty myself into them to the very bottom and then run away just before they exploded with an overload of human goo. I would use the situation to my advantage. But that’s not how it works. (137-138) Ako stvarno želiš znati od čega me strah, znaš, od zmišljenih uspomen kih nikad bilo ni, ke nikad postojale nisu. Već mi se to zgodalo. Moga san se tako uživiti da je svaki pensir postaja rikordo, uspomena na ništo ča se kako desilo, a u stvari ni, lažni spominak. Čuja san druge kako s gušton govore da neznancu moreš svašta reći, sve, jer ionako ga nikad više neš viti. Ma po meni neznanca vajka jopet pasaš, jopet na njega naletiš, kad-tad, perke kada te komet zgoda, to ni slučajno, viruj mi. Jedanput kad si uša u ničigovu orbitu, ne moreš mu ujti, tu je. Bilo bi lipo da furešte vidimo jedanput i nikad više. Da je tako, vero bin se spraznija u njih, do kraja, do samega dna i ondar uša ča dalje prije nego eksplodiraju s teškin karigon ljudske sluzotine. Iskoristija bin situaciju, svakako. Ali tako stvari ne gredu. Memory. I don’t understand it. It’s not a video recorder with a tape you can just play back; it’s more like the highs and lows of life get stamped into blood and tissue particles like icons imprinted onto tabs of ecstasy, which then float away into remote corners of the brain until a weak signal is sent to retrieve them. A memory can totally mutate on the way back or melt away completely. Maybe forgetting is a good thing. Our minds must do it for reason. Maybe memory is a giant storage warehouse that bombs itself to hell every year to make room for new stuff. Who knows?... (138)


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

Sićanja. Ne razumin. Ni to videorekorder s kazeton ku samo zvrtiš nazad; više kako i kolme i šekade jenega života zapečaćene u krv i meso, kako i oznake na paštiljan od ekstazija ke onda parte u udaljene kantune mozga dok slabi signal ne dojde da ih pobere. Na putu nazad memorija mutira ili se skrojzi rastopi. Forši je dobro zabiti. Mora biti niki razlog zašto nan svisnost to dela. Forši je memorija ogromni magacin ki jedan put na lito parti u zrak u paklenoj eksploziji i tako se učini mista za nove stvari. Ki će znati? For the record, it’s official: Yes, I welcome danger to fuck up the elements of my life that have become too static to be useful. I welcome it to completely dismantle everything I love because I know the reward for something that painful must be exceptionally good. My most dangerous ideas are also my most creative, and restricting them to nighttime agonies and compartment of paranoia cannot possibly be useful to me. I wonder how truly creative I am, if I even have the visionary faculties to imagine my own disappearance, the death of old versions of me, as an extreme act of transformation, the unique chance to learn something about myself in a different world, far from the monotonous and stupid. All the meaningless fears that grip us at random moments but that don’t acutally matter are just the inner walls of a brain that hasn’t learned to think big and beyond self-criticism and endless boredom. Bring me danger and bring it now. (138-139) Samo da rečen jenu stvar, uficijelno je: Dobro mi doša perikul! Da. Pa neka sjeben elemente svoga žića ki su postali prefermi da bi bili od koristi. Ugošćivan tu opasnost kako bin do kraja razmonta sve ča volin jer znan da nagrada za ništo ča tako boli mora biti posebno vridna. Moji najrišćozi pensiri su i najingenioži i ne bi imalo koristi zbotunati hi u noćne agonije i kuse paranoje. Pitan se koliko san stvarno kreativan, koliko je u meni vizije da zamislin vlastito nestajanje, smrt starih modelih samega sebe, kako završni čin jene pune transformacije, jedinstvenu priliku da naučin ništo o sebi u drugačijen svitu, daleko od monotonega i štupidastega. Svi strahi bez smisla ki nas na momente stisnu i ki zapravo nisu važni, samo su unutrašnji zidi mozga ki ni naučija misliti na veliko i ki ne zna priko samokritičnosti i dosade bez kraja. Dajte mi perikul i dajte mi ga sada.

153


154

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

VELIKI ANTONIO Bio sam manje dječak, a više njemački ovčar. Oduvijek sam imao istančaniji osjet sluha negoli je to uobičajeno za ljudska bića. Uvijek više zainteresiran za zvukove koje igračke proizvode nego za igračke same: škljocanje pri otvaranju sletnog prilaza Zvijezde Smrti. Slinavo mućkanje kotrljajućih pikula u ustima. Štropot šupljih plastičnih čunjeva rasutih po hodniku. Kiša lego-kockica što pljušti na pod. Sitna metalna grmljavina autića koji se zabijaju jedan u drugoga. Pucanje i prduckanje balončića otrovno zelenog plastelina. Zvon dječje pećnice kada je kolač gotov. Meki udarac spužvastih loptica koje pri udarcu ulube mačje krzno. Sotonsko režanje medvjedića istrošenih baterija. Bolno mrvljenje plastike kada netko od odraslih nagazi na igračku i uništi je. Moje su uši bile neprestano načuljene. Dodatni pokazatelj moje pseće prirode bila je naklonost prema glavnom liku televizijske serije Najmanji skitnica, njemačkom ovčaru koji spašava ljude. Najdraža mi je epizoda bila ona s izgubljenim dječakom koji je zaglavio u hladnjači. Pas ga je pronašao i svojim pametnim lavežom o tome obavijestio odrasle. Na umu mu uopće nije bilo sve ono meso u hladnjači, nego samo dječakova sigurnost. Kako nesebično od njega. Naravno, i dječak je bio neka vrsta mesa, ali ipak. Plakao sam na kraju svake epizode jer kada bi odrasli otišli tražiti psa da mu zahvale, njega više nije bilo. Odšetao bi niz cestu u sumrak i tek se jednom isplažena jezika okrenuo. Je li to bilo zbogom? Kamo bi odlazio? Zašto nije ostajao ako su mu se već sviđali ljudi koje je spasio? Ako je negdje imao dom, zašto ga je uvijek iznova napuštao? Zašto nije imao ime? Ronio sam suze sve vrijeme trajanja odjavne špice. Tuga je u meni izazivala zbunjenost. Biti tužan značilo je imati zgužvano lice koje bi postajalo crveno i vruće, iz nosa je balilo ravno u usta i nisam mogao doći do daha. Uvijek bih uzdisao pred televizorom. Istina je da se Najmanjeg Skitnicu zapravo pozivalo sa scene. Mogao sam čuti zviždaljku za pse u koju je puhao netko izvan dosega kamere. Na njezin zvuk i ja bih se okrenuo i pogledao. Bio sam dovoljno star da znam da Najmanji Skitnica ima život izvan ekrana. Najbolji način da ga pronađem bio je da on pronađe mene. Zato sam se morao izgubiti, upasti u nevolju. To nije bilo teško. Kada bih izlazio kako bih susjedi kupio kutiju Rothman’s King Size cigareta, obično uopće ne bih znao kamo idem, što je ustvari bio odličan plan. Navukao sam čizme, kaput i kapu, ali nisam mogao pronaći rukavice pa sam stavio drugi par čizama na ruke. Pritisnuo sam kvaku petom i napustio stan bez ikakvog jasno određenog odredišta na umu. Montreal je bio u neprestanoj mećavi. Ljubitelji hokeja nisu mogli stići do dvorane na vrijeme za prvo bacanje paka na led. Bebe se nisu mogle probiti kroz snijeg na


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

autoputu pa bi se rađale u taksijima ili vozilima hitne pomoći. Sve se to odvijalo dvadesetak godina prije stvaranja megalopolisa, zbog čega je određivanje točnog mjesta rođenja bila lutrija. Vozači bi napamet pogađali gdje se nalaze jer svoju lokaciju nisu mogli vidjeti u zasljepljujućoj bjelini. Parkirni satovi gubili bi se pod nanosima snijega i postajali snjegovići te bi parkiranje bilo besplatno onome tko bi uspio stati dovoljno blizu rubnika. Nikome to nije polazilo za rukom. Snijeg bi nam ulazio u čizme jer nam one nisu bile dovoljno visoke. Kosti nožnih prstiju pretvarale bi se u ledenice. Snijeg bi se uzdizao tako visoko uz prozor da bi mi ukrao pola horizonta. A bio bi tek siječanj. Pokušao sam ući u autobus, no vozač nije htio pustiti unutra četveronožnog klinca. Nije uspio odgonetnuti moju vrstu. Zato sam se šuljao uličicama i virio kroz poluotvorena vrata restoranskih kuhinja, čekajući da se kuhari maknu kako bih šmugnuo unutra i ukrao kakvu ćuftu ili tanjurić prženih krumpirića, pri tome strogo pazeći da greškom ne uzmem povrće. Bio sam vješt u izbjegavanju udaraca što su mi ih pokušali uputiti zaposlenici. Ali ta su stražnja restoranska vrata uglavnom bila fatamorgane. Bilo mi je hladno i bio sam gladan zureći u pričine betonskih blokova. A slavnog televizijskog psa nigdje na vidiku. Bez sumnje, bio sam izgubljen. Upravo ondje gdje sam i htio biti... ali što sad? Lice mi se zaledilo, nos utrnuo. Toliko sam puta pao dočekavši se na ruke u čizmama da sam jednostavno počeo hodati na sve četiri, proizvodeći zvuk moje omiljene igračke, drobilice za led u obliku Snoopyja. Pregladnio, pretraživao sam džepove i krzno pod kapom. Ni mrvice. Gurao sam njušku kroz rupe u vrećama smeća. Druge su me životinje već preduhitrile. Moje je njuškanje postalo sretnije kada sam pronašao okrajke pizze – za mene je to bio sladoled na štapiću, moj omiljeni, s okusom rajčice. Što sam se više brinuo gdje li je Najmanji Skitnica, više mi se činilo da sam ja zapravo postao on. Brzo se smračilo. Ulične svjetiljke svemu su davale dugačke nazubljene sjene. Preda mnom u snijegu prostiralo se mnoštvo neobičnih oblika. Jedan od njih počeo je rasti, sve više i više, dok se ja nisam micao. Tako sam se, čekajući na semaforu, susreo s meni nepoznatom vrstom. Čudovištem. Težilo je sigurno četvrt tone. Imalo je dugačke srebrne i smeđe pletenice upletene poput dalekovodnog kabla, na krajevima iskrzane kao grube četke za obuću. Nosilo je divovske čizme od razgažene crne kože, a gusta se izmaglica češnjaka širila oko njega, u kovitlacu oblaka teškog zadaha. Crte lica naglašene čađom iz auspuha, nos rascvjetan od prišteva i potočića motornog ulja. Teški željezni lanci njihali su mu se oko vrata. Kretao se dražesno poput nanosa snijega. To mi je stvorenje tada nešto reklo. Umjesto riječi, iz njegovih su usta izašli kristali pahuljica. Kimnuo sam prema njima i tako smo se sporazumjeli, upravo ondje,

155


156

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

na uglu, usred najciče zime. Položio je dlan na moju glavu, što me odmah umirilo. Kada me pomilovao po kapi, učinilo mi se kao da me ćuška toplim, sirovim odreskom. Kada se nasmijao, zvučalo je to poput motora autobusa u nevolji. U vezi sa smijehom, možda sam bio u krivu. Jer ondje je pokraj nas doista bio autobus čiji se motor nemoćno naprezao dok su mu se kotači vrtjeli u mjestu jer zbog sveg tog snijega nije mogao proći raskrižjem. Bio je pun putnika. Ono se stvorenje, moj mamut, dogegao pred autobus i prikvačio jedan od svojih lanaca za prednji branik. Nagnuo se, napeo lanac i počeo vući. Kotači se nisu okretali. Klizili su. A putnici su kroza zamagljene prozore počeli navijati. ... Veliki Antonio i ja nismo razgovarali, ali smo se svejedno sporazumijevali. Svijet oko nas pridavao je govoru preveliku važnost. Svi su ulagali energiju mahom u krive stvari. Kad god me ugledao, trbuh bi mu se zatresao od smijeha. Zvučalo je to poput kamiona miješalice kad tutnji niz ulicu. Ugurao bih se pokraj njega na uličnu klupicu, u mali prostor koji je zaposjelo njegovo salo. Morao bih se napuhati da me ne bi zgnječio – doista je bilo tijesno. Jedna od njegovih pletenica uvijek bi mi pala u krilo. Prije nego što bi počeli s poslom, iz kose bih mu čupkao djetelinu i kukce, tragove kojega god gradskog parka u kojem je proveo noć. Otpetljavao bih gusjenice iz žica kojima je vezao kosu i vadio mrave koji su zapeli u pčelinjem vosku kojim je cementirao svoju frizuru. Bili smo u pravoj simbiozi, a ja sam bio poslušan pas. Uvijek sam se pitao gdje spava, ali to nikada nisam otkrio. Na kraju dana on bi jednostavno odlutao. Sigurno nije išao na planinu jer je ona bila predaleko, bila je previsoka, naročito imajući u vidu njegovu težinu. Park Père Marquette bio je najizglednije mjesto. No, nisu li zimi parkovi prehladni? Teško sam ga mogao zamisliti šćućurenog u nekakvom montrealskom stanu, stisnutog između susjeda, zatočenog u dnevnom boravku jedva dvostruko većem od njega samoga (sjedio bi na kauču, ali što bi zapravo radio?), u kuhinji hladnjak dostatan za miša i tek naprstak večere, a kupaonica taman dovoljna za jednu njegovu nogu. Nisam znao previše o povijesti svoje službe, osim da je i prethodni zaposlenik bio pas. Mora da je uginuo ili mi se barem tako činilo. Sedamdesetih su psi stalno ugibali. Ljeta su bila prevruća. Nisam ga o tome pitao jer je bol na njegovu licu bila očita kad god bi njuškajući naišao nekakav pas. Našu bi večeru često dao lutalicama. Ljubomora me izjedala! Moja je primarna dužnost bila dovlačiti ljude do klupe. Pronalaziti naivce koji bi nam bili mušterije. Instinktivno sam znao što trebam činiti. Ponekad bih se pretva-


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

rao da sam pao i ogulio koljeno, netko bi me uvijek podigao s pločnika i posjeo na klupu. U tom bi trenutku dobročinitelj pripao Antoniju. Najdraži trik bio mi je da se provučem među noge nekog gospodina dok on ne obraća pozornost i dok, recimo, čeka autobus ili čita Montreal Star. Zapetljao bih mu u čvor vezice obiju cipela, a on bi pao u Antonijevo krilo gdje bi počela prodaja. Antonio bi posegnuo u vrećicu za smeće koju je držao pokraj sebe i iz nje izvukao razglednicu. Te su razglednice bile čudnovati kolaži koje je sam izrađivao, iskrivljene od još svježeg ljepila za drvo, stare fotografije njegove debele mladosti od prije dvadeset i više godina, u društvu sa slavnima i utjecajnima, išarane masnim slovima koja su crnom tintom oglašavala njegovu veličanstvenost. Kako je netko s prstima kobasičastim poput njegovih mogao stvarati tako složene i istančane umjetnine, samo je jedna od tajni koju ću dodati na gomilu. Ove su slike pripovijedale priču njegova života; kako je, prema vlastitim riječima, postao „Svjetski Prvak Broj Jedan“. Stoga je razumljivo da bi se uzrujao kad god posao nije bio jednako spektakularan. Jer Antonio bi iskazivao sve svoje osjećaje odjednom. Bio je nevera u kojoj su se neprestano izmjenjivale sreća i bijes, tuga i zbunjenost. „Deset dolara.“ „Dat ću ti dolar.“ „Jedan dolar? Jesi li l-l-l-l-l-lud? Prijatelju, ovo je Harvey Keitel. Voliš filmove? Filmovi me rastužuju. Više nitko nije među živima. Oni plešu i igraju se međusobno i ponekad pjevaju. Pjevaju, da. Ali više nitko nije među živima. Više ne. Kako god. Oprosti.“ „U redu, pet dolara.“ „Dolaziš na moju klupu vrijeđati mene i psa!“ „Ne vidim ovdje nikakvog psa.“ „Vidiš što želiš vidjeti. Ha. Pred tobom stoji Svjetski Prvak Broj Jedan, prvak u hrvanju, a ti vidiš... Ah, možda misliš da sam operni pjevač preškrt da bi pjevao? Evo, pjevat ću za tebe. Sreća tvoja da sam danas jeo raspjevani češnjak. Danas smo Talijani. I ti također, bambino.“ „U redu, dat ću ti tih deset dolara.“ „Što, deset? Sada košta petnaest. Previše govoriš.“ „Samo mi daj tu glupu razglednicu.“ „Sedamdeset i pet! Vau vau vau vau vau vau vau vau! Volare, o, o, cantare, oooo!“ Zapanjujuće je koliko smo zarađivali imajući u vidu da bi većina mušterija pobjegla glavom bez obzira čim bi Antonio počeo zavijati imitirajući Deana Martina. A neprocjenjiva desetdolarska kolekcija na dnu vreće za smeće sadržavala je u različitim slojevima sljedeće: Velikog Antonija kako pozira sa samim Deanom Marti-

157


158

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

nom, zatim s Rowanom Atkinsonom, Jackom Welchom, Edom Sullivanom, Lizom Minelli, Leom Sayjerom, Wiltom Chamberlainom, Johnom Scatmanom, Carly Simon, Anthonyjem Quinnom, Johnnyjem Carsonom, Pavarottijem, Liberaceom i nebrojenim drugima. Govorilo se da je njegova vreća za smeće jedinstveno svjedočanstvo društvenog života poznatih u Montrealu 1970-ih i 1980-ih. Antonijeve hrpe staroga papira često su bile jedini dokaz da se nešto ikada dogodilo. Kasnije sam otkrio da jednu razglednicu nikada nije nudio na prodaju. Bila je to fotografija koja je prikazivala Antonija kako u zlatarnici Birks zakopčava dijamantnu ogrlicu oko vrata Marilyn Monroe, zlate se kovrče i sjaji mliječnobijela koža njezina vrata, dok se ona smije glave zabačene unatrag, a prisutni policajac pada u nesvijest ravno u naručje iščekujućeg svećenika. Nema podataka o tome je li Marilyn Monroe, najseksipilnija mucavica na svijetu, ikada posjetila Montreal. Ali zato postoji razglednica. Ponekad su ljudi postavljali pitanja Antoniju koja nisu trebali postavljati, pitanja na koja on nije volio odgovarati. Ponekad su pitali za mene. Pripovijedali bismo im smiješne priče, govorili da me građevinska tvrtka prodala za dvije ulaznice u zadnjem redu za hokejašku utakmicu u Forumu. Najbolji način da se ne odgovori na pitanje jest da se odgovori krivo. Nešto si morao reći. Novac je držao na različitim mjestima. Po snop u svakoj od cipela, novčanice bi se toliko stisnule da su petice postale stotice. Za kovanice imao je izdubljenu sredinu štruce talijanskog kruha tvrde kore. Jednom dnevno nukao me da dižem ovu topovsku kuglu kako bih postao velik i jak, baš kao on. Moja su odgovornost bile novčanice od jednoga dolara. Držao sam ih u hlačama gdje ih nitko nije mogao uzeti. Što se hrane tiče, situacija je bila krajnje jednostavna. Prolaznici bi otvarali svoje papirnate vrećice sa špecerajem i pokazivali ih Antoniju, sve u znak strahopoštovanja prema njegovu uličnom plemićkom statusu. Šakom veličine pršuta on bi posegnuo u nečiji smeđi škartoc i izvadio, recimo, staklenku majoneze. Iz sljedeće bi izašla štruca kruha. Treća vrećica poklonila je salamu i krastavce. Tako izgleda pravi mađioničarski nastup. Ljudi su stajali u redu i otvarali svoje vrećice za povlasticu da ovog debeljka još više udebljaju. Ja sam, naravno, jeo naš ratni plijen. Bio je to pasji raj. Moram, međutim, priznati da me komunikacija s Antonijem koja se odvijala dobar dio tog ljeta, i to gestama, stenjanjima i zavijanjima, dakle bez riječi, ipak činila nezadovoljnim. Nakon određenog vremena žudio sam da mi se govori, baš kao što to želi svaki čovjekov najbolji prijatelj, da sam smetalo uvijek spremno gricnuti nečiji gležanj. Zapažala se jasna odsutnost naredbi na koje se odgovara lavežom i koje se slijedi, i preko kojih bih se bio mogao usidriti u odnosu na njega, sitan satelit uz golemi planet, nesiguran u svoje pravo mjesto. Čeznuo sam biti hvaljen, dodirivan,


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

držan, obučavan i podučavan. Trebalo mi je da pronađem svoju orbitu. Mislim da je Antonio to postupno shvatio. Možda ga je zastrašila mogućnost da mu ulica ugrabi još jedno malo biće. Lutalice nikada unaprijed ne najavljuju da se spremaju otići. Počeo se vezivati za mene. Primijetio sam da mi je svaki put na klupi ostavljao malo više mjesta, stiščući svu svoju težinu na suprotnu stranu, koliko god to za njega bilo nekomotno. Jednoga dana odveo me na stadion, na bejzbolsku utakmicu montrealskih Exposa. Nikada prije nisam bio na olimpijskom stadionu, le Stade olimpique, iako sam o njemu znao sve. Htio sam ondje gledati Michaela Jacksona kada je došao u grad, ali mi je mama rekla da on nije za djecu. Nadao sam se da će to biti dan kada će mi Antonio početi govoriti. Tek nekoliko godina nakon Olimpijade iz 1976., grad se još uvijek privikavao na vlastitu slavu i još se uvijek jutrima budio iz ljepljivih mokrih snova. Rosa nove zore i obećanja, cijeli planet ljubomoran, kud ćeš boljeg razloga da se ljudi pare i rađaju djecu; proširimo ovaj krug nade i obećanja i svega novoga, hajdemo graditi čudnovate zgrade pa ćemo reći svijetu, eto, tako će izgledati budućnost. Pristat ćemo biti preuranjeno futuristični za novac, za turiste i za slavu. To je bio onaj pozitivni dio priče. Kada su genijalnu arhitekturu stvarali genijalni arhitekti, geometrija i beton, tuneli i električna energija, kada su na rijeci nastajali otoci mašte, a vrh planine kada je poljubila sudbina. Dogovorit ćemo se da zaboravimo prošlost. Dogovorit ćemo se da ignoriramo neizbježnost pada. Dogovorit ćemo se da se smiješimo jedni drugima, iako nam do smijeha nije. Ipak, čak i kao štene, mogao sam vidjeti da se sve raspada. Antonio se pobrinuo da pokrijemo što veću površinu grada. Uzevši u obzir njegovu veličinu, to i nije bilo teško. Vozili smo se Papineau i Sherbrooke autobusima besplatno i sjedili gdje smo htjeli. Vikao sam na ljude kada sam vidio da se hvataju za nosove. Kako se usuđuju! Ja sam se navikao na njegov miris. Kad smo sišli, zajahao sam na Antonijeva ramena dok je on hodao prema stadionu. Smjestio sam se na gotovo metar iznad mora ljudi, stopala mi upletena u lance oko njegova vrata. Moj vlastiti mamut. Antonio je navijao cijelim putem, mumljajući pozdrave svojim obožavateljima. Ali nismo ušli na glavni ulaz zajedno sa svima ostalima. Antonio je krenuo zaobilaznim putem, pored gradilišta, još jedan znak korupcije, nikad zgotovljen, taj moj Montreal. Šuškalo se da se svakodnevno kamioni puni betona odvoze u nepoznato – to je razlog zašto se s dovršenjem stadiona odugovlačilo bez kraja. Kada smo ušli, dograbio je šesnaestak samo za njega besplatnih hot dogova s obližnjega štanda. Uputili smo se na stadion baš na vrijeme da stignemo na izvođenje državne himne. Našao sam slobodnu sjedalicu, ali je Antonio ostao stajati. Ne bi stao.

159


160

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

Čim je himna otpjevana, on je uletio s još jednom arijom Deana Martina: When the moon eats your eye like a big pizza pie, that’s amore... Ljudi su se popeli k nama i tražili ga autogram, iako mislim da su ga neki zamijenili za Youppi!ja, čupavu narančastu maskotu Exposa. Exposi su igrali protiv Philliesa. U prvoj je izmjeni Carter postigao duplo trčanje, da bi u svom narednom pokušaju izbacio lopticu izvan terena. Raines je raspalio jednu od svojih raketa ravno u centar i ukrao drugu bazu. Cromartie je izveo nešto što se zove žrtveni trk, a Stijena je oteo treću. Duplo trčanje, raketa, žrtveni trk. Te su riječi dopirale s radiotranzistora koji je držao stari čovjek pored mene, ali nisam znao što znače. Nos Amours trčali su naokolo u svojim crvenim, bijelim i bebi-plavim pidžamama. The Kid ustao je s klupe i stisnutom šakom razgalio publiku, na što mu je gomila odgovorila na najneobičniji način. Sjedalice na stadionu bile su od vrste koja klepeće kada ih gurneš u sjedeći položaj. Teška plastika na metalu mnogo je glasnija od pljeskanja rukama. Ali kada su svi ustali, nije zvučalo kao klepetanje. Buka se sabrala poput atomskih čestica u riku koja je potresla cijelo zdanje. Antonio je stajao i upijao sve to podrhtavanje. Pokušao ga je osjetiti. Možda je provjeravao samoga sebe je li otporan na potrese koji će doći u nekom budućem iskušenju. Promatrao sam ga s divljenjem. Zajedno smo jezdili na tom potresu. Antonio je mogao vidjeti moju zbunjenost detaljnijim aspektima igre. Konačno mi se obratio za vrijeme sedme izmjene, gledajući ravno kroz mene svojim akvarijskim kuglama u kojima su kapilare plivale kroz decilitre sretnih suza: „Onaj stoper izgleda lud. Vidiš ga?“ „Ne, koji je on?“ „Tamo, onaj između je on. Vidiš sada? Pazi, ljudi misle da više ne zna kamo ide, ipak. Zna on točno. Da bi bio broj jedan champion mondiale, moraš biti dobar glumac. Krećeš se u svakom smjeru u svakom trenutku. To je znanost, hrvanje, bejzbol.“ „Znanost, hrvanje, bejzbol?“ „Ne, to je pršut, b-b-b-b-bravado.“ „Da?“ „Da i ne. Kosa također. Dobra, jaka stoperska kosa. Kao tvoja.“ „Stoper je francuski za arrêt-court. Arrêt-court.“ Pomilovao me po glavi kako bi bio siguran da je informacija sjela na pravo mjesto, gotovo kao da je znao da se pršut, bravado i kosa bolje pamte od krivih loptica, takaca, fintiranih zamaha, zona udaraca i da će mi u konačnici biti korisniji kasnije u životu. „Zašto tako govoriš?“ „Kao kako, kao što?“ „Ponekad imaš problema.“


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

„Hajde da te umjesto toga pitam, ovako: Koji je problem u tvojim ušima?“ Vodili smo za jedno trčanje pri kraju devete s dvojicom vani. Rogers je bacao paprenije i s malo više mesa nego obično, bacao je žestoko, masno, bez zezanja, kao da je na jelovniku koljenica s kiselim kupusom. Publika je doista htjela taj bod. Navijači su počeli bacati plastične pivske čaše na igralište kao uvod u slavljenički kaos. Suci su morali zaustavljati igru nekoliko puta kako bi se teren počistio. Mike Schmidt iz Philliesa zakoračio je na mjesto udarača. On je bio potencijalni treći vani, ali le Stade je želio više: htjeli su vidjeti kako mu tijelo visi s ruba stadiona odakle bi mogao propisno iskrvariti. Rogers je poslao jednu brzu poniruću loptu, a Schmidt ju je udario šaljući je u dugom luku izvan terena. Sokol se bacio za loptom i za vlas je promašio. Ipak ju je pokupio, ali i odmah ispustio. Rulja se zamrznula u nevjerici, srca su preskočila otkucaj, grla se zagrcnula. Schmidt je već prošao drugu. Zar je doista išao na optrčavanje? Sokol je konačno dohvatio lopticu i bacio je, usput si istrgnuvši ruku. Svi smo gledali kako mu ta ruka odskakuje rubom unutarnjeg polja sve tamo do hvatačeva brežuljka. Hvatač Gary Carter primio je u istom trenu sve troje: Mikea Schmidta, Sokolovu ruku i lopticu. Učinio je što je mogao. Oglasio se sudac. Mike Schmidt proglašen je za trećeg vani i to je bio njegov kraj. Nitko nije mogao čuti što se potom dogodilo. Otišli smo kroz ista stražnja vrata kroz koja smo i došli. Bio sam siguran da Antonio zna gdje je završio sav onaj nestali beton. Možda ga je on skupljao. Bilo ga je sasvim dovoljno za izgradnju cijelog našeg grada. Doći će vrijeme. Antonio će lutati prema njemu, a ja ću biti ili na njegovim ramenima ili ću se šuljati straga, pseto između mamutovih nogu. Možda će ondje biti šezdeset i četiri kamiona miješalice tvrtke Miron, lijepo posloženih u redove po osam, bubnjevi miješalica melodično će se okretati, ubrzavajući svoje Freightliner motore i ubacujući u desetu brzinu kako bi se pripremili za polazak, ili će se ondje možda naći tek prazna limenka Pepsija napunjena s nekoliko sluzavih gruda betona dok vlažni opušci MarkTen cigareta plutaju na vrhu. Možda nismo trebali mnogo. U svakom slučaju, imali bismo sav prokrijumčareni beton o kojemu dvojica mafijoza s pločnika uopće mogu sanjati; tada neka oni samo ruše, cijeli ovaj prokleti grad, koga briga, jer mi ćemo ga nanovo sagraditi baš onakvog kakav želimo i trebamo da bude. ... Bilo je samo pitanje vremena kada će klinca poput mene pokupiti policija.

161


162

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

Provodio sam previše vremena izvan kuće. Dodatni je problem bio taj što sam se oko policije ponašao preoprezno. Naravno da izgleda sumnjivo kada ne prelaziš ulicu na žuto. Osudio si sam sebe ako skupljaš vrećice čipsa i omote sladoleda koje ostali šlampavci bacaju za sobom. Iza uzornog građanstva obično se nešto skriva. Osobno ništa nisam trebao skriti, tako da nemam pojma zašto sam se tako ponašao. Policajac koji me uhvatio bio je prepreden. Optužio me da kradem smeće koje sam skupljao, rekavši da će me strpati u ćuzu ako ne pokažem račun iz samoposluge. Naravno da nisam imao što pokazati pa me utrpao na prednje sjedalo i odveo u stanicu. Gdje su lisice? Nisam znao da se u policijskom autu možeš voziti kao u taksiju. Situacija se ponešto razjasnila u samoj stanici. „Pitat ću te samo nekoliko pitanja, u redu?“ „U redu.“ Želiš li sok? Čašu mlijeka? Imamo i krafne.“ „Može krafna.“ „U redu. Izvoli.“ „I-i-i-i-mate li koju s mrvicama? Jako volim one šarene mrvice.“ „Žalim, ovo je sve što imamo. Ovako, znaš zašto si ovdje, zar ne?“ „Jesam li učinio nešto krivo? Jesam li uhićen?“ „Tako mlad, a već zvučiš kao počinitelj. Ne, nisi uhićen. Ne brini se za to. Primijetili smo da se družiš s osobom koja nas zanima, s muškarcem.“ „Počinitelj... Što je počinitelj?“ „Baš o tome i govorim. Ništa, to je tek naš policijski žargon. Znaš li o kome govorim?“ „Hm, nisam siguran.“ „Daj, daj, više smo te puta vidjeli s njim. Znaš ga. Vidjeli smo te.“ „Jesam li u nevolji?“ „Pa, ne. Ne, ako nam sve kažeš. I ne ako ti povjerujemo. Zato ni ne pokušavaj lagati jer ćemo znati.“ „Ali što ako kažem istinu, a vi mi ne povjerujete?“ „To se neće dogoditi. Kako si upoznao tog čovjeka?“ „Vani. Upoznao sam ga na ulici.“ „Je li ti nešto rekao?“ „Ne.“ „Kako ste se onda upoznali?“ „Vraćao sam se kući i htio prijeći ulicu, ali nisam mogao jer, hm, mislim, da, bilo je previše automobila? Da, da. A onda je on zaustavio auta i pustio me da prijeđem. Bila je zima i jako puno snijega. Imao je velike čizme kojima je mogao proći kroz snijeg.“


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

„Bio si sam?“ „D-da.“ „Je li to bilo u siječnju?“ „A-ha.“ „Je li još bio dan ili se mračilo?“ „Mračilo se. Nisam ga mogao dobro vidjeti.“ „Lažeš.“ „Ne, ne lažem!“ „Da, lažeš. Sunce ne zalazi prije tri poslijepodne, čak ni u siječnju. Dakle, ili lažeš što se tiče tame ili se tvoja neuvjerljiva pričica dogodila kasnije od onoga što si rekao. Dakle, što je istina?“ „Ne sjećam se.“ „Zašto si bio sam?“ „Ne želim reći. To će moju susjedu dovesti u probleme.“ „Susjeda neće imati nikakvih problema ako mi kažeš istinu. Jesi li počinio kakvo kazneno djelo?“ „Ne, nisam počinitelj. Išao sam joj po kutiju Rothmans King Size cigareta. Moram to raditi za nju jer ona ne voli napuštati kuću. Ali nemojte reći mojoj mami.“ „U redu.“ „U redu je?“ „Naravno, nema problema. Barem žena puši dobru marku. Hoćeš kolu?“ „D-dd-d-dddddda, naravno!“ „Od kada tako govoriš?“ „Kako?“ „Možda ćemo o tome nekom drugom prilikom. Dobro. Evo kole. Sada bih htio da se malo više potrudiš i prisjetiš. Možeš li? Dobro. Je li taj čovjek s tobom razgovarao?“ „Ne. Je li nešto skrivio? Što je učinio?“ „Nismo sigurni i upravo to pokušavamo otkriti.“ „Je li što ukrao?“ „Da, on stalno krade, ali to već znamo. Tražimo nešto drugo. Pusti mene da postavljam pitanja, u redu? Što radite kada ste zajedno?“ „Samo sjedimo. Na klupi.“ „Zašto?“ „Ne znam. Vruće je. Ljudi nam daju hranu. Mm, doista su ljubazni prema njemu. Svi ga vole. Meni daje bombone i kekse.“ „Shvaćam. Ali ne gadi li ti se on? Ne smrdi ti?“ „Malo. Ali i ti smrdiš! Svi odrasli smrde!“

163


164

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

„Aha. Sada ću ti postaviti pitanje i želio bih da dobro razmisliš prije nego odgovoriš jer ne želim da mi daš krivi odgovor. Možeš li to? U redu. Je li te taj čovjek ikada dodirnuo?“ „Ne.“ „Prebrzo si odgovorio. Želiš li malo više vremena da razmisliš?“ „Ne, ne trebam vremena za razmišljanje, nije me dirao. Ja bih još kole.“ „Nema više.“ „Ne vjerujem vam.“ „Možda i ima, ali najprije mi moraš odgovoriti. On je jako širok. Čak ni kada si sjedio na klupi pored njega, nikada te nije dotakla njegova noga? Klupe su prilično male. Nije moglo biti dovoljno mjesta za vas dvojicu.“ „Dobro, možda me dotakla njegova noga, ali nije on kriv. Širok je jer je jak.“ „Znači, lagao si kada si rekao da te nije dirao?“ „Rekao sam da nisam lažljivac!“ „Ne uznemiruj se, samo mi reci istinu. Što još skrivaš? Nećeš nastradati ako kažeš istinu. Ali ako ne kažeš, moglo bi biti posljedica.“ „Kakvih posljedica?“ „Loših stvari.“ „Loših stvari koje će se dogoditi meni?“ „Da, moguće. Zato mi sve moraš reći.“ „Nećete reći mojoj mami?“ „Ne. Ne možemo reći tvojoj mami ništa u vezi s ovim.“ „U redu, pa, mislim, stajao je tamo s lancima oko vrata, a mene je, hm, bilo, kao, jako strah. Tada mi je stavio ruku na glavu jer sjećam se da je bila toliko velika da mi se činilo kao da nosim šešir. Ili kao da mi je netko na glavu stavio malu bebu. I smijao se. Više se nisam bojao jer sam shvatio da je stvarno ljubazan.“ „Ček’, ček’ – kažeš da te dodirnuo? Rukom?“ „Pa, valjda.“ „Je li to da?“ „Imate još krafni?“ „Raznih vrsta.“ „Onda, da.“ „Vrlo zanimljivo.“ „Zašto je zanimljivo.“ „Onako. To je sve što trebamo za danas. Bio si vrlo vrlo dobar.“ „Znači, dat ćete mi kolu i krafne, i onda mogu ići?“ „Ne još. Moraš poći sa mnom tamo otraga.“ „Zašto?“


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

„Trebamo te fotografirati za našu arhivu.“ „Zašto se ne možemo slikati ovdje?“ Policajac me odveo u svlačionicu u stražnjem dijelu postaje. Bili smo sami. Gotovo sami. Na zidu ispred garderobnih ormarića visio je plakat s Hallom i Oatsom u prirodnoj veličini. Izgledali su tako stvarni, cereći se na mene svojim zgođušnim osmjesima. Nisam mogao prestati zuriti. Policajac me posjeo na drvenu klupu i počeo me fotografirati polaroidnom kamerom. Bljeskalica je bljeskala. Najjasnije se sjećam kako sam pokušavao pozirati kao Daryl Hall, s osmijehom lijepim poput njegova. Svaki put kada je kliknuo, fotoaparat je ispljunuo još jedan sivi kvadrat. Policajac je sklonio fotografije prije nego što su se uspjele razviti, prije nego što sam ih uspio vidjeti. Nikada više nisam vidio Velikog Antonija. Antonio mi nikada nije ništa učinio, ali su neki ljudi povjerovali policajcu koji je samo htio izgovor da ga zatvori. Tako su barem neki ljudi pričali. Htio je maknuti njegovo prljavo tijelo sa svog terena. Pokrenuta je i istraga, ali nije bilo suđenja. Sve se to odvijalo u tišini, daleko od medija. Pozvali su logopeda da me ispita i dâ službeno vještačenje mojeg mucanja i događaja koji su ga mogli izazvati. Sve se vrtilo oko mojih usta. Razbacivalo se frazama daleko iznad mog shvaćanja: „Nije li moguće da...“ „Zar ne bi ustvrdio da...“ „Negiraš li da...“ „Postoji li realna mogućnost da...“ „Možemo li primijetiti da...“ „Jesi li osjećao da...“ „Jesi li posumnjao da...“ „Jesi li se brinuo da...“ „Da da da da da da da...“ „Je li on ikada...“ „Dirnuo poljubio trljao zurio virio pritisnuo zgrabio pokazao...“ Nije to bio jezik kojim su se koristili njemački ovčari. Na pitanja sam odgovarao s nasumičnim „da“ ili „ne“ jer nisam shvaćao što su mi govorili. Poslije sam se zabrinuo da sam na sve pogrešno odgovorio i da će moje odgovore iskoristiti ne bi li Antonija uvalili u nevolju. Tek ću kasnije naučiti da, iako njihove izmišljotine nisu imale veze sa zvučnom kulisom moga života, doista jest bilo nečega u mojoj prošlosti o čemu valja govoriti. Tek ću kasnije naučiti kako u ovome svijetu dobri ljudi lako stradavaju.

165


166

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

... Molitva Velikom Antoniju: Kada si nas napustio, naučio si nas kako da budemo slobodni. Ali i mnogo prije toga, mon doux. Znaš li da, kada pogledam u oči velike životinje ili one koja misli da je velika, a ne mala, one dovoljno hrabre da živi vani usred zime i koja poliže njušku da bi je očistila, pa i pod cijenu smrzavanja, one koja započinje kavgu u najočajnijoj situaciji i pobjeđuje... pogledam je u oči i vidim tebe? Bilo je teško nikada ne čuti kako govoriš o Drugom svjetskom ratu. Što ti se dogodilo? Jesi li gledao kako umiru svi koje voliš? Nemoćan da ih spasiš? Je li ih mogla spasiti samo najjača osoba na svijetu, a ti to tada još nisi bio? Je li te zbunilo, onespokojilo da vlastitim ramenima nisi mogao odbiti tenkove? Da vlastitim šakama nisi mogao sabiti granate nazad u topove? Da tvoje ruke nisu bile dovoljno velike da spase tvoju cijelu obitelj od grobnice, nisu bile dovoljno duge da ih izvučeš van? Da si ostatak života proveo vukući autobuse svojim vlasima kako bi postao onoliko snažan koliko nisi mogao biti za svoju obitelj? Svi smo imali neku teoriju o tome. Svi smo bili u krivu. Budući da nikada o njoj nisi progovorio, prošlosti nije ni bilo. Tišina je bila teška baš poput tebe te nas je zdrobila. Zato smo u svojoj boli pisali molitve i slali ih u tvoj ured kod Dunkin’ Donutsa na uglu ulica Beaubien i Saint-Denis u nadi da ćeš nam jednoga dana odgovoriti: „Bože naš i kralju, Antonio Baričeviću, Antonio Montrealski, Champion des champions! Ljubi nas, Tvoja sirota djeca Previše pamte. Champion du monde, Numero uno, Antonio Montrealski! Tvoja su djeca robovi prošlosti Prošlosti današnje i prošlosti raspadnute. Objasni nam rat, ovaj kaos i utješi nas, Bože naš i kralju!“ Kada nam nisi odgovorio, postali smo nježniji prema životinjama. Počeli smo jesti češnjaka na sepete i glavama se zalijetali u debla stabala s udaljenosti od šezde-


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

set metara. Blokirali smo bol zbog tvoje tišine, puštajući da nam naraste kosa kako bismo je crnom izolir-trakom pleli u pletenice. Postali smo nježniji prema životinjskom u sebi, naučili smo živjeti vani. I počeli zaboravljati prošlost. Za mnoge je od nas sve počelo dok smo gledali tvoje televizijske intervjue. Tvoji su se odgovori mijenjali. Rekao si da si bio Sibirac sve dok transfuzijom nisi primio talijansku krv. Potom si tvrdio da si Jugoslaven, čak i kada je Jugoslavija prestala postojati. Šaptalo se da si Hrvat. Pretpostavljalo da si Slovenac. Širilo glasine da si Grk. Oslobađao si nas svakom nesuvislom riječi koju mikrofoni nisu mogli uloviti. Palili smo svoje rodne listove u kantama za smeće na uglu ulica Beaubien i Saint-Denis te si davali nova imena dok je vrućina topila led na pločniku. Počeli smo govoriti s prizvukom neobičnih naglasaka i novih gramatičkih oblika. Odbijali smo pitanja i davali izjave. Bez adresa stanovanja nismo mogli dobiti posao ili pronaći novi dom i upravo smo se tada doista počeli brinuti jedni o drugima. Naučili smo da uvijek ima dovoljno hrane da bi je se podijelilo, dostatno i za najgladnije mačke skitnice. Ponekad nam se pošta vraćala iz Dunkin’ Donutsa, označena kao déménagé, pa smo odlučili lijepiti svoje poruke na prozor s tekstom okrenutim prema unutra, nadajući se da će tako zalijepljene ostati ondje dovoljno dugo da ih vidiš. Počeli smo zaboravljati vlastitu prošlost, ali nismo mogli zaboraviti tvoju. Jesi li pregovarao s vojnicima pljačkašima da poštede živote stanovnika tvog sela, kladio se da možeš podići teret više nego svi oni skupa pa izgubio za samo nekoliko kilograma? Jesi li gledao kako sve strijeljaju dok si se borio protiv grčeva u svojim mišićima? Nisi li ih sve mogao povući svojom kosom, na sigurno? Je li te vojska odbila zbog neke skrivene bolesti? U to vrijeme još nisi bio sam svoja vlastita vojska, zar ne? Neki su se od nas promijenili kada si tvrdio da dolaziš iz pretpovijesti kao dlakavi mamut što se vratio u život, baš ovdje, pred nama, požutjelih kljova, bezvremenski. Bio si životinja promjenjive pasmine. Nismo mogli podnijeti tišinu pa smo si pričali stalno nove priče o vlastitoj prošlosti. Naša su podrijetla postala izmišljena, ali naučili smo ih živjeti. U barovima smo posezali u džepove i iz njih vadili satove, zlatne privjeske, prokinute i izblijedjele fotografije, nasljedstva koje nam nitko nije dao, ukradena, posuđena, pronađena, oslobođena iz zalagaonice. Ti su nasumični predmeti postali ono što smo bili. Mijenjali smo ih za pića i priče. Nerazborito smo davali na posudbu debla onih naših stabala. Naše se mucanje rodilo u zemljama bez vlada i zastava. Molili smo se svecima čija imena nismo mogli izgovoriti. Počeli smo se oslobađati od dijela boli. Počeli smo pisati da bismo s tugom otkrili

167


168

NOVI PRIJEVODI

Daniel Allen COX

kako u nekim jezicima ne mucamo, kako možemo prebrzo posrnuti preko riječi, usta punih tekućine, bez ičega što bi se zagrizlo ili žvakalo. Otkrili smo prokletstvo rječitosti. Pisali smo molitve koje su čista poezija, ali tek obično smeće voditeljima prodavaonice krafni. Kada su strgnuli naše poruke s prozora, počeli smo se skupljati ispred Dunkin’ Donutsa s listovima papira što su nam drhtali u rukama. Čitali smo naglas za slučaj da si dovoljno blizu pa nas možeš čuti: „Bože naš i kralju, Sveti Antonio od Snova, Reci nam istinu: Može li nas raspadnuta prošlost osloboditi? Briše li se sama? Da, u svoj ljepoti! Smrvi nas, svoju djecu, smrvi nas u snu. Smrt će nas osloboditi. Sve je u prošlosti, Champion mondial, najsnažniji od budućih! Objasni nam rat riječi, Antonio od Krafne, Prvorazredni lažljivče! Tvoja ti djeca vjeruju sve više i više. Sve manje i manje.“ Neki su se od nas promijenili kada su skočile cijene krafni, kada su te izbacili natrag na ulicu i to objasnili poslovnom odlukom, kada si nadolazeće godine provodio sjedeći vani, na plastičnoj klupi, baš kao da si oduvijek tamo, kao da je kava koja se brzo hladila oduvijek bila dovoljna da te zagrije, kao da nisi bio potjeran van poput neželjene životinje. Neki su se od nas promijenili kada si tvrdio da više nisi prapovijesno biće, nego izvanzemaljac. Neki od nas cijeli su život čekali na međuplanetarni kontakt. Drugi nisu znali da naše prošlosti mogu napustiti zemlju. Naravno da si bio stranac. Što si drugo mogao biti? Svi smo se promijenili kada smo shvatili kako je lako prenapisati priče koje nas više ne mogu objasniti. Konačno smo shvatili da te rat više nije mogao objasniti. Bomba ne može eksplodirati u svemiru jer nema dovoljno kisika. Ali šarene mrvice s krafni mogu lebdjeti svjetlosnim godinama. Često mislim na tvoje ruke, kako si ih polagao na moju glavu svih onih godina. Kao da si znao da ću trebati snagu svetog pomazanja. Sve otada osjećao sam to obe-


Daniel Allen COX

NOVI PRIJEVODI

ćanje koje treba doći iz svemira. I žao mi je zbog onoga što sam učinio. Trebao sam te braniti pred lažnim optužbama. Ona kola me zbunila. Ali to nije dovoljno dobro opravdanje. Kada si otišao, bilo je to ponovno prenapisivanje tvoje prošlosti. Napuštao si još jedan rat. Nikada nam se više nećeš javiti, bez obzira na to koliko god pisama napisali. Ali ipak ćemo ih pisati. I tako smo konačno postali slobodni. Sada smo mogli napustiti dom bez brige da ćemo ga izgubiti. Jer od našeg doma nije ostalo ništa. Mon Antonio, mon doux. Kamo si otišao? Još se uvijek ne možemo s tim pomiriti. Pena kašnije ću naučiti kako u oven svitu dobri ljudi prelako stradaju... Svi smo se gambijali kada smo razumili kako je lako prenapisati štorije ke nas više ne moru špjegati... Vajka se spametin tvojih ruk, kako biš me š njiman gladija po glavi, toliko čuda lit nazad. Kako da si zna da ću rabiti tu forcu svetega pomazanja. Obećanje ko triba dojti od gori od onda san vajka ćutija. I ža mi je za ono ča san učinija. Triba san te braniti kada su te lažno napali. Ča ćeš, gazirani sok me zaveja. Ni opravdanje, znan. Kada si poša, jopet se nanovo napisala tvoja štorija... Nikad više nećemo te moći čuti, koliko god pismih napisali. Ma svejeno ćemo hi pisati. I tako smo komoč postali slobodni. Sada smo mogli puštiti svoje doma bez brige da ćemo ga zgubiti. Jer ničesa ni ostalo u ten našen doma. Antonio, kamo si poša? Ne moremo to podnesti.

S engleskoga preveli i bilješku napisali: Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, Ližnjan (Pula)

169


Claudia VONCINA, Gorica (Italija)

170

DUHOVNI POZIV

Ono što bijaše Teološki fakultet, a sada samo napuštena zgrada, iako je u stanju primiti malu skupinu učenika i nastavnika, davnih dana građena je za pravu i prvotnu svrhu: obrazovanje budućih svećenika.*1 U prostranom parku, smještenom na jednoj od onih uzvisina koje se na poteze uzdižu i usred grada Udina, još se prepoznaju znakovi tipične arhitekture parka s početka dvadesetoga stoljeća. Prepleću se gredice zapuštene i preobilne vegetacije, ostavljajući mjesta uskim stazicama u sjeni zimzelenih grmova, gdje se uporno ponavlja oblik križa, sada vidljiv jedino pažljivom i radoznalom oku ili, pak, broj tri, pa i višekratno. Sama orijentacija velebne građevine pokazuje da je trebala biti okrenuta na sjeveru prema Castelmonteu, mjestu obreda, odredištu neumornih hodočašćenja pobožnih vjernika, a na jugu prema Akvileji, antičkom središtu istoimenog patrijarhata. Dva kraka njezine arhitektonske strukture, i same u obliku rimskoga križa, protežu se u dvama suprotnim pravcima koji, svaki za sebe, s jedne strane označuju more, a s druge brdo. Kula uzdignuta na mjestu gdje se sijeku krakovi svisoka gleda na široki horizont, koji otkriva zelenilo furlanske nizine. U ovo školsko sjedište stigao je novi nastavnik katekizma, a s njim i razne priče: da je umjetnik, dobar slikar, poznavatelj sakralne umjetnosti. * Naslov izvornika: Una vocazione, 2001.


Claudia VONCINA

NOVI PRIJEVODI

Njegov prethodnik, tih i oštrouman svećenik velike kulture, pozvao ga je iz glavnoga grada, gdje je mladić usavršavao teološko obrazovanje. Spominjalo se da je rodom iz nedalekog sela preko granice, idiličnog mjestanca među brdima. Budući da je momak bio starmali i vrijedan, ali iz skromne obitelji, kako to već biva stoljećima, bio je predodređen za svećenički život, no u njega je krenuo sa zanimanjem i bez žaljenja. Tȁ, što ljudski duh ne bi mogao? Kakvo nam samo klupko misli i osjećaja krije? I sam je bliskim prijateljima govorio da se omiljenim autorima priklonio čitajući iz starih svezaka koje mu je župnik posuđivao dok je provodio duge sate na pašnjacima u brdima. Govorio je da je u onom beskrajnom miru čuo kako se sporo razliježe i do njega dopire božanska melodija zbora anđela. Na vedrome nebu zlatom obrubljeni bijeli oblaci pozivali su ga da se udalji od svijeta i umom dosegne ono uzvišeno i neizrecivo. Krenuo je tim putem, pijući na izvoru pravoga znanja, crpeći samu bit stvari. I pročitao je Bibliju, razmišljao o evanđeljima, proučavao tekstove sakralne i svjetovne, plakao nad pjesničkim stihovima, naučio silne stranice antičkih i modernih filozofa. Ali iz toga spokojnog i vedrog svijeta odvratio ga je duhovni poziv, koji ga je nagnao da ostavi roditelje i braću kako bi slijedio svoj put, a koji će ga zauvijek odvesti daleko. Stoga je upućen na teologiju u Beč, gdje je živio po strani, pa i od onog malog broja vršnjaka koji su tada pohađali istu školu. Govorio je da je prošao sate i sate, uvijek iste duge dane, sam i osamljen, u dubokoj meditaciji kad god su mu to vrlo zahtjevni predmeti dopuštali. Tada je proživljavao neobične unutarnje praznine koje su ga mučile i duboko potresale, toliko da je povjerovao kako se mora podvrgnuti pravim napastima. No, premda su ga takvi izazovi privlačili, znao je zanijekati sebe i dušu obratiti onome za što je vjerovao da mu je prava misija: svećeništvu proživljenom intenzivno, aktivno, djelatno, živo. Tijekom oluje sumnji pronašao je novu snagu ne samo na najdražim stranicama nego i u svetim slikama, u likovima razdiruće humanosti koje je davno naslikao neki anonimni umjetnik. Netko je ta platna smjestio u najskrovitije zakutke dugih samostanskih hodnika, upravo ondje gdje ih je jedino pažljivi pogled mogao pronaći. Svjetlost se probijala prigušena sjenama, koje su projicirali lukovi i stupovi, ali poneka je zraka znala snažno osvijetliti zaboravljene detalje i na licu tih figura ista-

171


172

NOVI PRIJEVODI

Claudia VONCINA

knuti nove izraze, često neobične, i oblikovati im geste u neobičnim pozicijama. Mladić je tada, iscrpljena duha, vjerovao da u tim sjenčanjima može iščitavati drugima nepoznate gnome, da razumije i interpretira vidove njihova unutarnjeg svijeta; vjerovao je zapravo da u tim slikarijama naslućuje novu humanost. Osobito ga je privlačilo Kristovo lice, toliko da mu je postalo pravom opsesijom i mamilo ga čak i u noćne sate u pokrajnju dvoranu, gdje je bila izložena sveta prilika, točnije ikona, koja je u svojim intenzivnim, žarkim bojama sabirala posebno svjetlo, tako da je, slikana rukom nekog nepoznatog slavenskog umjetnika, licu znala dati pregibe i znakove istovremeno ljudskog i božanskog. Sabran u nijemoj kontemplaciji, svećenik je osjećao neizrecivu snagu lika, koji je samo njemu otkrivao bit božanskoga i strastveno ga privlačio svome misteriju. U tim se snažno proživljenim trenucima u njemu rodila neka druga strast, ona za likovnom umjetnošću, koju je htio proučavati na svoj način, ne otkrivajući je iz povijesnih tekstova, nego iz samih slika koje su govorile vlastitim i istinitim jezikom. Kradući sate snu, uspio je; dakle, cijelom se svojom osobom poistovjetio sa svijetom sakralne umjetnosti, interpretirajući je kao snažan izraz onoga božanskoga koje nužno mora supostojati s ljudskim kako bi omogućilo svoju objavu svijetu. Za njega su umjetnost i vjera bili neodvojivi i postajali su život kad su se znali energično izraziti, prenoseći poruku ljubavi i žrtve. I to je bila izvjesnost koja ga je nagnala da dohvati kistove, ne bi li pokušao ostvariti svoj izraz. Tako su nastale jake scene, likovi lica izmučenih i iskrivljenih nadljudskom patnjom koja je njihove ruke bojila crvenim, a crte lica masnicama. Dominantan je lik bio Krist na križu, ispijena lica i prazna pogleda, tako da je svakome govorio drugačije. Bili su to opsesivni prikazi vjere, koja je ujedno bila i posvećenost i mučeništvo. Mladić je onda, s obzirom na to da je proturječio samome sebi, osjećao da se mora udaljiti od toga mjesta i potražiti nova iskustva, koja će ga voditi k njegovu cilju. Hodočastio je od grada do grada kako bi nastavio s umjetničkim studijem, nastojeći ugasiti neutaživu žeđ, i dalje s entuzijazmom slušajući unutarnji glas koji ga je tjerao da radi, djeluje, izrazi se; isti glas koji je slušao dok je slikao ona platna koja su sve brojnija počivala nagomilana u njegovoj radnoj sobi. U međuvremenu ga je upoznala i šira publika na samostalnim mu izložbama te je bila pogođena snagom njegove kreativnosti jer je u nekoliko poteza i izborom odvažnih boja znao iscrtati figure snažne dramatičnosti. Premda je žestinu svoje jake duše želio umrtviti dugim bdijenjima posvećenima mukotrpnoj meditaciji, u sebi je klicao. Vjera ga je pozivala na to, toliko čvrsta da ga je uvjerila kako je predodređen, najranjiviji, najizloženiji agresivnim furijama svijeta.


Claudia VONCINA

NOVI PRIJEVODI

Znao je da je svaki čovjek slab i plijen neistraženih i nepoznatih sila, koje odvraćaju s pravog puta te ga golorukog bacaju u vrtlog života. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet, Buje

Claudia Voncina iz talijanske Gorice diplomirala je na Sveučilištu u Trstu. Nastavnica je na Gimnaziji Primoža Trubara u Gorici, članica povjerenstva natječaja „Voci di donne di Gorizia“ i tršćanskoga P.E.N.-kluba. Surađuje s različitim kulturnim inicijativama u Gorici, Udinama/Videmu, Trstu, Ljubljani i Kopru. Dobitnicom je brojnih priznanja za prozu za prozu: Contratto mortale (1998.), Confine Orientale – Meja na Vzhodu (1999.), Storie di donne dal Carso al Friuli (2001.), La devota Maria di Fulvio Tomizza (2010.), te za poeziju: Frammenti (1990.), Parole (1994.), Gocce infrante i Icone (1997.), Fantasia – Fantazija (2000.), Colori (2004.), Mosaico – Mozaik (2006.). Objavljuje u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Priča Duhovni poziv (Una vocazione) objavljena je g. 2001. u: Storie di donne („Ibiskos“, Empoli). (L.M.K.)

173


Tema: GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Skupina autora: Život ispunjen stvaralaštvom – veličina velikana (prev. Ž. Lovrenčić)

175


176

Gabriel García MÁRQUEZ (Aracataca, Kolumbija, 6. ožujka 1927. – Ciudad de México, Meksiko, 17. travnja 2014.)

ŽIVOT ISPUNJEN STVARALAŠTVOM – VELIČINA VELIKANA*1

Cicerón Flórez Moya, koordinator izdanja GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ – VELIČINA VELIKANA

Puno godina poslije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendía prisjetio se onoga davnog poslijepodneva kad ga je otac poveo da vidi led. Macondo je tada bio selo s dvadesetak kuća od blata i trske sagrađenih na obali rijeke s prozirnom vodom koja se strovaljivala po riječnom dnu s glatkim kamenjem, bijelim i golemim poput pretpovijesnih jaja. Svijet je bio tako nov da mnoge stvari nisu imale imena, i da bi se ukazalo na njih, trebalo ih je pokazati prstom. (Gabriel García Márquez – iz prvoga poglavlja romana Sto godina samoće)

I život i djelo Gabriela Garcíje Márqueza veličanstveni su. U njima se isprepleću njegov stvaralački dar i životna snaga koji, bez sumnje, nisu dio fikcije, već stvarnosti koju tvore blistava ljepota jezika, dinamična zbivanja kojima je bio izložen u svakodnevnom životu, njegova osobnost i ophođenje s drugim ljudima. Čini se da je Gabrielu Garcíji Márquezu od rođenja, 6. ožujka 1927. u Aracataki, selu „s prozirnom vodom koja se strovaljivala po riječnom dnu s glatkim kamenjem...“, koje je u pričama pretvorio u Macondo, u izvor nadahnuća magijskoga realizma, bilo predodređeno da bude ono što je bio 87 godina svojega života – književnik koji je u stanju sposobnošću zarobiti milijune čitatelja na svim svjetskim *

Prilog je preveden iz kolumbijskoga časopisa La Opinión (Mišljenje)©, San José De Cúcuta, nedjelja, 10. kolovoza 2014., str. 1D – 10D. Posebni dodatak o životu i djelu G. G. Márqueza. Autori su kolumbijski i dr. južnoamerički književnici, novinari, znanstvenici, Márquezov(i) biograf(i)... (Op. ur.)


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

jezicima, mislilac lišen predrasuda i osjetljiv na slobodu mišljenja i onaj tko pokazuje razumijevanje za ljudska stanja; strogi i siguran komunikator, čovjek udaljen od banalnosti svakodnevice, uvijek svjestan etičkih odgovornosti koje mu je nametala njegova intelektualna uzvišenost. Cjelokupan opus Gabriela Garcíje Márqueza, ujedinjen s drugim postignućima koja su bila važan doprinos kulturnom razvoju Kolumbije i ostalih zemalja u koje je imao mogućnosti doći, trajno su nasljedstvo. Kao književnik, može se usporediti s najviše prihvaćenim autorima kao što su: Cervantes, Shakespeare, Tolstoj, Balzac, Thomas Mann, Faulkner, Rulfo, Cortázar, Vargas Llosa, Carpenteir, među ostalima. Nobelova nagrada za književnost koja mu je dodijeljena 1982. priznanje je kvaliteti njegove proze, a posebno romanu Sto godina samoće. Njegove knjige odolijevaju lakoći kojom se u zaborav baca tolike autore. Bit će da njegove priče imaju trajnu vrijednost upravo zbog prirode likova i situacija u kojima oni djeluju. List La Opinión (Mišljenje), koji je uvijek pratio Gabriela Garcíju Márqueza kao književnika, novinara i kao branitelja ljudskih prava, pridružuje se obilježavanju sjećanja na njega objavljivanjem ovoga posebnog priloga u kojemu su prikupljena svjedočanstva o njegovoj veličini. U prošlim izdanjima priloga za kulturu Imágenes (Slike) dan je pregled događanja na kojima je zabilježena njegova nazočnost. Ovim se posebnim prikazom želi potvrditi divljenje ove novine onome tko je pridonio tomu da Kolumbija postigne svjetski ugled, prema svemu onome što je ostavio u nasljeđe kao književni stvaratelj i humanist, vjeran plemenitim ciljevima obrane osnovnih vrijednosti jednoga naroda. Želimo da ovaj izdavački pothvat posluži kao vodič u obrazovanju i općenito, u društvu, kako bi ime Gabriela Garcíje Márqueza uvijek bilo poput svjetlosti na našim životnim putovima, kako bismo uživali u riječima i kako ne bismo bili osuđeni na neumoljivo istrebljenje koje nam poput nemilosrdnog zločinca nameće grozna smrt.

177


178

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Dasso Saldívar

STO GODINA SAMOĆE Nema sumnje da je riječ o originalnoj knjizi koja ne slijedi niti jednu školu.

(Borges)

Jorge Luis Borges izjavio je da nije čitao mnoga djela Gabriela Garcíje Márqueza, ali da mu je bilo dovoljno to što je pročitao Sto godina samoće. „Nema sumnje da je riječ o originalnoj knjizi koja ne slijedi niti jednu školu.“ Puno je razloga koji objašnjavaju njezinu izvornost, ali četiri su osnovna. Prvi su razlog izvorni i stvarni događaji: povijest obitelji, piščevo djetinjstvo, rodna kuća, baka i djed, Aracataca, Karibi, Kolumbija i Latinska Amerika. Drugi je razlog taj da García Márquez na vrlo osoban način preuzima utjecaje mnogih najistaknutijih svjetskih književnih djela: Odiseje, Biblije, Tisuću i jedne noći, Kralja Edipa, Amadísa iz Gaule, Dnevnika kugine godine, Kuće sa sedam zabata, Stoljeća svjetala, Pedra Párama, djela kroničara Indija, knjiga Kafke, Faulknera, Joycea, Virginije Woolf i onih samoga Borgesa. Od svih njih, možda su upravo Kafkina, Sofoklova i Faulknerova djela najodlučnije odredile smjer kojim će krenuti Kolumbijac. Od Kafke je naučio osnove umješnosti književnog stvaranja. Sofoklo ga je uveo u svijet velikih mitova, a Faulkner mu je pokazao način na koji opisati jedan narod i arhetipske likove. Treći je razlog činjenica da Gabriel García Márquez, za razliku od svojih latinskoameričkih kolega, ne posuđuje tehnike europskoga romana XX. stoljeća nego se njima služi u oblikovanju sirovoga materijala. Zbog toga, ukazuje mađarska kritičarka Katalin Kulin, Sto godina samoće ima dodanu vrijednost – u tome je djelu primijenjen izvorni latinsko-američki oblik romanesknog opisivanja stvarnosti. Četvrti razlog koji objašnjava izvornost ovoga romana jest to da autor ne kopira stvarnost i ne tumači je; ne stvara je iznova, već stvara priču polazeći od prethodne vizije stvarnosti, vizije koja može biti atavistička, osobna ili kolektivna, to jest, sve ono što je dio ljudskih mentalnih i kulturnih navika. Kuća djeda i bake smatra se najvećim i najplodonosnijim piščevim nadahnućem pa je roman Sto godina samoće, objavljen u Buenos Airesu 30. svibnja 1967. u nakladničkoj kući Editorial Sudamericana, dvadeset godina (dok je nastajao) bio naslovljen Kuća.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Povijest njegova stvaranja može se pratiti slijedeći evolutivnu nit koja započinje s djetetom pripovjedačem u prvoj pripovijesti Garcíje Márqueza Treća ostavka, pa sve do Melquíadesa, pripovjedača i proroka u Sto godina samoće, to jest prateći proces pretvaranja jednoga u drugoga. Od svih iskustava koja je García Márquez doživio u kući svojih djeda i bake u vrijeme djetinjstva, možda ipak prevladava ono vezano uz smrt. Jer dijete ne samo da je predosjetilo tragičnu smrt nekih ljudi iz okolice Aracatake, nego je tome izravno pridonosio djed Nicolás Márquez pričajući mu priče i zgode iz Tisućudnevnoga rata2 u kojemu je sudjelovao s činom pukovnika. Štoviše, jednoga je dana pred šestogodišnjim ili sedmogodišnjim unukom odbacio najveći teret savjesti: „Ti ne znaš koliko teži jedan mrtvac“. Mislio je na osobnu tragediju kad je u dalekome Barrancasu u dvoboju dvama hicima morao ubiti prijatelja i sljedbenika iste stranke Medarda Pacheca Romera. Osim toga, živi mrtvaci iz fantazmagorijskih priča bake Tranquiline izazivali su istinski strah. Među najupečatljivijim trenutcima djetinjstva, García Márquez prisjećat će se poslijepodneva kad bi ga baka posjela na stolac u dnevnom 2

Tisućudnevni rat – građanski rat koji se vodio u Kolumbiji od 17. listopada 1899. do 21. studenoga 1902. (op. prev.).

179


180

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

boravku, zaprijetivši mu da će, ako i dalje bude nemiran i ako joj bude smetao, mrtvi preci koji su lutali po čitavoj kući doći tražiti ga da im položi račune. To je iskustvo za književnika od izuzetnoga značenja od Treće ostavke do Sto godina samoće. U prvoj priči glavni je junak sedmogodišnje dijete koje je umrlo od tifusa i koje se nalazi u stanju između života i smrti. Ono i dalje nastavlja rasti i postaje svjesno svojih novih mogućnosti i ograničenja. U razdoblju od osamnaest godina, koliko traje njegova smrt – život ili život – smrt, lik doživi tri uzastopne smrti, sve dok se ne pretvori u apstraktnog mrtvaca, u duha. U Lišću na vjetru, autorovu prvome romanu, dijete koje sada ima jedanaest godina sjedi u fotelji i, zapanjeno, susreće se oči u oči s truplom liječnika iz Maconda, koji se bio ubio. U pripovijetki Netko remeti ove ruže dijete je duša oslobođena tijela. Ona želi ukrasti buket ruža kako bi ga stavila na svoj grob. Dijete je živi mrtvac, duh, ali njegov svijet i njegove kretnje još su uvijek ograničeni. Tek u Sto godina samoće taj autorov alter ego, koji je u svakom pogledu narastao, ima svoj svijet i njegovu samodostatnu viziju, uspijeva prekoračiti životne granice i postići besmrtnost, vidjeti drugu stranu stvari; postaje prorok, pjesnik, izumitelj i pripovjedač. Jer, on je taj koji u romanu piše roman na sanskrtu. Tek na kraju priče doznajemo da je pravi pripovjedač u romanu Melquíades i budući da je već više puta umro, pretpostavlja se da je riječ o pravome duhu koji, ipak, čvrsto stoji na zemlji i koji je, zahvaljujući neprestanim iskustvima sa smrti, postigao punoću i bistrinu svojih vizija. To jest, dijete – mrtvac ili dijete koje se suprotstavlja smrti iz prvih pripovijesti Gabriela Garcíje Márqueza napredovalo je sve dok nije postalo Melquíades koji konačno na uvjerljiv način uspijeva ući u carstvo mrtvih. Možda upravo na način na koji je više nego jednom poželjelo ući dijete zvano Gabito dok je sjedilo u fotelji nasuprot duhovima bake Tranquiline. García Márquez je u jednom intervjuu otkrio da je početni prizor iz romana u kojemu se prikazuje pukovnik Aureliano Buendía kako kao dijete s ocem ide vidjeti prenošenje njegove vlastite uspomene dok je hodao ulicama Aracatake, držeći za ruku djeda. Ne samo taj početni prizor nego i čitav roman, svi likovi, sve priče i svi prirodni fenomeni, kao i mitsko mjesto Macondo imaju uporište u stvarnosti, u nekom članu književnikove obitelji, u doživljajima njegovih mnogobrojnih prijatelja, u popularnim legendama ili u osobnostima iz lokalne i nacionalne povijesti.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Harold Alvarado Tenorio

PJESNIK GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Kad se želi nešto napisati, uspostavlja se neka vrst uzajamne napetosti između pisca i teme tako da pisac potpiruje temu, a tema njega. U jednom trenutku ta veza doživljava gorući vrhunac. Tada se sve prepreke ruše same od sebe, sukobi prestaju i čovjeku se događaju stvari o kojima nije ni sanjao. Tada u životu nema bolje stvari od pisanja. To je ono što poznajemo kao nadahnuće. Gabriel García Márquez

Sina telegrafista i kćeri pukovnika koji je sudjelovao u Tisućudnevnome ratu (1899. – 1903.), Gabriela Garcíju Márqueza (Aracataca, 1928. – Ciudad de México, 2014.) zbog siromaštva njegove obitelji odgajala je teta njegove majke Francisca Simodesea. Bio je opsjednut uspomenama na pretke. Njegov otac, kad nije smišljao deseterce, romance i sonete za obiteljske zabave ili za političke događaje, bio je akušer i ljekarnik. Osim toga, svirao je violinu. Nakon djedove smrti odveli su ga u Baranquillu kako bi završio osnovnu školu i poznato je da je u isusovačkom sjemeništu, gdje je polazio prve godine srednje škole, smišljao kvartete i satire. Kao što se prisjetio u djelu Živjeti da bi se pripovijedalo, nekoliko ga je svećenika zbog toga korilo, dok su ga drugi pozivali da objavljuje u časopisu koji su izdavali. Tako se priključio skupini obožavatelja Eduarda Carranza3, kojoj je na čelu bio visoki i dugokosi kržljavac s poetskim imenom César Augusto del Valle. Kasnije, zahvaljujući stipendiji u Zipaquirí, dalekom mjestu u Andama, završio je srednju školu, trujući se najgroznijom poezijom koju su Kolumbijci recitirali u vrijeme između dvaju svjetskih ratova. Javier Garcés4 pisao je sladunjave sonete: Ako netko pokuca na tvoja vrata, prijateljice moja a tvoja se krv uzburka i ne smiri se, i tvoj krhki, drhtavi struk, postane tekući skladni izvor. Ako netko pokuca na tvoja vrata, 3 4

Eduardo Carranza (Villavicencio, 1913. – Bogota, 1985.) – kolumbijski pjesnik (op. prev.). Javier Garcés – pseudonim Gabriela Garcíje Márqueza (op. prev.).

181


182

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

još uvijek imaš vremena biti lijepa. Čitav travanj stane u jednu ružu zbog koje dan snažno krvari. Ako netko pokuca na tvoja vrata jednoga jutra što odjekuje od kliktanja golubova i zvonjave zvona, ako još uvijek vjeruješ u bol i u poeziju, u životnu istinu i u stih, ako netko pokuca na vrata a ti si tužna, otvori ih, to je ljubav, draga moja. („Ako netko pokuca na tvoja vrata“) Kasnije će pohađati predavanja iz prava na Nacionalnom sveučilištu, gdje se zabavljao recitirajući jednu glupost o Manuelu Marroquínu5 (1827. – 1908.) iliti Otimaču, predsjedniku Kolumbije između 1900. i 1904., zbog toga jer je svrgnuo Manuela Antonija Sanclementea6, za čije je vladavine započeo Tisućudnevni rat i zemlja je izgubila Panamu. Sonet počinje ovako:

Sada dok psi laju, sada dok pijetli kukuriču, sada dok u cik zore zvone zvona i dok njakavci magarče, a krmče roktavci; dok zornata ruža snažno pozlaćuje polja dok hladeći se od drhtavice on grli jastuk, ustajem kako bih uzdišući bacio koplje u tvoje niskosti. Ubojstvo Jorgea Eliecera Gaitána7 i progoni koji su intenzivno započeli 9. travnja 1948. odveli su ga u Cartagenu de las Indias na dvadeset mjeseci. Radio je za Clementea Manuela Zabalu (San Jacinto, 1921. – 1963.), radikala, glavnoga tajnika generala Benjamína Herrere te izaslanika na radničkim kongresima. Čini se da ga 5 6

7

José Manuel Marroquín (1827. – 1908.) – književnik i predsjednik Kolumbije (op. prev.). Manuel Antonio Sanclemente (Buga, 1813. – Villeta, Cundinamarca, 1902.) – kolumbijski političar i predsjednik Republike od 1898. do 1900. (op. prev.). Jorge Eliecer Gaitán (Bogota, 1903. – 1948.) – kolumbijski političar i odvjetnik (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

je on podučio osnovama modernoga novinarstva. U hladnoj i pustoj Bogoti samo mu je poezija pravila društvo. „Kad sam završio srednju školu i otišao u Bogotu, priznao je J. G. Cobo Bordu 1981. godine, moja najrazvratnija zabava bila je vožnja u tramvajima s plavim staklima koji su za pet centava neprestano kružili od Trga Bolívara do Čileanske avenije, i provoditi u njima tako tjeskobna poslijepodneva koja kao da su vukla beskonačan rep mnogih praznih nedjelja. Za vrijeme tih kružnih poročnih putovanja samo sam čitao knjige stihova, stihova i stihova; možda jedan blok stihova po svakom gradskom bloku, sve dok se ne bi upalila prva svjetla u vječnoj kiši. Tada bih obilazio šutljive kavane u starome dijelu grada u potrazi za nekim tko bi bio milosrdan i razgovarao sa mnom o stihovima i opet stihovima koje sam upravo pročitao. Ponekad bih nekoga pronašao; gotovo uvijek bio bi to neki muškarac. Ostajali bismo do iza ponoći pijući kavu i pušeći opuške vlastitih cigareta, recitirajući stihove i stihove i opet stihove, dok je ostatak svijeta vodio ljubav.“ „Teško je zamisliti“, dodaje u sjećanjima, „do koje se točke tada živjelo u sjeni poezije. Bila je to mahnita strast, drugi način postojanja, kugla od cimeta koja je samostalno hodala posvuda. U kavani bismo otvarali novine prateći gospodarsku rubriku ili crnu kroniku, a ispod šalice nas je čekala poezija kako bi ostvarila naše snove.“ Glavni događaj u romanu Sto godina samoće (1967.), njegove najpoznatije poeme, jest osamljenost. U Macondu, zemlji mogućnosti, ne postoji solidarnost među ljudima ni međusobno ophođenje. Macondo je Arkadija u kojoj caruju smrt i nasilje. Mjesto u kojemu žive osamljeni mudraci, a simboli su drevnih života José Arcadio Buendía, prorok prepun projekata koje ostvaruje zajedno s pokojnim neprijateljem Prudencijom Aguilarom; Úrsula Iguarán koja miješa sadašnjost i prošlost i koja je lutka kojom se zabavljaju njezini šukununuci jer ne razumije stvarnost, svoj jedini medij; Aureliano Segundo koji je profućkao svoj život i život svoje priležnice, koji novčanicama iz banke oblaže zidove prostorija svoje kuće, pije potoke viskija i pleše

183


184

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

sve dok ne ostari, vječnu kumbiju, koji jedva sprječava opći potop; Ljepotica Remedios koja luta pustinjom samoće dok se dušom i tijelom ne uznese u nebo; Meme koja je nijema od dana kad ju je majka odvela u samostan s hladnim zemljanim podom da rodi sina Mauricia Babilonija i Aureliano Babilonia, adolescent koji ne zna ništa o sadašnjosti, ali znade sve o čovjeku iz Srednjega vijeka. Na kraju romana ljubav prekida samoću i zatvara zlokoban krug incesta, prokletstva i zle sudbine obitelji. Priču pripovijeda Aureliano Buendía, koji među ratne zgode i nezgode umeće rimovane stihove o svojim susretima sa životom i smrću: („Pisao ih je na hrapavim pergamentima koje mu je darovao Melquíades, po zidovima kupaonice, po koži svojih ruku, i u svima se javljala Remedios u omamljujućem zraku u dva sata poslijepodne, Remedios u šutljivome disanju ruža, Remedios u skrivenome vodenom satu punom moljaca, Remedios u vrućem kruhu u svitanje“). Pri kraju romana, zajedno sa sandukom pjesama, pali samu povijest obitelji koju je sa svim najobičnijim pojedinostima, sto godina unaprijed, napisao Melquíades. Napisao ju je na sanskrtu, svojemu materinskom jeziku; parne stihove ukrasio je privatnom šifrom cara Augusta, a neparne šifrom spartanskih vojnika“, jer zahvaljujući tajnovitosti poezije, „nije naredio da se ti događaji dogode u uobičajeno ljudsko vrijeme, nego je zgusnuo čitavo stoljeće svakodnevnih događaja na način da svi zajedno traju jedan tren“. General u svojemu labirintu bio je vrhunac sage o pustoši koju iza sebe ostavlja samoća, o moći i ljubavi te o čudesnoj slavi koja je započela romanom Pukovniku nema tko pisati. To je, pak, priča o starome pukovniku koji, budući da je na rubu gladi, vodi posljednju bitku za život jednoga pijetla. Ta se priča nastavlja kad Aureliano Buendía u Sto godina samoće govori o svojim trideset i dvjema izgubljenim bitkama i opisuje putovanje prema zastrašujućim mehanizmima totalitarizma u Jeseni patrijarha. Jer, kao što je pisac naznačio u svojemu velikom romanu: „sve što je zapisano u njima (spisima, op. prev.) oduvijek je i zauvijek neponovljivo, jer obiteljske loze osuđene na sto godina samoće nisu imale druge mogućnosti na zemlji“.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Adip Numa

SIN TELEGRAFISTA U svakom retku koji napišem uvijek nastojim, s manje ili više sreće, zazvati nedostižne duhove poezije i u svakoj riječi ostaviti svjedočanstvo odanosti vrlinama proricanja i njihovoj vječnoj pobjedi nad gluhim moćima smrti. Pisac može pisati o svemu što proživljava, ako je u stanju učiniti to vjerodostojnim. Gabriel García Márquez

Olovno nebo toga četvrtka Velikog tjedna i povremene obavijesti meksičkih obavještajnih agencija davali su naslutiti da je kobni kraj neizbježan. Zbog toga, kad se proširila očekivana tužna vijest da je Gabriel García Márquez, „najznačajniji Kolumbijac u povijesti“ umro, željeli smo u nekom zapisu uobličiti naše divljenje i izraziti žalost zbog nenadoknadivog gubitka za svijet književnosti. Jer, književnost na španjolskome jeziku izgubila je najvećeg književnika iza Cervantesa. A i oni najsiromašniji izgubili su svoj izgubljeni slučaj, kako je samoga sebe nazivao kad je govorio o svojoj ulozi u posredovanju i oslobađanju političkih zatvorenika. Na pamet su nam padali najbolji prizori iz njegovih velikih književnih djela, prisjetili smo se njegove sklonosti životu, predanosti novinarstvu, prema Albertu Camusu najboljem zanatu na svijetu, njegova političkoga kompromisa s demokracijom, odanosti prijateljima i osobito doprinosa u traženju mira među narodima, koji ostavlja čovječanstvu kao veliko nasljeđe. Prošlo je već nekoliko dana, a na mnogobrojnim karticama tekstova ispisanih širom svijeta kako bi se istaknulo značenje njegova djela tinta je još uvijek svježa. Smatram da je najveća počast koja mu se može iskazati osvrnuti se na njegovo opsežno stvaralačko djelo i na životna gesla koja je, na radost čitatelja i panegiričara, sažeo u slavnim rečenicama. „Nikada, ni u kojoj prigodi nisam zaboravio da sam u dubini svoje duše samo jedno od šesnaestero djece telegrafista iz Aracatake i da nikada neću biti ništa drugo.“ Gabo je bio ponosan na svoje skromno podrijetlo, na siromašno mjesto rođenja. Osjećao je istinsku strast prema obiteljskom okruženju i pretvorio ga u snagu koja mu je omogućivala da bez kompleksa podnese neimaštinu kojoj je bio izložen dok nije postao slavan. Šaljivim je tonom objašnjavao da se u pisanju nadahnjivao zgodama i pripovijestima svojih djeda i bake, pukovnika Nicolása Márqueza, veterana Tisućudnevnoga

185


186

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

rata, i gospođe Tranquiline Iguarán, njegove slabovidne bake koja mu je pričala obiteljske priče i legende. Ali, također je pio s izvora usmene predaje pjevača iz okruga Magdalena Grande koji su dolazili „iz gornje Guajire“, iz izvora nasljednika Francisca del Hombrea8 i iz mitske Sierra Nevada de Santa Marte9 te plaža rijeke César10, tako da je počeo tvrditi kako „Sto godina samoće nije ništa drugo nego vallenato11 od tristotinjak stranica“. Magično okružje Kariba zadivljuje dijete Gabita i iznenađuje mladog Gabriela koji će ga pretvoriti u prirodni scenarij svojega najboljega književnog djela. Stvara magijski svijet u kojemu nemoguće postaje istinsko, a stvarnost nadvladava fikciju; gdje su naša povijest, mitske legende djedova i baka, društveno-ekonomska stvarnost i kulturno okruženje osnovna materija za njegovu novatorsku književnu tvorevinu kojom će iznenaditi svijet. Uz široki osmijeh dobrodušnog Arapina, izražavao je veliku ljubav za Karibe u slavnim rečenicama: „Karibi su jedino mjesto na svijetu u kojemu se ne osjećam strancem i gdje najbolje mislim“. Nekoliko godina poslije izjavio je: „Karibi su područje savršene simbioze između čovjeka, okoliša i svakodnevnog života“. Priznao je da su, suprotno vjerovanju, „ljudi s obale najtužniji na svijetu“. To će još jednom potvrditi u prvoj reportaži objavljenoj nakon što je dobio Nobelovu nagradu, u kojoj piše o nestanku gerilskoga vođe M-19 Jaimea Batemana. Napisao ju je za list Semana (Tjedan): „Bateman je volio zabave, ali na svoj način... Kao pravi stanovnik Kariba bio je plah i tužan, ali i jedno i drugo prikrivao je prirodnom bombastičnom simpatičnosti.“ Četrdeset godina kasnije, u Buenos Airesu, u kratkome je životopisu naveo: „Postao sam književnik zbog plahosti. Moje je pravo zanimanje mađioničar, ali toliko se zbunim kad nastojim napraviti neki trik da sam se morao povući u osamu književnosti. U svakom slučaju, obje djelatnosti vode prema jedinome što me od djetinjstva zanimalo: namjeru da me prijatelji još više vole“. Ovdje ćemo ukazati na tri riječi koje je ponavljao i koje se odmah zamjećuju jer su konstanta njegova života i djela. Zbog plahosti osjećao je istinsku odbojnost prema počastima, odlikovanjima i bilo kakvim radnjama koje jačaju nečiji ego. „Mrzim intelektualni život, književne kongrese, predavanja o književnosti i književne razgovore na televiziji.“ Samoća ga je 8 9 10

11

Francisco del Hombre – arhetipski lik kolumbijskog pjevača vallenata (op. prev.). Sierra Nevada de Santa Marta – planinski lanac na sjeveru Kolumbije (op. prev.). Rijeka César – rijeka na sjeveru Kolumbije koja razdvaja planinski lanac Sierra Nevada de Santa Marta od Anda (op. prev.). Vallenato – vrsta karipske folklorne glazbe (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

nagnala da se skloni u književnost i među prijatelje te da uzvikne: „Smatram se najboljim prijateljem svojih prijatelja i mislim da niti jedan on njih mene ne voli toliko koliko ja volim prijatelja kojega baš ne volim“. Premda se neprestano uspinjao prema svjetskome priznanju da je genij, nikada nije odustao od svojega političkog opredjeljenja. Imao je čast biti imenovan dopredsjednikom Suda Bertranda Russela, organizacije utemeljene za obranu ljudskih prava. Prema izjavi književnika Antonija Caballera: „ništa ga nije moglo spriječiti da simpatije više usmjeri prema progonjenima nego prema progoniteljima.“ García Márquez to i potvrđuje 1970. godine u pismu upućenome gospodinu Guillermu Canu, direktoru lista El Espectador (Promatrač), u kojemu navodi motive koji su ga naveli da odbije mjesto u Kolumbijskom konzulatu u Barceloni koje mu je ponudio predsjednik Lleras Restrepo, među ostalim, i zbog sljedećeg razloga. „Ne mogu biti u službi Vlade svoje zemlje – ne zbog dogmatike niti zbog osvetoljubivog mačizma kojim žele prisiliti studente da podignu ruke u vis, niti zbog njihovih eksplozija bijesa koje izvan zemlje odjekuju glasnije nego njihova dobra djela, nego zato jer se ne slažem s cjelokupnim državnim uređenjem uzduž i poprijeko i u dubini njegove zastarjele strukture“. Život Gabriela Garcíje Márqueza nije bio posut ružama i da bi postigao slavu, morao je savladati niz zapreka. Dovoljno je prisjetiti se samo financijskog žongliranja njegove supruge Mercedes Barcha kako bi mogli poslati rukopise Sto godina samoće u Buenos Aires. Kako zaboraviti sramotan azil u Meksičkome veleposlanstvu 1981. ne bi li izbjegao da ga režim Turbaya Ayale odvede u zatvor? Sada kad mu više ništa ne mogu, danas ga se ti isti mračni i izopačeni glasovi prepuni mržnje, ruku uprljanih krvlju, usuđuju poslati u pakao. Gabo je vrlo otmjeno i argumentirano književnošću branio uzvišeni stav prema životu. Jasan politički stav izrazio je, pak, u veličanstvenoj kolumni koju je objavio u madridskom El Paísu (Zemlja) pod naslovom Kraj jednoga neugodnog događaja. U njemu navodi: „Proputovao sam gotovo čitav svijet. Čak me jednom francuska policija uhitila i popljuvala jer su me zamijenili s nekim alžirskim pobunjenikom (...) Jeo sam ostatke na jednome smetlištu u Parizu, ali i spavao u krevetu u kojemu je umro kralj Alfonso XIII. Nikada, uistinu nikada nisam si dopustio biti ohol i zaboraviti da sam samo jedno od šesnaestero djece telegrafista iz Aracatake. Iz odanosti prema mome podrijetlu proizlazi sve ostalo: moj karakter, moja književna sudbina i moje političko poštenje“.

187


188

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

David Bonells Rovira

STANOVNICI NORTE DE SANTANDERA12 PRISUTNI U GABOVIM DJELIMA Imao sam veličanstveno djetinjstvo. Bio sam okružen bićima iz mašte i praznovjerjem. Živio sam u svijetu punom mašte. Gabriel García Márquez

Puno je toga napisano o Gabrielu Garcíji Márquezu. Ipak, ima nekih stvari o kojima bih želio govoriti jer smatram da su zanimljive: primjerice, o ulozi pjesnika iz Norte de Santandera Jorgea Gaitána u objavljivanju prvih djela ovoga nobelovca i značajnoj ulozi Rafaela Garcíje – Herrerosa, Beatriz i Alberta Villamizara, također iz Norte de Santandera, glavnih likova u autorovu dokumentarnom filmu Vijest o otmici. U časopisu Mito (Mit), čiji je osnivač i direktor bio Jorge Gaitán Durán, prvi su put objavljena djela Pukovniku nema tko pisati, pripovijest U ovome selu nema lopova i monolog Isabel promatra kako pada kiša u Macondu. García Márquez predstavljen je skupa s drugim suvremenim, najreprezentativnijim latinskoameričkim književnicima. U komentaru Pedru Gómezu Valderrami kasnije je potvrdio sljedeće: „Počeli smo u Mitu“. Eligio García Márquez u knjizi Iza Melquíadesovih šifri opisuje sljedeće dojmove Garcíje Márqueza, kojega je u njegovu stanu u Bogoti posjetio Jorge Gaitán Durán s namjerom da uzme neki tekst koji bi objavio u Mitu. „Upravo sam sređivao papire i bio sam siguran da sam sačuvao one za koje sam smatrao da ih treba sačuvati, a bacio nepotrebne.“ Gaitán Durán je, neutaživom proždrljivošću za književnosti, osobito ako je postojala mogućnost otkrivanja nekih skrivenih vrijednosti, počeo provjeravati sadržaj koša za smeće i među poderanim papirima pronašao nešto što mu je izazvalo pozornost. „Ali, ovaj je tekst jako zanimljiv za objavljivanje“ – rekao mi je. Ja sam mu objasnio zbog čega sam ga bacio – radilo se o čitavome poglavlju iz mojega prvog, tada već objavljenog romana Lišće na vjetru, koje nije moglo imati drugačiju sudbinu 12

Norte de Santander je kolumbijski departman u sjeveroistočnom dijelu države na granici s Venezuelom. Glavni grad departmana je Cúcuta (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

nego biti bačeno u koš za smeće. Činilo mi se da je taj tekst zaista višak u romanu, ali samoga po sebi smatrao sam ga vrijednim. Štoviše, nastojeći zadovoljiti Gaitána Durána, koji je bio uvjeren u to, dao sam mu dopuštenje da poderane listove zalijepi ljepljivom trakom i da poglavlje objavi kao pripovijest. „Koji ćemo joj naslov dati?“ – upitao me Durán, koristeći se množinom koja je rijetko kada bila tako opravdana kao u ovome slučaju. „Ne znam“ – odgovorio sam mu. „Jer, radilo se samo o monologu Isabel koja je gledala kako pada kiša u Macondu.“ Gaitán Durán je na gornji rub prve stranice, gotovo u isto vrijeme dok sam odgovarao, napisao: „Isabelin monolog dok je gledala kako pada kiša u Macondu.“ Drugi aspekt, na koji ću se zbog pitanja prostora dublje osvrnuti nekom drugom prigodom, vezan je uz protagoniste dokumentarnog romana Garcíje Márqueza Vijest o otmici, koji prati sudbinu Maruje Pachón za vrijeme otmice te o zgodama i nezgodama njezina supruga Alberta Villamizara koje je proživio do trenutka dok je, uz pomoć oca Rafaela Garcíje-Herrerosa, nije uspio osloboditi. Vrhunac događaja bila je predaja Pabla Escobara. Opis Alberta Villamizara i susreta Rafaela Garcíje-Herrerosa s Escobarom svjedoče o karakteru stanovnika Norte de Santandera i o njihovoj ustrajnosti da jedan iznimno težak slučaj, u kojemu su na kušnji bili mnogi životi i sigurnost zemlje, dovedu do sretnoga kraja. „Villamizar“, kaže García Márquez, „nije bio profesionalni vojnik, ali je odgajan u blizini vojarni. Njegov otac Alberto Villamizar Flórez godinama je bio liječnik u predsjedničkoj straži i život mu je bio vezan uz časnike. Njegov djed general Joaquín

189


190

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Villamizar bio je, pak, ministar obrane. Jedan njegov stric, general Jorge Villamizar Flórez, bio je glavni zapovjednik oružanih snaga. Alberto je od njih naslijedio dvostruki karakter – onaj vojnički i karakter stanovnika Norte de Santandera. Istovremeno, bio je srdačan i bahat, ozbiljan i sklon zabavama, onaj tko postigne sve što poželi i onaj tko uvijek otvoreno kaže što misli. Nikada ni s kim u životu nije bio na ti. Po uzoru na oca, odslušao je sva predavanja iz medicine na Sveučilištu Javeriana13, ali nikada nije diplomirao jer su ga nosili nepopravljivi politički vjetrovi. Ne zbog toga što je bio vojnik, već zato što je bio iz Norte de Santandera, uvijek je sa sobom nosio kratki Smith&Wesson kalibra 38, kojim se nikada nije htio koristiti. U svakom slučaju, bio naoružan ili ne, njegove osnovne dvije vrline bile su odlučnost i strpljivost. Premda se na prvi pogled čine oprečnima, život mu je dokazao da nije tako. S takvim nasljeđem nije mu nedostajalo hrabrosti da oružjem pokuša riješiti slučaj otmice, ali je odbacivao tu mogućnost sve dok se nije našao u situaciji da izabere život ili smrt. U konačnici, jedino što se naziralo bilo je to da će se krajem studenoga suočiti s Escobarom i da će muškarac iz Nortede Santandera i onaj iz Antioquije voditi duge i naporne pregovore...“ Jedina poznata inačica o posjetu oca Garcíje-Herrerosa Pablu Escobaru, piše García Márquez, bila je ona koju je napisao on sam. Ispričao je da ga je u vrtu dočekalo dvadesetak naoružanih muškaraca koje je ukorio zbog njihova lošega života i nevoljkosti da se predaju. Pablo Escobar osobno ga je čekao na terasi... ‒ „Pablo – rekao mu je – došao sam srediti ovu stvar...“ Escobar mu je jednako srdačno i s puno poštovanja odgovorio. Sjeli su u dvije fotelje od cvjetnoga kretona u dnevnoj sobi, gledajući se oči u oči, i sa željom da dugo razgovaraju kao stari prijatelji... Prije nego što su se oprostili, Escobar ga je zamolio da blagoslovi mali zlatni medaljon koji je nosio na vratu. Otac je to učinio u vrtu okružen tjelohraniteljima. – „Oče“ – rekli su mu oni – „ne možete otići a da nam ne date blagoslov.“ Kleknuli su... I Escobar je kleknuo pred njim kako bi im dao dobar primjer. Otac ih je sve blagoslovio i savjetovao im da se vrate zakonitom životu i pomognu da se u zemlji uspostavi mir… Nije se zadržao dulje do šest sati. Pojavio se na brežuljku oko osam sati navečer, dok su zvijezde već blistale na nebu, i izašao iz automobila skokom petnaestogodišnjeg školarca. „Smiri se, sine“, – rekao je Villamaru – „nema problema, upravo sam ih sve natjerao da kleknu.“ 13

Sveučilište Javeriana – privatno sveučilište u Bogoti, osnovano 1604. godine. Vode ga isusovci (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Óscar Pantoja

POČETAK Čovječanstvo se razvijalo zahvaljujući ljudskim bićima sposobnima izreći ono što nije bilo izrečeno, sažeti ono što nije bilo sažeto, pokazati ono što prije nije ni postojalo. Najteže je moći stvoriti sliku, riječ ili zvuk koji simboliziraju sve ili gotovo sve. Jedan lutajući vitez koji se bori s vjetrenjačama već nam je u mislima i znamo što znači, a vrlo je sigurno da će ta slika postojati i u mislima naših budućih potomaka. Na isti način, neki rukopis pronađen u boci; mjesto na kojemu se sijeku svi pravci zvanom Aleph; starac i more; Comala; biser; grozni kukac; i, naravno, Macondo. Stvarati je možda najteža zadaća; naporna, i za čovjeka koji u biti najbolje zna razarati, možda nezahvalna. Zbog toga, kad netko od tih bića koja sažimaju ono što ne postoji i grade ondje gdje prije nije bilo ničega napusti ovu Zemlju, nastaje jedinstvena praznina; javlja se neka metafizička tuga. To ja osjećam u ovom trenutku. Macondo je već dio ljudske svijesti. Samo izgovoriti ovo ime i ne reći ništa otkriva već stotinjak stvari. Objašnjava jedno mjesto, idiosinkraziju, način života. Nešto što sada više ne postoji, dio je nas, ispunjava nas, proširuje nam vidike. To ime koje znači čitav jedan svijet izmislio je jedan čovjek u samoći svojega doma, na svojem pisaćem stroju, pišući danima, mjesecima, godinama. Stvorio ga je vještim rukama, maštom i mudrošću, podnoseći ljudske i životne gluposti te svakidašnje patnje vezane uz prehranu i opstanak. Zbog čega je to učinio? Za koga? Ne znamo što pokreće ta bića da žrtvuju svoj život kako bi opravdali postojanje ljudske rase. A da nije uspio? Da nije postigao ono što je želio? Dobro je da je bilo tako i da je uspio. Maestro Gabriel García Márquez rođen je u zemlji obilježenoj dugotrajnim nasiljem koje su prouzročili političari i društvene razlike, glupim nasiljem koje postaje još žešće zbog istih ekonomskih i političkih razloga; nasiljem koje je ovu zemlju pretvorilo u mjesto gdje žive zavidni ljudi, gubitnici, pokorni, izgubljeni. Tome se pridodaju trgovina drogom i korupcija. Rezultat je tih zbivanja shizofreno društvo. García Márquez na vlastitoj je koži osjetio prijezir moćnika; izgnali su ga iz zemlje, izdali su ga mediji i politika, bio je izbjeglica. Ipak, usprkos svemu, maestro je nastavio raditi ne znajući hoće li to što čini imati uspjeha ili ne – jednostavno je svaki dan pisao. Odmalena je žarko želio postati književnik pa je to na kraju i postao. Uspio je zahvaljujući disciplini, uz žrtvu, boreći se svakim milimetrom tijela da bude čovjek u pravom smislu te riječi. A sve to kako bi čitateljima i ovoj nezahvalnoj zemlji stvorio nešto drugačije, jedno nepostojeće mjesto. Ova ga zemlja nije uništila, nije ga zarazila zavišću svojih

191


192

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

ljudi ni porazima; ta ga divlja zemlja nije pokopala. Naprotiv, on ju je oživio, proučio kao nitko drugi i otkrio da je ona i vesela, poučna i fantastična. I ponovno ju je stvorio na svoj način. Stvorio je Macondo kako bi nas objasnio, kako bi o nama govorio u drugim mjestima i po svijetu. Želio je da nas prepoznaju i da ne budemo zaboravljeni na licu Zemlje. To je učinio bez buke, bez taštine i u društvu supruge Mercedes i djece. Sada kad je učitelj mrtav, kad je fizički napustio ovaj svijet, usudio bih se reći da je to početak, da sve opet iznova počinje, da moramo ponovno početi upoznavati njegov život i njegovo djelo. On je sam, bez ičije pomoći, prokrčio put kojim sada trebamo kročiti, put časne pobjede, predanoga rada i nadmoćnosti umjetnosti. Ako bi se netko želio dati smetati i učinio isto to, krčio put svojim zemljacima, sve bi se moglo ponoviti. U nekom novom kutku, netko hrabar i strpljiv smišljat će priče koje ćemo opet obznaniti svijetu. Nadam se da će tako biti. Književnost u biti ništa ne mijenja na objektivan način, ali mijenja sve na subjektivan. Gabriel García Márquez zauvijek je promijenio ovu zemlju, nabolje. Obogatio ju je, učinio ju je cjelokupnom, univerzalnom. On se, zahvaljujući svojem radu, pretvorio u najuglednijeg čovjeka u našoj povijesti. Nitko mu nije ravan. Učitelju, hvala, puno hvala jer zbog vas prvi put osjećam malo ponosa što sam Kolumbijac.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Guillermo Maldonado Pérez

MOJ SUSRET Dakle, novinarstvo je neutaživa strast koja se može podnositi jer se uporno suprotstavlja stvarnosti. Gabriel García Márquez

Tih je dana u sjedištu časopisa Alternativa, kojemu su na čelu bili Gabriel García Márquez i Enrique Santos Calderón, u zraku lebdjela prijetnja bombe. Bez obzira na to, krenuo sam onamo, u četvrt Teusaquillo, jer su me pozvali na razgovor u povodu Nacionalnoga kazališnog festivala, koji je započeo prethodne noći. Tekla je 1985. godina. Užasne diktature na krajnjem jugu kontinenta bile su na vrhuncu. U Kolumbiji su organizirani štrajkovi i prosvjedi, isti kao i uvijek i zbog istih razloga: siromaštvo, nezaposlenost, nejednakost. Jedina alternativa u to vrijeme bilo je novinarstvo jer se bavilo društvenim suprotnostima, o čemu su drugi mediji tada šutjeli. Te sam godine, skromnost na stranu, za jedno djelo dobio nagradu kubanske nakladničke kuće Casa de la Américas; prvi je put netko iz Kolumbije nagrađen za kazališni žanr. – „Što to, dovraga, vi radite?“ – upitao me García Márquez – „na Kubi su mi rekli da je kolumbijsko kazalište najbolje.“ Trenutak ranije nisam mogao ni zamisliti da ćemo razgovarati s autorom djela Pukovniku nema tko pisati (objavljenim prvi put u časopisu Mito Jorgea Gaitána Durána) i Sto godina samoće, romana koji je našega autora uzdignuo na razinu Cervantesa. Stigao je u zemlju prethodnog dana i čuo sam kako se žali da mediji nisu ni spomenuli njegov povratak u Kolumbiju. Za mladoga književnika susret s velikim mađioničarom književnosti na španjolskom jeziku izazvao je pravi zanos. Nekoliko dana nisam prao ruku koju je on stisnuo onoga jutra u sjedištu časopisa. Više me nije brinula prijetnja bombom; u ovakvoj bi tvrtki mogući kraj bio manje osamljenički i bijedan; ali na bogotanskom je nebu toga jutra eksplodirao samo iznimno snažan pljusak. Dok smo započinjali razgovor, García Márquez gledao je kroz prozor. Nalazili smo se u jednoj ulici u lijepoj četvrti Teusaquillo, izgrađenoj u engleskom stilu. Kuće

193


194

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

su imale potkrovlja i šiljate krovove za snijeg; u tome su trenutku u njih udarali gromovi i munje koje je izazvao siloviti pljusak. Književnik je tada imao 48 godina. Bio je krupan, gibak, izgledao je kao boksač superwelter kategorije; gustog brka, kovrčave kose poput Afrikanca. Nosio je traperice i traper košulju te omiljene kaubojske čizme. Posebnu je pozornost izazivao njegov nos koji se nazirao u zraku kao savršena linija arapske sablje. Nedavno je prestao pušiti; njegov lik s cigaretom u ustima, poput Humphreyja Bogarta koji se mogao vidjeti u tisku, ostao je u prošlosti, u arhivima. – „Ako sam napisao Patrijarhovu jesen bez cigarete, mogu biti siguran da sam prestao pušiti.“ Točno; bio je to složeni roman koji je, bez sumnje, od njega iziskivao nadnaravne napore. Tih se dana pojavio u knjižarama i bio je najočekivanije njegovo djelo nakon Sto godina samoće, koje je napisao uz neizbježno gorivo od četiriju kutija cigareta dnevno. Pitao sam se je li činjenica da je Patrijarhovu jesen napisao u trenutku kad je ostavio cigarete mogla imala kakav utjecaj na njegovo pisanje; je li prekid navike mogao na neki način utjecati na tajanstvene snage koje odlučuju o tijeku fikcije i određuju joj smjer? Možemo li ustvrditi je li u tome romanu unio neki novi dah – sastoji se od pet poglavlja, tristotinjak stranica s jako dugačkim rečenicama bez točaka i stanki – zbog svoje želje ili zato što se suzdržavao od pušenja? Gabo je govorio o knjizi koju je tada pisao: o priručniku za preživljavanje blokade; teme su bile vezane uz bezbrojna svakodnevna snalaženja kubanskoga naroda i osmišljavanja kako nadoknaditi ono što je bilo izgubljeno nametnutom blokadom. Primjerice, žene koje nisu mogle pratiti modu noseći najlonske čarape s crtom jer ih nije bilo, na stražnjem bi je dijelu noge povlačile olovkom. Knjiga je trebala biti velika reportaža ili društveni roman utemeljen na svjedočanstvima koja je pisac prikupio s magnetofonom u ruci među ljudima na ulici. Nije objavljena, ali u tome su se projektu mogli jasno nazrijeti izvori koje je u pisanju fikcije preferirao García Márquez: novinarske kronike i dobro saslušani i još bolje prepričani glas naroda: te su pripovijesti pune stvarnosti i čuda. Riječ je o stvaralaštvu jednoga naroda u njegovoj svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Među tolikim darovitostima, García Márquez posjedovao je i urođeni reporterski dar da odmah uhvati pravi trenutak i otkrije pojedinost, iskru koja niče iz stvarnosti i osvjetljava je. Jedna od njegovih većih čari bilo je pretvaranje stvarnosti, odnosno ponekad bolnih, ružnih i neizvjesnih događaja u one uzvišene. Stvarnost bi izmijenio na humorističan, magičan i dostojanstven način. Nekoliko godina kasnije, u jednoj je reportaži književnik izrazio sumnje u objav-


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

ljivanje spomenute knjige: bojao se da će se neke kritičke dijelove izvaditi iz konteksta kako bi se moglo napasti Kubu. Bilo je poznato da je toj zemlji bio odan i solidaran s njom. Njegovi ljevičarski demokratski stavovi, njegov zanos vezan uz ujedinjenje Latinske Amerike, njegova planetarna obrana ljudskih prava, mir u Kolumbiji itd. bile su osnovne zamisli kojima je navukao mržnju i prigovore najzaostalijih društvenih slojeva. Poslije njegove smrti bilo je i onih koji su, bez imalo poštovanja i usred svjetskoga žalovanja za njim, poželjeli da ode u pakao. Za razliku od ljudi koji ga nisu voljeli, García Márquez uvijek je bio promišljen. Poznata je njegova odluka da nikada ne govori ružno o svojoj zemlji izvan njezinih granica. Njegova je velikodušnost čak i pogodovala ljudima drugačijih političkih stavova od njegovih; to je tako plemenito i toliko različito od stava onih koji ga nisu voljeli. Slično kao likovi iz njegovih djela, Gabo je književnik rođen u jednome kolumbijskom mjestu, koji je stekao svjetski ugled kao i njegovi učitelji kojima se divio – William Faulkner, Hemingway, Camus itd., pa čak i više od toga. Postao je besmrtan i slavan poput Cervantesa i Shakespearea. Što se još moglo tražiti? Kažu da je bio na ti s mnogim moćnicima na Zemlji jer su se međusobno privlačili. U svakom slučaju, njegov, također genijalan politički nagon, možda ga je ponekad odveo da malo omasti brk ili dušu u ispraznim političkim pitanjima, ali uvijek je to činio iz duboko humanih razloga. Etičnost, ljepota i humor tri su načela djela ovoga velikog čovjeka i sjajnog književnika, sada već nerazdvojiva od našega krajolika. Bez njegova bi djela ovdje, bez sumnje, bilo teže živjeti. U Teusaquillu je prestalo kišiti; književnik je uzeo taksi i nestao u uličnoj magli; naš razgovor s Gabrielom Garcíjom Márquezom objavljen je dva ili tri dana kasnije, a bomba u redakciji časopisa Alternativa uistinu je eksplodirala tjedan dana poslije.

195


196

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Gustavo Gómez Ardila

GABITO KOJEGA NISAM UPOZNAO Nisam upoznao Gabriela Garcíju Márqueza, ali sam se navikao zvati ga Gabo. A nekad sam ga se, pred prijateljima, usudio nazvati Gabitom, kao da je riječ o starom prijatelju. Pravio sam se važan gledajući zavist u očima onih koji su me slušali i ni na što se nisam obazirao. Čak se nisam ni zacrvenio. Prvo Gabitovo djelo koje sam pročitao bila je jedna pripovijest objavljena u listu El Espectador. Obična priča, čijega se naslova ni ne sjećam. Tko bi pridavao važnost još jednom u nizu zapisa koji su se pojavljivali svake nedjelje u prilogu vezanom uz kulturu tih novina? A, osim toga, radilo se o piscu s obale. Kakvo bi značenje mogao imati netko s obale? Šezdesetih godina prošloga stoljeća, mene, studenta iz Bogote, počelo je privlačiti napredno djelo oca Camila Torresa14, koje je objedinjavalo moja kršćanska i konzervativna vjerovanja s revolucionarnim. Postao sam kavanski revolucionar koji je hodao s knjigama Marxa i Lenjina pod rukom, i koji bi, kad bi postalo gusto, pobjegao. Čak nisam bio u stanju ni bacati kamenje na prosvjedima. Bilo je to razdoblje kad je Gabito u Venezueli dobio nagradu Rómulo Gallegos, koju mu je dodijelio SP (Socijalistički pokret) te zemlje. Tada sam se počeo zanimati za njegovo književno djelo. Ali, nisam ga čitao. Kad se pojavio roman Sto godina samoće, jedna mi je prijateljica darovala jedan od prvih primjeraka koji su stigli u Kolumbiju. Primio sam ga duboko ganut i uz vječnu zahvalnost, ali nisam pročitao više od pedeset i tri stranice. Zbunili su me Buendíje, čija su se imena beskrajno ponavljala u romanu. Priča mi se činila previše jednostavnom; govorilo se o narodu koji živi u straćarama kao u mome selu i o rijeci punoj kamenja nalik pretpovijesnim jajima. Došao sam do originalnog i mudrog zaključka: djelo nije tako dobro kako ga nastoje prikazati u novinama i nisam mu predvidio jako sretnu budućnost. Ipak, uz knjige Marxa i Lenjina, posvuda sam nosio spomenuti roman koji su neki smatrali slavnim i o kojemu su svakim danom sve više pisali i književnici i tisak. Pokazivao sam ga ljudima koji su me zavidno gledali. Ali, još ga nisam pročitao. Kad su Garcíji Márquezu dodijelili Nobelovu nagradu, odlučio sam postati gor14

Camilo Torres (1929. – 1966.) – kolumbijski svećenik gerilac, rođen u bogatoj građanskoj obitelji (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

ljivi čitatelj njegovih djela. Kupio sam sve njegove knjige za svoju knjižnicu i šepirio se poznavanjem Maconda. Ali, djela su bila samo za knjižnicu; nisam ih čitao. Doduše, počeo sam recitirati neke rečenice o Gabitu koje je ponavljao čitav svijet i pjevati pjesmu „Žuti leptiri, Mauricio Babilonia...“. Svaki put kad sam bio u prigodi, podigao bih glas kako bi me se čulo: „Puno godina poslije, pred streljačkim vodom, pukovnik Aureliano Buendía prisjetio se onoga davnog poslijepodneva kad ga je otac poveo da vidi led...“. To je bio dobar način da pokažem veliko znanje o Gabitu – na isti sam način znao i druge slavne prve rečenice: „U jednome mjestu u Manchi čijega se imena ne želim prisjetiti...“, „Došao sam u Comalu jer su mi rekli da je tu živio neki Pedro Páramo...“ Nekoliko sam puta išao na Sajam knjiga u Bogoti sa željom da osobno upoznam nobelovca, ali zbog čudnih igara sudbine, kad bih ja došao, García Márquez nije se pojavio. Ili obrnuto. Istina je da ga nisam uspio upoznati. Ni on mene. Jednom sam otišao na Hay festival u Cartagenu s istom namjerom. Ali, more, plaža i poneka tanga bili su jači od moje žudnje za književnosti. Ipak, vratio sam se kući govoreći još suverenije o Gabitu. Sada kad je nobelovac mrtav, iznimno sam odlučan da počnem čitati knjige Garcíje Márqueza. Premda, kad se bolje razmisli, smatram da u mojim godinama to više nema nikakve važnosti. Ali, svejedno, kakav je veliki književnik bio Gabito! Recite to meni koji imam sve njegove knjige u svojoj knjižnici!

197


198

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Pedro Cuadro Herrera

POSLJEDNJI ROMANTIČAR Mi ljudi s obale, najtužniji smo na svijetu. Gabriel García Márquez Gaceta (Novine) de Colcultura, 1981.

Puno je godina Ljubav u vrijeme kolere bila najromantičnija knjiga latinskoameričke književnosti i zašto da ne, možda čak i jedno od najboljih svjetskih djela. Iste kvalitete ili čak i bolje od Romea i Julije Williama Shakespearea, Doručka kod Tiffanyja Trumana Capotea, Orkanskih visova Emily Brönte, Ane Karenjine Lava Tolstoja i Madame Bovary Gustava Flauberta. Ne može se ništa drugo reći za jednu sjajnu, iako tužnu ljubavnu priču u kojoj se kaže: „Ako te netko ne voli na način na koji ti želiš, to ne znači da te ne voli čitavim svojim bićem“. Autor romana je tipičnom odlučnošću više puta potvrdio da je to „njegova“ knjiga. Slažem se s Gabom koji je tvrdio da je to „njegova“ knjiga, ali toj tvrdnji treba dodati i ovu njegovu rečenicu: „Književnost, poezija i općenito, umjetnost, ne pripadaju onome tko ih stvara, tko ih tvori, već onome tko ih treba“. Naravno, znam da je izjavom da je Ljubav u vrijeme kolere „njegova“ knjiga samo želio naglasiti da mu je omiljena i da bi želio da upravo ona ostane čitateljima u sjećanju. Rizična tvrdnja. Iako je, nema sumnje, pravi romantični i nezaboravan dar za ljudsku vrstu. Čitati jedan ljubavni roman, roman poput Ljubavi u vrijeme kolere, ah, kakvo li je to zadovoljstvo! Uroniti u intimu jednoga para, ploviti među tajnama ljudske duše, otkrivati neko drugo razdoblje, neku drugu povijest, druge živote i, svakako, osjećati da autor svojim riječima izražava naše osjećaje koje mi ne znamo izraziti svojim. Ne zato što je „svijet bio tako nov da mnoge stvari nisu imale u imena i da bi se ukazalo na njih, trebalo ih je pokazati prstom“ (Sto godina samoće), nego zato što ta lepršava proza pruža isti užitak kao ljetni povjetarac usklađen s autorovim praćenjem koraka paradoksalno krhke Fermine Daza dok joj neprestano stižu pisma koja njoj, svojoj ljubljenoj, uz tiho zadovoljstvo tete Escolástice, potajno šalje Florentino Ariza i pretvara tu priču u osobno čitateljevo nasljeđe. Fermina Daza, Juvenal Urbino i Florentino Ariza tvore romantični trokut pre-


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

pun elegancije, finoće i tuge. U romanu se ne skriva prirođeni emotivni otpor žene. Premda njezino srce misli sasvim drugačije, primjerice, kad zaljubljeni Florentino Ariza ustrajava na ljubavnoj izjavi, Florentina mu kaže: „Odlazi i nemoj mi se pokazivati nikada više, dok god si živ. Nadam se ne zadugo...“ Tu je i uvijek neodoljivo ozračje Cartagene iz početka XX. stoljeća, u čijoj pozadini poput rijeke ponornice teče tuga i izvire na kraju jednog sna – ovjekovječenog sna Florentina Arize o Fermini Daza u trenutku kad joj kaže: „Fermina, čekao sam ovu prigodu 51 godinu, devet mjeseci i četiri dana. Toliko vremena vas volim. Volim vas od prvog trena kad su vas moje oči ugledale, do sada. Ponavljam vam svoju zakletvu na vječnu vjernost i na doživotnu ljubav“. To je mitski grad čiji zemljovid obiluje pričama zbog kojih se uzdiše i zbog kojih se ljubav istovremeno shvaća kao najrealniji i najmagičniji ljudski osjećaj. „Grad koji – tvrdi doktor Urbino – mora biti otmjen jer smo ga četiristo godina nastojali uništiti, a nismo uspjeli“. Jedna vila nazvana gradom skriva strasti, žudnje i tajne nimalo beznačajnih ljubavnih susreta: „ljubav duše je ona od struka prema gore, a ljubav tijela od struka prema dolje“ – rekla je Sara Noriega Florentinu Arizi koji joj je odgovorio da „ništa što se radi u krevetu nije nemoralno ako pomaže da se ljubav dalje nastavi“. Neki su jako nesigurni u taj osjećaj zbog ljubomore koja se javlja čak i u smrti: „Nikada nisam bila u istom krevetu s nekim drugim muškarcem. Jao… osim moga pokojnog supruga“, rekla je Fermina Daza. – „Sada je on u sanduku ispod zemlje. Tako sam sretna! Sretna sam jer tek sada sa sigurnošću znam gdje je kad nije sa mnom“. Posljednji romantičar iz romana, Florentino Ariza, svjestan je činjenice da je posljednji romantičar, onaj koji poput Nicole Di Barija kaže „kad ti dadem cvijet i šutim, mogu po izrazu tvojega lica i drhtaju tvoje ruke osjetiti voliš li me“. Premda se u romanu ne pojavljuje niti jedno jedino pismo Florentina Arize namijenjeno Fermini, nije problem shvatiti koliko je jaka njegova ljubav prema njoj. Kako da ne – ona je razvidna i zbog neprestane topline njegove ruke kad se susreće sa svojim tajnim ljubavnicama, osobito onda kad uvjerava udovicu iz Nazareta u ono što mu je u tome trenutku bio životni cilj – želi se predati Fermini kao djevac, ali s iskustvom. Uvjerio ju je da čovjek dolazi na svijet s određenim brojem spermija i da ih oni koji se njima, bilo iz osobnih ili nekih drugih dobrovoljnih ili prisilnih razloga ne koriste, zauvijek gube. Veliki povijesne osobnosti ljubavnim su žarom izazivale radost u srcu voljene žene. Samo ljubav može probuditi ekstremne osjećaje. Henrik VIII. poludio je za Anom Boleyn prije nego što je naredio da je se ubije, Napoleon je patio zbog Josefinina prijezira, Perónu je Evita bila „obožavano blago“, Simón Bolívar je između bitaka pisao Manueli Sáenz, Sigmund Freud odaslao je više od 900 pisama Marthi Bernays, Gabriela

199


200

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Mistral je pismeno obznanila strast prema pjesniku Manuelu Magallanesu Moureu, Pablo Neruda je Matildi poslao stotinjak ushićenih epistola, miješajući poljupce i narudžbe hrane i duhana. „Pisma sjedinjuju duše više od poljubaca“, pisao je John Donne u XVI. stoljeću. U raznim razdobljima i na raznim prostorima protagonisti povijesti podjednako su izražavali osjećaje na koje se nije uvijek odgovaralo, u pismima koja dokazuju da je samo ljubav u stanju ogoliti duše muškaraca i žena bez obzira na njihovo podrijetlo, dob ili društveni položaj. Konačno, najbolji i najdublji epistolarni uzdisaj ikada napisan jest onaj umirućega doktora Juvenala Urbina upućen Fermini na dan njegove smrti: „Samo Bog znade koliko sam te volio“.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Serafín Bautista Villamizar

NAJUNIVERZALNIJI KOLUMBIJAC Iz aspekta mojega skromnog viđenja svijeta i uz dopuštenje znanstvenika, klerika, književnika, sportaša, umjetnika, povjesničara, akademika, pa i čak političara, dopustite mi smionost da Gabriela Garcíju Márqueza proglasim najuniverzalnijom osobom na nacionalnom zemljovidu. Razlozi koji su me doveli do toga značajnog imenovanja jesu sljedeći: u svim područjima ljudskog saznanja ima ljudi koji disciplinom, ustrajnosti i žrtvovanjem postižu vrhunske uspjehe. Nasreću, neki su Kolumbijci prešli obzorja svojih nemira i zahvaljujući svome trudu uspješno obavljaju kreativne i istraživačke poslove: Manuel Elkin Patarroyo, Emilio Yunis Turbay, Rodolfo Llinás, Fernando Botero, Álvaro Mutis, Kid Pambelé, Rocky Valdéz, Martín Emilio Rodríguez, da spomenem neke od njih, svi su od reda veličine i postoji mogućnost da postanu iznimni, ali ustrajavam na svojoj tvrdnji. Nitko od njih nije se mogao, niti će se beskonačno održati na nebeskom svodu nesvjesnoga svjetskoga kolektiva kao maestro Gabriel García Márquez. Gabriel García Márquez rođen je u mjestu Aracataca u pokrajini Magdalena u Kolumbiji 6. ožujka 1927. Tih je godina domovina, u kojoj je u razdoblju od 1926. do 1930. vladao Miguel Abadía Méndez15, živjela posljednje četiri godine polustoljetne vladavine hegemonije konzervativaca. U to su vrijeme odnosi sa sindikatima bili u silaznoj putanji i više od 3.000 radnika na plantažama banana iz tvrtke United Fruit Company brutalno je ubijeno u mjestima Ciénaga, Aracataca i Fundación crnoga prosinca 1928. godine. Pobila ih je kolumbijska vojska pod vodstvom generala Carlosa Cortesa Vargasa. Prema mome mišljenju, ti su sukobi bili presudni za stvaranje Maconda, društvenu kritiku i politički stav Garcíje Márqueza u njegovim prvim zapisima. Godine 1967. pojavljuje se vrhunsko djelo maestra Gabriela Garcíje Márqueza Sto godina samoće. U knjizi se pripovijeda o povijesti obitelji Buendía i stanovnicima Maconda, od njegova nastanka do vlastitog uništenja. Sto godina povijesti predstavlja Úrsula, od koje je potekla čitava jedna generacija. Sto godina samoće i brutalno ubojstvo radnika na plantažama banana u potpunosti otkrivaju organizirani kriminal koji sprovodi United Fruit Company 1928. 15

Miguel Abadía Méndez (Tolima, 1867. – Cundinamarca, 1947.) – kolumbijski odvjetnik i političar (op. prev.).

201


202

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

godine. „Macondo je bio napredno mjesto koje je uspješno kročilo stazama uspjeha sve dok ga tvrtka za prodaju banana čiji su inženjeri prouzročili potop, koji im je bio izgovor da izbjegnu dogovore s radnicima, nije iskvarila, iscijedila i napravila nered u njemu. Vojska je poubijala više od tri tisuće radnika koje je potjerala na jedan posjed. Trupla su prevozili u vlaku s dvjesto vagona i bacali ih u more“ (str. 293). U romanu Sto godina samoće, s poprilično karipskog humora i uz pretjerivanja, opisuje se Macondo sa svom društveno-političkom dimenzijom – latinskoamerički Macondo i Macondo magijskog realizma, Macondo Mauricija Buendíje koji progoni žute leptire, Macondo Joséa Arcadija Buendíje koji traži Boga kako bi ga fotografirao i Macondo još jednoga iz obitelji Buendía, Aurelijana Segunda, koji „svoju kuću iznutra i izvana oblaže krupnim novčanicama (str. 165): „Buendía je želio izumjeti stroj za pamćenje kako bi se prisjetio svih stvari“, (str. 19) „Ako si rodila iguane, odgajat ćemo iguane“, (str. 24) „Stanovnici Maconda bili su spremni boriti se protiv zaborava“, (str. 45) „José Arcadio Buendía i Melquiades su obrisali prašinu sa svojega starog prijateljstva“, (str. 47) „I da ti već jednom bude jasno, ne trebamo nikakvog gradonačelnika jer ovdje je sve ispravno“, (str. 53) „Toliko se zafrkavati, mrmljao je Aureliano Buendía, toliko se zafrkavati da bi čovjeka ubilo šest pedera, a da ne može ništa učiniti“, (str. 113) „Sretan sam jer znam da su ljudi sretni u krevetu“, (str. 133) „Postat ćemo prah u ovoj kući bez muškaraca, ali nećemo pružiti zadovoljstvo tome bijednom selu da nas vidi kako plačemo“, (str. 152) „Danas je jedina razlika između liberala i konzervativaca u tome da liberali idu na misu u pet sati, a konzervativci u osam“, (str. 207) „I neka rade s nama što god žele jer to je jedini način da izbjegnemo propast“, (str. 283) „Tko bi ikada pomislio da ćemo zaista živjeti kao kanibali“, (str. 343) „Da tada mu nije palo na pamet da je književnost najbolja igračka koju su izmislili da bi se ljudima rugali“, (str. 325).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Juan Manuel Ramírez Pérez

GARCÍA MÁRQUEZ – U RITMU „VALLENATA“ Najvažnije što sam naučio nakon četrdesete jest reći ne onda kad treba reći ne. Gabriel García Márquez

Nastojati napisati nešto novo o djelu Gabriela Garcíje Márqueza čista je glupost jer je o njegovu djelu napisano više stranica nego što ih sadrže njegova djela (ovdje izuzimamo biografije koje su objavljivane na raznim stranama svijeta). Može se reći da je o velikom Kolumbijcu već sve rečeno. No, kako bi se bolje razumjelo štivo o njegovim djelima, možda vrijedi truda podsjetiti na neke epizode vezane uz njega i njegovu obitelj te područje na kojemu je ona živjela: riječ je o pokrajinama Valledupar i Padilla, od kojih su kasnije stvoreni okruzi César i Guajira koji ih dijele. Premda je García Márquez rođen u Aracataki, može se tvrditi da je talent za vallenato naslijedio od bake. Puno godina kasnije, ljuljajući se u teškoj drvenoj stolici u svojoj velikoj kući u Villanuevi, danas Guajiri, Manola Socrrás pripovijedala je da ju je jednoga dana posjetila Tranquilina Iguarán, rođakinja njezina oca generala Sabasa Socarrása. Ona se „spustila“ (tako je rekla) sa svojom kćeri spremnom za brak jer je htjela provesti neko vrijeme izvan Aracatake. Namjera joj je bila razdvojiti Luisu Santiagu i seoskog telegrafista u kojega se bila zaljubila. Zavodnik se zvao Gabriel Eligio García. Kao što je normalno kad je riječ o mladim ljudima, Manola je „držala ljestve“ Luisi Santiagi koja se dopisivala s Gabrielom Eligijom, koji joj je potajno slao brzojave iz Aracatake. Kako bi onemogućile njezinu strogu majku u namjeri da ih iznenadi, djevojke su skrivale primljene brzojave u slamnati krov kuće u kojoj su stanovale. Svaki put kad su htjele ponovno pročitati neke poruke, otkrivale bi da su ih nagrizli miševi i da su ostajali samo nečitljivi komadići. To je jako žalostilo zaručnicu. Premda su se roditelji snažno opirali, Luisa Santiaga se na kraju udala za Gabriela Elígija. U tome je braku 6. ožujka 1927. rođen Gabriel García Marquéz. Nakon žestoke borbe riječima García Marquéz pronašao je prikladan jezik za portretiranje likova koje je godinama stvarao, uzimajući za modele vlastite zemljake. U svoj nenadmašan stil unio je životnu snagu koja proizlazi iz njegove zemlje te iluziju i razočaranje koji su dio dana koji, kako je rekao pjesnik Aurelio Arturo16, 16

Aurelio Arturo (La Unión, 1906. – Bogota, 1974.) – pjesnik, pravnik i sudac. Smatra ga se najvećim

203


204

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

jedan po jedan, tvore život. Djed i baka – pukovnik Nicolás Marquéz i Tranquilina Iguarán – bili su njegovi omiljeni likovi. Usprkos opsjenama nekih stručnjaka koji su željeli biti originalni tražeći u nekim drugim djelima Garcíje Marquéza vrijednosti koje bi nadmašile Sto godina samoće, nema sumnje da je to njegovo remek-djelo. Ono mu je osiguralo Nobelovu nagradu; ono je ganulo svjetsku književnost; ono ulazi u povijest jer je gotovo jednako značajno kao i Don Quijote. Akademije hispanskoga svijeta odlučile su da ga, nakon romana koji govori o čovjeku iz La Manche, kao drugo djelo po značenju na španjolskome jeziku, objave u velikom broju izdanja. U romanu Sto godina samoće nema lika kojega bi se smatralo glavnim: ni pukovnika Aurelijana Buendíju, ni Úrsulu Iguarán, ni Joséa Arcadija, kao ni bilo kojeg drugog od mnogobrojnih likova koji se u svoj svojoj snazi pojavljuju u romanu. Istinski je glavni lik Macondo, kojega se poistovjećuje s Atlantskim primorjem u Kolumbiji i čitavim područjem Kariba. To taj roman i čini univerzalnim djelom. Prvo izdanje djela Sto godina samoće objavljeno je 1967. godine u Argentini. Kad je u jednome kazalištu u Buenos Airesu predstavljen njegov autor, do toga događaja nepoznat u tome gradu, doživio je tako velike ovacije da je postao doživotno slavan. Tužne, ali ne i zaboravne kurve Čini se da je središnja tema romana Sjećanje na moje tužne kurve (Bogota, 2004.) ljubav. Ali, zapravo, ona je samo izgovor kako bi se moglo pisati o starosti. Ostarjeli devedesetogodišnji književnik koji i dalje živi u svojim pedesetima i koji u novinama gdje je nekada radio više od sedamdeset godina, već pedeset godina piše bezobraznu i jako čitanu kolumnu, odlučuje si za devedeseti rođendan darovati „ludu noć s nevinom djevojkom“. Premda se riječ ljubav ponavlja u raznim prigodama, njezina nazočnost u ovome romanu samo je stvar uljudnosti jer starca čije se ime ne spominje i kojega njegovi učenici nazivaju Mustio Collado ne zanima ljubav. On samo želi samome sebi dokazati da se njegova stara životinja još uvijek ukruti kad je u društvu mlade djevice, koja isto tako nije zainteresirana za taj osjećaj, već samo želi sanjati jedan lijepi san dok je njezina mušterija, „ružna, plašljiva i staromodna“, miluje uz dužno poštovanje. Protagonisti romana nisu tužne kurve ni luda ili prava ljubav. Glavni je junak životna dob. U kolumni koju piše za svoj rođendan devedesetogodišnji pisac kaže: „Tema je današnje zabilješke zapravo mojih devedeset godina. Nikada nisam razmišljao o dobi kao o pješčanom satu koji čovjeku pokazuje koliko mu je još od života kolumbijskim pjesnikom XX. stoljeća (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

ostalo.“ I oko toga se osjećaja odvija sto deset stranica romana koji nije, poput nekih drugih, slavljenje ljubavi nego „slavljenje starosti“. Pravi postupak sa senectute. Osim neponovljiva tečnog stila njegove proze, čitatelji kod Garcíje Marquéza najviše cijene otajstveni humor kojim je blagoslovljuje. I u romanu Sjećanje na moje tužne kurve humor je vrhunski začin do te mjere da čitatelj devedesetogodišnjeg starca – pripovjedača poistovjećuje s veselim, prpošnim i domišljatim mladićem. On nam omogućuje da na svakoj stranici pucamo od smijeha i da nam čitavo vrijeme bude osmijeh na usnama. Premda se uopće ne koristi svojim smrtonosnim oružjem – šalama i snažnom političkom ironijom – one se i u ovome, kao i u drugim romanima Garcíje Marquéza, naziru u pozadini. Kad se dogodi čudna bankareva smrt u javnoj kući Rose Cabarke, u kojoj pripovjedač slavi devedeseti rođendan s tužnom petnaestogodišnjom kurvicom – djevicom, on kaže: „U gradu koji je na cijeni zbog mirnoće i urođene sigurnosti svake se godine dogodi neka nesreća vezana uz sablasno i okrutno ubojstvo. Ali, ovo nije bilo ubojstvo. Službeno priopćenje, pretjerano u naslovima i škrto u pojedinostima, priopćavalo je da je mladi bankar napadnut i izboden na cesti Pradomar iz nepoznatih motiva. Nije imao neprijatelja. Vladino je priopćenje, pak, navodilo da su navodni ubojice izbjeglice iz unutrašnjosti zemlje koji su pokrenuli val nasilja, neobjašnjiv građanskoj populaciji. U prvim satima nakon ubojstva uhićeno je više od pedeset osoba. Sablažnjen, došao sam na lice mjesta s urednikom crne kronike koji je tvrdio da je te događaje predvidio. Znao je samo za neke nepovezane niti zločina, a ja sam ih povezao koliko sam mogao. Tako da smo četirima rukama napisali pet kartica vijesti koja je u osam redaka objavljena na naslovnici. To smo postigli zahvaljujući našoj staroj slavi. Ali, Abominablu Hombreu de las Nueve – cenzoru – nije palo na pamet da objavi službenu inačicu – da se radilo o napadu liberalnih bandita. Ja sam umirio savjest s malo tuge na najciničnijem i najvećem sprovodu stoljeća“. Onaj tko kupi knjigu Sjećanje na moje tužne kurve, uz pomisao da je nabavio manje važno iz mnoštva djela velikoga književnika, jako će se iznenaditi. Jednako tako, naići će na mnoga iznenađenja koja će otkriti čitatelj ovoga sjajnog romana.

205


206

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Silvio Rodríguez17 o Gabrielu Garcíji Márquezu:

„NE SJEĆAM SE...“ (Preuzeto s bloga Ponovni susret) Kad se srce prisjeća, odbacuje loše uspomene i veliča dobre; zahvaljujući toj vještini uspijevamo se nositi s prošlosti. Problem braka je u tome da se završi svake noći nakon vođenja ljubavi i ponovno započinje poslije doručka. Gabriel García Márquez

Ne sjećam se gdje sam ga upoznao: možda zahvaljujući Haydéé Santamaría18. Moguće je da smo se susreli na nekom objedu u kući te naše zajedničke prijateljice, možda onda kad sam imao probleme s tortiljom od zrelih banana. Jasno se sjećam činjenice da je među tridesetak knjiga koje sam iskrcao u Playa Girónu u rujnu 1969. bio i roman Sto godina samoće, koji sam do tada pročitao već nekoliko puta. Nakratko sam se susreo s njim u različitim prigodama. Jednoga me 31. prosinca pozvao na zabavu na kojoj su bili njegov prijatelj Fidel Casto i američki glumac Gregory Peck. U jednom sam trenutku, blizu ponoći, razgovarao s tim veličinama i osjetio se silno zbunjenim. Prvi sam put došao u njegovu kuću u Gradu Meksiku s Raúlom Roa Kouríjem i svojom sestrom Maríjom, koji su tada bili u braku. Bili su u prolazu na putu za New York, gdje su šest godina služili Kubi u Ujedinjenim narodima. Stigli smo ujutro i proveli nekoliko sati u piščevoj radnoj sobi, gdje su se nalazile neke od njegovih knjiga i pisaći stroj. Ondje sam se uvjerio u istinitost onoga što se pričalo – na njegovu se pisaćem stolu nalazila vaza sa žutom ružom. Mislim da sam prvi put vidio ružu nalik suncu. Ili je to bila prva ruža obasjana mitologijom vezanom uz književnoga genija. Razgovarali smo o glazbi. Jedan od njegovih sinova studirao je flautu. Negdje sam pročitao da je on, pak, pisao slušajući Bacha; ali toga jutra rekao nam je da je među njegovim omiljenim partiturama Sibeliuosov koncert za violinu i orkestar. Pregledao je svoje ploče (uz pomoć Mercedes) i darovao mi jedan duplikat u izvedbi 17 18

Silvio Rodríguez (1949.) – kubanski kantautor, gitarist i pjesnik (op. prev.). Haydéé Santamaría (Villa Clara, 1923. – La Havana, 1980.) – kubanska gerilka i političarka. Radila je u Ministarstvu obrazovanja (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Silvio Rodríguez, Jaime Sabina i Gabriel García Márquez.

Cristiana Ferrasa, gdje dirigira Von Karajan. Prije nego što mi ga je dao, plavim je nalivperom marke Prussia napisao svoje ime na omotu. Poslije mi je darovao i svoj najpoznatiji roman koji sam gotovo znao napamet. Razgovarali smo također o kumbijama i vallenatima, u čemu je bio pravi stručnjak. Završio je sjajno predavanje primjerima koji su mu bili poznati i s izvjesnom je nježnošću, ne sjećam se iz kojih razloga, izdvojio jednu kumbiju kako bismo je poslušali. Na kraju mi je darovao i dvije kasete s izborom koji je sam načinio. Te vrpce nisam dugo imao jer mi ih je odnio jedan novinar kojemu sam otkrio da ih imam. Puno se puta zaklinjao da ih je samo želio presnimiti i odmah vratiti... Da ne povjeruješ očima i ušima… Ne sjećam se ni zbog čega sam ga baš ja jednoga dana trebao odvesti u restoran u Río Cristal, gdje se trebao prirediti ručak u čast dobitnika književne nagrade nakladničke kuće Casa de las Américas. Na putu sam nastojao govoriti što je manje moguće da nešto ne zeznem, ali na kraju smo počeli razgovarati o jednome razvodu. Kao nesmotreni horoskopski strijelac, izjavio sam da je riječ samo o privremenom prekidu. Iz njegova pogleda, koji sam uspio uhvatiti kad sam ga nakratko pogledao jer sam vozio, mogao sam zaključiti da je bio tužniji zbog moga optimizma nego zbog razdvojenog para. Može biti da sam u biti mislio isto što i on te da sam samo slijedio urođeni poziv za izražavanje svojih želja, a ne da govorim o onome što se uistinu događalo. Ponekad bih se prevario jer je ono gledano izvana i ono što se uistinu događalo u nečijoj nutrini bilo sasvim oprečno. U ovome slučaju za nekoliko dana uvjerio sam se da je njegov sažalni pogled bio snažniji od svih mojih riječi. I osim

207


208

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

toga, shvatio sam da on nije bio ovisan o mojim primitivnim obredima i da je puno bolje od mene poznavao ljude koje sam ja češće viđao. Vezano uz jednu pjesmu s moje posljednje ploče, nedavno sam pričao o osobitoj zgodi kad sam letio u zrakoplovu uz samo jednu osobu. Bio je to let iz Grada Meksika, s presjedanjem u Cancúnu. Toga je poslijepodneva nebo bilo sasvim mračno. Sve je preplavila naša samoća – mnogobrojna sjedala bila su prazna. U zrakoplovu koji se spuštajući tresao, književnik mi je – neobjašnjivo mirno – objašnjavao da mu ponekad na pamet padaju zamisli nevezane uz romane i pripovijesti. Smatrao je da su posrijedi pjesme. Svakog sam trenutka bio svjestan toga sudbonosnog susreta koji se dogodio u tako lošim okolnostima. Neočekivane situacije neprestano su priječile da budem usredotočen na nj onoliko koliko sam želio biti. Poslije, u Cancúnu, zrakoplov se napunio, nebo se smirilo i putovanje više nije bilo tako čudnovato i tako ugodno. Oprostio sam se, rekavši da ću pokušati ostvariti neke njegove zamisli – ponekad munjevite – koje sam imao sreće saslušati. U groznome hotelu u Gradu Panami pokušao sam se prisjetiti onoga što je nestalo u magli. Tek nakon kratkog vremena uspio sam skladati nešto što se poslije moglo pjevati. Jedne smo noći u njegovoj kući u Gradu Meksiku shvatili da je nestao automobil u kojemu smo se bili dovezli. Dobar dio toga jutra proveo je s nama u policijskoj postaji, dajući izjave i nastojeći nam pomoći. Neke druge večeri, nema tome jako dugo, posjetili smo bar gospođe zvane Margarita, prepun karikatura. Sabina19 je uživao u mnoštvu poznatih corrida i ranchera. Posljednji put kad smo ga posjetili u njegovu domu, zadužio je Malvu20da stoji na vratima prigodom opraštanja. Potvrđujem da sam posjetio lijepi grad Cartagena de Indias zahvaljujući njemu koji me preporučio da budem član žirija na Filmskom festivalu. Nikada prije ni poslije nisam bio u kasinu. Onaj u kojemu sam tada bio, bio je u vlasništvu jednoga njegova prijatelja, gospodina koji nam je ljubazno darovao žetone kako bismo isprobali sreću s ruletom. Ja sam pratio ruke krupjea da vidim skriva li ih pod stolom kako bi pritisnuo neko dugme. Ali, on bi svaki put kad bi se kotač sreće počeo zaustavljati, smjerno ustuknuo prema natrag. Možda mi je čitao misli. Zadržat ću ga u sjećanju onakvoga kakvog sam ga tada gledao – nasmijanog i uživajući u životu. U nekoj ću zamisli, u nekakvome minornom prikazu, u nečemu što čak neće ni postati pjesma prikazati nedokučivu alkemiju njegova talenta. Možda će se raditi o kukcu koji šeće po stolnjaku, o nejasnom crtežu broda koji brazda rijeku Magdalenu, o neskladnoj noti nekoga tužnog brusača škara. Sigurno bih se tako osjećao malo manje jadnim. 19 20

Joaquín Sabina (1949.) – španjolski kantautor i pjesnik (op. prev.). Malva je Rodríguezova mlađa kći (op. prev.).


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Renson Said

GABO U KONTEKSTU Romanom Sto godina samoće, objavljenim 1967. godine, Gabriel García Márquez stekao je svjetsku slavu i ugled te postao jedna od središnjih latinskoameričkih osobnosti XX. stoljeća. Od toga trenutka, bibliografija koju su o njemu sastavljali postala je golema, a danas se čini neobuhvatnom. Uključuje pametne komparativne eseje koji povezuju Sto godina samoće i Bibliju, kao i razborita razmišljanja o nacionalnoj i popularnoj umjetnosti što se nazire u njegovoj fikciji. Osim časne iznimke Jorgea Luisa Borgesa, niti jedan latinskoamerički književnik nije izazvao toliko pozornosti i publike te književne kritike koja je ovaj roman ocijenila kao remek-djelo i vrhunac dugoga i sadržajnog procesa hispanoameričke proze. Ipak, za razliku od Borgesova, djelo Garcíje Márqueza uspjelo je postići ono što do ovoga trenutka nije postiglo niti jedno: istovremeno i jednako uspješno doprlo je u sve kulture i sve društvene slojeve. Roman je bio dostupan svakom čitatelju i nije zahtijevao nikakvo prethodno znanje. Jer, kao što tvrdi Mario Vargas Llosa, u njemu se sjedinjuju proturječne stvari: „On je tradicionalan i moderan, lokalan i univerzalan, imaginaran i realističan“. Može ga se čitati bilo gdje u svijetu „zbog toga jer je pisan za pametne i zbog toga jer je pisan za glupe, za profinjene koji uživaju u prozi, zamjećuju način na koji je pisana i otkrivaju simbole fikcije te za one nestrpljive koje jedino zanima puko pripovijedanje“. Djelo Gabriela Garcíje Márqueza priznato je u cijelome svijetu i kruna je takozvanog booma latinskoameričke književnosti: riječ je o skupini autora i njihovih djela, koji su sedamdesetih godina reagirali na realizam i tradicionalne estetske oblike stvarajući novu književnost, proširujući granice stvarnosti i koristeći se najboljom europskom i sjevernoameričkom književnom tradicijom: djelima Sofokla, Cervantesa, Rabelaisa, Defoea, Prousta, Kafke, Virginije Woolf, Faulknera, Hemingwayja, Camusa, Dos Passosa i Steinbecka, među ostalima. Premda je Gabriel García Márquez već bio autor jednoga malog remek-djela, naslovljenog Pukovniku nema tko pisati (1961.), i knjige pripovijedaka Pogreb Velike mame (1962.), tek je u romanu Sto godina samoće uspio pronaći književno rješenje za osobno iskustvo i stvarati neku vrstu epike svakodnevna života. Djelo se nametnulo do te mjere da je i danas jedno od najpopularnijih, najprodavanijih i, naravno, najznačajnijih u Latinskoj Americi te jedno od deset najznačajni-

209


210

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

jih u povijesti svjetske književnosti. Nije utjecalo samo na latinskoameričko područje. U svakome narodu ima pojedinaca koji priznaju da nešto duguju stvoritelju Maconda: Japanka Satoko Tamura, Kanađanin Kroetsch, Bengalac Amitav Gosh, Irac John Balville, Novozelanđanka Jane Frane, spisatelj iz Konga Sony Labou Tansi, Senegalac Boubacar Boris Diop, Turčin Orhan Pamuk, Pakistanac Zulfikar Ghose, Čileanka Isabel Allende i još mnoštvo književnika poput Toni Morrison i Paula Austera stvorili su svoja djela po uzoru na Sto godina samoće. Macondo je dio onoga svetog područja mašte kojemu pripadaju grofovija Yoknapatawpha Williama Faulknera, Comala Juana Rulfa i Santa María Juana Carlosa Onettija. To su slični prostori – zagušljivi, zatvoreni i u svakom slučaju totalitarni; koji jedinstvenom vizijom stvaraju vlastite univerzume. Govorilo se da je Macondo metafora Latinske Amerike, ali može biti i nešto više: autorov stav, njegovo raspoloženje, poetski odraz njegova svijeta djetinjstva. I konačno, veliki mozaik sastavljen od dijelova koji pripadaju svim narodima Latinske Amerike i Kariba.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Miguel Ángel Flórez Góngora

GABO I LEO MATIZ, SJEĆANJA IZ POBUNJENOGA CARACASA Tajna ugodne starosti nije ništa drugo već častan sporazum sa samoćom. Gabriel García Márquez

U zoru 23. siječnja 1958. godine stanovnici Caracasa žurno su izašli iz kreveta i potrčali do prozora svojih stanova kako bi na nebu ugledali predsjednički zrakoplov s oznakama 7-ATI, poznat među narodom kao „Sveta krava“, u kojemu je u smjeru Grada Trujilla u Dominikanskoj Republici letio venecuelski diktator Marcos Pérez Jiménez. U 5 i 30 ujutro glasni glasovi najavljivačica na radiju u Caracasu najavili su pad diktature i grad je preplavila gromoglasna zvonjava crkvenih zvona i nezadrživa graja građana, profesionalnih agitatora i tajnovitih članova oporbe, koji su pohrlili na ulice kako bi se okupili na Trgu Bolívar u povijesnoj jezgri Caracasa. U blizini sjedišta Nacionalne sigurnosti režima, smještenoga na trgu Morelos, na križanju s Avenijom Meksiko, pojavila se skupina mladih ljudi koji su uzvikivali „Živjela sloboda, dolje tiranija!“. U gomili su stigli do pročelja zgrade. Uzbuđeni zbog glasina da je tiranin pobjegao iz zemlje, skakali su po pločniku, palili fitilje Molotovljevih koktela i zvjerski nasrtali na vrata i prozore zgrade. Bučni pobunjenici ušli su u policijsku zgradu koju se smatralo simbolom brutalne represije diktature i u naletu neumoljive žestine uništili urede, tajne arhive i ćelije za mučenje. Na ulici uništavanje zgrade odzvanja poput bubnja po kojemu se nemilosrdno udara. Vatra i dim šire se po unutrašnjosti Uprave za nacionalnu sigurnost. Napetih i znojnih lica, držeći u rukama oružje, palice i kamenje, svjetina je krenula na ćelije i oslobodila stotinjak pripadnika oporbe koji su, ležeći na zatvorskim zidinama, željno čekali ulazak bijesnoga mnoštva koje je držalo govorancije, tuklo čuvare i psovalo diktaturu. Nekoliko fotografa i reportera iz časopisa Momento (Trenutak) krče si put među svjetinom i prosvjednicima koji bijesno viču te podižu pesnice i raznobojne transparente s napisima protiv diktatora Marcosa Péreza Jiméneza prema nebu.

211


212

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Kolumbijski fotograf Leo Matiz i neustrašivi grafički urednici Sebastián Garrido, José Noguera i Alfredo Bondler sa spuštenim kamerama pokušavaju trčati usred mnoštva. Promatraju ulice prepune ostataka nakon požara i prevrnute automobile po uglovima. Skupini su se žudno priključili reporteri Gabriel García Márquez i Pinio Apuleyo Mendoza. Prvi je došao u Caracas 28. prosinca 1957. iz kolumbijske pokrajine Magdalena, a drugi, poznata osoba iz odvažnoga i inovativnoga venecuelskog tiska pedesetih godina, iz pokrajine Bayacá. Leo Matiz, Gabo i Plinio oprezno su promatrali ulične scene razaranja pod jutarnjim suncem 23. siječnja. Sva trojica kroničara slutila su da ih u njihovim legendarnim novinarskim životima punim ratova i narodnih ustanaka očekuje olujni i vrtložan dan. Matiz je, poučen čvrstim i starim praznovjernim navikama koje je njegovao još u doba dok je bio ratni reporter časopisa Life i lista Bogotazo 1948. godine te dopisnik Ujedinjenih naroda s Bliskoga istoka 1949., bio svjestan da se treba naoružati velikim brojem filmova za Kodak i trima kamerama Rolleiflex kako bi se suočio s posljedicama pobune, eksplozijama petardi i razuzdanim proslavama stanovnika Caracasa zbog pada diktature. U danima koji su prethodili siječnju 1958. nitko od kolumbijskih reportera nije imao ni najmanji predosjećaj da će režim Marcosa Péreza Jiméneza toga iznimnog i slobodarskog dana strmoglavo krenuti prema kraju. Vijest o vojnoj pobuni koja je započela 1. siječnja 1958. godine u Maracayju i napad zračnih snaga na Caracas zrakoplovima, čemu se pridodaje i predaja pobunjenog garnizona, nisu ih doveli do zaključka da je tlo diktature puno pukotina. Niti veliki val prosvjeda studenata, radnika i zaposlenika, koji je započeo 7. siječnja i trajao do 22., nije ukazivao na početak neočekivanog smjera događaja u zemlji nafte. Ali, bez sumnje, dijelili su čvrsto uvjerenje da su se snažno i zauvijek zaljubili u neuredan i bučan Caracas, čije su ceste bile prepune automobila i užurbanih prolaznika te uličnih prodavača koji su po pločnicima prodavali svakakve jeftine drangulije. Sviđala im se njegova bučna opera sastavljena od zvukova i glasova koju su njegovi stanovnici slušali u podne i proljetna klima u njegovim lijepim parkovima. Uživali su u boravku u njegovim restoranima i na terasama te, prije svega, u nekontroliranoj želji Venecuelanaca da žive onako kako žele. Dana 23. siječnja Caracas je doživio značajan preokret i sloboda je stigla u nj poput vrtloga koji ih je obuhvatio kako bi mogli doživjeli urbanu epiku jedne zemlje koja je odbacila tiraniju nametnutu od strane Marcosa Péreza Jiméneza od 1952. do 1958. godine. Nadahnuti događajima, Gabo i Matiz predosjećali su da se radi o najznamenitijim danima u njihovim životima. Ozračje prepuno nereda na ulicama gušilo je.


GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Matiz je, poput sjene, kliznuo kroz roj agitatora i potrčao nekoliko blokova sve dok sopćući nije stigao do ratnih tenkova koji su potajice preplavili grad i kojima su upravljali časnici Oružanih snaga. Zadali su posljednji udarac režimu Marcosa Péreza Jiméneza. Nervozan i uzbuđen, poput mačke popeo se na tenk okružen mnoštvom ljudi. Nagonski je podigao pogled i imao osjećaj da je upravo okrunio pramac nekog broda koji mu je omogućio promatrati panoramu zagrljaja, neobuzdanost i konvoj automobila koji su trubljenjem narušavali rutinu Caracasa u doba diktature. Zatreptao je na nekoliko sekunda, zatvorio desno oko i uperio kameru na mnoštvo opijeno uzbuđenjem, anarhijom i olakšanjem. Nekoliko sati poslije ulični prodavači novina i oni iz kioska iz petnih su žila najavljivali strastvenu priču o događajima koji su se odvijali toga povijesnog dana, objavljenu u reportaži Narod na ulici i nagovještenu na naslovnici časopisa Momento (Trenutak) pod naslovom Dobar dan, slobodo. Časopis Momento, kojemu je na čelu bio „ludi“ Carlos Ramírez Mc Gregor, još je jednom potvrdio veliki ugled objavom vizualnog prikaza toga dana sa činjenicama koje su obilježile kraj vladavine autokrata. „Gabo i ja smo u tri sata ujutro s balkona mojega stana vidjeli zrakoplov koji ga odnosio u Dominikansku Republiku. Kasnije sam se nalazio u praznoj redakciji Momenta i pisao prvu reportažu u vremenu demokracije, u gradu koji je u ranim svjetlosnim jutarnjim trenucima i usred trubljenja i glasanja sirena bio u zanosu zbog pada diktatora“ – rekao je književnik i novinar Plinio Apuleyo Mendoza. Fotografska svjedočanstva Lea Matiza o narodnom ustanku protiv diktature 23. siječnja 1958. objavljena su u publikacijama poput Paris Matcha i u međunarodnim novinskim agencijama, uz sjajne reportaže novinara Gabriela Garcíje Márqueza o legendarnoj pobuni koja je trajala 30 sati. Dvojica stanovnika Aracatake u Caracasu Nekoliko desetljeća kasnije, 1995. godine, u Biarritzu u Francuskoj, za vrijeme do­ djele Ordena viteza umjetnosti i književnosti francuske vlade Garcíji Márquezu, on i Leo Matiz, dvojica stanovnika okruga Magdalena, koji su kao reporteri lista Momento napravili sjajne novinarske reportaže pišući o diktaturi u Venezueli i o padu

213


214

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ

Marcosa Péreza Jiméneza, prisjećala su se događaja kojih su bili sudionici. Šest sam godina radio u venecuelanskom časopisu Momento zajedno s Gabom, a sada sam prvi put susreo Gabriela Garcíju Márqueza. „U Venezueli sam čitao njegove reportaže i bila mi je poznata njegova priča o mornaru Velascu. On nije znao odakle sam ja, niti sam ja znao odakle je on. Kasnije smo zajedno pokrivali pad Marcosa Péreza Jiméneza, ali obojica nakon toga odlazimo iz Caracasa“, otkrio mi je Matiz u jednoj reportaži prije svoje smrti. Leo Matiz prvi je put došao u Caracas 1950. godine. Pozvao ga je kolumbijski političar i izdavač Plinio Mendoza Neira kako bi radio u Venecuelanskome financijskom i ekonomskom časopisu. U njemu je Matiz bio odgovoran za grafički dio naslovljen Takav je Caracas, u kojemu je slikama pratio reportaže novinara Enriquea Núñeza, Alejandra Valleja, Daríja Achuryja, Joséa Gerbasija i Manuela Garcíje. „Otac me odveo u Venezuelu u razdoblju vladavine Marcosa Péreza Jiméneza. On je fotografirao velika urbanistička djela izgrađena u vrijeme režima“. Obitelj Mendoza Neira, čiji je veliki prijatelj bio Gabriel García Márquez, pozvala ga je u Venezuelu da radi na nekoliko izdavačkih projekata. Nobelovac je s obitelji Mendoza dijelio i trenutke kao što su odlazak na plažu, kuhanje ili šetnje. Venezuela je za nas bila druga domovina i ondje je rođena moja kći. „Dugo sam živjela u toj zemlji prateći oca koji je radio na filmu pa sam iskoristila prigodu da i ja sudjelujem u poznatome meksičko-venecuelskom uratku naslovljenom ‘Mračna moć’“, prisjeća se Alejandra Matiz, kći fotografa Lea Matiza. Puno godina nakon toga Gabo će također povući beskonačnu nit uspomena na glavni grad Venezuele i u jednome članku objavljenom u listu El Espectador od 7. ožujka 1982. priznati da je: „Od one davne rečenice u osnovnoj školi, Caracas za mene uvijek bio neka vrsta opsjednutosti. Mjesto u kojemu sam rođen, koje također ima nečega paklenog (ne samo zbog vrućine zimi) i koje je nalik Caracasu po obilju vode i soli, bilo je utočište velikome broju izbjeglica i apatrida iz čitavog svijeta. Ali, jedna je skupina bila povlaštena izbjeglice iz pakla Juana Vicentea Gómeza21. Zbog njih mi je Caracas uvijek bio u srcu – nekad zbog užasa njegovih zatvora, nekad zbog idealizacije i nostalgije. Bilo je teško biti sretan misleći na Caracas, ali i nemoguće ne misliti o njemu“. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb 21

Juan Vicente Gómez (Táchira, 1908. – Maracay, 1935.) – venecuelski zemljoposjednik i diktator (op. prev.).


STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

ŽARKO PAIĆ Mahnitost i estetika

216

IVO RUNTIĆ Mostom preko Zida

249

BOŽICA ZOKO Nemoj mi na zlo pristajati (: Zrinski i Frankopani)

259

VLASTA MARKASOVIĆ Dragotinsko svetište Blažene Djevice Marije u romanima Adama Rajzla

280

MAJA PROFACA Predodžbeni prostori

296


216

Žarko PAIĆ, Ivanić Grad

MAHNITOST I ESTETIKA Psihotehnike života

1. Uzvišenost kao Unheimlichkeit Ljepotu i dekadenciju najbolje je potražiti ondje gdje se suprotstavljaju dvije moći jedne te iste „stvari“. Victor Hugo je u liku Quasimoda u romanu Zvonar crkve Notre Dame u Parizu postavio paradigmatsku figuru novoga doba. Nije to više samotni junak koji umijećem viteštva stečenoga u križarskim ratovima sa Saracenima negdje daleko na obalama Akre otpočinje dugi povratak zavičaju i svojoj ljubljenoj, koja ga, dakako, čeka u suzama i neoskvrnuta djevičanstva. Romantika je ovo veliko nasljeđe europske umjetnosti prikazivanja i predstavljanja vjerski homogenoga svijeta u sukobima kršćanstva s islamom, osobito na svojim zapadnim granicama u Španjolskoj, preokrenula u razračunavanje s idejom ljepote i uzvišenosti, polazeći od ironije tragičnoga subjekta. Nigdje se to nije tako plastično osjetilo kao u poeziji koja priziva metafore čudovišnosti i jeze da bi stvarnosti podarila ono što je tako velikodušno iščezlo u pohvali tehničkoga doba strojeva. Quasimodo nije sušta suprotnost ideji ljepote, neka vrsta nakaze sa srcem anđela, prostodušan i odlučan da ljepoticu Esmeraldu zauvijek očuva od izvanjskoga svijeta u svojem kraljevstvu privida, u okružju teritorija čiste umjetnosti kao ekstaze duhovnoga života. Ono što Quasimodo „simbolizira“ nije nikakva „estetika ružnoga“ koja dekadenciju dovodi do razotkrića proklete tjelesnosti u propadanju i usahnuću životne snage. Riječ je o antijunaku romantike. A s njime u suvremenu umjetnost u znaku negativnosti i pobune ulazi čudovišnost ideje uzvišenoga. Estetski protupol religioznome shvaćanju ljepote koja svoj pojam mora izgraditi u sukobu s pojmom prirode kao svrhe (télos); čudovišnost se uzvišenosti nužno pojavljuje bez pojma, svrhe i cilja. Ono zastrašujuće i jezovito, što pogledu uskraćuje mogućnost mirne kontemplacije, dolazi iz pukotine same stvari koja od novoga vijeka ustanovljuje posebnost estetskoga iskustva.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Ako uzvišenost nije dospjela do pojma, što preostaje? Nemoguće ju je definirati bilo čime osim nedostatkom pojma. Umjesto toga, sve što uzvišeno „jest“ i „nije“ skriva se u onome „da“ to što „jest“ i „nije“ ima karakter neizreciva i neprikaziva događaja.1 Nitko taj osjećaj udivljenja i jeze nije bolje opisao od austrijskoga književnika Huga von Hofmannsthala u njegovu poetskome izvješću putovanja Grčkom Augenblicke in Griechenland. Pjesnik opisuje osjećaj pred kipovima pet žena zastrtim dugim opravama. Uzvišeno (das Erhabene) se u filozofijskoj tradiciji od Burkea, Kanta, Mendelssona, Hegela i Nietzschea ponajprije shvaća kao dodatak ili čak i suprotnost glavnome pojmu estetike – ljepoti. Razlika je u tome što se ljepota određuje onim što je osjetilno prisutno u pojavi kao ideja. Ta tradicija seže od Platona do Hegela. Uzvišenost se, usuprot tome, shvaća raskidom ili rezom u odnosu na pojavnost ideje lijepoga. S njegovim iskrsavanjem ne mijenja se predmet naše spoznaje u estetskome smislu. Ono što se mijenja jest čitav tjelesno-duševni sklop odnosa čovjeka u svijetu. Uzvišenošću nastaje trenutak (Augenblick) uzdizanja iznad pojave i zbilje. Analogija za to jest u etičkome osjećaju poniznosti pred božanskim u jeziku i slici. Duhovno iskustvo uzvišenosti nadilazi ne samo estetsko već i etičko iskustvo susreta sa samom „stvari“. Stoga mora imati u sebi nešto čudovišno, jezovito, zastrašujuće. Bez toga uvjeta mogućnosti odnosa između umjetnosti i prirode nije moguće uspostaviti ništa estetsko o-sebi. Sve što Hofmannsthal može kazati o tome poetskim jezikom opisa nije ništa drugo negoli ono što su Grci, potom kršćanska umjetnost srednjega vijeka, renesansa i doba španjolskoga baroka nastojali ubrojiti u ono nadljudsko što obuzima čovjeka kada se zagleda u prikaz umjetničke religije različitih svjetova. Ono nije, dakle, ništa „subjektivno“, ali isto tako niti ništa „objektivno“, u nama ili u izvanjskome svijetu. Iz uzvišenosti izbija čudovišno iskustvo beskonačnosti i ništa više. O tome Hofmannsthal kaže: „U tom trenutku, nešto mi se dogodilo: bezimeni užas nije nadolazio izvana, nego iz nekog dalekoga bezdana; bijaše to poput udara munje… oči statua zurile su u mene, a njihova su lica odražavala osmijeh kakav nikad prije nisam vidio… (…) U tim tijelima, odgovaram s izvjesnošću mjesečara, počiva misterij beskonačnosti.“2 „Misterij beskonačnosti“ odnosi se ponajprije na ono što ljepoti oduzima tlo pod nogama. Premda se novovjekovna estetika s Baumgartenovim spisima od 1735. do 1

2

Vidi o tome: Dieter Mersch, Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Oldenbourg: Akademie Verlag, 2010., str. 68-96. Hugo von Hofmannsthal, Augenblicke in Griechenland, Frankfurt/M.: Insel, 2001., str. 120.

217


218

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

1750. godine, kada nastaje ovaj pojam, izgradila na ideji ljepote kao filozofijska spoznaja predmeta prirode i umjetnosti, nešto je već u njezinu utemeljenju bilo gotovo na granici izvedivosti. Poznato je da je u 18. stoljeću vladala racionalistička slika svijeta. Priroda više nije bila shvaćena kao u Aristotela. Newton fizikalno podešava prirodu sukladno s matematičkim zakonima gibanja. Sat je prirode, dakle, ugođen tako što odgovara mehaničkome modelu gibanja kao beskonačnoga pravca. Na tom se pravcu odigravaju procesi sve većeg i većeg ubrzanja vremena. Prostor je mehanički shvaćene prirode omeđen linearnim vremenom stroja. Za svoj okvir on ima ljudsko tijelo. Beskonačnost se izvodi iz prirodnih znanosti, kao što se ideja ljepote u Baumgartena i Kanta izvodi iz ideje svrhovitosti prirode. Zakon kauzalnosti pritom tvori ishodište tajnoga plana božanskoga u prirodi. Otuda je razvidno da ljepota u prirodnim tvorevinama za Kanta, primjerice, mora biti nadređena ljepoti u umjetničkim predmetima. Tako se pojam ljepote „ozakonio“ polazeći od načela umnoga djelovanja, pa je otada postalo samorazumljivim umjetnosti shvaćati „lijepim umjetnostima“, za razliku od tehničkih umijeća i obrtništva. Pomirenje prirode i umjetnosti s pojmom svrhovitosti bez svrhe u Kanta imalo je zadaću dovesti samu prirodu do posvemašnjega sklada. Ali ne više polazeći izvana, nego iznutra, iz ideje subjekta kao proizvodnje druge prirode i mogućih drugih svjetova. „Misterij beskonačnosti“ ne može razriješiti racionalno postavljena umjetnost bez onoga što se od samoga početka pojavljuje tamnom stranom mjeseca. Radi se, naravno, o uzvišenosti. Mjesto joj se nalazi s one strane subjekta i objekta. Istini za volju, u okviru transcendentalne metafizike od Kanta do Hegela taj se pojam smjestio unutar objekta ili stvari-o-sebi (Ding-an-sich), odnosno apsoluta kao sinteze duhovnoga iskustva i povijesti. Što je zapravo uzvišenost, ako nema svoj predmet poput ljepote i nije shvatljiva iz proizvodne mašte umjetnika kao subjekta? To je pitanje od Longina do Lyotarda, od novoplatonizma do postmodernoga disenzusa (différend) uma i osjećaja stalni pratitelj rasprava o biti umjetnosti. Zato se čini da je riječ o drugome vodećem pojmu estetike o kojemu je moguće i nadalje razglabati unutar diskursa filozofije umjetnosti, no bez nekog većeg rezultata. Pokušaji povratka uzvišenoga u suvremenoj umjetnosti slike i performativnosti tijela završavali su nevjerodostojno. Lyotard je preokrenuti pojam „prikazive neprikazivosti“, kojim je rehabilitirao Kanta i njegov način promišljanja umjetnosti kao estetske moći suđenja o samoj stvari o kojoj se ne može ništa više kazati, niti teorijski niti praktično (metafizičko-etičkopolitički), usmjerio na tehnologijsku moć stvaranja estetskoga privida. Bilo je to moguće zahvaljujući primjeni informacijsko-komunikacijskih tehnologija u svakodnevnome životu. Američki slikar Barnett Newman poslužio mu je primjerom za povratak uzvišenoga u slikarstvo postmoderne. A vizualizacija umjetne svjetlosti


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

nastale kompjutorskim prijenosom informacija bila je jedan od zornih dokaza kako se „stvar-o-sebi“, ili noumenon, sada premješta u zone tehnički konstruirane zbilje ili privida.3 Umjesto „misterija beskonačnosti“, ušli smo u doba beskonačnoga misterija samoproizvodnje nečega iz ničega. Tehnosfera se više ne ukazuje i ne prikazuje (mimezis). Čudovišna moć stvaranja novoga estetski se sada konstruira kao sublim-no iskustvo stvora/stvari s one strane granica prirode i čovjeka. Stvoreno i stvar nisu jedno te isto. Stvoreno je biće nastalo tehničkom reprodukcijom bitka. Stvor se, pak, shvaća kao tehnički objekt različit od živoga objekta. No, ono što mu daje specifičnost u antropomorfnome svijetu funkcija i struktura jest aplikativnost sustava kojim se danas tehnosfera pojavljuje načinom uređenja društvenih odnosa. Stvoreno je informacijski sklop komunikativnoga djelovanja, a stvor u smislu tehničkoga objekta nalazi se na dispoziciji čovjeku. Oboje, međutim, ulaze u kibernetički sustav upravljanja okolinom koja je sazdana od tvorevina i živih stvari.4 Kada su, dakle, granice između pojma svrhovitosti i onoga što je svrhovito bez svrhe postale više neodrživim, nismo izgubili samo ljepotu u umjetnosti suvremenoga doba. Iščezao je i njezin protupol. Od romantike se tako snažno uspostavio vodećim estetskim pojmom da je već Nietzsche imao potrebu sunovratiti ga u kaos životnih sila bivanja, gdje prebiva bog tame i nesvjesnoga, kaosa i ekstaze, mahniti Dioniz.5 Uzvišenošću ne upravlja stroj razuma kao u pojmu ljepote u Kanta. Ono što se već u njemačkoj romantici u Schlegela i Novalisa, a izričito u slikarstvu Caspara Davida Friedricha prepoznaje kao motiv uzvišenoga osjećaja nadilazi razlikovanje svrhovitosti prirode i umjetnosti kao sinteze subjekta i objekta. Najbolje je to nazvati njemačkim izrazom koji je gotovo neprevediv na druge jezike, a njime se koristi Schelling te u 20. stoljeću Freud i Heidegger – Unheimlichkeit. Možemo to prevesti s bezavičajnošću, neodređenošću, stranošću, čudovišnošću, nečim što ujedno izaziva nečuveni strah i divljenje. Nije riječ o „nečemu“ kao ontičkome predmetu ili biću u svijetu. Štoviše, nije posrijedi niti neki konkretan strah ili jeza što ima izvor u predmetnosti svijeta. Ono što predstavlja Unheimlichkeit dolazi iz bezdana bitka. Zbog toga je neiskazivo i nepokazivo. Može se stoga kazati da je „ono“ što stvara 3

4 5

Jean-François Lyotard, Le différend, Pariz: Minuit, 1983., Isti, „Newman: The Instant“ i „The Sublime and the Avant-Garde“ u: The Inhuman: Reflections on Time, Oxford: Polity Press, 1991., str. 78-88, 89-107. Vidi o tome: Žarko Paić, „Politika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programa“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 261-302, i Peter V. Zima, Ästhetische Negation: Das Subjekt, das Schöne und das Erhabene von Mallarmé und Valéry und Lyotard, Würzburg: Königshausen & Neumann, 2005. Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Pariz: Aubier, 1958.-1989. Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsche’s Materialismus, Frankfurt/M.: Suhrkamp, 1986.

219


220

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

osjećaj kao doživljaj nečuvene bezavičajnosti čovjeka pred „misterijem beskonačnosti“ podrijetlo estetike s one strane prirode i umjetnosti. Ako svedemo osjećaj kao doživljaj uzvišenosti na religiozni događaj vjere u Boga koji transcendira pojavnost u svijetu, onda je takvo tumačenje jednosmjerna ulica. Unheimlichkeit nadilazi i pojam religioznoga iskustva. Razlog leži u tome što se vjera u onostrano mora posvjedočiti činom žrtvovanja. Bez toga umjetnost ostaje prazna. Umjetnički prikazi na slikama koje tematiziraju Kristovo raspeće često se smatraju najboljim primjerima uzvišenosti u povijesti slikarstva. No, nije tek riječ o Bogočovjeku i njegovu žrtvovanju za spas čovječanstva. Rekli smo već da u biti metafizičkoga jezika umjetnosti ne postoji riječ koja bi mogla primjereno iskazati o čemu se tu radi. Osim, dakako, upućivanja na događaj nečega što se događa kao „ono“ s one strane subjekta i objekta. Uzvišeno nije objekt za neki subjekt. „Ono“ uzvišeno jest otvorenost mogućnosti da mišljenje napusti lažne dihotomije uma i tijela te da se rastvori u ekstatičkoj tjelesnosti života samoga. To je „ono“ odakle izvire moć uzvišenosti kao početka (arhé) zapadnjačke metafizike. Zbog toga se nalazi u prostoru-između (in-between) uma i tijela te u vremenu nadolazećega kao „misterija beskonačnosti“.6 Estetika nastaje kao osamostaljena filozofijska disciplina iz narasle „duhovne potrebe“ za razumijevanjem „lijepih umjetnosti“. No, nastanak označava i nešto što Schelling u svojoj filozofiji umjetnosti naziva bestemeljnošću utemeljenja, pozitivnoga zasnivanja discipline. Nije estetika bilo kakva spoznaja biti svijeta u doba racionalnosti, znanosti i tehnike. To je cognitio sensitiva ili „znanost o osjetilnoj pojavi lijepoga“, kako Baumgarten definira njezino predmetno područje. Sve je otuda već unaprijed jasno. Ljepota mora pasti u područje pojma. Tako mora postati idejom ili se, pak, svodi na puku dekoraciju i ornamentiku prirode kao umjetničkoga djela u njegovoj svrhovitoj mogućnosti. Međutim, ono što uistinu jest bestemeljno u činu konstitucije estetike jest nešto što izmiče djelatnosti pojma u razvitku do ideje. Bilo je to jasno Hegelu kada je u predavanjima iz povijesti estetike uzvišenost nastojao izvesti iz nečega što u svojem podrijetlu u Grka, od Platona i Aristotela do novoplatonizma i aristotelizma srednjovjekovne teologije, pretpostavlja postojanje „umjetničke religije“ (Kunstreligion). U čemu je navlastitost toga pojma? Hegel ga razvija uputom na doba grčke plastike – kiparstva i arhitekture – jer se njome oblikuje zajednički bitak ljudi u polisu. Čini se primjerenim za našu svrhu navesti tumačenje Hansa-Georga Gadamera iz rasprave Pjesništvo i mimezis iz 1972. godine. Ondje se upućuje na grčki svijet bogova i antropomorfno prikazivanje božanskoga kroz sličnost s ljudskim obličjem. No, ono što „umjetničku religiju“ za Hegela čini 6

Vidi o tome: Christian Lipperheide, Die Ästhetik des Erhabenen bei Friedrich Nietzsche: Die Verwindung der Metaphysik der Erhabenheit, Würzburg: Königshausen & Neumann, 1999.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

nedostižnim povijesnim iskustvom pojavljivanja ideje apsoluta, prema Gadameru, jest upravo to da je svakidašnji život bio u znaku vječne sadašnjosti. A to znači da se umjetnost može zasnovati vezom božanskoga i zajednice. Time se ono političko ne izvodi iz službe nekom prolaznome cilju, već jedino u opstojnosti naroda u svjetlu njegove slobode kao istine bitka. „Umjetnička religija“ govori o slobodi kao najvećem dosegu znanja i umijeća posvećenih nečemu beskonačnome, što nadilazi čovjeka i ujedno ga omogućuje.7 Uzvišenost nije otuda čudovišnost neke nepoznate i demonske sile koja vlada poviješću. U tom je smislu Hofmannsthalov opis susreta s grčkim kipovima već uvijek nešto ipak samo nama blisko jer dolazi u znacima zakašnjelosti. No, takav je opis istog domašaja kao i svako oživljavanje onoga što je minulo i više ne pripada ovome vremenu. Da bi, međutim, ljepota od „osjetilnoga sijanja ideje“ mogla stupiti u područje otvorenosti svijeta bez umjetnosti i religije kao potpornih stupova njezine egzistencije, moderno doba mora se sučeliti s aporijom vlastita rastemeljenja. Autonomija umjetničkoga djela iz kojeg je iščeznulo mitsko-religijsko začaravanje svijeta mora se, dakle, preokrenuti u svojoj biti i nastojati iznova stvoriti „novoga Boga“ na posve drugome tlu. Sve nam to još više svjedoči o tajnoj vezi između romantike i povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Znamo kakve su bile posljedice te mahnitosti samoporađanja bogova u doba avangarde. Totalitarni spektakli fašizma, nacizma i staljinizma svjedoče o pseudosintezi ideje nastale u doba romantike koju je Richard Wagner doveo do novoga kulta nacionalne heroike. Riječ je o pojmu cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk) kao sinteze lijepih umjetnosti i političke ideologije totalne države. Hitlerov nazi-kunst i Staljinov prolet-kult samo su dva u ideji bitno ista, ali u pojavnome liku različita puta u tvorbi novoga društva/zajednice, polazeći od estetskoga shvaćanja „vječne ljepote“. Ideja ljepote doživjela je svoju drugu simboličku smrt, da se poslužimo pojmom iz Lacanove psihoanalize, u totalitarnim porecima 20. stoljeća. Svaki pokušaj njezina oživljavanja iz pepela Auschwitza i iz zaleđenih tundri Kolime mora računati s time da novo ne može nastati bez traumatskoga sjećanja na ono što pripada kraju povijesti (umjetnosti).8 Sumrak bogova postaje izlikom za revolucionarnu akciju strategija nadomjeska. Jedna je u estetizaciji politike (fašizam – nacizam), a druga u politizaciji umjetnosti (staljinistički komunizam). U ovom slučaju izostavit ćemo pojavu kiča kao „lošega ukusa“. Poznato je da njegovo podrijetlo seže u romantiku. Razlog leži u tome što su oba pojma, ukus i kič, 7

8

Hans-Georg Gadamer, „Dichtung und Mimesis“, u: Ästhetik und Poetik I: Kunst als Aussage, Gesammelte Werke, sv. 8, Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1993., str. 80. Vidi o tome: Peter Adam, Arts of the Third Reich, London: Thames and Hudson, 1992. i Boris Groys, Gesamtkunstwerk Stalin: Die gespaltene Kultur in der Sowjetunion, München: C. H. Beck, 2008.

221


222

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

samo binarne opreke nečeg što ih uopće omogućuje. Radi se, dakako, o estetskome doživljaju koji se materijalizira u umjetničkome predmetu dvama načinima: (a) kao skrnavljenje autentičnosti izvornika i (b) kao oponašanje prirode u naturalističkome značenju stila vladajućega krajem 19. stoljeća. Nakon što je povijesna avangarda ukus i stil učinila posve nevažnim za estetsku tvorbu nove revolucionarne umjetnosti, preostalo je još samo da se skrnavi i oponaša ono što je ionako bilo rezultatom društvene ili tehničke konstrukcije. To nije ništa drugo negoli „stvarnost“ u formi estetskoga dizajniranja svijeta. Izgrađena je prema modelu hiperrealizma. Bio je to stil u slikovnoj umjetnosti neoavangarde 1960-ih – 1970-ih godina. Njegovi su relikti danas na snazi tek u figuraciji bezoblične ekspresivnosti ljudskoga tijela u zrcalu narcizma društva spektakla.9 Eksperimentalna „priroda“ stvarnosti dostatno je rastezljiva poput tijesta od kojeg se može zamijesiti ono što je činio pop-art s Andyjem Warholom i ono što se od 1990-ih godina u suvremenoj umjetnosti na raznolike načine zbiva s ekstremnim pokušajima „povratka realnoga“ i „realizma“ u digitalno doba.10 Kada imamo u vidu da je nestanak „prirode“ i, sukladno s time, svrhovitosti njezine ideje kao modela za klasičnu umjetnost i estetiku od 18. stoljeća do romantike duboko potresao čitavu metafiziku osjećaja i doživljaja, posve je izvjesno da se ideal ljepote i normiranje stvarnosti kao estetiziranja danas može razumjeti upravo nadomještanjem vladavine mimezisa i reprezentacije slike njezinim oživotvorenjem u svakodnevnome životu. Zbog toga je hvatanje „stvarnosti“ problematičan pokušaj da se onime što nam je ostalo od povijesti (estetike) prebriše okrutnost njezine transparencije. Premda se čini da jest, i to u svojem ekstremnome vidu, ništa od toga u suvremenoj umjetnosti zapravo nije na djelu. U tome se ne mogu suglasiti s inače iznimno poticajnom analizom Maria Perniole, talijanskoga teoretičara vizualnosti i filozofa umjetnosti. U utjecajnoj knjizi Umjetnost i njezine sjene on, naime, tvrdi da se ono realno kao traumatsko, s obzirom na Lacanove postavke, proteže na cjelokupnu praksu suvremene umjetnosti kraja 20. stoljeća.11 Perniola ustrajno i filozofijski sažeto pokazuje kako se problem suvremene umjetnosti od 1960-ih godina s neodadaizmom pop-arta do kraja 20. stoljeća svodi na razračunavanje s uskrslim pojmom „realnosti“. Nešto slično pokušao je ustanoviti i Hal Foster postavkom o „povratku realnoga“ nakon iskustva transvangarde i postmo9

10

11

Vidi o tome: Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporaine, Pariz: Gallimard, 2005., str. 102113. Hal Foster, The Return of the Real: Avant-Garde and the End of the Century, Cambridge, Massachusetts – London: The MIT Press, 1996. Mario Perniola, Art and Its Shadow, London – New York: Continuum, 2004., str. 3-25.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

dernizma 1970-ih – 1980-ih godina. Razlika je između tih dvaju pristupa u tome što Foster, iako neprestano upućuje na to da je veza konceptualne umjetnosti nakon Warhola s filmom i performativnim akcijama usmjerena na transparenciju „živoga“, onoga što se događa neposredno u „životu“ kao dokumentiranje njegova raščaravajućega dinamizma i ekstaze, „realno“ ne izvodi lakanovski. Perniola, naprotiv, polazi od premisa filozofijske estetike s njezinim ključnim pojmovima ljepote i uzvišenosti. U inventivnoj uporabi pojmova dospijeva do toga da tvrdi kako umjetnost od modernoga doba znanosti i tehnike kada, uostalom, estetika i nastaje, ima svoj novi okvir ili matricu mišljenja i djelovanja. A sukladno s Heideggerovim pojmom postava (Gestell) naziva to „sjenom“ koja pada na sve što umjetnost kao proizvođenje i stvaranje novoga u svijetu poduzima. Korak dalje u njegovoj analizi čini se iznimno zanimljivim i, dakako, prijepornim. Spoj Heideggera i Lacana u suvremenim promišljanjima umjetnosti nipošto nije nešto uobičajeno. No, nije ni šokantno. Ako, dakle, uzvišenost od romantike ima prizvuk čudovišne bezavičajnosti i „otuđenosti“ (Unheimlichkeit), onda je avangarda u raskidu s metafizičkom tradicijom umjetnosti preuzela napad romantike na ideju ljepote. No, nešto je ostavila gotovo netaknutim, tek neznatno promijenjenim. Perniola smatra da su rituali ekstremne ljepote kao intervencija s tijelom od sakaćenja do tehnomorfnih utopija, poput onoga što čine francuska umjetnica Orlan ili australski kibernetički performer Stelarc, samo negativna strana one uzvišenosti koja od Lyotarda više nema svoje mjesto u raskolu (différend) između uma i osjećaja. Umjesto toga, sam je pojam realnosti natopljen žrtvenim ozračjem transgresije tjelesnoga u susretu (interface) sa strojem. Što je otuda moguće zaključiti? Jednostavno, da „sjene“ suvremene umjetnosti kao okvir ili matrica njezinih preobrazbi prolaze kroz preobrazbe tijela i da se u tom sukobu s društvom, politikom, ideologijom, estetikom, religijom odvija paradoksalno razračunavanje umjetnosti s traumatskim iskustvom „realnoga“. Za Lacana, kao što je poznato, u trijadi imaginarno – simbolički – realno ovo posljednje predstavlja najteži problem jer se ne može izvesti iz jezika (logosa, svijesti, Ja). Subverzija poretka subjekta nastaje tako da jezik kao artikulacija nesvjesnoga u sudaru s „onim“ („Es“ ili super-egom u Freuda), što uopće omogućuje komunikaciju između subjekata, zakazuje. Zato i prelazi u sliku onog što od Freuda i Heideggera suvremeno mišljenje naziva Unheimlichkeit. Što se, naposljetku, događa? Heidegger i Lacan, mišljenje postava i mišljenje realnoga, ono što čini bit tehnike i ono što se znamenuje rascjepom u samoj strukturi imaginarno-simboličke djelatnosti subjekta (prirode kao kulture), ulaze u sivu zonu „sjena“. Suvremena umjetnost utoliko više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Umjesto toga, prema Pernioli, sve je u znaku traumatskoga iskustva uzvišenosti. Iz tog se mjesta traga za zakučastim putevima interakcije jezika i slike. To je ono što podrazumijeva iskaz Waltera Benjamina o „seksualnome pozivu neorganskoga“.

223


224

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

Ukratko, realizam suvremene umjetnosti kraja 20. stoljeća iako, doduše, nije dokaz vladavine suprotnosti pojma uzvišenosti kao što je to zazornost (abjekcija), suvereno vlada svijetom umjetnosti. Razlog leži u tome što je umjetnost postala poretkom koji virtualno povezuje u mrežu ekstremno ogoljene objekte. Bez ikakva drugog simboličkoga značenja, osim tjelesne pojavnosti u stanju šoka i provokacije za okolinu, zadaća im je svedena na stvaranje kaosa. Nije stoga začudno to što seksualnost, a ne erotičnost i hedonizam, zauzima ključno mjesto u tome postavljanju problema spoznaje realnosti. Sama je realnost, napokon, ostala bez ključnih potpornja koju je estetika od njezina početka podarila umjetnosti. Zašto je svaki govor o „povratku realnoga“ ili, pak, o ekstazi realnoga u ekstremnim formama razotkrića tjelesnosti samoga života još od Nietzschea prijepornim kada je riječ o njegovoj primjeni na ono što obuhvaća umjetnost? Kada kažemo „suvremena umjetnost“, mislimo prije svega na iskustvo 20. stoljeća koje se proteže do naših dana.12 Tada su pokreti povijesne avangarde dotadašnju glavnu ideju moderne umjetnosti, kao što je to bila autonomija djela, doveli do posvemašnjega ozbiljenja i dokidanja. Umjesto samozakonodavne funkcije djela kao objekta u kojem se sabire imaginacija i simbolički poredak jezika-slike povijesti, s avangardom u središte nastupa pojam suverenosti događaja. Već je otuda postalo jasno da suvremena umjetnost zapravo oscilira između tih dvaju puteva, pa je rasprava o nadigravanju tzv. moderne i postmoderne s ovoga obzorja podjednako promašena. Oboje su dio jednog te istoga sklopa. A u njemu autonomija i suverenost, uzvišenost i zazornost, novost i obnavljanje, napredak i nazadak, nisu ništa drugo negoli estetski fenomeni znanstveno-tehničke tvorbe „realnoga“ kao traumatskoga iskustva umjetnosti u njezinu zahtjevu za promjenom života. Ne mislim da razlikovanje između moderne i postmoderne nije važno ako se stvari priđe na sociologijski način. U tom slučaju postoji jasna razvojna linija estetike u 20. stoljeću od Ortege y Gasseta preko Arnolda Gehlena do Pierrea Bourdieua i Yvesa Michauda. Uostalom, to je toliko jasno čim se usporede dvije glavne estetske teorije koje ocrtavaju „duh vremena“ i njegove bitne značajke, kao što su Adornova i Lyotardova promišljanja biti umjetnosti. Stoga je Perniola u svojem spoju Heideggera i Lacana za objašnjenje aktualnih fenomena i tendencija u suvremenoj umjetnosti nužno morao dospjeti do onoga što u drugom diskursu njemački filozof umjetnosti i estetičar Wolfgang Welsch naziva procesom estetizacije.13 Ako je realno već uvijek u sebi zatvoreno i nepristupačno, to znači da se ne može psihoanalitički uopće odrediti niti kao negativno niti kao pozitivno u 12

13

O prijepornosti pojma „suvremenost“ u raznolikim aspektima njegova očitovanja vidi: Giorgio Agamben, „Was ist Zeitgenossenschaft?“, u: Nacktheiten, Frankfurt/M.: S. Fischer, 2010., str. 21-35. Wolfgang Welsch, Die Grenzgänge der Ästhetik, Stuttgart: Reclam, 1996., str. 9-61.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

smislu disponiranja stvarima. Poredak se realnoga u sebi raspada čim uvidimo da je njegov način bitka poput stvari-o-sebi (Ding-an-sich) ili poput apsoluta u kojem su subjekt i supstancija jedno te isto. Čudovišnost se realnoga ne može izvesti iz njegovih pojava. Tada bi suvremena umjetnost bila puki prikaz ili komentar onoga što se „događa“, kako je to kritički prigovorio Gehlen uvodeći pojam posthistorije kao spoja eklektičkih i sinkretičkih stilova. Umjesto toga, a usuprot Perniolinim nakanama, trebalo bi pokazati da ono što još uopće održava suvremenu umjetnost na životu nije kritička travestija spram društva spektakla, nekovrsni pop-artovski stav subverzije s pomoću prihvaćanja forme fetiša kapitalizma i potrošačkoga društva, a nije niti teorijska kritika samoga „društva spektakla“ kao ideologije slikovne reprezentacije sveopće praznine bitka. Ta su dva puta samo dvije različite inačice istog problema. Od Duchampa zadaća je umjetnosti da bude istodobno svjedočanstvo „svojega“ vremena i svjetionikom za budućnost. Ako se sam Duchamp odlučio da, umjesto slikarstva, ponajprije radi estetske objekte, a potom da igra šah i ne radi ništa drugo, onda je ta odluka imala u sebi nešto herojsko i žrtveno u sekulariziranoj formi odustajanja od djelovanja. Konceptualna umjetnost, koja od kubizma slijedi zavjet slike kao ideje koja nadilazi granice jezika, pritom se zatvara u svojoj načelnoj otvorenosti za sve moguće promjene forme.14 Djelovanje ne ostavlja vidljive tragove događaja bez medija kao što su fotografija i film. Utoliko opsesija s razotkrićem da ono „realno“ ima u sebi potisnute dimenzije okrutnosti i jezivosti ne proizlazi iz neposrednoga pokazivanja samoga fenomena u-svijetu, poput terora i ratova u današnjoj medijskoj slici svijeta. Na to je skrenuo pozornost već i Paul Virilio u svojoj izložbi na screenovima zračnih luka naslovljenoj Ce qui arrive. Izložba se bavila medijskim predstavljanjem terora i katastrofe u globalnome svijetu.15 Uzvišeno kao traumatska zona realnoga u doba nestanka razmaka između onoga što se događa i promatrača gubi razlog svoje opstojnosti bez neprestanoga uvećanja i nadilaženja mjere. Ništa od toga više nije uopće subverzivno u suvremenoj umjetnosti, pa čak niti eksperimenti s posthumanim tijelom u stanju kiborgizacije i robotizacije. Problem je u tome što je realno u svojoj „biti“ estetizirana trauma jednog događaja koji se događa tako da računa, planira i konstruira ono što uopće „jest“ realnost i sva njezina stanja transformacije.

14

15

Alexander Alberro – Blake Stimson (ur.), Conceptual Art: A Critical Anthology, Cambridge, Massachusetts – London: The MIT Press, 1999. Paul Virilio, L’accident originel, Pariz: Galilée, 2005. Vidi o tom problemu: Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Zagreb: Bijeli val, 2013., str. 522-568.

225


226

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

2. U kraljevstvu „Velikoga Trećega“ Jedna drevna kineska izreka kaže da onaj tko želi kupiti mačku mora kupiti i njezin rep. E, ako uistinu želimo disponirati s pojmom iz hajdegerovsko-lakanovske perspektive, što je već samo po sebi eklatantno postmoderno u spoju nespojivoga, moramo računati na to da je zahtjev za simboličkom tvorbom realnoga unaprijed određen njezinim „repom“. Nije to neki dodatak ili, pak, nadomjestak pojma koji obuhvaća dvoje – traumu i interakciju s Drugim – nego totalitet sastavljen od nekoliko sklopova već bitno promijenjenih estetskih pojmova. Realno je, dakle, traumatska interakcija subjekta s „Velikim Drugim“ u znaku suočenja s čudovišnim tragom njegove neiskazivosti i nepokazivosti. Ono što proživljavamo u realnome nije naša iluzija zbiljskoga, nego jasan pogled u prazno. Da, u prazno. Jer suvremena se umjetnost više ne suočava u svojim dvama likovima – autonomiji djela i suverenosti događaja – s nekim fantomskim odbljeskom Boga i njegovih dvojnika. Umjesto plana transcendencije, problem je u mnoštvu neplaniranih imanencija, da parafraziramo temeljni pojam iz Deleuzeove ontologije postajanja. Realno se ne pojavljuje samo kao traumatska interakcija s Drugim. Ono je, naprotiv, baš onako izvedeno i poredano kao u Lacana i njegovoj parodiji Hegelove dijalektike: imaginarno (I) – simboličko (S) – realno (R).16 Od prirode ili nesvjesnoga do kulture ili svijesti o nužnosti Zakona do traume ulaska-u-svijet kao čudovišnu zonu preobrazbe bitka. Ili, drukčije rečeno, treći poredak umjetnosti nakon klasične i romantične može biti samo ono što odgovara biti tehnike kao postava (Gestell). Taj je poredak estetska konfiguracija tehnosfere. Ona, pak, funkcionira kao autopoietički sustav prijenosa informacija u virtualnome prostoru i realnome vremenu. Što je još preostalo od čudovišno bezavičajnoga realnoga? Ništa drugo negoli čisti znak bez značenja, proizvodnja-stvaranje-konstrukcija novoga iz logike estetskoga mišljenja. A to znači oproštaj od svake apoteoze realnoga. Razlog leži u tome što niti najrealnija realnost ovoga svijeta, sa svim svojim ekstremnim „realizmima“ u umjetnosti performansa, instalacije i konceptualnosti (izvedbe-postava-ideje), ne može dospjeti do „misterija beskonačnosti“ bez pomoći same tehnosfere – sinteze tehnoznanosti i tehnoumjetnosti. Živo je tijelo otuda jedino preostali teritorij uzvišenosti nakon kraja metafizike u avangardi prve polovine 20. stoljeća. Dadaizam je u tom pogledu vizija budućnosti s dalekosežnim posljedicama za konstrukciju tzv. realnosti. U knjizi koja minuciozno razmatra problem odnosa tijela i tehnologije iz aspekta vizija posthumanoga stvora/stvari naziru se obrisi kraja ovog bitnog pojma estetike 16

Jacques Lacan, Écrits, New York: W. W. Norton & comp., 1977. Vidi o tome: Christoph Braun, Die Stellung des Subjekts: Lacans Psychoanalyse, 2. izd., Berlin: Parodos, 2008.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

uopće koji preživljava i doba ravnodušnosti pred ljepotom. Matthew Biro pokazuje da je pronalazak berlinske Dade bio prototip kibernetike i njezine fikcije-realnosti kao što je figura kiborga. Tijelo se više ne razumije prirodnim nastavkom ljudske anatomije u smislu antropologijske teorije medija. Već je prva intervencija dadaizma bila odlučna za ono što će biti glavnim problemom suvremene umjetnosti u 21. stoljeću. To više nipošto nije bavljenje politikom ili religijom u smislu nadomjesne referencije umjesto nestalih pojmova estetike. Budući da je pojam prirode u 20. stoljeću nakon kvantne teorije u fizici i Einsteinovim prijelomnim jednadžbama o zakrivljenosti svemira te univerzalnoj teoriji relativnosti izgubio tajnovit plan božanske transcendencije te je nadomješten multiperspektivnim polazištima decentriranoga subjekta, tijelo se više ne može shvaćati esencijalistički kao vječna supstancija prirode. Ono se rasprirodnjuje u tehničkim dispozitivima konstrukcije onoga što nadilazi razliku životinje i čovjeka u odnosu na „Velikog Trećega“. Tijelo kao stroj sada postaje stroj novoga života koji se razlikuje od ovoga života „ovdje“ i „sada“ po tome što je eksperimentalan i nadomjestiv. I u toj nadomjestivosti koja više nije puka reprodukcija izvornika odvija se čitava avantura suvremene umjetnosti u doba novih medija. Kiborg rođen u berlinskome dadaizmu, prema Birou, nosi značajke upravo ovoga vremena. A to su: (1) hibridnost, (2) primitivizam i (3) identitet.17 Što je to ludo u onoj kineskoj prispodobi o kupnji mačke zajedno s njezinim repom? Sjetimo se Hegela i njegove apsolutne ironije, a ne nipošto „slaboga mišljenja“ Kierkegaarda koji je na Hegelu „parazitirao“ rastemeljenjem grandiozne veličajnosti jedne filozofijske gigantomahije. Na jednome mjestu predavanja „Osnovnih crta filozofije prava“ (Grundlinien der Philosophie des Rechts) obrazlaže se razlika između organizma kao funkcije totaliteta tijela i organizma kao sklopa organa samoga tijela.18 Gledajući „odozdo“, organi su samostalni, svaki ima svoju funkciju u tijelu, ali ne mogu se izolirati jer je tijelo totalitet, što je jasno i Bogu i mahnitome stvoru. U kažnjavanju zločinca koji je ubio čovjeka zbog koristoljublja pravni poredak države postupao bi, naime, sumjerljivo težini zločina i načinu izvršenja zlodjela. Oko za oko, zub za zub, kako glasi ona biblijska. Pa bi zločincu koji je tog i tog čovjeka lišio života pravedna kazna bila, primjerice, odsijecanje ruke ili glave, ako je ubojstvo bilo izvedeno tako okrutno. Uglavnom, Hegelov argument protiv običajnosti (Sittllichkeit) predmodernih plemenskih zajednica i njihova kažanjavanja zločina načelom jednakosti jest moderno načelo totaliteta ljudskoga dostojanstva u smislu njegove 17

18

Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, Minneapolis – London: University of Minnesota Press, 2009., str. 10. Georg W. F. Hegel, „Grundlinien der Philosophie des Rechts“, u: Werke in 20 Bänden, 8. izd., sv. VII, Frankfurt/M.: Suhrkamp, 2004.

227


228

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

duhovno-duševne strukture koja upravlja tijelom. Ali ne kao s patchworkom organa bez kojih nije moguć život osim njihovim nadomještanjem. Riječ je o cjelini. Iz nje se organizam izvodi kao dio unutar duhovnoga sklopa. Tijelo se, dakle, u moderno doba označava napretkom u svijesti o slobodi. A to znači da je njegovo duhovno jedinstvo uvjet mogućnosti njegove tjelesnosti (Leiblichkeit). Jean-Luc Nancy u spisu Corpus preokreće hegelovsku matricu mišljenja tijela i uspostavlja estetsko mišljenje tjelesnosti iz singularnosti događaja kao kontingencije samoga tijela koji susrećemo. Taj preokret nije žrtvovanje cjeline uime nove fragmentarnosti pojedinačnosti kao načela. Naprotiv, tijelo je složena tekstura življenja. U ljudskome se duhovnome okružju očituje iz autentične ekscentričnosti subjekta.19 Misliti tijelo kao čudovišnu zonu razlikovnosti u odnosu na organizam i na kauzalno-teleologijski način odvijanja prirode u čovjeku znači misliti polazeći od cjelovitosti cjeline. No, otuda slijedi samo jedno. Cjelina je živ organizam u svojem „misteriju beskonačnosti“. Pristup tijelu u suvremenoj umjetnosti na kraju 20. stoljeća sve do današnjih dana određuje se upravo iz skrivenoga podrijetla estetike kao kognitivna ili epistemičkoga načina kazivanja (jezika) i pokazivanja (slike) o onome što je neiskazivo i nepokazivo. Ne koristimo se ovdje za uzvišeno Lyotardovim izrazom „prikazive neprikazivosti“. Razlog leži u tome što se izvodi iz pojma umjetnosti kao oponašanja (mimezis) prirode te neizbježno nosi trag metafizičkoga razumijevanja svijeta. Umjesto toga, neiskazivost i nepokazivost upućuju na samu slikovnost „stvari“ koja se utoliko više ne vidi ukoliko proces tehnoznanstvene vizualizacije pravocrtno napreduje, kao što je to slučaj s laserskim tehnologijama i drugim optičkim „čudima“ prodora iza granice vidljivosti uopće.20 „Ludost“ kineske prispodobe u našem slučaju jest u tome da mačka postoji neovisno o repu i rep o mački, baš zato što mačku danas možemo kupiti s repom tigra, a tigra s repom lava i tako dalje. Nismo pritom kupili mačka u vreći jer je ovo doba hibridnih sklopova i spoja nespojivoga. Pouka je jasna. Što je bilo nemoguće za doba klasične i romantične umjetnosti, iako latentno prisutno u njihovim vizijama uzvišenosti bez temelja, sada postaje moguće. Štoviše, čak se čini toliko uobičajenim da je identitet kiborga-lutke u doba dadaizma o kojem govori Biro upravo „hibridni primitivizam“ njegovih umnoženih dvojnika. Ima zanimljivih pokušaja da se povijest te nelagode s nastankom estetike i njezinom promjenom u epistemičko mišljenje tehnosfere razriješi povratkom nečemu što je već bilo i prošlo, pa se misli da se može 19 20

Jean-Luc Nancy, Corpus, Pariz: Editionsié, 2000. Vidi o tome: Gottfried Boehm, Wie Bilder Sinn erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin: Berlin University Press, 2007. i Dieter Mersch, Epistemologie des Ästhetischen, Zürich – Berlin: Diaphanes, 2015.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

oživjeti. Zaboravimo na te naivne iluzije. Estetike bez stroja Unheimlichkeita nema i ne može je biti. Zbog toga je zabludno kružiti površinom i snatriti o vremenu dubine ako je već površina postala glatkom i neprozirnom, ako je postala ne-površinom svih stvari. Uzvišenost se od samoga početka svoje karijere u umjetnosti slikarstva i kiparstva, arhitekture i novih medija može razumjeti kao „ono“ s one strane uma i racionalističke rešetke jezika. Svedemo li taj čudovišan pojam bez pojma i ideje na samu bit estetike moderne umjetnosti, koja se produžava i u liku povijesne avangarde i u aktualnim formama suvremene umjetnosti od performansa, instalacije i konceptualnosti kao sinestezije jezika i slike u kibernetičkoj tjelesnosti tehnosfere, ući ćemo u tamno kraljevstvo gdje suvereno vlada dionizijska destrukcija u svim smjerovima i sa svim zamislivim strategijama izvedbe. Pravi je naziv za „ono“ što je s one strane bitka ili realnoga kao načela užitka (jouissance) razvrgnuće ideje subjekta u simboličkome poretku jezične moći. „Ono“ gdje prebiva stroj Unheimlichkeita u svojoj stvaralačko-razaralačkoj preobrazbi vječnoga prstena bivanja jest topologija mahnitosti. Njome otpočinje rez s pravocrtnom idejom povijesti. U jednoj drukčijoj inačici modernoga mišljenja, primjerice, onoj Artauda i Klossovskoga, prava je mahnitost u tiraniji aktualnosti „novoga“. Mjesto o kojem govorimo u povijesti umjetnosti svagda je „tu“. Vidljivo je, međutim, samo iz obrnute perspektive. „Ono“ se zbiva kao transgresija granice između uma i tijela. A granica prolazi kroz slikovni jezik posve drukčijega značenja od „uzvišenoga“ kazivanja o ljepoti kontemplacije i užitka u djelu pročišćenom od svih životnih natruha, kristalno čistom sjaju bez sjena i bez matrice tehničkoga dispozitiva moći. „Uzvišeno“ se ne pokazuje bez čudovišne traume u onome „realnome“ koje nazivamo upravo bolešću mahnitosti ili ludila. Nije, dakle, bolesno „tijelo“ u klasičnome metafizičkome određenju razlike uma i protežne supstancije. Ono što je zahvaćeno bolešću jest sam „um“ ili epistemičko-kognitivni organ, matrica života na Zemlji bez koje nema filozofije, religije i umjetnosti. Tijelo ne boluje. Ono pati zato što osjeća duševne vibracije između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Samo duh kao cjelina duše i tijela, ako još uvijek govorimo u metafizičkim kategorijama iskona, može biti u stanju mahnitosti kada lebdi iznad i uranja ispod „realnoga“ jer je njegova bit s one strane računanja, planiranja i konstrukcije. Umjetnost je od nastanka estetike i njezina pojma uzvišenosti (das Erhabene) trajno u stanju preobrazbe – iz jednog stanja svijesti u drugo, iz kognitivne praznine u epistemičko ludilo, iz vladavine apstrakcija u moć konkretizacije. „Ono“ se ne iskazuje i ne pokazuje nikako drukčije negoli jezikom-slikom događaja. A sam je događaj Hugo von Hofmannsthal poetski nepogrešivo imenovao „misterijem beskonačnosti“. Da bismo dospjeli na put otvorenosti biti umjetnosti u doba tehnosfere, moramo razdvojiti djelo od događaja, autonomiju od suverenosti, a u konačnici jezično-pojmovno pokazati kako se „ono“

229


230

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

neiskazivo i nepokazivo ipak događa s one strane racionalnoga utemeljenja estetske konstrukcije „realnoga“. Je li to još uopće moguće i pripomaže li našem naporu da suvremenu umjetnost oslobodimo od njezina pada u bezdan banalnosti, trivijalnosti i dosade svakodnevice? Nemojmo zaboraviti da se u suvremenoj filozofiji još od Heideggerova temeljna spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine, unatoč tome što mu umjetnost u to doba nije temom promišljanja kao što će to postati sredinom 1930-ih godina, nalazi putokaz za ono što se čini sudbonosnim i ujedno neporecivo odlučnim za egzistencijalni projekt čovjeka. Heidegger razotkriva primarnu vremensku dimenziju budućnosti. Ljudskoj egzistenciji ona pripada na način brige (Sorge) i bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). Ono što je najznačajnije pritom jest oštro razdvajanje autentičnoga načina bitka tubitka (čovjeka) u njegovoj egzistenciji kao samstvenoga pojedinca u zajednici naspram vulgarnoga življenja u svakodnevici masovnoga društva kojim vlada u ontologijskome smislu ono bezlično „se“ (das Man).21 Kako je uopće moguća autentična egzistencija ako ne na način događaja suverene odluke samstvena pojedinca da se suprotstavi logici tehničkoga dispozitiva moći? Nije li, uostalom, ta i takva egzistencija nužno ono što je u svojoj „mahnitosti“ nesvodljivo na masovnu ravnodušnost uronjenosti u svakodnevni bitak stvari, poput banalnosti doživljaja, trivijalnosti iskustva izvanjskoga svijeta i, naposljetku, duboke dosade (tiefe Langeweile), koju će Heidegger iscrpno tematizirati u razlikovanju ljudskoga svijeta od onoga životinje u svojim predavanjima 1929./1930. godine naslovljenim „Temeljni pojmovi metafizike: Svijet-konačnost-usamljenost“ (Die Grundbegriffe der Metaph-ysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit)?22 Autentičnost egzistencije u razlici od vulgarnosti pripadanja stroju masovnoga društva zahtijeva preokret u razumijevanju zadaće i uloge umjetnosti kao autonomnoga umjetničkoga djela. Ništa nije čudovišnije negoli umjetnosti i umjetniku pripisivati ono što se čini značajkom postojanja na način funkcije i sredstva nekoj drugoj svrsi. Nisu posrijedi tek stvari i objekti masovne industrijske proizvodnje kao estetski objekti spremni-za-uporabu (ready mades), koje je Marcel Duchamp preobrazio u „nove relikvije“ tehnomorfne civilizacije potrošnje. Opasnost nastaje kada se čovjek u svojoj slobodi i egzistencijalnome nabačaju otvorenih mogućnosti svijeta svodi na zupčanike onoga što Heidegger naziva najprije makinacijom (Machenschaft), a potom postavom (Gestell). Muka u pronalaženju prave riječi za mišljenje „drugoga početka“ jest muka kazivanja u doba vladavine planetarne tehnike. Sve što jest ona preobražava u materijal kao sirovinu 21 22

Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. II, Frankfurt/M.: V. Klostermann, 1976. Isti, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt-Endlichkeit-Einsamkeit, GA, 3. izd., sv. 29-30, Frankfurt/M.: V. Klostermann, 1983.


STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

za proizvodnju i informaciju, a bit čovjeka desupstancijalizira do nestanka razlike između ljudskoga i neljudskoga. Problem suvremene umjetnosti u tom svjetlu jest traganje za autentičnom egzistencijom umjetnosti i umjetnika u doba vladavine bezličnoga stroja tehnosfere. Je li mahnitost nužan put slobode s one strane estetike kao računanja-planiranja-konstrukcije bezavičajnoga svijeta? Objektilnost bez objekta Preokret je u utemeljenju estetike očigledno nastupio Schellingovim mišljenjem. Njegov zagovor obnove „umjetničke religije“ kao uvjeta mogućnosti da umjetnost podari nadolazećem vremenu sjaj ljepote same ideje čini se presudnim za buduće velike promašaje. Za razliku od Hegela, on nije postulirao kraj umjetnosti zbog nestanka „najviše duhovne potrebe“ za njom u doba apsolutne znanosti. Umjesto toga, otvorio je mogućnost nečega što ima prizvuk paradoksalna poslanstva filozofije umjetnosti: da, naime, istodobno otvori i zatvori mogućnosti onoga što jest suvremeno iz sebe samoga, iz svođenja na vulgarnu dimenziju ekstaze vremenitosti, kao što je aktualnost sadašnjosti, te da oslobodi umjetniku prostor za stapanje s idejom iskonskoga događanja onoga što kako umjetnost, tako i filozofiju bitno nadilazi. Tumačenja njegova preokreta uistinu su složena i raznolika u suvremenoj filozofiji. No, čini se da je ono što je ostavio Heidegger u svojim predavanjima za našu svrhu od dalekosežne važnosti. Baveći se analizom pojma slobode u Schellinga i time posredno sudbine mišljenja čitava njemačkoga idealizma, Heidegger je otvorio prostor umjetnosti preko Schellinga da više nema za svoj „temelj“ ništa utemeljujuće, pa čak niti metafizički shvaćenoga Boga u ontologijskome smislu kao postojanosti i vječnosti, nepromjenljivosti prvoga pokretača, prvoga uzroka i jedine svrhe svekolika bitka (arhé). Umjesto te metafizičke „tiranije“, sa Schellingom, a ne s Hegelom, dolazi doba bestemeljnosti i kontingencije u samome događaju umjetnosti koja porađa „bogove“ iz sebe same u pripremnome mišljenju „drugoga početka“. Heideggerov je, dakle, Schelling onaj koji uvodi u suvremeno mišljenje već time što mu podaruje sve bitne pojmove i kategorije, pa tako i drukčije shvaćenu uzvišenost. Ona ne dolazi više iz objekta, niti iz subjekta, nego se otvara kao mahnitost same otvorenosti, kao misterij same stvari (Das Ding selbst). Zašto se otvara kao mahnitost upravo nečega što omogućuje osjećaj i tjelesnost, ali samo nije svedeno na dušu i njezina očitovanja u svijetu? Prihvatljiv odgovor možda bi bio da se radi o radikalnome suprotstavljanju bilo kakve racionalizacije bitka. Logos nije apofantički, nego onaj koji se prikriva iza tajnoga ili okultnoga znanja o samoj stvari (mantiké epistéme). Vidjet ćemo kako se to usadilo u misaone i stvaralačke eksperimente suvremenih umjetnika koji su

231


232

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

odavno napustili moderni mit o fragmentiranju zbilje i djelovanju funkcija u totalitetu organizma. Romantičko shvaćanje umjetnosti živo je i kada ga ništa više ne opravdava danas sve dok postoji težnja za genijem i za cjelovitim umjetničkim djelom (Gesamtkunstwerk). No, umjetnost bez živućega Boga ne može preokrenuti metafiziku u drugome smjeru koji bi trebao biti ireverzibilan te tako oslobađajući za ideju „misterija beskonačnosti“. Sažeto iskazano, umjesto sustava i metode povijesti, sa Schellingom nastaje posljednji gotovo mesijanski zov iskona u nadolazećem. Otuda umjetnost postaje sudbinom filozofije, a sloboda egzistencijalnim projektom čovjeka kao umjetnika. Sve je drugo pad ispod razine vremena. Ali ne „ovoga“ koji se zbiva „sada“, već onoga koje povezuje početak i kraj izvan „loše beskonačnosti“ istoga. Nije Schelling skriveni utemeljitelj „postmoderne“, kako je to pokušao efektno poentirati Wolfgang Welsch u svojim komentarima promjene estetskoga smjera metafizike od romantike do 20. stoljeća.23 Riječ je o mišljenju kojim se otvara mogućnost da se beskonačnost, sloboda i egzistencija saberu do istovjetnosti. Polazi se pritom od toga da ih ništa više ne drži zajedno osim umjetnosti. A i ona, govoreći poput pjesnika Rimbauda iz Sezone u paklu, samo još „pohlepno čeka Boga“. Što se ovdje spašava i čime? Umjetnost s pomoću filozofije ili filozofija s pomoću umjetnosti? Očigledno je da je potonje posrijedi, ali tako da umjetnost kao „oruđe filozofije“ poprima drukčiju funkciju od dosadašnjih načina njezina pojavljivanja. Mjesto unutar kojeg mahnitost oslobađa od zahtjeva racionalne jezgre tradicije nije ništa postojano i fiksno. Ono je poput beskonačnosti, slobode i egzistencije bez vlastite ukorijenjenosti u bilo što. Zato je istinski izvedeno iz nečega što nadilazi sve ljudsko i organsko, a prožima život njegovim usmjerenjem spram neživoga, gotovo fetiški objektiviranoga u obožavanju stvari kao predmeta religioznoga obožavanja. Bezavičajnost i čudovišnost jest topologija uzvišenoga. Stoga je pravi pojam bez svrhovitosti estetike upravo ono što se ne pojavljuje kao „osjetilni sjaj ideje“, nego kao stvar sama (to autó, das Ding, tyhé, automaton) u svojoj samopokrenutosti i samorazvitku. Mahnitost ne dolazi, dakle, iz svijesti čovjeka koji je postao obuzet bolešću duše, kao što se to zbiva s psihozama u rasponu od neurastenije do shizofrenije. Racionalnost u svojem najvišem dosegu apsolutnoga znanja nije živi um. Pravi je problem u tome što se ono živo preobražava u stroj koji računa, planira i konstruira „umjetan život“ (A-Life) kao u tehnoznanstvenoj produkciji umjetnoga uma (A-Intelligence). Ako mahnitost nije „stvar“ tzv. poremećene svijesti ili bolesti koju nazivamo pučki ludilom, što je onda posrijedi? Izvor ili mjesto odakle mahnitost postaje zrakom koji udišemo u čitavoj suvremenoj umjetnosti i njezinim razračunavanjima 23

Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Stuttgart: Reclam, 2012., str. 25.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

s estetikom djela i događaja nije ništa drugo negoli preobrazba samoga tijela iz duševno-duhovne konstitucije čovjeka u konstrukciju stvari/stvora u posthumanome stanju. Nije mahnit čovjek u stanju izokrenute stvarnosti koju vidi kao jedinu pravu stvarnost jer bi to bila skopička i vizualno-epistemička definicija ideologije. Posve suprotno, oznaka mahnitosti pretpostavlja hipertrofiju „ludila“. A ona se ne može kontrolirati psihoanalitičkim vježbama putovanja od nesvjesnoga (jezika) do simboličke tvorbe realnoga kao mjesta apsolutne svijesti, što Sigmund Freud određuje znamenitom izrekom: gdje je bilo „ono“, treba postati Ja (Wo Es war, soll Ich werden). Umjesto tog psiho-prosvjetiteljstva, na djelu je nešto mnogo čudovišnije. Heidegger je pred kraj života, baveći se umjetnošću i slikarstvom Paula Kleea kao protutežom napretku planetarne tehnike, zapisao da je bit tehnike u „mahnitosti bez utjehe“ (trostlosen Raserei).24 Izvor odakle potječe ta mahnitost koja je autopoietičkoga karaktera, a nije „stvar“ logički artikuliranoga jezika kao sredstva komunikacije, jest u događaju bez presedana u povijesti zapadnjačke metafizike, a koji k tome nije samo ograničenoga dosega djelovanja, već se rasprostire na čitav svijet u planetarnoj mobilizaciji tehnike. U bitnome smislu tko želi još govoriti o estetici kao epistemologiji osjetilnosti u načinu zamjećivanja „realnoga“ ne smije zaboraviti da njezino podrijetlo nije u ideji ljepote. Umjesto mirne kontemplacije koja je označavala klasičnu umjetnost, estetsko je iskustvo od romantike do danas u znaku preokreta metafizičke sheme uopće kojom se umjetnost određivala od iskona. Događaj kojim se uzvišenost iskazuje i pokazuje u svojoj neiskazivosti i nepokazivosti jest bit tehnosfere. Iz nje ne proizlazi više ništa osim „mahnitosti bez utjehe“, kao uvjeta mogućnosti onog misterija beskonačnosti o kojem je još snatrio Hofmannsthal. No, i taj se uvjet sada više ne nalazi u iskustvu religioznoga ili čak filozofijski shvaćenoga Boga. Na njegovo je mjesto suvereno zasjela samoproizvodnja tehnosfere. U računanju, planiranju i konstrukciji onoga što nije ni priroda ni kultura, ni imaginarno ni simboličko, a, naravno, niti bilo što „realno“, odvija se njezin zatvoreni krug značenja. Lacan je posve za to neupotrebljiv, kao i čitava psihoanaliza za bilo kakav pouzdani pristup samoj „stvari“ o kojoj se ovdje radi. Drugim riječima, tko želi govoriti o vladavini planetarne tehnike kao kibernetički usmjerene tehnosfere u životu bez iluzije postojanosti bitka i njemu primjerene svijesti, pa čak i u stanju decentriranoga subjekta, taj mora odbaciti bilo kakvu dihotomiju supstancije i subjekta, svijesti i ludila. Na kraju mora skrušeno priznati da o tome više ništa ne zna. Roboti, androidi, kiborzi nisu „ludi“. Nisu to racionalna bića kontrole emocija, iako nas ovo zasigurno čeka u daljnjem razvitku umjetne in24

Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Zagreb: Litteris, 2006., str. 219.

233


234

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

teligencije i robotike. Njihova je jedina stvarnost da su kao tehnički objekti u stanju objektilnosti, da se poslužimo inverzijom Artaudova pojma-piktograma kao što je subjektil.25 To znači da nadilaze duševno-duhovne razlike. Razlika koja ih u stanju kaotičnoga poretka entropije digitalne mreže održava kao objekte i aktore jedne estetike posthumanizma/transhumanizma dolazi iz posve drukčije konstrukcije njihova ontologijskoga statusa od metafizike kakva se uspostavila od Platona do kibernetike.26 Zbog toga je suvremena umjetnost ponajmanje izigravanje starih rješenja u novome ruhu, premda se tako čini njezina aktualna proizvodnja koja u izvedbi i u teorijskome promišljanju još uvijek prebire po arhivima avangarde i pronalazi toplu vodu od pojma repolitizacije do reestetizacije stvarnosti kao društvene ili političke te neke druge „mistične“ strategije njezina opravdanja. Pravi je problem njezine suverenosti događaja u tome što je dospjela do druge strane tamnoga mjeseca. Rastvorila se u zatvorenosti jedne otvorene strukture. Više joj ništa ne treba osim „nove“ estetike emergencije i kontingencije umjetnoga života. Tehnosfera, naime, više nije racionalna tehnika ili iracionalna mogućnost da se njezina moć preobrazi iz projekta u projektile. Sve je to postalo zastarjelo. Baš kao i čovjek koji joj na tom putu u beskonačnost bez misterija služi poput beskorisnoga suputnika u međuzvjezdanome prostranstvu.27 Mahnitost je nekontrolirana kontrola samoga objekta „ludila“ kao preokrenutoga poretka subjekta. Subverzija u pojmu estetike o kojoj ovdje govorimo ne znači odbacivanje ljepote nauštrb uzvišenosti, niti, pak, napuštanje estetike djela u korist estetike događaja zbog uvida da je tijelo kao medij u suvremenoj umjetnosti postalo performativnim događajem šoka i provokacije života pred beživotnošću estetskoga objekta (ready mades). Ono što valja izvesti u ovome razmatranju jest to da je proces preobrazbe tijela od ljepote do čudovišne nakaznosti, ekstremne izvedbe u društvu spektakla, pa čak i delirija zazornosti u performansima, na filmu, na mreži digitalnih medija (mokraća, izluče25

26

27

Vidi o tome: Jacques Derrida – Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, Cambridge, Massachusetts – London: The MIT Press, 1998. Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen „Do danas je kulturna kritika vidjela razaranje čovjeka isključivo u njegovoj standardizaciji, dakle u tome da je individuumu, pretvorenom u serijsko biće, ostavljena samo numerička individualnost. No, danas je, dakle, proigrana čak i ta numerička individualnost; numerički ostatak i sam je još jednom ‘dividiran’, ‘individuum’ je pretvoren u ‘divisum’, rastavljen na mnoštvo funkcija. Razaranje čovjeka očigledno ne može ići dalje; čovjek očito ne može postati inhumanijim. Utoliko je zbrkanija i liecemjernija ‘renesansa cjelovitih gledišta’ koju s patosom i pozom slavi današnja psihologija, što je zapravo samo manevar da se sakriju krhotine čovjeka pod akademskom togom teorije“. – Günther Anders, „Svijet kao fantom i matrica: Filozofska razmatranja o radiju i televiziji“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Zagreb: Litteris, 2012., str. 144. S njemačkoga preveo Borislav Mikulić.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

vine, sperma, krv) ništa više negoli rezultat vladavine poretka umjetnosti kao čiste objektilnosti tehničkoga objekta. Unaprijed moramo kazati da se ovdje ne radi tek o promjeni označitelja. Primjerice, da pohvalu subjekta u Lacana i neomarksizmu zamijenimo ravnodušnim priznanjem vladavine objekta kao dispozitiva moći. U suvremenim ontologijama novoga realizma i „materijalističkoga objektivizma“ kojemu čovjek predstavlja, kao i u neognostika, tek grešku jednog okrutnoga Boga u procesu stvaralačke evolucije ovo je uobičajeno.28 Vratimo se dionizijskoj mahnitosti umjetnosti u doba najvećeg vizualnoga dosega povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Već je iz toga jasno da se tajna same „stvari“ u njezinoj moćnoj izvedbi Unheimlichkeita ne skriva u slikarstvu nepredmetnosti ili estetskoga objekta (Maljevič – Duchamp). Jednako tako, nećemo je pronaći niti u uznapredovaloj umjetničkoj fotografiji za koju još uvijek narativnost prizora iz tzv. realnosti ima snagu vodećega načela oblikovanja estetske zbilje. Naime, fotografije su sve do 1960-ih godina i pojave televizije bile mimetičko-reprezentacijski praktikum stvarnosti kao nadomjestka za Bildungsroman. U njima se epika pripovijedanja obiteljskoga života miješala s poetikom melankolije i žalovanja za izgubljenim objektom ljubavi nakon smrti u nasilnoj pogibiji rata ili samoubojstvu s razlogom. Nitko nije tu epsko-poetsku metareferencijalnost teksta, kojom se građanski stil umjetničke fotografije razvio nakon I. svjetskoga rata u Europi i diljem bogatoga Zapada, bolje teorijski dohvatio od Siegfrieda Kracauera. Za njega se, naime, fotografijom ne prikazuje i ne predstavlja stvarnost, nego se inscenira njezina realna iluzija ovjekovječenja u objektima mrtve prirode od izvanjskoga krajolika modernoga grada do unutarnje perspektive uređenja društvenih odnosa pojedinaca iza spuštenih zastora. Fotografijom se konstruira produktivna melankolija zlatnoga doba art-deco kapitalizma. Prostorni kontinuum koji zahvaća fotografija odgovara vremenskome kontinuumu toga vremena. Tada neohistoricizam osvaja posljednju oazu ljudskoga života i pretvara ga u slikovni igrokaz s kulisama – subjektivnost individuuma.29 Slikati se u insceniranome prostoru povijesti kao scenografije za građanski dramolet otada postaje obvezom ostavljanja traga identiteta, a ne hirom dekadentne aristokracije u masovnome industrijskome društvu. Fotografija je uvijek u znaku mirne kontemplacije promatrača. Hladna i „objektivna“ u promatranju svijeta iza onoga što se i u tehničkome jeziku aparata reprodukcije slike ne zove slučajno objektivom. To je neizravni dokaz da su novi mediji objekti tehničke konstrukcije. 28

29

Vidi o tome: John Gray, Straw Dogs: Thougts on Humans and Other Animals, London: Granta Books, 2003. Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimars Essays, Cambridge, Massachusetts – London: Harvard University Press, 1995., str. 49.

235


236

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

U spoznajno-opažajnome smislu uvijek funkcioniraju na načelima dokidanja bilo kakve intervencije tzv. subjekta u „prirodu“ i „svijet“. Indijanci vjeruju da je fotografiranje čin kojim se ljudska duša otima iz „prisvojenosti“ osobe koja je ima, pa zato ne dopuštaju fotografirati se. Ništa drugo nije imao u vidu niti Antonin Artaud u svojim radikalnim postavkama protiv zapadnjačkoga pojma umjetnosti i metafizike subjekta kada je govorio da mu je iskonsko „Ja“ ugrabljeno činom rođenja. Dionizijska umjetnost eksperimentalne mahnitosti postaje 1920-ih godina europski nijemi film. Nedostatak u tehničkoj izvedbi, nemogućnost reprodukcije zvuka učinila je te filmove rane avangarde savršenim laboratorijem stvaralačkoga ludila pokretne slike. Tada su stvoreni najznačajniji uraci uopće u formi avangardnoga filma, poput Buñuelova i Dalíjeva Andaluzijskoga psa te filma Germaina Dulaca sa scenarijem Antonina Artauda Školjka i svećenik iz 1928. godine. Čini se kako su ta dva filma izravna protuteža radikalnoj avangardi s njezinim dvama vladajućim smjerovima u sovjetskome i njemačkome slučaju: politizacijom umjetnosti u povijesnoglazbenome spektaklu, filmu Sergeja Eisensteina Krstarica Potemkin iz 1925. godine, i estetizacijom politike u dokumentarnome filmu Leni Riefenstahl Trijumf volje iz 1935. godine. Protutežom valja ovdje shvatiti pokušaj da se ideja filma, umjesto kao političke propagande, ideologije i spektakla totalitarnoga poretka moći (staljinističkoga komunizma i nacizma), preusmjeri spram religiozne mistike umjetnosti u ateologijskoj inačici suverenosti događaja. Unutar povijesne avangarde vjerojatno je berlinski dadaizam poseban slučaj. Zbog toga što njime na scenu prvi put izričito dolazi izvedba tijela u javnome prostoru. No, još je važnije to da je ideja dadaizma negacija temeljnih načela sovjetske avangarde s obzirom na pitanje o mogućnostima promjene društva umjetničkim preokretom života.30 Dok je, naime, Andaluzijski pas savršeni primjer metode i sustava avangardne umjetnosti koja stvarnost konstruira kao nadrealni san s pomoću šoka i provokacije promatrača, u slučaju Školjke i svećenika potvrđuje se Deleuzeova postavka kako je film sekularna religija moderne. Kino zamjenjuje kazališnu dvoranu. No, to čini tako da dokida opažajno-socijalne razlike koje su bile upisane već u arhitekturi nacionalnih kazališta od renesansnoga doba. Početak novih medija u 20. stoljeću s filmom i projekcijom u kinodvoranama označava početak masovne kulture kao medijske proizvodnje događaja. Usto, logika je (umjetničke) slike u stvaranju događaja u tome što je razmještena iz prostora svetosti (hram, katedrala) u sekularne prostore nadomjesne „svetosti“ (muzeji, galerije). Film je treći poredak toga metafizičkoga na30

„Dadaizam je pokret ‘mističkoga’, a ne političkoga – unatoč javnoga političkoga očitovanja i rigoroznosti njegovih akcija.“ – Dieter Mersch, „Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/.../mersch.kunst.und.sprache, str. 16.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

domještanja. I stoga je uistinu najbolji primjer kraja estetike djela s njezinim kultom originalnosti i genija kao stvaratelja. S filmom kao reprodukcijom izvornika i kinom kao ne-mjestom izvedbe, jer su prostori projekcije privremeni, a ne postojani ili „vječni“ poput Božjih kuća, nastaje svijest o gubitku aure i njezinu nadomještanju u tehničkoj ili mehaničkoj reproduktivnosti, kako je to prvi u 20. stoljeću promislio Walter Benjamin. Razmještanje se slike u filmu zbiva kao vremenski i prostorni jaz između „ovdje“ i „sada“. Film nikad nije i uvijek jest prostorno-vremenski kontinuum scena nastalih montažom zbog toga što, za razliku od fotografije, ne počiva u prošlosti, već se okreće u „lošoj beskonačnosti“ aktualnosti.31 Druga je značajka filmova s nadrealističkim potpisom 1920-ih godina ta što su usmjereni u ono što smo nazvali strojem Unheimlichkeita. A to obuhvaća čitav niz eksperimenata s tijelom glumca kao subjekta/aktera od sukoba sa sablasnim prikazama, košmarnim snovima, nakaznim Drugim u zrcalu do začaravanja stvarnosti mjesečarenjem između neba i zemlje. U cjelini, šok i provokacija pripadaju praksama raskomadana tijela od rezanja rožnice oka britvom do skalpela koji odsijeca vrh dojke. Šokantnost prizora izravno provocira promatračev opažajni sustav. Od samoga se početka ljepota mirnoga pogleda u svijet na platnu pokazuje iluzijom. Kretanje slika, kinematički način proizvodnje svijesti pretpostavlja događaj pokretanja kognitivno-senzorne mreže sekvencija. One imaju za svoj cilj stvoriti kolektivnu katarzu u preokretanju značenja pojma uzvišenosti. Zbog toga se, umjesto politizacije stvarnosti, zbiva mistifikacija kinematičke onostranosti. Površnim pogledom već uočavamo da su paradigmatski filmovi nadrealističkih umjetnika, među koje valja ubrojiti i Artauda do kraja 1920-ih godina, prožeti nastojanjem da komadanjem tijela u iluziji filmske projekcije nadomjeste čudovišnost pogleda „onoga“ što je u tradiciji novovjekovne estetike bilo neiskazivo i nepokazivo. Umjesto srdžbe potlačene klase koja želi doći na vlast da bi radikalno promijenila društveni poredak bespravlja, ovdje se gestualnost tijela ne referira na političke ideje jednakosti i pravednosti kao u Eisensteina ili, pak, na ideje totalne države u homogenosti nacije i Vođe kao u Riefensthalove. Buñuel i Dalí s Andaluzijskim psom i Dulac i Artaud sa Školjkom i svećenikom pristupaju susretu s uzvišenim u dekonstrukciji svetoga, tijela i opscenosti. Politika i ideologija od umjetnosti stvaraju poredak totalne moći slike kao ornamenta, da se poslužimo terminologijom Siegfrieda Kracauera. S druge, pak, strane, religija i opsceno od oka iziskuju napor prevladavanja vlastite nedužnosti. Zbog toga su subjekti/akteri ovih filmova u ekstatičkoj napetosti nalik Berninijevim kipovima. Duhovna snaga njihove pojave u patetičnoj 31

Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter der technichen Reproduzierbarkeit: Drei studien zur Kunstsoziologie, Frankfurt/M.: Suhrkamp, 1996.

237


238

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

gestualnosti izbija na platnu projekcije kao fanatična obuzetost mahnitošću. Tko je vidio pogled Antonina Artauda u filmu Carla Theodora Dreyera Stradanje Ivane Orleanske (La Passion de Jeanne d’Arc) iz 1929. godine, vidio je sve: religioznu ekstazu, mahnitost, obuzeto tijelo, odlučnost i prokletstvo. Napomenimo da je Gilles Deleuze gotovo faktografski precizno, ali ne iz empirijskoga iskustva, već iz logike same „stvari“ došao do bitne razlike u načinu glume europskih i američkih glumaca i, vice versa, značenja pokreta i vremena u europskim i američkim filmovima. Ovo se odnosi upravo na 1920-e godine vladavinom tzv. nijemoga filma. Europski su filmovi i njihovi protagonisti na filmu zapravo kazališni subjekti/akteri i nastoje tehničku „manu“ filma prevladati ekspresivnom gestualnošću tako što neprestano gledaju u „ono“ neiskazivo i nepokazivo, što kamera usmjerava u prostor visine i dubine. Otuda snovi i mahnitost nisu tek prikaz umjetničke uronjenosti subjekta u svoje imaginarne svjetove, nego rezultat religiozne transcendencije filma kao sekularne teodiceje u pokretnoj slici. Usuprot tome, američki su filmovi i njihovi glumci živa imanencija pokreta, a njihovo je kretanje naprosto „prirodno“ čak i kada je namješteno i daleko od spontanosti. Umjesto Boga u ekstazi tjelesne patnje, ovdje se radi o parodiji i ironiji uzvišenosti koja je utoliko „realnija“ ukoliko je sama realnost dokumentarnija, pa je logično da se tijelo, umjesto dramatskoga komadanja i rezanja na dijelove, kanibalski jede i poslužuje na pladnju povampirenih pragmatista, vukodlaka i inih pseudomitskih bića iz masovne zaluđenosti hororom. Deleuze je, dakle, bergsonovski film shvatio kao sliku. Ona se tehnički odnosi na pitanja opažaja i spoznaje realnosti iz logike događaja. Dvije su vrste slika ontologijski odgovor na preobrazbe tijela iz postojanosti bitka u postajanje razlikom: slika-pokret i slika-vrijeme.32 Jesmo li time prispjeli bliže odgovoru na pitanje o odnosu svetosti, opscenosti i onostranosti kojim se bave filmovi Andaluzijski pas i Školjka i svećenik? Zacijelo da, ako pođemo od pretpostavke da su temeljne ideje navedenih filmova u ateologijskome pokušaju dekonstrukcije tijela kao metafizičke tabule rase. Nema nikakve sumnje, ovi filmovi ne poružnjuju „ljepotu“, niti je posjedaju na koljena da bi je izvrijeđali poput Rimbauda u Sezoni u paklu (Saison en enfer). Njihovo je poslanstvo mnogo složenije od puke djelatnosti rastemeljenja bitka i njegovih metafizičkih shematskih klasifikacija. Ništa nećemo dobiti ukoliko krenemo u dosadne rituale prepričavanja tzv. sadržaja ovih filmova. Premda je to nužno za filmografijske analize alegorijskih značenja kinematičke slike 1920-ih godina, a bez toga se očigledno ne može zamisliti ozbiljno bavljenje filmskom kritikom, pa čak niti teorijom filma, mi ćemo učiniti sablazan i pretpostaviti da je „priču“ moguće metodički otkloniti 32

Gilles Deleuze, Film I: Slika-pokret, Zagreb: Bijeli val, 2010.; Film 2: Slika-Vrijeme, Zagreb: Bijeli val, 2010. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

iz razumijevanja filma kao događaja i kazati, poput Ludwiga Wittgensteina, da je suvremeni film: „obojani i intenzivni epoché“.33 „Ono“ ili o tehnosferi kao umjetničkome događaju Što to znači? Ponajprije, slika koja ne oponaša stvarnost kao podrijetlo mahnitosti, nego upućuje na metareferencijalnost samoga medija koji svoj razlog opstojnosti ima u tehničkome načinu razotkrivanja bitka nije sredstvo neke fantomske narativnosti. Ona ne pripovijeda o nečemu. Umjesto toga, „ono“ što se ovdje događa proizlazi iz tehničke preobrazbe stvarnosti iz prirode u dispozitiv umjetnoga života kao kulture. Dodajmo tome, riječ je o masovnoj kulturi industrijskoga društva reprodukcije objekata. Iz svega je razvidno da objekti te kulture više nisu relikvije pohranjene u crkvama i katedralama, artefakti umjetnosti iz daleke prošlosti izloženi u muzejskim odajama. Mjesto čuvanja događaja iz tzv. stvarnoga života bitno je razmješteno iz prostora svetosti u prostore intimne opscenosti. Golo tijelo postaje više od estetskoga objekta. Nije stoga začudno što je tajna povijest pornografije od glamuroznih privatnih zabava do transparencije seksualnosti bez granica u doba demokratizirane digitalne kulture ono koje više ne nastanjuje duhovne potrebe za umjetnošću, nego kulturne potrebe za totalnom estetizacijom „grijeha“. Slika u kinematičkoj formi ne prikazuje i ne predstavlja opsjednutoga čovjeka u masovnome društvu sustavnoga ludila. Ono što je u ovome metareferencijalnome obratu od jezika k slici uistinu čudovišno, a otpočinje dvama filmovima nadrealističke poetike krajem 1920-ih godina, jest upravo mahnitost kao bit korporalnosti suvremene umjetnosti. Filmovi koji se, dakle, bave tzv. mistično-religioznom tematikom ne oskvrnjuju vjeru time što na mjesto svetosti uspostavljaju kult obnaženoga tijela u ekstazi, poput performativne inačice Berninijeve skulpture Sveta Tereza u ekstazi. Prava je zadaća tih filmova da kognitivno-senzorne mape modernoga promatrača podese za učinak derealizacije. To se mora dogoditi da bi suvremena umjetnost sebe opravdala polazeći od suverenosti događaja tjelesne inskripcije patnje i boli kao najvećega mogućeg užitka (jouissance). Mahnitost ne dolazi iz objektiva kamere. Ne skriva se niti u projekciji fascinantnoga pogleda Antonina Artauda koji u Stradanju Ivane Orleanske igra ludoga redovnika uvjerenoga da je Ivana Orleanska sâmo utjelovljeno zlo i da je treba spaliti na lomači. Uzvišenost u formi mahnitosti dolazi iz objektilnosti slike kao događaja. To je ono što nadilazi svaku subjektivnost 33

Ludwig Wittgenstein, Remarks on the Philosophy of Psychology, sv. I-II, Oxford: Basil Blackwell, 1980.

239


240

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

filma i istodobno svaku objektivnost tehnike. Premda je tehnika formalni uzrok nastanka filmske slike, ono što joj nedostaje u njezinoj tehničkoj ravnodušnosti nalazi se u tamnoj komori „duše“ (psyhé). Vježbe su psihotehnike života danas postale ofilmljena slika suvremene umjetnosti. A ona vrijeme svodi na „ovdje“, a prostor na „sada“ zahvaljujući napretku tehnosfere i apsolutnoj vizualizaciji stvarnosti. Mario Perniola u suptilnoj analizi tog problema s filozofijskoga stajališta raspravlja čak o mogućnosti „vizualne filozofije“ koja će uspjeti nadići korelacije između jezika i svijeta slika, zvukova, akcija, mjesta. Najbolji primjer za takva promišljanja mogućnosti totalnoga filozofijskoga filma onkraj didaktike i propagande, ali i religije i mistike, pronalazi u filmu Wima Wendersa Čovjek iz Lisabona (Lisbon Story).34 „Smisao umjetnosti ne može ignorirati svijet u kojem živimo – a to donosi sa sobom da je manje vrijedna. Duhovno prevladavanje i svladavanje vremena neće se odraziti u tome što će savršeni strojevi okruniti napredak, nego u tome što će epoha u umjetničkom djelu pridobiti oblik. U tome se iskupljuje. Doduše, stroj ne može nikad postati umjetničkim djelom, ali metafizička pokretačka sila, koja raspaljuje cjelokupan strojni svijet, zacijelo može u umjetničkom djelu pridobiti najviši smisao i time u njega unijeti mir. (…) Tragamo za mutacijama, mogućnostima u kojima bi se život u jednom novom eonu trebao voditi, postati podnošljivim, čak možda i sretnim. Znanstveni eksperiment se svojim pitanjima upravlja na materiju. Svi znamo nečuvene odgovore koje je ona dala i koji ugrožavaju ravnovjesje svijeta. Ono se može ponovno uspostaviti samo tako što će mišljenje dobiti odgovore iz duhovnog kozmosa koji su još nadmoćniji nad onim materijalnim.“35 Objektilnost nadilazi pojam objekta, kao što subjektil potkopava moć subjekta u suvremenoj filozofiji i umjetnosti. Bilo je to jasno Jacquesu Derridi kad se upustio u detaljno razlaganje Artaudova „slučaja“. Nemoguće je odvajati Artauda-umjetnika od Artaudove psihotehnike života. Da, imao je shizofreniju. U psihijatrijskoj klinici u Rhodezu neko vrijeme liječio ga je nitko drugo negoli Jacques Lacan. No, svoditi uzvišenost kao „stroj Unheimlichkeita“ na shizofreniju u povijesti suvremene umjetnosti i filozofije čini se odveć plošnim. Racjep i umnožavanje identiteta u izokrenutoj perspektivi, kao što je ontologija postajanja Gillesa Deleuza, zahtijeva drukčije razumijevanje ne samo shizofrenije kao subverzije čitavoga poretka subjekta u psihijatriji i društvu. Štoviše, ta je „bolest“ ključ za razumijevanje apstraktnoga stroja kapitalizma u digitalno doba. Razlog leži u tome što se suvremeno doba u 34 35

Vidi o tome: Mario Perniola, „Toward a Philosophical Cinema“, u: Art and Its Shadow, str. 34-35. Ernst Jünger, „Preko crte“, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 41, 43. S njemačkoga preveo Mario Kopić.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

mišljenju i umjetničkome djelovanju ne odvija u jednome i homogenome načinu refleksije. Umjesto tog pristupa, svjedočimo mnoštvu izokrenutih perspektiva. Radi se o poretku koji se može opisati kao strukturno samoorganiziranje mreže u kaotičnim situacijama. Prema tome, shizofrenija nije tek bolest izokrenute svijesti koja ne može ono realno uzeti kao traumatsku jezgru života bez njezine simboličke preobrazbe u imaginarno. Psihotehnike života u globalnome kapitalizmu, paradoksalno, pretpostavljaju da je stvarnost shizofrena i da je svijest o toj i takvoj stvarnosti nužno dvostruka. S jedne je strane prihvaćanje realnoga kao simboličke moći Zakona u formi kulture emergentnih mreža, što je samo nastavak svega onog što produktivno traje od estetizacije objekta Marcela Duchampa, pop-arta do postkonceptualne umjetnosti bez objekta. S druge, pak, strane kritičko prevladavanje realnoga označava suočenje s mračnom stranom svijesti koja dionizijski od trenutka kada se u biti avangarde događa subverzija i obrat spram suverenosti tjelesnoga događaja slobode nastoji svijet otvoriti transgresijom njegove estetske konstrukcije. Jedino što preostaje u toj borbi između integriranosti i apokalipse jest nadilaženje binarnih opreka uma i tijela. S pomoću radikalne seksualnosti samoga života sve postaje fluidno i izgledno. U slučaju Artauda, međutim, seksualnost je muka singularnosti bića. To je njegovo prokletstvo u ovome svijetu jer je svako udvajanje kao čin „prirode“ ujedno i čin grešnosti duše u ontologijskome značenju te riječi. Ni religija ni politika, ni ideologija ni estetika ne mogu dospjeti do središta one čudovišne mahnitosti koja pokreće „stroj Unheimlichkeita“. Derrida u svojoj analizi subjektila kao načina „pisanja“ Artaudove duše, njegove piktografije i piktograma pokušava razotkriti zašto se mahnitost čak i u jezičnome smislu podrijetla riječi odnosi na nemogućnost značenja unutar vrhovnoga označitelja. Ako na njemačkome riječ „ludilo“ dolazi iz onoga čega nema u smislu prisvoja kao što je riječ Ohne-Sinn (bez-smisao), tada je jezik već uvijek metafizički određen vlastitim logičko-racionalnim utemeljenjem. Mi smo opsjednuti jezikom početka (arhé) kao jezikom iz kojeg iskrsava sva raskoš oslikotvorene jasnoće i razgovijetnosti. Takva je bila nakana Descartesova racionalizma. No, jezik kao subjektil upućuje na „opsjednutosti“ druge vrste. Poput dispozitiva moći, koja ne dopušta da mu jezik metafizike bude zakonom, pa traga za alternativnim smjerovima izlaska iz labirinta samoga života. Derrida otuda razdvaja ono što pripada subjektu i ono što jest događaj subjektila. To nije puka negacija subjekta i pad u iracionalnost.36 Ne ulazeći detaljno u suptilne analize slikovnoga pisma kao novoga jezika znakova i što je ono uistinu značilo Artaudu u stvaralačkome smislu komunikacije, dostatno 36

Jacques Derrida, „From Un-Sense to Subjectile“, u: Jacques Derrida – Paule Thévenin, n. dj., str. 59-170.

241


242

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

je uvidjeti da se suvremena konceptualna i postkonceptualna umjetnost u suočenju s tehnosferom sklanja u svojevrsne piktoideograme kao nadomjeske za ideju. Umjetnost bez djela i njegovo nadomještanje tekstom, gestom, zvukom, kretanjem slike u eksperimentalnim filmovima avangarde usmjerava pozornost na nešto bitno drukčije od šoka i provokacije interaktivne javnosti. To je doba uistinu odavno minulo. Zbog toga neki pronicljivi estetičari suvremenoj umjetnosti pridaju tek funkciju institucionaliziranja pobune.37 Ono što se zbivalo na ulicama kao subverzija crnih rupa liberalno-demokratskoga poretka sada je repolitizirano u muzejima. A ono što se zvalo šokom i provokacijom sada je neprestana medijska proizvodnja događaja u praznini realnoga. Sami po sebi oni bi ostali banalnima i trivijalnima bez medijskoga začaravanja. Ipak, radikalizirajmo stvari i kažemo još „šokantnije“ i „provokativnije“. Suvremena je umjetnost postala suvišnom u doba tehnosfere. Jer odsada tehnosfera sama proizvodi djela/događaje i sama im dodjeljuje mjesto unutar biokibernetičkoga stroja života kao estetskim objektilima bez objekata. Muzeji su postali zastarjelim institucijama umjetnosti. Razlog leži u tome što u doba reproduktivnosti umjetničko djelo ne može više imati status religiozne relikvije. Stoga su takve institucije osuđene na retrofuturizam vlastite raskorijenjenosti. Muzej predstavlja nadomjesnu instituciju svetoga u sekularno doba. I baš zato to ne odgovara ideji tehnosfere kao kraja povijesti (umjetnosti). Megaračunala s povećanom radnom memorijom danas su jedini pravi muzeji suvremene umjetnosti. Mjesto im je izvan realnoga prostorai-vremena – u dispozitivu umjetnoga uma (A-Intelligence). Budući da je bit tehnosfere informacija, a bit onoga što je preostalo od ideje umjetnosti u događaju susreta s interaktivnom javnošću – vizualna komunikacija – mogući scenarij daljnjega muzealiziranja zbilje bit će sljedeći. Usporedni razvitak eksperimentalne arhitekture u praznome prostoru „realnoga“ i napredak informacijske tehnologije posebno u području vizualiziranja svih preostalih osjetila (zvuka, dodira, kognitivnosti, opipa); gradovi će biti na rubovima pustinja; njihova arhitektura stremit će uvis poput fluidnih građevina iz SF-filma Luca Bessona Peti element (The Fifth Element). Digitalna arhitektura odgovara proširenju posthumanoga tijela čovjeka.38 Ono što je htio Artaud svojim „slikovnim pismom“ i urlicima slobode, nije bilo ništa drugo negoli ono što nadilazi zatvorenu strukturu tijela kao stroja. Mahnitost dolazi iz „misterija beskonačnosti“. Sloboda kao kontingencija i egzistencija kao projekt pritom pred37

38

Yves Michaud, Umjetnost u plinovitu stanju: Esej o trijumfu estetike, Zagreb: Naklada Ljevak, 2004. S francuskoga prevela Jagoda Milinković. Vidi o tome: Rivka Oxman – Robert Oxman (ur.), Theories of the Digital in the Architecture, London – New York: Routledge, 2014.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

stavljaju posljednje zone otpora suvremene umjetnosti spram nezadrživa procesa estetiziranja. Njegova je težnja univerzalna. Sve preobraziti u neljudsko! Sve učiniti fetiškim karakterom tehnosfere koji je utoliko čudovišniji ukoliko je estetski „ljepši“ od umjetničke slike kao svojega predloška. Je li, dakle, estetika kao cognitio sensitiva postala više od procesa dizajniranja svijeta? Ako dizajn shvatimo proizvodno-stvaralački-konstruktivno kao bit obrata estetike od novoga vijeka do suvremene umjetnosti događaja, tada je jasno da je čitav problem „mahnitosti“ suvremenih tehnologija u tome što su upravo one i njihov jezik napustile okrilje pragmatike znanja i postale epistemičkim strategijama života samoga. Dizajn ne uljepšava okolni svijet. Iz estetske forme života rađa se konstrukcija singularnoga identiteta. Njegova je funkcija postala sama forma nastanka „novoga“, pa je posve razvidno da stare kategorije sredstva i svrhe, istine i privida valja napustiti. „Novo“ zastarijeva trenutkom nastanka. Premda formalno može trajati u iluziji beskonačnosti „cijelu vječnost“ u virtualnoj realnosti vlastita izgleda, problem je u tome što ubrzano zastarijeva ono što „novome“ daje privlačnost i moć estetske fantazije. Zastarijeva, naime, potreba za „novim“, kao potreba za inovativnim i inventivnim samim po sebi. Umjesto toga, riječ je o insceniranju potrebe za užitkom kao demokratskim pravom svih pod cijenu banalnosti i trivijalnosti samoga uzvišenoga objekta užitka. U romanu Breta Eastona Ellisa Američki Psiho (American Psycho) serijski ubojica s Manhattana, pripadnik oligarhijske elite moćnika, psihopatološki usmjeren na zločin kao estetsku fascinaciju mesom (corpus), a ne tijelom (body), beskonačno se dosađuje u praznini društva spektakla.39 Zato je komadanje žrtava i užitak u reklamnoj metafizici kapitalizma sublimna katarza onoga neljudskoga kao takvoga, a ne tek ludoga pojedinca sa sadističkom željom pokoravanja Drugoga. Psihotehnike života, kojim se danas suvremena umjetnost bavi u svojim raznolikim eksperimentima s biopolitikom, završavaju autoimunim sustavom ravnoteže poretka i kaosa. Ono što nedostaje samome životu nije nikakva stoička vježba egzistencije kakvu su preporučali Foucault i Deleuze u nemoći pred uznapredovalim tehnologijama discipline i kontrole suvremenoga društva. Nedostaje upravo ono što je sam Deleuze u svojem posljednjem i toliko presudnome ogledu za čitavu misao digitalnoga doba Postscript uz društva kontrole (Post-scriptum sur le sociétés du controle) najavio kao neposrednu budućnost.40 Nemamo više pojam društva. Umjesto njega, umnažaju se mreže komunikacije. Mnoštvo socijetalnih odnosa isprepleće se s nizom postindustrijskih sklopova vrijednosti. Kada je društvo postalo „društvenim mrežama“ 39 40

Bret Easton Ellis, American Psycho, London – New York: Vintage, 1991. Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, vol. 59 (zima, 1992.), str. 3-7.

243


244

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

(social networks), tada tome više ne mogu doskočiti nikakve utopije nadolazeće zajednice. Kontrola više nije kolektivna. Sada se tehnosfera obraća svakome i nikome u zahtjevu za interakcijom, čak i kada stojimo u posvemašnjem zamuknuću pred takvim strojem neljudskoga. Ako nema „društva“, tada se suvremena umjetnost razmeće pozivom za više solidarnosti i javnoga dobra zajednice. A iza njezinih leđa i posljednjeg utočišta institucije muzeja stoji „Veliki Treći“ globalnoga kapitalizma – korporacija. Cinizam je mahnitosti koja podržava „ono“ što više nije ni transcendencija ni imanencija života samoga da može biti samo simulakrum već viđenoga djelovanja umnažanja do „misterija beskonačnosti“. Iza svega stoji još samo bezlično „se“ (das Man) duha korporacije. I zato je suvremena umjetnost njezin autonomni i suvereni krug u beskonačnome lancu preobrazbi. Bog se nadomještava vladavinom kapitala. A budući da je globalni neoliberalni kapitalizam u znaku spekulativno-financijskoga isisavanja novca iz akumuliranoga viška vrijednosti u nematerijalnome radu, suvremena umjetnost kao vizualna inscenacija realnoga svijeta postaje ono što daje korporaciji estetski izgled/privid savršenstva. Zašto su „šok“ i „provokacija“ postali estetskim sredstvima psihotehnike života, a ne umjetničkim nadomjescima za ljepotu i uzuvišenost? Razlog zacijelo leži u tome što više ne ispunjavaju svrhu koje je još imalo autonomno umjetničko djelo postavljeno u središte odnosa između stvaranja i užitka. Razaranje djela u suverenome pravu na život slobodnoga tijela zahtijeva druge metode interakcije umjetnika i javnosti. Čini se da su seksualnost i mahnitost ono što stoji kao protupol politici i ideologiji u formi kritičke društvene participacije filma.41 Ogoljeno tijelo u prostoru korporativnoga vlasništva kao što je muzej suvremene umjetnosti (MoMa u New Yorku, primjerice) samo je uvjetno ekscesivno i skandalozno. Pravi je problem u tome što je sama estetika korporativno određenoga globalnoga poretka u znaku čudovišne sinteze stvaranja-razaranja umjetne stvarnosti, pa je to nalik ravnoteži kaosa i poretka poput uzajamnoga suživota politike i religije, ideologije i mistike posthumanoga tijela u njegovim preobrazbama. „Korporativno tijelo“ ne nalazi se, međutim, negdje fiksno u prostoru zemlje. Ono je upisano u njegove praznine i nigdine. Metafizički gledano, ono „jest“ Ništa kao ono realno što se samo iz sebe proizvodi-stvara-konstruira poput emergentno-kontingentne logike tehnosfere. Sve što nastaje u tom procesu ništavno je i krhko u svojoj egzistenciji, kao i materijali od kojih je satkana umjetnost kraja povijesti. Sintetično doba iziskuje sintetične materijale, digitalne strune, nematerijalnost informacije. Platon je u pojmu mimezisa, kamo je smjestio bit umjetnosti, osobito pjesništva, pretpostavljao njegovu povezanost s 41

Vidi o tome: Laura Mulvey, Death 24 x a Second: Stilness and the Moving Image, New York: Reaktion Books, 2006.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

harmonijom i postojanošću bitka kao ideje (eidos). Svaka ideja ima svoj pojavni lik i istodobno materijalnost vlastita izgleda. Iz njega sjaji ili se priviđa ideja dobra, istine, pravednosti i ljepote. Usuprot tome, digitalno doba više nema ni ideju ni lik, a niti materijalnost koja bi se mogla mjeriti s veličajnim kamenim postoljem i arhitekturom Partenona u Ateni. Ono što „ima“ jest uronjenost u nematerijalnost tehnosfere čija se „bit“ razotkriva u informaciji. Na kraju povijesti informacija ne nadomještava bitak stvari kao takve. Ona proizvodi-stvara-konstruira stvari kao estetske objekte. Usto, podaruje im iluziju vječnosti u kružnome kretanju informacija. No, ono čudovišno, ono što smo nazivali mahnitošću onkraj razlike uma i tijela nalazi se u nečemu što je istodobno kozmologijsko-fizikalni i medijsko-informatički problem najvišeg ontologijskoga ranga. Odakle dolaze i kamo odlaze informacije koje oblikuju naš medijski svijet? Čini se da je metafizičko podrijetlo mišljenja u ovome pitanju posve obrnuto. Izvor kao početak (arhé) i nestanak kao kraj kružnoga procesa (eshaton-télos) poništeni su kibernetičkim pojmom povratne sprege (feedback). Učinak proizvodi svoj uzrok. A to znači da bit informacije nije u njezinoj eksploziji poput projektila, nego u imploziji poput učinka bijele rupe koja guta i samu tamnu tvar u svemiru. Sve se sažima i svodi na nešto drugo. Tako da učinak redukcije suvremene umjetnosti proizlazi iz učinka redukcije tehnoznanosti. U sveopćoj svodljivosti jednog na drugo i uzvratnoj autonomiji područja poput politike, religije, umjetnosti, kulture protječe složenost života u suvremeno doba. Redukcionizam pretpostavlja slobodu autonomnih područja ljudskoga djelovanja, kao i okolnih svjetova životinja i tehničkih krajolika objekata. No, problem nastaje onog trenutka kada se iz ove pluralne ontologije mnoštva i razlike kakva je paradigmatski izvedena u mišljenju Gillesa Deleuzea nastoji otvoriti mogućnost suvremenoj umjetnosti da bude nešto više od tehnosfere. Čini se da je to preostatak drevnoga gnostičkoga nauka o materiji i mudrosti svijeta, o urođenosti bitka i izrođenosti bića, a iz toga proizlaze aporije odnosa filozofije, znanosti i umjetnosti glede pitanja proizvođenja, stvaranja i konstrukcije novih svjetova.42

42

Hans Jonas, Gnosis: Die Botschaft des fremden Gottes, Frankfurt/M.: Insel Verlag, 2008.

245


246

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

Epilog Već od znamenite polemike između „starih“ i „modernih“ unutar Francuske akademije krajem 17. stoljeća, poznate pod nazivom La querelle des Anciens et des modernes, kada smo i baštinili očigledno binarne opreke „klasičnoga“ i „novoga“ u razumijevanju biti umjetnosti, ali jednako tako i načina metafizičkoga opravdanja dviju različitih epoha i svjetova, iskrsnulo je u prednji plan nešto uznemirujuće. Problem vremena, naime, nije bio tek problem novovjekovne filozofije i znanosti, nego se punom snagom osjećao u nečemu što je odredilo bit zapadnjačkoga svijeta, a što se danas uglavnom samorazumljivo zaobilazi u nabrajanju duhovnih izvora Europe i Zapada uopće. Ono što je toliko utkano u svakodnevni svijet jest profanost kapitalizma kao transcendentalne aksiomatike novoga doba. Kapitalizam nije, dakle, tek društveni poredak zasnovan na tzv. ekonomskim zakonima proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, nego i nešto mnogo „više“ od puke ekonomije kao sekularizirane milosti teologije. Max Scheler u članku „Budućnost kapitalizma“ (Die Zukunft der Kapitalismus) iz 1914. godine tvrdi da: „(...) kapitalizam na prvome mjestu nije ekonomski sustav raspodjele vla-ništva, nego čitav životni i kulturni sustav. Taj sustav proistekao je iz postavljanja ciljeva i vrijednosnih procjena određenog biofizičkoga tipa čovjeka, naime od buržuja i zato se oslanja na njihove tradicije.“43 Ako je kapitalizam ozbiljenje psihofizičkoga tipa čovjeka koji mu podaruje pokretačku moć, onda je ova antropologija kulture ujedno i dokaz da je svaka epoha obilježena vladajućim slikama o moralu, društvenim odnosima, estetskim preferencijama i misaonim matricama. Umjetnost se u kapitalizmu u svojim dvama likovima – modernome i postmodernome – pojavljuje kao sukob između „staroga“ i „novoga“, ornamenta i funkcije, autonomije djela i suverenosti događaja samoga tijela. Ali ima još nešto što kapitalizmu u formi radikalne mahnitosti njegove korporativne mreže odnosa podaruje kulturnu moć sublimacije više od estetskoga privida svijeta dizajniranih objekata. To je „ono“ što je Jean-François Lyotard u analizama uzvišenoga i avangarde prepoznao mjestom razlike i/ili raskola (difference-différend) između uma i tijela, kognitivne mape svijeta i sintetske osjetilnosti.44 Iskustvo uzvišenoga osjeća43

44

Max Scheler, „Budućnost kapitalizma“, Up & Underground: Crtitical Theory Dossier, br. 2728/2015., str. 8. S njemačkoga preveo Boris Perić. Jean-François Lyotard, „The Sublime and the Avant-Garde“, u: The Inhuman: Reflections on Time, Oxford: Polity Press, 1991., str. 89-107.


Žarko PAIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

ja pretpostavlja mogućnost da se mjesto razlike uistinu „događa“, da je pokretno, da stvara čitav niz osjetilnih reakcija kao podražaja na ono što nije niti pojam, niti ideja, ali ipak na bitan način određuje događanje pojavnoga lika. U slučaju modernoga ili postmodernoga lika kapitalizma nemoguće je plošno utvrditi da je umjetnost u znaku inovacije i ironije, autonomije i suverenosti djela-događaja, a da se ne opiše što uopće kapitalizam „ima“ s iskustvom uzvišenoga, osim čudovišne praznine u samome bitku. Ideja kapitala jest, doduše, pokretač svjetske povijesti u ekonomskome smislu. Ali unutarnji je pokretač nešto demonsko i dubinsko – volja za moć u formi želje za uvećanjem vrijednosti objekta. Sublimni objekt kapitalizma jest upravo onaj objektil bez objekta. U suvremenoj umjetnosti u formi konceptualizma određuje se negativno kao subjektil ili piktogram u procesu označavanja. Kapitalizam stoga predstavlja mjesto razlike-raskola (difference-différend) između uma i osjetilnosti. Razlog leži u tome što nadilazi sve moguće prijepore i usađuje se u bit tehnosfere kao tamna strana mjeseca. No, ima ipak samo jedan bitan nedostatak u dosad rečenome. Odnosi se na „subjekt“ događanja koji Max Scheler vidi u liku buržuja ili kapitalista bez kojeg navodno nema kapitalizma. E, u tome je „stvar“. Kapital, međutim, postoji kao ideja i nakon što društveni odnosi eksploatacije rada iščeznu kao politička prepreka u razvitku sustava i okoline. On se realizira u formi koja je uvjet mogućnosti modernoga društva u svim svojim preobrazbama. Forma se naziva korporacijom. Ona ima strukturu emergentne mreže bez središta i rubova. Istinski lik i forma suvremene umjetnosti nije više ništa umjetničko i ništa filozofijsko, već nešto što je rezultat tvorbe tehnoznanosti i njezinih eksperimenata s umjetnim životom (A-Life). Mišljenje i proizvođenje-stvaranje (poiesis i creatio ex nihilo) postali su u doba tehnosfere konstrukcijom „novoga“. Kada ni filozofija ni umjetnost više ne podaruju svijetu mito-poetsko opravdanje njegove nesvodljive ludosti, o kojoj i sv. Pavao u Poslanici Korinćanima (1 Kor, 1, 28) govori s ushitom kako Bog „izabra lude svijeta da posrami mudre“, preostaje samo tehnoznanstveno mišljenje i proizvođenje-stvaranje iz Dionizova oka, kojim mahniti bog gleda samoga sebe. To je mjesto prazno. Na njemu se događa nešto posve drukčije od metafizičke povijesti svijeta kakvu smo proživjeli i o njoj još uvijek govorimo kao o zlatnome dobu. No, suvremeni buržuj ili kapitalist-poduzetnik (entrepeneur) samo je, kako je to dobro znao Marx, karakterna maska ideje kapitala. Kada tehnosfera preuzima ovlasti znanosti i tehnologije čiste nematerijalnosti u kojoj se odvija avantura digitalnoga doba kibernetičkih strojeva, tada je jasno da, umjesto umjetnosti, imamo još samo estetsku proizvodnju objekata. Mreža lijepih privida dizajniranoga svijeta zadivljuje glatkim površinama i dosađuje gubitkom dubine. Poput kapitalizma bez kapitalista, tako se i suvremena umjetnost sve više odvija kao estetski pogon bez subjekata. Jer ako uistinu danas

247


248

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Žarko PAIĆ

ima netko tko bi se mogao mjeriti značenjem svojih ideja s velikim umjetnicima djela, onda je to samo živi stroj bezimene tehnosfere. U spoju korporacije i sublimnoga bez događaja protječe sva „novost“ ove konstruktivne dosade života. Najgora kletva koju su drevni Kinezi namijenili čovjeku svoga doba glasila je: „Dabogda živio u zanimljivo vrijeme.“


Ivo RUNTIĆ, Zagreb

MOSTOM PREKO ZIDA „Bio je to svijet voljno poraženih i poniženih Kafkinih kreatura – nikakvo čudo što se tada taj autor u njih nije nalazio na knjižarskim policama! ... Mala i brojčano sve manja Istočna Njemačka imala je čak pola milijuna članova Službe državne sigurnosti... : špijuna, to jest na trideset stanovnika jednog... A stanovi u koje sam sve češće zalazio bili su svi jednaki: jedinstvenog tipa kuhinje, jednakih hladnjaka, stropnih svijećnjaka, linoleuma, tapeta, zavjesa, keramičkih pločica... Zbog loše su izolacije kupaonice bile najvrelije prostorije jer su sve druge propuštale toplinu. Pred kućama su noću svejedno za hladnih dana ugibali ‘trabanti’. S jutra se moglo gledati kako neuspješno pokušavaju oživjeti tu plastiku. Govorkalo se i to da ih takve s proljeća grickaju svinje po poljima... To njihovo bezuvjetno sljedništvo pomaže mi razumjeti narod, čiju sam kulturu prigrlio, čije poučke o sljedništvu nikad neće moći prihvatiti netko s toliko puntarskog inata u sebi. Oni su, pak, tako jedinstveni u svojim propastima, jednako kao i u pobjedama.“

Prisustvujući listopada 2014. tribini knjižnice „Bogdana Ogrizovića“, što ju je za treći radijski program vodio Bojan Munjin s profesorima Bobincem, Puhovskim i Zakošekom, u javljanju iz publike o temi pada Berlinskoga zida vratilo mi se sjećanje na još neka povijesna građenja i rušenja, bilo da sam im bio svjedokom ili nisam, bilo da su bila listopadna ili ina. Dana 7. listopada l949. Sovjeti su izdvojili istočni dio bivšeg Rajha kao svoju utjecajnu zonu, a mi dječarci, „stasali“ najprije za ronjenje, potom za školu, vadili smo iz potpalublja pogođenog i tik uz plažu potonulog opskrbnog broda onog Rajha minske štapine. Znam da se dogodilo tog dana po sastavljenoj bilješci u Domu zdravlja. Jer, mi smo te šipke palili na suhom, tako da su neki među nama završili osmuđeni na previjanju.

249


250

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Ivo RUNTIĆ

Opet jednoga listopada, dana tridesetog, a godine l963., obreo sam se u sveučilišnom gradu Münsteru, „stasao“ kao već stariji student germanistike za jednosemestarsku razmjenu u suradnji. U domu sam upoznao apsolventa, koji je na sam dan podizanja Berlinskoga zida prije dvije godine, 13. kolovoza, izbjegao na Zapad. Zajedno smo s mnogima, negdje u studenom, otišli na sveučilišni trg ispred rezidencijalnog dvorca na komemorativni zbor ubijenom američkom predsjedniku J. F. K.-u, koji je sa zapadne strane zida izgovorio riječi: Ich bin ein Berliner! Idućeg mjeseca skupina stranih stipendista posredstvom kuratorija „Nedjeljiva Njemačka“ otputovala je u posjet Berlinu, gdje ju je dočekao predsjednik kuratorija „Nedjeljivi Berlin“. A gradonačelnik zapadnog dijela i kasniji kancelar Savezne Republike Willy Brandt objašnjavao je kako kolutovi žice, opleteni oko prečaka s one strane, sprečavaju od bijega otamo, a ne od zapadnog upada onamo. To se itekako vidjelo. Zato je u idućim godinama takvo krunište zamijenjeno ovalnim krovištem, penjački neosvojivim s istočne strane. I takav je stajao čak dvadeset osam godina, a ona poprečna unutrašnjenjemačka granična brazda, široko zarovana, opletena ježevima, žicom i koječim drugim ubojitim još i dulje, punu četrdeset jednu. S Bismarckova tornja blizu Göttingena doimala se poput neobrađene rane, taman ušivene za prvu priliku, dok do one druge na groteskni način neće nikad ni doći. Ili kako je ono Ulbrichtov nasljednik Honecker „nudio“ svojim podanicima još sto godina berlinskog zida. (Ispao je nestručnjak čak i za beton jer – kako kažu – ne traje toliko.) Ali gdje povijest ne priznaje farsu, valjda zato što je takva često i sama, zacijelo podnosi ironiju, pogotovo zato što ju je ovdje sama i proizvela. Naime, 7. listopada 1989., točno u isti mjesec i dan, kad je one zlosretne 1949. u ideološki, vojni, ekonomski i svaki drugi probni pogon stavljena Istočna Njemačka, došlo je do polutajnog sastanka Gorbačov – Honecker. Upravo mjesec dana potom zid se 9. studenoga 1989. stao osipati, a prije toga i istočni Nijemci, i to po nekim poslanstvima, koja su ih unutar istočnoga bloka udomljavala. Na sve nesigurnijoj političkoj platformi one nekadašnje čvrste vlasti obrele su se do ožujka 1990. još dvije sovjetske marionete – Krenz i Modrow – a onda su uslijedili slobodni izbori, koje je dobio De Meziere, pristojnijeg izgleda i imena. Svejedno, danas su već svi oni zaboravljeni – osim gomile što se ovaj put neometana ispela do vrha vremenski nagriženog zida, skandirajući Mi smo narod. Za upućenije je to bio znak dramatičnog nastavka one smione Brechtove pjesme nastale nakon pokušanog ustanka masa od 17. lipnja 1953., gdje pjesnik vođama nezadovoljnima takvim narodom poručuje neka onda sebi potraže koji drugi. Ta objava kraja nemalo tridesetogodišnje agonije obišla je kao snimka svijet: nekoliko tuceta jahača dojučerašnje apokalipse na onom bedemu, ispred njih mladić stojeći raširenih ruku, dok je pred njim ono što se zove čitav svijet.


Ivo RUNTIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Dug je bio put dotle, a ni onaj autobus s inozemnim studentima još nije bio propušten ispod svih rampi, od stražarskog mjesta do mušice osmatračkog. Stalno niz tobožnju granicu, nikako preko nje. Valjda zbog truckanja od opetovanih kontrolnih zaustavljanja ili zbog žalosnih usputnih prizora s istočnonjemačkim mrtvim morem ispražnjenih kuća slijepih otvora – ili sve zajedno – navelo je Finkinju Kaiu Selkamu na jedinstven povik „hajdmo onu prikladnu“, što se pretvorilo u pjevanje koje su svi prihvatili i od kojeg se naš autobus nije samo treskao, nego i orio: Il mare stava sereno. Iduća stajanka nije bila predviđena, nego prisilna. Ušli su nas i šesti put pregledavati, zagledavajući bolje Kaiinu i moju putovnicu. A kako pjesma svejednako nije prestajala, nego se permutacijom riječi kao Sereno stava il mar notno perpetuirala, mi im na upozorenja upravo zbog našeg pjevanja nismo stigli odgovarati, pa su na kraju odustali oni, a ne mi. Moj idući boravak u istočnom Berlinu bio je studijski, 1979. (opet sam ponešto „stasao“), u okviru suradnje dvaju sveučilišta, ovaj put zagrebačkog i rostočkog. Sedmodnevni se boravak, dakle, ni s jedne strane nije mogao (niti htio) smatrati turističkim, samo zato što sam putovao s obitelji, ali DDR se, eto, baš te godine u brojnim brošurama i plakatima izdavala za turističku zemlju. Sletjeli smo u istočni Berlin, pa je do polaska vlaka za Rostock bilo još dosta vremena za razgledavanje, kao i za ručak. Najveća atrakcija bio je, nažalost, još uvijek zid, ali ga se nije noglo vidjeti, pa ni prići mu, koliko god se to sviđalo mom subverzivnom duhu. No, ipak sam mu se nekako, logičkim kretanjem prema sve vidljivijim fortifikacijama i sve manje vidljivim prolaznicima uspio približiti kao mjestu. Ali tek što mi je ušao u vidno polje, i još daleko od moje mogućnosti zagledavanja, oni su bili brži i opet se zagledavali u moju putovnicu. „Crveno vam je pred očima, dok gledate moju crvenu putovnicu. Poznam taj osjećaj otprije“, uzvratio sam na njihovo osorno pitanje što tu tražim (moj njemački bio je u međuvremenu osposobljen za igre riječi). „Nekakav most ili nathodnik, da izađem iz ovog nigdina.“ Skupe brošure s prikazima istočnog Berlina daju mi i danas za pravo. Zid se na njima nigdje ne vidi. I tekstovno je potpuno prešućen. S nijemim cinizmom i lažju prešućivanja željelo se proizvesti dojam: mi smo svijet. Onomad sam (jer bilo je još mojih i posjeta i predavanja) s većim pravom nego dotad mogao dodati „niste“ ili „ovako vi, iako vas je moja zemlja među prvima priznala“, na što nisam bio ni voljan ni ponosan. Mogao sam mirno spomenuti i njihovu famoznu i samozvanu turističku promidžbu ili pokazati onaj isti informacijski materijal, što opet oni ne bi bili voljni ni slušati ni gledati. Osjetio sam tad drugi put nešto gotovo kao njihov mazohistički zazor od slobode, baš totalnu začahurenost u slijepoj zadojenosti za poviješću, posluhom, zadrtim vršenjem dužnosti. Bio je to svijet voljno poraženih i poniženih Kafkinih kreatura – nikakvo čudo što se tada taj autor u njih nije nalazio

251


252

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Ivo RUNTIĆ

na knjižarskim policama! One moje citirane, a neizgovorene riječi bile su u spomenutoj situaciji jedina emocionalna reakcija na viđeno i čuto. Vid i sluh, kao pripadni osjeti, ostali su zabavljeni time tijekom svih predstojećih dana. Ne krijem da sam u domeni jezika o ovome svojedobno hotice mislio izvijestiti kod kuće u pisanoj formi aorista, rabeći ga za brzi pretek vremena, koje se nije potvrdilo u perfektu složenog stanja. No, gotovo da jest. Uostalom, toliko svršenih glagola ne bi znao ni Matoš! – Međutim, moj um snašao se bolje od osjećaja, zaokupljujući se sav fenomenom zida kao ljudskom nakanom i izvedbom u domeni materijalne gradnje. Da nije Berlinskog (i sličnih), zid bi – svaki zid – značio doseg brige za svoje, ograđivanje radi očuvanja, dogradnju korisnog smisla svemu poslu. I vrtovi tako nastaju te ih vlasnici poslije ponosno omjeravaju o druge ili ih pokazuju drugima. Pa se onda netko dosjeti da uz cvjetni nasad doda povrtnice. U Nijemaca inače živi takva kultura predgrađa. – Onako, pak, izgrađen usred jedinstvenoga grada, da mu bude razvojni limit i naposljetku ruglo, nakazna tvorevina s nakanom trajnosti, i od silnih kilometara, na čijem je svakome metru opremljena da kišom metaka brzo ubije (za razliku od one naprave u Kafkinoj Kažnjeničkoj koloniji koja drljačom punom šiljaka ubija polako), takav jedan zid kao opkop ljudskih života nije bio zbog njihove zaštite, već izum bolesnog uma radi ugroze čovjekova bića i njegove prirodne želje za izgraničenjem, izlaskom iz nametnutog mu stanja ropstva. Uostalom, ovakav je Berlinski zid i postao simbolom hladnoratovske podjele među ljudima – u Njemačkoj i šire. Uvijeno kazano, osjećao sam istočnonjemačku sredinu skroz začahurenom i neprijateljskom prema svemu vanjskome; neuvijeno govoreći, nametala mi je stalnu predodžbu ogromne čahure iz noćne mȍre, sa sanducima metaka unutra, te s paravanom od notornih cvjetnih nasada oko svega. To će se na kraju mog prvog rostočkog boravka neuvijeno i pokazati točnim; sva simbolika drukčijeg stanja spast će poput loše fasadne žbuke. Zapad se Istoku s njegovim zidom suprostavio mostom, ali ne konkretnim kao otvorenim putom k susjedu, već s prenesenim smislom u namjeni i značenju – ako smo u domeni teorije – dakle, više metaforom kao prijenosnim sadržajem (a ne konkretnim pa proširenim znakom). Što je drugo bio saveznički zračni most za opskrbu zapadnog Berlina negoli napinjanje do puknuća takve materijalne metafore mosta? (Ovo uključuje i brojne zrakoplovne udese pritom.) Što je drugo značilo stavljanje u optjecaj zapadnonjemačke marke već 1. srpnja 1990. – jedne nedjelje – u paradržavnoj tvorevini, koja se politički još uvijek zvala DDR, doli demonstriranje čak i financijske spremnosti za posjedom, koji se tri mjeseca kasnije ujedinio u Saveznu Republiku Njemačku? Novac kao most po nerealnom mjenjačkom kursu ekonomski je i psihološki samo poravnao put političkom ujedinjenju. – Ispada nekako da


Ivo RUNTIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

zid od mosta sve razlikuje, ako ono prvo podrazumijeva uzimanje i ograđivanje, a ono drugo davanje i otvaranje, te da ih nekako veže jedino beton u domeni konkretnog materijala, no ne osobito... Stvar sa zidom postaje, dakako, ozbiljnija kad se imaju u vidu i oni pojedini nužni, to jest korisni oblici sužavanja slobode, kao što su, na primjer, zatvor, internat, bolnica, pogotovo karantena. Ipak, konstrukt zatvaranja, zvani zid, presudno uvijek znači umanjivanje slobode, bilo da se radi o logoru, deportaciji čovjeka, progonstvu ili egzilu jer je represivnim režimima upravo to na umu, čak i imanentno. (Most je pritom selektivniji.) Ali ako treba, graditelji zidova učinit će svoje i pod cijenu samoizolacije, kao što to pokazuje ona Ulbricht – Honeckerova istočnonjemačka zaslijepljenost i ušančenost – upravo začahurenost – pred nezadrživom brzinom promjene i njezina ostvarenja. Eto, još 12. prosinca 1990., prilikom jednog od kasnijih posjeta Rostocku, uručen mi je pompozni kalendar za predstojeću 1991., sa svim dotadašnjim otrcanim parolama i dedeerovskom amblematikom potpunog zatiranja realnosti. A kad je ostarjeli Ilja Erenburg naslutio ideološko zatopljenje u SSSR-u, požurili su se posljednji vlastodršci istočne Njemačke da još jednom gurnu glave u pijesak demantijem, kako se to ne odnosi i na njih. No, i prije ovakvog razvoja (koji to nije bio), to jest spomenute 1979., odlučio sam se suprotstaviti aveti zida u svim njegovim vidljivim i nevidljivim oblicima. Jer on se bio usadio jednako u glave oficijelnih ljudi koji su mi bili domaćinima u Rostocku, kao i onih običnih tijekom svakodnevnih susreta, pa tako, primjerice, i osoblja, kakvo je odmah nakon slijetanja bilo ono restoransko još u Berlinu. Posluga nije bila u prvom redu uslužni personal, kad je od većih skupina očekivala, čak i nalagala razmještanje po odvojenim stolovima u polupraznoj dvorani. Nas je troje valjda ocijenjeno kao još taman podnošljiva jedinica za mali stol. Ne sjećam se ondje drugih lokala iz toga doba, osim otužno samoposlužnih. A vjerujem svom sjećanju, ne manje negoli onim odsječcima, u kojima ono šuti. Uostalom, budući da ovakvoj fakciji ne treba fikcija, sve čega se spominjem iz tih davnih dana, i postojalo je, pa dakako i kao jamstvo, da je uopće bilo ili da se zbilo. Dakle, u onoj zalogajnici – što li je bila – papirnate servijete dobivale su se isključivo uz porciju od pola pileta, ni uz što drugo. A mi smo samo radi toga drugog zatražili servijete te, plativši oboje, ostavili ono prvo kod blagajnice. Ustobočili smo se – što se kaže – i gotovo je uspjelo. No, kako vrag nikako ne spava, nosili smo piletinu sa sobom kao neplanirani provijant u vlaku. Koliko smo samo filmova gledali s radnjom u vlaku, s presudnim zapletima i raspletima, uz orkestrirano kloparanje kotača? A ja sam svejedno bio toliko neoprezan s onim uzvikom o njihovu bratskom sovjetskom narodu! A toliko sam inače vjerovao svojoj intuiciji, bio sav u prevenciji, ustrajao oko predostrožnosti i skrupulozno-

253


254

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Ivo RUNTIĆ

sti pri vlastitim postupcima – možda i previše... Pa da mi se dogodi da s hodnika u naš pun kupe ubacim poruku: „Moja prva dva Rusa“, i to baš na njemačkom. Naime, vani su me dvojica pitala za cigarete. Kao još-pušač, ostavio sam im cijelo pakiranje. Pa čak ni taj potez nije bio spontan, nego u taj isti čas smišljen, tako da ni u vezi s tim ne mogu puno reći u obranu svoje pameti. Eventualno to što su svi ti drugi istočnjaci imali Ruse za vratom, osim nas, pa je u tom čuđenju bilo ponešto i od patriotskog ponosa, ili kako da to drugačije nazovem… Jer, nismo mi svoje brodovlje krstili nazivima poput „Sovjetsko prijateljstvo“ i slično, već oni, i tako i gore. Zato je u mom uskliku bilo nešto od pravovjerne objave. No, nehotično je time položena i prva solidna cigla moga zida prema njihovu jer je glas o takvom prozivanju u Rostock stigao zacijelo puno prije našeg vlaka. Ionako bi vjerojatno stiglo, ili je stiglo, i izvješće o našoj maloj inspekciji zida s njihove strane. – Nije moje, da se mistificiram u takvim ulogama. Čak ni ono u vezi s intuicijom to nije, ali se i to, kao otegotno, ovdje može zapostaviti jer se – doduše, puno kasnije – saznalo kako je mala i brojčano sve manja Istočna Njemačka imala čak pola milijuna članova Službe državne sigurnosti, vulgo: špijuna, to jest na trideset stanovnika jednog, pa ih je u onom vlaku morala biti bar nekolicina. Protiv takvih teutonskih majstora pretjerivanja svijet ionako nikad nije imao pravoga protusredstva. U Rostocku se s njihove strane štošta odvilo u znaku postupka kažnjavanja za prijestup u vlaku. Jer, tko bi od njih nakon onog na sebe smio preuzeti rizik ljubaznosti, koji bi bio nešto više od puke učtivosti? Gostoljubivost prema gostu, nosiocu verbalnog delikta? Moj zagrebački partner u suradnji, kolega Bernhard, morao je tijekom moga gostovanja prisilno izbivati na svojoj „dači“, što je kao izgovor bilo krajnje neuvjerljivo i nepojmljivo, s obzirom na njegovu narav i pristojnost. Kao vodstvo (a ne pratnju) dodijelili su mi ideološki provjerenog lektora sa zagrebačkom ugovornom obavezom. To je s moje strane s indignacijom bilo odbijeno iz formacijskih, obiteljskih i turističkih razloga, što je imalo vrijednost jedne solidne zidne cigle. Izvjesno mi je da nas je onaj pripuz svejedno čitavo vrijeme potajno pratio. Zacijelo se nagledao sjeveroistočne pučine, zakrivljenog mola s ogromnim svjetionikom, kupališnog i lučkog mjesta Warnemünde. Mogu se samo nadati da sam treću ciglu sa svoje strane zida neopazice ugradio u sustav, koji je sve sumnjičio i zato svakog kontrolirao. Riječ je o onom suputniku iz kupea, koji je moju verbalnu gestu u vlaku popratio sifisantnim smiješkom. Bio je to začetak puno više nego sedmodnevnog prijateljstva, sa svakovečernjim posjetima, svaki put drugog smjera u dolasku i odlasku. Dr. Peter Brauer, docent s medicine, u suradnji svog fakulteta nije imao prilike sa suprugom (ili sam) posjetiti ni Gruziju, a kamoli Zagreb. Zato smo na sve načine – jamstvima, sredstvima, molbama konzulatu DDR-a u Zagrebu – uzaludno pokušavali bar njihovoj djeci uzvratiti


Ivo RUNTIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

gostoprimstvo i pokazati im „obojeno more“ Jadransko. Nisu im dali vize. A režim na istoku Njemačke inače se otvoreno ulagivao mladeži, rasipajući na nju velika sredstva. Vidjelo se to posvud i prostim okom. Bila je to druga strana medalje oko nebrige za starije. Istodobno su tim mladima ucjepljivali svoj svjetonazor i time im nametali svoju volju kao sudbinu u neslobodi. Tako su u njima dobivali saveznike za svoju klasnu borbu i uopće protiv starijih, a gdjegdje i protiv vlastitih roditelja; jednom riječju, svih onih koji su znali i drugu pjesmu ili su je pjevali s druge strane granice. Neprijateljske su bile i televizijske antene (i najviše što sam ih vidio na svijetu), listom okrenute prema zapadu, kao od nekog stalnog istočnog vjetra. – Zbog svega toga komunistička agitacija bila je ovdje svakodnevna i bespoštedna. Na istoku je sve bilo puno sadržaja, koji se iz naše tadašnje svakodnevice nisu mogli ni pretpostaviti. Njih valjda može predočiti tek kakav košmarni san: avet neslobode, iz čijeg rukava viri staljinizam, dok je iz našeg, još socijalističkog, već provirivala prikaza kapitalizma. – U takvom krojenju stvarnosti bez slobode, kao nečasnoj raboti, sudjelovali su u DDR-u i neki profesori na humanističkim fakultetima, kojima su studenti postali odgojna briga, umjesto stručne. Zato je nakon ujedinjenja i proklamiranog obrata (Wende) ili svojevrsnog svjetovnog obraćenja, na Istoku valjalo strukovno preustrojiti napose filozofske fakultete, u čemu sam 1994. – sa strane – imao čast i sam sudjelovati. Onomad u Rostocku, petnaest godina ranije, uvijeno su mi dali do znanja kako im ne bi bilo drago da im zapadnim novotarijama kvarim studentsku omladinu. Da moram uzeti u obzir... to što su neki došli iz svojedobnih takozvanih radničko-seljačkih škola, onih žalosnih postaja spomenute ideološke preobrazbe. Vidjelo se to i s moje nemogućnosti ikakvog singularnog pristupa, a kolektivno mi i nisu mogli ostati u sjećanju, osim po posvemašnjoj šutnji. No, u najmanju je ruku bilo bizarno to što me kolege mole za razumijevanje oko studentskog neznanja, koje nisu ublažili svojim znanjem, osim ako ga – ne daj Bože – sami nisu imali. Ili bi još gore bilo da ih pitam što to onda kod njih mogu naučiti naši studenti u razmjeni s matičnom zemljom toga jezika i književnosti. No, to je bilo pitanje za Vijeće i Senat u Zagrebu. Romantizam da ne obrađuju jer im je nazadan, pa im nije u studentskom programu. Ali u mome studijskom jest – uzvratio sam – i to napisanom i prihvaćenom s njihove strane. Tako stvar može biti bar komplementarna. Ovo moje neka je uvala u njemačkom književnome moru. Htio sam im stvar olakšati. Jer bilo je gotovo obratno, ali zar da takvom ciglom s moje strane baš sad još i sve pogoršam... No, na zadnjem sam predavanju namjerno govorio o Bonaventuri i njegovim noćnim bdjenjima u zemlji, „gdje je generalno zabranjena svaka satira“. Bilo je to revolucionarno djelo s početka 19. stoljeća i zato valjda gotovo namjerno zastrtog autorstva. A ono je bio označeni citat u sklopu šire tekstovne demonizacije političkih

255


256

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Ivo RUNTIĆ

moćnika u ondašnjoj Pruskoj; dakle, na njihovu domaćem tlu, u osvrt napoleonskih ratova i prvih Beethovenovih slobodarskih simfonija. Uzalud, nisu to shvatili kao citiranje, već otprilike kao verbalni delikt. Slijedila je zato još pouka o pjesnicima koji – žele li živjeti – ne smiju pjevati. Tako se onda jedan od njih i objesio, dok je drugi pobjegao preko zida svih zabrana. Frapantna je bila podudarnost sa stvarnošću, i meni samom nepojmljivo, što sam je bio našao, jer sam i opet citirao iz djela, a oni su mislili da evociram nedavne dvije aktualne životne sudbine njihovih suvremenika. Subverzija, dakako; cigla uz ciglu. Sjećam se samo da mi se nitko nije usudio čestitati na kraju. No, šutnja mi je ovog puta bila draža od ikakva aplauza jer sam usput ukazao i na naivnu postavku poetike socijalističkog realizma, izokrenuvši postulat o književnosti kao subjektivnom odrazu objektivne stvarnosti... Jer, eto, u životu upravo zbog politike bude i prakse onog objektivnog odraza subjektivne stvarnosti. Kad su stvari u redu, govorim o njima rado i s pasijom. No, kako je ovdje u pitanju bio posvemašnji društveni nered, dao sam prednost ljudskom faktoru kao ipak presudnijim pred onim predmetnim. Napokon, pa i radio sam gotovo cjeloživotno s tim faktorom; naime, s mladima. Što se, pak, predmetnoga svijeta tiče, stvari i same znaju govoriti o ljudima. Ipak, kako ovdje ustanoviti red u pisanju o neredu stvari? Možda da kažem kako bi svenjemački nered nekako bio nonsens, a da je istočnonjemački ipak sadržavao nešto od lude metodičnosti u sebi. Neka to onda bude vidljivo i u ovom prikazu. Tako je, primjerice, tople vode uvijek bilo tijekom vikenda u hotelu. (Za lupanje sobnih vratiju nemam objašnjenja, osim u nekoj općoj razuzdanosti.) U komunalnim su se stvarima domaćini ponašali kao da su oni pronašli toplu vodu, kao i hladnu, a slično su zbrinjavali i onu otpadnu. Vrelovodi i cjevovodi išli su nadzemno u zabrinjavajućoj isprekrižanosti, estetskoj i ekološkoj nebrizi – tako se činilo – od grada do grada, kao da su i cijevi stvar tek nedavno izumljena, pa još nije stigla biti stavljena pod zemlju. (Ono što sam vidio kod Schwerina nisu bili naftovodi.) A stanovi u koje sam sve češće zalazio bili su svi jednaki: jedinstvenog tipa kuhinje, jednakih hladnjaka, stropnih svijećnjaka, linoleuma, tapeta, zavjesa, keramičkih pločica... Zbog loše su izolacije kupaonice bile najvrelije prostorije jer su sve druge propuštale toplinu. Pred kućama su noću svejedno za hladnih dana ugibali „trabanti“. S jutra se moglo gledati kako neuspješno pokušavaju oživjeti tu plastiku. Govorkalo se i to da ih takve s proljeća grickaju svinje po poljima. Uzdužni presjek istočnonjemačkog otpada i smeća (papir, karton, plastične vrećice, kutije) bio je devedesete godine pružni prizor s obiju strana novootvorene linije Rostock – Lübeck – Hamburg. Kao da domoroci s istočne strane nisu bili naviknuti kamo s tolikom ambalažom. Višekratno su dnevno konzumnim poslom povratno odlazili na zapad, najprije čak i besplatno.


Ivo RUNTIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Njihov je obrat i meni proširio vidike. Putovalo se. Tek sad su se zapažale one jednoobrazne stambene kućerine na rubovima ili izvan gradova, razvijene u nizovima poput zastava, valjda radi evidencijskog pregleda, mimohoda, zborova, prozivaka... Fasadne freske u amblematici divovskih raketnih, avionskih, galebovih, cvjetnih, napose suncokretnih maskota sugerirale su njihov bolji život. A do njih nastambe s krovnom katranskom ljepenkom, što je u nas rijetka i kao garažni pokrov. Dobro je vjerovati da su sve to porušili; misao neugodna, no svejedno ugodnija od sumnje da bi takve gradske vizure kiča mogle ostati jer ne znam kako su mogle nestati, ali nadam se rješenjima, meni nepredvidivima. Onako, primjerice, kako mi se 1963. ukazao Münster bez ratnih ožiljaka ili kako ih je iste godine istočni Berlin bio pun? Zato je dobro to što mi je Berlin bio zadan samo jedanput. Ne mogu, naime, zamisliti, od kakve je to druge jedinstvenosti sad njegovo urbano tkivo, ako nije sve od samih smionih raznolikosti... Sutradan se odlazilo. Nisam tad ni htio ni mislio dolaziti ponovno. A ipak sam od one spomenute devedesete godine ondje bio još tri puta. Predmetni je faktor otad napredovao, a ljudski ga je forsirao, servisirajući valjda i sam sebe u napredovanju prema demokraciji. Ne mogu bez sarkazma govoriti o tome: jesu li u Rostocku mijenjali ljude ili su se ti isti ljudi mijenjali. Zacijelo je mojim dolascima i svim tim promjenama kumovao i Hans Joachim Bernhard. Valjda su pozivi domaćina bili druga riječ za ispriku jer je ja drugačije nisam dočekao, baš kao što se oni nikada nisu odavali ni žalopojkama ni sramom. Najdalje je u tome otišla Ilse Antov, čija je bolja polovina mudrosti bila u prilagodbi, kad je ono – ne pomjerivši izraza lica – znala reći: „Pa mi smo svi morali biti u partiji.“ – To njihovo bezuvjetno sljedništvo pomaže mi razumjeti narod, čiju sam kulturu prigrlio, čije poučke o sljedništvu nikad neće moći prihvatiti netko s toliko puntarskog inata u sebi. Oni su, pak, tako jedinstveni u svojim propastima, jednako kao i u pobjedama. Još smo prethodne večeri za svaki slučaj porušili nekoliko zidnih cigala, stavivši ih na svoju stranu. Rekli smo im, naime, ponovno da se ne vraćamo putom kojim smo došli, već trajektom do danskoga Gedsera, pa zračnim mostom od Kopenhagena kući. Ispratili su nas do Travemündea. Otamo su istočni Nijemci, kao i svih tih dana, mahali svim brodovima, kao što su valjda i taj put „Kralju Frederiku“, u čije je potpalublje neobično tihih kotača s nama sišao vlak, nakon tri sata čekanja, kontrola, provjera, šikaniranja s policajkama opasanih strojnicama, s vučjacima, zaključanim WC-ima čitavo to vrijeme. – Napokon je i Bernhard u suzama probio sigurnosni kordon, ne samo da nam mahne. Stvari su otad postale predvidljive – i u Njemačkoj, a drugačije i kod kuće. Sluteći našu domaću krizu, u takoreći inzularnome Dubrovniku s kolegom Krogollom iz Haburga organizirao sam jednotjedni simpozij pod znakovitim naslovom Utopija i

257


258

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Ivo RUNTIĆ

kriza, tri mjeseca prije prvih pucnjeva rata baš u takvoj okolici. Na nj smo iz istočne Njemačke kao počasnoga gosta pozvali profesora Bernharda, pokrivši mu sve troškove, a planiravši stvar tako da ga vratimo u Saveznu Republiku Njemačku. Bio je to dug zahvalnosti i moj malen doprinos njemačkom ujedinjenju.


Božica ZOKO, Gradište

NEMOJ MI NA ZLO PRISTAJATI...!

(Ili što nam danas znače Zrinski, Frankopani, a posebice molitvenik Putni tovaruš Ane Katarine Frankopanke, kako je zvahu u 19. stoljeću, grofinje Zrinske...)

Proslov Godine 1871., u povodu dvjestogodišnjice obezglavljivanja Hrvatske i prije toga sječe rukah koje su mačem stoljećima branile ono sad već posve isprdano i izrugano predziđe kršćanstva – (zašto?! – pitamo se, što je u tome višestoljetnom, blago rečeno, trudu i naporu da se održe ostaci ostataka toliko iritantno dežurnim rugalicama?!; ne nalazimo ni suvislog ni nesuvislog odgovora, zasad; možda na kraju teksta dođemo do nekog objašnjenja!) – u Viencu su objavljeni tekstovi Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Tadije Smičiklasa, Ivana Zahara... baš o ulozi naše tragične heroine u događanjima u vezi s takozvanom Urotom zrinsko-frankopanskom... Spominju se tako njezini tajni pregovori s francuskim veleposlanikom u Mlecima, spominje se i naručena zlatna odora za slučaj da se Petar Zrinski zakralji, kakvih je osnova bilo u pregovorima s Turcima, uz pripadni harač, 12.000 talira (molim novčare koji ovo budu čitali da prenesu vrijednost u današnje vrijeme!), a te su zlatne haljine bile jedan od optužujućih dokaza – nije prihvaćena obrana da je ona Frankopanka, a one sve da su gizdave... Uz to, naslovi i tekstovi koji su govorili o banici i spisateljici, kako u podnaslovu stoji, i koji su se čitali (Čitao u narodnoj čitaonici na Rieci T. Smičiklas, čitao Ivan Zahar dne 28. travnja u javnom predavanju namienjenom krasnom spolu... Životopisna crtica od Iv. Kukuljevića Sakcinskog...), obaziru se na njen književni pothvat, uz prisjećanje na još dvije Ane Katarine, njezine prethodnice istoga roda, odreda podupirateljice književne riječi – od kojih je jedna omogućila tiskanje prve tada

259


260

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

znane knjige na mađarskom... Zna se da su te dvije obitelji dočekale svoje izumrće u teškim mukama – sama Ana Katarina u zatočeništvu padnuv u zdvojenje, izgubi um i umre 6. studenoga 1673. u manastiru dominikanaka. Ovim svršuje tragedija, koju je životom svojim odigrala visokoumna hrvatska gospodja. Spominju se vozovi i vozovi plijena iz zrinskih gradova, ona sama osta u jednoj haljini što bje na njoj, uz nemilosrdnu poslugu koja se iživljavala na njoj. Uz to, njezine kćeri, od kojih je jedna, Jelena Zrinska Rakoczy, i danas slovi za najhrabriju ženu Europe, Tin Ujević rekao bi – srce Amazonke..., sahranjena u turskom ropstvu u Nikomediji, gdje je natpis na latinskom ovako opisuje: Ovdje počiva od heroičkih čina žena duha muževna, svoga spola i vieka slava, preslavna gospoja Jelena Zrinska, zadnji ures Zrinsko-Frankopanski. Slavnimi čini proslavila se je po svem svietu. Druge dvije kćeri, Veronika Zora i Judita Petronila, završiše svoje živote u samostanima, a sin Ivan Antun Zrinski ...dobi po smrti otca svoga njemačko ime „Gnade“; radi sumnje zatvoriše ga u Kufstein i tu poludi od žalosti i umre... jer da je i on tobože urotu nekakvu snovao. Med četiri zida zatvoren i samo jedan prozorčić za jelo bio mu stan, gdje je 17 godina čamio i izgubio napokon moć govora. Je li dovoljno reći poput Ivana Zahara – Sudbina je velikih ljudi, da jih nesreća grli... – koji ipak zaključuje ...Al danas, gdje se sjećamo iza dvie sto godina na njezino plemenito osjećanje po domovinu, na odvažnost i postojanost njezinu, promatrajmo ju radje kao junakinju nego li kao mučenicu. U drugom tekstu istoga broja Vienca, naslovljenom Prosvietljujmo narod, Fran Kimanić ističe zanimljivo i danas goruće htijenje: – Današnja književnost teži poglavito za tim, da znanost popularizuje. Ona traži i odabire najlaglje, najprostije i najčednije forme. Ona se brine za svačije interese i hoće da prodre u sve slojeve pučanstva, te da svatko na znanstvenom vrutku crpi sve, što ima istinita, dobra i liepa. Koliko smo danas na tom trostrukom tragu? Vjerujemo li u to arhajsko trojstvo kojemu kršćanski put, istina i život uistinu ne mogu ništa prigovoriti? Jesu li danas lica upoznala sva svoja naličja koja sežu sve do opće neprepoznatljivosti? Živimo li u suprotnosti? Možda i moguće. Nema vremena za prepoznavanje, Penelope padaju u naručje svim proscima. I ništa ne tkaju, samo brbljaju bez kraja i konca. Ili možda ipak nije tako? Odgovorit će netko drugi. Tristogodišnjicu ruko- i glavosijeka zrinsko-frankopanskog, koja se zbivala u ozračju Hrvatskoga proljeća 1971., osobno pamtimo samo po izdanju knjižice-brošure koja se našla u našoj kući, posvećene onima koji navik žive jer su zginuli pošteno (bio je tu još i Eugen Kvaternik, uz Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana) – ta se knjižica ipak, uza svu još nezatrtu ljubav našeg puka – čiji su pripadnici bili moj otac i majka, odgojeni na Kačiću i međuratnim većinom povijesnim romanima u izdanjima svetojeronimskog društva – u strahu od susjeda doušnika skrivala u zatvorenom pretincu kredenca namijenjenom za kruh! S novom hrvatskom državom koju je još Matoš naslutio u pjesmi Mladoj Hrvatskoj – gdje priziva milost od božanskog satira za


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

cvjetni uskrs hrvatske Plejade... Hrvatskoj koja nikad neće ostarjeti dokle bude riječi tog, kako ga je netko nazvao, motora hrvatske književnosti, a zvahu ga i Rabbi. I doista, snijeg je procvao krvavim cvjetovima Josipa Jovića na Plitvicama. S tom tada krvlju procvalom Hrvatskom Zrinski i Frankopani dobili su papirnatu novčanicu od pet kuna, zelenoplave boje, koja je brzo izišla iz optjecaja. Na vukovarskom je križu upisana njihova sintagma o poštenom zginuću koje osigurava da se živi navik. Obnovljena je i prelijepo odjenuta garda Zrinskih u Čakovcu. Postoje ženske udruge koje nose ime Ane Katarine Frankopan Zrinski, ali nismo sigurni koliko su njezine članice i predsjednica upućene u život te naše grofinje za koju Zahar još kaže: – Njezin pronicav um dobro je razabirao sredstva, koja bi mogla voditi cilju; ali su nesretne okolnosti na put stajale njezinim pothvatom. Duhovitost njezina, veća od tjelesne joj krasote, učinila ju je vrstnom za razgovaranje s diplomati. No svi ovi krasni duševni darovi bili bi uzalud, kad bi joj žensko srce uzdrhtalo bilo pred veličinom radnje, kad bi se strašila djela il posljedica. Bila je odvažna, neustrašiva, dapače korila je neodvažnost mužkaraca. Niti u ono strašno vrieme, gdje je mogla očekivati svako zlo, nije strah nahudio njezinu duhu; nego silna ljubav, koju je osjećala kao supruga, kao majka i sestra. Izgubila je one mile predmete, uz koje je u ovom trostrukom svojstvu dušom privezana bila, i kad joj je taj gubitak slomio duh, dokazala je krasnu nježnost žene. Koliko danas među nama ima odvažnosti, neustrašivosti, krasne nježnosti, silne ljubavi... ili barem ono što Tin zove – prezrenom gizdom tijela koja je uvijek proizlazila iz duha (holog gosta – namjerna Tinova igra riječima s engleskim značenjem – holy ghost!) – i danas proizlazi, i to ni sve manekenke ni loše i dobre glumice ovoga svijeta ne mogu promijeniti – svatko neka sam traži odgovor. U ramu ovog ovećeg proslova ipak ćemo staviti i završne riječi Tadije Smičiklasa pročitane u narodnoj čitaonici na Rieci... – Kušao sam, milostive slušateljice, da u ovu našu skupštinu dovedem duh naše Katarine Frankopanke. To mi je slabo pošlo za rukom. Al’ veliki duh njezin ipak je koraknuo dva tri puta po ovoj dvorani: a najprije ga je oćutilo vaše mehko srdce, vrle Hrvatice. Ako li ga vi na srdcu svome ponesete, neće ga nitko bolje od vas dalnjemu potomstvu hrvatskomu predati. I mi ćemo se ovdje svim svojim duhom i dušom predati vama, dragi čitatelju i čitateljice, i naš naslov ovoga prisjećanja ide u red popularizovanja (lat. populus – narod!), znači ponarođivanja onoga što jest danas

261


262

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

naše ili možda više nije, pokazat će budućnost – rekla bi Marija Dubiel, seoska učiteljica u Vrbovi koja je u svom radu s djecom širila duh okrugloga stola, i danas je zato pozdravljamo, a budućnosti iz svega srca želimo da primi i ponese sve istinito, dobro i lijepo, što budu našli usput čitajući ovo štivo i tkivo. Za kraj proslova moramo navesti nešto iz povijesti najvažnije sporedne stvari na svijetu – nogometa. Riječ je o povijesti nogometnih klubova koji su jedno značajno vrijeme u socijalističkokomunističko nam doba, kad je jedino Matija Gubec od Hrvata mogao računati na kakvo-takvo poštovanje, a plemstvo i građanstvo samo na povijesne osude, bili rasadišta društvenoga života – nogometni klub iz Gradišta, odakle se mi javljamo, obližnjih Bošnjaka unatoč prijekom oku drugova kojim su gledali na hrvatsku gospodu, zvao se Zrinski, a nogometni klub iz Rokovaca i Andrijaševaca bje Frankopan. I još se tako zovu. A iz susjedne Cerne zvao se Tomislav, kralj Tomislav koji je i na nadvratku obnovljene crkve Svetoga Franje Asiškog u Gradištu dobio lijepu stihovanu popratnicu – NAKON TISUĆ’ LJETA, OTKAD PRVO ČELO IZ HRVATSKOG RODA OSU KRUNE SJAJ 925-1925 KRALJU TOMISLAVU PROBUĐENO SELO ZA BUDUĆNOST BOLJU, STAVLJA SPOMEN TAJ Tek toliko da se zna da mi Hrvati znamo igrati i glavne i sporedne uloge u divnoj glumi, kako je onaj Bokelj preveo Danteovu Božansku komediju, ili da kažemo živoj igri, živoj vatrenoj igri punoj voda tekućica i stajaćica, ozemljenih i ozračenih i prozračenih još jednim prazorom, još jednim prozorom u budućnost – ako nam slučajno netko pred nosom zalupi vrata raja zgubljenog... Sve slike koje prikazivahu – Zrinske i Frankopane – na tragu su našašća, a po legendi o hrvatskome kralju, koja se našla u udžbeniku engleskoga za niže razrede osnovne škole, naš je kralj (posljednji?) bio onaj koji je zašao u narod i u svakom domu ostavio djelić svoje krune te, prema tome, svoje kraljevstvo nije dao za konja, nego za gostoprimstvo i plemenitost svojih podanika. Prema toj legendi, svi smo mi – kraljevi i kraljice, banovi i banice, grofovi i grofice, vojvode i vojvotkinje, baruni i barunice, knezovi i kneginje, suci i španovi, didovi i didići, gosti i strojnici, dobri ljudi... branitelji i braniteljice – i


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

među svima nama još pokoji sok-zok (pitajte Mihu Baradu koji je proučavao starohrvatsku seosku zajednicu – što je, tko je on?), koji će biti toliko mudar da prevari đavla na neodređen rok i omogući nam kakav-takav skok, makar i na mjestu, nakon što se davno reklo – hop, hop, hop! – te osigura makar posve uzak prilaz, stazicu k izgubljenom raju u kojem svi sve znaju, a ne zna se i kad zna se – tko je za sve, kako neki dan u Hrvatskoj trikrat reče gost carigradski partrijarh Bartolomej – kriv, kriv, kriv – a mi dodajemo dvaput trikrat, da slučajno netko ne bude prikraćen – što je još uvijek i navik bude – živ, živ, živ, živ, živ, živ! Živjeli! I U DOBRU I U ZLU! Netko bi ovdje završio i ne bi bilo zamjerke – kratak podsjetnik obljetnički, s poštovanjem i što nam još treba više?! Ali, mi ovdje moramo misliti na dane koji nijesu nam mili, a koji će možebitno jednom doći, u kojima nam se neće dati NIŠTA čitati i NIŠTA pisati, u koje se nećemo željeti NIKOGA prisjećati, kad ćemo samo htjeti, ako i to, prijeći... u zemlju koja jesmo – leći. A ipak ti dani nijesu još došli, a mi smo u godinama u kojima je Ana Katarina Frankopan Zrinski ispila svoju gorku čašu do dna i cijelo smo ovo ljeto proveli s njezinim putnim tovarušem, i zapisasmo puno toga nadahnutoga u bilježnicu na kojoj je fotografija dobrih dupina kako iz mora svoga skaču u svoje i naše nebo – znači, još ima radosti, makar ribarima budu iskidane mreže – s dupinima nas veže neki dublji račun općeg lovostaja i u kojem je veselje – rastrgnuti mreže – tek toliko da se ribari naših duša zapitaju je li ovo sve dosad bio pravi način i može li se bolje... bratskije u općem pobratimstvu i posestrimstvu jedni do drugih doći i biti blizu, makar možda skupa s onim hrvatskim svećenikom na Titaniku pjevali tonući – Bliže, bliže o Bože moj, k veličju tvom... Mi ćemo spremno iskoristiti naš zajednički boravak, naše opće tovaruštvo – da bismo govorili ono što si nismo dosad rekli. Hvala Novoj Istri na prostoru za ovu krozvremensku snimku u kojoj, htjeli-ne htjeli, uvijek odgovaramo na pitanje Gauguinovih Tahićana – tko smo, odakle dolazimo, kako idemo? – i onda, i pogotovo onda kad smo još uvijek i stalno, uporno i neustrašivo – OVDJE i još se, hvala Bogu, razumijemo – u istom smo jeziku i smjesta možemo dati odgovor – mi smo ovaj jezik, iz njega smo došli i (u) njemu putujemo! I dokle god nam je razgovor ugodan i mio – razgovorivat ćemo (a to je zvučno slično razgorivanju, poticanju i paljenju malih vatri!) svoga suputnika. I u dobru i u zlu! I u dobru i u zlu – tako se kaže na samom činu vjenčanja. I u crkvi, i u općini. U poviesti svieta riedko se pojavljuju žene na pozorištu javnoga djelovanja, ali kada se koja pojavi, tjerana svojom vlastitom silom, onda nadmašuje često puta suvremenike svoje

263


264

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

oštroumjem i veličinom svoje namisli i svoga poduzeća, koje će biti tim sjajnije i veličanstvenije, ako nadje oko sebe mužkaraca, koji znadu shvatiti ćut i misli uzhićene žene, te umjedu krepko podpomoći prirodjenu slabost fizičnu, sa svojom narodnom jakošću. I u Slavena bijaše žena velikih umom, uplivom i radnjom. Bijaše njih i u Hrvata, a jedna izmedju posljednjih bijaše Frankopanka-Zrinska... – piše u svom uvodu Životopisne crtice Ivan Kukuljević Sakcinski u Viencu iz pretprošlog stoljeća i nastavlja: – Čini se, kao da njeka tajna ruka, koja ravna sudbom pojedinih ljudi, porodica i naroda, htjela u toj gospodji sjediniti sve, što ženu čini velikom i nesretnom. Po svom rodu pripadaše plemenu, kojemu se početak gubi u najdavnijoj prošlosti hrvatske povijesti. Tako naš Kukuljević Sakcinski, znamenit po svom progovoru u saboru pod geslom: – U Hrvatskoj Hrvatom hrvatski govoriti! – počinje životopis koji je izlazio u nastavcima. Možda je i ovo što mi pišemo tek jedan od – nastavaka, a uzvik-usklik iz podnaslova na tragu je ushićenja što ga on pripisuje ženi koja djeluje tjerana vlastitom silom. Davno je već onda Šižgorić u Šibeniku napisao bio Slavu žensku, a mi joj ovdje tražimo razlog i svrhu – ono – nikad dosta! – koje spominje Sveti Bernardin (često ime kod Frankopanovih!) – u vezi s Marijom, a naš Sinjanin Petar Knežević sriče: – Nikada se nasititi o Mariji besiditi... Naša Ana Katarina možda nije u prvi mah Marija, ali poput svake žene rado bi čula i tu riječ, kao i klapsku pjesmu Zora bila koja kaže ...nije meni nikad dosta, tvojih ruku, tvoga tila... Ruke i tijelo imamo mi sada, ovog časa, a Ani Katarini dajemo puno pravo na njih – makar nas u jednom od naših boravaka u umobolnici mladi fratar ukorio: – Vi se bavite spiritizmom! I zato dospijevate ovdje. Možda. Točna je ta riječ – dospjeti ovdje! To nam i jest cilj, a u spiritizmu ima duhovnosti i susljedno tome duhovitosti i prodornog špirita čiji čisti i jaki miris, čija blaga žest prodijera (po bosanski – prodire i dira!) u naše doba puno, ah avaj, bezmirisnog cvijeća. Stoga vrijedi tim prozvanim ushitom – i u dobru i u zlu! – pokušati prodahnuti ili barem proslijediti u budućnost s odlukom iz našega naslova – da se sa zlom ne treba miriti i pomiriti – nego ići dalje, dokle-dotle. Možda izvesti na pučinu, otvoreno more. Izvezi na pučinu! – kako kaže slogan na grbu đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića. I tamo, poput Svetog Antuna, propovijedaj ribama: – Izbjegavajte plastiku i u nanostrukturi! Da, otpadni grijeh kinesko-američko-rusko-francusko-njemačko-englesko-japansko-talijanske (je li ovo G-8 skupina?) plastike, koja je jedini i pravi današnji grijeh struktura, zbog kojeg kitovi (ti najveći sisavci koji se hrane najsitnijim sitnežom – planktonom!), malo-pomalo poduzmu masovna samoubojstva na obalama oceanskim, a naši franjevci – šute! Umreženo šute o tom – a zapravo bi u svim tim našim redovima trebalo početi novo doba, novo nebo i nova zemlja – ono što su benediktinci jednom učinili Europi, privevši je svrsishodnom poljodjelstvu – trebalo


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

bi ponoviti – svaki samostan prvog i drugog reda te kućna domaćinstva trećoredska trebali bi postati ekološke oaze u plastičnosilicijskom svijetu. Ako ima Boga u njima, Boga stvaratelja-roditelja. Bili smo se u tom smislu ponadali kad je papa Ratzinger uzeo Benediktovo ime, ali ništa – osim nesmiljene potrošnje papira i sve više knjiga koje nema tko čitati. Iz jednostavnog razloga kojem se smije i Ephraim Kishon – prezauzetosti pisanjem vlastitih knjiga da bi se čitalo tuđe. Pišemo li mi – tuđu knjigu? Nee, duboko je ona i visoko – lijevo i desno – unaprijed i unazad – gdje se gube i počeci i svršeci – naša! Naslovna rečenica preuzeta je iz našega materinskog jezika u užem značenju tih riječi – poslovičnom, u mnogim prigodama izrečena i spada u one odgojne zasade kojih moguće naša majka nije bila ni svjesna da ih usađuje, ali koje, po našemu mišljenju, vrijedi prenijeti iz naraštaja u naraštaj i još uvijek imaju snagu – pravorijeka. I daju plodove. Povodi su mnogi i premnogi. Tako da je gotovo nemoguće suziti vidno polje, i premda potpuno usredotočen, uprijeti prstom u bilo što, uperiti pogled u neko određeno zviježđe pri svjetlu danjem ili upeti jednom mišlju u nečije oko i prizivati ga. Zašto? Zato što zala ima i stalno nadolaze – unatoč općem svedržećem Dobru. Podskupovi koji bi se usporedbom s našim tjelesnim bolestima mogli usporediti s onim kad nas te nakupine – osvoje i preuzmu tijelo. Onda umireš – nekad su znali reći od sušice (sušenje počinje unutra, reče jedna žena jednoč!), a sad svi znaju riječ karcinom ili malo teže izgovoriv zbog prirođenog straha – rak. S tom je pak riječju povezano kretanje – unazad. A liječnici jednako tako zastrašuju preko svake mjere. Mene je jednom tako na rutinskom pregledu jedan radiolog ispitivao o povijesti te bolesti u mojoj obitelji; ja vedro rekoh: – Otac, strica dva, tetka i brat! Svi od raka. Liječnik se pobojao moje vedrine i smjesta mi savjetovao iscrpne pretrage od kolonoskopije, valjda do pete kolone u mom duhu, ako takva uopće i postoji. Nisam otišla ni na jednu provjeru, ne želim provjeravati Gospodina Boga, a on, dočuh, obolje. Njega osvojiše nakupine (besmisla?) koje ne žele da mi – budemo mi. Koje žele, po Rimbaudovim riječima – da budemo netko drugi. Tome sam jednom bila doskočila ovako: – Ja sam netko drugi. A drugi se mijenjaju. Drugi su ja. A ja se ne mijenjam. Mislim da bi i Rimbaud bio zadovoljan. A ja sam počela više misliti o liječničkom zdravlju nego o svom. Njima je potrebnije nego nama, strpljenima-spašenima. Moguće je i – predati se. Predati se tek nakon teške borbe, boja u kojem si izgubio život i bje nam – za domovinu mrijeti, ah, kakva slast! I jest. Ne dvojimo o tome. Ako je potrebno ikome se opravdavati – onda možemo reći ono što smo na književnim susretima slavonsko-baranjasko-srijemskog ogranka Društva hrvatskih književnika ovlaš rekli Goranu Remu, pjesniku i kritičaru, sveučilišnom profesoru koji se, za razliku od nas, stalno mora boriti za pozornost i zanimanje mladih očiju novog nam naraštaja: – Ionako ne možemo prenijeti sve u budućnost! Goran je doslovno

265


266

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

– živnuo, zamolio da ponovim tu oslobađajuću činjenicu. Ponovila sam i ponovit ću ovdje ono što bih željela reći o Milovanu Mikoviću, koji je za smještaj bačkobunjevačke književnosti u korpus hrvatske nam književnosti, uostalom možda danas – neizvediv – kako se općenito sve danas čini neizvedivim – rekao da cijeli svoj život provedeš govoreći o rubu spram središta (koje je kao atomska jezgra zapravo jednako neuhvatljivo kao i nevidljiva mezgra koja oko njega kruži?). I, nažalost, nerazmjerno malo o središtu spram ruba. Valjda svi shvaćamo da se o tome više ne može tako govoriti – jer, doista, tko je, što je danas – središte? Pejakovićev Zagreb?! Biletićeva Pula? Žicova Rijeka? Liščev Zadar? Opačićev Split? Lukin Dubrovnik? Remov Brod-Vinkovci-Osijek? Ćurićevo Đakovo, Mihaljevićeve Našice, Čegecov Vrbovec, Mićanovićeva Gunja, Fiamengova Komiža, Mikovićev Palić, Kanjiža i Subotica, Žigmanovljev Tavankut... i tako dalje, svako i najmanje mjesto ima pravo na svoje središte, svoga pjesnika, svoga ljetopisca ili barem dopisnika HRT-a – svoga meteorologa, svoju Hitnu pomoć i svoju gorsku službu spašavanja. I moje Gradište. A koliko se međusobno imamo i jedni u drugima jesmo – to je pravo pitanje. I ne mjeri se samo novčanom pomoći službenih vlasti kojem književničkom pothvatu. Za ulomak iz neke povijesti književnosti koji nekome može značiti puno, nekome malo, većini – ništa – provede se cijeli jedan posvećeni život. Proćerdani, netko bi rekao. Hrabro izgubljen da bi se našao. U toj istoj povijesti. Ipak znamo da je u jednu ruku mnogo gore, ali i mnogo bolje. Kako?! Da je svatko od nas nebitan, a da je s druge strane (ili je to, moguće, ona prva!) – samo središte svijeta. A jezik kojim to spoznaje – bio odnjegovan, odškolovan na prethodnicima kako uvijek i bijaše (... da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne vižbalo, s prirokom bih pisal, boju se... reče Zoranić u Planinama, a Juraj Baraković u Vili Slovinki od stihova: Tko išće put novi, a stari zapusti U raspi gotovi će zablusti...). Ili, pak, sretno usmeno učenje oko obiteljskog stola i postelje već davnu desosirovsku suvremenost što se križa s krozvremenošću ne možemo izbjeći. Sinkronija i dijakronija takozvana. Mi smo njihovo sjecište, uvijek. I sada. De Saussure se u svojoj lingvistici pred kraj života bio našao u jednom tek započetom i, koliko znamo, još nedovršenom poslu. Jedan vedski uvid, možemo reći. O indoeuropskom jezičnom kretu koji pokreće svijet i usput se mijenja i zvukom nameće smisao, novi smisao, kakva moć je vjetra koga, to jest godi i sklada cijele uljudbe. Čak je i Katičićeva potraga za svetim pretkršćanskim dobom, sačuvanim i u pjesmama i u našem današnjem razgovoru, i kad to ne zna – na istom tragu. A obično zna. Samo, jeste li ikad vidjeli mudraca koji kaže sve što zna? Niste! To je ostavljeno nama – budalama! Gle, ova


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

riječ spojila Budu i Lamu – odlično! To se stalno u jeziku događa i on mimo nas ponekad ili barem bez našega svjesnoga znanja – prenosi smisao u budućnost – u kojem će biti – manje raka jer ćemo svi ići naprijed – s užganim sjajem u očima. Da, vidjet ćemo, čut ćemo ono što oko vidjelo nije, uho čulo nije. Ne čudite se! Zašto bi naš naraštaj bio taj koji bi se odrekao riječi Ivana Krstitelja, najvećeg što se rodi od žene: – Obratite se i vjerujte evanđelju – približilo se kraljevstvo nebesko! I Isus je to govorio. Evanđelje je radosna vijest. Dovoljno smo preveli. Unatoč svim crnocrnim kronikama – pripravljeno nam je... Unatoč šiljcima neboderskim i satelitskim koji bodu bešćutno toplu tamu-mamu što grli našu zemlju i svoj znanosti koja – blago rečeno – ne razumije spasenjski plan... i iznova siječe glavu Mariji Antoaneti. Nisu joj do danas oprošteni oni kolači. Postoji psovka koja psuje kolač. Ali je tako bratska, nježna i tiče se možda zajedničke materinske posteljice koja se isto nekad zvala kolačem, a možda i predbacuje nerođenom što je tako dobro zbrinut i predodređen i ni briga ga za nas nije. Unutra. Ali, koji smo ovdje, izišli smo svi – van. Kroz uzak tjesnac, kako je najavljeno baš za kraljevstvo nebesko ili – carski, svejedno – ovdje smo, zar ne? Jesmo li predaleko otišli od naše teme? A koja je ona? U dobru i u zlu! Ne, nismo. Još smo tu. I dobro nam je tu biti! U narodu, u jeziku. I jezik je kojim se dospijeva u svijet i jezik kojim se izgoni iz njega – ne mora biti isti – bio živ ili mrtav – svaki računa na uskrsnuće i život vječan. Svaki! Svaki je putovanje istinom i životom i laž uvijek ne zna da je laž – samo se slaže i sliježe, vijeda se i pripovijeda. Moguće. Pitanje jest: što je to što nosimo sa sobom – predlažući, lažući istinom, o, da, i to se može! I kod zla i kod dobra – pitamo se – što svjesno ponijeti sa sobom? Ono što će nam trebati. A kako to unaprijed znati? Kroz uzak prolaz koji obećava kraljevstvo nebesko ne može se puno toga prokrijumčariti. Najsretniji su dani u našim životima kad od nas otpada nepotrebna prtljaga. Danas je u znanosti uvriježeno vrednovanje po citiranosti. I tako se na sveučilištima uče pisati takozvani znanstveni radovi. I mi smo pisali dosta uspješne radove na takav način, ali se sad pitamo – čemu to?! Zar čovjek nije dužan dalje dati, poslati (ite missa est!) zaista tek ono što je USVOJIO, PRIMIO BEZ OSTATKA, PRIHVATIO, OSJETIO I PROŽIVIO? Doživio i odživio. Što je postalo uistinu njegovo. Sve drugo na toj točki (ulaska u budućnost!) gubi smisao i razlog te smo u velikoj opasnosti da – ne uđemo u nju. Da nam naša vajna prtljaga zakrči put, zapriječi ulaz. U hrvatskom jeziku baš je u bunjevačkih Hrvata sačuvan trag o tome što znači pridjev prljavo. Ono što bje prlje. Što bje prije nas. A svi znamo kako je lijepo biti čist, časovit. A opet, u bosanskih Hrvata ima riječ – prokinuće. Kaže se za majku koja preblago odgaja sina – da ne zna prokinuti, a u dalmatskih Hrvata materama je u neku ruku bio i zabranjen upliv na sinovljevski odgoj, baš zbog prevelike blagosti dalmatskih žena – tako da sinovi u reri smiju zapjevati – ćaća, pitaj svoje žene, kada ćete oženiti mene... ili neki manje prijek

267


268

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

zahtjev i jutu potribu, rekli bi Selčani s otoka Brača. Prokinuti ovdje znači porođajni krik ponovljen u odgajanju, rađanje odozgor, kad prokineš kidaš spone nevidljivog koje slaže svoje velove privida na nas, može to biti i Tinov skalpel kaosa, ali skalpel je obično nečujan, dok prokinuće glasom glasno siječe. A izriče zabranu – to nipošto! Ne dolazi u obzir, da se nisi usudio! Ne pačaj se u to! Ni za ime svoje! Ne, nemoj! Ne smiješ! Dovde, ne dalje! I tako dalje! Inače se ostaje zapetljan, sputan, uvijen i zavijen preko svake mjere. Ili ono što nam smeta kod naših političara – odgovarati na pitanje izbjegavši ga. Diplomacija koja vodi računa o takozvanoj političkoj korektnosti i ni o čemu više. I to u tolikoj mjeri da zaista više ne znaš čemu to i komu služi. Jer, jasno je da ovdje ni o kakvoj iskrenosti ne može biti govora. A bez iskre nema vatre, a bez vatre nema počéla, a bez počéla nema stvaranja, a bez stvaranja – nema svijeta. Ni svjetlosti. Jasna Melvinger rekla je – svijet je svjetlost. To je spoznaja našega jezika – u drugima nije tako. U ruskom je svijet – mir. U nekom – šar. U nekom – dar. U nekom – dunjaluk! Sve se samo sa sobom usložnjava i pojednostavnjuje takvim formulama, ali ne možemo reći da se ništa ne događa. Naprotiv – stalno se godi. Naš instrument, naše glazbalo i stalno se sklada naša skladba. Svoj smo život tako ne samo živjeli nego i otpjevali i odsvirali ujedno. To je isto učinila i naša heroina svojim molitvenikom Putni tovaruš. Suputnik, rekli bismo mi danas. Skladala je i pjevala očinskim jezikom, materinski joj bje – njemački. Majka joj bje druga žena oca joj Vuka Krste Frankopana – Uršula grofinja Inkofer, kćer Iv. Inkofera i Ane Šibrikove, kako navodi Sakcinski. Očinskim jezikom, a to znači muški ga je napisala i, rečeno je, razdijelila ga među pukom. Uz njezinu napomenu da ga je sastavila iz više predložaka, čitajući ga cijelo ovo ljeto – mi smo zapravo mladovali, zato što taj jezik kojim je pisana ta knjižica jest MLAĐI od nas, a i postarali smo se za nekoliko stoljeća – jer je on ujedno i STARIJI od nas. Mladenačka krepkost i staračka mudrost. Sve imamo. Rado bismo ponijeli oboje. Ili samo jedno – živi jezik. Sve ostalo će nam se dodati. Živi jezici – to je naslov pjesnika i sveučilišnog profesora Krešimira Bagića. Nije isključeno da je u naslovljavanju sudjelovao i Danijel Dragojević, poznat po svojim neizravnim uplivima u mnoge naraštaje hrvatskih književnika. Mnoge je potaknuo i potpomogao reći im ono što ih zapravo taj čas nadilazi. I Bagić i Dragojević i mi sami tako smo premašeni tom naslovnom sintagmom da se ovaj čas više ništa ne može ni poželjeti nego da naš jezik bude – živ. Dežurne demografe u Hrvatskoj to moguće neće utješiti, ali će im dati do znanja da se živeći može i propadati, doći do dna iz čije se dubine može psalamski – vapiti. O vukovarskom Svetom Boni prije rata je kolala legenda koju smo čuli i u našoj obitelji – da mu je jezik još mokar. Srbi su to sačuvano svečevo tijelo po dobrom starom običaju spalili i sad je od njeg ostala samo jedna ruka. Desnica ili ljevica – svejedno nam je ovog časa u kojem samo želimo – pisati... (zadnja sačuvana rečenica Miljenka Smoje navodno bje upravo ta


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

– Pisat’!) tom rukom. Zašto? Zato što je dobro pisati svečevom rukom, bit će manje priroka i teže ćemo zablusti. A čak i da nam se greške umnože, a blud oteža udove – uvijek možemo računati na naslov Viktora Šklovskog – Energija zablud! Ta će nas energija voditi dalje, a rado je prevodimo – radosnim radom u jeziku… I ono što je pisala Ana Katarina Frankopan Zrinska – može se obuhvatiti takvim prijevodom. Za nju u svom znamenitom pitanju – ...ou sont nos amoureuses? – Tin Ujević reče da je bila duše pobožne i jake. Nazvao ju je i književnicom i mučenicom: Gdje je mučenica Zrinska Katarina, Književnica, duše pobožne i jake,... I dodaje rečenicu o njezinoj kćeri: Srce Amazonke, Jelena, mat sina, Sveta ko regina Helena iz rake... E, da! Ako i izbjegnemo rak, nećemo raku. A ako izbjegnemo raku, nećemo ruku Božju, a sve je u njoj. I ateisti i agnostici. Čak možemo reći da je njima udobnije nego nama ostalima. Kako bismo njih preveli na hrvatski? Bezbožni nesebeznalci? Bezbožnici nespoznani? Ma, može sve i sa i bez – i svaki drugi prijedlog prihvaćamo, nek’ smo samo u hrvatskom-horoatskom. O Hrvatskoj se rado govori kao o maloj zemlji, neke glumice i televizijske spikerice čak vole reći s podcjenjivanjem – ta naša mala zemljica. Ipak od dragosnih stihova Katarinina brata po ocu Frana Krste Frankopana u pjesmi Srce žaluje da vilu ne vidi: Vi loze zelene, vi polja cvatuća vi zdenci, potoki i voda tekuća, deh, skaž’te smilenje vrh tužno, žalosno to moje živlenje... do onog izričaja Hrvoja Pejakovića koje nam ne ostavlja puno – ...crno pod noktom, zadnja postojbina! – prošlo je mnogo toga preko nas i mnogo toga mi prođosmo. Uskličnik mi dodasmo. Zato što volimo to naše crno pod noktom po kojemu su nekada gradski dečki prepoznavali ili pripoznavali seoske djevojke i što ga se nikada ne bismo odrekli, makar nam se svi rugali da smo kumice s gruntom, a ne vrle gospoje koje nokte goje... i pridružujemo se onim neprijateljima koji su nas optuživali da želimo neku Veliku Hrvatsku. I, dapače, mi tvrdimo – cijeli je svijet jedna VELIKA HRVATSKA! Kako? Tako. Vratimo se načas u stari Egipat. Tamo je bila

269


270

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

na djelu vjera koja je naučavala – ono što reče Remarque – sunce se uvijek iznova rađa. Tako je u starom Egiptu svaki dan bio USKRS. Uskrs noću raskomadanog Ozirisova tijela. Uz pomoć njegove božanske supruge Izide. Točnije, Ptah-SokerOziris i Izida-Hator te ključna uloga njihova sina Horusa i njegova iščupanog oka koje otima od Seta i svojem ocu Ozirisu vraća vid i život. Kome još sve nije jasno – objasnimo – svijet još uvijek danuje i noćuje, gleda vrijeme kroz svoje efemeride – noćce i dneve. Sav svijet. S tim što na polovima gledamo u bijele noći i borealne zore. Zašto ne bismo primijenili pučko korijenodubstvo, ta mi i jesmo uvijek iznova stečen puk, i zaključili da mi Hrvati-Horoati potječemo od egipatskog Horusa, a Horoatia jednako tako? Gdje god se noća i sviće – sve je to Horoatska, Ozirisova i Izidina domaja. Stari Egipćani jesu naučili dane svoje brojiti, ali su svejedno svaku noć ulazili u nikada dokraja izvjesnu bitku za novi dan. Rusima je, pak, svaka nedjelja – voskresenje, a nama jednom godišnje svane uskrsna zora. A rukom vukovarskog Svetog Bone može se pisati – ono gore, ono dolje, ono lijevo, ono desno, ono ispred i ono unazad. To znači svirati glasovir šesteroručno, Indijci tu ne bi štedjeli, bilo bi ih mnogo, mnogo više, a Egipćani su sve zrake svoga boga Sunca RA prikazivali svaku s po jednom ručicom – pravoslavci slave majku Božju Trojeručicu, zaštitnicu i slavu pesnika, kako navodi Biljana Petrović uz svoju podijeljenu i pozlaćenu ikonu diljem facebooka – kako bismo taj još jedan u nizu dokaza židovskog nenadmašnog trgovačkog umijeća rekli hrvatski ‒ (bez)obrazna knjiga ili knjiga bezobraznica. Zašto – bez?! Zato što je naše lice ipak, uza svu na dvojstvu zasnovanu umreženost i premreženost te slikotvornost, barem četverodimenzionalno! Dakle, ne samo da tertium jest datur, nego takozvana TREĆA SREĆA istoznačnica jest za ubrojivu i neubrojivu – četvrtu beskonačnost. Vidimo to po Svetoj Trojici ili Svetom Trojstvu! Nemojte se čuditi, na dobrom smo horoatskom tragu – Horoati su oduvijek voljeli prevoditi sve na – na – horoatski! I imati sve – i službu i družbu, i konja i sokola, i psa i mačku, i jato i stado, i tičku i tačku, a nadasve točku i točak! Eto, što dadosmo svijetu izgnanom iz raja – koji po Miltonu bje kockast, a đavao Evu navede da sve zaokruži – tako sve do danas imamo još jedan, po Mrkonjiću Zvonimiru, izum beskraja – UGLATU KUGLU! Toliko toga ima u svaki dan iznova rođenom suncu, sve novija i novija svjetlost – o, ne vjerujte pismoznancima znanstvenim koji kažu da se sunce samo gasi – to je tek poluistina jer, ponovimo, sunce se svaki dan iznova rađa! I toliko u njem ima zraka i zračica koliko na svijetu ima dobrota i zala, dobrotica i zloćica (ova riječ dospje nam od nenadmašnog prevodioca Ise Velikanovića!). A Salvatore Quasimodo ipak bira samo jednu i reče da nas svaki dan – probode! I već je noć. Dan prvi! Hoće li biti i posljednji?


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

MOLIM SRDAČAN OPROŠTAJ! Netko će reći da odviše idemo u širinu, dubinu, što li. Ne. Tu smo gdje jesmo. Slijeva na stolu nam je kutijica-kovčežić sačinjen od triju knjižica, koje je objavio Zvonimir Bartolić u dobi kad možemo reći da se hrvatske knjige ipak lakše nahode i da nisu posve zatrte, što kao razlog svom objavku i općenito književnom poduzeću i pothvatu u uvodu navodi sama Katarina književnica, ali i dalje stoji riječ našega poštovanog profesora, akademika Josipa Bratulića – da se dobre knjige teško objavljuju. Možda ni ovo što mi pišemo neće tako lako prijeći u časopis, a kamoli u knjigu. Prilike su takve, čovjek ne bi nikada ništa napisao ako bi ovisio samo o tome. Jedna je od knjižica pretisak, jedna transkript s rječnikom i jedna posvetna Bartolićeva pod naslovom Majka Katarina, s podnaslovom Biografski i književno-povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski. Taj triptih, kako ga dodatno podnaslovljuje Bartolić, objavljen u nakladi Matice hrvatske, „Zrinskog“ te Nacionalne i sveučilišne knjižnice, pokriva razdoblje od 1661.! – do 2005. i bez krzmanja možemo reći učinile se te tri knjižice vrijednima otkupa za vlastitu knjižnicu. Podjednakog su obujma i nije čudo što je nakladnik i autor negdje na nekom od sajmova u Europi dobio neku prestižnu nagradu za opremu. A sadržaj je još i danas primjeren molitvenim satima, časoslovu i, usudimo se reći, djeluje kudikamo uvjerljivije nego mnogi molitvenici koji su se stoljećima sve do danas iza njega objavljivali i širili među narodom, i bez kojih sve donedavno nije bilo domaćinstva i kućanstva, barem ovdje u Slavoniji gdje na različitim smotrama tradicijske kulture djevojke i snaše u takozvanom spremanju, većinom povezanom s liturgijskim dobom godine i tome prikladnom bojom, ruhom i uresom, obvezatno u ruci drže molitvenike svojih baka. Jasno je da se iz njih puno manje moli nego što se voli pokazati s njima. Mi, pak, više volimo moliti nego pokazivati se, makar je i to – lijepo i dobro, ako je istinito! I osobno u istu svrhu čuvamo Psaltir Šimuna Kožičića Benje i tako živim održavamo svoju svezu s jezikom prvih otisnuća i s glagoljicom naučenom na studiju kroatistike. U Zagrebu postoji i društvo podupiratelja glagoljanja. Nikola Bonifačić Rožin, iz Punta na otoku Krku, etnolog i književnik koji je svoj dnevnik vodio na glagoljici, bio je nemalo iznenađen našim oduševljenjem glagoljaškim načinom pjevanja – računao je da u Slavoniji nema uporišta za to. A prevario se. Obližnje selo Gundinci – svoje je ime dobilo upravo nakon dolaska jednoga popa glagoljaša na župu, i to ovaj put nije nama tako draga pučka etimologija, i pritom se sačuvao izraz gagulati – tako da se njihova ženska udruga diči nazivom – Gagulanke, a u mom selu doseljenici iz Bosne nose prezime Gagulić. Prežici ako nisu pretičci, ali su ipak trag. Na čijem je tragu bila Ana Katarina? Njezina knjižica pisana je latiničkom grafijom još uvijek bez dijakritičkih znakova, ali već dosta čitko, ljepšim slogom i masnijom bojom

271


272

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

negoli ovodobni prijepis. Ona se češće spominjala u sklopu takozvanog ozaljskoga književnog kruga, kruga koji je po tko zna koji put u našoj jezičnoj povijesti – i svjesno i nesvjesno – hotio ujediniti naše Sveto Trojstvo – kaj, što i ča. Ipak moramo reći da to nije glavni dojam nakon iščitavanja ovog molitvenika, iako se u podtekstu ne može znanemariti lakoća prije službene standardizacije koja, ufamo se, još nije završila, nego po našem mišljenju treba i dalje ići za tim da se riječi iz tih naših triju najvećih narječja međusobno tumače i obogaćuju, a ne treba zaboraviti ni šta, šća i ca. Kome šest nije dosta – tu je i koj. Razvidno je ipak da je ovdje riječ o potpodjelama unutar glavnih struja i matica. Prvi dojam jest – žar. Žar kojim su te molitve priređene, prevedene (prijevod koji nije bolji od izvornika ili ga je makar na sretan način nadišao – promašio je!), složene, otisnute i, kako se navodi više puta, razdieljene... bez tog žara bilo bi ga, uostalom, gubitak vremena čitati. Mnogi su si davali pravo hvaliti tobožnje uspjehe tom ozaljskom književnom krugu u jezičnom smislu, osporavajući bilo kakav sadržajni prinos. Kakva zabluda! Zar nešto može biti uspješno samo u jezičnom smislu?! Jezik uvijek već – zahvaća svijet i jest sam taj svijet ujedno. U istom se materijalu i traga i ostavlja trag – da preformuliramo misao Igora Žica u njegovim Književnim esejima iz 2013. i dodajmo – u istom se materijalu nestaje bez traga. Točnije, sve svoje sa sobom noseći, napredovati, šumom krčiti šumu, šumom je pošumljavati, šumom se grijati, šumom šumiti i, kako kaže dijete u dosta dobroj protupožarnoj promidžbenoj poruci: – Mi se možemo izgubiti u šumi, ali ne smijemo izgubiti šume! Bog te okrenuo u šumu! – roditeljska je upozoravajuća kletva koju pamtimo iz djetinjstva, a kojom se želi spriječiti šumna tama, mračna šumnost, možda upravo ono što je Dantea onamo odvelo – trostruko uživanje – u paklu, čistilištu i raju. Tri svijeta uživa! – zna se i danas za koga reći, a zapravo smo svi ti i takvi uživaoci. Tri najmanje! I u Katarininu se molitveniku može uživati, barem onako kako je Tea Benčić-Rimay uživala u stihu Anke Žagar i napravila malu antologiju ženskih pisama pod naslovom – I bude šuma! U većini te naše ženske poezije ipak je izostavljeno ono nužno – neka mi bude! Po riječi mojoj ili tvojoj, pitanje je, zar ne anđele? Ovdje valja navesti riječi same Ane Katarine Frankopan Zrinski, riječi koje su toliko poosobile tu njenu, danas bi rekli, kompilaciju, da je ne možemo prečuti, osobito u svjetlu onoga što je desetljeće kasnije doživjela. Njene se zasluge, one mecenatske do onih čitateljskih, navode za mnogo molitvenika – od Dvojedušnog kinča Boltižara Milovca preko Raja duše Nikole Dešića do nezaobilaznog Naslidovanja Isukrsta Tome Kempenca i Krajačevićevih Molitvenih knjižica... uz to, sama reče: PUTNI TOVARUŠ VNOGIMI LIPIMI,


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Novimi i pobožnimi molitvami iz nimškoga na hervatcki jezik istomačen i spravljen po meni grof Frankopan Katarini, gospodina grofa Petra Zrinskoga hižnom tovarušu pervič sada u štampi na svit dan i vnogim pobožnim ljudem na vživanje i tovaruštvo udiljen LETA M.DC.L.XI. V Benetkih pri Babianu z dopuščenjem obćinskim Priznajemo da ne znamo što ovo zadnje točno znači – tko je to, drugim riječima, Ani Katarini zapravo dao dopuščenje... ima onih koji i to znaju – mi smo primili na znanje da je ona prevodila s majčinskog na očinski jezik i ushićeno zavapila – križ, križ, križ! Gotovo sa svojevrsnim ludilom križa koje se pripisuje crkvenoj naučiteljici Teri Avilskoj. Mi je slobodno možemo tako prisno zvati jer od najranijeg djetinjstva, umjesto slikovnice, gledasmo u Berninijevu prikazanju njene ekstaze, njen izsebeizlazak! – s dječjim udivljenjem i čuđenjem. A Ana Katarina pokazuje jednako takvu prisnost u odnosu sa svecima, božanskim osobama, Majci Božjoj... navest ćemo ovdje uz napomenu da je molitveni žar sveprožimajući kroz cijeli Putni tovaruš – ne možeš se odlučiti što navesti kao dokaz da se iz njega i danas vrijedi moliti... i to, čini ti se, činiš svojim riječima... to je zbilja lijep doživljaj, da riječi Ane Katarine Frankopan Zrinski postanu i ostanu tvoje vlastite riječi... Nijedna literatura ne može ništa bolje poželjeti! Treta pobožna molitva k B. D. Mariji za srečnu smrt O Marija, preblažena Mati Božja, pod Bogom moje največe vtečišče, ja nevoljni zemlje červ, opadam ti pod noge i molim te, poklakam ja tebe od moje mladosti ljubih, i za moju dragu mater i patronušicu odibrah, dostojaj se ti meni od tvojega predragoga Sina (koteri se je zbog mene i vsih narodov na Gori oliveckoj kervavim potom potil) blaženu i sričnu vuru smerti moje dobiti. O Mati miloserdnosti, kada ja budem obstert z boleznustjom i tesnobom smerti,

273


274

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

i na to dojdem, da oči moje ne budu mogle videti svetoga raspetja i kipa tvojega, moja vusta radost moju Ježuša i Mariju zazivati, moja vuha nijedne duhovne batrivosti čuti, kada mi vrag bude knjige mojega grišnoga i nehasnovita življenja napervo donašal, obadajuči červ mojega dušnoga spoznanja počne me gristi, i smert se s manom boriti, i vnogi koji me pred strašnim sudcem Bogom budu obtuževali, strašna šentencija Božja bude zverhu mene dohajala. O Mati miloserdnosti, stani onda za me i ne ostavi me u takovom harcu, i daj u ruke moju nevoljnu dušu (koju tebi sada cič moje skradnje vure preporučam) Kristušu, momu odkupitelju i zveličitelju, koji tebi nigdar ništar ni zatajil ni skratil; koji meni za ljubav tvoju oče vse moje težke vnoge grihe odpustiti, i mene ne kaštigati po mojem zasluženju; i to zadobiti želeči molim sedamkrat Zdravu Mariju z goručim sercem mojim. Amen.

U svjetlu danas nam znane smrti Katarinine, za koju Nikola Buconjić kaže da je u ludilu Bogu dušu dala... I u svom spjevu o Zrinskome ne prepušta se zdvajanju – junaštvo je jače od nesreće koju sa sobom nosi – možemo reći da je ludilo, moguće, najveći stupanj blaženstva, nepredvidiv, neodrediv, neuhvatljiv nama zemnicima čak i kad smo psihijatri ili psihotnici – pritom je nezanemariv sadržaj ove riječi koja u sebi ima (Amorov? Erosov?) blud prema – Psihi – hotnost, znanu nam još iz dobrohotnosti. Hotnica je i stari naziv za bludnicu, a bludnica se takozvanom ženskom rimom čak trosložno sriče s – ludnicom! Od ludila našega naprosto ne možemo pobjeći ili je to samo dobrodošla – noć duše, o kojoj govori Sveti Ivan od Križa? Moguće. Što zapravo znači? Mjesečinu? Najezdu zvijezda – za koju možemo radosno reći – s i j a s e t! Ili kad nam svane tama potpunoma? Sve ujedno. Jer se uvijek ujedno misli i kad se svjesno neće – misli se tako. U noći su sve krave crne, govorio je Krleža, ponovivši tko zna čiju poslovicu. Zanimljivo je usporediti Ujevića i Krležu, kako su to mnogi prije nas činili. Recimo s gledišta namještaja u njihovim sobama – u Ulici Selskoj, kod predobre gazdarice u podstanarstvu, Ujević je ostavio fini drveni stolić i od cigareta mnogo progorene posteljine, a Krleža neku pseudosecesiju, pseudobarok, pseudobidermajer, pseudoklasiku – ovdje je ipak u skladu s ulogom tog veličanog pisca naglasak na pseudo... ‒ u sobama u vili na Gvozdu. Ili posve kratko i, nažalost, proglašeno našim – laž! Jedna obična velika laža i paralaža. A baš se Krleža osjetio pozvanim govoriti o takozvanoj hrvatskoj književnoj laži. Dobro se sjećamo kako je na to odgovorio slikar i kipar i pjesnik i mislilac Ferdo Ladika – to što vas je vaše vrijeme prešućivalo, ne znači da se morate pomiriti s tim i prestati biti to što jeste, a Ladika je bio sve od toga navedenog – i on bi još dodao, kao vlastitu najbolju preporuku u duhu crkve bosanske – dobar čovjek! Ladika me kao tek novopečenu književnicu od samo jedne knjige retorički pitao – Tko je lagao? Đalski? Leskovar? Ujević? Šimić? Wiesner? Tko je lagao?! Rekoh, pitanje je zbog naše razlike u godinama zbog koje sam ujedno bila i unuka i kćer i prijateljica – bilo retoričko,


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

ali znala sam odgovor – i prešutjela sam ga slušajući dalje jednoga od onih kojima je poput Matoša, Ujevića i Janka Polića Kamova i mnogih drugih koje je Krleža na predug rok gurao u stranu i možemo reći Katarininom riječi – zatirao – dvadeseti vijek bio – pretijesan! Zar nije danas svima jasno da je lagao – Krleža? Ako još nije, doći će horoatsko – dobro jutro! – i svima će puknuti pred očima jer, evo, čak i Igor Mandić unatoč svoj svojoj drslavosti piše p r a s k o z o r j e! – Da, svima će svanuti, kad-tad. Još je noć, ipak rekosmo u ovom trećem dijelu naših prikazivanja što nam tko znači. U kojima, poput Ane Katarine, njenim riječima – molimo srčeno proštenje za sve što izrekosmo. Srdačan oproštaj! Ne želimo zloporabiti dogovor s urednikom. Ovo je tek jedna trećina napisanoga, a uz prijepis došle bi i nove riječi, dakle – ovo je tek četvrtina. Tin bi rekao četvrt srca skupi. I dodajmo koju strofu na čast svima poludjelima: Čeznuće biti Mladi i Visoki, htjeti i moći samo silne stvari, i biti divi, biti gospodari, i pladovati, i biti duboki; ljubav za čedni život sazrcavni za okno duše na mističnu pupku, za grešnu ljubav ko dušinu kupku, sve se to gubi, i u muku tavni. I u toj pustoj beznadežnoj studi posljednja jošte samilosna igra kroz ovaj život progonjena tigra, za lice Pravde, to je: biti Ludi. Poludjeli dijelak srca uistinu je skup i preskup – predragocjen, kako kažu Isusovoj krvi – ali ako nekoga zanima, voljni smo i spremni cijeli napis uvesti u Teslinu izmjeničnu struju i po običaju – izručiti se predaji i objavi s krajnje neizvjesnim ishodom i toliko puta iznevjerenom očekivanju usprkos. A možda želimo poput Ane Katarine Frankopan Zrinski samo biti oholi i slavični, kako je za tu našu plemkinju tvrdio Ferdo Šišić, a Olga Šojat, navodeći te riječi u predgovoru Katarininu izabranom djelu u Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjizi pod naslovom Hrvatski kajkavski pisci II, 17. stoljeće, dodaje – onda i dobar tržac! Petar Zrinski svoj prijevod mađarskoga djela brata mu Nikole Adriai tengernek syrenaia – to jest, Adrijanskoga

275


276

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

mora sirenu u dvanasteračkim katrenima završava sljedećim kiticama: 116 Ovdi već pisati i pero dospiva gdi oko zvirati suzami prispiva, Zrinskoga plakati srce prisiljiva milo spominati i mrtva i živa. 117 Vetar tira oblak, vode dvižu slapi, droban oca momak u materi vapi bula kida pletak, z vlasi lišca drapi, tak Tatar, tak Turak, kaur i Harapi. 118 Ti, Bože u svemu popivkanju ovu primi, po krvnomu kû popisah slovu, na boju, na domu, vode, kopnu, stovu, diku čast virnomu i staru i novu provdilji Zrinskome i rodu njegovu. Za stov u rječniku Josipa Vončine piše – riječ nepoznata značenja, a pera još nenačetih jošte ima i ni izdaleka nisu sva dospjela. Zrinskoga, pak, rod završi se s Adamom Zrinskim – sinom Nikolinim, a Frankopanov na mlađem mu bratu Orfeu. Sad se javljaju, doduše, s britanskog otoka neki novi Frankopani, mecene umaškog teniskog kupa, ne znamo njihovu računicu, ali prvi dojam nije posve loš. I nekog sjaja i plemstva u svemu tome ima. I neke gizde koju su pripisivali Frankopanima. Vidjet ćemo što će pokazati budućnost, da se još jednom prisjetimo Marije Dubiel koju smo zapamtili po tom pogledu u budućnosnu pokaznicu. Grb Zrinskih, otisnut zlatom na kutijici i ovim trima svetim knjižicama, prikazuje – lijevo krila i desno kulu (turanj, tvrdalj, utvrdu, tvrđavu, citadelu, grad na gori... – ili kako hoćete). Moramo opet spomenuti Tina, kojega je, po riječima Mladena Pejakovića, malo što mimoišlo: Borci viču: konja! A mornari: jedra! A ja opet glasom pomorkinja vila, žudim samo plavet, Vasiona Njedra,


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

i ja vičem: krila! – krila, krila! Krilat je i zmaj ponad grba. I općenito ono što nam je ostaviše ta dva isprepletena hrvatska roda jest – krilatost! U boju i u roju! Što reći na kraju do kojeg nam nije dopušteno doći – ovdje je još jedno napisano, a neprepisano poglavlje. Vrijedi spomenuti i riječi predsjednika Matice hrvatske u Đakovu Vlade Filića u polumraku jednog suterena, gdje se sastasmo mi istočnohrvatski književnici i čitasmo svoje pjesme u kojima govorimo o izumrću – Probisvijeti! Probisvijeti! Rastrošnici! Govorio je o Zrinskim i Frankopanima i jednom doktorskom radu koji je proučavao isključivo njihove primitke i izdatke te sve dostupne račune. O, i to nas je obradovalo! Smijali smo se razdragano, neka smo! Nek’ nas još ima koji znamo da ni u šoldima ni u pinezima i uopće u optjecaju novca nije sve – iako se ne može uvijek previdjeti dobrodošao odsjaj bijelih novaca u crne dane te njihovo zveckanje, Držić bi rekao – ćinkete-ćankete! – ili, pak, bešumno učinak bilo kojeg – podmićivanja – sretno tvrdimo – nešto je i u našim svetim nekretninama koje svjetlucaju i sjaje ljepše od metalnih novčića – od Senja preko Sinja, sve do Sinjavine! Oj, more, more sinje! – zavapila bi Nazorova Galiotova pesan. Hrabar zahvat! Možemo reći za Anu Katarinu Frankopan Zrinski i za se, koja se punim imenom u crkvenoj matičnoj knjizi pišem Marija Božica Anđela Zoko. Ne, nomina non sunt odiosa! Draga su i mila, naprotiv. Sva naša imena. Ostavit ćemo nešto i drugima da kažu o zrinsko-frankopanskima tragovima, makar s ruševina gradova na gorama – od Modruša preko Kostajnice, od Kraljevice do Čakovca – od Ozlja do Krka – uzduž i poprijeko – bje ih i Slavoniji – gdje točno, reći će vam povjesničari jer moje velmožno pamćenje nekad kmetovski opslužuje samo svoje – selo ili čak samo – sokak! To nikoga, ufamo se, neće omesti da priloži svoje pruće na vatru koja još gori u tim molitvama koje je zapisala Katarina – putni je tovaruš zamišljen da bude spomenek na kratkom žitka človičanskoga koga človik pravo promišljavajuč bolji postaje. Putni tovaruš može biti i suprug i prijatelj – za nas ljepše reći nego – recimo – partner, kako se danas uobičajilo. Ogrijati se malo davnim suncem, ako ništa dugo. Nadisati se (jer svako pisanje ide uz disanje!) još nezagađenoga zraka. Mi smo daleko od toga da si umišljamo kako možemo davati ocjenu nekog djela, još manje s neke povijesne visine suditi o njemu – podsjećam, javljamo se sa samoga dna (prapovijesnog Panonskoga mora!) i dan-danas smo zaljubljeni u one koji lomljahu kruh i još ga lome te u one koji k’o od šuba zrinu-zirnu u nas iz nebeske (pradidove, didove, sad već i očeve i bratove ) – domovine – i kažu nam – ne bojte se, doma smo i smrt je živa! Slasna i strasna. A ti, Ano Katarino – ne zaboravi – nisi ništa kriva! Nudila si se u istražnom postupku za jedinoga krivca svemu, cijele zamisli – ali tebe nisu počastili niti suđenjem. Prezrena, izagnana u onoj haljini u kojoj si bila taj čas, sad si odjevena u nebo – gizdavo

277


278

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

i zvjezdavo nebo – ovaj dio naše službe i družbe završavamo pučkom crkvenom popijevkom koju su možda baš tvoji podanici počeli pjevati, a koju je po Međimurju skupio Vinko Žganec i objavio u Zagrebu 1925.: Nebo, nebo kak si lepo, blažen ki te zadobi! Kak si lepo i đunđeno, srečen ki vu te dospi. Vu tebi su sva veselja, već neg ima celi svet. Koji jenkrat v nebo zajde, već sim nigdar ne želi. Ar tam sega puno najde, z angelmi se veseli. Tam gde Otec Bog nebeski za blažene se skrbi, A Sin Jezuš Nazarenski z Marijum se veseli. Niti zime, nit vrućine, niti skrbi nikakve. Nit teškoće, nit žuhkoće, neg vesele popevke. Niti jada niti glada, a još manje žalosti. Sam nebeskoga vživanja ima tamo zadosti... Tako puk pjevaše i mi tako pjevamo; Bogu se kaže – puk Tebi stečen – neka barem u nebu bude srečen... zadosti... A sve ovdje nerečeno neka se pri pogledu na to nebo iskaže, nakon kasnoljetnog pljuska i tuče usred jematve – razvedri sve i kaže – što god mi inače govorili jadikujući – ne pristajemo vam na zlo! I doista, nitko od Zrinskih i Frankopana nije pristajao. Borili su se i bojevali, na harac išli i Kupidu nevernom i Nimcu suncu zimcu znali pokazati zube i zapjevati dvostrukorimovanim dvanaestercem kojim je Marulićeva Judita spisana – V šišaku Marčenom učiniše gnjezdo golubi, da se zna načinom kîm Venus Marča ljubi... Šišak (sisak) je na mađarskom šljem, kaciga (možda i naše kose sa šiškama njeguju neku davnu poveznicu!). Uglavnom, po predavanju Ernesta Barića, održanom u Subotici 2015. na Danima Balinta Vujkova – unatoč gotovo devet stoljeća života, međusobnim ženidbama, udajama i svim drugim predajama i prodajama u istoj državi, ungarizama imamo smiješno – malo! Neka ovoga! A dvostrukorimovani dvanaesterac još nije dostatno istražen, usuđujemo se reći da je nakon u turske ruke palog Klisa on spasio Split – njime se osvaja i čuva zemlja – pjehaka! Kako? Tako, on pokriva svaku stopu – savršeno vlada jezikom – njime je ono što su glagoljaši molili – sačuvaj nas slovesa metežnoga – postignuto – zmaj jezika našega svladan i borio se na našoj strani. Svaki jezik ima svoga zmaja, Vid Došen rekao bi – aždaju sedmoglavu – svoga Levijatana! E, kako rekosmo, bje svladan i umjesto da se izruči


Božica ZOKO

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

metežu, sačuvao nas u savršenom redu. Zašto bismo se odrekli te velike pobjede našega jezika? U tom smislu slabo razumijemo pokušaj Tonka Maroevića da zvir nasočenu i četverostruko svezanu – razveže i uvede nas u nove meteže. Poslat ćemo pismo našim kurikulašima, obećavamo. S korisnim prijedlozima! A još ćemo nešto ostaviti budućim istraživačima. Većina njih astrološko-astronomske stihove pod naslovom Sibile pripisuje njezinu mužu – mi nismo tako sigurni u to. Mislimo da nisu bez nje pisane. A vjerujemo da se to može i dokazati. Tko bude htio, Ana Katarina Frankopan Zrinska eto prijedloga! I u predgovoru svoga tovaruša Ana Katarina, uz litanije, donosi i kalendar s pomičnim i nepomičnim svecima te točno navodi kad koji zodijački znak nastaje. A i bez toga, ona za nas nije bogomoljka, nego nadahnuta proročica, na trenutke i mističarka – vizionarka! – rekao bi župnik Siniša iz obližnjih nam Rokovaca-Andrijaševaca i unatoč tome što današnje doba voli sve proglašavati agnostičkim anakronizmom, a naročito voli demistificirati – mi anakronizmu kličemo po naslovu najnovije zbirke Mirka Ćurića, napisane dijelom pred slikama Novoga Jeruzalema nad ulazom u đakovačku i Strossmayerovu i našu katedralu – O SVETA SVEVREMENOSTI! – još si uvijek NAČINJENA OD TAJANSTVENOSTI! A pleternička pjesnikinja Blaženka Maras Čulina ostavila nam je u naslijeđe knjigu pod naslovom – Tajanstvenost vremena. Još kraće i ljepše i možda vječnije! Dragi čitatelju – jesi li kazao: – Zlo mi je! Od toliko riječi! Ako jesi, ja kažem: – Ne pristajem! Znaš zašto? Sve sam ovo napisala do Božjih nogu, igrajući se sa svojim prstima. I Bog vidje da je DOBRO! I nasmije se. I volim misliti, još se uvijek – smije! Smije se, smije, i nasmiješi! Dijete drago, samo ti i dalje prokidaj i prodijeraj i probijaj svijet i rastrošno – griješi! Što drugo reći na Božju riječ – nego jedno radosno i spremno: – Hoću! Budem, Bože dragi, budem!

279


280 Vlasta MARKASOVIĆ, Vinkovci

DRAGOTINSKO SVETIŠTE BLAŽENE DJEVICE MARIJE U ROMANIMA ADAMA RAJZLA

„Premda su romani Zvonik Eve Šimunove i Sjene na mjesečini koncipirani kao romani lika, koji su žanrovska simbioza ljubavnog, neopovijesnog i socijalnog romana, donekle ih se može smatrati i romanima s religijskom tematikom jer uloga dragotinske crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, slike Žalosne Gospe Dragotinske, marijanskoga kulta i hodočašća te općenito uloga religioznosti u životu zajednice i pojedinca u njima ima istaknuto mjesto.“

Dragotinska crkva Dragotinska je crkva u 14. stoljeću prvobitno bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Njezin položaj odgovara spoznajama o organizaciji srednjovjekovnoga slavenskog naselja rasutoga tipa. U takvom je naselju crkva najvjerojatnije bila „približno u sredini areala kao jedina zgrada od trajnog materijala i fizički zaklon u slučaju opasnosti. Stoji na gradištu, na brežuljku ili u ravnici okružena vodom i močvarom, zaštićena opkopima, zemljanim bedemom i palisadom. Lijepi primjeri su Martin, Novi Mikanovci, Dragotin, Sv. Đurđ, Požeški Brestovac, Brodski Drenovac (rana gotika), Slatinski Drenovac, Srednji Lipovac, a u nizinama Morović, Koprivna, Koška.“1 Dragotinska srednjovjekovna crkva, koja se nalazi na brežuljku, građena je prema 1

Vladimir P. Gross, „Predromanika i romanika – govor rudinskih glava“, u: Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja – 2. kolovoza 2009. (katalog izložbe), sv. 2., Zagreb: Ministarstvo kulture RH – Galerija Klovićevi dvori, 2009., str. 290-291.


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

arhitektonskom modelu dvovolumenske gotičke2 crkve tipične za 14. i 15. stoljeće.3 Do sada su najtemeljitiji prikaz razvoja sakralne dragotinske arhitekture i opis današnje dragotinske crkve dale Andreja Šimičić i Margareta Turkalj u članku „Kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dragotinu“ (Zbornik Muzeja Đakovštine, br. 8/2007.). Proučivši i usporedivši dostupnu povijesnu građu, autorice su rekonstruirale razvoj dragotinske župe, s naglaskom na mijenama dragotinske crkve. Ukratko, pozivajući se na relevantne povijesne izvore, pokazuju da je dragotinska župa, prema popisu slavonskih župa Žalosna Gospa, Dragotin iz 1660., imala drvene crkve sv. Marka i sv. Blaža te kamenu crkvu sv. Ivana. Pri uništenju Dragotina u prodoru Turaka prema Beču dragotinska je crkva oštećena. Biskup Petar Bakić 1702. dobiva Popis Đakovštine, prema kojemu je Dragotin pustoselina, ali s opekom zidanom i pokrivenom crkvom. Isti je biskup obnavljao crkvu, iako ne postoji točna godina toga događaja. U to vrijeme crkva već nosi ime Blažene Djevice Marije.4 I ostali izvori iz 18. stoljeća dragotinsku crkvu bilježe pod tim imenom (biskup A. Čolnić 1767.; biskup Matej Krtica naziva je 1776. Crkvom Žalosne Gospe). Može se pretpostaviti, prema navedenim podatcima, da se promjena posvete crkve prvobitnome patronu sv. Ivanu u crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji mogla zbiti u 18. stoljeću, što odgovara učestaloj obnovi marijanskih svetišta u 18. stoljeću u Hrvatskoj. Moguće je da je Djevica Marija postala novi patron i zbog podržavanja tradicije marijanskoga kulta u osamnaestostoljetnoj Slavoniji. Podržavanje marijanske tradicije u Slavoniji pokazuju pisci 18. stoljeća koji povremeno pišu marijanske tekstove, poput Antuna Josipa Knezovića, Antuna Kanižlića, Marijana Lanosovića, 2

3

4

V. P. Gross smatra da se u Slavoniji nalazi mnoštvo tragova romanike u gotičkim crkvama „kad god se javljaju izrazite anomalije u tlocrtu to je znak postojanja ranijih objekata. U tom smislu obećavaju crkve u Dragotinu, Valpovu, S. Đurađu kod Donjeg Miholjca i Srednjem Lipovcu.“ Isto, str. 290. Diana Vukičević-Samaržija, „Gotičke crkve – slaganje iločkih ulomaka“, u: Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja – 2. kolovoza 2009. (katalog izložbe), sv. 2., Zagreb: Ministarstvo kulture RH – Galerija Klovićevi dvori, 2009., str. 300. Andreja Šimičić – Margareta Turkalj, „Kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dragotinu“, Zbornik Muzeja Đakovštine, br. 8/2007., str. 71-90. Prema izvoru: Glasnik Biskupije bosanske i sriemske, god. 24., br. 21/1896., str. 183.

281


282

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

Antuna Josipa Turkovića i dr.5 Drugi bi razlog mogao biti utjecanje Gospi nakon teških stradanja u osmanskim prodorima prema Beču i završnom razaranju tijekom oslobađanja Slavonije od Osmanlija. U vezu s tim razlozima štovanje slike dragotinske Gospe dovodi i Ivan Zirdum: „Nepoznati umjetnik htio je valjda izraziti: kao što je velika žalost obuzela Mariju dok je gledala muku i mrtvo tijelo svoga Sina, isto tako bolno je se dojmilo veliko stradanje njezine djece kršćana zavrijeme truskog zuluma. Od tada se u toj crkvi posebno časti Gospa.“6 S tom bi se pretpostavkom slagala i posveta crkve Žalosnoj Gospi (Mater Dolorosa), koja sa svojih sedam žalosti evocira puk na proživljene patnje, ali i na njezinu utjehu, majčinsku Adam Rajzl zaštitu i suosjećanje. U 19. stoljeću u vizitaciji biskupa Antuna Mandića 1812. crkva je posvećena Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. U popisu crkvenog inventara spominje se i slika Blažene Djevice Marije. U vizitacijama je 1833. spominje i biskup Matija Sučić de Pacser. Prema autoricama Turkalj i Šimičić, „kraj XIX. st. za kapelu Dragotin vrlo je nejasan. Kapela je regotizirana, što je jasno vidljivo“, ali one upozoruju na nepostojanje jasnog izvora koji bi potvrđivao da je to učinio arhitekt Vancaš, inače projektant sarajevske katedrale, koji je obnavljao i đakovačku katedralu na poziv biskupa J. J. Strossmayera. Podatak o Vancašu kao obnovitelju dragotinske crkve 1899. zastupaju mnogi drugi autori, a autorice navode Gj. Szabu, D. Vukičević-Samaržiju, M. Cepelića i M. Pavića, a tome nizu pridodali bismo i Dragana Damjanovića.7 Dragotinska je crkva stradala u potresu 13. travnja 1964. te se potom obnavljala, prema fotografijama iz 1965. Nakon toga, kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije na dragotinskom groblju registrirana je 1970. kao spomenik kulture (u Registru 5 6 7

Drago Šimundža, n. dj., str. 350. Ivan Zirdum, Gospi dragotinskoj, Đakovo: UPT, 1998., str. 18. Dragan Damjanović, „Arhitekt Josip Vancaš (1859. – 1932.)“, Scrinia slavonica, br. 8/2008., str. 174-188, te „Sakralna arhitektura Đakovačke i Srijemske bisupije“, Đakovo, br. 6, 7-8/2005., str. 524-641.


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

nepokretnih spomenika Regionalnog zavoda pod reg. brojem 151). Crkvena se unutrašnjost obnavljala 1988., ali je obnavljanje provedeno nestručno, pa je Konzervatorski odjel u Osijeku 2000. ustvrdio pojavu kapilarne vlage uslijed koje je došlo do raznih oštećenja, a uočena je i pukotina na zapadnom pročelju. Komisija je 2005. obavila još jedan pregled crkve, ustvrdivši promjenu krovišta i načinivši konzervatorsko-restauratorski elaborat.8 Čudotvorna slika Žalosne Gospe u Dragotinu Štovanje Žalosne Gospe u svijetu započinje ukazanjima sv. Brigite Švedske (1302. – 1373.). U jednome od ukazanja Majka Božja objavila joj je pobožnost svojih sedam žalosti, koje ukazuju na Njezine patnje tijekom ovozemaljskoga života opisane u biblijskim prizorima: Šimunovo proročanstvo, Bijeg u Egipat, Isus izgubljen u hramu, Marija susreće Isusa na putu za Kalvariju, Isus umire na križu, Marija prima Isusovo mrtvo tijelo, Isus položen u grob. Tijekom pobožnosti treba kontemplirati nad patnjama Majke Božje. Blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije štuje se 15. rujna, a 1814. proglasio ga je papa Pio VII. Budući da se marijanski kult vezuje uz veći dio crkvene godine, molitve Djevici Mariji različitoga su ugođaja i referiraju se na različite događaje iz Njezina života. Marijanske motive iz molitvi preuzimaju umjetnička djela. U molitvama i pjesmama „Ave Maria“, „Angelus“, „Regina Coeli“, „Salve Regina“, „Magnificat“, „Stabat Mater“ nadahnuće su često nalazili glazbeni i likovni umjetnici. Za pobožnosti Križnoga puta pjeva se pjesma „Stabat mater dolorosa“ („Stala plačuć tužna mati“), koja je nastala u 13. stoljeću. Već je navedeno da je Brigita Švedska u 14. stoljeću pozvala na pobožnost sedam žalosti, među kojima je i Pietà. Žalosna 8

Andreja Šimičić – Margareta Turkalj, „Kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dragotinu“, n. dj., str. 83.

283


284

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

Gospa u likovnim se umjetnostima najčešće prikazuje sa srcem probodenim mačem upravo zbog prve žalosti – Šimunova proročanstva: „A i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! (Lk 2, 35)“. Štovanje Blažene Djevice Marije u Dragotinu povezano je sa slikom pod nazivom Žalosna Gospa. Njezin nastanak u doba biskupovanja Petra Bakića smješta Ivan Zirdum, navodeći da je autor nepoznat, ali ističući sliku kao „najvrjedniju povijesnu znamenitost u dragotinskoj crkvi“.9 U navedenom radu M. Turkalj i A. Šimičić detaljan je opis arhitektonskih obilježja dragotinske Kapele Uznesenja BDM. Autorice ustvrđuju njezino podudaranje sa sličnim gotičkim slavonskim sakralnim građevinama. O inventaru donose manje podataka. Turkalj i Šimičić pozivaju se na članak Mitra Dragotinca „Marija u našoj sredini“ zbog zanimljivog podatka da se slika Gospe u Dragotinu do 1745. čuvala u običnoj kući, a tada je prenesena u crkvu Blažene Djevice Marije.10 Također, autorice navode i podatak da se u knjizi Alexiusa Jordanskog Kurze Beschreibung der Gnadenbilder der seligsten Jungfrau Mutter Gottes Maria iz 1836. uz Dragotinsko svetište navodi podatak o gradnji crkve 1741. i uz to donosi grafika prema slici dragotinske Žalosne Gospe.11 Oba izvora mogla bi voditi zaključku da je slika nastala prije 1745. Mogla bi biti dio spašenog crkvenog inventara iz teško oštećene crkve, ali i novonastala u prvoj polovini 18. stoljeća, pripremljena za razdoblje 50-ih, kada obnovljena crkva već nosi ime Blažene Djevice Marije. Dragotinska je crkva dobila i drugu sliku Gospe 1882./1883. zalaganjem svećenika Mate Straca.12 Dragotinsko marijansko svetište u svjetlu književnosti O razvijenosti marijanskoga kulta na tlu predosmanske srednjovjekovne Slavonije govore, među ostalim, i podatci o crkvama kojima je Djevica Marija patron. U Bosansko-đakovačkoj se biskupiji na području Dragotina i Brezne 1332. spominje crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Tradicija štovanja Gospe na području dragotinske župe nastavlja se osobito nakon što je obnovljena dragotinska crkva u 18. stoljeću posvećena Gospi. 9 10 11

12

Ivan Zirdum, Gospi dragotinskoj, n. dj., str. 18. Mitar Dragotinac, „Marija u našoj sredini“, Vjesnik Biskupije đakovačke, god. 1, br. 5/1948., str. 62. Autorice navode i da je netko rukom godinu 1741. ispravio u 1749. Andreja Šimičić – Margareta Turkalj, n. dj., str. 80. Kata Ivić, „Marijanska svetišta: Ilača i Dragotin“, u: Urbani Šokci: zbornik s međunarodnog okruglog stola, 28. travnja 2006., Osijek: MH, Ogranak Osijek – Šokačka grana, 2006., str. 228.


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Kako je već istaknuto, marijanski kult pratila je od samih početaka i književnost marijanske tematike. S obzirom na interes i opseg motiva, djela o Gospi mogu se razvrstati na ona koja se koncentriraju na biblijske i apokrifne motive Gospina života, njezin emotivni i duhovni život te na ona koja joj se obraćaju kao patroni određenoga sakralnoga lokaliteta. U drugi primjer pripadaju npr. pjesme Gospi Sinjskoj. Dragotinska Gospa također je opjevana u pučkim i autorskim djelima. U „Gospi Dragotinskoj“ (UPT, Đakovo, 1998.) Ivan Zirdum među poznatim marijanskim pjesmama, poput Peričine „Zdravo Djevo“ iz 1904., navodi tekstove nekoliko pjesama upućenih dragotinskoj Gospi: „U Dragotin putujemo“, „Naša Gospa Dragotinska“, „Ko moćna vladarica“, „Dragotinska Gospo“, „Gospi Dragotinskoj“. Pjesme su navedene bez naznake autorstva. Za pjesmu „Naša Gospa Dragotinska“ Kata Ivić kao autora navodi vlč. Josipa Ivića.13 Pjesma je pisana u katrenima s ponavljanjem stihova na početku prvih triju strofa: „Naša Gospa Dragotinska, / Majka vjerna i istinska.“ Pjesma je zahvalnica s motivom Žalosne Gospe („Ona sveta Dolorosa“) i motivom Marijina uznesenja. S obzirom na ritmičnost, vezani stih (osmerac) i rimu (aa bccb), pjesma je očito namijenjena uglazbljivanju i pučkoj pobožnosti. U pjesmi „U Dragotin putujemo“ izmjenjuju se u katrenama osmerci i šesterci. Lirski je subjekt u 1. licu množine, odnosno hodočasnici se obraćaju Gospi tražeći utjehu i zaštitu. Pjesma „Ko moćna vladarica“ oblikovana je u obliku četiri katrena te je narativna. Uporabom pejzažnih motiva locira svetište: „Ti si se nastanila kraj dijskih planina, / Đakovštinu pozvala s malog Dragotina“) i „Slavonski te mirni puk od Vuke do Save / Pohađa s pobožnošću uzdignute glave“. U religijskom motivskom sloju pojavljuju se slavno uznesenje, probodeno srce kao referiranje na sedam Gospinih žalosti i Kristove rane. Gospa je apostrofirana te je naglašena njezina zaštitnička uloga i duhovna moć pred zlom. „Dragotinska Gospo“ pisana je dvanaesteračkim katrenima koje prati referenski distih „Dragotinska Gospo, Majko Krista Boga, / Primi pozdrav, molbe puka kršćanskoga!“. U ovoj se pjesmi pojavljuju atribucije: Majko Krista Boga i Rajska Djevo. Religiozni i domoljubni motivi i emocije čvrsto su sjedinjeni. Djevica Marija zaštitnica je domovine: „Domovinu našu dragu vazda štiti“. Pjesma „Gospi Dragotinskoj“ također je pisana osmeračkim katrenima, ali bez rime. Iza svake strofe slijedi katren refrena u kojemu se zaziva „Majka sveta Dragotinska“, koja i ovdje ima zaštitničku ulogu. Prema Dragi Šimundži, hrvatska se marijanska književnost razvija u dvama 13

Isto.

285


286

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

poetskim smjerovima: „tradicionalno pučkom i literarno umjetničkom. Pučki je jednostavan, slijedi staru srednjovjekovnu venu, koja se napaja čudesnim marijanskim motivima i osjećajnim doživljajima, dok je umjetnički zahtjevniji, osoban je i sadržajno izbirljiv, slijedi književne standarde i traži svoje posebnosti.“14 Pjesme dragotinskoj Gospi naslanjaju se uglavnom na prvi smjer. Njihova tradicijska potka nalazi se u starim, još litanijskim atribucijama Gospe, u ritmičnosti i pjevnosti, a za hrvatsku književnost i specifičnom povezivanju religioznosti i domoljublja. Romani Adama Rajzla i dragotinska crkva Najnovija su književna djela s motivom dragotinske crkve romani Adama Rajzla Zvonik Eve Šimunove (2008.) i Sjene na mjesečini (2011.). Adam Rajzl rođen je u Dragotinu 11. svibnja 1948. Pjesnik je, pripovjedač i romanopisac za djecu i odrasle. Član je DHK. Objavio je zbirku pjesama Odavde do obale (1974.), zbirke priča za djecu Topot bijesnih konja (1983.), Kad su trešnje dozrijevale (1996.), Izgubljeno zlato (2001.), pjesme i priče Ljubav pod kišobranom (2007.) te mnoga djela za djecu i odrasle u časopisima. Prvi roman za odrasle objavio je 2008., Zvonik Eve Šimunove, a drugi 2011. pod naslovom Sjene na mjesečini. Zvonik Eve Šimunove U naslovu romana Zvonik Eve Šimunove sjedinjeni su religiozni motiv zvonika sa svjetovnim motivom, imenom glavne junakinje i donatorice Eve Šimunove. U tom opsežnom romanu autor donosi kompleksnu sliku Slavonije u razdoblju od 1937. do 1969. godine. Vremenske odrednice radnje romana mogu se povezati s nagovještajem Drugoga svjetskog rata u Europi, raspadom prve Jugoslavije, a sežu sve do Hrvatskoga proljeća. Autor prikazuje kako socijalne, političke i ekonomske mijene utječu na život Slavonaca. One zahvaćaju cijelu zemlju, a autor se koncentrira na mikrozajednicu svojega rodnog, malog i zabačenog sela Dragotina u đakovačkom kraju. Premda je malen, Dragotin proživljava sve promjene koje donosi turbulentna politika. U njemu se tijekom Drugoga svjetskog rata značajno mijenja nacionalna struktura stanovništva odlaskom Židova i Folksdojčera, a završetkom rata dolaskom novih stanovnika na njihova selišta. Stanovništvo Dragotina proživljava i burne ekonomske promjene koje donosi tranzicija u komunizam i socijalizam, posebice poreze (tzv. obvezu, nepoštovanje privatnog vlasništva, nepravednu raspodjelu zemlje i sl.). 14

Drago Šimundža, n. dj., str. 343.


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

S povijesnom fabulom i mnogim socijalnim motivima te sociološkim analizama i portretima likova isprepleće se ljubavna fabula o Mati i Evi, dragotinskim mještanima. Oni proživljavaju mladenačku romansu prve ljubavi koja je grubo prekinuta intervencijom Matine majke. Osramoćena Eva napušta Dragotin i odlazi u svijet da bi se kasnije pojavila u ulozi donatorice pri obnavljaju dragotinske crkve 1964. godine. Povijesno-socijalnoj i ljubavnoj fabuli kao lajtmotivska potka služi religiozni motiv dragotinske crkve posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije. Roman je koncipiran kronološki i svako poglavlje ima religijsku dataciju „Godine Gospodnje“. Takvom se datacijom autor referira na religiozno shvaćanje vremena. Vrijeme je odrednica koja pripada Bogu, kojom On upravlja i na svojevrstan je način poklanja čovjeku. Srednjovjekovnom se datacijom autor referira na priznavanje Božje superiornosti i moći u upravljajnju vremenom. Godine su čovjeku poklonjene po Božjoj milosti. Drugi je razlog religijske datacije ukazivanje na važnost religije u slavonskoj, ponajprije seoskoj, odnosno dragotinskoj zajednici. S obzirom na razvijeni marijanski kult s dugom tradicijom, postojanje svetišta i slike Žalosne Gospe, mještani Dragotina snažno su povezani sa štovanjem Gospe. Treći je razlog religijske datacije prikaz kontinuiteta religioznosti u raznim životnim nedaćama, uzrokovanim nametnutim političkim i povijesnim kontekstom ili privatnim razlozima. Motiv zvonka dragotinske crkve čini okvir glavne fabule. Prvo i posljednje poglavlje u kojima se pojavljuje zvonik mogu se smatrati uvodom i epilogom. U prvom poglavlju „Obnovljeni zvonik“ pripovijedanje započinje isticanjem zvonika: „Novoobnovljeni bijeli zvonik, s krovom ispunjenim gustim redovima crvenog sitnog crijepa, obasjan jutarnjim suncem, ponosno se izdizao iznad krošanja šljiva, oraha, jabuka, krušaka i sivih starih krovova.“15 Slika zvonika koji se uzdiže nad stablima voćaka i seoskim krovovima ilustrira arhetipsku nadmoć sakralnog objekta koji je moćan i postojan objekt vertikale, nad profanim simbolima uspona u metafizičko (stablima, krovovima). Takve su slike ujedno i ključ kojim se može tumačiti profana sudbina glavnih likova i općenito sudbina profanoga. Postojanost sakralnoga, božanskoga kontrastirana je nestalnosti, nesreći i prolaznosti profanoga. Sudbine glavnih likova, Eve i Mate, ali i mnogih sporednih potvrdit će autorovu zamisao. Zvonik bi u posljednjem poglavlju „Donator i donacije“ trebao djelovati upravo kao upozorenje. Svijest o srazu zvonika kao simbola atemopralnog i čovjeka kao temporalnog bića toliko je izražena u glavne junakinje da ga ona želi pretvoriti u vlastiti simbol osvete i zadovoljštine za učinjenu nepravdu. Uz to, ona se želi vezati 15

Adam Rajzl, Zvonik Eve Šimunove, Đakovo – Osijek: MH, Ogranak Đakovo – DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2008., str. 15.

287


288

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

uz njegovu neprolaznost i tako za vječnost modificirati svoju nepravdom iskrivljenu sliku u seoskoj zajednici: „Zvono je – možda je Eva čak i to pomno isplanirala – trebalo iz dana u dan, i ujutro i uvečer, i za Božić, Uskrs i na Veliku Gospu za kirvaj podsjećati Martu, koja je živjela u kući u blizini zvonika, na sve opore riječi kojima je Evu istjerala iz svoje kuće.“16 U uvodnom je poglavlju autor naglasio ulogu religioznosti u individualnim sudbinama i kolektivu sela Dragotina. Pobožnost seljana kasnije će prikazati nizom epoizoda u kojima su njihove sudbine obilježene raznim intimnim tragedijama. Pobožnost im je oslonac i utočište, a poštovanje kršćanskoga kodeksa i najviši moralni zakon. Jedni druge i životne situacije procjenjuju kršćanskim vrijednostima i religijsko-etičkim pravilima. Pred „terorom povijesti“17 i raznim nedaćama poput bolesti i socijalne nepravde seljaci svoje uporište pronalaze u pobožnosti. Pobožnost iskazuju štujući kršćanske blagdane i svece, npr. sv. Antuna Padovanskog i osobito Majku Božju Dragotinsku, molitvom, zavjetima, održavanjem crkve, sakramentima. Čitava njihova godina obilježena je crkvenom godinom, a cijeli njihov život sakramentima od krštenja do bolesničkog pomazanja. Lik starice, bake Ruže koja čisti dragotinsku crkvu i godinama mijenja cvijeće i vodu na oltaru s kipom Majke Božje s Isusom u naručju, simbol je dragotinskih vjernika i njihova odnosa prema Gospi. Baka Ruža, čiji je život bio pun nedaća, u pobožnosti je pronašla uporišnu točku koja joj daje snage živjeti. Autorski komentar: „Kad jednom upadneš u maticu rijeke, ona te nosi dok se ne nasučeš ili se razbiješ o strme obale“ metaforičkom slikom predočuje misao o neuhvatljivosti i neukrotivosti života, stihijnosti i fatalizmu. Kaotičnosti života autor suprotstavlja postojanost božanskoga. Postojanost božanskoga za baku Ružu simbolizira Djevica Marija, odnosno Gospin kip i crkvene slike: „Ona je željela samo jedno: da nedavni postavljeni kip i slike, uljene i sjajne, u zagrljaju sunčevih jutarnjih zraka, pred pogledom susjeda i slučajnih putnika, neznanaca, budu lijepe i da imaju i dalje onaj odsjaj kao da su tek postavljene i blagoslovljene, premda se pored njih, pod naletom južnog vjetra, uz zaglušnu buku od koje se od nelagode lede kosti, a srce ludo zakuca, obrušilo dosta snijega s krovova, prošlo nekoliko dugih vrućih i beskišnih prašnjavih ljeta i više, dosadnim ledenim sitnim kišama natopljenih jeseni.“18 16 17 18

Isto, str. 460. Termin „teror povijesti“ stvorio je M. Eliade. Adam Rajzl, Zvonik Eme Šimunove, n. dj., str. 26, 27.


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Intenziviranje religioznosti u njezinu životu poklapa se sa životnom spoznajom, sa suočenošću s prolaznošću. Baka Ruža preuzela je brigu o novoobnovljenom crkvenom zvoniku „zbog iznenadno probuđene vjere čiji se izvor i nadahnuće naslućivalo u prolaznosti vremena kada život poput pijeska iz nekog velikog pješčanog sata, svakim danom istječe sve upornije i čini se sve brže, i ništa ga ne može u tome zaustaviti.“19 Pobožnost je sastavni dio života dragotinske seoske zajednice, stoga nabožni motivi prožimaju čitavo fabulativno tkivo. Religioznost nije samo konstatirana i deskribirana, nego se pokušava objasniti i njena motivacija i učinci na psihološki portret lika. Najčešće je pobožnost motivirana odgojem i tradicijom sredine, ali i psihološkim uzorocima jer se pojedini likovi utječu vjeri kako bi razriješili unutarnje dvojbe, patnje i žudnje. Vjera u božansko, sakralno, svemoguće često se poistovjećuje s vjerom u čudotvorno. Elementi čudesnoga, npr. u sudbini dragotinskoga zvonika, miješaju se u pučkoj pobožnosti s usmenom predajom, a čak i s praznovjerjem:„Nikada, baš nikada, vrh zvonika – premda na njemu, začudo nije bilo gromobrana – vjerojatno zbog uvjerenja da sveti Ilija zna što čini i svoj bijes i snagu neće dokazivati na božjoj kući – munje nisu dirale, nego su ga poput vragova, koji, kako su govorile seoske babe, svoje kolo vode, po glogovu trnju i kupinama, uvijek na rubovima blagoslovljenog zemljišta groblja, a nikad unutar njegove ograde – zaobilazile i izbjegavale.“20 Također, dragotinski vjernici ne žele se, unatoč znatiželji, zadržavati u obnovljenoj crkvi dok zvonik nije blagoslovljen: „Zvonik u sredini sela još nije bio blagoslovljen, a bez blagoslova nitko u nj i nije želio na dulje vrijeme ulaziti. Uđu na kratko, tek toliko da vide nove darovane slike, oltar i kip Majke Božje.“21 Od Djevice Marije očekuje se čudotvorna pomoć. Tako se npr. Franka Đurina zavjetuje Majci Božjoj da joj podari dijete. Od srednjovjekovnoga sakralnog objekta, koji je smješten kao centralni dio naselja, dragotinska je crkva postala centralni dio simbolične sfere seoske zajednice. Sudbine seljaka reflektiraju se kroz crkvu koja simbolizira postojanost i poštovanje Žalosne Gospe kao kolektivnoga vjerskog ideala. Važnija kolektivna događanja vezana su uz dragotinsku crkvu i vjeru – Božić, Uskrs, kirbaj za Veliku Gospu. Mještani drugih konfesija, poput židovskoga trgovca Vakslera, prilagođavaju se katoličkoj sredini. Vaksler i njegovi susjedi, od kojih je jedan Mađar, jedan Nijemac, 19 20 21

Isto, str. 25. Isto, str. 28. Isto, str. 432.

289


290

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

a jedan Hrvat, često se spore, ali za Veliku Gospu zajedno pjevaju u kolu i šale se na svoj račun. Crkveni god, Velika Gospa, jedan je od najvažnijih dana u selu. Tada se događaju prva zaljubljivanja, poklanjaju papirnate ruže pod šatorom. Odlazak u crkvu religijski je čin, ali i društveni događaj. Crkva je i mjesto eksponiranja. Tako jedna od junakinja, Marta, dolazi među posljednjima na misu, što je mještanima neprestana zagonetka. Pitaju se želi li privući pažnju ili ne stigne li dovršiti na vrijeme svoje poslove. Žene u crkvi jedne drugima razgledaju odjeću. U crkvi se i oko crkve odvija znatan dio društvenih događanja. To je mjesto gdje je selo na okupu i na kojemu je pojedinac podvrgnut komentarima i procjenama zajednice, ali i mjesto na kojemu se pojedinac želi iskazati i afirmirati u zajednici. Glavnoj junakinji romana vrhunac afirmacije u dragotinskoj zajednici predstavlja pojavljivanje u ulozi crkvene donatorice, i to upravo za središnji godišnji događaj – blagdan Velike Gospe. Dragotinski seljani jedni druge često procjenjuju upravo s obzirom na odnos prema religiji i poštovanju vjerskih kanona. Za mjesto pokapanja umrlih mjerilo je također crkva, pa Bara Filakova želi kćer pokopati sa svojom rodbinom, ali i što bliže crkvi: „Oću da naša Ana leži među Filakovima, odma pored staze s live strane gledeć na ulaz u crkvu!“22 Brojni primjeri pokazuju posebno štovanje Djevice Marije među dragotinskim vjernicima. Neki opisi pobožnosti vrlo su realistični i slikoviti, poput hodočašća u dragotinsko marijansko svetište i proslave Velike Gospe. Župnik, časne sestre i mještani pripremaju slavoluk od bršljana oko ulaza u zvonik, kite oltar, uže zvonika. Svi zdušno sudjeluju u pripremi za Veliku Gospu. Dimenzije religioznosti seljana autor naglašava likom pobožnoga djeda Joze: „Dida Joza Mikić, zvani Sarmica, sijede kose, tankih obrva i podrezanih brčića, bez kojega nije mogla proteći nijedna ovakva svečanost, s djevojkama iz trnavačkog brda, uredio je oltar. Ubrao livadsko cvijeće i smjestio ga u velike keramičke vaze. Dodao grančice s hrastovim lišćem. Objesio i tri, rukom tkana šokačka otarka, kakve su nosili kum i stari svat na svadbama. ‘Kad je za Krista i Majku Božju, ništa mi nije teško. samo neka mi da zdravlje, a drugo mi i ne treba! Ionako sam sam, pa me ljubav prema vjeri osnažuje. daje mi nadu!’ – govorio je iz godine u godinu. Dolazio svakog poslijepodneva uoči Velike Gospe i nastojao da vanjski oltar bude što svečaniji, što ljepši, Bogu draži, Majci Božjoj miliji.“23 22 23

Isto, str. 322. Isto, str. 435.


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Autor je u fikcijsku fabulu uvrstio faktografiju. Činjenice o povijesti crkve i štovanja Majke Božje Dragotinske potkrjepljuju sliku pobožnosti seljana i utvrđuju misao o nadmoći sakralnoga, koje nadrasta i impresionira svakodnevnu ljudsku prolaznost. Autor podrobno opisuje izgled crkve, zvonika i interijera. Recipijenta upoznaje s crkvenim umjetninama, njihovim podrijetlom, anegdotama o obnoviteljima crkve, restauratorima i donatorima. U uvodnome, prvome poglavlju glavni je lik crkva kao mjesto koje u ljudskim životima simbolizira postojanost, vječnost, utjehu i nadu. Upravo takvim mjestom dragotinsku crkvu shvaća i glavna junakinja romana, čija će sudbina biti ispripovijedana retrospektivno, iz sjene njezine donatorske uloge nakon potresa 1964., koji je realni motiv. U crkvi pri dnu kipova i slika piše: „Darovala Eva Šimunova, 8. VIII. 1964.“ Povezivanje fikcijskog i fakcijskog odvija se i navođenjem raznih povijesnih činjenica i osoba te njihovom aplikacijom na sudbinu likova. Među takvim su činjenicama i one koje se tiču vjerskoga života. Prizor hodočašća u dragotinsko marijansko svetište postaje izrazito uvjerljiv upravo spominjanjem povijesne osobe, budućeg đakovačko-srijemskog biskupa Ćirila Kosa (1919. – 2003.), inače izrazito omiljenog među vjernicima: „Uoči blagdana Velike Gospe, vani, na sjevernom zidu stare crkve, na vanjskom oltaru sa slikom Tužne Majke Božje s Isusom, bila je velika ponoćna sveta misa s procesijom sa svijećama, koju je, po tradiciji, predvodio preuzvišeni gospodin biskup Stjepan. No, kako je on sve više pobolijevao, misu je držao kanonik Šverer ili pak duhovnik Više bogoslovne škole Ćiril Kos. Duhovnika i predavača liturgike, čuvenog govornika i štovatelja Majke Božje, velečasnog Kosa, vjernici su voljeli slušati. ‘Ćiril uvijek govori iz srca i to tako da ga svaka baba s diljskih brda može razumjeti!’ – govorio je Martin Tišljer.“24 Da bi ostvario što bolje povezivanje fikcijskog i fakcijskog, autor se potpomaže i podrubnicama u kojima proširuje faktografiju, pa u podrubnici donosi biografske informacije o biskupu Ćirilu Kosu. Dragotinsko svetište Uznesenja Blažene Djevice Marije našlo je u ovome romanu odraz u prikazu svoje povijesti, arhitekture, religioznosti mještana, prikazu Gospinih blagdana, svetkovina i hodočašća, ali autor je u dijalozima uspio zabilježiti i vrijedan primjer slavonskoga dijalektalnog dragotinačkoga govora, kao i iskoristiti etnografsku građu. Pučka pobožnost očituje se i u pučkim religioznim običajima, npr. o Badnjaku, a posebice o onima vezanim uz štovanje Blažene Djevice Marije.

24

Isto, str. 337.

291


292

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

Sjene na mjesečini Roman Sjene na mjesečini fabulativno se nastavlja na roman Zvonik Eve Šimunove. Pripovjedački obzor koncentrira se na lik Mate Petrovog, koji je u prvome romanu bio zaljubljen u Evu Šimunovu. Pričom o sudbini toga slavonskoga seljaka iz Dragotina autor obuhvaća širi politički i društveni kontekst vremena te neke osobitosti zavičajnih društvenih mijena. Odvodeći Matu na privremeni rad u Njemačku, analizira problem ekonomske, a i političke emigracije, aktualne u Slavoniji 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Dio zbivanja odvija se u Slavoniji, a dio u nekadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj. Postupak izmještanja likova iz autohtone slavonske sredine omogućuje rasvjetljavanje života slavonske seoske zajednice iz drugoga gledišta, ali i analizu socioloških utjecaja nove sredine na likove. Osobitu ulogu u romanu ima tema religioznosti. Kao i u prethodnom, i u ovome romanu motiv zvonika čini okvir glavnoga pripovjednog tijeka. U prvome poglavlju prolegomenskoga karaktera pripovjedač povezuje novo romaneskno tkivo s prethodnim, upravo motivom zvonika, kao simbola postojanosti pred prolaznošću i mijenama ljudskih života. Naglašava se trenutak obnove zvonika nakon potresa 13. travnja 1964. Već u uvodnome poglavlju „Evino zvono“25 istaknuta je donatorska uloga Eve Šimunove. Dragotinska crkva i Gospa i nadalje zauzimaju središnje i nadređeno mjesto u životima seljana. One su mjesto centriranja svakoga subjekta. Lokalitet i sakralna građevina simboli su religioznosti kao uporišnoga mjesta dragotinskih seljana. Sakralni su objekti simboli etičkih parametara; oni su mjerilo uspjeha, neuspjeha, zdravlja, planova, želja, utočište od nedaća i patnji. Stoga je čin donacije ujedno i čin vrhunske afirmacije u zajednici, kako religiozne, tako i svjetovne. Arhetipska shema uspona u vizualnom motivu zvonika produbljuje se i auditivnim motivom zvonjave. Zvuk zvona povezuje sve značajne događaje u selu i nije vezan samo uz vjersko oglašavanje. Zvono objavljuje smrt mještana, čak i donatora koji nije iz sela. Zvuk zvona kao oglašivača kraja ljudske egzistencije neumoljiv je i kada je netko preminuo daleko od Dragotina. Tako se zvonilo za osmoricu austrougarskih vojnika, seoskih mladića izginulih na ratištima Prvoga svjetskog rata od Galicije do Soče. Obilježavaju se i smrti političara, npr. Stjepana Radića, ali pod žandarskom naredbom zvoni se i za kralja Aleksandra ubijenog u atentatu 1934. Zvono je zvuk koji dvojako opominje čovjeka. Poziva ga na slavljenje Boga i podsjeća na opasnosti njegove egzistencije, pa i na onu krajnju, tj. smrt. Tako se zvuk zvona pretvara u memento mori. Zvono zvoni na prijeteće oblake, kao djelotvorna zaštita od elementarnih nepo25

Svi navodi iz romana Sjene na mjesečini Adama Rajzla preuzeti su iz rukopisa, prije tiskanja knjige. (Op. ur.)


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

goda. U poglavlju „Odlazak rezervista“ lijepo je opisan slavonski običaj zvonjave na ledonosne oblake: „Miško Zvonar hvalio se kako je ledonosne oblake ponovo uspio rastjerati novim zvonom u zvoniku čiju je obnovu financirala Eva Šimunova. Te je rečenice često ponavljao da je čak bio dosadan i staricama koje su svakom godinom na leđima sve više vjerovale u Božju snagu. Marija Smolčić to je potvrđivala i k tome dodavala: ‘Nije samo Miško pomogao svojom zvonjavom. I ja sam se ponovo uvjerila u Božju providnost. Kad je nevrime, ja izmolim tri Očenaša i tri Zdrave Marije. Svaki put iz sobe iznesem križ s raspetim Kristom, podignem ga i okrenem ga prema ledenim oblacima prizivajući Božju pomoć’. ‘Bože, umiri svetog Iliju i njegove vatrene konje i kočije što ludo lete tamnim nebom!’ Bog usliša moje molitve. Samo treba duboko vjerovati i Bog će ti pomoći!“ Raznim oblicima pobožnosti Majci Božjoj Dragotinskoj autor razotkriva emotivna stanja i unutarnja proživljavanja likova. Majci Božjoj obraćaju se u svim ključnim životnim trenucima i osobito u situacijama naglašene emotivnosti. Tako se likovi koji su dugo izbivali iz sela nakon povratka najprije odlaze pomoliti pred slikom Žalosne Gospe. Također, kada odlaze iz sela, čine isto. Skrivajući unutarnje traume od sumještana, Gospi otvaraju svoju intimu: „Crnokosa lijepa žena izmolila je pred vratima Očenaš. Pri tom je zatvorila duge crne trepavice, vidjevši u sjećanju ispred sebe na oltaru lijepi kip Bogorodice s malim Isusom u naručju, a lijevo sliku Tužne Majke Božje s krunom od dijamanata i dvanaest zvjezdica, rad nepoznata umjetnika, što su je redovno za velike blagdane iznosili na vanjski oltar pored sjevernog zida stare crkve. Nakon molitve, kao da se nekoliko suza skotrljalo niz njezino lijepo lice. Obišla je nekoliko grobova, opet došla do vrata crkve, prošla između dva visoka jablana što ih je još davno zasadio njezin pokojni otac Franjo Matanov. Koračala je ulaznom stazom i stala. Zagledala se u veliki crni mramorni spomenik na grobu dviju djevojaka Anice i Marice bionde, koje je odnijela tuberkuloza, uporna pratiteljica mladih djevojaka i momaka. Anica je umrla u desetoj, a Marica, sedam dana prije blagdana Velike Gospe u osamnaestoj godini života. Majka im, udovica baka Bara nikada ih nije dovoljno oplakala premda joj suze niz staračko lice više i nisu mogle teći.“ Glavni lik Mata Petrov svoju uzburkanu nutrinu razotkriva pred Gospinom slikom: „Zadrhtao je od neke čudne nelagode (ili grižnje savjesti) kada je pred sobom ugledao Krista okrunjenog trnovitom krunom, s kapljama krvi na licu, izmučenog i iscrpljenog, a još više kada se okrenuo prema slici Majke Božje tužnog lica. Oči su joj bile modre, tužne i zamišljene. Podsjetile su ga, morao je sam sebi priznati, na Evine oči.“

293


294

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Vlasta MARKASOVIĆ

S obzirom na stilske odrednice, roman je pisan u duhu obnove pripovijedanja, odnosno pod utjecajem novopovijesne proze. U njemu se faktografsko utkiva u metafikcijsko. Sveznajući pripovjedač Rajzlovih romana pretpostavlja povijesno kada i zašto onome kako i kome, što odražava autorov donekle postmodernistički pristup povijesti i povijesnoj građi. Povijest je okvir individualne kontingencijske mreže života. Njezini „teror“, koji je većinom ideološki utemeljen, oprimjeruje se nizom individualnih priča. Povijesna pripovijest, kako bi rekao J. F. Lyotard, uvijek je u Rajzla postmodernistički shvaćena kao osobna pripovijest, kao niz pripovijesti, a ne kao okamenjeni, jednoobrazni i neosobni kanon. Miješanje fikcijskoga i fakcijskoga u ovome, kao i u prethodnome romanu pokazuje upravo takav postmodernistički stav. Sveznajući pripovjedač, kao specifikum hrvatske neopovijesne proze, također je jedan poseban izraz toga stava jer pokazuje decentriranost, rastočenost povijesnih procesa iz drugoga gledišta od nepouzdanog pripovjedača. Njegovo je sveznalaštvo ustvari inzistiranje na jednoj mogućoj priči, ali istovremeno ostavlja prostor i pretpostavke za isto tako neograničen broj drugih priča. Rajzlov sveznajući pripovjedač kao da traži mjesto centriranja i pronalazi ga u religioznosti. Pobožnost Majci Božjoj u njegovim je romanima mjesto centriranja subjekata, koji shvaćaju ili tek slute da tek u metafizičkomu mogu ignorirati temporalne egzistencijalne zadatosti i anksioznosti. S jedne je strane povijesnost i intimistički, psihološko-emotivni splet motiva, kao manifestacija egzistencijalne temporalnosti, a s druge žudnja bitka za metafizičkim. Stoga je u romanu Sjene na mjesečini naglašeno obnavljanje dragotinskih sakralnih objekata i vrijednosti, kao vrijedan čin obnavljanja u simboličnoj sferi utemeljenja u metafizičkom. Zbog autorskog naglašavanja postojanosti te težnje sakralnom kao metafizičkom prostoru nasuprot profanoj patnji, autor će inzistirati na faktografskom potkrjepljenju pa će, potpuno postmodernistički, takve potvrde donositi u podrubnicama. Tako se podatci o obnovi dragotinske crkve donose u poglavlju „Agencija Mahler“: „Obnova dragotinske crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je vodio Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Osijeka, započela je tek 2007. godine, točno stotinu godina (1907.) od kada je zadnji put preuređena po nacrtima sarajevskog arhitekta Josipa Vancaša. Radovi su tekli vrlo sporo. Obijena je žbuka, a posebice je bilo vidljivo oštećenje armiranog stropa. Taj se strop u olujnoj noći 5. rujna 2009. godine srušio. Zahvaljujući Božjoj providnosti pod srušenim teškim komadima betona nitko od vjernika i hodočasnika nije stradao. Kip Majke Božje i slika tužne Gospe, kao i za vrijeme potresa 13. travnja 1964. godine, ostali su neoštećeni.“ U rukopisu je podrubnica i potpisana kao „Bilješka pisca“, što se može smatra-


Vlasta MARKASOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

ti dvostrukim inzistiranjem na faktografskom. Tekst podrubnice, uz faktografiju, donosi i element čudesne neoštećenosti kipa i slike Gospe, a povezivanjem istoga slučaja iz 1964. naglašava se postojanost simbola sakralnoga i metafizičkoga, njihova nedodirljivost različitim opasnostima profanoga svijeta. Posljednje je poglavlje, kao i u romanu Zvonik Eve Šimunove, svojevrsni epilog. Refleksija o vremenu potkrijepljena je izmijenjenom slikom zvonika u 21. stoljeću. Modri je strop sa žutim zvjezdicama prebojan, brončani križ zamijenjen novim, promijenjen je izgled zvonika, nestale su slike svetaca i kip Majke Božje koji je darovala Eva Šimunova, zvono je zamijenjeno elekGospa Dragotinska tričnim, a nestali su i ljudi i običaji, čak i stabla, npr. bor koji je Mijo Gugac zasadio u znak zahvalnosti što se živ vratio s ratišta. Do svetišta Majke Dragotinske dolaze novi hodočasnici, i to automobilima. Posljednje poglavlje, naslovljeno kao i roman, „Sjene na mjesečini“, donosi sliku dragotinskoga zvonika u mraku i sjena oko njega: „Sjene putuju. U nama žive dok se sjećanja ne umore i izgube u rijeci zaborava.“ S vremenom je izmijenjeni zvonik opstao, ali ljudi koji su profanu egzistenciju vezivali uz njega nestali su. S njima je nestalo vrijeme koje su oblikovali svojom individualnošću. Ogoljeni zvonik u pripovjedačkoj nostalgičnosti postaje slikom novoga, „ogoljenog“ vremena, bez interesa za individualno, bez načina iskazivanja individualnosti, bez ljudskih sitnih mana i zabluda poput nekadašnjih praznovjerja seoskih žena. Ipak, neki novi vid pobožnosti ipak postoji, kao što i obnovljeni zvonik i dalje stremi uvis, kao vječiti, arhetipski simbol uspona u metafizičko i simbol postojanosti religioznosti. Završna je refleksija stoga ipak tragična spoznaja zaborava pojedinačne egzistencije, ma kako ona zamršena i zanimljiva bila. Premda su romani Zvonik Eve Šimunove i Sjene na mjesečini koncipirani kao romani lika, koji su žanrovska simbioza ljubavnog, neopovijesnog i socijalnog romana, donekle ih se može smatrati i romanima s religijskom tematikom jer uloga dragotinske crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, slike Žalosne Gospe Dragotinske, marijanskoga kulta i hodočašća te općenito uloga religioznosti u životu zajednice i pojedinca u njima ima istaknuto mjesto.

295


296 Maja PROFACA, Zagreb

PREDODŽBENI PROSTORI Istraživanja implikacija ovisnosti percipiranog o kognitivnoj i emotivnoj komponenti, koje se mogu razlikovati ne samo među pojedincima već i među skupinama koje pripadaju različitim kulturnim i povijesnim okvirima, ukazale su na značenje društvenog konteksta za razumijevanje opaženog, ali i na opažanje samo. Tako je, istražujući interes modernog društva za psihološka istraživanja pažnje, Jonathan Crary pisao o utjecaju diskurzivnih, normativnih i institucionalnih čimbenika na subjektiviranje, pa onda i na percepciju pojedinca unutar „mnogobrojnih sila i pravila koja tvore polje u kojem se javlja percepcija.“1 David Howes i Constance Classen, analizirajući povijesna razumijevanja pojedinih osjeta, istraživali su u kojoj se mjeri svim osjetilima „može iskusiti društveno i simbolički smislen svijet“, kao i načine na koje moderno društvo obilježava odjeljivanje osjetilnog života u predviđene prostore društveno ga normirajući.2 Mjesto gdje se ukrštaju osobne i kolektivne slike, slike o sebi i iskustvo s vladajućim društvenim imaginarijem, piše Hans Belting, tijelo je koje je sa suvremenim medijima umnogome počelo gubiti osobni predodžbeni prostor. No, kako uključuje kognitivni aparat pojedinca, uvijek postoji filter kojim osobna iskustva i memorija propituju ova značenja i imaginarij. U ikonološkim istraživanjima, piše u Antropologiji slika3, često se zanemaruje 1

2

3

Jonathan Crary, Techniques of the Observer: On Vision and Modernity in the nineteenth Century, Cambridge: MIT Press, 1992., str. 6. David Howes – Constance Classen, Ways of Sensing: Understanding the Senses in Society, New York: Routledge, 2014. Hans Belting, An Anthropology of Images: Picture, Medium, Body, Princeton: Princeton University Press, 2011.


Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

upravo tijelo koje generira predodžbe od pamćenja kao „vlastite arhive slika“ do imaginacije i snova. Pogrešnost podjele slika na unutarnje predodžbe i vanjske slike, prema Beltingu, leži u tome što se zanemaruje njihova interakcija, utjecaj osobnih iskustava i kulturnog naslijeđa na značenje koje za nas ima slika, kao i njezin povratan utjecaj na razumijevanje budućih iskustava. Javne slike oduvijek su imale utjecaj na imaginaciju pojedinca s kojom su mogle, ali nisu morale biti u suglasju. S druge strane, slike koje percipiramo, postajući dio našeg sjećanja, nose pečat osobnih značenja koja su svojevrsan filter, osobna cenzura. Njihovo obilježje da čine prisutnim nešto što je odsutno u vizualnoj kulturi ne odnosi se toliko na tragove prošlih vremena koliko na prisutnost drugog mjesta, biti „ondje sada“ bez osobne prisutnosti. Hansu Beltingu pritom je osobito zanimljiva osoba kao stvaralac i medij slike; na koje načine slika, nerijetko podsvjesnim putevima, postaje dio kolektivne stvarnosti i obratno, formativno iskustvo za pojedinca. Snovi kao slike koje nesvjesno proizvodimo, za Beltinga, tako su još jedan od pokazatelja skrivenih djelovanja vizualne memorije. Osobit utjecaj na značenje vizualnog iskustva ima jezik u smislu za pojedinca formativnih vokabulara ovisnih o kulturnom i povijesnom kontekstu, ali i o životnim okolnostima svakog pojedinca. Tako je značenjsko aritkuliranje onog opaženog, parafraziramo li Ernsta Cassirera, posredovano kulturom, uključujući i pojmovni kontekst i osobne naglaske. Ovu kulturnu opterećenost opažanja nameće sam misaoni proces pri kojem, piše Ernst Cassirer, „svaki složeniji moment uključuje onaj ‘raniji’ i obratno, onaj prvi je u onome pripremljen i ustrojen“.4 Tako dolazi do sve detaljnijih, određenijih i složenijih opažanja i spoznavanja misaonom analizom i sintezom, pri čemu jezik nikada „ne slijedi prosto tok utisaka i predstava nego mu suprotstavlja samostalnu akciju: on razlikuje, bira, usmjerava i stvara na osnovu takvog stava određene centre, određena središta samog objektivnog opažanja.“5 Vladajući svjetonazor, njegove vrijednosti i simboli bitni su za razumijevanje značenja vizualne kulture pojedinog povijesnog razdoblja, no kako je stvarnost obično složenija, osim dominantnog sustava vrijednosti i predodžbi, mora se uzeti u obzir postojanje i drugačijih svjetonazora, ovisno o društvenim skupinama u pojedinom društvenom kontekstu. Da bi se razumio bitan aspekt pitanja koje postavlja Belting – je li se sa suvremenim medijima uistinu dogodio gubitak osobnog predodžbenog prostora – valja razlikovati imaginaciju kao sposobnost subjekta i imaginarij koji je povezan s društvom i „zajedničkim slikama svijeta u kojima živi kolektivna povijest 4

5

Ernst Kasirer, Filozofija simboličkih oblika, Prvi deo: Jezik, Novi Sad: Književna zajednica, 1985., str. 229. Isto, str. 227.

297


298

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Maja PROFACA

mitskog materijala.“6 Također treba razlikovati produktivnu i reproduktivnu imaginaciju o kojima, primjerice, piše Jean-Marc Moura, razlikujući svjesno ili nesvjesno reproduciranje općih, konvencionalnih predodžbi od kritičkog i kreativnog udaljavanja od kolektivnih imaginarnih obrazaca.7 Konačno, Michel Foucault i Jonathan Crary pokazali su kako je modernim društvom ne samo uvećana kontrola nad osobnim, već i kako društvo to isto stvara osobno. Nove tehnologije, piše, pak, Belting, još su više transformirale tijelo u „prostor slika“. Sve više živimo kroz slike i komuniciramo sa svijetom slikama.8 U kojem smislu možemo onda govoriti o autentičnom predodžbenom prostoru pojedinca u suvremenom kontekstu? Prvo što se nameće jest pamćenje kao „arhiva slika“; ako doista većinu vizualnih informacija dobivamo medijima, a ne osobnim iskustvom. S druge strane, gotovo svaka ideologija ima svoje mitove koji nude smisao društvenih okolnosti i povijesnih situacija, prihvaćajući pojedine ideološke konstrukte i predstave za prirodno razumijevanje značenja stvari.9 Ipak, piše Roland Barthes, u svakoj osobi postoji više različitih leksikona povezanih s različitim aspektima života i iskustvima kojima može interpretirati značenje opaženog. Svi oni oblikuju „idiolekt“ osobe, a prizor ili slika premreženi su ovim sustavom značenja „na način na koji je svaki čovjek duboko artikuliran u jeziku.“10 Pišući o neverbalnim simboličkim sustavima, Nelson Goodman, na tragu Ernsta Gombricha, slično piše o oku koje je „ uvijek staro, opsjednuto vlastitom prošlošću, starim i novim aluzijama što dolaze od uha, nosa, jezika, prstiju, srca i mozga.“11 „Ono bira, odbacuje, uređuje razlučuje, povezuje, klasificira, analizira, konstruira. Više uzima i stvara no što zrcali; ono što uzima i stvara ne vidi kao ogoljeno, kao predmet bez svojstava, već kao stvari, hranu, ljude, neprijatelja, zvijezde i oružje.“12 Svaki pojam, piše Cassirer, „svaka posebna slika ili znak nalikuju na artikuliranu riječ nekog jezika koji u sebi sadrži puno značenja i smisla a ustrojen je prema 6 7

8 9

10 11 12

Hans Belting, An Antropology of Images, n. dj., str. 51. Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju (prir. Davor Dukić, Zrinka Blažević, Lahorka Plejić Poje i Ivana Brković), Zagreb: Srednja Europa, 2009., str. 159. Isto, str. 60. U eseju „Retorika slike“ u knjizi The Responsibility of Forms: Critical Essays on Music, Art and Representation, Berkeley: University of California Press, 1985., Barthes postavlja pitanje kako pojedina slika dobiva značenje, sužavajući pritom analizu na područje koje je osobito zainteresirano iskoristiti njezin utjecaj, a to je reklamiranje. Dolazi do zaključka da su, s obzirom na implicitnu višeznačnost svake slike, u reklamiranju razvijene brojne tehnike „fiksiranja“, osiromašenja višeznačnosti da bi se izazvala željena asocijacija. Roland Barthes, The Responsibility of Forms, n. dj., str. 36. Nelson Goodman, Jezici umjetnosti: pristup teoriji simbola, Zagreb: Kruzak, 2002., str. 10. Isto, str. 11.


Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

strogim pravilima.“13 Pritom je jezik jedno od osnovnih sredstava kojim sređujemo utiske fiksiranjem pojedinih sadržaja koji tako za nas dobivaju smisao. Ono o čemu ovisi konkretno značenje koje za nas može posjedovati pojedino iskustvo ili predodžba kontekst je cjelokupnog sustava, mreže mnogostrukih veza kulturnog simboličkog naslijeđa, ali i osobnih iskustava pojedinca. Zadatak je jezika uobličiti i srediti čulne utiske, dajući im trajnost i smisao. Jezik, piše Cassirer, „započinje tek tamo gdje prestaje neposredan odnos prema čulnom utisku i afektu.“14 Uvijek dijelom svijeta djelovanja, on odražava aktivni interes za opaženo koje artikulira, kako smisleno, tako i vrijednosno. Isto tako, parafraziramo li Cassirera, bez kritičkog i teorijskog mišljenja „ne živimo u svijetu ‘stvari’ i njihovih ‘svojstava’ koliko mitskih potencija i sila, demonskih i božanskih likova.“ Pritom ne dolazi do razdvajanja opaženog i subjektivnih osjećaja, kao ni do razlučivanja elemenata i razloga. Poput mitske svijesti, svijest je zaposjednuta predstavama. Za nekritičku uronjenost u medijski posredovanu stvarnost može se stoga primijetiti ono što Cassirer govori o mitskoj slici koja „kada se pojavila, nije shvaćena kao slika, kao duhovni izraz već je tako urasla u opažanje stvarstvenog svijeta ‘objektivne’ stvarnosti i objektivnog zbivanja, da se javlja kao njihov integralni dio.“15 Za Cassirera je opažanje posredovano i uslovljeno strukturnim principima pojedinih simboličkih oblika. Ono što donosi konstantnost u svijet pojava kao bitan dio procesa opažanja i poimanja jest jezik. Pritom se ne radi o osjetima koji naknadno dobivaju značenje, već je samo opažanje vid duhovne artikulacije. Poimanje kao način duhovnog preoblikovanja sadržaja artikulira se iz sjećanja u kojem se smjenjuju precizne i rasplinute predstave ili dijelovi. Upravo je ta rasplinutost predodžbi za Cassirera preduvjet pojma na način koji omogućuje preoblikovanje duhovnog sadržaja spajanjem različitih momenata i proturječnosti. „Činjenica da se svagda promjenjive i sasvim fragmentarne i krnje datosti opažanja ipak spajaju u cjelinu nekog ‘predmeta’“, piše Cassirer, „omogućena je samo time što ih ne uzimamo kao obične fragmente, nego na njih gledamo kao na nešto što pripada jedno drugom, dakle, smatramo ih za razne izraze jedne određene cjeline smisla.“16 Za medijski posredovanu stvarnost karakteristična je sve izraženija posredovanost predstava koje su dijelom našeg sjećanja i znanja koja sadržaj dobivaju iz već prerađenog materijala čije je značenje, o čemu je već pisao Barthes, obično već osiromašeno. Pritom je došlo do takvih rekonfiguracija polja u kojima se javlja percepcija, 13 14 15

16

Isto, str. 33. Isto, str. 122. Ernst Kasirera, Filozofija simboličkih oblika, Drugi deo: Mitsko mišljenje, Novi Sad: Književna zajednica, 1985., str. 226. Isto, Treći deo: Fenomenologija saznanja, Novi Sad: Književna zajednica, 1985., str. 281.

299


300

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Maja PROFACA

pri kojima se medijski posredovane predstave u sve većoj mjeri integriraju u osobne „arhive slika“, kako ih naziva Belting, pružajući utjecajne sadržaje intuiciji i poimanju stvarnosti. Kritika Gilberta Duranda da je Barthes degradirao mit17 kada piše o drugotnom semiološkom sustavu pogrešna je u tom smislu što previđa intencionalnu, višestruku prerađenost i osiromašenost značenja kojima se služe kulturne i medijske poruke suvremenog društva. Tu razliku dobro objašnjava Franco Crespi, pišući o razlici dvaju oblika konstituiranja značenja mita i logosa u vidu suprotstavljanja obilja simboličkih slika interpretativno bogatih i raznolikih racionalnom diskursu koji ograničava ovu raznolikost koherentnim, jednoznačnijim predočavanjem stvarnosti.18 Suprotno tome, moderno shvaćanje mita više se odnosi na „apsolutizirajuće ideološke forme u službi logike dominacije koje su upravo zbog svoje jednodimenzionalnosti potpuno oprečne mitu u pravom smislu.“19 Zato bi Durandovu kritiku degradacije slike i predodžbe prije valjalo promatrati u kontekstu njegova razumijevanja imaginacije i njezinih struktura kao one koja ima primat nad racionalnošću, s obzirom na to da se, između ostalog, i znanstveni sustav uvijek temelji na nekom sustavu predočavanja. Imaginarno za Duranda čine figurativne strukture grupirane u konstelacije20, „skupovi slika i veza među slikama koji tvore mišljeni kapital homo sapiensa.“ Pritom je imaginarno takva organizirajuća dinamika umreženih slika koja oscilira između poriva subjekata i prilagođavanja društvenoj sredini, pri čemu se u takvim interakcijama formiraju „kompleksi kulture.“ S druge strane, kompleks kao tvorevinu kulture ne možemo promatrati izvan određenog društvenog i vremenskog konteksta, a imaginacija pojedinca nije samo pod utjecajem tipa njegova karaktera, već i događaja, okolnosti i vremena, pa i ideološkog pritiska ili, kako ga autor još naziva, pedagogije vladajućih slika i simbola koje mogu izazvati i revolt. Tako razumljeno mitsko mišljenje, vratimo li se Barthesu i Durandu, ne može se stoga svesti na jednoznačan jezik znanosti jer ga, kao mnoštvo i naslage umreženih slika opterećenih afektivnim značenjem, prijevod u znanstveni diskurs osiromašuje. Sedimentacijom kolektivnih predodžbi kao aspektom kulture koji može oblikovati kako samorazumijevanje pojedine zajednice, tako i stvaranje predodžbi o drugima bavi se imagologija, koja proučava književne predodžbe u kojima se očituju ideološki mehanizmi i vrijednosti pojedine kulture. Daniel-Henri Pageaux tako piše o riječima u književ-

17

18 19 20

Gilbert Durand, Antropološke strukture imaginarnog, Zagreb: Biblioteka August Cesarec, 1991., str. 357. Franco Crespi, Sociologija kulture, Zagreb: Politička kultura, 2006., str. 87. Isto, str. 88. Isto, str. 16 i 23.


Maja PROFACA

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

nosti kao „zgusnutim oblicima slika o drugome“,21 pri čemu je, primjerice, stereotip vrsta slike koja upućuje samo na jedno tumačenje, jednu predodžbu, najčešće u obliku epiteta, a pritom se atribut pretvara u bit stvari. Stereotip je tako monosemična, politekstualna predodžba upotrebljiva bez obzira na kontekst te čini dio pojmovnog „arsenala“ koji verbalnim konstelacijama stvara predstavu o drugome. Imaginarno, piše Pageaux, tako je oblik „socijalizirane slike“, „vrsta repertoara, riječnika slika, pojmovni i afektivni alat“ jednog ili više naraštaja ili skupine kojima se stvaraju složene mentalne predodžbe o sebi i drugome.22 Tako shvaćene, ideološke kritike i analize socijaliziranih slika postaju nezaobilaznim pristupom analize kulture koja ih prenosi, ostavljajući otvorenim bitno pitanje kompleksnih interakcija unutarnjih i vanjskih slika, jezika i predodžbi, na koje ukazuje Hans Belting, a na koje upućuju, primjerice, Ernst Cassirer i Gilbert Durand u korjenitim antropološkim analizama funkcioniranja predodžbi i jezika. U kojoj mjeri predodžbe koje ljudi posjeduju o drugim ljudima i vlastitim identitetu mogu biti rezultat društvenih okolnosti i mehanizama pisao je i Pierre Bourdieu, govoreći o uvjetovanosti predodžbi i sudova pojedinaca njihovim životnim okolnostima, pri čemu iste prakse i vrijednosti u drugačijem društvenom kontekstu mogu dobiti suprotna značenja.23 Takve kognitivne strukture i sheme percepcije, za Bourdieua, obično djeluju nesvjesno kao gledišta, ambicije ili vrijednosti koje utječu na najbanalnije postupke pojedinaca. Pišući o estetskoj percepciji, Bourdieu tako govori o načelu tako konstituiranih shema percepcije uopće, a to je načelo selekcije i pertinencije, odabira i zadržavanja pojedinih elemenata koji se smatraju bitnima za razumijevanje djela ili, uopćeno govoreći, situacije. Karakter te selekcije, pa onda i sudova pojedinca rezultat je „kauzalnosti mreže čimbenika“ koja oblikuje životne stilove s više ili manje svrstavajućim distinktivnim znakovima, koji u različitim okruženjima mogu imati različita tumačenja, kao rezultat složene društvene dinamike polja značenja. Ta je dinamika polja značenja u suvremenom kontekstu usložena globalizacijskim procesima, suvremenim sredstvima komunikacije i kulturom slike. Arif Dirlik piše tako o kapitalizmu i potrošačkoj kulturi koja ne samo što „proždire“ druge kulture, već i utječe na kulturnu samosvijest koja se takvom inkorporiranju odupire.24 Jedna je od posljedica takvog inkorporiranja lokalnih kultura proizvodnja slika prošlosti i autentičnih vrijednosti u turističke svrhe. S druge strane, u svijetu 21 22 23 24

Kako vidimo strane zemlje, n. dj., str. 136. Isto, str. 135. Pierre Bourdieu, Distinkcija: Društvena kritika suđenja, Zagreb: Antibarbarus, 2011. Global, Local: Cultural Production and the Transnational Imaginary (ur. Rob Wilson i Wimal Dissanayake), Durham: Duke University Press, 1996., str. 35.

301


302

STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI

Maja PROFACA

intenzivne međuovisnosti i kontakata, ono što su postigle suvremene komunikacijske tehnologije, piše Mike Featherstone, jest da su odvojile mnoga naša iskustva i aktivnosti od prostora u kojima živimo i radimo25 u korist „anonimnosti mjesta van prostora“, „psiholoških susjedstva“ i zajedništva, pri čemu pristup toj tehnologiji i bogatstvu informacija nije ravnomjerno raspoređen. U kulturi slike i njezine globalne cirkulacije, piše Mitsuhiro Yoshimoto, postavlja se stoga pitanje kulturnih interakcija, snaže li one ili podređuju predodžbe o vlastitom kulturnom identitetu26, ali i pitanje konzumenata ovih slika, samosvijesti i reakcija pojedinaca na predstave i informacije kojima su izloženi. Konačno, iako ih je transformirala, pitanje je koliko je kultura slike uistinu ugrozila osobne predodžbene prostore pojedinaca ili „poplavom slika učinila imaginaciju suvišnom“? Autori zbornika Dinamika i performativnost imaginacije: Slika između vidljivog i nevidljivog27 smatraju da i najsiromašnija značenjski ispražnjena slika u svrhu prenošenja jednostavne informacije u susretu s imaginacijom krije neočekivanu raznolikost doživljaja i značenja. Njezina značenja uvelike ovise o kontekstu, bio on estetski, znanstveni ili, pak, vjerski, informativni ili, primjerice, emotivni. Ona se obraća intuiciji i imaginaciji „koja stvara intrinzične veze odsutne iz podataka dobivenih osjetilima“, sudjeluje u percepciji i sjećanju, uviđa analogije te posreduje između intuicije i razumijevanja. U tom smislu, odveć je pojednostavnjeno gledati na pojedince kao na pasivne primatelje poruka i slika, s obzirom na to da oni aktivno sudjeluju u njihovu tumačenju koje se ne može odvojiti od njihovih želja, iskustva i znanja, smatraju Ella Shohat i Robert Stam.28 Primatelji takvih informacija tako su sudionici „pluriloga teksta, čitatelja i zajednica“, pri čemu identifikacije, sklonosti, distanciranja i otpori pojedinim porukama mogu biti krajnje nepredvidljivi. Tako gledateljsko iskustvo može biti i prostor „snova i samooblikovanja pri čemu su kroz psihički kameleonizam uobičajene društvene pozicije, kao u karnevalu, zaobiđene.“29 Pritom, osobito virtualna stvarnost zaobilazi društvene uloge, hijerarhije i kontekst, transformirajući prostore želja, sjećanja i imaginacije, što ne znači samo koloniziranje predstava i stavova pojedinaca, već i nove mogućnosti razumijevanja sebe, vlastite pozicioniranosti, osobnih promjena i razvoja.

25 26 27

28 29

Isto, str. 47. Isto, str. 107. Dynamics and Performativity of Imagination: The Image between the Visible and the Invisible (ur. Bernd Huppauf i Christoph Wulf ), New York: Routledge, 2009. str. 9. Global, Local, n. dj., str. 156. Isto, str. 165.


Božica JELUŠIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST PRILOZI O ZAVIČAJU

NADA GALANT Dr. sc. Ante Kresina

304

NEVEN SESARDIĆ Kako biti čovjek u teškim vremenima: Berto Črnja

309

FILIP ZORIČIĆ Ivan Cukon – život i djelo

313

303


304 Nada GALANT, Žminj

Dr. sc. ANTE KRESINA „O, Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. (...) Pa nek sam krijes na brdima, Pa nek sam dah u plamenu (...)“ /iz Svakidašnje jadikovke Tina Ujevića/ Jedan je čovjek svojom pojavnošću, duhovnošću i karizmom prevažan za naš kraj, za Žminj i Istru. Radom i djelovanjem daleko nadmašuje lokalne okvire. Tim više osjećamo ponos da je jedna mala zajednica mogla iznjedriti tako velikoga čovjeka. O njemu su pisali ljudi vični peru, oni koji su ga dobro poznavali, njega kao osobu i njegov rad. Pisali su i govorili u raznim prigodama, kao što su one vezane za obilježavanje obljetnica smrti u njegovoj rodnoj Župi Žminj ili na Teologiji u Rijeci, gdje je proveo većinu svoga radnog vijeka. O njemu su tada nadahnuto govorili dr. Božidar Mrakovčić, fra Emanuel Hoško, don Anton Šuljić i drugi. Posebno je dragocjeno svjedočanstvo vlč. Željka Zeca naslovljeno Profesor Kresina u sjećanju jednog studenta, u kojemu opisuje svoga profesora kao neponovljivog, originalnog čovjeka čija su predavanja bila iznimno dobro posjećena. Velečasni


Nada GALANT

PRILOZI O ZAVIČAJU

Zec piše: „Govorio je jasnim riječima i bistrim pogledom ispod svojih naočala, ali ne manje i svojim pokretima tijela koji su postali gotovo znak njegova raspoznavanja.“1 Ili isti autor na drugome mjestu: „Kao profesor dr. Kresina bio je prije svega stručan, dinamičan, logičan, uvjerljiv i u tom smislu plodan učitelj.“2 Osim natuknica u raznim priručnicima referentne zbirke, koji poštuju uzance hladnoga bilježenja činjenica, određenih svojom funkcijom brzog i jednostavnog pristupa organiziranom znanju, a koji priručnici također bilježe njegovo značenje i važnost za vrijeme u kojem je djelovao, svi ostali radovi o njemu nadahnuti su i topli te pisani sa željom prenošenja žara njegova rada, žara njegovih riječi kojima su ljudi oko njega bili dotaknuti i susreta kojima su bili obogaćeni. Antun Kresina taj je čovjek. Čak je i njegovo obiteljsko ime znakovito – veliki oganj, krijes. Taj ga je veliki oganj na neki način obilježio kao čovjeka. Početkom listopada 2016. u njegovu rodnome mjestu obilježena je 73. godišnjica velikog stradanja kada su njemački vojnici zapalili selo i poubijali sve na koje su naišli, a u vatru su bacali i nedužnu djecu. Kresina piše: „Ja nisam neki slučajni čovjek. Rođen sam u Kresinima, u Žminju. Za vrijeme rata su nam sve poklali.“3. Antun Kresina tada je ostao živ. Rodio se 25. listopada 1934. u Kresinima na Žminjštini. Osnovnu školu završio je u Žminju, Klasičnu gimnaziju u Pazinu 1954., za svećenika je zaređen 1959., a iduće godine diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je položio licencijat iz teologije. Godine 1962. na Papinskom biblijskom institutu stekao je licencijat iz biblijskih znanosti, a na Papinskome sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu doktorirao je 1965. godine tezom O kršćanskoj duhovnoj zrelosti kod sv. Pavla (De maturitate spirituali Chri1 2 3

Ante Kresina: 20. obljetnica smrti, Žminj: Župni ured Žminj, 2010. Isto. Ante Kresina, O, Bože, žeže tvoja riječ, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 182.

305


306

PRILOZI O ZAVIČAJU

Nada GALANT

stiana iuxta mentem s. Pauli). Predavao je na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru 1965./1966. na početku svoga djelovanja, a kasnije na Teologiji u Rijeci i Zagrebu do kraja života (1990. godine). U izdanju Kršćanske sadašnjosti iz Zagreba izašle su mu knjige: Čovjek s onu stranu tvari, 1989., Svitanje iza Golgote, 1990., a poslije smrti O, Bože, žeže tvoja riječ. Knjigu Poslanje egzegeze u Katoličkoj crkvi, također u izdanju Kršćanske sadašnjosti, potpisuje kao suautor uz Zvonimira Izidora Hermana i Marija Cifraka. Knjiga je izišla 2008., a u nju je uvršten članak Ante Kresine „Stanje biblijskih znanosti poslije Drugog vatikanskog sabora“. Podsjetimo se, Drugi vatikanski sabor4 sazvao je 1962. godine papa Ivan XXIII.; poslije njegove smrti vodio ga je papa Pavao VI., a zaključen je 1965. godine. Možemo reći da je to bio najvažniji crkveni događaj 20. stoljeća, koji je donio novine poput slavljenja mise na narodnim jezicima i općenito otvoreniji pristup prema drugim svjetskim religijama. U nekim se izvorima pogrešno navodi da je Kresina preveo tu knjigu. U knjizi Čovjek s onu stranu tvari Kresina se bavi odnosom znanosti i vjere: „Autor vidi mogućnost usklađivanja tih dviju zbiljnosti u novoj viziji čovjeka i svijeta... On zastupa mišljenje da su znanost i religija dvije moguće razdvojene i podijeljene stvarnosti, ali da su svijet i čovjek jedna zbiljnost.“5 Pri tome nije cilj njihovo razdvajanje, nego upravo suprotno, njihovo približavanje. Poznavaoci Kresnina opusa tvrde da je upravo ta tema bila predmetom njegova trajnog zanimanja. Knjiga Svitanje iza Golgote, kao što podnaslov kaže, donosi njegova razmišljanja o Evanđelju, koja su mu poslužila kao svojevrsna priprema za brojne duhovne vježbe koje je vodio čitav radni vijek, od Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Rijeke, Zagreba, Varaždina i Đakova, pa do Subotice, o čemu svjedoče podatci iz njegove ostavštine 4 5

Religijski leksikon (ur. Josip Laća), Zagreb: Mosta, 1999., str. ? Ante Kresina, Čovjek s onu stranu tvari, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1989., str. 5.


Nada GALANT

PRILOZI O ZAVIČAJU

u knjižnici na Teologiji u Rijeci, o kojoj se brine knjižničar Branko Benčić. Knjiga O, Bože, žeže tvoja riječ sadrži biblijska razmišljanja koja su izlazila u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kani od 1986. do početka 1990., a za tisak su je pripremili Kresinini prijatelji i suradnici. Tim tekstovima koji su izlazlili u Kani pod zajedničkim naslovom Kako čitati Bibliju dodani su i slični članci objavljeni u drugim edicijama. Zanimljivo je kako je knjiga dobila naslov, o čemu u njezinu predgovoru piše Bonaventura Duda: „Kresina je naime često bio časovit i nije uvijek pazio da se doreče, ali su Božje riječi u njemu živjele, on ih je nosio kao svoju svjetlost i svoj život, osjećajući nagnuće da ih priopći čovjeku Ante Kresina susretniku s tako živim gestama, uvijek gorućih očiju, upiljenih u sugovornika – pa da zajedno dalje krenu i o Božjoj riječi neprestajuć razmišljaju. I kada smo se mi, njegovi prijatelji i kolege, dogovarali o naslovu knjige, brzo su nam se javili biblijski tekstovi o Božjoj riječi kao ognju, kao žeravici. Onako kako je to ognjevito iskazao prorok Jeremija kojemu riječ Božja bijaše ‘u srcu kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim’ ( Jer 20,9). Ne znam odakle i kojim putem, ali svakako srećom, taj je temeljni biblijski doživljaj Božje riječi iskazan u pokliku jedne od vrhunskih pjesama hrvatske duhovne lirike, u velepjesmi Tina Ujevića, a glasi: O Bože žeže tvoja riječ! (sic)“6 Stih uzet iz jedne od najpoznatijih pjesama Tina Ujevića, Svakidašnje jadikovke, snažno ocrtava sadržaj knjige, a još više samog autora, što su mogli upotrijebiti samo njegovi najbolji poznavatelji. Vrlo je važan, gotovo nezaobilazan, njegov rad na tzv. Zagrebačkoj Bibliji koja je doživjela brojna izdanja. Kresina je sudjelovao u hrvatskome prijevodu i napisao uvode i napomene uz Petoknjižje, Povijesne i Proročke knjige Staroga zavjeta te obavio biblijsku lekturu. Uz to napisao je i znatan broj znanstvenih radova, od kojih mu mnogi nisu objavljeni; odgojio je mnoge naraštaje studenata, prenijevši im svoju želju za znanjem i naukom, i bio duhovni odgojitelj mnogima, a njegova se predavanja pamte i danas. Gospodinu Branku Benčiću, bibliotekaru na Teologiji u Rijeci, povjereno je na čuvanje njegovo preostalo arhivsko gradivo. On pomno bilježi svaki rad i suradnju pa tako kaže da je Kresina surađivao u više od dvadeset naslova crkvene periodike, 6

Isti, O, Bože, žeže tvoja riječ, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 5.

307


308

PRILOZI O ZAVIČAJU

Nada GALANT

od čega ćemo izdvojiti samo neke od njih: Glas Koncila (1966. – 1967., 1973.), Istarska Danica (1971., 1980., 1984., 1986. – 1987.), Zvona (1971., 1981.), Služba riječi (1972. – 1990.), čiji je bio urednik, Kana (1981., 1986. – 1990.), Marijin Trsat (1984.), Ladonja (1989.) i dr. U originalnoj verziji teksta za natuknicu o Kresini u Hrvatskom bibliografskom leksikonu Benčić kaže da mu je na radnom stolu ostao 179. broj Službe riječi na kojem je radio kada ga je zatekla prerana smrt, a da njegovu ostavštinu čini zbirka od 1.200 knjiga, pretežno iz biblijskoga područja, te rukopisni i neobjavljeni radovi; među ostalima, znakovit naslov: Smrt kao dobitak (Fil 1,21).7 Prevodio je s latinskoga, talijanskoga i engleskoga; pisao je predgovore knjigama teološkoga sadržaja, bio je članom Vijeća za nauk vjere Biskupske konferencije Jugoslavije. Ovih nekoliko napomena o njemu ne mogu ni približno izreći što je sve Kresina bio i što nam sve Kresina znači, ali mogu nas podsjetiti na njega. Ljudi poput njega nisu slučajni ljudi. Neka nam on bude ono svjetlo, onaj oganj koji je njega poštedio i učinio ga trajno vidljivim među nama. Literatura: Ante Kresina: 20. obljetnica smrti, Žminj: Župni ured Žminj, 2010. Benčić, Branko, iz još neobjavljena rukopisa. Hrvatska enciklopedija, sv. 6., Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2004. Hrvatski biografski leksikon, sv. 8., Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. Istarska enciklopedija, sv. 8., Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005. Kresina, Ante, Čovjek s onu stranu tvari, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1989. Kresina, Ante, O, Bože, žeže tvoja riječ, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993. Kresina, Ante, Svitanje iza Golgote – razmišljanja nad Evanđeljem, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990. Kresina, Ante i dr., Poslanje egzegeze u Katoličkoj crkvi od Drugoga vatikanskog sabora do danas, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2008. Religijski leksikon (ur. Josip Laća), Zagreb: Mosta, 1999. Ujević, Tin, Molitva iz tamnice, Ljubljana – Zagreb: Mladinska knjiga, 1991. Mrežna stranica: http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=14636. 2004. (pristup 21. 9. 2016.)

7

Branko Benčić, neobjavljeni rukopis.


Neven Sesardić, Zagreb

309

KAKO BITI ČOVJEK U TEŠKIM VREMENIMA: BERTO ČRNJA (1923. – 2016.) Neven Sesardić i Berto Črnja

Poznavao sam dobro Berta Črnju i čast mi je da sam ga mogao nazvati prijateljem. Često smo razgovarali, posebice posljednjih godinu – dvije njegova života. I kakav je to samo život bio! Berto se u jednom eseju sjeća kako je „u srce Istre“, u zaselak Medančiće, 1944. godine stigao kurir iz Sovjetskog Saveza i donio naprtnjaču punu Lenjinovih djela. I to „na našem jeziku“, ali tiskanih u Moskvi. Jednu od tih knjiga Berto je neko vrijeme nosio „kao svetinju“ u partizanskoj torbi, ali kaže da nakon prelistavanja i čitanja nekih dijelova „gotovo ništa nije upamtio“. Nakon više od pedeset godina Berto to ovako komentira: „Istarski kurir koji je u Medančiće donio Lenjina, svoj je život stavio na kocku. Vjerovao je da nam nosi dragocjeni ključ koji otvara vrata sretne budućnosti u slobodi, a zapravo je nosio otrov koji nas je duhovno unakazio. Mi tada nismo mogli proniknuti u tajne tog idejnog krijumčarenja.“

Berto je Lenjinovu knjigu iz svoje torbe vrlo rano ostavio na nekom sjeniku jer je shvatio da mu u partizanskom ratu neće trebati. Ali za napuštanje lenjinizma i vjere u komunizam trebalo mu je više vremena, nekih desetak godina. Mnogi su drugi, kao što znamo, ostali zarobljenici te ideologije do kraja života. Teško je istjerati komunizam iz čovjeka; ustvari, kao što je povijest toliko puta pokazala, puno je lakše istjerati čovječnost iz komunista. Berto je, pak, uvijek ostao čovjek. I onda kad je jednog rujanskoj jutra 1943. poštedio život poznaniku koji je njega i njegova oca ranije doveo u smrtnu opasnost prijavivši ih karabinjerima kao „antifašiste“. I onda kada je u Pazinu pokušao (bez uspjeha) spasiti jednog zarobljenika od egzekucije, vjerujući mu kad mu je taj rekao da „nikakva zla nije učinio“, iako je bio član fašističke partije. Dok su drugi u tom čovjeku vidjeli samo neprijatelja, Berto kaže: „Bilo mi je žao tog jadnika jer sam znao kako će završiti. Val narodne osvete zna biti žestok, često nepravedan.“


310

PRILOZI O ZAVIČAJU

Neven SESARDIĆ

Nakon ozbiljne povrede koljena, Berto je bio izbačen iz stroja i neko ga je vrijeme u svojoj kući skrivala jedna obitelj s vrlo strogim kršćanskim nazorima, koja je u ranjenom partizanu, komunistu i ateistu vidjela jedino čovjeka, i to čovjeka u nevolji. Ogromnu plemenitost i hrabrost te obitelji sa šestero djece on dirljivo opisuje u svojoj knjizi Zbogom drugovi u poglavlju pod naslovom „Ljudi koji se pamte“. S finom dozom humora Berto objašnjava da je njihova tolerancija ipak imala jasne granice. Naime, pred odlazak je svom domaćinu rekao, onako više u šali, da bi rado došao poslije rata zamoliti da mu daju jednu kćer. Ovaj mu je, pak, uzvratio: „Drag si nam, ma ne bin ti ju moga dat kad si komunist!“ Kako je Berto prestao biti komunist? Prve sumnje javile su mu se još na početku rata, kada je iz Komunističke partije bio isključen Dušan Diminić, njegov kasniji veliki prijatelj i suradnik u tjedniku Naprijed. Berto uočava sljedeći paradoks: Diminić je stvarao partijsku organizaciju u Primorju, organizirao je ustanak, prijete mu smrću talijanski fašisti, a u isto vrijeme progone ga i njegovi vlastiti drugovi. Kako to razumjeti ili opravdati? Također, što reći na dodatnu optužbu Diminića za trockizam, i to s obrazloženjem da je „previše razmišljao“, tj. da je izrazio sumnju u moskovske procese, kao i neslaganje s paktom između Hitlera i Staljina? Što bi značilo da netko razmišlja „previše“? I u kojem bi to trenutku zapravo trebalo prestati razmišljati? Berto u tom trenutku, naravno, nema dobrog odgovora na ta pitanja. No, nema niti vremena za daljnja preispitivanja, a kamoli za neke radikalne odluke ili akcije. Jedino što preostaje jest napraviti mentalnu zabilješku o tim i sličnim pitanjima te nastaviti s ratovanjem. Nakon završetka rata, pak, ponovno dolaze duboka politička razočaranja i nedoumice. Bertov brat Zvane završava na Golom otoku bez ikakve krivnje, poput mnogih drugih u to vrijeme, kao žrtva neistinite denuncijacije. (Prije mnogo godina Berto mi je otkrio ime tog denuncijanta, čovjeka kojeg sam inače poznavao i od kojega me takav postupak, moram nažalost reći, i nije previše iznenadio.) Ubrzo nakon toga uslijedio je novi udarac: Bertov otac ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima i s jakim indicijama da je bila riječ o zločinu UDBE. Sve je to tada još uvijek bilo moguće tumačiti kao devijacije i užasne pogreške, ali u konačnici možda ipak kao neizbježne porođajne muke novoga društva koje je izviralo iz ratnih ruševina. Berto i dalje zadržava vjeru u ideal. Nemirnoga duha, traži gdje bi mogao dati najznačajniji doprinos te početkom pedesetih postaje predavač na Srednjoj partijskoj školi u Zagrebu. Pa zaboga, nije li bilo nekog boljeg izbora od rada u Srednjoj partijskoj školi?! Zapravo možda i ne jer – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u Hrvatskoj je upravo iz te institucije iznikla nježna biljka slobode mišljenja koja je, sasvim predvidivo, uskoro bila grubo iščupana iz korijena. Upravitelj škole bio je predratni komunist, Gušte Šprljan, samouki seljak sa samo osnovnoškolskim obrazovanjem,


Neven SESARDIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

iznimno znatiželjan i inteligentan čovjek koji je „uvijek imao svoje mišljenje“ i mijenjao ga je samo ako su mu za to bili predočeni uvjerljivi razlozi. Bit njegove naravi bila je „da ne popušta pred bogovima, koji god bili“. Za Šprljana je Berto rekao da bi njegovo ime „trebalo biti zapisano zlatnim slovima među borcima za slobodu na hrvatskom tlu“. Ali, koliko mogu prosuditi, i više od šezdeset godina nakon Šprljanove smrti nema o njemu značajnijeg zapisa, ni zlatnim, a ni običnim slovima. Osim Bertovih riječi, dakako, koje su tog živopisnog i jedinstvenog čovjeka spasile od potpunog zaborava. Berto je bio osoba iznimno otvorenog duha, nikada puki rob autoriteta i uvijek siguran u vlastitu pamet, Izd. Matice hrvatske, Rijeka, 1992. ali izgleda da je u njegovu potpunom oslobađanju od vjernosti Partiji golemu i ključnu ulogu odigrao impuls koji je dobio upravo od Šprljana. Prekrasan je primjer koji Berto navodi u svojoj knjizi kako je Gušte Šprljan u jednoj diskusiji ostao u manjini i kako je dvojici drugova koji su protiv njega citirali klasike marksizma odgovorio: „Znam da ste vi formalno u pravu jer vi imate na svojoj strani Marxa i Engelsa, a ja imam samo Guštu!“. Kakav ironičan i duhovit način da se ukaže na to da ni većina ni autoritet klasika marksizma ne bi trebali biti presudni u diskusiji, nego samo i jedino argumenti. I kad pomislite da ste tu lekciju iz kritičkog mišljenja pedesetih godina mogli naučiti od upravitelja Srednje partijske škole u Zagrebu! Uskoro Berto dobiva poziv da postane novinar u tadašnjem partijskom tjedniku Naprijed. I doista, on se priključuje skupini novinara u tom listu koji, ohrabreni tadašnjim Đilasovim člancima u Borbi, nastoje otvoriti prostor za slobodu tiska i ne ustručavaju se testirati granice tolerancije jugoslavenskog komunističkog režima. U jednom trenutku uredništvo traži dopuštenje od partijskih vođa da Naprijed izbaci iz svog impresuma informaciju kako je riječ o glasilu CK KPH i da se ukloni parola „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“. Nekim divnim čudom oba su zahtjeva prihvaćena i Naprijed odjednom postaje jedina tiskovina koja u to vrijeme nije bila ni glasilo Partije ni Socijalističkog Saveza. Novinarski elan raste, a Naprijed sigurnim i brzim koracima ide prema ponoru. U posljednjoj fazi Berto u studenom 1953. objavljuje članak pod naslovom „Novo i staro u izbornoj borbi“, u kojem se zalaže za slobodno kandidiranje ljudi na izborima, neovisno o Partiji i Socijalističkom Savezu. Kao da to već nije dovoljno radikalno, u siječnju 1954. izlazi i Šprljanov tekst u kojem on sugerira da je Komunistička

311


312

PRILOZI O ZAVIČAJU

Neven SESARDIĆ

partija izgubila svoju svrhu i da joj je sada mjesto u muzeju. Neću vas držati u napetosti oko toga što se nakon toga dogodilo. Ukratko, Partija nije pristala otići u muzej. Uredništvo Naprijeda raspušteno je, a tjednik ukinut. Gušte Šprljan je nakon baraže javnih napada i osobnih uvreda počinio samoubojstvo. Glavni urednik Dušan Diminić drugi je put isključen iz Partije, a Berto nije ni čekao odluku, već je sam vratio partijsku knjižicu. Poznato je da se bivše partijce često tretiralo gore od onih koji nikada nisu bili komunisti. Biti puki „neprijatelj“ znalo je biti bolje nego biti obilježen kao izdajnik revolucije. Uslijedilo je doba bez posla, bez bivših prijatelja i ikakvih jasnih izgleda za budućnost. Berto opisuje: „Odjednom su mi svi stari poznati drugovi otkazali pozdrav na ulici. Nitko se sa mnom nije htio zaustavljati i razgovarati. Svi su bježali od mene i okretali mi leđa, osim vrlo rijetkih iznimaka i to u situacijama kad ih nitko nije vidio.“ Nastupilo je prvo razdoblje duge hrvatske šutnje. Jedan od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara i novinara rekao je mnogo kasnije da su gašenje Naprijeda i kažnjavanje novinara „utjerali toliki strah u kosti hrvatskoj inteligenciji (akademskoj, političkoj, humanističkoj, medijskoj...) da se, u vrijeme kad je grmilo, nitko kod nas nije bio usuđivao ništa zucnuti antikomunistički“. Aristotel je definirao hrabrost kao vrlinu koja je sredina između kukavičluka s jedne strane i nečeg što bismo mogli nazvati ludom smjelošću s druge strane. Ako je Berto u vezi s tom vrlinom znao ponekad „zgriješiti“, bilo je to uvijek u onom drugom pravcu. Ali nikada nije tražio veliku hrabrost od drugih ili im zamjerao ako se baš nisu pokazali. Na primjer, u jednom tekstu spominje kako su neki kritizirali Krležu „zato što 1971. nije odlučno stao na stranu svoga naroda i ništa nije učinio da pomogne žrtvama totalitarizma“. Berto ga ovako brani: „Pitam se: što je Krleža mogao učiniti više no što je učinio svojim ukupnim djelom? Pa i on je čovjek koji ima svoje strahove i svoje obzire. Zašto bi morao biti heroj?“. Tipičan Berto! Tako strog i zahtjevan prema samome sebi, a blag i pun razumijevanja za slabosti drugih. Eto, to su bile samo neke crtice iz bogatog i neponovljivog života Berta Črnje, dječaka iz Žminja, čije je odrastanje bilo prekinuto ratnim vihorom i koji tada sigurno nije mogao slutiti kakve će kataklizmičke promjene njegov svijet uskoro doživjeti. I kasnije, kao mladić, prolazio je kroz mnoga teška iskušenja koja su lomila ljude, ali je uvijek ostao uspravan i s netaknutim ljudskim integritetom. Tragična su to bila vremena i mnoge sudbine, ali bila je to i prilika za neke ljude, poput Berta, da dokažu kako su dorasli i najtežim izazovima i da pokažu od kakvog su materijala sazdani. Stoga ima puno istine u onome što je 1944. godine rekao kardinal Alojzije Stepinac: „A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše.“


Filip ZORIČIĆ, Pula

IVAN CUKON – ŽIVOT I DJELO Ivan Cukon (Medulin, 1868. – Zagreb, 1928.) istaknuti je borac za prava istarskih Hrvata, odvjetnik, novinar i političar. Pisao je i objavljivao u hrvatskim i talijanskim novinama, bio članom Matice hrvatske i Sokolskog društva te emigrant. Tekst ukratko obuhvaća najbitnije činjenice o ovoj zaboravljenoj ličnosti iz Istre, posebno važnoj zato što je autor teksta istarske svečane pjesme Krasna zemljo.

Ivan Cukon rodio se 1868. godine u Medulinu. Rođen i odgojen u seljačkoj obitelji, nadimka „Šarini“, u Medulinu završava osnovno školovanje, a u Kopru talijansku gimnaziju i internat pod strogim svećeničkim odgojem. Godine 1894. doktorirao je pravo, praksu obavljao u Trstu, a advokaturu kod prof. Matka Laginje u Puli. Upravo mu je susret s Laginjom odredio političko usmjerenje jer će Cukon, kao narodni zastupnik u Pokrajinskom saboru u Poreču i član Hrvatsko-slovenske narodne stranke, biti aktivan u očuvanju hrvatskoga identiteta istarskoga čovjeka. Zahvaljujući aktivnosti u raznim kulturnim organizacijama, susretljivosti prem ljudima, ali i rodoljubnim stavovima, izabran je za općinskoga zastupnika u Puli, kao i za zastupnika Istarskoga sabora 1908. godine.1 Konac 19. i početak 20. stoljeća obilježit će njegova aktivnost gotovo na svakom polju djelovanja u Istri ili za Istru, bilo političkom ili gospodarskom. Centralnu vlast u Istri imali su Nijemci, a pokrajinsku i općinsku Talijani, pa je borba za jezik Hrvata i Slovenaca na ovom prostoru bila najveći, ali i najteži cilj. Prosvjetna i sokolska društva, čitaonice i list Naša sloga bili su pokretači buđenja nacionalne svijesti, potičući na očuvanje hrvatskoga jezika te je ovdje Cukon imao značajnu ulogu. Kao narodni borac, u ožujku 1919. godine uhićen je i interniran u Forano Sabino 1

Josip Demarin, „Dr Ivan Cukon – narodni borac za Istru“, Istra: časopis za kulturu, god. 14, br. 3-4/1976., str. 83.

313


314

PRILOZI O ZAVIČAJU

Filip ZORIČIĆ

(Rieti/Lacij), a nakon povratka u Pulu fašisti su mu uništili sve što je do tada imao: stan, ured, spise, dokumente. Preostalo mu je emigrirati u Zagreb, odakle je ubrzo otišao i, na nagovor tadašnjega bana i mentora Matka Laginje, postao savjetnikom u Reparacijskoj komisiji u Beču. Godine 1921. vratio se u Zagreb i ušao u državnu službu te postao, među ostalim, i župan Zagrebačke županije.2

* * * Godine 1907. i 1908. važne su za političku povijest Istre jer su istarski narodni zastupnici pobijedili na izborima za bečki parlament. U tom razdoblju, pa sve do 1916. i prestankom djelovanja Istarskoga sabora, Ivan Cukon imao je važnu ulogu. Nastupima, govorima i sveukupnom aktivnošću mnogo je učinio, posebice na razvoju školstva u Istri. U članku „Istra u posljednjim godinama prije svjetskog rata“, objavljenom u glasilu Edinost3 u 15. jubilarnom broju, a poslije u Istarskoj riječi, piše o sukobima s talijanskim zastupnicima za vrijeme rada Istarskoga sabora i borbi hrvatskih zastupnika za materinski jezik te o suradnji hrvatskih i slovenskih zastupnika u Hrvatsko-slovenskom klubu. Cukon pripada prvoj generaciji istarskih emigranata4 rođenih u 19. stoljeću; bio je prvi predsjednik društva „Istra“, osnovanog 1922. godine.5 Kao emigrant i veliki župan zagrebački, Cukon je bio aktivan, kako u pomaganju školovanja istarske djece, njihovu zapošljavanju6, tako i u prihvaćanju istarskih izbjeglica iz zavičaja (tada pod talijanskom okupacijom), osnivanju internata i pisanju tekstova o stradanju Istrana pod fašizmom. Ističemo njegov članak iz godine 1923. „Tragedija naše Istre“7, gdje dolazak fašista ističe kao tragediju ne samo istarskoga življa već i svih Slavena, jer su fašisti u kulturnom i moralnom smislu uništili gotovo sve što su mogli. A slavenski duh koji je često isticao u tekstovima posebno naglašava u prilogu „Istra je slavenska zemlja“, koji je tiskan u listu Pokret iz 1922. godine, dok u prilogu „Hrvatsko novinstvo u Istri“, objavljenom u Riječi iz 1924. godine, prikazuje postanak i rad najvažnijih istarskih novina: Naše sloge, Omnibusa, Narodne prosvjete, Mladog Istranina itd. 2 3

4 5 6 7

Isto, str. 84. Edinost je bilo političko glasilo tršćanskih i primorskih Slovenaca te istarskih Slovenaca i Hrvata, pokrenuto u Kopru, a tiskalo se u Trstu. Franjo Debeuc, Mate Demarin, Antun Družeta, Ivan Geršić i drugi. Dušan Tumpić, Istarska emigracija: svjedočanstva, Zagreb: NIP Alinea, 1991., str. 188. Isto, str. 94. Ivan Cukon je pred smrt pripremio rukopis za tiskanje istoimene knjige, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.


PRILOZI O ZAVIČAJU

Filip ZORIČIĆ

Uz naglašenu političku i nacionalnu ulogu, bio je i vrstan gospodarski stručnjak i novinar. Bio je potpredsjednik Istarske posujilnice8, odbornik Gospodarske zveze, osnivač „Društva Primoraca i Istrana“ (1922.); objavljivao je u listovima Naša sloga, Il Diritto Croato, Il Pensiero Slavo, Omnibus, Edinost, Novi list, Hrvatski list, Pokret, Riječ9, Jugoslavenski pomorac i dr. Godine 1912. napisao je tekst pjesme Krasna zemljo, Istro mila, koju je uglazbio Matko Brajša-Rašan, a tiskao sam Cukon, o svome trošku, u tiskari „Laginja i drug“ u obliku dopisnice. Brajša je istarskom himnom smatrao Ivan Cukon svoju skladbu za muški zbor Predobri Bože, napisanu u Buzetu 1890. godine, dok je Krasna zemlja bila namijenjena Školskoj družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru. Skupština Istarske županije je 23. rujna 2002. godine donijela odluku kojom Krasna zemlja postaje „himna Istarske županije“. Tom je pjesmom Cukon izrazio zahvalnost zavičaju, Istri na svemu što mu je dala, istaknuo je njezine ljepote, važnost i pripadnost jednoj Domovini.10 Kako je Cukon bio aktivan na društvenom, posebice prosvjetiteljskom polju u Istri, tako je bio aktivan i u rodnome Medulinu. Ondje je 1891. godine osnovana narodna čitaonica koja je kasnije postala sastavnim dijelom sokolskog društva, koje se sastojalo od limene glazbe i pjevačkoga zbora. Josip Demarin ističe brigu Ivana Cukona za stanje svijesti i duha u svome rodnom kraju te važnu ulogu u promicanju sokolskog društva u Medulinu; podsjetimo da je Cukon ispjevao i koračnicu medulinskog Sokola.11

* * * Prepoznatljiv je, dakle, Cukon kao narodni borac, emigrant, političar, novinar, odvjetnik, autor Krasne zemlje i borac za čovjekova prava. Sve te uloge dovoljno 8

9 10 11

Zadruga za štednju i zajmove koja je omogućavala pomoć u rješavanju stambenog pitanja i zaštite od lihvara. Glasilo Samostalne demokratske stranke koje je izlazilo u Zagrebu, a čiji je pristaša bio Cukon. Josip Demarin, „Dr Ivan Cukon...“, str. 87. Isto, str. 89.

315


316

PRILOZI O ZAVIČAJU

Filip ZORIČIĆ

govore o njegovoj širini, ali i važnosti. Kao narodni borac, postao je političar i emigrant, odvjetničko zvanje dalo mu je na jačini govora i riječi, a Krasna zemlja simbol je borbe i ljubavi prema Istri i domovini Hrvatskoj. Poticaj za pisanje o Ivanu Cukonu dobio sam nakon malog istraživanja među pulskim učenicima o njemu i istarskoj svečanoj pjesmi. Zaprepastila me činjenica kako veliki dio njih ne zna stihove pjesme Krasna zemljo, ali gotovo nikome nije poznato da je upravo Ivan Cukon njen autor. Gotovo istovremeno lokalne novine Glas Istre objavljuju kako čitanka hrvatskoga jezika za 5. razred osnovne škole, u izdanju Školske knjige, posve krivo piše i interpretira Krasnu zemlju i kako djeca pogrešno uče, pri čemu se uzburkala politička javnost, ne uvidjevši da se pogrešan tekst već tri godine uči u školama i da ga istarski učitelji nisu zamijetili. Oba su slučaja o istoj temi više nego znakovita i izazivaju sumnju u samo (zasad) deklarativnu zavičajnost političkih i društvenih ličnosti našega vremena, ali istovremeno naglašavaju važnost vrijednih hrvatskih intelektualaca iz Istre, koji su se u najtežim vremenima istarske povijesti, u borbi za ono najvrednije, a to je jezik, ne samo deklarativno već djelima opredijelili za očuvanje svoga identiteta. Ivan Cukon pripada krugu najvažnijih istarskih Hrvata koji su se odupirali potalijančivanju Istre, a bili su i istaknuti članovi Matice hrvatske: Matko Brajša, Dinko Trinajstić, Eugen Kumičić, Tone Peruško, Zvane Črnja, Vjekoslav Spinčić i mnogi drugi. Time je njegova uloga u povijesti Istre iznimna, a vrhunac je njegova gotovo zavjetna ostavština u tekstu istarske svečane pjesme Krasna zemljo, Istro mila / dome roda hrvatskog... Ovo je samo kratak pregled i mali doprinos biografiji Ivana Cukona, koja bi, podrobnije istražena, mogla biti važan poticaj, posebice za mlade naraštaje. Literatura: Bogdanov, Vaso, Hrvatski narodni pokret 1903/4., Zagreb: JAZU, 1961. Demarin, Josip, „Dr Ivan Cukon – narodni borac za Istru“, Istra: časopis za kulturu, god. 14, br. 3-4/1976., str. 91-94. Milanović, Božo, Hrvatski narodni preporod u Istri, II., Pazin: IKD Sv. Ćirila i Metoda, 1973. Tumpić, Dušan, Istarska emigracija. Svjedočanstva, Zagreb: NIP Alinea, 1989.

Mrežna stranica: http://www.istrapedia.hr/hrv/527/cukon-zuccon-ivan-ivo/istra-a-z/


KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

MIROSLAV MEĐIMOREC „Monumentalna epska kronika“ (Nevenka Nekić: Jaka)

318

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Literarni spomenik rodnome gradu“ (Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada)

325

ALVIJANA KLARIĆ „Bašići kroz prozorčić djetinjstva“ (Vesna Ujčić: Voknajce moga ditinstva)

330

SLAVEN BERTOŠA „Prilog poznavanju prošlosti otoka i grada Paga“ (Josip Celić: Pag kroz rukopis Gjure Szabe)

334

DORIjAN RIGO „Barban i Barbanština u novom svjetlu“ (Slaven Bertoša: Barban i mletački Loredani...)

338


318

MONUMENTALNA EPSKA KRONIKA Nevenka NEKIĆ, Jaka, vlastita naklada, Zagreb, 2016., 178 str.

Recenziju romana spisateljice Nevenke Nekić Jaka započet ću citatom odlomka iz njezina ranijeg romana Jean ili miris smrti, koji sam imao čast predstaviti u Zagrebu nakon njegova izlaska 2012. godine. „Kako potvrditi ovaj opis osim maštom spisatelja. Mrtvi ne mogu izreći, preživjeli su većinom krvnici i šute. Godinama će vladati muk, a onda će se dogoditi kopernikanski obrat. Krvnici će postati žrtve, a žrtve krvnici. Pravo na patnju dobit će ubojice krivotvorenjem činjenica.“ Spisateljica Nevenka Nekić dosljedno, bez obzira na uspjeh i cijenu toga uspjeha, stalno i uvijek jednako, zastupa glas mrtvih, žrtve, ona ne dopušta da se dogodi taj kopernikanski obrat u kojemu će krvnici i žrtve zamijeniti mjesta. I zato je prirodan i logičan moto njezina novoga romana Jaka: „Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ (Ivan 9,5) Svjetlost je život junakinje koju u ovomu romanu opisuje Nevenka Nekić, i sama je spisateljica svjetlost svijeta; ona ne želi da se dogodi ta zamjena, taj obrat u kojemu će laž postati istinom, a žrtvu zamijeniti njezin krvnik. Spisateljica pronosi svjetlost dobra i ondje gdje su mrak zla i ljudskoga posrnuća najdublji, gdje je nade malo, a dobro se krije ili krivotvori krivotvorenjem činjenica. Oduševljen sam i ohrabren autoričinim stalnim naporom da muku svijeta – u njezinu romanu taj svijet obuhvaća Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, prostor na kojemu obitava hrvatski narod – rastvori i raščlani kroz paradigmatske sudbine svojih uvijek snažnih književnih likova, neslomljivih karaktera, koji slijede svoju savjest i nepromjenjive zakone na kojima se osniva ova civilizacija. Ti snažni karakteri, tragični kao Jean u Jean ili miris smrti ili Jaka u romanu nazvanom njenim imenom, upiru se sačuvati ljudskost i onda kada je gnječe žrvnji politike i povijesti, zločin, laž i rasap svake civiliziranosti i morala.


Miroslav MEĐIMOREC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

U ovom romanu djevojka pa žena i majka Jaka – koju pritišću i razdiru ratovi, mržnja, zlo – pesonifikacija je neugasle i neslomljive snage kojom se život, narod, pojedinac brane od zla. Ispovijedajući sudbinu, spisateljica Jake trudi se objasniti, rastvoriti i raščlaniti postupke i razloge svojih uvijek snažnih književnih likova, koji se grčevito trude sačuvati ljudskost. U tome Nevenka Nekić uspijeva. Roman Jaka monumentalna je, epska kronika života jedne žene koju je Bog obdario ljepotom i snagom duha – one su joj pomogle proći sve Scile i Haribde siromaštva i neimaštine, mržnje i ratne okrutnosti, progonstva i kažnjavanja što su se svalile na Hrvate i prostor na kojemu žive. Jaka je snažna metafora bezbrojnih sudbina, sličnih, manje i više tragičnih sudbina žena, znanih – poput Kate Šoljić i male Vukovarke u plavom kaputiću iz žalosne vukovarske kolone – ili tisuća neznanih Jaka, majki, žena, sestara i kćeri koje su fizičkom i duhovnom snagom, vjerom i ufanjem pobjeđivale sotonsku bezobzirnost ideologija – fašizma, nacizma i komunizma – ideologija koje su se u dvadesetom stoljeću sukobljavale, prevladavale i oblikovale sav naš život. Ispovijed devedesetogodišnjakinje gorak je prikaz života jedne žene, života obremenjenog poviješću i ratom, opterećenog nedaćama politike, ideologija i krvoprolića. U povijesnom košmaru i mori, paklu i potonuću svega ljudskoga pobjeđuje neslomljiva, životna snaga ljubavi i obrana života personificirana u osobi Jake. Nakon svih okrutnih udaraca sudbine, zajednički zagrljaj muža koji se vraća iz zeničke tamnice, kćeri i žene pripovjedačice ove tragične životne priče i nosivog stupa obitelji, nadonosan je svršetak i početak novoga ciklusa života koji bi mogao biti sretniji/ljudskiji od proživljenoga. Bogatu životnu ispovijed devedesetogodišnjakinja u monološkoj formi prenosi mlađoj slušateljici – cijeli je roman snažno dramski intoniran i darom iskusne starije dramske glumice lako bi se mogao pretvoriti u snažnu monodramu. Prevladavajuća boja glasa, ton, timbar te ispovijedi žal su mlade žene, djevojke za početkom, za djetinjstvom, za neopterećenom mladošću, sretnim životom prepunim obećanja i nade. „U meni je još živjela moja mladost, zatvorena, neispunjena.“ (str. 165) Povijest, politika, rat, ideologije, nasilje, zločini, bešćutnost, nečovještvo i okrutnost oduzeli su joj mladost, zapravo odredili cijeli život, prisilili je na otpor, borbu, samoodržanje, očuvanje života, muža, djeteta, obitelji, vjere i smisla. Jaki su zle sile povijesti ukrale sretno djetinjstvo i prisilile je na pokretanje svih životnih mehanizama obrane koji su joj genetski bili urođeni, koje je osvijestila i njima se odlučno i smjelo stala braniti. „Samo znam za nož u srcu koji mi je zauvijek prerezao život na dva dijela – na mojih prvih četrnaest godina u toplom južnom gnijezdu i na ostatak koji se protezao tamo-amo po Bosni i Slavoniji. Nigdje više nije bila prava moja kuća, dom moj. Stalno sam imala osjećaj privremenoga, tuđega. Stalno sam se vraćala na uspomene

319


320

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Miroslav MEĐIMOREC

koje su onda bile potpuno beznačajne, a sada vidim da su mi sačinjavale život.“ (str. 20) Povijest našega, tragičnog hrvatskoga dvadesetoga stoljeća sabijena je u priči o jednoj hrvatskoj obitelji sa siromašnoga juga i o životu kćeri imenom Jaka. Siromaštvo je pokrenulo njezine roditelje da pred početak Drugoga svjetskog rata s velikim brojem djece potraže sreću u obećanoj zemlji bez gladi – Slavoniji. Na proputovanju Bosnom nakratko se zaustavljaju u Travniku i Derventi u kojoj oca prevare ljudi za koje je naivno mislio da su pošteni, no oni mu otmu novac kojim je mislio zasnovati novi život svojoj obitelji u Slavoniji. Derventa im postaje privremen, ali – pokazat će se uskoro – za roditelje, braću i sestru, ne i za Jaku – stalan dom. Počinje rat i stvara se NDH, no ubrzo nastaje nesigurnost i nemir, uskoro počinju pobuna i oružani sukobi. Jaki, koja djevojački romantično čeka svoga pravoga odabranika, upravo se tada događa ljubav s domobranskim dočasnikom iz Slavonije. U žurbi se vjenčaju i muž odvodi Jaku majci preko Save; ondje im se rađa kći Marija. Događaji se počinju vrtoglavo ubrzavati, redaju se nevolje rata i poraća – Jakin brat gine, oca slučajnost spašava od smrti, ali i nepovratno mijenja u prestrašenog, uništenog čovjeka. I Jakina muža slučajnost spašava od smrti, NDH se raspada i on dezertira, majka i Jaka skrivaju ga u kući, stalno u strahu od različitih vojski koje se povlače ili nadiru za poraženima. Nakon dolaska partizana i oslobođenja, muž se obraća prijatelju iz djetinjstva, sada komunističkom dužnosniku, i moli ga da mu pomogne sakriti optužujuću domobransku prošlost. Kao pismenom i obrazovanom čovjeku, prijatelj mu nalazi mjesto u poljoprivrednoj zadruzi kraj Banje Luke i ondje obitelj započinje mirnodopski život, pun opreza i sumnji. OZNA sve nadzire, stalno istražuje i propituje svačije živote, posebice Hrvata u većinskom kraju sa srpskim pučanstvom. Jedini je spas stalno mijenjati mjesta i seliti se s jednog poljoprivrednog dobra na drugo. Obitelj se naposljetku skrasila u Livnu, otac se sprijateljuje s fratrima, od njih posuđuje knjige koje čita malenoj kćeri. Postaje kum zarobljenom njemačkom liječniku, okuplja u stanu nekolicinu prijatelja s kojima može slobodnije razgovarati. To ne promiče pažnji tajne komunističke policije i na montiranom procesu cijeloj skupini Hrvata i muslimana komunistička pravda osuđuje Jakina muža najprije na smrt pa na doživotnu robiju i konačno na osamnaest godina robije u zeničkoj tamnici. Jaku i kćer Mariju komunistička vlast tjera iz Livna i one se vraćaju roditeljima u Derventu. Započinju težak život u neimaštini i pod stalnom prismotrom. Pomoć im pružaju Jakina obitelj i rijetki dobri ljudi. Svaki mjesec posjećuju muža i oca, stalno u strahu da u teškom zatvoru on ne će preživjeti fizičko i psihičko mučenje. Tako čine godinama do amnestije i njegova oslobađanja. Obitelj se ponovno spaja, to je pobjeda ustrajnosti, vjere i ljudske snage, početak uskraćena, ukradena života. Okrutan život prekinuo je Jakino arkadijsko djetinjstvo i odrastanje u sretnoj obi-


Miroslav MEĐIMOREC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

telji s mnogo djece, odrastanje djevojčice koju fizička drukčijost i ljepota izdvajaju i određuju za sreću i dobro, no povijest joj namjenjuje stalnu kušnju, bol i patnju, ali i nadu. Njena snaga, vjera i molitva, ufanje u spasenje i pobjedu dobra i ljubavi dale su joj moć da prebrodi sve te opasnosti, slabosti, pritiske i prijetnje. Sjećanje, uranjanje u djetinjstvo oaza je njezina mira, spokoja i mjesto okrepljenja u koje se vraća, skuplja snagu za sve novije i novije izazove koje dramatičan život postavlja pred nju. Konj Putalj, kojeg u djetinjstvu jaše na čuđenje patrijarhalnog okruženja i zbog čega se osjeća jakom i drukčijom, znak je same slobode, nesputanosti i radosti. Roman otkriva svojevrsno „proustovsko bogatstvo“ – razbuktava prisjećanja na mirise, taktilne oćute, slušne i kolorističke atrakcije djetinjstva u Aržanu, Kamešnici – kraja iz kojeg Jaka i njezina obitelj potječu. Spisateljica snažno opisuje buđenje Jakinih erotskih navještaja, daleku čulnost mlade žene koja još nije ni svjesna svoga tijela, osjećaja, strasti. „Prolazim kao kroz bajku jer ne dodirujem zemlju, poda mnom su svezane trave u malim nabreklim vodama, a umorni vjetar noćnik lagano me dira“ (str. 16). Roman karakterizira epski pripovjedački ton – i zbog toga je pogodan za govorenje i pretvaranje romana u monodramu. Posebice je dojmljiv jezik ovoga romana, pun je jezičnog bogatstva. To je jezik Tina Ujevića i A. B. Šimića u kojem nas iznenade i razvesele riječi pune zvonkosti, točnog osjećanja, naboja i ljepote: žaropek, ruzinasto, rzaj (mog Putalja), zaimača, zvizdan, plavi zračak, bezdanjača, omorina, likaruša... „– U meni zvone riječi koje sam naučila tamo, na jugu, javljaju se i traže da ih ne zaboravim –“ (str. 25). Rečenični je ritam onaj vještog epskog pripovjedača, govornika – nezaustavljivo napreduje, melje poput mlinskog kamena ili kolskog kotača u stalnom okretaju, u otkrivanju novih slika, osjećaja, prispodoba i ljepote riječi. Nekoliko je ključnih lajtmotiva ovoga romana: „Zemlja Bosna“, „Miris krvi“, „Snovi“, Narod“, „Vrijeme koje stoji“, „Skidanje lanaca“. Zemlja Bosna Premda pridošlica, Jaka se srođuje sa sudbinom Bosne, duboko je se doima povijesna sudbina toga „tamnog vilajeta“ i tragično je doživljava. „Šutnjom obgrli brda i doline, u hujanju vihora sjedio je strah.“ Cijelo jedno poglavlje romana, putovanje, hodočašće kroz Bosnu i mjesta u kojima je živjela svoju tešku sudbinu Jaka u ispovijedi posvećuje toj zemlji. „Oko nas u dubokoj i teškoj pogubi Bosne. (...) (Bosna, op. a.) je ostala u meni.“ To je svojevrstan plač nad tom od zlih ljudi i od Boga – zbog nepoznatog, ali

321


322

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Miroslav MEĐIMOREC

učinjenog grijeha – kažnjenom zemljom. Opisom jedne slike iz crkve Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci autorica na dojmljiv način daje svoj doživljaj Bosne: „Slika ‘Krštenje na Jordanu’ urezala mi se u pamćenje: iza leđa Kristovih dižu se strašni dimovi i oblaci su suri, ni jedno lice nije radosno. Slika čuva tužnu ozbiljnost i neku slutnju samoga zla, kojoj i zemlja i likovi hode, a u dimu drevna Zmija zemlju Bosnu pali.“ (str. 162) A onda nam prekrasnom prispodobom, snažnom slikom otkriva da ima nade i za tu jadnu, žalosnu i zaboravljenu zemlju: „Krist do prsa zabijen u zemljicu Bosnu – reljef Krista – vidi se samo gornji krak križa i dio Prsa. Fra Duvnjak nam objasni: To je zato jer je križ duboko zabijen u zemlju Bosnu.“ (str. 161) Ima nade, križ, vjera u Isusa Krista toliko su duboko ukopani u tu zemlju natopljenu krvlju, izmučenu, žalosnu i zaboravljenu, katolička vjera toliko je čvrsta u bosanskih i hercegovačkih Hrvata i Hrvatica da ih nikakvi pogromi i nasilja nisu i ne će istjerati iz nje. Miris krvi Sljedeći snažan motiv koji obilježava ovaj, a i njen prethodni roman, samo što je u njemu „miris smrti“ (Jean ili miris smrti), a u ovom je „miris krvi“. To je oćut, instinkt, nagonski refleks, duboko urođen osjećaj opasnosti, pogube i zla koje se prenosi s generacije na generaciju ljudi u stalnoj biološkoj opasnosti, stalno na oprezu, u obrani, bijegu, skrivanju, u strahu za opstanak svoj i svojega potomstva. Sintagma „miris krvi“ upozorava nas na tu sposobnost da narod izvrgnut višestoljetnoj pogubi nagonski naslućuje smrtnu opasnost i užas krvoprolića. Vjekovno iskustvo ratova i smrti uči nas da: „Uvijek može biti još gore; stalno je neka sjena mračnog pretkazanja.“ Svijest o stalnoj opasnosti i iskustvo kako joj se oprijeti otvara nadu, tanku zraku svjetla, zrnce optimizma da život uvijek pobjeđuje – za one koji vjeruju, koji se bore, koji su jaki ima nade, ima budućnosti – ma kakve god bile opasnosti koje prijete. Takvu nadu otvara život ove snažne devedesetogodišnjakinje koja se nije predala pritiscima politike i malim je svakodnevnim junaštvima – ne velikim gestama i parolama, buntovništvom i otvorenim otporom, za to su sudbinom određeni drugi, već borbom za preživljavanje svoje kćeri i sebe, mukotrpnim radom, čekanjem, molitvom i ufanjem, strpljivim posjetima tamnici i zatočenom mužu, sjećanjem na djetinstvo – pobjeđivala sve izvanjske nevolje. „Jaka Jaka – rađanje ljubavi – moja duša“ U sebi je, u svojoj ljudskoj punoći pronašla snagu za preživljavanje i za običnu


Miroslav MEĐIMOREC

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

ljudsku pobjedu nad raznim ideologijama i njenim bezbrojnim oblicima zla. Snovi Istaknuo bih još jednu temu, još jedan lajtmotiv ovoga romana – snove. Oni su izraz onoga podsvjesnog, intuitivnog tijeka Jakine svijesti. Kroz snove se Jaki predskazuju i najavljuju, naslućuju tragični događaji koji pogađaju njezinu obitelj – bratova smrt, čudesno spasenje oca i muževa sudbina. Ženska intuicija obrana je i alarm koji je stalno drži budnom pred opasnošću za nju i njene najmilije. Skidanje lanaca Ovaj je roman svojevrsno metaforično „skidanje lanaca“ straha, šutnje i potiskivanja u zaborav užasnih stvari koje su se događale u strahotnom dvadesetom stoljeću, otkrivanje užasa i zločina o kojima se šutjelo pred drugima, pred obitelji, posebice pred djecom, tako ih se čuvalo od opasnosti i posljedica za izgovorenu istinu. Jaka upoznaje, dijeli s kćeri Marijom iskustvo i istinu o prijetnjama, pritisku i nepravdi, a Marija kao mlada darovita spisateljica pretače to iskustvo u poeziju i prozu, u stvaralačku književnu istinu i snažnu izražajnost koja na neizravan način mora dotaknuti i njezine čitatelje. Prenošenjem istine s generacije na generaciju, povijesne, ali prije svega umjetničke, način je na koji se mogu pobijediti krivotvorine, neistine, laži. To spisateljica ovim romanom i čini. Vrijeme koje stoji Osjećaj „vremena koje stoji“, u kojem je pravi život okamenjen ideološkim dogmama i prisilama, u kojemu zapravo nema onoga pravog, svakodnevnog života, slobodnog i radosnog odnosa među ljudima, ljubavi i sreće među mladićem i djevojkom, ženom i muškarcem, roditeljima i djecom, među ljudima, to je vrijeme u kojem vlada zloduh Partije, politike, ideologije, bezdušnosti i bezosjećajnosti, oni prožimaju središte ovoga romana. Nevenka Nekić – na početku arkadijskom idiličnošću, na kraju trpkim, ali sretnim završetkom – pobjeđuje statičnost, umrtvljenost života u koji su uronjeni Jaka i njezini suputnici kroz vrijeme. Nakon Jakina djetinjstva i snažnog protoka vremena, središnji dio romana zbiva se u „zaleđenom vremenu, u vremenu koje stoji“ i tek je moćna Jakina snaga metafora za snagu života koja uvijek pobjeđuje, na kraju nahrupljuje i navješćuje svijetlu, bolju i obećavajuću budućnost.

323


324

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Miroslav MEĐIMOREC

Narod Vjera u narod još je jedan važan motiv ovoga romana, vjera u njegovu snagu, u moć preživljavanja i obnavljanja, u nadvladavanje svih, pa i onih najvećih opasnosti – prijetnji istrebljenjem, biološkim zatorom. Narod u svome pamćenju, u svojim najboljim nasljednim osobinama, u svojoj tradiciji, kulturi, vjeri, jeziku ima sredstva za obranu, pa i u najtežim okolnostima – čak i onda kad nema oružja ni državu da ga brani, kad mu ostaje samo njegova gola koža, dobrota pojedinaca, Katolička crkva i vjera u Svemogućega Boga. U dobru književnom djelu zrcali se vrijeme u kojemu nastaje, u njemu se zrcale ili naslućuju sve povijesne, političke, gospodarske, psihološke, kulturne, emotivne, visokovrijedne, ali i profane odlike vremena u kojemu je stvoreno. U našoj hrvatskoj književnosti malo je književnih djela u kojima se istinski odražava istinita, dubinska stvarnost stoljeća koje je za nama. Stvarnost, povijest proteklih stotinu godina, zamršena, zapletena bolna istina o tome vremenu rijetko su bili cilj književnoga stvaranja hrvatskih književnika. Pojedinačna ljudska sudbina, ljudska priča prepuna osjećaja i ljepote jedini je istinit, nepatvoren, od ideologije nekontroliran objekt žudnje za pisanjem. Kroz umjetnički snažno opisane pojedinačne ljudske sudbine otkrivamo i čuvamo istinu o vremenu u kojemu smo živjeli. A ono je bilo tragično, krvavo, vođeno politikom koja je potiskivala, kažnjavala, zabranjivala istinu. Još je malo hrvatskih knjiga u kojima se otkriva sva složenost vremena, premalo je hrvatskih književnika koji budućim čitateljima, našim potomcima otkrivaju pravu sliku vremena koje smo preživjeli. Jedna je od tih spisateljica Nevenka Nekić, čiji su romani uvijek nepatvorena i književno snažna slika vremena, povijesti, prepuna boli i radosti, ljepote i ruga, dobra i zla, i u konačnici uvijek oda životu, čovjeku, njegovoj snazi, nadi i vjeri. Njezina su književna djela svojevrsno „skidanje lanaca“ sa svih oblika nasilja i prisile nad čovjekom, njegovom željom za ljudskim životom, za nevinošću djetinjstva, za ljubavlju, vjerom u dobro i lijepo. Jaka je zadnja u nizu knjiga koje otvaraju vrata u taj većini nepoznat, neispričan i zatajen svijet; moramo ga poznavati kako bismo živjeli ljudski ponosno i sretno. Spisateljici Nevenki Nekić hvala na tome. Miroslav Međimorec, Zagreb


LITERARNI SPOMENIK RODNOME GRADU Miljenko JERGOVIĆ: Sarajevo, plan grada, Fraktura, Zaprešić, 2015., 469 str.

Romanom Otac iz 2010. Miljenko Jergović otvorio je novu dionicu u svojem iznimno bogatom opusu, koju je potom nadogradio još dvjema knjigama: Rod iz 2013. i Sarajevo, plan grada iz 2015. U tim se knjigama, naime, posvetio istraživanju odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije (što je naglasio i u tzv. bilješci o piscu u posljednjoj knjizi). U prvim dvjema spomenutim knjigama fokusirao se na povijest svoje obitelji – u romanu Otac Jergović problematizira vlastiti odnos s ocem, a u knjizi Rod ispisao je vrlo obimnu, višedijelnu romanesknu sagu o obitelji Karla Stublera, svoga pradjeda, uključujući i životne priče Karlove djece i unuka. Jergovićeva aktualna knjiga Sarajevo, plan grada svojevrsna je nadogradnja one prethodne, Rod, i zapravo je se može čitati kao sastavni dio te knjige, koju skladno nadopunjuje. Jer, premda Jergović u novoj knjizi tematski fokus s obitelji prebacuje na širi, gradski plan, i djelo Sarajevo, plan grada obiluje mnoštvom autobiografskih pojedinosti i građom vezanom uz živote članova njegove obitelji. Već u petoj rečenici čitatelj primjećuje prvu od niza njenih osobitosti – Jergović se, naime, služi drugim licem jednine, ali se pritom ne obraća čitatelju, već samome sebi. Međutim, puno češće nego sadašnjem sebi, obraća se ondašnjem sebi, sebi-djetetu koje je živjelo u Sarajevu i koje još nije dosegnulo dob u kojoj počinje čuđenje i kada svega nestane. Tomu je tako iz razloga što Jergović ne piše o sadašnjem Sarajevu, već o Sarajevu koje on, ulicu po ulicu, čovjeka po čovjeka, gradi na stranicama svoje knjige. Sarajevo je iz sjećanja, snova i mašte. Dakle, iz sadašnje pozicije, kad je sve o

325


326

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

čemu piše već iščeznulo, pa tako npr. i hauzmajstor Šulc (poznat nam već iz autorove istoimene knjige pjesama), zrakoplovni mehaničar u mirovini koji se bavio popravkom svih pokvarenih stvari („osim televizora, tada bi se zvalo majstora Fišekovića“). Jergović se obraća sebi-djetetu koje je sve to što je kasnije iščeznulo prihvaćao zdravo za gotovo, bez čuđenja. Jer „vremena čuđenja počinju kasnije, kada se odraste i kada svega nestane“. No, takvo obraćanje nekadašnjem sebi u drugome licu jednine ili, pak, sebi izvan kalendarskog vremena sugerira da je potrebno odmaknuti se od sebe da bi se moglo dosegnuti ono najdublje u sebi – jer toga o čemu Jergović piše, kako rekosmo, više nema, osim u dubini njegove nutrine, u snovima, mašti, sjećanjima. Takva pripovjedna pozicija također ima svrhu pozicionirati knjigu u vremenu jer Jergović ne ispisuje literarnu mapu sadašnjeg Sarajeva, nego ondašnjeg, grada iz vremena svoga odrastanja, a često odluta u još davnije Sarajevo, opisujući grad kakav je bio puno prije autorova rođenja. No, tako postiže i veći stupanj literarizacije građe koja je u osnovi dokumentarna; obraćajući se nepostojećemu sebi u drugome licu jednine, on to „ti“ čini akterom priče koji hoda ulicama Sarajeva iz mašte, sjećanja i snova, i tako službenu povijest Sarajeva (u pričama o ljudima koji su nekad živjeli u Sarajevu i onima po kojima pojedine ulice grada nose ime) pretvara u osobnu priču, od dokumentaristike tako stvarajući fikciju. Sukladno naslovu knjige, Jergović katalogizira sarajevske ulice, a svako njihovo ime sadrži (najmanje) jednu priču, jedan životopis, mahom čovjeka koji se – najčešće nakon nasilne smrti, pogibijom u ratu – sasvim pretvorio u jednu ulicu. Odnosno, svaka je ulica zapravo jedan neispisani roman, a autor, svjestan toga, ali i nemoćan smoći toliko vremena da ih sve ispiše, to nadoknađuje posvetivši tim brojnim ljudima barem nekoliko rečenica kojima zaokružuje njihove životne priče, koje važnost i ulogu u životu grada dokazuju upravo takvim imenovanjem. Naravno, većina tih imena ne traje vječno jer povijesne mijene svoje ukorijenjenje u društvu često potvrđuju upravo preimenovanjem ulica, a Jergović često ispisuje povijest tih preimenovanja (samo do trenutka vlastita odlaska iz grada, iako su i nakon njega, naravno, uslijedila nova preimenovanja), pa ova knjiga ima značaj svojevrsnog rodoslovnog stabla ulica, koje imaju i svoje potomke i svoje roditelje. Pritom autor svako preimenovanje smatra ubijanjem grada i njegova duha te nasiljem nad sjećanjem, pa se ovu knjigu može smatrati svojevrsnim otporom tome nasilju. Ali ulice ne žive samo u životima ljudi po kojima su imenovane, već im život udahnjuju ljudi koji ih nastanjuju. Svim tim brojnim ljudima, danas uglavnom nestalima, Jergović napučuje knjigu, oživljava ih na njenim stranicama; knjizi udahnjuje život svojim rečenicama, vraćajući te ljude iz mrtvih. Upravo stoga možda autor knjigu i otvara napisom o Mejtašu, trgu nad gradom koji nosi ime po „kamenom kubusu na koji se tokom dženaza-namaza polagao tabut“. Dakle, „Mejtaš je kamen za mrtvaca“.


Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Knjiga je to koja zrači duhom prošlih vremena, ponajviše 1970-ih i 1980-ih, kad je na tim ulicama stasao onaj „ti“ kojem se Jergović obraća, no zrači i duhom još starijih vremena, kad su iz kuća i s tih ulica Židovi odvođeni u logore, te još starijih, otomanskih vremena, kad su pojedine od tih kuća bile građene. U nekima od tih ulica, kao npr. u Hadži Hajdarovoj, vrijeme teče mimo vremena u kojem je Jergovićev „ti“ živio, a Sarajevo, plan grada knjiga je svih tih vremena, sve odreda prošlih, a koja Jergovićeva književna vještina sve čini živima, sadašnjima, neprolaznima i vječnima. Jer, jedna od svrha umjetnosti, a osobito književnosti jest upravo to: učiniti trajnim, vječnim i neprolaznim i ono što je davno bilo, i ono što sada jest, i ono što nikada biti neće; sva vremena spojiti u jedno, vječno nadvrijeme, što Jergović u dvjema posljednjim knjigama nenadmašno čini. Budući da autor u Sarajevu već dugo ne živi, nego inventarizaciju njegovih ulica, sokaka, džada i mahala radi po sjećanju i snu, problematizacija memorije i zaboravljanja učestalo je u knjizi zastupljena. Tako se npr. Jergović spomene i „bolesti prevelikog sjećanja“, najkobnije od svih hereditarnih bolesti, jer ljude čini gorkim, a ta ih gorčina na kraju ubija. No, pri pisanju, osim sjećanjima, maštom i snovima, Jergović se umnogome pomaže zapisima Alije Bejtića iz knjige Ulice i trgovi Sarajeva: topografija, geneza i toponimija, koju je 1973. objavio Muzej grada Sarajeva i bez koje ni ove knjige ne bi bilo. Posebno mjesto u knjizi imaju ulice koje imena duguju umjetnicima – piscima, slikarima i inim ljepodusima čije životopise (npr. Branislav Nušić i Stevan Mokranjac) Jergović izlaže, redovito uspoređujući njihove sudbine, nekadašnje političke prilike i sadašnjost, političko-društvenu i socijalnu. Politika je, naravno, obilno prisutna u knjizi jer je ona (pre)usmjeravala putanje života Sarajlija. Autor često obrađuje tematiku manjinstva, bezdomništva i apatridstva ili, pak, intimnog pripadništva onima „koji granice svojih domovina iscrtavaju sami“, što su osjećaji koje pisac dijeli s mnogim nositeljima naziva sarajevskih ulica. Jergović knjigu postupno pretvara u povijest Sarajeva, njegova urbanizma, kulture, njegove umjetnosti; ispisujući životne priče ljudi po kojima su nazivane sarajevske ulice, ispisuje povijest grada. Jer, svi su ti ljudi izgrađivali Sarajevo, unosili dijelove sebe u taj grad. Dobar je primjer Topal Šerif Osman-paša koji je podigao prvu bolnicu, prvu tiskaru, veliki han, ali i pivovaru te je svoje snage uložio u opismenjivanje naroda, podržavši djevojačku školu Stake Skenderove (u kojoj je školovanje djeci siromašnih građana bilo besplatno), tako što je u nju upisao svoje kćeri. Osim o onima po kojima su ulice nazvane, autor često piše o onima koji su u pojedinim ulicama živjeli pa po njima upravo te ulice pamti, i te su dionice, pisane poput kratkih priča (npr. one o školskom podvorniku Mustafi i medicinskom tehničaru Nikoli Karasu), među najdojmljivijima u knjizi. No, unatoč autentičnim nazivima stvarnih

327


328

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

ulica i životnim putanjama stvarnih ljudi po kojima se ulice zovu, kao i onih koji su u njima živjeli, Jergović na nekoliko mjesta ponavlja da je ipak riječ o „gradu-iluziji“, „gradu koji se nalazi na mjestu Sarajeva“, gradu koji je stvorio u svojoj mašti i koji „ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze“, iluziji koju on „pomno gradi svakoga dana svog mira i sabranosti i gradit će je dok ga ima“ jer je, kako kaže, uz tu iluziju on vezao svoju sudbinu. Knjizi ne manjka ni duhovitosti, pri čemu se osobito izdvaja ona opora (npr. o odnosu tzv. pravih Bosanaca prema zubarima), a osim što je, naravno, prepuna autobiografskih detalja i pojedinosti vezanih uz živote članova autorove obitelji (što knjigu, ponovimo, čini svojevrsnom nadopunom prethodne knjige Rod), Sarajevo, plan grada riznica je prekrasnog vokabulara, vjerojatno u dobroj mjeri zaboravljenog i danas slabo korištenog. Knjiga tako obiluje riječima iznimne ljepote i čarobnosti, poput, primjerice, musafirluk, muhurlejisati ili pedžušembe, ali je ispunjena i imenima podjednako pjevnim i punim magije (Hadži Hasan Buzadžija, Guti Bamberg, Vlajko Palavestra, Evlija Čelebija). Pritom je melodioznost prekrasnih imena i riječi posve sukladna s melodioznošću i elegancijom Jergovićeve razgranate, ali tečne i pijevne rečenice. Svaku sudbinu koju rekonstruira i svaku životnu putanju koju u knjizi ispisuje Jergović piše na način blizak usmenom pripovijedanju, u čemu se može iščitati i dodatna, implicitna posveta gradu. Jer, kako na 359. stranici veli autor, „sve što je zbilja veliko u kulturi toga grada započinjalo je, i vazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. (...) Ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča“. U knjizi ne nedostaje ni (uvjetno rečeno) političke provokativnosti i polemičnosti, pa tako Jergović podsjeća na kontroverznu ulogu nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića tijekom Drugoga svjetskog rata, a nije izostala ni kritika poslijeratnog „obračuna s klasnim neprijateljima“ koji se provodio nacionalizacijom imovine i progonstvima. Među takve zanimljivije dionice spada i ona u kojoj se autor suprotstavlja dugogodišnjoj ideološkoj mantri o tolerantnom Sarajevu, koju nedavna ratna prošlost demantira i kojoj se Jergović suprotstavlja apostrofiranjem mogućnosti postojanja više različitih Sarajeva, „dva, tri, četiri, ako ne i svih sedam Sarajeva“, a od kojih je jedan i Sarajevo bjesomučne vjerske mržnje i u kojem Hajro nije nužno spašavao svoga komšiju Davida u vrijeme NDH i nacističke okupacije. Osim što je riječ o literarnom spomeniku jednome gradu, ova je knjiga oružje borbe protiv zaborava, kako onoga prirodnog, starenjem i smrću izazvanog, tako i onog historijskog, političkim razlozima generiranog i selektivnim pamćenjem pro-


Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

vedenog. Uspješnosti te borbe jamac su Jergovićeva lucidnost i hrabrost, ali prije svega njegova iznimna književna vještina i darovitost – jer on prošlosti udahnjuje život tako vješto i uspješno da posredstvom njegovih rečenica čitatelj živi više različitih vremena i epoha istovremeno, prenesen u vrijeme i prostore fizički mu nedostupne, a među Jergovićevim retcima tako stvarne, gotovo pa opipljive. Božidar Alajbegović, Rijeka

329


330

BAŠIĆI KROZ PROZORČIĆ DJETINJSTVA Vesna UJČIĆ: Voknajce moga ditinstva, vlastita naklada, Pazin, 2015., 139 str.

Sjećanja na sretno djetinjstvo u čovjeku bude nostalgiju za minulim vremenima. Kao odrasli ljudi, rado se sjećamo onih s kojima smo odrastali, svojih zgoda i doživljaja iz djetinjstva, ali i svoga rodnoga mjesta. Neki se odluče da sva ta sjećanja zabilježe i da ih podijele s budućim čitateljima. Jedna je od njih i gospođa Vesna Ujčić, rodom iz sela Bašići pokraj Tinjana, koja je odlučila kroz voknajce (= prozorčić) djetinjstva i mladosti zaviriti u svoja sjećanja, pretočiti ih u riječi i napisati zbirku od čak osamdeset i četiri priče. Kratke su, vrlo vješto i spretno napisane, a tematikom su vezane uz zgode i nezgode koje je doživjela ona sama ili ljudi s kojima je odrastala: obitelj, susjedi, prijatelji, poznanici, školski kolege. Tim nas je pričama upoznala s čarima seoske sredine, nekadašnjim načinom života na istarskom selu i sa starim običajima. Zavirila je i u ljepotu svoga zavičaja i uočila da su Bašići lipo misto: „domaćinu za živiti, a fureštinu za u miru provesti svoje ferije van grackega šušura“. Iz džepa svojih sjećanja „vadi“ događaje koji se tiču ranih osobnih iskustava, ali i novijih vremena. Priče su popraćene prigodnim starim fotografijama, a nakon priča slijedi poglavlje „Bašići i Bašićani u litratima“, u kojem su, kako govori naslov, objavljene fotografije sela i njegovih stanovnika. U „Pikulecama“ (Sitnicama) nalazimo zanimljive fraze i dijalektološke isječke, a u posljednji je dio „Rječnik manje poznatih riječi“. Zbirci je pridodano staro pismo ili letera iz 1964. godine, iz kojega možemo razabrati kako se nekoć pisalo. Knjiga puno više od zbirke priča jer čitatelja upoznaje s nekadašnjim načinom života na istarskom selu. Tako saznajemo sve o kućanskim poslovima, radovima na zemlji, dječjim igrama, ali i običajima i zanatima. Opisano je, primjerice, kako su se sjekla drva, kako se sijala pšenica, kako se gonilo blago na pašu, škrbilo za kampanju, makinjalo, gulilo jarbetu, čistilo česan, krunilo kukuruz, kako su žene plele rešte, vijale


Alvijana KLARIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

fažo, mrvile slanac i biž, rubakale mendule i lišnjake i još mnogo toga. Autorica se prisjeća da su Bašićani vozili pšenicu u mlin u Tinjan, da se na njivu i u šumu nosila tek maneštra, komadić kruha i temperanje s octom te da se neprohodnim putovima dugo hodalo do šume u kojoj su se sjekla drva. Veoma je zanimljivo čitati o starim običajima koji su se djelomice očuvali ili potpuno nestali. Jedan je od takvih vezan uz Uskrs, kada je bio običaj igrati igru bacanja novčića u kuhano jaje na stubama susjeda Blaža. Zbirka vrvi humorističnim pričama punima optimizma i vedrine, a vezane su uz Bašićane. Od njih možemo izdvojiti sljedeće: priču o jednom čovjeku koji si je kupio gaće za zimu i nikad ih nije svlačio dokle god se nisu raspale, o djevojci koja je zadirkivala momke koji su joj se došli udvarati ispod baladura te priču kako se sin posvađao s majkom pa je otišao spavati na sijeno u dvoru... Knjiga sadrži i priče u kojima su opisani teški trenutci i tragični događaji, kao što su ratne strahote, umiranje od gladi, ubojstvo mladoga župnika Miroslava Bulešića u Lanišću... Godine 1966. u Bašićima je padala tuča, toliko jaka da ni prije ni kasnije stanovnici nisu doživjeli takvo što. „To lito ni bilo ča žeti ni trgati“, kaže autorica. Jedan je od tužnih događaja i izgradnja željezničke pruge. Naime, s obzirom na to da se radilo volonterski, radnici su se teško pronalazili pa su morali raditi silom. Tu su željeznicu zvali Istarski Sibir zbog težine posla koji je zahtijevala njezina izgradnja. Autorica se prisjeća i poslijeratnog vremena, kada su ljudi imali problema s krštenjem djeteta. To su pobožni ljudi jako teško podnosili, o čemu svjedoči primjer jedne majke koja je lila suze „da će njeno dite ostati bez krsta“. Osim tog primjera, u Voknajcu pronalazimo još mnoge o tome kako su ljudi u prošlim vremenima, unatoč siromaštvu, neimaštini i životnim teškoćama, bili pobožni i pouzdali se u Božju pomoć. Redovito su se molili, čvrsto vjerujući u spasenje duša. Koristili su se svakim slobodnim trenutkom za razgovor s Bogom i tako dokazali da unatoč teškoj životnoj svakodnevici uvijek pronalaze vremena i za Njega. Žene bi putem do crkve, umjesto razgovora o svakodnevnim temama, molile Očenaš, a svetu misu nisu propuštale ni za što. Jednog suseljanina Vesna opisuje kao čovjeka kojega je vodila velika vjera u Boga. Za njega kaže da je „verova i živija svoju viru kako malo ki“. Na temelju tih primjera možemo zaključiti da su u Bašićana bile jako izražene duhovne vrednote te da se uz odanost Bogu lakše nosi breme života. Zanimljivi su odsječci o narodnim vjerovanjima: o vjerovanju da ptica cuveta donosi smrt, da tikve bolje rastu ako se koga prevari i sl. U narodu su poznate i tzv. štrolige, žene koje proriču sudbinu gledajući u karte, kavu, grah itd. Autorica se prisjeća jedne Romkinje koja je štroligala ljudima koje je zanimala budućnost i jednog vidovnjaka ili, kako se to u dijalektu naziva, mirakula. Najdirljivije one štorice u kojima do izražaja dolazi ljepota života na selu, ljubav

331


332

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Alvijana KLARIĆ

prema rodnomu kraju i toplina obiteljskoga doma. Takve se priče odlikuju spontanošću, a protkane su vedrinom i žalom za sretnim danima djetinjstva. U njima „dolazimo“ do autoričina prozora s kojega se pruža pogled na Bašiće pa kroz njega promatramo nevinu igru djevojčice s jarebicama; djecu kako se igraju u hladu, ispod najvećeg duba u selu; dijete koje se ne odvaja od voziča što mu ga je napravio otac; nestašnu djevojčicu koja je razbila grablje te nije mogla zaspati od brige misleći da će roditelji loše reagirati. Promatramo zatim nestašnu djecu koja naivno kradu kolače na vjenčanju i šljive u susjedovoj korti; brižnu baku Klementinu koja je djeci kupovala bombone kada bi dobila mirovinu. Bili su bomboni zamotani u harti, mali, lipi i svake foze i kolori. Gledamo i smijemo se nespretnoj djeci koja su tijekom igre pala u rupu od vapna, a smiješna je i scena s mladićima koji su skrivećke odlazili na feštu u Višnjan, umjesto sa stokom na pašu. Jedan od najljepših trenutaka autoričina djetinjstva bio je onaj kada joj je baka Klementina sašila suknju za lutku. Taj joj je bakin znak pažnje puno značio i zato ga je nemoguće zaboraviti. Veoma su dirljivi i prožeti osjećajima retci u kojima autorica s puno simpatije opisuje svoje Bašićane. Za njih kaže ovako: „Bašičani su štabeli, škercoži i puni malicije.“ Prikazuje ih kao optimistične ljude, pune vedrine koji su spremni prihvatiti šalu i na vlastiti račun pa su se, kako se navodi u „Predgovoru“, uz takav mentalitet lako rodile ove vedre priče. Jedna im je od velikih vrlina poštenje jer su uvijek vraćali dugove, što je stvaralo uzajamno povjerenje. Bilo je suseljana koji su se znali prišparati i tražiti što lakši posao, a i onih koje je više pježalo piti nego delati, no autorica i njih prikazuje s puno simpatija, ne kritizirajući njihove mane. Time je pokazala kako shvaćanjem „da smo svi ipak ljudi skloni greškama (...) možemo živjeti jedni s drugima potpunije i ljepše“. Ipak, Bašićane najbolje od svih poznaje stara murva što već stotine godina promatra ljude koji se odmaraju pod njom. Sluša razgovore o radostima i žalostima svojih Bašićana, smije se i plače s njima. Ona je stari svjedok vremena. Bila je omiljeno odredište za igru, odmor i razgovor. U njezinu su se hladu povidale štorije i svakakovi škerci. Otpratila je generacije ljudi: jedne u svijet koji su otišli trbuhom za kruhom, druge u rat, a treće u pokoj vječni. Ipak, najteže joj je bilo gledati kako Bašićani napuštaju ognjišta i rodni kraj te odlaze tražiti sreću negdje drugdje. Priča o njoj stoji na posljednjem i ujedno najupečatljivijem mjestu zbirke. Autorica je personificira, želeći pokazati važnost murve za Bašićane i koliko je štimaju. Ona je njihov najvjerniji prijatelj jer „želi dobro svakemu i ne povida okolo ča je sused reka“. Njome autorica zatvara krug priča prožetih jakim emocionalnim nabojem. Dodatna je vrijednost zbirke to što je pisana na mjesnom govoru sela Bašića koji, prema podjeli Dalibora Brozovića, pripada jugozapadnom istarskom dijalektu. Autorica nas, dakle, nije upoznala samo s ljudima i životom u Bašićima, nego i s ljepotom svoga čakavskog idioma te je otvorila mogućnost njegove jezične analize. Zbir-


Alvijana KLARIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

ka obiluje osobnim imenima, prezimenima, nadimcima, sadrži pregršt toponima, pa predstavlja bogat izvor za onomastičko istraživanje. Bio bi vrlo zanimljiv i dijalektološki opis mjesnoga govora Bašića, koji u dijalektološkoj literaturi nije istražen. Ovom je zbirkom Vesna Ujčić ostavila trajnu uspomenu svojim Bašićanima i dragocjenu dotu mlađim naraštajima koji se mogu upoznati s načinom života u istarskom selu sredinom 20. stoljeća. Selo Bašići dobilo je svoju malu kroniku, koju Voknajce ispunjava poletom, oživjelim uspomenama i smijehom. Alvijana Klarić, Gračišće

333


334

PRILOG POZNAVANJU PROŠLOSTI OTOKA I GRADA PAGA Josip CELIĆ: Pag kroz rukopis Gjure Szabe, Matica hrvatska – Ogranak Pag, Pag, 2015., 78 str. + 37 slikovnih priloga

U izdanju paškoga ogranka Matice hrvatske tiskana je knjiga šibensko-zadarskoga povjesničara dr. sc. Josipa Celića o starom, a pomalo zaboravljenom (i nikad objavljenom) rukopisu Otok i mjesto Pag, koji je 1933. sastavio konzervator, muzeolog i vrsni poznavatelj hrvatskih kulturno-povijesnih spomenika Gjuro Szabo (Novska, 1875. – Zagreb, 1943.). Kao istaknuti stručnjak, Szabo se bavio raznim temama iz naše nacionalne prošlosti, bio je tajnikom Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historijskih spomenika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, a obnašao je i funkciju ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt i Muzeja grada Zagreba. Zapamćen je kao kvalitetan terenski istraživač koji je obilazio različite dijelove Hrvatske, posebice cijeneći vrijednost našega kulturno-povijesnog nasljeđa o kojemu je objavio veći broj radova. Spomenuti se rukopis nalazio u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, a danas je u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Drugi primjerak rukopisa postoji u arhivu Nadžupnoga ureda u Pagu, a Szabo ga je ustupio tadašnjem paškom nadžupniku i opatu don Anti Baniću. Premda manjeg opsega, a ne predstavlja niti sveobuhvatan prikaz paške povijesti, ipak je to jedini rukopis iz spomenutog razdoblja u kojemu su obrađene paške umjetničke i povijesne dragocjenosti, a posebice su važni slikovni prilozi iz onoga vremena, doneseni u posebnom dijelu. U tom smislu spis predstavlja vrlo značajno povijesno vrelo o vremenu koje je nepovratno nestalo, posebice ako se u obzir uzmu poslijeratne devastacije stare gradske jezgre i paških spomenika. Premda zadivljen bogatstvom prirodnih i kulturnih ljepota, crkvicama po otoku, kao i lijepim sakralnim spomenicima u gradu, Szabo rukopis nije doradio i objavio.


Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vjerojatno je smatrao da su za sustavnu i opširniju raspravu ili zasebnu monografiju potrebna dodatna i zahtjevnija višegodišnja istraživanja koja u to doba, s obzirom na postojeće okolnosti, nije bilo moguće ostvariti. Za svoj je prikaz skromno priznao da je u njemu prikupio ono što je našao i proučio te da ga nije dovršio, već da predstavlja podlogu za buduće istraživače koji će u „sretnija vremena“ nastaviti taj posao. Szabova je rasprava i danas zanimljiva raznim stručnjacima, posebice onima koji njeguju multidisciplinarni i transdisciplinarni istraživački pristup. Uz to je i vrijedan spisateljski doprinos pomoću kojeg Pažani i Paškinje mogu bolje upoznati prošlost svojega grada. No, profesor Gjuro Szabo nije samo lijepo pisao, nego je i neumorno istraživao podatke do kojih je želio doći, prikupljao ih je po raznim časopisima i zbornicima, sastavivši na kraju raspravu u kojoj se našlo puno važnih detalja, čiji je cilj sve zainteresirane čitatelje upoznati s paškom prošlošću, a marljive istraživače, posebice mlade, potaknuti na daljnji rad. Szabov je rukopis podijeljen na šest dijelova, a sadržaj obasiže 24 stranice; sveukupno s uvodnim dijelom ima 28 stranica. Započinje nevelikim popisom literature, objavljenim i neobjavljenim izvorima te povijesnim prilozima o otoku i gradu. Prvi dio nosi naslov „Oblik, položaj i sastav otoka Paga. Geološke formacije“; ovdje je riječ o zemljopisnim podatcima, toponimiji, stanovništvu i njegovu etničkome podrijetlu. Drugi dio „Povijest i povijestni spomenici otoka i grada Paga“ donosi pregled paške prošlosti od prapovijesti, potpadanja Paga pod vlast Mletačke Republike, pa sve do Kraljevine SHS, čime prikaz završava. Ova je cjelina podijeljena na tri pomalo nelogična kraća odlomka: sakralni spomenici, stvaranje paškoga plemstva i solane. Treći dio, „Spomenici otoka Paga: crkva u Starom Gradu“, opisuje Stari Grad, njegov položaj, nastanak i zidine te ruševine pojedinih crkava. Najviše pozornosti posvećeno je nekadašnjoj kolegijati Marijina Uznesenja (donesen je opis građevine, njezine unutrašnjosti te natpisa). U završnoj cjelini Szabo nekoliko crtica posvećuje utemeljenju novoga grada Paga i opisuje tek neke njegove spomenike. U četvrtome dijelu, „Spomenici novoga grada Paga“, posebnu je pozornost posvetio utemeljenju i postanku novoga istoimenog naselja, razlažući njegovu urbanističku koncepciju (kula, most, opis kuća i sl.), navodeći graditelje, grbove te natpise s nekih zdanja. Peti dio rasprave, „Profani i crkveni gradjevni spomenici Paga“, opisuje knežev dvor, zdenac u njegovu dvorištu, kuću župnog ureda i biskupsku palaču. Spominje Pažane, osorske biskupe Antu Palčića i Franju Rakamarića te izražava mišljenje o njima. Naslovom „Sborna crkva Uzašašća Marijina u Pagu“ prelazi se na šesti, završni dio spisa. U njemu je riječ o najvrednijem spomeniku sakralne arhitekture u gradu

335


336

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Slaven BERTOŠA

Pagu. Opisuje se izgled građevine i njezina unutrašnjost (oltari, umjetničke slike i natpisi, ali bez prijevoda s latinskoga jezika). Ukratko se spominje crkva gradskog zaštitnika sv. Jurja, benediktinska crkva Navještenja Marijina, zvonik zborne crkve i nekadašnja crkva sv. Petra na Prosiki. Bilježi se broj paških župa i kapelanija te podatci o Novalji i solanama. Szabov je rukopis pisan latinicom. Premda su „Zakon o nazivu i podeli Kraljevine na upravna područja“ iz 1929., a od 30-ih godina i novi, modificirani Ustav određivali da se službeni jezik zove „srpsko-hrvatsko-slovenački“, Szabo se toga nije pridržavao i uglavnom je pisao hrvatskim književnim jezikom, s podosta riječi iz XIX. Stoljeća, koje danas neobično zvuče ili su zaboravljene, ali odražavaju sve bogatstvo hrvatskoga jezika. Iz srpskoga je jezika rabio poneke izraze iz korištene literature (objavljene tih godina), a koji nisu svojstveni hrvatskome jeziku ni hrvatskoj kulturi, a najmanje dalmatinskoj sredini, već su više vezani za bosansko područje. Uz stručnu vrijednost, pohvalu treba odati Szabovu stilu pisanja. Pisao je znalački, marljivo, zaneseno, uvjerljivo, s mnogo pripovjedačkog dara, što omogućava čitanje s pravim užitkom. Znao je izdignuti se iz suhoparnog i hladnoga znanstvenog stila i premda nije bio povjesničar, ispravno je tumačio povijesne činjenice i tako svojom sugestivnošću čitateljima približio pašku prošlost. Premda otok vrlo bogate i osebujne prošlosti, Pag dugo nije bio predmetom opsežnijega znanstvenog proučavanja, sve dok arheolog Mate Suić 1953. nije objavio omanju, ali značajnu monografiju Pag: uz 510. obljetnicu osnutka novog Paga (2013. tiskan je i njezin pretisak). Od početka 90-ih godina, na inicijativu paškoga ogranka Matice hrvatske, zanimanje za analizu otočnih povijesnih tema počinje jačati, pa se podrobnije piše o njegovoj političkoj i kulturnoj povijesti (najznačajniji su autori povjesničar Miroslav Granić, povjesničar umjetnosti Emil Hilje i arheologinja Anamarija Kurilić). Knjiga dr. sc. Josipa Celića podijeljena je na dva glavna dijela. U prvome, nakon „Uvodne riječi“, autor donosi „Kritički osvrt Szabovog rukopisa o Pagu“. Piše najprije o njegovu životu i djelu, a potom obrazlaže sadržaj rukopisa, pozorno analizirajući mnogobrojne podatke iz njega i kritički se osvrćući na sve detalje koje je uočio (primjerice, one vezane za pismo, jezik, lokalnu toponimiju i slikovne priloge). U „Zaglavku“ ističe da se nakon paškog povjesničara Marka Laura Ruića iz XVIII. stoljeća sve do Szaba 30-ih godina XX. stoljeća nitko nije podrobnije bavio izučavanjem paške prošlosti. Slijedi potom sažetak na engleskom jeziku i fotografija Gjure Szaba, a nakon toga i prijepis rukopisa. Iz većega niza bilježaka koje dr. Celić navodi uz gotovo svaku tvrdnju, uočavamo da je broj interdisciplinarnih istraživača paške prošlosti i njezinih mnogobrojnih segmenata od tada do danas doista impresivno porastao, posebice u posljednjih dva-


Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

desetak godina. Od navedenih slikovnih priloga, valja izdvojiti nekoliko panoramskih snimaka grada Paga i Staroga Grada, nekoliko grbova (knezova Tomasa Zorzija i Antonija Loredana, obitelji Zorović, Mirković, Kašić i Jadrulić – na fotografijama ili crtežima), knežev dvor, biskupski dvor, Velu ulicu u Pagu, zgribanje (prikupljanje) soli u paškoj solani, Pag zimi 1929. (kada je grad bio zatrpan snijegom), portret Marka Laura Ruića i njegov tloris grada Paga, gradske zidine i kulu Skrivanat, zbornu crkvu (kolegijatu) u Pagu i onu na Starome Gradu. Slikovni se prilozi dijelom odnose i na obližnja naselja Casku (rimski zid i are, crkvica sv. Antuna Pustinjaka, brdo Sv. Juraj), Metajnu i Novalju. Prikazane su paške čipke i čipkarice te neki oblici zemljopisnog reljefa na otoku. Što se tiče stilske prikladnosti, knjiga dr. sc. Josipa Celića u cijelosti zadovoljava sve temeljne metodološke kriterije za takvu vrstu rada. Način obrade pojedinih tema, u smislu analize Szabovih podataka, problemski je i analitički. Izlaganje teče logičnim slijedom, stil je pisanja lagan, jasan i pregledan, pa je knjiga pristupačna i za šire čitateljstvo. Pristup je obradbi pojedinih pitanja i problema interdisciplinaran i multidisciplinaran. Osim što je pomno proučio svaki detalj iz Szabova rukopisa, dr. sc. Josip Celić vrlo je kvalitetno iskoristio i postojeću literaturu o otoku i gradu Pagu, s pomoću koje se kritički osvrnuo na niz navoda iz navedenog rukopisa, spominjući prednosti i nedostatke u tekstu. Ovakvim radom, u koji je nesumnjivo uložio velik istraživački napor, iskazao se kao vrsni poznavatelj paške prošlosti, ali i izvrstan interpretator otkrivenih podataka. Uočljivo je da odlično poznaje tematiku o kojoj piše. Knjiga stoga ne predstavlja samo zanimljiv i važan doprinos poznavanju gospodarske, društveno-demografske i crkvene povijesti Paga i njegovih žitelja, već i značajan znanstveni doprinos dalmatinskoj i hrvatskoj historiografiji. Pri tome se uklapa u model sastavljanja malih monografija koje težište imaju na danas vrlo popularnim i cijenjenim temama mikropovijesti pojedinih krajeva, u ovom slučaju otoka i grada Paga. Slaven Bertoša, Pula

337


338

BARBAN I BARBANŠTINA U NOVOM SVJETLU Slaven BERTOŠA: Barban i mletački Loredani: život u pokretu, ljudi i događaji, Katedra Čakavskog sabora Pazin – Općina Barban – Državni arhiv u Pazinu – Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Pazin – Barban – Pula, 2015.

Knjiga Barban i mletački Loredani: život u pokretu, ljudi i događaji prof. dr. sc. Slavena Bertoše djelo je koje temeljito govori o prošlosti barbanskoga i rakljanskoga teritorija, ne samo o povijesnim zbivanjima na tom prostoru, već i o njemu samome, njegovu položaju, potencijalu, svakodnevici malog anonimnog čovjeka, infrastrukturi naseljenih područja, demografiji prostora tijekom vremena, migracijama i kolonizacijama, privatnim i poslovnim dogovorima te o gospodarstvu uopće. Knjiga se sastoji od uvoda i četrnaest poglavlja koja se potom dijele na manje cjeline. U uvodnom dijelu autor se kratko osvrnuo na geološko-strateški položaj toga dijela Istre i njegovu naseljenost kroz povijest. Kraj ima sve osnovne uvjete za život i obiluje pećinama (koje je profesor Bertoša naveo, točno odredio njihovu lokaciju i priložio fotografije), zbog čega je bio nastanjen još od prapovijesnog vremena. Autor piše o prvome spomenu Barbana u srednjovjekovnim dokumentima, konkretno o prisezi kojom se Barban zakleo na poslušnost puljskom podestatu te se time aktivno umiješao u zamršene sukobe i odnose između tadašnjih sila na tome prostoru (Venecija, Akvilejski patrijarhat, Habsburgovci i kratko grofovi Gorički). Dokument je sastavljen 1199. Uvodni dio završava zaključkom da je Rat Cambraiske lige zapečatio sudbinu Barbana i odredio njegov razvoj u sastavu Mletačke Republike. Prvo poglavlje govori o mletačkoj patricijskoj obitelji Loredan. Navedena su postignuća obitelji, njezini najistaknutiji članovi i izdanci, među kojima je posebna pozornost posvećena izdanku San Stefano, koji će preko javne dražbe 1535. postati feudalni gospodar Barbanske gospoštije. Na kraju poglavlja zanimljivosti su o obitelji Loredan podijeljene na tri kategorije: nastradali u epidemijama, istaknuti


Dorijan RIGO

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

protuosmanski ratnici i ostale zanimljivosti iz života. Drugo poglavlje naslovljeno je „Kratki povijesni pregled uz osvrt na historiografiju“. Navodi se kako je Barban osnovan u VIII. stoljeću za vrijeme bizantske uprave, no njegov razvoj započeo je u IX. st. za vrijeme franačke uprave. Kasnije će, raspadom Franačke, taj prostor naslijediti Sveto Rimsko Carstvo, pod kojim će mjesto i kraj ostati do 1209., kada Barban preuzima Akvilejski patrijarhat. Godine 1330. dobit će ga Pazinska knežija i time će se Barban naći u neugodnoj poziciji, okružen gradovima odanima Veneciji, zbog čega će biti meta mnogih napada i pljački do 1516., kada će popustiti pritisku i predati se Mlečanima. Venecija nije pokazala zanimanje za upravljanje Barbanom, pa ga je spojila u jednu cjelinu s nešto ranije kupljenim Rakljem i stavila na javnu dražbu 1535. Novoutemeljenu Barbansku gospoštiju na toj su dražbi kupili Loredani kao feudalni posjed. Izvori govore da su žitelji gospoštije imali oveće slobode, unatoč činjenici da su živjeli na feudalnom posjedu. Jedine obveze bile su im sudska odgovornost, prvenstveno Loredanima, i plaćanje godišnje desetine. Važan je podatak da je upravni jezik bio talijanski, ali s obzirom na to da je žiteljstvo većinom hrvatsko, javne obavijesti i proglasi pisali su se i iznosili na hrvatskome jeziku, a postojao je i propis da kancelarov pomoćnik mora poznavati hrvatski jezik. Slijedi kratak pregled historiografije o Barbanu i Barbanštini, gdje se navodi čitav niz poznatih stručnjaka koji su proučavali navedeni prostor. Prva istraživanja provedena su još u XVII. stoljeću (Giacomo Filippo Tomasini i Prospero Petronio) i ona su među najvažnijima jer govore o njima suvremenoj Barbanštini, zahvaljujući čemu smo danas dobro upućeni u ondašnji izgled toga kraja i u svakodnevicu njegovih stanovnika. Daleko najznačajniji izvori, iz kojih je i autor knjige prikupio mnogo bitnih podataka, jesu dokumenti iz pisane ostavštine Josipa Antuna Batela, samoukoga barbanskog povjesničara koji je živio i djelovao u XIX. stoljeću. Batelova baština važna je zbog toga što je napravio prijepise starijih izvora i dokumenata, od kojih većina danas nije sačuvana, pa su ti prijepisi često jedini izvori za proučavanje određenih tema s toga prostora. Ne smijemo izostaviti Batelova poznanika, preporoditelja Luku Kirca, koji je za vrijeme fašizma njegovu ostavštinu prebacio u Zagreb i tako ovo povijesno blago spasio od marginaliziranja i zatvaranja u mračnu ladicu nekog velikog arhiva u Italiji. Treće poglavlje sadrži teritorijalne, demografske i gospodarske podatke o gospoštiji u drugoj polovini XVIII. stoljeća. Prvi dio posvećen je brojčanom stanju stoke; autor navodi točan popis stoke na području gospoštije na temelju popisa koji je nastao 1769. Poznati su podatci koliko je koje mjesto u gospoštiji imalo volova, ovaca, konja, krava i telaca. Jedino mjesto u gospoštiji za koje nemamo podatak iz toga doba jest Rakalj. Autor zatim navodi statističke podatke iz 1780. i daje uvid u sastavljeni popis žitelja gospoštije. Poznato je da je popis sastavio barbanski kapetan

339


340

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dorijan RIGO

Domenico Coppe, a on sadrži popis ljudi, stoke i gospodarskih objekata. Zanimljivo je kako je Coppe ljude podijelio na tri osnovne kategorije: muške stanovnike koji se dijele na tri dobne skupine (0 – 14, 14 – 60 te 60 i više godina), zatim slijedi popis po zanimanjima i popis duhovnih ličnosti, tj. klerika. Slijede podatci o imovinskom i pravnom ustrojstvu iz 1797. Budući da je gospoštija pravno imala status feuda, to znači da su Loredani imali velik stupanj samouprave i velike ovlasti, a to su: porezne, vojne, sudske, političke i upravne. Poznato je da su Loredani 1797. imali oko 2.000 podanika, odnosno 458 obitelji s 1.800 volova, 8.000 ovaca i 140 konja. Glavni izvor prihoda bila im je desetina žitarica, vina, janjaca i porezi koji nisu donosili velik prihod jer su bili razmjerno maleni kako ne bi opteretili podanike. Zabilježeno je da su Loredani imali dvadesetoricu službenika javne vlasti, trinaestoricu sudskih pomoćnika, po jednog sudskog i političkog povjerenika, kancelara, upravitelja, crkvenog ekonoma, fontikara, redarstvenika, nadzornika bratovština, dočasnika, stjegonošu, kaplara i 86 vojnika. Što se spomenutog fontika tiče, autor iznosi podatak da je on imao kapacitet od 150 stara žita, za koje je poznato da se prodavalo po potrebi. Poznato je da je ukupan kapital zajednice iznosio 6.000 florena, a svaki star žita vrijedio je 10 solda. Bratovštine su donosile profit od 7.200 florena i imale su rashode od 5.534 florena. Četvrto poglavlje posvećeno je povijesnoj antroponomiji i toponimiji s početka XIX. stoljeća. Nakon pada Mletačke Republike i odlaska francuske vojske s ovih prostora, Barbanština dolazi pod austrijsku upravu (1814.). Austrija je donijela teritorijalnu podjelu na kotareve, pa je tako Barban dodijeljen novom Vodnjanskom kotaru, a na temelju dokumenata nastalih između 1814. i 1821. saznajemo da se taj kotar sastojao od 51 sela i zaselka, od čega su čak 32 navedena pripadala Barbansko-rakljanskoj gospoštiji. Popis tih mjesta bitan je jer se u njemu spominje mnogo novonastalih naselja čija su imena uglavnom povezana s antroponimima (po najčešćem prezimenu ili osnivaču naselja), a zanimljiva je i toponimija. Premda je većina antroponima slavenska, zabilježeni su talijanskom grafijom. Poglavlje završava velikim popisom mjesnih toponima i antroponima koji se prostiru na više stranica, što opet pokazuje temeljitost istraživanja ovoga povjesničara. Peto je poglavlje autor posvetio crkvenoj povijesti Barbana i Raklja. Važan izvor i za ovo poglavlje dolazi iz Batelove baštine, a naslovljen je „Barban: crkva i svećenici 1546.-1827.“ Uz to, navedeno je još dokumenata iz Batelove baštine, a to su: popis kanonika od 1325. do 1887. i dokument koji svjedoči o trajnim obvezama kaptola župne crkve Svetoga Nikole u Barbanu iz 1738. U potonjem se izvoru nalazi i popis kapelica na Barbanštini te raspored misa (jednom mjesečno) za svaku od njih. Slijedi popis svih kapelana župe Barban (koja se tada sastojala od triju kapelanija – Majke Božje od Zdravlja, Šajini i Prnjani) od 1750. pa nadalje. Autor se poslužio još


Dorijan RIGO

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

dvama zanimljivim izvorima koji nisu crkveni, ali se odnose na Crkvu. Prvi je odluka o iznosu plaće svirača orgulja koju je 1773. izdala gospodarica gospoštije Cattarina Loredan Mocenigo. Tom je odlukom gospođa Cattarina prebacila teret plaćanja sa svojih ljudi na crkvu. Drugi je izvor popis barbanskih i rakljanskih bratovština i njihove imovine iz 1741. Potonji je važan jer daje točan uvid u financije barbanskih bratovština koje, po svemu sudeći, nisu bile zanemarive. Drugi dio poglavlja posvećen je crkvama, grobljima i putovima gospoštije. Prvi spomenuti podatak ove cjeline jest združena investicija trinaest bratovština barbanskoga kaptola, koje su 1701. skupile sredstva i podignule novu crkvu Svetoga Nikole na mjestu stare romaničke koja je za tu svrhu potpuno srušena. Osim što nema konkretnih tragova stare crkve, da je ona za vrijeme radova u potpunosti porušena dokazuje i dokument koji je izdala Puljska biskupija, u kojemu je navedeno da je nova župna crkva a fundamentis erecta. Nova župna crkva postala je bitno crkveno središte toga prostora i Barbanu dala veću važnost jer je 1755. puljski biskup Giovanni Andrea Balbi barbanskom župniku dodijelio trajni naslov arhiprezbitera, a njegov nasljednik, biskup Ivan Dominik Juras, barbanskoj je župnoj crkvi 1791. dodijelio naslov znamenite zborne crkve (insignis collegiata). U sljedećemu dijelu teksta profesor Bertoša nabraja preostale crkve te župe, datira ih, opisuje interijer i eksterijer, navodi svece kojima je posvećen koji oltar i iznosi kratak životopis svakog navedenog sveca. Od navedenih crkava, posebno valja izdvojiti onu Svetoga Dionizija koja je bila na posebnom položaju: nalazila se točno između Barbanštine, Rakljanštine i Mutvoranštine, zbog čega je postala mjesto sajmišta na kojemu su se okupljali seljaci tih krajeva i trgovali. Čak je poznat podatak da su Mutvoranci robu izlagali pred ulazom crkve, a barbanski i rakljanski seljaci izlagali su iza apside. Slijedi dio o barbanskome groblju za koje na temelju biskupskoga dekreta iz 1752. sa sigurnošću možemo reći da je tada bilo jedino groblje u Barbanu i njegovoj okolici. Iz dekreta saznajemo da je postojeće barbansko groblje postalo premaleno i da je hitno trebalo izgraditi novo. O istome je problemu dvije godine ranije (1750.) pisao i gospodar Loredan. Poduzeti su potrebni koraci i 1767. Barban je dobio novo groblje, ono Svetog Sabe u Škitači, koje je i danas u upotrebi. Gospoštija je bila podijeljena na tri kapelanije podređene barbanskoj matičnoj crkvi Svetoga Nikole, u kojoj je bio i matični ured. Osim podjele na kapelanije, gospoštija je zbog svojeg opasnog pograničnog položaja bila podijeljena i na cette, tj. na čete kojih je ukupno bilo četiri, od čega su tri činili čitavi nizovi naselja koje autor točno imenuje, dok je četvrtu četu, onu barbansku, činio sam Barban. Sljedeće, šesto poglavlje govori o prošlosti župne crkve Svetoga Nikole u Barbanu. Autor se za dočaravanje izgleda i povijesti stare crkve koristio zapisima puljskih biskupa i ugovorom o obnovi orgulja iz 1675. Nakon toga jedan je dio posvećen rodoslovlju obitelji Stanković, koje je u XIX. stoljeću sastavio znameniti Petar Stan-

341


342

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dorijan RIGO

ković, kanonik te crkve, čime mu je autor iskazao poštovanje. Zadnji dio poglavlja bavi se imovinom svećenika Petra Družića koja je popisana pri njegovu imenovanju za podđakona. Ovaj je izvor posebno zanimljiv jer prikazuje velikodušnost lokalnog stanovništva: taj je popis zapravo popis imovine koju su Družiću darovali obični ljudi kako bi on postao podđakon (jer je, po propisima, morao moći sam sebe doživotno uzdržavati, za što nije imao mogućnosti). To je notarski dokument u kojemu je imenovana skupina ljudi došla pred notara i odrekla se dijelova nepokretne imovine u korist Družića, koji im je zahvalio i obvezao se moliti za njihov bolji položaj u raju. Bile su donirane zemljišne površine, oranice i pašnjaci te vinogradi. Sedmo poglavlje sadrži podatke o inventaru stare crkve Svetoga Nikole koji je sastavljen 1640. Profesor Bertoša navodi kako je inventar dao sastaviti puljski biskup mons. Giulio Saraceno. Bio je to prijepis staroga inventara u koji su samo nadopisani predmeti koji se nalaze u tadašnjoj crkvi, a nisu bili na starom popisu, tako da se slobodno može reći kako je novi inventar zapravo ažurirani stari. U inventaru je imenovan svaki predmet i opisan njegov izgled, a posebnu pozornost privlači nemala količina srebrnih i pozlaćenih predmeta, koja dokazuje da je barbanska župa financijski bila dobrostojeća. Od zabilježene literature, pozornost privlače „četiri velika sveska na ilirskom jeziku napisana na pergameni“. Osmo poglavlje tematizira investicije i gospodarske aktivnosti Loredanâ na području Piska. Naime, početkom XVII. stoljeća javlja se zamisao o izgradnji solnih polja. Tko je začetnik ideje nije poznato, ali iz izvora prvi put za nju čujemo od Lunarda Loredana. S obzirom na to da je planirana izgradnja malene solane (ukupno dvanaest polja), jasno se može zaključiti da je bila riječ o investiciji sa svrhom dodatnih prihoda, a ne o pokušaju stvaranja monopola jer se kapacitetima piščanska solana nije mogla usporediti s onima Pirana ili Milja. Prva vijest o ostvarenju projekta dolazi iz 1611., iz ureda barbanske kancelarije u obliku ugovora između kancelara Francesca Zonche, solara Lorenza Giustija i Lunarda Loredana. U ugovoru jasno stoji da će Giusti za dvjesto dukata izgraditi dvanaest solnih polja, što je i učinio do konca iste ili početkom sljedeće godine, a što se može sa sigurnošću reći jer je zabilježeno kako je u proljeće 1612. barbanski ekonom poslao jednoga čovjeka u Kopar da dovede stručnjaka kako bi se pregledala solana i ocijenila njezina kvaliteta. No, oko novoizgrađene su solane Loredani imali mnogo problema: izvješće inspekcije ukazuje na činjenicu da je solana potpuno neprikladna za rad. Zbog loše konstrukcije polja su se napunila blatom i postala beskorisna, a na to je Loredan okupio stručno povjerenstvo koje je analiziralo probleme, navelo nedostatke i sastavilo popis rješenja za svaki od njih. Kako bi nadoknadili gubitke, Loredani su tvorcu solane istu dali u zakup, uz obvezu popravljanja, što je on učinio tek sljedeće godine, pod prijetnjom pravne sankcije, te se tako nakon napornih godinu dana otezanja


Dorijan RIGO

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

završila drama sa solanom. Sljedeći podatak o solani dolazi iz 1615., kada se spominje u ugovoru o zakupu između Loredana i Vittorija de Rina koji ju je tada uzeo u zakup za 870 dukata godišnje. Po svemu sudeći, izgleda da su Loredani, poučeni prvim iskustvom, odlučili nemati izravnu vezu sa solanom. U drugom dijelu poglavlja objavljen je ugovor o gradnji lože ispred crkve Gospe Snježne na Pisku iz 1688. te podatci o četi Bratulići i crkvi Majke Božje od Zdravlja. Muško stanovništvo između 18 i 36 godina, koje je živjelo na području bratulićke čete, bilo je pod vojnom obvezom i jednom je godišnje bilo dužno odlaziti na vojne vježbe. Deveto poglavlje govori o barbanskim i rakljanskim bilježnicima od 1502. do 1811. Podaci o njima sačuvani su u Batelovoj ostavštini te nam daju uvid u imena i prezimena na temelju kojih točno možemo odrediti odakle su bilježnici dolazili. Većina su bili Mlečani s Terraferme ili iz same Venecije te ostali Talijani, no spominje se i nekoliko lokalnih barbanskih prezimena. Imena i titule u dokumentu pisani su kraticama. Deseto poglavlje posvećeno je oporukama barbanskih plemića iz XVI. i XVII. stoljeća. Riječ je o dvjema oporukama čiji su razlozi i okolnosti nastajanja neusporedivo drugačiji. Prva je oporuka Cecilije Vergerio, kćerke koparskog nobila. Cecilija je mlada, no teško bolesna žena koja je sigurna u vlastitu smrt i zbog toga sastavlja oporuku u kojoj ono što ima prepušta braći, sestrama i nećakinji. Druga je oporuka ona bračnog para Magagnati. Ottavio je bio barbanski kapetan, no kako su i on i njegova žena Giulia bili stari i bolesni, sastavili su zajedničku oporuku u kojoj svatko svu svoju imovinu ostavlja onom drugom, uz pokoju obvezu (Ottavio je obvezao ženu da svaki mjesec nakon njegove smrti naruči misu zadušnicu i daruje deset dukata siromašnima, dok je Giulia njega obvezala njezinoj braći isplatiti deset dukata od njezine ostavštine i svaki mjesec plaćati misu za oprost od grijeha). U jedanaestom poglavlju autor piše o oporukama barbanskih seljaka od XV. do XIX. stoljeća. Cjelina donosi bitne podatke o imovini seljaka na području gospoštije, olakšavajući čitatelju rekonstrukciju njihova života. U najstarijoj oporuci, onoj Jure Prodoljana iz 1537., zabilježeno je kako sva pokretna i nepokretna imovina, kao i vlast nad djecom nakon njegove smrti prelazi na njegovu ženu, no tu je i danas nezamisliv podatak: Jure je odredio što treba ženi ostati kao miraz ako se odluči preudati. Na kraju oporuke nalazi se sankcija u kojoj Jure zahtijeva da se sinovima koji zabrazde u kriminal ili kćerima ako postanu bludnice ostavi samo četiri solda (očito kao podsjetnik da su za moralniji život mogli dobiti puno više). Nakon toga slijede još dvije oporuke iz 1777., prva Katarine, kćeri Mate Vlahovića i udovice Antuna Bulića, čiju su oporuku nakon njezine smrti bezuspješno pokušale osporiti dvije osobe iz Krnice. Druga je oporuka ona 85-godišnjeg Ivana Perčića, koja je vrlo interesantno napisana. Osim što je rutinski odredio kćerima miraz, najstarijeg sina

343


344

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dorijan RIGO

proglasio je neospornim vlasnikom svega i posebno istaknuo da se njegovoj udanoj kćerki dodjeli junica te da nema pravo ni na što više. Vrlo je zanimljiv podsjetnik u kojem stoji kako je župnik Marinčić već deset ili dvanaest godina Perčiću dužan petnaest lira te je time Ivan osigurao da njegovom smrću dug neće otići u „zastaru“, već će se obveza uplate duga samo prenijeti na njegova sina. Posljednja je oporuka u poglavlju ona Antuna Rajka iz 1806. Njezin je sadržaj znatno kraći od prethodnog, ali ništa manje zanimljiv. Naime, Antun je svoju ženu Uliku naveo kao privremenu upraviteljicu sve imovine jer je postavio zahtjev da se njegova kći Marija uda za Antuna Kolića. Marija je kao miraz za taj brak dobila svu obiteljsku imovinu, pod uvjetom da se obveže do smrti skrbiti za svoju majku i ne izbaciti je iz doma. Posebno je napomenuo kako je bez krajnje nužde zabranjeno rasprodavati imovinu. Dvanaesto poglavlje govori o oporuci Antuna Sinčića iz 1799., u kojoj uočavamo jasnu migracijsku vezu između Buzeta i Barbana. U dokumentu je navedeno kako je Sinčić došao iz sela Cunja s područja Buzeštine. Imovina je u oporuci standardno podijeljena, ali je velik dio teksta posvećen rješavanju dugova, kako njegovih sinova prema drugima, tako i napomenama o postojanju dugova drugih prema njegovoj obitelji. Trinaesto poglavlje istražuje migracijske veze Pule i Barbana u novome vijeku koje su, kako saznajemo, bile vrlo jake. U uvodnim razmatranjima primjećujemo da je Pula, unatoč svojoj lučkoj važnosti, imala velik problem s mortalitetom te da su je na životu održavale samo migracije s okolnih područja, a među migrantima prednjačili su oni s rakljanskog i barbanskog područja. U matičnim je knjigama Pule zabilježen neprekinut priljev Barbanaca u razdoblju od 1613. do 1817. Time su oni bili najmnogobrojniji migranti u Puli s ovoga područja. Važno je napomenuti da je XVI. stoljeće doba kada Venecija počinje provoditi snažnu kolonizaciju Istre svojim dalmatinskim podanicima zbog osmanske najezde i time mijenja etnički sastav poluotoka u korist Hrvata, koji prvi put u povijesti postaju dominantan element Istre. Dobar primjer promjene etničke strukture dolazi nam iz puljskih matičnih knjiga, u čijem se popisu migranata s Barbanštine, u navedenom razdoblju, točno uočava stalan rast broja hrvatskih prezimena tijekom godina, pa se tako s početna tri u ranom XVII. stoljeću, do kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća broj hrvatskih prezimena popeo na 34. Četrnaesto poglavlje govori o mletačko-austrijskoj granici u dolini rijeke Raše koncem XVIII. stoljeća. Naime, granica između Austrije i Venecije utvrđena je Tridentskom mirovnom sentencijom 1535., no ta se granica često nije poštivala, kako na jednoj, tako i na drugoj strani. Budući da je gospoštija bila pogranični teritorij, njezina istočna granica ujedno je bila i granica Mletačke Republike, a ta se granica nalazila u mlinovima bogatoj Raškoj dolini. Važnost Raške doline potvrđuje niz


Dorijan RIGO

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

očuvanih ugovora o najmu, prodaji i popravcima mlinova, no u XVIII. stoljeću važnost raste još više jer Loredani počinju uzgajati rižu, poljodjelsku kulturu koja se tada prvi put pojavljuje u Istri. Idejom o rižinim poljima i njezinom realizacijom rukovodilo se izravno iz Venecije preko dvojice posrednika od 1789. do 1790. Projekt je započet u listopadu 1789., kada je Kopranin Francesco Gallo dovršio nacrt za izgradnju rižinih polja koja će se prostirati od mlina Novi na Raši do granice sa Sutivancem. U rujnu sljedeće godine iz Venecije je zaprimljeno 30 vreća sjemenske riže, šest motika, dvije košare za sjetvu i zapovijed barbanskom ekonomu da isplati 60 lira Kopraninu Gallu te mjesečnu plaću od 50 lira svakom radniku. Koncem 1790. iz Venecije dolazi zapovijed da se od prvih triju sjetvi u Veneciju pošalje po 20 stara riže i uputa neka se 1/4 uroda spremi za sjeme dogodine. Drugi dio poglavlja govori o prijeporima dviju država na spornoj granici, a o njima prikupljeni podatci iz fonda su „Provveditori sopraintendenti alla camera dei confini“ u Državnom arhivu u Veneciji. Profesor Bertoša donosi dva dokumenta koji svjedoče o ophodnjama granice na području Barbanštine, koje su obavljali predstavnici mletačke i austrijske vlasti kako bi se utvrdila točna međa i spriječile daljnje prepirke lokalnog stanovništva. Godine 1788. predstavnik Austrije Leopold von Lieber i predstavnik Venecije Carlo Petroni dobili su zemljovide i zadatak proći granicu na potezu Plomin – Brseč – Novaki – Grimalda te odrediti točan položaj granice na tome prostoru zbog dviju svađa lokalnih seljaka (prva 1779. i druga 1784.). Najproblematičnije područje bilo je između austrijskog Sutivanca i mletačkog Svetog Martina, gdje su izbijale najžešće svađe jer je propisana granica bila rijeka Raša, čije se korito pomaknulo. Spor je zaključen u korist Venecije koncem rujna i odlučeno je da će se postaviti međa na graničnoj točki; s mletačke strane međe pisat će „V/1788“, a s austrijske „A/1788“. Tako je službeno okončan ovaj problem, no iz sljedećeg izvješća saznajemo da tu nije bio kraj problemima na lokalnoj razini jer su se Barbanci žalili kako je netko ukrao oznaku međe i novi grb Republike, pa su bili prisiljeni sporne predmete dati ponovno isklesati o svojemu trošku. Lokalni sukobi oko granice riješit će se tek 1797. propašću Mletačke Republike i stupanjem Istre najprije pod austrijsku, pa francusku, a zatim opet pod austrijsku upravu. Zaključujemo da je knjiga prof. dr. sc. Slavena Bertoše djelo čija je svestranost zadivljujuća. Autor nije o prostoru koji poznaje pisao na temelju nekih izvora, već je uložio dugotrajan trud u terenski rad. Primjerice, opisao je izgled i položaj svake špilje, kapelice, crkvice i mjesta te je priložio fotografije za svaku od njih. S povijesne strane, ovo nije djelo koje govori o povijesti u klasičnom smislu riječi jer knjiga vrvi podatcima koje većina autora potpuno zanemaruje, a to su podatci o običnom čovjeku. Autor pruža uvid u mentalitet, svakodnevicu i probleme prosječnog stanovnika gospoštije, a u nekoliko navrata možemo uočiti odnos feudalnih gospodara

345


346

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Dorijan RIGO

prema stanovnicima. Nisu manje zastupljene ni teme o migracijskim procesima te o lokalnoj crkvenoj povijesti, gdje ne čitamo samo o djelovanju lokalne crkve, već i o mjesnim bratovštinama i njihovim financijskim poslovima. Što se izvora tiče, profesor Bertoša uglavnom se posvetio istraživanju potpuno nepoznatih izvora, zbog čega djelo ima posebnu vrijednost, a u slučaju da tko odluči proučiti navedena vrela ili ih ponovno istražiti, nije primoran putovati u arhive jer je pisac ovoga djela dao prijepise svakog od njih. Na razmjerno malo stranica „čistoga“ teksta (218) objavljeno je puno podataka koji nisu suhoparno nabrojeni, već su puni zanimljivosti, zbog čega se djelo čita budno i s lakoćom. Dorijan Rigo, Pula


AUTORI


348 Autori i suradnici u ovome dvobroju Božica Jelušić, Đurđevac – književnica Dr. sc. Igor Šipić, Split – književnik BiserkaTežački Kekić, Kneginec Gornji – književnica Franjo Džakula. Đakovo – književnik Tomislav Milohanić, Poreč – književnik Miroslav Pelikan, Zagreb – spisatelj Dražen Zetić, Zagreb – književnik Marija Dejanović, Sisak – studentica Mr. sc. Božidar Petrač, Zagreb – književnik i prevoditelj Mr. sc. Vanesa Begić, Pula – prevoditeljica, književnica i novinarka Adrian Cvitanović, Zagreb – književni prevoditelj Natalija Grgorinić, Ližnjan – književnica Ognjen Rađen, Ližnjan – književnik Lorena Monica Kmet, Buje – književna prevoditeljica Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – prevoditeljica i znanstvenica Dr. sc. Žarko Paić, Ivanić Grad – sveuč. profesor, filozof i pisac Dr. sc. Ivo Runtić, Zagreb – sveuč. profesor i književnik Božica Zoko, Gradište – književnica Dr. sc. Vlasta Markasović, Vinkovci – književnica i znanstvenica Dr. sc. Maja Profaca, Zagreb – filozofkinja Nada Galant, Žminj – književnica Dr. sc. Neven Sesardić, Zagreb – filozof Filip Zoričić, Pula – prof. hrvatskoga jezika i povijesti Miroslav Međimorec, Zagreb – književnik Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritičar Alvijana Klarić, Gračišće – prof. hrvatskoga jezika i književnosti Dr. sc. Slaven Bertoša, Pula – povjesničar i sveuč. profesor Dorijan Rigo, Pula – student Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – sveuč. profesorica i prevoditeljica


SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?


350

NOVA ISTRA Literary, Art and Cultural Journal Zeitschrift für Literatur, Kunst und Kultur Rivista di letteratura, arte e cultura Pula, Croatia / Kroatien / Croazia, No. 3-4/2016 The introductory section presents pieces of prose and poetry writing by contemporary Croatian authors. While some of them are well-distinguished, the others are young and still “unknown” but their time is surely coming. We have also included a cycle of dialectal (Chakavian) poems since dialectal literature is a source of contemporary national literature and very vivid in any Croatian region. The translation section includes excerpts from French, Italian, Polish and Canadian literature, here translated into Croatian for the first time. Besides, there is the text which reminds us of 60th anniversary of the Hungarian Rebellion against the Soviet communist oppression, for the clean face of socialism; it was suppressed and run over by the Soviet tanks, recording a considerable number of the Hungarian victims. The central topic of this volume refers to the complete translation of the entire issue of the Columbian journal La Opinión (The Opinion), comprising texts by literary and other distinguished authors, published in 2014 to commemorate the death of the great writer Gabriel García Márquez. The essay section presents, for instance, the philosophical text on the relationship between frenzy and aesthetics (the psycho-technique of life), and the autobiographical record about the experiences in the Democratic Republic of Germany from the perspective of a Croatian university intellectual in the second half of 20th century, along with his vivid, direct memories of the fall of the Berlin wall. In the native region section, we briefly depict the lives of some important Croatian intellectual people from Istria in 20th century, and remember their works. Finally, there are also published a few reviews regarding some newly-released books in the fields of literature, memoire writing and historiography. Translation: R. Šamo, Pula


WHAT TO FIND AND WHERE? IN MEMORIAM BRANIMIR BOŠNJAK (1943 – 2016) ANTE STAMAĆ (1939 – 2016) CONTEMPORARY LITERATURE BOŽICA JELUŠIĆ Obljetnica za vratom / The Anniversary Breathing down My Neck IGOR ŠIPIĆ Lunette BISERKA TEŽAČKI KEKIĆ Blaga narav noći / The Tender Nature of Night FRANJO DŽAKULA Između zvijezda i očaja / Between Stars and Despair TOMISLAV MILOHANIĆ Nove pisme / New Poems MIROSLAV PELIKAN Pomoćnik / The Helper DRAŽEN ZETIĆ Mediteranske kronike / The Mediterranean Chronicles MARIJA DEJANOVIĆ Pjesme / Poems NEW TRANSLATIONS GEORGES BERNANOS Sveti Dominik / St. Dominick (transl. B. Petrač) VITALIANO BRANCATI Don Giovanni na Siciliji / Don Giovanni in Sicily (transl. V. Begić) WIKTOR WOROSZYLSKI Mađarski dnevnik 1956. The 1956 Hungarian Diary (transl. A. Cvitanović) DANIEL ALLEN COX Trusna usta / Mouthquake (transl. N. Grgorinić & O. Rađen) CLAUDIA VONCINA Duhovni poziv / The Spiritual Call (transl. L. Monica Kmet)

351

8 9

14 29 40 58 66 73 79 83

92 113

137 150 170


352 TOPIC: GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ Skupina autora / Group of Authors: Život ispunjen stvaralaštvom – veličina velikana The Life Full of Creativity – The Greatness of the Great Man (transl. Ž. Lovrenčić) ESSAYS AND NOTES ŽARKO PAIĆ Mahnitost i estetika / Frenzy and Aesthetics IVO RUNTIĆ Mostom preko Zida / Across the Wall Via the Bridge BOŽICA ZOKO Nemoj mi na zlo pristajati / Don’t Agree on the Evil (The Zrinskis & the Frankopans) VLASTA MARKASOVIĆ Dragotinsko svetište Blažene Djevice Marije u romanima Adama Rajzla The Dragotin Sanctuary of the Blessed Virgin in the Novels by Adam Rajzl MAJA PROFACA Predodžbeni prostori / The Spaces of Conceptions CONTRIBUTIONS ON THE NATIVE REGION NADA GALANT Dr. sc. Ante Kresina / Ante Kresina, Ph.D. NEVEN SESARDIĆ Kako biti čovjek u teškim vremenima: Berto Črnja How to Be a Man in Difficult Times: Berto Črnja FILIP ZORIČIĆ Ivan Cukon – život i djelo / Ivan Cukon – Life and Work CRITICAL REVIEWS MIROSLAV MEĐIMOREC „Monumentalna epska kronika“ / The Monumental Epic Chronicle (Nevenka Nekić: Jaka / The Strong One)

175

216 249

259

280 296

304

309 313

318


353 BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Literarni spomenik rodnome gradu“ The Literary Monument to the Birth Place (Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada / Sarajevo, the City Plan) ALVIJANA KLARIĆ „Bašići kroz prozorčić djetinjstva“ Bašići throughout the Small Window of Childhood (Vesna Ujčić: Voknajce moga ditinstva The Windows of My Childhood) SLAVEN BERTOŠA „Prilog poznavanju prošlosti otoka i grada Paga“ Towards the Better Knowledge about the Past of the Island and Town of Pag (Josip Celić: Pag kroz rukopis Gjure Szabe Pag in Gjuro Szabo’s Handwriting) DORIAN RIGO „Barban i Barbanština u novom svjetlu“ Barban and the Barban Area in the New Light (Slaven Bertoša: Barban i mletački Loredani... Barban and the Venetian Loredan Family)

325

330

334

338

Autori / Authors Summary & What to find and where?

347 349

Naša izdanja / Our publications Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK / Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association

355


Časopis Nova Istra 3-4/2016.  
Časopis Nova Istra 3-4/2016.  
Advertisement