Page 1


ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UMJETNOST K U LT U R U br. 3 | 4 go diš te X X ., s v. 52. Pula, jesen-zima 2015.

UDK 821.163.42/821/7/008/304

ISSN 1331 - 0321


GDJE JE ŠTO? U sjećanje PAJO KANIŽAJ Moj hrvatski

10

NIKOLA KRALJIĆ * * *

11

20. / 25. STJEPAN ČUIĆ Naročita institucija

14

BOŽIDAR PETRAČ Dvadeset godina „Nove Istre“

15

SUVREMENA KNJIŽEVNOST ZVONKO KOVAČ Neka je more žudnja

18

MILKO VALENT Nina_ledena haljina

23

TOMISLAV DOMOVIĆ Ljubavni abecedarij (Duša)

35

NADA GALANT Hip prvo tugi

41

DANIEL NAČINOVIĆ Četiri godišnja doba / The Four Seasons

48

Tema: HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU 12. Pulski dani eseja LJILJANA AVIROVIĆ Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija

58

MILAN BOŠNJAK Pričanje fra Joze Župića – priča iz tuđine i/ili priča iz duše

65

VALNEA DELBIANCO Talijanska čitanja hrvatske ranonovovjekovne književnosti

85


GDJE JE ŠTO? ŽELJKO IVANKOVIĆ Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini

94

ZVONKO KOVAČ Nova međukulturna književnost?

111

ŽELJKA LOVRENČIĆ Poezija Doroteje Zeichmann Lipković

123

ANTUN LUČIĆ Otisnuća u književnu baštinu

130

JELENA LUŽINA Hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici

147

ZOLTÁN MEDVE S ratišta prema otoku

157

ŠIMUN MUSA Pjesništvo Krešimira Šege

166

MILORAD NIKČEVIĆ Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književno-kulturnih veza... 179 MILE PEŠORDA Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH

192

MILORAD STOJEVIĆ Franc Rotter, človik ohne Sprache Franc Rotter Croatia liberata (prep. N. Palašić)

203

ĐURĐA STRSOGLAVEC Stari „dugovi“ i recentni naslovi

228

ĐURO VIDMAROVIĆ Posljednji pjesnici Hrvata u Boki kotorskoj?

239

SANJA VULIĆ O književnosti Hrvata u Mađarskoj

285

SANJA VULIĆ Hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj

310

TOMISLAV ŽIGMANOV Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini

328


GDJE JE ŠTO? Nagrada „Zvane Črnja“ za 2014. Pavao Pavličić: „Narodno veselje“ Obrazloženje: Vinko Brešić

338

NOVI PRIJEVODI PATRICK MODIANO Efemerid (prev. B. Brlečić)

344

WALTER RHEINER Kokain (prev. M. Soklić)

354

GAETANO LONGO Pjesme (prep. V. Begić)

370

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI ŽARKO PAIĆ Kierkegaard i moć tehnosfere

382

MICHAEL PAUEN, HARALD WELZER Stakleno društvo (prev. M. Soklić)

411

BOŽICA ZOKO Naposljetku, početak boljeg svijeta! (: Z. Balog)

416

MIROSLAVA TUŠEK Obljetnica: Prvi hrvatski slavistički kongres, Pula 1995.

423

U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ JANKO ROŽIČ Gorane, prijatelju dragi!

436

GORAN STARČEVIĆ Smisao i granice politike prijateljstva

439

HRVATI I UKRAJINCI OLEH HIRNYK Od kolonijalizma do neovisnosti (prev. N. Lumezi i Đ. Vidmarović)

480


GDJE JE ŠTO? PRILOZI O ZAVIČAJU ZVANE ČRNJA Manipulacije s hrvatskim prezimenima u Istri

516

ANA DEBELJUH Repertoar talijanskih dječjih pjesama u Šišanu početkom 20. stoljeća 520 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Svestrani svjedok vremena: profesor i pisac Tugomil Ujčić

545

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI IVAN J. BOŠKOVIĆ „Slojevita, temeljita, nezaobilazna knjiga“ (Vinko Brešić: Hrvatska književnost 19. stoljeća)

550

IVICA MATIČEVIĆ „Brdo s kojeg se vidi cijeli svijet“ (Ivica Prtenjača: Brdo)

564

BOŽICA PAŽUR „Dva pjesnička barda u zajedničkoj knjizi“ (Petrović i Sinčić: Zvoni & Vitar)

569

NEVENKA NEKIĆ „Kinč slavni vrhu sve dragosti“ (Katica Ivanišević: Antologija pjesništva otoka Krka)

573

DARIJA ŽILIĆ „Hodopis Andriane Škunca“ (Andriana Škunca: Hodopis rubovima otoka)

577

ANDREA ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ „U matici hrvatskoga pjesništva“ (Đuro Vidmarović: Jurica Čenar – hrvatski pjesnik iz Gradišća)

581

Autori Summary & What to find and where?

588 589

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

597


U SJEĆANJE

PAJO KANIŽAJ Moj hrvatski

9

10

NIKOLA KRALJIĆ * * *

11


10

U SJEĆANJE

PAJO (PAVAO) KANIŽAJ (Đelekovec pokraj Koprivnice, 22. srpnja 1939. – Krapinske Toplice, 4. studenoga 2015.)

MOJ HRVATSKI zaplakao sam hrvatski progovorio hrvatski hrvatski govorim šapćem hrvatski šutim hrvatski sanjam hrvatski i na javi sanjam hrvatski volim na hrvatskom volim hrvatski pišem hrvatski kad ne pišem ne pišem hrvatski sve mi je na hrvatskom hrvatski mi je sve Dragi Pajo, kolega i prijatelju, s osobitim poštovanjem i tugom opraštamo se od Tebe jednom tako tvojom i tako našom pjesmom. Neka ti je laka hrvatska zemlja. Bog, nezaboravni naš. Tvoji Istrani iz IO DHK Pula


U SJEĆANJE

NIKOLA KRALJIĆ (Omišalj / o. Krk, 29. XI. 1930. – Rijeka, 30. X. 2015.)

*** Je ovo vrime ča će se delat na kraju je ovo vrime bandiri naše na kraju je ovo vrime kamo nas puti vode je ovo vrime kamo nas judi vode vrime sudec verhovni judi moji verhovni

Hvala Ti, Miko. Počivao u miru, dragi naš Mikula. Kolege i prijatelji iz Istarskoga ogranka DHK Pula

11


20. / 25.

13

STJEPAN ČUIĆ Naročita institucija

14

BOŽIDAR PETRAČ Dvadeset godina „Nove Istre“ i četvrt stoljeća ogranka DHK u Puli

15


14

20. / 25.

Naročita institucija Istarski ogranak DHK naročita je institucija u suvremenoj hrvatskoj književnosti, tj. u književnome životu, a časopis „Nova Istra“ već je dvadeset godina nešto zaista novo u hrvatskoj periodici. Uređivan je marno i stručno, iz broja u broj sadrži spektar tema i ideja. Osvrće se na sva aktualna pitanja književnog života, otvoren je svim razboritim idejama i novim autorima. Uređivački mu je standard na visokoj razini, jezik mu je moderan, ali nije u njemu zaboravljena ni tradicija, kako književna, tako ni jezična i – općenito kulturološka. Istra se kroz taj časopis zrcali svojim značenjem i horizontalno i vertikalno. Mnogo je pisaca iz Istre postiglo punu afirmaciju u Hrvatskoj upravo preko „Nove Istre“. Utoliko su obljetnice, i 20. časopisa i 25. ogranka Društva hrvatskih književnika u Puli, datumi u hrvatskom književnom životu. Stjepan ČUIĆ, književnik i bivši predsjednik DHK


20. / 25.

Dvadeset godina „Nove Istre“ i četvrt stoljeća ogranka DHK u Puli Nakon časopisa koji su s većim ili manjim prekidima izlazili u Istri, počam od „Istarskoga borca“ (1953.-1979.) do „Istarskoga mozaika“ (1963.-1974.) i „Istre“ (1974.1993.), od lipnja 1996. pojavljuje se „Nova Istra“, časopis za književnost, kulturne i društvene teme, danas u nakladi Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Od prvoga broja časopis kontinuirano uređuje Boris Domagoj Biletić. Danas kada časopisi više ne funkcioniraju u skladu s krilaticom po kojoj su oni „motori književnosti“, kad su prepušteni pukom životarenju i preživljavanju, s vrlo malim, često nedovoljnim za tiskarske troškove, financijskim potporama i kad se tiskaju u vrlo malom broju primjeraka, časopis „Nova Istra“ vrlo odvažno, samoprijegorno i ustrajno objavljuje priloge suvremenih hrvatskih književnika svih generacija, ali i prijevode stranih autora, što klasika, što suvremenih stranih pjesnika i pisaca. Dvadeset godina njegova kontinuirana izlaženja jasno pokazuju koliko inventivnosti, mara i stručnosti glavni urednik ugrađuje u časopis koji njeguje istarsku, hrvatsku, europsku i svjetsku književnu riječ. Unatoč postupnoj, ali stalnoj uskrati financijske potpore Ministarstva kulture, „Nova Istra“ uspijeva kakvoćom priloga i tema, kakvoćom koju danas imaju vrlo rijetki hrvatski književni časopisi, održati se kao vrstan, bogat i pluralan književni časopis koji svoj prostor otvara vrlo različitim autorima i njihovim poetikama. Kao osobitu vrijednost „Nove Istre“ želim istaknuti njezine tematske blokove koji su otvoreni bilo velikim i značajnim obljetnicama hrvatskih pisaca, bilo prilozima s tradicionalne manifestacije Šoljanovi dani, bilo sa susreta Pulskih dana eseja... „Novoj Istri“ i njezinu glavnom uredniku Borisu Domagoju Biletiću od srca želim mnogo uspjeha i vrijednih prinosa koji bitno obogaćuju našu suvremenu književnu scenu. Božidar PETRAČ, predsjednik Društva hrvatskih književnika

15


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

17

ZVONKO KOVAČ Neka je more žudnja

18

MILKO VALENT Nina_ledena haljina

23

TOMISLAV DOMOVIĆ Ljubavni abecedarij (Duša)

35

NADA GALANT Hip prvo tugi

41

DANIEL NAČINOVIĆ Četiri godišnja doba / The Four Seasons (Haiku pjesme / poems)

48


18

Zvonko KOVAČ, Zagreb

NEKA JE MORE ŽUDNJA

Neka je more žudnja, a jezero želja Neka je more žudnja, a jezero želja koje raste sa samoodricanjem, neka smo postavili ustave, brane iznad prirodne obale, šaša i muškoga rogoza: naše je prijateljstvo trajno i sasvim stvarno, postojano, na rubu iskušenja, nježnosti i prepiranja, preplavljeno vodama srodnosti, samoće. Ovako bespolni, poništavamo vrijeme i navike, obilježja razlika, biljege doba, šireći međuprostore jastva: toplinom ruku, nijemim, nemoćnim zagrljajima, očajem. Ironijom, svojom i međusobnom beskonačnosti. Dobro jutro ljubavi, u nepostojanju Dobro jutro ljubavi, u nepostojanju sam, u blagosti vedrine. U svakom slobodnom trenutku, pri pripravljanju kave, ispijanju čaja, obuzima me slabost, blagost topline, pomisao dragosti. Ne mogu odoljeti, da te ne zazovem, da se barem s jutra ne predam svom snu, samogovoru, samoći koju s tobom dijelim. Sve kao da je u žudnji, u slikama, u dugim sjenama jesenjega jutra, ugodi prve topline stana. Tijelo ne traži nježnosti, odričemo se strasti, razgovora, susreta. Samo ljubav bdije nad nama, kao želja, himera.


Zvonko KOVAČ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ovdje imaš jezero, ondje more Ovdje imaš jezero, ondje more, uz jezero kao da se u tebi nastanjuju slike sklada i nježnosti, povjerenja, kadrovi s ljubavnicima, golom posteljom: ovdje te obuzimaju scene tuge, trenuci samoće, trnci jesenje hladnoće, u izmicanju vrućeg ljeta, neodgodive duge zime, lijenosti. Jezero ti se priviđa kao varka ljubavi, modrija od mora, ali stvarna, kao realno prema irealnome: jezero je ljubav mora, trag sjećanja, zaostala slatka količina vode, ograničena obalama, zavisna od crne rijeke, hladnih izvora bistrine, topline na mjesečini. Dana bez kraja, večeri bez mraka, noći bez prestanka: jezero je tamna zdjela nježnosti, uzajamnih valova, njihovih vrhunaca. Jezero je ljubav mora, strast plivanja, daleka jeka raja, izgona, tihe boli nedostajanja, smijeha i sunca, sjaja nedosanjana. Proljeće se pokazalo kao obmana Proljeće se pokazalo kao obmana, grad je izgledao zapušten, travnjaci izgaženi, gredice s cvijećem neuređene, prolazi išarani grafitima, prljavi, skromnost kao bijeda: hodao sam zdvojan, usamljen, izgubljen, premda u društvu, sve se pokazivalo u stvarnosti, običnosti, vodostaj sjete rastao je u poplavu turobnosti, gubitaka duše. Nećeš vjerovati, kako je bilo poslije: zamišljenost se smjenjivala sa smjernošću, obmana sa svesvejednosti, ljubav s prijateljstvom, loša svagdanjost s varkom nesvakidašnjosti, neuroza s dobrotom, nemir s pomirenosti, blagim nepovjerenjem. Ne znam što bih, s tom pregršti nježnosti Ne znam što bih, s tom pregršti nježnosti i slobode. U nedjeljno kasno popodne, kada se u mom sjećanju talože slike bliskosti, tople vode i poljubaca, radosti plivanja, žudnje zbog izbivanja, nezaborava tijela: kao slomljena ruka na licu, ruka u ruci, topla jezgra dodira, zaborava i trajanja, ljubavi i zdvajanja, nužnoga razdvajanja. Sloboda je spoznata nježnost, povjerenje čula, neodoljiva srodnost, laka predanost. Postajemo si mjera vodostaja mladosti, pritajene strasti, mogućnosti otvorenosti, unatoč automobilskim nezgodama, odlascima djece, umoru i traču, nježno dodirivanje, viljemovka s čajem od metvice.

19


20

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvonko KOVAČ

Neprestano prebirem po ostacima Neprestano prebirem po ostacima blagdana: prazno lice ništavila, samoće, probija sve razumne granice stvarnosti. Nigdje mjesta mističnome, nigdje smisla sakralnoga: svakodnevno izbija kao cvijet pamuka, zelena ruža razdora. U molitvama prazan verbalizam, u pjesmama profanost glazbe, samo se riječi, fragmenti priča, otimaju besmislu rituala, bijedi tumačenja. Otima se nježnost odmornom tijelu, budnosti duha, bistrini spoznaje. Nedokučiva je dubina nesporazuma, nespoznatljiva lakoća zaborava, ljepota bdijenja. Pogledajmo što je taj naš život, Barbara Pogledajmo što je taj naš život, Barbara, kad nismo zajedno, kada ne razmjenjujemo pisma, poruke, osjećaje. Naše male teorije bez dna, koje redovito gubim, kao brzopotezne partije šaha, u kojima se uvijek otvaram tamo gdje sam najslabiji, na liniji lovca, iako sam samo lugar, koji prorjeđuje šumu, kultivira prirodu, da srna ne bi izgubila put. Čuvar parka u zimskom periodu, u doba adventa, kada se sve urušava u retoriku kiča, urbanu prazninu, privid blještavila, potrošačku žurbu, od čega je sve teža samo mučna tišina noći, potreba duha za vedrinom, tjelesnom radosti. To su reminiscencije bez eha, bez dúge. Sva blizina koja mi nedostaje Sva blizina koja mi nedostaje, sva nježnost sjećanja, dodira, tijela, sva žudnja, nerazumijevanja, nestat će u noći koja nam preostaje. Bit će to večer moje šutnje, oproštajna noć puna nježne strasti, ti ćeš o svemu govoriti, sve znati, kako se voli i stari, smije i pati. Ostavit ću ti samo dah, od puti topao, sjenu lika, s kojim ćeš naga govoriti do neba – u kojemu se nastanio tvoj duh, tvoja sjena, što me postojano prate – u snu i u zaboravu, u rastancima, u blizini koja mi nedostaje.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvonko KOVAČ

Jesen je kot pomlad, kot zamujeno poletje Miranu H.

Jesen je kot pomlad, kot zamujeno poletje, prav vroče je in študentke so se takoj slekle: ena je v izzivalnih nogavicah včeraj tekla čez zebro, a kratko krilce se ji je povzdignilo na vetru, tako nepozabno lepo, da sem pozabil na leta. Pišem staremu prijatelju, ki se bliža šezdesetim, a jih ne prizna, o nenadni nagosti, o domačiji pri mami, ki naj bi bila urejena, kot je njegova pri tašči, ker živi z lepotico, ki je brezkončno vesela, da bo babica. On nam vsem, z nalezljivo neprisiljenostjo in z digitalno humanistiko, z lastnim programom zastonjkarstva in varčevanja, strasti večje od ljubezni, pokaže pot v nezaskrbljeno mladost in radost življenja. Obremenjeni z denarjem, lastnino in položaji, svojimi nezasluženimi značaji, pozabljamo na preprost smisel prijateljstva, ki je prisrčnost in odprtost, sorodnost v razlikah, zastonjsko varčevanje človečnosti. V noči, ko je dan enak noči V noči, ko je dan enak noči in poletje poljublja jesen, zdi se mi, da sanjam, čeprav sem buden in zvezde so jasne, objame me sama nežnost misli, da se jesen ne bo tako hitro poslovila od vročega poletja, ki nas je spet presenetilo svojim poželenjem, svojim norim hrepenenjem, nesramnimi željami in spomini, ki se kopičijo kot stare sanje, v barvah najlepših slik. Raste v nama nelagodje časa, povzdiguje se voda strahu, brezkončno morje neresničnosti. Sada se možemo prepustiti glazbi i snovima Sada se možemo prepustiti glazbi i snovima, predati se čežnjama, bjelini i slovima. Iza nas su strepnje i strahovi, preokreti, na mah donesene odluke, neslučajni gubitci. Iza nas su smutnje, opsjenari, a s nama zrelo jutro, rosa, dobre slutnje, zdravi san: žena kao stablo mlade jabuke, na blagom vjetru. Savija se, i ja sam zabrinut kako će za bure, u neverama, u nevjerama, koje se množe s poludjelom prirodom, dok idem svojim morem, svojom rijekom, svojim svodom, svojom vodom. U hramu naše nesvodivosti.

21


22

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zvonko KOVAČ

Nisi sama, nismo sami Nisi sama, nismo sami u necjelovitom svakodnevlju, koje se tako ustrajno dijeli i u podjelama razmnožava. Nisi sama, ni u podjelama ni u nepripadnostima. Veže nas bratstvo ljudi, ona prvobitna snaga zajedništva, svrha čovječanstva, njegove povijesti. Mi smo samo nesigurno društvo ljudi sa svim svojim snažnim slabostima, sa svim svojim slabim vrlinama, krhkim samopouzdanjem. Ne boj se, nismo sami u svojim samoćama, negdje već u susjedstvu ili u najdaljoj daljini, bdije ista samoća, ista ljubav, koja nas tajno, trajno povezuje. Mi smo skriveno sestrinstvo srodnosti, energija dobra koja blaži bol, izravnava gubitke i hrani naše umorne duše. Bodri nas nevidljiva sila života, spoznaja svoje jedinstvenosti, običnosti. Ljudske sudbine, priče, geste – znakovi prajezika, zaigranost, djetinja nježnost dodira. Hrabri nas sloboda samoće, svrha nepripadanja, strpljenje kojim dočekujemo novi dan, nove obveze. Održava nas budno oko čovječjega duha, međusobne sličnosti, istorodne skupnosti među razlikama.


Milko VALENT, Velika Gorica

NINA_LEDENA HALJINA U učionicu prodire blijedo jutarnje svjetlo. Buka koju proizvode njeni roditelji alkoholičari kad se svađaju nesnosna je. Bukom i nemarom onečišćeno takozvano obiteljsko gnijezdo. Miris prljavo-sive oskudice u starom opjevanom radničkom kvartu Trešnjevka. Uzalud je nekoliko puta zaredom spomenula i mami i tati da slavinu u kupaonici napokon treba zamijeniti. Oni je nisu čuli, tata zbog suviše alkohola, a mama zbog modrice ispod desnog oka koje ju je jako boljelo. Mrzi bespotrebno kapanje vode. Ljudi su neoprostivo neodgovorni. Buka u razredu je predivna. To je interaktivna kreativna buka. Brzo smjenjivanje misli. Zar se to samo meni događa? To brzo smjenjivanje misli. Možda to i nije ni čudo: ovo su brza moderna vremena. Tako je mislila Nina očekujući da se pojavi učitelj Vincent i održi prva dva sata puna zamršene gramatike, elegantnih jezičnih zaokreta, novih riječi i fraza. Usput je pomislila da ime grada u kojemu se upravo nalazi, Oxford, ima isti broj slova kao i njezino prezime Horvat. To su dakle dvije šestice. One u Nininoj simbolici predstavljaju kućni broj njezine škole engleskog jezika u Banbury Roadu. Zadovoljna je stanjem svojeg intelekta i svojeg britkog duha.

23


24

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

Zna da je iznadprosječno pametna. Ona to dobro zna. U svakoj žilici svojega tijela osjeća jaku životnu snagu; u vijugama osluškuje rad neurona; njezine sinapse rade besprijekorno. Toliko je zadovoljna sobom da se može promatrati izvana. Ali Nina Horvat je, misli Nina, daleko od globalno sveprisutne shizofrenije koja je zahvatila ne samo njezinu nesretnu zagrebačku obitelj nego i cijeli svijet, a najviše Sjevernu Ameriku i Bliski istok. Za doručak je imala krepku hranu: neizbježne otočke pahuljice, mlijeko, lipov med i maslac na kruhu. Njezina stanodavka Ella Cross rekla joj je da lijepo izgleda u haljini. „Odsad ću nositi samo bezosjećajne ledene haljine“, pomislila je. Mirna je kao luđak u predvečerje. Voli o sebi razmišljati na taj provokativan poetski način. Puna je samopouzdanja. Takva je oduvijek. Težak život u oskudici učvršćuje i duh i tijelo. Već je na prvi pogled jasno da se Nina razlikuje od kolegica i kolega u razredu, osobito od kolegica jer jedino ona ima izrazito bistre oči, urednu školsku opremu i nosi lijepu haljinu; sve kolegice nose uz tijelo prianjajuće hlače, uglavnom poderane traperice. „Čovječe, ja sam žena, a moje su kolegice obične djevojke!“, pomislila je Nina. Situacija u oksfordskoj školi engleskoga jezika slična je kao i na anglistici Filozofskog fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme jednog predavanja, kad su studenti zamršenim rječnikom analizirali roman Ženska francuskog poručnika, Anja joj je, gledajući sadržaj njezine savršene uredne pernice, rekla da je vojnički uredna i da bi bila dobra kao vojnikinja na svakom ratištu. Svojim smislom za raspored stvari, dodala je pronicljivo Anja, pobijedila bi u pustinji za nekoliko jurišnih dana svaku vojnu formaciju pa čak i novu muslimansku državu koja pred našim očima upravo nezadrživo buja. Ali pustimo sad na miru pozadinskih sjećanja Zagreb, dragu Anju, njezinu najbolju prijateljicu, kojoj se više nikad neće javiti. Ne samo Anji, neće se javiti nikomu. Već od prošle godine, kad je donijela odluku o bijegu iz obitelji razorene oskudicom i alkoholom, njeguje bešćutnost. Bešćutnost neki nazivaju emocionalnom hladnoćom. To čak tvrde i liječnici, tobožnji stručnjaci za psihu. Pogrešno, misli Nina. Bezosjećajnost je jedna od najjačih i najtoplijih emocija na svijetu; ona toliko ispunjava ljudsko biće da se takav bezosjećajan čovjek uvijek osjeća beskrajno uzbuđeno. Bešćutan čovjek nikad nije usamljen. Njegovo „ja“ neprekidno proizvodi tamnu neprobojnu prazninu u kojoj je zabavno živjeti. Ne, neće se javiti Anji. Nina je pobjegla iz Zagreba, ona je sad u drugom svijetu. To je svijet oblačne Engleske. Ipak, ponekad ima i sunca. Eto, primjerice, danas se očekuju sunčani intervali. Ujutro je pročitala prognozu na internetu. Osim nje, nitko u oksfordskom razredu nema pernicu. Ona ima veliku pernicu od prave kože. Ne zna od koje je životinje ta koža. Vjerojatno od svinje. To je čvrsta, plemenita i pouzdana koža. Svinje su zbog toga jako popularne u čitavom svijetu, ali ne samo zbog toga. Njihovo meso pripremljeno na razne načine baca u gastronom-


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ski trans gotovo cijelo čovječanstvo, osim nesretne pripadnike zaostalih religija koje svojim vjernicima zabranjuju jedenje svinjskog mesa. Te religije tvrde da je svinjsko meso nečisto. Nevjerojatno! Zbog čega nije, primjerice, nečisto ovčje meso uopće nisu odgovorili. Jučer se u pubu The Eagle and Child zamalo posvađala s nekom glupačom koja je uporno tvrdila da je plastika jedino pravo, jedino ekološko rješenje za školske potrepštine, uključujući i pernice. U ispranim plavim očima te djevojke, koja je rekla da se zove Helen i da studira fiziku, osjetila je veliko oduševljenje za prava životinja, ali ne i za prava ljudi. U Nininoj pernici uredno su poredane grafitne olovke, flomasteri, olovke i penkale u živopisnim bojama, šiljilo i dvije gumice za brisanje boje pijeska. Sjedi mirno na svojem stolcu, uzdignute glave i visoka mudra čela hrabro čeka da u razred uđe čovjek iz Južne Afrike, učitelj Vincent, dok Marva, njezina vršnjakinja iz Turske, na svojem golemom pametnom telefonu izmjenjuje poruke s dečkom iz Ankare. Nina nekoliko sekundi aktivno sanjari o situiranom muškarcu. Već peti dan odlazi u čuveni pub The Eagle and Child. U pubu ruča, pijucka pivo i Americano, bljutavu slabu kavu, i ostaje cijelo popodne čitajući uznemirujuće knjige poput njezinih omiljenih romana (Tessa iz porodice d’Urberville: Čista žena Thomasa Hardyja i Lolita Vladimira Nabokova) ili razgovarajući s mnogo mladih žena. Razgovara i s mnogim muškarcima, ali muškarca za kojim traga još nije upoznala. Ulazi učitelj Vincent, sjeda za svoj stolić i izgovara imena studenata provjeravajući tko je prisutan. Učitelj je krupan nasmijan čovjek u ranim srednjim godinama. Oženjen. Zlatni prsten svjetluca na njegovu prstu. On je očito, misli Nina Horvat, pristalica retro-stila i sigurno navija za političku bagru torijevaca, ljigavih licemjernih konzervativaca, kako ih naziva njezin stanodavac David Cross. No Nina mora priznati da je Vincent dobar učitelj engleskoga. Dva školska sata oštrog rada praćenog provalom smijeha radosnih studenata koji su kako nastava odmiče sve budniji. Sadeko iz Japana govori nerazumljiv engleski. Marva je dobra u izgovoru, ali ne može se, dakako, mjeriti s odličnom Ninom. Nina je spremajući se za bijeg mjesecima svakog jutra za vrijeme tjelovježbe slušala na televiziji CNN, za vrijeme doručka na kompjutoru BBC Radio Oxford, a u trenucima predaha između predavanja na anglistici i raznih teških poslova gledala je britansku humorističnu seriju Only Fools and Horses, na hrvatski prevedenu kao Mućke. Ella Cross rekla joj je da poznati izraz Lovely Jubbly izgovara kao prava Britanka iz južnog Londona. U razredu neprekidno primjećuje „muke po engleskom“. Jan se, jadan, muči sa sintaksom, Christoph također. Njihov jak njemački naglasak vrlo iritira Ninu. Stefano ima grozan izgovor; pjevuši engleski u talijanskom ritmu. Danas su čitali i komentirali zanimljiv članak iz Guardiana o neurotičnom konzumerizmu. Ninine komentare učitelj Vincent dvaput je pohvalio. Nina je ponosna. U oksfordskom šoping centru West Gate promatrala je uživo taj

25


26

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

fenomen puna dva sata. Primijetila je da su neurotični kupci uglavnom debeli muškarci i ekstremno debele žene bez obzira na boju kože i etničko porijeklo. Pokušala je zamisliti kaotičnu psihu tih ljudi. Sigurno pate od nedostatka osnovne inteligencije i od teške nesanice, a noć do jutra kad odlaze na posao krate slikama raznih proizvoda na internetu. Gledala ih je dva sata. Obilazili su šoping centar s neurotičnim sjajem u očima i panično kupovali robu, najviše onu po sniženim cijenama. Upečatljive scene: njihovi strastveni pokreti dok biraju premećući majice, gaćice i čarape. Nina pogleda kroz prozor. I dalje je oblačno. Caramba café je veseli „pakao“ (Nina) multikulturnosti posut osmijesima naizgled bezbrižnih mladih ljudi. Pauza između dva bloka po dva školska sata traje dvadeset minuta. Mnogi studenti hrle u stražnje dvorište škole, u Carambu, po nezdravo gazirano osvježenje, neki kolač ili kavu s mlijekom. Argentinka Maria brzo ih poslužuje. Nina odlazi u dno dvorišta gdje je mali prostor s nadstrešnicom na kojoj je natpis „Smoke House“. Sjedne za velik plastičan stol. Iz ruksaka vadi breskvu koju je jutros kupila u malom dućanu u uskoj uličici preko puta škole koja se, gle čuda, zove North Parade Avenue. Jedino Nina svakog jutra za vrijeme pauze jede voće, uglavnom bananu ili breskvu. Danas će pojesti breskvu. Zatim će zapaliti cigaretu, zatim drugu, pa treću. Za vrijeme pušenja neprekidno će buljiti u sat na lijevoj ruci. U devet minuta do jedanaest naglo će ustati i požuriti u razred na drugom katu. Za vrijeme opsesivnog pušenja doživljava ugodno stanje svijesti. Tako je svakog jutra. To stanje svijesti Nina naziva „svijetlom pomrčinom opuštanja“. Ta pomrčina sastavljena je od mnogo brzih slika, malih pametnih komentara, misli koje teže mudrosti i hrabrih zaključaka. „To su fragmenti osobnog kaosa“, pomisli Nina i uroni u svjetlost pomrčine. Sve u svemu, njezin tata Marijan je u redu. Dobro zarađuje kao automehaničar; problem je u tome što pola plaće zapije. Alkoholizam je veliko zlo. Majka Katica čini sve da oca odvrati od pića. Dobivala je batine i podizala djecu, nju i sestre. Dobro ih je odgojila. Majka je povremeno širila noge dok se nasilni pijani otac trudio da nađe pravo mjesto za svoj crni maliganski um pun sperme. Nekad je Katica bila zgodna žena, prava ljepotica, sad je ruina od četrdeset i šest godina. Odnos majke i Nine. To je topao prijateljski odnos s tugom u očima mame, blagajnice u supermarketu, koju gotovo svakodnevno maltretira pijani tata Marijan. Stalna borba od prvog do prvog. Depresivno slaganje računa na kuhinjskom stolu krajem mjeseca. Oskudica, oskudica, oskudica. Svaki dan neko varivo s ponekim komadićem mesa. Najbolje je ono od graha sa sušenim svinjskim kostima. Svakodnevne salate od kiselog zelja. Politički razgovori uz gledanje večernjeg televizijskog programa. Tata je žestoki euroskeptik, mama nije. Ona je od početka, što znači od 2003., za ulazak u Europsku uniju. Svađe uz čašu vina, zapravo uz boce vina i boce piva. Prošle godine Nini je prekipjelo. Bilo je to na slavni ponedjeljak 1. srpnja 2013.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

kad je Hrvatska postala članica Europske unije. Marijan se mrštio, Katica je likovala, ali život nije postao bolji. Aktivisti su o tome pisali u Zarezu, jedinoj hrvatskoj novini koju Nina čita. Kuća je vonjala na kiselo zelje, krumpirovu salatu, alkohol i siromaštvo. Nina je brižno grlila sestre i govorila im da neprekidno i marljivo, ali marljivo uče. Petra i Ivana poslušale su Ninu. Nini je prekipjelo tog svečanog dana kad je većinski dio hrvatskih građana slavio članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Nina je donijela odluku: izvući se, pobjeći iz siromaštva. Ali prvo mora stabilizirati um. Učinila je to. Izbacila je iz glave poeziju i prekinula s dečkom, studentom sociologije. Nema vremena za poeziju i dečka. Treba u nepunih godinu dana zaraditi 38 tisuća kuna za bijeg po svojoj mjeri. Slavni dani Studentskog servisa. Slavni dani prostitucije u srpnju ove godine kad je hitno morala zaraditi još devet tisuća kuna. Sat je neumoljiv. Već je deset do jedanaest. Učionica zove. Uskoro stiže učitelj Paul. ✽ ✽ ✽

Bijes i tuga mogu biti raspršeni intimnim događajem: povijesnim datumom sreće. Povijesni datum hrabre bešćutne djevojke Nine Horvat je ponedjeljak 11. kolovoza 2014. kad je u 15.20 u legendarnom pubu upoznala vitkog šarmantnog Nigela Hammera, profesora engleske književnosti na Oksfordskom sveučilištu koji je, to joj je odmah otvoreno priznao, u proljeće ove godine umirovljen, nešto prije nego je, također ove godine, navršio šezdeset i šest godina. Rekao joj je da joj može biti djed. Nasmijala se diskretno, pomalo stidljivo i popravila nestašne nabore svoje bezosjećajne haljine, a zatim ga pogledala svojim lijepim očima u kojima se zrcalila hinjena nježnost koju je Nigel doživio kao istinsku nježnost. Ah, njihova popodneva i večeri u zadnjoj prostoriji puba The Eagle and Child u kojoj su se nekad skupljali Tolkien i ostali članovi literarne grupe The Inklings! To ne bi mogao opisati čak ni Thomas Hardy svojim brutalno realističnim jednostavnim stilom. Eh, moj dragi naivni Nigel, pravi gentleman, danas i u Engleskoj rijetka vrsta ljudi koja će do kraja 2030. potpuno izumrijeti, rekao je Nigel! Eh, a njihovi izleti subotama i nedjeljama kad Nina nema nastavu! U njegovu starom crnom luksuznom Bentleyju krstarili su Engleskom. Ogrlica arhitektonskih znamenitosti: London (u Nacionalnoj galeriji poljubili su se ne mareći za posjetitelje, uglavnom zbunjene turiste); bajkoviti Bath, Stonehenge, Portsmouth (na ratnom jedrenjaku Victory cijelo su se vrijeme držali za ruke, a slobodnom su rukom dodirivali moćne crne topove); Woodstock, zapravo Blenheim Palace u kojoj se nalazi rodna soba Sir Winstona Churchilla i ispod neprobojnog stakla njegova dječja platnena košuljica. Stonehenge. U Ninino sjećanje zauvijek je urezana ta histerična ljubavna noć koja se zbivala sa subote na nedjelju na jednom velikom kamenu Stonehengea. Tko bi pomislio, mislila je Nina, da čov-

27


28

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

jek od šezdeset i šest godina, njezin dragi djed Nigel Hammer, može biti toliko strastven. Nervoznim ljubavnim žarom poderao je njenu haljinu, posutu nevinim cvjetovima ljiljana, i snježnobijelo intimno rublje te tražio jestive mesne dragulje po njezinoj koži. Nekoliko dana boljela su je leđa od tog tvrdog historijski znamenitog kamena. Najluđi kolovoz u njezinu životu, misli Nina. Otišli su i na nezaboravan izlet u Shakespearov rodni grad Stratford-upon-Avon. U jednom dućanu kupili su osamnaest razglednica na kojima je otisnut Shakespeareov 18. sonet. Stojeći ispred njegove rodne kuće. čitali su naglas sonet, dok su ih, mislila je bezosjećajna Nina, književno neobrazovani turisti u čudu gledali. Nina je katkada, možda čak neopravdano, isključiva djevojka. Shall I compare thee to a summer’s day? Thou art more lovely and more temperate: Rough winds do shake the darling buds of May, And summer’s lease hath all too short a date; Sometime too hot the eye of heaven shines, And often is his gold complexion dimm’d; And every fair from fair sometime declines, By chance or nature’s changing course untrimm’d; But thy eternal summer shall not fade, Nor lose possession of that fair thou ow’st; Nor shall Death brag thou wander’st in his shade, When in eternal lines to time thou grow’st: So long as men can breathe or eyes can see, So long lives this, and this gives life to thee. ✽ ✽ ✽

Život je kaotičan kao suvremeno likovno umjetničko djelo, misli Nina. Slijedi mali fragment nedopustivo preuranjenog sažimanja, misli autor koji je izmislio Ninu i njezinu sudbinu. Povratna avionska karta nije iskorištena. (Očajnim pijanim roditeljima i marljivim sestrama, koje jako voli, javila je da se ne brinu o njoj jer je našla dobar posao u Engleskoj.) Uskoro je Nigel Hammer zaprosi, ona pristane. Vjenčat će se u Dubrovniku jer je Nigel već bio u tom „jedinstvenom gradu“ (Nigel) i jer je to već nekoliko godina u Europi in. Na „dvomjesečni medeni mjesec“ (Nigel) odlaze, dakle, u Hrvatsku. Putuju od Zadra prema jugu. U Zadru slušaju Morske orgulje; na rivi gledaju zalazak sunca, ljube se i naglas maštaju. Uskoro stižu na cilj, u mjesto Mlini blizu Dubrovnika. Još su u Oxfordu unajmili u Mlinima apartman u prekrasnoj


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

kući pedesetak metara od mora. Često odlaze u Dubrovnik i Trsteno. Jedne noći pri kraju „dvomjesečnog medenog mjeseca“ inače uvijek sabrana Nina, koja nosi ledene haljine, usred teškog pijanstva priznaje Nigelu da je trudna i da ga je namjerno zavela te da se udala za njega „iz računa“. Nigel je izbezumljen. Trči do luke i očajno viče: „U more s kurvom! U more s hrvatskom Tessom“. ✽ ✽ ✽

Znoj, suze i menstrualna krv život čine teškim, ali uzbudljivim. Nina je gužvala jastuk te noći, dok su pijani roditelji urlali psovke u svojoj sobi. Nije mogla spavati. Oblikovala je plan. Pažljivo je promislila o svakom detalju. Nužno joj treba 38 tisuća kuna za ostvarenje ružičastog egzistencijalnog sna. Tako je nazvala svoj san u toj nesanoj trešnjevačkoj noći. Nina će obući skromnu haljinu i otići u Studentski servis koji se nalazi u Studentskom centru na Savskoj cesti. Prihvatit će sve poslove koje joj ponude. Uz posao će pokušati i dalje studirati, ako je moguće uspješno kao i dosad. Roditelji Marijan i Katica, siromašni ovisnici o alkoholu, svađama i seksu sretni su zbog njezine namjere. Povišenim tonom pitala ih je imaju li novca za njezinu novu obuću i odjeću, za kvalitetne cigarete, za knjige koje su joj potrebne na fakultetu, za pametni mobilni telefon kojime će zamijeniti stari glupi telefon, za kazališna događanja i koncerte. Ne, oni nemaju taj novac. Do grla su u kreditima, neprekidno u minusu. Ono malo novca što im preostaje, potrebno im je za piće i cigarete. Prvi posao Nina dobiva u McDonald’su. Poslužuje goste. Cijelo radno vrijeme promatra ljude koji jedu nezdravu hranu. McDonald’s naziva paklom nezdrave tipizirane hrane. Žao joj je stanovnika vlastita grada. Zatim joj nije žao. Shvaća da su nedovoljno inteligentni. Oni ipak nisu krivi za to, misli Nina. Inteligencija nije stvar izbora ili životnog stila. Ili inteligenciju imaš – ili je nemaš. Često zamišlja što se zbiva u njihovim želucima. Da je odabrala studij medicine, na koji ju je nagovarala majka, sad bi to znala. Kolegice koje rade s njom pod snažnim su utjecajem brze američke hrane koju napredni intelektualci, sociolozi prehrane, s pravom nazivaju junk food. Gleda svoje kolegice svaki dan. U svoja ljupka pohotljiva djevojačka i gotovo još nevina usta trpaju komadiće toga mesnog smeća. Strašno privlačan prizor. Da je kojim slučajem lezbijka, priznaje sebi Nina, sigurno ne bi odoljela. Anja joj je otvoreno rekla da je biseksualka. Drugi posao dobila je u jednom supermarketu firme Mercator. To je noćni posao koji eksperti nazivaju noćno punjenje polica. Dvadeset kuna po satu. Nije loše. S dvije kolegice, također studentice, u pauzama je pila pivo. Za vrijeme noćnog rada popile su po pet boca piva. Pred jutro bile su supijane, možda i pijane. Blesavo su

29


30

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

se cerekale komentirajući donje rublje s potpisom Vicotria’s Secret. Nimfomanka Mateja cijelu je noć pričala o svojim teško stečenim orgazmima. Također je rekla da ona nipošto nije zahtjevna cura i da ne bira dečke. Naprotiv, tko naleti, naleti! Čuvena Matejina noćna izreka u Mercatoru nakon četvrtog piva: „Tko previše bira, masturbira!“ Treći posao dobila je na kiosku Roberto u blizini luksuznog hotela The Regent Esplanade Zagreb. To je odličan posao. Čitala je ružičaste magazine i smijala se, kako je u sebi rekla, all the time, dok je prodavala Cedevita bombone, žvakaće gume, cigarete i prezervative prijateljski nastrojenim komunikativnim prostitutkama lica razorenih teškim i neurednim noćnim životom. Uskoro su joj dosadili šareni magazini za imbecilnu razbibrigu, taj totalni trash, kako ih je s prezirom nazvala, pa je u Gradskoj knjižnici posudila nekoliko dobrih romana. U jednom od njih naišla je na odlomak u kojemu je pronašla sebe, odlomak s kojim se potpuno identificirala kao da ga je baš ona napisala. „Ružnu stranu Europe nije uputno promatrati izbliza. Najbolje ju je, pa stoga i najzdravije, gledati na televiziji ili na filmu. Ružnoća tada djeluje neodoljivo privlačno. Estetika ružnoga to je već odavno objasnila. Ružnoća viđena kroz medij filma dobiva čak auru ljepote (to također vrijedi i za ostale medije, recimo za književnost), dok je uživo ta ljepota ipak mnogo slabija, a ponekad je čak i nema, ali je ipak tako slikovita da izaziva gađenje, duboku odvratnost i jezu. Zbog toga što je preblizu, ono stvarno je suviše slikovito i stoga toliko strašno da ponekad izgleda apstraktno, pa se ono gotovo nemoguće, riječ je o realizmu apstrakcije, doista i zbiva. Za razliku od naivnih turista, koji možda doživljavaju suosjećanje za mjesta pogođena ružnoćom, reporterima i novinarima je mnogo teže. Oni naime moraju zatomiti svoje emocije ako žele objektivno i odgovorno izvještavati jer bi u suprotnom njihove reportaže bile loše, mjestimice čak i sentimentalno sluzave. Ružnoća Europe najbolnije je vidljiva u devastiranim predgrađima velikih gradova, jadnim, ružnim, prljavim i gadnim, osobito u ruševnim imigrantskim kvartovima, tim getima u kojima druga i treća generacija imigranata s Juga divlja od nezaposlenosti, srdžbe, bijesa, teške lijenosti i praznine. Ružne su i mnoge državne škole koje se ponegdje od nebrige raspadaju, a i javne bolnice su u prilično lošem stanju. Sve je više beskućnika i prosjaka. Njihova lica ogledalo su društva u raspadanju. Nezaposlenost je u nevjerojatnom porastu u gotovo svim europskim državama. Ljudi se dijele na ekstremno bogate, siromašne i bijednike, a srednji sloj polako, ali neumitno nestaje. Ekstremno bogati žive u elitnim kvartovima, siromašni u trošnim opustošenim stanovima, a bijednici u straćarama ili na otvorenom, u vežama i na štandovima tržnica. U državnim domovima u Italiji starce napadaju štakori, a u Engleskoj se strani radnici tretiraju poput običnih robova. (O svemu tome detaljno je izvijestila Mary Simpson


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

sa CNN-a.) Flora Gardens mi je mejlom poslala potresne reportaže iz predgrađa Pariza, iz departmana 93 (Seine-Saint-Denis), departmana 91 (Essonne) i iz obližnjeg Nanterrea, gdje ima mnogo Arapa i ostalih imigranata iz Supsaharske Afrike, a John Curtis svoje potresne reportaže iz Hamburga, Stuttgarta i Berlina. (O ružnoći Europe napisao sam mejl Flori, u kojem sam pohvalio njezine reportažne tekstove. Odgovorila mi je da ‘nažalost, postoji još ružnija ružnoća, ako te to može utješiti, daleko veća nego ona u Europi. To je ružnoća Sjedinjenih Američkih Država, gdje sam živjela s prekidima više od godinu i pol dana, te poznajem situaciju. Sve je tamo ružnije i tužnije, čemu doprinosi ružna činjenica da za razliku od europskih država Amerika nema opće zdravstveno osiguranje, pa je zbog toga čak više od četrdeset milijuna Amerikanaca bez ikakva zdravstvenog osiguranja, a i one ljude koji ga imaju privatne zdravstvene osiguravajuće kompanije visokim troškovima liječenja i lijekova dodatno osiromašuju. Mnogi su primjerice u Americi umrli samo zato što ih bolnice nisu htjele primiti bez osiguranja ili zato što nisu imali osiguranje koje je stanovita bolnica tražila. S druge pak strane ružnoći Amerike pridonosi i iznimno visoka stopa ubojstava, jedna od najvećih na svijetu, koja je takva kakva jest jednim dijelom i stoga što svatko može biti naoružan, to jest svatko može kupiti oružje tako lako kao da kupuje običan sendvič. Može ga kupiti u lokalnoj trgovini oružjem, a može ga kupiti čak i u supermarketu, što omogućuje odavno zastarjeli Drugi amandman američkog Ustava. Taj američki užas ti ne možeš ni zamisliti, moj dragi Bill’, napisala mi je u mejlu Flora.) Premda su tekstovi njihovih reportaža napisani u ovom, dvadeset prvom stoljeću, njihov sadržaj podsjeća me na davno prohujala vremena o kojima sam učio u osnovnoj školi, u gimnaziji i na fakultetu ili ih vidio na filmovima. Ponekad me podsjeća i na noćne more koje sam imao za vrijeme kad sam na televiziji gledao recentne balkanske i bliskoistočne ratove. Njihove reportaže pune su mučnih prizora i javnog i kućnog nasilja (osobito prema slabijima: nemoćnim starcima, ženama i djeci), srednjovjekovnog patrijarhata koji nije izgubio na svojoj izvornosti i svježini, suvremenog crnila organiziranog kriminala, droge, obrezivanja djevojčica, nikaba, hidžaba, burki, nečistih šprica za fiksanje, provala, pljački, trgovine ljudima (potplaćeni poslovi) i trgovine djevojkama (prostitucija), paljenja automobila i automobilskih guma te ubojstava mnogih djevojaka koje su se očajnički željele integrirati u Europu, ali se roditelji, braća ili rođaci s tim nisu htjeli pomiriti pa su počinili ‘ubojstvo zbog časti’. Nevjerojatne reportaže kolegica i kolega, pa i moje, opisuju, doduše na diskretan i suzdržan način, sve moguće tipove ludila odnosno duševnih poremećaja, od histerija, neuroza i raznih manija do najžešćih psihoza. Sva ta nesretna zbivanja o kojima reportaže izvještavaju praćena su spominjanjem vrckavih grafita na ružnim tipiziranim zgradama moderne sive armirano-betonske arhitekture, po uzoru na Le Corbusierea – tu nisu uključene njegove

31


32

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

lijepe vile i posebne građevine – koja je zločin za duh, i po estetskim mjerilima i po feng shuiju (Flora), među ostalim i grafitima Dobro je dok incest ostaje samo u krugu obitelji i I need cash for alcohol research. U tom kontekstu vrlo su zanimljivi i bečki, a osobito zagrebački grafiti Ne želim potratiti cijeli život peglajući tvoje gaće, koji se nalazi u Mihanovićevoj ulici, i Potpuna insuficijencija satisfakcije, koji se izveden moćnim raspršivačem Molotov nalazi na jednoj zgradi u Ilici. Te grafite spomenuo je David dok mi je objašnjavao svoje viđenje europske ružnoće i općenito svoje mišljenje o ujedinjenju Europe i o konceptu Europske unije. Usput je, dižući visoko kažiprst desne ruke, naglasio da će se Europska unija, ako već prije ne propadne, jednostavno iz temelja urušiti kad Turska, u paketu s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Srbijom i Albanijom, napokon bude primljena u Uniju. Naravno, David svoje izrazito kritičko mišljenje o potpunom urušavanju Europske unije nije nigdje spomenuo, ni u svojim reportažama ni u mejlovima glavnom uredniku, pa čak ni u razgovorima s roditeljima i svojom Gabrijelom. Svoje mišljenje rekao je samo meni. Moja iskustva u promatranju i doživljavanju europske bijede i ružnoće također su u znatnoj mjeri dramatična. Premda zbog posla moram ostati miran, hladan i pribran, da bih uopće mogao objektivno izvještavati, doslovno sam prosuzio kad sam u raznim gradovima Europe vidio starije žene iz Anadolije dok sjede ispred kuća u ruševnim imigrantskim četvrtima. Da izgledaju sretne, ne bih to ni spomenuo, ali izgledaju točno onako kako izgledaju one koje su ostale kod kuće. Njihova lica zrcale ili tupost ili tugu ili pokornost; čak nose istu odjeću, iako već dugo, možda već desetljećima, žive u velikim europskim gradovima. Izgledaju kao i prije stotinu godina u svojim rodnim mjestima. Vrijeme za njih kao da je stalo, ali ne znam u kojem stoljeću. Kad bih morao napraviti popis od deset najružnijih pojava na europskom kontinentu, bijedan status imigrantskih žena i djevojaka, osobito muslimanskih, bio bi na visokom trećem mjestu.“ Četvrti posao Nina je dobila u Papas baru na Tuškancu. Radila je u kuhinji, pekla je hamburgere i usput ih jela. Devetnaest kuna po satu. Nije loše, ali je ipak malo za taj težak rad. Za vrijeme pauze, pušila je i pila pivo s debelim kolegom Sinišom. On studira elektrotehniku. Tvrdi da je još nevin, ali mu ona ne vjeruje. Kad bi tako bilo, Siniša bi bio jedini dečko u Hrvatskoj koji je nevin s dvadeset i šest godina. Naravno, Nina ne računa teške invalide koji nisu nikad okusili čari seksualnog zbližavanja. Kad bi došla kući, miris te proklete kuhinje nije mogla isprati ni s tri tuširanja. Peti posao dobila je u Inter Carsu. Sortirala je robu u skladištu zajedno s tužnom Milicom, curom koja se upravo vratila s liječenja na Rebru. Milica je već nekoliko puta bila na Ženskoj psihijatriji, ali, rekla je, nije ozdravila. Pati od jake depresije i maštanja. Ona mašta čak i sad dok s Ninom sortira robu. „Pa o čemu maštaš?“, pitala ju je Nina. Maštam samo o jednoj stvari. Maštam o ekološkoj kućici prekrivenoj


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

staklenim panelima koji kuću opskrbljuju strujom te kako bih na taj ekološki način uvijek imala toplu vodu, rasvjetu, prosvjetljenje, brzi internet i sigurnost u životu. Onda bih i ja mogla pomagati drugima, potrebitim muškarcima i potrebitim ženama koje sam upoznala na Rebru. Nemaš pojma kakve sam žene upoznala. Jedna je za ručkom odsjekla vlastiti kažiprst i počela ga jesti. I pojela bi ga da je cure nisu spriječile. Šesti posao dobila je u Parilici, firmi koja prodaje električne cigarete. Dvadeset pet kuna po satu. Nije loše, ali moglo bi i bolje. Stajala je satima za štandom na Cvjetnom trgu i prodavala te cigarete. Prodaja je slabo išla, ali ona nije posustajala sa svojim lijepim trgovačko-studentskim osmijesima koje je nesebično dijelila ljudima koji bi načas zastali pokraj štanda. Probala je te cigarete i shvatila da ih nikad neće pušiti. Njoj treba pravi okus duhana, to jest onaj koji može povući iz prave cigarete. Nina je radila i radila, ali za jedanaest mjeseci rada zaradila je samo dvadeset devet tisuća kuna, koje je već potrošila uplativši u agenciji Kompas jednomjesečni tečaj engleskoga jezika u Oxfordu i smještaj u oksfordskoj obitelji te povratnu avionsku kartu Zagreb-London-Zagreb, koju nikad neće posve iskoristiti. Onaj dio LondonZagreb definitivno neće iskoristiti, tako joj rodne Trešnjevke. Neumitno se približava bijeg iz Zagreba, taj žuđeni odlazak u Oxford (nedjelja, 3. kolovoza 2014.), a njoj nedostaje još devet tisuća kuna. U panici Nina donosi očajničku odluku: prostituira se blizu Glavnog kolodvora i za deset radnih noći zaradi potrebnu sumu. Čak je zaradila tisuću kuna više. Tih deset tisuća kuna promijenila je u funte u mjenjačnici Funta u Staroj Vlaškoj. U najstrožoj tajnosti Nina Horvat priprema se za put; čita knjigu o povijesti Oxforda i turistički vodič grada, koje je kupila u knjižari Algoritam, a na Google Earthu proučava ulice, trgove i važne institucije Oxforda. Naravno, sa sobom neće ponijeti nikakvu prtljagu da roditelji i sestre nešto ne posumnjaju. Dan uoči leta za London, u subotu, odlazi na tulum kod Anje noseći na leđima, kao i obično, samo svoj studentski ruksak u kojemu su za ovu prigodu knjige o Oxfordu, pasoš i ostali dokumenti te osnovna kozmetika. (Sve ostale potrebne stvari kupit će u Oxfordu.) Ujutro se Nina ne vraća u trošnu obiteljsku kuću prožetu oskudicom, kućnim nasiljem i alkoholom; ona je ujutro na aerodromu Pleso. Nitko, ali baš nitko o tome ništa ne zna (osim, jasno, službenice u turističkoj agenciji). Nina je duboko odahnula kad je zrakoplov Croatia Airlinesa u 8.30 poletio za London. Na Heathrowu je čeka taksi (taj prijevoz, koji je uračunat u oksfordski aranžman, također je unaprijed platila u turističkoj agenciji). Sa simpatičnim crnoputim vozačem Konijem, Pakistancem, razgovara o Oxfordu i čuvenom „engleskom vremenu’“. Oko jedan popodne već je kod svoje oksfordske obitelji u četvrti Summertown. Njezini domaćini, sredovječni bračni par Ella i David Cross, čude se što je studen-

33


34

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

tica Nina Horvat došla iz Hrvatske bez prtljage. Ponijela je samo ruksak. Njezino objašnjenje možda je bizarno, ali vrlo jednostavno: kao studentica engleskoga i već od djetinjstva anglofilka, želi imati „sve englesko“ i sutra će nakon nastave u školi, u kojoj mora biti u devet ujutro, sve što joj treba kupiti u Broad Streetu i Queen Streetu. Nina je mjesecima na internetu proučavala Oxford i njegova predgrađa. Zna svaku važniju prodavaonicu obuće i odjeće. Ali zna gdje se u Broad Streetu nalazi i Blackwell’s, najbolja knjižara u Europi. Već nekoliko dana nije osjetila tugu. Znači li to da stari i postaje mirnija, sabranija?


Tomislav DOMOVIĆ, Karlovac

LJUBAVNI ABECEDARIJ (Duša) Ambrozija Visina je u tebi. Podignuta iznad srama. U termama liječi bolesne kosti. Daje ti upute kako promućkati moju krv. Kako me nahraniti kad odbijam pokornost. Onda pažljivo otvaraš moje oči i u njih kapaš sačuvana obećanja. Otvaraš moja usta psovkom okužena. Guraš u njih oproštaje omekšane suzama. Isprva guši me ta dobrota, potom sklizne u utrobu, sjedne na mjesto i ja opet vidim samo tebe. Bog I on je u tebi. Vjerovala ti ili ne. Ja to znam. Ja molim se za oboje. Za svaki novi dan. Za sve prošle dane. Da zauvijek budu stelja u kojoj vrijeme nije strah od nestanka. On je u tebi, prastari morski vuk, pouzdani skiper u čijim rukama naše orahove ljuske preziru oluju, orkan, svaku zamku i svaku kušnju. Izazov ljubavi. Kako stariti bez utega u snu. Kako se voljeti kad sve drugo uvene. Crv Sumnje? Izdašno je nahranjen u samom početku. Za sva vremena. Otišao je netragom tražiti neko drugo, neusklađeno dvojstvo. S nama je završio. U nekim drugim drvenim oplatama prežderava se se na putu do omamljenih srdaca. Naša pucaju kao zdrava jabuka.

35


36

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav DOMOVIĆ

Čamotinja Dođe i ona. Kao povremeni dašak nad arenom, koračić zastao na sredini trapeza, spoticanje što izaziva muk. Tišinom obavija sve sobe u kojima jesmo. Između nas se zbija, postaje tampon zona u koju najednom nerado ulazimo. Nećkaš se ti. Ni ja nikamo ne žurim. Svatko svoju obalu grli. Tako prolazi taj dan. U snu uzdahneš. U snu čujem tvoju ljubav. Nezadovoljnu i razjedenu tišinom. Moja ljubav u sličnom je stanju. Napravi prvi korak. Tvoja i moja ljubav pruže si ruke, zagrle se, zaborave protekli dan. Izgledaju kao pomireni mladenci. Ćud Moja ćud nije ono što je bila. Promijenila se stubokom od kada ti jutarnju kavu kuhaš. Moja ćud nije više zjena zaključana u dvorani ogledala. Pripitomila se i sad možeš prilaziti. Možeš je povlačiti, naguravati, spoticati. Možeš se nad njom grohotom smijati. Nema straha. Želi biti klaun. Dvojba Ti ili sloboda? A ti si sloboda. Moja direktna veza sa svemirom. Moj gromobran i milostivi osvajač. Uskličnik u mom srcu. Nevidljiva uzda. Veza s vječnošću. Dileme nema. Uzimam te u paketu. Džehenem (Pakao) Prijetnja za slabe. Prijetnja da budućnost je kraj bez poljupca. Meni on izgleda kao prošlost prije tebe. Kao vrijeme u kojem ljubit nisam znao. Đezeluk (Sklad) Ja potonem, ti roniš. Mi dvije ribe smo koje i bez disanja žive. Možemo disati, a i ne. Kako nam volja. Ja poletim, ti nasjedneš na vjetar. Mi dvije ptice smo koje i bez gnijezda legu jaja. Lebdeća jaja naš su trag. Ja usahnem, ti kišna kap si. Poliješ me ledenjačkim jezerom. Ja te upijem. Mi jedna smo biljka. Endem u botaničkom vrtu. Okoštale spore u zagrljaju. Primjerak koji rado bi presadili. Egzil Godinama lutamo tražeći ga. Kao Izrael u pustinji naljućenog Boga. Godinama ideš za mnom držeći me za ruku i obećanje. Ne sumnjaj još da sam te prevario. I ja sam pomalo izgubljen u pijesku. I pred svud plavom vodom. Vjeruj mi, naći ćemo to mjesto kamo idu oni koji preživjeli su sve ratove, zašili sve rane, ljubav vratili na put. Idemo tamo. Nadživjeti sebe.


Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Fantazija Znao sam te puno prije nego sam te susreo u danu kad je gorio asfalt. Znao sam te puno prije i puno prije i ja sam gorio. Katkad jedva tinjao održavajući toplinu u noćima kad drvo puca. Održavajući svjetlo kad su svi ostali pristali na mrak. Oni tražili su pehar. Neki zlatni gral. Predmet. Ja tražio sam tebe. Život. Božji odbljesak u naručju. Grijeh Što je on? Prezaslađena kava kad žlice brojim kao lopate? Tvoj pogled u nebu umjesto na mojoj novoj kravati? Elegija koju pišem dok očekuješ prosijane izjave ljubavi? Tvoj zaboravljeni telefonski poziv dok dosađujem se želeći se razdrmati u tvom glasu? On ne postoji. Jer mi smo tako obični. Samo se volimo. Hora Kad će doći? Ili je već prošla, a mi je ne primijetismo zabavljeni vađenjem školjki i virenjem pod poklopac ispod kojeg noć kipi kao naše, u sjećanje umočene oči. Kad će doći? Trenutak kad tvoja i moja bestjelesnost našim prijateljima značit će više od albuma, od snimljenog glasa, od stiha iz muke napisanog...? Kad će doći ta ljubav? Već je prošla? Ili sad, kad je tako lijepo, kad smo obamrli, ona je tu, a mi, neskromni, ne vidimo prst pred nosom. Izmirba Budeš li htjela iskusiti kako to izgleda, prvo se moramo posvađati. Na pas i mater. Pokrenuti vojsku i otvoriti arsenal. Pucati svim raspoloživim sredstvima. Dobro se poznajemo pa znamo sve protivnikove slabe točke. Bio bi to težak i krajnje neizvjestan rat. Tu ne bi bilo pobjednika. Samo ruševine kao temelj za novi grad. Jutro Sunce na prozoru. Sunce kao dodatak tvom osmijehu. Sunce u prvoj riječi. Sunce na tvojoj trepavici i pod mojim sporim kapkom. Ja se budim i ulazim u san. San koji traje. Potvrđuje se u svakom jutru. Sunce što iz okna ne izlazi. Sunce kao puteljak u tvom šaptaju. Bljesak. Ja sretan sam slijepac. I bez očiju ja te gledam. Kontrast Ti si spora. Kad odlučuješ. Ja sam brz. Kad glavinjam među zvijezdama. Ti si lijepa. Jer si svod i prihvatilište za izgubljene zvijezde. Ja nemarno izgledam. Lutam močvarom donoseći teško blato u razgovor. Ti si moj najbolji dio. Ja sam pocijepana rukotvorina, razlog zbog kojeg nisi savršena. A i takvi, mi izvrsno se nadopunjavamo. Mirno spavamo. Gospodarimo vremenom.

37


38

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav DOMOVIĆ

Lutanje Naše mogućnosti su velike. Slučajni odlazak u šumu gdje među stablima prepoznajemo svoje vršnjake. Hodamo svatko svojim rubom. Na tvojoj strani svijetli. Na mojoj titraju sjene i zlosutne ptice kljucaju sjeme za kojim zemlja i tvoj njuh vape. Uokrug mi hodamo. Ti, s lampama u stopalima. Ja, u koraku iz kojeg ispali su kompasi. Ja te ne mogu naći. Sve je u tvojim rukama. Ljubav Ples pod zvijezdama. Gibanica što okusom plijeni samo ako zajednički je izjedena. Tvoje srce na čistini. Moje tjeskobe u škripcu. Tvoje srce na uzletištu. Moje oživjelo disanje. Susret pretvoren u gozbu. Stol u trajanju, serviran za dvoje. Za nas, lisicama vezanim uz postolje. Sudbina je nasmiješeni konobar. Naše čaše neprestano se pune. Mi bezbrižno pijemo. Ničeg neće nedostajati. Molitva Kad nam se naši pomrse računi, kad se zapetljaju, svak o svoje sidro, u isto more polegnuta sidra, a udaljena jedno od drugoga kao mjesečeva sipina od plićaka rastvorenog u školjci; kad nam se umrse računice, naše smiješne kalkulacije, onda je molitva jedino što nam preostaje. Ti se moliš zazivajući dobar propuh u mojim očekivanjima. Ja se molim da te pamet nije ostavila i da još se sjećaš obećanja u kojima je vrijeme bilo nevažni suputnik. Mi se molimo postajući skromniji. Ljubeći mi se molimo, račune odnosi vjetar, računice guta mjesečev briješčić, kalkaulacije se utapaju u plićini... Ja sklopim ruke, pogledam nebosklon i vidim tebe kao signalnu zastavu. Ti prste među prste utkaš, kruh se diže, pod svoje vjeđe me ukapaš. Ja blistam kao tvoja neisplakana suza. Nemiri Ubrzani kotači na mokroj cesti. Sjene koje prilaze s nenaspavanim dijelom tebe. Grizodušje pred predajom. Uđem ti u san. Oni me odvajaju od tebe. Baš kad napokon postanem proljeće, oni zaključaju sunce. Znaju biti i čudotvorni. Na ležaju kad sam svrha samom sebi. Oni raspletu tvoju kosu. Vežu me njome. Tom užadi za tankere i prekooceansku fregatu. Njiva Smještena između beznađa i pribježišta u vodotornjevima. U kotlini nadomak osmatračnici. Na njoj zaorali smo prvu brazdu. Kad si me pogledala. Kad sam još govorio. Prvi poljubac je dugo putovao. Na njoj raste sve što smo zasadili. Pogotovo istina. Nju posebno pazimo, čuvamo od nametnika. Istina na njoj najbolje uspijeva. Zato je i oremo nekoliko puta godišnje.


Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Oprost Svakodnevni ritual. Ponavljanje opreke. Kremasti premaz za zatvaranje očiju, podvezivanje jezika, usporavanje krvotoka. Mi opraštamo i neoprostivo. Mi praštamo i sve ono što oprost ne treba. Za svaki slučaj. Da ti ne budeš utučena. Da ja ne budem uvrijeđen. On nam je na raspolagaanju i dan i noć. Zato trajemo. Prisnost Moja pitanja i tvoji odgovori. Riječi pitome, crveni i zeleni signali na prometnoj cesti. U mom lavežu samo ti prepoznaješ zabrinutog čuvara. Glas domaće životinje, vjerne do smrti. Braniš me od izopćenja i bosonogog hodanja razmrvljenim staklom. Braniš me od mene. Moje krzno grije te. Tvoje riječi ne zaboravlja. Raj Odmalena mislio sam da je to beskrajna poljana po kojoj mrtvi, kao mravinja kolona, u pravilnu rasporedu grade nov mravinjak. Sad vidim to sasma neugledno je mjesto. Tijesno i usko. Jedva da dvoje u njega stanu. Strepim da bi me mogla izbaciti, ali ti to ne činiš. Bojiš se da bih ja mogao izbaciti tebe. Svađa Kad se naljutiš na mene, ti ne povisuješ glas, ne mašeš rukama, ne lupaš vratima, prozorima, tanjurima, zdjelama... Kad se naljutiš, praviš se da me nema. Ja trčim po oblake, omatam ih oko prsta i kao slatku vunu donosim tebi. U slasti ti zaboravljaš sve moje prijestupe i šalješ me van da ti donesem još koji slatkiš. Čokoladnu bombonijeru s punjenjem od sitno nasjeckanih stihova. Lizalicu sa zgrušanim osmjesima. Šutnja To naš je najbolji govor. Prepoznavanje kad dijelimo prostor, pogotke i promašaje. Šuteći mi se razumijemo kao rijeka i more. Brbljanje čuvamo za povratak. Da zavaramo svijet. Da izgledamo kao i ostali parovi. Talog Iza nas će ostati. Onda kad prvi put na uranak okasnimo. Ostat će. Gust, težak, mirisan i svakoj životinji zanimljiv. Iza nas. Kao pospremljen krevet. Kao gusta iscjedlina. Naša ostavština dovoljna da netko poželi takvo bogatstvo. Uložak Punjenje za sva vremena. Moja pjesma za tebe. Tvoje nenapisane pjesme u mojoj pjesmi. Ti i ne moraš pisati. To posao je za rudare. Ti ne moraš pisati. Ti si napisana.

39


40

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav DOMOVIĆ

Višeboj Disciplina za svaki dan. Stotinu disciplina za pothvat. Savladati svaku, a onu najomraženiju kao najslađu. Stotinu disciplina za tebe. Stotinu disciplina za mene. I kad zadnju svladamo, možemo reći nek završi dan. Još se volimo. Zapanjenost Ona uvijek se vrati. U iznenađenju koje mi prirediš čak i kad mi nije rođendan. Ona na tvojem licu novi lug razlista. Onda kad u prikladnim kutijama donosim sebe, a nije Božić i nije vrijeme darivanja. Ona tvoje prozbore pretvara u drozdove. Ona moje šarenice razigrava. Zjenice postaju teleskop za promatranje tvoje duše. Život To je ljubav s tobom. Sve ostalo je ures, dekoracija, zaljuljani spomenici u prolazu. To ljubav je s tobom. Nikad dovršena pjesma. Uvijek svjež zrak. Utiha nad poplavljenom livadom. To ljubav je s tobom. Mladolika duša u ižmikanu tijelu. Naš neuveli stručak za zajedničkim stolom. Prožimanje. Život u životu.


Nada GALANT, Žminj

HIP PRVO TUGI

KAT MI JE SRCE BILO ZOLTAN: Ili kat se je bivalo va kašetinah Ugradili so mi nešto z tvojiega srca, a to so potle zvali Zoltan, pak smo si potle hodili va posjeti i rada smo si bili blizu. Iskali smo se po kašetinah ki so bili nespodobno veli, anke bivali smo va kašetinah jedan kašetin za kuhinjo jedan kašetin za sedet, za spat i za sve ča je rabilo. Anke oštarija va ke smo sedeli je bila jedan kašetin, a sve skupa je bilo va još većen kašetine. Kako da je kašetin bi etalon. Ti si tie, si, da ti poviedan svuoj život i ja san tela, san, čut tvuoj, valja prvo teh kašetini. /Vajk namisli da se to nešto va mojien srce zove Zoltan – to ča mi je ot tebe stavno va srce.

41


42

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nada GALANT

A kako se ti zoveš mi je bilo na vrh zajika?/ Si mi ša pokazat kade držite kokoši da viš kakovi kmeti ste. Kokoši so bile biele kako minje ofčice, a hranili ste ih z jagodicami ke so samo počele šaret, posložene va dugi riedi, po četiri i kokoši so ih zobale, jeno po jeno, riet po riet. Tu san prišla va se, ma nisan nič rekla nanke kat san videla da trava zdola ni speštana nego feška i zelena kako avrila, ni nake kat smo odjedanput bili puli Baldeti na meste one kući kie sat ni, a ko san gledala kako se ruši kroz leta, i kako nien ne prihaja tamo I kako so svi već zabili ki je tamo biva... Ja bravo – Zoltan se zove moje srce. /Po one škatule z nekega filma, ka je mogla gambijevat deštini./ Ni nan se pieža šušur kiega so storili nogometaši ki so pasali odnekudar i frmali se va naše oštarije kako da je to anke njihova, aš jušto smo se bili počeli liepo pominjat. Ča ne? Ono kat mi se je srce zvalo Zoltan.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nada GALANT

MALAVI VA AFRIKE uon s ton svojuon gitaron s kuon grie od sela do sela i sope neko svojo muziko to je sejni guš kako kat san jas slavila prvi maj kad san bila minja kad mi se je zaparalo da bi se muoralo to slavit i ča bi reć da nien ne i kako so me bliedo gledali da ča ću ja to prit van kat bin tako minja slavila prvi maj pak san pisala transparenti i kitila z ruožicami dubi naokoli kući... puna kuraja a uon grie s ton svojuon gitaron ko se je sam zmisli i stori i si so veseli kad sope i kanta i svi pliešo, aš uon in zbudi nešto otruojče magari i oni va sebe kantajo „začstemutodali“... pak kade so tu filharmoniji, orkestri, sastavi muzičke škuoli meštri i majstori uon si zame to sojo gitaro i šiška od sela do sela i kamo got pride tamo pliešo kako uon sope... a ja nisan ni sigurna ja li rabi slavit ti prvi maji

43


44

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nada GALANT

HIP PRVO TUGI nešto se je bilo desilo z vetron, sigurno nešto svakidanje samo je mene zgliedalo kako čudiesa nešto se je bilo desilo anke z muoren samo mene drugo ni nien ubahajeva i suncen je nešto bilo kad ja već nisan spoznevala razliko od lašća ali mokrega sigurno je nešto bilo samo san ja muorala puoć za svojien prvo nego mi tuga počne sponat za petami


Nada GALANT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

A ČA, KU JE SVE BILO ZA NIČ? Nisan nikat ni šla z onega mesta tamo san sama, tamo pojen spat po noće i pojen delat po dane pojen i ća neki put, ma nisan se muovila nikat od tamo ne čujen ni vetri, ni dažlji, ni snegi, ni mrazi. Kako grota buoden tamo i mučin, i kršin si prsti, i balin ća, i ni me. Ni tamo, ni tu. Ja nisan nikat ni šla z onega mesta i kako grota strhlenin na sunce, i čekan da se umulin. A ča, ku je sve bilo za nič?

45


46

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nada GALANT

JA, PETAR Tr da san ja bila na njigoven meste i jas bin Te bila zatajila, ča ne!? Tr nisan šunjava vidin kako dišen i kamo si speljivan život! Se šegan i šegan, a steši me kojena. I svaki put si ubećievan da me ona mrha nieće ziet va gjir, a me ubliemba na tiho i još buoden vesela. Tr da san ja bila na njigoven meste ne tri, nego trideset i tri puti te tajin. Zato bi dobro da me imaš navar.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nada GALANT

VIŠ NA ME SAT Ara me sat va gajbe, z šaremi pierji kako kokodačen, a neien me ne razumie. A znajo ča san. /Tr ni teško znat ku kokodačen./ Ara me sat kako aro me uckajo da ponavljan za njimi da se moro smejat. Ara me kako aro va gajbe zijan, ni sva srebr(n)a, ni sva zlat(n)a, nanke ot benečanske svili ni. Ruzinave rašteli me riedo, ve. Viš me na tu va gajbe liepo san si jo uplela! Nego kako se ono zovu garzuoni ki otpletujo ot reduni da me spaso?

47


Daniel NAČINOVIĆ, Pula

48

ČETIRI GODIŠNJA DOBA The Four Seasons (Haiku pjesme / poems)

Proljeće Springtime #1 sunašce lebdi a leptir ga priziva potkuj me potkuj

#3 čak i nedjeljom sunce nad borovima ustaje rano

while the sweet sun hovers a butterfly implores him shoe my hooves shoe me

even on sunday the sun over the pines is an early-riser

#2 zvono bez glasa vrh zelenog bijelo u šumi šuti

#4 i bogomoljka močvarnim velegradom pješice kruži

a dumbfounded bell some white covered green silent in the forest

praying mantis in this swampy metropolis circling also on foot


Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

#5 iz jajeta svijet kroz pukotinu motri šumu od perja

#7 plavim osmijehom nebo u beskraj vabi krilašca plava

the world from the egg gazes through a fissure a plumaged forest

into the infinity the sky-blue smile allures those little blue wings

#6 gledaj prȅdā se maslačku moj maslačku gordo dok letiš

#8 počinje raspust konji razvoze torbe svima je lakše

be watchful on your way dandelion my dandelion proud while flying

long awaited vacation horses delivering satchels it’s easier on everyone

Ljeto Summer

#10 odraz u vodi plavo bijelo i žuto mirisne boje

#9 glavna ulica gle kruh i marmelada zaboravljeni snimak main street look bread and marmelade a forgotten snapshot

a water reflection blue white and yellow flavoured colours #11 biciklom žurno kroz makove nestaje djevojački san hastily biking dwindling through the poppy fields the girl’s daydream

49


50

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

#12 crvena čela gordi nad žitom kombajni idu

#14 pod dudom sjede slatke od čekanja rujanske sjenke

with red foreheads proud over the grain combines are coming

at a foot of a mulberry-tree sweet from waiting september shadows

#13 voda nad mlinom klokoće u mislima mlin je na vodi

#15 duboko nebo nasukana na plaži još jedna pjesma

water upon the mill gurgles in thoughts mill on the water

deep is the sky wrecked on the beach one more song

Jesen Autumn #16 čarobni ormar pun meda i sjećanja trag klarineta

#18 zelena mladost snažne hrastove ruke žuti pozdravi

there’s a magic chest full of honey and memories a trace of clarinet

green youth thrilling an oak’s strong hands yellow greetings

#17 zavjese noći na vršcima prstiju san balerine

#19 jeka u gori dozivlje jednoroga zvonik u magli

night curtains on top of their toes the ballerina’s dream

echo in the mountain calling for the unicorn a church-tower in the fog


Daniel NAČINOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

#20 drvo u ognju kiša na krovovima vino u bačvi

#22 opustjeli vinograd šuštaj zadnjih listova zrela samoća

split log in the fire rain on the roofs wine in barrel

desolated vineyard last leaves keep rustling mellow solitude

#21 pod kišobranom majka i krizanteme šapuću cestom under umbrella mother and chrisanthemums whispering on the road Zima Winter #23 beskraj bjeline pod dalekovodima dva uskličnika

#25 jutro u gradu ukorak s pahuljama pobožni ljudi

an infinity of whiteness beneath the electricity pylons two esclamation points

morning in the city in step with snowflakes pious people walking

#24 uz staru česmu a često i u duši zapucketa led

#26 djevojke iz predgrađa džuboks snijeg i beatlesi u lunaparku

at an old fountain and often in the soul the ice crackles

suburban girls a jukebox snow and the beatles at luna park

51


52

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Daniel NAČINOVIĆ

#27 orguljske cijevi odred noćnih sjećanja sige od leda

#29 ovaj vlak kasni pod glavom na klupici „povijest pomorstva“

organ pipes a unit of night remembrances icy stalactites

this train will be late under a head on the bench „history of navigation“

#28 svrake sa stabla štiju ime na staklu slučajni suputnici

#30 haiku se slika debelim kistovima potezom tankim

magpies from the tree reading a name on the glass casual fellow-travellers

haiku is painted using large brushes scoring thinly lines

Engleski je prepjev haiku-stihova autorov, uz reviziju koju je ljubaznim udjelom obavila dr. sc. Maria Marin (Detroit, SAD). English haiku version is featured by the author, a revision is made with kindly contribution of Maria Ph. D. Marin (Detroit, USA). (D.N.)


Tema: HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU 12. Pulski dani eseja LJILJANA AVIROVIĆ Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija 58 MILAN BOŠNJAK 65 Pričanje fra Joze Župića – priča iz tuđine i/ili priča iz duše VALNEA DELBIANCO 85 Talijanska čitanja hrvatske ranonovovjekovne književnosti ŽELJKO IVANKOVIĆ 94 Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini ZVONKO KOVAČ Nova međukulturna književnost? 111 ŽELJKA LOVRENČIĆ 123 Poezija Doroteje Zeichmann Lipković ANTUN LUČIĆ 130 Otisnuća u književnu baštinu JELENA LUŽINA 147 Hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici ZOLTÁN MEDVE 157 S ratišta prema otoku ŠIMUN MUSA 166 Pjesništvo Krešimira Šege MILORAD NIKČEVIĆ Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književno-kulturnih veza... 179 MILE PEŠORDA 192 Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH MILORAD STOJEVIĆ Franc Rotter, človik ohne Sprache Franc Rotter Croatia liberata (prep. N. Palašić) 203 ĐURĐA STRSOGLAVEC 228 Stari „dugovi“ i recentni naslovi ĐURO VIDMAROVIĆ Posljednji pjesnici Hrvata u Boki kotorskoj? 239 SANJA VULIĆ O književnosti Hrvata u Mađarskoj 285 SANJA VULIĆ 310 Hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj TOMISLAV ŽIGMANOV Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini 328


54

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ


55


56

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Fotografije u ovoj cjelini: M. Milotić i dr.


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

57


58

Ljiljana AVIROVIĆ, Trst (Italija)

PRIJEVOD ESEJA U SVJETLU NAJNOVIJIH TEORIJA

Od najmračnijih ljudožderskih dana o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više, nego što znade danas, i, znajući danas više, no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava: s jedne strane pametna kao maska protiv otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lumbarda a istodobno izazovna kao kakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Evropsko bogatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je perverzno kao krletka od suhoga zlata, optočena draguljima, u kojoj skakuću crveno-zeleni tropski kolibrići s jedne srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka stoji nekoliko hiljada funti sterlinga, pred izlogom prolaze gladna, zelena evropska lica, sjene nerada i besposlice, što umiru od glada, jer mjesto njih rade strojevi. Taj pasivni mimohod sušičavih sjena ispred draguljarskih izloga po velegradskim ulicama postao je već književnom shemom, dosadnom kao što su dosadne sve književne sheme što traju duže od pedeset godina. Ali kako ti naši gladujući sugrađani nisu samo književni klišej i književni ukras socijalnotendenciozne naravi nego i životna stvarnost, to su ti kontrasti između gladujućih prolaznika i draguljarskih izloga samo jednim dokazom više, kako je naša današnja, suvremena stvarnost zaostala i bijedna, nerazmjerno zaostalija od dosadne prošlostoljetne književne zaostalosti.1

1

Ljiljana Avirović, Miroslav Krleža ieri, oggi e domani: Le traduzioni italiane di Miroslav Krleža, Hefti, Milano, 2012., str. 10.


Ljiljana AVIROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Pročitavši tih nekoliko uvodnih rečenica u jedan od naših najpoznatijih eseja, Evropa danas, Miroslav Krleža (1935.), svaki ozbiljan prevoditelj će se zapitati o čemu je riječ, o eseju ili o književnom tekstu. Krležijansko obilježje nadaleko odzvanja, ali to ipak nije književno djelo. Takve dvojbe nisu rijetka pojava pogotovo u suvremenoj prijevodnoj književnosti. Mnogi su teoretičari Magrisov Dunav doživljavali kao esej iako tomu nije tako, a Rumizovo djelo La linea dei mirtili: Storie dentro la storia di un paese che non c’è più (Editori riuniti, 1997.) kao roman o Balkanu devedesetih godina prošloga stoljeća, a uistinu je riječ o eseju s izrazitim književnim nabojem. Teorije prijevoda lijepe književnosti sada već broje cijelu malu biblioteku napisanih djela, a o prijevodu eseja gotovo da se i nije pisalo. No vratimo se najprije spomenutom Krležinom eseju jer je po mnogome paradigmatičan. Prvi put je objavljen 1935. u svesku naslovljenom Razgovor o materijalizmu – Evropa danas u Biblioteci aktuelnih knjiga, zatim i u časopisu „Danas“ koji je smjesta zabranjen zbog pretjerano slobodarskoga duha. Ponovno objavljivanje „Zorina“ izdanja 1956. pod naslovom Evropa danas – knjiga dojmova i essaya, a zatim i 1972. Evropa danas: knjiga dojmova i eseja predstavlja čitatelju duboku Krležinu raspravu o Europi, o njezinim narodima i njihovim kulturama. Svaki fragment toga djela ozračen je različitim obilježjem svakog pojedinog od tih europskih naroda. No, esej nam daje i epistemiološki prikaz europske misli, ili filozofije njezinih znanosti ako baš hoćemo, govori o europskoj pameti, o znanju koje je fragmentarno i nasumce skupljeno, o pitanju naoružanja, o vojnom defiliranju europskih naroda pa, dakle, o vječnoj europskoj gluposti zbog koje se najveće istine uvijek izriču pod vješalima, a ta dekadentna Europa bezglavo stupa naprijed smatrajući sama sebe modelom civilizacije i kulture. U tako kompleksnom eseju fragmentarnoga tona, vrlo često kontradiktornih pretpostavki, ima uistinu i književnih stranica, jer se u drugom dijelu Krleža obraća svojevrsnom apostolu, svojemu drugom ja, s kojim istodobno i mirno razgovara i polemizira. Riječ je o angažiranom sarkazmu koji će se odraziti, zajedno sa svom svojom vidovitošću, i na one dijelove Krležina stvaralaštva koji su bez sumnje čista književna ostvarenja. Kvantitativna redukcija podataka u eseju Europa danas prisutna je u toliko radikalnoj mjeri da umjesto stilske jednostavnosti i složenosti misli, što i jesu temeljna obilježja eseja, prelazi u površnost pa često i netočnost, osobine što ih smatramo vječnim opasnostima za formulaciju eseja. Krleža u Europi danas svjesno koristi paradokse s literarnim efektom koji i nisu drugo nego odraz povijesnoga trenutka u kojem se pisac našao pa privilegira te paradokse umjesto da analitički iznosi sve europske pojave, događaje i stranputice. Ta Europa i sva njezina proturječja još su i danas „aktuelna“, kako bi rekao književnik, oni žive u tom tekstu kao

59


60

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Ljiljana AVIROVIĆ

opomena i kao neka vrsta posebnoga vodiča za narode do kojih je Krleži posebno stalo, jer nitko prije njega u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji nije s toliko vehementnosti i stila opisao sve fatalne sukobe i primitivizam seljačkoga mentaliteta, tromost duha, i nitko se nije poput njega borio protiv književnih laži. U vrijeme kada pisac objavljuje svoj esej svijet je još strašno uznemiren ekonomskom krizom, a u Europi se nazire dolazak fašizma i raznoraznih totalitarizama. Kako god bilo, usprkos nevjerojatnom rasponu njegova književna i pjesničkoga opusa, esej je bio i ostat će, unutar svojega vrlo kompleksna stilskoga registra, od samih književnih početaka s Barunom Konradom iz 1915. pa sve do Uklete stvarnosti iz 1973. najprisutniji krležijanski žanr o kojemu moramo posebno voditi računa u trenutku prevođenja na neki strani jezik. O tome je riječ. Kako ćemo pristupiti prijevodu eseja ako o odabiru metoda (semantičke ili komunikativne, ako o komponencijalnoj analizi, o točnom prevođenju vlastitih imena, imena naziva toponomastike, o problematikama metalingvističkih tekstova, o hipo ili hiper prijevodu) nismo dobili potrebna znanja. Suvremeni engleski teoretičar prijevoda Peter Newmark kaže da prevoditelj mora biti stručnjak u odgonetavanju vrste teksta koji prevodi e ne bi li mogao odlučiti kako ga interpretirati, a zatim i kojom metodom prevoditi. Prevoditelj mora biti vrstan ocjenjivač načina na koji je tekst pisan, on ne smije nasumce odrediti samo jezičnu vrijednost već i moralnu ozbiljnost teksta onako kako su o toj ozbiljnosti pisali Arnold i Leavis. Svakom će prevoditelju biti korisno iščitavanje tekstova o stilistici, disciplini koja je smještena negdje na razmeđu lingvistike i književne kritike, poput nekih Jakobsonovih ili Spitzerovih zapisa u kojima se podrobno raspravlja o prijevodu kao novijoj disciplini. Prema Arnoldu „humane letterae“ su sve najbolje što je stvoreno i smišljeno na ovome svijetu. To sveopće ljudsko znanje u sebi sadrži, piše Arnold, ohrabrujuću i učvršćujuću energiju, energiju koja stimulira i savršeno nam pomaže kod usporedbe rezultata modernih znanosti, ali stimulira i naše potrebe u upućenost odnosno u izražavanje ljepote.2 Nije, dakle, samo na prevoditeljima lijepe književnosti da se bave potrebnim znanjem i vještinama toga zanata, već je i na prevoditeljima svih ostalih vrsta tekstova primarna zadaća da se posvete cjeloživotnom obrazovanju e ne bi li što bolje i što uspješnije znali odgovoriti na prevodilačke izazove. Najavila sam da ću se ukratko pozabaviti Prijevodom eseja u svjetlu najnovijih teorija, pa bih nekoliko riječi rekla o tek objavljenom PRIRUČNIKU ZA PREVODITELJE što su ga na Sveučilištu u Rijeci pripremile Aneta Stojić, Marija Brala-Vukanović i Mihaela Matešić. Govorimo li o tom Priručniku, onda je osobi koja se više od 25 godina bavi strukom prevoditelja i tumača, predavajući istodobno jedno i drugo na svome matičnom 2

http://www.boll900.it/numeri/2001-i/W-bol/Burnard/Burnard_frame.html.


Ljiljana AVIROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

sveučilištu, dovoljno pročitati Sadržaj i Predgovor da shvati o kakvom je podvigu riječ; i u smislu izvrsnosti i u smislu obima učinjena posla. Sažmemo li svih pet poglavlja te vrijedne knjige (Prevoditeljski čin – uvodna teorijska razmatranja, Pogled u vrste prevođenja, Jezici struke i prevođenje, Hrvatski jezik za prevoditelje, Suvremeni izazovi prevoditeljskoj struci, odmah uočavamo da je riječ o „maloj enciklopediji” jako potrebnih znanja za buduće prevoditelje, današnje studente, ali time, unatoč svemu, još nije dovoljno rečeno. U Priručniku nema niti jednoga priloga iz kojega već iskusni predavač ne bi naučio nešto nova. To mu je velika prednost. Koristan je i za studente i za predavače, a svakako će biti koristan i iskusnim prevoditeljima zbog bogate bibliografije svakog pojedinog priloga. Priručnik na jednome mjestu objavljujr suvremena znanja o „alatima“ koji su dostupni i predavačima i prevoditeljima: uočava se „neujednačenost hrvatske terminologije u prevoditeljskoj struci“, što nije samo hrvatska pojava, već bi se moglo reći da svako jezično područje (anglosaksonsko, romansko, slavensko...) ima svoju terminologiju koja često nije ujednačena ni unutar istoga jezičnog područja. Mi prevoditelji, u mojem slučaju književni, upravo prema terminologiji prepoznajemo teoretičara-prevoditelja, teoretičara-lingvista ili teoretičara prijevoda koji se ne bavi prevođenjem. Prvi su nam najkorisniji, a lingvisti najpotrebniji. Radim na tršćanskom Fakultetu za tumače i prevoditelje, koji više od šezdeset godina školuje tumače i prevoditelje. Svjesni „starosti“ i potreba svojega fakulteta, svi predavači redovito objavljuju znanstvena djela, svaki iz svoje oblasti (tumačenja ili prevođenja), ali nitko još nije spojio te dvije discipline na način novoga, hrvatskog Priručnika. Razlozi što je tomu tako vrlo su praktične naravi, a leže u dva različita „zanata“, u dva različita naziva (interpreti e traduttori), u dva različita pristupa proučavanju i poučavanju. I sama sam navikla na takvo raslojavanje unutar kojega još uvijek nije do kraja prihvaćena činjenica da su teorije prijevoda znanstvene discipline. U Predgovoru Priručniku tri urednice s pravom ističu da će Prva tematska cjelina pokušati dati odgovor na to pitanje. Vlasta Kučiš vrlo je simptomatično citirala Giordana Bruna koji kaže da je prevođenje osnova svih znanosti, ali je svojim prilogom dokazala da je ipak riječ o mladoj znanstvenoj disciplini, pa citirajući Prunča navodi da „i u 21. stoljeću profesija prevoditelja još uvijek nije legalizirana“. Ovdje je ipak potrebno razlučiti teorije prijevoda, koje tragaju za svojim identitetom, od samoga procesa prevođenja koji vjerojatno nikada neće biti znanstvena disciplina već vještina, a kad je riječ o književnu prevođenju, onda u najmanju ruku umjetnost, nikako znanstvena disciplina. Nije Jiří Levý uzaludno svoje poznato djelo nazvao „Umjetnost prevođenja“. Akademiziranje prevoditeljske struke poželjno je i potrebno, pogotovo u svjetlu novih „translatološko-komunikacijskih znanja“, a mlade prevoditelje treba obrazovati, kako kaže Pelc, i na temelju novih informacij-

61


62

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Ljiljana AVIROVIĆ

skih kultura. Od teksta do prijevoda dug je put, piše u Priručniku Boris Pritchard i prikazuje kolika je povezanost znanosti o prevođenju s drugim znanostima. Drugim riječima, teoretičari prijevoda trebali bi biti vrlo dobro upućeni u filozofiju, lingvistiku, u sve oblike književnosti i kultura, ali i u najnovija dostignuća na polju tehnologije. Tim bi se putem došlo do zaključka što je to „kvaliteta prijevoda“, ali i na temelju kakvih normativnih dokumenata se određuje kakvoća. Lada Badurina i Nikolina Palašić, u prilogu Tekst i kontekst, i prevoditeljima daju do znanja „što s tekstom činimo u procesu prevođenja“. „Ciljni tekst“ je jedan od hrvatskih termina koji sam naučila čitajući Priručnik. Dosad smo za taj naziv uglavnom koristili jezik recipijenta. Ukratko rečeno, svi tekstovi lingvističkog obilježja iz Priručnika bit će u prvome redu korisni za naše studente koji se pet godina pripremaju za zvanje prevoditelja. „Književnina“ je još jedan termin koji sam naučila čitajući Priručnik. Kolegice Petra Žagar i Sintija Čuljat kažu da su „prevoditeljska počela vjernosti i prihvatljivosti“ promjenljive vrijednosti, a na primjeru Stilskih vježbi i prijevoda na hrvatski jezik Tonka Maroevića komunikacijski učinak teksta, domišljenom tvorbom značenja, uistinu se pretvara u ono što se zove umjetnost prevođenja. Na ovome je mjestu potrebno reći da će i najiskusniji prevoditelj hrvatske književnosti na talijanski jezik jednostavno pokleknuti pred urednicima talijanskih nakladnika. Bude li nekoga zanimalo štogod od tih iskustava, rado ću odgovoriti na pitanja, a iz zaključaka dviju kolegica razaznaje se kako je tutto il mondo è un paese. Ta bi se mala fraza na hrvatski mogla prevesti s „Na Zapadu ništa nova“, ali time već ulazimo u domenu prevođenja idiomatike s kojom često talijanski prevoditelji imaju problema (primjer: bosanskoga Židova koji ne zna pjevati jer živi u samoći stranoga jezika /nella solitudine della lingua straniera/ u knjizi I Karivan, Einaudi, trebalo je po urednikovim riječima zamijeniti opisnom rečenicom). No, kad sam uredniku rekla da i sama već 35 godina živim, radim i volim u samoći stranoga jezika, ipak je popustio i tu lijepu metaforu ostavio živjeti u knjizi. Na tu se temu nadovezuje rad Anite Pavić Pintarić koja, pišući o prevođenju emocija, upozorava na važne elemente umjetničkoga prevođenja. Onomatopeje i glasanje životinja, recimo, nikada neće prijeći s hrvatskoga na talijanski bez većih gubitaka. Nema intenzifikatora koji će ublažiti svojevrsno sniženje stilske razine, u ime takozvanog srednjega čitača. Sad smo se približili temi koju mi u tršćanskoj školi zovemo linguaggi settoriali, a riječki Priručnik naziva ih – jezicima struke. U toj trećoj tematskoj cjelini kolege Boris Prichard, Anita Memišević, Luka Samaržija i Martina Bajčić sažimlju sva znanja o najmodernijem pristupu prevođenju. Taj je pristup gotovo isatovjetan mnogim predavačima tršćanske škole, a studentima je najprivlačniji jer će baš jezici struke biti njihov „kruh svagdašnji“ čim se počnu baviti prevođenjem. Prevođenje sudskih podnesaka, kažu stučnjaci, nikako ne bi smjele prevoditi osobe koje nisu studirale pravo. Nismo se s njima složili pa


Ljiljana AVIROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

je u posljednje vrijeme udarni jezik struke postalo upravo prevođenje sudskih dokumenata. Četvrta i peta tematska cjelina za tršćanske studente kroatistike bit će „nasušna potreba“. Hrvatskim jezikom za prevoditelje Mihaela Matešić, Lada Badurina i Nikolina Palašić kao da su željele potaknuti i studente i docente na ponovno, i potrebno, učenje hrvatskoga jezika i pravopisa. Suvremeni izazovi prevoditeljskoj struci već u naslovu kažu da se načini prevođenja prilagođavaju modernim vremenima. Sanda Martinčić-Ipšić vodi računa o kompjutorskom pomagalu pri prevođenju, a dvije urednice Aneta Stojić i Marija Brala Vukanović završnim riječima sada već ohrabreno zaključuju tu „malu enciklopediju“ i stavljaju krunu na zanat o kojemu se do sada premalo vodilo računa. Znale su one da u Hrvatskoj nema takvog priručnika, da je jednostavno potreban i silno koristan za studente, a ja ću im reći da ga nema, unatoč svemu, ni u zemljama gdje se tradicionalno mnogo više brige vodilo o procesu prevođenja. Eto, to je u našemu podneblju novo glede prevođenja, ali je ujedno i blago upozorenje: u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno račna o školovanosti prevoditelja, književnih i ostalih. Čini se da prevoditelj eseja sve zna i ništa ne treba učiti, a tome nije tako, pogotovo ako mislimo na generacije mladih prevoditelja odnosno studenata. Da bih „pristojno” prevela Krležin esej Evropa danas na talijanski, trebala su mi mnoga znanja i cijela knjiga o tom autoru, a da još uvijek nisam sigurna je li ritmički i smisleno s tim esejem, koji nikada u cijelosti nije bio preveden na talijanski, baš sve u najboljem redu. Poslušajmo: Dai tempi più oscuri del cannibalismo, l’Europa molto probabilmente non sapeva più di quanto sa oggi delle stelle, delle malattie, dei segreti e dei problemi vitali; pur tuttavia l’Europa oggi sa più di quanto non abbia mai saputo, ma dubita di tutto quello che sa, non conosce ciò che sa e non ha la più pallida idea di ciò che vuole. Oggi l’Europa è signorilmente sbandata: da un lato è intelligente come una maschera antigas, dall’altro è cieca come una vecchia bombarda, e allo stesso tempo attraente come una vetrina metropolitana colma di variegate e preziose sciocchezze. Oggi, l’opulenza europea, nella dissoluzione e nel disordine totale, è in modo perverso simile a una gabbia di oro zecchino tempestato di pietre preziose, nella quale i colibrì tropicali rosso-verdognoli saltellano da una stanghetta all’altra; e mentre questo giocattolo sontuoso costa alcune migliaia di sterline d’oro, dinanzi alla vetrina sfilano affamati e lividi volti europei, ombre del caos e della disoccupazione, che muoiono di fame, perché al loro posto lavorano le macchine. Questo corteo di ombre tisiche, davanti alle vetrine delle gioiellerie nelle metropoli, è diventato ormai uno schema letterario, noioso come sono noiosi tutti gli schemi letterari che durano

63


64

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Ljiljana AVIROVIĆ

più di cinquant’anni. Poiché i nostri concittadini affamati non sono un mero cliché e un ornamento letterario di natura social-tendenziosa, bensì una realtà di vita, i contrasti tra i passanti che osservano e le vetrine dei gioiellieri sono una conferma che la nostra odierna realtà, realtà contemporanea misera e arretrata, è terribilmente più arretrata della noiosa arretratezza del secolo scorso.3 Na čitatelju je da donosi sudove. Ja bih, da me se pitalo, bila puno slobodnija u odabiru metode, ako ni za što drugo onda u ime Frangešovih učenja koja nas upozoravaju da u prijevodu Krleže na bilo koji jezik moramo strogo voditi računa o svakom zarezu. No, kad je u pitanju urednikova riječ, onda prevoditelj nema velike mogućnosti odabira.

3

Ljiljana Avirović, ibidem, Miroslav Krleža..., str. XI.


Milan BOŠNJAK, Zagreb

PRIČANJE FRA JOZE ŽUPIĆA – PRIČA IZ TUĐINE I/ILI PRIČA IZ DUŠE Fra Jozo Župić pisac je koji lako i puno piše. Kontinuirano i redovito bilježi ono što mu se čini važnim oko njega i u njemu te svoje uvide i razmišljanja objavljuje uglavnom najprije kao kolumne u jednim dnevnim novinama, a zatim kao priče dosad skupljene u nekoliko knjiga: Priče iz tuđine (2003.), Čarli (2006.), Bauštelac (2008.) i Pijetao u duši (2009.). Fra Jozo usmjeren je na svoj puk te kratkim pričama uvijek nastoji prenijeti poruku i/ili pouku koja treba biti lako čitljiva, populistička, kršćanska, nacionalna, općeljudska. Naglašena je propovjednička, pa i prosvjetiteljska usmjerenost, ali i izrazito intimistički ton i prisnost s običnim čovjekom, pa bi se moglo reći da u formi kratke priče autor želi ući u hrvatske obitelji u Njemačkoj, kojima su priče prvenstveno namijenjene, želeći ih razonoditi, ohrabriti, posavjetovati i upozoriti na izazove suvremenoga vremena. S druge strane, kritički, pa i „negativno“, Župićeve bismo priče mogli okarakterizirati kao štivo upitne literarne vrijednosti, gdje je u prvome planu unaprijed zadana poruka koja se želi prenijeti, a junaci u pričama, iako se navode posve konkretna imena pojedinih ljudi, postaju nebitni za život i za priču, tek služe kao primjer za davanje kršćanske pouke koju većina priča sadrži. Po mome je sudu, uz solidan literarni doseg, najveći značaj njegova književnoga rada u relevantnom je faktografskom i dokumentarističkom opisivanju svega onoga važnog za naše sunarodnjake koji žive (ili su živjeli) u Njemačkoj: od odlaska na privremeni rad 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, na koji su ih natjerale loše političke i društveno-ekonomske okolnosti, preko lakšeg ili težeg snalaženja u novim životnim okolnostima, velikog značenja rada i djelovanja hrvatskih katoličkih zajednica, trajne vezanosti za rodnu grudu, specifičnih životnih vrijednosti, kao i njihovim pogledima na najvažnije fenomene suvremenoga svijeta.

65


66

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

Premda pojedine književnice koje pišu na njemačkome jeziku i koje su dobile neke njemačke književne nagrade imaju dosta čitatelja u Njemačkoj, ako bismo u obzir uzeli samo hrvatsku zajednicu, možemo zaključiti da je fra Jozo Župić uvjerljivo najčitaniji i najpopularniji među svim hrvatskim piscima koji su koncem 20. i početkom 21. stoljeća živjeli i stvarali u Njemačkoj. Jezik i stil Jozi Župiću zasigurno ne nedostaje maštovitih i domišljenih zamisli, dobre volje i plemenitih namjera, koje često bivaju zasjenjene nevještim strukturiranjem priče i neizbrušenim stilom pisanja. U oblikovanju opsegom kratkih i sadržajno jednostavnih priča autor asocijativnim nizom gradi mozaik u kojemu ima puno fragmenata vrlo heterogenih po svojim sadržajnim, tematskim i stilskim obilježjima. Često je nemoguće pronaći suvislu poveznicu dijelova priče koja raznim intenzitetima varira u svim smjerovima. Autor u pisanju, takoreći bez najave i/ili jasne svrhe upotrebljava visoke i niske književne stilove, unosi razgovorni jezik, tekst mu je opterećen brojnim arhaizmima, barbarizmima, srbizmima, germanizmima karakterističnim za govor Hrvatâ u Njemačkoj, brojne su krnje i nepravilne rečenice. U prvoj knjizi Priče iz tuđine vrlo često, rjeđe u kasnijim knjigama, autor u vrlo sažetoj formi prati nečiji konkretan život od početka do kraja, prema istovjetnoj, jasnoj paradigmi: teško djetinjstvo, težak rad u Njemačkoj, jedna izabrana zanimljivost, utjeha u krilu crkve/Crkve. Rečenice su mu vrlo kratke, izlomljene, moglo bi se pomisliti da su namjerno tako stilski obilježene, ali poznavajući širi kontekst, jasno je da nije tako. Gotovo da i nema proširenih rečenica, nema pridjeva, epiteta, gotovo uopće nema opisa, vrlo je štura karakterizacija likova. Sve je jako pojednostavljeno, likovi su uglavnom crnobijeli, mogli bismo reći plošni, vrlo malo saznajemo o njima, njihovim interesima, uspjesima, problemima, o razlozima njihovih postupaka. U pričama se uglavnom navodi porijeklo likova, pa Jozo Župić opisuje Hrvate iz Zagorja, Pokuplja, Posavine, Like, Hercegovine, Zagreba, Podravine, Bosne, Rijeke, Slavonije, Dalmacije i, najviše, iz Dalmatinske zagore. Likovi se uglavnom izmjenjuju i pojavljuju u jednoj priči, a tek se poneki pojavljuju u više priča te tako bivaju osvijetljeni s više strana pa doznajemo nešto više o njima. U knjizi Glas iz tuđine u tri priče glavni je lik Zvonimir: Spasila ga pantomima, Pijani „papagaj“ i Njemački Hrvat u Gunji. U priči Spasila ga pantomima riječ je o Zvonimiru koji je u Berlin došao 1973. godine, prvi je put letio zrakoplovom, ali to nije htio priznati, nego se držao tako kao da često putuje. U Njemačkoj su ga lijepo dočekali, ušao je u namješten stan, bio je prezadovoljan svime što i kako se dogodilo.


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Odlučio je malo prošetati gradom i – izgubio se. Jedino čega se sjećao bila je tvornica mlijeka u blizini stana. Ušao je u policijsku postaju, a kako nije govorio njemački, pantomimom i crtanjem objašnjavao je gdje mu je stan. Policajci su mu se rugali i šalili se s njim, sve dok ih nije prekinuo jedan stariji kolega. Odvezli su ga kući, a Zvonimir je mislio da mu je to mala kazna i opomena od Boga za oholost u zrakoplovu. Pijani „papagaj“ priča je o tome kako je teško naučiti jezik i koliko se razgovorni jezik razlikuje od standardnog, odnosno „književnog“ kako ga imenuje autor. Uz stilsku nedorađenost i manjkavu strukturiranost priče, vrlo je neobična usmjerenost pripovjedača koji kao da želi reći kako se jezik ne može naučiti iz knjiga, nego isključivo osobno, razgovorom te da ljudi uglavnom ne koriste standardni jezik („nego samo u školi, gdje moraju!“) – kako u Hrvatskoj, tako u Njemačkoj; iznimka bi mogli biti viši društveni slojevi. Slažem se da je bitno osloboditi se i (pro)govoriti, ali nije jasno minoriziranje, pa i ismijavanje učenja stranoga jezika. Naprotiv, mislim da bi bilo puno bolje kad bi se upravo suprotno poentiralo: bez učenja se ne može svladati ni materinski, a kamoli strani jezik. U trećoj priči Njemački Hrvat iz Gunje glavni je lik opet Zvonimir koji je obrazovan, inženjer, odlično integriran, prihvaćen u njemačkom društvu te je pozvan na aristokratski prijem, gdje se sa svojom suprugom izvrsno snalazi. Upoznaje jednog čovjeka čiji je otac u 2. svjetskom ratu bio kao liječnik u Gunji i stanovao baš kod Zvonimirove obitelji. U ovoj se priči opisuje njemačko visoko društvo u kojemu mogu funkcionirati i Hrvati, no takvih priča nema puno, jer su hrvatskim iseljenicima, kao i fra Jozi, puno bliži puk i jednostavan svijet. Činjenica je da je Župić blizak narodnom duhu, pa se, uz biblijske citate i/ili citate autora kršćanske provenijencije, u njegovim pričama često mogu naći narodne poslovice, narodne mudrosti, pa i pokoji deseterac. Štoviše, autor često zastupa poziciju narodne mudrosti, a ponekad zaključuje suprotno od pravde i pravila. Jezik kojim se koristi pripada novinarskom i razgovornom stilu, barem podjednako kao i književno-umjetničkom. Autor iz jednoga stila u drugi ponekad prelazi posve spontano i neosviješteno, a ponekad osviješteno i motivirano fabulom i/ili karakterizacijom likova. Funkcionalnoj raslojenosti pridonosi i način upotrebe brojnih regionalizama i germanizama. Posebno je zanimljiva uporaba germanizama, specifična upravo za govornike hrvatskoga jezika koji žive i rade u njemačkom govornom području. Navest ću nekoliko primjera: vešeraj, špringa, špas, banhof, bauštela, imbis, šparati, hajm, ebene, kuplung, flaša, špigl, blinka, lotanje... Česta je uporaba regionalno obilježene ikavice: dite, čovik, propivaju, likarija, doli, svitovala, popriko, misec, namiriti (umjesto namjeriti), tili, triba, podilit, pivati, uvik, popriko... U pričama ima regionalizama, koji su često arhaizmi, tuđice ili posuđenice: sr-

67


68

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

bizmi, talijanizmi ili turcizmi, što je vidljivo iz sljedećih primjera: klozet, krompir, maštuluk, kašika, komšiluk, komin, menđuše, kištra, šufit, marun, flašica, mačkare, tapet, prasad, bržola, šterika, krtočić, spiza, stomak, šporet, korpa, žvakalica... Ponekad se navedene riječi upotrebljavaju bez razumijevanja njihove posebne stilske obilježenosti, a ponekad se upotrebljavaju u odgovarajućem prenošenju govora naših sunarodnjaka koji žive u Njemačkoj te stanovnika Dalmatinske zagore, i u stilskoj karakterizaciji likova. Primjeri dobre stilske karakterizacije likova: „Enšuldigung, karta mi je ostala u stanu.“„Kupila sam raumfaze, jaknu.“ „Ima svakavoga svita.“ „Moj Stipe, šleht i gut.“ „Ti si ferikt, ti si budala.“ „Doli ti je milina.“ „Ima zli očiju...“ „Ajde ti nju nosi. Doće, doće.“ „Po metra duže.“ “...završila bi u šematoriju.“ „Papi, umirovljena sam...“ „Svak bi tijo šakom, kapom.“ „Kuvaj, peri...“ „Liti sam doli, a zimi ovdje da ne moram cipat drva“... Navodim primjere iskrivljenoga leksika, nezgrapne sintakse, neuobičajenog pa i nepravilnog poretka riječi bez književno-umjetničkog opravdanja u samome tekstu te pravopisnih i gramatičkih pogrešaka: „marke i dolari oslačali“, „koma posla“, „kod Zadra je kupio plac“, „autobus krenio“, „oboljela od šećera“, „server zafrkava“, „ne tendi Valentinovo“, „crkla od smija, grcaju od smija“, „grad je specijalno okićen“, „poštari su prenatrpani čestitkama“, „imaš razloga živjeti“, „djeca ćuće“, „dođe svako drugi dan“, „otpeljaju roditelje liječniku“, „ispalila je na živce“... Sve ovo potvrđuje autorovu veliku spontanost i fleksifilnost u pogledu leksičkih pitanja u najširemu smislu riječi. Podrobnije ću analizirati dvije priče, Povratak s praznika i Dvjesto kuna kazne, obje iz četvrte i najzrelije knjige Pijetao u duši, u kojima su istaknute bitne odlike Župićeva pripovjedaštva, ali i društvenoga djelovanja: asocijativnost, tematska razigranost, usmjerenost na aktualne društvene teme, prikaz Hrvata koji žive između Hrvatske i Njemačke, kršćanska duhovna misao, slika domovine... Župić u pravilu pozitivno prikazuje hrvatsku baštinu, nasljeđe hrvatskoga sela, kao i ljepote hrvatskih krajobraza, a najčešće negativno, ponekad nepravedno i s puno predrasuda govori o stanju suvremenoga hrvatskoga društva. Stilska neizbrušenost i zanatska neukost vidljiva je čak i u uspjelijim pričama. U priči Povratak s praznika postoji puno motiva svojstvenih za Župićevu, pa i za općenitu sliku o hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj, tzv. gastarbajterima: odmor, more, bauštelac, narodna mudrost, kršćanska mudrost. Početak priče ritmičan je, sadržajan, ujednačen: „Vraćaju se naši ljudi s praznika. I ja sam se vratio. Još mi je ostalo crne boje na licu, po rukama. U ušima mi još šumi more. Za srce mi se zalijepile Andrićeve rečenice. Kao da smo zajedno sjedili


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

na čvrstoj stijeni makarske Osejave. Pa, i jesmo. Njegova knjiga u mojim rukama i njegove riječi: ‘Sunčan i nemilosrdno vedar dan, prohladan kao da je sav od najfinijeg stakla, i kao da svaka izgovorena riječ, svaki pokret u njemu, mora odjeknuti kristalnim, hladnim zvukom u zlatnomodrom prostranstvu.’“ Zatim uvodi motiv leptira kojega prati u kretanju od ručnika, stijena, daljine do nestanka. Novi je motiv pitanje koje mu odzvanja u glavi: „Zašto je vaš muž tako crn, a vi tako bijeli?“ i ljutit odgovor: „Moj muž je bauštelac.“ Zatim dva dječaka koja se igraju u moru i vrište (jedan ponavlja pomalo neobičnu rečenicu: „Ja sam mreža.“). Kroz majku progovara narodna mudrost: „Kad vrištiš često, nitko ne će skužit da ti treba pomoći kad bude trebalo“. Stilska nezgrapnost i žargon ovdje su vjerojatno u funkciji karakterizacije lika. Zanimljive misli o moru: „more igraonica, ispovjedaonica, pista za slijetanje, staza za utrkivanje i natjecanje, more je jedna sila i kolijevka.“ Prijelaz: „Na žalost, jedno jutro je postalo kanta za smeće“ ,,...mladi su raspojasano slavili...“, „pa su gospodin Igor i njegova prijateljica... čistili more... njoj su se jedino gadili čikovi.“ Barbarizam čikovi ovdje ne pridonosi stilskoj karakterizaciji lika. Zatim vraćanje Andriću: „Opet mi je na pamet došao Andrić. Pišući o alkoholu, možda i nije slutio da će Hrvati biti prvi na ljestvici po pijenju alkohola...“ Slijede duboke Andrićeve misli o opasnosti i razornu djelovanju alkohola. Efektno prelazi na sentenciju, konstatirajući kako mu je Andrić vrlo zanimljiv, kao što mu je zanimljiv i natpis iz 1762. na ulaznim vratima franjevačkog samostana u Makarskoj: Domum, portam et tumulum... ili hrvatski: „Kuću, vrata i grob, oče Franjo, pohodi i bijedno pleme Evino od sna smrti izbavi.“ Inače, riječ je o dijelu himne spjevane 1228. kad je papa Grgur IX. kanonizirao svetoga Franju Asiškoga. U priči Dvjesto kuna kazne populistički je obrađena tema važnosti pridržavanja prometnih pravila, kao i funkcioniranja sustava kažnjavanja kojega se u Njemačkoj svi pridržavaju. Početak negativne slike domovine: „U zadnje vrijeme svjedoci smo učestalih prometnih nesreća u našoj domovini...“ kulminira pričom u kojoj policajac naplaćuje 200 kuna kazne „našem čovjeku“ koji prebrzo vozi na autocesti „jer se žuri što prije doći kući“ i ne izdaje mu za to nikakvu potvrdu. Važno je primijetiti kako autor ne kritizira pojedinca policajca koji se ponio posve neprofesionalno i neprihvatljivo, nego izvodi nevjerojatan zaključak: „...željeli bismo da se i u našoj domovini uvede zakon kažnjavanja kao i u Njemačkoj: plati na temelju potvrde.“ Slika koju autor daje o našoj domovini vrlo je ružna, gruba, ali i nevjerodostojna. Uza sve propuste koji zasigurno postoje i učestala kršenja zakona, slika ipak ne odgovara realnosti, što može potvrditi i potpisnik ovih redaka, koji je platio kaznu za (pre)brzu vožnju

69


70

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

automobila s njemačkim registracijskim pločicama i za to dobio kaznu i potvrdu o plaćenoj kazni. Već smo ranije rekli da je, veća od umjetničke, najveća korist u pričama Joze Župića dokumentarističko bilježenje segmenata života konkretnih ljudi koji su u drugoj polovici 20. stoljeća i na prijelazu u 21. stoljeće živjeli u Njemačkoj, kao i stvaranje javnog mnijenja redovitim objavljivanjem priča u dnevnome tisku. Pogotovo stoga mislim da je prava šteta to što autor prostor koji dobiva za kolumne nije iskoristio za konstruktivnu kritiku hrvatskoga društva i, još više, za promicanje pozitivnih vrijednosti domovine i povezivanje naših iseljenika s domovinom, nego za ovako sirovo utvrđivanje i potvrđivanje u iseljeništvu čestih predrasuda o (ne) funkcioniranju hrvatske države. Motivi i teme Teme kratkih priča i motivi u pričama, kao najmanje relativno samostalne tematske jedinice koje Jozo Župić donosi u svome književnom radu, proizlaze iz širokog spektra svega što zaokuplja hrvatske iseljenike. Posebno su naglašene kršćanske teme i motivi, zatim tipične teme i opća mjesta te najveći problemi i nadanja pripadnika prve generacije naših iseljenika, motivi o djeci i mladima, vesele i šaljive teme i motivi. Važni su motivi i teme o fenomenima suvremenoga društva te o aktualiziranoj baštini u kojima autor, povezujući sadašnjost i prošlost, želi prenijeti univerzalne poruke. Za potrebe ovoga rada motive i teme mogli bismo podijeliti u deset glavnih skupina: Kršćanske teme i motivi U kratkim pričama fra Joze Župića izrazito je važna kršćanska, katolička poruka. Autor citira kršćanske misli, raspravlja o kršćanskim pitanjima i/ili preporuča kršćanske vrijednosti u gotovo svim pričama, a nekoliko njih mogu samostalno i cjelovito funkcionirati kao male propovijedi. Primjer su brojne priče, primjerice Bog je stvorio Božić gdje autor želi reći kako se ne kaže da se dijete pravi, nego da se prima, kao što se i ljubav ne može praviti, nego se prima. Dalje razvijajući misao, dolazi do toga da nismo napravili Boga (jasno da bi bolje bilo reći stvorili), da on sam sebe nije napravio, ni Marija, ni Josip, nego nam ga je Bog darovao, a mi ga možemo primiti. Priča Katini križevi svakako spada među uspjelije. Na početku se citira ulomak iz pripovijesti Ruth Schumann Crni kralj. Odlično je uklopljeno: „To iskustvo želim svakome na Veliki petak.“ Dva su velika Katina križa – smrt sina i kćeri 80-ih godina prošloga stoljeća. Posvećuje se odgoju svoja tri sina, utjehu traži i nalazi u Bogu.


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Efektan kraj: „Sve ima svoje vrijeme... svoj čas.“ U priči Ptice selice govori o tomu kako se sele i ptice i ljudi. Kaže da su naši ljudi u Njemačku došli „bježeći preko granice“ ili „s papirom do sabirnih domova u kojima su godinama živjeli u sobama s 10 ili 20 kreveta“; kasnije su mnogi sagradili ili kupili stanove u Njemačkoj i u domovini, pa se sad sele iz stana u stan, poput ptica selica. Kršćanski kraj: „Jedno je sigurno. Nemamo stalnog boravka na zemlji i svi se kroz seljenja pripremamo za konačnu selidbu.“ Priča Simbolika pepela doista je koncipirana kao propovijed. Pepeo autora ne podsjeća samo na prašinu i zemlju, na prolaznost i smrt: pepeo je znak spaljivanja i čišćenja. „Pepeo je više od sjećanja na smrtnost. On je poziv na uskrsli život i obnovu naše egzistencije kao krštenika.“ Trebamo li nešto više?, priča je s naglašenom duhovnom dimenzijom, o vrijednosti i smislu ljudskoga života, o značenju Adventa: treba se pripremiti za dolazak Boga i živjeti smisleno. Vrlo je dobro i promišljeno za kraj knjige Bauštelac ostavljena priča Znakovitost pepela. Riječ je o vrlo suvisloj, duhovnoj, kršćanskoj priči o značenju pepela i obreda pepelanja. Pisana ujednačenim stilom, pravilnim ritmom, u njoj se smisleno razvija početna zamisao. Riječ je zapravo o lijepoj i cjelovitoj propovijedi. Citiram kraj: „Znak križa s pepelom na našem čelu kazuje nam: mi smo i u smrti skriveni u Božjoj ljubavi, pred nama je dobra budućnost.“ Svoju najzreliju knjigu Pijetao u duši Župić otvara pričom Anđeo nerođenih. Suvisla zaokružena priča, u kojoj su, uz nekoliko drugih, dva ključna motiva: hvalospjev stvorova Bogu te dio u kojemu govori kako katolički i evangelički svećenik zajednički blagoslivljaju umjetničko djelo posvećeno nerođenoj djeci – anđeo raširenih ruku nosi dvoje male djece Bogu: „Život ne ide u ništa, nego se vraća svome Stvoritelju.“ U priči Mrzim Božić autor govori kako žene u našim prosječnim obiteljima imaju jako puno posla, osobito za blagdane. Tako se jedna mlada majka „slomi“ u pripremama za Božić: kolači, hrana, pokloni, čišćenje, dekoracije... i ne osjeti duh Božića i davanja. O Božiću treba bdjeti, kaže autor, što znači doživjeti istinski susret s vječnim svjetlom i međusobno. U priči Snaga iz groba autor na Dušni dan razmišlja o smrti, o djeci, životu, o svome djetinjstvu. Spominje Vesnu koja odlazi na grob svojih roditelja te kaže: „Jedan dio živi i dalje u nama, a jedan dio nas je otišao s njima.“ Naglašava temeljnu kršćansku istinu da je Krist nadvladao smrt, a upravo to predstavlja plamen svijeće. Priča Škola pred špiljom prava je, lijepa i dobro ispričana kršćanska priča o preobrazbi i drukčijemu pogledu na svijet i život koji se dogodi kad se vjernik iskreno otvori Gospi na blagoslovljenim mjestima. Junakinja je Vera iz Bosne, a ovom se pričom opet potvrđuje don Jozina fascinacija Lurdom.

71


72

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

Inače, na mnogim se mjestima spominju hodočašća u svetišta, najčešće marijanska, u Njemačkoj i Hrvatskoj te u Međugorje, Lurd, Fatimu. Postoji i priča Hrvati su hodočasnički narod gdje autor govori o važnosti hodočašća u životu Hrvatâ katolikâ, daje podroban popis hodočašća u 2006. i, naravno, kršćanski poučak. Isprepleteni kršćanski i narodni (pučki) motivi Vrlo je upečatljiva i značajna priča Skakina smrt. U njoj je riječ o tomu da autor sudjeluje na skupu hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe u Zagrebu na temu „Fenomen (ne)religioznosti u književnosti“. Premda ne može reći da su predavanja (o vjeri i znanju, o duši pjesnika i sl...) bila loša, više mu se u pamćenje usjeklo kazivanje jednoga fratra o kuharici Skaki. Dva su je fratra zamolila neka glumi da je mrtva i naricali za njom, što ju je jako ganulo pa je rekla: „Mrtvu ste me rasplakali.“ Ovo vrlo zorno govori o usmjerenju don Jozinu i njegovoj otvorenosti za pučko, za vic, za šalu, nasuprot, kako kaže, „suhoparnog nabrajanja književnika o kojima treba zaključiti jesu li ili nisu u svojim djelima bili religiozni.“ Uz ovu, postoji još nekoliko priča u kojima se isprepliću kršćanski i narodni motivi. Sto očenaša za pokoru zanimljiva je priča o običajima i pobožnosti vjernika sinjske krajine u devetnici Velike Gospe. Naglašeno je stalno miješanje i ispreplitanje ljudskoga i božanskoga. Ni u najsvečanijim i najvažnijim stvarima i trenutcima svećenici nisu oslobođeni ljudskoga, šale, igre, natjecanja. Mladi sinjski župnik, bojeći se da mu u samostanskoj blagovaonici netko ne predbaci kako je njegova procesija najmanja, najprije moli, a zatim pod prijetnjom pokore od sto Očenaša svima zapovijeda da iziđu iz crkve i pridruže se procesiji. Tako je baka od 98 godina izgubila svoje mjesto u klupi i na nogama odstajala cijelu misu. „Možda je prihvatila žrtvu za mladoga svećenika“, duhovito zaključuje don Jozo. U priči Hrvatska duša kaže da dušu nekog naroda treba gledati ne samo kroz rad, nego i u svirci, pjesmi i igri. Hvali Slovake, hvali široku hrvatsku dušu. „Ne možemo životu dati više godina, ali bismo godinama mogli dati više života“, citira nepoznata narodnog mudraca. Zaključuje u duhu kršćanskoga svjetonazora i vjere da pravi život može dati samo Krist i čestita: „Sretan Uskrs!“ Ponos na licima. Ovdje govori o velikome slavlju Gospe velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta u Sindelfingenu. Dinamika, raznolikost, radost, bliskost, snaga. „Blagdan se nosi u srcu... trebalo bi sačuvati ponos na licu i ne zaboraviti da svaka ptica svome jatu leti.“ Advent vrijeme nade. Različiti motivi: predbožićno slavlje Hrvatâ u Geislingenu i Göppingenu, ukusna hrana, zajedništvo; jedna Vukovaraka kojoj su u ratu ubili oca i majku, a nedavno joj je umro muž, nije izgubila nadu – čim ode u mirovinu,


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

vraća se u svoj Vukovar; fra Ilija, misionar u Africi – nada spašava. „Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu.“ Kršćanske i rodoljubne poruke u priči Zahvala za plodove zemlje. Prve nedjelje u listopadu slavi se Dan zahvalnosti za plodove zemlje. Kod naših ljudi javlja se žal što su ostavili svoja polja. Svatko bi volio svoje plodove. Autor zaključuje da sve pripada Gospodinu: i čovjek, i zemlja, i plodovi. Česta je tema Hrvatski dom u Ludwigsburgu, koji je bio mjesto susreta i veselja, u kojemu se zbilo puno važnih i lijepih događaja i koji je 36 godina bio žarište kulturnog, društvenog i vjerskog života Hrvata Ludwigsburga i okolice. U priči Ponos i sloboda govori o selidbi iz toga prostora u drugi prostor koji će Hrvati dijeliti s Nijemcima. Istu tematiku nalazimo u priči Tuga zbog prodaje Doma. Za Hrvatski dom ih veže mnoštvo divnih uspomena. Dom je bio mjesto okupljanja, sastajanja, mjesto pjesme, šale, zabave. „Teško prihvaćamo vijest o prodaji kuće koja nas je sačuvala.“ Šale, veselje, dosjetke Fra Jozo Župić voli šalu i pošalicu, narodni vrckasti duh, voli opuštenu i veselu atmosferu, sitne životne radosti. Tako na početku priče U brzom vlaku čitamo dvije šaljive anegdote: kako je 80-godišnji Andrija ušao u krivi vlak – brzi umjesto putničkog, to mu kaže kondukter, a on mu odgovara: „Ako vozi brzo, neka uspori, neka smanji brzinu, pa će biti putnički...“, i kako prijatelj Mile objašnjava svoj odabir prometala: „Platim malo, a vozim se puno“; naime, „...redovito je putovao autobusom koji je bio jeftiniji od zrakoplova i vlaka, pa je i duže vozio.“ I ovdje povlači usporedbu sa sadašnjim vremenom pripovijedajući o neugodnim situacijama naših ljudi, koji su se prvi put vozili vlakom i nisu znali gdje je zahod (autor kaže „klozet“), dok njihovi mladi putuju automobilima i svaki vikend izlaze u kafiće i disko-klubove. Ističe paradokse našega vremena: veće kuće – manje obitelji, više pogodnosti – manje vremena, više lijekova – manje zdravlja, itd. Zaključno kaže: „Možda smo prerano uskočili u brzi vlak, a trebao bi nam putnički.“ Vesela je i zanimljiva priča Marin kupus. Autor i tri djevojke sjede „u talijanskom restoranu koji odaje ugođaj dalmatinske konobe“. Jedna od njih, Mara, za svoj će rođendan organizirati zabavu za 40-ak ljudi, a glavno će jelo biti – kiseli kupus! Kad je bila trudna, silno je poželjela jesti upravo domaći kiseli kupus iz Crivca iz Dalmatinske zagore, odakle potječe i otad ima poseban odnos prema kupusu. Bila je trudna za vrijeme Domovinskoga rata, a u ratu ga je bilo teško nabaviti... Završetak je vješta poveznica od kupusa do očuvanja nacionalnoga identiteta. U priči Igraj, igraj! vrlo vjerno zapisuje dijaloge balotaša. Živopisno i dinamično. Duhovito je napisana priča Živ sam u kojoj su Miju Dujmovića iz Zadra progla-

73


74

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

sili mrtvim jer se nije javljao na nekoliko pisama. Mijo moli svećenika da kaže svima kako je još uvijek živ. U priči Okretanje boce vrlo je živo i neposredno opisana atmosfera proslave Poklada u Ludwigsburgu. Veselo, veselo; ples, glazba, igra djece; nagrade najboljim maskama. Zanimljiva je priča u kojoj autor prepričava zagonetku u kojoj treba odgovoriti koga bi poveo sa sobom, a može povesti samo jednu osobu: staricu na umoru, liječnika koji mu je ranije spasio život ili osobu svoga života. Ključ je o odricanju: da bi se nešto dobilo, mora se nešto dati, rješenje je u tomu da se ključevi automobila daju liječniku koji će povesti staricu na umoru i spasiti je, a ostaje se čekati autobus s osobom svoga života. U ovoj priči do izražaja dolazi kršćanska i općeljudska poruka, jer autor zanimljivo i uvjerljivo govori o važnosti prihvaćanja lošijih pozicija i odricanja od prednosti. Izvrsnu pohvalu zahvalnosti nalazimo u priči Očajavati ili zahvaljivati, o odgodi početka pregovora Republike Hrvatske s Europskom unijom. Ekonomski migranti, tzv. gastarbajteri Moglo bi se ustvrditi da je, uz prenošenje kršćanske po(r)uke, glavni cilj književnoga djelovanja fra Joze Župića opisivanje svakodnevnoga života, najvažnijih i najstresnijih, ali i posve običnih životnih situacija naših ekonomskih migranata, tzv. gastarbajtera: govori što im je važno, čemu streme, čega se boje, kako im je organiziran život i koje su im prevladavajuće životne vrijednosti i prioriteti. U kratkoj priči Nije lako umrijeti donosi vrlo sažet, komprimiran prikaz općeprihvaćene slike stanja Hrvata ekonomskih migranata (citat: „Tisuće naših ljudi krenulo je u Njemačku trbuhom za kruhom... put bez povratka“). U priču uvodi i kršćanske motive: „uz molitve i suze... nalazili snagu za svakidašnjicu.“ Pomalo šaljivo i s dozom blage ironije govori da ni smrt ne može proći bez troška: iće i piće, natjecanje u vijencima, ljudi gotovo i „propivaju“ na sprovodu. Efektan kraj: „Nije lako umrijeti, čuo sam ovih dana. Kuće i dalje prazne, plaču za povratkom svojih gospodara.“ Treba spomenuti i priču Pojačaj peć, priču o spavanju na krevetima na kat u sobi s uljnom peći, gdje je onomu koji spava gore (pre)vruće, a onomu dolje (pre)hladno. Tako je bilo i Mati kad je iz Imotske krajine otišao u Njemačku. Citiram sjajan dio: „On i njegovi kolege željeli su zaraditi, obući se, nešto malo uštediti, imati bijelu najlon košulju i mantil šuškavac. Onda si gospodin čovjek.“ Vrlo jednostavnim rečenicama uobličuje stremljenja naših ekonomskih migranata. U fragmentima prati Matin život, on mijenja „bauštele“ po njemačkim gradovima: Stuttgart, Frankfurt, Hamburg, Berlin, pet godina pokušava razviti privatan posao s plastenicima u domovini, opet se vraća u Njemačku. Spominje se njegovo četvero djece, trenutačno je nezaposlen i čeka zasluženu mirovinu.


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jozo Župić tematizira mnoga važna pitanja i životne odluke naših ljudi u Njemačkoj. Jedna od tema jest stjecanje brojnih nekretnina na koje su jako usmjereni. U priči Kuće naše ostavljene kaže da se veliki trud ulagao i puno se radilo, uz puno odricanja, da bi se gradile (pre)velike kuće u kojima sad nitko ne živi, a kuće se inače podižu da bi se u njima živjelo. „Kuće naše ostavljene i napuštene. A zbog njih se rano ustajalo... hoćemo li se ipak jednom zauvijek vratiti njima?“. U priči Na baušteli bez jezika govori o stvarnim ljudima koji su proveli više od 30 godina u Njemačkoj s vrlo skromnim ili nikakvim znanjem njemačkoga jezika. To je jedna od vrlo važnih točaka u životu prve generacije naših iseljenika, koji su se odlično integrirali u njemačko gospodarstvo, gdje su vrijedno privređivali i bili važan kotačić u divovskom mehanizmu, ali su ostali gotovo posve izvan njemačkoga društva. Druga generacija Hrvata u Njemačkoj u pravilu vrlo dobro govori i hrvatski i njemački jezik, a ako ima jezičnih problema, oni su u poznavanju hrvatskoga jezika. Treća i daljnje generacije su u njemačkome posve suverene, ali im osjetno slabi kompetencija u području hrvatskoga jezika. U priči Naš bauštelac piše o tipičnom hrvatskome iseljeniku prve generacije kojem je obitelj u domovini, a on teško radi i čezne za zajedničkim trenutcima. Za pojačanje dojma koristi ponavljanje, zadnji je odlomak vrlo sličan prvome. Kući u lijesu tužna je priča o Ivanu iz Lokvičića, „komadu od čovika“ koji je s 18 godina došao u Njemačku, radio 35 godina i sad se vraća kući u lijesu. „Mladost je svoju ugradio u zemlju koja mu je omogućila da živi životom dostajnim čovjeka, ali ga je ta zemlja i iscrpila toliko da mu je skratila godine...“ Zanimljiva je priča Minimalac za Lenku u kojoj autor kaže da je Lenka ljubav prema ovcama zamijenila ljubavlju prema čovjeku koji je za marke radio u Njemačkoj. Novac joj je udario u glavu, previše je trošila, zbog rastrošnosti je upala u dugove i počela se baviti kockom. Razočarani muž počeo ju je tući, piše autor i dodaje: „Batine, kocka i alkohol uništit će Lenku.“ Dobar kraj: „Možda bi joj bilo bolje vratiti se ovcama.“ „Nove haljine i marke u rukama izludiše našu Lenku i ubiše u njoj dušu sela vesela. Tako ti je to kad se vlajče pogospodi.“ I u knjizi Pijetao u duši nailazimo na jednu priču koja jako nalikuje glavnini priča iz prve knjige Priče iz tuđine – riječ je o tekstu Šparaj čitav život. Dinka se sjeća svoga odlaska iz Hercegovine u Njemačku 1966. godine. Ostavila je 14-mjesečnog sinčića, koji je k njoj došao kad je završio 4. razred, i otišla u Njemačku raditi kao čistačica. Bila je vrijedna, a vrlo važne bile su joj hrvatska misa i susreti u hrvatskim katoličkim misijama u Stuttgartu i Ludwigsburgu. Imala je životni motto: „Šparaj čitav život.“. Vratila se kući u Goricu, muža pokopala, vratila se svojim korijenima. „Dušu je nosila u Njemačku. Dušu je vratila u Hercegovinu. Dušu će jednoga dana ponijeti Bogu.“

75


76

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

U priči Kalendar za odgojiteljice autor upozorava na činjenicu da se za rad s djecom u vrtićima za 2007. godinu nalaze tekstovi napisani na više jezika: njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom, turskom, „srpskohrvatskom“, ruskom i poljskom. Donosi primjer uporabe nerazumljiva jezika, čudnih kombinacija i nakaradnih konstrukcija te upozorava nadležne da još uvijek postoji ovaj veliki problem. Budući da je upravo pitanje jezika iznimno važno za opstojnost hrvatske nacionalne zajednice, postoje kontinuirane i brojne aktivnosti usmjerene na potvrđivanje hrvatske jezične samostalnosti, i to na svim razinama, od pojedinačne, preko hrvatskih udruga, društava i zajednica, do organiziranog djelovanja hrvatske države putem mreže diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske i sustava hrvatske nastave u SR Njemačkoj. Djeca i mladi Razumijevanje za mlade i djecu autor naglašeno pokazuje u nekoliko priča. Suze alkarića, gdje govori o natjecanju dječje alke na guvnu u Župić-selu s kojega je uklonjena česma, a o kojoj je, kao simbolu dolaska vodovoda u selo, autor kao jedanaestogodišnjak prije 50 godina objavio članak u „Slobodnoj Dalmaciji“. U priči Ti mladi ponavlja poznate misli da „na mladima svijet ostaje“, a da „budućnost pripada onima koji imaju djecu“ i kaže da bi stariji trebali imati razumijevanja za mlade i poučavati ih svojim primjerom. Djeca su i glavni akteri priče U muzeju pred kipom, priče o tome kako je nemoguće rasti bez postavljanja pitanja, a najviše ih postavljaju baš djeca. Jedan je cijenjeni učitelj rekao svome razredu da će im svaki dan odgovoriti na jedno pitanje. Toga je dana pitanje bilo: „Zašto živim, zašto sam ja, ja?“ Odveo je djecu u muzej, pokazao kip i govorio koliko je truda, umijeća i vremena trebalo da nastane to divno djelo. Rekao im je kako njihov život ima sličnosti s kipom, ali je složeniji te da im Bog pomaže da oblikuju svoj život, kao što umjetnik oblikuje kip. U priči Djeca lete poput ptica naglašava važnost odgoja, davanja osobnoga primjera djeci, razumijevanja dječje i mladenačke dobi i njihovih interesa i potreba, o nužnosti povezanosti s prirodom i s drugim ljudima. Zanimljiva je priča Čežnja za ljubavlju u kojoj na primjeru crtanja govori o različitim svjetovima dječaka i djevojčica, crtati vole i dječaci i djevojčice, ali imaju vrlo različite motive. Kao temeljne vrijednosti koje žele dostići i postići navodi ljepotu kod djevojčica, a junaštvo u dječaka. Kaže kako je vrlo lijepo i korisno postavljati izložbe dječjih radova. Ističe vrijednost ljubavi, bez koje ništa ne vrijedi, pravednost je nemilosrdna, pamet lukavština, snaga brutalna, hrabrost vratolomna. Piše da „... sve postaje ljudsko, ako je oblikovano ljubavlju. Ljubav kod Boga nikad ne prestaje, a kod čovjeka nikad ne prestaje čežnja za ljubavlju.“


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

U priči Ćaskanje uz kavicu govori se o tome kako su mame dovele djecu na hrvatski folklor i otišle na kavu. U kafiću se razgovara o različitim temama, od estetske kirurgije, životnih vrijednosti, politike, glazbe, do pušenja i bolesti. Zgodno kaže jedan bauštelac da u Njemačkoj može imati obitelj, novac i zdravlje, ali da se svo troje ne može ponijeti u Hrvatsku, nego se jedno, na žalost, uvijek gubi. Kraj priče: „Mame su ispijale kave, a djeca su veselo pjevala hrvatske pjesme i ponosno igrala hrvatska kola. Nisu ni znali kakvi problemi muče njihove mame i tate.“ Domovinski rat Vrlo je važna tema Domovinski rat, njegovi motivi postoje u mnogim pričama. Priča u kojoj se Domovinski rat najsnažnije tematizira jest Sve za brata blizanca iz knjige Priče iz tuđine. Riječ je o dva brata blizanca koji zbog siromaštva žive razdvojeni od 15. godine. Kad su krenuli u srednju školu, roditelji nisu mogli za obojicu plaćati autobusnu kartu do Slavonskoga Broda, pa brat Boško odlazi na školovanje k tetki u Sarajevo. Braća se susreću sve rjeđe, osobito kad Ivan odlazi na rad u Njemačku. Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Boško i njegova supruga Srpkinja imaju problema u Sarajevu. Bježe izvan Sarajeva u četničko uporište gdje Boška privode i ispituju; jedva uz pomoć prijatelja odlaze u Kragujevac. Ivan je na blagdan sv. Ante jako rastresen, misli na brata, pa strada na poslu. Njegovi kolege/prijatelji koji su obećali poći mu po brata na srpsko-mađarsku granicu odustaju, pa je, iako ozbiljno ozlijeđen, primoran ići sam sa svojom kćeri. Nema brata u dogovoreno vrijeme. Čekanje, strepnja, telefoniranje. Predvečer su se napokon sreli. Ivan je „devet mjeseci nakon toga bio na bolovanju, ali je u duši bio sretan, jer su dvije obitelji sljedećih šest godina proživjele u nezaboravnim trenutcima.“ Namjerno citiram završetak koji pokazuje vrlo jake emocije, ali nevješto i nejasno artikulirane. Treba reći da se zbog čestih sintaktičkih nepravilnosti i heterogenih segmenata priče često gubi izražajnost, konzistentnost i jasnoća pripovijedanja. Svakako treba spomenuti dopisivanje s bakom Mandom Kopčić iz Podgrađa, sela na istoku Vukovarsko-srijemske županije, koja je glavni lik u pet priča u Čarliju, ali ne samo lik, nego su u pričama i njezina pisma fra Jozi te njezini stihovi pisani epskim desetercem. Od članice folklorne skupine, koju je fra Jozo upoznao 1990. godine na otoku Visovcu i koja je pisala vesele pjesme o svome selu, nakon što su ih četnici protjerali iz rodnoga sela, postala je tužna i ogorčena žena te je svojim potresnim stihovima vrlo zorno pokazala svu tragediju i bol prognanika: „Bože mili kome smo skrivili, / zašto su nas tako ponizili, / zašto su nam život zagorčali, / i iz naši kuća istjerali, /... / Pomračalo sunce od istoka, / ne da nama otvoriti oka, / još moramo u tami živiti, / ne možemo se kućama vratiti.“

77


78

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

Suvremeno društvo Ima priča u kojima fra Jozo pokazuje zanimanje za suvremene teme, za funkcioniranje suvremenoga društva. Autor istražuje i komentira fenomene suvremenoga društva: od nasilja u obitelji do uporabe suvremenih informatičkih tehnologija. Zanimljiva je priča Čarlijevo pranje u kojoj govori o reklamama koje su svuda oko nas, sjeća se reklame za „Čarli“ koja ga asocira na Checkpoint Charlie. Odličan kraj: „Našao sam se tako između Čarlija koji pere i Charlieja koji čuva uspomene. Svaki na svoj način šalje mi poruku: budi čist. Prljavština škodi, usmrćuje.“ U kratkoj priči Jedan prijatelj više, jedan neprijatelj manje govori o prednostima i zamkama interneta u razgovoru s Antom koji mu, između ostaloga, kaže da se „siromaštvo, kašalj i ljubav (se) ne mogu sakriti“. Negativno govori o praznovjernim porukama koje stižu u poštanske sandučiće e-pošte: stigla mu je e-poruka sa slikom Djevice iz Guadalupe koju treba proslijediti pa će se dogoditi nešto lijepo, a u suprotnom će se dogoditi nešto loše. Savjetuje da se treba prekinuti lanac straha i ta pisma ne širiti dalje. Zaključuje da se treba ostaviti kocke i lutrije i okrenuti Bogu. Autor često govori i o važnim socijalnim problemima našega vremena. U priči Nasilje stanuje u kući spominje nasilje koje je posvuda, a koje „ipak stanuje u čovjekovom srcu“ i veliki je problem našega vremena. U priči Biti u trendu kritizira postojeće stanje društva, govori o lažima i licemjerju, dvostrukom životu, pogrešnom životnom usmjerenju, krivim prioritetima, ali i postojećoj svijesti o potrebi življenja istinskog života. I u priči Poštar godine obrađuje motiv iz sadašnjosti: reklama u sandučiću za akciju „Moj glas za moga poštara“ govori o tome kako treba prazniti sandučić da se ne bi postalo metom provalnika, sjeća se poštara iz svoga djetinjstva i potiče glasovanje – treba biti aktivan član društva. Jozo Župić često tematizira i sportske aktualnosti. Najčešće je riječ o reprezentativnim utakmicama, ali i amaterskom sportu Hrvata u Njemačkoj. U nekoliko priča spominje se velika zainteresiranost i motiviranost naših sunarodnjaka koji žive u Njemačkoj za bodrenje hrvatske nogometne reprezentacije tijekom Svjetskoga prvenstva u Njemačkoj 2006. i Europskoga u Austriji i Švicarskoj 2008. Uz Vatrene, rado spominje i Kauboje, hrvatsku rukometnu reprezentaciju. U priči Papiri zbunili Dinamo, fra Jozi koji je dinamovac nije drago što je Dinamo izgubio od Hajduka na Poljudu; piše o onom derbiju koji će ostati upamćen po golemoj količini bijelih papirića koje je Torcida bacala s vrha tribina i zbog čega je početak susreta kasnio, Terminirani čovjek. Naši se ljudi sve više prilagođavaju njemačkome mentalitetu, gdje se sve planira unaprijed i vrlo su važni termini. Autor kaže da treba biti reda, ali „ne smiju nas termini sputavati, nego mi moramo biti gospodari naših termina.“


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

„Ljudi postaju bolesni od termina.“ Termini se uvode u svim područjima života – „terminirani čovjek“. U priči Vrtoglavica, možda malo preplošno, prepovršno, autor tematizira depresiju, bolest našega doba. Kaže da ranije ljudi nisu imali vremena za depresiju i naglašava nužnost rada, komunikacije, otvorenosti. U priči Ti si moj autor opisuje svakodnevne događaje na letu Zagreb – Stuttgart. Po dolasku u štutgartsku zračnu luku stvaraju se dva reda: jedan za građane EU i jedan za ostale, u kojemu je velika gužva. Hrvati su bijesni i tužni jer su godinama izgrađivali Njemačku, a tretirani su kao građani drugoga reda. Neki pokušavaju ući u red za građane EU, ali ih policajci vraćaju. To vidi jedan dječačić, pa pita majku hoće li njega uzeti, a majka mu odgovara: „Nikome te mama ne da. Ti si moj.“ Majčin odgovor don Jozo, kao i potpisnik ovih redaka, smatra primjerenim i vrlo ohrabrujućim. Politika, politički emigranti U svega nekoliko priča spominju se politički emigranti. Jedna od takvih je Život u kombiju o političkom emigrantu Nikoli iz Kosova kod Knina. U priči Dolazi za uspomenu čitamo nekoliko usporednih radnji, prate se događaji iz života dviju generacija. U jednoj se priči spominje brat Vidak koji je poginuo 1972. kod Šestanovca, „koji je s grupom mladića išao oslobađati Hrvatsku“, dakle bio je član „ubačene nacionalističke skupine“, kako se to uobičajeno nazivalo. O neistraženim ubojstvima poslije Drugoga svjetskoga rata govori se u priči Počivalište u rudniku Autor drži da treba istražiti sve žrtve i s poštovanjem se odnositi prema svima ubijenima. Vrlo je potresna priča Anin grijeh u kojoj pratimo strašnu sudbinu i primjere grozne ljudske zlobe i okrutnosti. Dora, čiji je otac Nijemac, pred smrću kao osmogodišnjakinja bježi iz Dvora na Uni. Dočekuje je strašna tortura u Njemačkoj, najprije od vršnjaka, a zatim u internatu. U tih je nekoliko godina gotovo zaboravila hrvatski, koji nije smjela govoriti. Razbolijeva se, odlazi u lječilište u Švicarsku. Majka pješice dolazi po nju, i odvodi je, ali ne u Berlin, nego u Odru, gdje joj se otac preselio i dobio posao. U priči Za koga pisac se izravno dotiče dnevne politike te misli da se i sportaši trebaju izjašnjavati o svome političkom stavu. Aktualizirana baština Vrlo su zanimljive priče ili dijelovi priča u kojima autor, aktualizirajući baštinu i tako povezujući sadašnjost i prošlost, želi prenijeti univerzalne poruke. Opisujući pojedine stare, pa i zaboravljene običaje iz svoga djetinjstva, autor ih na neki način

79


80

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

oživljava i aktualizira, ali ih povezuje i sa sadašnjim životom u Hrvatskoj i Njemačkoj te je očita želja za prenošenjem etičke poruke o važnosti pozitivno usmjerenog rada i djelovanja na svim prostorima i u svim vremenima. U priči Lucijina mazga, uz kraći dio o sv. Nikoli, autor donosi zanimljivu priču o sv. Luciji koja se slavi 13. prosinca, tjedan dana poslije sv. Nikole, koja također voli djecu i donosi poklone. Sjeća se svoga djetinjstva kad su pred vrata stavljali sijena i slame za Lucijinu mazgu, kako bi sv. Lucija ušla u njihovu kuću i donijela skromne darove. Evociranjem vlastitih uspomena autor djeluje na očuvanje razmjerno nepoznate baštine Sinjske krajine te govori o potrebi otvorenosti za primanje i davanje darova u svakom prostoru i svakom vremenu. U priči Nema luga u torbi govori o, kako kaže, „mačkarama“, odnosno pokladama u Ludwigsburgu sada i ranije u Dalmatinskoj zagori. Dobar kraj: „Sela Imotske krajine po kojima su hodale naše mačkare i dobivale jaja, slaninu i kobasice daleko su. Zvona i kante zamijenili su kaubojski pištolji, indijanske strelice i maske iznenađenja. Važno je ipak da običaji žive, pa makar na drukčiji način.“ U priči Past će zvono spominje se orkan Kiryll koji je protutnjao Njemačkom i prouzročio velike štete, u nekim je dijelovima prekinut dovod struje, pa su se koristile i „petrolejke“ ili „šterike“, kako piše pripovjedač. Sjeća se svoga djetinjstva bez električne energije i bez sata u kući, sve važne informacije prenosilo je crkveno zvono. Motiv zvona vodi ga do natpisa na „Mauzoleju“ u Cavtatu: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan.“ U nekim našim krajevima kažu „past će zvono na te“ ili „srušit će se crkveni toranj“ kad netko tko dugo nije bio u crkvi dođe na misu. Autor kaže da je to posve pogrešno i dodaje: „Oprosti im oče, jer ne znaju što čine!“ I u ovoj priči miješaju se prošlost i sadašnjost, a vrlo je naglašena kršćanska, katolička usmjerenost. Ostali motivi i teme Za priču Ovdje nebo nije plavo mogli bismo reći da je obojena poetskim tonovima. Naglašena je razlika hercegovačke idile i „Bijelog grada“ na Neretvi te hladne berlinske svakodnevice. Ipak, Meričina prijateljica, koja tako misli i govori, smiruje se jer ima lijepu obitelj, muža i sina, a „srce je tamo gdje je obitelj“. Prva crtica u knjizi „Čarli“ je Bako, rodi mi mamu! u kojoj dječak, kojemu su ubijeni roditelji, moli baku da mu rodi mamu. Kasnije autor govori o odnosu s majkom i majčinom objašnjenju dolaska nas svijet. Mogli bismo reći da je riječ o toplom tekstu o važnosti majke. Priča Kako je danas lijep i sunčan dan lagana je i nepreuzetna proza o autorovu običnom, lijepom i jednostavnom danu, koji teče polako i u kojem se dopisuje s Danijelom iz Rijeke.


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Strah ima svoju cijenu. Ovdje don Jozo priznaje svoj strah od odlaska liječniku, zbog čega ima ozbiljnih problema s očima. Ipak će ići na operaciju, da mu se ne dogodi kao dobroj starici Neni, koja je „oboljela od šećera“ te bi, da se nije bojala, još bila među živima. „Pretjerani strah može često puta biti koban“, zaključuje autor. Imagološka prizma Zanimljivo bi bilo pogledati u djelo Joze Župića kroz imagološku prizmu i utvrditi kako su prikazane predodžbe i slike država i naroda s kojima se susreće i koje opisuje. Najkraće rečeno, imagologija (lat. imago – slika, predodžba, misao; grč. logos – govor, riječ, pojam, misao, razum) jest posebna istraživačka grana komparativne književnosti koja se bavi proučavanjem predodžbi o stranim zemljama i narodima (heteropredodžbe) te o vlastitoj zemlji i narodu (autopredodžbe). Iz dosad opisanih njegovih priča i citiranih dijelova vidljivo je da u svojim književnim uratcima Jozo Župić najviše govori o Hrvatima koji žive u Njemačkoj, a zatim o dvjema državama: Hrvatskoj i Njemačkoj. Hrvatske iseljenike osvjetljava s različitih strana, što sam detaljno opisao prilikom tematsko-motivske analize njegovih priča. Uglavnom, naše ljude tzv. gastarbajtere karakterizira kao poštene, vrijedne i jednostavne, kao domoljubne, odgovorne, ali i vesele i spontane ljude. S promijenjenim životnim okolnostima mijenjali su se i njihovi prioriteti: od početnih teških uvjeta, pozicije koja je vrlo upečatljivo opisana u mnogim pričama, kad je usmjerenost bila isključivo na ostvarivanje osnovnih životnih potreba i pomoć u golom preživljavanju obitelji, stremljenja se pomiču prema sve višim standardima, emotivnim, duhovnim i materijalnim te prema sve izraženijoj želji za aktivnim sudjelovanjem u svim segmentima suvremenoga života sredine u kojoj žive i rade. Jedan od važnih preduvjeta za to dobro je poznavanje njemačkoga jezika, koji pripadnici prve generacije nisu uvijek najbolje poznavali. Pripadnici drugoga naraštaja najčešće dobro govore oba jezika, a pripadnici treće generacije, rečeno je, suvereni su u njemačkome jeziku, ali često imaju poteškoća s hrvatskim. Zato u autora postoji visoko razvijena svijest o potrebi učenja hrvatskoga jezika i kulture, a to se čini poticanjem stalnih i različitih poveznica s domovinom (različiti obiteljski kontakti, šport, glazba, njegovanje običaja, ljetovanja u domovini...), kao i pohađanjem hrvatske nastave u inozemstvu, koju za djecu Hrvata u Njemačkoj organizira hrvatska država. Autor vrlo pozitivno govori o hrvatskim učiteljima, spominje ih poimence, kao i učenike te govori o brojnim zajedničkim aktivnostima, primjerice lijepo opisuje program za Majčin dan. Zaključno, u pričama su Hrvati trajno usmjereni na povezanost s domovinom, povezanost s crkvom te na stjecanje materijalnih dobara.

81


82

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

O Hrvatskoj govori s divljenjem opisujući njezine prirodne ljepote, o njezinoj ponosnoj prošlosti, kao i kad govori o Hrvatskoj svoga djetinjstva i djetinjstva svojih likova. Kad piše o sadašnjoj Hrvatskoj, uz ponos i jasno izražen emotivan stav – autor iskreno uzvikuje „I neka živi Hrvatska!“, vidljivo je nezadovoljstvo trenutačnim stanjem hrvatskoga društva te je pisac vrlo kritičan, što je detaljno opisano u priči Dvjesto kuna kazne. Priča u kojoj se podržava slična slika Hrvatske jest Grlica gdje se, između ostaloga, opisuje incident prilikom parkiranja, a ne poštuje se ni pravilo o udaljenosti ronilaca od obale, pa autor kaže kako „ovdje očito vrijedi zakon jačega“. S druge strane, treba istaknuti često prikazivanje Hrvatske kao države koja ima što ponuditi svijetu. Nadalje, vrlo je naglašeno hrvatsko zajedništvo. Bosnu i Hercegovinu prikazuje kao rodnu grudu nekih likova, toplo, srdačno, naklono, ali je primjetan i odnos u kojemu se kaže da su „sela prazna“ ili „da nema ljudi“, a govori i o specifičnim problemima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vrijedi istaknuti posebno lijep opis Hercegovine u priči Ovdje nebo nije plavo. O Jugoslaviji govori kao o državi koja nije ništa nudila Hrvatima, pa su „trbuhom za kruhom“ morali seliti iz sela i gradova i potražiti sreću u inozemstvu. Pozitivno je opisana tzv. Jugoslavenska dopunska škola koju je bivša država organizirala za djecu svojih građana u inozemstvu, gdje je Klaudija iz priče Robovi materijalnoga „naučila čitati i pisati bez pogreške.“ Nijemce prikazuje na dva ključna načina: kao prijatelje i neutralno, hladno, bezlično. U mnogim pričama podržava se pozitivna i pomalo idealizirana slika Njemačke kao države u kojoj besprijekorno funkcioniraju red, rad i disciplina, u kojoj svi poštuju zakone i ponašaju se pristojno. To je, između ostaloga, vidljivo u priči Dvjesto kuna kazne. Ipak, prikazuje i drugo lice Njemačke. Odnos naših ljudi prema Njemačkoj opisuje u priči Penzionerske zanimljivosti: „Njemačku hvale sve u šesnaest, jer im je dala kruh...“, „Omogućila im je dobre penzije s kojima će pristojno živjeti kad se vrate na rodno ognjište...“; u istoj priči govori i o tome što je duša: „Tvoja duša je Božji dah u tvome životu. I kao Bog ona je za sva vremena živa.“ U nekoliko priča govori se o lošem, nehumanom odnosu prema stranim radnicima, primjerice u priči Roboti iz „Telefunkena“. U priči Radovati se životu autor iznosi podatak da Nijemci na poljima uglavnom rade noću. Ostale države gotovo da ne spominje, a donekle se slika stvara prilikom uvođenja u radnju i opisivanje pripadnika drugih nacionalnosti, što je pak vrlo rijetko. Pripadnici drugih južnoslavenskih naroda spominju se rijetko, povremeno nailazimo na pozitivnu, a povremeno na negativnu karakterizaciju. U priči Uzmite


Milan BOŠNJAK

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

bolovanje! Srpkinje i Slovenke su htjele napakostiti Marici, a „tumač Srbin iz Bosne nije joj pomogao“...; ipak, u priči Ivanov maštuluk piše da je Ivan po dolasku u Njemačku „upoznao jednog Srbina, ljubi ga kao rođenog brata“, a Đurđi je u priči Roboti iz „Telefunkena“ „tumačica, gospođa Marija, Slovenka, dala savjet kako postupiti u teškoj situaciji“. Pamtljiv je motiv muslimanke koja se spominje u dvije priče i koja je pomogla Ani i Anđeli da nađu lakši posao. Složena slika odnosa Hrvata, Bošnjaka i Srba u Domovinskom ratu prikazana je u priči Sve za brata blizanca. Na više mjesta, a pogotovo u dopisivanju s bakom Mandom, govori se o surovoj četničkoj agresiji na Hrvatsku. U priči Hrvatska duša kaže se kako dušu nekog naroda treba gledati ne samo kroz rad, nego i kroz svirku, pjesmu i igru. Nailazimo na pozitivnu sliku: hvali Slovake, a hvali i široku hrvatsku dušu. U priči Arslanijevi ključevi govori se o čovjeku, po prezimenu Albancu, koji autoru dolazi u ured, jer je dobio pismo od suda, a ne zna njemački. Bezrazložno su ga optužili, prekida se postupak i nema presude. Pozitivan kraj i pozitivan odnos dvojice protagonista. Pozitivna slika Albanaca. Turke spominje kao radnike u tvornicama, koji rade s našim ljudima i ističe njihovu vezanost za nacionalnu nogometnu reprezentaciju, a u konkekstu iskazivanja nacionalnog identiteta spominje i druge narode. U priči Rođendansko razočaranje piše o „hrvatsko-turskoj invaziji na Beč“ („povijesno“ četvrtfinale Europskoga prvenstva 2008.) i da su Turci „na prozore svojih stanova objesili turske zastave“. Treba reći da je upravo motiv sporta, prvenstveno nogometa i s tim u vezi navijanja za nacionalne nogometne momčadi, istaknut kao važan način nacionalne mobilizacije u Njemačkoj, a time i važan način očuvanja i razvijanja nacionalnog identiteta. Umjesto zaključka Jozo Župić rođen je 1948. u Sinju, za svećenika je zaređen u istome gradu 1973. godine. Značajan dio svoga radnoga i pastoralnoga djelovanja obavlja u Njemačkoj: u Stuttgartu, Düsseldorfu, Leverkusenu, zatim dulje razdoblje u kojemu je literarno najaktivniji u Berlinu i Ludwigsburgu, a danas je i dalje jednako aktivan u Münchenu. Uz ovdje spomenute knjige, Jozo Župić je u povodu 40. obljetnice izdao opsežnu knjigu 40 godina Hrvatske katoličke misije u Ludwigsburgu (2010.), u kojoj se navode voditelji i aktivni članovi te opisuju najvažniji događaji i aktivnosti iz bogate povijesti Hrvatske katoličke misije u tome gradu, a o 40. obljetnici svoga misništva objavio je knjigu Župići (2013.) u kojoj istražuje i opisuje svoje prezime i suprezimenjake. Nacionalni i vjerski motivi i teme, koji se u fra Joze tako često isprepliću, naglašeni su i u vrlo značajnom djelu kojemu je posvetio mnogo truda i vremena. Naime,

83


84

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milan BOŠNJAK

na jednome je mjestu u knjizi Svrni svete oči blage (2012.), u povodu 300. obljetnice čudesne obrane Sinja od Turaka (1715.), skupio sve dostupne pjesme napisane o Gospi Sinjskoj. Zanimljivo je da marljivi sakupljač ovoga djela živi izvan domovine, jednako kao i Malkica Dugeč koja je jedina u cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti priredila opsežnu zbirku vlastitih pjesama o hrvatskome jeziku. Zbirke priča Čarli i Bauštelac objavljene su i u prijevodu na njemački jezik pod nasloviFra Jozo Župić ma Stimme aus der Fremde (2003.) i Bauerbiter (2009.), obje je prevela Antonia TomljanovićBrkić, a sam Župić je tijekom 1990-ih s njemačkoga na hrvatski jezik preveo tri knjige kršćanske tematike, djela Theodora Schnitzlera, Willija Hof-fsümmera i Daniele Bissig-Bestgen. Svojim vrijednim književnim stvaralaštvom, kao i kontinuiranim socijalnim angažmanom te snažnom prisutnošću i prepoznatljivošću u životu hrvatske zajednice u Njemačkoj, fra Jozo Župić zauzima mjesto stožernoga narodnog, pučkog pisca, koji zasigurno ima utjecaja na oblikovanje javnoga mišljenja i životnih vrijednosti Hrvata koji žive u Njemačkoj, a najprije zahvaljujući pričama kršćanske tematike, prilično je poznat i cijenjen i u domovini. Na koncu, nakon svega izrečenoga dvojbu iz naslova lako je razriješiti, priče su i iz tuđine i iz duše; napisane su u tuđini, a u njima se zrcali duša, jedna topla duša. Literatura: 1. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997. 2. Dukić, Davor (prir.): Kako vidimo strane zemlje: uvod u imagologiju, Srednja Europa, Zagreb, 2009. 3. Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1976.; dvadeseto izdanje, 2005. 4. Solar, Milivoj: Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. 5. Župić, Jozo: Glas iz tuđine, Hrvatska katolička misija, Berlin, 2003. 6. Župić, Jozo: Čarli, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2006. 7. Župić, Jozo: Bauštelac, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2008. 8. Župić, Jozo: Pijetao u duši, vlastita naklada, Ludwigsburg, 2009.


Valnea DELBIANCO, Pula

TALIJANSKA ČITANJA HRVATSKE RANONOVOVJEKOVNE KNJIŽEVNOSTI

„Hrvatska kultura uvijek je bila otvorena prema talijanskoj, no talijanska joj kultura nikad nije primjereno uzvratila”. (Grytzko Mascioni)

Hrvatska ranonovovjekovna književnost svojim je znatnim dijelom locirana na Jadranu: Dubrovnik, Split, Hvar, Šibenik, Zadar njeni su važni „svjetionici“, a more, kao svojevrsno „zrcalo adrijansko“, da se poslužimo Maroevićevom sretnom sintagmom, tijekom minulih stoljeća povezivalo je, a ponekad i razdvajalo hrvatsku i talijansku kulturu. Ovom prigodom zanimaju nas talijanska čitanja djela trojice autora starije hrvatske književnosti: Marka Marulića, Marina Držića i Ivana Gundulića, čiji životopisi i opusi svjedoče o poznavanju latinskoga i talijanskoga jezika, klasične i talijanske književnosti te talijanske kulture njihova vremena. Civilizacijski dosezi susjedne kulture bili su im dobro poznati: knjige su u njihove knjižnice dolazile iz Mletaka, Ancone ( Jakina), Rima, Napulja, Siene i drugih talijanskih gradova, a svoja su djela tiskali na italskom tlu. Zanimanje za hrvatsku (slavensku) kulturu na talijanskoj strani Jadrana nije bilo takvoga intenziteta. U humanizmu i renesansi tek se u malobrojnim povijesnim djelima talijanskih autora spominju pojedini slavenski narodi – Česi (Giovanni de’ Marignolli i Enea Silvio Piccolomini) i Poljaci (Filippo Buonaccorsi i Alessandro Guagnini), zatim u književnim djelima (Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Fran-

85


86

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Valnea DELBIANCO

co Sacchetti i Antonio Pistoia), diplomatskim izvještajima mletačkih ambasadora i papinskih nuncija, raznim putopisima u kojima se opisuju slavenske zemlje. Premda su humanisti proširili zanimanje Talijana za nove prostore, a latinski je jezik povezao različite narode, ipak u tom razdoblju nema većih tragova o Hrvatima. Jedini književnik 15. stoljeća koji u svojim pripovijetkama spominje hrvatske ljude jest Masùccio Salernitano. Talijanska renesansa ostavila je brojnija svjedočanstva, Niccolò Machiavelli piše o Dubrovniku, a Ludovico Ariosto u XXXVI. pjevanju spjeva Bijesni Orlando naziva Jadransko more „skjavunskim“. Valja napomenuti da su u tom razdoblju poseban doprinos poznavanju Hrvata u Italiji dali naši autori Ilija Crijević, Juraj Šižgorić, Marko Marulić, Vinko Pribojević i Faust Vrančić (autor koloniranog rječnika Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, u kojemu prvi put nalazimo hrvatski jezik). Dosta je zanimljivih tragova o hrvatskim ljudima i krajevima (skjavonesknoga tipa), o čemu je pisao Mirko Deanović, u talijanskim pučkim komedijama cinquecenta (Andrea Calmo). Osvrt na naše Primorje bilježimo u Memorie inutili Carla Gozzija, zatim u djelu Illyricum sacrum isusovca Filippa Riceputija te djelu Notizie storiche della città Ragusa e Spalato dubrovačkoga nadbiskupa Lodovica Beccadellija. U članku „Za povijest slavistike u Italiji” (Hrvatska revija, IX, 1938.) Vinko Lozovina, pišući o vremenu prvih talijansko-slavenskih odnosa, propituje jesu li oni uistinu otpočeli u humanizmu ili se dodiri s pograničnim Hrvatima javljaju još u ranomu srednjem vijeku. Talijanski slavist zadarskoga podrijetla Arturo Cronia, u dragocjenoj obimnoj knjizi La conoscenza del mondo slavo in Italia. Bilancio storico-bibliografico di un millennio, (Padova, 1958.), sabrat će tisućljetnu povijesno-bibliografsku građu poznavanja slavenskoga svijeta u Italiji, zaključujući da su Hrvati među prvim slavenskim narodima s kojima su Talijani došli u doticaj, od razdoblja staroga Rima u Dalmaciji pa nadalje. U vrijeme protureformacije nastaju neka značajna djela kao što su prve hrvatske gramatike i rječnici, čiji su autori naš Bartol Kašić i Talijani Giacomo Micaglia ( Jakov Mikalja, op. ur.) i Ardelio Della Bella. U Rimu Propaganda Fide omogućuje talijanskim redovnicima učenje slavenskih jezika i objavljuje, uz suradnju slavenskih svećenika, knjige na slavenskim jezicima te hrvatskoj glagoljici, latinici i ćirilici. Vrijedan plod protureformacije predstavlja djelo dubrovačkoga benediktinca Mavra Orbinija Kraljevstvo Slavena (Il regno degli Slavi, Pesaro, 1601.), a u romanu Historia del Cavalier Perduto (Mleci, 1644.) Pace Pasini piše o jadranskim Hrvatima. Nove poticaje donosi razdoblje prosvjetiteljske kulture pa najznačajniju ulogu imaju mletački pisci koji u svojim djelima pišu o Hrvatima i njihovim običajima. Carlo Goldoni u svomu najpoznatijem djelu La Dalmatina (Mleci, 1758.) slavi vrline naših mornara, iskrenost ljudi i osjećaj „ilirske” pripadnosti. Bilježimo i prvu monografiju o prošlosti Dubrovnika Francesca Marije Appendinija te putopis Put po


Valnea DELBIANCO

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) Alberta Fortisa, kojim se Europi „otkriva“ hrvatska narodna poezija pa o njoj pišu Giacomo Leopardi te Niccolò Tommaseo, koji je u Iskricama iznio svoj ideal pučke i rafinirane pjesničke proze. Romantizam je u Italiji donio gotovo filoslavensku modu, tiskaju se slavenske gramatike i rječnici te prevode narodne pjesme, a od sedamdesetih godina 19. stoljeća djela Ivana Mažuranića, Petra Preradovića, Ive Vojnovića, Ante Tresića Pavičića. To je vrijeme u kojemu se javljaju prvi poticaji za osnivanje katedri slavenskih jezika i objavljuju filološki i lingvistički radovi. Zanimanje za narodnu poeziju Hrvata vrhunac dostiže u 19. stoljeću; Gajeve ilirske ideje ostavile su snažan dojam na velikoga talijanskog borca za slobodu i ujedinjenje Italije Giuseppea Mazzinija, koji je idejama o zbližavanju i bratstvu među narodima te podršci Hrvatima u njihovoj želji za političkim osamostaljenjem utjecao i na mnoge svoje suvremenike. U vrijeme austrijske vladavine nad gotovo cijelim Apeninskim poluotokom Hrvati su kao vojnici i graničari doživljavani kao okrutan i primitivan narod. Ipak, ta se slika s vremenom mijenja pa su od druge polovice 19. stoljeća sve učestaliji prijevodi djela našega književnog stvaralaštva (doduše ponajviše iz pera naših ljudi, uglavnom dvojezičnih Dalmatinaca). Prevode se narodne pjesme (Petar Kasandrić, Emilio Teza), Mažuranićev Smail-aga (P. E. Bolle), Šenoa (Dujam Bego i Ivan Kušar), a naši pisci predstavljeni su u knjigama slavista Domenica Ciampolija i Angela De Gubernatisa i antologijama. Dvadeseto stoljeće nije ponovilo prosvjetiteljsko i romantičarsko zanimanje za slavenski svijet, a tragovi u književnim djelima toga razdoblja mogu se iščitati u poeziji, prozi i teatru Gabriela D’Annunzija, književnika koji je navijestio ratna događanja i talijanske osvajačke pretenzije prema hrvatskoj obali Jadrana. Među imenima talijanskih autora između dva svjetska rata, koji su se u svojim djelima dotakli hrvatskih krajeva i ljudi, valja izdvojiti ono pjesnikinje Ade Negri, dramskoga pisca G. E. Nanija, proznih pisaca Luciana Morpurga, Scipia Slatapera, Gianija Stuparicha te romanopisca Giovannija Marussiga. U takvoj slici višestoljetnoga (ne)poznavanja ili (ne)zanimanja za hrvatsku kulturu i književnost teško je govoriti o talijanskoj fortuni i talijanskim čitanjima književnih djela izdvojenih korifeja naše starije hrvatske književnosti. Njihov put do talijanske kulturne javnosti nije bio lak, a talijanska je slavistika do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća djela autora s istočne obale Jadrana često recipirala s naslijeđenim jadranskim poluorijentalizmom, koji je Venecija manifestirala prema svojim istočnojadranskim kolonijama. Pojedini fragmenti djela bili su zastupljeni u talijanskim antologijama, a tek u novije vrijeme postoji zanimanje za cjelovite prijevode klasika starije hrvatske književnosti na talijanski jezik.

87


88

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Valnea DELBIANCO

U Splitu Marulićeva doba službeni je jezik bio latinski i talijanski, ali je svaki javni proglas bio objavljivan i na pučkome jeziku, kako bi ga većina stanovništva mogla razumjeti. Dva venecijanska gradonačelnika njegova vremena, Giovanni Giustiniani i Angelo Diedo poslali su 1553. u Mletke sljedeći izvještaj o Splitu: „Splitski su običaji svi slavenskoga karaktera, a njihov je materinski jezik tako sladak i nježan, jednako kao što je toskanski jezik cvijet talijanskoga, i najplementiji je i najbolji, tako da prevladava ovaj splitski jezik u Dalmaciji. Posve je istinito da svi stanovnici govore razgovornim jezikom, a poneki se odijevaju po talijanskom običaju, ali žene govore samo materinski jezik, iako se neke odijevaju na talijanski način.“ Marko Marulić naučio je u rodnome gradu klasične jezike s glasovitim profesorom Girolamom Piacentinom, a kasnije je studirao u Padovi i postao poznat među književnicima i intelektualcima svoga vremena. Iz Splita je održavao veze i s velikodostojnicima, kojima će uputiti svoja djela uz epistole, papi Hadrijanu VI. i venecijanskom kardinalu i akvilejskom patrijarhu Domenicu Grimaniju. Dopisivao se i s profesorom Girolamom Calvijem iz Dubrovnika. Divili su mu se, voljeli ga i slavili, kao što je poznato, hrvatski pjesnici njegovi prijatelji, ali je možda manje znano da su ga iznimno hvalili i Mlečanin Francesco Giuliani te Francesco Lucensis. Talijani su, poput drugih europskih naroda, čitali i prevodili na svoje jezike Marulićeva latinska djela već za njegova života. Knjiga De institutione bene beateque vivendi trinaest je puta izdana na više europskih jezika između 1506. i 1686. godine, a u talijanskom prijevodu tiskana je dvanaest puta u razdoblju od pedeset godina. To su djelo zbog duhovnosti cijenili i znameniti crkveni velikodostojnici Carlo Borromeo i Pietro Canisio, no Marulićev će hrvatski opus dugo u Italiji (sve do 20. stoljeća) ostati gotovo nepoznat. Talijanski slavist Arturo Cronia u izdanju enciklopedije Treccani iz 1934. godine naglašava da su njegova djela na hrvatskome jeziku „di scarso valore artistico“ (nevelike umjetničke vrijednosti), a hrvatski stihovi, za razliku od latinskih koji su „besprijekorni, tečni, harmonični”, prečesto „manjkavi, krnji, nagrđeni” pa stoga zaključuje da „Marulić sigurno nije bio sjajan hrvatski pjesnik”. Cronia zaključuje da ovim dijelom svojega stvaralaštva Marulić može s pravom pripadati „(…) i povijesti hrvatske književnosti jer je njezin uistinu zalužan začetnik i pionir. Ali u svojoj složenosti, odnosno svojoj cjelini, on je humanist koji pripada renesansnoj obnovi Dalmacije i kao takav ulazi u Panteon dalmatinskog latiniteta. Ako je on, dakle, u jednom ulomku svoga Evangelistariuma rekao Vergiliju ‘Virgilio nostro’, humanist Giuliani iz Venecije u istom djelu nazivao ga je ‘Marulus noster’ i smatrao ga je sinom one velike Obitelji kojoj je Rim bio velika i vidovita majka.” Nakon „Cronijina doba“, s razvojem, otvorenošću i receptivnošću talijanske slavistike, Marulić dobiva znatno veću pozornost i uvažavanje. Tako će 1970. godine zagrebački talijanist Mirko Deanović biti pozvan da dopuni podatke o Maruliću za Talijansku enciklopediju. On će naglasiti kako


Valnea DELBIANCO

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

su njegova djela vjerskoga i moralnoga karaktera doživjela veliku recepciju u cijeloj Europi te izdvojiti, uz ostalo, Marulićev prijevod Petrarkine kancone Djevici (RVF 366) u latinskim heksametrima iz 1516. kao i latinski prijevod prvoga pjevanja Danteova Pakla (Principium operis Dantis Aligerii de Flurentino sermone in Latinum conversum per M. Marulum), čiji se autograf čuva u Nacionalnoj knjižnici u Torinu (signatura G VI 40). Taj je rukopis, kao što je poznato, prvi znanstvenoj javnosti predstavio jedan od vrhunskih talijanskih filologa, Carlo Dionisotti 1952. godine. Marulićeva latinska djela iznimna su baština hrvatskoga i europskoga humanizma koje talijanska kultura danas s pravom uvažava. Ipak, njegov hrvatski opus ostat će uglavnom nepoznat široj talijanskoj kulturnoj javnosti sve do kraja dvadesetoga stoljeća. Tršćanskoj povjesničarki Giovanni Paladin valja zahvaliti na otkriću Marulićevih pisma prijatelju notaru Iacopu Grasolariju i kanoniku Jerolimu Ćipiku, podrijetlom iz Splita, koja se čuvaju u Državnom arhivu u Veneciji. Podsjetimo, o svome slavnom spjevu, Juditi, Marulić će Ćipiku napisati da je „izradio jedno djelce na našem materinjem jeziku (...) reći ćete kako i slavenski jezik ima svojega Dantea“ („Dante della lingua ‘schiava’“, Arch. di Stato di Venezia, Notai, Atti, 2557). Talijanska inačica Judite, pod naslovom Giuditta, objavljena je 2001. godine u Milanu, a prijevod potpisuje komparatistica i traduktologinja iz Padove, Luciana Borsetto, koja je za svoj pothvat dobila nagradu „Davidias” Društva hrvatskih književnika. Spjev nije preveden u stihovima, nego je „ritmiziran i stiliziran”, kako je to naglasio hrvatski marulolog Mirko Tomasović, ocijenivši prijevod vrlo dobrim jer je Borsetto za Marulićeve stihove pronašla svojevrstan nadomjestak u talijanskoj poeziji. Unutar korpusa starije hrvatske književnosti postoji, kada je riječ o talijanskim čitanjima, jedna iznimka – najpoznatija komedija Marina Držića, Dundo Maroje. Ona je više puta, s različitim nakanama i različitim ishodima, prevođena na talijanski jezik. Postavlja se stoga pitanje je li uzrok tome bio njezin plurilingvizam (u kojemu najveći udio ima talijanski jezik) i multikulturalnost likova prepoznatljivih u jadranskom i mediteranskom kontekstu? Koncem pedesetih godina prošloga stoljeća, a osobito nakon uspostave diplomatskih odnosa pa tako i kulturne razmjene između Italije i Jugoslavije (1965.), i nakon obilježavanja četiristote obljetnice Držićeve smrti 1967., slavni je hrvatski komediograf ponovno našao mjesto u talijanskim književnim i teatrološkim enciklopedijama, pa i na talijanskim pozornicama. Bila je to svakako i zasluga novih preradbi (Marko Fotez) i hrabrih redateljskih postava Držićevih komedija na domaćim i svjetskim pozornicama. Zbornik radova o Marinu Držiću sa skupa održanog 1967. ne donosi, međutim, podatke o izvođenju Držićevih komedija u Italiji. Premda je zagrebački talijanist Domenico Cernecca 1963. godine adaptirao i preveo Dunda Maroja za planiranu predstavu

89


90

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Valnea DELBIANCO

venecijanskoga studentskog kazališta, taj prijevod nikada nije postavljen na scenu niti je objavljen. Često se stoga kao prvi prijevod Dunda Maroja na talijanski jezik spominje adaptacija izvornoga teksta komedije iz 1969., naslovljena I nobili ragusei (Dubrovačko plemstvo), čiji su autori dvojica Tršćana, Lino Carpinteri i Mariano Faraguna. Prevoditelji su odabrali jezični izraz posve drugačiji od talijanskih komedija 16. stoljeća i približili ga pučkim dalmatinskim izrazima jadranskoga areala, s namjerom da očuvaju „izrazitu opreku između hrvatskoga iz Ilirije i dijaloga na toskansku i romansku, što je bitno obilježje Dunda Maroja“. Carpinteri i Faraguna smatrali su da su upravo u replikama na talijanskom jeziku našli ključ za svoju autentičnu interpretaciju „ilirskoga teksta“, koji je u prijevodu trebao očuvati analogije svojstvene originalu. Riječ je o vrlo uspješnom prevodilačkom pothvatu, predlošku dramskoga teksta koji je na sceni prvi put izveden u tršćanskom pokrajinskom kazalištu Teatro Stabile del Friuli Venezia Giulia, a zatim i u Teatro Olimpico u Vicenzi. Nositelji uloga bili su talijanski glumci, redatelj Kosta Spaić, a iz Hrvatske su angažirani i pomoćnik redatelja, kostimograf te autor glazbe. Poslije gotovo četiri desetljeća, Talijani iz Julijske krajine 2008. godine obilježili su Držićevu obljetnicu rođenja uprizorenjem istoga predloška u Gorici. Komedija je zatim uspješno sudjelovala i na Mittelfestu, renomiranome europskom kazališnom festivalu u gradiću Cividale del Friuli (Čedad, op. ur.), a gostovala je i na brojnim drugim pozornicama u sjeveroistočnim talijanskim gradovima. Dvadeset godina nakon prvoga sretnog uprizorenja Držićeva Dunda Maroja, u Italiji je objavljen i drugi prijevod komedije naslovljen Zio Maroje iz pera Liliane Missoni, tada profesorice južne slavistike na Orijentalnom institutu u Napulju. Predgovor knjizi napisao je Frano Čale, pogovor prevoditeljica, a ilustrirao kipar, scenograf i ilustrator Zlatko Bourek. Taj prijevod nije bio namijenjen scenskome izvođenju, već književnoj recepciji u talijanskoj kulturnoj sredini. Liliana Missoni izabrala je talijanski standard, odnosno talijanski književni jezik kao dolazni, što je uvjetovalo impostaciju novoga prijevoda: njezin Zio Maroje nije kraćen i vjerno slijedi izvorni tekst. Time je pojačana njegova informativnost, ali su pritom izgubljeni regionalni kolorit, komičnost, specifično jedinstvo radnje, likova i njihova jezičnog izraza, a brojne bilješke u tekstu mogu biti znak da prevoditeljica ne uspijeva prenijeti smislenu cjelinu pa svoj izbor mora objasniti. Treći prijevod na talijanski jezik Držićeva Dunda naslovljen je Padron Maroje ovvero i Ragusei al Giubileo (Gospar Maroje iliti Dubrovčani na Jubileju). Kao prevoditeljica potpisana je glumica riječkoga kazališta Andreja Blagojević, a tekst je obradio i sveo na dva čina redatelj Nino Mangano. Premijera je održana 24. lipnja 1999. u Talijanskoj drami (Dramma italiano) Hrvatskoga narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci.


Valnea DELBIANCO

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Rezultat prevoditeljskoga rada Missonijeve i Blagojevićeve manje je uspješan od prvoga talijanskoga prijevoda Držićeva Dunda Maroja; Blagojevićeva nije poštovala vremensku distancu kod međujezičnoga prenošenja i osuvremenila je govor likova, a Missonijeva je osuvremenila govor zadržavši izvorne jezične inkrustacije (talijanske dijelove dubrovačkoga govora) koje su u talijanskome prijevodu izgubile svoju funkciju. Uspješni su Carpinteri i Faraguna, koji su nastojali i dijelom uspjeli očuvati jezičnu raznolikost komedije smjestivši je u talijanski jezični sustav i odabravši alternaciju kolonijalnoga mletačkog i toskanskoga sa sretno iskorištenim mikroinačicama. U čast petstote obljetnice rođenja Marina Držića, u siječnju 2009. godine. ugledao je svjetlo dana prvi talijanski prijevod komedije Skup, pod naslovom L’Avaro. Prevoditeljice, Suzana Glavaš i Rosanna Morabito, dolaze s napuljskoga sveučilišta „L’Orientale“, a prijevod su posvetile uspomeni na pokojnu prevoditeljicu Držićeva Dunda Maroja, Lilianu Missoni. Riječ je o vrijednome i dobrodošlom prijevodu, iako „informativnom“ i udaljenom od jezično-stilskih osobitosti izvornika te njegova renesansnoga konteksta, kojem u talijanskom ruhu nedostaje izvorni regionalni kolorit, a djelomice i komičnost djela. Trećemu autoru o kojem pišemo, najvećemu pjesniku hrvatskoga baroka, Ivanu Gunduliću, u Italiji su pozornost posvećivali slavisti i to uglavnom od dvadesetih godina 20. stoljeća. Prvi je među njima Arturo Cronia koji će u svojim studijama nastojati srušiti mit o veličini dubrovačkoga pjesnika, što su ga bili izgradili hrvatski književni kritičari i ustvrditi da njegov Osman nije veliko djelo europskoga formata već plod „neoriginalnosti” i tassovskih „posuđenica”. Ipak, Cronia će naglasiti da je Gundulić u Osmanu zbog lakoće stiha, zbog tečnosti jezika i pjesničkog osjećaja uvelike nadmoćan svim dalmatinskim i dubrovačkim pjesnicima te da širi obzore dubrovačke književnosti koja time više ne razvija svoju društvenu misao samo u satiričnoj formi (što je činio Marin Držić), nego je može izložiti u spjevu i to u najuzvišenijim i najsjajnijim modusima talijanske renesanse: „Tako Osman ima nadasve vrlinu da odražava duh inteligencije i društva učenog i pučkog Dubrovnika”. Godinu dana nakon objavljivanja Gundulićeva zbornika o 350-godišnjici rođenja i 300-godišnjici smrti, iz 1938., u recenziji „In margine ad una miscellanea gondoliana”, objavljenoj 1939. u zadarskom časopisu La Rivista Dalmatica, Cronia će pisati o razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata i „ružnim godinama” ravnodušnosti prema slavnome Dubrovčaninu. To je doba u kojemu će Antun Barac (1924.) napisati ogled o Gunduliću i, ne poričući mu neke vrline i zasluge, zanijekati pjesnikovu „genijalnost” koja mu je do tada pripisivana iz naraštaja u naraštaj, dok će Albert Haler (1929.) biti još odlučniji i ocijeniti Gundulićeva Osmana s estetskog stajališta te ga „bez straha

91


92

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Valnea DELBIANCO

i milosti diskreditirati”, a talijanskom je znanstveniku više od ovoga novog pristupa bio zanimljiv upravo „obezvrediteljski poticaj” potonjega kritičara. Obilježavanje tristote obljetnice Gundulićeve smrti stiže u zgodan čas, napominje Cronia, „kako bi se povećala vrijednost njegovih dionica ili kako bi se barem privremeno razbio onaj obruč ravnodušnosti ili odbojnosti koji se stezao oko njega“. On se zatim osvrće na radove Zbornika, navodi pojedinačne teme u kojima prevladava preispitivanje „mjesta” koje Gundulić zauzima u hrvatskoj književnosti (na njega se sve više gleda kao na predstavnika kulture protureformacije) te primjećuje da, premda ima dobrih i novih doprinosa, ne nedostaju ni uobičajena ponavljanja i prigodne „improvizacije”. Nedostaci ili praznine koje su Croniju najviše iznenadile odnose se na gundulićevsku bibliografiju koja je još uvijek vezana uz neke stare popise, zatim nema podataka o Gundulićevoj fortuni u slavenskom svijetu ili teksta o utjecaju koji je ovaj pisac izvršio na hrvatsku ili srpsku književnost. Dakako, Cronia ne može izbjeći ni temu „izvora”, pa zamjera što se u zborniku nije našao nijedan rad koji bi pokazao zanimanje za „onu višestoljetnu talijansko-slavensku simbiozu u kojoj je iznikao i oblikovao se Gundulićev stvaralački duh”. Recenzent zapaža da zbornik okuplja različite idejne, estetske i metodološke pristupe Gundulićevu djelu, ali da se u njemu ne uspijeva nazrijeti prevlast nekoga određenog usmjerenja pa je, stoga, zanimljiviji kao dokument vremena koji okuplja cijeli „niz Hrvata” dok su srpski autori isključeni: „Lebdi dakle posvuda duh hrvatstva koji čvrsto veliča Gundulića kao veliku diku hrvatske kulture. Ali budući da se o Gundulića otimaju i Srbi, koji ga smatraju svojim sinom i dikom, neizbježno dolazi do sukoba ideja, do sraza osjećaja. Ponavlja se, dakle, sada, dvadeset godina od utemeljenja Jugoslavije, ono što se dogodilo prije mnogo godina, 1893., prigodom otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku: Srbi i Hrvati ili, bolje, Hrvati i Srbi pokoškali su se i uzajamno si otimlju slavu i očinstvo Gundulića.“ Cronia zaključuje da je zbornik spomenik Gunduliću, književni dokument i „sinteza nacionalnoga uzburkanog života“. Gundulićev ep Osman jedno je od rijetkih djela starije hrvatske književnosti, koje je doživjelo četiri prijevoda na talijanski jezik. Prvi je prozni prijevod Vicka Smeće iz 1786., drugi izlazi u Dubrovniku iz pera Nikole Jakšića 1827. godine, a treći prijevod potpisuje Marko Antun Vidović 1838., također u Dubrovniku. Talijansko-švicarski pjesnik Grytzko Mascioni (1936.-2003.) i hvatska talijanistica Iva Grgić 1999. godine preveli su na talijanski prvo pjevanje Osmana, a u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku (Rukopis 933) čuva se još jedan talijanski prepjev prvih dvaju pjevanja iz pera nepoznatnoga autora. Iva Grgić u knjizi Osman i njegovi dvojnici (2004.) donosi minuciozne traduktološke analize navedenih prijevoda, pokazujući da je prvi prijevod Osmana „doslovni”, dva devetnaestostoljetna „slobodna”, a četvrti (Mascioni; Grgić) „totalni”, zaključujući da je mogućnost stvarnoga ulaska Gundulićeva spjeva


Valnea DELBIANCO

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

u korpus talijanske prijevodne književnosti postojala nastavkom Mascionijeva prevođenja, koje se nažalost nije dogodilo, jer je on jedini uspio prenijeti izvorni rimovani osmerac. Našu temu o talijanskim čitanjima hrvatske ranonovovjekovne književnosti mogli bismo zaključiti upravo Mascionijevim riječima: „Hrvatska kultura uvijek je bila otvorena prema talijanskoj, no talijanska joj kultura nikad nije primjereno uzvratila”. Ipak, umjesto naglasaka na propuštenom i lamentiranju nad neodgovarajućim omjerom prevedenih djela hrvatske književnosti u Italiji te neuzvraćenoga zanimanja kakvo su tijekom višestoljetne povijesti Hrvati pokazivali za talijansku književnost, valja podsjetiti da su tijekom dvadesetoga stoljeća zahvaljujući slavističkim katedrama, institutima i lektoratima okolnosti znatno promijenjene i bolje nego u bilo kojem prethodnom razdoblju, što je pogodovalo prevoditeljskim pothvatima nekih od temeljnih djela starije hrvatske književnosti. Usprkos humanistici nesklonim vremenima, to je polazište na kojemu valja graditi buduća talijanska čitanja hrvatskoga književnog stvaralaštva, uz nadu da će tu nimalo laku zadaću, osim hrvatskih pera i ponekoga talijanskog prijatelja, prihvatiti i oni Talijani koji u otkrivanju slavenskoga svijeta neće zaboraviti skrenuti pogled i na drugu stranu jadranske obale.

93


94

Željko IVANKOVIĆ, Sarajevo (BiH)

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U BiH Prema cjelini hrvatske književnosti i cjelini (moguće) bosanskohercegovačke književnosti „Jasno je da su posljedice Drugoga svjetskog rata na hrvatskom nacionalnom korpusu ostavile brojne frustracije i traume, čak teško zalječive ožiljke, ponajsnažnije vidljive na demografskom, gospodarskom, političkom ili kulturnom planu, ali kako me ovdje zanima jedino književnost i njezin osnovni medij, jezik, to želim ukazati na neke od zakonomjernih pojava koje su i potaknule ovaj tekst i razmišljanje o fenomenu odnosa hrvatske književnosti kao cjeline prema BiH kao zemlji u kojoj su hrvatski narod, njegov jezik i književnost, ma što to politički danas značilo, ipak bili i ostali integralnim dijelom svekolikog hrvatstva, dakle i onog kulturološkog, jezičnog i književnog, za razliku od katoličkog koji je jedini (prešutno) bio toleriran.“

I. Očito je da se nalazimo u novim vremenima kada treba iznova osvijestiti i osvijetliti i temeljne pojmove kojima operiramo i, osobito, relacije koje danas ima i smisla i potrebe iznova propitkivati (i) hrvatski književnik u BiH, pa makar i sâm ne bio književno-povijesno i književno-teorijski posve i do kraja osviješten. Dok je na neki način dramatično konstituiranje nove hrvatske književnosti ušlo u mirne vode, barem iz perspektive središta, razumijevanje te iste književnosti na margini čini se da je još uvijek dramatično difuzno. S druge strane, pozicija Bosne i Hercegovine, kao još jedne od zemalja u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, a njihov jezik, kultura i


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

književnost dio integralne hrvatske kulture, književnosti i jezika; naravno, i te iste hrvatske kulture, književnosti i jezika u integralnosti BiH i njezinih jezika, kultura i književnosti, a po svemu i neke (moguće?) bosanskohercegovačke književnosti ili barem književnosti bosanskohercegovačke interkulturalne zajednice, kako bi taj fenomen imenovao Enver Kazaz (usp. Neprijatelj ili susjed u kući), nešto je što se još ima i smisla i potrebe ozbiljnije promišljati. Dapače, nužno bi bilo promišljati! I posve sam siguran, s obzirom na društveni ambijent, da će taj problem još dugo stajati otvorenim... Prožimanja koja su već ranije definirana u integritetu hrvatstva kao hrvatski tronožac (mitteleuropska, mediteranska i orijentalna ukotvljenost hrvatske kulture, književnosti i jezika), na neki način su ekvivalentna bosanskohercegovačkom tronošcu, koji je kulturalno, nacionalno i religijski (bošnjački, hrvatski, srpski) postavljen, utemeljen, dakle i konstitutivno podijeljen. Sve te konstituante hrvatskoga i(li) bosanskohercegovačkog integriteta dodatno su multiplicirane, barem u mjeri u kojoj se o njima neprestano izbjegavalo govoriti, pa makar i samo kao o različitostima u nekakvu ideološki zada(va)nom jedinstvu. Njihovo novo promišljanje ili otvaranje njihova promišljanja uopće, nešto je na što ćemo se morati pokušati naviknuti i vjerojatno s vremenom i davati odgovore. Prožimanja su prejaka čak i kad su nehotična, pa dakle i jedva vidljiva, ali njihova recepcija: povijesna, društvena, teorijska, fenomenološka... danas već dobrano zaostaje. I dok hrvatska književnost u svom integralnom obujmu barem više nema terminološko-odredbenih nedoumica, književnost/i u BiH i s tim muku muči/e. Može li se više uopće govoriti o pojmu „bosanskohercegovačka književnost“ ili ovo treba razumijevati u pluralu? Mora li se govoriti isključivo „o književnostima u BiH“ (hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj)? Ili je bolje, nepretencioznije, govoriti o interkulturalnoj književnoj zajednici u BiH, što je zamjena za nekadašnji nes(p)retni izraz „književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine“ (je li, primjerice, moguće reći književnost „njemačkoga naroda“?!), koja bi priznajući njezinu kompozitnost, multilateralnost, pluralnost, izbjegla prejak osjećaj „unitarnosti“, ma što to značilo, ili neutralizirala osjećaj skupnoga do kojega danas vjerojatno nikome nije. Ne mislim rješavati probleme, ne osjećam se za taj posao ni sposobnim, tj. dovoljno kvalificiranim, niti pak od bilo koga delegiranim. No, želim ih propitkivati, jer otvorim li barem za sebe na kvalitetan način neka od brojnih pitanja i dilema, čini mi se da sam već time dovoljno blizu razumijevanju problemâ koji nipošto nisu ni mali, ni jednostavni, dakako i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu. A svjestan sam da je već i otvaranje i imenovanje problemâ velik i važan posao. Živeći u žiži tih problema tolike godine, ufam se da sam ih sposoban u dobroj mjeri barem taksativno pobrojiti i time ukazati na svu njihovu kompleksnost koja se mora imati u vidu,

95


96

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

pa ma kad i ma kako se budu rješavali. II. Hrvatska je književnost u svom povijesnom integritetu valjda rijetko kad tako snažno živjela svoju unutarnju podijeljenost i necjelovitost kao u vremenu između 1945. i 1990. godine, kad je bila snažno ideološki kontrolirana. Ne samo da je tada prvi put u povijesti bila rezolutno i ekskluzivno podijeljena na tzv. lijevu i desnu, gdje su desnu njezinu struju činili što pisci tzv. kršćanske/katoličke inspiracije što oni tzv. građanske orijentacije, pa su samim tim bili potiskivani iz službenih tokova te književnosti (unutarnja emigracija), već je dobila i svoju vanjsku, političku, a ustvari „neprijateljsku“ emigraciju, kako je ona (službeno) ideološki bila imenovana na fonu sličnih promišljanja iza tzv. „željezne zavjese“. Uza sve to, hrvatska je književnost, prešutno, uglavnom autorestrikcijom i(li) tihim diktatom iz političkih centara moći svedena na granice NR/SR Hrvatske, pa su za nju prestali postojati Hrvati i njihova književnost u Gradišću, južnoj Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji, te po istom mehanizmu autocenzure i u Vojvodini (bunjevački Hrvati) ili u Bosni i Hercegovini, a kamoli oni iz emigracije stvorene nakon 1945. Ta, ne-neprijateljska „emigracija“ i unutarjugoslavenska disperzija (književnost Hrvata u BiH i Vojvodini, ponajprije) te književnosti bila je pod trajnom ideološkom suspekcijom vezanom za mogući integrizam, kao tobožnji oblik i izraz (veliko)nacionalizma. Tako se, nažalost, u korpus hrvatske književnosti moglo ući i ulazilo samo mjestom stanovanja (makar i privremenog!), a to je najčešće značilo preko Zagreba. Otuda je hrvatska književnost iz Bosne i Hercegovine završila u tzv. integralnoj hrvatskoj književnosti negdje sa S. S. Kranjčevićem (rođen u Hrvatskoj; živio, umro i sahranjen u BiH), A. B. Šimićem (rođen u Hercegovini), N. Šopom (rođen u Bosni) ili u najboljem, novijem slučaju Perom Budakom (rođenim u Hercegovini), te nešto svježijim „slučajevima“: Tomislavom Ladanom ili Stjepanom Čuićem (rođenima u Bosni), Veselkom Tenžerom ili Stojanom Vučićevićem (Hercegovcima). Svako „upisivanje u hrvatsku književnost“ nakon toga značilo je imperativno biti „na licu mjesta“, što je konkretno značilo preseliti se u Socijalističku Republiku Hrvatsku ili makar doći u nju studirati. Tako se događao paradoks da u hrvatsku književnost budu lako inkorporirani, tj. „prisvojeni“ Irfan Horozović ili Džemaludin Alić, koji su se studijem ili poslom zakratko našli u Zagrebu, Alija Isaković bez ikakva razloga, ali ne npr. i stvarni hrvatski pisci Veselko Koroman, Anđelko Vuletić ili Vitomir Lukić, kod kojih je mjesto stanovanja bilo izvan granica NR/SR Hrvatske. Jasno je da su posljedice Drugoga svjetskog rata na hrvatskom nacionalnom korpusu ostavile brojne frustracije i traume, čak teško zalječive ožiljke, ponajsnažnije vidljive na demografskom, gospodarskom, političkom ili kulturnom planu, ali kako


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

me ovdje zanima jedino književnost i njezin osnovni medij, jezik, to želim ukazati na neke od zakonomjernih pojava koje su i potaknule ovaj tekst i razmišljanje o fenomenu odnosa hrvatske književnosti kao cjeline prema BiH kao zemlji u kojoj su hrvatski narod, njegov jezik i književnost, ma što to politički danas značilo, ipak bili i ostali integralnim dijelom svekolikog hrvatstva, dakle i onog kulturološkog, jezičnog i književnog, za razliku od katoličkog koji je jedini (prešutno) bio toleriran. Daleko bi nas odvelo cjelovito istraživanje fenomena mimoilaženja hrvatske književne komponente iz BiH u cjelini hrvatske književnosti do vremena jugoslavenskih ratova devedesetih godina i raspada bivše zajedničke države, pa se zato opredjeljujem za tretiranje toga segmenta u samo dva, po mom uvjerenju osnovna, a tako razvidna i ilustrativna plana kao što su antologijsko-panoramski pregledi hrvatske književnosti i književno-povijesno tretiranje te književnosti. Ovdje reprezentativnim držim doista reprezentativne, u nakani, izbore Pet stoljeća hrvatske književnosti i antologije poezije tipa Zlatne knjige hrvatskog pjesništva i sl., te povijesne preglede te književnosti tipa Frangešove Povijesti hrvatske književnosti ili Viskovićeva pregleda hrvatske književnosti u Enciklopediji Jugoslavije. U prestižnu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti živi su pisci iz BiH mogli ući samo ako bi pristali na ponižavajući odnos središta prema margini (metropolitanski tretman periferije, provincije), dakako po modelu domaći i stranci. Dakle, nisu ulazili! Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti bila je zatvorena za bosanskohercegovačke pisce, jer od pisaca živih i aktivnih u drugoj polovici XX. stoljeća niti jedan jedini nije dobio mjesto u toj prestižnoj antologijsko-panoramskoj ediciji. Unutra su kao rođeni Bosanci ili Hercegovci, koji doduše tada žive u Zagrebu, samo Novak Simić koji je dobio knjigu ili Pero Budak i Fadil Hadžić, primjerice, koji polove jednu knjigu. A spominjem samo ona najvažnija imena (abecednim redom) bosanskohercegovačkih hrvatskih književnika: V. Čerkez, I. Kordić, V. Koroman, I. Ladin, V. Lukić, M. Marjanović, N. Martić, V. Pavlović, M. Suško, otac i kći Zvonimir i Anastazija Šubić, te A. Vuletić. To, dakako, ne znači da je za sve njih ili svakoga od njih bilo mjesta unutra, tim više što unutra nije bilo mjesta ni za jednog Ivu Andrića, barem onim dijelom kojim je on i hrvatski pisac, ali su morali biti promišljani u cjelini hrvatske književnosti na dostojanstven(iji) način. Hoće li to promijeniti edicija koja ju je naslijedila – Stoljeća hrvatske književnosti? Opet su u njoj, zasad, mjesto našli franjevci Bosne Srebrene (usp. Marko Karamatić: Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću, knj. 109., Matica hrvatska, Zagreb, XXXI), Nikola Šop, Musa Ćazim Ćatić, Safvet-beg Bašagić, S. S. Kranjčević i A. B. Šimić. Jedino je pitanje otkud tu Lucijan Kordić, hercegovački fratar koji to svakako zaslužuje, ali najednom, i već, bez ikakva vidljiva kriterija ili korespondenci-

97


98

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

je s već objavljenim knjigama i autorima... Stvari, dakako, ne idu redom, inače bismo prije franjevačke književnosti u Bosni u XVIII. stoljeću dobili onu iz ranijih stoljeća s M. Divkovićem, a prije L. Kordića, subrata mu Janka Bubala ili, primjerice, Iliju Jakovljevića itd. Što se, pak, tiče antologija, pa i one krajnje „sklone“ piscima iz BiH, odnosno spremne na cjelovitu valorizaciju vrijednosti, valja istaknuti da će Janko Bubalo, Lucijan Kordić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Vinko Grubišić, Šito Š. Ćorić ući tek u četvrto prošireno izdanje Zlatne knjige hrvatskog pjesništva, Vlatka Pavletića (NZMH, Zagreb, 1991.), no ni tada unutra neće biti mjesta za npr. Iliju Ladina, Marija Suška, Ivana Kordića, a da o mlađima od njih i ne govorimo. Antologijski izbor trojca Mihalić – Pupačić – Šoljan (Znanje, Zagreb, 1966.) nema niti jednog jedinog recentnog bosanskohercegovačkog pjesnika, iako su tu pjesnici rođeni do 1941. godine! Nema ih ni Jedna antologija hrvatske poratne poezije Igora Mandića (Drainac, Prokuplje – Znanje, Zagreb, 1987.), niti neka druga. Ne postoje! U Enciklopediji Jugoslavije, knj. 5, Hrv. – Janj., JLZ „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1988., u natuknici Hrvati, VI. Književnost, naći ćemo da u BiH ima hrvatskih pisaca vrijednih barem enciklopedijskog spomena. Tamo čitamo: „Poeziju pišu još i Joja Ricov (1929.), Ilija Ladin (1929.), Petar Gudelj (1933.), V. Koroman (1934.) i Vladimir Pavlović (1935.) i dr.“ (str. 81). (Otkud tu Gudelj???) To „pišu“ tako je neobvezno kao da (poeziju!) pišu u slobodno vrijeme ili kao kakav hobi. Moglo je tako stajati i „a nedjeljom idu na utakmice ili u ribolov ili u crkvu...“ Pogledajmo i ovu „napomenu“: „A. Vuletić (1933.) plodan je pjesnik i prozaik. Zanimaju ga u poeziji granični problemi ljudske egzistencije, u prozi se uglavnom bavi krizom etičnosti, raskolom između ideala i njihove realizacije.“ (Str. 82.) Pjesnici su malo bolje prošli, tj. više ih je spomenuto. Među pjesnicima koji prve knjige objavljuju 60-ih i 70-ih godina izdvajaju se još, pa će autor nabrojiti među inima, i: Marija Suška, Gojka Sušca (u Zagrebu), Nikolu Martića (u Splitu), Ivana Kordića, Milu Pešordu, Željka Ivankovića i Milu Stojića, iako i Džemaludina Alića!? (Str. 85.) Među povjesničarima književnosti naći ćemo samo Matu Lončara, Ivana Krtalića i Vinka Brešića, a među teatrolozima J. Lešića. Da, baš tako i samo toliko. (Str. 87.) Autor teksta je izvanredno informirani i k tomu još naklonjeni nam Velimir Visković. Kad smo jednom prigodom, još prije rata, razgovarali o ovome i ja ga pitao, a zašto nigdje nema ni spomena o npr. Vitomiru Lukiću ili Mirku Marjanoviću kao proznim piscima, i uz to mu govorio o Lukiću kao sjajnom pripovjedaču, iskreno mi je rekao da nije znao da su Hrvati. (To, da ne budemo posve nepravedni prema Viskoviću, dakako, govori i o tim piscima i njihovu jeziku!) Čak: „Mislio sam da su


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Srbi!?“ Naravno, govorim samo o mjeri začudne (ne)informiranosti zagrebačkog intelektualnog kruga, njegovoj ignoranciji, kakva se nikad nije mogla, ni slučajno, dogoditi Beogradu i njegovim integralistima, pa čak i kad Vuletićev, Lukićev ili, osobito, Marjanovićev jezik nisu bili ne samo hrvatski, nego počesto ni „zapadna varijanta“ srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U knjizi Ive Frangeša Povijest hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb – Cankarjeva založba, Zagreb-Ljubljana, 1987. uzalud je tražiti ijedno ime pisca iz BiH, a da ne stanuje, da ne živi u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a i to ponajprije u Zagrebu. Mjesto stanovanja je određivalo i piščevu i Frangešovu i sadašnjost i povijest! Novak Simić, braća Antun Branko i Stanislav Šimić, te Nikola Šop unutra su jer su živjeli u Zagrebu. Ostalih nema ni slučajno, jer su s onu stranu i (tadašnje) republičke i Frangešove mentalne granice. U svakom slučaju neprirodne granice kad je u pitanju jezik, književnost, kultura... (Nemoguće je zamisliti u to doba da u nekoj sličnoj povijesti njemačke književnosti nema pisaca iz Švicarske ili Austrije, a kamoli iz DDR-a!) Premda bi ovdje najprije imalo i smisla i razloga govoriti i o njegovoj (i uopće njihovoj!) građanskoj hrabrosti tih godina! Koliko je ovo bio dugo i dramatično življen problem u BiH pokazuje najposlije i pismo Veselka Koromana Je li to neka politika? iz zagrebačkog Vjesnika od 17. II. 1990. (usp. V. Koroman: Potraga za cjelinom, Zagreb, 1996., str. 131-132), u kojemu on i za sebe i za sve nas ostale iz BiH traži „svoje mjesto u svojoj književnosti“... III. Posebna je priča hrvatska književnost u BiH ili hrvatska sastavnica književnosti u BiH ili bosanskohercegovačke književnosti od Drugoga svjetskog rata do devedesetih godina prošloga stoljeća. Kad kažem ovdje dvojno ime te književnosti (književnost u BiH i bosanskohercegovačka književnost), zapravo iznova otvaram (nikad riješen) problem imenovanja nečega što se susreće i u pluralu kao bosanskohercegovačke književnosti (tri su!) i kao književnost ili književnosti u BiH, što svakako znači pluralnost, kompozitnost, multilateralnost. Dakle, svu različitost i diferenciranost tih književnosti, ali i jednu nedvojbenu cjelinu, ne samo geopolitičke uniformnosti, nego svakako i nesporne bliskosti svjetova i duha te/tih književnosti. Može se o tom tzv. zajedničkom duhu te književnosti govoriti naširoko još od vremena dolaska Austro-Ugarske i pojave prvih književnika-civila u toj književnosti, ali posve ozbiljno i svakako s mnogo argumenata tek od vremena prve, pa druge Jugoslavije kad duhovni prostor Bosne i Hercegovine počinje, uza sve raznolikosti jezičnih, poetičkih, kulturoloških, antropoloških i drugih značajki, disati i jednim osobenim (zajedničkim ili barem međusobno bliskim i sličnim) duhom. Kako bismo to približili nekoj općerazumljivoj razini, ukazat ćemo, dakako po-

99


100

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

jednostavljeno, na evidentne primjere što nam ih nudi „pripovjedačka Bosna“ ( Jovan Kršić), gdje je literarno teško i(li), u pojedinim slučajevima, gotovo nemoguće (strancu pogotovo!) identificirati, dakle iz samoga književnog teksta diferencirati nacionalni valeur kod Srbina Svetozara Ćorovića, Muslimana Hasana Kikića, Srbina Novaka Simića, Hrvata Ive Andrića, Hrvata Zvonimira Šubića, gdje su svi bosanskohercegovački književnici, a pritom Srbin Simić i Musliman Kikić pripadaju i hrvatskoj književnosti, a Hrvat Andrić i Srbin Ćorović i srpskoj. U poeziji bi to ilustrirao primjer Srbina Alekse Šantića koga bi se sporadično moglo identificirati i kao pisca muslimanskog kulturnog kruga, gotovo na način na koji bi to bili i hrvatski pjesnici Musa Ćazim Ćatić ili Salih Alić, a pritom su Ćatić ili Alić poezijom mnogo bliži hrvatskim pjesnicima Matošu ili Ujeviću nego bi bili pjesnicima islamskog kulturnoga kruga iz kojega potječu. Naime, ovim pobrajanjem, koje nužno u sebi sadrži redukcionizam, želim ukazati na jednu vrstu zajedničkog duha toga svijeta, koji ne može uspostaviti oštre rezove i raslojiti svijet literature strogo po nacionalnim šavovima, slojevima niti jezikom, niti motivima, a nerijetko ni samo imenom pisca i njegovim nacionalnim porijeklom. Da i ne spominjem da tu postoje i pisci formalno drugih nacionalnih atribucija: Židov Isak Samokovlija, Bugarin Detko Petrov, Hrvat/Slovenac (op. ur.) Josip Osti, Crnogorac Marko Vešović... Ta će se osobenost poglavito iskazati u vrijeme snažno ideologizirane anacionalne politike druge Jugoslavije kad imenima, a osobito književnim stvaralaštvom, jezikom ili motivikom nije bilo uvijek lako diferencirati poeziju i prozu u njezinoj „nacionalnoj izvedbi“. Stoga se i događalo, kako je već spomenuto, da Velimir Visković, urednik u Leksikografskom zavodu u Zagrebu, ne zna da su Vitomir Lukić ili Mirko Marjanović hrvatski pisci iz BiH. Ne samo zbog imenâ i prezimenâ koja nose, nego ni po motivima ni po jeziku kojim su pisali, a koji je bio neka vrsta bosanske verzije srpskohrvatskog, koji će se tek poslije, od neke dobi, moći i smjeti zvati i zapadna varijanta ili hrvatskosrpski. Naime, donijet će to, tu promjenu, tek vrijeme poslije čuvenoga Mostarskog savjetovanja (listopada 1973.), nakon koga će biti moguće malo ozbiljnije promišljati i poziciju Hrvata, njihove kulture, književnosti i jezika u „zavnobihovskoj“ BiH. Tada će se, naime, početi otvorenije ili manje stidljivo otkrivati i ono što se danas nominira kao starija hrvatska književna tradicija u BiH, a koja će podrazumijevati dominantno pisce-franjevce. Može se reći da je i ta promjena počela 1973. kad su objavljena u tri sveska Sabrana djela Ivana Franje Jukića u biblioteci kulturnoga nasljeđa sarajevske izdavačke kuće Svjetlost. U toj će biblioteci, također u tri toma, pred rat, 1991. biti tiskana Izabrana djela Grge Martića. Tu, u istoj biblioteci, valja spomenuti i Hrestomatiju starije


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

bosanske književnosti Herte Kune (1974.), Jezik „Bosanskog prijatelja” Herte Kune (1983.), te Jezik Ivana Bandulavića Darije Gabrić-Bagarić (1989.), ali i, kod istog izdavača, lektirno izdanje knjige Književnost bosanskih franjevaca Ivana Lovrenovića (1982.). Bili su to, s ove se distance može reći, snažni znaci već započetih promjena, otvaranja, određenih kulturoloških sloboda ili tek i samo priznavanja dijela postojeće, a predugo potiskivane povijesne i aktualne realnosti BiH. U biblioteci kulturnoga nasljeđa druge sarajevske izdavačke kuće, Veselin Masleša, bit će u relativno kratkom roku objavljena djela Filipa Lastrića: Pregled starina bosanske provincije (1977.), Bone Benića: Ljetopis sutješkog samostana (1979.), Nikole Lašvanina: Ljetopis (1981.), Marijana Bogdanovića: Ljetopis kreševskog samostana (1984.), te Jake Baltića: Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882 (1991.). Dakako, to ne znači da do tada nije bilo ovdje-ondje vrijednih i zanimljivih knjiga unutar onoga što znači afirmaciju kulturnog rada bosanskih franjevaca ili hrvatske kulturne i povijesne baštine u BiH (Herta Kuna: Jezik Filipa Laštrića, Sarajevo, 1967.; Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, Sarajevo, 1970.; Srećko M. Džaja: Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971.), no njezino moderno utemeljenje ipak se vezuje uz tzv. civilno izdavaštvo i jednu vrstu njezina sustavnog tretiranja, što je potvrdilo bitnu promjenu političke, društvene i kulturne paradigme, gdje je takvo što i desetljeće prije bilo nezamislivo ili jedva zamislivo, osim u franjevačkim periodičnim publikacijama, u tzv. crkvenom izdavaštvu. Ovamo bi išli i vrijedni „civilni“ zbornici posvećeni franjevačkim velikanima Grgi Martiću (1973.), Matiji Divkoviću (1982.), Antunu Kneževiću (1991.), te monografske studije „unutarcrkvenih izdavača“ npr. Andrije Zirduma Filip Lastrić – Oćevac 1700-1783. (Zagreb, 1982.), Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982. (Visoko, 1983.) ili zbornik Fra Josip Markušić (Zagreb, 1982.). Svemu valja pridodati i uvrštavanje djela bosanskih franjevaca u prestižnu biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti (usp. knj. 11. i 19.) u Zagrebu (1972. i 1973.), te u Bosanskohercegovačku književnu hrestomatiju I-III (Sarajevo, 1971.1974.). Na ovom je fonu i Koromanova antologija hrvatskoga pjesništva tiskana u zagrebačkom časopisu Forum tek 1990., nakon desetljećâ uzaludnih pokušaja da bude objavljena u BiH ili Hrvatskoj, a koja već naslovom markira i sugerira („od Lovre Sitovića...”) svoju utemeljenost. Poslije će ta markacija biti i uz prozu i dramu („od Matije Divkovića...”); ta će utemeljenost hrvatske književnosti u BiH u franjevačku, što će reći crkvenu tradiciju, socijalističkom sustavu biti kao teško prihvatljiva povijesna istina i trajno opstruirana uz, dakako, separatno (separatizam!,

101


102

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

nacionalizam!) prezentiranje, što se tada u BiH nije moglo tolerirati. Osim uz franjevce, ta nominacija hrvatskoga književnika i hrvatske književne tradicije u BiH dopuštat će se i davno pokojnim piscima (dakle, ne i Iliji Jakovljeviću!) kao što su Kranjčević ili Šimić, ali recentni pisci (pa i oni najugledniji, tipa Šopa!) jedva da će se moći takvima identificirati, osim što bi ih drugi nerijetko tretirali „ustašama“ kad bi u svojim djelima pisali izvan „u BiH uobičajenog“ (kako se to govorilo!), a ustvari nakon Drugoga svjetskog rata uvezenog i snažno nametanog leksika. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da sam bio prepoznavan kao „ustaša“ jer sam pisao kruh, zrak, općina, vlak, tisuća..., a glagole rabio u njihovu obliku na –irati. A kako je tek prije mene bilo, najinstruktivnije je to provjeriti kod Koromana (Potraga za cjelinom, Zagreb, 1996., str. 35-90) i na njegovu slučaju, zbog čega je, kao proskribiran, i u drugoj Jugoslaviji, kažimo tu bizarnost, bio/postao član neke akademije znanosti i umjetnosti valjda i jedini u svijetu (dopisni, JAZU) s pozicije marginaliziranog lektora u izdavačkoj kući Svjetlost, dok su manje školovani od njega bili i urednicima. U BiH u vrijeme druge Jugoslavije, gdje je posebno težak bio položaj Hrvata i gdje su osobito od 1945. do 1955. grubo zatirani svi tragovi hrvatstva u BiH, a potrajalo je to i poslije sve do pada Rankovića, kako se to političkim kvalifikacijama voli govoriti (iako je to više simbolička nego stvarna točka prijeloma), jedva da je bilo književnika koji su nominacijom bili Hrvati (dakle ne hrvatski književnici, nego književnici Hrvati) ili koji su se takvima smjeli očitovati sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća,kad su to neki od njih skupo platili. Zanimljivo je i veoma ilustrativno to da Panorama savremene bosanskohercegovačke poezije (autora Riste Trifkovića) iz 1961., posvećena 20. godišnjici ustanka, koja sadrži 14 autora, ima samo jednog, nominalno, pjesnika Hrvata (Vladimira Čerkeza) i jednoga hrvatskog pjesnika iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara) i to mjereno, današnjim, tj. naknadnim parametrima. Pitanje je koji su i kakav nacionalni osjećaj ti autori mogli imati tada i jesu li ga uopće mogli ili smjeli iskazivati. Antologija poslijeratnog bosanskohercegovačkog pjesništva iz 1989. Josipa Ostija od 60 zastupljenih pjesnika imat će 13+1 pjesnika Hrvata (13 Hrvata, s Ivom Andrićem, koji je tada kotirao jedino u srpskoj književnosti) i jednog iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara), koji tada već biva odčitavan kao muslimanski pisac. Nakon tih ranih sedamdesetih, tj. nakon Hrvatskoga proljeća koje su skupo platili i hrvatski pisci u BiH, nakon što je jedne drastično sklonila s javne scene, svemoćna je Partija otvorila vrata drugima, demonstrirajući tako kako ona nema ništa protiv Hrvata. Dapače! Kao Hrvati tada nominalno fungiraju svi koji imaju „katolička“ imena, pa tako i „naturalizirani“ Hrvati (jer su po ključu, tj. imenima „pokrivali“ hrvatska mjesta!)


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

ili oni s nespornom partizanskom prošlošću kao što je bio Nika Milićević (pisac bez knjige, govorilo se), a za neke od njih se neće ni znati da su Hrvati (jer su bili anacionalni, npr. Sarajlije ili Jugoslaveni!) do samog njihova kraja. Nakon stradanja Koromana i Lukića, kao najuglednijih imena toga doba među hrvatskim književnicima (Vuletić je uvijek nekako uspijevao izbjeći progon!?), prestanka nekih pisaca muslimanskog kulturnog kruga da se izjašnjavaju kao Hrvati, velikim demografskim pokretima Hrvata prema Hrvatskoj, te povlačenjem ili guranjem u drugi plan N. Martića, S. Bašića i samo zakratko M. Marjanovića, na javnu će scenu stupiti nova generacija, „nekompromitirana“ generacija, generacija bez hipoteke 1971., iako ne i nesuspektna (I. Ladin, V. Pavlović, I. Kordić, I. Lovrenović...), koja će, zajedno sa spomenutim „unutarnjim disidentima“, obilježiti vjerojatno najplodnije i najuspješnije razdoblje hrvatske književnosti u BiH. Uz naraslu bujicu prezentiranja starije hrvatske književnosti, posebno franjevačke, na što sam ukazao, počet će se sastavljati i panoramski izbori i antologije bosanskohercegovačke književnosti, koji će pokazati dramatičan nedostatak/manjak hrvatskih pisaca, a što će potvrditi Koromanove teze iz časopisa „Život“ s početka sedamdesetih, pa će vrijeme koje dolazi od sedamdesetih do devedesetih radikalno (ne bez tihe partijske akcije ili barem nijemog odobravanja!) promijeniti sliku te književnosti u korist književnikâ Hrvatâ. No i tada će biti nemoguće predstaviti samo hrvatsku poeziju ili prozu, samo hrvatsku književnost u BiH, a što je godinama nastojao Veselko Koroman sa svojim, tek devedesetih godina objelodanjenim, panoramskim prikazima, budući da se takvo što smatralo ideološkom diverzijom protiv vladajućeg ideološki normiranog „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“, „vlasti radničke klase“ i „samoupravnog socijalizma“, te „ugleda nesvrstane Jugoslavije u svijetu“. Pravi bosanskohercegovački politički, književni, kulturni tronožac počet će se uspostavljati tek sredinom sedamdesetih godina nakon što su se bosanskohercegovački pisci snažnije afirmirali na jugoslavenskom prostoru, i nakon što je izrasla i jedna ozbiljna generacija muslimanskih pisaca, neovisno o tome što su najznačajniji od njih (npr. Mak Dizdar i Meša Selimović) i dalje optirali za hrvatsku ili srpsku književnost. Afirmaciji toga pridonijeli su veliki kulturni projekti: najprije kontroverzni enciklopedijski separat „Bosna i Hercegovina“ iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, a potom i projekt Svjetlosti objavljen 1984./85. pod imenom Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, gdje je svoje izbore iz djelâ dobilo (današnjim odčitavanjem) i 16-17 hrvatskih pisaca, te najposlije projekt Veselina Masleše iz 1990. Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga s jedva četiripet hrvatskih pisaca za djecu.

103


104

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

Nacionalno odčitavanje književnosti unutar BiH postalo je moguće tek s prvim znacima političke demokratizacije bivše zajedničke zemlje, ali će Koroman tek zimi 1990., i to u zagrebačkom Forumu, moći objaviti svoju antologiju hrvatske poezije BiH od Sitovića do danas. U BiH to još ni tada nije bilo moguće! (Koji su i koliki sve pokazivali notorni kukavičluk!) A Sarajevo tek 1990./1991. (Svjetlost) dobiva svoje nacionalne, iako integralno nacionalne antologije hrvatske, muslimanske i srpske poezije XX. stoljeća/vijeka, koje sastavljaju Mile Stojić, Enes Duraković i Stevan Tontić, ali i integralnu antologiju Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (dakle, ne bosanskohercegovačko!), gdje se prvi put cjelovitije predstavlja i hrvatsko pjesništvo iz Bosne i Hercegovine. Tada će, tek 1991., postati prvi put moguć i projekt muslimanske književnosti: Muslimanska književnost XX. vijeka u 25 knjiga. Sve će se to, potom, temeljito razložiti u velikim projektima sarajevskog Alefa 1995.-2000. u slučaju muslimanske/bošnjačke, te nešto manjim Koromanovim antologijsko-panoramskim pregledima hrvatske književnosti u BiH, kad cijela stvar ide nepovratno k nacionalnim verifikacijama, etabliranjima, pa i, tko to tako hoće, separacijama, disolucijama, koje će se još jedino moći odčitavati u komparativnim studijama, a koje će ovaj prostor prepoznavati kao interkulturalnu zajednicu BiH, ili štokavskoga jezika, ili četiriju jednorodnih (generički istovjetnih) jezika ili... kako već. IV. Stvar se (re)integracije hrvatske književnosti, kako rekosmo, počela postupno mijenjati s tzv. prvim demokratskim izborima, odnosno s početkom raspada i definitivnim povijesnim nestankom Jugoslavije. Dakle i s definitivnom razgradnjom, dezintegracijom bosanskohercegovačke književnosti, ma što to danas, naknadno odčitavano, značilo. Ne želimo vjerovati kako je prvo (integracija hrvatske književnosti) bilo moguće tek naporedo s drugim (dezintegracija bh. književnosti), tj. da je jedno generiralo drugo, jer ovdje ne vrijedi ona narodna „dok jednom ne smrkne, drugom ne svane“, budući da ta dva procesa nisu ili barem ne bi trebala biti nužno uvjetovana. Riječ je, dakle, o vremenu kad se urušava prethodni, ideološki, i ipak unitaristički sustav i kad se otvara prostor slobodâ ili barem jedne posve drukčije paradigme. Tad prestaje i famozna tzv. „hrvatska šutnja“, što je dugo bila metafora, politička kvalifikacija onoga što se Hrvatskoj dogodilo nakon partijsko-policijskih progona u Hrvatskoj poslije Hrvatskoga proljeća, a koja je potpuno prekrila hrvatski politički i (ovdje – osobito) kulturni prostor. Moglo bi se ovdje s mnogo prava tu „hrvatsku šutnju“ (osobito imajući u vidu njezinu dugotrajnost!) imenovati i hrvatskim kukavičlukom. („Još koji dan i riječi Hrvat i Kukavica biće jedno isto“, rekao bi Matoš.) Nedostatkom građanske hrabrosti kod onih koji su je više od ostalih trebali demon-


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

strirati. Čini se da bi takvo imenovanje bilo preciznije osobito nakon laganog liberaliziranja jugoslavenskog prostora s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih. No bilo kako bilo, i taj će fenomen postupno blijedjeti i nestajat će dah (unitarističkog) terora i uzmicati duh „hrvatske šutnje“, no ne odmah s tim i stvarna nezainteresiranost ili (samo)nametnuta (ne)informiranost u stvarima kulture i književnosti Hrvata izvan SR Hrvatske. (Ona je i dan-danas snažno naglašena u nekim zagrebačkim književnim krugovima.) Jer, svjesni smo toga da nije najednom bilo lako ispravljati desetljetna neznanja i nezanimanja (pogotovu njihovu arogantnu ignoranciju koja na svoj način traje od davnašnjeg slučaja s Ivom Andrićem do suvremenog slučaja s Miljenkom Jergovićem) za ono što jest hrvatski nacionalni, kulturalni, jezični ili književni korpus u BiH, tim prije što se ušlo u turbulentna ratna vremena i nevjerojatno nerazumijevanje cjeline hrvatskoga pitanja povezanog s onim u BiH, a što je i danas tako evidentno. Trebalo je mnogo vremena i truda da se razbiju neke ideološke „tvrde glave“, ali i najobičniji strahovi, te slučajna i hotimična neznanja, da se prestane samoljubivo gledati u sebe ili podanički prema Zapadu ili Beogradu, da bi se s novim nacionalnim buđenjem, iako nerijetko vulgarno neoromantičarskim, probudio interes za hrvatstvo i izvan Hrvatske. Pritom ne mislimo na bilo kakvo posebno hrvatstvo, nego tek obično, „nulto“ hrvatstvo, hrvatstvo kao niz identitarnih činjenica. I ništa više i ništa manje od toga. I tad se stvar počela mijenjati. „Proradila“ je iznova Matica hrvatska, obnovljeno je Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Crkva se počela snažnije integrativno oglašavati, nestajale su podjele na „domovinsku“ i „iseljenu“ Hrvatsku. Netko se sjetio da je BiH i hrvatska zemlja. (Namjerno neću o onima koji su politički sve, iz svoga sad već hrvatskog unitarizma, krivo postavljali, tretirajući BiH kao dijasporu i slično, s ukupnim ratnim posljedicama po BiH, nego jedino i samo o – kulturi, jeziku i književnosti. Niti o onima u kulturi, jeziku i književnosti koji su bosanskohercegovačko hrvatstvo, i na tom polju, počeli rigidno integralizirati, tj. unitarizirati, nasilu potirati sve njegove razlike, dakle identitarne osobenosti, njegovo bogatstvo u razlikama, gdje se ni hrvatski autori iz BiH ne mogu amnestirati od udvorništva tom uniformnom integralizmu.) Dobili smo novo izdanje Pavletićeve Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva (četvrto, 1991.), Kočanovu Skupljenu baštinu (1993.), Erasmusovo izdanje Bosanski franjevci (1994.), Čegec-Mićanovićevu panoramu hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih (Quorum, 1995.), pa sve do Mrkonjićeve antologije Međaši (2004.), ili posljednje u nizu, iznenađujuće arogantne, Stamaćeve antologije (2007.). Pomaci su učinjeni i u antologijama poezije tzv. duhovne inspiracije: Krist u hrvatskom pjesništvu (2007.), Molitvenik hrvatskih pjesnika (2008.), Hvaljen budi, Gospodine moj (2009.). No, izbori pjesništva duhovne inspiracije od knjige U sjeni

105


106

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

transcendencije (1987.) uopće se drukčije ponašaju jer su duhovnost i katoličko kršćanstvo oduvijek hrvatstvo tretirali integralno, jer je, mimikrijski, integralno katoličanstvo bilo implicite odčitavano kao integralno hrvatstvo. Bitne, inovativne pomake, u tom smislu, čine Novakova Povijest hrvatske književnosti (2003. i 2004.), ili nastavljeno izdavanje iznimno važnog Hrvatskog biografskog leksikona, a u međuvremenu smo dobili i dvosveščani Hrvatski leksikon (1996.1997.), Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti dvojca Samardžija-Selak (2001.), Vujićevu Opću i nacionalnu enciklopediju (2005.-2007.), Hrvatsku enciklopediju (1999.-2009.), te najposlije i Hrvatsku književnu enciklopediju, I-IV (2009.-2012.), koja je u nastajanju imala i kvalitetnu iako ne baš i sveobuhvatnu suradnju iz BiH. Sve odreda, dakle, impresivni nacionalni projekti koji su pokazali da se ipak nešto mijenja u recepciji i prezentiranju hrvatskih (kulturoloških) posebnosti i u BiH unutar nekakvog integralnog hrvatstva, hrvatske kulture, književnosti i pismenosti. Ujedno je, treba naglasiti, i drastično povećan broj objavljenih knjiga hrvatskih autora iz BiH kod hrvatskih izdavača, te povećana njihova prisutnost u hrvatskoj periodici i sl. Taj je fenomen donekle generirao i rat u BiH, te naglo naraslo zanimanje svijeta za ono što dolazi iz BiH (naglašavam ovdje važnu ulogu Nenada Popovića i njegove izdavačke kuće Durieux, gdje je, doduše, urednikom od 1993. do 1997. bio Ivan Lovrenović), gdje Hrvatska i da je htjela nije mogla stajati sasvim po strani, ako je već Zapad pokazivao takav i toliki interes, a neki od uglednih hrvatskih kritičara rekli da se tih godina najbolja hrvatska književnost pisala u BiH. Svemu tome treba pribrojiti i ono što su uradili hrvatski pisci iz BiH za predstavljanje samih sebe, osobito pak nakon rasula nekadašnjih integrirajućih institucija, te institucionaliziranja separatnih, nerijetko supstitucijskih projekata, pa čak, zašto i to ne reći, separatističkog institucionaliziranja unutar de(kon)strukcije stare i izgradnje nove društvene i političke paradigme u BiH. Važan su tu posao, važne „predradnje“, naknadno to odčitavamo, učinile i inače sporodjelujuće biobibliografije (I. Alilović, V. Koroman, A. S. Kovačić), te Koromanove antologije hrvatske poezije (1990., 1996.), proze (1995.) i najposlije drame (2008.) u BiH. Njih slijede izbori i antologije tipa Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio (HKD Napredak, Mostar, 1995.) ili Mnogoglasje. Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine (Osvit, Mostar, 2000.)... Tomu pridodajem i vlastite dvije antologije: Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini te Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini objavljene u Sarajevu 2005. godine, čime se prvi put uopće nekim izborom etablira cijelo jedno stoljeće postojanja hrvatskoga spisateljstva za djecu u BiH. Cijeloj će stvari svakako značajan pečat dati i Lovrenovićeva nadasve kapitalna edicija Iz Bosne Srebrene (2003.), čije je drugo kolo objavljeno 2014. i edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, pokrenuta 2001., koliko god da


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

je nekompetentno postavljena i da se u mnogim segmentima uglavnom šlampavo realizira, te da je nadasve „na dugu štapu“, ali i Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, čiji je prvi svezak objavljen 2009. u BiH, a čeka se tiskanje druge knjige. Nije beznačajno spomenuti da iza svih tih projekata niti jednog trena nije financijski, dakle stvarnom podrškom, stao tzv. hrvatski politički establishment u BiH, koji se od izbora do izbora voli hvaliti činjenicom kako je reprezentant svekolikih hrvatskih interesa u BiH. Bez te samoidentifikacijske geste jedva da bi uopće i nama samima u BiH bila jasna svekolikost književne prakse na tlu BiH, koja moguće može i drugima biti put znanja o njoj i njezina integriranja u veću, svenacionalnu cjelinu. Zato je to važno čak i kad izgleda naručeno i urađeno od autora ne-hrvata, dapače je još važnije i vrjednije, kao što je antologija poezije i proze Miloša Okuke Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XV. stoljeća do danas, Hrvatska misao, Sarajevo, 2002./2003. Time se, naime, ozbiljno kandidira za ono što jest ili će biti multilateralnost bosanskohercegovačke književnosti. Je li i to razlog da nikada više nego u ovim vremenima nije bilo toliko hrvatske književnosti iz BiH u cjelini bosanskohercegovačke književnosti i cjelini integralne hrvatske književnosti? Pa ipak još uvijek ne dovoljno! Ipak, cijeli ovaj problem, problem odnosâ unutar cjeline hrvatske književnosti, problem razumijevanja cjeline hrvatske književnosti u BiH kao njezina „corpusa separatuma“ te, s obzirom na prethodno, mogućnost (nove) integralne bosanskohercegovačke književnosti ili književnosti u BiH, još nije definitivno otklonjen, ako je uopće i blizu takvom nečemu. Problem je, ili preciznije, problemi su, čini mi se, tek i samo prepoznati, moguće donekle i identificirani, ili se ovakvim, kao što je ovo moje razmišljanje, tek praktično (su)otvaraju... No, još nije blizu vrijeme da bi se institucionalno (unutar inače trome i danas jedva kompetentne akademske zajednice!) počeli promišljati. Čak ni na Mostarskom sveučilištu koje se pokazuje kao „hrvatsko“ u onome što se zove nacionalna grupa predmeta, dakle u svome nacionalnome segmentu. Naime, do skupova tipa već spomenutog Mostarskog savjetovanja iz 1973., koliko god ono bilo snažno ideološki markirano (a koje nije?), treba narasti i društvena i pojedinačna svijest brojnih aktera. Da je to tako, pokazao je ne baš uspješan, iako u htijenju pretenciozan mostarski skup o hrvatskome jeziku (17. listopada 2003.). Do tada će najozbiljnije pitanje, sudeći po evidentnim praksama, biti ono, nipošto nevažno, čak možda krucijalno – odnosa središta i margine. (Ovdje Zagreba i BiH!) Govorim ovo unatoč punoj svijesti o tomu da je, primjerice, zagrebački Durieux (2005.) izdavač Lovrenovićevih izabranih djela u osam knjiga, a riječki Ex libris Ivankovićevih u šest knjiga (projekt započet 2011., još traje), a ne neki sarajevski ili uopće bh. izdavač, koji su u tom smislu zatvoreni za hrvatske pisce iz BiH, dakako

107


108

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

izuzmu li se izabrana djela pojedinih autora u većoj ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga. Međutim, i to će se pitanje tek morati ozbiljno otvoriti. Prije toga bi ga odgovorni najprije trebali prepoznati. Na jednako tako ozbiljan način morat će se promišljati i moguća ili realna integriranost ili integrativnost fenomena što se sad tako neprecizno ili možda prvi put precizno (?) imenuje kao književnost u BiH. Znalci književnosti, hrvatske uopće, potom hrvatske književnosti u BiH, i najposlije – bosanskohercegovačkih književnosti, jasno identificiraju granice problema, no (još uvijek) ne, čini se, i mnogo više od toga. Tako, primjerice, Hrvati iz Zagreba problem vide na jedan način, Hrvati iz Sarajeva na drugi, ali nije drukčije (drukčije po tipu različitosti!) ni kad se na cijeli problem gleda iz perspektive Splita, Osijeka, Rijeke ili, pak, Mostara. Bit će da mnogi taj problem, dakako s različitim odčitavanjima, vide ili doživljavaju kao zagrebački i to, dakako karikiramo, u okviru granica, tj. krajnjih odredišta zagrebačkog tramvajskog prometa (ZET-a). Službeni književni Zagreb (č. establishment!), čini se mnogima, hrvatsku književnost ne vidi i ne prepoznaje izvan Zagreba, izvan granica što ih čine remiza i krajnja odredišta tramvaja. (Optimističniji bi to proširili od Zaprešića do Dugog Sela.) A pisci izvan središta to vide kao diskriminaciju prouzročenu najprije bahato uzgajanom neinformiranošću, nezainteresiranošću, dakle nečitanjem, pa i kod onih koji kritičkim pogledom dobace (čak!) i do Osijeka ili Splita i Dubrovnika. A piscima iz BiH se s mnogo razloga čini da službeni književni Zagreb (č. establishment!) i dalje jedva pogledom prebaci preko Une, Save ili Dinare..., pa na Zagreb gledaju kao na zlu maćehu, a sebe vide kao Pepeljugu za koju se nadaju da će jednom ipak zaplesati na središnjem balu. No, sad se barem o tim stvarima može pisati bez ideološke zadrške i sad su one (te stvari) samo unutarhrvatski problem. A tek je, ustvari, unutarbosanskohercegovačko-hrvatski problem posebna priča, priča za sebe, daleko veća priča i daleko veći problem nego bi ova (nakaradna) polusloženica to mogla i dati naslutiti. Priča koja čeka na svoje ozbiljenje na relaciji što je ne samo simbolički znači odnos Mostar – Sarajevo na prijelazu 20./21. stoljeće (kada u BiH u samo desetak godina umiru pisci V. Lukić, J. Jurišić, I. Ladin, a iz nje odseljavaju A. Vuletić, D. Lukić, M. Jergović...), i posebno u odnosu na isto/slično razdoblje iz 19./20. stoljeća kad u tadašnju BiH dolaze relativno brojni pisci iz Hrvatske (S. S. Kranjčević, J. Milaković, N. Andrijašević, J. Truhelka...), a koja je priča nerijetko opterećenija teškim političko-interesnim razlikama nego bi se to u toj sferi moglo i pretpostaviti. Nerijetko čak i ideološki dramatičnijim problemima nego su nekoć postojali na relaciji Beograd – Zagreb, koliko god Koromanove antologije ili antologija dvojca Šego-Kordić (iz Osvita), te Hrvatska enciklopedija BiH (ova pak već ritmom /ne/izlaženja!), koje dolaze iz Mostara i sva relevantna, a ovdje spomenuta izdanja/projekti, objavljivani u Sarajevu, upravo demonstrirali suprotno.


Željko IVANKOVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

V. Nije nezanimljivo ovdje ukazati i na činjenicu da se sve vrijeme od rata iz devedesetih naovamo u BiH pokušava, što izborima, što panoramama i antologijama, konstituirati nešto što bi se moglo zvati, ako ne više kao prije rata – bh. književnost, onda barem književnost u Bosni i Hercegovini ili kompozitna, tronacionalna, multinacionalna bh. književnost. (Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, primjerice, postoje odsjeci za sve tri bh. književnosti!) Čak je rekonstituirati, ponovno je zasnovati, dakako bez „političke“ intencije ili stvarne volje da to doista i rade, ali s punom sviješću da ona postoji kao zbir pisanja pisaca iz BiH i u BiH, i neka ugledna književna imena. Ovdje ukazujem na pet najreprezentativnijih takvih izbora koji na neki način potvrđuju cjelinu mišljenja sastavljača, ali i ukazuju na moguću cjelinu koju čine autori djelâ pripadajući pritom nerijetko i disparatnim poetičkim, kulturno-jezičnim i nacionalnim entitetima. Nesumnjivo je da će usporedno objavljivanje bošnjačke književnosti u 100 knjiga i(li) hrvatske književnosti u BiH u 100 knjiga učiniti da se „otkrije“ svako iole pismeno čeljade na ovim prostorima (kod Srba u BiH takvo što, koliko znam, još ne postoji), ali hoće li to i može li to sutra na bilo koji način post(aj)ati do bilo koje mjere i organska cjelina, kako je to bilo ili se barem činilo da jest s mozaičnim edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga i Dječja književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga, pitanje je na koje jedva da će se uskoro dobiti (relevantan) književno-teorijski odgovor. Panoramsko-antologijsko predstavljanje priča ili pjesama ionako ne znači ništa obvezujuće, jer ono je u najmanjem zajedničkom nazivniku tek izraz poetičkih creda sastavljačâ, ili tematsko-motivsko okupljalište proizvoda duha, ili pak „samo“ zemljopisno zaokruživanje za to podesnih književnih uradaka. Stoga ovdje nismo ni spomenuli iznimno reprezentativan izbor Sarajevo u poeziji (Slavka Šantića) ili tek nasumičan izbor o bh. gradovima u umjetničkoj poeziji (Ajše Džemile Zahirović) i slične publikacije. Popis knjiga izborâ relevantnih za ovu temu, ovdje donosim u kronološkom poretku: Željko Grahovac: Ponestaje prostora. Panorama najnovije bosanskohercegovačke poezije, Bihać, 2000. (i na slovenskom 2009.); Nenad Radanović: Antologija fantastičke pripovijetke u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004.; Marko Vešović: Da je barem devedeset treća. Decenija i po bosanskohercegovačkog pjesništva, Sarajevo, 2009.; Enver Kazaz – Ivan Lovrenović: Rat i priče iz cijelog svijeta, Antologija nove bosanskohercegovačke pripovijetke, Zagreb, 2009.; Hadžem Hajdarević: Do potonje ure. Panorama modernoga bosanskohercegovačkog pjesništva, Bijelo Polje, 2010. Ipak, valja napomenuti kako se autori izborâ bosanskohercegovačke proze i poezije i ne bave nominacijom u njezinu bilo kakvom kulturološko-poetičkom i postdejtonsko-političkom identificiranju, nego su ti izbori za njih gotovo po automatizmu

109


110

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željko IVANKOVIĆ

atribuirani kao bosanskohercegovački, ma što to sve danas značilo, ali je posve sigurno da se tako i time atribuira nešto što dolazi iz zemlje Bosne i Hercegovine, što jest dio geopolitičkog ili, ako baš tko hoće skromnije – zavičajnog okvira BiH. Jedino pak, sudeći po preciznu naslovu, Nenad Radanović pokazuje diferencirano razumijevanje problema ili barem tako upire prstom u njega. Ne znam, međutim, znači li tu što i činjenica da je izdavač njegove knjige Srpsko prosvjetno kulturno društvo Prosvjeta iz Sarajeva?! Ostalim sastavljačima, čini se, važnije je ono što njihovi izbori donose, a što nedvosmisleno govori o jednom, za njih, književnom entitetu sa svim diferenciranim generacijskim, poetičkim i drugim segmentima inače imanentnima književnom stvaranju. Time se zapravo na pitanja nominacije utječe posredno, što nipošto nije manje važno, a tzv. se stvarno imenovanje ostavlja za neka kasnija vremena i nekome drugome. A za sve njih, pak, vrijedi i podrazumijeva se činjenica da su politički i ratni disolucijski projekti iz devedesetih godina XX. stoljeća imali i paralelan književni život koji je odgovarao multilateralnim projektima duhovnoga otpora: 100&1 noć (Zdravko Grebo i Semezdin Mehmedinović, 1993. i 2005.); Contemporary poetry of Bosnia and Herzegovina (Mario Suško, 1993.); Antologija sarajevske ratne poezije (Nenad Radanović, 1996.); Forgotten Country 1, War poetry in Bosnia-Herzegovina 1992-1995 (Zlatko Topčić, 1997.); Forgotten Country 2, War prose in Bosnia-Herzegovina 1992-1995 (Zlatko Topčić, 1997.), a istovremeno s ovim i niz stranih autora i izbora na svjetskim jezicima i u svjetskim metropolama, čime su poništavani (jesu li i koliko?) učinci pokušajâ nasilne, neprirodne kulturološke disolucije BiH. (2009.-2014.)


Zvonko KOVAČ, Zagreb

NOVA MEĐUKULTURNA KNJIŽEVNOST? Uz Antologiju sodobne manjšinske in priseljenske književnosti v Sloveniji – Iz jezika v jezik, Ljubljana: Društvo slovenskih pisateljev, 2014. U posljednje se doba proširio pojam postjugoslavenska književnost, a da se nije pobliže objasnio sadržaj toga termina. Uskoro je, na moje nemalo iznenađenje, dobro prihvaćen i u akademskim krugovima, budući da je pokrivao određeni skup općeknjiževnih tendencija i osobina suvremene književnosti, naročito onih vezanih uz doba tranzicije. Kada sam se jednom bio suprotstavio tome pojmu s argumentacijom da bi mu trebalo dodati još kakvu specifikaciju, budući da ovako pojednostavljen upućuje na prethodno postojanje jugoslavenske književnosti, nisam naišao na podršku. A znamo kakve smo probleme s tim singularnim pojmom svi zajedno imali, i oni koji su ga apriorno odbacivali i mi koji smo mu htjeli dati određeni smisao naglašavajući njegovu pluralnost, odnosno teorijski ga pokušavajući utemeljiti u pojmovima jugoslavenske međuknjiževne zajednice, interkulturnoga konteksta, južnoslavenske poredbene književnosti i sl. Za mene osobno, posebno kao predavača hrvatske književnosti strancima, ključni su problem zapravo bile književnosti srednjojužnoslavenskoga kulturnoga prostora, odnosno književnosti poznatoga „jezika-dijasistema“, za koju zapravo nikad nismo imali odgovarajući termin, jednom ga proširujući na ilirsko ili jugoslavensko ime, a najčešće sužavajući ga tek na nacionalna imena, razvijajući pri tome svatko za sebe određeni pogled na cjelinu kompleksa. Pojednostavljeno rečeno, dvije su strategije bile prevladavajuće, inkluzivna i ekskluzivna, obje zapravo monocentrične, pri čemu se opet i opet gubio međukulturni prostor, djela i akteri, koji se nisu bez ostatka ili bez prigovora s druge strane dali svesti na pojednostavljeni model paradigme nacionalne povijesti književnosti. Pri takvome razvoju, gubio se i smisao jugoslavenske književnosti, pa i pravi smisao književne jugoslavistike kao struke koja bi je proučavala. Ona se i prije raspada Jugoslavije uglavnom raspala na nacionalne jezikoslovne discipline i nacionalne

111


112

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ

književne historiografije, s napomenom da je problematika književnosti pripadnika nacionalnih manjina ili doseljenika prepuštena uglavnom institucijama kulture, književnoj kritici ili kulturnim politikama, časopisima ili nekom drugom vremenu. U doba osamostaljenja nešto je više bilo zanimanja za književnosti hrvatske nacionalne manjine (dijaspore) u drugim europskim i izvaneuropskim zemljama, ali i to je splasnulo kada se uvidjelo da iz tih sredina ne dolaze vrjedniji pisci. Hoću reći, za mene je pojam postjugoslavenske književnosti u početku bio problematičan jer kao da je upućivao na neku jugoslavensku književnost koje zapravo nije bilo. Osim toga, on ne može obuhvatiti svu književnost, jer se ona pojavljuje pod pojmovima nacionalnih kultura ili država, opseg njegova pojma mogao bi biti operativan tek kada bismo njime obuhvatili postjugoslavenske književnike koji svjesno prekoračuju granice svojega jezika i književnosti te koji pri tome kao takvi imaju podršku izdavača, književne kritike i dakako čitatelja, bilo „u regiji“, bilo u svijetu. U tom smislu, ne bi pomogao ni pojam postjugoslavenske književnosti, jer se glavnina pojedine književnosti, osim možda bosanske, teško može uključiti u taj nadnacionalni pojam, on je nešto prihvatljiviji zato što naglašava pluralnost, odnosno različitost tradicija koje ga tvore. Najmanje se o takvim piscima i njihovim djelima govorilo u kontekstu pojedine južnoslavenske novonastale države, kao što o tome progovara Antologija sodobne manjšinske in priseljenske književnosti v Sloveniji, koja pored svojevrsne postjugoslavenske književnosti okuplja i priseljene autore iz drugih krajeva svijeta. Ostavimo li sad jugoslavensko književno nasljeđe po strani, ono je uglavnom kod nas u Zagrebu dobro zbrinuto podjelom na kroatistiku, kao studij nacionalnoga jezika i književnosti u Republici Hrvatskoj, te na južnu slavistiku (s bugarskim jezikom i književnosti), kao jedinstven, važan slavistički studij, ostavimo li se i zanimljive postjugoslavenske književne situacije „u regiji“, naći ćemo se, u povodu razgovora o hrvatskim piscima u susjedstvu, u području sve raširenije književnost out of nation književne zone, kako Dubravka Ugrešić u svojoj najnovijoj knjizi Europa u sepiji (Zagreb: Profil, 2014: 274) shvaća prostor svoje književnosti, odnosno unutar nove svjetske književnosti, kako u zadnje vrijeme književnost ne-materinskog jezika pokušava afirmirati književna kritičarka Sigrid Löffler u najnovijoj knjizi Die neue Weltliteratur und ihre grossen Erzähler (München, C. H. Beck, 2014: 15). Zajedničko književno nasljeđe i s tim povezano postjugoslavensko prekogranično djelovanje pisaca s osloncem na srodno jezično i književno iskustvo, kao i nov razmah europske migracijske književnosti, više nego do sada otvaraju prostore doseljenicima i pripadnicima nacionalnih manjina, jer ih, tipološki gledano, omogućuje isto ili slično književno, međuknjiževno polje, prostor između naslijeđene i usvojene kulture. Omjer usvajanja druge kulture kod doseljenika u pravilu je nešto veći, za razliku od pripadnika nacionalnih manjina koji često svoje djelovanje vide u


Zvonko KOVAČ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

svrsi očuvanja svoje nacionalne kulture. Drugim riječima, kao što piše Lidija Dimkovska, autorica predgovora navedene Antologije, takav međupoložaj nikako nije, ni u suvremenom slovenskom društvu, koje je prema mojim iskustvima iznadprosječno tolerantno prema doseljenicima u kulturi, po svemu jednostavan: „Založbe nimajo nobene zbirke s priseljensko in izseljensko književnostjo ter s književnostjo avtohtonih manjšin. Avtorji imajo občutek, da ne pripadajo nikomur, da se ne morejo na nikogar obrniti, nikomur ponuditi svojih del, da njihova literatura ni opažena. In četudi je namen literarne revije Paralele, ki obstaja že dvajset let, in festivala Sosed tvojega brega, ki se odvija redno že več kot trideset let, spodbujati medkulturnost, so Slovenci do njiju le strpni in brez medkulturne zavesti, ki je nujna, da takšne dejavnosti ne zapadejo v partikularnost ali da predstavljajo zgolj tolerančni prag neke kulture.” (Iz jezika v jezik, 2014: 8). Slovenija sama poznaje termin „zamejska književnost“, kojom dobro pokriva i brine se oko slovenske književnosti u susjedstvu. Održan je bio niz slovenističkih simpozija Slavističkoga društva Slovenije u Zagrebu, Celovcu, Trstu i Monošteru, s neprikrivenom namjerom da se, između ostaloga, s najvišega mjesta progovori o slovenskim piscima u susjednim zemljama. Preseganje meje, Živeti mejo, Slovenščina med kulturami, Slovenski mikrokozmosi – medetnični in medkulturni odnosi, naslovi zbornika s tih skupova, dobro su izražavali duh zauzetosti i međukulturnoga dijaloga, koji kao da izostaje kada je riječ o istim pitanjima, ali unutar granica Slovenije. Unutar granica naših nacionalnih kultura spremni smo polagati veće pravo na nacionalnu književnost, kao da ona sama nije tek konstrukt koji u stvarnosti zapravo nigdje ne postoji, iako su žive sve njezine sastavnice, i autor, i pojedinačna djela, i časopisi, i jezik ili jezici na kojima je književnost pisaca, pa i povjesničari nacionalne književnosti koji ljubomorno čuvaju svoje posjede. Međutim, ne zna se je li nelagoda veća zato što su ti posjedi često regionalno, zavičajno razvedeni i da se pojedine parcele međusobno razlikuju, da su one izraz neposrednoga djelovanja kraja, jezika ili povijesnih okolnosti, ili je neugodnije propitivanje razlike koje u nacionalnu kulturu mogu donijeti domaći književnici iz neposredna susjedstva. Oni često nose znakove kulture jedne zajednice prema kojima znamo biti neraspoloženi, netolerantni ili naprosto, jer ih dovoljno ne raspoznajemo, ravnodušni. Kao i obratno, često nas pretjerana sličnost „naših pisaca“ s piscima susjedne kulture nagna da ih ostavimo u onome prokletom međuprostoru, koji su oni sami za sebe s mukom stvorili. Gotovo ništa se tretman domaće književne kritike i povijesti književnosti ne razlikuje prema svojim perifernim ili dijalektalnim piscima od postupanja prema „našoj književnosti“ u susjedstvu. Najgore je ako se nađeš kao pisac u situaciji da pišeš na svome materinjem kajkavskom idiomu i na slovenskom, kao Antonija Baksa Srnel, koja kao da se danas radije vidi među slovenskim spisateljicama negoli kao hrvat-

113


114

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ

ska pjesnikinja ili kao međukulturni pisac. Navodno je iz osobnih razloga odustala objaviti pjesme u ovoj antologiji, a neće je zacijelo biti ni u hrvatskima; ipak, našla se u antologiji slovenskih pjesnikinja. Ali, uvršteni su Josip Osti, Jadranka Matič Zupančič, Jure Drljepan, Zlatko Kraljić, Nataša Kupljenik, ako sam dobro po jeziku i šturim bio-bibliografskim podacima prepoznao „naše, hrvatske pjesnike“. Što je s Bekimom Sejranovićem ili s Goranom Vojnovićem, koji vjerojatno nije uvršten jer ga se već smatra afirmiranim slovenskim piscem, teško je znati, a to i jest jedan od ključnih problema „hrvatske književnosti u susjedstvu“. Kao i u prošlosti pod Turcima, zatim u obje austrijske, habsburške i austro-ugarske te u obje jugoslavenske države, tako i danas, pojedini prijelazi iz jedne u drugu književnu sredinu na južnoslavenskom prostoru bili su motivirani i neknjiževnim razlozima, dok se književnost inorodnih enklava prirodno povezivala sa svojim maticama. Premda bi moglo slično biti i u današnje doba, čini se da je razvoj krenuo u dva različita smjera. Prema mom uvidu, jedan je smjer jačanje lokalne, nacionalno-regionalne, zavičajne i nacionalne književnosti, a drugi kao da ide u njezino slabljenje, ako ne i zanemarivanje, u korist globalne književnosti zapadnoeuropskoga kruga, pretežno na engleskome jeziku. Međutim, negdje između, u međuknjiževnim procesima posebnih međuknjiževnih zajednica, razvija se međukulturna književnost regionalnoga značaja, odnosno u onim out of nation zonama djeluju pisci kojima je više stalo do afirmacije svoga imena nego li do ove ili one kontekstualizacije nacionalnih književnosti, čija je književnost prepoznata, kao što sam već napomenuo, i kao nova svjetska književnost, dinamična, post-etnička i transnacionalna književnost, koju nije više moguće obuhvatiti kategorijama nacionalne književnosti: „Diese neue Weltliteratur ist eine dynamische, rasant wachsende, postethnische und transnationale Literatur, eine Literatur ohne festen Wohnsitz, geschrieben von Migranten, Pendlern zwischen den Kulturen, Transitreisenden in einer Welt in Bewegung /…/ Diese Literatur ist mit nationalliterarischen Kategorien nicht mehr zu fassen.“ (Löffler, 2014:17). Upitajmo se, je li pridonijela i može li hrvatska književnost doprinijeti stvaranju takve nove konstelacije svjetske književnosti, preko svojih pisaca i u dijaspori. Sjetimo se Ive Andrića jučer, Dubravke Ugrešić ili Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića, Saše Stanišića ili Marice Bodrožić danas, čije je svjesno prekoračivanje granica jedne književnosti, puna svijest o otvorenosti njihova jezika do (svojevrsne) dvojezičnosti, računanje na internacionalne čitatelje, dovoljna potvrda postojanja takve mogućnosti. (U poglavlju o piscima iz Balkana, Siegrid Löffler navodi pored Stanišića, Dževada Karahasana, Ismeta Prcića i Aleksandra Hemona, a ja bih svakako


Zvonko KOVAČ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

dodao i Irenu Vrkljan i Boru Ćosića.) Međutim, osobno sam veoma skeptičan prema tako konstruiranom pojmu nove svjetske književnosti, kao i prema pojmu postjugoslavenske književnosti, ako on nema određenu specifikaciju pretežitoga sadržaja ili pobliže određenje samoga karaktera, prevladavajuće suštine te nove književnosti, koje je pak, po mojemu mišljenju – interkulturalnost. Naime, kao što znamo dug je put do kanonskoga djela svjetske ili komparativne književnosti, često za svaku nacionalnu kulturu ponešto i poseban, različit je korpus tekstova koje ona okuplja. S druge strane, baš za područje migracijske književnosti, davno je u njemačkoj afirmiran pojam interkulturne književnosti (najviše ga je prakticirao talijansko-njemački pjesnik i teoretičar književnosti Carmine Chiellino), pa je kao pod rukom da se zapitamo ne radi li se u svim tim slučajevima tek o starim i novim pojavnostima određene međukulturne književnosti, kao književnosti budućnosti svijeta? Zadržimo se, makar kratko, na nekim pjesmama uvrštenima u ovu slovensku Antologiju, koja kao da je po svom etnički raznovrsnom korpusu dvostruko interkulturna. Naime, najčešće se pjesme donose dvojezično, kao što i najčešće novi međukulturni pisci pišu ili prevode na najmanje dva jezika. Međujezično iskustvo književnosti odavno je već znano kao iskustvo otvaranja i obogaćivanja kulture pojedinca i sredine u kojoj djeluje, pa i iz koje dolazi. Nije slučajno to što imalo afirmiranije nacionalne pisce koji pišu na drugim jezicima odmah prevodimo u njihove nacionalne jezike. Samo nas pretjerana monocentričnost (u hrvatskom slučaju: zagrebocentričnost) jedne kulture može odvratiti od toga, međutim unatoč tome mnogi međukulturni pisci, kao i zavičajni, ostaju na zaboravljenim rubovima nacionalne kulture. O njima bismo ovdje prije svega morali pisati i tako ih preporučiti hrvatskom javno-kulturnom prostoru i akademskom svijetu. Kao što sam pisao u povodu objavljivanja omanjega izbora hrvatskih pisaca iz Slovenije u Kolu, na nedavnom prvom susretu predstavnika Slovenske matice i Matice hrvatske, na kojemu se govorilo o brojnim primjerima suradnje dvaju naroda i dviju kultura, bilo je riječi o bogatim hrvatsko-slovenskim, slovensko-hrvatskim kulturnim vezama, od suradnje među slikarima, glazbenicima i piscima do razvedene bilateralne znanstvene, osobito slavističke suradnje. Navođeni su brojni primjeri međusobne suradnje, pa i osobnih veza s obzirom na stručne ili estetičke srodnosti (Drago Jančar, Milček Komelj ili Tonko Maroević), kao i na dragocjenu suradnju povjesničara i povjesničara književnosti (Stjepan Damjanović, Vasko Simoniti i drugi), kako u prošlosti tako i danas, kada su se, nakon osamostaljenja Republike Slovenije i Republike Hrvatske na mnogim područjima veze i međusobna zanimanja, bilo prijevodima bilo razvijenim studijima nacionalnih jezika i književnosti na sveučilištima u Zagrebu i Ljubljani, možda i suprotno očekivanjima, još više inten-

115


116

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ

zivirala. Bila je tada podržana ideja da Matice nastave surađivati objavljivanjem barem po jedne slovenske knjige u Zagrebu i obratno, odnosno da podupru ideju o sustavnom izdavanju hrvatskih klasika u Sloveniji i slovenskih klasika u Hrvatskoj, za što bi dugoročno zasigurno bilo interesa, ali bismo na obje strane morali naći snažne izdavačke kuće koje bi takav projekt mogle iznijeti. Na kraju, zbog nedostatka vremena samo je okvirno bilo spomenuto da u Sloveniji djeluju hrvatski pisci koje bismo, iako Hrvati u Sloveniji nemaju priznati status nacionalne manjine, trebali potpomagati kao što to činimo s piscima naše dijaspore u drugim, osobito susjednim zemljama (Austriji, Madžarskoj ili Srbiji). Zato smo zamolili poznatu prevoditeljicu s hrvatskoga u Sloveniji i kolegicu Đurđu Strsoglavec da nam za časopis Kolo – 2012./22, br.1-2, priredi kraći izbor suvremenih hrvatskih pjesnika iz Slovenije. Na osnovi svoga dugogodišnjega iskustva u radu u okviru spomenute manifestacije Sosed tvojega brega i časopisa Paralele, koji su okupljali pod vodstvom agilne Dragice Breskvar sve pisce iz redova naroda bivše Jugoslavije, kao i nove doseljenike (tako je brigom za slobodu stvaranja na materinjem jeziku omogućeno i pripadnicima naroda koji nemaju status nacionalne manjine da se slobodno izražavaju, pišu i objavljuju svoje knjige na svom jeziku), kolegica Stroglavec priredila je izbor hrvatskih pjesnikinja i pjesnika te se u popratnom pismu zapitala: Da li biti između znači biti i ovdje i tamo (podjednako)? Ili znači biti ni ovdje ni tamo, nego u nekom međuprostoru? I čiji si onda? Ovdašnji? Tamošnji? Gdje si domaći, a gdje si gost? Gdje si svoj na svome? Kao i kod drugih pisaca u sličnim životnim prilikama, koji su se stjecajem okolnosti našli u situaciji da pišu na svome jeziku unutar druge nacionalne kulture, pa i obratno – kod pisaca koji preuzimaju jezik sredine u kojoj žive ne odričući se tema djetinjstva, svojih sjećanja ili obiteljskih priča iz stare domovine, svojevrsni su međujezični, interkulturni autori, koji osim što pišu na svome jeziku često i prevode svoje pjesme ili tekstove svojih kolega na drugi jezik, kao što su uvijek spremni pomoći u obratnim situacijama, da za sebe ili svoje kulture prevode djela autora s kojima žive. Kao što sam već rekao, gotovo i dinamičnije negoli je to u slučajevima tradicionalnih, starih pripadnika nacionalnih manjina, jer su veze s matičnom kulturom mnogo življe, iako ipak prekinute, ovakvi se pisci potekli iz redova ekonomske emigracije ili iz obitelji izbjeglica, najčešće drže svoje zavičajne optike i svoga zavičajnoga jezika, osobito kad je on toliko blizak slovenskome, kao hrvatski kajkavski jezik. Ali su i vrlo otvoreni prema jeziku i kulturi nove sredine. Ne prevladavaju li teme iz djetinjstva, pjesnici se često s nostalgijom sjećaju rodnoga kraja ili staroga doba, a najčešće se njihova izričajna perspektiva okreće općeljudskim, obiteljskim ili


Zvonko KOVAČ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

ljubavnim pitanjima. Kao da se svijet jezika djetinjstva stapa u općeljudski govor o svakodnevici, samoći i problemima suvremenoga svijeta. Njihova zapitanost o sebi kao da se u okolnostima drugoga, drugačijega iskustva jezika i kulture poopćuje u svojevrsnom međujezičnom neutralizmu, određene upisanosti drugosti (spolne, prostorne, vremenske). Riječju, otvarajući pogled središnje hrvatske književnosti i kritike na granične pisce s rubova nacionalnoga jezika i kulture, ne samo ovom prilikom, vodimo samo brigu o očuvanju njihova nacionalnoga identiteta, nego još više – preko svoje se intelektualne dijaspore otvaramo kulturama susjeda, europskim kulturama i kulturama svijeta. Naši, hrvatski pisci u Sloveniji, kao susjedi (s) njihovih bregova, budemo li uznastojali na kontinuiranu prijemu i njegovanju njihove književnosti, donijet će nam dah svježine, dragocjene razlike iz kulture koju oduvijek smatramo vrlo srodnom, gotovo svojom, u ponečemu i vrjednijom od naše domaće normirane, antologijski uredno „pospremljene“ književnosti, koliko god to kadšto kao brojniji i književno bogatiji narod ne želimo priznati. Započnimo kratku šetnju njihovim tekstovima s dvije pjesme, o prostoru i jeziku: Jadranka Matić Zupančič (posvećeno Ireni Vrkljan) u pjesmi „Vsako pisanje razpira tvegana področja“ piše: Popolnoma vseeno je kje živiš a hrepeniš da bi živel v stepi v prostoru kjer se urni beduinski konji izmikajo umišljenim zasedam ker je v glavi vse zavrto kot perjanica visoko plapolajoča vrtnica vdaje starčevsko preložena na boljše in tvoj Berlin in izgubljena mesta iz Sredozemlja Maroka Peruja peščena ladja na zavoju Donave in ta nenavadno jasnovidni Maribor ki z svežim vonjem Drave spominja na meglene akvarele Mrežnice reke nekega davnega otroštva, itd. (Antologija, 2014:106.) Josip Osti svojim pitanjima otvara problem zaborava staroga i usvajanja novoga jezika:

117


118

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ

Jesam li ostao bez jezika Jesam li ostao bez jezika, bez onoga što mi je jedino ostalo? Sve jeste i nije u imenu, kažem bezimenim jezikom, kojim imenujem sebe i sve oko sebe. Palaca li moj jezik, oštricom noža rasječen, poput zmijskog? Ne šapuću li nježne riječi i u mrtvouzlicu spletene zmije? I djeca njihova, plodovi otrovne ljubavi, koja svoja lijepa gola tijela izlažu suncu? Učiti iznova govoriti ili zauvijek zašutjeti i, bezimenu te, dušo, samo dugo, dugo gledati i milovati. (Isto: 95.) Relativizacija prostora i strah od gubitka jezika, sjećanje na prostor zavičajne rijeke i bezimeni jezik kojim se međukulturni, međuprostorni i međujezični pjesnik izražava, postaju mjerom pjesama, motivskim i tematskim okosnicama. U nemogućnosti istovjetnosti lirskoga subjekta za zavičajnim prostorom, Matić-Zupančič sugerira sabiranje zemljopisnih koordinata iskustvena svijeta u točki prisjećanja akvarela Mrežnice, ali i dovodi nas do otvaranja vrata „riskantne geografije“, kako pjesma traži jedan od izlaza u nastavku. S druge nas strane pjesnički glas Josipa Ostija dovodi do dvojbe koja bolna pitanja o jeziku promeće u stanje šutnje ili ljubavi. Premda u početku dragovoljno, Ostijevo preseljenje iz jezika u jezik dobilo je izbjegličko iskustvo, prema kojemu nam ostaje – posebno kao pjesniku, samo jezik, bez kojega zapravo moraš ostati da bi nastavio živjeti u drugom jeziku, još uvijek bezimenom jeziku, koji je rasječen poput zmijskoga, pa izgleda kao dvojezik. Poigravajući se izrazima jezik u stvarnom i u književnom smislu, na pitanje o nježnim riječima u kolopletu spletene zmije ili o plodovima mrtve ljubavi, lirski subjekt dvojbu „učiti iznova govoriti ili zauvijek zašutjeti“ razrješava dvosmislenim pozivom na ljubav bezimene duše, jezika ili žene, ako dušu razumijemo kao nešto zajedničko objektu žudnje i lirskome subjektu, koji će je „dugo, dugo gledati i milovati“. Slično kao i u prethodnoj pjesmi Josipa Ostija, u Antologiji koja započinje kao i naslov – Nama više ništa, ljubavi, do ljubavi / preostalo nije, ostaje nam do u stare dane jedno drugom vidati nezacijeljene rane, od mraza braniti se toplinom tijela ili polaganjem dlana na sva, pa i stidna mjesta, jednostavno: Bestidnošću mjeriti kuražnost i slobodu, odnosno: Palimpsestu kože, štavljene brojnim milovanjima, dodati i svoj drhtav, rukopis. Ukratko, i u ovom kratkom izboru iz već impozantnoga opusa, što pjesničkoga


Zvonko KOVAČ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

što prevoditeljskoga, Josip Osti predstavlja se kao autor koji je davno prije imao zarađeno mjesto unutar bosanske književnosti, a sada ima zasluženo mjesto unutar slovenske književnosti, kao dvojezični, interkulturni autor. Neobično plodan pjesnik o kojemu unutar hrvatske književnosti i književne kritike malo znamo, do svoje pune zrelosti pisao je i objavljivao u Bosni i Hercegovini, na svome materinskom jeziku objavio je desetak knjiga svojih pjesama, a preko dvadeset na slovenskom, objavio je i nekoliko proznih knjiga (romana, kritičkih knjiga, knjiga eseja, pisama i razgovora), da bi najplodniji bio u prevođenju sa slovenskoga jezika, objavio je više od stotinu prijevoda, uredio petnaestak antologija! Istakao bih ovom prilikom tek njegov autobiografski roman Učitelj ljubavi, izabrane pjesme na slovenskom Izgon v raj, najnoviju knjigu razgovora Krmarjenje med čermi vprašanj in odgovorov, knjigu razgovora s Izetom Sarajlićem, kao i intrigantnu knjigu pisama s Verom Zogović. Pjesme objavljene u antologiji Iz jezika v jezik predstavljaju Ostija iz razdoblja kada je svoju poeziju pisao na hrvatskom i na slovenskom jeziku, odnosno kada se sasvim priklonio pisanju na slovenskom, a govore o prevladavajućim motivima Ostijeve poezije, siromaštvu, izgnanstvu, ljubavi, majci, kao i o Marini Cvetajevoj, koja je jedan od tipičnih Ostijevih pjesama iz kasnijega razdoblja, u kojima pjesnik nalazi oslonac u brojnom drugim biografijama pjesnika, odnosno nekom uzvišenom zaklonu, bilo da je to Tomaj Srečka Kosovela u kojemu živi ili jednostavno pjesma, koja je kao i Cvetajevoj ostala njegov jedini dom: To znam danas pouzdanije / nego ikada ranije i sam bezdomac, sjećajući se, / kao i ti, nekada, oporog okusa davno zagrizenog / ploda, s krošnje iz dalekog zavičaja i još / udaljenijeg djetinjstva. (Isto: 91.) Motiv izmještenosti, kao i u ovoj pjesmi, najčešće se vezuje uz nemogućnost bivanja sa svojima, uz stanje razdvojenosti od najbližih, zatim uz nerazumijevanje u domovini i tuđini, itd. U svemu se kod Ostija, kao i u nekim ranijim pjesmama, izdvaja lik majke koja je ostala u opkoljenom Sarajevu održavati minimum civilizacije u ritualnom glancanju pribora za jelo: Escajg koji je / u prošlom ratu, na isti način, glancala njena majka, / vjerujući da će doći dan kada će se u zrcalu kovine / ogledati nasmijana lica ukućana, okupljenih, / do posljednjeg, kao u vrijeme njenog vjenčanja. (Isto: 90.) Oscilirajući između pjevanja o novom podneblju i u novom jeziku i prisjećanja djetinjstva i života u Sarajevu, Ostijeva poezija kao da se uvijek iznova probija do svoga podjednako tamnog i svijetlog žarišta i nadahnuća: strasne ljubavi. Kao što je zapisao Boris A. Novak, u suprotnosti s mnogim književnim kritičarima i pjesnicima, koji se boje neposrednosti nagovora, Josip Osti zna da je veza između ljubavi i pjesme temelj čovjekova svijeta: nema ljubavne lirike koja ne bi bila osobno ispovjedna: „Eros je domovina Pesmi, Pesma je srce Erosa. Eros je temna svetloba, luč, ki vsebuje senco, življenje, ki poraja svoj lastni konec.“ ( J. Osti, Izgon u raj, Izbrane pesmi, Ljubljana: Mladinska knjiga, 2014:416).

119


120

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ

Za razliku od Ostija, već spomenuta Jadranka Matić Zupančič, djelujući cijeli radni vijek kao knjižničarka u Novom mestu, kao manje poznata dvojezična pjesnikinja, objavljujući u vodećim hrvatskim i slovenskim književnim časopisima i prevodeći poznate suvremene slovenske pjesnike, ali u svoju poeziju koju je objavila u zbirkama Jezik u nastajanju, Paralelni glas, Zasuti ocean i Tramontana, otvorila je u svom međujezičnom, međuknjiževnom djelovanju temu samopreispitivanja, tako tipičnu za migracijsku situaciju, asocijativno poigravanje s dalekim prostorima unutar kojih kao da preispituje svoja najdublja emocionalna stanja, daleka prijateljstva, motive odlazaka kao ostajanja, samoće, misli na ostavljenu majku: U sebi vidiš unutarnje slike / kako dolazimo, odlazimo kako nas nema / kćerke, njihovi muževi, unuci (Antologija, 2014:116). Slično piše i Jure Drljepan, pravnik, podrijetlom iz slavonskih Komletinaca, autor triju zbirki pjesama – Uklesan u slova / V črke vklesan, Sizif u mreži i Neslišne barve besed, koji se u Antologiji predstavlja dvojezičnim izborom, pjesmama u već standardnom slobodnom stihu, više neke postimpresionističke negoli moderne frakture, u kojima se često unutarnje stanje usamljenosti dovodi u vezu s pejzažem ili motivikom pomalo staromodne simbolike (prepečene lepinje očekivanja, samoća kao magla / prodire u vene, orao smijeha, ugarak sunca, plugovi bure, srebrn ključ mjesečine, i sl.). Ali, unutar toga narodnim rječnikom i kulturom življenja konzerviranoga narodnoga života iz djetinjstva, probija se stih gotovo neprevodive autentičnosti: pjesma bećarska iz birtije poput valova zapljuskuje tarabu do puta talasa između dasaka i provlači se kroz komšijin šljivik pa nastavlja do obližnjih kuća da i tamo probudi svrab laveža na pospanim njuškama pasjim (Iz pjesme Srebrni ključ, isto: 137.) Bećarska pjesma iz birtije u prijevodu postaju šegavi napevi vaških pijančkov iz krčme, taraba pored puta jednostavno plot ob poti, a svrbež laveža na pospanim pasjim njuškama srbečica laježa na zaspalih pasjih smrčkih. Jezična podloga prihvatne kulture često nije u stanju prihvatiti svu izražajnost izvornoga jezika, ali se možemo upitati koliko se makar samo na nekim svojim rubovima mijenja i obogaćuje. I najmanji književno-integracijski napor doseljenika podjednako je vrijedan kao i otvorenost druge, za useljenika često i prestižne kulture.


Zvonko KOVAČ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zlatko Kraljić, rođen u Sv. Martinu na Muri u Međimurju, slikar i pjesnik iz Velenja, koji piše na kajkavskom narječju i na hrvatskom jeziku (u Antologiji je predstavljen prijevodima na slovenski Sonje Polanc, a autor je pjesničke zbirke Compernij te zbirke pjesama i proze Za konec pritisni konec), u nekom svom ekspresionističkom, neoavangardnom stihu, izražava pobunu i protest protiv egzistencijalne u-bačenosti u svijet, sudbonosna boemstva i izmještenosti, apsurda potrošačkoga svijeta: u redu čekam isusa u akciji je, sedamdeset posto jeftiniji napola badava ritam se pojačava u redu čekam isusa spreman za lov spremam za ubijanje (U redu, isto: 271.) Kraljićeve pjesme, posebno one sve uronjene u stvarnost, sa značajnom ekspresivnom snagom i otvorenom kritičnosti mogle bi ubuduće pobuditi više interesa hrvatske književne javnosti i kritike (kao npr. pjesme Protestiram i Gdje je moj dom anđele), jer nose izražajnost ironijske pobune ili sliku gole tranzicijske stvarnosti, čovjeka uhvaćena u slabo plaćenim i beznačajnim zanimanjima, iskorijenjena nizašto. Tom temom Kraljić se uključuje u veliko polje migracijskoga književnog iskustva koje, zbog množine silom raseljenih ili dobrovoljno odseljenih intelektualaca, u europskim i svjetskim razmjerima sve više dobiva sve značajnije, relevantne autore. Najbolje u Antologiji slične stranice otvaraju Bekim Serjanović, jedan od najzanimljivijih međukulturnih pripovjedača, koji se na kraju skrasio u Ljubljani, zatim Aljoša Curavić pjesnik i romanopisac koji objavljuje na talijanskom, zanimljiva slovačka i slovenska pjesnikinja Stanislava Repar, kao i poznata prevoditeljica i esejistica Erica Johnson Debeljak koja se ovdje predstavlja prozom, i još poneki autori. Nije mi namjera ukazati na izdvojene vrijednosti, samo na kontekst pojavljivanja hrvatske književnosti u Sloveniji. Međutim, kao što pokazuje i višestruko dvojezična Antologija, na slovenski su prevedeni svi autori iz različitih jezika, određena mjera međujezičnosti i međukulturalnosti neosporni je zajednički nazivnik svih zastupljenih autora. U tom smislu, danas je već potpuno jasno da se hrvatski pisci u nama susjednim zemljama javljaju među pripadnicima raznih nacionalnih manjina ili među doseljenicima, kakvi su i oni sami. Iskustvo života u tim međunacionalnim, ne uvijek lakim situacijama, u kojima se često s nerazumijevanjem gleda na pravo književnoga ovjeravanja na materinskom jeziku ili se prijelaz na jezik domaćina doživljava

121


122

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zvonko KOVAČ

kao izdaja nacionalne kulture, postaje za suvremeni svijet jedno od najzanimljivijih, vrlo intrigantnih iskustava. Samo usvajanje drugoga jezika, koje često uspješno ide upravo putem pisanja, kadšto bolno iskustvo prilagođavanja novom društvu, melankolično prisjećanje djetinjstva i mladosti u staroj domovini, teško dostižna suverena aktivna dvojezičnost ili višejezičnost, postaju same po sebi nove teme i književni izazovi, sve i kada na njih gledamo s estetskim nepovjerenjem ili čak u ključu možebitne egzotičnosti. U situacijama u kojima se nalaze hrvatski pisci u susjednim, posebno slavenskim zemljama, bliskost jezika ili srodnost kultura kao u Sloveniji, dakako samo olakšava održavanje dvojnoga, međukulturnoga statusa. Razvijajući se u multikulturnom okruženju doseljenikâ ili pripadnikâ nacionalnih manjina još više mogu razviti onu dinamičnu vrijednost interkulturnoga odnosa koji međukulturni pisac mora razviti i prema ishodišnom i prema novom kulturnom kontekstu, a to je sinergija jezika i kultura, međusobna empatija i otvorenost, dragocjene u krajnjem rezultatu za obje kulture, za međukulturnu književnost regije i svijeta. Nismo li, barem u Istri, već stoljećima navikli na sve pobrojane vrijednosti suvremenog interkulturnog dijaloga, pa i na dvojezične pojave interkulturne književnosti? I unatoč svemu, a možda i zaslugom toga, nacionalno opstali.


Željka LOVRENČIĆ, 123 Zagreb

POEZIJA DOROTEJE ZEICHMANN LIPKOVIĆ „Nostalgične i tužne tonove, svojstvene mnogim našim pjesnicima rođenima izvan Hrvatske i vjerojatno naslijeđene od predaka koji su bili prisiljeni stoljećima se boriti za održanje kulture i jezika na teritoriju zemalja u kojima žive, Dorothea Zeichmann uvrštava u pjesničku zbirku Mrtvi na odmoru, koja se sastoji od poezije i proze. U 27 pjesama Zeichmannova uspješno rabi sve svoje teme: uz brigu za jezik i ljubavnu tematiku, tu su izvrsni stihovi koji govore o svakodnevnome životu.“

U dugoj iseljeničkoj povijesti hrvatski je narod uvijek držao do kulture, jezika i književnosti. Uspješno je čuvao svoj identitet. U tome ga nisu spriječile ni udaljenost od matične zemlje ni prilagodba novim uvjetima života u zemljama primateljicama. Bez obzira na to gdje živjeli naši doseljenici ili njihovi potomci, postoje elementi koji ih vezuju uz hrvatsku književnost, ali i međusobno: nostalgija za rodnim krajem, ljubav prema domovini predakâ i briga za hrvatski jezik – neke su od tema svojstvenih književnicima hrvatskih korijena koji žive i djeluju izvan Hrvatske. Naravno, tu su i teme koje im je nametnuo svakodnevni život, tipične za određena podneblja i književna razdoblja. Sve ove tvrdnje mogu se dokazati analizom poezije značajnih pjesnikinja hrvatskih korijena, koje su djelovale ili djeluju na raznim stranama svijeta: Ástrid Fugellie Gezan (1949.) i pokojna Desenka Vukasović de Draxler (1935.- 2011.) iz Čilea, Ivana Bačić-Serdarević i Duška Crmarić Salečić iz Australije, Matilda Bölč (1949.) i Timea Horvath (1969.) iz Mađarske te Ana Šoretić (1952.) i Doroteja Zeichmann Lipković iz Austrije neke su od njih. Njihovi su pjesnički glasovi objedinjeni hrvat-


124

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željka LOVRENČIĆ

Dorotea Zeichmann Lipković

skim korijenima, a odjekuju širom svijeta. Bez obzira na svoju poziciju u određenim društvima i pripadnosti poetskim školama, pjesnikinje hrvatskih korijena iz različitih država svijeta imaju čvrstu zajedničku poveznicu – podrijetlo. Čileanska Hrvatica Desenka Vukasović de Draxler uglavnom se bavila temama vezanim uz hrvatske korijene i useljavanjem. Autorica knjige Tarde de domingo (Nedjeljno poslijepodne) jasnim je, izražajnim i jedinstvenim jezikom pisala sentimentalne i pomalo romantične pjesme, spontane i rječite. Nije se strogo držala pravila klasične poezije, a stihovi su joj odmjereni i ritmični. Iznimno je pazila na formu i uglavnom rabila rimu. Tematika joj je vezana uz rodnu grudu – piše o ljepotama Magallanesa, o svakodnevici, ljubavi prema životu, zemlji, suprugu ili djeci. Poznate su njezine antologijske pjesme Useljenik (El inmigrante) i Kofer (La maleta). U pjesmi Useljenik nazire se sudbina mnogih Hrvata koji su drugu domovinu pronašli u Čileu, na krajnjemu jugu te zemlje. Pjesma Nedjeljno poslijepodne opis je zimskoga i samotnoga krajolika što utječe na raspoloženje stanovnika koji postaju jednako


Željka LOVRENČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

turobni i sjetni (Ovome se nedjeljnome poslijepodnevu pridružila magla; / u daljini: / magla u naselju; / u blizini, magla u srcu). U pjesmama Leća i Kofer pjesnikinja opjevava život žene koja zna da njezin odabranik ima drugu kojoj odlazi, ali se miri sa sudbinom i odlučuje čekati njegov povratak. U poeziji Desenke Vukasović možemo pronaći sličnosti s onom Maríje Cristine Ursic (1940.-1985.) koja je bolno životno iskustvo opisala u jedinoj knjizi Mano fugaz (Ruka koja iščezava, 1980.). Ta je zbirka svojevrsna himna samoći i nesreći i prepuna sjena i polusjena. U njoj se pjesnikinja prisjeća rodnoga Magallanesa, prirode i prijateljâ. Ástrid Fugellie Gezan (1949.), pak, u poeziji rabi mnoštvo tema – od povijesnih, povijesno-antropoloških do ludičkih. Uspješno stapa osobna iskustva s općim stvarima, vješto isprepliće svakodnevne s proročkim i vjerskim temama. Tu danas najznačajniju predstavnicu čileanske književnosti hrvatskoga podrijetla ipak najviše zanimaju briga za jezik, korijeni i tragedija domorodačkih naroda u njezinoj zemlji. Pjesnikinja često diže glas za obespravljene. Dvije hrvatsko-australske pjesnikinje Ivana Bačić-Serdarević i Duška Crmarić Salečić također se bave iseljeničkim sudbinama, pišu nostalgične pjesme posvećene domovini, ali i ljubavne u najširem smislu riječi. Uglavnom pišu na hrvatskome jeziku, ali neke su im pjesme objavljene i na engleskom (odnosno australskom) jeziku. Ivana Serdarević više koristi standardni hrvatski jezik, dok Duška Crmarić Salečić uspješno rabi i ikavsku inačicu. Mađarsko-hrvatska književnica Matilda Bölcs u svojoj poeziji je ponekad buntovna, ali osnovna odlika njezinoga pjesništva njegovanje je hrvatstva u zapadnoj Mađarskoj. Često pjeva o zavičaju i svojemu odnosu prema njemu; pjesme posvećuje hrvatskim velikanima književnosti, bilo u Mađarskoj bilo u Hrvatskoj. Riječ je o postmodernističkoj poeziji pisanoj gradišćansko-hrvatskim jezikom. Ponekad rabi univerzalne teme o čovjekovu postojanju i njegovu mjestu na zemlji. Sličnim se temama bavi i Timea Horvat koja uspješno njeguje gradišćansko-hrvatsko štokavsko narječje. Ističu se njezine pjesme ljubavne tematike pisane jasnim jezikom s razumljivim porukama. Među ovim zanimljivim poetskim glasovima posebnu mi je pozornost privukla Doroteja Zeichmann Lipković za čiji sam se opus zainteresirala 2010. godine kad je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, unutar Zbirke inozemne Croatice, posebno mjesto dano gradišćanskim Hrvatima kao našemu najbrojnijem manjinskom narodu. Iste je godine obilježena stota obljetnica izlaženja tjednika Hrvatske novine i slavila se 160. obljetnica rođenja značajnoga gradišćanskoga pjesnika Mate Meršića Miloradića. Zeichmann Lipković pripada naraštaju gradišćansko-hrvatskih pjesnika vezanih uz časopis Novi glas koji počinje izlaziti 1969. godine. Njihovu poeziju obilježavaju

125


126

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željka LOVRENČIĆ

inovativnost i progresivnost. Ta „pjesnička era“ započinje knjigom pjesama Misli Jurice Čenara, koja uvodi nove elemente u gradišćansko-hrvatsku književnost: mijenja se jezik, tematika, pjesnički oblici, ozračje. U to se vrijeme preispituje identitet i svjesno ga se naglašava. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća Hrvatsko štamparsko društvo pokreće inicijativu za, kako piše Nikola Benčić, „obradu gradišćansko-hrvatskoga jezičnog blaga“ (Benčić, 2000:235), što je ostvareno rječnikom Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch 1982., i Gradišćanskohrvatski-hrvatsko-nimškim rječnikom 1991. godine. Književnici i pjesnici mlađega naraštaja – među koji su Petar Tyran, Andi Novosel, Fred Hergović, Matilda Bölcs, Timea i Šandor Horvath, Ana Šoretić, i drugi – teme usmjeravaju prema društveno-političkim sadržajima, pitanjima identiteta, jeziku. Nikola Benčić kao obilježje toga vremena spominje i konkretnu te vizualnu (piktografsku) poeziju. Znači da slike i izričaji mogu biti konkretni ili se pjesma ostvaruju slikovno. Jedna od odlika ovih pjesnika je i dvojezičnost – oni uspješno pišu na njemačkome i na hrvatskome jeziku (primjerice Ana Šoretić, Dorothea Ziechmannn, Fred Hergović itd.). Dorothea Ziechmann ili Doroteja Zeichmann Lipković rođena je 22. lipnja 1957. u Klimpuhu. Studirala je na Sveučilištu u Beču za tumača engleskoga i ruskoga jezika. Od 1975. do 1976. boravi u SAD-u, a neko je vrijeme živjela u Beogradu, Kopenhagenu i Pragu. Za vrijeme studija bila je urednica časopisa Novi glas (1981.1982.). Od mladih dana objavljuje poeziju i prozu u gradišćansko-hrvatskim tiskovinama i antologijama. Dvojezičnu knjigu Keine Erinnerung mehr / Nema uspomena objelodanila je u Pragu 1994. godine, a zbirku pjesama i proze Mrtvi na odmoru 1999. godine. Tiskalo ju je Hrvatsko štamparsko društvo iz Željeznog. Godine 2012. kod istoga izdavača objavljena joj je knjiga ljubavne poezije na hrvatskome i njemačkom jeziku naslovljena Med nebom i paklom u kojoj se autorica, koja voli eksperimentirati formama, okušala i u haiku poeziji. Poetska zbirka Keine Erinnerung mehr / Nema uspomena sastoji se od 26 pjesama. Tematika joj je rodoljublje, ljubav ili pak briga za jezik i podrijetlo. U prvoj pjesmi, nekoj vrsti budnice, govori se o potrebi buđenja svijesti naroda kojemu pjesnikinja pripada. Sličnoga su tona i pjesme posvećene jeziku – odišu snažnim osjećajima ponosa zbog stoljetnoga opstanka Hrvata u Gradišću u kojemu se naša riječ, ili kako pjesnikinja kaže moja lipa slatka rič / od majke naučena, usprkos svemu uspjela održati. Pjesme Dorothee Zeichmann obilježava ljubav – ne samo prema jeziku i narodu, nego i prema voljenu muškarcu. Njezina poezija odaje nježno i krhko biće koje duboku osjećajnost ne može nikako zatomiti ni onda kad (po)traži pomoć u alkoholu: ke lične želje su se pokusile zatomiti u alkoholu / zatapljale su se / ali još dugo ne zatopile / plačem se dalje / na žalost alkohol nije rješenje problemov / na žalost / ja


Željka LOVRENČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

još ipak ljubim. Pjesma Moj ljubljeni oda je ljubljenom čovjeku; iz nje izviru žudnja i strast – ...hlepim za tobom / ali ne samo zato kad jur dugo nisam držala muža / u ruka / ne / ti si jedan čisto specijalan med svim drugimi / u masi muži si ti velika iznimka. Uz ovakvu se ljubav, naravno, vežu i drugi osjećaji kao što je, primjerice, ljubomora kojoj se jako teško oduprijeti. Ostale pjesnikinjine teme su: prijateljstvo, svakodnevica, društveno-političke teme, smrt, zanimanje za Hrvatsku, odnos prema roditeljima. Posebno su zanimljive ironične pjesme pune igara riječima – Muži ili Cila Cili, Cilika – u kojima se na humorističan i satiričan način govori o odnosima muškaraca i žene ili se ironizira govor gradišćanskih Hrvata koji miješaju hrvatski i njemački jezik. Takva poezija bliska je onoj koju piše Ana Šoretić kojoj također nisu strani motivi svakodnevice i opisi pojedinih mjesta. Nostalgične i tužne tonove, svojstvene mnogim našim pjesnicima rođenima izvan Hrvatske i vjerojatno naslijeđene od predaka koji su bili prisiljeni stoljećima se boriti za održanje kulture i jezika na teritoriju zemalja u kojima žive, Dorothea Zeichmann uvrštava u pjesničku zbirku Mrtvi na odmoru, koja se sastoji od poezije i proze. U 27 pjesama Zeichmannova uspješno rabi sve svoje teme: uz brigu za jezik i ljubavnu tematiku, tu su izvrsni stihovi koji govore o svakodnevnome životu. Zbirka počinje kratkom pjesmom bez naslova, čiji idilični stihovi pozivaju na spokoj, mir, na slavljenje minuloga dana: samo poslušat poslušat u noć čut zvuke tišine glase mirnoće kad cvrčak zagusla zna se bio je lip dan Dorothea Zeichmann Lipković rado opjevava svakodnevicu: dane i noći (Od jutra do noći); zanimaju je obične stvari (primjerice prolaz vlaka) koje je potiču na dublje razmišljanje o svemu što je okružuje. U pjesmi Od pandiljka do petka progovara o radnome tjednu, o danima koji nevidljivo klize u mraku, a onda odjednom dolazi vikend uz raskošno rađanje dana i nedjeljne svjetlosti. Pjesma Sad je jur pandiljak slične je tematike i govori o pjesnikinjinoj svakodnevici – opisuje dane u tjednu i ono što ih obilježava: u ponedjeljak nedostaje snova, u utorak volje, u srijedu strpljenja,

127


128

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Željka LOVRENČIĆ

u četvrtak pjesme, u petak novca, u subotu „tovaruša“, u nedjelju Boga. Iz ovoga nabrajanja možemo razabrati značajne stvari u pjesnikinjinu životu. Možda tvrdnjom koju ponavlja dvaput ukazuje na ono što joj je iznimno važno: – opet je četvrtak, a ja još uvijek nemam pjesme. U pjesmi Naša jesen pjesnikinja također opisuje životne događaje – jesenski običaji u njezinu mjestu nagovješćuju da je ljetu i bezbrižnosti došao kraj: Sad smo gotovi Ljeto je skoro mimo Žito u pridjeli Slama u škadnji Grojze je potrgano Krumplji pobrani Vrt je prekopan Polje je zorano Moremo bit s mirom. Dorotea Zeichmann tematizira i prolaznost života, povijest čovječanstva, neke gradove (primjerice, Prag u kojemu je živjela). Uz opise svakodnevice, u ovoj se zbirci ističu nježne ljubavne pjesme u kojima pjesnikinja izražava želju da voljenome čovjeku odagna loše misli i prenese mu svoje snove i čežnje. Ljubavlju i nježnošću odiše i pjesma upućena ocu u kojoj ga pita: zač si nisi željio sine oče boj je bio na koncu zač si željio kčere... U misaonoj poeziji teško je zaobići temu smrti (Varijanta smrti), dok primjerice pjesma Breza govori o ljepoti prirode i toga lijepoga drva. No, riječ je o nekoj vrsti prosvjeda jer je drvo doživljeno kao smetnja. Kad govori o odnosima između muškarca i žene – osim ljubavnih pjesama blagih tonova, Zeichmannova piše i pjesme pune ironije i sarkazma. Tako u pjesmi Moj tovaruš opisuje svakodnevicu jedne žene koja se mora brinuti o mužu i djeci. Premda u poeziji Dorothee Zeichmann ima i mračnih tonova, upravo završna pjesma zbirke, simbolično naslovljena Carpe diem, ukazuje na njezinu životnu filozofiju. Pjesnikinja poziva na uživanje u svakodnevici i ljepotama koje život nudi. Među njima je, držimo, i njezina poezija.


Željka LOVRENČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Izvori i literatura: Bačić-Serdarević, Ivana: Sol Elafita, Zagreb: Hrvatska matica iseljenika; Sydney: Macquarie University, Croatian Studies Centre, 2004. Benčić, Nikola: Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas. Zagreb: Sekcija DHK i Hrvatskoga centra P.E.N.-a proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, 2000. Bölcs, Matilda: Jantarska cesta. Pečuh: Savez Hrvata u Mađarskoj, 1992. Crmarić-Salečić, Duška: Cantata to the Sea. Sydney: Macquarie University, Croatian Studies Centre, 2002. Crmarić-Salečić, Duška: Ovjenčana Hrvatska. Sydney: Macquarie University, Croatian Studies Centre; Zagreb: Sekcija DHK i Hrvatskoga centra P.E.N.-a proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, 1999. Gradišćansko-hrvatska književnost. Priredio Irvin Lukežić. Vinkovci: Riječ, 1998. Fugellie Gezan, Ástrid: Las jornadas del silencio. Santiago: Editorial Nascimiento, 1994. Horvath, Timea: Ako nisi tu. Guttenbach: Pannonisches Institut, 1999. Lovrenčić, Željka: Tri magallanska pjesnika. „Forum“, Zagreb. 52 (2013.), knj. 85., 10/12, str. 1178-1191. Šoretic, Ana: Sanje i ufanje / Traeume und Hoffnungen. Eisenstadt: Nentwich, 1987. Zeichmann, Doroteja: Mrtvi na odmoru. Pjesme i proza. Eisenstadt/Željezno: Hrvatsko Štamparsko društvo, 1999. Zeichmann, Doroteja: Keine Erinnerung mehr / Nema uspomena. Prag: D. Zeichmann, 1994. http://wikipedia.org./wili/Astrid-Fugellie http://volksgruppen.orf.at/hrvati/stories

129


130

ANTUN LUČIĆ, Mostar

OTISNUĆA U KNJIŽEVNU BAŠTINU

„Baština je unekoliko razmažena, želi stvaraoca ili odmah ili na postajama da ga dohvati, samo za sebe. Ona je ponekad poput ljubavnice, iziskuje pozornost i vrijeme koje nemaš, a želiš joj ga darovati. Zato joj se na mahove i bez borbe pokoravaš. A riječi su potreba da se izrazimo Schillerovim riječima, ‘tamo gdje prestaju riječi, prestaje i život’. A baština je to što jest kad odlazi i kad sebi dolazi. Ona nije budućnost bez broja, bb, ali futuristički gledajući i dalje će se uviđati stanovita razina teže probijajućeg iz davnine, a lako prihvaćanje pomodnoga...“

Prema namrlim iskustvima stvaranja svjetlost je muza brojnih preoblika, ostvari se iz slutnje ili kakve znane preobrazbe, otimanje je od mrkline, potonuća u neznanje. Drugačija su uvjerenja suprotiva ovakvu postavu i jamče da se samo iz mraka, tmuše, iznose dostojne novine. Kakogod, oba vida baštinjenja opstoje kao povlašteni načini stvaranja. Prije ovoga tekućeg vremena su nalazivi artefakti, civilizacijski postulati, ali i mali veliki baštinski narativi. No predstoji razvrgavanje stereotipa o baštini jer lepeza njezinih prinosa je otvorena. I svjedočenje o njihovu rasapu, razvijanju „bašćinjenih vridnosti“ na utrtu putu. Ovomu odgovara Horacijeva mudroslovica po kojoj „ćup dugo zadržava miris onog čime je jednom bio naliven“. Suvremeni iskaz je raspoloživ i unekoliko „uvlačen“ u tradiciju, ali treba priznati


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

da je i ostavština „uvodljiva“, ovako ili onako sklona upletanju, restauriranju sastavnica kroz suvremeni umjetnički iskaz. Takav iskaz je provediv i kad je učinkom „povučenih autora“, dakle onih kojima književna sudbina nije dosudila da budu kultni. „Neko doba je kulturno aktivno“, primjećuje Stanislav Šimić u ogledu Motori književnosti, „kada ne troši od kulturne glavnice, koju je naslijedilo od prošlosti, već tu glavnicu čuva, ili je upotrebljava da stvara novi kulturni imutak, te ono može od njega kulturno živjeti i ostaviti ga budućnosti kao baštinu.“ (Šimić, 310). Brižno čuvanje naslijeđene umjetničke ekspresije jamči, podastire sigurniji način predaje rečenog „imutka“ dolazećim naraštajima. 1. Otisnuća su množinski oblik od riječi otisnuće ili ako pak treba tisnuće. Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku izraz tisnuti znači „gurnuti lagano prstom ili rukom da se slegne, da što uđe u što ili da se pomakne“. Usto je srodan izraz tiskati u značenju, kako ga podastire rečeni rječnik, potiskivati, gurati, tjerati, ali i trpati, utrpavati. Uz desetu postaju Križnoga puta, obilježena sramnim činom Isusova svlačenja, pojedinac iz puka nujno zbori: „Rane drage, Majko sveta, / Spasa za me razapeta / Tisni usred srca mog.“ Ovdje se pojavljuje riječ tisni, kao utisni, zabodi, podvuci, ili zavuci, smjesti. Po ovakvoj dramatici ta riječ je duboka i bolna, ranjiva, emotivno čak priželjkujuća do granice zanosa. Nadalje, otisnuća se mogu odnositi i na tiskanja, završena otisnuća djela kao knjige, načinjene prenošenjem otiska teksta. Značenje ima i kao otisak grafike na papir ili drugu podlogu, ali je i prijenos fotografije, videa i drugih medijskih načina prenošenja i reproduciranja uradaka. S pojmom otisnuće srećemo se i u značenju odlaska na širok prostor, ili kako bi se kazalo stihovno „otisnusmo se u beskraj bespovratnosti“, nekamo po vodoravnici, iza pučine. Ali može se ovaj pojam primiti i kao uspravan pothvat, okomitost, primjerice uz rad s lansirnim rampama koje astronautima omogućuju „otisnuća u gornje sfere atmosfere“. U krugu riječi otisnuća blizak je i izraz tijesnost, svojstvo onoga što je tijesno, tjesnoća, stanje onoga što je tijesno; ovomu se može dometnuti i tješnjati, postajati tješnji ili tijesniti. Otisnuće je, dakle, stanje ili status pokreta, postajanje nečega prema nečemu. Općenita slika je isplovljavanje, odlazak, ali je u pučkome iskustvu ili po slikama Kristijana Krekovića, izbjeglištvo, forsiranje rijeke i jezera, odseljavanje, razvezivanje veza da bi se stvaralačko plovilo porinulo u drukčije luke. Česte su fraze – otisnuo se u svijet, u progonstvo, iz Amsterdama, Rijeke, Hamburga, kakav je povijesni usud iseljenika iz ljubuške općine. Rajmund Kupareo u ciklusu Sedam hrvatskih pokorničkih psalama, u petom psal-

131


132

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

mu podastire „otiskujući“ dvostih: „Naši su dani otisnuti u vječno čekanje, osuđeni smo da bdijemo.“ Otisnućem u baštinu razvezuju se čvorovi čuvanja, a ona pritom ne iščezava, zadržava izvjesniji karakter. Ako se provodi obrušavanje na baštinu, na raskrižju kulture, može joj se izvana nauditi, ali je time izbjegnuto njezino samoozljeđivanje, narušavanje iznutra. U tom duhu otisnuće je kao protuistraga, posredno zauzimanje da ne dođe do propuštenih istražnih radnji, ili određene sabotaže u stvaralačkoj nakani. Očitije opiranje o tradiciju, začinjavalačku pripravu ispisano je na hrvatskom Marulićevom Juditom, kultnim spjevom koji ne gubi svježinu i poticaje. S njom baštinski status, unesen u dobro svijeta, ne može biti „prokockan“ pa da postane idiom nižega prestiža. 2. Odnos prema baštini grafički je predstavljiv kao interpunkcijska oznaka – točka zarez; njome se iskazuje predah, psihološka i fiziološka stanka. Čini se izgleda kao anatomska poveznica između odživljenih granulacija književnoga čina, onih do jučer, i svakako dojdućih zahvata kroz neodložni futur. Odranije i na ovamo baštinsko okrilje uporabljuje svoj estetski nerv da smješta i razmješta gotovo pa „podrtine“ davnine, uz sve otpise i utaje prošlosti spašava njezine nosive tračke. Tako je izgleda s poslanjem franjevaca u Bosni, uz pastoralnu brigu o susjedstvu i čuvare rukopisne baštine u više samostanskih knjižnica. Slično se pokazuje i u filmu redatelja Vlatka Filipovića Hardomilje od davnina, nastalom s prostora jugoistočne Hercegovine prema Dubrovniku. Sve ako i postoje dvije književnosti, stalna (po mnogočemu stolna) i nestalna (često i nestala), onda se može računati na apstrahiranu, opću „ružu književnosti“, odnosno na veliku književnost koja u sebe utkiva tradiciju. Baštinski sadržaji, ponekad i žudnjom, nose zauzetost za prihvatljivo i usto dopadljivo, kao što su ples „linđo“ i glamočko gluho kolo. Problemski je bitno, iz više novinarskih upita, ne tek kada, zašto ili gdje nego kako se ophoditi prema baštini, makar ona bila sve trošnija. U skladu s rečenom izrazom „ophoditi“ mogu se dozvati i srodne sintagme, usmjeriti se prema neophodnoj baštini, štićenome području, ozemlju, perjanici očuvanih prinosa. Tȁ ostali su redci – „koji se u Jahvu uzdaju, baštinit će zemlju“. (Psalam 37).


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Ukoliko se uviđa da je i sama otpor prema ustaljenosti, baština će, nerijetko i taktilno provedena, biti upisivana na mapu ne samo lokalne i nacionalne nego i svjetske književne geografije, ona će biti uzbaštinjena. Nepristajanje na ustaljenosti, kroz noviju književnu sudbinu, zbivalo se u esteticizmu s položajem i ulogom romana, čime se pojavljuju novi pristupi i s njima oblikovanje djela. Baštinski ključ kadšto preuzima ulogu izraza epohe i razdoblja, ili uopće humanističke ostavine. Nama od suvremenosti ona je i promicani „duh lutajućih redaka davnine“, kako nosi stih Borislav Arapović u pjesmi Katarini Bosne kraljici. Baština se može „otključati“ ili joj naći protegu pod pojmom reinvestirati. Taj termin, neka ilustrativno služi za potrebe ovoga razmatranja, dopustivo je rastaviti na sastavnice re-in-vest-irati. Nije suvišno u prefiksu re, koliko god određuje nešto unatraške, očitati i obnovu stvari, res, upućivanje na predmet koji nas se tiče. U slijedu je in, biti u pozvanome središtu sadržaja, izravno uključen, nalaziti se u trendu. Poredak unutar riječi je govorno zamijećeno vest, po narodnom govoru subjektivno sluti na zapad, ili gledanje sa zapadne strane. I najposlije, infinitivni nastavak irati nagovješćuje pravac, beskrajni proces koji određuje nepotrošivu obnovu. Opstojnost baštine ovisi barem od dvostrukih postulata: sadržajnih, očuvanih gradiva, koje ona prima u svoje okrilje, te vremenskih uspostava, čvršćem pouzdanju u nadolazeće vrijeme, da ne izmaknu baštinski prinosi. Gustave Flaubert je nimalo kozerski ustvrdio: „Budućnost nas muči, a prošlost zadržava; eto zašto nam sadašnjost izmiče.“ Puno toga što čini baštinu jesu primaknute, autohtone zbirčice u zbirci, dakle mozaički sklop od niza podbaštinskih stavaka, odozdo, ali i javljanja povrh – kao određene nadbaštine koja preuzima korektivnu ulogu u njezinu odašiljanju svijetu. Uostalom, riječ je samo o „drukčijoj“ suverenosti, povezivanju s izvorom i temeljem estetske i njoj srodnih izraznosti. Po takvoj liniji ona postaje i „zadana baština“, ambijent ovisan od istovremenosti predajne kulture i prosusjedne, nastajuće suvremenosti. 3. Slovo je svojevrsni „sićani“ slavuj, ili je mali planet, lutalica za čovjekova života, a i kasnije. Tako je i izvorno u grčkome, a onda se skrasi, završi na epitafu stećku kneza Pavla Komlinovića. Na tom planetu od kamena ili lutalici slova on je „učr’to’ učr’to’“, a zapravo je dvostruk posao, pisao je pisano, naručeno, odživljeno. Kao pisac je učrtavatelj, pisaljka učrtavaljica, i podloga na kojoj piše i mjesto u kojem se ostavlja trag napisanoga, ukresanoga, jest plemenito. Spoj, susret črnila i objekta, učrtanja i podloge, otisnuće na drugačijemu, služi kao poruka za dolazeće naraštaje. Taj napis s plohe stećka na Visočici u Brotnju, nastao između 1423. i 1434., slijedom glasi:

133


134

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

„Ase leži knez’ Pavao Komlinović, na svoji plemenitoi na Prozr(a)ču u dni voevode Sandel’ koji ga počteno i virno služaše. Učr’to’ učr’to’ na plemenitei.“ Književni su povjesničari zahvaćali različite razine književnih odnošaja. Ovdje se može prispodobiti tekstološke analize Franje Šveleca koji propituje nasljeđe antike u hrvatskoj renesansnoj komediji, sagledava i raščlanjuje odjeke Vergilijeve Eneide u Barakovićevoj Vili Slovinki. Također je u slijedu očitavao srednjovjekovnu tradiciju u prikazanjima Mavra Vetranovića, naznačuje prisutnost danteovske motivike u Planinama Petra Zoranića, a privlači i njegova filološka rasvjeta hrvatske znanosti o književnosti u 19. stoljeću u sklopu nacionalne književne stečevine. Svi ti nalazi uvjerljivo opisuju da baština nije „ukočena“ nego zalazi, otiskuje se u susretaje s pojavcima književnih donosa. Riječ baština čestotnije se pojavljuje u uporabi tijekom 16. stoljeća. Ponadamo se da je to u naših priobalnih i otočkih humanističkih pjesnika, kao što je Marko Marulić, Petar Hektorović, Ilija Crijević. Ali pojam nalazimo i u unutrašnjosti, primjerice u kupreškome kraju. Podno tamošnje planine Stožer od Vrila se uzdizala zadužbina kralja Stipana Tomaša i Katarine kćeri Hercega Stipana. U osmanlijsko doba su pisari (ćate) unosili potankosti u popis (defter), primjerice čiji su posjedi, zemljište (zemin), njive, livade, ispaše, travnjaci... Okomita nizanka u takvim popisima počinje riječju „baština“ i nastavlja se redom po naseljima. Tako se u selu Prokos navodi „baština Juraja sina Bilaka“ (Sa kupreške visoravni, 300), a usto se i pojedinačno navodi da je „u ruci“, što bi sinegdohično odgovaralo da održava ili koristi tu nekretninu, baštinu, odnosno „drži je“ samostalno, prema ondašnjem pravnom rječniku. Praksa je bila da oženjeni domaćini daju daću ili plaću u pšenici, ječmu, ili desetinu od: lana, sijena, košnica, a prilažu i godišnju mjeru za svadbarinu i poljarinu. Tako u Bosni, ali ima sličnih sudbina i predjela. Davil u Andrićevoj Travničkoj hronici monološki govori Defoseu: „Ja mislim da ne postoji danas u Evropi tako besputna zemlja kao što je Bosna (...) i u ovoj zlosrećnoj zemlji putevi se ne drže i ne traju, kao da se sami ruše.“ Još je Slavko Ježić u predgovoru Hrvatske književnosti uvezivao znanja o književnosti i znanja o povijesti tvrdeći kako (je) „današnje naše znanje o hrvatskoj književnoj prošlosti... razumljivije s prikazivanjem povijesti hrvatskoga naroda“. Njegov pregled pisaca donosi povećano zanimanje za književni rad u hrvatskim pokrajinama, kroz slijed razdoblja, ali i raspoznaje utjecaje i dodire među književnicima, iako su gdjekoji prešućeni ili nedostatno osvijetljeni. Crte iz životopisa pisaca navode osobitosti i vrijednosti njihova književnoga rada, a navlastito čime su, kojim načinima, temama, oblicima djela unaprijedili i plodno obogatili hrvatsku književnu maticu. I u primjeru stećaka uključuje se, ugrađuje lokalno u univerzalno. Razlozi su ov-


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

dje da se takav napor imenuje kao glokalizacija, sjecište globalnoga i lokalnoga. Tako kulturni, povijesni i književni kapacitet stećaka ulazi u svjetski fenomen. Znatno opominjuće o konačnome baštinjenju, kako će postupiti i srednjovjekovna pjesma Svit se konča, zarana bilježi starozavjetna misao upućena čovjeku, metonimijski gledajući stvoru koji se ne razlikuje puno od crva, pepela ili praha: „Što se toliko oholi prah i pepeo – / Kad već za života ima crvljiva crijeva? / Kad čovjek umre baštini gnjilež, / grabežljive zvijeri i crve.“ (Sirah 10, 9 i 11). Hrvatski jezik prošao je brojne stupice, potonuća i odbacivanja, ali uvelike i razvoj, gibljivost sve do izborenog prava da bude u knjizi, za knjigu, s knjigom. Prema baštini dug nikad nije dostatno isplaćen, vraćen, hrvatski srednjovjekovni začinjavci zahvalni su antičkim uzorima, renesansni su isticali zasluge tih istih anonimnih osobnosti. Još je renesansni majstor stiha Juraj Barković kontrastivno iskazao: „Tko išće put novi, a stari zapusti, u raspi gotovi skoro će zabljusti.“ Završavajući napis Hrvatski jezik, hrvatska pisma i hrvatska književnost – svjedoci identiteta Hrvata, Josip Bratulić ukazuje na pojavak pa i kairos hrvatske unekoliko umjetničke književnosti: „Dodir hrvatske kulture s djelom Solunske braće, tj. Konstantina i Metoda, s pravom se drži onim sretnim trenutkom kada počinje nov proces koji nazivamo hrvatskom književnošću.“ (Povijest hrvatskog jezika, 56). Proučavanje korpusa dostupne i neobjavljene građe od početaka početaka pa do ostataka ostataka, na prostorima Ilirikuma, nikad nije završeno i neće biti okončano, koliko god bila produbljena gledišta o procesima baštine, pismenosti i književnosti. Bitno je uočavati prostorne i vremenske odnose među spomenicima književnoga života i oblikovane književnosti. Osposobljen, kompetentan i marljiv istraživač, ali i umjetnik riječi neće zastati na oskudnim podatcima nego će prepoznavati i najmanje vlaknaste poveznice između nastanka i trajanja književnih učinaka. Razdoblja najranije prošlosti, kada se hoće sravniti suvremenim motrištima, neće biti nagnuća za potiranje davnih nalaza. Zagonetnost i čudesnost starine znakom je uviđavnoga pristajanja u nešto što donosi plodovit put razumijevanja. Kad samo pristanemo uz ključnije riječi kao što su ljudi, ljubav, kamen, zemlja, kruh... kao da našim iskustvom prostruji tisućgodišnje, neumrlo imenovanje doseljenja iz maglenih prostora Potkavkazja na žeženo jadransko priobalje. U najstarijim zasadama pisane kulture javljala se tropletna potreba: jezična (trebalo je kodificirati izraznost, primjerice u običajno-pravnim spisima), na crti pismenosti (kako se prenosila poruka i na čemu je bilježena, urezivana, ukresivana) te književna (fenomeni utjecaja i preuzimanja tema i oblika iz starogrčke, rimske i staroslavenske kulture). Književnost je ponešto otrpljivala zbog dvije prethodne niti, jezik i opismenjavanje, njima je davana prednost, a nekako je samoj književnosti ostavljeno vrijeme, potpadala je pod odgodno rješenje i tragičan status kao da za

135


136

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

nju „ima vremena“. No ona se otimala zajedno sa životom, u njezinu krugu buknula bi maštovna slika svijeta, alegorična ili ona u kušanim prispodobama, sveusve kroz prenesena značenja. Ne znači da samo razvijenoj književnosti odgovara njezina povijest, prikaz njezinih skokova i uočavanje zastoja, a pritom je znati da uglavnom usporedne metode daju pune učinke. U tijeku razmatranja uviđamo koliko je bitan sedmi dan putovanja pjesnika Zorana u Zoranićevim Planinama, uz sav proživljeni „buteg“ jednostavno „počinu u bašćini“. To je moment samopriznanja njezine duhovnosti, ne tek putene, svjetovne kojom će voljeti „kip ljubovce moje“ nego će, po nagovoru biskupa ninskoga Jurja Divnića, biti usmjerivatelj Zoranićeve poezije, dakle prema idealu isključivo duhovne ljubavi u kojoj se slave kriposti, ali i slabljenje bašćine prema poju Marula pastira: „Tuj ti pastir pri ruci sideći, ki biše Marul zvan, pojaše mileći, bašćinu vidjevši v pogibli blizoj, pojaše cvileći k nebu upravan vid svoj...“ Stoga je Zoranić putovanje iskoristio za opis i opomenu proputovanih predjela, a oni su sigurno i povodom da ustanovi ili razvije umjetničke poglede, dojmove i humanističke refleksije. Zoranićeva bašćina je „diklica urešena svakom lipotom“, ali je i „perivoj od slave“ u kojoj borave vile Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica. Njegov osjećaj za jezik, osobito neuglađeni, prepoznat je u dvostrukosti: uglađen jezik naslađuje uši, a prost govor prodire do srca. Odnos prema minulom je „trajna sveza“, odvajanje od gubitka vremena. Tako baštinimo s onima koji su nam dali povjerenje, što je razvidno i renesansnim pothvatom Petra Hektorovića u Ribanju i ribarskom prigovaranju. Zrelim stvaralačkim nervom Hektorović bdije nad bašćinom, upućuje joj laudu, navlastito himnički priznajući njezinu neposrednu ljepotu. Navedenim spjevom htio je zahvaliti postignutoj razini književnoga umijeća njegove epohe i naglasiti da traženje i nalaženje domaće književne tečevine od „svake slasti slaje“ ne bi trebala omesti nikakva vanjska zapreka. Petar Gudelj ritmički zaziva starohrvatska znamenja i udijeva ih u novo ruho, unutar zbirke Po zraku i vodi. Moguće je da su i to otisnuća u minulo i čini se zračni put u Emaus, a na vodi postaje kristovsko hodanje po moru: „Starohrvatska ostruga. Starohrvatski konj. Starohrvatski jahač


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Starohrvatski mač. Starohrvatska pjesma. Starohrvatski plač.“ Često susretanje s baštinom može stvoriti podvojenost: prvotno, u nečemu se vazda nazire njezina autentičnost, i drugotno, njezinu pasliku uočavamo kao dometnuto svojstvo postojanja. Pritom plićanje baštine uzrokuje niz opasnosti pred kojima se treba i „svezati“, kao Odisej koji plovi, a zamamno ga zovu sirene. Baštinska razvedenost svetoga Jeronima, prevoditeljski glasovit kao „ilirski pisac svjetskog formata“, očita je u njegovim živahno napisanim redcima. Na tekstološkom području načini „ponekad blistav stilski vatromet, očigledno sazdan na klasičnim uzorima, nižu kontradiktorni kršćanski recepti, ali i jedan kaleidoskop konkretnih, sitnih životnih slika koje su dragocjeni dokumenti ondašnjeg života“. (Črnja, 82-83). U istraživanju i predstavljanju starije pisane riječi značajna je knjiga Ivana Pederina, pisca kojeg po mišljenju Slobodana Prosperova Novaka određuje „iznimna lakoća stvaranja i golema talentiranost“. Njegova naslovnica Začinjavci, štioci i pregaoci, objelodanjena u Matici hrvatskoj 1971, „odjeknula je u tom trenutku kao najsvježiji prilog pisanju o književnoj baštini. Inovativna ta knjiga unosi sasvim novu energiju u pisanje o starijoj književnosti“, kako iznosi Novak u svojoj Povijesti hrvatske književnosti. Usto Pederinov se trud, jer je autor bio sprječavan od totalitarna režima, razlikovao od interesa za književnu starinu, koji su iskazivali Rafo Bogišić i Frano Čale. Filološki rad ovoga dvojca na području starije nacionalne književnosti „bio je izravno povezan s općedruštvenim i od nacionalne politike sve više stimuliranim oživljavanjem interesa za književnu baštinu“, zamjećuje dodatno Novak. Po stanovitim praksama jezična baština dospijeva u ovodobno, i svukud granicama raslojeno, onoliko koliko književnost biva oslobođeni porod od tmine skrivenosti, neprihvaćanja, odvajanja od duge zakovanosti šutnjom, zabranama i cenzurama, hinjenim prešućivanjem. Ovdje se uočava dvojnost, naglasak na reflektorsko svjetlo tradicije, ušire, ali usto i, nausko, uperenost tek ručne svjetiljke u posmodernizam u kojemu se kontrastivno nalaze detalji. Paralelizam između staroga puta, bivših sadržaja „obrezanja“, zapravo pri iščezavanju već postignutoga, onda ulazak u postojeće, s njim postupno dokidanje starog puta, pralika „jednoga“, koji ostaje samo raspukla ljuska, kao u Rilkeovim Devinskim elegijama. Obnavljajuće se stvari namještaju kroz otvorenost životu i bivaju zamalo delfijskim odgovorom na prethodno. Takvo „povlačenje paralele“ stavlja na istu valnu dužinu, u odnose spojenih posuda, u svojevrsno „književno susjedstvo“ dogođeno u jeziku i ono što se uvlači u tekuće događanje, u stvari zasnivanje dijaloga s različitim.

137


138

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

Baština je sjetva i nasad, potom usjev pa žetva i urod, čime se spoznaje da ju nije „zameo vjetar“ do sljedećeg imetka. Umjetnik je svojevrsni „mrgadžija“, vlasnik zemljišnoga posjeda, a time i umjetničkih stvari, koji graniči s drugim posjedom. 4. Na područjima postmoderne, kroz ispise književnoga susjedstva, nastoje se atestirati brojne spoznaje, a time i uloga baštine u okruženju, njezin interpretativni dignitet i održiva svojstva čuvanih autoriteta. Predaja je simbolično tekst, a stvarnost na koju se ona referira postaje argument, što se naznačuje i splitskim-otočkim librom Jure Franičevića Pločara Baština. Kada se uzima tradicija kao alibi književnoga stvaranja, čini se na potkidanju modernističkih težnji. Otisnuće u baštinu je čin ne samo zakoračenja, uplovljavanja k njezinome biću, dakle bez prefiksa bilo kakve osrednjosti, poglavito težnja da se bliže imenuje odrđeno prekoračenje. Likovima iz baštine, kao i iz dostupne zbilje koju zaokružuje baštinski diskurs, stvaralački se reaktualizira određeno vrijeme i prilike u njemu, kako je već činio Ivan Aralica u romanu Psi u trgovištu. Spretnost otisnuća u takvu tečevinu, oslonjenu na „susjedsku providnost“ o ukletim sudbinama, postiže se prijenosom komunikološki prihvaćenog jezika u, makar i mjestimice, jezik drevnih ljetopisa i kronika, za kojima je Aralica posegnuo. Postiže to, razumljivo, preko jednocrte usmjerenosti, ali i ulaskom u dvocrtovlje, smještanju književnih činjenica u alegorijski, simboličan ili paraboličan predmetni svijet, što svakako utječe na prijem djela u publike. Od nekadanjeg, u srednjovjekovlju, jedinstva Europe na kršćanskoj osnovi, ustupljeno je mjesto kulturnome životu i njegovim dosezima. No nastupom modernističkih težnji europsko se raščetvorilo u oblasti kao što su tehnološko, tržište, demokracija i tolerancija. Pri tom duhu, u sedmoj riječi, od njih šezdeset i jednu uvrštenu u Umjetnost romana, Milan Kundera smatra da se iz kulturnog postolja slika europskoga identiteta otiskuje u prošlost pa je najposlije čovjek ovoga kontinenta „onaj koji osjeća nostalgiju za Europom“. Starine od riči, riječi ili reči „služe“ između ostaloga i za naše sjećanje, posvješćivanje u nostalgiji. Moglo bi to biti otrežnjenje, kohabitacija, sustanarstvo između davnine i ovdašnjosti. Postavljanje ili razgradnja susjedstva iz odmakla i prijeđena, iz uporabljena i dogođena, prema nostalgičnom, prema uvraćajućem a ostvarujućem, otprilike tako isijava poetika Marka Grčića koju iznosi kroz Tri nostalgije, iznimno autobiografski obilježene. Odnos prema baštini stavljanje je pod usporednu rešetku između minuloga i stvarajućeg, ovo potonje kao stvaralački čin budi dio već ostvarenog, oživljuje ga ili memorira na ekscentričan način, otprilike kako bilježi Mak Dizdar u pjesmi Slovo o slovu: „Slovo kudi slovo dok ga ne probudi.“ Rečeni suodnosi su maniristička odzrcaljenja nasljedne književnosti, upletanje njezina kanonskoga herbara u tektoniku


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

promicanja, uvođenje u previranja književne riječi. Rafiniran trag napisa sa stećaka nudi i ciklus Slovo o slovu, iz Makova Kamenog spavača, jednostavna, apostolskog naslova Dvanaesto. U njemu se bez „ali“ ili kakva zareza stigmatizirano izlažu stihovi u kontrastivnoj vezi između baštine i stvaralačke prinove: „Ima staro slovo što glagoli svima Slovo novo ima što sam si ga skovo.“ Impregniranost otačkom duhovnošću nerijetko je nadahnuće, estetska i etička provjera pa i smjer savjesti za dolazeći futur. Pisci koji razgrađuju baštinsku liniju fronte, ili oni koji preuzmu njezine sastavnice, odnosno isječke, prinose brane uglavke u vlastitu stvaralačku kompoziciju. Izvorište zacrtanih preokupacija iz predajnoga svijeta daje razloge za ponudu ili poteze stvaranja između davnine i modernosti. Takva je mozaička struktura, brojne „sličice“ iz baštine komponiraju se u nadolaženje književne zbiljnosti. Postignuto prepletanje, bilo istančano ili u bujnosti, nudi osvijetljenu pozornicu za izrastanje djela pod okriljem tečevine. Svjetlonosni ambijent, kao i hamletovski klik „odveć sam u svjetlu“, ne pokazuje tada nametljivost kao uzaludnu prevaga književnoga stvaranja. Baština su usta, njima se obraćati jer se smještena između traganja i novog govora. Ta usta mogu primati samo u poretku koji dopušta obnavljanje, ostvaruju u paralelizmu između potvrđena poretka i nastupajućeg otkrivanja, ustanovljenoga Reda i obnavljajuće Pustolovine, kakvo viđenje iskazuje Guillaume Apollinaire u pjesmi Riđokosa ljepotica ili Tin Ujević u Riđokosome Mojsiju; nove prostore duha, izradbe iz tradicije, osvaja plamena, plemenita i blaga, magnetska Razboritost, koja ima „dražestan oblik neke obožavane riđokose žene“, kako dojavljuje Bože Kukolja prepjevom iz francuskoga. (Listeš, 42). Baština je riđokosa djevojka, ne sjajna i utvarno lijepa, nego ona koja je slika zbilje. Dugotrajno trvenje baštinskih natruha, ali i nesmiljeno zatiranje, naglo isipanje između prethodnoga i potonjega traži prosijavanje, po starinski na etnološkim „naćvama“, drvenoj škrinji u kojoj se mijesi, gdješto po običaju i čuva kruh. Zadržana starina je supstitut, zamjenski oblik za čuvanje kontinuiteta. Ona nije tek nit nego proživljenost, suživljavanje sa svijetom duha. Zašto bi baština bila samo sebi vrijednost? Njezino je lice kaleidoskopsko, opipljivo i simbolično, biva uglavkom u svijet. „Što je stablu korienje, to je za narod prošlost; sadašnjost je granje i lišće, a budućnost pupovi: stablo bez korienja, granja, lišća i pupova ne može dugo živjeti.“ (Karaman, 7-8). Nakon brojnih susreta, iznuđenih, s tjelesima, s tjelesnima koji su bolesni, dakle

139


140

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

na licu zemlje, uz Genezaret, ispred sebe imajući sliku prakse o čistome i nečistome, uslijedit će protivnost, značajniji kontrast koji jasno iskazuje novozavjetni sastavljač. Zaklon je u srcu, a predaja izlazi iz usta. Uz tjelesno se ostaje pred intelektualnim razbojem, nastupa prenje ili prepirka s farizejima i književnicima koji su došli iz Jeruzalema. Evanđelist Marko ukazuje im na odnos zakona i predaje i, podvlačeći crtu, razabire nosive zapovijedi: „Vi ostavljate zapovijed Božju, a držite predaju ljudsku“ (Marko 7,6). Time zaključuje da rečeni ljudi, držeći se predaje svojih prethodnika, ukidaju nosivu zapovijed koju preuzetno i dalje izručuju dolazećemu vremenu. Kontekst književnoga djela prema njemu susjednim ili odvojenim baštinama doprinosi zasnivanju, konstituciji predmeta, sadržaja kojeg je baština dio interpretacije, unaprijed ili posredno, a priori ili a posteriori. Umjetničko oblikovanje u jeziku svoje ključno određenje ne nalazi u samome sebi nego u suodnosu, pa prema tomu i u svezi s baštinskom osnovom ili u razvrgnuću s njom. Stoga je otvoreno pitanje koliko „didovina“ ima mogućnosti da obuzima svijet djela i zbilju koja ga okružuje. Slično je i s emocijom, dvojbeno je koliko jezik može opisati stanja i mijene emocija kojima je obuzet pojedinac. U Travničkoj hronici romanopisac Andrić dopušta imenovanje narodnog pjevanja: za fon Mitterera to je drevni iskonski jad, ein Urjammer, a prosudba mladoga Defosea je da takvo pjevanje predstavlja bjesnilo „divljaka koji su izgubili naivnost“. Baštini koja ustrajava u vlastitoj oskudici ne će pomoći njezino bogato nestajanje. Slično je i sa škrtošću. Uostalom, prema madagaskarskoj poslovici „bogat škrtac štedi sebi za pokop“. Bogaćenje baštine pomaže susretanju sa sretnim vremenima kulture, recimo razvitka trubadurskog pjesništva. Pretpostavka je da se dohvate, presreću, ukrižuju baština i sreća. Međusobno se upoznajući, predajući jedna drugoj svoju supstanciju stvaraju zajednički stol dobrobiti za čovjeka i zajednicu. Pisanje o baštini je ujedno i pisanje o pojedinim svojstvima iskona, doticanje njegova sučelja, moguće i dublje pretresanje značenja za kojima se već poseže. Dubravko Horvatić u pjesmi Bašćina uviđa da je njezin (o)čuvani sadržaj „zgrušana lava“ i pritom biva uspomenarski „okvir za sliku koje odavno nema“. Ali njoj snagu opstojnosti daruje krvožilnost, pruža joj tračak trajanja, i to ne tek djelić doslovna kamena ili pedalj po pedalj nakupljene zemljice. Prepoznate postave iz tečevine su drugo ime za, samopriznat će pjesnički glas, „krv što u bijesnoj nemoći još uvijek kroza me ruje.“ Iz tog očišta krv je sinonim za život, trajanje i po svagdanjem i višem načelu. 5. Stvarce iz hiže našega trajanja odsjećaju na sinegdohu pa i eufemizam u onomu što pripada krugu najtežih pothvata – podizanje nacionalne svijesti. Takav napor je


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

nerijetko radinost običnih ljudi koji su između ostaloga, kao u kulturnom društvu „Napredak“, nabavljali i prodavali konac, laštilo, žigice... Političari nisu bili poželjni jer mnoge uši čuju kako prodaju priču prizemnim jezikom, koliko god nesklono za stvaralačku djelatnost. Istraživači davnine u raznim su razdobljima bili disponirani, raspoloženi, otvoreni za prihvaćanje baštinskih sadržaja; neka se kaže, gotovo da nije bilo isključivosti. Postignuti su radovi iz parcijalnih pobuda, a ne sintetske naravi. Traženje istine prvoga reda, iz arhiva i ostalih izvora, slučaj je traženja igle u plastu sijena. Potrebno je da baštinsko gradivo ne „shara“ vrijeme, izraz kojim baš Hanibal Lucić pomišlja na čuvanje ljupkosti „jur ni jedne“ od vila, izmaknute od pohara svijeta. Srodno pjeva i Andrija Vučemil u izjašnjavajućem Credu: „Zar lipota prolića, Bože, zlobu ne može razbaštiniti?“ Sve ako Thomas Stearns Eliot drži da je individualni dar pjesnika, kao medija izražajnosti, određen odnosom prema njegovim prethodnicima, postmoderni nalazi i stvarne potrebe upućuju da „više nije riječ o plodnom divljenju nadobudnog pisca prema prethodnicima, nego o primjeni književnosti na život, o njezinoj korisnosti...“ (Compagnon, 281). Baština se nerijetko utiskuje, ubacuje, čudesnim se prečacima upleće u moderna književna strujanja, kao što s njom supostoji i ovovremeno činjenje u stvaralačkom jeziku. Svakako nailazimo autentična književna nagnuća i njihovu provedbu kroz čitanje. Nije suvišno podsjetiti na književnoga povjesničara Tomu Matića koji je unutar književnih pročitavanja iznosio prosudbe o sociološkim i društvenim, ali ujedno i o povijesnim i gospodarskim prilikama te tako integralno sklapao tadanju sliku kulture. Po nečemu duhopiran vjetar kulturnoga života doprinosi da baština ne bude i „navalita“, odnosno da joj ne izbija „u zakonu“ ometanje procesa u kulturi, čiji je ishod postignuće smislenosti i prozračnosti kazivanja. Stoga i treba urazumiti baštinske poticaje, jer se odveć nastanjujemo u suvremenosti. Simbolično, umjesto u kući stanujemo u anonimnim zgradama, sklonjenim sobama, neboderima. Sve ako i takva, ovodobnost nudi hrestomatiju izražajnih mogućnosti koje se utkivaju u samosvojnosti stvaralačkog djela. Uz nastajuće estetske rezove, suvremena se riječ ne otklanja od mimetičnih stupnjeva modernizma, kako to uvezuje Ivo Frangeš naslovom Suvremenost baštine, i pritom se unosi u životne prostore literature. Kad se književna baština resetira, uplete u suvremenu književnu riječ, ili ova potonja dozove, referira na staru, tada se ona i potpiše. Podsjeća to na aforizam, kratki

141


142

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

književni žanr, primjerice naših anegdotičara iz djela Marka Marulića i Ivana Mažuranića, ali suvremenih imena kao što su Ferdo Kovač i Luka Tomić, ili još bliže na grafit koji je izazovnije potpisati nego napisati. Književnost koja se ne otiskuje prema svojoj prethodnici, nalikuje na luku u koju uplovljavaju brodovi, budu vezani i nikamo odatle ne isplovljavaju. Baština stoga nije luka, ostavljena dolina koja se ne otvara. I mala kap baštine, zarana, osmišljava život i druženje s vrijednošću. Kao što je Nedjeljko Fabrio napisao roman Smrt Vronskog, nastavak poslije završetka Tolstojeva romana Ana Karenjina. Tako je i završni stih Marulićeve Judite moguće podignuti u izraz otisnuće nakon usidrenja. 6. Baština je sinodska, po starogrčkome znači „hodati zajedno“. Svaki umjetnik je svojevrsni hodač, upućenik u zaveske i odveske očuvanoga. Vrijeme je po Aristotelovoj prosudbi vječni niz „sada“. Uključuje se „sada“ kao vremenska dionica. Prepoznao je to i Goethe ističući srodno u pjesmi Kočije boga Krona. Ima li Kronos, Božanstvo koje teče, a to je i Neretva, po nekim prosudbama riječ keltskoga podrijetla, ili u značenju – pupčana vrpca? Nije samo kako se ulijeva nego kako se prima srcem njezino ulijevanje u more. Upravo se „uliva“ jer je domicilni uz ušće primaju srcem i oproštajno, kako bilježi pjesma u prozi: „Neretva teče kroz dolinu. To je najljepša rijeka na svijetu. Sad mi više nije žao što se ovako hitro uliva u more jer tako si se ti ulila u moje srce.“ (Martić, 44). Svojevrsno izjednačavanje baštine između vremena i smrti čini Branko Čegec u pjesmi U Hrvatskoj ponovo svi pišu Nokturno: „Između elipse vremena i elipse smrti naprasno je podignut most jednakosti.“ Baština sobom izlaže i lice i naličje. Posigurno nije vidljivo samo jedno njezino lice, pa makar ono bilo i osnovnije. Ukoliko se trsimo priznati da poznajemo baštinu, zar nije jednako važno prepoznavati i njezine sastavnice? Pronaći pravo lice baštine, u svekolikoj njezinoj mijeni, ostaje znakom razlikovanja između nastaloga i nastajućeg. Može to podsjetiti, slikovito, na usta i usnu šupljinu. Usta su oprema za usne šupljine, kao što je poznavanje baštine pripadno izgledu usta, a njezino se prepoznavanje razabire kao usna šupljina. Što dublje ulazimo u lice, usta, artikulaciju glasova iz davnine, stvarane u njezinoj šupljini, prihvaćamo i izazove novih provjera. O baštini i nije uputno samo iznositi mišljenje nego dijeliti razmišljanje. Ali bespogovorno je važno sprječavati da se „barjak mrsi“, odnosno kad tuđinštinom nasrtljivi stranac „na nas suče“ i kakogod vreba da našijenski „barjak svuče“, kako se već


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

pokličem zalaže Kranjčevićeva pjesma Naš čovo; pitanje zadržavanja stijega otvara se dramatizaciji ili scenariju, iznjedrenom iz dijaloga pjesme. Kako god su baštinu mnogi skloni uskratiti, odmijenili, preobličiti je samo u svoje sudište, ali treba kopča između baštine i modernističkih nastojanja, Bašćanska ploča traži i našla je poemu o sebi, našla je u izvrsnoj Bašćanskoj ploči Mile Pešorde. Kao nikako zamrznuto stanje, baština je ne naviknutost nego stavljanje stvorenoga u drugi način, policentričnost književnoga iskustva. Kazivati o baštini je izgleda isto što i iznositi o svome bratu, ali i o nevidljivome bratu, svecu, svetniku, kako bi to po slovenski Ciril Zlobec. O ovomu potonjem je i istoimena pjesma Nevidljivi brat Ljube Krmeka, objavljena u njegovoj zbirci Drijen, o bratu se govori kao „o huci što vije svunoć / Oko moga doma. // O stoglavoj storukoj stonogi / Što steže moje kosti“. Nimalo slučajno pjesnik uobličuje usred pjesme, u njegovu srcu, da je zapravo brat, da baština može biti samo ono – „Što te promahuje / Što te provija / Što te probija“. U eseju Kultura je smisao povijesti Vitomir Lukić ukazuje na zbilju do koje se treba doći, ulogom čekanja na beketovski način kako bi se primila, oplodila u susretu dogođenoga, minuloga, i onoga nastupajućeg, koje postaje preobraženo, dijaloško a time i resupstancijalno stvaranje. „U neplodnom odsječku povijesti ideja hrvatske kulture trošila je svoje unutarnje vrijeme čekajući stvarnost od koje će uzeti žive oblike, jer kulture mogu postojati jedino kao dijaloške.“ Nije daleko od ovakvoga zasnivanja i davna novozavjetna namisao „tko god ljubi roditelja, ljubi i od njega rođenoga“, što donosi Ivanova 1, 5,1., što je vidljivo da propitivanje baštine osvjetljuje predajnu svijest. Kuća, baština koja pokazuje pukotine traži da bude srušena. I sve što je pripisano njezinu bogatstvu. Ta hiža kad postaje razvalina biva bijeda, nerukotvorina. Očuvana tradicija izložena je iskušenju, potonuću u razdijeljenost. S romantičarskim stihovima Augusta Šenoe Budi svoj! gotovo se imperativno veli: „Oj, budi svoj! Al’ brat si budi braći, I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska; I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći, Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska...“ Pjesnik i slikar Vlado Puljić napajao se iz dvostrukosti, mitološke hercegovačke tradicije te siromaštva u svemu. Ovo potonje, siromaštvo, kao i Martin Mikulić ili Ivan Sopta, ne samo da je dozivao nego je duboko živio Antun Branko Šimić. U pjesmi Zid Vlado Puljić crpi iz starine pređa, iskustva, iz načinjenoga štita od kamena:

143


144

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

„Zaustavio buru stari zid, nitko mu nije rekao hvala; (...) Zaboravljen zid u vrhu bašče otkrio grudi prema jugu. (...) Paučina, mahovina i lišaj sjedinjeni u zidu starom...“ Zid dakle nije tek štit, ili zid po sebi nego stari zid kojemu se ne zahvaljuju ni ljudi ni životinje ni biljke. Uvezuje ga jedino zaboravnost ljudi prema njemu, ali i lakoća od svega, paučinasto nešto što se sjedinjuje s njim. Povratak, otisnuće u baštinu svojevrsni je način da se zadobije „blagdanski napitak“, kakav je i naslov istoimene pjesme Janka Bubala uvrštene u antologiju Breviarium poeticum. U njoj gnomski i proročki ističe: „Izvor se nikada ne pita kamo otječe / gdje li uvire. Samo neka se izvire / neka se teče.“ Napitak, nikako svečarski, pjenušavi, kao akustično rijeka Vrbas, nego je ferment, pomoć u premošćivanju sa svjetovnoga ambijenta u samu vlastitost. Svi oni koji se otiskuju ili imaju smjelosti poduzeti propanj u drugost, beskraj, sfere atmosfere, bit će bjegunci, pribjezi iz zatečenih prilika. „Napitak nam je svima potreban jer prijelaz je blagdanski težak, naporan: putovi su uvijek zasuti bjeguncima kad se s ovoga svijeta u svoju nutrinu putuje.“ U alegoričnom i tvarnom pogledu baština je sidrište i vino. U tom smislu Bubalo nudi naslov Prema sidrištu, ukazujući na susprezanje od tuđinskih utjecaja. „Što se sada čudimo da, od početka do kraja, tuđim svatovima vino dolijevamo.“ Pojam otisnuće ne odnosi se samo na pojedinačnost već je ulazak pod koprenu tradicije s više strana i više smjerova. Značenje se može potražiti i kao otisnuće leđima, po hrptu, ako se i ovako skrbi o baštini. Prilazak baštini je kreativna zauzetost, a ne oponašanje putem navođenja. Polazni tekstovi iz baštine osnova su za odnošaj kojim se ne tumači isti niti se raščlanjuje nekim interpretativnim postupkom, već se samo postiže nov kontekst s proširenom


Antun LUČIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

semantičkom osobitošću. Takvo prenošenje značenja, kao i njegovo preoblikovanje, reanimacija, u neku ruku i „posudba“ prethodnih sadržaja, uvjerava pratitelja književnosti u tajnovit smisleni planetarij unutar jezika. 7. Baština je unekoliko razmažena, želi stvaraoca ili odmah ili na postajama da ga dohvati, samo za sebe. Ona je ponekad poput ljubavnice, iziskuje pozornost i vrijeme koje nemaš, a želiš joj ga darovati. Zato joj se na mahove i bez borbe pokoravaš. A riječi su potreba da se izrazimo Schillerovim riječima, „tamo gdje prestaju riječi, prestaje i život“. A baština je to što jest kad odlazi i kad sebi dolazi. Ona nije budućnost bez broja, bb, ali futuristički gledajući i dalje će se uviđati stanovita razina teže probijajućeg iz davnine, a lako prihvaćanje pomodnoga. I kad se poslužimo mišlju Ante Stamaća da smo „djeca razorenoga latiniteta“, nismo neskloni poistovjetiti sam latinitet s baštinom. Slično je i sa svećeničkim životom, srce njegova života je razgovor s Gospodinom, u kontinuitetu je određen trojno kroz odavnuća, zateknuća i dojduća. S baštinom je bliska violina, ne kao instrument po sebi nego u razlici prema drugim glazbalima. Od žičanih instrumenata violina je znatno zanemarena pa joj treba vratiti prisutnost, navoditi na bliži sklad u svijetu. Pitanja otisnuća u baštinu ujedno su i „violinijska“ pitanja semantizacije, selekcioniranja književnih vrsnoća po susjedstvu. One se ovdje, dakako, osvjetljavaju filološkim, fenomenološkim, filozofskim i strukturalističkim zahvatima. Svojevrsni pastiš u ovodobnom književnom životu usmjeruje se prema baštini i time obnavlja, iznova uporabljuje sastavnice iz dostupne stečevine. Po takvoj poetici teme se kroz pastiš zadržavaju, a mijenjaju se samo načini, inačice i slijed kojima se one obrađuju. Pisanoj baštini ne može se pripisati stroga nepokretnost. Zašto bi, uostalom, i postojalo njezino tvrdičenje, utrpavanje u monolitnost, u jobovsku nakupinu kojom se stvara monobaština? Znajući da ōsmós znači utiskivanje, guranje tj. sposobnost miješanja rastopina kroz tanku površ, čini se u osmozi je čuvanje. Osmotski pristup baštini spašava je od skliznuća u samodostatnost. Po otvorenosti svijetu, s izvora pa naovamo, baštinsko se promiče u osmotsko. U spletu tradiranja dugoročno nikako ne odgovara da tečevina biva jednobaština jer organski živi u gibljivosti. I dok se nameće problem pripadanja, a ne toliko življenja, rekreiranja kulture, teškoće nastaju više s kolektivnim negoli pojedinačnim. Hoće li se onda pojedini osokoliti i uzviknuti: O, pojedinačno u baštini! Zar se tobom ne brani baštinski stav? A ostalo, sve da se utače u kolektivno, nerijetko se promakne i u skandiranje. Starinske teme i stilovi pomlađuju se, a stilizirane riječi koriste za modernistički re-prezent. U otežavajućim okolnostima postmodernizma nastaju svako malo i

145


146

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Antun LUČIĆ

spretno i sretno umjetnički spletovi, uvodi u nove znakove vremena. Ima li razloga da su česti motivi zalaska, zatona, nevjernosti prilaska sunca zemlji, kopnu, horizontu? Zrake se pri izlasku sunca podižu, dohvaćaju čovjeka, a onda zasvijetle ideje koje nastanjuju ono što nazivamo vidni svijet.

Literatura: Josip Bratulić, Sjaj baštine, Književni krug, Split, 1990. Breviarium poeticum, priredili Stjepan Galić i Ilija Drmić, Biskupski ordinarijat Mostar – Crkva na kamenu, Mostar, 1999. Dubravko Brigić, Alfabet mrtvih ljudi, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996. Antoine Compagnon, Demon teorije, s francuskoga prevela Morana Čale, AGM, Zagreb, 2007. Zvane Črnja, Kulturna povijest Hrvatske, prvi svezak, Otokar Keršovani, Opatija, 1988. Mak Dizdar, Kameni spavač, Prva književna komuna, Mostar, 1974. Miroslav Džaja – Krunoslav Draganović, Sa kupreške visoravni, II. izdanje, RKT. Župni ured Otinovci-Kupres, Baško Polje – Zagreb, 1994. Thomas Stearns Eliot, Tradicija, vrijednost i književna kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1999. Dubravko Horvatić, Bašćina, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982. Ljubo Karaman, Baština djedova, pretisak izd. iz 1944., Školska knjiga, Zagreb, 1992. Ljubo Krmek, Drijen, Naklada DHK HB, Mostar, 2013. Milan Kundera, Umjetnost romana, s francuskoga preveo Mile Pešorda, „Veselin Masleša“ – Svjetlost, Sarajevo, 1990. Srećko Listeš, Čitanka svjetske književnosti 3, Školska knjiga, Zagreb, 2007. Nikola Martić, Sedmo godišnje doba, Svjetlost, Sarajevo, 1972. Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, I-IV, Marjan tisak, Split, 2004. Povijest hrvatskoga jezika, 1. knjiga: Srednji vijek, ur. Stjepan Damjanović, Croatica, Zagreb, 2009. Stanislav Šimić – Vladimir Jurčić, Izabrana djela, prir. Vlado Pandžić, Matica hrvatska u Sarajevu, „Svjetlo riječi“, Sarajevo, 2009. Petar Zoranić – Juraj Baraković, Djela, PSHK, Matica hrvatska, Zagreb, 1964.


Jelena LUŽINA, 147 Skopje (Makedonija)

HRVATSKA KNJIŽEVNOST NA MAKEDONSKOJ ĆIRILICI U spomen Gani Todorovskom1

Već na početku valja nastupiti posve deklarativno i konstatirati, ne bez zadovoljstva: hrvatsko-makedonske književne veze duge su, srdačne i iznimno sadržajne. Dobro, znam da netom ispisana rečenica nalikuje nekoj od onih standardiziranih/otrcanih retoričkih formula primjerenih takozvanom korektnom političkom govoru (žalosna je činjenica, uostalom, da se politika uvukla čak i u najintimnije zakutke naših života i postala mjerilom svih stvari!), ali je – ipak, ipak! – njezina semantika posve „točna“, autentična, čak i posve istinita. Naime, Hrvate i Makedonce oduvijek je spajalo takozvano „južnoslavensko pobratimstvo“, oblik fluidnog međuslavenskog zajedništva koje je desetljećima bilo u modi, te se čak proklamiralo i nekakvim kamenom temeljcem službene politike obiju zajedničkih im bivših jugoslavenskih država, danas nepostojećih. Doduše, u onoj prvoj Jugoslaviji, bivšoj-bivšoj kraljevini koja je bila utemeljena na trojednoj slovensko-hrvatsko-srpskoj narodnosnoj koaliciji, a tavorila je, s promjenjivom srećom, između signifikantnih godina 1918. i 1941., Makedonije i Makedonaca zapravo i „nije bilo“. Ne samo nominalno. Fatumsko i fatalno makedonsko pitanje bilo je i ostalo ozbiljan povijesno-politički 1

Gane Todorovski (1929.-2010.), pjesnik, prevoditelj, književni kritičar, povjesničar književnosti, sveučilišni profesor, član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti. Autor ili prireditelj više od dvije stotine knjižnih naslova. Dugogodišnji profesor novije hrvatske književnosti na Filolološkom fakultetu u Skopju (od 1954. do umirovljenja 1992.). Prepjevao više od stotinu poetskih knjiga (s ruskoga, hrvatskoga, bugarskoga, slovenskoga, srpskoga, albanskoga, engleskoga...). Sastavio i preveo/prepjevao čak dvije voluminozne antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva (prva je objavljena 1973., druga 1981.). Preveo neke od amblematskih djela hrvatske književnosti, među kojima i Mažuranićev ep „Smrt Smail-age Čengića“.


148

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jelena LUŽINA

gordijski čvor koji se desetljećima nemilice zapetljavao i zapetljavao, još je uvijek u iščekivanju kakvog-takvog raspletanja, po mogućnosti sretnijeg. U prvoj Jugoslaviji ovo komplicirano političko pitanje bilo je „apsolvirano“ na klasičan balkanski način: argumentima sile. U praksi, naime u procesu jugoslavenskog ujedinjenja iz godine 1918., makedonski je teritorij u priču uvršten kao srpski „po definiciji“: imenovan je Južna Srbija, Makedonci su obnoć prekršteni u Južnosrbijance, makedonska povijest prigodno je „redizajnirana“, a makedonski jezik detaširan u sferu čiste privatnosti (samo za kućnu upotrebu). Desetak godina kasnije (1929.), nakon što se konstatiralo da stvari s državom baš i ne idu kako bi trebalo, Kraljevina SHS preko noći je uvela diktaturu kao oblik vladanja i na brzinu je teritorijalno prepakirana prema slavnom banovinskom modelu, pri čemu je svaka od teritorijalnih jedinica, banovina, imenovana po dominantnoj joj rijeci. Pa je, recimo, Hrvatska postala „Savska“ (banovina) a Makedonci su postali „Vardarci“, naime žitelji Vardarske banovine. Goran Stefanovski, vrsni makedonski pisac s engleskom adresom, u sjajnoj se drami „Divlje meso“ (1980.) poigrava, pored ostalog, i ovim delikatnim tematom, te jednom od protagonista dopisuje dvije-tri izravne, britko-gorke replike o bizarnom identitetskom statusu zemlje u kojoj je svima naloženo da misle, postupaju i govore – vardarskobanovinski. Kad god su se na Balkanu dijelile karte – a dijelile su se često i svakakvim povodima – Makedoniju su zapadali sami okrajci, prazni punti, rekli bi igrači briškule i trešeta. Narodnosni status Makedoncima je priznat tek na avnojskom zasjedanju u Jajcu 1943. godine, a država im je, kao jedna od ravnopravnih konstitutivnih jedinica druge Jugoslavije, formalno-pravno ustanovljena i potvrđena nekih devet mjeseci kasnije, 2. kolovoza 1944., na blagdan Svetoga Ilije, na zasjedanju održanom u samostanu/manastiru koji se danas nalazi u Republici Srbiji. Makedonci su odmah, doslovce istoga dana, krenuli u stvaranje ključnih državnih institucija, za što je jedan od prioriteta bilo i otvaranje kompliciranog procesa normiranja/standardizacije makedonskoga književnog jezika. Jedva devetak mjeseci kasnije, u svibnju i lipnju 1945. godine, oficijalizirani su: inicijalna makedonska azbuka, prvi makedonski pravopis i gramatika makedonskoga književnog jezika. Time je književni makedonski jezik dobio sve pravne i lingvističke argumente na kojima se imao temeljiti njegov daljnji razvoj. Simbološke implikacije ovih činjenica prilično su emotivne, u najmanju ruku. Za zemlju koja je netom izlazila iz još jednoga od svojih povijesnih ratova, zemlju koja je ujesen 1944. godine sve svoje intelektualce humanističke profilacije mogla nabrojiti po imenu, a pisce već prstima jedne jedine ruke, bili su to herojski iskoraci od devet milja. Razumije se, makedonski pisci pisali su i prije nego im je jezik normiran/standardiziran te promaknut u službeni, državni i književni. Pisali su, naravno, zavičajnim svojim govorima, a stihove i proze zapisivali su – posve intuitivno – ispomažući


Jelena LUŽINA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

se proizvoljnim „adaptacijama“ pisama/azbuka susjednih ćiriličkih tradicija, jezika i država. Apsurdna je, ali i dirljiva činjenica da se narod čiji su sveci-prosvjetitelji Ćiril i Metod stvorili prvo slavensko pismo glagoljicu – a njihovi su joj učenici pridodali još i ćirilicu, drugo po redu slavensko pismo – te zapravo opismenili vascijeli slavenski svijet, da se upravo taj narod za svoje elementarno pravo na vlastito pismo i vlastiti jezik uspio izboriti posljednji od svih Slavena i da se to najposlije dogodilo pred samo sedamdesetak godina! Da, makedonska je ćirilica – ova koja se koristi i danas – službenim makedonskim pismom postala prije samo sedamdesetak godina! „Oj, Makedonijo, sa sudbinom periferije“ – veli u jednom svom stihu kronično ironični Gane Todorovski, jedan od najvećih pjesnika cijele makedonske književnosti, dugogodišnji profesor suvremene hrvatske književnosti na Skopskom sveučilištu, uporni i apsolutno superiorni prevoditelj najboljih hrvatskih pisaca i knjiga. Najbolji makedonski prevoditelj s hrvatskoga do dandanas. Znalac koji, dok je tekstove hrvatskih pisaca ispisivao makedonskom ćirilicom, te silne tekstove nije samo transponirao u drugi jezik, već ih je sustavno ugrađivao u kontekst cijele jedne kulture. Susretljivi knjižničari skopske Nacionalne i sveučilšne biblioteke, koji su mi pomagali pri pronalaženju i selektiranju podataka o makedonskim prijevodima hrvatskih autora, u jednom su trenutku zaključili kako je – izgleda – marljivi Gane Todorovski na makedonski jezik preveo barem toliko hrvatskih knjiga, tekstova ili pjesma koliko su, ukupno, preveli svi ostali makedonski pevoditelji s hrvatskoga. Sklona sam, međutim, tvrditi (čak i dokazati!) kako je – ne samo u kumulativnom smislu – Todorovski zapravo preveo više nego svi ti „ostali“. Što to, uopće, znači? Znači, najprije to, da je Todorovski, osim što je bio prokleto dobar pjesnik i više nego ozbiljan/odgovoran filolog (vrstan znalac nekoliko jezika), istovremeno bio i književni perfekcionist, ali i radoholičar. Njemu je prevođenje bilo više od profesije – bilo mu je izazov. Štoviše, bila mu je to strast! Naime, Todorovski nije prevodio „iz jezika“ (onako kako to, poglavito danas, čini najveći broj prevoditelja i kvaziprevoditelja koji se zabrinjavajuće umnožavaju), već – rekla bih – „iz kulture“. Nije prevodio samo značenja pojedinih riječi ili sintagmi, već je svim silama nastojao „uhvatiti“ i u makedonski jezik „prenijeti“ ono što stoji „oko“ ili „iza“ riječi, sintagmi, teksta kao cjeline. Književna teorija i teorija prevođenja to „oko“ ili „iza“ definiraju kao kontekst. Teorijska dramaturgija koristi izravniji pojam: podtekst. Valjda je, danas, već svakom „najobičnijem“ čitatelju bjelodano jasno kako autentično značenje svakog teksta jest uvjetovano/determinirano njegovim kontekstom, kontekstom koji ga zapravo artikulira. Značenje svake riječi, čak i svakog interpunkcijskog znaka, proizvod je konteksta u kojega su ta riječ i taj znak „umetnuti“, konteksta iz kojeg „proizlaze“. Prevoditelj koji ne razumije kontekst nije prevoditelj već poluhumanoidna inačica onoga što se u računalnim programima zove „Google translation service“ („instantly translates text and

149


150

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jelena LUŽINA

web pages...“ – stoji u priručnoj eksplikaciji). Svi mi znamo kako ovakve instantly opcije funkcioniraju u zbilji, te smo se zacijelo često susretali s njihovim humorističkim, grotesknim, najčešće tragikomičnim rezultatima. A susrećemo se, nažalost, s njima sve češće. Čak i u književnim prijevodima koji se, navodno, smatraju „ozbiljnima“. Gane Todorovski pripadao je generaciji koja se teško nosila s računalnim novotarijama pa se njima, uglavnom, jedva i koristila. Koliko znam, njegove su rukopisne ili strojopisne materijale u elektronski format prepisivali neki drugi ljudi. Prevoditelji njegova vremena i – osobito – njegova soja stihove su prevodili polako i promišljeno, nastojeći proniknuti ne samo u njihov metaforički/tajnoviti podtekst, već i svladati sve „piruete“ njihove forme (ritam, metar, rima...) koju, dakako, autor nije odabrao slučajno već se dobrahno namučio njome. Nadmudriti svaku od zamki svakog od stihova koje valja prepjevati na drugi jezik, a pritom još biti/ostati kreativan, te prevedenome stihu omogućiti da uistinu zazvuči kao stih (kao umjetnost riječi) – e, to se, sigurna sam, uistinu ne postiže instantly. Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, nanovo sam pregledala prepjeve nekolicine hrvatskih pjesnika kojima se Gane Todorovski bavio desetljećima, do kraja svoga života. Inače je, valja podsejtiti, s hrvatskoga prevodio dulje od pedeset godina, još od sredine pedesetih, da bi već u ranim šezdesetima objavio integralni prijevod kultnoga Mažuranićeva epa „Smrt Smail-age Čengića“ (1964.), dopunjen iscrpnim predgovorom i opsežnim rječnikom manje poznatih pojmova. Prelistala sam, ovih dana, taj prijevod ne bih li još jednom provjerila svoj davnašnji dojam o njegovoj izvrsnosti, te shvatila kako je taj dojam, danas, još intenzivniji od prvotnoga, stečenog prije gotovo četvrtine stoljeća kad sam „Smail-agu“ na makedonskom čitala prvi put. Obično se misli kako se prijevodi ovakvih književnih kapitalaca moraju ponavljati/ obnavljati svakih tridesetak ili pedesetak godina, kako bi slijedili prirodni razvoj jezika. Ali se ovo uvriježeno mišljenje zasigurno ne odnosi na prijevode najboljih književnih profesionalaca iza kojih – što nipošto nije nevažno – stoji i zavidna autorska bio-bibliografija. Jer i prijevod je, zaboga, autorsko djelo prve kategorije! Kad govorimo o Todorovskom i o njegovim prepjevima hrvatskih pjesnika, sa sigurnošću mogu posvjedočiti kako svaki od njih, koliko god godine prolazile, samo dobiva na značenju i na ljepoti. Mažuranićev je „Smail-aga“ tek jedan od eklatantnih dokaza. Todorovski je sastavio i minuciozno preveo niz opsežnih izbora knjiga hrvatskih pjesnika prema kojima je, najvjerojatnije, njegovao posebne sklonosti. Svakoj je od tih knjiga napisao i iscrpan predgovor ili pogovor u kojemu je nastojao ukazati na poetičke/stilske karakteristike njihovih protagonista: Nazora (1969.), Gorana Kovačića (1978.), Kranjčevića (1979.), Krleže (1979.), Kaštelana (1989.)... Otvarajući nasumce knjigu ovoga posljednjeg (makedonski joj je naslov „Raskrileniot pejač“), nenadano sam se suočila s prijevodom prastare Kaštelanove pjesme „Volio bih da


Jelena LUŽINA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

me voliš“: kratka pjesma, pjesmuljak od samo dva katrena, sve pažljivo rimovano i raznježeno iznad svih očekivanja. Nisam je čitala još od studentskih godina, kad sam je smatrala nimalo tipičnom za Kaštelanov prilično „kamenit“ poetski opus. Iskreno rečeno, čudila me već i sama činjenica da se pjesnik Kaštelanova formata i ugleda uopće upustio u pisanje tako lirske, nujne, intimističke, „ženske“, gotovo pa šlagerske pjesme. Jure Kaštelan bio mi je profesor teorije književnosti, izniman profesor kojeg sam tada doživljavala gotovo pa spomenikom koji hoda! A sad, pola stoljeća kasnije, čitam bravurozni makedonski prijevod iste te pjesme i zaključujem, ne bez oduševljenja, kako je ezoteričniji i raspjevaniji (nježniji) čak i od hrvatskoga izvornika. I kako u njemu nema baš ničega šlagerskog, dapače! Chapeau, dragi Gane! ✽ ✽ ✽

Bivajući, desetljećima, profesorom novije hrvatske književnosti, Gane Todorovski posve je prirodno postao i dugih godina ostao najinformiranijim, najkompetentnijim i aspolutno najvažnijim – usudila bih se čak reći i najangažiranijim! – makedonskim arbitrom za sva moguća hrvatska, hrvatsko-makedonska i makedonsko-hrvatska književna i kulturna pitanja. Tu svoju neformalnu prokroatističko-kroatofilsku misiju obnašao je samoincijativno i entuzijastički, u dobroj vjeri i iz najčistijih, gotovo pa romantičarskih pobuda. Diskretno. Bez zere klijentelizma, danas uglavnom nezaobilaznog u prevoditeljskim i izdavačkim aranžmanima: ja ću prevesti i objaviti tebe, pa ćeš onda ti mene, pa ćemo onda iznova... Provjerila sam on-line katalog zagrebačke Sveučilišne knjižnice i nisam, ali zaista nisam našla ni jedan jedini dokaz ovakve sorte. A i kako bih našla, kad je Todorovski prevodio ili mrtve hrvatske klasike, ili pak hrvatske suvremenike i prijatelje koji makedonski jezik zasigurno nisu znali, pa s njega i nisu mogli prevoditi. Godinama, do kraja života, Hrvatska i hrvatski fenomeni, ne samo književni, bili su temama ili barem natuknicama u svim našim sporadičnim razgovorima. Kad sam ga, nekom davnom zgodom i u strogo privatnom kontekstu, kuražno proglasila Posljednjim strossmayerijancem, dosjetku je prihvatio s osmjehom i doživio je kao kompliment. Čak mi se tako i potpisao na jednoj od posljednjih svojih knjiga. Todorovski je, ne samo kao dugogodišnji profesor hrvatske književnosti već i kao naglašeno angažiran intelektualac (koji se, ranih devedesetih, jedno vrijeme aktivirao čak i u dnevnoj politici), decentno ali i ustrajno pridonosio naglašavanju dviju važnih kulturno-povijesnih činjenica na kojima se, unekoliko, temelje tradicionalno dobri makedonsko-hrvatski odnosi. Obje su činjenice knjiške, dakako i književne. Prva je iz lipnja 1861. godine, kad je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer omogućio tiskanje glasovitoga zbornika makedonskih narodnih pjesama što su ga

151


152

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jelena LUŽINA

sastavili Konstantin i Dimitar Miladinov. Nakon više neuspjelih pokušaja objavljivanja u slavenskom svijetu – preciznije: u pravoslavnom/ćiriličkom dijelu toga svijeta – agilni je hrvatski biskup problem razriješio đakovačkim crkvenim novcem. Nakon što je u Beču upoznao mladoga Konstantina Miladinova i nakon što je vidio rukopis zbornika, biskup je zbunjenog sastavljača naprosto odvuko u Đakovo, tamo mu omogućio idealne uvjete za finalno uobličavanje i cizeliranje teksta, te preuzeo svu brigu oko njegova objavljivanja. Tiskanje besprijekornog izdanja ove kultne makedonske knjige završeno je 24. lipnju 1861. godine u Zagrebu, na ćirilici, u tiskari Ante Jakića. Stjecajem bizarnih povijesnih okolnosti, na njenoj je korici otisnut naslov „B`lgarski narodni pesni“, ali je to neka druga i nevesela priča o vječnim balkanskim nesporazumima... Sadrži 660 pjesama (više od 23.000 stihova), pristojnu količinu etnografskog materijala, čak i mali makedonsko-hrvatski rječnik (koji je Konstantin sastavio upravo u Đakovu). Da biskup Strossmayer nije organizirao njegovo tiskanje, zbornik bi možda iščezao u najdoslovnijem smislu. Odmah po njegovu izlasku, Konstantin Miladinov krenuo je ravno u mitski Stambol, ne bi li pomogao bratu koji se tamo našao u tamnici. Obojica su u toj tamnici umrla nepunih šest mjeseci kasnije, u siječnju 1862. Grob im se ne zna. Druga je činjenica iz 1939. godine i opet je vezana uz tiskanje još jedne slavodobitne makedonske knjige. Ovoga puta riječ je o prvotisku zbirke legendarnoga makedonskog pjesnika i sanjara Koste Soleva Racina, naslovljene profetskom metaforom „Beli mugri“/“Bijela praskozorja“. Zbirka je tiskana u samoborskoj tiskari Dragutina Špulera, u nakladi od 4.000 primjeraka, na ćirilici. Tiskanje je završeno 25. studenoga, nekon čega je cijelo izdanje distribuirano ilegalnim ljevičarskim/komunističkim kanalima koji su iznalazi svakojake načine da glavninu naklade dopreme do tadašnje Vardarske banovine. U kojoj je, naravno, knjiga unaprijed bila zabranjena. Jedan od „distributera“ bio je i Kole Čašule, makedonski pisac i Racinov suborac: 1942. godine obojica su bili zatočeni u susjednim ćelijama istog skopskoga zatvora i međusobno komunicirali morzeovim znakovima, kuckajući po zidu... U siječnju 1940. godine, negdje oko pravoslavnog Božića, kad studenti obično odlaze kući, neka mu je beogradska partijska veza povjerila kartonski kovčeg pun Racinovih knjiga, netom pristiglih iz Zagreba. Trebao ih je kamuflirati vlastitim studentskim udžbenicima i bilješkama, prenijeti ih u Skopje i predati na određenoj adresi. Zadatak je obavio uz dosta sreće i, prilikom primopredaje, nekako izmolio primjerak „Bijelih praskozorja“, dobio ga i čuvao... Nakon Čašuleve smrti, poklonila sam taj primjerak muzejskoj zbirci. Todorovski je – kao dugogodišnji profesor hrvatske književnosti, ali i kao pisac, k tomu i naglašeno angažiran intelektualac – u svakoj mogućoj prilici evocirao ove dvije nujne književnopovijesne priče o Hrvatima koji su, eto, makedonsku književnost i


Jelena LUŽINA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

makedonske pisce podržavali i onda kad su Makedonija, Makedonci i makedonska književnost bili ignorirani („nepostojeći“) u svakom pogledu. Tradicija tematskih odlazaka u Đakovo i u Samobor održavala se, godinama, uz njegovo neposredno sudjelovanje i/ili pod njegovim nenametljivim mentorstvom. U međuvremenu je superiorno prevodio i prevodio s hrvatskoga. Premda to nikad i nigdje nije eksplicitno rekao ili zapisao, potajice vjerujem kako je Gane Todorovski vjerovao da se makedonska književnost i makedonska kultura u odnosu prema hrvatskoj književnosti i kulturi trebaju odnositi za nijansu bliskije/„pobratimskije“ negoli prema ostalima. Kako, naime, u taj odnos, na neki suptilan i nevidljiv („poetski“) način, mora biti ugrađen i simbolički znak zahvalnosti za one dvije sudbinske knjige bez kojih makedonska književnost ne bi bila ovakva kakva jest. Todorovski je, mislim, bio „Posljednji strossmayerijanac“ i po tom „podtekstualnom“ vjerovanju kako u makedonsko-hrvatskim književnim i kulturnim relacijama mora biti i nekakvog „misionarstva“. Te kako bi inicijativa za to „misionarstvo“ sad imala biti na makedonskoj strani. Makedonsko-hrvatski književni kontakti bili su redoviti i kvalitetni i prije raspada bivše zajedničke države. S hrvatskoga se prevodilo puno, daleko više nego s drugih slavenskih jezika: po tri do pet knjiga godišnje. (Samo se još sa srpskoga prevodilo podjednako, u nekim razdobljima možda i za nijansu više.) Prevodili su se klasici, ali i suvremenici2. Prevoditelji su se regrutirali među najboljim makedonskim piscima, ali i sveučilišnim profesorima, povjesničarima književnosti, publicistima... Poeziju je, primjerice, maestralno prevodio i Aco Šopov, jedan od najvećih pjesnika makedonskoga jezika. Drame je, godinama, prevodio Ilija Milčin, vrsni glumac i redatelj, ali i profesor scenskoga govora... Neizostavno valja spomenuti iznimni prijevod Krležinih „Balada“, nesporan versifikatorski i apsolutan jezički podvig koji potpisuje pisac i književni povjesničar Georgi Stalev... Nekako u isto vrijeme, Stalev je maestralno preveo i Držićevu „Novelu od Stanca“, izvevši pritom još jednu od svojih prevoditeljskih meštrija koja se s renesansnim izvornikom nosi al pari. Ukratko, unutar targetiranih četrdeset godina – od 1950./1951. do 1990./1991. – hrvatska je književnost u Makedoniju i u makedonski jezik bila transponirana i plasirana prilično sveobuhvatno i, uglavnom, u iznimno dobrim prijevodima. ✽ ✽ ✽

Novi prevodilački val započeo je neposredno nakon ratova iz devedesetih. Ako je vjerovati kronologiji koju katalog skopske Nacionalne i sveučilišne biblioteke umije sastaviti „sam“ – a valjda mu treba vjerovati – prva hrvatska knjiga prevedena na makedonski nakon osamostaljenja obiju država jest poznata Sanaderova i Stamaćeva antologija hrvatske ratne lirike „U ovom strašnom času“. Objavljena je 1996. godine, u dobroj grafičkoj i tehničkoj opremi te u vrlo solidnom prijevodu vrsnoga

153


154

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jelena LUŽINA

makedonskog pjesnika Eftima Kletnikova. Izdavač je skopski „Zumpres“ i knjiga je, iako to u njoj nije formalno zapisano, objavljena uz hrvatsku financijsku podršku. Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Skopju bilo je vidno angažirano oko njezine distribucije, što je i logično za knjigu toga tipa, pa još i objavljenu upravo u to vrijeme, u tom strašnom času. Dvije godine kasnije, 1998., prevedene su i objavljene još dvije knjige oko kojih su se vidno angažirale Republika Hrvatska i njezino skopsko veleposlanstvo. Najprije je to bila knjiga predsjednika Franje Tuđmana „Povijesna sudbina naroda“, koju je (prilično rutinski) prevelo dvoje makedonskih novinara, izdavač je bio skopski Institut za nacionalnu povijest, a predgovor je napisao tadašnji makedonski predsjednik Kiro Gligorov. Iste godine, ali u izdanju Društva Hrvata u Makedoniji (i opet u prijevodu jednoga novinara), objavljena je memoarska knjiga Vjekoslava Luja Lasića „Pakao je počeo u Bleiburgu“. Za razliku od Tuđmanove knjige, koja je bila proslijeđena primjerenom promocijom i medijskom pažnjom, Lasićeva je ostala prilično nezapaženom. Hrvatski veleposlanik Miro Lasić obje je knjige darivao svim posjetiteljima svoga ureda (nekima i više puta), te ih raznosio i dijelio u svakoj mogućoj prilici. A onda se, između 2001. i 2005./2006. godine, zanimanje makedonskih izdavača za hrvatsku književnost (poglavito suvremenu/najsuvremeniju) naglo rasplamsalo. Te je u posljednjih desetak godina na makedonskom objavljeno gotovo jednako toliko knjiga koliko i za onih prvih četrdesetak godina, kad su se intenzitet i ritam prevođenja uglavnom mjerili godišnjom produkcijom od tri do pet prijevoda. A sad je, nakon 2005./2006. godine, postalo „uobičajeno“ i „normalno“ da se godišnje prevede po deset (i više) hrvatskih knjiga! Hrvatska književnost, kad je o makedonskoj ćirilici riječ, naglo je počela funkcionirati sukladno pravilima zakona velikih brojeva. A taj zakon, znamo, obvezuje na krajnju ozbiljnost u pristupu. Već i zato jer otvara (zapravo: nameće) neka logična pitanja na koja je, ponekad, teško odgovoriti istom mjerom. Naime, logično. Pokušajmo s pitanjima i odgovorima: Kojim bi se logičkim argumentima mogao objasniti nagli porast makedonskog interesa za suvremenu hrvatsku književnost? Pa još i danas, kad izdavačke kuće diljem Europe i svijeta sve većma reduciraju i svoje proizvodne programe, ali i naklade knjiga koje tiskaju? Je li nagli makedonski interes za prevođenjem hrvatskih pisaca potaknut intenzivnijom čitateljskom znatiželjom koja, dakako, uključuje i intenzivniju kupnju knjiga (i to upravo sad, dok realna kupovna moć pada li pada)? Na koji se način i iz kojih realnih izvora cijeli taj prevoditeljsko-tiskarski projekt uspijeva financirati? U kojoj je mjeri ekonomski održiv? Je li recentna prijevodna (hiper)produkcija podržana i odgovarajućom kvalitetom tiskanih prijevoda koji bi – teorijski – trebali biti barem toliko kompetentni koliko su bili prijevodi iz vreme-


Jelena LUŽINA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

na Gane Todorovskog, Georgija Staleva, Ace Šopova...? Tko su, uopće, svi ti novi makedonski prevoditelji s hrvatskoga, kako su se te gdje su se izvještili do mjere da se kompetentno mogu nositi s Krležinim „Povratkom Filipa Latinovicza“, paklenim govorom Držićevih protagonista ili hiperironijskim kontekstom/podtekstom Baretićevih, Tomićevih i čijih sve ne romana? I tako redom. Budući da je prvo među ovim ozbiljnim pitanjima odnosi na bit same pojave – naime, na pomalo tajanstvene razloge evidentnog rasta makedonskog prevoditeljskog i izdavačkog interesa za suvremenu hrvatsku književnost – valjalo bi se najprije pozabaviti njime. I odgovoriti nimalo romantičnom konstatacijom kako taj interes nije primarno književni (ili kulturološki), već je naprosto poticajni. Naime, nakon posljednjeg „velikog proširenja“ 2004. godine, kad je Europa dobila čak deset novih članica, namnožile su se svakovrsne europske zaklade i agencije koje, pored ostalog, potiču i kulturnu komunikaciju među zemljama članicama. Jedan od važnih oblika takve razmjene je i prevođenje književnih djela. Izdavači iz svih europskih zemalja munjevito su prepoznali stvarne potencijale ove velike književne razmjene. Poticaji namijenjeni književnom prevodilaštvu bili su iznimno zanimljivi. I još su uvijek takvi. U Europi je, danas, daleko isplativije/unosnije biti prevoditelj nego pisac. Zašto? Zato jer će, prevodeći knjigu od 250 stranica, prevoditelj zaraditi oko 3.000 eura (dobro, dio tog iznosa najčešće će „ispod stola tutnuti“ svome izdavaču, takva su nepisana pravila igre). Dok će pisac, ako bude imao sreće, za ustupanje autorskih prava za prijevod iste te knjige utržiti kojih 600 eura. Dobro, možda i kojih osam stotina. Nakladnici svih zemalja ujedinili su se u borbi za prevoditeljske poticaje i žestoko se bore za njih. Za promičbu i plasman knjiga koje će potom objaviti ne bore se ni približno tako. Ima knjiga – kvalitetnih, važnih, zanimljivih, potpisanih respektivnim autorskim imenima, ponekad čak i posve pristojno prevedenih – koje se, nakon tiskanja, prodaju u posve zanemarivom broju primjeraka. A potom se posve zaborave. Poticaji se znaju dobivati i izravno, od država čijim književnostima pripadaju prevođeni pisci. Hrvatska ih daje prilično i izdašno. Jest, oni su daleko manji od europskih, ali su uvijek dostatni da izdavač njima pokrije troškove pripreme i tiskanja knjige. Ostalo je šutnja, veli nesretni danski kraljević Hamlet. Prema podatcima izlučenim iz glavnoga kataloga skopske Nacionalne i sveučilišne biblioteke, tijekom posljednjih dvanaestak-petnaestak godina u Makedoniji je objavljeno gotovo 160 knjiga hrvatskih autora: poetskih, proznih, dramskih, za djecu i odrasle, pripovjedačkih i esejističkih, filozofskih i enigmatskih, svakakvih. Prevedeni su, po nekoliko puta, Slavenka Drakulić, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić, Renato Baretić, Robert Perišić, Sibila Petlevski, Miljenko Jergović, Ante

155


156

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jelena LUŽINA

Tomić, Drago Glamuzina, Goran Kalođera... Prevedeni je niz eminetnih hrvatskih pjesnika, od Matoša (kojega su prevodili još Gane Todorovski i Aco Šopov) do Čegeca, Stojića, Ostija, Biletića, Zvonka Makovića... Prevođena je i dramska/teatrološka literatura: čak šest Držićevih komedija i pastorala (knjiga koja je 2009. godine dobila DHK-ovu nagradu „Davidias“), niz Šnajderovih drama, Krleža, cijela jedna antologija nove hrvatske drame, po jedna teorijska/teatrološka knjiga Petra Selema i Vjerana Zuppe. Prevedeni su Žmegačevi i Paićevi eseji, nešto filmološke literature, čak i poznata Devideova haiku antologija (s hrvatskoga, ne s japanskog!)... Ove je knjige prevodilo/prevelo dvadesetak različitih prevoditelja i prevoditeljica. Budući da sam i sama jedna od njih, možda se ne bih smjela upuštati u ocjenjivanje njihovih uradaka. Svejedno, dužna sam najprije konstatirati kako je uistinu teško povjerovati da se – i to samo tijekom posljednjih dvanaestak-petnaestak godina u Makedoniji odjednom našlo čak dvadesetak prevoditelja i prevoditeljica koji u cijelosti ispunjaju ona dva najelementarnija preduvjeta prevoditeljskog zanata: a) jednakom perfekcijom vladaju jezikom s kojeg prevode, ali i jezikom na koji prevode, b) jednako dobro razumiju i hrvatski i makedonski književni, ali i kulturni kontekst, te prevođeni tekst mogu adekvatno i bez većih šteta „prebaciti“ iz jednog u drugi, omogućivši mu da i izvan svoga „nativnog“ jezika opstane kao književno umjetničko djelo (rekli bi fenomenolozi), odnosno kao umjetnost riječi, kako je govorila Zagrebačka stilistička škola. Da stvari s „prebacivanjem“ hrvatskih književnih umjetničkih djela u makedonsku ćirilicu baš i ne stoje najbolje, svjedoče mnogobrojni primjeri koje, barem u ovoj prilici, ne namjeravam citirati ili komentirati. Jer nije pristojno. Prepričat ću samo anegdotalne „posljedice“ vezane uz makedonski prijevod Baretićeva romana „Osmi povjerenik“, objavljenog u Skopju 2005. godine. Od tada – što znači: cijelih deset godina – pri gotovo svakom razgovoru s hrvatskim piscem kojega bi bilo dobro prevesti, ili s hrvatskim izdavačem s kojim pregovaram o ustupanju autorskih prava, uvijek slušam isto zloguko upozorenje: „Samo neka ne bude kao s Baretićem!“ U početku sam ignorirala tu famu oko Baretića, odlučivši da ne primam k srcu komentare ljudi koji ne znaju jezik prijevoda. Nisam, eto, vjerovala da se makedonska prevoditeljska fela proslavila upravo njime. A onda sam, prije nekoliko godina, ipak odlučila uzeti u ruke i taj „famozni“ prijevod „Osmog povjerenika“. I već na prvim stranicama sa zaprepaštenjem konstatirala kako uopće ne razumijem što čitam... A nije da ne znam jezik prijevoda. Pače, znam i jezik originala. „Google translation service“ – kako to gordo zvuči!


Zoltán MEDVE, Osijek 157

S RATIŠTA PREMA OTOKU Kratki pregled recepcije suvremene hrvatske proze u Mađarskoj1 Kontekst Po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji, tekstovi suvremenih hrvatskih autora ponovno se objavljuju u mađarskim prijevodima. Ali nakon stanke od nekoliko godina, književnost Hrvata stizala je u Mađarsku u zrakoprazan prostor, odnosno ostala je bez konteksta. Tijekom ratova gotovo su se posve izgubile – ne uvijek harmonične – uzajamne veze, ponekad sinkrone, ponekad asikrone naravi, koje su više stoljeća postojale s manjim ili većim prekidima. Čak se i za vrijeme socijalizma više znalo o književnosti susjedne države: između Hrvatske ( Jugoslavije) i Mađarske postojale su – osim u razdoblju kad su Mađari Tita nazivali „psom na lancu zapadnog imperijalista” – obvezne književne i kulturne veze. Tijekom toga su razdoblja na mađarskom jeziku objavljena djela estetske vrijednosti bez ikakvih aktualnih političkih sadržaja i to autora koji su već u Hrvatskoj (u tadašnjoj Jugoslaviji) bili kanonizirani (npr. čitava biblioteka Krležina stvaralaštva, Marinkovićev Kiklop) i autora za koje se slutilo da će ući, u najmanju ruku, u domaći kanon, primjerice: Luka, Kratki izlet i Izdajice Antuna Šoljana, Slamnigova Bolja polovica hrabrosti te Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka. 1

Pod nazivom „suvremena hrvatska proza” u ovom tekstu razumijevaju se djela nastala približno po svršetku ratova na području bivše Jugoslavije, objavljena na hrvatskom jeziku (i) u Hrvatskoj. Zbog potpunijeg uvida u kontekst, spomenuti su i neki tekstovi koji se neposredno bave ratom i posljedicama rata.


158

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zoltán MEDVE

Suvremena hrvatska proza u Mađarskoj Od 80-ih godina prošloga stoljeća suvremena mađarska književnost naglašeno se vraća tradiciji i književno-kulturnoj baštini modernizma kultnog časopisa Nyugata. U Mađarskoj je tradicija – u ovom slučaju pitanje jezika i problematika (ne)mogućnosti pričanja priče na pouzdan način – ostala temeljna podloga. Hrvati su umjesto tradicije uveli nove teme: pojedinac izvan klape, grad kao temeljna tematska okosnica priče, intermedijalna uplitanja u tekst, poigravanje jezikom, korištenje jezika drukčijeg od onoga kanoniziranog, ironičan način mišljenja itd. U mađarskoj prozi naglasak se potpuno prebacio s pitanja „što“ na pitanje „kako“, tj. „može li autor uopće (pouzdano) ispričati priču“? U ovaj je „epistemološki” kontekst mađarske književnosti nakon više godina prisilne stanke stiglo hrvatsko ratno pismo u širokom značenju riječi, u vezi s čim je mađarska recepcija bila nepripremljena, na početku djelomice čak i nemoćna: kritičari nisu imali odgovarajuću terminologiju za takve tekstove i nisu našli prikladan pristup tekstovima strogo mimetičke naravi. Ta su prva djela bila Balkán expressz (1995., Balkan ekspres), A légynek sem ártanának (2005., Oni ne bi ni mrava zgazili) Slavenke Drakulić, A feltétel nélküli kapituláció múzeuma (2000., Muzej bezuvjetne predaje) i A fájdalom minisztériuma (2008., Ministarstvo boli) Dubravke Ugrešić, te Jergovićev Szarajevói Marlboro (1999., Sarajevski Marlboro). Kontinutitet između prijeratne i poratne hrvatske proze u Mađarskoj je osiguran nešto kasnije objavljivanjem romana Jadranske trilogije Nedjeljka Fabrija, i to za razdoblje duže od desetljeća (1994.-2006.). Objavljivanje spomenutih djela u mađarskom prijevodu usmjeravalo je, čini se, duže vrijeme daljnju sudbinu hrvatske proze u Mađarskoj: žensko pismo i tradicionalniji način pisanja, odnosno povijesninovopovijesni romani čak i sada su prisutna štiva u Mađarskoj.2 Drakulić, Ugrešić i Jergović bili su najpoznatiji i u prijevodima najčešće objavljivani ovdašnji suvremeni autori u Europi na prijelomu stoljećâ i tisućljećâ. Knjige Slavenke Drakulić Balkan ekspres i Oni ne bi ni mrava zgazili Mađarima su bile zanimljive prije svega zbog tzv. dokumentarnosti i svjedočenja: mađarski su čitatelji iz prve ruke mogli čitati o ratnim užasima, odnosno u knjizi Oni ne bi ni mrava zgazili o ratnim zločinima i zločincima. Potonja je knjiga, djelomice i zbog nagrade „Za europsko sporazumijevanje” 2005. godine, vrlo brzo objavljena na mađarskom 2

Suvremeno hrvatsko pjesništvo – djelomice u skladu s frazom „među oružjem muze šute” – puno je slabije predstavljeno u mađarskim prijevodima. Dosad su objavljene sljedeće zbirke pjesama: Branko Maleš – Valóság elleni gyakorlatok (2005., Vježbe protiv stvarnosti – izbor pjesama mađarskoga priredivača); tri antologije – Magánszférák reinkarnációja (2002., Reinkarnacija privatnih sfera – suvremeni hrvatski pjesnici-kvorumaši), A melankólia krónikája (2003., Kronika melankolije – antologija postmodernističkih hrvatskih pjesnika), A káosz vigasza (2009., Utjeha kaosa – prijevod Mićanovićeve antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva).


Zoltán MEDVE

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

jeziku3. Balkan ekspres prvo je izvješće mađarskim čitateljima o tomu što se događa s ljudima na ratištima i u pozadini ratišta. Knjiga ima snagu, uvjerljiva je, ali i u vezi s njom naglašeno vrijedi fraza po kojoj se rat ne može razumjeti dok se ne iskusi, bez „povijesnog trenutka“. Stoga će, čini se, knjiga S. Drakulić – suprotno hrvatskoj recepciji4 – Mađarima ostati, prije svega, u vidu svojevrsnog dokumenta o danom povijesnom vremenu, o jednom konkretnom ratu u susjednoj Hrvatskoj, ali ipak u drugoj državi. Druga knjiga S. Drakulić, Oni ne bi ni mrava zgazili, mađarskim će čitateljima ostati kao „subjektivni” dokument u kojemu se promišlja o etičkim problemima konkretnog rata: sam rat strancima, u biti, neće nikad biti razumljiv. Osobitost knjige – barem za mađarske čitatelje – jest u tome što Drakulićeva kao da pokušava razumjeti sudbine pojedinaca, s bilo koje strane. Srž ženskog pisma Slavenke Drakulić (ženstvenost, [žensko] tijelo, tjelesnost, bolest, sila, silovanje, muka itd.) u Mađarskoj je, međutim, sasvim nepoznata: nešto je posljednjih petnaestak godina nadoknađeno objavljenjem njezina romana Frida, avagy a fájdalomról (2012., Frida ili o boli), ali zbog ranijih knjiga S. Drakulić Balkan Ekspres i Oni ne bi ni mrava zgazili s jedne strane te, s druge strane, zbog objavljivanja Fride ili o boli na mađarskom jeziku u ne baš najprikladnijem trenutku,5 dominantnim će se autoričinim temama i dalje smatrati rat, zločin, psihologija i psihosociologija zločina. Romani Dubravke Ugrešić o nostalgiji, izbjeglištvu, o očajničkom i ogorčenom traženju, u biti, nemogućeg azila – Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli, kako i sama spisateljica kaže – nisu bili nepoznati struci i zainteresiranoj čitateljskoj publici u Mađarskoj: prvo, njezin patchwork roman Štefica Cvek u raljama života objavljen je na mađarskom jeziku čak u dva prijevoda (Stefica Cvikli az élet karmai közt [1989.] i, iz nepoznatog razloga, 15 godina kasnije u sasvim novom prijevodu pod naslovom Štefica Cvek az élet sűrűjében [2004.]); drugo, rat i posljedice rata6 izazvale su slične rekacije u djelima jednoga od najoriginalnijih mađarskih suvremenih autora iz Vojvodine, Ottóa Tolnaija. Temeljna je razlika u poimanju rata između dvoje autora u tome što Tolnai na izgubljenu Jugoslaviju gleda s unutrašnje pozicije njegove sadašnje inkluzivnosti, dok Ugrešićeva bivšu Jugoslaviju razmatra izvana, iz 3 4 5

6

Knjiga je zbog žurbe u mađarskome prijevodu objavljena s engleskoga jezika. V. na primjer odgovarajuća poglavlja u knjizi Andree Zlatar Tekst, tijelo trauma i Helene Sablić Tomić Intimno i javno, odnosno Gola u snu. U to je vrijeme u Mađarskoj prikazivan film Julie Taymor o Fridi Kahlo (Frida: Bringing Frida Kahlo’s Life and Art to Film), a nedavno su objavili i knjigu Francisca G. Haghenbecka pod naslovom Hierba Santa. El libro secreto de Frida Kahlo na mađarskome. Prije svega emigracija: kao u slučaju mađarskih političkih izbjeglica nakon mađarske revolucije 1956. godine, pa sve do promjene političkoga sustava 1989. godine.

159


160

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zoltán MEDVE

egzila, ali iz perspektive svoje bivše inkluzivnosti te se u sadašnjem odnosu prema Jugoslaviji naslanja na prošlost. Tolnai može sačuvati svoj identiet čak i u promijenjenim kulturnim okolnostima, a Ugrešićeva nastoji sačuvati svoju kulturu u promijenjenim okolnostima svoga identiteta. U romanu Muzej bezuvjetne predaje autorica „ženskoga pisma” piše poseban autorefleksivan autobiografski esej-roman na intiman način, u prvome licu jednine, kao i u Ministarstvu boli. U prethodnom se romanu bavi pamćenjem, ulogama predmeta iz virtualnih i realnih muzeja prošlosti, pitanjima vrijednosti autobiografije i društvene, političke zabrane te stalno razmišlja o životu u emigraciji – što je, kao općenit ljudski osjećaj, poznato Mađarima prije svega iz vremena emigracije poslije mađarske revolucije 1956. godine. Naravno, u Hrvatskoj se knjiga interpretira na sasvim drukčiji način i u širemu, Mađarima pomalo stranom, kulturološko-umjetničkom kontekstu.7 Ministarstvo boli obrađuje istu, Mađarima poznatu, temu na blaži način, s malo mirenja sa situacijom – „beletristička poetika“ i pojavljivanje autoričine svakodnevice te moguće fikcije mađarskom čitatelju knjigu ne čine samo izvješćem o „izgubljenom identitetu“ nego i zanimljivim štivom lijepe književnosti. Nostalgija Jergovićeva Sarajevskog Marlbora takozvana je simulakralna nostalgija (Oraić Tolić): reflektivna, osobna, neizlječiva. Čežnja je to za izgubljenom i cjelovitom stvarnosti, koju autor zamjenjuje s posebnom, nadrealističnom, a ipak najrealističnijom realnošću rata. Jergovićev stav ili, bolje rečeno, osjećaj prema događajima koji izazivaju novele, mađarskim čitateljima poznat je iz cijele mađarske povijesti, iz neuspješnih sudjelovanja u ratovima i iskustava raznih pobuna, a zadnje neuspjele protiv sovjetskog sustava 1956. godine, pa su tako i recepcije Sarajevskog Marlbora bile pogodne. Tome u prilog ide činjenica da je o Sarajevskom Marlboru objavljen najveći broj kritika u Mađarskoj. Svi tekstovi o toj knjizi ističu dvije rečenice iz novele Biblioteka: „U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno.”8 Drugi, u svakom tekstu citiran dio, iz njegove je novele o čuvenoj i u ratu uništenoj sarajevskoj knjižnici: „nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala”. Većina mađarskih recenzenata pozornost čitatelja skreće i na razne mentalitete koji postoje jedan pokraj drugog, pomoću kojih autor opisuje šarene – a u dubini ne baš tako mirne – mikrosvjetove jednoga područja. 7 8

V. npr. analizu Vladimira Bitija pod naslovom „Rasuta bašćina“ u knjizi Doba svjedočenja. Spajanje pamćenja s torbama stalno se pojavljuje gotovo u svim poslijeratnim knjigama i tekstovima D. Ugrešić; stranim čitateljima to tako postaje stanovitim motivom suvremene hrvatske književnosti.


Zoltán MEDVE

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Osim književno-estetičkih i teorijskih razloga (reflektivnost, blaga ironija itd.), u prilog knjizi ide i njezina struktura koja dopušta da se knjiga čita po redu, kao svojevrstan roman, kao niz spojenih novela, ali i neodređenim redoslijedom, dakle kao zasebne novele. Prema mišljenju hrvatskoga izdavača, Sarajevski Marlboro Mađarima može biti osobito zanimljiv i iz povijesnih razloga: u Jergovićevoj knjizi riječ je o osamljenom narodu koji se, s povijesne točke gledišta, može usporediti s Mađarima.9 Osobito zbog jezika svojih proznih djela – kao što su primjerice Inšallah, Madona, inšallah, Dvori od oraha itd. – Jergović nije prevodiv bez značajnih gubitaka. Osim nekoliko pripovijedaka koje su bile razbacane po mađarskim književnim časopisima, samo je njegov (ne baš najbolji, ali barem prevodiv) roman Ruta Tannenbaum (2009.) objavljen u mađarskome prijevodu – i ostao bez važnijih refleksija.10 Nizu djela poratnoga pisma pripada Perišićeva zbirka urbanih pripovijedaka Köpd le, aki rólunk kérdez (2009., Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas), koja je u Mađarsku ušla u najveći zrakoprazni prostor. Poratna tematika, kojoj se pridružuje urbana proza s posebnom splitskom subkulturnom uporabom jezika, koji je potpuno nepoznat u Mađarskoj, ne privlači mađarsko čitateljsko zanimanje, štoviše, u najgorem slučaju čitatelja čak udaljuje od suvremene hrvatske urbane fikcionalnepolufikcionalne proze – jer se zbirci u Mađarskoj nije mogao naći ni sadržajni niti jezični kontekst. Jedina je polazna točka mogla biti formalna strana pripovjedaka: kratke su priče zapadne tradicije (Hemingway, Carver, Welsh itd.) – ali s tim se mađarska kritika nije mogla autentično približiti Perišićevim tekstovima. Sasvim je drukčija situacija s novopovijesnim romanima iz Jadranske trilogije Nedjeljka Fabrija (Város az Adrián, 1994. – Vježbanje života; Bereniké fürtje, 2004., – Berenikina kosa; Triemeron, 2006.), koji obuhvaćaju više stoljeća hrvatske povijesti, sve do poratnoga vremena (intertekstualne Smrti Vronskog nema na mađarskom). Svijet je romana, zbog zajedničke povijesti Hrvata i Mađara, ovdje barem djelomice – osobito tematika Vježbanja života, te su dijelom zbog prvoga, cijenjenog dijela, manje-više bili čitani i ostali romani trilogije. Poetika Fabrijeva romana u mađarskoj je književnosti također poznata: u Mađarskoj su se oko prijeloma prošloga stoljeća pojavili romani povijesne, odnosno kvazipovijesne tematike.11 Osobito niz romana jednoga mađarskog autora (Lászla Mártona) ima vrlo sličnu poetiku vrlo sličnu Fab9

10 11

Razlika je slična razlici između vrsta „Marlbora“ u raznim zemljama: svugdje se prodaje pod istim nazivom, ali u svakoj zemlji ima poseban okus prilagođen hrani, pićima i navikama određena naroda. Dugo se razmišljalo o mađarskom prijevodu Jergovićevih Dvora od oraha, ali na kraju se odustalo zbog autorova jezika. Povijesnim romanima najklasičnije poetike i naracije u Mađarskoj pripada nezapažen roman Veljka Barbierija Én, Jupiter fia Dioklész (2009., Ja Dioklo Jupitrov sin).

161


162

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zoltán MEDVE

rijevoj – razlika između dva autora jest u njihovim drukčijim pogledima na povijest, koji pak pogledi, prije svega, proizlaze iz drukčijeg povijesnog statusa dviju država: Fabrijevi novopovijesni romani imaju ontološku, dok Mártonovi kvazipovijesni romani epistemološku podlogu. Promatrajući suvremenu hrvatsku proznu produkciju u mađarskom prijevodu, može se zaključiti da se tematski preokret u hrvatskoj književnosti pojavio objavljivanjem tri romana: Illés próféta széke (2007., Elijahova stolica) Igora Štiksa, Város a tükörben (2009., Grad u zrcalu) Mirka Kovača i Banyatanya (2012., Baba Jaga je snijela jaje) Dubravke Ugrešić.12 Štiksov roman kao da zatvara seriju ratnoga romana i istovremeno otvara put prema drukčijem, obuhvatnijem razmišljanju o ratu, o ulozi i sudbini pojedinaca u njemu. Pomoću Edipova i biblijskih pratekstova, autor (zapravo bilo koji) je smjestio rat, s jedne strane, u širi kulturno-književni kontekst, a s druge strane u kontekst traženja identiteta koji je poznat svakoj nacionalnoj književnosti, odnosno u kontekst književnog toposa o sudbini i kobi pojedinaca. U romanu Baba Jaga je snijela jaje D. Ugrešić potpuno odstupa od ratne-poratne tematike takozvane „jugonostalgije”,13 konfiskacije povijesti, života u egzilu, ozlijeđenog-povrijeđenog identiteta te se vraća predratnoj duhovitoj i razigranoj, a sad i post-postmodernističkoj poetici koja je Mađarima dobro poznata. Neprevodiv naslov u mađarskom prijevodu (Banyatanya: otprilike – „Stanište vještica”) naglašava baš duhovitost i razigranost romana, ali se zajedno s tim posve gubi kulturološka aluzija i (malo ironičan) slavenski karakter romana. U romanu novog-starog početka D. Ugrešić će se nastaviti na nit koja je bila izgubljena neko vrijeme, i mudrom će ironijom i čiatelja i sebe osloboditi tereta povijesti ili politike, suočujući i suočivši se s procesom starenja. Roman Mirka Kovača Grad u zrcalu treći je dio njegove trilogije, odnosno „kvartet” zajedno s posthumnim romanom Vrijeme koje se udaljava.14 Poetika Grada u zrcalu u neku je ruku slična poetici novopovijesnog romana: laicizira povijesne događaje, čini ih osobnim, štoviše, povijest je prisutna samo kroz autora-naratora. U romanu, zbog njegove reflektirane deiktičnosti koja je u mađarskoj književnosti 12 13 14

Otprilike od vremena tih triju romana, neposredna sadržajna usporedba djela suvremenih mađarskih i hrvatskih proznih produkcija postat će (još) manje plodna. U zbirci eseja Kultura laži, koje u cjelini nema u mađarskome prijevodu, polazna je autoričina točka citat poznatoga mađarskog pisca-Europljanina, Györgyja Konráda. Romani Vrata od utrobe, Kristalne rešetke i Vrijeme koje se udaljava nisu prevedeni na mađarski. U godini takozvane promjene političkoga sustava, objavljen je njegov roman Bevezetés a másik életbe (1989., Uvod u drugi život), 2004. godine Malvina Trifković életrajza (Životopis Malvine Trifković), koji je bio napisan, i objavljen, puno ranije (1971.), te 2012. godine zbirka pripovijedaka Nives Koen rózsái (Ruže za Nives Koen).


Zoltán MEDVE

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

poznata i često primijenjivana autorska strategija, društvo, kritika društva, povijest i politika gotovo da nemaju nikakvu ulogu. Nažalost, usvakom Kovačevu djelu neizbježan je gubitak: u prijevodu na mađarski nemoguće je preobraziti autorov šarolik jezik koji čitatelja posredno, uporabom miješanih jezika i lektova, upozorava na to da su nacije, u biti, jednake glede svijesti o izgradnji mitova, a mitovi lako mogu postati opasni kao idealna sredstva za sukobe i zločine.15 Zahvaljujući mađarskoj biblioteci „Bora – ženska proza s juga” i biblioteci svjetske književnosti „JAK Világirodalmi sorozat”, u mađarskim je prijevodima dosta dobro predstavljeno suvremeno hrvatsko žensko pismo koje je u hrvatskoj književnosti oduvijek bilo puno jače od mađarskoga, i zbog toga više kanonizirano negoli u Mađara.16 Djela koja su do sada objavljena u biblioteci „Bora” (Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli, Irena Vrkljan: Selyem, olló – Marina, avagy az életrajzról [2009., Svila, škare – Marina ili o biografiji], Daša Drndić: Leica formátum [2010., Leica format], Olja Savičević Ivančević: Lehet, hogy novella [2010., Nasmijati psa] i JAK (Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života, Vedrana Rudan: Fül, gége, kés [2006., Uho, grlo, nož]), na prikladan način reprezentiraju šarenu paletu tekstova važnijih hrvatskih spisateljica. Najnovija je knjiga u nizu ženskoga pisma izvan te biblioteke knjiga Julijane Matanović Miért hazudtam nektek (2014., Zašto sam vam lagala).17 Dva osnovna teksta modernoga hrvatskog ženskog pisma Svila, škare i Marina ili o bibliografiji Irene Vrkljan, koja su u mađarskom prijevodu objavljena s velikom kašnjejem, 2004. godine, dobila su afirmativne i kontekstualizajuće kritike te su se postupno čak i „integrirala” u suvremenu mađarsku književnost, primjerice preko Esterházyjevih pozivanja na njih. Tematika djelâ Daše Drndić Leica format, Sonnenschein i djelomice Április Berlinben18 (2014., April u Berlinu) dobro je poznata mađarskim čitateljima, između ostaloga i preko tekstova jednoga Imre Kertésza od 15

16 17 18

Šarolikost jezika gubi se i kod Jergovića koji se obraća turcizmima s namjerom da prikaže, malo u skladu s postmodenističkim poetikama, važnost razlike između kultura. U vezi s jezikom puno se gubi i kod romana Baba Jaga je snijela jaje D. Ugrešić, i to prije svega ironija: na mađarskom se često ne zna u odnosu na što se pojavljuje ironija – iako je gubitak puno manji nego u slučaju njezinih romana s tematikom egzila i traženja identiteta. Situacija se, čini se, mijenja: unatrag nekoliko godina i u Mađarskoj se može govoriti o sve jačoj prisutnosti ženskog pisma. Autorica i njezin roman mogli bi biti poznati mađarskoj publici: pečuško Hrvatsko kazalište 2002. godine je s uspjehom predstavilo monodramsku verziju romana J. Matanović. Roman je objavljen na mađarskome za vrijeme pisanja ovoga teksta: sluti se da bi, zbog laganijeg načina pisanja, April u Berlinu mogao postati najčitanija autoričina knjiga u Mađarskoj: u romanu se fikcija i fakcija većinom ne miješaju; autorica svoju konstantnu temu povezuje s događajima vlastita života i svojim razmišljanjima.

163


164

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zoltán MEDVE

kojih je neke moguće čitati i u hrvatskim prijevodima. Tekstovi D. Drndić ekstenzivniji su od Kertészevih: u nje se pojavljuje povijest 20. stoljeća, Europa, Balkan, Amerika i Kanada, na stranicama teksta Leica format susrećemo čak i poznate likove mađarske povijesti: Ferenca Deáka, Gábora Barossa, Jánosa Kádára... Autorica kao „autsajder” i „voyeur” s osjećajima čvršće sudi o nacizmu, fašizmu i holokaustu, nemilosrdnije opisuje užase toga razdoblja od involviranog Kertésza, koji je pak u svojim knjigama apstraktniji te se intezivnije spušta u dubinu psihe pojedinaca-žrtava. Zbog narativna postupka „stream of consciousness”, Leica format i Sonnenschein – a potonji je naslov posebna mješavina romana, pjesništva, „oralne historije” i filozofije povijesti – nisu laka štiva, smatra mađarska kritika. Ni Drndićeva, ni sljedeća autorica, Olja Savičević Ivančević, nisu reprezentativne autorice klasičnoga ženskog pisma (paradigma Dragojle Jarnević i Irene Vrkljan), prije pripadaju, zajedno s Ivanom Sajko19, spisateljicama „čvrstog”, odlučnog, „muževnog” usmjerenja, autoricama koje odstupaju od pisanja konvencionalna ženskog pisma. U zemlji nagrađena zbirka pripovijedaka Olje Savičević Ivančević Nasmijati psa na mađarskom je objavljena pod naslovom prve novele u zbirci: Lehet, hogy novella (Moglo bi se reći da je ovo novela). Naslov epistemološke naravi i književnoteorijske „kvake” uputit će pažljivu mađarsku čitateljsku publiku na to da prisutnost moderne/suvremene hrvatske proze u mađarskim prijevodima nije potpuna, nedostaje najmanje jedan utjecajan naraštaj: naraštaj Quoruma, čiji je kasniji izdanak zbirka pripovijedaka Nasmijati psa. Unatoč tomu da se u Mađarskoj ne zna puno o poetici, o razdoblju i autorima kratke priče kvorumaša20, knjiga je Olje Savičević Ivančević ugodno i opušteno štivo s manjim estetskim i tehničkim neravnomjernostima, ali je, slično Perišićevoj spomenutoj zbirci, također ostala bez konteksta. Drugi autor pomoću koga bi se moglo barem nešto pokazati od poetike generacije kvorumaša i preživljavanja te poetike jest Senko Karuza. Njegova zbirka izabranih kratkih priča na mađarskom jeziku objavljena je pod naslovom Szigetlakók (2012., „Otočani“). Kratke priče zbirke koja sadrži isključivo tekstove S. Karuze s tematikom života na otoku izabrao je mađarski priređivač. Ne znajući o drugim njegovim djelima (npr. o knjigama Ima li života prije smrti?, Kamara obscura, Busbuskalai21), mišljenje nekih pripadnika mađarske čitateljske publike o pričama zbirke Otočani jest da u njima autor ima pomalo nacionalističke stavove. Izbor tekstova S. Karuze, koji je do sada u Mađarskoj nepoznat, obilježava sklonost da čitateljevu 19 20 21

Njezin se dramski test Žena bomba može čitati na mađarskom u antologiji suvremenih hrvatskih drama Tranzit (2012.). Pjesništvo kvorumaša nije potpuno nepoznato Mađarima (v. drugu bilješku u ovom radu). Jedino njegova novela Krokodil objavljena je u segedinskom književnom časopisu „Tiszatáj“.


Zoltán MEDVE

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

recepciju usmjerava tematika kratkih priča te da se ne zapaža blaga (samo)ironična poetika, na prvi pogled, zatvorene tematike kratkih priča. ✽ ✽ ✽

Svakako valja spomenuti neka djela suvremene hrvatske proze, koja su zbog lokalne suradnje i poteškoća u raspačavanju jedva stigla do šire čitateljske publike. Riječ je o „radionicama“ pečuškog i segedinskog književnog časopisa „Jelenkor“ i „Tiszatáj”, odnosno o trudu filozofskih fakulteta ovih gradova. U Pečuhu su u okviru zajedničkog projekta s osječkom Književnom revijom, „Baranya&Slavonija”, objavljene tri antologije: već spomenuta antologija postmodernističkih hrvatskih pjesnika Kronika melankolije, panorama slavonskih kratkih priča És a Dráva csak folyt (2005., Tekla rijeka Drava) i antologija suvremenih hrvatskih drama iz razdoblja tranzicije (Tranzit, 2012.). U Pečuhu su objavljene zbirke pripovijedaka osječkog autora Stjepana Tomaša Rendhagyó gyónás (2002., izbor novela većinom klasične naracije iz Tomaševih zbirki Noćni posao i Odnekud dolaze sanjari) i zbirka novela djelomično fantastične poetike, također Osječanina, Josipa Cvenića Word Perfect mesék (1995., Word Perfect price). U Segedinu su izdali mađarski prijevod eskapističkih „borhesovskih“ novela Roberta Mlinarca Álomszövők (2003., Tkači snova). ✽ ✽ ✽

Suvremena hrvatska proza u mađarskim prijevodima trenutno kao da nas prati s ratišta prema otoku, iako putove ponekad ne znamo. O proznoj produkciji suvremenih hrvatskih autora mađarska čitateljska publika putem prijevoda još uvijek dobiva fragmentarnu i slučajnu, nepotpunu, ponekad čak i lažnu sliku. Ali s obzirom na to da do prije desetak-petnaestak godina u Mađarskoj puno čitatelja nije znalo ni što je hrvatska književnost, zapravo nemamo ozbiljnog razloga za zabrinutost: čini se da će suvremena hrvatska proza u Mađarskoj postupno postati nezaobilazni dio cjelokupne prevedene književnosti.

165


166 Šimun MUSA, Mostar

PJESNIŠTVO KREŠIMIRA ŠEGE Pjesništvo Krešimira Šege predstavljeno je sa šest zbirka pjesama čiji stihovi artikuliraju skladnu cjelinu slike i misli tvoreći dojmljivu ritmiku u kojoj magijom lirizma stvari podiže na razinu simbola, a pojedinačne istine i znakove ljepote na razinu univerzalnosti. U težnji za zgusnućem, on reducira iskaz dajući kratkim i lapidarnim stihovima estetski relevantan biljeg. Ključne riječi: pjesništvo, zbirka, estetski sklad, slika...

Pjesničko djelo Krešimira Šege1 zasniva se na ontološkoj punoći, semantičkom zgusnuću i estetskoj cjelovitosti vodoravnice koju određuju zemlja, kuća, majka, narod, zavičaj, stećak, sve ono biljno raslinje na kršu: murva, smokva, bajam, jasen, kao i vodoravnice sapete povijesnom sudbom martirijskog hoda pjesnikova naroda. Na toj stazi, što je nazvasmo vodoravnicom, diže se okomica, prkosna nepokornica koja, svjedočeći nepokolebljivu uspravnost, okrenutost u visine, znači uzvišenost duha i etički imperativ čovjeka. U tim koordinatama Šego gradi pjesme – izriče svoje što i svoje kako. Za takvo držanje, za nepotkupljivo jastvo, za uspravnost kičme, ne treba puno – dosta su dvije stope, sinu mi reminiscencija na J. F. Pločara: ...da čovjek može stajati da može uspravan sanjati... za klečanje treba više za gmizanje najviše. 1

Rad se znatnim dijelom zasniva na članku Pjesništvo Krešimira Šege, „Hrvatska misao“, Sarajevo, nova serija, br. 35-36-37/26, 2005., str. 104-115.


Šimun MUSA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

------------------Ali za stajanje je dosta dvije stope zemlje i jedan jarbol htijenja. (Svak ima jedan ranjavi obujam, J. F. Pločar) Šegin poetski opus2 sadrži šest stihozbirki (Žeđ pojilišta, 1973.; Stojna kuća, 1983.; Vrijeme letjelica, 1987.; Hrvatska tišina, 1992.; Svijeća pod križem, 1994., stihozbirka izabranih pjesama; Zavjetni kovčeg, 1999.), koje će odrediti vrhunce Šegine pjesničke riječi što je trajala tri desetljeća u okviru njegova četrdesetogodišnjeg književnog rada. Šegino je lirsko pletivo koncizno, jednostavno, ali duboko sugestivno i to već od prvih pjesama. Izraz mu je lišen deklamatorsko-patetične fraze, uvijek svjež i neposredan, a ideja pjesme neskriveno oplemenjuje čovjeka i svijet. Krešimir Šego Ova poezija odzvanja melankolijom nad prolaznošću života, ali i stoičkom porukom subjekta što se podigao iznad jeftine trivijalnosti i prkosi svojim viteštvom. Takav osjećaj hrabri, a misao snaži: smjelije se nadamo, podnošljivije dvojimo, pouzdanije ustrajavamo. Pjesnik je, proživljavajući život puninom srca i dubinom duha, pronašao 2

Krešimir Šego rođen je 1950. u Međugorju. Osnovnu školu završio je u Međugorju i Čitluku, srednju u Čapljini, a studij sociologije na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu. Radio je kao novinar u Sarajevu, profesor i ravnatelj Gimnazije u Čitluku, bio je glavni urednik književnog časopisa Most u Mostaru te Glasnika mira – Međugorje. Također je bio pokretač i urednik dječjih časopisa Cvitak i Školarac. Bio je angažiran i u tijelima vlasti kao ustrajan i zauzet djelatnik poglavito na području kulture. Kao istaknuti pjesnik i organizator te vrstan književni urednik bio je član Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne kojemu je bio jedan od utemeljitelja. Objavio je sljedeće knjige: Žeđ pojilišta, 1973.; Stojna kuća, 1983.; Vrijeme letjelica, 1987.; Hrvatska tišina, 1992.; Svijeća pod križem, 1994., stihozbirka izabranih pjesama; Zavjetni kovčeg, 1999., a zatim i knjige Rubovi i Rubovi II (eseji, kritike, razgovori); Latice, Malene priče (knjige za djecu) i Anđeli moji (zbirka slikovnica s Miljenkom Stojićem) te Vrijeme milosti, Gospina šaputanja i Fra Slavko (knjige marijansko-međugorske tematike). Izabrane pjesme objavljene su mu na njemačkom i poljskom jeziku, a u Vrijeme milosti na engleskom, francuskom, poljskom, talijanskom, češkom, flamanskom i njemačkom jeziku. Umro je 10. prosinca 2014. u Međugorju.

167


168

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimun MUSA

izvornu, autentičnu snagu riječi, otkrio njezinu ljepotu i dokazao da pjesma nosi najdublju ljudsku težnju plemenitosti, upravo katarzni učinak. Njegova je poetika dobrano određena već prvom zbirkom pjesama Žeđ pojilišta. Ona nosi prepoznatljivu mu tematiku, naviješta stil, otkriva motiviranost, idejnu okrenutost i misao, estetsku razinu i uopće duhovno obzorje. I u tim pjesmama na prvom je mjestu zemlja (nepoznata i poznata), kuća, kamen, narod, žeđ i umor. Odmah se ugleda antejska sraslost pjesničkoga subjekta sa zemljom (Terra inkognita), kao i suživljenost – poistovjećenost sa sudbinom naroda koji korača u nepovijest, gdje utrobe nevjesta (...) postaju grobnice: S potamnjelim licem historijom bez stranica moj narod širokim putima korača u nepovijest Utrobe nevjesta s vijencima isprepletenim od lubanja nerođenih postaju grobnice postaju piramide Jedan po jedan Zamiru prozori na domovima gase se oči starica s riječima blagoslova na usnama. (Neputine) Premda je prošlo cijelo jedno desetljeće do objelodanjivanja druge mu zbirke Stojna kuća, biva očito da pjesnik slijedi svoj put i njeguje prepoznatljiv svijet zavičaja, svoj kozmos određen zemljom, kućom i iznad svega riječju kroz koju se ovi pojmovi prožimlju, pretapaju, pa i poistovjećuju uvirući u autentično lirsko zgusnuće. Pjesnikov mikrokozmos uspostavio je rezonancu spram makrokozma, a zapravo motiv zavičajnosti arhetipski postavljen, odrednicom je bîti i svijeta u cijelosti. Da je u tom zavičajnom zrcalu pjesnik uhvatio bît velikog svijeta, već je davno kazano. Imati stojnu kuću znači imati prošlost, sadašnjost i budućnost, znači imati korijen, cvatnju i plodove, znači biti u totalitetu čovjekom. A gradnja te kuće na sokovima zemlje i božanstvu riječi uistinu je sveta zadaća na putu ćudorednog, umjetničkog, filozofskog pa, na koncu, i tvarnog bivstvovanja, ta:


Šimun MUSA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

U početku bijaše Riječ, ... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo. U njoj bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima.3 Stojna je kuća izvor i uvir, zipka i raka, autentičan život i univerzalni simbol života i postojanja. Ona je spona između vremena prošlih i budućih, ona je putokaz i opomena, duboka potreba čovjekova. Zapravo, gradnja je kuće podizanje sebe samoga. Čovječe, pa ti si ta „tvrđava“ iz duha, iz riječi, iz ljubavi načinjena: Zidovi stojne kuće, građeni iz pjesme onih koji je nastanjuju, odolijevaju. Ne možeš otići. Putuje za tobom stojna kuća, grli te njezin krov. Kad zasniježe brda oko kuće Noć kad se spusti u dolini zidovi građeni iz pjesme svijetle. Oganj sa ognjišta (koliko si zima njime gorio?) obasjava pjesmu: Ljubav u stojnoj kući. Murva pred pragom, u njoj proljeće – Dijete u stojnoj kući Iznose zipku pod murvu. (Stojna kuća) 3

Biblija (1974.), Evanđelje po Ivanu, Proslov, str. 1013.

169


170

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimun MUSA

Gradnja znači i čaroliju i potrebu, smisao, jer, stvarajući, čovjek otkriva i bogati svoje moći, ali i istine svijeta. I to što ovaj pjesnik stvara, nošen iskonom, zavičajem, ostaje mitskog značenja, ono čemu se čovjek klanja i moli, za što živi. Ali, ne vidi se u pjesnika himničan zanos; on je neraskidivo vezan za svoj „mali svijet“ i to izriče jednostavno, nenametljivo, a ipak duboko iskreno, sugestivno. „Sugestivna zračenja proizlaze osobito iz osjetilnih moći jezika, iz ritma, zvuka i tonaliteta. Oni djeluju u zajedništvu s onim što bi se moglo nazvati semantičkim gornjim tonovima. (...) Pjevanje koje se osniva na magiji jezika i na sugestiji daje riječi punomoć da bude prvi pokretač pjesničkog čina. (...) Stoga suvremeni liričari neprestano naglašavaju: pjesma ne znači, već ona jest“,4 riječi su velikog Huga Friedricha. Premda je ovo i domoljubna poezija, u njoj ne odzvanja vatreni zaziv djedova ni svečani sjaj prošlosti, nego brižljiv, promišljen, na trenutke i tjeskoban, ali duboko iskren, smiren i krotak odnos spram povijesnoj prošlosti, a i perspektivi. Pjesnik se drži stvarnog, konkretnog života, on zapravo fiksira rodno „zemljopisno podrijetlo“ pjesme, ali s tim pojedinačnim, tvarnim, prepoznatljivim elementima prepliću se i prožimlju simboli i metafore proširujući vidike, gradeći višeslojnost i konotativnost pjesničkog tkiva. Ali, nikad se pjesnik ne gubi u apstrahiranju i ne dopušta da mu pjesmu „proguta“ naboj značenja. On uspješno usklađuje tvarno i misaono, konkretno i apstraktno, pojedinačno i opće, individualno i univerzalno, dakle, osjetilni, zemaljski svijet, skladno se dodiruje s duhovnim prostorima donoseći originalan umjetnički svijet u veličanju iskonske izvornosti. Žeđ za korijenom, koja svojom silinom žeže, a usponom natkriljuje prostore, ponajbolje se izrazila u pjesmi Ganga, u onomu glazbenom luku što dira u nebesa, što razmiče brigove i budi samosvijest. U tom napetom kriku ljube se ognjište i nebo, spajaju se san i java, mučnina i nada, tu se prožimlju bol i radost, u grčevitu se jecaju sapliću očaj i izbavljenje: OOOOoOOOOOoOOOOooo ‘ko te je iznio Zaista, tko te je iznio? Iznijeta iz zebnje, iz krika iz jezika Tvoj glas podigne krov djetinjstva razgori smijeh na ognjištu 4

FRIEDRICH, H. (1969.), Struktura moderne lirike, Zagreb, str. 156.


Šimun MUSA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Prosut dolinama razmiče brigove budi pastirice Zatvoren u gradove prenijet preko oceana tvoj glas se miješa s drugim glasovima I onaj što osluškuje, u se zagledan prepoznaje li OOOOoOOOOOoOOOOooo Dodirne li ga tvoja rosa u času rođenja Na času smrti. (Ganga / Braći) Tu je sažeta istina jednoga naroda, s potamnjelim licem historije bez stranica, reče pjesnik, tegobna istina naših očeva – težaka na kalvarijskom putu kroz istine svoga krša. Ta je bol specifična po svojim ranama, u žestokoj krvi kamenito stvrdnuta, zauvijek drukčija od svih u svojoj sudbini, dakle, originalna u poetskom kodu, a opet toliko duboka i široka, toliko univerzalna da je svatko ćuti u punini doživljaja i poima u svoj širini njezina značenja. U otkrivanju iskona, ploveći kroz poljane povijesti, pjesnik spaja stvarno i metafizičko, konačno s beskonačnim, što se vidi u pjesmi Trg roblja u Drijevima: Prodali su moga brata. Zaiskri njegov krik i danas među jadranskim valovima; bljesak nad otocima što se viđa za olujnih noći plamen je koji je ponio sa ognjišta --------------------Prodali su moga brata U tisućgodišnjoj maslini sredozemnih zemalja

171


172

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimun MUSA

njegova duša sniva uljanicu Velikog petka.

Spokojan u svojoj tuzi, strpljiv u boli, otvrdnuo u šutnji i sviknut na umiranje, narodni je kolektiv ovdje izjednačen s pojedinačnom sudbinom onoga tko je iz njega izronio, dakle, s pjesničkim subjektom koji otkriva sudbinu lijući istinu duše koja sniva uljanicu Velikog petka. Pjesnik je svjestan ljudske ograničenosti, nemoći čovjekove da se odupre kaosu, rušilaštvu, smrti. Ali ta smrt pjeva skončavajući u vlastitoj antitezi, pjeva u tvojoj djeci: Kuća tvoja ne umire od nijema dimnjaka, vjetra u vratima, potresa u temeljima – Oni poslije nadolaze Bolest njezina raste iz trave okolo, iz pjesme sa tvojih usana tuđe i daleke Smrt njezina pjeva u tvojoj djeci. Ona jeste na putovima niz koje si krenuo. (Kuća, II.) Transponiranjem zavičajnog motiva u pjesmu, baštineći Riječ kao čovjekovo počelo, pjesnik doseže bitak. U trećoj Šeginoj zbirci Vrijeme letjelica i dalje oganj sa ognjišta (...) obasjava pjesmu, ali se sada razmiču zidovi rodne kuće i ulazimo u kozmičke prostore gdje caruje zebnja. Vrijeme letjelica ukazuje na novo doba zahvaćeno pomračenjem, na vrijeme otuđenja u dehumaniziranu sunovratu, u destruktivnoj raščlambi bespoštedne tehnicističko-tehnokratske prakse kojom se zatire čovjekov sklad. Ta je ljepota srušena. Dijabolični stroj zime i zebnje, što rastače čovjeka i njegovu baštinu, što svojim uređajima potanko ispisuje tajne podatke: ...netom začeta djeca već su prošla / kroz šifre / znade se njihov broj / zabilježen im je spol, što surovim mehanicizmom pretendira programirati volju, nadu, ljubav, vjeru, prijateljstvo, intelekt i emocionalno prihvaće-


Šimun MUSA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

ni svijet može se nadjačati jedino povratkom na izvore, na zemlju, dolaskom u stojnu kuću, egzistencijalno i esencijalno čvorište, na mjesto razotuđenja. U prostoru i vremenu nazočna je silna strepnja, osjeća se strah nad znamenjem, rastače i boli zima u jeziku: Atomi nadlijeću jezik Njihova energija žari Zima je u riječima Strah se zbilje u planovima živih Nacrti mrtvih se dovršavaju.

(Zima u jeziku)

„Ovaj svijet je Krešimiru Šegi odveć zbiljski, nabijen zebnjom i rasućem, te je stoga u njegovu pjesničkom credu nezamjenjiv za bilo koji drugi, imaginarni svijet koji pjesništvo eventualno može doseći“5, riječi su pjesnika Gojka Sušca. I u četvrtoj zbirci Hrvatska tišina pjesnik je ponesen zavičajem. Opet na svojoj zemlji, na plemenitoj, kako je davno zapisano na stećku, ali sada u izmučenoj, izranjenoj i spaljenoj domovini – kući u koroti, koračajući kroz pustinju zlosilja, pjesnik se u nadmoći svoga dostojanstva, odnjegovana na uzvišenosti žrtve hrvatskoga naroda, vinuo visoko u obećane predjele i blaženo sije sjeme mira, blagoslov hrvatske tišine, zlu usprkos. Pjesnikov cinizam, kao izraz duhovne nadmoći, ne vodi nemilosrdnoj osudi onoga tko čini zlo, nego se praštanje doživljava kao trijumf žrtve i moralno izopćenje, upravo prokletstvo zločinca. Srušena su i kućišta i svetišta – znamenja su meta zla. Crkve su srušene, kipovi razbijeni, ali Gospa ne plače / zbog svojih prebijenih ruku / već zbog ruke / koja je zamahnula kamenom, kaže Šego slično hrvatskome pjesniku Tolju, koji se zločincu obraća, doduše, s nešto više prijekora, jetkosti i gorčine, ali jedni stihovi kao da prizivaju druge u pomoć: Dabogda ti bila laka ova zemlja Hrvata na koju si sa svojim pošao i zapalio oganj da je sažeže. ---------------Dabogda ti iz raja oprostili u koji si ih poslao. 5

SUŠAC, G. (1987.), iz recenzije za zbirku Krešimira Šege Vrijeme letjelica, Mostar.

173


174

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimun MUSA

---------------Dabogda, čiko. U zemlji Hrvata. Dabogda! (Dabogda, Ivan Tolj) Ovdje je pjesnik i suputnik i supatnik kolektivne tragedije, on se snažno i odlučno suprotstavlja destrukciji, zlu i to čini nadmoćnošću pjesničkoga glasa koji potiče, hrabri, krijepi i pronalazi nadu. Izmirenje čovjekovo u veličajnosti praštanja! Odmah s početka zbirke prostire se suzna dolina prognanih, na neputine reče pjesnik, okrenutih, koji koračaju u nepovijest. U ovim se pjesmama izgubio svaki trag krjepkosti, nestalo je zanosa što ga je u prijašnjim zbirkama rasplamsavao iskonski sklad prirode i čovjeka, zamro je optimizam koga u ovog pjesnika i nije bilo na pretek, a strah, bol i smrt postali su okvir čovjekove sudbine. Šegina je poezija od samog početka u sjetnu tonu, gdje smrt svojim krilima stalno dodiruje život, u raznim vidovima i različitim dometima kobi, ali nasuprot svim nevoljama diže se spasonosna energija koju emanira stojna kuća štiteći svoj narod. I sam zatečen u ratnoj stupici i svjestan presudnog trenutka, svjestan svoje odgovornosti u ovoj drami, pjesnik pristaje biti suživljenim svjedokom otpora svakom zlu, štoviše, kao istinski subjekt proživljava katarzu i to posve sjedinjeno s narodom u veličini povijesnog čina. Bez domoljubnih zaziva i isforsirane patetike pjesnik otvara prostore smrti, pokazuje ubijenu djecu, srušena svetišta, pusta ognjišta, odlazak u ništavilo. Kuća, zemlja, zavičaj i narod i ovdje su temeljnim motivom, značenjskim i moralnim određenjem, nadahnućem i utočištem pjesnikovim. Na žalost, ta znamenja doživljavamo u optici bleiburških stradanja, u povijesti progonstva, u besanici i strepnji, u krvi i mukama križnoga puta. Ali, nakon svega, s nadom u uskrsnuće: Nigdje kao u Hrvatskoj nisi toliko puta iznova izmučen. Ostao si bez noge, komadić granate prošao ti je kroz srce, slomili su ti ruku, prebili rebra, cijeli dan gorio si


Šimun MUSA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

u Mostaru u crkvi svetoga Petra i Pavla. Onaj što sastavlja raspelo, skuplja njegove dijelove iz ruševina i pepela i liječi rane također je ranjavan, bez noge i ruke i probodena srca. U Hrvatskoj si, Kriste, ponajbolje osjetio kako ubija raketa, kako gore sela, razaraju se gradovi. I kako je potrebno Uskrsnuće. (Krist u Hrvatskoj) U ovim pjesmama ne odzvanja revolucionarni bunt ni osvetnički poklič, nego je pjesnički glas sleđen stravom, prožet dubokom boli u suživljenju s općim fatumom. Pjesnik je znak križa prihvatio kao etički putokaz, ali i kao spasonosnu nadu koja obećava izbavljenje. Svoju pobjedu on vidi u dobroti, u svojim zapisima i činima: Znakovi u kojima opstojiš trajniji su od onih koji ih lome i raznose koji ih brišu i spaljuju i dublji su nego uništenje može dosegnuti. (Znakovi u kojima opstojiš) Ova poezija svojom sugestivnošću plijeni čitatelja, opominje i upozorava na pamćenje simbola koji daju nadu; ona ukazuje na povijesnu odgovornost pojedinca i kolektiva zagledanih u grobove, ali i zakletih ustrajnih snivača boljega svijeta: Onaj koji bi htio razumjeti svoj san treba kroz tvoju javu proći, zepsti uz plamen svijeće u prozoru,

175


176

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimun MUSA

oćutjeti jauk srušena zvona, u zavežljaju nositi godine, povijest, u mrtvom se domu naći. Onaj koji bi htio razumjeti tvoj san treba kroz tvoje gradove proći, njihove kuće, trgove, ulice, Baščansku ploču i njezina pismena pročitati, među stećcima osluhnuti jezik, listati stranice ljetopisa, liznuti njihovu vatru, ući u crkvu, prisloniti lice uz kamen u kojem se patnja zrcali prenijeta iz raspela, iz duše onoga što pod križem kleči. Onaj koji bi htio ući u tvoj san treba proći kroz Bleiburg u kolonama što nikada nisu završile svoj put, osim u šutnji, nagnuti se nad svako srce rasuto na kontinentima, u zemljama, i razumjet će njihovu trpnju ustrajnost snivača. (Onaj koji bi htio razumjeti) „Zato sadašnji tamni ponori nisu ni hrvatsko ni kršćansko nepomično sidrište, nego su oni već sada blistavo iskrište za nove krjesove i letove. Iz tamnih ponora do vedrih obzora. Iz smrtnog klonuća do životnog uskrsnuća“, kaže J. Bubalo, vrstan poznavalac Šegine poezije. Ono što je stvorio „narodni genij“, što je, dakle, u narodu poniklo, ne može se uništiti. Iz tisućljetnoga hrvatskoga nokturna izrasta vizija novog života koja treperi u Hrvatskoj pjesmi. Ta pjesma, zasnovana na gorčini prošlosti, krvlju i suzama hranjena, ne će se zaboraviti jer pristiže iz glasa cijelog svijeta, iz srca svoje djece rasute slijevajući se u srce jednog blagog naroda koji strpljivo i ustrajno podnosi ožiljke vremena. „Onog (naroda) što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu“, veli pjesnik Koroman. Zbirka lirike Hrvatska tišina „sažima nacionalno povijesno iskustvo i strahotnu


Šimun MUSA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

sadašnjicu, sjedinjujući ih u jedinstvenu viziju“6, riječi su Dubravka Horvatića, a moglo bi se dodati da ta sinteza u bogatstvu svoje zrelosti stoji i kao memento za danas i sutra. Zavjetni kovčeg posljednja je Šegina stihozbirka, objavljena 1999. godine. To je zapravo pohrana pjesničkih svetinja stečenih u zlosilju povijesti, u zipci djetinjstva, zavičaju, ratovima za slobodu, na putu otaca, Bleiburgu i križnom putu, svome putu i putu subraće, dakle, pohrana je to sa zavjetom na vjernost, prisega zrela i odvažna muža, izrečena iskreno, molitveno smireno, „psalmski suzdržano“, što ovu poeziju i čini jakom, upravo biblijski monumentalnom. Taj pjesnikov zavjet na vjernost i očuvanje svetinje, rekoh, nije dan u zanosu, patetično, nema ni pokliča ni jecaja, nego sve teče lagano, sjetno a spokojno, ali uvijek sigurno i odvažno. Od pjesme Meni je ovdje dobro, s početka stihozbirke iz ciklusa Katedrala od vatre, u kojem je pjesnik zagledan u duhovne, vjerske, pjesničke, nacionalne, ljudske vrijednosti, preko ciklusa Podignuti Bog, gdje ga vodi izričito religiozno-socijalni motiv, zatim ciklusa Riječi lagane i čiste u kojem pjeva zavičajnim slikama proljeća, kamenih kuća, cvijeća, drveća, smokve, gušterice i cikavice, nakon čega dolazi odjeljak Stanje duša s pjesmama punim iskrena domoljublja i čovjekoljublja te, na koncu, do ciklusa Zid boli u kojem se javljaju pjesme s temom Domovinskoga rata, pjesme pune boli, iskrena doživljaja, duboko ganutljive i prepune smrtne jeze, očituje se kontinuiran tijek koji ima, zapravo, izvorište već u stihozbirci Stojna kuća, iz osamdesetih godina, od kada dosljedno i ustrajno, a poetski uspješno, gradi poetiku osobite i osebujne, zavičajno motivirane poezije u kojoj se pjesnik zavjetovao na vjernost svojoj zemlji, čovjeku i svome Bogu. Cjelokupan Šegin opus zavičajno je motiviran, obitava u sjetnoj glazbi što teče blago u tišini i ta kantilena besprekidno priziva, budi i drži stojnu kuću s nadom da se ne ugasi njezina riječ. Premda je Šegina preokupacija sudbina hrvatskoga čovjeka na povijesnom putu, fatum njegovih progonstava i povrataka, uzleta i padova, a što se vidi i u spomenutim stihovima, on, također, sa zebnjom u duši piše i poeziju koja otkriva novu opasnost od pozitivističko-mehanicističke pomame što razdire prirodni sklad (Vrijeme letjelica). Njegova pjesnička slika kao detalj, čitava pjesma pa i cjelokupni mu pjesnički opus nastaju u zgusnuću metafora lišenih svake kićenosti i tereta obilja. Pjesma je plod jednostavne, svježe, jedre riječi koja žubori zavičajnom prirodnošću i koja se uzvisuje u blagdan ljepote i istine. Dakle, ova riječ prirodno skladna i čedna, puna i jasna, oplemenjuje, prozračuje i svojom izvornošću snaži suvremeno pjesništvo, a 6

HORVATIĆ, D. (1994.), Proslov, Krešimir Šego, Svijeća pod križem, Mostar, str. 9.

177


178

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimun MUSA

unatoč jednostavnosti i zavičajnoj idiličnosti, ona svojim „damarima“ priliježe suvremenom duhu čovjeka. Pjesnički subjekt ne zaglavljuje u patetici ni u najžešćem izljevu gorčine; on je uvijek odmjeren, nenametljiv, očaravajuće diskretan i siguran u snagu riječi: „On sažima opažanja i viđenja u kratke lapidarne stihove koji prate put osjećanja i misli. Tek nekoliko poteza mu treba da jasno iznese srž pjesničke zamisli – jednog misaono-poetskog krokija“7, kaže kritičarka M. Pašić. Šegini stihovi odrastaju na skladu zvuka, slike i misli tvoreći čvrstu ritmičku cjelinu; magijom poetskoga čina stvari podižu do simbola, a pojedinačnu ljepotu i istinu na razinu univerzalnosti.

Literatura: 1. 2. 3. 4. 5.

7

Horvatić, D. (1994.), Proslov zbirci Krešimira Šege Svijeća pod križem, Mostar. Friedrich, H. (1969.), Struktura moderne lirike, Zagreb. Pavletić, V. (1991.), Poetizacija životnih običnosti, Zagreb. Pašić, M. (1983.), Recenzija za zbirku Krešimira Šege Stojna kuća, Sarajevo. Sušac, G. (1987.), Recenzija za zbirku Krešimira Šege Vrijeme letjelica, Mostar.

PAŠIĆ, M. (1983.), iz recenzije za zbirku: Krešimir Šego, Stojna kuća, Sarajevo.


Milorad NIKČEVIĆ, 179 Osijek

PANORAMSKI PREGLED HRVATSKIH I CRNOGORSKIH KNJIŽEVNOKULTURNIH VEZA OD NAJSTARIJEG VREMENA DO SUVREMENOSTI

„Dubrovčani su ‘dali’ dosta Bokeljima. Utjecaji i poticaji iz toga grada bili su snažni u bokokotorskoj književnosti, likovnoj i graditeljskoj umjetnosti, kako u ranome i zrelom srednjem vijeku, tako i u doba humanizma i renesanse (XVI. st.), baroku (XVII. st.) i prosvjetiteljstvu (XVIII. st.). Putem tih kulturnih, ekonomskih i drugih veza i kontakata iz konavoskog i dubrovačkog govora prodiru ikavizmi, tzv. čakavizmi i ostali kroatizmi u primorske govore crnogorskoga jezika, a odatle i u njegov književni oblik.“

Crnogorsko-hrvatske književne veze i interkulturalni, interdisciplinarni modaliteti nastaju u susretima, interferencijama, suodnosima dvaju naroda, Hrvata i Crnogoraca. Književni su kontakti intenzivni jer su izrastali u sličnim povijesnim i arhetipskim okolnostima, kulturnim uvjetima, u etnički i teritorijalno bliskim arealima, a bili su uvijek interaktivni. Hrvatsko-crnogorske kulturne veze datiraju od ranoga srednjega vijeka nakon formiranja država Duklje (sredina IX. st.), Zete (sredina XII. st.), Crne Gore (krajem XIII. st.) i Hrvatske od tridesetih godina IX. st. kao najstarijih balkanskih „malih naroda”. Slavenska plemena Duklje nastanila su se u okvire bivše rimske provincije Prevalis/Prevalitane, u područje koje je svojedobno pripadalo Pomorju i Dalmatinskoj temi, pa je sve to utjecalo na njihovo prožimanje mediteranskom kulturom. Zatekli su ilirsko, romansko, grčko, keltsko i tračansko starosjedilačko stanovništvo koje je već baštinilo bogate naslage materijalne i duhovne kulture i


180

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad NIKČEVIĆ

civilizacije paleolita, mezolita, neolita i halštata. Snažni kulturni stimulansi prvotno su pristizali iz Hrvatske u Duklju – Zetu. Od sredine IX. stoljeća u primorskom pojasu crnogorske srednjovjekovne države dovršen je proces kristijanizacije na zapadnom (rimskom) obredu. To su obavili misionari benediktinskog i bazilijanskog svećeničkog reda u obje države. Uz njihovu se misiju veže srednjovjekovni književni rad u dijecezama, samostanima i skriptorijima u Boki kotorskoj, na obalama i otocima Skadarskog jezera i primorsko-dalmatinskom arealu. U njima su redovnici rukopisno prepisivali i ikonografski ukrašavali crkvene knjige različitih literarnih žanrova: besjede, molitvenike, životopise svetaca i tomu slično. Prva pismenost, kulturni spomenici i najraznovrsniji žanrovi pisane književnosti s prevlašću latiniteta i katoličanstva također je njihovo djelo. U svemu tome imala je veliku ulogu Dukljansko-barska nadbiskupija/arhibiskupija/arhiepiskopija i metropolija (osnovana 1089.), u čije su krilo ulazile i druge biskupije. Sve su to bili centri u kojima je cvjetala prepisivačka djelatnost, pa i beletristička književnost. Iz toga duhovnog okružja potječu djela, pisana crnogorskim govornim (mjesnim) idiomom i latinicom, historiografskog i hagiografskog sadržaja (ljetopisi, latinske kronike). Iz tog središta poteklo je i djelo Ljetopis popa Dukljanina, u filolološkoj znanosti poznato i pod nazivima: Ljetopis, Kraljevstvo Slavena, Sclavorum regnum Grgura Barskog po Eduardu Peričiću, Barski rodoslov ili uže – Hrvatska kronika. KULTURE ZAPADNE CIVILIZACIJE Od kraja XIV. st. u Crnoj Gori, kao tranzitnoj zemlji raskrižja Istoka i Zapada, nastaju kulturne stečevine zapadne civilizacije – Crnojevića tiskarstvo (Oktoih petoglasnik iz 1494. te druge inkunabule koje snažno korespondiraju s tiskarstvom senjske/kosinjske glagoljske tiskare: Misal iz 1494. te Brevijar iz 1491. itd.). Njima je prethodila tiskara Andrije Paltašića Kotoranina u Veneciji. Sačuvalo se i nekoliko povelja upravno-pravne i literarne prirode kojima su regulirana pitanja međusobnih odnosa Zećana/Crnogoraca i Dubrovčana za vlade Balšića i Crnojevića. Između Kotora i Dubrovnika, kao dva kulturno veoma razvijena i preko Travunije povezana drevna mediteranska grada, sve do propasti Dubrovačke Republike (1808.) postojale su intenzivne kulturne, rodbinske, trgovačke i druge veze. Znameniti Dubrovčani Marin Držić, Mavro Orbini i ostali, podrijetlom su iz Kotora. Dubrovčani su „dali” dosta Bokeljima. Utjecaji i poticaji iz toga grada bili su snažni u bokokotorskoj književnosti, likovnoj i graditeljskoj umjetnosti, kako u ranome i zrelom srednjem vijeku, tako i u doba humanizma i renesanse (XVI. st.), baroku (XVII. st.) i prosvjetiteljstvu (XVIII. st.). Putem tih kulturnih, ekonomskih i drugih veza i kontakata iz konavoskog i dubrovačkog govora prodiru ikavizmi, tzv. čakavizmi i ostali kroatizmi u primorske govore crnogorskoga jezika, a odatle i u njegov književni oblik.


Milorad NIKČEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

KULTURNI ZAMAH XIX. I POČETKOM XX. STOLJEĆA Najintenzivniji zamah književnih veza ostvaren je u razdoblju duge vladavine dinastije Petrovića, sve do propasti crnogorske državnosti 1916. godine (u XIX. i XX. st.). Brojni su kulturni poslenici dvaju naroda doprinijeli vidnom prosperitetu državnih, političkih i kulturnih veza. Petar I. Petrović Njegoš gaji prisne kontakte s Hrvatskom, njegove tajničke dužnosti obnaša književnik i kulturolog Hrvat – Fran Dolči, a njegov sinovac Petar II. Petrović Njegoš stvara još povoljniju duhovnu klimu, razvija duh hrvatskoga narodnog i kulturnog preporoda/ilirizma u Crnoj Gori. On je u svojim idejno usmjerenim prilozima u „Danici“ i „Kolu“ hrabrio Hrvate, nudio im oružanu pomoć (1848.) i stavljao do znanja da nisu sami. Stalne kontakte održava preko njihovih kulturnih čelnika i političkih vođa: bana Josipa Jelačića, Ivana Kukuljevića – Sakcinskog, Ljudevita Gaja, Mate Topalovića, Ivana i Antuna Mažuranića, Fridriha Oreškovića i drugih. Neki od njih u romatičarskom zanosu posjećuju Njegoša na Cetinju1. Najznačajniji pjesnik iliraca i državnik Ivan Mažuranić u tom zanosu pjeva ep Smrt Smaila–age Čengića (1846.). To je apoteoza Crnoj Gori i Crnogorcima, njezinom nacionalnom otporu protiv tuđina. Poslije revolucionarnih zbivanja u Hrvatskoj 1848., Njegoša i njegovo djelo sve više tiskaju hrvatski listovi, serijski časopisi i publikacije. U njima se ogleda ne samo sveslavenska uzajamnost nego i očuvanje Njegoševa općejužnoslavenskoga opredjeljenja. Njegoš i njegovo djelo postaje i inspirativna tema ilirskih pisaca: Ivana Trnskog, Petra Preradovića, Meda Pucića, Ognjeslava Utješinovića, Stanka Vraza, Nikole Tommasea i drugih. Budvanin Stefan M. Ljubiša (1822.-1878.) poslanik je u Dalmatinskom vijeću u Zadru i njegov predsjednik; napisao je spjev Boj na Visu i u Matici dalmatinskoj u Zadru 1868. objavio prvo latinično izdanje Gorskog vijenca. I kasniji hrvatski kulturolozi, znanstvenici i umjetnici pokazuju zanimanje za Njegoša i njegovo umjetničko djelo: filolog Milan Rešetar, više od pedeset godina (1890.-1940.) bavi se izdavanjem, proučavanjem i komentiranjem Njegoševa Gorskog vijenca i drugih njegovih djela. Jednako radi i Antun Barac koji na poticaj Matice hrvatske (1947.) izdaje Gorski vijenac u Zagrebu. Također, književni povjesničar Tomo Matić piše atipičnu i recentnu studiju (1920.) naslovljenu „Osnovne misli Njegoševe Luče mikrokozme” (1845.)2. Uznapredovali kulturno-književni zamah cetinjskog dvora iz vladavine ranih Petrovića nastavlja se većim žarom i intenzitetom prema Hrvatskoj u razdoblju vladavine knjaza Danila Petrovića (1826.-1860.), osobito knjaza/kralja Nikole I. 1 2

Usp. Milorad Nikčević, Njegoš i njegovo djelo u hrvatskom političkom i kulturnom kontekstu, u: Recepcija i novo čitanje Njegoševa djela / Zbornik radova, Zagreb/Cetinje, 2014., str. 43-72. Isto.

181


182

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad NIKČEVIĆ

Petrovića Njegoša (1841.-1921.). U crnogorskoj prijestolnici Cetinju pristižu u Njegoševo doba učitelji iz susjedne Dalmacije: Petronije Lujanović, koji obnaša dužnost arhimandrita Cetinjskoga manastira i poslove mjesnoga učitelja u Cetinjskoj školi, Đorđije Srdić, koji obavlja učiteljske poslove po selima Katunske Nahije i Kastel Lastvi (Paštrovići), Antonije Macura, reformator crnogorskih škola, Stevan Petranović, Nikola Musulin, učitelj i pisac u čijim se epskim tvorevinama prepoznaju njegoševske refleksije i misaoni modeli. Iz Dalmacije doseljava književnik Jovan Sundečić, podrijetlom od crnogorskih Šundića, koji razvija bogatu književnu i političku djelatnost, te učitelji: Mihailo Mršić, Božo Novaković te Špiro Kovačević. Simo Matavulj, Šibenčanin, podrijetlom iz Uskoka u Crnoj Gori, kao učitelj boravi na Cetinju 1881.-1888. i objavljuje djela iz crnogorskoga života: roman Uskok, pripovijest „Sveta osveta” i druga djela. U posljednjemu desetljeću XIX. st. na Cetinju borave sljedeći učitelji i književnici dalamtinskoga podrijetla: Mitar Ivelić, Niko Ivanković i Antonije Kobliška. Nikola Tesla (1856.-1943.) podrijetlom je iz Banjana od Draganića u Crnoj Gori. Duže vrijeme (l873.-l888.) na Cetinju boravi Baltazar (Baldo) Bogišić koji radi na čuvenom „Imovinskom zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru” (1888.). Drugi put boravi od 1889. do 1899. u svojstvu ministra pravde. Obrazovani Cavtaćanin, znalac ne samo pravnih znanosti, nego i izniman filolog, sociolog, književnik i proučavatelj povijesti slavenskih država i njihovih prava, ušao je u povijest crnogorske kulture kao etnograf, sakupljač usmenoga narodnog blaga, izvanredan poznavatelj crnogorskoga duhovnog i običajnog života. Aktualna je njegova zbirka Narodnih pjesama iz starijih primorskih zapisa sa studijom „O bugaršticama” i rječnikom autentičnoga crnogorskog leksika. Crnogorci su mu podigli dostojan spomenik ispred Pravnog fakulteta u Podgorici. I drugi Cavtaćanin, slikar Vlaho Bukovac boravi na Cetinju. Poznati su njegovi portreti i uljane kompozicije koje je načinio u Crnoj Gori. Krajem devedesetih godina XIX. st. i početkom XX. st. na Cetinju borave prof. J. Batut, prof. Beara, učitelj Brkanović, pristaša socijal-demokratskih ideja, prof. dr. i pjesnik Fran Kulišić, filolog i akademik Luka Zore, prof. dr. Fran Milobar, autor povijesno-pravne studije Dukljanska kraljevina (Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, 1889.-1900.) i drugih radova o Crnoj Gori i Crnogorcima. Posljednje izdanke doprinosa dali su Ličani Dušan Vuksan i Dušan S. Đukić, pokretači almanaha i časopisa („Književni list“, „Dan“ i „Zapisi“). Uz njih se ističe trogirski graditelj, doktor filozofije i prirodoslovno-matematičkih znanosti Josip Slade, čije ime ostaje trajno zapisano u povijest crnogorskoga građevinarstva, urbanizma i arhitekture. U Nikšiću postoji ulica Dr Josip Slade. Josip Juraj Strossmayer najviše je utjecao na razmah duhovnog i konfesionalnog suživota u Crnoj Gori, uobličujući ga zajedno s kraljem Nikolom Petrovićem II., nadbiskupom barskim Šimunom Milinovićem, u šire mediteranske prostore i europske razmjere.


Milorad NIKČEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zajedno sa Svetom Stolicom uspostavljaju “Konkordat” (1886.) za potrebe katoličkoga pučanstva u Crnoj Gori, te tiskaju Parčićev glagoljski Misal (1893.), čiju je uporabu spriječila Austro-Ugarska Monarhija. Strossmayer održava prijateljske odnose s Jovanom Sundečićem i Stefanom Mitrovim Ljubišom. Kao predstavnik austrougarske vladavine za Dalmaciju u bečkom Carevinskom vijeću, nazočio je i otvaranju JAZU-a 1867. i tom prigodom održao zapaženu „Napitnicu”. Franjo Rački imao je prisne odnose s Nikolom I. Petrovićem. Uz Stefana M. Ljubišu ovome krugu bokokotorskih pisaca Hrvata pripadaju Viktor Vida i Frano Alfirević3. Stefan Mitrov Ljubiša bio je po svojoj literarnoj vokaciji pravi putopisac, ali i veliki i znameniti pripovjedač crnogorskoag prostora i zastupnik Zadarskog sabora u Carevinskom vijeću u Beču, o čemu smo detalnije pisali u jednom drugom radu.4 Međutim, u svojoj prvoj fazi stvaralaštva Ljubiša nije mogao odoljeti putopisnom žanru. Kao rođeni Budvanin, tematizirao je širi prostor Boke kotorske, a time i širi prostor Mediterana, pa je napisao dva putopisa: Opštestvo paštrovsko u okružju kotorskom i Boka.5 U tim zapisima dati su realistički zemljopisni okviri, povijesni i povijesno-etnografski fakti i podaci o svim krajevima, zaseocima toga čudnog sredozemnog prostora i mora. Gotovo fotografski opisuje predjele i mjesta Boke kotorske. Takva mu je proza poslužila u prvoj stvaralačkoj fazi rada kao neka vrsta supstitucije za njegovu priču i putopisnu naraciju. Ljubiša pojedine lokalitete, toponime i geonime promatra u kretanju mjesta Boke kotorske, pa i šire: promatra njene pejzaže, iznimne krajolike, prirodu, lokalitete, ploveći svojom imaginacijom u povijesnu prošlost i kroz njezinu sadašnjost nagovještava svijetlu perspektivu i budućnost Boke kotorske. Pri tome često skreće pozornost čitateljâ na zemljovidne predjele, vrijeme plovljenja, nesrazmjer kuća i stanovnika, zabitost pojedinih primorskih mjesta, prodor mora u kopno i surov pejzaž prirode i kamena iznad Boke kotorske, i slično. Evo takvog jednog uvodnog i statičnog opisa Boke: Zovu Bokom onaj čarovni zalijev u koji se spuštaju i tonu kršovita i skoro nepristupačna brda južne Hercegovine i Crne Gore. 3 4

5

O svim drugim piscima bokokotorskoga književnog kruga pisali smo u nekoliko poglavlja naše Istorije crnogorske književnosti od 1852. do 1918., ICJK, knj. 3, Podgorica, 2012., 467-532. Usp. Milorad Nikčević, Književno djelo Stefana M. Ljubiše (1822.-1878.) u mediteranskom civilizacijskom krugu, Zadarski filološki dani 1., Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 20. i 21. svibnja 2005., Sveučilište u Zadru (Odjel za kroatistiku i slavistiku), Zadar, 2007., 303-317. Usp. Stefan Mitrov Ljubiša, Napisi u Djela III, Obod, Cetinje, Kulturni centar, Budva, s. a., 7-21 i 22-30.

183


184

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad NIKČEVIĆ

Kažu ljudi, koji svijet obađaju, da je taj jedan od najljepšijeh položaja zemlje; i zbilja bi rekao da se je ovdje priroda igrala, kad je svoje čudesno djelo na mahove stvarala. Kad dođeš s mora, pošto si se nagledao sitan prosutijeh po pučini dalmatinskijeh ostrvica, što skora jedan drugu laktom kosi; pošto si se divio visini Velebića i Biokova, stravičnome pâdu krke i bojadisanome Trogiru, krasnoj Neretvi i ljudskomu Dubrovniku, da ti se oku ne dodije, sve odjednom nestanu ostrvice čak do Krfa, pak se, usred ove nestašice, rastvara ušće kotorskog zalijeva, kao da ga je tvorac tu umjestio da bude topcu spas.6

Ljubiša se u opisima prirode služi, kao što je to činio i u uspjeloj prozi, lijepim narodnim jezikom, atipičnim, koji umnogome odstupa od ondašnje kodifikacije i norme jezika Vukova Stefanovića Karadžića, i po tome je izričaju i idiomu zasigurno preteča suvremenoga crnogorskog jezika.7 Sa Stefanom M. Ljubišom duboko je vezano ime Ivana Milčetića (1853.-1921.). Naime, često se u književnoj historiji i kritici citira zabilješka hrvatskoga književnoga historičara, filologa, etnografa, putopisca i bibliografa Ivana Milčetića objavljena pod naslovom Putne crtice iz Boke i Crne Gore8, u kojoj je, osvrćući se na Ljubišinu zbirku Pripovijesti crnogorskih i primorskih (1875.),9 „optužio“ autora da se koristio rukopisnim djelom svoga učitelja, katoličkoga svećenika don Antuna Kojovića (1751.-1845.), a da ga „nije ni spomenuo“. Citirani je odsječak, zapravo, Milčetićeva putopisna zabilješka, ili preciznije rečeno putopisna anotacija, nastala na njegovu mladenačkom putovanju po mediterenskim krajevima Dalmacije, Dubrovnika, Boke kotorske i Crne Gore (Cetinja). Svoja putovanja po tim krajevima, kako sâm navodi u putopisnim crticama, započeo je Milčetić još „18. rujna ujutro 1874. godine“ (...)10, dakle, kada je mladi Ivan Milčetić imao samo 21 godinu. U Milčetićevu 6 7 8 9 10

Stefan Mitrov Ljubiša, Boka, Djela III, 22. O tome detaljnije vidi instruktivnu studiju Vojislava Nikčevića, Ljubišina jezička kovnica, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 2003. Vijenac, knj. VIII, br. 30, Zagreb, 1876., str. 503. Pripovijesti crnogorske i primorske. Skupio, složio i pregledao Šćepan Mitrov Ljubiša. U Dubrovniku, nakladom tiskarne Dragutina Pretnera, 1875. Kao mladić Ivan Milčetić zatekao se u Dubrovniku za vrijeme ratnih nemira u susjednoj Hercegovini. To je ujedno bilo i vrijeme osvita značajnih ratnih pohoda Crnogoraca protiv Turaka, pa se refleksi toga vremena i tih zbivanja osjećaju u sadržajima njegovih putopisa. Usp. Vienac, VII/1876., br. 25, str. 411. U daljnjim je serijskim brojevima istoga godišta Vienca Milčetić objavljivao svoje Putne crtice iz Boke i Crne Gore, i to u: br. 25, str. 411-414, br. 26, str. 426-503, br. 30, str. 501-503, br. 31, str. 516-519, br. 33, str. 548-551, br. 36, str. 597-599, br. 38, str. 625-627, br. 41, str. 674679, br. 45, str. 732-736.


Milorad NIKČEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

putopisu ostvaruje se susret znanstvenog pristupa i njegova osobitog spisateljskog i filološkog dara. U skiciranim bilješkama, dakle, izranjaju pred Milčetićevim i našim očima predjeli čudesnoga mediteranskog krajolika, promatranog pretežito okom znanstvenika, etnologa i etnografa, književnoga kritičara, pa ponekad i darovita povjesničara, arheologa, pisca naratora i kulturologa. O svim tim široko obaviještenim disciplinama i pojedinim detaljima iz njih, putopisac kazuje i opisuje obavijesti riječima pisca-naratora. Stoga njegovi putopisni zapisi imaju vrijednost svjedočanstva o krajevima, naseljima, značajnim kulturnim spomenicima, drevnim starinama i ljudima uopće. Putopisac bilježi one detalje, povijesne realije i fakte koji su se tijekom vremena mijenjali ili sasvim nestajali s lica predjelâ i zemlje koju opisuje. Otuda su Milčetićevi putopisi, bez obzira na to što ih pisac žanrovski određuje veoma skromno „putopisnim crticama“, u svojoj stvaralačkoj kombinatorici i tipologiji poprimili pouzdane izvore obavijestî, dakle vjernih slika stanja u svome vremenu jer se u njima najprije otkrivaju slojevi civilizacija, poimaju se društvena stanja, poroci, i besporoci, povijesni, etnografski i etnološki opisi obredâ i običajâ, kao i razmjerni ljudski koraci smjene tih civilizacija vremenom i zemljom, koji se stavljaju u središte opisivanja i fokusiranja. Na pojedinim mjestima i u pojedinim segmentima svojih crtica Milčetić opisuje brojne povijesne osobe s kojima se susretao, male ljude, ribare i težake, kulturne stvaratelje, aktualne političare, svećenike, učitelje i poslenike ljudskoga duha s kojima je općio, razgovarao, susretao se u bokokotorskoj i cetinjskoj areici jednoga burnog historijskog vremena, uspona i uznapredovala kulturnog zamaha crnogorske državnosti, koju je personificirao kralj Nikola I. Petrović Njegoš i njegova cetinjska svita okupljena u „odžakliji“ Cetinjskoga dvora. Istina, u pojedinim pasažima Milčetićevih putopisnih zabilježaka oslikava se tipičan sredozemni prostor, krajolik koji u pojedinim kratkim segmentima ustupa mjesto lirskom opisu i samo ponekad piščevu emocionalnom iskazu. Ukoliko bismo željeli žanrovski i tipološki razvrstati Milčetićeve putopisne bilješke, bez obzira na to što se u njima uglavnom opisuju krajevi kroz koje putopisac prolazi, prirodu, život naroda, drevni spomenici, povijest i prošlost itd., dakle sve ono što pisac vidi, ono što jest u trenucima susretanja relevantno – krajevi i ljudi, ljudi i krajevi (A. G. Matoš), njegovi se putopisni zapisi opiru strogoj podjeli i ukalupljenoj shematskoj klasifikaciji. Ponajprije bismo mogli reći da je to opisni putopis jer autorova pozornost nije okrenuta izrazito zbivanjima i vlastitim doživljajima, lirskim pasažima u kojima se projicira autorova emocionalnost. Prije bismo ustvrdili da Milčetić prepričava ono što vidi, saznaje ili doživi, pa bi po tim elementima Milčetićeve putopisne zabilješke pripadale nekom pri/povjednom, to jest narativnom žanrovskom putopisu. No, možda bismo bili najbliži istini ako bismo, ipak, naglasili da se Milčetićeve putopisne slike odlikuju i nekim dubljim i složenijim viđenjem poretka i stvari u prošlosti i oko sebe.

185


186

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad NIKČEVIĆ

Zapravo, njegove se opservacije kreću u širim rasponima radoznalosti, njegova dara za fiksaciju viđenoga i doživljenoga. U opsežnoj studiji Ivan Milčetić kao putopisac11 Zvjezdana Radoš piše: Njegov (Milčetićev – M.N.) opsežan tekst – počesto didaktičko-pedagoški, pretrpan konkretnim povijesnim, zemljopisnim, etnografskim i drugim podacima – izdiže se iznad razine novinske reportaže tek u onim odlomcima u kojima autor spontano progovara o sebi, svojim asocijacijama na Njegoša i Ivana Mažuranića, svom doživljaju ljepote prirode, i onda kada se upusti u pripovijedanje o ljudima koje susreće. (U svojim je putopisima Milčetić vještiji u opisivanju ljudi nego prirode! U opisima krajolika on se uglavnom ne može otrgnuti od naivno-romantičnog stila; to mu uspijeva tek onda kad zastane pred surovošću kamenitog pejzaža, npr. Crne Gore ili Cresa, ili pred neizmjernim prostranstvima, njemu jednolične, panonske ravnice). Kontrast mora i visokih planina u susretu Boke i Crne Gore očito ga se neobično snažno doima; i u svojim kasnijim putopisima – kad se divi pogledu s gorskih visova ili uzvišica (primjerice pred širinom Dunava u Iloku, u Koruškoj i Tirolu, na Cresu) – često se prisjeća ljepote prizora koje je ugledao popevši se na brdo Krstac ponad Boke.12

No, budući da smo se ovim problemima Milčetićeve putopisne proze bavili više puta u studijiama Kritički pogledi Ivana Milčetića na književni rad Stefana Mitrova Ljubiše i književno stvaralaštvo Boke kotorske13 i Polemički diskurs Ivana Milčetića i Stefana M. Ljubiše u našoj knjizi Odsjaji kultura (Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima)14, nema potrebe da se u ovoj prigodi na tim problemima više zadržavamo. Boka je inače duhovno ishodište dvojice hrvatskih pisaca sličnoga poetskog senzibiliteta: Frana Alfirevića (1903.-1956.). i mnogo mlađeg Viktora Vide (1913.– 1960.). Vida je po rođenju Kotoranin, a roditelji Frana Alfirevića doselili su iz Zadra u Kotor kad mu je bilo tri godine. U tom je gradu završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije, dok drugi i treći razred nastavlja u Dubrovniku. Alfirević se toliko suživio s bokokotorskim čarobnim zaljevom južnoga mora da je magičnost i tajnovit izgled Boke kotorske uvijek bio u njemu duhovno i stvaralački prisutan; uvijek je bio prostor njegova duhovnog ishodišta, poetsko nadahnuće i njegove poezije i njegovih 11 12 13 14

Zbornik o Ivanu Milčetiću književnom povjesničaru, filologu i etnologu, Zagreb, 2002. Isto, 124-125. Isto, Zagreb, 2002., 433-446. Zagreb, 2002.


Milorad NIKČEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

impresivnih putopisa, kao u tvorevinama: More, Trogir, Boka. Među Alfirevićevim brojnim pjesmama nadahnutima prirodom ističu se More, u kojoj nekom čudnom intuicijom naslućuje sumornost života i svoju smrt, zatim Jesen, Drvored, Ljetna tišina, Masline, Ribarski pejzaž, Pokraj mora i mnoge druge. O pejzažu Boke pjevao je i u istoimenoj pjesmi koja je dubokim emocionalnim nitima povezana s njegovim putopisom Boka. Stoga je na ovome mjestu donosimo u cijelosti: I. Ulazim ćutke u njezin tamni dan, i tako je tiho ko na kraju svijeta. brda nad morem što je vječno bez kreta u strašnoj goleti čuvaju njegov san. Ljepotom iskonskom tu duh je okovan, da želje izgubi ko anahoreta, i bludi mutno kroz stoljeća prokleta, Taj večernji kraj je ko velik samostan. Zaboravljen si crni lik starinskog broda, Zalazi sunce na gori nedalekoj, krvavoj kao u davnoj bici nekoj. A kad se oglase zvona preko voda, čini se: duše, preplašene od noći, zovu se, plačuć u velikoj samoći. II. Groblja su blaga ko vrtovi stari. Koračamo pognuti preko pruća. Nosimo ljubav beskrajnu od klonuća. Od nje život primiše sve stvari. Al se vratismo ko slomljeni mornari noseć na licu tamna pregnuća u taj kraj što gasi sva ganuća, da nas sakrije sjenkom poput stvari. U dubokom hladu groblja su blaga. Miris umornosti opaja iz bilja.

187


188

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad NIKČEVIĆ

Tu smo sretni, živeći bez cilja život bez ikakva traga.15 I umjesto šire interpretacije ove pejzažne i intimne pjesme Boka, citirat ćemo na ovome mjestu sintetički sud Saše Vereša o tom personalnom Alfirevićevu doživljaju: Alfirevićeva je Boka i ma gdje se kretao, ma kako mu izgledale dijagonale, on svoju Boku nosi neotuđivo na svim svojim ekskurzijama, nema takva puta koji ga ne bi vodio Boki i takva razloga zbog koga se Boki ne bi vratio. Ova Boka u Alfireviću je puno više nego realni pejzaž (i u poeziji i u putopisu – M.N.), to je vrelo neprekidne inspiracije, izvor sretnih tajnovitih iskustava, sagledavanje smisla čovjekove egzistencije, neka tvrda škola otpornosti i dostojanstva, jednom riječju sve ono što je Matoš nazvao ‘genijem mjesta’, zavičajem, domajom, himnom, domovinskim mjestima, što postaju odjednom dematerijalizirana, spiritualizirana historijskom prošlošću i nacionalnom svojom vrijednošću.16

I u svom putopisu o Boki Afirević je sazdao opis krajolika, ali to je više pejzaž u putopisu i putopis u pejzažu. Sazdao ga je čudesnom snagom svoga duha, imaginacijom i nadasve mu udahnuo život, humanizirao krajolik Boke kotorske. Svojom estetskom snagom Alfirević je u putopisu o Boki dosegnuo najdublje personalne, misaone i emocionalne sfere svoje vizije; dosegnuo je razinu literariziranih stranica poetike svoga sugrađanina i pjesnika Viktora Vide. Dakle, obojica su potekli iz istoga duhovnog ishodišta! Pogledajmo uvodni dio pejzaža Boke Frana Alfirevića: Uvijek kad sam ulazio s otvorenog mora u ovaj zaliv, osjećao sam, kao da dolazim nekuda, gdje nikad nisam bio i nisam se mogao oteti čudnom utisku, da tu, u strašnoj tišini bivolskih, golih brda, svršavaju svi putovi svijeta, a ljudi kao da su nestali. Krajevi kao i bića imaju dušu; kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini, da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek, koji žudi za najdubljom samoćom, može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj 15

16

Pjesma je prvi put objavljena u „Srpskom književnom glasniku“, 1928. Citirana prema: Odabrane pjesme i proza Frana Alfirevića (U povodu 50-e obljetnice njegove smrti i postavljanja biste na otoku Gospe od Škrpjela, Kotor, 2006., 30-31). Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 114., Zagreb, 1969.


Milorad NIKČEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

melanholiji. Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni strani putnici, rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećanjem, da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj, tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću ili možda da vrati sebi mir, koji je izgubio, nešto od svoje davne, djetinje duše. Tužan je čovjek, jer tako rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome, što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša. Ima dubokog smisla izreka Bernard Shaw-a, da bi svi predjeli izgubili značenje kad bi postali rivijera (...).17

Boka kotorska u Afirevićevoj pejzažnoj viziji i slici samo je naizgled statična. Ona je u isto vrijeme i personifikacija njegove duše i srca, njegovih dubokih osjećaja i asocijacija koje je u njemu ta čudesna priroda izazvala. Priroda kao objekt sagledavanja i opisivanja u njegovom je drugom planu. Osjećaji i dojmovi su, dakle, izraženi već u prvoj, uvodnoj rečenici njegova putopisa. Oni se u njemu javljaju uvijek iznova kad ulazi u taj čudesni predio bokokotorske areike, tog njegova ranog iskona i prostora njegova djetinjstva i mladenaštva. U tom se prostoru osjeća vječna tišina, a u njoj se suputnik osjeća osamljenikom toga čudnog geografskog fenomena i mediteranskog kozmosa. Ti su krajevi poput ljudskoga bića, imaju svoju toplinu, dušu, čari i svoje emocionalne nemire. Sasvim je u pravu Manja Kovačević ustvrdivši da se kod Alfirevića radi o „...intelektualno i osjećajno dubljim literarnim zahvatima u pejzaž kao inspiraciji, rezultat čega nije vizualna slika prirode, nego psihološka slika umjetnikova unutrašnjeg svijeta. Tako je Alfirević u svojem putopisu ‘Boka’, u svojem odnosu prema prirodi, zapravo jednostrano razvio intelektualno-psihološku komponentu koju svaki putopisac posjeduje. Dakako da je tim svojim umjetničkim postupkom čitaocu impresionistički užitak u opisima prirode koji pružaju putopisi utemeljeni na vizualnim efektima, no zato mu je ponudio svoja razmišljanja o životu, prirodi kao utočištu osamljenih i tješitelju razočaranih. (...) Putopis ‘Boka’ svojevrsno je svjedočanstvo o Alfirevićevoj umjetničkoj ličnosti. To je ogledalo njegova književnog profila u svim njegovim glavnim crtama. Da je to tako, potvrđuje i poetski dio njegova opusa iz kojega izdvajamo pjesmu ‘Boka’ ne samo kao dokaz Alfirevićeve zaokupljenosti tim motivom nego i kao potvrdu njegova utvrđenog odnosa prema pejzažu“.18 17 18

Odabrane pjesme i proza Frana Alfirevića. (U povodu 50. obljetnice njegove smrti i postavljanja biste na otoku Gospe od Škrpjela, Kotor, 2006., 123.) Maja Kovačević, Obrada pejzaža u književnom djelu, „Školske novine“, Zagreb, 1974., 93-94.

189


190

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad NIKČEVIĆ

MODERNISTIČKI I AVANGARDNI SENZIBILITET I u jugoslavenskoj zajednici razvijaju se čvrsti književni dodiri hrvatske i crnogorske književnosti. Omiljeni pjesnik između dvaju ratova, Augustin Tin Ujević, bio je stipendist crnogorske vlade kralja Nikole u izbjeglištvu, i to na studijima u Parizu. U Nikšiću tiska zbirku pjesama Auto na korzu (1933.) uz pomoć svojih prijatelja i književnika Stojana Cerovića i Marka Kavaje. Prijateljevao je i s crnogorskim slikarom Mirkom Kujačićem. Bliske odnose uspostavljaju u Zagrebu i dvojica disidenata, nepravedno proskribirani intelektualci i književnici – Savić Marković Štedimlija i dr. Sekula Drljević. Avangardni hrvatski pisac lijeve orijentacije Miroslav Krleža bio je zadugo prisutan na crnogorskoj književnoj sceni, a njegovo književno i dramsko djelo ostvarilo je snažnu recepciju, osobito izvedbama njegovih drama na kazališnoj sceni. O njemu je Milosav Kalezić objavio knjigu Crna Gora i Krleža (1995.). Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec i Jure Kaštelan uspostavljaju idejne i književne veze s crnogorskim pjesnicima: Mirkom Banjevićem, Radovanom Zogovićem, braćom Lopičić, Ristom Ratkovićem i drugima. Književnik Nikola Lopičić bio je profesor u Splitu, i o njemu napisao roman Ne diraj palmu, a Mirko Banjević bio je profesor u Gospiću. Književni kritičar Božo Milačić u Zagrebu je objavio nekoliko knjiga o crnogorskoj i hrvatskoj literaturi. Veliki poklonik Njegoša i njegova djela bio je hrvatski kipar i ingeniozni umjetnik Ivan Meštrović, tvorac monumentalnoga spomenika – Njegoševa Mauzoleja, koji se izdiže na crnogorskoj planini Lovćen. JEZICI I KULTURE U DOTICAJU U današnjoj je državi Hrvatskoj crnogorska enklava Peroj (u Istri, kraj Pule) valorizirana i osvijetljena projektom „Kulture u doticaju: stoljetne hrvatsko-crnogorske veze (komparativni kontekst)”. Pod ravnateljstvom sveučilišnoga prof. dr. sc. Milorada Nikčevića te brojnih hrvatskih i crnogorskih znanstvenika i književnika, stvorena je ili nanovo osvijetljena bogata filološka i književna literatura koja dokazuje da su Perojci doseljenici iz Crne Gore, da su očuvali svoj crnogorski jezik i autohtonu književno-kulturnu tradiciju i vjeru sve do danas. Premda su i danas pod utjecajem Vukovih monogenetskih koncepcija da su svi pravoslavci Srbi, mi smo u nekoliko izvornih studija dokazali sasvim suprotno! VIZIJE DOMOVINSKOGA RATA Domovinski rat u Hrvatskoj odrazio se u poeziji Jevrema Brkovića, Vitomira Nikolića, esejističko-diskurzivnim žanrovima Milorada Nikčevića, Veseljka Koprivice, u akademskim slikama Dimitrija Popovića, Voja Stanića, mr. ar. Miroljuba Pavlovića (Istra) i drugih. Ta se umjetnost svojim sadržajem, formom, impulzivnim buntom i


Milorad NIKČEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

prkosom suprotstavila nasrtajima zla, sile i zle ljudske kobi. Svi spomenuti stvaraoci branili su svoje ljudsko i etičko dostojanstvo, dostojanstvo Duklje – Zete – Crne Gore u očima patničke Hrvatske i cijelog uljudbenog svijeta! Most prijateljstva ostvaruju danas između Republike Hrvatske i Republike Crne Gore: Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva „Croatica-Montenegrina” (2000.), čiji je predsjednik donedavno bio hrvatski književnik i kulturolog Ernest Fišer iz Varaždina, a u ovom je trenutku to povjesničar i kulturolog dr. sc. Alojz Štoković iz Pule (Fažana); zatim brojna kulturno-umjetnička društva okupljena u krovnim udruženjima: Demokratski savez crnogorskih udruga Republike Hrvatske (2006.) i Nacionalne zajednice Crnogoraca Republike Hrvatske; istaknuti kulturni – književni, filmski i drugi – djelatnici: pok. Krsto Papić i Veljko Bulajić; nedavno preminuli književnik Mirko Kovač, potom Milorad Nikčević, književni povjesničar s više knjiga o hrvatskim i crnogorskim književnim vezama, kao što su: Hrvatski i crnogorski književni obzori (1995.) i Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima (2002.), preminuli akademik Vojislav P. Nikčević, autor poznatih Kroatističkih studija (2002.) i predsjednik Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivana Mažuranića na Cetinju te, napokon, brojni sveučilišni profesori i publicisti iz Zagreba (primjerice, preminuli Drago Kastratović). U najnovije vrijeme u Republici Hrvatskoj utemeljena je i registrirana Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, a predstavnik i opunomoćenik joj je prof. dr. sc. Milorad Nikčević.

191


192

Mile PEŠORDA, Zagreb

KNJIŽEVNO HRVATSKO PROLJEĆE U SARAJEVU I BiH Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, 28. siječnja 1971. Autori: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanislav Baši „Bila je to povelja slobode, ispružena ruka i ponuda za su-život dostojan čovjeka i naroda Pisma, ali i znak za uzbunu u vrijeme nastavka nasilja i progona nad hrvatskim jezikom i identitetom, u času politički poticanoga mnoštvenoga odlaska hrvatskoga naroda na ‘privremeni rad’ na Zapad. Toga časa jedinstveni u mnogoglasju, hrvatski su književni proljećari i u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini svojim književnim djelima i kulturno-povijestnim postignućima: Šimićevim susretima, godine 1970., i Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971., bili dijelom matice onoga duhovnoga gibanja koje je oslobađalo i zemlju i ljude i narod cijeli za završni iskorak u slobodu.“ „Na milenijskom hrvatskom kulturnom prostoru i međunarodna zajednica pridonosi nestajanju s njega hrvatskog autohtonog naroda. I danas Hrvati u BiH bore se da izbjegnu rezervat unitarizma, nekoć jugoslavenskog i velikosrpskog, a danas ‘bosanskog’ u smislu muslimansko-bošnjačkog. Nasiljem nad hrvatskom nacijom i njezinim kulturnim identitetom, pokušava se Hrvatima oduzeti pravo na svoj jezik, kulturu, školstvo, kulturno-povijesnu baštinu.“

Vlasti nam i ove i one (i paravlasti), neka manje, neke više, organiziraju zaborav o nama samima, a poneka bi da nam svu zaljubljenu memoriju izbriše, izčupa ko-


Mile PEŠORDA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

rijene, zamaže slike, izbriše oblike i lobotomirana čovjeka okrene prema blistavoj budućnosti. U Matičinu je „Vijencu“ prije koju godinu jedan sarajevski novinar napisao da se broj Hrvata u Sarajevu toliko smanjo te se priča kako ih je manje nego akademika. Kada je ista ta Matica priređivala svoj dvodnevni skup o Hrvatskome proljeću, na popisu tema i izlagača nije bilo ni traga od nekoga Hrvata ili hrvatstva u Sarajevu u tome burnome i prijelomnome dobu naše bližnje povijesti, kao da Sarajevo tada ne bijaše jednim od istinskih žarišta i hrvatske književne riječi i sastavnim dijelom proljećarske stvaračke volje za slobodu, za samoupravljanje u praksi i puno bolji život ljudi. Borba pojedinca protiv vlasti jest borba pamćenja protiv zaborava, riječi su jednoga književnika, koje ovdje primam kao čašu punu riječi usuprot šutnji o jednom događaju, usuprot daviteljskomu udbopisu o jednomu rukopisu slobode zavjetovane ljepoti. Hrvatsko je proljeće, s pravom nazivano i drugim hrvatskim narodnim preporodom, povijestnim događajem koji je presudno i suverenitetno uspravio hrvatski narod na okomici tisućljetnoga hrvatskoga i knjižtva i demokratskoga državotvorstva; jedinstveno u svomu mnogoglasju, bijaše ono svenarodnim zapadnoeuropejskim duhovnim i društveno-političkim gibanjem, kojim se je cijeli jedan narod spašavao pred propašću i načertanijskim nestankom, nestankom kojemu su nemali prinos davala i hrvatska gospoda i drugovi „UOPŠTE“ (znakovito orisani u antologijskomu Šegedinovu romanu IZDAJNIK, napisanu 1964. i objelodanjenu u „Kolu“ tek g. 1969.), ideološki čvrsto uvezani u totalitarni projekt nestanka naroda/nacije. Njegov preporoditeljski put nutarnje punine istine i života jednoga nacionalno-civilizacijskoga entiteta u stvaračkomu hodu ozbiljenja sebe sama u živomu metafizičkomu i fizičkomu dodiru s Europom kao vlastitim uljudbenim matičnim tijekom, da bi se doista i dogodio, morao je savladati golemu branu hrvatskoj slobodi: imperijalni formacijski monolit koji je, s godinom 1918., istragaški nalegao na jezik hrvatski, osmišljeno i nemilosrdno progoneći pod objema beogradskim diktaturama, prvo monarho-fašističkom, zatim jugoboljševičkom i ime i duh samosvojna i izvorna jezika Hrvata. Kako se tada uistinu radilo o biti ili ne biti hrvatskoga jezika i slobode odnosno naroda, preporod je (iskoristivši povijestnu prigodu popuštanja lanaca neslobode nastalu smjenom jednoga od najmoćnijih i stožernih figura Udbo-Partije i Jugoslavije Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu Partije g. 1966.) obuhvatio sve povijestne zemlje i krajeve, sela i gradove u kojima su živjeli i stvarali Hrvati, pa tako i Bosnu i Hercegovinu – ali i Hrvate u dijaspori – a bitno je znamenovan hrvatskom književnom riječju i svjedočkim preporoditeljskim djelom hrvatskih književnika koji se nisu predali moćnomu zovu unitarističkih sirena, djelom, sažeto i problemski jasno izkazanim u dvjema deklaracijama o hrvatskom jeziku, jednoj zagrebačkoj i drugoj sarajevskoj: Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika od

193


194

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Mile PEŠORDA

17. ožujka 1967. i Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. O slavnoj se zagrebačkoj Deklaraciji, koja je spašavala samo ime i opstanak hrvatskoga jezika kao hrvatskoga, puno toga u javnosti znade, dok je o sarajevskoj nametnuta total(itar)na šutnja, iako ni ona, kao ni predhodnica joj u Zagrebu, nije nastala iznenada, niti izvan književnoga i društveno-političkoga konteksta stvarateljskoga autonomnoga glasa otpora samovoljnomu uplitanju države u područje umjetničkoga stvaranja i državnoj volji da uništi i porobi hrvatsku riječ, a također je izvršila svoje poslanje u pokretanju dijaloga na javnoj društvenoj pozornici te očuvanju hrvatskoga jezika i nacionalno-civilizacijskoga identiteta, a to znači i naravnoga kulturnoga pluraliteta u Bosni i Hercegovini. U svjetlu zagrebačke Deklaracije, koja se, u svome zahtjevu za ustavnim i stvarnim pozicioniranjem hrvatskoga književnoga jezika, poziva „na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpuni suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama“, i potpisa Miroslava Krleže (kao predstavnika/e jedne od 18 kulturnih i znanstvenih ustanova koje su potpisale Deklaraciju), mnogima se otvorio pogled u heretičnoga, međuratnoga Krležu i njegovu kapitalnu i trajno inspirativnu knjigu DESET KRVAVIH GODINA (kojih sam samostalno i cjelovito izdanje objavio g. 1990. u Sarajevu, u biblioteci „Žarišta“). Krleža je, kao stožernik zagrebačke Deklaracije svojim puntarskim glasom iz Balada i pogledima na protekle krvave godine naše zajedničke južnoslavenske povijesti, bio moćnim sugovornikom u intelektualno odvažnomu izlazku iz jedne krletke. Premda Krleža bijaše dragocjenim posrednikom, središnjim nam se i žarišnim, prijelomnim trenutkom duhovne obnove i književne renesanse, i svojevrstnim izvorištem i hrvatskoproljećarske energije u Herceg-Bosni, a istodobno i bošnjačkoga preporoda, nadaje epohalna pjesnička knjiga KAMENI SPAVAČ Maka Dizdara g. 1966., kao i Dizdarov cjelokupni književno-pjesničko-urednički opus i doprinos na polju reafirmacije izvorne, autohtone književne riječi i baštine i otkrivanja povijestne kristjanske Crkve bosanske i epitafa na stećcima kao životvornoga i strukturnoga dijela suvremenoga pisma s budućnosnom porukom. „Trebalo bi opet naučiti/da slušamo kako dažd pada pada // Trebalo bi se odkameniti / i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada // (...) Trebalo bi načas stati / sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati.“ Eto, takav se je dažd poezije iz KAMENOGA SPAVAČA objavio čitateljima i tražiteljima ljudskoga sve-vremena i ovaj ih je glas Dizdarov zatalasao da se sluhom i duhom otvore prema Slovu, prema zabranjenomu, pohranjenom u dubljinama vremena i nevremena, onkraj modre rijeke. Djedovska hiža jezika ovdje se odstvarila kao kuća bitka, koju je pjesnik dosmrtno hranio i branio i u nju pozivao sve


Mile PEŠORDA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

dobre ljude da tamo slobodno svi stanu koliko ih ima i da se tako punina slobode zbude. Ono što nisu htjele ili nisu smjele uraditi vlasti i njihove ustanove kulturne i znanstvene, uradio je Pjesnik objavivši, povrh svega, zbornik STARI BOSANSKI TEKSTOVI (1969.) i uredivši, kao glavni i odgovorni urednik, tematski dvobroj 11-12 književnoga časopisa ŽIVOT pri svršetku g. 1970. posvećen jeziku, temeljnom pitanju čovjekove i narodne slobode. Izvrgnut javnim i zaplotnjačkim nasrtajima barbarogenijskim i neomladobosansko-karadžićevskim zbog svoje mirotvorno podignute ruke koja im je svima (prošlima, sadašnjim i budućim) rekla da stanu, iznenada je preminuo pjesnik Mak Dizdar, 14 . srpnja 1971. u Sarajevu i još, čini mi se, nitko nije osvijetlio okolnosti njegove zemaljske smrti niti naveo imena očitovanih književno-politikantskih aktera grubih verbalnih napada na njega koji su mu zasigurno, i to u punoj stvarateljskoj snazi, skratili život pa bilo to samo za jednu pjesmu ili još jedan broj Života, da ne kažem za najmanje jedno desetljeće. Istina o tomu dobu i času i svim okolnostima u kojima je nastalo gorostasno književno i pjesničko djelo Maka Dizdara – a njega samoga naglo istrgnulo između nas u jeku preporodne preobrazbe, politkomesarski unificirana i umrtvljena, diskursa u višeslojan i životvoran, napajan na samom izvoru riječi – bit će osloboditeljskim činom i jednim od uvjeta za slobodnu i ponosnu i Hercegovinu i Bosnu. Nikola Šop ( Jajce, 19. kolovoza 1904. – Zagreb, 2. siječnja 1982.), danas priznati pjesnički velikan, a gotovo cijeloga života pod posebnim nadzorom „vladarâ jezika“, desetak je godina morao čekati da njegovo genijalno pjesničko djelo BOSANSKA TRILOGIJA bude objavljeno, i to u Sarajevu g. 1980. s uredničkom skrbi potpisnika ovoga izlaganja. (Predao mi je pjesnik osobno rukopis u svomu stanu na Šalati, pisao mi pismo radostan zbog toga što je uopće objavljen, žurno, i to u Vrhbosni.) Nemjerljiv bijaše prinos Šopov preporodnomu buđenju Duha naroda, nadasve ovom dramskom poemom, koja je prvo bila dostupnom gradu i svijetu u radio-dramskoj izvedbi. Hommage njegovu djelu i poslanju izkazan je u obliku posebnoga izdanja svih njegovih dijaloških djela, uključivši i ponovnu objavu BOSANSKE TRILOGIJE, kojoj više nije manjkao (kao u prvome izdanju) završni stih, u stihovima koje izgovara silni padišah, a Nikola Šop

195


196

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Vitomir Lukić

Veselko Koroman

Nikola Martić

Mile PEŠORDA

tiču se bosanskoga kralja Stipe, Stjepana, Stipice, te mrvice, zerice, i glase: „Vratite mi jedinog insana / sred tolikog hajvana!“ A sad nešto i o sedmorici potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971., te poruke i oporuke, koja je stvorena u živu dijalogu s vremenom i prostorom, s ljudima i njihovim sudbinama... Objavom knjige pripovjedaka Vitomira Lukića SOBA ZA PROLAZNIKE, g. 1965., dobio je višenacionalni i višecivilizacijski mozaik bosansko-hercegovački ne samo istinski novo ime u kontekstu „pripovjedačke Bosne“, nego i predstavnike one moderne i nacionalno samosvojne hrvatske književnostilske formacije koja će, ne samo u kovačnici vlastite duše, kovati (joyceovski kazano!) „nestvorenu svijest svoga naroda“. Kada je sarajevska „Svjetlost“, god. 1968., objelodanila njegov roman ALBUM, Lukićevi su substancijalni suveznici i čitatelji prepoznali izvornu stvarateljsku snagu i mudrost njegova propitivalačkoga meditiranja o stvarima i ljudima u njihovu cjelovitu prepletu povezanu duhom otajstva, navještaj jednoga književnoga i intelektualnoga barda koji je snovito i vidovito mišlju „prodirao u nebo iskorištavajući trenutak kada je u svim duhovima i prostoru oko nas gospodarila pustoš“ („Bolest“ / SOBA ZA PROLAZNIKE). Lukić, podrijetlom iz Konjica, rodio se u Zelenici kod Herceg-Novoga 24. rujna 1929., a umro u Sarajevu 30. svibnja 1991. Odmah po njegovoj smrti, pripremio sam za tisak njegova DJELA u 10 svezaka, koja nisu ugledala svjetlost dana jer su g. 1992. uništena u mostarskoj tiskari za vrijeme srpskoga bombardiranja Mostara. Pjesnička djela Veselka Koromana (Gornji Radišići, 1934.) – Knjiga svanuća (Sarajevo,


Mile PEŠORDA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

1967.) i Svjetiljka od trnja (1971.), njegov urednički rad u „Životu“, kao i njegovi znameniti tekstovi UVLAKE GREDU – A POSTOLE STOJE (glasoviti broj časopisa „Život“ br. 1112/1970.) i U CARA TRAJANA KOZJE UŠI g. 1971. – napisan za br. 9 „Života“ (i u kojemu nije smio biti objavljen, a skupo je stajao autora, jer se nije svoga djela odrekao niti ga porekao) život su poezije, knjige i naroda obogatili samosvojnom i modernom, na matičnom tijeku hrvatske riječi kao „svomu korijenskomu izričaju“ izgrađenom, praksom i teorijom. Oduhovljeni brabonjak riječi materinskoga jezika u Koromana je dobio majstora-draguljara i hrabra odvjetnika. Hrvatski pjesnik ZNAMENA, objavljena u Sarajevu g. 1968., Nikola Martić (Višići, 1938. – Split, 2013.) svojim je VRTOVIMA ZEMLJE HUMSKE (Sarajevo, 1964.) unio hercegovačku mediteransku priču vedrine i pučine u sarajevski i bosanski prostor susreta i raskrižja svjetova, da bi ovom poemom navijestio sljedeću knjigu, Znamen, biblijsko-saint‑johnperseovskoga tvoračkoga zamaha, u kojoj se okosnicom ovoga zaista novoga glasa u suvremenomu hrvatskom pjesništvu nametnula pjesma HRVATSKA ZEMLJA TRAGIČNIH PJESNIKA. Kada je, u godini sloma Hrvatskoga proljeća, 1971., također u Sarajevu izašla Martićeva nova pjesnička knjiga BOGUMILSKA BAJKA (naslovljena prema pjesmi nagrađenoj 31. svibnja 1970. na prvim Šimićevim susretima), dobili smo potvrdu o novini i svježini jednoga glasa kojega izvorna pjesnička pobuna protiv ujednoumljenoga reda stvari i progona hrvatskoga jezika tvori cjelovit filozofsko-poetički osmišljen svjetonazorski sustav. Nu, kada su god. 1981. objavljene u Sarajevu njegove

Vladimir Pavlović

Mirko Marjanović

Stanislav Bašić

197


198

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Mile PEŠORDA

IZABRANE PJESME, Martić je već godinama živio u Splitu, ne mogavši u svomu izabranomu gradu izdržati pritisak nevremena i položaj građanina drugoga reda. Vladimir Pavlović (Trebižat, 29. rujna 1935. – 7. prosinca 1996.), učiteljujući na Neretvi, u Kuli Norinskoj, objavljuje u Sarajevu pjesničke knjige ELEGIJA O KRALJU, 1966., VRIJEME VATRE, 1968., i ZAMAK U PLJUSKU, 1972., te IZABRANE PJESME, 1984. Mirko Marjanović (Tramošnica, 1940.) nastupa s romanesknim prvijencem znakovita naslova U IME OCA I SINA, g. 1969., a iste godine pjesnik Stanislav Bašić biva predstavljen svojim GLASNIKOM. (U prijelomnoj godini 1971. sarajevska je „Svjetlost“ objelodanila moju prvu knjigu ŽIVOT VJEČNI, za koju mi je bila pripala godišnja nagrada izdavača odlukom žirija pod predsjedanjem profesora Midhata Begića u travnju 1972., nakon čega bi izvršen,: ispod pera vešović-nogovskoga, prvi verbalni politički politički atentat na mene, dogovoren u spomenutomu neomladobosansko-karadžićevskom književnopolitičkom krugu.) Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971., predstavljena je, uz književno-kulturnu manifestaciju ŠIMIĆEVI SUSRETI, koji su pokrenuti u jeku Hrvatskoga proljeća i prvi put održani 30. i 31. svibnja 1970. u Grudama (subota, prvi dan) i Drinovcima (nedjelja, drugi dan) kao povijesni događaj. Ivica Mlivončić, novinar i publicist, dobar poznavatelj kulturnih i političkih prilika u BiH, objavio je u siječnju 2000. u „Slobodnoj Dalmaciji“ i u sarajevskom mjesečniku „Stećak“ (br. 74, str. 9) članak posvećen Sarajevskoj deklaraciji, u kojemu stoji: „Hrvatsko proljeće je zapljusnulo i Bosnu i Hercegovinu, ali je i ugušeno kao i u Hrvatskoj. Ono je pak u BiH ostavilo neizbrisiv trag objavom u siječnju 1971. godine Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Taj kulturno-politički, svakako i povijesni čin hrvatskih pisaca u Sarajevu bio je više od dva desetljeća u čvrstoj ilegali da bi ga tako prekrila prašina zaborava. A Sarajevska deklaracija je preživjela i uz obljetnicu njezine pojave možemo reći da je skoro na isti način svježa i potrebita, jer se i danas hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi zajedno s hrvatskim narodom prijeti izumiranjem u BiH. Na milenijskom hrvatskom kulturnom prostoru i međunarodna zajednica pridonosi nestajanju s njega hrvatskog autohtonog naroda. (...) Prije trideset godina kao i danas Hrvati u BiH bore se da izbjegnu rezervat unitarizma, nekoć jugoslavenskog i velikosrpskog, a danas ‘bosanskog’ u smislu muslimansko-bošnjačkog. (...) Nasiljem nad hrvatskom nacijom i njezinim kulturnim identitetom pokušava se Hrvatima oduzeti pravo na svoj jezik, kulturu, školstvo, kulturno-povijesnu baštinu.“ O našoj sam javnoj izjavi, sastavljenoj u Sarajevu u siječnju 1971., objavljenoj u dnevnim novinama „Vjesniku“, „Politici“ i „Borbi“ 28. siječnja, a u sarajevskomu „Oslobođenju“ dan kasnije, za časopis Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne napisao: „Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime,


Mile PEŠORDA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

u državi Jugoslaviji sustavno diskriminiranoga i zatiranoga, hrvatskoga jezika kao takvog, zauzeli se za demokratske standarde i stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda i kulture s drugim narodima i nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini. Deklaracijom smo izrijekom zagovarali nacionalnu i kulturnu suverenost te uzeli u obranu, netom rođenu, i kao ‘klerofašističku’ odmah difamiranu, književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti“ (Mile Pešorda, OSVIT, br. 1-2, Mostar, 2010.; vidi: „Hrvatski list“, br. 335, str. 48-50, 24. veljače 2011.: „40 godina od Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku“). SARAJEVSKA DEKLARACIJA O HRVATSKOM JEZIKU („koju tada nitko nije smio tako krstiti“, nego je objavljena pod nekoliko različitih naslova, jedan od kojih je „Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?“, a njezinim su potpisnicima: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Stanislav Bašić i Vladimir Pavlović), glasi: Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcioner Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za „laži“ i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv „grupe hrvatskih pisaca“ iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju „Kritike“... Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke... Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek: • kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti; • kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po „nacionalnom ključu“, nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program; • kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama

199


200

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Mile PEŠORDA

i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima; • kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija „Književni razgovori“ u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla); • kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu; • kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, programski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi; • kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?); • kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i „kao gosti“ zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta; • kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina; • kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi učinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja; • kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz


Mile PEŠORDA

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi; • kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnutog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već netko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv „grupe hrvatskih pisaca“; • kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo verbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više i gore od onoga što je rekao. U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije. Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo. I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu – ako on dotle bude živ. Bila je to povelja slobode, ispružena ruka i ponuda za su-život dostojan čovjeka i naroda Pisma, ali i znak za uzbunu u vrijeme nastavka nasilja i progona nad hrvatskim jezikom i identitetom, u času politički poticanoga mnoštvenoga odlaska hrvatskoga naroda na „privremeni rad“ na Zapad. Toga časa jedinstveni u mnogoglasju, hrvatski su književni proljećari i u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini svojim književnim djelima i kulturno-povijestnim postignućima: Šimićevim susretima, godine 1970., i Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28.siječnja 1971., bili dijelom matice onoga duhovnoga gibanja koje je oslobađalo i zemlju i ljude i narod cijeli za završni iskorak u slobodu.

Mak Dizdar

201


202

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Mile PEŠORDA

O prvim je Šimićevim susretima Mak Dizdar u „Vjesniku“ g. 1970. rekao: „A. B. Šimić je veliko ime hrvatske i jugoslavenske poezije, pa je bilo krajnje vrijeme da se njemu posveti neka pažnja u rodnom kraju...“ A Ivo Frangeš, akademik i sveučilišni profesor, u tom času predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije i glavni govornik na prvim Šimićevim susretima: „Iako dolaze s malim zakašnjenjem (možda im je zbog toga značenje veće), ovi susreti nisu samo odavanje počasti piscu zaslužnu u historiji, nego i održavanje dijaloga s jednim pjesničkim svijetom što je živ i pola stoljeća nakon smrti autora...“ („Vjesnik“, 16. lipnja 1970.) Moja poruka s prvih Šimićevih susreta, koja je otišla u svijet i brzo se ugnijezdila u jednoj emigrantskoj antologiji hrvatskoga pjesništva fra Lucijana Kordića, bila je, u Drinovcima nagrađena, pjesma: TUŽBALICA (Majka u domu opustilom) Svu moji dragi iđu u daleki Svit Lipe tužne oči upiruć tuđem nebu Na napušćenoj grudi ja uzgajam cvit Da ga zasade na mom grebu Al šta će meni cvit i taj bili Svit Kada sama živim kad ću sama mrit Sarajevska i herceg-bosanska proljetna Koromanova Knjiga svanuća čeka svoje čitače i vjerodostojne tumače, one koji ne će ni nju, ni jednu nezaboravnu Martićevu Bogumilsku bajku, ni Lukićev Praznik stvari, ni Pavlovićev Zamak u pljusku, ni druga vrijedna imena, djela i naslove, ni znakoviti povijestni rođendan Šimićevih susreta – 30. svibnja 1970., uvaljivati u katran na feštama (samo)zaborava, na kojima kao da stari kostolomni udbopis uvježbava svoj pomlađeni rukopis budno čuvajući narod od istine tojest od – slobode.


Milorad STOJEVIĆ, Rijeka

FRANC ROTTER, ČLOVIK OHNE SPRACHE

„Rat se samo u nekim pjesmama vidljivije nazire, a ukazljivije je, frazom rečeno, doživljavanje konglomerata i proturječnosti, odnosno povijesnosti, hrvatskoga kompleksa, manje onog u Gradišću, uglavnom onoga u staroj domovini. Domovinski je rat rub kojim se čeprka po dilemama vlastita bića zatečenog očekivanjem smrti.“

U pet stoljeća postojanja u gradišćanskohrvatskoj književnosti estetski su se postupci, procesi i slični učinci na pisanu riječ događali uglavnom slučajno. Najčešće je ta književnost bila, a i sada je u dobroj mjeri, pragmatično uporabna, ona educira i zabavlja, ali promiče kakvu-takvu hrvatsku riječ1. Kada i nije bilo potrebe za time, takva je koncepcija naprosto prihvaćana kao tradicija na koju se valja oslanjati, pa je sve opet išlo uhodanim stazama. Tako je više-manje i danas. Otuda vjerojatno interaktivna pojava da se ta književnost nikada nije integrirala s onom matičnom, hrvatskom, a u suvremeno vrijeme nije marila ni za austrijsko-njemačkom ni mađarskom lektirom, iako je gradišćanskohrvatska književnost stvarana u njihovim središtima i na graničnim područjima. Ponešto drugačiji pjesnički poslovi dolaze sedamdesetih i osamdesetih godina 1

O kompleksnosti problema te književnosti, njenoj povijesti, primjerima i značajnim predstavnicima pisao sam opširno u knjizi Tri stvari gradišćanskohrvatskog knjiženstva, RINAZ, Rijeka, 2006.

203


204

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

prošloga stoljeća. Sporadično, u nekim pjesmama objavljenima po novinama i časopisima, ali i u zasebnim zbirkama osjećaju se drugačiji pjesnički tonovi, a stvorili su ih, između ostalih: Jurica Čenar (Csenar)2, Bjelko (Albin) Frank, Herbert Gassner3, Andi Novosel (Andreas Novoszel)4, Ewald Höld, Matilda Bölcs5, Peter Tyran, Dorotea Lipković (Dorothea Lipkovits Zeichmann)6, Jolanka Tišler (Tislér Jolán)7. U novije vrijeme dijelom to nastavljaju Fred Hergović (Hergovich)8, Romana Schweiger, Timea Horvat (Horváth Tímea)9 i još poneki. To su pjesnici koji više ne lamentiraju o nestanku hrvatske riječi, nego tu riječ, uglavnom, osviješteno poetozofski uporabljuju, ali jednako tako ne zaboravljaju svoj narodnosni kontekst dajući mu dimenziju estetičnog sadržaja, počesto i s ironijskim, ili kojim ostalim otklonom od plačljiva, počesto tek tradicijom naslijeđena domoljublja. K jednu, izmiču ga romantičarskoj patetičnoj lamentaciji nad asimilacijom, stavljaju ga u sklop urbane objektivnosti, te naravnog socijalnog i socijetalnog okoliša. U te nove tendencije uklapa se i pjesništvo Franje Francija Franza Franca Rottera10, odnosno jedina njegova knjiga, poema Croatia liberata11. Za razliku od prethodnikâ, on je te pjesničke tendencije radikalizirao do krajnjih granica, povezao ih s jedne strane sa suvremenom hrvatskom i srednjeuropskom lektirom, a s druge strane sa „sadržajnim“ hrvatskim ratnim aktualitetom glede Domovinskoga rata. Pisao je Rotter svoju poemu Croatia liberata u tijeku Domovinskoga rata i svoje bolesti, ali i u sjeni dvojbe kako će njegovo djelo biti prihvaćeno u sredini koja je u pjesništvu s konceptom skučena, kao i njenoj recepciji na hrvatskome jeziku, o 2 3 4 5 6 7 8 9 10

11

Zbirke: Kolo Slavuj (1981.), Misi, misli (1983.), Mi svi (1992.), Posvete (2006.). Zbirka: Ledolomac (1984.). Zbirka: Pohota (1994.). Zbirka: Jantarska ciesta (1992.). Zbirka: Keine Erinnerungen mehr: Gedichte auf kroatisch und deutsch / Nema uspomena: hrvatske i nimške pjesme (1994.). Zbirke: V modrim neba (1988.), V zrcalu rodice (2008.). Zbirka: Staubsaugen (1988.). Zbirka: Ako nisi tu (2008.). Franjo Rotter (Franc/Franz, dao se zvati Franci [N. Benčić u pogovoru s naslovom ...u ljubavi sada ja stanujem..., u: Rotter, Croatia liberata, str. 126]), rođen je u Gornjoj Pulji (Zgornja Pulja, Oberpullendorf, Felsőpulya) 23. VIII. 1970., ali je bio Gerištofac (Kroatisch Geresdorf, Austrija). Osnovno i srednje školovanje pohađao je u rodnome mjestu, Velikom Borištofu (Großwarasdorf, Nagybarom) i Beču, gdje je završio studij slavistike/kroatistike i romanistike/francuskoga jezika, a magistrirao u Beču kod akademika Radoslava Katičića s temom Bilinguismus der Burgenlandkroaten – Soziopsychologische Aspekte der Assimilation (1995.). U bilješkama mu je ostalo zamišljeno disertacijsko djelo Sprachliche Inovation des Burgenlandkroatischen in der zweiten Hälfe des 19. Jahrhunderts. Umro je u Gornjoj Pulji 15. II. 2002. g. Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno/Eisenstadt, 2002.


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

čemu navodno svjedoči i njegova pjesma Particip pasiv12. Bit će ipak prije da je pjesma Particip pasiv stanovita pjesnička polemika s hrvatskogradišćanskim pjesnicima vizualcima, letristima i inima, koji, iako donoseći modernost u gradišćanskohrvatsko pjesništvo, ulaze u maniru krajnjeg reduciranja na oskudan rječnik, dosjetku i elementarnu klasičnu slikovnost konkretizma, ili zbog pjesničke komocije ili zbog nedostatka poriva da se krene i u zahtjevnije pjesničke poslove. Odnosno, da se osmisli okvir i doseg takve koncepcije i u vidokrugu takve prakse i u obzoru univerzalnih pjesničkih mijena. Pjesma Particip pasiv više ukazuje na ruganje rutinskoj pjesničkoj dosjetci, pa otud i zadnji stih, grafički duži i izvan tona Franz Rotter pjesme/paradigme, koji djeluje kao vlastiti program, ili tome slično, a glasi: Konkretna lirika je mrtva, živilo pjesničtvo!13 Taj stih može se tumačiti kao ostajanje na poetozofskoj poziciji s koje je pisao poemu Croatia liberata, a manje kao strah od njene recepcije, iako je ona i danas kamen spoticanja među hrvatskim kritičarima u Gradišću. Osim toga, koncepcijom „igrive“ poezije malo toga bi Franc Rotter mogao izraziti iz svoje koncepcije poeme Croatia liberata. Ta poezija uskratila bi mu mnogo toga pjesnički narativnog, izvedbenog uopće, da pjesnički saopći složenost koju je njome predočio. Također je metametrička zadaća u njoj važan činitelj ne samo pokazivanja, nego i ukazivanja na mnoge slojeve dinamike vlastitog pjesničkog i intelektualnog 12

13

„Moj obračun. Novalić: INF (=Imanuel Novalić Filomelis)“ //Particip pasiv // zatajen/ zanemaren/ nepriznat/ nevridnovan/ nezapažen/ zaostavljen/ osamljen/ mržen/ odbačen/ zahićen/ zalažen/ zanemarmećen/ obeshrabljen/ zbantovan/ nepodnošen/ opljuskan/ izdan/ opkoljen/ zaokružen/ mučen/ mlaćen/ ranjen/ oslipljen/ izgladjen/ otrovan/ onesvišćen/ okovan/ zagužvan/ zarobljen/ progonjen/ potlačen/ podjarmljen/ zničen/zakoljen/ iskrvavljen/ potaren/ potučen/ zataren/ pogažen/ odstranjen/ razgažen/ razmrven/ razdrobljen/ pozabljen/ zamučen/ zatajen/ Konkretna lirika je mrtva, živilo pjesničtvo! (Ivanov blog, https://ivansic.wordpress.com/; N. Benčić, ...u ljubavi sada ja stanujem..., u: Rotter, Croatia liberata, str. 131-132). Ibid.

205


206

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

profila, zapravo svijesti da ga pjesnički distribuira na njemu najprihvatljiviji i rastrošan način. Rastrošan, u pozitivnom smislu, ne samo u okviru hrvatskoga pjesništva u Gradišću, negoli i na razinama matične hrvatske poezije. Otuda vjerojatno i ona u Croatii liberati dvojba u kojoj je mjeri sav taj pjesnički posao i dostatno originalan. Dakle, stajalište koje ga i poetozofski skroz udaljava od letrističke redukcije narativnog, iako Rotter vrlo stilotvorno rabi i njihova, čak klasična, iskustva kako bi pojačao semantičku, ali i metaforičku bazu svoje ekspresivne pjesničke naracije. Razvidno je kako je Rotter u jednom trenutku shvatio da za njegove nakane nije dostatna samo konkretistička semantička igrivost, nego i izravnost klasičnih poetika, iako ni one nisu uvijek receptivno podatne, ali ipak bolje priliježu rečenoj pjesničkoj naraciji u koju se Franc Rotter upustio, jer je bila pouzdaniji provodnik konotacija, što su tako smutile neke recipijente. Naime, gradeći naizgled djelo klasična oblika, on ga i razara, iako ne može odoljeti da intelektualno ne posumnja u takav pjesnički recept. Stoga je i u tome pomalo „starinski“: misleći da gradi relativno klasično djelo, očito nije svjestan da je konceptualno postmodernist, kao uostalom i poetike koje su mu bile inicijalna podrška. Glede recepcije njegove poeme Croatia liberata, poteškoće su najviše vezane za metodologiju interpretacije, budući da je i rijetkim, bolje rekavši povremenim, kroničarima knjigā14 usvajanje postupaka u Rotterovoj poemi otežano zbog okoštale navike na ustaljen tip pjesnikovanja u hrvatskome Gradišću. Kreće to još od Mate Meršića Miloradića, pjesnika koji je zacijelo dao visoki standard tome pjesništvu na početku prošloga stoljeća, ali su pjesnici poslije njega uglavnom baštinili one poetičke odvjetke koji su formalno manje zahtjevni, ili već dosta uigrani, sadržajno (što je ovdje važno) prijemčivi, ponekad, poetski gledano, do banalnosti. Za interpretaciju takve poezije, uglavnom onu „sadržajnu“, nije bilo potrebno neko visoko znanje o pjesništvu i poetikama, povijesnim i suvremenima. Kriterij je uglavnom bio prijemčivost, puka (skroz komunikativna) jednostavnost u obilatoj denotaciji, humornost, ironija, dosjetka, možda i satira, nostalgija za prošlim (iako je ono što je prošlo uglavnom bilo gore od „onoga sadašnjeg“!), moraliziranje, potom, ne manje važno: nešto je ipak napisano na hrvatskome jeziku. To posljednje i nije bezazleno budući da je najvažnija recepcijska pretpostavka. Tome je najviše pridonijela politika unutar Austrije i Mađarske, ali i unutar tamošnjih Hrvata. No, gledano s današnjega motrišta, vjerojatno su i oni sami bili uzrok tipovima poezije koju su stvarali, odnosno prihvaćali kao model koji je izvan poetozofskog, a više u društvenim kontekstima na svim razinama, uključujući i onu psihološku. 14

Obično su to proširene vijesti u nacionalnim novinama, bilješka u kalendaru-godišnjaku, ili dužna minutaža u hrvatskom eteru ORF-a (Der Österreichische Rundfunk).


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

Takvo pjesničko vegetiranje umrtvilo je i recepcijske mehanizme, najviše vezane uz probleme s materinskim jezikom, jezičnom i drušvenom asimilacijom, jezičnim zaboravom, a sve to skupa vuče na veliki etnopoetski alibi, ali ga tek valja proučiti, ne samo povijesno neupitno definirati kao neminovnu datost. Osim toga, potresno se doima pismo što ga je prije prerane smrti Rotter odaslao povjesničaru tamošnje hrvatske književnosti Nikoli Benčiću. Ono je, barem, dijelom otklonilo bilo kakve kritike, pozitivne ili negativne, zbog pijeteta prema pjesnikovoj osobi i njenom tragičnom kraju. Studioznija kritička raščlamba došla je iz matične književnosti, objavljena u hrvatskom glasilu u Gradišću, pa zato i elaborativno prilagođena tamošnjim čitateljima, a autorica joj je Andrea Sapunar15. Iz tamošnje, hrvatske gradišćanske književne sredine valja upozoriti na pogovor Nikole Benčića u Rotterovoj knjizi Croatia liberata. Ostali napisi, za prigode, reproduciraju jedni druge, ili nemaju interpretativnu nakanu16. *** Elementarno jezično gledano, prvi dio poeme Croatia liberata pisan je njemačkim jezikom. Dvadeset i četiri pjesme (ili nešto manje njih17) naslovljene su Im Namen des Erlösers! To se u napisima o Rotterovoj knjizi naznačuje tek kao podatak, a potom se kreće na drugi, veći, hrvatski dio s naslovom Hrvatska galer(ij)a, ili: plagijat, koji je sastavljen od šest rimskim brojevima označenih dijelova, prvi i drugi dio kratki su, a ostali su duži. Zajedno, hrvatski dio Rotterove zbirke sadržava približno 80-ak pjesama, približno zato što je gdjekad teško razlučiti nastavlja li se koja pjesma na idućoj stranici, ili tamo počinje nova. Izbjegavanjem bilo kakva zapisa o njemačkome dijelu Rotterove knjige gubi se iz vida nekoliko činjenica. Prvo, Franc Rotter je dvojezičan pjesnik. Drugo, ništa nije nelegitimno u uporabi njemačkoga i hrvatskoga u pjesničke svrhe. I treće, ne manje vrijedno, Rotter daje do znanja da je on človik ohne Sprache18, ne zato što je dvoje15

16

17 18

Andrea Sapunar, Pjesničtvo Franca Rottera, „Novi glas“. 2/2002., str. 24-25. Od ostalih zabilježbi o Rotteru i njegovoj poeziji, imao sam na uvidu tekstove koji su navedeni na blogu Francijeva brata Ivana (v: Ivanov blog, https://ivansic.wordpress.com/). Npr.: Mara Klikovits, Franc Rotter, www.zigh.at/fileadmin/user_upload/media/...za.../Franc_Rotter.pdf; Peter Tyran, U spomen Franji Rotteru: jezikoslovcu i pjesniku na njegov 10. smrtni dan 15. 2., „Hrvatske novine“, 23. veljače 2012., hrvatskenovine.at/; Svjetlana Martinović, Prodorna i provokativna poezija, „Glas Koncila“, 40/2002., str. 22; Branislava Zaradić, U spomen Franji Rotteru, u: Književnost moj život, Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno/Eisenstadt, 2010, str. 33-37. Teško je nekad razlučiti nastavlja li se koja pjesma na idućoj stranici, ili počinje nova. Croatia liberata, str. 36.

207


208

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

zičan, nego zato što je poetski jezik taj kome pripada i koji je iznad elementarnog poimanja jezičnog izražavanja. Pjesnik iz obaju jezičnih svjetova uzima ono što će biti aktivni konstrukt poetskog svijeta i jezika kojim je to iskazano, a ne pasivne datosti jȅzīkā kojim opslužuje poetozofsku građu. Pogotovo se to odnosi na pjesničku baštinu koja je nastala unutar njemačkoga jezičnog miljea, donekle i francuskog, iz kojih su crpili i oni hrvatski pjesnici (Kranjčević i Matoš, npr.) koji su Rotteru toliki uzori da misli kako ih, doslovno veli, plagira, a sebe (kao osobu) – doduše u jednom složenom filozofskom kompleksu koji se može i drugačije tumačiti – drži također citatom. Njemački dio knjige Croatia liberata interpretativno je važan za recepciju cijele poeme. Oba se dijela, njemački i hrvatski, strukturno-formalno vežu i nadopunjuju, ali se poetološki znatno razlikuju. Dio na njemačkome jeziku stanovita je invokacija i program blizak romantičarskom i ekspresionističkom pogledu na svijet, doduše u globalnim naznakama, jer su tu još, a to vrijedi i za „jezičnost“ i osjećajnost cijele poeme, i snažni odjeci nadrealizma, letrizma, ludizma, moderne poezije uopće, europske i hrvatske. Nadasve ipak upada u oči distribucija filozofskih stajališta koja referencijalno hoće „namiriti dug“ nakani da se od toga dijela cijela poema Croatia liberata stavi u takav kontekst, posebice onaj hrvatski dio poeme koji je pjesnički ukazljiviji, slobodniji, za gradiščćanskohrvatske poetske prilike neviđen eksperiment, interpretativno gotovo neuhvatljiv, osim u naziranju domoljubne, ratne tematike, iako je prijeporno i to koliko Rotterovu poemu možemo tumačiti samo s te razine. Rat se samo u nekim pjesmama vidljivije nazire, a ukazljivije je, frazom rečeno, doživljavanje konglomerata i proturječnosti, odnosno povijesnosti, hrvatskoga kompleksa, manje onog u Gradišću, uglavnom onoga u staroj domovini. Domovinski je rat rub kojim se čeprka po dilemama vlastita bića zatečenog očekivanjem smrti. Rotter u njemačkome dijelu poeme nudi niz slojeva posthegelijanske filozofije, često i proturječnih, gdjekad iz njih uzima tek patetiku kao „rječnik“ za prihvaćanje i razumijevanje „visokog“ pjesničkog tona. Zbog toga i dolazi do pretapanja poetika na taj način da recimo romantičarska može pripadati, ili elegantno korespondirati s probranim poetozofskim ekspresionističkim zasadama, i obrnuto, a obje poetike svoje točke dodira nalaze u povišenom tonu promišljanja i tumačenja svijeta kroz patetiku, koja nije skroz rigidna, budući da je ona hermeneutička veza nekad i „nemogućih varijanti“ mixusa. Zato mora biti receptivno podatljiva i uvjerljiva, mora sugerirati i ono što priskrbljuje samom svojom biti, duboku proživljenost, bila ona istinska ili hinjena, te neskrivenu ogorčenost na rubu prosvjeda protiv sudbine i svijeta drugačije načinjena negoli u zamisli lirskoga subjekta opterećenog spoznajnim fenomenima života i smrti. Poetozofska nakana troši u znatnoj mjeri i egzistencijalistički filozofski duh, u


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

nekim dijelovima znatan je i eliotovski prosede poimanja vremena, života i smrti. Naziremo i odjek francuskih prokletih pjesnika i simbolista, nešto manje fenomenologa. Nadrealno i slično viđenje u njemačkom dijelu Croatiae liberate nešto je manje, pa mi i to sugerira kako njemačko samospričanje s naslovom Im Namen des Erlösers! predstavlja neku vrst „uvodničarske“ filozofske podloge poetski aktivnijem hrvatskome dijelu Hrvatska galer(ij)a, ili: plagijat. Osim toga, kroza sve se njemačke pjesme provlači zamjetan metafizički trag, što je na stanovit način „narativni“ ornatus koji ima otkloniti moguće upite o ideji pastiša, koji dvojako muči pjesnika – i u filozofskim i u pjesničkim izvedbenim konstruktima. S druge strane metafizičnost, hinjena ili nakanjena, naglašava i romantičnu i ekspresivnu fatalnost, što je u imanenciji kasnije „estetike ružnoće“ (: krasota, sva mrtva19), ali i nadrealističke i postnadrealističke angažiranosti. U oba slučaja literarizira se i sam lirski subjekt. Apsurdno je, ali i on, lirski subjekt, postaje svoj vlastiti predmet, odnosno, ako polučimo relaciju prema Drugome, on jest Drugo, ali ga to Drugo i određuje i kao lirskoga subjekta, a ne samo kao njegovu antitetsku dopunu, on je i bit i obićenje, da se ričizgovorno poslužim pjesnikovom sklonošću rječotvorstvu. Doduše lirski je subjekt u filozofskoj i literarnosnoj dvojbi je li to tako, uključuje svakojake filozofske mogućnost: Unter dem Spitzbogen Deiner Beine / besudelt mich nun das rohe Blut / des Hirten lichte Predigt / sengt wie kalte Phosphorglut / mengt mich unter die toten Sünder / damit alles Leben lebend endige / damit mein Leben nichts sei / als ein Zitat / und jedes Wort von mir / ein sündenträcht’ges Plagiat20. Plagijat je griješan/„griješan“, a stoga je mogućnost da je i lirski subjekt – citat, odnosno da je sve naprosto tek literatura, iako nam onda takva pozicija kao teza baca sasvim drugačije svjetlo na filozofske (poetozofske) izvore njemačkoga dijela poeme Croatia liberata Franca Rottera, to jest skroz nas uranja u postmodernistički um. No, klasično izražavanje autentične poetske ćutilnosti, koja uvijek i nema izvora samo u poetskome nego i životnome, navodi nas na oprez da krenemo tim putem. Dakle je Im Namen des Erlösers!, više negoli u hrvatskome dijelu Croatiae liberate, obraćanje Drugome, koje je istodobno i Ja. To Ja realizira se kroz/putem Drugoga kao antitetski dvojnik u interaktivnom, ali i inverznom djelovanju. Stoga, koliko god lirski subjekt u kontekstu „sadržaja“ bio slab i nemoćan, literarno ima svemoguću poziciju. S druge strane biće-citat (lirski subjekt) u pojednostavljenoj varijanti postaje model prirode stvaranja i uništavanja, prolaženja kroz ono što su već drugi prošli i ostavili u filozofski zalog lirskom subjektu, pa on postaje svojevrsni replikant 19 20

O. c., str. 45. O. c., str. 31.

209


210

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

opće sheme, univerzalnosti djelovanja i njegova tajanstvena otkrivanja. Ili obrnuto, u interakciji, ukazivanje na očiglednost, a ne tajnu, ljudskoga postojanja, ali i na ekspresionistički fatum takve spoznaje. Takva je u Rottera i pozicija vremena, koja distribuira kombinacije iz Eliotova Četiri kvarteta. kaže hrvatski pjesnik: Bist Du jetzt, so war ich jetzt / Was soll ich halten von der Zeit / ihr Vergehen, Fliehen, ihr Verrinnen? / Was erwarten von der Zeit? / Ihr Anfang bin ich, ihr Beginnen21; Soll Er wie jene, die ihm nachtrauern / in Altgier verfallen / sich Seine Zukunft ververgangenheitigen?22; Die Zeit weilt alle Stunden / und teilt das Leben mir in zwei / vor mir seh’ ich / was mein Leben war / somit nehm’ ich es wahr, / der Zukunft hat das Leben den Rücken gekehrt / rückwärts geh’ ich in die Zukunft…23 Itd. Vremenske sekvence ponašaju se na jednak interaktivan način kao i lirski subjekt prema (ne)antitetskom Drugom, ali za razliku od relacije Ja↔Drugi, ovdje je proizvoljnost kombinatorike multiplicirana gotovo do dimenzija svemirskog vremena, ipak – tek u okvirima pjesničke izvedbe. Naime, sve te pjesničke kontradikcije odnosā donose legitimni pjesnički efekt, pa ma kakva im bila naša interpretativna pozadina. Znači, lirski se subjekt podvaja, izmješta u interaktivnosti, tako fleksibilno je i vrijeme, a slično je i s jezikom – on tek putem poezije može iskazati ranjivost nakon spoznaje da je čovjek replikant, stvoren po stvorenom, pravi citat. No, unutar citata polučuje originalnost u spoznaji patnje, koja je također interaktivna na relaciji lirski subjekt ↔ recepcija modela citiranosti. Po Rotteru se upravo u toj nekoherentnosti realizira pjesnik. Njemačke pjesme to razvidno pokazuju. *** Ako krenemo od naziva Rotterove knjige, on nedvojbeno asocira na znakovitost, i protežnost, naslova Vitezovićeva djela Croatia rediviva (možda i Bossna captiva?), jasno i dosjetljivo određuje predmetnotematsku i idejnu razinu na liniji: captiva-re21

22 23

O. c. str. 10 [Ako si ti sada, ja sam sada bio. / Što da mislim o vremenu / njegovoj prolaznosti, letu, otjecanju? / Što očekivati od vremena? / Njegov sam početak, njegov trud. (Prev. Nikolina Palašić, i dalje.)]. O. c., str. 11 [Zar da poput onih koji žaluju za njim / zapadne u požudu za prošlim, / zar da si budućnost oprošlosti?]. O. c., str. 12 [Vrijeme boravi kroz sve sate / i život mi dijeli nadvoje / vidim pred sobom /kakav mi je život bio / okreće se od mene / pa shvaćam / da je život budućnosti okrenuo leđa / idem unatraške u budućnost].


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

diviva-liberata. No, teško je reći koliko je to učinjeno iz eruditske pozadine (Pavao Ritter Vitezović), a koliko iz domoljubnih novinsko-političkih pastiša i varijacija efektna i efikasna vokabulara 90-ih godina u Hrvatskoj. Namjera je svakako bila prožimanje sadašnjeg kroz prošlo. S druge strane osnovna preokupacija i nije rat (Domovinski rat), tek je nekoliko pjesama gdje se to izravno nazire, a i one se „gube“ u Rotterovoj pjesničkoj raznolikosti unutar poeme, varijacija različitih poetika. I sam naslov hrvatskoga dijela sugerira tu raznolikost, odnosno gotovo postmodernistički koncept u kome će se raspoznati amplitude raspoloženja, forme i izričajne žestine, a naslov je Hrvatska galer(ij)a, ili: plagijat. Podrazumijeva on (hrvatsku) galeru (galiju), koja može sugerirati kaptaciju i katarzu raznolike provenijencije, potom iščitavamo galeriju, koja na neki način anticipira formalnu i „sadržajnu“ ljestvicu Rotterova poetozofskog kruga interesa, a „ij“ u zagradama [galer(ij)a], zajedno s asocijativnim pregibanjima igre riječi vjerojatno daje i lirski subjekt, lirsko ja. Dakle, (hrvatska) galera, galerija i (i) ja – sve u jednome. K tome u naslovu imamo i riječ plagijat, koja se riječ podastire u sličnom kontekstu i u njemačkoj pjesmi Zwischen zwei Kuppeln24 i dovodi u vezu s citatom i citatnošću, ali ne samo literarnom, nego biološkom, filozofskom, čak i metafizičkom. Vjerojatno je pjesnik mislio na neku vrst palimpsesta i reciklaže, na intertekstualnost i slična posmodernistička „inter“-nagnuća, a izravnost možemo pripisati i jezičnoj nepreciznosti i proizvoljnosti ponekad svojstvenoj hrvatskom tisku u Gradišću, ali i autorovu uvjerenju da zbilja nešto prisvaja i kada prerađuje u vlastiti poetski model, ili je i on, kao biće, sličan „proizvodni“ model života. Pjesnički je to izravno izrazio: Sve se križa / sve se spaja / sve u drugom Ja ishaja25. Zbog toga bih Rotterovu poemu tumačio i kao oslobađanje od okova prokušanih poetika/„poetika“ koje se dugo u njegovu nacionalnom arealu perpetuiraju na pojednostavljen i specifičan način, kao kôd „sporazuma“ između „poetološkog“ opredjeljenja i njegovih mogućnosti, te anticipacije mogućnosti recepcije, što je sadržana već u „poetološkome“. U Rotterovu primjeru, valja uočiti i inzistentnije posizanje za suvremenim poetskim iskustvima matične književnosti. To je u mnogome pridonijelo receptivnim poteškoćama, budući da se matična književnost poznaje u hrvatskom Gradišću tek u amblematskim imenima i stihovima koji služe uglavnom izvanpjesničkoj pragmi, ali se kroz nju manipulira kao podesan i bezopasan medij. Kada kažem „pragma“, mislim zapravo na naučenu, uhodanu elegantnu korist: ona, pragma, preslaže se po 24 25

O. c., str. 31. O. c., str. 110.

211


212

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

potrebi, ali uvijek u statusu nedodirljivosti značenja, koje je tamo kadšto drugačije negoli ovdje, u nas. Rotterov intertekstualni melanž dolazi podjednako iz književnog miljea romantičarâ i ekspresionistâ, a sam postupak je postmodernistički i često osnažen izričajnim zalihosnostima nadrealistâ i dadaistâ, ne samo u igri riječima nego i u prepoznatljivoj asocijativnoj strukturi pjesničkih sintagmi, u ričizgovornosti, napisao bi Nikola Benčić26. Ipak, doima se kako pjesniku nije bilo stalo, ili toga u potpunosti nije bio svjestan, da konceptualno izloži strukturu svoga postupka kao moderan pjesnički proizvod, nego je taj „proizvod“ nastao spontano iz odabrane „teme“ i temperamenta kojim je ona ispisivana, a on se pak nedvojbeno može usporediti s klasičnim ekspresionističkim krikom i grčem, odnosno s „tragičnim osjećanjem svijeta“. U tom sklopu ekspresionistička redundancija proizvodi nadrealističke i slične učinke. Ekspresionističko potiranje stvarnosti događa se kroz ranjivu povijest duše lirskoga subjekta – ali i krhotine „opće“ povijesti kao njenog gotovo fiktivnog, odnosno mitologiziranog dijela – na koju se odgovara oštrinom i raznolikošću izraza, leksičkom i stilskom bujnošću, patetikom, romantičnim „proroštvima“ i dramatičnošću. To je u Rotterovoj poemi naročito uočljivo u njemačkim pjesmama, poetozofskoj invokaciji (slučajnoj ili smišljenoj), što se oslanja na markantnije topose njemačkoga ekspresionizma, ali je to uočljivo i u hrvatskome dijelu knjige Croatia liberata. Iz romantičarskog inventara, koji je u nekim strukturama sličan ekspresionističkome naslijeđu, dolazi ono iracionalno, subjektivno i transcendentalno (bez obzira na to koliko to bili istrošeni toposi), ali i bolećiv osjećaj melankolije („svjetska bol“ reducirana na patetičnu krinku lirskoga subjekta), folklorni umetci, usmena predaja i aktualna nacionalnu povijest, koja se, nasuprot romanticima, odrađuje naturalistički. Tamo gdje je u Rottera nazočna narativnost, osjećaju se i tradicionalne pjesničke forme gradišćanskih Hrvata. S tim u vezi valja zamijetiti, recimo, intonaciju spričanja27, vrlo pogodnu u njihovoj zamjetnoj inverziji ili ekstremiziranju, što je 26

N. Benčić, o. c., str. 129. spričanje n, usp. mrtvačka jačka, jačka lučenja, nadgrobnica... ** pogrebna/sprovodna/posmrtna/pokopna pjesma; naricaljka, tužaljka, tužbalica – Totenklange f (gesungene) [Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik, Zagreb-Eisenstadt, 1991, str. 643]. Spričanje može biti svjetovno i crkveno, zapravo je to sekvencija (šekvencija) poznata u latinskoj književnosti. S. je bilo dugo vremena dio pogrebne ceremonije gradišćanskih Hrvata. To je bio zadnji ceremonijal u kući pokojnika, prije negoli ga iznesu van. S. je pjevana pjesma (jačka), u kojoj se, kroz usta kantora, pokojnik oprašta od svoje obitelji, bližnjih, rodbine i prijatelja. Zbog toga se s. može shvatiti kao pokojnikove zadnje riječi. U pogledu metrike s. su pisana uglavnom u dvanaestercima s rimovanjem aa bb, a prosječno su imala 10 do 12 kitica, ali je opseg ovisio o kantoru sastavljaču i njegovoj novčanoj naknadi. S. su imala značajke tabua, pa ih nije mnogo sačuvano. Dva su razloga zašto se više ne prakticiraju: prvi prekid u sastavljanju s. je prouzročio režim u II. 27


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

pogodno i za romantičarsku i za auru ekspresionista. Zapravo se poema Croatia liberata Franca Rottera može shvatiti kao moderno samospričanje, s time da nema auru tabua nego je upravo namijenjeno svima. Fascinacija Matoševom pjesmom Mȍra je tolika da onaj plagijat iz naslova – ali i iz stihova: Od sunca poznam sjenu / od mora pjenu / zovem se mòra Matoševa / rodjen u dalekom jednom zavičaju / gdje se ne mora pričati o dalekom nekom sjaju.28 – aludira na to, a ne na postmodernističke postupke u strukturiranju poeme. Upravo to „priznanje“ potaknulo je prikazivače da sve povežu s A. G. Matošem. Matoševski je tek sam početak, odnosno prva pjesma, koja u hvatskome dijelu ima onu invokativnu ulogu kao i njemački dio Im Namen des Erlösers! za cijelu poemu. Zbog toga se doima kao namjerni intertekst i transfer zlokobna stanja lirskoga subjekta. Slično će biti i s pjesmama koje prizivaju ritam i izričaj Krležinih Balada Petrice Kerempuha, Parunovu, Cesarića, ugođajnost haikua, itd. Međutim, u fascinaciji Matošem, ne priziva Rotter samo intonaciju koja dočarava stanje lirskoga subjekta, nego se priziv širi i na (pra)domovinu, pa polučuje referencije suvremenog romantika koji svoje Ja u Drugome poistovjećuje i s pradomovinom (Hrvatskom), kojoj je poema Croatia liberata neosporan humanistički dug. Iz te perspektive Rotter udvaja lirski subjekt, on je i mȍra i pjesnik istodobno s jedne strane, a s druge klasični romantični „domovine sin“ koji računa i s općim osjećanjem korjenike, što mu „tema“ (Domovinski rat) pjesnički sugerira. Znači, Rotter manipulira s Matoševom ugođajnošću Mȍre, ali je ne reducira samo na subjektivno, nego je širi na, pomalo apstraktnu, interpolaciju (pra)domovine u lirski subjekt, ili čak daje naslutiti i njihovo poistovjećivanje, barem na deklarativan, gdjekad i na patetično sugestivan način. Ipak, Rotterov dominantni temat je lirski subjekt, a kada mu zatreba romantična i ekspresionistička potpora, onda je u zadaći i „lirski objekt“ kao uzročnik poetskih promišljanja o „stvarima svijeta“, odnosno potpora promišljanja o općim i primjenjivim filozofskim modelima „bivanja u svijetu“. Takvi su modeli davni toposi, ali umjesno participiraju u pjesničkom modelu koji ih ornatom patetike i žive metaforičke gipkosti uzdiže na razinu sugestivnosti suvremene poezije. Ta se ugođajnost na evidentan način, kao kontrapunkt, povezuje i s gubitkom identiteta: Ja, ne mogu, ne morem / stid, sram, Scham. / Ja sam, ča ne znam: / človik ohne Sprache / stidno skril u riči plahe. / Imam kuću, a ne stana / noć bez sana, / dana

28

svjetskom ratu, koji je zakonom razdvojio učitelje od kantora, a drugi razlog je u vezi s liturgijskom reformom 2. vatikanskoga koncila i intenzivnim građenjem mrtvačnica. Croatia liberata, str. 35.

213


214

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

je nemoć / mojemu duhu uz pomoć / da budem bez krvi / duhovne, prez jezika mrtva / u grobu prvi, u grobu Prvi.29 Kadšto se unutar toga, neočekivano za hrvatskoga pjesnika u Gradišću, pojavi i glas protiv institucionalnog duha: Ah, kad bi nek vaša srca znala / koliko je duha / kršćanska dužnost pokopala! // Ča nigdar niste čuli / Kranjčevićev krik / Matoševe muke / Krležin uzvik?!30 Ta pjesma se sa socijalnog okoliša pjesnikove poezije može viševrsno interpretirati, a onda je neminovno ući u povijesni kontekst tamošnjega pisanja, što sam reducirano naznačio u početku ovoga teksta. Nakon početnih naznaka, razvidni se filozofski temati distribuiraju u sve veću liričnost/„liričnost“ i ukazljivost hrvatske (domovinske) i europske poezije, usmene književnosti (brojalice, bugaršćice31, intonacija usmene liričnosti32 i sl.) i raznolikih kulturoloških asocijacija. Ima čak i lautreamonski, a možda i na tragu suvremenika Ferenca Juhásza, intoniranih stihova33, krležijanskih kajkavskih34, starohrvatskih (ali i Miloradićevih) osmeraca35, antiklerikalnih36, „gričanskih“37, krležijanskih na standardu (ratnih i socijalnih)38, razlogovski promišljenih39, nudi i „prijevod“ Parunove (Nisi li, mati, tminu črnu zimu / namjesto mene porodila?40), renesanski pastoralni ugođaj „na narodnu“41, cesarićevsku socijalu i panteizam42, eliotovsku temporalnost43, smrt kao topos u „narodnom ritmu“44, itd. Hrvatski dio ima i završnu pjesmu na njemačkome jeziku. Ona ne samo da veže oba jezična dijela, nego klasično daje poemi interpretativni Zusammenfassung: Und alles sei damit gesagt / Ich habe nach dem Leben nicht gefragt / aber nach dem Tode will 29 30 31 32 33

34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44

O. c., str. 36. O. c., str. 41. O. c., str. 56 O. c., str. 70: Tancaj, tancaj, črni kos / prosi, prosi za prinos / nasljednikov imat ćeš / ar tvoja smrt je topos. Krvopijan u lokvi vlašće zrisovine / bleji kikavo: dajte mi još piti / žajan sam ženske riti ušviriti / dajte mi još mlade mrzletine / gladan sam prazne trbuhe narisati / dajte mi još grudu domovine / željan sam va klaonici ju pokrstiti / željan sam va krstionici ju utopiti. Itd. O. c., str. 53. O. c., str. 54, 55. i dr. O. c., str. 59-61. O. c., str. 41, 71-77 i dr. O. c., str. 80. O. c., str. 81. O. c., str. 83. i passim. O. c., str. 92. O. c., str. 98. O. c., str. 103-108 i dr. O. c., str. 109. Tancaj, tancaj, črni kos / prosi, prosi za prinos / nasljednikov imat ćeš / ar tvoja smrt je topos (: O. c., str. 70.)


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

ich nicht streben / ich will den Tod nicht im Leben / das ist meine Zeit, mein Anfang und mein Leben / aus ihnen werd’ ich eine neue Sprache heben.45 S njome u dijelovima korespondiraju i stihovi iz posljednje hrvatske Rotterove pjesme, soneta u Matoševu stilu: Mlatu kačji korbači Meduze / čini se da smrt prevladava. / Ali na grõbi kraljuju muze / sloboda i u noći ne spava. // Sav duh se okholo zatiruje / da se obožava glavašpika. / Al’ moja istina ne miruje: / čuda nije većeg od Človika! // Prošavši, evo, kroz prošlost maha / žitkom sam i ostat ću prez praha / san, dan mirnaravi ja zbudjujem. // Ostala mi je moja sudbina / neka se čuje vječna istina / u ljubav, u ljubav ja putujem.46 Franc Rotter CROATIA LIBERATA U ime Otkupitelja! Pišem o ratu što bijesni u meni od vremena davnih, ako i ništa ne zaplijenim vodit ću ga vječno. Vičem kroz noći Da dan ne uzmakne pred tamom Da se tmina lukavstvom ne domogne trona – , No vrijeme inzistira na svome pravu. Ne razdvaja se sjena od svjetla, ništa više nije vjerno danu, to su brakovi koje nijedna crkva ne raskida, a ja se uvijek iznova rastajem od svakoga dana. ----Koga da još oplakujem dva mrtva su ovdje za žaliti 45

46

O. c., str. 123: I sve je time rečeno / nisam tražio život / ali nakon smrti ne želim umrijeti / ne želim smrt u životu / to je moje vrijeme, moj početak i moj život / iz njega ću izdići jedan novi jezik. (Prev. Nikolina Palašić.) O. c., str. 122.

215


216

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

šutnja neka ujedini tu dvojnost riječ ne može razdaniti noć. Ako si ti sada, ja sam sada bio. Što da mislim o vremenu njegovoj prolaznosti, letu, otjecanju? Što očekivati od vremena? Njegov sam početak, njegov trud. Tvoja se smrt odijeva u oskudne riječi i nadmoćno mi šapće kako Ona ne poznaje vrijeme ne poznaje prolaznost, a vidi budućnost jer nikada ne spava, uvijek se kreće priznaje samo nemir ne promatra svijet sa suosjećanjem ne želi vidjeti, želi samo da je vide jer tko ne bježi od njega sve bježi, tko gleda oko sebe, njega su gledale prolazne stvari. ----Ne, nikada on ne bi ustrajao pa zar da gledajući u rođenje otkriva prošlost? Zar da poput onih koji žaluju za njim zapadne u požudu za prošlim, zar da si budućnost oprošlosti? Na grobovima stoluju pobjednički vijenci na dvorištima mir neobrađen stoji – , ovdje počiva luka bez granica, smještena u beskonačnoj tišini. -----

Milorad STOJEVIĆ


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Vrijeme boravi kroz sve sate i život mi dijeli nadvoje vidim pred sobom kakav mi je život bio okreće se od mene pa shvaćam da je život budućnosti okrenuo leđa idem unatraške u budućnost bez oslonca padam i znam kakva je budućnost jer je prolazna, povratak je dakle budućnost okrećem stoga lice prema prošlosti, u kojoj i koračam, prema kojoj i usmjeravam poglede živim na jednoj strani samo padom natrag održavam obećanje vremenskoj pratnji dano. ----Tvoj je posljednji dah napunio jedra noći ogrnut zastavom dima blagoslovljenih mrtvačkih vijenaca dolazi i odlazi nepoznata barka iz dubine rasvjetljujući tamu preko svake mjere. Kamo te, pitam otpuhuje strast? Kamo, žalim se tvoj bezvremenski početak odnosi riječ? Ispred toga Zašto, kažem svi su ljudi jednaki a čovječanstvo bogato je smrću.

217


218

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

----Vrijeme nije predmet vremena ono mi je utkano u sjećanje ne uspijevam naći mrtvu nit ona se nalazi u ruci prošlosti pa ipak to je traženje iščeznuće pa ipak to iščeznuće traži put kući. Već osjećam hladnoću u sebi i kako divlji vjetrovi rastu preko moga bdijenja iz mojih očiju padaju posljednji listovi na bezdanu sudbinu u tišinu brojnih riječi koja omamljuje osjetila. Stoga se žalim prema Zemlji dolje, da se stvara novi svijet jezika, da posuđujem iz toga zbrkanoga govora žestoko ispaljenih krunica, da se ne krećem u krugu, već više prema Tvome vjetru, da kao vjerni suputnik Tvoga putovanja bez sjećanja odlazim u daleku budućnost bez ostavštine opirem se općem nestanku. ----Uzaludno sam razmišljao o početku sviju dana, koji raskrižje ostavljaju u sjeni, jao, kako da ikada shvatim svjetla, koja se križaju sa smrtnošću. U svim očima križaju se mora opijena od zapovijedi do zapovijedi ona ne traže život, već smrt – ja žudim za odgovorom, ne za pitanjem! More, opijeno tišinom


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

tonući u tvome srebru reflektira nevidljivu volju i valovima mašući pozdravlja prostranstvo. ----Ne, to su laži, naplavljene valovima s jezika to su licemjerja pred kojima malaksaju moje posljednje riječi izdajnice, ti si ta: na obalama bijelih dlanova nasukao sam se između crvenih litica razbiše valovi moje izgnanstvo. tu sam bio – izjeden od soli, okupan krvlju, ražalošćen riječima, ugušen govorom. Nikada više ne želim biti tu! ----Uvijek sam htio biti nešto više od hladne kapi, što vlaži vreo kamen htio sam biti, nikada nisam bio blag dah što se divljoj oluji suprotstavlja. Uvijek sam htio biti more u kojem goleme valove stišava moj velik san uporno jedreći u daljinu vjerno se držeći svjetla vlastitih zvijezda razbijanje valova mojih strasti trebalo se spriječiti na neistrošenim usnama – pa ipak sam dospio kamo moje drhtanje nikad nije htjelo. Uvijek sam htio biti more u kojem goleme valove stišava moj velik san no sada je učinjeno

219


220

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

oko tvojih usana pjesni se blijedi rub. ----Zar se ne sramiš preda mnom gola slavenska ženo? sada krvare tvoje duboke rane sada je tvoj život zaboravio vrijeme satī umiranje se događa samo u sekundama. Kada si padajući k Zemlji ispustila posljednji krik tvoj je topao dah odnio nalet vjetra tijelo ti je klečalo, srušeno na tlo po posljednji ga je put slomio svijet ovilo se u zemljanu tišinu. Sada Ti si oslobođena boli oslobođena si smrtnoga života. ----Pa ipak, te ruke više neće tražiti više neće opipavati više neće pronalaziti koliko sve vremena drugi na njima nisu proveli njima držali toplinu, njima rasplamsavali vatru za njih primali žar. Male ruke od samta neće više spavati na stranim tijelima vaš jezik ostat će neimenovan vaša ljubav bez ruha. Ni na jednim drugim ustima te usne veće više piti nijedna dječja usta

Milorad STOJEVIĆ


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

te grudi više neće dojiti. ----Tako Ti ležiš u vječnosti i nitko neće tu vječnost pokopati nijedan kamen i nijedna gredica cvijeća tko bi još htio tijelo koje ne moli za milost tko želi gledati u iskopane oči koje ne mogu plakati koje guše strah koji huji u Tvome hladnom licu. Kako tvoje tijelo voli ovu zemlju čak i ako si joj okrenuo leđa ti si je obgrlio beskrajnim suzama a nijedna od njih nije ostala za Tebe. ----Nemirno nebo od pepela tvoj plač stiže prekasno! U tvojoj krhkoj kosi gnijezdit će se ptice i po tvojim će ranama kljucati za kapljicama kiše. Nastrijeljena, rastrgana tijela strgnuto meso koje visi ne sviđa se ni hijenama; no jedna zmija probudit će se pod Tvojim srcem izleći će svoje mlade i pužući iz tvoga krila u boli

221


222

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

rodit će se u svijet. Tada ćeš biti oslobođena ljubavi oslobođena neplodnosti bit ćeš. ----Hrvatska smrti zašto rađaš samo smrt? Prokleti zagrobni živote ne dopusti mladoj smrti da uđe u našu krv! Ah, vojnici, riječi... previše je vaših palo moja prijateljice s tobom je umro jezik. Kako da se još žalim kako da izvješćujem o Tvojim mukama? Gledaj, Tvoj izdajnik maršira i blagoslivlja u bijelome ruhu samo o velikim djelima govori taj licemjer – slavenska ženo Ti si mučki ubijena po kratkom postupku. Ostani ležati moram k stadu otjerati vukove prije negoli postanem poput tebe jer: istina je ono što mene optužuje i saslušava što želi ubiti i mučiti što smeta što mi pljuje u lice

Milorad STOJEVIĆ


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

i zabranjuje mi – istina živi naopako! ----Još Te uvijek zamjećujem kada bi bježala sjećanje bi mi ostalo smrtno kada bi otišla ne bih li tek tada postao prolazan? Nikada mi vrijeme nije bilo toliko prazno prostor je bremenit slikom i prilikom koja od povratka do prolaznosti izvire iz crne rupe tišine. ----Još Te uvijek zamjećujem i kada bi mi okrenula leđa kako bi tek istina nalikovala budućnosti kada bi znala za jedan daleki mir ne bih li se tek tada natjerao u prolaznost? Stoga ne trebam tvoja nedjela slijediti riječima u zlatnoj si tamnici požela svoje sjetve tko bi mogao mrziti takvo čedo? Kroz špalir tvojih nogu marširaju masovno blagoslovljene tenkovske granate žele za sebe ugrabiti crno runo mrtvi se ne mogu odreći rađanja. ----Dobro znam da dan i noć gledaju samo jednim okom

223


224

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

rastrgano bljeskaju u komadićima jedno spava da bi sutradan bdjelo. Preda mnom spava par očiju ili bdije zemaljski neprepoznato tko je postavio most do drugoga još nikada, nikada noć nije svijetlila tako jasno! ----Tvoje su oči još držale stražu do maloprije kada su ih prekrile mrtve sjene. Tvoje mrtve oči vrište za osvetom da do kraja svjetla jure za tamom. Tvoje svijetle oči siju plamenove poput zmaja tako da se do zadnje doline života rasplamsa vatra smrti. Riječi ne trebaju vatre one su pepeo mrtvoga svjetla moje treperenje ne treba ulja u crnome je crno ništa. ----Tvoje je nebo zastrto mramornim oblacima, evo, munja udara u tlo a uzdah ostaje prigušen što više stremi uvis to će dublje vatrena zraka rascijepiti krilo majke. ----Moj je život rastao na Tvome rastu prema Tebi, uvis, prema svjetlu

Milorad STOJEVIĆ


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

stremio sam gore, više, prema toplini koju si ostavljala za sobom. Da sam znao za najvišu točku vodoskoka ah, da sam te barem zaustavio. Sada primjećujem kako padaš u krilo doline kako li će se samo tvoj nemir ondje ugasiti. Nekada smo bili dvoje, a sada ležimo u velikom broju u onoj jedinstvenosti nikada se više nećemo uzdići. ----Ali ne, trudove djevice nikada neće osjetiti one rađaju Božjom voljom u cvatu svojih godina na dječjem odru Zemlje razlivenih riječi doji krvlju koja se prolila iz odabrane tame. ----Između dviju kupola pognula se moja glava na pupoljku ruže poškropljenom rosom pio sam život bez trnja. Pod šiljastim lukom Tvojih nogu prlja me sada sirova krv pastirova svijetla propovijed spaljuje kao hladan fosforni žar trpa me među mrtve grešnike tako da sav život živući skonča da moj život postane ništa kao citat i svaka moja riječ

225


226

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Milorad STOJEVIĆ

grešni plagijat. Oh, vi sveti nebeski oci oh, vi sveti izdajnici riječi od prvih ste početaka već udarali po mojoj glavi. ----Tijelo bez imena – bezimena patnja u kojoj li si samo zemlji morao ostati ovdje se vrijeme njiše na kratkim nitima kroz tragove u krvi tapka crna magla da bi zaklala žrtve za prinos oltarima da bi prezrela ljude u ljudskosti. Gdje je moja zemlja. Gdje je ostala zemlja koju sad toliko mrzim jer sam je toliko volio koju sada napuštam s Tobom da bi ostala živa u sjećanju. I jer postoji jedna Zemlja koja vrišti iz svojih rana mene, mene više nema nema života, nema umiranja, koje oprošlošćuje budućnost. ----Sada, što ti je bilo vrijedno umrijeti od mača odanih riječi a neprijatelja smisla završiti riječju koja je bila na početku.


Milorad STOJEVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Jer tvoja je jedina sloboda bila smrt. I to su ti oduzeli. Ruku pribijenih na križ Zemlje pružaš pribijene ruke križ pribijen na hladnim zidovima, križ okovan lancima. Tvoja je jedina sloboda bila smrt. I to su ti oduzeli. Gol odlazim sa svijeta kako sam rođen bez jezika, bez spomenika bez minule riječi. Blaženi koji su bez riječi njih ne proganjaju blaženi koji vječni oni nikada nisu ni bili blaženi koji još gladuju za drugim jezicima. Iz jezika prognan. iz noći rođen? Jesam li ja strvina riječi? Odabran za hladnoću? Osuđen na mrtvu šutnju? ----I sve je time rečeno nisam tražio život ali nakon smrti ne želim umrijeti ne želim smrt u životu to je moje vrijeme, moj početak i moj život iz njega ću izdići jedan novi jezik. Prevela: Nikolina Palašić, Rijeka

227


Đurđa STRSOGLAVEC, Ljubljana (Slovenija)

228

STARI „DUGOVI“ I RECENTNI NASLOVI

Na pitanja u kojoj je mjeri i na kakav način danas prisutna hrvatska prozna produkcija u slovenskom prostoru, prostoru koji je do početka devedesetih godina 20. stoljeća, odnosno prije raspada zajedničke države, imao i zajedničko recipijentsko tržište, možemo odgovoriti popisom prijevodâ na slovenski jezik. Kako prijevod književnoga teksta u ciljnom književnom sustavu funkcionira kao supstitut originala, odnosno zamjenjuje izvornik, često su dobrodošli pogovori koji čitateljima pomažu tekst sagledati u kontekstu njegove nacionalne povijesti književnosti ili recentnih poetičkih modela. Kod pogovora prevedenim tekstovima uočljive su razlike u kontekstualizaciji kad ih pišu autori iznutra ili izvana. Izraz „dugovi“ u naslovu odnosi se na neke hrvatske (kanonizirane) prozne tekstove koji su prijevod na slovenski dočekali tek nakon dvadeset ili više godina (npr. Štefica Cvek u raljama života, Epitaf carskog gurmana, Povijest pornografije, Krasopis, Vježbanje života)1, a izraz recentni naslovi s druge strane na tekstove koji su na slovenskom izašli bilo iste godine kao original (npr. Izdajica, Ništa nas ne smije iznenaditi) bilo samo koju godinu kasnije. Popis prijevodâ u razdoblju 2000.-2014. donosi podatke o prevoditelju, autoru pogovora i izdavaču te naslov i godinu izdanja originala, a proza je odabrana kao prevladavajući književni rod u tome razdoblju.

1

No, još je duže čekala npr. kultna novela Vjekoslava Majera Tjedan dana iz dnevnika maloga Perice (1935.) – prijevod (duži ulomak) izašao je godine 2012. u prevoditeljskom priručniku Sosedovi trdi orehi: Teden iz dnevnika malega Perice (odlomek), prev. Anja Bračič, Rosana Crvelin, Lara Mihovilović, Đurđa Strsoglavec, Ana Šetina. Ljubljana, Filozofski fakultet.


Đurđa STRSOGLAVEC

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

2000. GAVRAN, Miro Pozabljeni sin ali Angel iz Omorine, prev. Janez Kajzer. Ljubljana, Orbis. Izvornik: Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (1989.). ZRAKIĆ, Đuro Vsi me imajo radi, samo oče ne, prev. Đurđa Strsoglavec; ilustracije Peter Škerl. Koper, Ognjišče. Original: Svi me vole, samo tata ne (1971.). CVETNIĆ, Ratko Kratek izlet, prev. Damijan Šinigoj, pogovor Cvetnićevi zapisi v ritmu balkanta Đurđa Strsoglavec. Novo mesto, Goga. Original: Kratki izlet (1997.). 2001. FERIĆ, Zoran Blues za gospo z rdečimi madeži, izbor kratkih zgodb, prev. Sonja Miklaužič; izbral Mitja Čander. Ljubljana, Študentska založba, Knjižna zbirka Beletrina. Pogovor Mitja Čander i Kruno Lokotar H kratkim zgodbam Zorana Ferića (prev. Jurij Hudolin). Original: izbor iz zbirke Anđeo u ofsajdu (2000.). GAVRAN, Miro Margita ali Potovanje v preteklost, prev. Janez Kajzer. Ljubljana, Mladinska knjiga, Zbirka Oddih. Original: Margita ili Putovanje u prošli život (1999.). GAVRAN, Miro Judita, prev. Janez Kajzer; ilustracije Zdravko Đerek. Ljubljana, Orbis. Original: Judita (2001.). 2002. DRAKULIĆ, Slavenka Kot da me ni, prev. Sonja Polanc. Ljubljana, Center za slovensko književnost, Zbirka Aleph. Original: Kao da me nema (2000.). PERIŠIĆ, Robert Vse te smešne zgodbe, prev. Dušan Čater. Ljubljana, Študentska založba, Knjižna zbirka Beletrina. Pogovor Kruno Lokotar (prev. Dušan Šarotar). Original: izbor iz zbirke Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999.).

229


230

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đurđa STRSOGLAVEC

RAOS, Predrag Mayerling, prev. Tomo Rebolj. Ljubljana, Založniški atelje Blodnjak, Zbirka Blodnjak. Original: Mayerling (1996.). GAVRAN, Miro Srečni dnevi, prev. Emica Antončič; ilustracije Ninoslav Kunc. Maribor, Aristej. Original: Sretni dani (1994.). 2003. BJELČIĆ, Ratko Izdajalec, prev. Đurđa Strsoglavec; ilustracije Dalibor Zupančič. Ljubljana, Mladika, Knjižna zbirka Trepetlika. Original: Izdajica (2003.). MATANOVIĆ, Julijana Zakaj sem vam lagala, prev. Peter Svetina. Ljubljana, Mladinska knjiga. Original: Zašto sam vam lagala (1997.). JERGOVIĆ, Miljenko Sarajevski Marlboro, prev. Sonja Polanc. Ljubljana, Center za slovensko književnost, Zbirka Aleph. Original: Sarajevski Marlboro (1994.). JERGOVIĆ, Miljenko Sarajevski Marlboro, prev. Mateja Tirgušek. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaških pisateljev. Pogovor Jagna Pogačnik. Original: Sarajevski Marlboro (1994.). JERGOVIĆ, Miljenko Mama Leone, prev. Teja Kleč. Novo mesto, Goga, 2003, Literarna zbirka Goga. Pogovor Nostalgija in zmehčana bolečina Uroš Zupan. Original: Mama Leone (1999.). TOMIĆ, Ante Kaj je moški brez brkov, humoristični roman, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaških pisateljev. Popratni tekst na korici Đurđa Strsoglavec. Original: Što je muškarac brez brkova (2000.). TOMIĆ, Ante Nič nas ne sme presenetiti, prev. Aleš Čar. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hr-


Đurđa STRSOGLAVEC

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

vaških pisateljev. Original: Ništa nas ne smije iznenaditi (2003.). MLINAREC, Robert Tkalci sanj, stare in nove zgodbe, prev. Tamara Maričič, Goran Gluvić. Murska Sobota, Franc-Franc, Zbirka Mostovi na meji. Original: Tkači snova (1999). 2004. POPOVIĆ, Edo Izhod Zagreb jug, prev. Dušan Čater. Ljubljana, Študentska založba, Pogovor Zmagovita ekipa Dušan Čater. Original: Izlaz Zagreb jug (2003.). HORVAT, Joža Molitev pred plovbo, prev. Jure Potokar. Radovljica, Didakta. Original: Molitva prije plovidbe (1995.). RUDAN, Vedrana Uho, grlo, nož, prev. Bojana Ivanjšič Mureškić. Novo mesto, Goga, 2004., Literarna zbirka Goga. Pogovor Literatura kot reality show Barica Smole. Original: Uho, grlo, nož (2002.). SIMIĆ, Roman Kraj, na katerem bova prenočila, prev. Ivan Dobnik. Ljubljana, Društvo Apokalipsa, Zbirka Fraktal. Original: Mjesto na kojem ćemo provesti noć (2000.). TRIBUSON, Goran Če ne bo hujšega, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Mladinska knjiga, Zbirka Kapučino. Original: Ne dao bog većeg zla (2002.). RADAKOVIĆ, Borivoj Vse ob pravem času, prev. Andrej E. Skubic. Ljubljana, Društvo Apokalipsa, Zbirka Fraktal. Original: izbor kratkih priča. 2005. GOLO mesto, antologija hrvaške kratke proze, ur. Krešimir Bagić, prev. Dušan Čater, Maja Brodschneider, Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Študentska založba, Knjižna zbirka Beletrina. Pogovor Proza urbanega pejsaža Krešimir Bagić (prev. Đurđa Strsoglavec. Original: Goli grad, antologija hrvatske kratke priče 80-ih i 90-ih (2003.).

231


232

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đurđa STRSOGLAVEC

GROMAČA, Tatjana Črnec, prev. Urban Vovk. Ljubljana, Cankarjeva založba, Zbirka Nova Evropa. Original: Crnac (2004.). MLINAREC, Robert Vse o vetrnicah, prev. i pogovor Željko Perović. Ljubljana, Društvo Apokalipsa, Zbirka Apokalipsa. Original: Sve o vjetrenjačama (2002.). JEGER, Rujana Darkroom, prev. Teja Kleč. Novo mesto, Goga, 2005., Literarna zbirka Goga. Pogovor Kdo koga nateguje Stanka Hrastelj. Original: Darkroom (2001.). DEŽULOVIĆ, Boris Christkind, prev. Andrej Jaklič. Ljubljana, V. B. Z. Original: Christkind (2003). RUDAN, Vedrana Ljubezen na zadnji pogled, prev. Barica Smole. Novo mesto, Goga, Literarna zbirka Goga. Pogovor Sodobna Šeherezada Barica Smole. Original: Ljubav na posljednji pogled (2003.). FERIĆ, Zoran Smrt deklice z vžigalicami, prev. Tadej Čater. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaških pisateljev. Original: Smrt djevojčice sa žigicama (2002.). UGREŠIĆ, Dubravka Ministrstvo za bolečino, prev. Klarisa Jovanović. Izola, Meander, Zbirka Srebrni meander. Original: Ministarstvo boli (2004.). JERGOVIĆ, Miljenko Dvorci iz orehovine, prev. Aleš Čar. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Dvori od oraha (2003.). JERGOVIĆ, Miljenko Buick Rivera, prev. Jurij Hudolin. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Buick Rivera (2002.).


Đurđa STRSOGLAVEC

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

2006. BARETIĆ, Renato Osmi poverjenik, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Mladinska knjiga, Zbirka Kapučino. Pogovor Kruno Lokotar. Original: Osmi povjerenik (2003.). RUDAN, Vedrana Črnci v Firencah, prev. Barica Smole. Novo mesto, Goga, Literarna zbirka Goga. Pogovor Brez dlake na jeziku Barica Smole. Original: Crnci u Firenci (2006.). TOMIĆ, Ante Veliki šoping, prev. Dušan Čater. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Veliki šoping (2004.). PREMUR, Ksenija Izpoved tujca, prev. Mateja Tirgušek; ilustracije Jadran Zalokar. Maribor, Pivec. Pogovor Žarko Milenić. Original: Ispovijest jednog stranca (2001.). 2007. JERGOVIĆ, Miljenko Ruta Tannenbaum, prev. Mateja Tirgušek. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Ruta Tannenbaum (2006.). FERIĆ, Zoran Otroci Patrasa, prev. Tadej Čater. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Djeca Patrasa (2005.). KARDUM, Aleksandra Kar sem zamolčala, prev. Damijan Šinigoj. Novo mesto, Goga, Literarna zbirka Goga. Pogovor Ujetost v izpolnjevanje pričakovanj Stanka Hrastelj. Original: Ono što sam prešutjela (2005.). PERIĆ, Boris Vampir, prev. Iztok Osojnik. Ljubljana, Tuma, Zbirka Beri globalno. Original: Vampir (2006.). TRIBUSON, Goran Klub oboževalcev, periferijski kvartet, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Mladinska knjiga, Zbirka Kapučino. Original: Klub obožavatelja, periferijski kvartet (2001.).

233


234

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đurđa STRSOGLAVEC

SIMIĆ, Roman V kaj se zaljubljamo, prev. Maja Brodschneider Kotnik. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Popratni tekst na korici Miljenko Jergović, Zoran Ferić. Original: U što se zaljubljujemo (2005.). BENEDIKT, B. D. Trgovci z dušami, prev. Andrej Grabnar. Šmarješke Toplice, Stella, 2007. Original: Trgovci dušama (1996.). RIZVANOVIĆ, Nenad Zemlja pleše, prev. Maja Brodschneider Kotnik. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Zemlja pleše (2006.). 2008. DRAKULIĆ, Slavenka Frida ali O bolečini, prev. Sonja Polanc. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Frida ili O boli (2007.). PAVLIČIĆ, Pavao Lepopis, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Družba Piano, 2008. Pogovor Zgodba se mora najprej zgoditi ali Pavličićeva poetika Đurđa Strsoglavec. Original: Krasopis (1987.). MLAKIĆ, Josip Živi in mrtvi, prev. Tadej Čater. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Živi i mrtvi (2002.). KARDUM, Aleksandra A spiš?, prev. Barica Smole. Novo mesto, Goga, Literarna zbirka Goga. Pogovor Vse je povezano ali balkanska alma mater Jurica Pavičić. Original: Spavaš li? (2007.). KEZELE, Adrian Predrag Angel pod masko, prev. Nataša Šalaja. Blejska Dobrava, Živa. Original: Anđeo pod maskom (1998.). BENEDIKT, B. D. Zgodba o karmi, prev. Jasmina Hercog. Šmarješke Toplice, Stella. Original: Pri-


Đurđa STRSOGLAVEC

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

ča o karmi (1989.). ČULINA, Arijana Vse uno, ki pupe rabimo znat o unih rečeh, prev. Gašper Tič, pomoć Nataša Tič Ralijan i Ana Liza.2 Ljubljana, ZAMIK, Zbirka Butik. Original: Sve što žena triba znat o onim stvarima (2001.). 2009. DRNDIĆ, Daša Sonnenschein, dokumentarni roman, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Modrijan, Zbirka Poteze. Pogovor Nehajmo biti samo opazovalci! Đurđa Strsoglavec. Original: Sonnenschein, dokumentarni roman (2007.). JERGOVIĆ, Miljenko Zgodovinska čitanka I, prev. Aleksandra Rekar. Ljubljana, Sanje, Zbirka Sanje. Original: Historijska čitanka (2001.). JERGOVIĆ, Miljenko Zgodovinska čitanka II, prev. Aleksandra Rekar. Ljubljana, Sanje, Zbirka Sanje. Original: Historijska čitanka (2001.). PALJETAK, Luko Grenlandski metulji, kratke zgodbe, prev. Andrej Arko. Celje, Celjska Mohorjeva družba, Društvo Mohorjeva družba. Original: Grenlandski leptiri (2006.). RUDAN, Vedrana Ko je ženska kurba / Ko je moški peder, prev. Barica Smole. Novo mesto, Goga. Pogovor Socialno politični manifest Barica Smole. Original: Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder (2007.). 2010. BARETIĆ, Renato Hotel Grand, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Modrijan, Zbirka Bralec. Original: Hotel Grand (2008.). 2

Gašper Tič i Nataša Tič Ralijan su autori Ane Lize, lika iz popularne televizijske emisije Spet doma koju je sedam godina emitirao Prvi program Televizije Slovenija. Ana Liza, neke vrste slovenske Goge Bjondine, u emisiji je nastupala od 2004. do 2006. godine.

235


236

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đurđa STRSOGLAVEC

UGREŠIĆ, Dubravka Štefica Cvek v krempljih življenja, prev. Višnja Fičor. Ljubljana, Sanje, 2010., Zbirka Sanje. Original: Štefica Cvek u raljama života (1981.). UGREŠIĆ, Dubravka Jaga baba je znesla jajce, mit o Jagi babi, prev. Sonja Polanc. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Baba Jaga je snijela jaje (2008.). GLAVAŠEVIĆ, Siniša Zgodbe iz Vukovarja, prev. Vasja Bratina. Ljubljana, Slovenska matica. Pogovor Beseda za slovenske bralce Drago Jančar. Pogovor Zapis o zgodbah iz Vukovarja Mladen Kušec. Pogovor Rojstvo legende Pavao Pavličić. Original: Priče iz Vukovara (1992.). PERIŠIĆ, Robert Naš človek na terenu, prev. Dušan Čater. Ljubljana, Študentska založba, Zbirka Beletrina. Pogovor Perišićeva proza na domačem terenu Đurđa Strsoglavec. Original: Naš čovjek na terenu (2007.). 2011. BARBIERI, Veljko Epitaf cesarskega sladokusca, prev. Iztok Ilich. Ljubljana, Modrijan, Zbirka Bralec. Original: Epitaf carskoga gurmana (1983.). BODROŽIĆ, Ivana Hotel Zagorje, prev. Maja Novak. Ljubljana, Modrijan, Zbirka Bralec. Svet, v katerem smo takrat živeli, je razpadel od znotraj, intervju s Ivanom Simić Bodrožić (Maja Novak). Original: Hotel Zagorje (2010.). MIĆANOVIĆ, Miroslav Divji pes, prev. Andrej Jaklič. Ljubljana, Študentska založba. Pogovor Zgodbe o drugih, zgodbe o nas Miroslav Mićanović. Original: izbor iz kratkih priča. DRNDIĆ, Daša Canzone di guerra, nove davorije, prev. Đurđa Strsoglavec. Celje, Celjska Mohorjeva družba, Društvo Mohorjeva družba. Pogovor (Avto)biografije Daše Drndić Đurđa Strsoglavec. Original: Canzone di guerra, nove davorije (1998.).


Đurđa STRSOGLAVEC

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

DRNDIĆ, Daša Leica format, prev. Sonja Polanc. Ljubljana, Društvo 2000., Koper, KUD AAC Zrakogled, Zbirka Helia. Pogovor Smrt posameznika, zmaga zgodovine Andrea Zlatar Violić (prev. i prilagodili Sonja Polanc i Gašper Malej). Original: Leica format (2003.). 2012. MRAVAK, Tanja Morava se pogovoriti, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, eBesede, Zbirka Besede. Pogovor Kaj (in zakaj) reči? Đurđa strsoglavec. Original: Moramo razgovarati (2010.). JERGOVIĆ, Miljenko Pleše v somraku, prev. Aleksandra Rekar. Ljubljana, Sanje, Zbirka Sanje. Original: Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.). 2013. FABRIO, Nedjeljko Urjenje v življenju, prev. Sonja Polanc, suprev. Klarisa Jovanović. Koper, KUD AAC Zrakogled, Ljubljana, Zveza kulturno-umetniških in literarnih društev Modro-bela ptica, Zbirka Helia; Jadranska trilogija 1. Pogovor Nedjeljko Fabrio: klasik sodobne hrvaške književnosti Boris Domagoj Biletić (prev. i priredili Sonja Polanc, Gašper Malej). Original: Vježbanje života (1985.). GLAMUZINA, Drago Trije, prev. Jurij Hudolin. Ljubljana, Študentska založba, Knjižna zbirka Žepna Beletrina. Pogovor Ljubiti nevarnost objestnosti Jurij Hudolin. Original: Tri (2008.). 2014. DRAKULIĆ, Slavenka Obtožena, prev. Sonja Polanc. Ljubljana, V. B. Z., Izbrana dela hrvaške književnosti. Original: Optužena (2012.). GROMAČA, Tatjana Božji otročički, roman za odrasle, ki bi radi ostali mladi, prev. Maja Novak. Ljubljana, Modrijan, Zbirka Bralec. Original: Božanska dječica (2012.).

237


238

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đurđa STRSOGLAVEC

HELENICA, J. H. Nisem Penelopa, prev. Nataša Detič. Zagorje ob Savi, Ocean. Original: Penelopa nisam (2013.). JERGOVIĆ, Miljenko Oče, prev. Aleksandra Rekar. Ljubljana, Sanje, 2014, Zbirka Sanje. Roman. Original: Otac (2010.). TRIBUSON, Goran Zgodovina pornografije, prev. Đurđa Strsoglavec. Ljubljana, Mladinska knjiga, Zbirka Roman. Pogovor Zgodovina Tribusonove poetike Đurđa Strsoglavec. Izvornik: Povijest pornografije (1988.). Zaključci? Svakako ima još dugova i svakako ima još recentnih naslova, no ima i vremena. Činjenica jest da u hrvatskog najboljeg susjeda postoji stalno zanimanje za hrvatsku kulturu – pa tako i književnost.


Đuro VIDMAROVIĆ, Zagreb

POSLJEDNJI PJESNICI HRVATA U BOKI KOTORSKOJ? „Prvo: bokeljski Hrvati nisu dijaspora, jer nisu nastali migracijom pučanstva. Oni su u Boki kotorskoj od vremena doselidbe cijeloga etnosa, dakle, od vremena Porfirogenetove Croatiae Rubeae (Crvene Hrvatske). Drugo: bokeljski Hrvati su domicilno pučanstvu u Boki kotorskoj. Treće: bokeljski Hrvati su, danas, autohtona nacionalna manjina. Četvrto: bokeljski Hrvati su malena i k tome arhipelaški locirana nacionalna manjina. Peto: bokeljski Hrvati su stvorili blistavu kulturu i civilizaciju koja je integralni dio kulture cijeloga hrvatskoga naroda, a zbog političke stvarnosti ona pripada Državi (ne crnogorskoj etniji!) Crnoj Gori. Šesto: bokeljski Hrvati spadaju u red vrlo ugroženih etničkih manjinskih kolektiviteta.“ „1. prosinca 1918... Perast je imao 73% stanovnika rimokatoličke vjere, što znači hrvatske nacionalne pripadnosti. Kotor ih je imao 69%, Tivat 95%, Dobrota 65%, Herceg Novi 70%, Prčanj 87%, Stoliv 82%...“ „Posljedice diskriminacije tijekom dviju Jugoslavija katastrofalne su. Hrvati u cijeloj Crnoj Gori svedeni su na manje od 1 posto populacije, a u Boki kotorskoj na svega 1,6 posto od ukupnoga broja pučanstva. Nastala je u svijetu jedinstvena situacija: nacionalna manjina od svega 1% populacije vlasnik je kulturne baštine koja čini 60% ukupne kulturne baštine Crne Gore

239


240

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

kao države. K tome, ako se trend asimilacije nastavi, za naraštaj ili dva Hrvata će u Boki kotorskoj nestati kao etničke zajednice, a njihovo kulturno naslijeđe pripast će većinskomu narodu, koji će ga nazivati svojim, iako u stvaranju toga naslijeđa nije sudjelovao.“

Uvod Naslov ovoga eseja završava upitnikom kako se ne bi stekao dojam da pisac fatalistički gleda na budućnost Hrvata u Boki kotorskoj. Književnik se može pojaviti iznenada i onda kada se tome ne nadamo. Međutim, riječ je o mogućoj pojavi manjinskoga pjesnika koji svoje stihove piše na hrvatskome kao materinskom jeziku, a ne na jeziku većinskoga naroda. Pri tome mislimo na autore koji pripadaju hrvatskim manjinskim autohtonim zajednicama. Osobina ovih zajednica je upravo njihova autohtonost, što znači da im je povijesna dubina veća od jednoga stoljeća, te da posjeduju osjećaj zajedništva, služe se materinskim jezikom i žele sačuvati etnički identitet. Za razliku od iseljeničkih ili izbjegličkih pisaca, manjinski je autor apsolutno uronjen u svoj hrvatski govor, jer mu je taj govor svjedok i dokaz etničke pripadnosti. Ukoliko svoja djela piše na jeziku većinskoga naroda, bez obzira na to osjećao li se pripadnikom manjinske zajednice, ili se ne osjećao, njegova se književna ostvarenja uključuju u literarnu baštinu većinskoga naroda. Primjera je mnogo, ali navodimo karakteristične. Zapadnougarski, odnosno gradišćanski Hrvat Jožef Radaković bio je plodan i uspješan pisac na mađarskome jeziku. Potpisivao se pseu-donimom Vas Gereben, koji na hrvatskome ima jedno značenje, a na mađarskome drugo.1 U povijesti mađarske književnosti on ima mjesto po važnosti slično mjestu Josipa Eugena Tomića u hrvatskoj književnosti. Nikola VII. Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós; Čakovec, 1. svibnja 1620. – Gornji Kuršanec, 18. studenoga 1664.), premda je bio hrvatski ban, vojskovođa, kao pjesnik pripada mađarskoj književnosti. Napisao je niz značajnih književnih djela, među kojima je jedno od najpoznatijih velika knjiga lirike pod nazivom Adriai tengernek syrenaia ( Jadranskoga mora sirena, 1651.), koju je s mađarskoga na hrvatski preveo njegov brat Petar i objavio 1660. godine u Veneciji. Autor je i prvoga epa na mađarskome jeziku Propast Sigeta (Obsidio Szigetiana / Szigeti veszedelem, 1647-48.). U Mađarskoj ga drže najvećim likom mađarske barokne književnosti. 1

József ( Jožef) Radaković (pseudonim Vas Gereben), madžarski književnik hrvatskoga podrijetla (Fürged, 7. IV. 1823 – Beč, 26. I. 1868.). Studirao pravo u Győru, od 1847. radio kao odvjetnik. Zbog potpore revoluciji 1848. bilo mu je zabranjeno prakticiranje prava. Bio je urednik i novinar mnogobrojnih kratkotrajnih listova. Njegovi svojedobno popularni romani niz su žanr-slika i anegdota iz madžarske povijesti od Napoleonovih ratova do 1849., sa slikovitim detaljima i jakim humorom: Velika vremena, veliki ljudi (Nagy idők, nagy emberek, 1856.), Nadničari naroda (A nemzet napszámosai, 1857.), Zavađena braća (A pörös atyafiak, 1860.).


Đuro VIDMAROVIĆ

Hrvatska nacionalna zajednica u Crnoj Gori nalazi se pred nestankom! Svedena je na nešto manje od jedan posto ukupne populacije te zemlje. Tako malen broj tamošnjih Hrvata raspršen je po cijeloj državi. Na sreću, najveći broj živi u Biskupiji Kotorskoj, a ona obuhvaća Boku kotorsku, Budvu i naselja sve do rijeke Željeznice, što znači do predgrađa Bara. Ostatci značajne hrvatske zajednice još žive i u lučkome gradu Baru. Kanimo se usredotočiti na Zaljev hrvatskih svetaca, kako katolički vjernici često pjesnički nazivaju Boku kotorsku zbog većega broja svetaca, blaženika i božjih ugodnika koji su ondje živjeli. Ovaj zaljev ima povijesni razvoj nezavisan od povijesnoga razvoja Crne Gore i Brda. Tek je od 1944. Boka kotorska izgubila entitetsku posebnost, nesretnim pripojenjem Crnoj Gori, i od tada je jedna od njezinih pokrajina. Hrvati Boke kotorske nisu samo autohtona nacionalna manjina, već su u Zaljevu i domicilna etnička zajednica. Naime, kako su nestali antički žitelji Iliri i Heleni, Hrvati su ondje od doselidbe cijele etnije, a ostali su doseljeni kasnije. To nikoga ne treba vrijeđati, jer su Srbi također autohtona manjina, ali njihovo doseljenje u Boku kotorsku posljedica je osmanlijske okupacije Risanskoga zaljeva. Ostale etničke zajednice doseljene su kasnije. Hrvati Boke kotorske bili su od vremena doselidbe orijentirani na more i pomorstvo. Tijekom stoljećâ postali su iskusni pomorci i pomorski trgovci. Kao takvi uspostavljali su poslovne, ali i civilizacijske i kulturološke veze sa cijelim prosto-

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Crna Gora 1796.

Teritorijalno širenje Kneževine Crne Gore.

241


242

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

rom mediteranskog bazena. Civilizacijska i kulturna iskustva donosili su u Boku i ondje stvorili urbanu civilizaciju ravnopravnu većini gradova na Sredozemnome moru. I ne samo civilizaciju, veći kulturu, što znači arhitekturu, sakralnu i profanu, brodogradnju, literaturu, način odijevanja, društvenu etiketu, organizaciju života, opismenjavanje, jednom riječju orijentaciju isključivo na Zapad. Tome je pridonijelo i pristajanje uz zapadno kršćanstvo, odnosno vjernost Svetoj Stolici.

Kraljevina Crna Gora 1914.

Kotorska biskupija.

O književnom stvaralaštvu bokokotorskih Hrvata pisali su ugledni hrvatski povjesničari. Ističem dvije knjige: 1. Ivo Banac – Slobodan Prosperov Novak – Branko Sbutega: Stara književnost Boke (naklada „Slon“), Zagreb, 1993. 2. Vanda Babić: Hrvatska književnost Boke kotorske do preporoda (Naklada „Erasmus“), Zagreb, 1998.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

IVO BANAC, SLOBODAN PROSPEROV NOVAK, BRANKO SBUTEGA: STARA KNJIŽEVNOST BOKE, „Slon“, Zagreb, 1993. Istaknuti hrvatski povjesničar i političar dr. Ivo Banac, te istaknuti povjesničar književnosti dr. Slobodan Prosperov Novak, u suradnji s bokeljskim svećenikom don Brankom Sbutegom, objavili su godine 1993. antologiju stare književnosti Boke. Iza ove sintagme krije se stara književnost Hrvata Boke kotorske. U naslovu kojim su imenovali svoju antologiju nije jasno o kome je riječ, jer je Boka kotorska multietničko područje. Tek kada se prolistaju stranice ove knjige, čitatelju biva jasno kako je riječ o književnoj baštini Hrvata u najjužnijoj pokrajini hrvatskoga etničkog prostora. Na primjer, zadarska sveučilišna profesorica dr. Vanda Babić u zborniku „Hrvati Boke kotorske“, koji je objavljen deset godina kasnije (2003.), svoju studiju naslovljava potpuno transparentno: „Kratki pogled starije hrvatske književnosti Boke kotorske“. Pretpostavljamo kako i Srbi Boke kotorske imaju svoju stariju književnost i o njoj se treba govoriti kao o posebnoj činjenici. U antologiji „Stara književnost Boke“ uvršteni su sljedeći hrvatski književnici iz ove pokrajine: Juraj Bizanti (oko 1490. – oko 1560.), Ludovik Paskalić (oko 1500. – 1551.), Ivan Bona-Boliris (oko 1520. – oko 1570.), Jeronim Pima (? – 1641.), Vicko Bolica-Kokoljić (kraj XVI. – sredina XVII. stoljeća), Ivan Bolica-Kokoljić (početak XVII. stoljeća – 1685.), Andrija Zmajević (1628.-1694.), Kristoforo Ivanović (1628.-1688.), Tripo Vraćen (1692.-1783.), Tripo Skura (? – 1685.), nepoznati (oko 1680.), Vicko Skura (1645. – ?), Vicko Dudan (? – 1703.), Jela Bujović (? – 1719.), Timotej Cizila (XVII. stoljeće), nepoznati (XVII. stoljeće), Nikola Luković (1650.-1728.), nepoznati (XVII. stoljeće). Nikola Burović (1655.1737.), Vicko Bujović (1660.-1709.), Marko Martinović (1663.-1716.), nepoznati (XVII. stoljeće), Vicko Zmajević (1670.-1745.), Julije Balović (1672.-1727.), nepoznata (1708.), Krsto Mazarović (1680.-1725.), Drago Martinović (1697.-1781.), nepoznati Dobroćanin (XVIII. stoljeće), nepoznati (XVIII. stoljeće), Niko Ljubanović (1742.), Ivan Krušala (? – 1735.), Matija Zmajević (1680.-1735.), nepoznati (XVIII. stoljeće), Matija Štukanović (1682.-1743.), Mihovil Grubaš (1682. – ?), Josip Bromza (1722.-1784.), Andrija Balović (1721.-1784.), Ivan Antun Nenadić (1723.-1784.), nepoznati (XVIII. stoljeće), Girolamo Panizzola (sredina XVIII. stoljeća), nepoznati (XVIII. stoljeće), nepoznati (XVIII. stoljeće), Marko Ivanović Moro (1741.-1825.), nepoznati (1790.); Stjepan Zanović (sredina XVIII. stoljeća – 1786.) i Antun Kojović (1751.-1845.). Antologija završava rječnikom manje poznatih riječi, bilješkom sastavljača i dossijerom. U „dossijeru“ objavljena su četiri eseja, zatim popis literature za „povijest

243


244

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

starije književnosti Boke“, „Slike iz prošlosti Kotora“ Vaska Lipovca, te tri novele don Branka Sbutege. Autori eseja su Ivo Banac („Prosanjana Boka“), Slobodan Prosperov Novak („Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve“), Gracija Brajković – Miloš Milošević („Blažena Ozana u bokeljskim spjevovima“) i Josip Torbarina („Dubrovnik i Kotor u svjetlu pjesničkih odjeka bitke kod Herceg-Novoga 1539. godine“). Preglednošću i temeljitošću pristupa ističe se esej Ive Banca. U njemu je poznati povjesničar povijest Hrvata Boke ispravno stavio u kontekst povijesti hrvatskoga naroda. Profesor Banac ne strahuje od uporabe hrvatskoga etnonima, ali niti od spomena o Crvenoj Hrvatskoj. Kao primjer navodimo njegove sljedeće riječi: „O Crvenoj Hrvatskoj pisano je veoma mnogo. No, nije dobro navoditi je tek da se pobiju vijesti o srpskim naseljavanjima južno od Cetine. Ipak, ne možemo zabaciti činjenicu da je ona živjela u povijesnom pamćenju naših primoraca, sve tamo do Bara u Albaniji...“ Ivo Banac vrlo razložno objašnjava i tzv. nemanjićko razdoblje u povijesti Kotora odnosno Boke kotorske. On citira „Žitije sv. Simeona“, što ga je 1216. napisao srpski kralj Stefan Prvovjenčani. U tom tekstu kralj Stefan piše: „Nemanja Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nigdje ne pominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima ostavi na miru, da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga“. Profesor Banac polemizira i sa srbijanskim povjesničarima koji pristrano pišu o povijesti Boke kotorske nastojeći prešutjeti Hrvate i cijeli prostor zaljeva inkorporirati u svoj nacionalni korpus. „Srbijanski povjesničari redovito umanjuju važnost Nemanjićke vlasti u Boki i općenito u Zeti glede temeljitijih promjena u vjerskom životu i pravima romanskih gradova. Zaista, premda s Nemanjom i njegovim sinom Rastkom – sv. Savom počinje autokefalnost srpske crkve (1219.), ne smijemo precjenjivati jednoznačnost Raškog pravoslavlja iz vremena Nemanjića“ ...Nemanjićka Srbija trajno se dvoumila između kršćanskog Istoka i Zapada. Nemanjin sin Vukan, „Dioclie atque Dalmatie rex“, bio je ne samo vođa katoličke stranke u Srbiji, nego je u borbi sa svojim bratom Stefanom Prvovjenčanim doveo „inoplemenike“ – vojsku hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika – „na otačastvo svoje“. Srpska kraljica Jelena, žena Stefana Uroša I. i mati kraljeva Stefana Dragutina i Stefana Uroša II. Milutina, bila je „od carskoga plemena, od roda Fružskoga“, dakle, Francuskinja, vjerojatno iz anžuvinske kraljevske loze. Pod Dragutinom je vladala Zetom i obnavljala mnoge katoličke crkve. Premda je bogato obdarivala pravoslavne manastire, pomagala je i katoličke redovnike, posebno franjevce koji su u to vrijeme


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

izgradili samostan u Kotoru (oko 1288.). Papa je zove „svojom u Kristu najmilijom kćeri“, a članovi njezina doma povremeno su ozbiljno razmatrali povratak rimskome jedinstvu (sin Stefan Uroš II. Milutin 1303.-1308., unuk Stefan Uroš III. Dečanski 1323., i praunuk Stefan Dušan Silni 1354.-1355.)... U isto vrijeme, ne smijemo smetnuti s uma ni pravoslavnu orijentaciju Nemanjina doma. Već je sv. Sava iskoristio rašku prevlast da bi osnovao pravoslavne eparhije u čisto katoličkom zahumskom i zetskom primorju. Stolica zahumske eparhije bila je u Stonu, a zetske u bivšoj benediktinskoj opatiji sv. Mihajla (Tumba sancti Archangeli) na Prevlaci kod Tivta. Osnovana 1219., zetska je eparhija podignuta na rang metropolije pod Dušanom, a poslije turskih provala i raznih seljenja ustalila se 1485. na Cetinju pod Crnojevićima... Posvemašnje opadanje Srbije poslije Dušanove smrti dovelo je do prevlasti dinastičkih obitelji. Od ovih su, u bokeljskom zaleđu, najznatnije bile obitelji Vojislava Vojinovića, grabežljive braće Balšića te kasnije Crnojevića. Iscrpljeni borbama sa Đurđom Balšićem, Kotorani su 1370. ili 1371. priznali ugarsko-hrvatsko vrhovništvo. To prvo izravno povezivanje s hrvatskom krunom (drugo je u austrijskim razdobljima od 1797. do 1806., i opet od 1815. do 1918.) zamijenit će vrhovna vlast bosanskoga kralja Tvrtka, koji je 1385., tri godine poslije smrti Ludovika Velikog, a voljom Ludovikovih nasljednica kraljice Marije i Elizabete, ušao u posjed Kotora. Tvrtko je već prije zauzeo zapadni dio bokokotorskoga zaljeva i potom 1382. osnovao svoju luku-emporij „koju je nazvao sveti Stifan“. To je današnji Herceg Novi, koji će kao jedan od posljednjih ostataka bosanske države pasti pod Turke 1482. godine. ...Mletačko je razdoblje ne samo jedno od razmjerno stabilnijih razdoblja bokeljske povijesti, nego je vrijeme u kojem je stvoren moderan bokeljski regionalizam, vrijeme velikih sukoba..., vrijeme postupnog uklapanja u jednu južno-hrvatsku kulturnu zonu s mletačkom Dalmacijom i nezavisnim Dubrovnikom, vrijeme asimiliranja crnogorskih pridošlica u Kotoru (primjerice, blažena Ozana iz Releza u Lješanskoj nahvi), vrijeme razdoblja trgovine i brodarstva, ne samo u Kotoru nego sve više u manjim naseljima poput Perasta, Prčanja, Dobrote, Tivta i Budve. No, to je i vrijeme podjele Boke u dvije kulturne zone, jer zapadna će obala s Novim i Risnom biti oslobođena od Turaka 1684.-1687., u tijeku Morejskog rata. Ta Boka, zajedno s Grbljom, izgubila je svoje muslimanske stanovnike, ali je postala i glavni doseljenički kraj u koji su se slijevali pravoslavni plemenici iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Odatle vjerske napetosti s kraja XVII. i početkom XVIII. stoljeća, tj. neuspjeli mletački pokušaji da doseljenike privedu crkvenoj uniji. ...Venecija nije ometala kulturnu simbiozu hrvatskih kulturnih jezgri od Osora i Raba do Dubrovnika i Kotora... Pad Mletačke Republike 1797. nije trajno prekinuo jedinstvo Dalmacije, s kojom Boka nerazdvojno raste do 1918., pa i kasnije. Štoviše,

245


246

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

za vrijeme pojačanih djelovanja narodnjaka poslije Listopadske diplome (1860.), upravo su predstavnici bokeljskih općina (1861.) – na čelu s Lukom Tripkovićem, Špirom Biladinovićem, Ferdinandom Sbutegom i kotorskim biskupom Markom Kalođerom – jednoglasno poduprli ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. No, Boku je također pogodio rat velikosrpskog ekspanzionizma u obliku Karadžićeva „jezičnog srpstva“ i pokušaja stvaranja „srbo-katoličke“ grupe. Te suprotne tendencije samo su ojačale u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, a poslije 1945. ona druga je i formalno prevagnula uključivanjem Boke kotorske u NR Crnu Goru, bez ikakve autonomije. Svojatanje hrvatske kulturne baštine u Boki, tihi egzodus bokeljskih Hrvata te njihovo potpuno potiskivanje nakon prevrata u crnogorskom rukovodstvu (1989.) i raspada jugoslavenske države (1991.) odjek su jedne sjete o kojoj je u Buenos Airesu, s mislima na vrt svoga oca u Perastu, pjevao nesretni Viktor Vida: Sačuvajte čistu, kod ovih pokolja, ljubav za sve drage prosanjane stvari, nadu u iduća pokoljenja bolja, stihove praveći kao stari zlatari, ili djevojački zlatni vez na svili, dok s pučine stignu ljupki aprili. VANDA BABIĆ: KRATKI PREGLED STARIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI BOKE KOTORSKE, U: „HRVATI BOKE KOTORSKE“ – Zbornik pomorskog muzeja Orebić, 2003., 363-375. Vanda Babić profesorica je na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru. Rođena je u Kotoru 1967. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Splitu, dodiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a poslijediplomski studij, smjer Književnost, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1992. diplomirala je s temom iz starije hrvatske književnosti, a 1997. magistrirala obranivši radnju: „Hrvatska srednjovjekovna tradicija u bokokotorskim pasionskim tekstovima“. Godine 2003. doktorirala je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, obranivši disertaciju pod nazivom „Kulturno-povijesne vrijednosti djelovanja Vicka Zmajevića u Boki kotorskoj i Zadru“. Od 1992. zaposlena je na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru, najprije kao znanstvena novakinja (mlađa istraživačica), potom od 1994. kao mlađa asistentica, od 1998. asistentica, od 2003. viša asistentica, od 2004. kao docentica i od 2009. kao izvanredna profesorica. Na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost od godine 1997. predaje sljedeće kolegije:


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Osnove filmske umjetnosti, Hrvatska usmena književnost, Književna stilistika, Hrvatski mediji; Mit, obred i običaj; te Hrvatska književnost Boke kotorske, a na Odjelu za kulturu i turizam drži kolegij iz Metodike interpretacije kulturne i prirodne baštine. Bila je mentorica u izradbi brojnih diplomskih radova. Bavi se istraživanjem starije hrvatske bokokotorske književnosti pa je u rujnu 1998. tiskala antologiju pod nazivom Hrvatska književnost Boke kotorske do preporoda, Erasmus naklada (Školska knjižnica; Hrvatska književnost od Bašćanske ploče do naših dana), 1998., 208. str., knj. 33-34. Druga njezina knjiga, tiskana 2001., Don Srećko Vulović o starosjediocima Boke kotorske (Diorama, Zagreb, 80 str.), govori o bogatoj, ali zapostavljenoj hrvatskoj baštini bokokotorskoga kruga i u prilogu sadrži pretisak Vulovićeva djela kao i pretisak Pravilnika HKD-a Napredak u Kotoru iz 1892. godine. Koncem 2005. tiskala je knjigu „Razgovor duhovni Vicka Zmajevića“, (HKD Napredak, Zadar, 240 str.). Od 1998. do 2000. predsjednica je Organizacijskoga odbora akcije Hrvatski gradovi Hrvatima Boke, gdje je organizirala kulturne svečanosti u nekoliko hrvatskih gradova (Zagreb, Zadar, Split, Šibenik, Pula, Benkovac, Dubrovnik), te u Mostaru i Kotoru, sa zanimljivim programom hrvatske kulture i baštine Boke. Suautorica je (s gospodinom Božom Vodopijom) i scenaristica dokumentarnog filma „S Hrvatima Boke“, u produkciji HTV-a, proizvedenog 2001. Vanjska je suradnica na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru, voditeljica projekta „Usmeno-književna baština zadarskog područja“, suradnica u projektu „Kulture u doticaju: Stoljetni hrvatski i crnogorski književni identiteti“ glavnoga istraživača prof. dr. sc. Milorada Nikčevića. Dakle, pred nama je bokeljska Hrvatica koja je imala sreću što se može baviti književnom poviješću i književnom baštinom svojih sunarodnjaka u Zaljevu, i to u znanstvenoj zajednici matičnoga naroda. U tome je stekla zavidan ugled i velike zasluge. Stoga sa zadovoljstvom donosimo dijelove njezine studije „Kratki pregled starije hrvatske književnosti Boke kotorske“, kako bismo spoznajama do kojih je došla obogatili naš tekst. „Književna baština Boke kotorske – navodi dr. Vanda Babić – od humanizma do preporodnog doba po stilu, stihu, formi i jezičnom izričaju nedjeljiva je cjelina hrvatske književne baštine.“ Kako je bokokotorska književnost i umjetnost uopće vrlo često prisvajana i kako su je mnogi umetali u svoje nacionalne umjetnosti, autorica traži bolju brigu, skrb i zanimanje za veliko hrvatsko kulturno bogatstvo, koje se krije u Zaljevu hrvatskih svetaca i daje na uvid slabo poznatu Vulovićevu knjigu „Tko su bili starosjedioci Boke kotorske“ (Zagreb, 1892.) u kojoj leže mnogi odgovori na i danas često postavljana pitanja. Poznata je činjenica kako je literatura bokokotorskoga kruga, nastajala tijekom stoljećâ, bila neko vrijeme više predmetom političkih negoli književno-znanstvenih

247


248

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

interpretacija, bez obzira na to radilo se o djelima hrvatskoga ili pak latinskoga i talijanskoga jezičnog izraza. ...Uključivati posebno hrvatsko jezično stvaralaštvo u sastavni dio nekog drugog nacionalnog identiteta, ne samo da je protivno osjećaju i duhu samih književnih stvaralaca nego nije ni književno-povijesno, a ni književno-teorijski utemeljeno, jer su geopolitičke granice i barijere vrlo slab element da bi se rezala i sjekla duhovna pa tako i poetsko-tematska povezanost. „Ne smije se mimoići temeljno i neoborivo stajalište da je bokokotorska literatura, bez obzira na neke posebnosti, jer te posebnosti ima i svaki hrvatski kulturni krug, sastavni odnosno integralni dio hrvatske književnosti i kulture. To se posebno odnosi na starije razdoblje bokokotorske književnosti.“ Dr. Vanda Babić naglašava kako, „pogotovo u današnje vrijeme“, postoje i ...neke zablude književne i kulturne historiografije posebno u interpretacijama kojima se bokokotorsko književno stvaralaštvo želi integrirati u sastavni dio srpske ili crnogorske književnosti. Nije teško oboriti ta stajališta – nastavlja znanstvenica – jer se ona zasnivaju na momentalnim geopolitičkim granicama i područjima, bilo da se crnogorska literatura smatra dijelom srpske književnosti, bilo da se pri tome zastupa linija crnogorske nacionalne osebujnosti. Pri tome ne bi trebalo zaboraviti da se ni hrvatska književna historiografija, a ni znanost uopće nije u potrebno vrijeme na adekvatan način odupirala takvim mišljenjima prepuštajući samoj književnosti i samim činjenicama da se odupru svojim ipak i na sreću najjačim argumentom, a to je zajednički hrvatski pjesnički izraz i tematsko jedinstvo. Osebujnost starijega razdoblja bokokotorske literature je upravo u čuvanju i njegovanju kontinuiteta hrvatske kulturne baštine. Iako su se hrvatski književni tekstovi na tom području, koliko nam je do sada poznato, javili sa stanovitim zakašnjenjem, tek u 17. stoljeću, to se zajedništvo i taj se kontinuitet ostvarivao već na planu humanističke djelatnosti jer se latinski pjesnici u Boki javljaju u isto vrijeme kad i humanisti u ostalim hrvatskim krajevima. Sve njih povezuju mnoge zajedničke crte koje se najbolje iskazuju u tome što mnogi Bokokotorani djeluju u drugim hrvatskim krajevima, kao primjerice Nikola Modruški, Ludovik Paskalić i drugi, a mnogi se među sobom povezuju prijateljstvom ili čvrstim poznanstvom izmjenjujući pjesničke poslanice, pohvale i pozdrave. Pa i jedan od prvih značajnijih književnih spomenika koji svjedoči o prisutnosti osebujnoga hrvatskoga književnog žanra, jest „Plač“ Budljanske pjesmarice iz 1640., koji tu nalazimo samo kao kasniji prijepis iz nekog ranijeg sličnog teksta koji je živio u toj sredini, a koji je s drugim brojnim kraćim pjesničkim tekstovima poznat na cjelokupnom hrvatskom području još od srednjega vijeka, pisan na cijelom tom prostranstvu jednim jedinstvenim hrvatskim poetskim izrazom – srednjovjekovnim


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

osmeračkim dvostihom. To cijelo pjesništvo, koje se našlo bilo kao prijepis, bilo kao prerada na bokokotorskom tlu, svjedoči kako su plodovi specifičnoga hrvatskoga duha dopirali do najudaljenijih područja gdje žive Hrvati i kako je taj pjesnički izraz upravo ono što Hrvate, ma živjeli bilo gdje, najjače duhovno povezuje. Naravno, vezano je to i za sve one običaje i svečanosti kojima su ti tekstovi praktično služili. Uz osmerački dvostih kao tipičnu ritmičku formu hrvatske srednjovjekovne književnosti (koja je zastupljena u prvom sačuvanom pjesničkom spomeniku bokokotorskoga kraja, u Budljanskoj pjesmarici iz 1640.), bokokotorski pjesnici 17. stoljeća rabe i hrvatski renesansni dvostruko rimovani dvanaesterac, ali idući u korak s vremenom, prihvaćaju oni i tipične hrvatske barokne forme – osmeračku kvartinu i oktavu, uključujući se tako u normalne tijekove tada suvremene hrvatske književnosti. Ne zaostajući za ostalim hrvatskim krajevima, već početkom 18. stoljeća neki bokokotorski pjesnici prihvaćaju epski deseterac, kao odjek prosvjetiteljskih nastojanja, kad pjesnici širom hrvatskih krajeva – od Dalmacije do Slavonije – upotrebljavaju taj stih kao najpogodniju formu za djela namijenjena najširim slojevima. Naravno, bilo je i pjesničkih ostvarenja u koja su pojedinci unosili raznolike ritmove, ali naslanjanje na tipične hrvatske pjesničke forme u pojedinim područjima, ne spominjući neka tipična tematska područja, najbolje nam govori o osjećaju pripadnosti bokokotorskih pisaca jedinstvenom hrvatskom kulturnom prostoru. Takvu pripadnost hrvatskoj kulturnoj sferi potvrđuje već Kotoranin Nikola Modruški, „ponos i nada ilirske zemlje“, kako ga naziva Dubrovkinja Marija kad mu je postavila natpis nad grobom. Premda latinist, on je kao modruški biskup, uključujući se u tijekove hrvatskoga političkog, vjerskog i kulturnog života, odlučno branio glagoljicu i njezino pravo na život. ...19. stoljeće Bokeljima predstavlja vrijeme borbe u ne baš lakim uvjetima. Crnogorski apetiti s jedne, a srpski s druge uz austrijsku vladavinu, bili su okovi u kojima je hrvatski čovjek Bokelj morao tražiti načina u čuvanju hrvatskoga jezika, hrvatske tradicije kao i same opstojnosti na području koje je, unatoč burnoj povijesti, previranjima i borbi i danas sačuvalo naziv Zaljev hrvatskih svetaca. Najbolju sliku ovoga burnog i zanimljivog stoljeća, posebice u Boki kotorskoj, nalazimo u časopisu Vijenac iz 1892. godine. U tekstu pod nazivom „Tko su bili starosjedioci Boke kotorske“, zanimljiv je pregled bokokotorske povijesti, književnosti, i kulturnih događanja nastao iz pera don Srećka Vulovića, peraškog župnika, vrsnoga teologa, povjesničara i jezikoslovca. Vulović svome prijatelju Bokelju u dalekoj Argentini odgovara na pitanja hrvatstva Boke i njezina pučanstva, dodirujući čak i jezična pitanja nakon što je proučio „pomnjivo sve rasprave, što su o tome bile tiskane“, pročitao Obračun velečasnog Prodana, Hrvatske razgovore nenadoknadivog Pavlinovića te zgodnu raspravu veleuč. V. Klajića Hrvati i Hrvatska, te dolazi do za-

249


250

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

ključka da su „starosjedioci našeg rodnog mjesta, kao i cijele Boke, bili čisto Hrvati“. Nakon toga citira razne putnike od Tolstoja do Kurelca, te se „...živo uvjerio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosjedioca nigdje ne ima, oliš onog što se za turskog progonstva tuji naseliti moglo. Ja Dubrovnika, Boke, ni Crne Gore za Srblje priznati ne mogu“. Odgovara na pitanja kako se srpstvo tako ukorijenilo na tlu Boke kotorske, kad se oni naseljavaju tek koncem 17. stoljeća i kaže: „Tome se ja, dragi moj, ne čudim ni najmanje. Da smo mi, da su naši župnici, naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću isticali hrvatstvo, kako su hrišćani nakon one Vukove ‘Srbi svi i svuda’ isticali srpstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i Bože prosti samoga Boga na nebu i anđele oko njega pak jel se čuditi posljedicama? A kako smo mi u obće postupali poradi umišljene, a nemoguće bratejske sloge, mi smo imali stotinu obzira prema braći, a braća prema nama ni cigloga. Da se ne pomuti ta blažena sloga, strah nas je bilo izustiti riječ Hrvat. Mijenjali smo na svaki način svoje ime, e da bismo došli do prave sloge, pak naša popustljivost što je stvorila. Ništa. Sjećam se u Kotoru kad se radilo da se talijansko društvo ‘Casino’ preokrene u naše družtvo, malo da ga ne okrstiše Srbski dom, premda veći dio kotorskih Srba nijesu bili s nama, a samo poradi svagdašnjeg obzira nadjenuše mu ime Slavijanski dom. …Pogubno je u ovom obziru dijelova i taj uzrok, što ono malo naših književnika podje kako i u svemu, tako i u nazivu jezika za Dubrovčanima, nazivajući naš jezik slovinskim. A da pomutnja ostane veća, u 16., 17. i 18. stoljeću naši spisatelji, kao i Dubrovčani i uopće hrvatski pod imenom slovinski nisu razumijevali samo jugoslavenske jezike nego i sve slovenske.“ Zatim nabraja bokokotorske pisce koji su pisali o slavijanstvu te prelazi na jezik gdje ističe kako je Vuk svojom teorijom da su štokavci svi Srbi, a čakavci Hrvati, samo potvrdio hrvatstvo Boke kotorske koja je, što dokazuje i primjerima, bila čakavska. Dakako, ovo se odnosi na borbu za jezik 40-tih godina u Kotoru, te na ovaj način objašnjava njihov nagon za svojatanjem tuđega: „Cielome je svietu poznato, da je svojatanje jedna od glavnih mana srbskog plemena; to mu je u krvi. Srbin hoće da svojata jezik, običaje, pjesme, vjeru. On ne ovire sredstva, ne traži dokaze. Uljudno ga pozdravi dva, tri puta, budi mu gdjekad uslužan iz građanske snošljivosti, sjutra će te proglasiti Srbinom...“ Ponosno ističe da, „...ako se i ne može pouzdano znati koliko se upotrebljavala riječ hrvatski, znamo da su uopće, kako i ostali pisci dubrovački i dalmatinski i naši upotrebljavali znanstveni naziv slovinski. Za stalno mogu ustvrditi, da nijedan naš spisatelj nije upotrijebio naziv srpski, niti sebe priznao za Srbina“. Ovo izlaganje završava svojim sjećanjima na događanja u preporodno vrijeme, posebice „općega uzhita i sjajnoga dočeka“ bana Jelačića te „kako se jednodušno sva Boka odazvala


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

proglasu banske konferencije od 19. prosinca 1860.“ ...Zaključak njegova rada možemo uzeti i kao opći zaključak u vremenu od ilirizma do kraja 19. stoljeća u kojem su Bokelji, unatoč lukavoj i snažnoj srpskoj agitaciji, ostali nedjeljiv dio Dalmacije, i unatoč neostvarenim težnjama za sjedinjenjem, održali „hrvatski osjećaj i dičili se slavnim hrvatskim imenom“. Listajući časopise preporodnog doba, dolazimo do uvjerenja da su bokeljski Hrvati zdušno radili „za boljitak i napredak zajedničke nam domovine s vjerom i nadom u bolju budućnost“. „Bez sumnje, u ovom dosta velikom i teškom razdoblju u borbi za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, Bokelji, uz ostale sunarodnjake, zauzimaju časno mjesto, svjesni da im samo sjedinjenje s maticom Hrvatskom donosi mir koji do danas bokeljski čovjek nije našao“. ✽✽✽

Stvaranje Jugoslavije donijelo je Hrvatima u Boki kotorskoj unutarnje raslojavanje, pucanje etničkoga zajedništva i k tome ubrzanu asimilaciju. Dio etničke elite opredjeljuje se jugoslavenski na način koji nadilazi državno-pravno sjedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Jugoslavije u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Dakle, ne politički, već etnički, držeći da se u novoj državi Hrvati Boke kotorske moraju odreći hrvatskoga etničkog identifikacijskog koda i prihvatiti, prigrliti i jačati jugoslavenstvo kao nov etnički identifikacijski kod. Bilo je u ovomu stavu poštenog i naivnog razmišljanja, istovjetnog onomu kod dijela hrvatskih političara i intelektualaca, npr. Ivana Meštrovića. Druga je struja, potaknuta od velikosrpskih krugova, prihvaćala utapanje u srpstvo i bila instrument velikosrpskog imperijalizma. Beogradski vladajući krugovi ljude iz ovoga kruga zapošljavali su u državnim službama, davali im povlastice i time ih odvajali od sunarodnjaka. Treći dio bokokotorskih Hrvata, vidjevši kako nova jugoslavenska zajednica ne računa s Hrvatima, a Boku kotorsku je odvojila od hrvatske Dalmacije i administrativno uključila u cetinski okrug, a zatim Banovinu, postavlja si pitanje: Kako opstati, a ne odnaroditi se – bilo kao Srbin, bilo kao Jugoslaven? (U to vrijeme nacionalno svjesni Crnogorci proživljavaju također teške dane. Naime, isforsiranom Pogoričkom skupštinom Srbi su poništili međunarodno-pravni subjektivitet Kraljevine Crne Gore i pretvorili njezin teritorij u pokrajinu nove države. Dinastija Petrović-Njegoš, zajedno s kraljem Nikolom Petrovićem Njegošem, detronizirana je i prisiljena ostati u egzilu.2 2

„…Grupa Crnogoraca, srpskijeh činovnika i izvršilaca srpske politike, zvanijeh ‘bjelaša’, sazvala je u novembru 1918. u Podgorici ‘miting’ uglavnom svojijeh pristaša. Pokušali su mu dati ‘demokratski’ oblik, nazivajući ga ‘Velika narodna skupština’. Na njoj su imali da izvrše odluku koju je sgotovila

251


252

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Beograd forsira pretvaranje Crnogoraca u Srbe. Kako bi u tome uspio, ukida i samostalnost crnogorske autokefalne pravoslavne Mitropolije, sa sjedištem na Cetinju.) Dio bookotorskih Hrvata u takvim neprilikama rješenje nalazi u zamjenjivanju etničkoga imena – etnonima Hrvat, s pokrajinskim imenom Bokelj. Ova zamjena koristila se i ranije, ali nije značila odricanje od etnonima u vrijeme kada su Hrvati kao etnos obilježavali Boku kotorsku, tako da pojam Bokelj tada nije poricao hrvatsko narodno ime. Naravno, bilo je tu i lutanja između slavenstva i ilirstva. Posljednju skupinu činili su bokeljski Hrvati koji nisu imali nakanu prihvatiti asimilaciju, niti bokeljsku etnonimsku mimikriju, već živjeti normalno sa svojim narodnim imenom kao i njihovi predci. Oni će biti izloženi diskriminaciji sve do crnogorskoga državnog osamostaljenja 1996. godine. Većina će ipak s vremenom morati otići, odnosno odseliti se u Hrvatsku ili prekomorske zemlje. Premda u nepovoljnom položaju kao hrvatska nacionalna manjina, Hrvati Boke kotorske dat će hrvatskoj književnosti velika stvaralačka imena. Iz popisa koji navodimo vidi se kako niti jedno od tih književnih imena nije završilo životni put u Boki, već pretežito u emigraciji:

još na Krfu srpska vlada. Na tom skupu donijeta je ‘rezolucija’ o ukidanju crnogorske suverene države, detronizaciji crnogorske dinastije Petrović Njegoš i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Širi, dublji, uništavajući i genocidni smisao te odluke najbolje je izrazio potpredsjednik nazovi Podgoričke skupštine Savo Fatić, inače predstavnik socijalista, u stvari, bijelijeh komunista, u zapisniku iste od 14/27. 11. 1918: ‘Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi.’ O karakteru i načinu održavanja tzv. Podgoričke skupštine i njezine ‘rezolucije’ postoji tušte dokumenata i ocjena. Navodimo slijedeće mnijenje Amerikanca Vitni Vorena: ‘Slučaj Crne Gore nije zapamćen u istoriji svijeta. Takav slučaj ne samo što nema ravna primjera, nego uopšte nije bio. Pobjednik može sebi zadržati pravo da uništi neprijatelja, ali još nije bilo primjera da pobjednik uništi svog saveznika. To se dogodilo Crnoj Gori. Ona nije uništena od svojih neprijatelja, već od prijatelja i saveznika. To je monstruoznost kakvoj ravne nema. Crna Gora ušla je u rat na strani saveznika, a dočekala je da je po završetku rata unište i potčine ti isti saveznici s kojima se rame uz rame borila, sa kojima je sve patnje i tegote izdržala pa se i žrtvovala. Umjesto nagrade, ona je kastigana. Ona je bila lijeglo jugoslovenskoga preporoda, centar njegove emancipacije, luč Balkana. Ti luč u vjekovnoj borbi neprijatelj nije uspio da ugasi, ali ga je utulila saveznička ruka. I protiv volje naroda crnogorskoga, ova legendarna zemlja je žrtva centralističkijeh špekulacijskih ciljeva da bi se zadovoljili nedozvoljeni i sebični prohtjevi. Proklamovano načelo o samoopredjeljenju naroda uskraćeno je Crnoj Gori i dozvoljeno je da mračne sile trijumfuju nad pravom i slobodom. Versajski mir trebalo je da osigura jevropski mir, ali je rušenjem Crne Gore postavljen na slabe noge. Mira neće niti ga može biti sve dok Crnogorci ne povrnu svoju slobodu i ne razbiju imperijalističke finansijske špekulativne planove onijeh koji su ih prigrabili. Sramno trgovanje Crnom Gorom mora prestati.“ Vidi: http://www.montenegro.org.au/ujedinjenje.html


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

FRANO ALFIREVIĆ (Zadar, 11. rujna 1903. – Zagreb, 2. veljače 1956.),3 JERONIM KORNER (Herceg Novi, 3. siječnja 1909. – Volterra kraj Pise, 21. siječnja 1976.),4 VIKTOR VIDA (Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.),5 LUKA BRAJNOVIĆ (Kotor, 13. siječnja 1919. – Pamplona, Španjolska, 8. veljače 2011.)6, 3

4

5

6

FRANO ALFIREVIĆ rodio se u Zadru 1903. godine. Osnovnu školu polazio je u Kotoru, gimnaziju u Dubrovniku i Kotoru, a studij francuskoga jezika i književnosti polazio je i završio u Zagrebu. Kao gimnazijski profesor radio je u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zemunu i Zagrebu. JERONIM KORNER, hrvatski pjesnik (Herceg Novi, 3. I. 1909 – Volterra kraj Pise, 21. I. 1976). Studirao je na Filozofskome fakultetu u Krakovu (1927–29.). Vrativši se zbog bolesti u Zagreb, bavio se, kao član Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, glumom i recitiranjem, osobito na radiju. God. 1935. upisao je bogosloviju u Šibeniku, a završio na zagrebačkom Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu 1938., kada je zaređen te imenovan kapelanom u župi sv. Marka. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je 1943. i studij kroatistike te radio kao profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Nakon rata zatvaran, od 1958. živio je u Italiji. Pisao je pjesme i pjesničke proze sjetnih i nostalgičnih ugođaja, duhovnog nadahnuća: Blistavi rub (1932.), Ljubav neba (1935.), Ljeto i vječnost (1935.), U hramu Cistercija (1938.), Obasjane staze (1941.), Djevičanske breze (1945.), Nebo s trideset zvijezda (1975.). Njegovu neobranjenu disertaciju objavio je 1998. M. Demović (Kajkavske popijevke Cithare octochorde). („Hrvatska enciklopedija“) VIKTOR VIDA (Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik i likovni kritičar. Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli se u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem. Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika, najveći dio života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u Argentini. Počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu. Jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. LUKA BRAJNOVIĆ, sveučilišni profesor, rodio se 13. siječnja 1919. u Kotoru. Pučku je školu završio u rodnom gradu, a gimnaziju na Badiji, u Dubrovniku i Kotoru. Pravo je upisao i studirao na Sveučilištu u Zagrebu, a završio ga u iseljeništvu. U emigraciju je otišao u svibnju 1945., boraveći najprije u Austriji, zatim u Italiji i, naposljetku, do smrti u Španjolskoj. Tamo je na Sveučilištu u Pamploni studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu informacijskih znanosti. Nakon odlaska u emigraciju, morao je čekati gotovo dvanaest godina da bi mu se pridružila žena s djetetom. Nakon toga im se rodilo još četvero djece. Od 1960. Brajnović je profesor svjetske književnosti i novinarske deontologije na Navarskom sveučilištu. Uz to je redoviti komentator međunarodne politike u dnevniku „Diario de Navarra“. Doista kao kuriozitet valja spomenuti da je samo ondje objavio više od šest tisuća članaka. Brajnović se zarana počeo baviti pisanjem. Kad govorimo o književnosti, poznat je kao autor pjesama, pripovijesti i romana. Još kao student postao je glavnim i odgovornim urednikom časopisa „Luč“ (1940.-1943.), a od 1941. do 1944. bio je urednikom jednog od najpoznatijih hrvatskih katoličkih tjednika „Hrvatske straže“. U emigraciji je surađivao u brojnim hrvatskim listovima i časopisima kao što su „Danica“, „Hrvatska država“,

253


254

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

VJENCESLAV ČIŽEK (Đenovići, 28. veljače 1929. – Dortmund, 25. studenoga 2000.)7, RUŽICA OREŠKOVIĆ (Perast, 26. veljače 1933. – Zagreb, 20. siječnja 1993.).8 Kako bismo sagledali cjelovitije stvaralački genij bokokotorskih Hrvata, navedenim književnicima dodajmo i ljude iz drugih područja na kojima su stekli nacionalnu, pa čak i međunarodnu slavu, ali su morali napustiti rodni zaljev.

7

8

„Glas sv. Antuna“, „Hrvatska revija“ i dr. U Madridu je pokrenuo i uređivao do 1955. poznatu reviju „Osoba i duh“ te „Knjižnicu Osvit“, koja je, među ostalima, objavila knjigu pjesama L. Kordića, knjigu eseja V. Kriškovića i Sveto Pismo Novoga i Staroga Zavjeta u prijevodu I. Ev. Šarića, a u reviziji samoga Brajnovića. Također je surađivao u raznim španjolskim novinama i revijama. Pisac je brojnih priručnika za španjolske studente, neki su od njih prevedeni i na portugalski, ali i nekoliko zbirka pjesama na španjolskome. Svoje suradnje u hrvatskim glasilima potpisivao je i pseudonimima: Nehaj Trifunović, Ante Borak, Tugomir Lab, Bić i dr. VJENCESLAV ČIŽEK rodio se u Đenovićima (Herceg Novi, 1929. godine) od oca Gracija i majke Katice (rođ. Opušić). Osnovnu i srednju školu svršio je u Crnoj Gori. U Podgorici je Čižek bio urednikom lista Omladinski pokret, odbio je izbaciti neke članke po nalogu CK i morao napustiti Crnu Goru. Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Potom odlazi u Sarajevo gdje je završio Filozofski fakultet. Kao profesor filozofije osam je puta otpuštan s posla. Godine 1972. emigrirao je u Njemačku gdje postaje članom Hrvatske republikanske stranke (danas Hrvatska republikanska zajednica), ali su ga 1977. jugoslavenski agenti oteli u talijanskom gradiću Como i vratili u Sarajevo. Time su se jugoslavenske vlasti ogriješile o međunarodni zakon, otevši osobu zaštićenu azilom na teritoriju druge države. Samo zbog sumnje u neke navodno njegove izjave, poput one da će se Jugoslavija raspasti, UDBA je učinila da se Čižeka osudi na jednu od najstrožih kazni u vrijeme komunizma, pa je 8. kolovoza 1978. osuđen na 12 godina tamnice. Iste godine udruga Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti, ali je pušten na slobodu tek na zahtjev njemačke vlade, 29. srpnja 1988. godine. U logoru mu vlasti ne dopuštaju liječenje, tako da je oslijepio i kao slijepac dočekao puštanje na slobodu. Ovo je primjer zločina koji je dodatno izvršen nad nježnim lirikom i juridički nevinim čovjekom. Preminuo je u Dortmundu 2000. Nadgrobni epitaf na njegovu vječnom počivalištu u Sinju glasi: Bijah samo jedno zrno / U Božjoj žitnici, / Tek jedan kamičak / U Katedrali hrvatske slobode. RUŽICA OREŠKOVIĆ rodila se 26. veljače 1933. godine u Perastu, Boki kotorskoj. Pjesme je počela objavljivati već od 1955. u „Novinama mladih“, „Koracima“, „Korijenima“, „Stvaranju“, „Republici“... Godine 1984. primljena je u članstvo Društva hrvatskih književnika, ali je široj javnosti i danas poznata kao jedna od osnivačica te voditeljica tribine „Jutra poezije“ (1965.-1992.). Objavila je knjige pjesama: „Krila ulice“, 1963. vlastita naklada; „Kavkaz“, 1963., vlastita naklada; „Podivljali golubovi“, 1969., „Mladost” Zagreb; „Proročanstva trava“, 1976., „August Cesarec“, Zagreb i „Vežem dušu konopcem“, 1983., „Spektar”, Zagreb. Udruga Jutro poezije od 1998. dodjeljuje godišnju nagradu „Ružica Orešković” neafirmiranim, mlađim pjesnicima za najbolji pjesnički rukopis – prvijenac. Umrla je u 59. godini, u Zagrebu, 20. siječnja 1993.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Tijekom duge povijesti slikovite Boke, pretežno barokne arhitekture, mnogi su se članovi bokeljskih građanskih obitelji okušali u prenošenju lika i duha mjesta na papir ili platno. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nekoliko članova prčanjske obitelji Verona, nastanjenih u Rumunjskoj, bavilo se slikarstvom: Nikola Enriko (1862.1938.), Ida (1865.-1925.), Artur (1867.-1946.) i Paul (1897.-1966.). Među njima posebno treba istaknuti Artura Veronu, značajnoga rumunjskog slikara, koji je, posjećujući sestru Idu, boravio u djedovskoj kući u Prčanju, vili „Tebaide“, te ondje stvarao vrijedna djela. I znatno mlađi bokeljski slikari – Mario Maskareli (1918.1996.), Slobodan Vuličević (1927.-2009.) i Tomislav Ciko (1930.-1982.) stjecajem okolnosti nisu rođeni u Prčanju, a i poslije ih je djelovanje odvelo u druge sredine, no u njihovim je djelima neosporno nadahnuće zavičajem. Najpoznatiji hrvatski likovni umjetnik, rođen kao pripadnih Hrvata u Boki kotorskoj, svakako je ANDRIJA MAUROVIĆ (Muo, 29. ožujka, 1901. – Zagreb, 2. rujna 1981.), hrvatski slikar, otac hrvatskoga stripa i u tome žanru likovnog stvaralaštva jedno od najvećih europskih imena. (Željko Brguljan).9 No prvi akademski slikar koji je rođen u bokokotorskome hrvatskom gradiću Prčanju, a uz to kontinuirano u njemu boravio i posvetio tome mjestu i Boki goto9

ANDRIJA MAUROVIĆ, jedan od najvećih autora stripa u svijetu, koji je umijeće stripovnih crteža uzdigao do najviše razine tehničke vještine i estetske vrijednosti, rodio se 29. ožujka 1901. godine u Boki kotorskoj, a umro je 2. rujna 1981. u Zagrebu. Nakon godine dana provedene na Akademiji likovnih umjetnosti, Maurović prekida školovanje i započinje suradnju s različitim naručiteljima i izdavačima. Radio je ilustracije, crtao karikature, izrađivao plakate, a od 1935. godine i stripove. Grafička zbirka NSK u Zagrebu posjeduje najveću i najcjelovitiju zbirku stripovnih crteža Andrije Maurovića, njih više od pet stotina: stripove Vjerenica mača, Podzemna carica, Knez Radoslav, Ahura Mazda na Nilu, Tomislav, Mrtvački brod, Opsada, Plantaža Beranda, Brodolomci na otoku Mega, Grička vještica, Rankov odred, Zlatni otok, Crni jahač i Ilustracije iz Zabavnika, a u Knjižnici je pohranjeno i osam Maurovićevih crteža tušem te neki od njegovih brojnih plakata. Maurovićev rad na stripu počinje u svibnju 1935. godine kad je objavljen prvi rad Vjerenica mača, a dvije godine nakon toga izlaze mu brojni stripovi, među kojima Podzemna carica, Ljubavnica s Marsa, Trojica u mraku, Sedma žrtva, Kugina jahta, Gospodar zlatnih bregova... Na oblikovanje i dramaturgiju nekih Maurovićevih stripova utjecali su i tada popularni vesterni. Stvorio je galeriju likova koji će se, što je inače rijetko za Maurovića, ponavljati u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Tajanstvenu Smrt i simpatičnoga tvrdoglavog starca Starog Mačka. U doba NDH Maurović surađuje u „Zabavniku“ braće Neugebauer i Marcela Čuklija, gdje se između ostalog posvećuje i nacionalnoj tematici. Nakon rata strip je kratkotrajno zabranjen kao kapitalistička tvorevina koja kvari mladež, ali već 1951. Maurović ponovno crta u omladinskim listovima „Horizontu“ i „Horizontovu zabavniku“, pa se tako pojavljuju: Meksikanac, Opsada Zadra, Tri dječaka i Jahači rumene kadulje. Među Maurovićeve adaptacije književnih klasika pripada i Grička vještica, scenaristička suradnja s Walterom Neugebauerom objavljena u nastavcima u „Večernjem listu“ potkraj pedesetih. Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima.

255


256

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

vo cijeli svoj bogati likovni opus, jest Antun Šojat (1911.-1974.).10 Šojat spada u red velikih hrvatskih slikara druge polovice 20. stoljeća. Njegovu su ljubav prema rodnomu mjestu i likovnu opredijeljenost dijelile supruga i kći, akademske slikarice Melita Bošnjak (Zagreb, 1917.-2009.) i Vesna Šojat (Zagreb, 1945.). Posebnu pozornost zaslužuje Željko Brguljan, hrvatski slikar, publicist i marni proučavatelj kulturne baštine Hrvata u Boki kotorskoj.11 Među hrvatskim skladateljima rođenima u Boki kotorskoj na prvome mjestu treba spomenuti IVU BRKANOVIĆA.12 Mnogi ne znaju podatak da je nekada iznimno popularan izvođač naših dalmatinskih pjesama Vicko Nikolić također bokeljski Hrvat. Rodio se u Gornjoj Lastvi, 5. travnja 1933., a umro u Zagrebu, 6. veljače, 2014. godine. Od istaknutih „prirodnjaka“ spomenut ćemo dvojicu. ZVONIMIR JANOVIĆ, umirovljeni je profesor Fakulteta kemijskog inženjer-

10

11

12

ANTUN ŠOJAT, hrvatski slikar (Prčanj, 6. X. 1911 – Zagreb, 10. X. 1974.). Diplomirao 1939. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (M. Tartaglia). U ranom razdoblju gradio kompoziciju pod utjecajem P. Cézannea (Mrtva priroda sa zelenim tanjurom, 1951.). Potkraj 1960-ih karakterističnim zatvorenim crtežom i gustim pastoznim namazima tamnomodrih tonova slikao dramatično-ekspresivne krajolike Boke kotorske (Kotorska brda, 1965.; Krajolik iz Boke, 1974.). („Hrvatska enciklopedija“) ŽELJKO BRGULJAN rođen je 1962. u Kotoru. Osnovnu školu pohađao je u Prčanju, a srednju, matematičkog smjera, u Kotoru. Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1989. Radi kao srednjoškolski profesor. Slikarstvom se intenzivnije počeo baviti tijekom studija. Od 1990. radi kolaže u kombiniranoj tehnici. Stvara cikluse nadahnute zavičajnom Bokom, Venecijom, Parizom, ratnim stradanjima, likovnim djelima velikih majstora, posebno D. Velásqueza, književnim djelima S. Quasimoda, F.G. Lorce i I. Calvina, te glazbenim djelima O. di Lassa, G. Pergolesia i drugih, a također radove koji kritički prikazuju ekološko stanje svijeta. Ostvario je dvadeset samostalnih izložbi. Skupno je izlagao na brojnim žiriranim izložbama, pretežno u inozemstvu (Argentina, Bugarska, Crna Gora, Italija, Francuska, Litva, Švicarska, SAD). Radovi mu se nalaze u brojnim muzejima, galerijama, drugim javnim i privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada na izložbama u SAD-u, zastupljen je u nekoliko inozemnih knjiga o suvremenom kolažu te u nekoliko tematskih kataloga. Član je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika i američkoga National Collage Society. IVO BRKANOVIĆ rođen je u Škaljarima pokraj Kotora, 27. prosinca 1906., a umro u Zagrebu, 20. veljače 1987. godine. Glazbeno obrazovanje stekao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao učenik Frana Lhotke, Franje Dugana i Blagoja Berse. Djelovao je kao zborovođa, nastavnik glazbe i operni dramaturg. Prve uspjehe postigao je zborovima još kao student, npr.: Bokeljsko kolo, Konavosko pirovanje... Skladao je orkestralna djela (pet simfonija), glazbeno-scenska djela (opera Zlato Zadra, balet Heloti, scenski oratorij Hod po mukah Ambroza Matije Gupca), komorna djela (Dva gudačka kvarteta) i vokalna djela (Triptihon, solo pjesme i zborovi). Kao izraziti poklonik nacionalnog smjera u glazbi, Brkanović je uspješno povezao osobitosti hrvatskoga glazbenog folklora sa svojom umjetničkom individualnošću.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

stva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.13 JOSIP PEČARIĆ, akademik HAZU, jedan je od najpoznatijih svjetskih matematičara.14 Među hrvatskim kroatistima ističe se bokokotorska Hrvatica prof. dr. VANDA BABIĆ sa Sveučilišta u Zadru.15 ✽✽✽

U drugoj, odnosno komunističkoj Titovoj Jugoslaviji trend diskriminacije hrvatske nacionalne manjine nastavio se pod plaštem tzv. bratstva-jedinstva i „jugoslavenskog socijalističkog patriotizma“. Zabranjena su sva hrvatska društva s narodnosnim predznakom ili imenom, jednako kao u Vojvodini i sl. U cijeli odgojno-obrazovni sustav uveden je „srpsko-hrvatski jezik“. Isticanje hrvatskoga identiteta bilo je u javnosti poistovjećivano s ustaštvom, iako Boka kotorska nije bila u sastavu NDH. Ovakvo izjednačavanje uvedeno je namjerno kako bi se iz javne uporabe odstranio hrvatski etnonim. Kako bi sačuvali radna mjesta ili mogli ostvariti socijalnu promociju, Hrvatima je u tim uvjetima bilo preostalo isticati jugoslavenstvo kao novi pseudo-etnonim, ili se koristiti pokrajinskim nazivom Bokelji kao zamjenom za narodno ime. Nije bilo više mogućnosti za bilo kakav književni rad s hrvatskim predznakom. Navodimo primjer knjige koja najbolje svjedoči o tomu do koje su mjere hrvatski autori morali koristiti autocenzuru glede hrvatskoga narodnog imena, ukoliko su željeli objaviti rad: 13

14

15

ZVONIMIR JANOVIĆ rođen je 1933. u Bogdašićima kod Tivta. Cjelokupnom je djelatnošću zapaženo pridonio napretku znanosti na području polimerstva, posebice u području petrokemijskih procesa i proizvoda te polimernih materijala, kao i izobrazbi u sveučilišnoj nastavi. Velik je njegov doprinos u razvoju znanstveno-istraživačkog rada u struci i znanosti. Janović je redoviti profesor u trajnom zvanju, umirovljen u listopadu 2004. Međutim, i dalje je zaokupljen stručnim i znanstvenim radom na Zavodu za tehnologiju nafte i petrokemiju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, kao i u strukovnim udrugama. JOSIP PEČARIĆ rođen je 2. rujna 1948. u Kotoru. Diplomirao je 1972. i magistrirao 1975. na području elektrotehnike, a doktorirao 1982. godine matematičke znanosti disertacijom „Jensenove i povezane nejednakosti“ (Jensen’s and related inequalities). Bio je redoviti je profesor na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, voditelj seminara „Nejednakosti i primjene“ na Matematičkom odjelu PMF-a i glavni istraživač istoimenoga projekta Republike Hrvatske. Osim što je redoviti član HAZU, aktivni je član The New York Academy of Science. Jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka u području teorije nejednakosti, svjetski referentno ime, također među deset svjetskih matematičara čiji broj radova objavljenih na MathSciNet-u prelazi brojku 500. Najplodniji je hrvatski znanstvenik s oko 1.000 znanstvenih radova iz područja matematike, te više od dvadeset publicističkih knjiga u kojima se bavi temama ključnim za razumijevanje stvaranja hrvatske države. VANDA BABIĆ rođena je 1967. u Kotoru. Više o autorici vidjeti prethodno u tekstu.

257


258

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

TOMISLAV GRGUREVIĆ: PERAST JOŠ ŽIVI. PUTOPISI, „Naklada Bošković“, Split, 2005. U Perastu, drevnom bokokotorskom gradu hrvatskih moreplovaca, admirala i kapetana, posjednika, pisaca, svećenika, graditelja i avanturista, mjestu kojeg su napadači rušili a marni domaćini obnavljali, podižući velebne palače, crkve i fortifikacije, stvorivši kulturnu baštinu dostojnu najviših razina europskog mediteranskog uljudbenog kruga, sačuvavši svijest o nacionalnoj samobitnosti unatoč stalnim nastojanjima da se ona zatre, autor obimnog putopisa „Perast još živi“ nije vidio ni jednog Hrvata. Ni jednom jedinom riječju nije spomenuo ime naroda čiju baštinu opisuje s ushićenjem, nostalgijom i zebnjom. Autora putopisa „Perast još živi“, Tomislava Grgurevića, na web-stranici „Hrvatskog građanskog društva Crne Gore“ predstavljaju kao, „jednog od poznatih suvremenih feljtonista Crne Gore (Hrvata), koji svoje priloge objavljuje u naučnim zbornicima, godišnjacima i ostalim publikacijama“. Bez nakane da bilo kojom riječju dovedem u pitanje dignitet ovoga uglednog bokokotorskog Hrvata, svjestan koliko je teško biti pripadnikom etničke elite, ali danas manjine, u sredini koja tu manjinu želi asimilirati, navodim kako autor ovoga prikaza priznaje da do sada nije bio u mogućnosti predstaviti književno djelo po izvanliterarnim dosezima toliko upitno, a ujedno toliko dobro, toplo, znalački i dojmljivo napisano, kao što je knjiga Tomislava Grgurevića: „Perast još živi. Putopisi“. Knjigu je objavila uspješna splitska izdavačka kuća „Bošković“, a kao nakladnik navedeno je HRVATSKO GRAĐANSKO DRUŠTVO CRNE GORE KOTOR, u čije se ime potpisao predsjednik Tripo Schubert. Gospodin Grgurević rođen je u Kotoru 1935. godine. U Zagrebu je završio studij ekonomije, a u Kotoru studij pomorstva. Od 1961. godine radi kao novinar i pisac. Obnašao je odgovorne dužnosti u crnogorskim sredstvima javnoga priopćavanja: urednik na „Radio Titogradu“, radio postaji „Crna Gora“ i „Radio Kotoru“, glavni urednik listova „Boka“, „Pomorstvo“, a nakon ustanovljavanja Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore, postaje urednikom glasilâ ove udruge „Hrvatski glasnik“ i „Bokeljski ljetopis“. Pored putopisa koji prikazujemo, objavio je sljedeće knjige: Podvig Spasića i Mašere (1985.), Pisci i putopisci o Boki (1987.), Nikola Đurković – predsjednik risanske opštine (1988.), Odjeci minulih vremena – legende u Boki (2002.), Perast grad legendi (2003.), Kotorski oriđinali (2005.) i Karampana (2006.). Grgurevićev putopis sadrži dvanaest poglavlja kojih su naslovi: Perast – grad koji živi u prošlosti, Za kim zvone zvona u Perastu, Jarboli slave na otoku mrtvih, Gospa od Škrpjela: više od muzeja, U mrtvom gradu žive stari običaji, Crkve – svjedočanstva


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

vjere i zavjetnih obećanja, Dvije peraške pinakoteke, Peraški zvonici, Palače – spomenici slavne prošlosti, Velika tuga peraške tvrđave Sveti Križ i Verige – tjesnac koji su stvorili bogovi. Zadovoljstvo je predstaviti književno djelo čiji je autor Hrvat iz Boke kotorske, jer to je znak da se položaj naših sunarodnjaka u Crnoj Gori, koji su ondje uspjeli opstati na pradjedovskim obitavalištima, gdje su tijekom tisućljetne povijesti stvorili mediteranski obrazac blistave urbane civilizacije i kulture, ipak popravio. To ističemo, ne zaboravljajući da su od 1918. do 2001. svedeni na „statističku pogrešku“, kako ih vrijeđaju u Crnoj Gori, te da je njihova kulturna baština, ili u ruševinama, ili prisvojena od većinskog naroda. Treba naglasiti činjenicu da bokokotorski Hrvati ne ulaze u sadržaj pojma dijaspora, odnosno etničkoga rasuća, jer nisu prostor svoga obitavanja napučili iseljavanjem iz matične zemlje, kao npr. gradišćanski Hrvati, već su ondje oduvijek, odnosno od doselidbe hrvatskoga etnosa na područje rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Oni su dio neprekinutoga i jedinstvenoga hrvatskoga etničkoga prostora koji je 1918. godine, stjecajem nepovoljnih povijesnih prilika, odvojen od matice i uključen u susjednu državno-pravnu cjelinu u kojoj su postali neželjena nacionalna manjina, izložena stalnoj asimilaciji. Zbog toga što Grgurević pokazuje dobro poznavanje povijesti, njegov se potez ne može objasniti pomanjkanjem obrazovanja. On je svjesno, zbog određenih razloga, prešutio notornu činjenicu, a ta je da su Perast naselili Hrvati nakon doselidbe u ove krajeve, da su upravo Hrvati u njemu stvorili sve kulturne i civilizacijske sadržaje kojima se on kao književnik divi? Kako autorov pristup objasniti, osim izvanliterarnim razlozima koji su ga, očito, prinudili (autocenzura!) da učini krivotvorinu u ime, tobožnje, literarne slobode? Kako bi izgledao putopis o Janjevu, Subotici, ili Baji, bez spominjanja tamošnjih Hrvata, ili o Rovinju a da se ne spomenu tamošnji Talijani, odnosno o Prištini ili Ulcinju a da se ne spomenu Albanci!? Kada bi se Gregurevićev putopis preveo na, recimo, engleski jezik, čitatelj pojma imao ne bi o Hrvatima kao žiteljima mjesta. Umjesto toga, stekao bi dojam, slijedeći autorovu šutnju, da su tijekom cijele povijesti grada Perasta u njemu živjeli pripadnici ilirskoga etnosa Pirusta, koji su, eto, nekim čudom, preživjeli sva teška stoljeća i danas autor opisuje njihove posljednje izdanke u ruševnomu naselju. To, jednostavno, nije točno! Peraštani su imali svoja imena i prezimena, svoju vjeru i svoju etničku pripadnost, kao i svi ostali Hrvati u Boki kotorskoj. Čemu činiti nasilje nad povijesnom istinom? I kome koristi ovakva knjiga? Možda Crnogorcima koji žele slobodnu i suverenu državu – kako bi nekome dokazali da u Boki kotorskoj nikada nije bilo Hrvata, već su ondje oduvijek pripadnici njihova etnosa? Tu neistinu ne bi prihvatili ni razumni crnogorski povjesničari. Podilazi li autor Srbima? Možda, ali to je onda doista učinjeno na štetu književne etike.

259


260

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Ali vratimo se potražnji za peraškim Hrvatima u putopisu koji prikazujemo:. Str. 29.: „Historija, prošlost, bogatstvo. Slava i ugled. To je bio Perast nekada, kada su ga posjećivali carevi i kraljevi. Bio je ondje pruski kralj August, zatim austrijski car Franjo, potom Edvard VIII., engleski suveren, pa bugarski car Boris. Čak je jednom prilikom ovdje navratio i konzervativni egipatski kralj Faruk. Bila je ovdje prva dama Amerike Eleonora Roosevelt i tom prilikom obišla grad. Svom vodiču don Niku Lukoviću je rekla: Ovom je gradu pet minuta do dvanaest!“ Dodatni podatak o Grgurevićevu dobrom poznavanju povijesti Perasta... Str. 31.: „Ostali su samo stari dokumenti koji pričaju o velikim ljudima malog mjesta. Slavu su stekli na moru svi osim jednog: konta Vicka Bujovića.“ Tko su bili ti ljudi od kojih su ostali „samo stari dokumenti“, kojem su rodu, plemenu ili narodu pripadali? Da li su to možda preživjeli ilirski Pirusti, ili neki poseban autonoman etnos čije se ime taji? Pluralni pojam „veliki ljudi“ ne znači u navedenu kontekstu ništa, osim bijega u autocenzuru. Str. 50.: „Valja što prije pobjeći iz ovog ukletog mjesta jer čovjek se plaši da ne postane zarobljenik prošlosti.“ Potpuno nepotreban animozitet prema povijesti. Zbog čega povijest jednoga mjesta koje je stoljećima bilo izvan državnoga teritorija Crne Gore i čiji žitelji nisu nikada pripadali crnogorskom, ni srpskom etnosu, treba predstavljati problem? Zar bi činjenica hrvatstva u Perastu i Boki ugrozila crnogorsku ili srpsku naciju, odnosno državu? Tamošnji Hrvati u tolikoj su mjeri uništeni, iseljeni, marginalizirani i etnički umrtvljeni da nikome ne mogu smetati, a kamoli nekoga ugroziti. Osim, ako se ne vodi borba preko njih za novu povijest, odnosno za pisanje nove etnogeneze crnogorskoga naroda po kojoj bi u Boki od ranoga srednjeg vijeka živjeli Crnogorci rimokatoličke vjere, što znači: nikada Hrvati, kao što su u Bačkoj, po toj novokomponovanoj povjesnici, nametnuli Bunjevce kao „Srbe rimokatoličke vere“. Takvim nastojanjima književnici ne bi smjeli popuštati, a ukoliko to čine, tada sudjeluju u nasilju nad vlastitom etničkom manjinskom zajednicom, a to se nasilje zove sistematska, od države većinskog naroda usmjeravana, odnosno nasilna asimilacija, ili hrvatski rečeno: odnarođivanje. Nasilno odnarođivanje je etnocid, a njemu prethode: 1) Memoricid (uništavanje povijesne svijesti pripadnika manjinske zajednice, njihovih tradicija, etnografskoga i etnološkoga naslijeđa, identifikacije s povijesnim naslijeđem). 2) Kulturocid (proglašavanje kulturne baštine manjine baštinom većinskoga naroda, a to znači književnih djela, narodne poezije, arhitektonskog naslijeđa, urbanih cjelina, pisanih spomenika, društvenih djelatnosti, uništavanje ili selektivno pristupanje arhivskoj građi, prekrajanje povijesnoag razvoja manjine, dokazivanje nepo-


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

stojanja veza s matičnim narodom, sa ciljem prekidanja svih emocionalnih osjećaja zajedništva s njime). 3) Lingvocid (zatiranje materinskoga jezika manjine, odnosno djelovanje snagom državnog aparata na njegovu petrificiranju, arhiviranju i disfunkcioniranju kao jezika intelektualnog općenja). 4) Sholocid (onemogućavanje pripadnicima manjine otvaranje škola na materinskom jeziku, odnosno zatvaranje postojećih, ili spuštanje materinskoga jezika manjine iz razine nastavnoga jezika, na razinu predmeta). Zadnja je točka etnocid, što znači: a) fizičko dislociranje pripadnikâ manjine u zemlju matičnoga naroda, ili u treće zemlje, b) raseljavanje širom države većinskoga naroda, bez prava povratka na stara ognjišta, i c) istrjebljenje cjelokupne manjinske populacije, koje se u povijesti manifestiralo kao totalni etnocid tipa holokausta, ili fizičko uništenje pripadnika etničke elite manjine, jer bez elite većina biva osuđena na asimilaciju, kao što su činili talijanski fašisti Hrvatima u Istri, te Šešeljevci s Hrvatima u Boki kotorskoj i Srijemu tijekom Domovinskoga rata. „Jedan mač skreće posebnu pozornost. I to ne svojim izgledom, nego povijesnom vrijednošću. Oduševljeni velikom pobjedom mještana nad Turcima, u Perast je došao Petar Zrinski i poklonio građanima veliki mač čiji je prvi vlasnik bio Vukša Stepanović – Zmaj ognjeni Vuk. Na njemu su dva zapisa: jedan ćirilićnim slovima (bosančicom), a drugi na staroslovenskom u kojima se moli Sveti Nikola, zaštitnik pomoraca, za pomoć. Ovaj mač je širok, dug i težak. Poslije izbora njime se pasao gradski kapetan“.16 Teško je shvatiti autora koji piše putopis o hrvatskome mjestu, a da ovakav dragocjeni podatak ostavi u torzu. Očito se nije usudio napisati da je Petar Zrinski, proslavljeni junak u ratu s Turcima i književnik, bio ban Kraljevine Hrvatske, te da je došao u posjet svojim sunarodnjacima, a ne nekome drugome. Zar to nije dovoljno uvjerljiv podatak o osjećaju neprekinutog etnografskog prostora tadašnjega hrvatskog naroda, koji je u svijesti ljudi funkcionirao kao takav unatoč državno-pravne razbijenosti zemlje, odnosno ulaženju pojedinih njezinih dijelova u sastav drugih država i njihovih jurisdikcija, kao što su Venecija, Osmansko Carstvo, Mađarska, Italija. Napoleonova Francuska, Habsburška Monarhija, Srbija, Crna Gora, pa čak u jednom trenutku i daleka Rusija? Dalje: Petar Zrinski kao književnik ozaljskoga kruga, oženjen Katarinom Frankopan čiji rod potječe s otoka Krka, ponaša se kao dobar diplomat: koristi dva pisma: hrvatsku ćirilicu (bosančicu), kojom se služila sjajna diplomacija Republike Svetoga 16

Premda to autor prešućuje, Perast su, između ostalih, posjetili sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Alojzije Stepinac i nadbiskup Josip Stadler. Vidi: Don Niko Luković: „Zvijezda mora“, Perast, 2000., str. 38.

261


262

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Vlaha u komunikaciji sa zemljama iz Zaleđa i Visokom Portom, te staroslavenskim jezikom koji je kao jezik hrvatskoga bogoštovlja Sveta Stolica jedini dopuštala u kršćanskome svijetu uz latinski i grčki. To je jezik kojim je napisana Bašćanska ploča i koji kao takav potvrđuje hrvatsku jezičnu i kulturnu (a time i državnu) suverenost i samosvojnost. Petar Zrinski je prenio poruku iskazanu diplomatskim načinom, a naš suvremeni Hrvat Tomislav Grgurević, Anno Domini 2005., eto, boji se o tome nešto spomenuti čak i u podrubniku. Nakon suočavanja s ovakvom situacijom „na terenu“ , a dajemo si pravo postupak gospodina Grgurevića smatrati paradigmatičnim za sudbinu tamošnjih Hrvata (jer autor živi i radi u Crnoj Gori i uvjereni smo da je pišući ovo djelo vodio računa o tomu kako će ono biti prihvaćeno od tamošnje, u prvom redu /lokalne/ političke elite, a tek onda kako će putopis doživjeti oni čijih se sudbina tiče), postaje nam jasnije zbog čega je akademik HAZU prof. dr. Josip Pečarić, repatrirani Hrvat iz Boke kotorske, svoju knjigu naslovio U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski (Zagreb, 2004.). Nije nam nakana autoru bilo što stavljati na dušu, ali zbog hrvatskih čitatelja potrebno je naglasiti da je Perast u vrijeme ujedinjavanja 1. prosinca 1918. – („Prvodecembarski akt regenta Aleksandra“) Države Slovenaca, Hrvata i Srba (u čijem se sastavu nalazila Boka kotorska) s Kraljevinom Srbijom (koja je anektirala Kraljevinu Crnu Goru) u novu zajedničku južnoslavensku državnu zajednicu koju su nazvali „Kraljevstvo, Srba Hrvata i Slovenaca“ (od Vidovdanskog Ustava Kraljevina SHS, a nakon „šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića“: Kraljevina Jugoslavija) – dakle, da je tada Perast imao 73% stanovnika rimokatoličke vjere, što znači hrvatske nacionalne pripadnosti. Kotor ih je imao 69%, Tivat 95%, Dobrota 65%, Herceg Novi 70%, Prčanj 87%, Stoliv 82%... Godine 1922. bokeljsko je područje izdvojeno iz Dalmacije i pripojeno Zetskoj oblasti, a 1929. uključeno u Zetsku banovinu. Navođenje ovih postotaka nema političku pozadinu. Povijesni se kotač nikada ne može vratiti. Danas su Hrvati u Boki kotorskoj „statistička pogreška“. Međutim, njihova kulturna baština čini veći dio onoga što se danas naziva kulturna baština Crne Gore. To je činjenica koja se može zanemariti, ili prešutjeti jedino diktatom politike.17 Nacionalno svjesni autori, koji nisu prihvaćali autocenzuru i negiranje svoga etnonima, preseljavali su se u Hrvatsku, a oni koji su prihvatili asimilaciju stvarali su u Crnoj Gori, ili se preseljavali u Beograd. Primjer velikoga pjesnika, slikara, filozofa... pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Boki kotorskoj, a koji je izabrao Beograd 17

Đuro Vidmarović. Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i znanost, godište XI., br. 1-2, Subotica, 2006., str. 83-90. Ulomak recenzije.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

kao mjesto rada i stvaranja, da bi odande bio 1993. grubo istjeran zbog hrvatske etničke pripadnosti, svakako je MIRO GLAVURTIĆ.18 Međutim, ono što impresionira u njegovu životu nakon progonstva jest činjenica što Hrvatsku nije doživio kao Domovinu, već se u njoj osjeća kao u progonstvu. Na novinarsko pitanje: Rođeni ste u Kotoru, potičete, dakle sa jednog područja raznovrsnih srednjovjekovnih pomorskih i drugih mediteranskih miješanja. Kakva sjećanja Vas vežu za ovo podneblje?, odgovorio je 2012.: „To je regija iz koje postoje moja najbolja sjećanja, samo ja sam prognanik iz tih oblasti, naših zavičajnih. Ja se teško mogu tamo vratiti, ne mogu se vratiti svakako tamo kao uljez, ne mogu se ni ovdje, ni nigdje vratiti. Međutim, ne samo da se ne mogu vratiti, službeno, nego ja nemam ni status prognanika. Jednostavno rečeno ja sam prognanik po nekom svom usudu, po sudbini, po poeziji, ili tko zna čemu. Možda je to i što slijedimo neki put, je li, nekog učitelja koji nas je možda nekad učio tome pa smo mu još podsvjesno vjerni koliko to možemo. Tu mislim, recimo, na Krista i na otkrovenje. To se sve sad u suštini mijenja, sve je izmijenjeno, mi smo ostali ovdje da lutamo po svijetu, da bježimo, da se skrivamo... A svaki je povratak težak, a osobito je težak neželjeni povratak.“ Sudbina Mire Glavurtića podsjeća na sudbinu Viktora Vide, koji se, također, svugdje izvan Boke kotorske osjećao kao u progonstvu.

18

MIRO GLAVURTIĆ rođen je 1932. u Kotoru, završio je građevinsku i geodetsku školu, diplomirani je inženjer hortikulture. Pjesnik je i slikar, idejni tvorac avangardne slikarske grupe Mediala (i njezin utemeljitelj s Leonidom Šejkom), nastale koncem pedesetih godina prošloga stoljeća u Beogradu. Bavi se demonologijom, kolekcionar je vrijednih slika i starina, vlasnik male obiteljske nakladničke kuće „Sion”. Ta je kuća objavila rukopis „Kvadratura kruga (konstrukcije)“ prema čijim je referencama nastala izložba crteža. Objavio je roman „Psine”, zbirku pripovijedaka „Glad”, zbirke pjesama „Zvekir”, „Romski car“..., studiju o demonologiji „Satana”, raspravu o paklu „Pakao” i na stotine tekstova o alkemiji, masoneriji, teoriji slikarstva, tajnim društvima i iluminatima. Slike i crteže izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama skupine „Mediala“ u bivšoj državi i inozemstvu. Glavurtić je sedamdesetih godina bio jedan od glavnih aktera tadašnje, jugoslavenske kulturne scene, a za sebe veli da je u vječnoj antiutopiji, kao Orwell, Huxley, Zamjatin, Sloterdijk, Ivan Evanđelist, ili studiozni označitelj Sotone. Izložbu „Pitagora iz Kotora“ koncipirao je sa sinom Ruđerom. Družio se u Beogradu s vodećim piscima i intelektualcima svoga doba – Danilom Kišem, Mirkom Kovačem, Filipom Davidom, Borislavom Pekićem i dr. Zbirka pjesama Istorija Lili Marlen nagrađena je na natječaju u Titogradu, ali nikada nije objavljena, već je izgubljena. Od 1993. godine Glavurtić živi u progonstvu, ili se tako osjeća...

263


264

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Viktor Vida MRTVI GRADOVI NA MORU

Kapetanu Niku Dabinoviću

O gradovi, koji snivate otvarajuć se kao cvjetovi tamni u dubinama, vedre noći vam svijetle srebrom mliječnoga puta i očima sive jejine, što se oziva ćuku u bršljanu i busu Dobrote. Vi snivate romon vremena, tihani pijev vječnosti, zibani mrkim vodama u kraju prastarom u kom su umrli valovi što su se rušili, pršteći o pećine i modre špilje. Vaša je duša skrovita, o mrtvi gradovi, u hladnom bezdnu hermetična esencija u bočici cvijet što niko ne miriše u mraznim stučcima trave i mokrih dragulja. U vrtovima gdje pijetao kukurikne golubovi skakuću po krovu tresuć s kljuna noć preda san. Ljuljajte, o snene vode, ove usnule gradove disanjem jednomjernim zagrljajem slatkim i zvonike

Đuro VIDMAROVIĆ


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

i kozu u pospanu dvorištu među čupercima vlati među pločama. Njišite i mene, koji sjedim na studenom skalinu ispod zričućih baština sćućuren. Tijekom srbocrnogorske agresije na Hrvatsku, Hrvati Boke kotorske bili su izloženi represiji i prisiljavani na iseljavanje. Većina nacionalno svjesnih obitelji, njih preko stotinu, napustilo je pradjedovsko obitavalište i iselilo se u Hrvatsku, ili u prekomorske zemlje. Oni koji su ostali pretežito to mogu zahvaliti miješanim brakovima, zaposlenjem na kojem su bili važni kao stručnjaci, ili zahvaljujući dobroj autocenzri. A bilo je i onih koji su sudjelovali u agresorskoj vojsci i sljubili se s vlastima. Nakon osamostaljenja Crne Gore, prestaje diskriminacija Hrvata i njihovo protjerivanje iz Boke kotorske. No, posljedice diskriminacije tijekom dviju Jugoslavija katastrofalne su. Hrvati u cijeloj Crnoj Gori svedeni su na manje od 1 posto populacije, a u Boki kotorskoj na svega 1,6 posto od ukupnoga broja pučanstva. Nastala je u svijetu jedinstvena situacija: nacionalna manjina od svega 1% populacije vlasnik je kulturne baštine koja čini 60% ukupne kulturne baštine Crne Gore kao države. K tome, ako se trend asimilacije nastavi, za naraštaj ili dva Hrvata će u Boki kotorskoj nestati kao etničke zajednice, a njihovo kulturno naslijeđe pripast će većinskomu narodu, koji će ga nazivati svojim, iako u stvaranju toga naslijeđa nije sudjelovao. ✽✽✽

S velikim sam zadovoljstvom počeo 1990. suradnju s Književno-literarnim društvom „Rešetari“, koji vodi agilni i neumorni entuzijast Ivan Devila. On je, zajedno sa suradnicima, ali i uz podršku Općine Rešetari, uspio utemeljiti veliku amatersku manifestaciju „Rešetarački susreti“ na kojoj se okupljaju pjesnici i slikari amateri iz Hrvatske, ali i iz cijele hrvatske dijaspore. Na jednom od tih susreta bio sam oduševljen vidjevši da se među sudionicima nalaze i predstavnici Hrvata iz Boke kotorske: DESANKA MATIJEVIĆ19 i MIROSLAV SINDIK.20 Zanimljivo je 19

20

DESANKA MATIJEVIĆ u životopisu ne navodi godinu rođenja. Samostalne i zbirke nastale u suradnji s M. Sindikom: „Kavez tuge“, „Srcem do zvijezda“, „Istina trešnjinog cvijeta“, „Boki na dar“, „Zavjet sudbine“, „Srebrno proljeće“, „Amfore duše – ferali srca“, „Buktinja“, „Igra anđela“, „Iza kamene gore – pjesnik bilježi trag“. MIROSLAV SINDIK rođen je u Kotoru 1956. godine. Obitelj Sindik među najstarijim je hr-

265


266

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

spomenuti kako je riječ o bračnome paru, koji su neke od knjiga napisali zajednički. Ubrzo smo se sprijateljili i počeli surađivati na književnoj sceni. Godine 2006. kao književni kritičar prikazao sam njihovu knjigu „Boki kotorskoj na dar“. Navodim ulomak prikaza:

DESANKA MATIJEVIĆ, MIROSLAV SINDIK: BOKI NA DAR – II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Književni klub „Boka“, Kotor-Tivat, 2003. ...Nakon što je došlo do normalizacije međudržavnih odnosa između Republike Hrvatske i Crne Gore, položaj hrvatske nacionalne manjine u toj susjednoj državi polagano se popravlja. Važan pokazatelj toga otopljavanja bilo je dopuštanje crnogorskih državnih vlasti da Hrvati formiraju kulturne i političke udruge pomoću kojih će artikulirati svoje narodnosne, duhovne i književne mogućnosti. Do sada je sve te funkcije časno i na razini povijesne odgovornosti obavljala Kotorska biskupija. Svećenici ove biskupije bili su jedini predstavnici nacionalno svjesne etničke elite hrvatske manjine, kojima su vlasti dopuštale slobodu javnoga nastupanja, iako su neki među njima morali bježati iz zemlje. Ostali predstavnici etničke elite bili su ušutkani. Prohrvatski nastup pojedinaca nije bio prihvatljiv... Želio bih upozoriti da u Boki kotorskoj, odnosno u Kotoru, djeluje Književni klub „Boka“.21 Premda u imenu nema hrvatsku narodnosnu oznaku, on okuplja i hrvatske autore. Među utemeljiteljima kluba nalaze se pjesnici Desanka Matijević i Miroslav Sindik. Gospođa Matijević obnaša dužnost predsjednice kluba. Od 1990. do 1997. g. oba su pjesnika bila prinuđena na šutnju. Tek 1997. gospođa Matijević objavljuje tri pjesničke zbirke: „Istina trešnjinog cvijeta“, „Boki na dar“ (zajedno s Miroslavom Sindikom), „Sudbine“ i „Igra anđela“. Miroslav Sindik objavljuje zbirke: „Zavjet sudbine“ i „Plavi horizont“. Desanka Matijević i Miroslav Sindik objavili su početkom 2003. drugo, „izmijenjeno i dopunjeno izdanje“ zajedničke zbirke „Boki na dar“, pokazavši time da potreba za lijepim stihovima nije nestala u izmučenoj zajednici bokeljskih Hrvata. Ponovljeno izdanje, osim ako nije riječ o đačkoj lektiri, nije čest slučaj ni u sredini matičnoga naroda. S obzirom na to da pjesnici koji stvaraju u uvjetima etničkoga rasuća pored književne imaju i veliku narodnosnu zadaću, ovu knjigu možemo u

21

vatskim obiteljima u Tivtu. Samostalne zbirke: „Drveni otkosi“, „Otisak vremena“, „Plavi horizont“, „Prelamanje svjetlosti“... U vrijeme pisanja prikaza nisam znao kako ovaj Klub postoji samo na papiru.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

tom kontekstu smatrati poklonom svim Hrvatima. Premda u ovoj zbirci, koja se odlikuje kvalitetnim poetskim govorom, nema izričitog nacionalnog momenta, on se očituje iz konteksta, poglavito zavičajnoga i onog rimokatoličke inspiracije („Zavjet korijena“, „Posveta Gospi od Škrpjela“, „Kamelija“, „Četrnaest bokeških svetaca“, „Nad crkvom svetog Srđa“, „Po kolu sv. Tripuna“, „Bože“, „Mi vječiti putnici“). Osim toga, korice knjige autori su uljepšali medaljonima na kojima su slike blažene Ozane Kotorke i pripadnikâ slavne Bokeljske mornarice, te fotografija ukrasnoga elementa iz djevojačke nošnje bokeljskih Hrvatica. Začudo, pjesničko stvaralaštvo ovih autora ostalo je izvan vidokruga književne javnosti u zemlji matičnoga naroda, iako oboje ističu svoju narodnosnu samobitnost. Neka ovaj prikaz bude prekretnica. Prvi dio knjige „Boki na dar“ pripao je gospođi Matijević koja mu je dala naslov „Potkovica ljubavi“. Sadrži 55 pjesama. Drugi dio zbirke napisao je Miroslav Sindik i naslovio ga „Na obali“. Sadrži 53 pjesme. Gospođa Matijević sklona je refleksivnom i pomalo pasatističkom pjesničkom iskazu. Njezin je stih duži, ritam sporiji, a stil uzvišeniji. Zbivanja u svijetu promatra s distance, ne dopuštajući da joj poremete emocionalnu ravnotežu pjesme. Čak i ono nacionalno nalazi se, ne u drugom planu, ali svakako u pjesničkoj neutralnosti. Miroslav Sindik sklon je kraćim pjesničkim formama, sentencioznosti, epigrafičnosti, ubrzanijem ritmu i sudaranju s „ovozemaljskim“ poteškoćama u kojima kao čovjek sudjeluje, a koje detektira i imenuje. To se dobro vidi u pjesmi „Mrtva vatra stražari“: Kaubojsko-srbijanske slutnje i zla na nebu... Mi tu gdje jesmo vjekovima bespomoćno čekamo sudnji dan, dan sumraka ili dan „D“ sve jedno ne možemo ubrati jutro, zbog bolesnih strasti. Milijuni gore, a vatra srca ugašena. Mrtvo – stražari neko novo NEVINIJE JUTRO. Desanka Matijević i Miroslav Sindik do sada su kao pisci bili orijentirani prema Crnoj Gori i Srbiji. Članovi su tamošnjih književničkih udruga i društava. Kao takvi stekli su zavidan ugled. U Hrvatsku su kročili tek 2002. g. zahvaljujući Književno-likovnom društvu iz Rešetara i njegovu spomenutome agilnom predsjedniku I.

267


268

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Devili. Zanimljiv je jezik pjesama ovih autora. U njihovu hrvatsku jezičnu matricu ubacilo se dosta montenegrizama i srbizama, pored simpatičnih bokeljskih lokalizama, što ukazuje na prekid, odnosno neodržavanje prirodnih veza s književnom i kulturnom sredinom matičnoga naroda. Poznato je da malene i arhipelaški locirane etničke zajednice ne mogu razvijati književni jezik bez podrške matičnoga naroda. Ako te podrške nema, jezik se petrificira na zavičajne idiome, leksički siromaši i gubi utrku s jezikom većinskoga naroda – kao jezik ne samo književnog i stručnog govora, već i kao jezik svakodnevna općenja. Pjesnički jezik Desanke Matijević i Miroslava Sindika ukazuje na opasne procese koji se događaju u jeziku bokeljskih Hrvata, a time i na hitnu potrebu uspostavljanja što čvršćih kulturnih odnosa s matičnim narodom. Oba ova pjesnika, kao i Književni klub „Boka“, treba hitno opskrbiti knjižnicom u kojoj bi se nalazio izbor najboljih djela hrvatske književnosti, rječnici hrvatskoga jezika, razlikovni rječnik V. Brodnjaka, gramatike, pravopisi, priručnici, jezični savjetnici, treba ih pretplatiti na časopis „Jezik“, kao i na vodeće književne časopise iz Hrvatske. Hrvatske pisce okupljene u klubu „Boka“ treba pozivati na književne susrete, jezične seminare, književne konferencije i simpozije u Hrvatskoj, objavljivati im radove u Hrvatskoj, kako bi se njihov književni jezik oporavio. Osim toga, tu je Dubrovnik, jedno od hrvatskih duhovnih i književnih središta, koji može u tome pomoći, a kako se kaže „na dohvat im je ruke“.22 Desanki Matijević i Miroslavu Sindiku u nekim povoljnijim vremenima odmah bi bio omogućen jednogodišnji studijski boravak u zemlji matičnoga naroda. Ako sve to ne učinimo, posljedice za književni jezik bokeljsko-hrvatskih pisaca bit će pogubne. Uostalom, da se to ne dogodi, bila bi jedna od zadaća i Generalnog konzulata RH u Kotoru.23 Knjigu „Boki na dar“ objavio je, uz pomoć sponzora, Književni klub „Boka“. Grafička oprema djela (u stilu bečke secesije) zadovoljavajuća je, dok je tehnička izvedba vrlo skromna – „sistem“ lijepljenja stranica s koricama koje su se nakon jednoga čitanja 22

23

Od 2013. formalno postoji i Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika, sa sjedištem doduše u Stonu, a ne u Dubrovniku. Pa što, i u ovomu smislu, taj ogranak i njegovi članovi uopće čine – makar unutar svojih načelno si zadanih programskih sadržaja i mogućnosti?! Što li čini Matica hrvatska, primjerice, HAZU i druge nacionalne ustanove, društva, institucije... na tome području za boljitak i kulturno-jezično, barem, pomaganje iliti spašavanje/„spašavanje“ onoga što je još danas ostalo od hrvatskoga naroda i svekolike nam tradicije u Crnoj Gori, a osobito u bokokotorskom arealu, tome zemljopisno najjužnijemu dijelu Dalmacije?! Što doista, konkretno i s kakvim rezultatima, naposljetku, na ovome polju čini službena Hrvatska, hrvatske državne vlasti, danas i ovdje!? (Op. ur. B.D. Biletića.) Doista su posebna priča hrvatska veleposlanstva i konzularna predstavništva diljem svijeta, uz časne iznimke, bar kada je kultura naših sunarodnjaka posrijedi! Uvjerio sam se u to u Europi i izvan nje, žalibože, osobno i s kolegama... (Op. ur. B.D. Biletića.)


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

odvojile, što također ukazuje na poteškoće s kojima se naši sunarodnjaci ondje susreću. Predgovor zbirci „Boki na dar“ napisao je recenzent Radoslav Stojanović, te u akrostihu Vlado Burić.24 U Zagrebu 2. studenoga 2003. Izbor iz poezije Desanke Matijević Plačem u tišini Plačem u tišini Za ugašenom bakljom Kućnog praga: Za svitanjem, koje neće doći Plačem za neuzoranim oranicama; Uzalud ubranim plodovima, Plačem... Plačem za voćem neubranim Za neprocvjetalim trešnjinim cvijetom; Plačem u usamljenom kutku života Za neizrečena htijenja plavetnila… Plačem za svakim uzalud Izgubljenim danom, Jer osim tvog osmjeha i dva pupoljka sve manje vremena je – Za život! Znam uzalud plačem Ali i živim svoje dane!!! Ne možete ubiti pjesnika Ne ubijaj me riječju nesporazuma, Ne traži da ostanem most među daljinama; Jer moje srce je vasiona 24

Đuro Vidmarović: Boki kotorskoj na dar. „Klasje naših ravni“. Časopis za književnost, umjetnost i znanost, godište XI., br. 1-2, Subotica, 2006.,75-77.

269


270

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

U kojoj su smještene zvijezde; I ništa i niko ne može ubiti pjesmu Ili neizgovorene riječi vezati u čvor... Kao što ni ljubav ne možete ubiti I one koje volim, jer stanuju u mom srcu, A moje srce je vasiona u kojoj se smiješe zvijezde; Zato me ne ubijajte prejakim riječima Jer pjesmu ne možete ubiti Ona je zlatno proljeće koje traje. Iza 33 latice pravde Iza 33 latice pravde Skinite mi povez Jer kantar se ljulja Pa se bojim da srce – ne pukne Svaka moja suza u pijesak klizi Kao da nestajem u nepovrat... Opet se vraćam u purpurna jutra Zaljubljena u proljeće i tebe I nosim ti na oltar srca Pjesmu – na poklon Majci Svako jutro kad ustanem Miriše beškot Majčinom ljubavlju spreman... Ćikara čaja s medom Pružena iz njene ruke Vrata duše otvara Da sunce u srce uđe I kada kiša pada. Od njene ljubavi Raste pogača moje duše I kao maestral treperi, A ja joj poljupcem kažem Crvenu ružu srca


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Čuvam samo za Tebe Ti je majko uberi. Njen pogled briše bola sjene Jer ona vidi kad u meni liju tuge kiše, Budno me prate oči njene I kada nije sa mnom Tu je uz mene. Tiha, nečujna poput sjene. Zato ljubavlju ljubav zalijevam Da duže traje, da je ima. Od njene ljubavi Raste pogača moje duše I kao maestral treperi, A ja joj poljupcem kažem Crvenu ružu srca Čuvam samo za Tebe Ti je majko uberi. Zvono Svetog Tripuna Zvonilo je zvono Tripunovo i kad su nam „Obraz“ htjeli krasti; pekao je bola kao žeravica topovi pod rivom upereni u Kotor u potaji teče suza s lica; a ruke pružene nebu u molitvu sklopljene kao dva velika svica... Zvonilo je zvono Tripunovo i kad su avioni bombe bacali i kad su nedužne klali i ponovo u jame gurali... Zvonilo je zvono Tripunovo a jato galebova – liječilo rane. Zvonilo je zvono Tripunovo i kad su nas ostavili same. Zvonilo je zvono Tripunovo kad su nas tjerali – s ognjišta

271


272

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

i kad se nad zastavom tuge vijorila pjesma Boke u daljinu zagledana. Zvonilo je zvono Tripunovo I kad su nas vodili – na gubilišta, dok se srce tuge razdanjivalo u novi dan... Zvonilo je zvono Tripunovo i zvonit će opet 3. veljače jer nas uprkos svemu – IMA! Utočište Na promrzlinama bola ne tražim svetilište; Ali ište, ište srce ognjište na uzglavlju mora tražim utočište; Za miran san – nad kamenom dan. Moji su korijeni svuda po svijetu; Moji korijeni i u zanovijetu (cvijet ne zaboravi me) Moji su korijeni od sunca krune, Korijeni su moji zlatne strune. Moje su želje ruzmarin i smilje; Kapi slobode i srca milje; Moji su korijeni – rijeka safira; Iz srca duša... na harfi svira; Moja je crkva

Đuro VIDMAROVIĆ


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

u mome srcu; Moja je gruda (svitanje) u mome grču. Majka je iskra što stalno gori, vjekovima iz duše ona zbori... Ne dam, ne dam utočište u duši mojoj – svetilište! I ne dam, ne dam suza da krene i ne dam, ni jedan korijen da svene! Znam da „majka“ nada mnom bdi i znam dobro gdje sviću sni! Na promrzlinama bola ne tražim svetilište. Na uzglavlju mora tražim utočište; da nad kamenom izraste dan i oživi san. U pjesmi tragovi korijena hramom svjetlosti – kroz pjesmu laticama ruža i srcem – ispisujem – ime korijena... riznica dragulja, u duši sija – od gnijezda do zvijezda... miriše na proljeće i trešnjin cvijet, vječno mlad... ne vene, a korijeni traju i svojim sjajem i ljepotom – pokazuju iznova put... laticama trešnjinog cvijeta – pjesmu ispisujem i stope zrajanja... Prolazim putem bezvremena, a ostaje pjesma –

273


274

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

vječno mlada nevjesta i ispisuje – ime i korijene! Zvijezdo pleterska klanjam ti se zvijezdo pleterska mirisom bijelih magnolija... klanjam ti se plavetnilom boke i visovima lovćena... klanjam ti se životom zvijezdo pleterska jer si iskra i umu, drhtaj u žili kucavici, i u krvi – jutro iznova... volim te cijelim bićem zvijezdo pleterska plavetnilom boke i visovima lovćena, tvoj put je svjetlost neuništiva najljepša zvijezdo zvijezdo pleterska! Život Krik utrobe zatočen u cvijetu kamelije, zakletva zrnca ljubavi isprepletena u pletenicama mimoza... Prolazi kao bura ili jugo velikim koracima juri kapijom vremena. Zato uspori korak! Pjesmom – tragove ispisujem a sve bliže miriše zemlja...

Đuro VIDMAROVIĆ


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Suza

Posveta ujaku Voji

Živio si pošteno, tiho i čisto, kao suza na licu daljina... Spajao si mostove štitom dlanova, nečujno i tiho. Duboko u srcu nosio si bokeške vihore i tvoju Rumiju; u povezivanju ljudi raznih vjera, nije ti bilo kraja; Svoje si zapustio a u srcu umivao tuđa jutra; živio si za prošle i buduće a vodili te na strijeljanje kao dijete (od 5 godina) tukli, bacali kletve. Nadrastao si sve I otišao u vječnost mirno I ostao – Velik... Posljednjom pjesmom ispisao si stranicu života – da ne bude kletva – već svijetlost koja pokazuje – put... Svijetlost Posveta ujaku Savi Bio si svijetlost i ostao bakljar za sve ljude...

275


276

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Prva lutka, tvoj blagi osmjeh Ruka u ruci – dodir djetinjstva; – moje tajne za sve muke bio si i ostao – Sunce u mom životu, kome vrijeme ne može ništa... Po zvjezdanom hodu (Posvećeno ocu) Po zvjezdanom Hodu mostom snoviđenja Hitam ti u zagrljaj... „Dugo“, iza 59 purpurnih kiša, Spajam u žili kucavici – zajedničkim krikom i ljubavlju – zovem ognjišta... Iza zavjese tame na oltaru srca je – zvijezda i molitva za tebe, i korijenje i drage sjene, koje ne prolaze... Nitko im ne može NIŠTA jer iza tebe su izrasla naša PLAVETNILA I OGNJIŠTA! Izbor iz poezije Miroslava Sindika Vjerujem u nju Tunel dubok – kao tuđa duša... koračam ulicom Uvelog lišća

Đuro VIDMAROVIĆ


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Koje nosi vjetar; Znam put, Kojim koračam sunce isijava – zrake A ja njoj usamljenoj na hridi Pružam – luku I vjerujem da ću je stići! Zlatni bazen Sve što više Imaš više ti hvali A menje Ti treba A i nije tvoje Jer pitanje Je čiji je Zlatni bazen Vlasnika ili onoga Koji se u njemu kupa ✽✽✽

Svijetlost na dlanu Rastjeruje tamu I sve što je jača Bliža smo braća Iza tame Slušao sam Dosta tuđih priča Sad je red Da zatvorim usta Da ne padne Magla gusta Na sjećanje – iza tame

277


278

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Život Život je Dan, Noć I nada Za novi početak. Intrige Pare i veličanje su Lažna nada, Koju svatko voli I rado plaća. Što s ostalim činiti... Poslije čaše bola Bojim se Kad padaju tivatske kiše Da se u kamen ne pretvorim. Poslije čaše bola, Srce kuca tiše, A iza prljavih kiša Iz tog istog kamena Izvire bistri mlaz ljubavi U svijetlost raste Sve više I žanje sjaj srca Sve tiše i tiše. Kraj Perasta U središtu Zaljevu svetaca Vrijeme stoji; Dok ljudi prolaze Ogradiše otok Tebi Gospo moja... Molim se Tebi

Đuro VIDMAROVIĆ


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

I svim bokeljskim svecima Za spokoj svima Koji ovim zaljevom prođu I vama u vječnosti Pravu dođu I vaš svjetlosni zagrljaj! ✽✽✽

U meni gori – veliki plamen; u meni gori – velika svijeća... U duši nosim jutro domovine jer samo tamo je – sreća! Biser U školjci biser rijedak i neprocjenjiv... Stegoh dlan a biser iskliznu neznano kuda... Otada, svakog sunčanog dana nalazim ga iznova u odsjaju njenog oka. Mlada proljeća Nikad utočište ne traži na dlanovima tuge. Duga ne briše složenost života! Između dana i noći most je samoća, a sjaj oka mlada proljeća...

279


280

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

✽✽✽

Gorka slava nije dobra za čovjeka... Korijen na suncu raste i tad iz sjaja duše raste pjesma i traje kolijevka Prije pet godina upoznao sam mladoga hrvatskog intelektualca iz Boke kotorske, ADRIJANA VUKSANOVIĆA. Saznavši kako piše stihove, zamolio sam ga da ih pošalje u književnu reviju „Marulić“ koju sam tada uređivao. Vuksanović je rođen 21. studenoga 1980. u Kotoru. Osnovnu i Srednju elektrotehničku školu završio je u Tivtu, a u Podgorici studij na Elektrotehničkom fakultetu. Trenutačno je rukovoditelj Hrvatskoga radija Dux, prvoga elektronskog medija hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Visoko je pozicionirani član Hrvatske građanske inicijative (HGI), političke stranke Hrvata u Crnoj Gori. Ta je stranka 2012. uspjela na parlamentarnim izborima objediniti hrvatsko biračko tijelo i dobiti samostalnoga hrvatskoga zastupnika u Skupštini Crne Gore. Potom je uslijedio koalicijski sporazum sa strankom Mila Đukanovića po kojemu je HGI dobila mjesto u Vladi Crne Gore – ministricu bez portfelja. Vuksanović živi i radi u Donjoj Lastvi kod Tivta. Životno zanimanje su mu, pored elektrotehnike, teologija te povijest i umjetnost. Izbor iz poezije Adrijana Vuksanovića Don Tadija Jukić Prijatelju, ostalo je nekoliko drvenih krunica, puno knjiga i jedan križ. Čuo sam, otišao si rano u nedjelju, još za mraka. Logično. Ostao sam skupljati Tvoje riječi od tišine i krvi. Riječi lijestve. Prijatelju, nisi Ti nikad ni bio na Zemlji.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Bijeg Grli me neznanje. Stiska noćas, jako. Želudac boli za Istinom. Odgovori hodaju po meni kao mravi. Čitava me soba, puna knjiga i papira godinama čeka. Ja pravim se lud i branim naučenim i namučenim istinama. Na zidu križ Vraćaju se slike, zove me nered. Danima izgaram od nemira. Tišinom se Tvojom pokrivam i umaram tjelo. Uzalud, neumorno je. Branim se blagoslovljenom vodom, s malo tamjana i glasnim vapajima Majci. Ruke mi trnu i staje mi dah. Sad znam Isuse zašto na zidu vise Tvoji drveni križevi. Neizbježnost ljubavi Danas ne ću da tragam. Mislit ću na najnebitnije stvari i vodit ću najbanalnije razgovore. Danas ću slušati turbo folk. Možda ću se napiti na krsnoj slavi kod prijatelja. Ne ću vratiti šalice od ispijene kave na mjesto i bacit ću džemper u ormar. Ostavit ću smeće u kući, neka zaudara. Ne ću nahraniti ribice. Danas ne ću Boga moliti. Noć. Pita me: „Što si vidio u ovaj dan?“ „Vidio sam, radost nosi odijelo tuge, a najobičnije drvo Stvoritelja“ Ljepota kraja Kada je umro djede u 84. godini života, mama bila je tužna. Nekoliko dana nakon pokopa, kroz jecaje, rekla je: „Sada imam zašto poći na groblje“. Kada sam u 12. godini doživio ljubavni brodolom, bio sam tužan. Igrajući se kroz šumu, rekao sam: „Sada imam ulicu u kojoj ću se praviti važan“. Kada se dječak iz susjedstva u 14. godini preselio, bio je tužan.

281


282

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Nakon toga kazao mi je: „Sada ima dva grada koja volim“. Beskraj je prekoračiti kraj. Na kraju Živiš negdje Ti. Živim negdje ja. Meni i dalje dobro ide uzgajanje sobne prašine. Miješam je s papirom, paučinom i po kojom zrakom Sunca. Hvatam zalet za skok u prošle godine. Ti se još uvijek baviš nemirima. Svetiš se pogrešnima, jer te sjećaju na Jednog. Dobro i Tebi ide. Dvije polovine dišu u kozmosu i Ipak ne znaju jedna za drugu. Samo nekad dođu glasi: „Vidjela sam je“ i „Vidjela sam ga“. Jeo sam bolnički ručak, krvario oči, leluja putovima, dane ubijao kao muhe, borio se s ubrzanim disanjem i lupanjem srca da bi otkrio Tvoje nepostojanje. Živiš negdje Ti. Živim negdje i ja. Čista srijeda Pusti me danima. Dozvoli me zaboravu. Prihvati me nemanju. Nadam se nemoći. Kao konzervin rok trajanja, tako i baketrije realnosti kvare mi osjećaje. Samo Ti idi. Ja se za tišinu školujem. Kajao sam se u njenom zaboravu, a hranio je tvojim jecajima. Hodaj kao da te gledam, dok se rađam bolno zaboravljaući. Snaga patnje je u prihvatanju. Njihov strah Plaše me logikom. Oduvijek mi neinteresantnom.


Đuro VIDMAROVIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Ja živim od sklada unutarnjosti. Pokupite svoje strahove i odlazite! Tvoje trajanje Od čega dišeš? Neumorna, godinama traješ bez ijednog dodira, pogleda, osmjeha i glasa. Privatio sam te i pustio u papirnatim ostacima, zalutalim zvucima i pitanjima prijatelja. Godine se prosipaju po travi, više negaženoj. I taman kad je trebalo da te nema, izroniš iz mirisa vlage, koja staje u par kvadrata. Liječio sam se Bokom i križnim putovima petkom. Više ne znam koga zalivaš bolom, kao kiša drvo. Od tebe se raste ili umire. Hvala za vino, nesanicu i par dijazepama. Možda, ne bih znao da sam živ. Gdje si Augustine? Sve nekud ide, ne bi li se vratio. Napusti, pati. Ostavi, čezne. Krene, stane. Gdje ti je dom Augustine? Što im kažeš kad te pitaju? Skupljaš dodire po putovima, brojiš osmjehe u tminama, bježiš pred tišinama. Gdje si krenuo Augustine? Hoćeš li stići? Ili će se raspući te male istine od velikih boli, I praviti krv nogama? Gdje si Augustine? Ne pravdaj se zmijama. Dovoljno znaš! Idi, Augustine, idi. Slatko će postati gorko, a tuđa krvava koljena isprosit će Milost.

283


284

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Đuro VIDMAROVIĆ

Vuksanović je svojim pjesmama vratio u književni život Hrvata u Crnoj Gori kršćansko nadahnuće. Osim toga, on je kao mlad čovjek nacionalno svjestan i ne koristi se autocenzurom, toliko prisutnom kod tamošnjih hrvatskih intelektualaca. Jednako tako ne bježi u pokrajinski naziv Bokelji kao zamjenu za hrvatsko narodno ime. Ukoliko se odluči ustrajati na pjesničkome putu, ima sve uvjete razviti se u važnu književnu osobnost. U ovome trenutku on je najmlađi hrvatski pjesnik u Boki kotorskoj. Nadajmo se ne i posljednji. ✽✽✽

Kako je napisao Luka Brajković: „Duša Boke su bokeljski Hrvati“. A kakav je kraj Boka, govori jedan drugi Bokelj – veliki Viktor Vida: „Ništa ne može pokolebati moga uvjerenja da je Boka kotorska ostvarenje božanske priče, koja je tu više nego i u jednom kraju svijeta dotakla zemlje i ostavila na tom moru i u tom kamenju svoj vječni trag“. A duša Boke kotorske su baštinici njezine goleme baštine – bokeljski Hrvati. U interesu svih je da Boka ima što više svoje duše, svoga hrvatskog pučanstva! Republika Hrvatska, kao država matičnoga naroda, ima moralnu obvezu učiniti maksimalan napor kako ne bi došlo do nestajanja bokeljskih Hrvata kao manjinske zajednice, odnosno njihova svođenja na nekoliko desetaka koji bi služili za razne manipulacije! Ponavljamo činjenice: Prvo: bokeljski Hrvati nisu dijaspora, jer nisu nastali migracijom pučanstva. Oni su u Boki kotorskoj od vremena doselidbe cijeloga etnosa, dakle, od vremena Porfirogenetove Coatiae Rubeae (Crvene Hrvatske). Drugo: bokeljski Hrvati su domicilno pučanstvu u Boki kotorskoj. Treće: bokeljski Hrvati su, danas, autohtona nacionalna manjina. Četvrto: bokeljski Hrvati su malena i k tome arhipelaški locirana nacionalna manjina. Peto: bokeljski Hrvati su stvorili blistavu kulturu i civilizaciju koja je integralni dio kulture cijeloga hrvatskoga naroda, a zbog političke stvarnosti ona pripada Državi (ne crnogorskoj etniji!) Crnoj Gori. Šesto: bokeljski Hrvati spadaju u red vrlo ugroženih etničkih manjinskih kolektiviteta.


Sanja VULIĆ, Zagreb 285

O KNJIŽEVNOSTI HRVATA U MAĐARSKOJ

Kad je riječ o književnoj produkciji hrvatskih autohtonih zajednica, Hrvati u Mađarskoj nedvojbeno su najplodniji.1 Ta je činjenica među inim uvjetovana brojnošću hrvatske manjine koja stoljećima živi u oazama od sjeverozapadne Mađarske, tj. slovačko-austrijsko-mađarske tromeđe, zatim u zapadnoj Mađarskoj duž granice s Austrijom te u južnoj Mađarskoj duž granice s Hrvatskom i Srbijom, ali također u Budimpešti i južno od Budimpešte. Drugi razlog plodnomu književnomu stvaralaštvu valja tražiti u zainteresiranosti intelektualne elite Hrvata u Mađarskoj na tom polju. Do Drugoga svjetskoga rata to su nerijetko bili svećenici, a nakon toga razdoblja uglavnom nastavnici vezani uz hrvatske obrazovne ustanove ali, naravno, ima i autora drugih zanimanja.

Premda u okviru povijesti hrvatske književnosti nedvojbeno važno mjesto zauzima hrvatska književnost u Ugarskoj od 17. do 19. stoljeća (iako ima i ranijih djela), ovaj ćemo pregled početi posljednjim desetljećima 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća. Među pjesnicima koji su bili rodom iz današnje zapadne Mađarske izdvajamo Grgu Gusića (1821.-1894.) i Ivana Iletića (1844.-1907.). Potonji je, osim osebujnih pjesama molitava, pisao i kraće prozna tekstove. U to je doba veći broj autora svojom djelatnošću vezan uz današnju jugoistočnu Mađarsku, tj. uz dio Bačke koji je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije ostao u Mađarskoj, tzv. Bajski trokut. Potkraj 19. st. svojom je književnom djelatnošću uz taj prostor vezan pjesnik i pro1

Prilog je, s obzirom na važnost teme, urednik posebice za ovu prigodu „naručio“ od kolegice Sanje Vulić, kojoj zahvaljujemo na suradnji i susretljivosti. (B.D.B.)


286

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

zni pisac Blaž Modrošić (1839.-1900.), šokački Hrvat rodom iz Slavonije. Među bunjevačkohrvatskim autorima, koji su rodom iz Bajskoga trokuta, istaknut je u to doba preporoditelj i prozni pisac Ivan Antunović (1815.-1888.) i pjesnik Stipan Krunoslav Grgić (1836.-1914.), a književnom se djelatnošću također bave Matija Budimac (1815.-1822.), Lovro Lipovčević (1843.-1900.), Petar Pandžić (rođ. 1853.) i dr. Plodni autor Antunović među inim je značajan kao autor povijesnoga romana Odmetnik (1875.). U malomu šokačkom selu Santovu, koje ćemo na današnjoj zemljopisnoj karti pronaći na samome rubu Bajskoga trokuta, na granici sa Srbijom, na hrvatskom je jeziku pjesme pisao Brnja Andrin (1835.-1871.), a osobito je zanimljiv Grga Andrin (1855.-1905.), kojega možemo smatrati začetnikom hrvatske štokavske dijalekatne književnosti, ali i hrvatske dijalekatne književnosti općenito, jer je vrlo lijepu pripovijetku Mićo, za koju se pretpostavlja da je napisana 1882., težio napisati na normiranomu hrvatskom književnom jeziku, i to u skladu s onodobnom književnojezičnom normom zagrebačke filološke škole, dok je npr. crticu Vražje nedilo, u kojoj je opisao prelazak dijela njegovih sumještana Santovaca s katoličanstva na pravoslavlje, napisao 1899. na svomu rodnom santovačkom ikavskome govoru. Na razmeđu stoljeća pripovijetke i pjesme piše Santovac Marko Fucin (1861.-1910.), a od njegova sumještanina Marina Pejina (1891.-Prvi svjetski rat) ostale su samo pjesme. Santovo je bilo i do današnjega doba ostalo iznimno značajno književno rasadište među Hrvatima u Mađarskoj. Između dvaju svjetskih ratova u Bajskome trokutu djeluje veći broj bunjevačkohrvatskih pisaca, npr. pjesnik Josip Đido Vuković (1890.-1950.). Posebice valja istaknuti iznimno značajne bunjevačkohrvatske književnike Ivana Petreša (1876.1937.) i Antuna Karagića (1913.-1966.). Obojica su plodni autori. Petrešev književni opus sadrži 54 pjesme različite dužine, 75 kraćih proznih tekstova, uglavnom novelističkoga tipa, te 8 scenskih tekstova. Smatra se začetnikom kazališnoga života Hrvata u Bačkoj. Za života je objavio pjesničku zbirku Moje jadi, i to u Subotici 1912. Njegova Sabrana djela za tisak je priredio i 1999. objavio Marin Mandić, hrvatski filolog rodom iz Santova. A. Karagić je kao sedamnaestogodišnjak postao povjerenikom Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima iz Zagreba, a već je iduće godine voditelj amaterskoga kazališta na hrvatskome jeziku. Petreševi i Karagićevi scenski tekstovi nerijetko su se izvodili na pozornici. Ta su dva autora odigrala veliku ulogu u očuvanju hrvatske manjine u Mađarskoj, kao i šokačkohrvatski pjesnik i prozaik te svestrani kulturni djelatnik Mišo Jelić (1881.-1961.), koji je bio rodom iz Santova. Jelićev je književni rad usmjeren kulturnomu povezivanju bačkih Hrvata s matičnom domovinom Hrvatskom. U tom kontekstu izdvajamo npr. njegove pjesme „Santovu“, „Svi na prelo“, „Sloboda sviće“, „Slavnomu mučeniku“, „Nebo plače“, „U čast ikavici“, „Do groba Hrvati“, „Sunce u noći“, „Suton“ i dr., te proze „Meštar Mijo“


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

i „More mojega sna“. Jelić i A. Karagić napisali su znatno veći broj djela nego što ih je očuvano. Budući da su obojica zbog svoga hrvatskoga rodoljublja bili osuđeni na tešku robiju, brojne su im rukopise vlasti uništile, a neki su izgubljeni. Ostale su, koliko je poznato, samo 32 Jelićeve pjesme i 25 kraćih proznih tekstova. Od Karagića je ostalo 16 igrokaza i 17 novela. Mnoga od tih djela bila su neobjavljena sve do 2003. Za tisak ih je priredio i te godine objavio podravski Hrvat iz Mađarske Đuro Franković, pod naslovom Kazališni komadi i novele. Važno se prisjetiti da je iz Bačkoga Aljmaša u Mađarskoj bio rodom i bunjevačkohrvatski pjesnik Ante Evetović Miroljub (1862.- Valpovo, 1921.), idejni začetnik i jedan od utemeljitelja Kluba hrvatskih književnika i umjetnika, osnovanoga 1909. u Osijeku. Kao svećenik, autor je brojnih pjesama domoljubne i vjerske tematike, a nerijetko se te dvije teme u njegovim pjesmama isprepliću, npr. u pjesmama „Moje zvanje“, „Dodji k nami, Duše Sveti“, „Pjesnički uzdisaj“. Među rodoljubnim pjesmama još izdvajamo pjesme naslovljene „Domoljublje“, „Ja te gledam, ja te motrim...“, „Ja proljeće čekam“ i dr. Programatska mu je npr. pjesma naslovljena „Hrvatskim pjesnicima“. Zapažene su i njegove pjesme sa socijalnom tematikom, kao npr. „Molitva poljodjelca“ i „Uzdisaj radnika“. Za života mu je objavljena pjesnička zbirka Sretni i nujni časi (Osijek, 1908.). U povodu 10. obljetnice pjesnikove smrti, 1931. je u Osijeku objavljen izbor Iz pjesama Ante Evetović-Miroljuba, a u Subotici Spomen izdanje pjesama Ante Evetovića Miroljuba. Njegove je Sabrane pjesme za tisak priredio Marin Mandić. Ta je knjiga objavljena 2001. u Budimpešti. U povodu 150. obljetnice pjesnikova rođenja u Subotici je 2012. objavljen sažet izbor Evetovićeva pjesništva. Ta nevelika zbirka, naslovljena Vječnosti doba, zapravo je izbor iz Mandićeve knjige. Iz Bajskoga je trokuta bio rodom i svestrani, iznimno plodan pisac, bunjevački Hrvat Petar Pekić (1896.-1965.). Većinu je života proveo i većinu djela napisao u Subotici i Zagrebu. Uz nekoliko knjiga poetskih djela te dramskoga djela „Meropa, mesenska kraljica“, u povijesti će književnosti ponajprije ostati zapamćen kao autor dvaju romana: Uvela ruža (1930.) i Novi ljudi (1932.). Nakon Drugoga svjetskoga rata djeluje veći broj književnika koji su rodom iz Bajskoga trokuta. Među prvima se u tome razdoblju javila bunjevačkohrvatska pjesnikinja Roza Vidaković (1922.-1981.). Bila je zapažena, među inim, po pejzažnoj lirici. Međutim, zbog izrazito nezahvalne društvene situacije u kojoj je živjela i stvarala, nije svoju umjetnost riječi imala prilike do kraja razviti. Zbog prisilnoga pjesnikinjina povlačenja iz javnosti, njezina prva i jedina samostalna pjesnička zbirka, naslovljena Iz dubine, objavljena joj je posthumno 1986. Hrvatski književni kritičar iz Mađarske Stipan Filaković (2001: 112) opisuje je kao vjerojatno najbolju hrvatsku pjesnikinju u Mađarskoj nakon 1945., što ipak nije bila. Bunjevačka Hrvatica Anuška Babić-Vidaković (rođ. 1923.) u kasnijoj se život-

287


288

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

noj dobi odlučila okušati u stihotvorstvu. Njezini su stihovi uglavnom prigodničarski i u književnu pogledu zanemarivi. Nekoliko pjesnikinja koje su počele objavljivati u drugoj polovici 20. stoljeća, zbog onodobnih složenih političkih odnosa u Mađarskoj, sredinom 70-ih godina prestaju objavljivati, npr. Katica Varga (rođ. 1939.), koja je pisala socijalno angažirane pjesme. Takva joj je npr. pjesma „Trenutak rada“. Među iznimno plodnim šokačkohrvatskim pjesnicima, koji su rodom iz Santova, valja izdvojiti Marka Dekića (1937.). Važna godina za Dekića pjesnika bila je 1979. kada mu je objavljena samostalna pjesnička zbirka Duga nad zavičajem. Vjerojatno je ta samostalna pjesnička zbirka pomogla Dekiću da se afirmira i u Hrvatskoj. Naime, značajno je priznanje taj pjesnik doživio u matičnoj domovini godinu poslije, tj. 1980. kada ga je Ivo Smoljan uvrstio u antologiju hrvatske iseljeničke poezije, nazvanu Hrvatski Odisej. Dekićev pjesnički jezik sadrži nešto više lokalnih bačkih značajki. U ranijoj fazi rabio je ekavski refleks jata, a u drugoj polovici 80-ih godina prošloga stoljeća priklanja se hrvatskomu standardnomu jeziku (usp. Blažetin, 1998: 88). Valja naglasiti da taj pjesnik svoju vezu s književnošću matičnoga naroda pokazuje i na druge načine. U tom je kontekstu moguće npr. izdvojiti njegovu pjesmu „Vrbniče nad morem“, nazvanu po popularnoj narodnoj pjesmi istoga naslova. Upravo izborom takvoga naslova i pjesničkoga motiva gradića Vrbnika na Krku, poznatoga po višestoljetnom čuvanju glagoljice i njegovanju pismenosti na hrvatskome jeziku, Dekić nedvosmisleno svjedoči o svojoj duhovnoj povezanosti s hrvatskom književnošću i hrvatskom kulturom u cjelini. Osim knjige Duga nad zavičajem, još je objavio samostalne pjesničke zbirke Tišine i ljubavi (1986.), S bačvanske ravnice (1997.), Mirisi vrbika (2001.) te zbirku pjesama za djecu Stopama djetinjstva (1989.). To je ujedno prva autorski samostalna zbirka pjesama za djecu u književnosti Hrvata u Mađarskoj. Od 1989. član je Društva hrvatskih književnika, a od 1997. član Matice hrvatske. Šokački Hrvat Stipan Blažetin (1941.-2001.) također je bio rodom iz Santova. Pisao je pjesme, prozu i scenske tekstove. Od 1989. do smrti bio je član Društva hrvatskih književnika. Najplodniji je kao pjesnik. Svoju je prvu samostalnu pjesničku zbirku, naslovljenu Srce na dlanu, objavio 1981. Njegov sin, Stjepan Blažetin, smatra da su ti stihovi „najzrelija ostvarenja“ Blažetina oca (usp. Blažetin, 1998: 100). Uspoređujući Blažetinove i Dekićeve pjesme, Vidmarović pak zapaža kako ta dva pjesnika povezuje „...dvostrukost njihove poezije. Jedna strana stvaralaštva pripada socrealizmu kao uporištu koje se ne odbacuje, a druga suvremenim pjesničkim tijekovima“ (Vidmarović, 1991: 105-106). Nakon knjige Srce na dlanu, Blažetin je objavio još dvije samostalne pjesničke zbirke: Suncu u oči (1999.) te prije toga knjigu za djecu Tralala, tralala, propjevala svirala... (1991.), u kojoj je objavio pjesme i radioigre. Analizirajući pjesništvo Blažetina oca po tematici, Blažetin sin razlikuje


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

politički angažirano pjesništvo iz prve faze, zatim pjesme intimnih raspoloženja, pjesme s tematikom o pomurskim Hrvatima među kojima je njegov otac živio i radio, te pjesme posvećene matičnoj Hrvatskoj, među kojima su mnoge nadahnute Zagrebom (usp. Blažetin, 1998: 95-99). Blažetin otac također pripada nizu hrvatskih pjesnika u Mađarskoj. koji su suosjećanje s matičnom domovinom i narodom u Domovinskom ratu izrazili stihovima. Takva je npr. njegova poduža, vrlo kvalitetna pjesma „Užgimo svijeće, prijatelji moji“ iz zbirke Sunce u oči. Blažetin otac zastupljen je i u antologijama hrvatske književnosti za djecu u matičnoj domovini, i to već od 1987., kada ga je Joža Skok uvrstio u antologiju Lijet Ikara. Valja istaknui da će u povijesti književnosti Hrvata u Mađarskoj Blažetin otac ostati zabilježen kao pisac prvoga romana za djecu među Hrvatima u Mađarskoj. To je roman Bodoljaši (1986.). Roman je naslovljen prema santovačkoj četvrti zvanoj Bodolja, u kojoj je pisac rođen i odrastao. God. 1991. objavio je zbirku scenskih tekstova, naslovljenu Korenje. Riječ je o 4 scenska teksta (od kojih su 3 namijenjena školskoj djeci) i dvije radiodrame. Ta su djelca bez veće književne vrijednosti jer ih je autor svjesno uskladio s glumačkim sposobnostima seoskih glumaca amatera. God. 2000. Blažetin sin priredio je zbirku izbranih pjesama Blažetina oca, naslovljenu Na istom kolosijeku. Zbirka sadrži pjesme iz različitih razdoblja pjesničkoga stvaralaštva Blažetina oca. Šokački Hrvat Branko Filaković (1942.-1991.) također je bio rodom iz Santova. Tijekom 1970-ih suradnik je emisije za Hrvate u susjednim zemljama Radio Zagreba. U godini njegove smrti posthumno mu je tiskana knjiga Zatajiti korijene, tuge i duge, u kojoj su sabrani tekstovi različitoga tipa, među inima i pjesme, te pjesme u prozi za koje Blažetin kaže da su „najvredniji doprinos ove knjige“ (Blažetin, 1998: 56, 162). Imao je vrlo britko pero, o čemu npr. svjedoči pjesma „Vrata oliti osvrt na skup Hrvata“. Bunjevački Hrvat Mijo Karagić (1945.) rodom je iz Bajskoga trokuta. Piše pripovijetke i pjesme. Premda mu je pripovjedački opus nevelik, jedan je od boljih pripovjedača među Hrvatima u Mađarskoj. Zbirku pripovijedaka Slobodni putovi objavio je 1987. Među njegovim pjesmama zapažen je opus s motivom grada Šibenika kao trajnim nadahnućem. Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Dobitnik je niza priznanja, među kojima izdvajamo Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, kojim ga je 1997. odlikovao hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Pjesnikinja Anđela Šokac (rođ. 1951.) rodom je iz Baje, središta mađarskoga dijela Bačke. Kratko je vrijeme pisala pjesme na hrvatskome jeziku, uglavnom refleksivnu liriku. Pjesnik Stipan Parmačević (1886.-1955.) bio je rodom iz Erčina, hrvatskoga novoštokavskoga ikavskoga mjesta na desnoj obali Dunava južno od Budimpešte. Brojne su mu pjesme rodoljubne tematike, npr. pjesma „Ércsi“, u kojoj progovara o

289


290

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

pomađarivanju i postupnom nestanku Hrvata u njegovu rodnom kraju. Na Čepeljskom otoku na Dunavu južno od Budimpešte, u novoštokavskom mjestu Tukulji, rođena je spisateljica Marga Šarac (1930.-1996.). U književnosti Hrvata u Mađarskoj najprije je poznata kao prozna spisateljica za djecu. Godine 1984. objavljena joj je zbirka kratkih priča za djecu Svet oko mene. U početku je, u skladu s jezičnom koncepcijom Saveza južnih Slavena u Mađarskoj, prozu pisala srpskim jezikom, a potkraj ‘80-ih godina prošloga stoljeća nastoji pisati normiranim hrvatskim književnim jezikom (usp. Blažetin, 1998: 43 i 160). M. Šarac je manje poznata kao pjesnikinja. Pjesme su joj najprije namijenjene djeci. Dio je pjesama napisala na novoštokavskom ikavskom idiomu, kojemu govor Tukulje temeljno pripada. Kasnije pjesme nastoji pisati normiranim hrvatskim književnim jezikom. Neovisno o idiomu kojim piše, bila je svjesna pripadnosti hrvatskomu narodu. Tako npr. njezina pjesma „Na starom groblju“ pokazuje kako se u Tukulji u doba njezine mladosti znatno više govorilo hrvatski nego što se danas govori. Šokački Hrvat Matija Kovačić rođen je u dijelu Bačke koji je Trianonskim ugovorom pripalo Kraljevini SHS, te sukladno tomu Jugoslaviji. Kao vrlo mlad čovjek preselio je u Mađarsku. Budući da je sedam godina bio politički zatvorenik, a zatim živio kao politički sumnjiva osoba, nije bio u mogućnosti objavljivati. U godini kada je umro, 1999., Kovačiću je u Budimpešti objavljena jedina autorska knjiga Mrvice mog života, koju je priredila Eva Molnar. Knjiga je neobična zbirka kratkih proza i pjesama. Kovačić se u jezičnom pogledu razlikuje od većine suvremenih hrvatskih književnika u Mađarskoj, koji su rodom iz Bačke, jer piše ikavskim književnim jezikom karakterističnim za hrvatske pisce u Bačkoj iz prve polovice 20. stoljeća, tj. prije Drugoga svjetskoga rata. Zbog toga ga možemo smatrati svojevrsnim nastavljačem književne tradicije hrvatskih pisaca u Bačkoj iz toga razdoblja, ali sa stanovitim razlikama jer Kovačić rado preuzimlje leksička rješenja iz drugih hrvatskih idioma. Doduše, valja upozoriti da Kovačić u takvim nastojanjima nije posve usamljen jer se pisanoj tradiciji podunavskih Hrvata nekim svojim pjesmama priklonila i Katarina Gubrinski Takač, ali ta autorica inače uglavnom piše na normiranom suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Kovačić nastoji dosljedno pisati ikavski, ali se ponekad ipak koleba između ikavizma i ekavizma. Usto valja istaknuti da je jednu prozu u knjizi Mrvice mog života, naslovljenu „Ej, salaši...“, napisao na normiranom suvremenom hrvatskomu književnom jeziku. Književna će mu djela, pa tako i pjesme, u okviru književnosti Hrvata u Mađarskoj ostati više zapamćena po književnojezičnim rješenjima nego po estetskim dosezima. Već spomenuta šokačka Hrvatica Katarina Gubrinski Takač (1941.) rođena je u dijelu Bačke koji je danas u državi Srbiji, ali već od srednjoškolske dobi živi u Mađarskoj. Poput Matije Kovačića, pisala je ikavske pjesme na književnu jeziku


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

svojstvenom hrvatskim piscima u Bačkoj prve polovice 20. stoljeća. Međutim, haiku pjesme pisala je normiranim hrvatskim književnim jezikom. Haiku pjesničku zbirku objavila je 2000., pod naslovom Dragoljubi i krizanteme. To je ujedno prva zbirka haiku pjesama Hrvata u Mađarskoj (usp. Blažetin, 2002: 239). Neke od tih pjesničkih minijatura zrače životnom mudrošću u malo riječi, npr. Stalno čekamo / da zle minute minu: / pa prođe život. Među Hrvatima u Mađarskoj cijenjena je kao spisateljica za djecu, posebice nakon objavljivanja knjige priča za djecu Vrteći vrtić (1994.), što je ujedno bila prva objavljena knjiga te autorice. Igrokaze za djecu sabrala je u svojoj trećoj knjizi Potražimo sunce (2006.). Pjesnikinja Marija Vargaj (1921.-1994.), rodom je iz Slavonskoga Broda, ali je od Drugoga svjetskoga rata pa nadalje živjela u Mađarskoj. U svojim je 20-im i 30im godinama nekolikom puta bila u tamnici. U Mađarskoj je prve pjesme objavila potkraj 60-ih godina, a zatim prestala objavljivati sve do kraja 80-ih prošloga stoljeća (usp. Blažetin, 2002: 234). Jedinu samostalnu pjesničku zbirku, naslovljenu Plime i oseke, objavila je 1992. Veliki dio njezina pjesništva pripada hrvatskoj rodoljubnoj poeziji, npr. pjesma „Ja sam pjesnik bez sreće“. Dio njenih pjesama nadahnut je hrvatskim Domovinskim ratom, npr. pjesma „Crveno zlato“. Živjela je u Pečuhu. Pjesnik Josip Gujaš Džuretin (1936.-1976.) rodom je iz mađarskoga dijela Podravine. Vidmarović je za svoga višedesetljetnoga istraživanja Hrvata u Mađarskoj više puta istaknuo kako je, po njegovu mišljenju, Džuretin najveće pjesničko ime među mađarskim Hrvatima. Taj je pjesnik živio u krajnje nepovoljnim društvenim uvjetima. Tijekom ‘70-ih je godina njegovo pjesništvo u Mađarskoj bilo predmetom oštre kritike ultraljevičarskoga „književnoga kritičara“ Ljubomira Tomića. Režimski čovjek Tomić nije samo preispitivao Džuretinovo pjesništvo, nego i njegov svjetonazor. U to je vrijeme Džuretin već bio teško bolestan i praktički na smrtnoj postelji (usp. Vidmarović, 1991: 75-77). Vrijednost Džuretinova pjesništva prepoznata je tek poslije njegove smrti. Samo godinu dana nakon pjesnikove smrti, 1977., objavljena mu je zbirka naslovljena Povratak u Podravinu. Bilo je to prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata da se jednomu hrvatskomu književniku u Mađarskoj tiskala samostalna knjiga, usto i vrlo solidne književne vrijednosti. Zbirku Džuretinovih pjesama Povratak u Podravinu za tisak je priredio i predgovor napisao srpski književnik Stojan D. Vujičić. Džuretin nije bio pod utjecajem narodne pjesme niti zarobljenik romantičarskoga zanosa, uobičajenoga kod manjinskih pjesnika. Premda na žalost njegov životni vijek nije bio dug, ostavio je bogat i tematski raznovrstan pjesnički opus. U mladenačkim danima pisao je, među inim, i ljubavne pjesme. Kasnije su i takve pjesme prožete tjeskobom, npr. kratka pjesma „Nekoliko reči“. Pojedine pjesme predstavljaju Džuretina kao pjesnika ljevičarske orijentacije, npr. pjesma „Kafansko veče u velegradu XX. stoleća na Zapadu“. Neke druge opet gotovo su

291


292

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

metafizičkoga značaja, npr. pjesma naslovljena „Obraćanje k vedrom nebu“. O svojoj, gotovo tjelesnoj potrebi za pisanjem pjesama progovorio je u pjesmi naslovljenoj „Da se odreknem“. Džuretinovo pjesništvo nije moguće svrstati u uobičajene obrasce manjinskoga pjesništva zaokupljena opstankom manjine i očuvanjem moralnih vrijednosti tradicionalnoga načina života. Njegova je poezija u znatnoj mjeri usmjerena pojedincu, a ne kolektivu. Ona je plod osobnih trauma, bolesti, osamljenosti, razočaranja. Takvu je osjećaju na žalost pridonio i odnos matične domovine prema pjesniku za njegova života. Ta nam je spoznaja tim žalosnija u svjetlu činjenice da Džuretin, iako je oskudijevao, nije tražio nikakvu materijalnu potporu nego tek mjesto u suvremenoj književnosti matičnoga naroda. Njegovo je pjesništvo, osobito ono nastalo u posljednjim godinama života, prožeto tjeskobom, osamljenošću i osobnim životnim razočaranjima, o čemu primjerice progovara u pjesmama „Mjesto pod suncem“ i „U pregnuću“. U Džuretinovu pjesničkom opusu prevladavaju pjesme ugođaja, ali nipošto ne uvijek lirskih, nego često mučnih i teških. Zavičajne i pejzažne pjesme često se pretaču u meditativne, a to se događa i s većinom lirskih pjesama različitoga tipa. Pojedine pak pjesme od početka odišu tjeskobom, kao npr. pjesma „Nemiri u Erdu“. U pjesmi naslovljenoj „Sebi“ nedvojbeno će se prepoznati mnogi samotnici pera, i to ne samo pjesnici. Nakon mladosti mnogi su pjesnici svoja životna razočaranja i neuspjehe pretočili u stihove, pa tako i Džuretin, npr. u pjesmi „Moja žetva“. Potresna je i pjesma „Na izmaku“. Vrlo su sumorne pjesme koje je Džuretin pisao u bolnici, osobito pjesme slutnje smrti kao što je ona „U maglama“. U takvim se situacijama neizmjerno veselio svakomu prividnomu predahu od bolovanja. Pjesma „Jedno odsustvo iz bolnice“ nastala je u jednom od takvih predaha. Ta pjesma, iako napisana jednostavnim stilom, izaziva snažno čitateljevo suosjećanje. Džuretin ima i ciklus zavičajnih pjesama, od kojih su samo neke posvećene njegovim rodnim Martincima, a ostale drugim hrvatskim selima u mađarskoj Podravini, tj. štokavskoj Potonji, Starinu i Drvljancima, zatim kajkavskim Križevcima i Novom Selu te Brlobašu u govoru kojega se manifestira snažno štokavsko-kajkavsko prožimanje. Takve pjesme predstavljaju svojevrsni Džuretinov poetski putopis o hrvatskim selima u mađarskoj Podravini. Bio je svjestan koliko je nedostajao svojim roditeljima, a taj je osjećaj pretočio u prelijepu pjesmu „Svojim roditeljima u Martince“. Unatoč nedvojbenoj estetskoj kvaliteti njegova pjesništva, Džuretin je u matičnoj Hrvatskoj bio, a praktički i do danas ostao gotovo nepoznat. Razlog tomu možda valja tražiti u književnom jeziku kojim je pisao. Taj je pjesnik, naime, mnoge svoje pjesme napisao s ekavskim odrazom jata, a tomu mogu biti dva razloga. Jedan je što je ekavicu favorizirao tada sveprisutni Demokratski savez južnih Slavena u Mađarskoj. U skladu s ondašnjom politikom prema južnoslavenskim manjinskim zajednicama, Džuretin je diplomirao tzv. srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

na Sveučilištu u Budimpešti te bio profesor na ondašnjoj srpskohrvatskoj gimnaziji u Budimpešti. Drugi razlog, ne manje važan, jest što je Džuretin, kako je već spomenuto, bio rodom iz Martinaca u Podravini, a govor Martinaca pripada ekavskoj skupini govora arhaičnoga hrvatskoga štokavskoga dijalekta – dijalekta koji se u hrvatskoj dijalektologiji obično naziva slavonskim. Kad je riječ o hrvatskim subetničkim skupinama u dijaspori, često se raspravlja o razini njihove nacionalne svijesti i osjećaja pripadnosti matičnomu narodu. Osobito su takvim spekulacijama izloženi Hrvati štokavci u dijaspori, pa upravo na temelju njihove narječne i dijalekatne pripadnosti poneki niječu njihovo hrvatsko podrijetlo. Tako je i Džuretinova pripadnost hrvatskoj književnosti dovođena u pitanje zbog jezika kojim piše. Njegova se naklonost ekavskomu refleksu jata tumačila kao usmjerenost prema srpskoj književnosti. Međutim, premda ekavski, Džuretinov je književnojezični izričaj mješavina hrvatskih standardnojezičnih rješenja kojima je težio, i srpskih kojima je unutar spomenutoga Saveza u Mađarskoj stalno bio izložen. Cijelu tu složenu situaciju vrlo iscrpno i korektno objašnjava Vidmarović u radovima o Džuretinu. Vidmarović upozorava na domoljubno intonirane Džuretinove pjesme koje nedvojbeno svjedoče ne samo o njegovoj nacionalnoj svijesti nego i o snažnoj emotivnoj povezanosti s matičnom domovinom Hrvatskom, npr. pjesme „Jedan fragment o hrvatskom narodu“, zatim „Hrvatski manjinac“, „Jedna rečenica“ i dr. Premda nisu sve Džuretinove pjesme ekavske, priređivač Vujičić je u posthumnu Džuretinovu zbirku Povratak u Podravinu uvrstio samo ekavske stihove, a usto je još neke (i)jekavske Džuretinove stihove svojevoljno naknadno sam ekavizirao (Džuretin se nije mogao buniti jer je već bio pokojni). Tako, zapravo, u toj zbirci ne dolazi u potpunosti do izražaja koliko je Džuretin, kao podravski Hrvat iz Mađarske, volio ne samo svoj hrvatski narod nego i Hrvatsku. A sagleda li se čitav Džuretinov pjesnički opus, ne mogu se zanemariti njegove pjesme posvećene Hrvatima i Hrvatskoj, koje jasno svjedoče da je Džuretin bio hrvatski rodoljub, pa čak i domoljub, a u njegovu se pjesništvu takvi osjećaji odražavaju u onolikoj mjeri u kojoj je to u vremenu i prostoru u kojemu je živio i stvarao bilo moguće. Među domoljubnim pjesmama prije svega izdvajamo pjesmu proročanskoga značaja „Akordi o Hrvatskoj“. U zbirku Povratak u Podravinu nije, naime, uvrštena ta Džuretinova antologijska pjesma. Blažetin navodi kako je pjesma „Akordi o Hrvatskoj“, do objavljivanja u Vidmarovićevoj knjizi 1991., bila književnoj javnosti nepoznata (usp. Blažetin, 1998: 78). Valja ipak upozoriti da je ta pjesma prvi put objavljena 1986. u Matici, mjesečniku Hrvatske matice iseljenika, u povodu 10. obljetnice Džuretinove smrti, a prva rukopisna verzija pjesme datirana je 1965.2 Ta pjesma govori o Hrvatskoj utopljenoj u Jugoslaviji, oslabljenoj iseljenič2

Prema Vidmarovićevim navodima, kojemu je rukopisnu pjesnikovu ostavštinu dala na uvid Džu-

293


294

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

kim valovima, ali sadrži i proročanske stihovi o budućoj hrvatskoj državi. Po snazi pjesničkoga izričaja Džuretinovi se „Akordi o Hrvatskoj“ mogu usporediti s najboljim hrvatskim domoljubnim pjesmama, npr. s Kranjčevićevom „Moj dom“ ili s Ivaniševićevom „Hrvatska“, s kojom Džuretin na nenametljiv način diskretno polemizira. Malobrojni dobri poznavatelji hrvatske književnosti u dijaspori svrstali su Džuretina među najbolje hrvatske književnike, kao npr. Juraj Lončarević. Unatoč tomu, Džuretinovo je pjesništvo još uvijek slabo poznato u matičnoj domovini. Doduše, 60-ih godina prošloga stoljeća objavio mu je nekoliko priloga Milivoj Slaviček u časopisu Matice hrvatske Kolo. U tom kontekstu osobito valja izdvojiti Džuretinova pisma tomu hrvatskomu književniku. Teško bolesni Džuretin želio je biti znatnije zastupljen u recentnim publikacijama matične domovine. Zato u kolovozu 1967., u svome prvom pismu, zahvaljuje Slavičku kao uredniku Kola, što je u taj časopis uvrstio i njegov prilog o asimilaciji Hrvata. U drugomu pismu, pisanom potkraj istoga mjeseca, s veseljem mu zahvaljuje što je i u najnoviji broj Kola uvrstio njegove priloge. U listopadu 1967. iz bolničke postelje piše mu treće pismo i nenametljivo ga moli da mu javi je li primio njegove nove pjesme koje mu je poslao, a zanima ga naravno i hoće li biti objavljene u Kolu. Na svoje pismo na žalost nije dobio odgovora, a ni pjesme mu nisu objavljene, pa koncem prosinca iste godine šalje novo, četvrto pismo. Pita se je li njegovo prethodno pismo uopće stiglo na pravu adresu. Ponavlja istu molbu da mu pjesme budu objavljene, na koju do tada nije dobio odgovora, a usto još moli Slavičeka da mu od honorara od već objavljenih priloga obnovi pretplatu na Kolo. Džuretin nije dobio odgovora ni na to pismo, pa početkom ožujka 1968. tjeskobno piše novo pismo. S tugom zaključuje kako Kolo nije primio, te kako ne zna što se događa s njegovim pismima i njegovim pjesmama. Opisuje i svoje vrlo loše zdravstveno stanje. Slaviček na žalost nije shvaćao Džuretinovu predsmrtnu agoniju u kojoj su mu jedinu utjehu pružali književni kontakti s Hrvatskom. Džuretin se posljednji put javio Slavičku početkom rujna 1968. Na smrt bolesni pjesnik šalje mu razglednicu kratkoga sadržaja. Više ne pita za sudbinu svojih poslanih pjesama, nego samo moli kolegu književnika da mu pošalje Kolo koje već mjesecima nije primio. Već ovaj kratak opis sadržaja Džuretinovih pisama pokazuje kako niti jedan hrvatski rodoljub, pogotovo kulturni djelatnik u matičnoj domovini, ne može ostati ravnodušan i nepostiđen kada pročita Džuretinova pisma, pa i Vidmarović piše kako, zbog odnosa hrvatskih književnih krugova prema Džuretinu, osjeća „veliku nelagodu”3. Džuretinova su, naime, pisma među inim i potresno svjedočanstvo

3

retinova supruga. Potresna Džuretinova pisma Slavičeku objavio je Vidmarović 2003. u 2. broju Pogleda, časopisa za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

o želji hrvatskih književnika u dijaspori da se uključe u nacionalnu književnost matičnoga naroda, ali na žalost jednako tako i o donedavno čestoj (i danas, mjestimice!, op. ur.) i nedopustivoj ravnodušnosti hrvatskih kulturnih krugova prema takvim entuzijastima u dijaspori. Džuretin, koji je svoj osjećaj prisnosti s književnim krugovima u matičnoj domovini izražavao i potpisom Joža Gujaš, silno se veselio svakoj svojoj pjesmi ili nekom drugom tekstu objavljenom u Hrvatskoj. Sagleda li se sva tragičnost Džuretinova života, može se razumjeti zašto se u njegovoj potresnoj pjesmi „Moja skepsa, moja žalost“ kao leitmotiv ponavlja stih Mene su ljepote ostavile. Tu je pjesmu bolesni Džuretin napisao očekujući smrt u jednoj budimpeštanskoj bolnici. Vidmarović je u više navrata upozoravao kako se u hrvatskoj javnosti premalo pozornosti posvećuje tomu hrvatskomu pjesniku. Zbog toga već od Džuretinove smrti 1976. u različitim časopisima objavljuje tekstove o njegovu pjesništvu, životu i radu. Džuretinov sumještanin, pjesnik Đuso Šimara Pužarov, izabrao je i na mađarski preveo 21 Džuretinovu pjesmu. Tako je nastala druga Džuretinova zbirka Iverje, objavljena 1991., za koju Blažetin kaže: „...prva je potpuno dvojezična knjiga u književnosti Hrvata u Mađarskoj“ (Blažetin, 1998: 58). Općenito se može zaključiti da je Šimara vrlo cijenio Džuretina, pa mu je posvetio i jedan svoj pjesnički ciklus. Pjesnikinja Anica Kutvelgy-Deák (1936.) također je rodom iz mađarskoga dijela Podravine. U njezinoj poeziji najuspjelije su pjesme ugođaja, kao npr. pjesma „Tišina“. Nema objavljenu samostalnu pjesničku zbirku. Pjesnikinja Katica Sendrei (rođ. 1940.) iznimno je cijenila poeziju Josipa Gujaša Džuretina. Žalujući zbog njegove prerane smrti, K. Sendrei posvetila mu je pjesmu naslovljenu „Džuretinovoj uspomeni“. Pjesma završava stihovima: Tvoje rasuto cveće ćemo / Skupiti u buket i čuvati ga / Sa velikom obaveznošću u duši / Kao blago našeg naroda. Navedeni stihovi K. Sendrei na žalost su ostali samo nagovještaj jer veliki dio Džuretinovih pjesama još uvijek nije objavljen, ili su pak rasute po različitim publikacijama. Iz mađarskoga je dijela Podravine rodom i Đuro Franković (1945.), istaknuti kulturni djelatnik među Hrvatima u Mađarskoj. Odrastao je u kajkavskom selu Lukovišću. Poznat je kao autor poetskih aforizama, i britkih satiričnih pjesama, kao što je npr. pjesma „Etnobiznis“. Njegovi stihovi, poetski aforizmi, pjesme u prozi i kratke priče sabrane su u zbirci Izgubljeni zeleni raj (2009.). Osim Gujaša Džuretina, među pjesnicima koji su rodom iz mađarskoga dijela Podravine, najistaknutiji je Đuso Šimara Pužarov (1949.-1994.). Kao i u većine suvremenih pjesnika, u Šimare je otklon od tradicije, osim na planu sadržaja, prepoznatljiv i na planu izraza. Njegovo je pjesništvo najvećim dijelom satkano u slo-

295


296

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

bodnom stihu, bez rime4. Najviše je rima u pjesmama namijenjenima djeci. Svoje pjesme Šimara pojedinačno počinje objavljivati 1970-ih godina, a prva pjesnička zbirka, naslovljena Stojim pred vama, objelodanjena mu je 1981. Duboku sumornost Šimarine poezije dobro ilustrira pjesma „Sve je sivo“. Knjigu pjesama za djecu i odrasle, naslovljenu Djeci a ne samo..., Šimara je objavio 1991. O njegovim pjesmama za djecu Blažetin piše: „Najuspjeliji su stihovi u kojima poput (...) gradišćanskohrvatskih pjesnika (M. Šinković, L. Škrapić) imitira pučke bajalice i razbrajalice“ (Blažetin, 2010: 126). Šimarino je književno djelo do sada bilo predmetom razmatranja više istraživača. Među njima ovom prigodom navodimo mađarske Hrvate Ernesta Barića (koji je Šimarin suzavičajnik iz Martinaca), Đuru Frankovića i Stjepana Blažetina sina, a u matičnoj domovini Đ. Vidmarovića i autoricu ovih redaka. Šimara je nastojao pisati hrvatskim standardnim jezikom. Takav književnojezični izričaj karakterizira gotovo cjelokupno njegovo poetsko stvaralaštvo, a za dijalektizmima iz rodnoga govora poseže tek u potrazi za posebnim stilskim efektima, kao pri uporabi leksema staramajka (u značenju baka) u pjesmi „Bez zubi”. Premda je kontinuirano predmetom interesa poznavatelja pjesništva među Hrvatima u Mađarskoj, u zadnje se vrijeme ipak zamjećuje pojačano zanimanje za Šimarino djelo. Tako je, primjerice, skladatelj Gábor Lengyel uglazbio više njegovih pjesama, a 13 ih je, pod naslovom U blatu tragovi, snimljeno na CD-u u izvedbi i osebujnoj interpretaciji Joze Matorica. Taj izraženiji interes za Šimarino pjesničko djelo urodio je 2001. tiskanjem još jedne knjige. Naime, iz poznatoga pjesnikova opusa Đ. Franković je nastojao izdvojiti najuspjelija djela. Tako je nastala zbirka, nazvana po pjesmi Još uvijek snivam, koja sadrži 53 izabrane Šimarine pjesme. U toj je zbirci objavljeno i šest pjesama kojih nije bilo u Šimarinim prethodnim zbirkama (usp. Blažetin, 2002: 239). Zbirka Još uvijek snivam jasno pokazuje kako je Šimara liričar okrenut vlastitoj nutrini. Dijelom i zbog pretjerane povezanosti sa svojom majkom, taj je pjesnik s jedne strane u stalnoj potrazi za samim sobom i za životnim smislom, a s druge je strane opsjednut smrću, osobito nakon gubitka majke. Izabrane pjesme otkrivaju raspon pjesnikova senzibiliteta s izrazitim kontrastnim raspoloženjima koja se kreću od zastrašujuće sveobuhvatne paraliziranosti, npr. u „Kamen pjesmi“, do izrazite razdraganosti u pjesmi „Igra“. Naglašena dinamičnost u toj je pjesmi postignuta i specifičnom poetskom strukturom. Veliko zanimanje za Šimarino pjesništvo Franković je pokazao i 2009. kada je priredio još jednu zbirku Šimarinih pjesama, koju je naslovio San o majci. Zbirku je popratio CD-om s uglazbljenim Šimarinim stihovima. Uz većinu objavljenih, u toj zbirci ima i do tada neobjavljenih pjesama. Kao 4

Vidmarović, a zatim i Blažetin, ističu kako je takav tip stiha i pjesnički stil u književnosti Hrvata u Mađarskoj afirmirao Gujaš Džuretin.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Šimarin prijatelj, čuvao je rukopise koje je od pokojnoga pjesnika dobio. Šimara je napisao i sedamnaestodijelnu baladu u četvercima, tj. četverosložnim stihovima, naslovljenu Jozo i Jela5. Književnojezični izričaj Šimarine poeme Jozo i Jela temelji se na mjesnom govoru rodnih mu Martinaca. Budući da je Šimara vrlo rano postao tjelesni invalid, ostao je u životu jako prikraćen. Uobičajene mladenačke radosti, kao i zadovoljstva čovjeka u muževnoj dobi, njemu su bili nedostižan san. Trajno i duboko Šimarino nezadovoljstvo zbog te prikraćenosti nezaustavljivo šiklja iz stihova sabranih u zbirci San o majci. Knjiga je tako naslovljena zbog već spomenute pjesnikove snažne povezanosti s majkom čiju je smrt vrlo teško podnio, pa je čežnja za majkom središnja tema mnogih njegovih pjesama. Međutim, u zbirci San o majci dominantan je osjećaj trajnoga pjesnikova nezadovoljstva životom na koji je bio osuđen. Poezija u knjizi San o majci zapravo je poezija nezadovoljstva. U iskustvu duboko proživljene prikraćenosti u svemu onom za što pretpostavlja da bi ga činilo sretnim i ispunjenim, kao što su žena i obitelj, grčevito nastoji očuvati sjećanja na kratkotrajne trenutke varljive sreće, makar bili i začinjeni snažnom gorčinom, npr. u pjesmi „ostao bih”. Vlastita nemoć u svladavanju životnih poteškoća također je jedna od trajnih pjesnikovih preokupacija, kao u pjesmi „čekam“. Još veće beznađe, pojačano ravnodušnosti sredine u kojoj živi, nalazimo u pjesmi „gdje ste“. Vrlo je snažna metafora kojom u pjesmi „selidba“ doživljava svoje tijelo kao siromašnu prtljagu. U brojnim je Šimarinim pjesmama opsjednutost smrću jasno naznačena, ali jednako tako i pjesnikovo opiranje tomu mračnomu zovu, kao u pjesmi „primamljiva smrtna strahota”. Neke od pjesama ipak odaju i tračak nesigurnoga optimizma, npr. pjesma „možda”. Premda nije angažiran pjesnik, u „sedmoj pjesmi” vidi sebe kao nastavljača hrvatske tradicije nakon generacije koja se žrtvovala za očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Mađarskoj. Ta pjesma završava kiticom: otac ti je Hrvat bio / zbog tog je mnogo patio / ti si njeg’va nova grana. Šimara je zaista i bio nova grana, ali nova grana na osebujan način – značajna grana na stablu hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj. Manje je poznat kao prozaik, iako je svoje kratke proze pisao u duhu 5

Balada Jozo i Jela objavljena je na kraju pjesničke zbirke Stojim pred vama 1988. Ponovno je, ponešto izmijenjena, objavljena 1991. u Šimarinoj pjesnički zbirci Djeci a ne samo. Također je objavljena 1998., kada ju je etnograf Ernest Eperjessy uvrstio u svoju knjigu Šalje pismo Sibinjanin Janko.... (Narodne pripovijetke, prepričane junačke pjesme i predanja Andrije Hidega iz Martinaca u Mađarskoj). Nastala je na temelju istoimene narodne pripovijetke. Zanimljivo je da je to djelo tematski vrlo srodno priči Mertvi, živoga van koju je Balint Vujkov zabilježio u čakavskoj Bizonji u polutisućljetnoj dijaspori u sjeverozapadnoj Mađarskoj, odnosno s pričom Mrtav dragi na bielom konju koju je Vujkov zabilježio u čakavskom Prodrštofu u austrijskom Gradišću. Koliko je tema te priče bila duboko urezana u svijest martinačke djece, vrlo zorno nam pokazuje i već spomenuti Šimarin stariji sumještanin i pjesnički uzor Gujaš Džuretin u svojoj podužoj pjesmi „Obrisi iz djetinjstva“.

297


298

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

suvremene hrvatske i mađarske proze. Izdvajamo kratku prozu „Blijedi mjesec” s temom ljubavi i nevjere. Pjesnik Ladislav Gujaš (1960.) također je rodom iz mađarskoga dijela Podravine. Dvojezičnu pjesničku zbirku Dodir vremena / Az idő érintése objavio je 1990. Odrastao je u selu Brlobašu, kojemu je posvetio tople lirske pjesme, npr. „Noć u Brlobašu”. Vrlo su mu lijepe i pjesme koje su tematski usmjerene razmišljanju o ljudskom životu, poput pjesama „Starost” i „Opravdanje”. Budući da govor Brlobaša, iako kajkavske osnovice, mješavina podravske kajkavštine i arhaične hrvatske štokavštine s ekavskim refleksom jata, koja pripada slavonskomu dijalektu, L. Gujaš je, iz istih razloga kao Džuretin, u ranijoj fazi svoga pjesništva rabio osebujni književni jezik s ekavskim odrazom jata. Pjesništvo Vinka Marjanovića (1951.) po tjeskobnom se ozračju, ali i po pjesničkom stilu može usporediti s Džuretinovim i Šimarinim pjesništvom, npr. pjesma „U mrklom kolu smo igrali“. Njegov je dalji književni razvoj u znatnoj mjeri onemogućen jer ga je kao mladoga hrvatskoga književnika već spomenuti ultraljevičar Ljubomir Tomić vrlo oštro kritizirao (usp. Vidmarović, 1991: 75-77). Posebice je zanimljivo da je iz Novoga Sela u mađarskom dijelu Podravine podrijetlom književnica Mary Helen Stefaniak. Rođena je i odrasla u Milwaukeeju u SAD-u. U djelima često spominje Novo Selo i svoju rodbinu. Njene likove, koji su kao odrasli ljudi došli iz Novoga Sela u Ameriku, karakterizira silna sjeta i velika bol za starim krajem. Ta je čežnja ponekad opisana i na groteskan način, ali zato nije manje stvarna. Da Mary Helen nije ravnodušna prema svomu podrijetlu, pokazuju i njeni romani kojih se radnja djelomice događa u Milwaukeeju, a djelomice u Novom Selu. Piše isključivo na engleskom jeziku. Na području današnje zapadne Mađarske, u čakavskom selu Koljnofu, rodio se svećenik i pjesnik Ferdinand Sinković (1911.-1993.), koji je više od polovice života proveo na području današnje Austrije. Pjesničku zbirku Otajni ribolov objavio je 1982. Pjesme su mu različite tematike i različite književne kvalitete. Među rodoljubnima izdvajamo pjesmu „Kukavni narodi nimaju doma“. Mnoge od njegovih pjesama s vjerskom tematikom izrazito su poučnoga tipa, npr. pjesma „Umornik je...“ Autor je četiriju drama i jednoga scenskoga djela za djecu. Sinković je zapažen i kao pisac brojnih kraćih proznih djela. Od njegova romana s misionarsko-refleksivnom tematikom, naslovljenoga Očaran od vjekovječnih gor, objavljeno je samo poglavlje „Mir na svoju ruku“ (1987.). Pišući o Sinkovićevim književnim djelima, Benčić (2010: 155) zaključuje: „Općenito možemo ustanoviti da pisac naginje mističnosti i apologetsko-apokaliptičkom tumačenju svijeta“. Pjesnik Mate Šinković (1927.-1972.) također je rodom iz polutisućljetne hrvatske dijaspore u zapadnoj Mađarskoj. Cijeli je život proveo u rodnome Koljnofu.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Prvim se pjesmama javio u budimpeštanskim Narodnim novinama i Narodnom kalendaru 50-ih godina prošloga stoljeća (usp. Blažetin, 1998: 138), a prva i do sada jedina njegova pjesnička zbirka, koju je priredio Mijo Karagić, tiskana je 1981. (devet godina poslije pjesnikove smrti) pod naslovom Na Našoj gori. Zbirka sadrži većinu od stotinjak očuvanih Šinkovićevih pjesama. Mnoge su od njih lirski intonirane i nadahnute ljepotom koljnofskoga krajolika, poput pjesme „Protuliće“. O Šinkovićevu pjesništvu Blažetin piše: „Ta je poezija nikla na obroncima rodnog Koljnofa noseći na sebi pečat usmenih narodnih pjesama i velikog uzora Mate Meršića Miloradića. Pisao je jednostavno, bez velikih pretenzija, s iskrenom željom da putem pjesme djeluje na svoje sumještane, sunarodnjake. Njegove pjesme stoga nastaju u duhu prosvjetiteljskih koncepcija“ (Blažetin, 1998: 138). Utjecaj M. Meršića Miloradića, velikoga preporoditelja Hrvata u sjeverozapadnoj polutisućljetnoj dijaspori, osobito je izražen u rodoljubnim Šinkovićevim pjesmama, npr. u pjesmi „Hrvat sam!“, koja je izravno nadahnuta Miloradićevom pjesmom istoga naslova, a također i djelomice sličnom Miloradićevom pjesmom „Hrvat u Gradišću“ (potonja je postala današnjom himnom Hrvata u Gradišću). Šinković je pisao i pjesme posvećene roditeljima, također pjesme posvećene prijateljima, te pjesme za djecu. O potonjima Blažetin piše: „Dječje pjesme Šinkovića kreću se unutar tradicionalističke dječje poezije u duhu XIX. stoljeća. Motivi su uzeti iz školskog života, ili se tematiziraju veći praznici (Sv. Nikola, Božić itd.). Pjesme su najčešće opterećene jasnom pedagoškom tendencijom i izravnim porukama. ...Kada na tragu usmenoknjiževne baštine svoga zavičaja prihvaća igru kao bit dječjeg viđenja svijeta, nastaju njegove najbolje dječje pjesme (Mikula, Rebac, Zimsko veselje)“ (Blažetin, 1998: 140). Među Šinkovićevim pjesmama ima i vrlo lijepe pejzažne lirike, kao što je pjesma „Na koncu leta“. Pjesnik Pavao Horvat (1930.-2008.) jedini je umjetnik riječi koji je rodom iz jednoga kajkavskoga sela u polutisućljetnoj hrvatskoj dijaspori u sjeverozapadnoj Mađarskoj. To je selo Vedešin. Pjesme P. Horvata ujedno su i prve, a zapravo i jedine pjesme napisane na tome govoru, primjerice pjesma „Nejme sroum“. Ubrzo nakon prvih pjesničkih pokušaja, Horvat se počeo uglédati na najistaknutije hrvatske književnike u austrijskom Gradišću i upoznavati njihovu artificijelnu čakavštinu na kojoj temelji sva svoja kasnija djela. Ukratko, njegove kajkavske pjesme i čakavska djela nisu nastajala usporedo, nego je na rodnom kajkavskom idiomu pisao dok nije poznavao jezik hrvatske književnosti u austrijskom Gradišću. P. Horvat bio je svećenik i poznat je kao pisac duhovnih pjesama, svojevrsnih poetski oblikovanih molitava. Mnoge su mu pjesme do danas neobjavljene ili pak rasute po različitim publikacijama. Šezdeset je svojih pjesama sabrao u zbirci Novi psalmi – Razgovor s Bogom, koja je do danas neobjavljena. Dio toga Horvatova poetskoga ciklusa objavljen je 2002. u Zagrebu kao zbirka duhovne poezije, pod naslovom Molitve. Tu je malu zbirku za

299


300

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

tisak priredio Miroslav Vuk Croata. Anton Slavić (1934.), rodom iz polutisućljetne dijaspore u zapadnoj Mađarskoj, piše pjesme još od đačkih dana. Šapirografiranu zbirku pjesama, naslovljenu Protuliće, priredio je 1989. (usp. Benčić, 2010: 171), a prvu tiskanu pjesničku zbirku dobio je tek 2007., kao sedamdesettrogodišnjak. Ta je zbirka naslovljena Plajgorski zvoni. Naslov zbirke otkriva Slavićevo podrijetlo. Rođen je u malom čakavskom selu Plajgoru. Slavićev je pjesnički jezik vrlo specifičan i znatno odstupa od njegova rodnoga mjesnoga govora. Od početka pjesničkoga stvaranja služi se artificijelnim književnim idiomom Hrvata iz austrijskoga Gradišća, koji se u velikoj mjeri oslanja na normirani hrvatski književni jezik u matičnoj domovini. Usto taj pjesnik izravno preuzima rješenja iz normiranoga suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika. Ponekad čak poseže i za riječima iz dijalekata u matičnoj domovini. Pjesme posvećuje Hrvatima različitih subetničkih skupina u Mađarskoj, zatim Hrvatima u austrijskom Gradišću, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine te znatnim dijelom Hrvatima u matičnoj domovini Hrvatskoj. U pjesmi „Dičačka doba” opjevava svoj susret sa šokačkim i bunjevačkim Hrvatima te ostalim hrvatskim subetničkim skupinama koje je prvi put sreo kada je školovanje nastavio u Budimpešti. Povezanost s drugim hrvatskim granama u Mađarskoj, Slavić svjedoči i pjesmom „Pred spomenikom J. Gujaša Džuretina“, kojom je pokazao da nije zaboravio ni podravske Hrvate u Mađarskoj. Slavić nije jedini hrvatski pjesnik koji pjeva o jednomu od najvećih suvremenih pjesnika među Hrvatima u Mađarskoj. Gujašu su pjesme posvetili i već spomenuti njegov sumještanin pjesnik Džuso Šimara Pužarov i pjesnikinja Katica Sendrei. Slavić je katolički svećenik, a njegovoj snažnoj povezanosti s matičnim narodom sigurno je pridonijela i činjenica što je bio dušobrižnik hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, koji su u tu zemlju stigli iz matične Hrvatske te Bosne i Hercegovine. U zbirci Plajgorski zvoni, ciklus od dvadeset i dvije pjesme posvetio je matičnoj domovini Hrvatskoj. Već u prvoj pjesmi iz ciklusa „Hrvatska“, naslovljenoj „Napad na Hrvatsku“, govorom u prvome licu množine pokazuje potpunu suživljenost s matičnim narodom. U istom su duhu i pjesme „Prošnja za Hrvatsku“, „Križne postaje mojega roda“, „Hrvatska se radja“, „Hrvatska je samostalna“, „Na djelo za slobodnu Domovinu“ i dr. Dio je pjesama posvećen i Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. Razmjerno novijom hrvatskom poviješću prožeta je pjesma „Široki Brijeg“, a sadašnjošću pjesma „Medjugorje“. Slavić suosjeća i s Hrvatima iz Bosanske Posavine, kojima je posvetio pjesmu Dayton, prema gradu u kojem je potpisan za Hrvate nepovoljan mirovni sporazum. Sudbina hrvatskoga pjesnika Vjenceslava Čižeka6, koji je kao 6

Vjenceslav Čižek (1929.-2000.) bio je rodom s područja Herceg Novoga, tj. s teritorija koji se danas nalazi u državi Crnoj Gori.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

politički zatvorenik u jugoslavenskim tamnicama oslijepio od posljedica mučenja, vrlo je potresla Hrvate rasute diljem svijeta. Tako je Petar Bašić, iseljenički pjesnik iz Južnoafričke Republike, u čast pjesniku Čižeku napisao pjesmu „Omrknuti strah“ koju je objavio u zbirci Svilene siluete (2007.), a pjesnikinja Malkica Dugeč, koja živi u Stuttgartu, u pjesničkoj zbirci Žigice vjere (2010.) cijeli je ciklus (od šest pjesama) posvetila Čižeku7. Ni Slavić ga nije zaboravio. U ciklusu naslovljenom „Prijatelji moji“, Slavić je Čižeku, koji je kao i on stanovito vrijeme proveo u Njemačkoj, posvetio pjesmu „Rastanak od Vjenceslava“. Prostor nekadanje zapadne Ugarske (današnja zapadna Mađarska i austrijsko Gradišće) Slaviću je istodobno domovina, ali i tuđina. O tomu vrlo jasno svjedoči njegova pjesma „500 ljet u tudjini“, kao i pjesma „Mjenovo-naj“8, posvećena hrvatskomu selu Mienovu u srednjem Gradišću u Austriji. Protivno tomu, u pjesmi „Moj pradjed Pave Kuzmić“, u kojoj opisuje pradjedov odlazak iz spomenutoga Mienova u SAD, kaže: „Domovina je nek jedna, kade smo rodjeni“. Unatoč tomu, Slavićeve pjesme više no očito pokazuju u kolikoj je mjeri taj pjesnik svojim duhom izvan uskih gradišćanskohrvatskih okvira. To vrlo jasno pokazuje i činjenica što Slavić uopće ne koristi sintagmu gradišćanski Hrvati nego Hrvati u Gradišću, a također ne koristi ni pridjev gradišćanskohrvatski. Uostalom, premda se naziv gradišćanski Hrvati postupno počeo rabiti od 1923., tek je 80-ih godina 20. stoljeća u potpunosti prevladao. Vjerojatno je sve te činjenice, ali jednako tako i nedjeljivost hrvatskoga nacionalnoga tijela, imao u vidu Slavić kada se odlučio za sintagmu Hrvati u Gradišću i za pridjev hrvatski. Ukratko, neovisno o književnoumjetničkoj vrijednosti Slavićevih pjesama, koja varira od pjesme do pjesme, Slavićeva pjesnička zbirka nedvojbeno je zanimljiva kao duhovna poveznica različitih hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, zatim Hrvata iz austrijskoga Gradišća, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, te Hrvata u matičnoj domovini Hrvatskoj. Pjesnik Lajoš Škrapić (1938.) rodom je iz Petrova Sela u polutisućljetnoj hrvatskoj dijaspori u jugozapadnoj Mađarskoj. Kao profesor matematike i fizike razmjerno se kasno počeo baviti književnošću. Pjesme počinje objavljivati 80-ih godina prošloga stoljeća. Objavio je tri pjesničke zbirke. Tematski krug Škrapićevih pjesama u prvoj zbirci Droptine (1988.) može se usporediti sa Šinkovićevim. Sukladno tomu, u zbirci ima i pjesama za djecu. U zbirci Obračun (1996.) dio je pjesama posvetio Hrvatskoj i Domovinskomu ratu. U pjesmi naslovljenoj „Misto sebe“ Škrapić progovara o svome jadu zbog razaranja Dubrovnika, razaranja stare gradske jezgre, 7 8

Vidi: Bašić, Petar Frano (2007.): Svilene siluete, Naklada Tusculum, Zagreb; Dugeč, Malkica (2010.): Žigice vjere, Naklada K. Krešimir, Zagreb, str. 77-84. To je prigodna pjesma koju je Slavić napisao kada je Mienovo g. 2000. dobilo nagradu NAJSELO Hrvatske matice iseljenika. U to je doba bio mienovski župnik.

301


302

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

koja je biser zapadne kršćanske civilizacije, te o jadu zbog svjetskih moćnika koji to ravnodušno gledaju. Pjesma naslovljena „15. januar 1992.“ jest prigodnica u povodu međunarodnoga priznanja države Hrvatske. Pjesnikov se optimizam stalno izmjenjuje s tugom zbog pretrpljenih stradanja i boli. O Škrapićevoj povezanosti s Hrvatskom ipak najbolje govori posljednja kitica njegove pjesme „Doma“, u kojoj pjesnik pohodi matičnu domovinu ne samo u svoje ime nego i u ime svih svojih predaka, još od vremena preseljenja u današnju domovinu. Škrapić se afirmirao i kao pjesnik za djecu. Njegova treća zbirka Po dugoj cesti (2012.) većim dijelom sadrži izabrane pjesme iz prethodnih zbirki, ali i pjesme koje se tu prvi put objavljuju. Ivan Horvat (1940.-2002.) bio je rodom iz Židana u zapadnoj Mađarskoj. U zrelijoj se dobi počeo baviti književnim radom, najprije kao pjesnik, a poslije i kao prozaist. Pjesnikom postaje potkraj 1980-ih godina. Budući da je dio života bio katolički svećenik, većina njegovih pjesama sadrži snažnu religioznu komponentu. Dio je Horvatovih pjesmama, napisanih potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, objavljen u publikacijama Hrvata u Mađarskoj, a neke od pjesama prvi su put objavljene 1998. u Vidmarovićevoj knjizi Gradišćanskohrvatske teme II. Vidmarović je i priređivač za sada jedine pjesničke zbirke I. Horvata, koja je, pod naslovom Pjesme, objavljena 2008. Među pjesmama vjerskoga nadahnuća izdvajamo npr. pjesme posvećene papi Ivanu Pavlu Drugomu: „Bijeli Otac“ i „Nikadar“, a od povijesno-domoljubnih pjesme „Kiseg“ i „Mohač“. Horvatov je pjesnički jezik temeljen na rodnome mu židanskom čakavskom govoru. Istodobno, njegov je poetski izričaj prožet brojnim riječima preuzetim iz suvremenoga normiranoga hrvatskoga književnoga jezika. Benčić je, u opsežnoj monografiji Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, svrstao I. Horvata među pučke pisce i posvetio mu svega 20-ak redaka (usp. Benčić, 2010: 195). Takva je ocjena književnih djela I. Horvata prilično stroga, usporede li se ta djela s opusom mnogih drugih pisaca koji su u toj monografiji znatno bolje vrjednovani. Horvat zaslužuje veću pozornost i zato što njegov kratki roman Židanski dičaki jest drugi po redu roman za djecu u književnosti Hrvata u Mađarskoj, a ujedno i prvi hrvatski povijesni roman za djecu u toj državi. Možda je Horvat tako strogo ocijenjen zbog književnojezičnoga izričaja koji je mješavina mjesnoga govora i normiranoga hrvatskoga jezika, iako nipošto nije jedini književnik u polutisućljetnoj dijaspori za čiji bi se jezik to moglo reći. Matilda Bölcs (1949.) čakavska je dijalekatna pjesnikinja, rodom iz Židana u zapadnoj Mađarskoj. Pjesme počinje objavljivati sredinom 80-ih, a 1992. u Pečuhu joj je tiskana pjesnička zbirka Jantarska ciesta, koja sadrži 45 pjesama. Povjesničari književnosti koji su analizirali njezinu poeziju dali su joj vrlo visoku ocjenu (Vidmarović, Benčić, Blažetin i dr.). Benčić piše da je to zbirka kojom je M. Bölcs sagradila pjesnički „...vjerni spomenik, ne samo selu Židanu, nego nam na neki vidljiv način


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

svjedoči, dokumentira u monumentalnoj slici život, kulturu i jezik Hrvata u tom kraju. To nije samo literatura u pravom smislu riječi nego nostalgično klesanje kipa čežnje za vječnu uspomenu hrvatstva u zapadnoj Madžarskoj“ (Benčić, 2010: 271). Pjesnički joj je jezik glavninom temeljen na govoru rodnoga Židana u zapadnoj Mađarskoj, u kojem je odrasla, iz kojega potječe i u kojem živi.9 Od 1995. do 2000. bila je glavna urednica časopisa Riječ, prvoga književnoga časopisa Hrvata u Mađarskoj nakon 1945. Časopis je bio kratka vijeka. Drugu pjesničku zbirku (I)ako sloboda / Ha(bár) a szabadaság objavila je dvojezično 2006. U tu je zbirku uvrstila već objavljene pjesme i nove pjesme te prepjeve i prijevode na mađarski jezik suvremenih hrvatskih književnika iz matične domovine, tj. prijevode pjesama Ivana Slamniga i proze Stjepana Čuića. Prevela je i pjesme Mate Meršića Miloradića, preporoditelja Hrvata u polutisućljetnoj dijaspori početkom 20. stoljeća. Ta je zbirka znatno slabije estetske kvalitete u odnosu na zbirku Jantarska ciesta. Pjesnik Šandor Horvat (1959.) rodom je iz Narde u zapadnoj Mađarskoj. Piše pjesme i kratke proze na svome mjesnom arhaičnom štokavskom ikavskom govoru. Pjesme su mu elegične, sa zavičajnom tematikom, npr. „Stari zdenac“, ali nastoji biti i inovativan. Do sada nije tiskao samostalnu zbirku. Timea Horvat (1967.) podrijetlom je iz Petrova Sela u jugozapadnoj Mađarskoj, u kojem i danas rado boravi. Odnos pjesnikinje prema jeziku posebice je zanimljiv. Njezina prva zbirka Ako nisi tu (1999.) uglavnom sadrži pjesme na suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Usto se i stilom pisanja i tematikom uklapa u suvremeno hrvatsko pjesništvo, npr. pjesmom „Svakako“. Manji je broj pjesama u zbirci temeljen na nekom od idioma polutisućljetne dijaspore. Takva je npr. pjesma „Virostovanje“ (tj. bdijenje). U njezinim je lirskim crticama osobito zamjetan ponešto snažniji utjecaj dijalekatnih značajki govora njezina Petrova Sela, ali u kombinaciji s gradišćanskohrvatskim književnim idiomom. Na taj zanimljiv izbor i raspodjelu idioma Timeje Horvat upozorila je Leona Sabolek još 1996. godine: „Neodlučna je u izboru između štokavskog standarda koji je ponekad možda sputava, ali kojim piše većinu pjesama, i gradišćanskoga jezika na kojem pak piše reportaže i lirsku prozu.” (Sabolek, 1996: 291). Lirske je crtice, već prije objavljene u novinama, kao i druge novinske članake i intervjue T. Horvat sabrala u knjizi Petrovisko pero, koja je objavljena 2010. Pomurska Hrvatica iz Mađarske Jolanka Tišler (1948.) objavljuje pjesme na normiranom hrvatskome književnom jeziku, ali glavnina njenoga pjesništva pripada rodnoj joj pomurskoj kajkavštini. Pjesničku zbirku V modrini neba objavila je 1988. Tom zbirkom, ističe Blažetin, „afirmira hrvatskokajkavsku riječ pomurskih 9

Židansko prezime Berzlanović administrativnim je putem promijenjeno u Bölcs.

303


304

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

Hrvata i u umjetničkoj književnosti“. Dalje o toj zbirci piše: „Ona je objelodanjena 1988. godine, nakon duge vladavine ‘hrvatskosrpskog’ jezika i nametnutog jezičnog unitarizma (...) Knjiga V modrini neba sadrži 84 pjesme od kojih je 60 napisano na kajkavskom dijalektu, a 24 na hrvatskom jezičnom standardu. Pjesme u zbirci nisu razdvojene po jezičnom načelu, već su svrstane u četiri ciklusa“ (Blažetin, 1998: 115 i 116). Ipak, smatra Blažetin, te cikluse „treba zapravo shvatiti uvjetno“ jer „zbirka, naime, djeluje veoma koherentno i teško je naći nit koja odvaja jedan ciklus od drugoga“ (Blažetin, 1998: 117). Pjesme su ljubavnoga karaktera ili posvećene zavičaju, ali uvijek snažno prožete kontemplativnošću. Kajkavske su pjesme estetski uspjelije od standardnojezičnih. Izdvajamo izvanrednu pjesmu „Zvoni moraju dojti“. Pogovor zbirci napisao je Zvonimir Bartolić, koji je J. Tišler i njeno pjesništvo povezao s matičnom domovinom. Druga, dvojezična pjesnička zbirka J. Tišler, naslovljena V zrcalu rodice / Szivárványtökürben, objavljena je 1998. Također sadrži kajkavske dijalekatne pjesme. Blažetin zapaža kako potonja zbirka „u odnosu na njezinu prvu knjigu donosi jedan novi ciklus pod naslovom Tajne školjke” (Blažetin, 2002: 240). J. Tišler poznata je kao pjesnikinja za djecu. Piše i poetske crtice. S aspekta dijalekatne poezije zanimljiv je pjesnik Jože Mihović, rodom pomurski Hrvat, koji u drugoj polovici 70-ih godina prošloga stoljeća objavljuje pjesme u Narodnim novinama i Narodnom kalendaru, i to na pomurskoj kajkavštini (usp. Blažetin, 1998: 44). Pomurski Hrvat Josip (Joško) Vlašić (Manglin) piše na suvremenom hrvatskomu književnom jeziku, također na svomu rodnom govoru, a vrlo često mješavinom tih dvaju idioma. U časopisima Hrvata u Mađarskoj objavljuje prozne crtice i pjesme. Bolji je kao prozni pisac. Među inim, dotiče se i teme iseljavanja Hrvata iz njegova zavičaja u SAD početkom 20. stoljeća. Pjesme mu estetski nisu relevantne. Pjesnik Đuro Pavić (1940.) rodom je bošnjački Hrvat iz mađarskoga dijela Baranje. Djelomice dvojezična hrvatsko-mađarska pjesnička zbirka, zanimljiva naslova Dosta / Elég, objavljena mu je 1990. Vidmarović njegovo pjesništvo karakterizira kao „prijelaz prema najnovijim tijekovima u poeziji mađarskih Hrvata“ (Vidmarović, 1991: 111). U svojoj se postavci Vidmarović oslonio na dotadašnja istraživanja hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj iz Miloševićeva i Štekovićeva pera.10 Blažetin pak piše: „Pavićeva poezija donosi ironijski prizvuk, šalu, dosjetku, pa i igru riječima“ (Blažetin, 1998: 57). Osim poezije, Pavić piše i vrlo britke aforizme. Nastoji 10

Riječ je o tekstovima Petra Miloševića: „Posleratna književnost Hrvata i Srba u Mađarskoj“, Neven – kultura, književnost, umjetnost; prilog Narodnih novina, Budimpešta, prosinac 1982., str. 2-4 i „Posleratna književnost Hrvata i Srba u Mađarskoj“, Ogledi i kritike, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1991., str. 166-175., te Luke Štekovića „Poezija Hrvata u Mađarskoj”, Riječi, god. V., br. 3, Sisak, 1977., str. 25-50.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

pisati hrvatskim standardnim jezikom. Stjepan Blažetin (1963.) predstavlja svojevrsnu sintezu nekoliko hrvatskih subetničkih oaza u Mađarskoj, ali i matične domovine. Naime, podrijetlom je iz šokačkoga Santova, rođen i odgojen među pomurskim Hrvatima u Mađarskoj, gimnaziju je završio u Budimpešti, a studij u Zagrebu. Živi i radi u Pečuhu. Aktivno prevodi mađarske književnike na hrvatski. Među inim, prepjevao je pjesme mađarskoga pjesnika Miklósa Radnótija. Zbirku tih prepjeva, naslovljenu Neskladnom vremenu usprkos, objavio je 1998. Prvu samostalnu pjesničku zbirku Porcija besmisla objavljuje 2003. Blažetin sin također ide u red pjesnika koji su se u poeziji osvrnuli na Domovinski rat u Hrvatskoj. Na osebujan pjesnički način antiratni prosvjed izrazio je pjesmom „Croatia 1991.“ Pjesma naslovljena „supatnicima“ jedna je od pjesama kojom se Blažetin sin pridružuje drugim hrvatskim pjesnicima u Mađarskoj, koji su pisali o izumiranju hrvatskoga jezika u njihovoj manjinskoj zajednici. Osobito je u Blažetinovoj pjesničkoj zbirci dojmljiv ciklus pjesama u kojemu je sabrao pjesme posvećene pokojnomu ocu: „oproštaj“, „jama“, „the sound of silence“, „u tvojim očima“. U pogovoru zbirci Porcija besmisla, naslovljenom „Porcija pomaka“, urednik zbirke, pomurski Hrvat iz Mađarske Stjepan Lukač, piše: „Buduća povijest književnosti mađarskih Hrvata devedesete će označiti kao desetljeće koje nije ostavilo za sobom ništa posebno: nije se pojavila na literarnoj sceni nova generacija, nismo dobili novog književnika, nije bilo objelodanjeno spomena vrijedno djelo“ (Lukač, 2003: 81). U tom kontekstu Lukač postavlja pitanje: „Da li se može uopće govoriti o postmoderni u našoj književnosti?“, te sam odgovara kako je „Blažetinova pjesnička zbirka jasan znak našeg ponešto zakašnjelog, ali i definitivnog ulaženja u najnovije književnopovijesno razdoblje“ (Lukač, 2003: 82). Lukač također upozorava na to da pojedine Blažetinove pjesme podsjećaju i korespondiraju s pjesništvom u matičnoj domovini, npr. pjesma „u tvojim očima“ s „Ubili su ga ciglama“ Ivana Slamniga, ili pak pjesma „razbijam pločnik“ s poezijom Dragutina Tadijanovića. Svoje pjesme, kao i ostala djela, Blažetin sin piše na normiranom suvremenomu hrvatskom književnom jeziku. Osim kao pjesnik i prevoditelj, Blažetin sin važan je kao povjesničar književnosti Hrvata u Mađarskoj i antologičar. Svoju antologiju hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj od 1945. do 2000. nazvao je Rasuto biserje. Prvo izdanje antologije Rasuto biserje objelodanjeno je 2002. Naslov Rasuto biserje vrlo je prikladan za pjesničko stvaralaštvo hrvatske manjine u Mađarskoj koja, u više ili manje kompaktnim oazama, živi i djeluje rasuta po prostranom području od najzapadnijih dijelova Mađarske sve do Bačke. Naslov knjige simboličan je. S jedne je strane jasna usporedba s rasutom bašćinom u prvomu hrvatskom romanu Planine Petra Zoranića11. Upravo su te strašne 11

Podsjetimo se da je Zoranić Planine napisao 1536., a tiskane su 1569. u Mletcima, vjerojatno

305


306

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

najezde Turaka i rasuće hrvatskoga naroda o kojemu Zoranić piše izazvale toliku brojnost Hrvata u dijaspori, ne samo u Zoranićevu 16. stoljeću nego i kasnije. S druge strane, poput Balinta Vujkova, koji je knjigu sabranih narodnih pripovijedaka Hrvata iz Mađarske, Rumunjske, Austrije i Slovačke objavio 1971. pod naslovom Cvjetovi mećave (jer je mećava povijesti, povijesno nevrijeme, mnoge grane hrvatskoga stabla, bilo prostornom udaljenošću bilo prisilnim administrativnim granicama, odvojilo od matičnoga debla ili pak od susjednih sunarodnjaka u dijaspori, a u takvim su nezahvalnim okolnostima te grane procvjetale, a cvjetovi na tim granama duhovna su i kulturna dobra raseljenoga naroda po tim oazama i hrvatskim otocima u panonskome moru) – tako je i Blažetin skupljao hrvatsko pjesničko biserje rasuto na tlu države Mađarske. Blažetin sin priredio je i antologiju hrvatske dječje poezije u Mađarskoj od 1945. do 2010., naslovljenu Sjajna igra (2010.). U tu je antologiju uvrstio 3 pjesnikinje (Vargaj, Šarac, Tišler) i petoricu pjesnika (Šinković, Dekić, Škrapić, Blažetin otac, Šimara Pužarov). Antologija nosi naslov istoimene Šimarine pjesme za djecu, koja je također uvrštena u tu knjigu. Šimarina pjesma sigurno nije najbolja pjesma u antologiji, ali joj je naslov nedvojbeno vrlo prikladan za takav tip knjige. O samoj pojavnosti književnosti za djecu među Hrvatima u Mađarskoj Blažetin piše: „Prve tekstove iz dječje književnosti (književnosti uopće) Hrvata u Mađarskoj trebamo tražiti na stranicama novina i kalendara jer su praktično sve do 70-ih godina bili jedina mogućnost za objelodanjivanje književnih ostvarenja... Kao i ostala, tako je i dječja poezija prigodničarskog karaktera sa snažno izraženom pedagoškom tendencijom“ (Blažetin, 2010: 117). Općenito zaključuje da je u književnosti za djecu Hrvata u Mađarskoj „...još uvijek nerijetko nazočna jasno izražena pedagoška tendencija“, ali da ipak „sve veću ulogu dobiva igra, mašta i fantastika. (...) Na taj način dječja književnost Hrvata u Mađarskoj se osuvremenjuje i približava hrvatskoj dječjoj književnosti, ponajviše u poeziji, ali i u ostalim žanrovima“ (Blažetin, 2010: 127). Posebice valja spomenuti književne časopise u afirmaciji pjesništva Hrvata u Mađarskoj. Kao što je u drugoj polovici 90-ih godina prošloga stoljeća važnu ulogu za hrvatske književnike u Mađarskoj imao časopis Riječ, tako su se od 2002. mnogi hrvatski književnici u Mađarskoj svojim djelima, pa tako i pjesmama, predstavljali čitateljskoj publici u periodičniku Pogledi, s podnaslovom Časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj. Tu su priliku imali idućih nekoliko godina, najprije pod uredništvom Đure Frankovića, a zatim kraće vrijeme Stjepana Blažetina. Posljednjih godina prvoga desetljeća trećega tisućljeća tu je ulogu, barem donekle, pokušao preuzeti časopis Pečuški horizont, pod uredništvom Đure Frankovića, ali je poslije njegove smrti.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

bio kratkoga daha. Općenito je lako zapaziti kako književnoj sceni Hrvata u Mađarskoj jako nedostaje kvalitetan književni časopis koji bi redovito izlazio tijekom dužega razdoblja. Ovim pregledom nisu obuhvaćeni svi hrvatski spisatelji i spisateljice u Mađarskoj, ali oni značajniji su više ili manje opširno predstavljeni, a spomenut je i veći broj ostalih.

Izbor iz literature: Benčić, Nikola (1998.): Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća do 1921., Zagreb. Benčić, Nikola (2010.): Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, Drugo izdanje, Trajštof. Blažetin, Stjepan (1998.): Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas, Matica hrvatska, Osijek. Blažetin, Stjepan (2002.): „Pregled književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas“, u: Rasuto biserje. Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000., prir. Stjepan Blažetin, Pečuh, str. 229-241. Blažetin, Stjepan (2010.): „Dječja književnost Hrvata u Mađarskoj od 1945. do danas“, u: Sjajna igra. Antologija hrvatske dječje poezije u Mađarskoj 1945.- 2010., prir. Stjepan Blažetin, Pečuh, str. 117-127. Evetović, Matija (2010.): Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, prir. Milovan Miković, NIU Hrvatska riječ, Subotica. Filaković, Stipan (2001.): „20. obljetnica smrti pjesnikinje Roze Vidaković“, Panonski ljetopis 2001., Pinkovac/Güttenbach, str. 112. Lončarević, Juraj (1978.): „Josip Gujaš-Džuretin – najveći pjesnik Hrvata u Mađarskoj“, Crkva u svijetu, god. XIII., br. 1, Split, str. 83-87. Lukač, Stjepan (2003.): „Porcija pomaka“, u: Stjepan Blažetin, Porcija besmisla, Pečuh, str. 81-83. Sabolek, Leona (1996.): „Lirika Timee Horvat“, Panonska ljetna knjiga 1996., Güttenbach / Pinkovac, str. 291. Sekulić, Ante (1994.): Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918., Zagreb. Sekulić, Ante (1996.): Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb. Vidmarović, Đuro (1978.): „Pjevat ćemo svoju pjesmu. Sjećanje na dra Josipa GujašaDžuretina, profesora Hrvatskosrpske gimnazije u Budimpešti, pjesnika i borca

307


308

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

za vitalnost hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj“, Školske novine, br. 1-2, Zagreb, str. 25. Vidmarović, Đuro (1979.): „Dva naša pjesnika u Mađarskoj: Stipan Blažetin i Josip Gujaš-Džuretin“, Susreti, br. 22-23, Umag, str. 33-34. Vidmarović, Đuro (1991.): Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. Vidmarović, Đuro (1992.): „Rodoljubivost kao sastavni dio suvremenog pjesništva Hrvata u susjednim državama“, Hrvatski iseljenički zbornik 1992., Zagreb, str. 132-159. Vidmarović, Đuro (1998.): Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, Split. Vulić, Sanja (1998.): „Književno djelo Ivana Petreša“, Marulić, god. XXXIV., br. 1, Zagreb, str. 123-127. Vulić, Sanja (2001.): „O književnom djelu i jeziku Miše Jelića“, Osvit, br. 3-4, Mostar, str. 131-149. Vulić, Sanja (2001.): „O jeziku i o književnim djelima pisaca rođenih u Santovu u 19. stoljeću“, Marulić, god. XXXIV., br. 4, Zagreb, str. 767-769. Vulić, Sanja (2001.): „Izabrane pjesme Đuse Šimare-Pužarova: Đuso Šimara-Pužarov, Još uvijek snivam – izabrane pjesme, Frankovics és Társa Kiadói BT, Pečuh, 2001.“, Kolo, god. XI., br. 4, Zagreb, str. 543-544. Vulić, Sanja (2002.): „Književnik i znanstvenik Ivan Horvat“, Marulić, god. XXXV., br. 4, Zagreb, str. 704-707. Vulić, Sanja (2004.): „Odnos dijalekatne i nedijalekatne književnosti u Bačkoj i na gradišćanskohrvatskom govornom području, Republika, god. LX., br. 4, Zagreb, str. 89-99. Vulić, Sanja (2005.): „Bunjevačkohrvatski pisac Antun Karagić i njegovo djelo u kontekstu hrvatske književnosti u Bačkoj, Nova Istra, god. X., sv. XXX., br. 2, Pula, str. 165-171. Vulić, Sanja (2008.): „Hrvatski integralizam gradišćanskohrvatskih pjesnika u Mađarskoj“, Pečuški horizont / Pécsi horizont, sv. 2., Pečuh, str. 97-102. Vulić, Sanja (2009.): Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj, NIU Hrvatska riječ – Matica hrvatska Ogranak Subotica, Subotica. Vulić, Sanja (2009.): „Poezija nezadovoljstva Đuse Šimare Pužarova“, Klasje naših ravni, god. XIV., br. 11-12, Subotica, str. 65-67. Vulić, Sanja (2009.): „O jeziku književnih djela Matije Kovačića“, Pečuški horizont / Pécsi horizont, sv. 3., Pečuh, str. 83-85. Vulić, Sanja (2010.): „O jeziku i književnom djelu Antona Slavića“, IX. međunarodni kroatistički znanstveni skup. Zbornik radova, ur. Stjepan Blažetin, Pečuh, str. 285296. Vulić, Sanja (2011.): „Lirika Hrvata u Mađarskoj i Rumunjskoj”, Dani Balinta Vujkova.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Zbornik radova sa znanstvenih skupova 2006.-2010., Subotica, str. 189-235. Vulić, Sanja (2013.): „Jezik hrvatske književnosti u autohtonim zajednicama u Srednjoj Europi“, Zbornik „Mali jezici bogato književno stvaralaštvo“, ur. Marija Belošević, Hrvatski esperantski savez, Zagreb, str. 6-21.

309


310

Sanja VULIĆ, Zagreb

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SLOVAČKOJ I MORAVSKOJ

„Od 16. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Novom Selu kontinuirano živjeli i bili znatno većinsko stanovništvo toga mjesta. Međutim, nakon Drugoga svjetskog rata, Novo Selo, koje se nalazi sjeverozapadno od glavnoga grada Bratislave, administrativno je pripojeno tomu gradu, iako prostor između Novoga Sela i Bratislave nemalim dijelom nije naseljen. Umjesto da se gradi na praznomu prostoru, u samom Novom Selu počinju se graditi goleme stambene zgrade kako bi se promijenio omjer stanovništva. Zbog toga je vrlo brzo oko tisuću novoselskih Hrvata postalo manjina u svome selu, koje je postalo naselje s oko pet tisuća stanovnika. Već potkraj 20. stoljeća, nakon daljnjega naseljavanja slovačkoga stanovništva u novoizgrađene goleme stambene zgrade, novoselski su Hrvati neznatna manjina u sklopu sedamnaest tisuća stanovnika toga naselja. Našavši se u tako nezahvalnom položaju, Hrvati su se počeli ubrzano asimilirati i zaboravljati svoj govor, običaje i način života...“

Uvod Zanemarimo li pojedinačna naseljavanja, možemo reći da su se Hrvati na teritorij današnje zapadne Slovačke doseljavali tijekom triju velikih migracijskih valova u 16. stoljeću. Iseljavali su se iz središnje Hrvatske. Prvi se migracijski val dogodio 40-ih godina toga stoljeća, a jedno od prvih hrvatskih naselja bila je (Zagorska) Bistrica. Drugi se migracijski val zbio početkom 50-ih godina, a treći na prijelazu iz šestoga u sedmo desetljeće 16. stoljeća. Nakon prvoga i drugoga migracijskoga vala, nastaju kompaktna hrvatska naselja u slovačkom Zagorju, i to: Borinka, Mast, Novo Selo,


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Devin, Lamoč, a dijelom se naseljava i područje Malih Karpata. Usto, Hrvati se u slovačkom Zagorju znatnim dijelom naseljavaju u već postojeća, ali nakon turskih pustošenja ispražnjena sela kao što su Visoka (na Moravi), Lozorno, Zohor, Lab, Gajeri, ali i utemeljuju nova naselja kao npr. Mast i Dubravu te god. 1548. Borinku. Također su se naseljavali i u grad Stupavu koji se u međuvremenu proširio i na selo Mast. U drugoj polovici 16. stoljeća Hrvati dolaze u sela Marianku i Uhorsku Ves te u gradić Senicu. Ima ih i u gradu Skalici, a hrvatski utemeljeni Mokri Gaj poslije je po njima čak bio prozvan Charwaty. U slovačkome Podunavlju u 16. stoljeću osnivaju Lamoč koji se po njima još zvao Krabatendorf, odnosno Chorvátska Ves. Znatan broj Hrvata živi i u obližnjemu gradskome središtu Požunu (Bratislavi)1 te u Praći, Malom Bielom i Čunovu, itd. Ukratko, na kraju trećega migracijskoga vala u Požunskoj i Nitranskoj županiji bilo je više od 60 hrvatskih naselja. Nažalost, ta su brojna hrvatska naselja vrlo brzo asimilirana, većina njih već u 16. stoljeću, a zatim i u 17. (npr. Mokri Gaj je danas dio grada Skalice, bez ikakva hrvatskoga traga, zatim Devin itd.). Preostala malobrojna hrvatska naselja poslovačena su u 18. stoljeću (npr. Šarfija i Mast). Lamoč i Velike Šenkvice prestali su biti hrvatska naselja tijekom 19. stoljeća. Ipak valja napomenuti da su posljednji potomci hrvatskih doseljenika u Lamoču, koji su još govorili hrvatski, živjeli još 20-ih godina 20. stoljeća. Danas Hrvati u Slovačkoj žive još samo u četirima naseljima. To su: Novo Selo (Devínska Nová Ves), Jandrof ( Jarovce), Čunovo i Hrvatski Grob (Chorvázsky Grob). Svi su čakavci, pa tako i Hrvati u Hrvatskome Grobu, iako rabe zamjenicu kaj, koja pokazuje da su podrijetlom sa stare čakavsko-kajkavske granice na liniji Karlovac – Kostajnica, južno od koje je bilo kompaktno hrvatsko čakavsko područje, kao što je i čitava središnja Hrvatska u to doba bila isključivo čakavska. O svima četirima do danas preostalim hrvatskim naseljima u Slovačkoj objavljeni su brojni radovi i monografije, povijesne, etnografske i interdisciplinarne, ali samo u Novom Selu nalazimo autore koji na hrvatskomu pišu neku vrstu književnih djela. Hrvatska književnost u Novom Selu u Slovačkoj Prva pjesnička zbirka koja je u Slovačkoj objavljena na hrvatskome jeziku nosi naslov Ča dan donesie (1997.), a autor je Viliam Pokorny (Novo Selo, 1929.), obiteljskoga nadimka Tica. Zbirka sadrži 50 pjesama, a među njima su najuspjelije pjesme distihovi. Obično se odnose na neke opće životne istine ili su poučnoga karaktera, npr. pjesma dvostih „Sudac“ (Za lakomiju drugih rad sudi / ze svojega ti ništ ne ponudi), ili „Skromno i neskromno“ (Skromno se drži to ča je važno / Zač sakuč grmi to 1

U normiranomu hrvatskom književnom jeziku ime Požun rabi se isključivo u vremenskom kontekstu prije raspada Austro-Ugarske Monarhije. Inače se za taj grad rabi ime Bratislava.

311


312

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

ča je lažno?). Mnoge od njih modificirane su pučke poslovice, npr. pjesma „Nebud nezahvalan“ (Kad ti je ča v krilo palo / nekaj2 reć da je ti malo), u značenju „nemoj reći da ti je malo“, ili pak pjesma „Pokušienje“ u značenju „Iskušenje“ (Sakoga z nas pritieže / ča je z pakliene vieže3). Pokorny je takve autorske dvostihe počeo pisati nakon svojih brojnih etnografskih istraživanja hrvatske zajednice u Novom Selu, a u sklopu istraživanja popisivao je i novoselske poslovice i izreke, pa je 1991. objavio zbirku tih poslovica i izreka pod naslovom Rič tr drivo4. U zbirci Ča dan donesie mnoge su pjesme pune nostalgije za tradicionalnim načinom života u Novom Selu, kao npr. pjesma „Čuj vetrić tiho šumi“: Posluhni, kad koračaš v novosielskom puolji... To se vietar muoli diedovske molitve ne zipunjenje5 ... Posluhni hrabru jačku kuoj je ritmus tukla žuljevita ruka kad je neumorno guoru krčila. Čuj, vetrić tiho šumi da tvuoj dibuok kuoren zato ni premuoren da ga ljubav čuva, da ga znuoj poljiva. Među pjesmama ima i šaljivo intoniranih, npr. pjesma „Died“: Bit star je dar.

2 3 4 5

Tumač dijalekatnih riječi: iperativ nekaj = nemoj. Tumač riječi: vieža = kuhinja. Tumač riječi: tr = i; drivo = drvo. Tumač riječi: ne zipunjen = neispunjen; jačka = pjesma.


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

Ja b’ volil ta dar drugomu dat tr zostat par liet oš dalje mlad. Poučno-šaljiva je npr. pjesma „Ne zabi brojit!“: Prva kupica je kod6 suzica Druga je kod ranja rosa Trieta kod divuojka bosa Čerta je slaja mieda Pieta pit ur prestat ne da Šiesta v ljudi vraga budi Siedma se ti teško bruoji Uosma ur nagnuta stoji Devieta kod suza scuri Po desietoj se ti škuri Z jedinajste nimaš hasne Dvanajsta ti ruozum zgasne Trinajsta ziganja s hiže Kušneš tla – a pas te liže. Godine 1999., kao dar za 70. rođendan, Pokornomu je objavljena knjiga Novosielski kipci, koja sadrži dva etnografska scenska teksta. Prvi, naslovljen Lučenje regrutov, prikazuje oproštaj novoselskih regruta prije odlaska na odsluženje vojnoga roka, i to prema običajima kakvi su se njegovali u Novom Selu početkom 20. stoljeća. Drugi je scenski tekst nazvan Novosielski pir, a prikazuje nekadašnje tradicionalno novoselsko ugovaranje ženidbe, kao i samu svadbu. Od 16. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Novom Selu kontinuirano živjeli i bili znatno većinsko stanovništvo toga mjesta. Međutim, nakon Drugoga svjetskog rata, Novo Selo, koje se nalazi sjeverozapadno od glavnoga grada Bratislave, administrativno je pripojeno tomu gradu, iako prostor između Novoga Sela i Bratislave nemalim dijelom nije naseljen. Umjesto da se gradi na praznomu prostoru, u samom Novom Selu počinju se graditi goleme stambene zgrade kako bi se promijenio omjer stanovništva. Zbog toga je vrlo brzo oko tisuću novoselskih Hrvata postalo manjina u svome selu, koje je postalo naselje s oko pet tisuća stanov6

Tumač riječi: kod = kao; ur = već; ruozum = razum; 3. os. jd. pz. ziganja = izgoni.

313


314

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

nika. Već potkraj 20. stoljeća, nakon daljnjega naseljavanja slovačkoga stanovništva u novoizgrađene goleme stambene zgrade, novoselski su Hrvati neznatna manjina u sklopu sedamnaest tisuća stanovnika toga naselja. Našavši se u tako nezahvalnom položaju, Hrvati su se počeli ubrzano asimilirati i zaboravljati svoj govor, običaje i način života. Asimilacija je barem u maloj mjeri usporena tek u posljednjemu desetljeću 20. stoljeća, kada su se, među inim, jednome mjesečno održavali horvatski četrtki, na kojima su se novoselski Hrvati prisjećali nekadanjih običaja i hrvatske prošlosti svoga sela. Njihova je pripovijedanja bilježio Viliam Pokorny. Posebice je izdvojio šaljiva pripovijedanja, pa je godine 2006. objavio zbirku humoreski na novoselskoj čakavštini, naslovljenu Nuovo Selo se smije. Iz tih pučkih humoreski čitatelj saznaje kako su živjeli, čemu su se smijali i veselili stric7 Anton, teta Agnješka, stric Frančiš, died Vinci, stric Pavko i drugi akteri šaljivih zgoda. Još jedan pisac koji je bio rodom iz toga mjesta je Rudolf Sloboda (Novo Selo, 1938.-1995.). Sloboda je uglavnom pisao na slovačkome jeziku. Godine 1988. objavio je na slovačkomu roman Pokus o autoportrét, u kojemu se dotiče i sudbine Hrvatâ u Slovačkoj. Među rijetkim kratkim Slobodinim proznim djelima na hrvatskomu jeziku izdvajam crticu Dani radosti kao uspjelu psihološku prozu o mladiću Ondreju koji se želi oženiti, ali nema hrabrosti za izravne kontakte, nego putem pisama pokušava uspostaviti vezu s djevojkom koju ne poznaje, a koju mu je preporučio njezin stric. Sloboda piše: „Bojao se je novoga života s nepoznatom ženom, a pred svim se je sramovao, da si na tako starovjeran način išće divojku. No, bilo kako bilo, cijeli čas je prebavio sanjarenjem i razmišljanjem. Najveć, naravno, je njegova fantazija imala posla s modeliranjem Emilijina tijela. Nije znao, je li tanka ili tusta, je li visoka ili mala (...) A najgorje je bilo, da nikoga nije imao, s kim bi bio mogao razgovarati o svojoj zanimljivoj zaljubljenosti.“ Treći hrvatski pisac koji je rodom iz Novoga Sela jest Juro Balaž (Novo Selo, 1951.). Premda od mladosti piše pjesme, objavljivanje prve zbirke čekao je jako dugo. Njegova pjesnička zbirka, simboličkoga naslova Vráťanje domuom8 još je 2002. bila u potpunosti spremna za tisak, ali je stjecanjem nepovoljnih okolnosti objavljena tek 2013. Balažev se pjesnički jezik u stanovitoj mjeri razlikuje od pjesničkoga jezika Pokornoga, koji u svojim pjesmama svjesno nastoji što je više moguće očuvati jezičnu čistoću i autohtonost staroga hrvatskoga novoselskoga izričaja. U tom nastojanju izbjegava slovakizme što je više moguće. Za razliku od toga pjesnika, Juro Baláž ne 7 8

Riječju stric oslovljavali su se svi odrasli muškarci u selu, osim svećenika, učitelja ili liječnika (ukoliko ga je bilo). Vraćanje doma.


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

teži takovu dotjerivanju svoga pjesničkoga jezika, nego piše spontano, onako kako Novoselci danas govore. Zato njegov pjesnički jezik obiluje slovakizmima, starim germanizmina i brojnim lokalnim izrazima, pa je malo teže razumljiv Hrvatima izvan Slovačke. Osim nostalgičnih pjesama o Novom Selu njegova djetinjstva i mladosti i pejzažnih zavičajnih pjesama, Balaž je osobito sklon pjesmama sličnim pučkim zagonetkama. Takva je npr. pjesma „Koza“: Ima ruoge, ni to vrag Ima hupe, ni to drak.9 Pošmieka si na agacovoj kitici Domuom skoki – skok po grbici. Zagonetka je i pjesma „Da bi?“: Ima to neg10 jedno uho, ale aj tuo konc gluho Sranja riedko, sranja guštie duhu neg po mrvu puštie Dajča se mi v glavi kotulja Míslim, da je to – črepulja. Balažu je vrlo omiljela i kulinarska tematika, pa su neke pjesme recepti u stihu, npr. pjesma „Jajcuova“: Jajcuovi rizanci? to je lahko dielo. Rezneš jajce v panvicu11, žuto, lebo bielo A pod jajce masti suzu, pak se buolje fužu. Zelene šalatie za puol vajdlina V noťi na vieži luft vrídan cajzlina. 9 10

11

Tumač riječi: drak = zmaj; agacova kitica = bagremova grančica s cvjetovima. Tumač riječi: neg = samo; ale aj tuo konc = ali i to potpuno; sranja riedko, sranja guštie = skriva ono što je rijetko i ono što je gušće; duhu neg po mrvu puštie = samo pomalo otpušta miris; dajča mi se po glavi kotulja = nešto mi se vrti po glavi (tj. u mislima); črepulja = poklopac. Tumač riječi: panvica = tavica; 3. os. jd. pz. fužu = kližu; cajzlin = tekunica (vrsta glodavca).

315


316

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

Osobito su simpatične šaljive pjesme, kao npr. kratka pjesma „Posuda“12: “Posud, bratac, stovicu.” “Neg pedesietku imam čluoviče muoj tužan.” “Ne valja. Dáj ju simo a oš pedesiet ťeš mi ostat dužan.” Pjesme Jure Balaža sadrže brojna lokalna zemljopisna imena, a također imena i nadimke njegovih poznanika iz prošlosti i sadašnjosti, pa su s toga aspekta Novoselcima jako važne kao svojevrsni jezični spomenik. Naravno, ni djela Pokornoga ni djela Balaževa nemaju veće književne vrijednosti, ali su u okviru manjinske zajednice Hrvata u Slovačkoj, osobito Hrvata u Novom Selu, iznimno važna kao pokazatelj njihove višestoljetne opstojnosti, jezika, kulture, običaja, identiteta. Proplamsaj hrvatske književnosti u Slovačkoj Za sada najmlađi hrvatski književnik u Slovačkoj, Petar Tažky (Bratislava, 1968.), u mnogočem se razlikuje od do sada spomenutih autora. Kao prvo nije Novoselac. Premda mu je otac ugledni slovački književnik i političar Ladislav Tažky, Petar se smatra i Hrvatom jer po majci potječe iz Lamoča. Selo Lamoč bilo je najstarije hrvatsko naselje na teritoriju zapadne Slovačke u koje su se u 16. stoljeću naselili Hrvati. U to doba Lamoč pripada skupini potpuno hrvatskih sela u okolici Požuna. Nakon Drugoga svjetskoga rata, Lamoč je administrativno pripojen Bratislavi te je tako postao tek jedna od gradskih četvrti u sjeverozapadnom dijelu toga grada, s golemim stambenim zgradama i novodoseljenim stanovništvom koje praktički ništa ne zna o hrvatskoj povijesti svoga naselja. Nakon što se na taj način u Lamoč naselilo više tisuća slovačkih obitelji, Hrvati su postali neznatna manjina u svome selu, pa je Lamoč uskoro potpuno poslovačen. Među posljednjim govornicima hrvatskoga jezika, koji su živjeli u Lamoču prije preobrazbe toga naselja u stambenu četvrt velikoga grada, bila je i baka po majci Petra Tažkoga. Ta je baka, nakon udaje svoje kćeri, živjela zajedno s obitelji Tažky u Bratislavi i odigrala veliku ulogu u odgoju svoga unuka Petra. Ona ga je naučila govoriti hrvatski. Tažky je kasnije dobro ovladao književnim idiomom uobičajenim među Hrvatima u austrijskome Gradišću, na kojemu piše svoja književna djela, iako je u Bratislavi završio studij slavistike, gdje je učio i suvremeni hrvatski standardni jezik. Za taj je 12

Posudba.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

njegov izbor presudan bio susret s hrvatskim književnikom iz austrijskoga Gradišća Juricom Čenarom. Tažky je ubrzo svladao književni idiom Hrvatâ u Gradišću i počeo na tome idiomu pisati najprije pjesme, a zatim prozu. Pjesme su mu programatskoga značaja. Pjesnik Tažky progovara o svojoj skrbi za očuvanje materinskoga hrvatskoga jezika, npr. u prvoj kitici pjesme „Ča me pitaju“: Oči mi metaju13, zač toliko brimen na ramena zimljem, mer ja ih imam dost ča djelat kad vidim, kako friško gine jezik moje majke i naša narodnost. Već 1992., tj. samo tri godine nakon susreta s J. Čenarom, Tažky objavljuje u Novom glasu, časopisu Hrvatskoga akademskoga kluba u Beču, proznu crticu „Pripetenje“. Tom je kratkom prozom tek počeo izgrađivati svoj pripovjedački stil. Godinu dana nakon prvoga objavljivanja crtice „Pripetenje“, tj. 1993., Tažky u Kalendaru Gradišće objavljuje tri priče: „Orao ki nije doletio“, „Kruh“ i „Devetnaest ljet“. Ta je godina u književnom pogledu bila Tažkomu vrlo značajna jer je za pripovijetku Ferije na Dobrom Polju u austrijskom Gradišću dobio drugu nagradu na književnom natjecanju „Ignac Horvat”. Spomenuta je pripovijetka objavljena u Gradišću 1995. kao posebna knjižica. U toj prozi Tažky, metodom naivnoga, bezazlenoga pripovjedača u ich-formi, a to je mlada sedamnaestogodišnja djevojka, pristupa vrlo ozbiljnoj i tragičnoj temi nasilnoga iseljavanja južnomoravskih Hrvata iz njihovih bogatih sela godine 1948., kada im je oduzeta sva imovina. Glavni lik pripovijetke, sedamnaestogodišnja Heidi, rođena je i odrasla u Beču, a s roditeljima je od rođenja razgovarala samo njemačkim jezikom. Premda su joj oboje roditelja Hrvati, da nije bilo njezine bake Reze, ne bi ni znala da je zapravo Hrvatica i da potječe iz Dobroga Polja, jednoga od nekadašnjih triju hrvatskih sela u južnoj Moravskoj. Ideju za tu pripovijetku Tažky je dobio dok je kao vojni obveznik služio u Češkoj (prije državnoga razgraničenja Češke i Slovačke). Tažky, kroz Heidina usta, upoznaje čitatelje s tim nasilno iseljenim hrvatskim selom: Baba Reza je ishadjala iz Dobroga Polja, ali Dobré Polje već ne postoji. Na karti morate iskati ili Dobre Pole ili, ako je karta nimška, Guttenfelt. Ali za me ter babu Rezu je to svenek14 bilo nek Dobro Polje. Dobro Polje se nahadja u južnoj Moravskoj. Ali to opet nije tako jednostavno, ar ni Moravska ne posto13 14

Tumač riječi: oči metatati = prigovarati; brime = breme; friško = brzo. Tumač riječi: svenek = uvijek; dugovanje = stvar, stvari; pratež = odjeća; pokidob = budući da; uredba = red; utrnjak = ručnik; kade = gdje, stan = kuća; lapat = njiva; blago = domaće životinje; cimitor = groblje.

317


318

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

ji, barem na karti ne. Na karti piše Češka Republika. Rođena Bečanka Heidi obično prešućuje da je zapravo Hrvatica pa priznaje: mrvu se pred Nimci i sramim svojega hrvatskoga porijekla. Ipak, shvativši koliko njezinoj baki znači hrvatstvo, počela je malo ozbiljnije o tomu razmišljati kad je čula kako baka prigovara svomu sinu (tj. Heidinu ocu): Baba Reza je kričala: „Barem Heidi si mogao naučiti ča po hrvatsku!“ Onda sam zapravo prvi put uptila, da babu Rezu jako trapi, da jâ, Heidi Petrovits, nje unuka, ne znam ništ hrvatski. Uskoro, prateći sudbinu bake Reze, pripovjedač otvorenije progovara o tragediji moravskih Hrvata: 1948. ljeta su morali svi Hrvati iz Moravske napustiti svoja rodna sela, svoje stane i stara ognjišća. Baba Reza je ončas imala jur 38 ljet i troje dice. Polag odredbov si nije smila ništa zeti iz stana, samo osobno dugovanje, hranu, pratež ter postole. Svega skupa nije smilo biti već od 60 kilogramov. Uz ovo još ručnu prtljagu s dva pute po 10 kilogramov. Pokidob je baba Reza imala ončas troje male dice, od njih jednu divičicu još u zipki, nije smila zeti skoro ništ drugoga, da ne bi prekoraknula limit. Stan je morala ostaviti u najboljoj uredbi, sve na svojem mjestu: stole, stolce, zastore, umivaonike, lampe, ubruse, utrnjake, plahte, postelje, vankuše, tepihe... Baba Reza je imala i nešto pinez. Sve ove pineze je pri transportu dala jednomu žandaru, da bi joj doslobodio zeti barem ov jedan jedini fotelj sa sobom. I tako je baba Reza živila u Beču već nego četrdeset ljet s ovim jednim spominkom na Dobro Polje, kade je ostavila sve: stan, vrt, lapte, blago, svoju mladost i muža na cimitoru. Nakon prisilnoga iseljenja i raseljenja, Dobropoljci koji su živjeli u Austriji običavali su se nekoliko puta godišnje, o većim blagdanima, ponovno zajedno okupiti i razgovarati svojim jezikom. To je također opisano preko lika bake Reze: Na velike svetke, kot na Vazam, Božić, Tijelovu i još neke druge, je putovala u Dolnju Austriju, da bi pohodila svoju rodbinu ter znance. Tako je tri ili četirikrat u ljetu putovala. Na taj bi se način opet strefili „Gutfieljci“ i mogli se mrvu pominati po hrvatsku. Kroz Heidina razmišljanja Tažky podsjeća i na zatiranje hrvatske sastavnice iz imena pojedinih sela u Donjoj Austriji: Mi smo prominili Kroatisch Wagram na Wagram an der Donau, ali Deutsch Wagram smo ostavili. Na isti način progovara i o odnosu koji su dobropoljski Hrvati imali prema svomu rodnomu selu i uspoređuje ga s odnosom onih koji su 1948. jednostavno preuzeli njihove kuće, imanja i sve njihove stvari: Dobro Polje Václava Šindelke15 je muslavo i neuredno selo. Dobro Polje babe Reze je bilo čisto i zizma uredno selo. U vrlo negostoljubivu okružju sadašnjega Dobroga Polja, samo je stari župnik pružio Heidi gostoprimstvo, iako je bio svjestan da bi zbog toga mogao imati velikih neugodnosti: A stoprv16 kad bi znali, da si ti zapravo stara Dobropoljka, onda bi mi 15 16

Taj lik u prozi predstavnik je sadašnjih dobropoljskih Čeha koji ne žele ni čuti za nekadašnje stanovnike i vlasnike svih dobropoljskih nekretnina – Hrvate. Tumač riječi: stoprv = upravo, tek; farof = župni dvor; potvarati = sumnjičiti, optuživati; šmugljati


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

zapalili farof, kaže župnik. U Dobrom je Polju jedva pronašla hrvatski trag pa pripovijeda: ...našla sam na rubu sela jedan stan. Na ovom stanu je nad vrati stao natpis: Rudi Kulašić, 1878. ljeta. Konačno! Konačno bar jedan natpis! Nije taj natpis smjela fotografirati jer su stanovnici Dobroga Polja bili svjesni da žive u otetim kućama i na otetim imanjima te ne žele da potomci dobropoljskih Hrvata zatraže povrat svojih nekretnina. U Novoj Preravi našla je dobro očuvan hrvatski grob na seoskom groblju: Na cimitoru su me gospodin farnik upozorili na križ s hrvatskim natpisom. Odlučivši ga fotografirati, sarkastično razmišlja: Ufam se da me Čehi nećedu potvarati da kanim ukrasti križ i šmugljati ga u Austriju. Stari župnik, Heidin domaćin, svjestan cijele situacije, zaključuje: Poglej, kćerka, ča se je nek stalo s ovimi hrvatskimi seli. Frielištof, Nova Prerava, Dobre Polje, cvatuća sela, rožice u našem lipom moravskom vrtu. Ča se je nek stalo? Došljaki, ki su se nastanili u stane Hrvatov i Nimac, nisu nigdar imali one prave materinske ljubavi k svojemu selu. Sve su zanemarili: zgrade, ulice, crikvu, cimitor. Tako je Tažky, u pripovijetki Ferije na Dobrom Polju, otvoreno progovorio o jednoj manjinskoj temi te o temi o nepovrjedivosti privatnoga vlasništva, što je niz desetljeća bila tabu-tema. Nepravda načinjena moravskim Hrvatima nikada nije ispravljena, ni na koji način, ali se o toj nepravdi sada barem može slobodno pisati i govoriti. Inače, temi prognanih moravskih Hrvata Tažky će se vratiti u pripovijetki Mrzla preravska jesen 1948. Radnja toga djela odvija se jedan dan i noć prije prisilnoga iseljavanja te u samo jutro kada su Hrvati protjerani. Tažky vrlo uspjelo opisuje tu strašnu situaciju u kojoj su se Hrvati posve iznenada našli. Nisu mogli ni slutiti da će ih snaći takva sudbina i da će cijelo selo morati platiti tako strašnu cijenu jer su, ni krivi ni dužni, postali žrtvom činjenice što su za Drugoga svjetskoga rata bili pripojeni Reichu, pa Tažky upozorava da su skoro svi mladji muži bili prisilno vošćani nimškoga Wehrmachta, ar je njevo selo za Drugoga svitskoga boja bilo sastavni dijel nimškoga rajha. Toj situaciji, kao selo na granici, nisu mogli izbjeći nakon pripojenja Austrije Reichu. Iznenadnost strašne situacije u kojoj su se preravski Hrvati 1948. našli dobro prikazuje idući odlomak: Još su danas jutro na Sve svete svi bili u crikvi na svetoj maši i farnik su im prodikovali, da Svi sveti i u ovom tisuć devetsto četrdeset i osmom ljetu imaju osebujno značenje, ar i ova dob si išće za se svoje svece i mučenike. Nisu još znali, da su uprav oni toliko blizu svojemu mučeničtvu. Osim nasilnoga iseljavanja cijeloga sela, mnoge je preravske Hrvate čekala i smrtna kazna. Sudbinu prognanih Tažky uspoređuje sa situacijom prije pola tisućljeća, kada su predci tih Hrvata pred turskom najezdom bili prisiljeni napustiti domovinu i potražiti novu: Cijelo selo se je vozilo na koli. Kot nekoč pred četirastovetimi ljeti, kad su bižali pred Turki. Za pakiranje su imali samo = krijumčariti.

319


320

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

jedan dan. Početak studenoga 1948. bio je hladan kao i sleđena srca prognanikâ: Krajinom je glušalo škripanje kotačev, svagdir naokolo su pokraj ceste bila nek škura stabla i snigom zapadjeni bijeli lapti. Puhao je jak vjetar. Oblaki su se čihali i med njimi u škuljkica se je na nebesi pojavilo nekoliko zvjezdic. Hrvati su napušćali Novu Preravu. Završetak ove proze vrlo je nedvosmislen i potkrijepljen egzaktnim povijesnim činjenicama: Na temelju odluke Kotarskoga suda u Nikišporku od 1946. do 1948. ljeta iz trih moravskih sel prisilno je bilo iseljeno 168 peršon okrivljenih za kolaboraciju s nacističkom Nimškom. Po preuzimanju vlasti komunisti, od 1948. do 1953. ljeta nasiljem su iselili još 83 familije iz Nove Prerave, 171 obitelj iz Frielištofa i 52 obitelji iz Dobroga Polja. Ukupno je iz ovih sel iseljeno prik 1.700 ljudi hrvatske narodnosti. Svojim pripovijetkama Ferije na Dobrom Polju i Mrzla preravska jesen 1948. Tažky je ostavio književni spomenik nasilnomu iseljavanju južnomoravskih Hrvata. U knjizi pripovijedaka i novela, naslovljenoj I takovi smo bili, pripovijetka Mrzla preravska jesen 1948. najangažiranija je proza. Ostale su po kvaliteti različite, od vrlo uspjelih do onih bez veće književne vrijednosti. Jedna od boljih je proza Po božićni hatski cesta. Tu Tažky, u maniri Gjalskoga, lirski ocrtava idiličnost kraja oko Hrvatskoga Jandrofa i Čunova, unatoč siromaštvu običnoga hrvatskoga čovjeka koji je tu živio. To je ujedno i nostalgičan opis načina života kakvoga više nema, koji je izumro sa starijim naraštajima. Tažky svoju radnju smješta u 1927. godinu, tj. u vrijeme kada je to područje, zajedno sa spomenutim selima, još pripadalo Mađarskoj. To je jedna od pripovijedaka u knjizi naslovljenoj I takovi smo bili. Pokazuje da se Tažky razvio ne samo u vrsnoga pripovjedača nego i da taj autor, po izgrađenosti svoga izričaja na gradišćanskom književnom idiomu, nedvojbeno pripada u sam vrh te grane hrvatske književnosti. U posljednjoj prozi u knjizi I takovi smo bili, koja nosi naslov Odziv dušnoga spoznanja, Tažky se poslužio pripovjedačkom tehnikom uokvirene priče, ali s okvirnom pričom koja se zbiva u središtu Zagreba u današnje vrijeme, a priča unutar okvira na području današnjega srednjega Gradišća sredinom 19. stoljeća. U književnom je pogledu vjerojatno najuspjelija proza Zarobljeni hižniki, u kojoj je izvanredno opisana psihološka drama mladoga bračnoga para koji je s malenim sinčićem došao jednoga petka, pred kraj radnoga vremena, vidjeti svoj novi, još potpuno nedovršeni stan u jednoj bratislavskoj novogradnji. U trenutku kad su se spuštali liftom, građevinski su radnici isključili struju i napustili gradilište, a oni su ostali zarobljeni u liftu puna dva i pol dana i tri noći, bez hrane, vode, grijanja i svega prijeko potrebnoga za normalno preživljavanje. Pripovjedač prati njihov očaj koji raste iz sata u sat. Naturalistički opisuje njihovu agoniju izazvanu slučajnom nesmotrenošću koja je posljedovala smrću djeteta i trajnom poremećenošću uma mlade žene, djetetove majke, koja je, kao i djetetov otac, posijedjela od užasa. Tažky


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

daje općeljudski predznak tomu užasnomu događaju jer je to slučajni udes koji se zapravo može dogoditi svakomu običnomu čovjeku, radniku, činovniku, intelektualcu... Zato taj događaj smješta u jednu od bratislavskih socijalističkih novogradnji, ne navodeći točno u kojoj gradskoj četvrti, u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata. O protagonistu te novele kaže: Ča je bil ov Jožef, to nigdor17 točno ne zna. Morebit da je bio inženir ili meštar, ali isto tako je mogao biti i doktor medicine ili pravnik, ali ne more se ni isključiti, da je to bio nek obični činovnik ili znamda nogometaš, ki je iz sela pobigao u varoš. Tažky ni tom prigodom ne propušta mogućnost da progovori o Hrvatima i hrvatskim naseljima i lokalitetima na tom prostoru: Ovo se dogodilo u jednom novom stambenom naselju na rubu Požona u Slovačkoj. Hrvati iz Novog Sela ćedu vam povidati, da se to stalo kod nji, kad su na pristupu u selo gradili stambeno naselje za dvajset tisuć novih stanovnikov. Ali Jandrofci ćedu se opet bogmati, da se je ovo pripetilo u Med Brodi, u najvekšem stambenom naselju ne samo u Požonu, nego i u cijeloj Slovačkoj18, ko leži jako blizu Hrvatskoga Jandrofa i drugih hrvatskih sel na Hati. Ali da mi gdo opet ne zamiri, moram reći, da je to moglo biti i „Pod ledinom“ u Lamoču ili u „Podvornica“ u Dubravi. Osebujni smisao za humor Tažky je pokazao u kratkoj tragikomičnoj noveli Po pravu i pravici. Središnji je motiv novele škrtost, pa se tako Tažky priključuje nizu hrvatskih i europskih autora koji su bili zaokupljeni tom temom. Hrvatski pisci iz Frielištofa u južnoj Moravskoj U sklopu književnoga djela Petra Tažkoga, već su spomenuta dva od triju nekadašnjih hrvatskih sela u južnoj Moravskoj. Treće selo, Frielištof, po broju stanovnika bilo je najveće hrvatsko selo. Iz toga je sela prisilno iseljavanje Hrvata počelo već 1945. Među nasilno iseljenim Frielištofcima bila su i dva buduća pjesnika. Oba su uspjela pobjeći iz Češke. Pjesnik Milo Vašak (Frielištof, 1925. – Burlington u Kanadi, 2007.) emigrirao je 1948. preko zapadne Europe u Kanadu, gdje je živio u gradu Burlingtonu kraj Toronta. Već je njegov otac, Fran Vašak, godine 1928. napisao pjesmu za spomenik koji je za poginule u Prvome svjetskom ratu postavljen na frielištofskom groblju. Početak te pjesme glasi:

17 18

Tumač riječi: nigdor = nitko; znamda = možda; gdo = tko. Med Brodi je stari hrvatski toponim. Na tom je mjestu kasnije izgrađeno najveće bratislavsko stambeno naselje, koje se zove Petržalka.

321


322

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

Hrvatsko selo hrvatski ljudi hrvatski jazik Hrvat ljubi. Vašak je g. 1989. u vlastitoj nakladi objavio knjižicu pjesama i kraćih proznih tekstova Va Frielištofi. Zbirka počinje stihovima koji su snažna tužbalica za rodnim selom: Da laštovičku zapru v gabljicu od zlata, nieće ona zabit svoje gnjazdo z blata. Jednako se može reći za pjesmu naslovljenu „Tuga“: Ej ti moje selo, kako si ti lipo bilo, doklje si ti hrvatski govorilo. Sada se čuje nek bulgarski a česki,19 nimi su tvoji glasi nebieski. Nikde pobliž puoljske granjice, danas umira rič tvoje dice.20 Današnji turki sikli su glave, život ti zieli 19 20

Nakon protjerivanja južnomoravskih Hrvata, u njihove su domove uglavnom naseljeni Slovaci i Česi iz Bugarske. Protjerani Hrvati, koji su stoljećima živjeli u plodnoj ravnici, preseljeni su u rudarska planinska naselja sjeverne Češke prema Šleskoj (jugozapadnoj Poljskoj). Stariji su ubrzo od tuge poumirali, a mlađi se asimilirali.


HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

hrvatsko selo Morave. O položaju tih Hrvata 1948. vrlo jasno svjedoči pjesma „Moravski Hrvat“, iz koje donosimo dio: Tisuće devet stuo a četrdeset osam, guov21 sam ja a buos sam, ... sam sam, Hrvat sam. Pri prisilnomu iseljavanju Hrvata iz njihovih sela, češke su vlasti tražile i dobile pomoć partizana iz Jugoslavije. O tom Vašak piše u prozi „Brukvice“22. Vašak o tom nemilom događaju piše bez gorčine, a kao povod za pisanje poslužio mu je jezični nesporazum: „‘Kakovi ste vi Hrvati? Hrvatski se kaže cipele, a ne šoljini’, je mi veliv jedan od partizanov ki su lieti 1946. došli va Frielištof da nas viernu z našega sela. Ovi partizani su bili od česke brigade z Jugoslavije. Česka vlada je je dopeljala k nam tako da bi to pred svituom buolje vigledalo kad nas Hrvate jugoslavski partizani z našega sela van goniju.“ Drugi pjesnik, Joza Lavička (Frielištof, 1933.), emigrirao je u Austriju kao petnaestogodišnjak. Živi u Beču. Poput M. Vaška, piše pjesme i kratke proze, ali književno manje uspjele od Vaškovih. Objavio je trojezičnu (na hrvatskom, njemačkom i češkom) knjigu o svomu rodnom selu, naslovljenu Lipo naše selo – Unser schönes Dorf – Pameti jihomoravského Chorvata (Prag, 2005.). Svoje pjesme i kratke proze Lavička uglavnom piše i objavljuje na svomu rodnom govoru, poneke prevodi na njemački, a rjeđe piše poeziju izravno na njemačkome jeziku. Djela obično objavljuje u Panonskom ljetopisu i u Kalendaru „Gradišće“. U njegovim pjesmama, napisanim i objavljenim na frielištofskom idiomu (ali s različitim jezičnim utjecajima), prevladavaju domoljubne, zavičajne teme, pjesme kršćanskoga nadahnuća, različite prigodnice, a ima i ljubavnih pjesama. Pjesme su uglavnom napisane jednostavnim jezikom, s jednostavnim rimama u maniri pučkoga pjesništva, što npr. ilustriraju stihovi u pjesmi „Sin Božji“: Božji mali sinac majkin, ćaćin ljubimac. 21 22

Tumač riječ: guov = gol. Tumač riječi: brukvica = čavao; gl. pridjev radni veliv = rekao; je je dopeljala = ih je dovela.

323


324

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

Sveta familija sidi na slami vol i osal stojiju vani; kroz štalu vitar puha na trami23 sidi muha. Jednako se može reći za podužu pjesmu „Gradišćanskohrvatski Centar – Beč“, koja počinje stihovima: U „Gradišćanskohrvatskom Centru“ Imaju mala kvadratnih metru. Za svoj 80. rođendan sam je sebi napisao prigodnu pjesmu „Josin 80. rodnji dan 31. januara 2013.”, u kojoj u trideset i trima rimovanim stihovima, razdijeljenim u osam kitica, navodi po vlastitom izboru najvažnije događaje iz svoga života. U podužoj pjesmi „Naša vjera“ progovara o životu u rodnom selu i želji za očuvanjem nacionalnoga identiteta, npr. u stihovima: Hrvatske škole nisme imali ale naš jezik sme si obdržali nek gdo svoj narod ljubi ta se na svitu nigdar ne zgubi. O sudbini moravskih Hrvata govori i poduža pjesma „Lipa domovina“, iz koje je idući izvadak: Radi sme va našem Frielištofi živili neg su nas po cielom svitu iselili hrvatski su se ljudi v seli veselili zato nisu s njihove domovine htili. ... S teretni auti su nas v sili naložili va tuja vielika miesta i sela vozili čuda sme va velikoj tujini doživili pretpostavni nas na rukah nisu nosili. O samom iseljavanju piše u kratkoj prozi „Kako sam ja 45. lieto uživiv“, iz koje 23

Tumač riječi: tram = greda.


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

donosimo odlomak: Va selo je svaki dan u pol osmih vlak dovezao tudje ljude ki su skroz cielo selo išli i na sve strane gledali. Ki je se njim dobro vidio24 su si broj napisali, a na gmajnu su komisaru broj od stana rekli. On mu je dao pisanje. S tim je šao va ti stan i je rekao: „Od danas patri sve meni (je sve moje)”. Tako je to nam šlo. On je došao i nam je rekao: „Vi morate svi va jednu hižu, a sve drugo je moje!” Tako smo va toj hiži sidili. Majka su plakali a nam velili / rekli: „Dica sada nimamo ništ.” Tažki, Vašak i Lavička pisci su jednoga od brojnih hrvatskih egzodusa, Vašak i Lačka kao izravne žrtve toga događaja, a Tažky kao izravni svjedok posljedica toga egzodusa nakon više desetljeća. Kratke zaključne napomene Vašak i Lavička nedvojbeno su ne samo jedini nego i posljednji hrvatski pisci južnomoravske grane. S toga je aspekta njihova uloga neprocjenjiva, kao i povijesnoetnografski zapisi koje su ostavili Joza Sičan i Bedrich Sič (rodom iz Frielištofa). U Slovačkoj još uvijek postoji mogućnost pojave novoga hrvatskoga pisca, iako su izgledi svakoga desetljeća sve manji jer je i govornika hrvatskoga jezika sve manje. Međutim, književna djela Tažkoga nedvojbenim su dokazom da se, kada se tomu najmanje nadamo, može pojaviti kvalitetan manjinski pisac.

Literatura i izvori: Balaž, Juro (2013.): Vrat’anje domuom, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava, 2013. Benčić, Nikola (2010.): Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, Drugo izdanje, Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov, Trajštof. Lavička, Joza (2003.): „Povijest našega sela Frielištofa od 1291.-2000.“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 351-353. Lavička, Jožef (2001.): „To je jednuč bilo va hrvatskom seli Frielištofi!“, „Gradišće“, Kalendar i ljetopis Gradišćanskih Hrvatov za obično ljeto 2002., ur. A. Čenar, Željezno, str. 122-124. Lawitschka, Josef (2001.): „Naša vjera“ / „Nek ovo je po nas ostalo“ / „Lipa domovina“ / „Divlje rože“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 409-410. 24

Tumač riječi: gl. pridjev radni vidio = sviđao; gmajna = općina; patrit = pripadati; hiža = soba.

325


326

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Sanja VULIĆ

Lawitschka, Josef (2002.), „Dva zaljubljeni“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 503. Lawitschka, Josef (2005.): „Ciglari va Frielištofi su imali čuda prace“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 367. Lawitschka, Josef (2005.): „Sin Božji“ / „Na Svi Svete pameti si ča je život“ / „Sveti Mikulaš“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 367-369. Lawitschka, Josef (2005.): „Moravski Hrvati“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 370. Lawitschka, Josef (2006.): „Svieta noć“ / „Gradišćanskohrvatski centar – Beč“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 323. Lawitschka, Josef (2006.): „Kako sam ja 45. lieto uživiv“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 324-326. Lawitschka, Joza (2004.): „Kako su si naše frielištofske žene nošnje djelale“, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, ur. Robert Hajszan, Pinkovac / Güttenbach, str. 356-357. Lawitschka, Joza (2013.): „Josin 80. rodnji dan 31. januara 2013.”, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Güttenbach, str. 510. Pavličević, Dragutin (1994.): Moravski Hrvati. Povijest – život – kultura, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. Pokorný, Viliam (1991.): Rič tr drivo, Djevinsko Nuovo Selo. Pokorný, Viliam (1992.): Hrvati u Devinskom Novom Selu, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava. Pokorný, Viliam (1997.): Ča dan donesie, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava – Devinsko Nuovo Selo. Pokorný, Viliam (1999.): Novosielski kipci, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava – Devinsko Nuovo Selo. Pokorný – Tica, Viliam (2006.): Nuovo Selo se smije, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava. Tažky, Petar (1995.): Ferije na Dobrom Polju, Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno. Tažky, Petar (2004.): I takovi smo bili, Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno. Vašak, Milo (1989.): Va Frielištofi, vlastita naklada. Vulić, Sanja (1993.): „Renesansa čakavštine u Slovačkoj: 1) Joško Balaž, Hrvatski dialekt u Devinskom Nuovom Selu, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj – Hrvatsko kulturno društvo u Nuovom Selu, Novo Selo 1991. 2) Viliam Pokorný, Rič tr drivo, Bratislava – Djevinsko Nuovo Selo, 1991. 3) Viliam Pokorný, Hrvati u Devinskom Novom Selu, Bratislava 1992.“, Čakavska rič, br. 2, Split, str. 111-119. Vulić, Sanja (1994.): „Nova izdanja čakavaca u dijaspori: 1) Robert Hajszan, Die Herrschaft Güns im 15. und 16. Jahrhundert, Literas – Verlag Wien,


Sanja VULIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Güttenbach / Pinkovac 1993. 2) Hrvatsko etnikum v Devinskom Nuovom Seli, II. zbornik, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava 1993. 3) Richard Ružovič i Martin Čorej, Jáčimo s pirani, Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj, Bratislava 1993. 4) Milo Vašak, Va Frielištofi“, Čakavska rič, br. 2, Split, str. 153158. Vulić, Sanja (2001.): „Jezična analiza književnoga djela Viliama Pokornog“, Čakavska rič, god. XXIX., br. 1, Split, str. 37-46. Vulić, Sanja (2002.): „O pjesništvu i pjesničkom jeziku Jure Balaža“, Čakavska rič, god. XXX., br. 1-2, Split, str. 99-110. Vulić, Sanja (2004.): „Dijalekatne i nedijalekatne značajke gradišćanskohrvatske čakavske književnosti“, Čakavska rič, god. XXXII., br. 2, str. 173-189. Vulić, Sanja (2009.): „Humoreske na novoselskoj čakavštini u Slovačkoj“, Čakavska rič, god. XXXVII., br. 1-2, Split, str. 191-195. Vulić, Sanja (2010.): „O jeziku i književnom djelu Petra Tažkoga“, Kutatások az Eötvös József Főiskolán 2009, Eötvös József Főiskola, Baja, str. 149-171. Vulić, Sanja; Petrović, Bernardina (1999.): Govor Hrvatskoga Groba u Slovačkoj, Sekcija Društva hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Korabljica, 5, Zagreb, 120 str.

327


328

Tomislav ŽIGMANOV, Subotica (Vojvodina / Srbija)

CRTICE O OTOČNOJ NARAVI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI U VOJVODINI „Možda je usmjerenost na borbu za vlastito postojanje, dugostoljetna bezdržavnost, te odsustvo imperijalnih kodova u vlastitoj kulturnoj praksi, uvjetovalo da skučenost u okviru državnih granica bude mjera hrvatstva.“

Tri uvodne pripomene Kao prvo, o književnosti je i u ovome napisu riječ. I to u svojoj hrvatskoj inačici, koja stoljećima već postoji na prostoru izvan Hrvatske. Naglašavamo, dakle, tri ključna određenja naše glavne teme: književnost, ona kao hrvatska, koja se događala a i danas pulsira na prostoru koji nije unutar onoga što se naziva Hrvatskom. Očito, riječ je o izvanhrvatskoj hrvatskoj književnosti situiranoj na krajnjem Istoku vlastite etničke prostornosti, koja je kao takva onda viševrsnim granicama bivala odvajana, tako da je danas uvelike odvojena od književnosti matice. Stoga ćemo o njoj ovdje progovoriti kao otočnoj po naravi! Hrvatsku književnost u Vojvodini, naime, na temelju brojnih razloga razumijevamo kao otočnu – od nečega je odvojena, ali postojana je i živa: samosvojni je mikro-svijet književnosti u Hrvata. No, od koga je i zašto ona odvojena? Kakve su veze ovoga otoka s kopnom? Koliko su česte? Tko ih uspostavlja i tko njima upravlja? Je li udaljenost velika? Zašto, ako je bilo moguće, nije izgrađen most? Je li ih bilo, pa su porušeni? Kakva


Tomislav ŽIGMANOV

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

je priroda ovoga našeg otoka? Tko su njegovi dionici? Čega su baštinici? Što preko pera zbore? I kako? Imaju li kome pisati? ... Dio je to tek pitanja na koja ćemo dati odgovore, i to iz rakursa jednog otočanina – dakle onoga tko se književnošću, u raznim segmentima njezina postojanja, trsi baviti u Hrvata na jednom, i to onome Istočnom, otoku. Dakako, iz naslova je razvidno da se takav naš naum neće iscrpsti u cijelosti. Tek o crticama je u nas riječ. No i one se čine posve dostatne za ono što se ovdje ima reći – hrvatska književnost još uvijek u samorazumijevanju vlastitoga prostora, određenju strukturnih činitelja te situiranju i interpretiranju sadržaja uvelike i u brojnim područjima ne uračunava po pravilu one svoje sastavnice koje postoje izvan državnih granica Hrvatske. U protivnom, pak, ukoliko budemo cjelovitije iznosili nisku ove začudne ekskluzivnosti hrvatske književnosti spram vlastitih rubova, bit ćemo s razlogom označeni kao oni koji dosadno govore o istome iz diskursa žrtve ili oni koji mazohistički uživaju u prikazu različitih činitelja koji uvjetuju isključenost, uskraćenost, zakinutost pa čak i poniženje. O književnosti je i ovdje riječ Naglasit ćemo ponovno – o književnosti je i u nas riječ. Dakle, o onome i onakvome stvaralaštvu koje generički pripada samoj književnosti, a ne nekakvom ispraznom pismotvorstvu! I tamo se, naime, trsimo da primarni kriteriji i instancije za posvojnost književničkih uradaka budu oni koji dolaze iz sfere književnosti qua književnosti, a ne da se u književnost ulazi tek ili samo na temelju moguće etničke pripadnosti i takovrsne solidarnosti. Pri tome su mjerila znana, ona su kruta i jasna, a korijene se isključivo u svijetu estetike i teorije književnosti.1 Ta je i takva pripadnost od supstancijalne valjanosti i važnosti u književnosti, dok su ostala pripadanja za nju više akcidentalna, no i ona znaju biti za neki segment, vidjet ćemo, književnoga života, čak od presudne važnosti. Glede takva, od odlučujuće važnosti, pripadanja svoju brigu očituje struka. Ona treba postojati u mreži književnog života koji, sa svoje strane, mora funkcionirati kao jedan sustav. Književni sustav pak u sebi mora sadržavati još i stvaratelje, zatim čitatelje, nakladnike i distribuciju, kvalificiranu javnost, javna očitovanja, kritičku recepciju... Sve to mora funkcionirati kao organizirana cjelina. Preciznije rečeno, struka u književnosti kao tek dio jednoga širega, složenog sustava književnog života, 1

Drugim riječima, načelno i idealno-tipski promatrano, nečije stvaralaštvo pripada književnosti ako i samo ako ispunjava uvjete koje nalažu estetski i književnoteorijski zahtjevi, a što se zbiva u istovrsnim obradbama od samo takvih stručnjaka. Netko je jednostavno književnik ili nije! Netko u književnost pripada, a netko ne!

329


330

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Tomislav ŽIGMANOV

opstoji i zbiva se u vidu ustrojena i organizirana znanja, institucionalno je uobličena i strukturirana, kadrovski ekipirana i osposobljena, putem različitih medija pulsirajuća je, za mnogo što u književnosti snažno i presudno određujuća je... Pri tome, prema pravilu na taj proces uspostave pripadanja neknjiževni utjecaji takovrsnih činitelja onoga koji stvara ne bi trebali imati znatniji učinak.2 Pa ipak, gdje književnosti kao organizirana sustava nema, nema ni posvajanja! U tom smislu je slikovit primjer hrvatske književnosti u Vojvodini – institucionalno je slabo izgrađena, na margini je interesa struke, sa slabim i ne previše kompetentnim autoreprezentativnim moćima, ne baš zanimljiva za javnost, s nerazvijenom stručnom recepcijom... Ono što na planu književnog stvaralaštva postoji, sliči onomu što postoji u bijelomu prostoru – nevidljiva je u književnom životu u Hrvatskoj, a još više u srbijanskome!3 Kada je, pak, riječ o pripadnosti čitateljstvu, svaki je književnik na nj nužno navezan. Drugim riječima, bez čitatelja nema književnosti! U tom smislu, književno djelo pripada jedino onima koji ga čitaju. To je vlasništvo izvorno i teško otuđivo, a vezano je uz samostalnost i aktivnost recipijenta. Čitatelj jednostavno, ako uspješno završi traganje za knjigom, prisvajajući čitanjem sadržaj određenog djela, ostvaruje najvlastitije pripadanje književnog djela, a na taj način i njegova autora. U toj se pripadnosti vjerojatno iskazuje bitna i najživotnija pripadnost u književnosti – ona je iskonski njihov posjed, što se događa u drami čitanja. I na ovu vrstu pripadanja stvaratelj, osim dakako glede kvalitete samog djela što ga nudi, teško može utjecati. No s tim je u vezi važno pitanje osiguranja dostupnosti dolaska do čitatelja – onima koji imaju jače i razvijenije resurse u književnu životu kao sustavu to je neusporedivo jednostavnije i lakše. Očito, posrijedi je pitanje o naravi šansi, što izravno, a prema pravilu, negativno pogađa svaku manjinsku književnost, osobito onu koja nema razvijene institucije i mogućnosti autoreprezentacije. A tko time danas ne 2

3

Naravno, ovime ne tvrdimo da je taj model uvijek idealno-tipski funkcionirao ili da danas funkcionira, to jest da nije pokazivao stanovite slabosti i nedostatke (npr. ono najbanalnije iz povijesti: poznato pitanje neprimjećivanja od iste te struke u sadašnjosti nekoga važnoga književnog djela i njegovo „uskrsnuće“ u budućnosti). Osobito se sve to radikalno usložnjava u postmoderno doba, kad supstancijalno pripadanje glede književnosti snažno određuju i neki drugi činitelji: reklama, medijsko promoviranje, financijska moć, razvijenost kulture u kojoj se stvara, jezik na kojemu se piše, dostupnost i korumpiranost kritičara, ideološke prilike i pozicija stvaratelja, a gdjekad čak i mjesto stanovanja... U tom smislu postaje jasno zašto se mehanizmi uspostave pripadanja glede njih ne mogu snažnije i trajnije očitovati, pa i postojanje njihove književne prakse ostaje nezamijećeno i u široj i u onoj užoj i stručnoj javnosti. O nekim aspektima toga vidi razmjerno detaljno i uvelike empirijski potkrijepljeno u mojoj radnji: „Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini – između postojanja u bijelom prostoru i nepostojanja elementarne infrastrukture“, Republika, br. 9, Zagreb, 2003., str. 105-116.


Tomislav ŽIGMANOV

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

raspolaže, postaje često tek anonimni statist i biva plijenom pozicije žrtve. Recimo konkretno, književnost Hrvata u Vojvodini, to jest u Srbiji, nije u mogućnosti više od 50 godina objaviti svoju antologiju. Ono što je pak ovdje malo institucionalno uz struku razvijeno, činjenicu hrvatske književnosti u Vojvodini posve ignoriraju – na primjer, predavači hrvatske književnosti na srbijanskim sveučilištima o hrvatskoj književnosti koja je postojala ili se trenutačno producira u Vojvodini ne znaju gotovo ništa! To dakako otvara cijeli niz problema, napose u sferi ostvarivanja supstancijalne pripadnosti – one književne, jer zbog izostanka elaboriranja od strane kvalificirane struke, na primjer, gotovo da svatko tko objavi knjigu može „postati književnikom“, što se dakako u praksi i događa, a za književnost je to onda i više nego pogubno! Hrvatska književnost u Vojvodini – izvori, tokovi i uviri ovoga zemaljskog otoka Valja ovdje istaknuti kako je ova regionalna hrvatska književnost bila i ostala u tijesnoj i višestrukoj vezi s konkretnim društvenim, pa i političkim, prilikama u kojima je nastajala. Kao takve, pak, ove su prilike onda uvelike utjecale na postanak i narav književnih djelâ te na, što je još važnije, samu razvijenost književnoga sustava – od načina rješenja naklade i socijalizacije i organiziranosti pisaca, preko diseminacije, dostupnosti i stručne recepcije književnih sadržaja, pa do vrednovanja i nagrađivanja. Preciznije rečeno, konkretni društveni konteksti u kojima su živjeli Hrvati u ugarskome Podunavlju, kao i oni u kojima danas žive, uvjetovali su kako samu narav književnoga života i njegovu kvalitetu, tako i tematsko-motivska ishodišta te svrhe i izvanknjiževne funkcije književnih djela. Zbog relativno brojnih razdoblja s nepovoljnim društvenim uvjetima, pak, biva jasnim zašto se književnost u podunavskih Hrvata „mukotrpno rađala i sporo razvijala“, to jest zašto društveni „uvjeti nisu pogodovali razvoju općekulturnog života i ostvarivanja književnih htijenja“, ustvrdit će u tome kontekstu književni povjesničar i antologičar Geza Kikić.4 Ne uvijek povoljni društveni ambijenti, u kojima je ovaj dio hrvatske književnosti nastajao a i danas, unatoč svemu, još uvijek postoji, za posljedicu će imati i česte diskontinuitete u njezinu trajanju, zbog čega će ova književnost imati brojne početke.5 To napose vrijedi u slučajevima mijenjanja državnih okvira, a s njima i granica (Austro-Ugarska, nekoliko Jugoslavija, Mađarska, Srbija), 4 5

Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 7. Lazar će Merković jedan svoj esej nazvati „Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini – gledana iz još jednog počela“! (Vidi Lazar Razora, [Lazar, Merković], u: Klasje naših ravni, br. 1-2/2002., Subotica, str. 1-4).

331


332

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Tomislav ŽIGMANOV

zatim društvenoga uređenja (rezidue feudalizma, građansko društvo, kapitalizam, socijalizam) ili ideologijâ (liberalizam, nacionalizam, kršćanski konzervativizam, komunizam, samoupravljanje), koji su ovdašnjim Hrvatima, držimo to također važnim istaknuti, rijetko bili naklonjeni. U navedenome su situirani onda i glavni razlozi zašto gotovo sve vrijeme – a riječ je o razdoblju od blizu 350 godina – nije bilo cjelovitoga institucionalnog okvira za postojanje regionalne hrvatske književnosti na prostoru hrvatskoga istočnog zagraničja. S druge strane, to je za izravnu posljedicu imalo i slabo reproduciranje književne elite, nasilne prekide u inherentnim estetskim, umjetničkim i razvojnim tendencijama književnoga stvaralaštva, nepostojanje stabilne čitateljske publike, kidanje veza s matičnom hrvatskom književnošću, a valorizacija i znanstvena obradba bile su ne samo raritetna djela već i djela koja su nastajala prijegorom pojedinaca i sa slabim utjecajima na samu književnost. Opstajući, dakle, bez vlastite socijalne subjektivnosti u književnosti kao institucionalno-društvene strukture, književnici koji su stvarali na hrvatskome, a živjeli su u Vojvodini u nepovoljnom društvenom ambijentu, znali su biti žrtve i trpjeti štete zbog naznačenih deficita. Poučnim nam se čini i razdoblje socijalizma. Za književnost koja je stvarana na hrvatskome jeziku u Vojvodini u to doba vrijedile su iste značajke – bez elemenata sustava, ona je bivala u jednom fluidnom stanju i nedefiniranom prostoru, očito dakle bez ikakvih ozbiljnijih resursa na planu autoreprezentacije, to jest nije bilo ni minimalnih strukturalnih osnova za samostalnu opstojnost i vlastito predstavljanje. Istina, književna su djela na hrvatskom bila prisutna u književnom životu tadašnje Jugoslavije i pojedini književnici iz Vojvodine koji su pisali na hrvatskome postizavali su čak i najveće uspjehe6 – no, njihovu su reprezentaciju omogućavali sustavi kojima oni nisu upravljali i u kojima često nisu sudjelovali u prostorima moći.7 I sljedeća je pravilnost značajna: u to vrijeme i u takvim okolnostima postojala je određena neposredujuća i ad hoc integracija u hrvatsku književnost ili pak srpsku, u ovisnosti na kojem jeziku je autor pisao. Naime, isključivo je tada prema tomu kriteriju vršena integracija u ove nacionalne književnosti. Pri tomu, snažnija inkluzivnost, to jest veći stupanj uključivosti i uopće prihvaćenosti pokazivala se u srpskoj književnosti, ukoliko je, naravno, autor pisao na onome što se danas naziva srpski 6 7

Kada su u pitanju postignuća, zacijelo je najveće ono iz 1977. kada je Petko Vojnić Purčar, najbolji hrvatski prozaik u Vojvodini, dobio NIN-ovu nagradu za roman godine – Dom, sve dalji. Dakako, ove konstatacije nemaju značajnije vrijednosno-negativne konotacije, već ih jednostavno navodimo u činjeničnoj ravni! Takvo stanje stvari bilo je odraz društvene zbilje i posljedica kulturne politike koja je provođena u socijalističkoj Jugoslaviji. Pa ipak, to ne znači da s književnošću na hrvatskom koja se producirala u Vojvodini nije bilo problema! Naprotiv. Iskustva hrvatskih književnika iz subotičkog književnog kruga i više nego uvjerljivo govore o postojanju problema.


Tomislav ŽIGMANOV

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

standard,8 a daleko je to manje bio slučaj s onima koji su pisali na danas lingvistički općeprihvaćenom hrvatskom standardu – recimo u ravni nagrade: niti jedan hrvatski književnik iz Vojvodine u drugoj polovici XX. stoljeća nije dobio niti jednu književnu nagradu koja se dodjeljivala u Hrvatskoj. Pa ipak, nedvojbeno je da je ova književnost, unatoč navedenim slabostima, imala sve značajke jedne regionalne hrvatske književnosti, koja je kao i svaka regionalna književnosti imala niz svojih i socioloških i umjetničkih, dakle i vanknjiževnih i književnih, značajki9 te se kao takva razlikovala od drugih regionalnih književnosti u Hrvata.10 Otočnost kao noseća značajka hrvatske književnosti u Vojvodini I premda je ova književnost po brojnim svojim značajkama nedvojbeno hrvatska, upravo zbog gore spomenute komunikacijske i ine isključenosti, često je bivala, a i danas jest, u posvemašnoj disharmoniji s tematskim okvirima, motivskim sastavnicama, stilsko-izvedbenim rješenjima, razvojnim i glavnim umjetničkim tokovima 8

9

10

Književni kritičar dr. Draško Ređep (Osijek, 1935.), književnik Franjo Petrinović (Novi Slankamen, 1957.) te književnica Marija Šimoković (Subotica, 1947.) više su nego odlični primjeri takvih slučajeva. Istina, takva prihvaćenost i prisustvo u književnosti većinskog naroda države u kojoj žive vojvođanski Hrvati, često se pogrešno razumijevala i u određenim krugovima hrvatske književnosti u državi matici, u smislu da se spram njih onda posve eksluzivistički, to jest isključujuće, postupalo. Bili su, drugim riječima, tamo, ali kao srpski književnici, nepostojeći. Jednako tako, nije se drugačije postupalo ni ovdje, to jest u, istina, vrlo rijetkim pristupima ovdašnjih teoretika koji se bave tematiziranjem hrvatske književnosti u Vojvodini i njezinom poviješću – jezik, naime, na kojemu se piše postao je gotovo isključivo mjerilo pripadnosti. I premda ima značajke regionalne književnost, hrvatska književnost u Vojvodini trebala bi biti sastavni dio jedinstvene hrvatske književnosti, odnosno integralni dio hrvatskoga kulturnog prostora, prostora koji se tek, čini se, također uspostavlja – naime, ono hrvatsko često se u Hrvatskoj razumijeva kao isključivo ono što postoji unutar (državnih) granica Republike Hrvatske, a ne u cjelini hrvatskoga (domovinskoga) kulturnog prostora, te se počesto očituje kao isključujuće za ono što se ne producira u Republici Hrvatskoj, no to je također tema za zasebnu studiju. Vidi, recimo, na primjeru slavonske književnosti, odličnu studiju Vinka Brešića, koji o ovome zatomljenome regionalizmu u hrvatskoj književnosti piše i više nego inspirativno, a iz književnoteorijskih i književnopovijesnih rakursa: Slavonska književnost i novi regionalizam, Matica hrvatska, Osijek, 2004. No, takvih istraživanja ili studija o hrvatskoj književnosti u Vojvodini za sada nema, što je posljedica odsustva autorecepcijskih resursa, a napose kompetentne književnoteorijske autorefleksije! No, za razliku od toga, situacija u nekim drugim regionalnim književnostima izvan Hrvatske nije takva – u tom smislu vrijedi konzultirati knjigu Stjepana Blažetina Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas, Matica hrvatska, Osijek, 1998., u kojoj autor, osim prikaza povijesne faktografije hrvatske književnosti u Mađarskoj, i znalački vrednuje ovu književnost. Također, vrlo inspirativno djeluje knjiga – studija Borisa Škvorca Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2005., u kojoj se odlično tematizira pitanje kako same vrijednosti mjesne hrvatske književnosti tako i njezina (ne)inkorporiranost u cjelinu i tijekove hrvatske književnosti.

333


334

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Tomislav ŽIGMANOV

književnosti koji postoje u matici. Književnost je Hrvata u Vojvodini, naime, znala biti određivana drugim, posve različitim, činiteljima i motivirana, također mnogostruko, drugim iskustvima, pa su i sadržaji književnih djela bili gdjekad posve neusporedivi s onime što je postojalo ili danas postoji u književnosti u Hrvatskoj. Kao takva se, pak, nadavala, a i danas se zna nadavati, gdjekada i začudnom iz perspektiva hrvatskoga središta.11 Recimo o ovome konkretnije na primjeru pjesništva, koje na istočnim hrvatskim rubnim prostorima, kao takvo – i kao pjesništvo i kao hrvatsko, naime – traje u kontinuitetu nekoliko stoljeća12. Pjesništvo takvo, koje opstoji na hrvatskome etničkom rubu bez čvršćih, trajnijih i strukturalnih navezanosti na pjesništvo naroda u matici, napose onoga u središtu. Pjesništvo u svoj svojoj složenosti, koje nije bilo uvijek institucionalno do kraja ustrojeno, niti, pak, uokvireno pratećim književnim sustavom (naklada, kritika, distribucija, pojavak u javnosti...). Pjesništvo ovo i manjinsko, koje je vlastitim estetskim, umjetničkim, razvojnim i inim tendencijama bilo, manjeviše, vjerni pratitelj uspjeha i radosti, neizvjesnosti i stamenosti, muka i pogibelji ovdašnjega puka, što također ne bijaše uvijek sukladno onome u središtu. Pjesništvo rubno, koje je, kao i svako drugo, uostalom, imalo svoje blistavije i tamnije trenutke, stjecalo veću ili manju popularnost, donosilo trajnije i davalo neznatnije prinose, dosezalo više ili manje zavidne estetske norme i ostvarivalo raznolike umjetničke vrednote... Pjesništvo vojvođansko i hrvatsko, koje bijaše, ujedno i takvo, prešućivano i ignorirano, prezirano i nepriznavano, nijekano i obesmišljavano... Pjesništvo ovo uz, i nesvakidašnju, hrabrost svjedočeno, koje je, unatoč mnogim poteškoćama i brojnim nevoljama što ih rub sa sobom nosi, zahvaljujući prijegorima i požrtvovnostima jednog broja pojedinaca opstojavalo, iznova se obnavljalo i pulsiralo kao nezaobilazan činitelj mjesne hrvatske, ali i šire, kulture te sve do danas trajalo... I traje još uvijek na rubu i nacionalnoga, naime, koje kao takvo nije u dioništvu onoga državno hrvatskoga – jednostavno, tamo mu nema prevelika mjesta! Gotovo nikakvoga, gdjekada! Treba samo konzultirati nemali broj antologija hrvatskoga pjesništva – hrvatski pjesnici izvan Hrvatske, pa tako i iz Vojvodine, tek su incidentalno zastupljeni! Ekskluzivna je, naime, po tome pitanju hrvatska književnost po naravi. I ne od jučer je takva! Osobito o tomu govori iskustvo pjesništva vojvo11

12

Toga je, čini se, veoma dobar primjer i suvremeno pjesništvo na novoštokavskoj ikavici u Bačkoj, koje, ako se to dobro da vidjeti s Istoka, kao vrsta dijalektalnoga pjesništva u Hrvatskoj ne postoji ni u statusu dijalektalnoga niti, pak, ima književno-umjetnički relevantnijih opusa. Namjerno izostavljamo činjenične elemente u ovome dijelu o hrvatskome pjesništvu u Vojvodini, u smislu da nećemo navoditi autorska imena, zbirke pjesama, glavne umjetničke strategije, temeljne estetske značajke, u nadi da ćemo nekog od čitatelja ponukati da si nađe vremena te vlastito činjenično znanje o ovome dijelu hrvatske književnosti proširi.


Tomislav ŽIGMANOV

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

đanskih Hrvata na prijelazu tisućljeća! Eventualni, pak, neki pojavak hrvatskoga pjesnika iz Vojvodine u bilo kojem dijelu hrvatskoga pjesništva kao sustava hrvatske književnosti – od objave knjige do dobivanja nagrada, a i toga je bilo, napose u posljednjih nekoliko godina (npr. Goranov vijenac je 2008. dobila Jasna Melvinger, vojvođanska hrvatska pjesnikinja zacijelo najzrelijega izraza) – može se tumačiti tek kao iznimak iza kojega ne stoji pravilo. Jer, promatrano s motrišta hrvatskoga iseljeništva i dijaspore, hrvatsku nacionalnu književnost karakterizira tek sporadična integriranost regionalnih hrvatskih književnosti koje postoje izvan Hrvatske. To uzorito vrijedi za književnost nastalu među Hrvatima u ugarskome Podunavlju, među Hrvatima koji danas žive u Mađarskoj i u Vojvodini. Ne od danas, naime, neznatni su sadržaji iz njihove književnosti u prikazima povijesti hrvatske književnosti, kontinuirano zatim nedostaje kritička recepcija njihovih književnih sadržaja, uvelike su isključeni iz prostora nagrađivanja, mali broj je njihovih objavljenih knjiga u Hrvatskoj, izostaje suradnja u časopisima, postoji nevidljivost u prostoru javnosti... Drugim riječima, ova regionalna hrvatska književnost tijekom cijele svoje povijesti „pulsira na hrvatskome istočnom etničkom rubu bez čvršćih, trajnijih i strukturalnih navezanosti na književnost naroda u matici, napose onoga u središtu“.13 Stoga onda ne treba čuditi zašto se o ovome segmentu hrvatske književnosti još uvijek malo zna, ne samo u široj javnosti nego i u onoj stručnoj. A sve ovdje tek naznačeno u svezi s hrvatskom književnošću u Vojvodini je posljedica, čini se, daleko dubljega paradoksa hrvatske kulture u cijelosti, ne od danas! Ono se, naime, hrvatsko u hrvatskoj kulturi primarno razumijevalo kao ono što postoji u Hrvatskoj. Iskustvo, pak, mađarske kulture, što pulsira pred očima vojvođanskih Hrvata, posve je drukčije – ono mađarsko u kulturnom smislu jest svuda gdje mađarstvo postoji. Stoga bi vjerojatno u povijesti hrvatstva Hrvatske trebalo tragati za korijenom takve čudnovate nacionalne uskosti, uskosti koja se preslikava na mnoga područja, pa i ona u području nacionalne književnosti. Možda je usmjerenost na borbu za vlastito postojanje, dugostoljetna bezdržavnost, te odsustvo imperijalnih kodova u vlastitoj kulturnoj praksi, uvjetovalo da skučenost u okviru državnih granica bude mjera hrvatstva. To se posebice dade nazrijeti kroz službenu visokoškolsku recepciju vrednovanja suvremene hrvatske književnosti, gdje hrvatska književnost, koja postoji u Vojvodini, gotovo uopće nije predmet tematiziranja. Pa ipak, ona kako-tako i kao hrvatska opstoji. Unatoč mnogima! Pa i Hrvatskoj, neempatičnoj za vlastite rubove. Ne od jučer, opetujemo! Živa je! Kao otočna... 13

Vidi o tome na primjeru pjesništva u: Tomislav Žigmanov, „Poetika hrvatskoga ruba na prijelazu tisućljeća“, u časopisu Kolo, 5-6/2010., Zagreb, str. 73.

335


Časopis Nova Istra 3-4/2015. 1. dio  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you