64
Goliarda SAPIENZA (1924. – 1996.)
PRISILNA SUDBINA Linuccia? Spava.*1Spava ili hini da spava? Nikada to nisam shvatio. U prvim godinama bilo je pravo mučenje to što je znala svaki čas tek tako uroniti u san. Kamo je odlazila? Tko ju je odvlačio? Nešto ju je odvlačilo. Osjećao sam to od probadanja što mi je stiskalo želudac. Još mi dođe da povratim na to sjećanje – a mnogo je ljeta prošlo. Možda zbog toga što smo tada stanovali u sobici poput ove. No, da, manje-više poput ove. Bijasmo netom vjenčani, ja nisam puno zarađivao i ujutro sam rano ustajao kako bih išao raditi (Kamo? Ah, da, k odvjetniku Bruni). I tako sam bio prisiljen ostaviti je ovdje da spava. Nemojte misliti da je stalno spavala, ne, ne stalno. Živjeli smo poput svih drugih: danju smo izlazili, vraćali se, čekali tramvaj, a kada smo imali malo više novca, uzeli bismo taksi i odlazili u restoran na večeru. To je za mene bilo nešto izvanredno. Ma da, jer dostajalo je da umjesto N. T.-a – kako se tada zvao autobus – uzmemo taksi i ona bi ustala sva uzbuđena. Dakako, možda se sve i događalo zato što nisam imao dovoljno novca da je uvijek vozim taksijem i odvodim u restoran. Mora da je tako jer bi usnula čim smo ostali bez novca. U tim godinama, sramim se reći, počela me toliko mučiti ljubomora na to njezino uranjanje u san, nje blijede, nezaštićene, koju su osvojile tko zna koje ruke, ruke koje nisam poznavao, tako da sam ušao u trgovinu i kupio bateriju. I što, pomislili ste, malu, džepnu, jednostavnu? Ne, jednu veliku, jednu poput reflektora. No, da, od onih kao u noćnih čuvara, onih što se koriste u prirodi, u rudnicima. Kako bih je špijunirao. I počeo sam je vrebati kada bi usnula. Danju i noću, tamo, nad njom, vrebajući je. No, nije bilo moguće razumjeti ništa. Ništa se nije moglo pročitati na njezinu licu. Da vam objasnim: i moja se sestra u spavanju pomicala, što ti ja znam: uzdisala, obrtala očima, smijala. No, ona, moja Linuccia, ništa. Bila je tamo, nepomična, mirna, napuštena, ali osjećao sam da se iza te nepokretnosti skrivalo nešto čudnovatije i primamljivije no iza uzdisaja moje sestre. I stoga što... prvih godina, kada je krv još vruća, i *
Il destino coatto, Einaudi, Torino, 2011.