Slaven BERTOŠA
KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI
nekoć krasio uprave Marije Terezije i Josipa II. Osim toga, Metternichova politika čuvanja Osmanskoga Carstva imala je izravnu posljedicu – zapuštenu Dalmaciju. U političkom je smislu pokrajini priznat status kraljevine u sastavu Krune sv. Stjepana, ali kao izdvojene političke cjeline izravno podređene Beču. U gospodarskom je smislu ostala, pak, izoliranim carinskim područjem kojem su nametnuti izvozno-uvozni nameti čak i u trgovini s austrijskim zemljama. U knjizi se podrobnije raspravlja i o politici Sv. Stolice u vrijeme Bečkoga kongresa i ulozi kardinala Consalvija (dr. sc. Roberto Regoli, „La politica della santa Sede al tempo del Congresso di Vienna. L’operato del cardinale Ercole Consalvi“). Političar i dobrotvor, kardinal Ercole Consalvi (Rim, 1757. – Rim, 1824.), u povijesti je najviše ostao zapamćen kao državni tajnik pape Pija VII. Smatra ga se jednim od najznačajnijih političara u povijesti Katoličke crkve uopće. Kao sposobni diplomat, bio je jedan od najmoćnijih sudionika Bečkoga kongresa, čijom je zaslugom Papinska Država vraćena u predrevolucionarne granice. U unutarnjoj je politici na mnogim poljima bio važan reformator: ukinuo je plemićke povlastice, reorganizirao je i unaprijedio obrazovanje, financije i kaznene zakone. Bio je promotor umjetnosti, ali suparnik karbonara. Glavni je cilj njegove politike bio vratiti svjetovnu vlast pape u nekadašnje okvire te s velikim europskim silama uspostaviti odnos koji će papi donijeti korist. No, prije toga je svakako trebalo riješiti složene odnose koji su postojali unutar Rimske kurije („cardinali zelanti“). Posljednji članak u zborniku napisao je doc. dr. sc. Edi Miloš, a odnosi se na „Najnovije vijesti s Bečkog kongresa. Doprinos francuskih povjesničara 200. obljetnici“. Opisano je na koji je način Francuska, kao država koju su na bojnome polju porazile koalicijske snage, na Bečkome kongresu opet postala ozbiljna europska sila, iako u sasvim drugom kontekstu i na potpuno drugi način, jer je izgubila „prirodne granice“ do kojih je tada jako držala. Ipak, neki francuski povjesničari upravo u odlukama Bečkoga kongresa vide razloge budućih francuskih poraza u srazu s Njemačkom (1870. – 1940.), kao i njezine podređenosti Velikoj Britaniji tijekom XIX. i XX. stoljeća. Na koncu zbornika donesen je „Završni dokument Bečkog kongresa potpisan 9. lipnja 1815. između Austrije, Španjolske, Francuske, Velike Britanije, Portugala, Prusije, Rusije i Švedske“, u prijevodu na hrvatski jezik. Slijedi potom bibliografija, popis suradnika te kazalo osobnih imena i imena mjesta. U ovome su izvornom djelu na hrvatskome, talijanskom, francuskom i slovenskom jeziku, koristeći raznovrsno gradivo, a također i postojeću bogatu literaturu različitih ustanova (knjižnica, arhiva) u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao i objavljenu korespondenciju i memoare, autori osvijetlili važan segment europske prošlosti: tijek i značenje jednoga od najvećih političkih skupova u povijesti čovječanstva. U
297