Vinko BREŠIĆ
KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI
koja na leđima nosi i svu povijesnu težinu Rusije – jedinstveno po velikosti, više nego ikoje drugo. No, ne samo što perestrojka još nije bila kročila na univerzitet, nego se i glasnost jedva čula u fakultetskim kabinetima. Zato su kasnije objavljivani referati skraćivani do opsega rezimea, fusnote prepričane, izvori zatrti, s nevjericom dodaje autor. I nisu jedino samo one mase u scenama iz Godunova, već su to i one ulične, sa scenama oskudice iz ruske svakodnevice, u izvedbi mnoštva s notornim plastičnim vrećicama, spremnog da se izduži u repove gdje se god nešto nudilo... Još jedna runtićevska slika, antologijska i amblematska za razumijevanje fenomena svake neslobode, svake bijede i gluposti! (Ne mogu zatomiti svoje kijevske slike izduženih repova pred cisternama kvasa, i to svi pobožno, iz iste čaše!... No, imasmo i mi svoje repove, „posvuda repovi“, suflira Pavle iz svoje Bilo pa prošlo!) U Pragu je na 61. kongresu PEN-a, gdje nikad nije bio ni s kim i ni zbog čega, a sad je ovdje da s drugim penovcima „baci prašku kocku“. Ne valja kad se pisci presvlače u političare, literatura i politika mogu zaključiti samo kratkotrajne pomirbe. No, u ovim vremenima čudnih tranzicija iz devedesetih baš to se događalo u Bugarskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni. Neslučajno su to sve odreda bili penovci kao državnici, elaborira autor te dodaje kako danas to djelovanje nazivamo tamburanjem, u kojemu je i sam sudjelovao. Jer u njegovu mandatu hrvatski je PEN u Beču 1989. oslobodio pisca Havela iz zatvora, no pisci kao ni političari ne mijenjaju svijet, nego sami sebe. A vrijeme mijenja sve, pa je tako tisućugodišnje graditeljstvo od Praga napravilo školjku, a ono što se tih dana naziralo na licu hrvatskoga pisca Nedjeljka Fabrija nije slutilo na dobro... Rat je bio na vidiku, Vronski je već krenuo prema Vukovaru... Pa kad smo već kod domovine, Runtić Hrvatsku nosa sa sobom kao puž kućicu, nigdje se ne odljepljuje od staroga kraja, već njime omjerava tuđe prostore i u tuđinama prepoznaje stope svojih predšasnika razasutih po svim meridijanima. Tako, recimo, po pričanju Vinka Nikolića, čokote od juga do Vancouvera sade Dalmatinci, spomenuti Kanarski otoci nisu ni blizu našima, a lava se penje iznad Sv. Jure, najvišega hrvatskog zrna zemlje. Začudo, za njegova boravka tlo Tokija je mirovalo, pa je imao vremena da se sjeti 1962. kad se treslo njegovo Biokovo, zagrebačka urbana stilizacija ima komparativne prednosti pred mnogim srednjoeuropskim gradom itd. U te komparacije moglo bi se svrstati i „Šoljanov hrvatski njemačkom kredom na njemačkoj ploči“, tj. Šoljanova pjesma Čovjek s rupom o kojoj će jednoga dana pričati svojim studentima „kako je on tad rekao svoju pjesmu Mann mit Loch na hrvatskom, u kuli Lotršćak“. To bi bila samo jedna od anegdota kojima obiluje ova Runtićeva knjiga. Riječ je o onim mjestima koje autor naziva romanesknim šavovima i koji na najbolji način prijete da putopisno sklizne u romaneskno. Npr. Ona o avionskim kotačima koji se
277