Alen TAFRA
(NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA
razobličujući nepravde, politički zasljepljuje s obzirom na razmjere krize, čemu bi – u fukoovskom, postmodernom kontekstu – odgovaralo danas aktualno sljepilo za društvo rastućeg nazdora, sve većeg upletanja države u život individua, za postojanu korelaciju između naglašavanja individualizacije i jačanja cjeline u koju se individua integrira.16 Od Francuske revolucije naovamo, pokušaji sinteza suprotstavljenih polova – „djece svjetla“ i „djece tame“ – propadali su pod optužbama za nekonsekventnost, što je logična posljedica podcjenjujućeg misaonog stava proizašlog iz manihejske pojmovne kombinatorike. Kako se pretenzija na opće važenje javnog mnijenja – usprkos Habermasovim postulatima – nipošto ne postiže umskim kriterijima, širenje poželjnog svjetonazora podrazumijeva nadmetanje aktivnih „lidera mnijenja“ oko persuazije voajerske publike – milom ili silom. Pravo na omnikompetentnost ostvaruje se u borbi koju ne odlučuje moć trenutačno boljeg argumenta, već snalaženje u sustavu moći iracionalnog svijeta, u medijskoj masaži politike i publike. Sredstva sadašnjosti, smatra Spengler, još će dugo biti izbori i tisak, a politički programi i načela tek igra na povijesnoj površini. Tisak je demokratska duhovna artiljerija, produženje ili proširenje rata drugim sredstvima, s novinarima kao časnicima, a čitateljima kao vojnicima. Ukidanje cenzure ukidanje je posljednjega ograničenja diktaturi tiska, a opće obrazovanje praktično privođenje mase novinama. Istina je za masu ono što se stalno čita i sluša, javna istina, istina trenutka, nepobitna samo dok se ima novca za održavanje intenzivne dinamike tiska – do pojave jačega magnetskog pola, do novog buđenja iz zablude. Premda dalje ne eksplicira tezu, Spengler konačno primjećuje da „demokrat staroga kova danas ne bi zahtijevao slobodu za tisak, nego od tiska“.17 Podsjeća to na tezu Noama Chomskog po kojoj je „propaganda za demokraciju ono što je batina za totalitarnu državu“.18 I Benoist predbacuje liberalnim društvima „prividni pluralizam“, pod kojim „građani-potrošači“ metamorfiraju u „robove trgovine“, gdje totalitarna normalizacija tek mijenja oblik, kao što odnosi s javnošću mijenjaju propagandu, a konformizam postaje savršeno jednoumlje.19 Na tragu Dostojevskog i Berdjajeva, Sergej Kara-Murza svojim sunarodnjacima postavlja nekorektno pitanje: poboljšava li se ljudski status prijelazom s neposredne prinude
16 17
18
19
Michel Foucault, Kritika političkog uma, Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 2003., str. 66-67. Osvald Špengler, Propast Zapada (srpski prijevod Vladimir Vujić), knj. I., INP Književne novine, Beograd, 1990., str. 241-243. Noam Chomsky, Media Control: The Spectacular Achievements of Propaganda, Seven Stories Press, New York, 2002., str. 15. Alain de Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću, Z. Hasanbegović, Zagreb, 2005., str. 142-144.
191