Vitaliano BRANCATI
NOVI PRIJEVODI
vrtom, a muž „mojim kapetanom čuvarom“. Giovanni se nipošto nije zabavljao u tim šetnjama jer bi mu u ustima tjedan dana ostao gorak okus. Zaustavljene grupice pričale su očito o ženi, uska i crvena lica, gotovo lice na lice, oko pripovjedača, odavala su što je tema razgovora. I onda zašto „sveti kršćani“ nisu nikada izlazili, s rukama sašivenima u džepovima? Svaki put kada bi ih podigli ostavljali su u zraku mesnate oblike srca, leđa i ostalih dijelova ženskoga tijela. „Kako ih nije sram?“, mislio je Giovanni. „Poznate odvjetnike i liječnike?“ No, đavao je kazivao svoje u svemu tome, prolazilo se pokraj tih skupina upravo kada bi pripovjedač izgovarao najprostiju riječ, koja je odzvanjala poput kamenovanja posred lica. Unatoč svemu, nije to ono što je zadavalo najviše boli Giovanniju: riječi su riječi, i izgovorene po sicilijanski, možda mogu biti nerazumljive za Ninettu. No, pogledi tih ljudi, teški, klizavi, ljigavi, ogavni, između kojih se hodalo, bili su poput zmijskoga gnijezda, a to ga je posebno ljutilo. Znao je dobro, naš Giovanni, što su htjele reći te oči i osmijesi koji su odmah bili povučeni, prsti koji su pokazivali ovaj ili onaj dio Ninettina tijela te spušteni šakom prijatelja koji kao da je govorio da „pripazi na njega“. Znao je da potom slijede razgovori o djevojkama, o komadima i uhuh, jecaji, laktarenje te da se najbučniji u tome društvu udaljava da bi na trenutak prestao misliti o tome i da se smiri. Obuzeo ga je osjećaj koji je prije bio zavist negoli ljubomora. Sjećao se, i to dosta živo, da je u vremenima svoga celibata od žena koje su sada samo u memoriji dobio nešto više negoli što sada dobiva od Ninette, med koji je ukusniji i dublji, obilniji obrok za sva osjetila. Želio bi, dakle, osim što hoda pored Ninette i lagano joj stišće vrhove prstiju, da je može proći s tisuću pogleda, nalazeći se za kavanskim stolom, i da se tisuću kavanskih stolova vrti oko dviju tisuća dubokih očiju. Jer, u biti, što se osjetila tiče, ono što se događalo nije bilo jasno, bilo je malo jedinstveno i tajnovito: osjećaji se nisu puno micali. „Što to znači?“, pitao se noću idući korak po korak ulicom Cibali. Ali, jedne večeri, dok je sa žućkaste svjetiljke dopirala svjetlost na Ninettine ruke i označavala da su od mesa, odjednom ga je pomisao da je i Ninetta žena dirnula na tako čudan način da je prestao gledati zaručnicu i prislonio je na prste čelo koje ga je boljelo. Malo kasnije, ispričavši se da mu nije dobro, pozdravio je Ninettu i vratio se kući u Cibali, zbog tjeskobnog stanja, i pitao se „što to znači“? Neke tajnovite priče prijatelja koji su već bili u braku u trenutku kada se vrata prvi put zatvore za mladencima, kao i strah koji širi njezin strah prestali su ga mučiti. Giovanni je uplašeno i upitno gledao miran i smiren Ninettin lik, i što je mirnija i ljubaznija bila, to se on više bojao.
157