László KRASZNAHORKAI
NOVI PRIJEVODI
večer toliko iscrpljena da mi nije ni padalo na pamet postavljati pitanja – iako sa svojom današnjom pameću već znam: da sam ih postavila, odgovori me ni onda ne bi doveli do jasne slike. Pitanja bi me, naime, odvela u zabludu, jer postojalo je samo jedno pitanje koje bi moglo pomoći, a to je: kome se uopće obraćaju Vaša produhovljena pisma i što Vi zapravo u meni točno vidite? Tada, tih posljednjih žurnih dana lunarnog mjeseca, bila sam isuviše uznemirena da bih sve to razumjela. Zatim sam prvi slobodni dan, nakon svečanosti Lunarne Nove godine, poslije obveza oko svoje majke, provela u obližnjem parku Tian Tan. Usred parka punog šetača proteže se prema carskim hramovima jedna veoma dugačka, široka, popločena šetnica, potpuno ravna, možda ste je i Vi vidjeli, ako ste od bolnice Tian Tan krenuli u pravcu sjeveroistoka, šetnica koja je sagrađena u stara vremena za povorku što je prinosila žrtvu bogovima neba. Još od djetinjstva volim tu šetnicu jer me oduvijek ispunjavala osjećajem kako su nekadašnji ljudi u ovomE obliku zapravo predstavili jedan jedini pogled Gospodara neba, zato sam mislila da će me i u tom trenutku umiriti upravo ono što mi je kao djevojčici pričinjavalo zadovoljstvo: da krenem polako od mramorna oltara Huiyina Bia između drvoreda šetnicom što blješti od snijega i zaronim pogled u tu tajanstvenu perspektivu, da se unesem u spokojnu zraku toga moćnog božanskog oka koje stoji nepomično u daljini. Tako sam učinila i nisam se razočarala: sunce je sjalo, snijeg je blistao na granama drveća, dok je u daljini zasljepljujućim sjajem blistao Huang quiong Yu i Qinian Tian skriven iza njega, čija se trostruka kupola spuštala u predivnu zanosu, a koja se iz ovoga južnog smjera mogla samo naslutiti. Vratila sam se kući tek kada se počeo spuštati mrak: mirne duše, i ne sluteći kako sam griješila misleći da sam među šetačima bila sama, jer daleko od toga da sam bila sama. Ubrzo se pokazalo tko je bio tajanstveni pratilac u šetnji. Jednoga dana, kada smo Yang Liao-ling i ja još od ranoga jutra vježbali veoma težak niz kliznih tonova iz „Jesenje rijeke“, vrata su se iznenada otvorila i u dvoranu za probe ušla je nepoznata osoba u društvu našega ravnatelja. Yang Liao-ling je, naravno, odmah podigao gudalo sa žica, ja sam se također uljudno okrenula prema njima, ali naš je ravnatelj stojeći gostu iza leđa samo odmahnuo rukom, što je značilo da ne treba prekidati jer je došljaka doduše morao pustiti da uđe, ali da taj nije došao s nekoga visokog mjesta. Nosio je jednostavno tamnoplavo sukneno odijelo i djelovao veoma staro. Ravnatelj mu je uputio nekoliko riječi, otpratio ga u stražnji dio prostorije gdje mu je pomogao sjesti na stolac, dao mu čašu vode iz zidne slavine te, okrenuvši se od njega, napravio prema nama grimasu dosade, izišao i ostavio ga nasamo s nama. Iskreno rečeno, u početku ni mi nismo obraćali previše pažnje na njega, Yang Liao-ling je vratio gudalo na mjesto, ispravio na koljenima erhu i prema našim utvrđenim navikama započeo jednu od arija Diao Chan, ovaj put treću. Ako
189