Page 1


br. 1 | 2 godište XVIII., sv. 47. Pula, proljeće - ljeto 2013.

UDK 821.163.42/821/008/3

ISSN 1331 - 0321


GDJE JE ŠTO? Umjesto otvorenoga pisma ministrici kulture Republike Hrvatske

8

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

11

SLAVKO JENDRIČKO Evolucija ludila

13

STJEPAN ŠEŠELJ Žutokosi (I. dio)

26

MILKO VALENT Europa, indiskretna bolest raspadanja

62

MIRKO ĆURIĆ Nove mjere protiv sile

77

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Tri forske

85

DARIJA ŽILIĆ Pet zapisa

88

FRANJO DŽAKULA Djevojčica i vrtuljak

93

TAMARA BAKRAN Pjesme

106

ŽARKO MILENIĆ Magarac

115

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Književni opus Krste Špoljara (1930. - 1977.)

119

IVAN BOŠKOVIĆ O Špoljaru, „Hrvatskoj baladi“, četrdeset godina poslije

121

VINKO BREŠIĆ Časopisi Krste Špoljara

132

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ Motivi otuđenosti u prozi Krste Špoljara

142


GDJE JE ŠTO? BOŽICA JELUŠIĆ Natuknice o Špoljaru

147

BOŽIDAR PETRAČ Nerealizirani književni tjednik Antuna Šoljana

151

MATIJA ŠEREMET O nekim aspektima romana „Neprilike s muzom“ Krste Špoljara

156

JELENA UHER – MIRELA MATEŠIĆ Pravocrtan diskurs: stvarne obmane

161

BORBEN VLADOVIĆ Usporedba romanâ Krste Špoljara i Antuna Šoljana

167

NOVI PRIJEVODI

171

LEOPOLD TYRMAND Civilizacija komunizma (prev. A. Cvitanović)

173

LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI Božica je odgovorila (prev. A. Pataki)

185

MARKO KRAVOS Rane pjesme (prep. S. Pranjić)

193

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

203

VLADAN ČUTURA Panorama vojvođansko-hrvatske kratke priče od 1990. do 2010.

205

LAJČO PERUŠIĆ Na Svesvete

210

PETKO VOJNIĆ PURČAR Snivajući pod snijegom

214

ZVONKO SARIĆ Bolje

218

NEVEN UŠUMOVIĆ Makovo zrno

219


GDJE JE ŠTO? TOMISLAV ŽIGMANOV Kamenčić mali u Kristinoj sandali

224

STUDIJE I OGLEDI

231

JOJA RICOV Fakta i zámisli Novecenta

233

MIRKO ĆURIĆ Nikola Tordinac – prvi hrvatski prevoditelj Karla Maya

241

JELENA RIBARIĆ ZAVRŠKI Erotika u „Pjesmi nad pjesmama“

248

PRILOZI O ZAVIČAJU

257

DARKO DUKOVSKI Kratka povijest hrvatsko-slovenskog razgraničenja u Istri...

259

BOŽO MILANOVIĆ Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri

284

BRUNO DOBRIĆ Sudbina triju javnih spomenika iz austrijskoga razdoblja grada Pule

287

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

319

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ „Rávan zemlje gorom dići“ (Igor Šipić: Koljnofski susreti)

321

„Potoci žubora, gdje svaka pjesma govori svojim jezikom“ (Igor Šipić: Pronevjerom oblikâ)

327

DARIJA ŽILIĆ „Povijest ispričana ‘odozdo’“ (Mile Stojić: Dunia)

330

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Filmičan, stilski neuredan roman“ (Nenad Stipanić: Izbacivači Majke Božje)

333


GDJE JE ŠTO? ĐURO VIDMAROVIĆ „Knjiga stihova riječke poetese sa srcem u Srijemu“ (Ljubica Kolarić-Dumić: Vijenac od čekanja)

336

SAMANTA PARONIĆ „Pićanska biskupija i Pićanština“ (Zbornik radova: Pićanska biskupija...)

340

FAHRUDIN NOVALIĆ „Nužnost razvijanja kulture kritičkoga patriotizma“ (Esad Zgodić: Kultura patriotizma...)

346

Autori

351

Summary & What to find and where?

353

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

361


8

UMJESTO OTVORENOGA PISMA MINISTRICI KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE u povodu 33-postotnog smanjenja potpore časopisu „Nova Istra“ za 2013. In the first seventeen years of its publication, more than 45 issues of Nova Istra ha­­ve been published, containing among other contributions larger themes, or more detailed pieces on: - globalization - (anti)globalization & culture - identity and contemporariness - intercultural communication - poetry of North American Indians - pluralism of cultures and intercultural understanding - contemporary Russian short prose - „spiritual“ songs of North American Christians - contemporary prose of Trieste - art and ideology - women‘s prose in Russia in the 1990s - surrealism - bio-ethical discrimination of women - anti-globalization movements - Lithuanian literature and culture - contemporary visual art - history of women‘s drama - extermination of certain nations in the Soviet Union in the twentieth century - new European drama - modern Russian unrestricted verse - contemporary Czech poetry - contemporary Jewish poetry - Sam Shepard - anthology of Kurdish poetry - modern and post-modern architecture - city-essay - how to „read“ Europe? - Danish modernists


9

- Europeanism and „frontierism“ - the influences of William Blake‘s poetry on Jim Morrison‘s rock music - love (on love) - against totalitarianism (Stalin, Tito...) - Ricœur‘s hermeneutics of imagination - the authority... - the historical-dialectical game of escapism and terrorism - the causes of crisis in modern democratic states - rock music time machine: Led Zeppelin - manipulation - deconstruction and performativeness of body - Chilean literature - democracy and the global crisis - the rock music time machine: Deep Purple - leisure... * * * This is why you will come across the Croatian translations of the following authors, or the critical texts, studies, and reviews about them and others, on the pages of No­va Istra: Naja Marie Aidt, Alain (Émile Chartier), Vladimir Alejnikov, Monica Ali, Dante Alighieri, Isabel Allende, Yehuda Amichai, Roberto Ampuero, Louis Aragon, Hans Arp, Antonin Artaud, Paolo Badini, Hermann Bahr, Hugo Ball, Alessandro Baricco, Franz Bartelt, Henry Bauchau, Samuel Beckett, Alois Beer, Frédéric Beigbeder, Julien Benda, Walter Benjamin, Émile Benveniste, Nikolaj Berdjajev, Thomas Bernhard, Giuseppe Berto, Alain Besançon, Ugo Betti, Maurice Blanchot, André Breton, Leons Briedis, Enrico Brizzi, Josif Brodski, Anita Brookner, Pascal Bruckner, Georg Büchner, Anthony Burgess, Richard F. Burton, Dino Buzzati, Antonia Susan Byatt, Massimo Cacciari, Italo Calvino, Giorgio Caproni, Albert Camus, Paola Capriolo, Ernst Cassirer, Juana Castro, Francesco M. Cataluccio, Louis-Ferdinand Céline, Maurizio Chiarutini, Leonard Cohen, Philip J. Cohen, Peter Coles, John Coltrane, Julian Cope, Józef Czapski, Salvador Dalí, Robertson Davies, Miles Davis, Aleš Debeljak, Alain de Botton, Pêr Denez, D.A.F. de Sade, Fernando Dias Antunes, Wilhelm Dilthey, Tove Ditlevsen, Apostolos Doxiadis, Germain Droogenbroodt, Paul Laurence Dunbar, Bob Dylan, Ivan Dzjuba, Terry Eagleton, Umberto Eco, Albert Einstein, Mircea Eliade, Paul Éluard, Desiderius Erasmus, Ramón Díaz Eterovic, Alain Finkielkraut,


10

Dario Fo, Alex Garland, Gajto Gazdanov, Jerzy Giedroyc, Beniamino Gigli, William Gillespie, Allen Ginsberg, René Girard, Johann Wolfgang von Goethe, Emma Goldman, Witold Gombrowicz, Georgi Gospodinov, Romualdas Granauskas, Günter Grass, Vivian Green, Boris Groys, Leonid Gubanov, Margherita Guidacci, Pedro Juan Gutiérrez, James W. Hackett, Gérard Haddad, Claude Hagège, Béla Hamvas, Daniil Harms, Vaclav Havel, Stephen Hawking, Martin Heidegger, Juan Mihovilovich Hernández, Stéphane Hessel, Alfred Hitchcock, Michel Houellebecq, Paveł Huelle, Richard Hülsenbeck, Eugene Ionesco, Igor Isakovski, Jarosław Iwaszkiewicz, Fleur Jaeggy, Ernst Jandl, Bruno Jasieński, Karl Jaspers, Viktor Jerofejev, James Joyce, Imre Kertész, Radosław Kobierski, Srečko Kosovel, Karl Kraus, Marko Kravos, Jurij Kublanovski, Milan Kundera, Hari Kunzru, Andrej Kurkov, Katalin Ladik, Sydney Lea, Arian Leka, Kvĕta Legátová, Gonzalo Lema, Rosa Lentini, Simon Leys, David Lodge, Franco Loi, Sam J. Lundwall, Curzio Malaparte, Terrence Malick, Saadat Hasan Manto, Sándor Márai, Laura Marchig, Peter Markus, Gabriel García Márquez, Robert Marteau, Yann Martel, Walter Mehring, Dieter Mersch, Arvo Mets, Gustav Meyrink, Kenji Miyazawa, Czesław Miłosz, Bolesław Miciński, Patrick Modiano, Fulvio Monai, Totti dal Monte, Enrico Morovich, Sergej Morozoff, Toni Morrison, Gustav Munch-Petersen, Diego Muñoz Valenzuela, Haruki Murakami, Girolamo Muzio, Azar Nafisi, József Nagy, Pablo Neruda, Max Nettlau, Saul Newman, Mikael Niemi, Friedrich Nietzsche, Rui Nunes, Michael Ondaatje, Iztok Osojnik, Josip Osti, Amos Oz, Charlie Parker-Bird, Boris Pasternak, Lech Pazdzierski, Viktor Pelevin, Saint-John Perse, Fernando Pessoa, Bernhard Peters, Ljudmila Petruševskaja, Francis Picabia, Andrej Platonov, Irina Poljanskaja, Paula von Preradović, Pascal Quignard, Élisée Reclus, Carol Reed, Georges Ribemont-Dessaignes, Paul Ricœur, Gabriel Rosenstock, Pentti Saarikoski, Ango Sakaguchi, Abdus Salam, Pedro Salinas, Rifaat Sallam, José Saramago, Raffaella Sarti, Gino Scartaghiande, Jens August Schade, Bruno Schulz, Kurt Schwitters, Ridley Scott, Walter Serner, Sam Shepard, Martin Sorescu, Xhevahir Spahiu, Steven Spielberg, Emil Staiger, Andrzej Stasiuk, Ilja Stogoff, Italo Svevo, Wisława Szymborska, Tomaž Šalamun, Aleksandar Šimonovič Korotko, Antonio Tabucchi, Susanna Tamaro, Domenico Tarizzo, Torquato Tasso, Henry D. Thoreau, Uwe Timm, Fulvio Tomizza, Isacco Turina, Tristan Tzara, Ljudmila Ulickaja, Manuel Vargas, César Vallejo, Aleksandar Veličanski, Boris Vian, Marina Visneveckaja, Demetrio Vittorini, Kath Walker (Oodgeroo), Aleksander Wat, Adam Ważyk, Johannes Wickert, Oscar Wilde, Karol Wojtyła, Robert Paul Wolff, Banana Yoshimoto, Marian Zdziechowski, Viktor Zenchenko, Péter Zilahy, Ciril Zlobec...* *

Izvor: http://www.eurozine.com/journals/


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

SLAVKO JENDRIČKO Evolucija ludila

13

STJEPAN ŠEŠELJ Žutokosi (I. dio)

26

MILKO VALENT Europa, indiskretna bolest raspadanja

62

MIRKO ĆURIĆ Nove mjere protiv sile

77

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Tri forske

85

DARIJA ŽILIĆ Pet zapisa

88

FRANJO DŽAKULA Djevojčica i vrtuljak

93

TAMARA BAKRAN Pjesme

106

ŽARKO MILENIĆ Magarac

115


13

Slavko JENDRIČKO, Sisak

EVOLUCIJA LUDILA NISKOKALORIČNA SLOBODA

PANIKA U DEVETKI

Kasno je za mirenje

Nagrnu u tramvaj

Sloboda srndaća Visi na više kuka

Postvareni znojem Izluđujući nosnice

Ni mesar niti sjekira Ne prizivaju pošumljenu

Dehidrirane riječi Zvuče histerično

Krivotvorinu lagodnog disanja

Spašavajući sluh I osjetilo mirisa

S pticama luckast U slobodnom letu Prokazujem sebe Ni ponad pločnika Ulaštenog suzama

Stisnuo sam Dalmošicu S Bračem Ispod pazuha

Niti u jednom ustavu

Oprezno prisvajam Mediteranske mirise

Najslađa imenica Sloboda Nije kalorična

Pred navalom džepara U dlanu stišćem Pjesmina mala vrata

Kao ohlađena dinja sa šlagom.

Iza njih čuvam svoju paniku.


14

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

BITKA ZA DOBRU LJETINU

PRIJEVARA

Da bih mogao Projuriti kroz crveno

Dan kada je Ja Posvojio svijet

Morao sam pregristi Strah u svom rječniku

Kvascem duše Diglo se tijesto Teorije evolucije Poput olujna oceana

Dobra sam kiša koja pada Bez dopuštenja Na listove samrtnih biljki Jedino tako mogu Oživjeti glasove Njihovih umornih jezika Zagrizajući požare, pijavice, oluje Ostao sam bez ijednog zuba Bio je to jedan Od mojih uspješnih izbora Ove su godine polja I žene obilnije rodile piromane Prepuna sam smočnica sunca Na vratima s ogrlicom od mrtvih zuba.

Potopljen valovima Kao nekoć davno Disao sam na škrge Izgubivši jezik Udvarao sam Ribama šutnjom Sve dok predvečer Nisam izbačen Poput utopljenika Mokar otpuzao sam Naslijepo u bivšu Rimsku metropolu Grad je kipio od suknji Pod reflektorima na pisti Stavio sam ruku ispod jedne I šakom uhvatio muško spolovilo Licem nisam odavao prevaru.


Slavko JENDRIČKO

SEZONSKI IMIGRANT EDO POPOVIĆ Izašavši iz unutrašnje emigracije Već iza prvih stambenih kutija Stopalima sam osjećao mjesečinu Što su je upile trave uz cestu Ispraznivši pun mjehur Obilježio sam Svoj teritorij kontemplacije Piskutanje mladih sova Ne pobuđuje U meni osjećaj sujevjerja Niti ptičje mlijeko U njegovoj naprtnjači Što je izmuzao penjući se na Oltare Iz Ponoćnog boogiea Nije ostala ni suza žestice Sada u njegovim plućima Planina duhovno sagorijeva Bolesti oduzimajući budućnost.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

INTERNET-IDIOT Ogrubjelom sluhu dovikujem Nisam okorjeli ateist Nekog vraga moram propitivati Nezajažljiva jeka vlastitih zvukova Pojačava neugodu Od bliskih kontakata s ljudima Tri četvrtine Svježega glasa Samo za doručak Pojeo mi je fejs Poslije ni sebe ne čujem Niti kada noktima Grebem po sitnim tipkama Ponekad je to neočekivano dobro U tim darovanim trenucima Ženu doživljavam djevojčicom.

15


16

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

LUDE GLJIVE

OTVORENA VRATA

Ne znam ni jedan parlament U kojem nećeš dijagnosticirati Krista Budu Muhameda i Krišnu

Prije mirisa kave Tuš kiši Poput oblaka

Pomisliš da si u ludari Ni jedan nije bez svog Napoleona

Voda ima Dobro pamćenje

Na galeriji doji me Prečista Djevica Kaže, Popodne idemo brati lude gljive.

Sjeća se naših tijela Iz maternice Svakog spontanog Pobačaja Demonskog fetusa Dogorjevši učeći svirati Svaku kuću u gradu Širom sam otvorio Naša ulazna vrata Otada zajedno Doručkujemo Mrvice Sunca.


Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

FEJSOVAC U PROSVJEDIMA

IZBIJELJENI OPLOĐIVAČ

Na fejsu mjesecima Vježbajući zglobove

Naprasno mi se digao

Koji moje prste i slova Doživljavaju zlostavljačima Na ekranu što neutralizira Emocije Siline udaraca pendrecima

Na sredini ulice Iz njega sipe Gusta vesela slova Snijeg lud poput mene Ne snebiva se viđenim

Ne uspijevajući zaliječiti Ni jednu zajedničku traumu

Izbijeljeni oplođivač Omekšao je ugrožen Pretjeranom čistoćom

Krv je opsesija Srčanih mišića Zbiljnosti mase

Pao je u hipu s visine Od 17 centimetara Ne doživjevši prosvjetljenje

Blažena s vodom Iz vodenih topova Slijeva se u šahte

Kažem mu budi spokojan

Dok se ne izgubi iz vida Sa slinom mokraćom suzama Kasno nakon ponoći Strasno počinjem vježbati zglobove Na njenim tvrdim bradavicama.

Ni azijski gospodarski divovi Nisu ostvarili tako visoku stopu rasta Pahulje su prikrile tragove naših zločina. Primijetim li nekontrolirane Simptome stresa Poslat ću te spontano na tečaj joge.

17


18

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

SVEČANA TRPEZA

IZGUBLJENA ZEMLJA

Nadrealan smijeh Na svečanoj trpezi

Sam sebi najopakiji terorist

Nudi rijetke plodove Pripitomljena ludila

Susprežući manu nebesku Opirem se izbrazdanim Slavonskim horizontalama

Ima u njemu nečeg Poput iznenadne dobrote Ruku kojima se dodirujemo

Svojim prisućem Frustriran pčelama Zamaram krajolik

U samoobrani njima Grijemo ohlađene obroke

Nakon neuspješnog Revolucioniranja Oprašivanja cvjetova

Početnički blagi kao Ranoproljetno sunce Usprkos toplijoj rasvjeti Ljubav ostaje mutna Hvata se za slamku U nabujalim potocima Déjà vu smirena srca Ostaje sjediti u praznoj stolici.

Paralitični bezemljaš Zapjevam genetski Modificiranim glasom Svojim toplim sjemenjem Napunivši plastičnu vrećicu Nepokretan Čekam te na izgubljenoj zemlji.


Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

TERAPIJA UZ RIJEKU

PROLJETNI KOKTEL

Na terapiju ševom

Snjeguljica Razdjevičena zbiljom

Tmurnih glava Stigli smo rijeci Kroz visoke trave Ne čujemo glasanje Ptica Niti kombajne u žitu

Prespava mirise Šiznutog proljeća Njegov vjetar Svuče je do gola

Svi popodne štrajkaju

Na dodir prstiju Osjeti snažan potres

Kos nečujno recitira Charlesa Wrighta

Panično utrči U mračni ormar

Opušcima cigareta Spaljujemo tišinu

Obuče moju halju Svećenika utopije

Svakim pokretom Prazneći energiju

U čaši miksa Podjetinjelu krv

Dva užarena tijela Polako ublažavaju strast

Pripravlja koktel Za božje nepce.

U večernjem smiraju Uživajući pročišćeno sunce.

19


20

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

MARTINJE 2000.

PRIZEMLJENJE

Jesen je kada tvoj Lijepi jezik uživa

U mraku s tipkama

Sunce nakupljeno U čvrstim bobicama Autistični slador Eksplodira u moštu Zacrnjenim krilcima U vinskom podrumu Mušice praskaju Podižu svečani stol Pijanog prasca Ne puštaš Ispod suknje Da bi mogao Vidjeti mrijestilište Zlatnih ribica Barem u sfumatu Mamurnog Narcisa Nagnutog nad Žutom lokvom.

Apstraktna glazba Orlanda Gibbonsa Poput svake svirke Intuitivno osvaja Centralno srce svemira Prizemljujući imenicu Bog Susrećem je zbunjenu Dok šeće slušajući Ulične pjevače prosjake Pribran sam za oboje Rastvorenu violinsku kutiju Ozvučim s nekoliko novčića.


Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MUTACIJA METAFORE

PSEĆA LJUBOMORA

Na tren zbunjen sam Manipulacijom emocija

Samozaštitna mimikrija Siktanja Na svakog sumnjivca

Poslije pljačke banke Neće novac donirati Crkvi niti nebrojenim Duhovima crvenokožaca Metafore mutirajući Pljačkaše maskiranih Lijepih lica Doživljavaju pozitivcima Sudionik mutacija Od prvog vesterna Sudjelujem u genocidu Negativac rasprostranjen Svijetom bez grizodušja.

U zrcalu pogledu Komplicira brijanje Oduzimajući lakoću ruci Koja drhtureći predosjeća Mirise dlačica Inficiranih tuđim znojem Netko me je Ližući ti kožu Moje umišljeno Neotuđivo vlasništvo Zarazio psećom ljubomorom Bolešću koja se ne može izliječiti.

21


22

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

ZLATNI PODSMIJEH

METAFORA DIVLJIH SVINJA

Prosvjedna rasvjeta zuba Neuspješno konkurira Kradljivcima sunčevih eksplozija

Premda su nas otkrili laserskim zvucima Njuh im je prispodobiv životinjskom

Nju, zubatu svjetlost Malo koke Ne ushićuje srećom Ona bi da grize Perfomansom revolucije Podsvjesno suicidalan Wall Street uzvraća Zlatnim podsmijehom pendreka Izvan dometa kamera Neprofitne pčele u košnici Svemirski nadzvučno zuje.

Prekasno smo se zabravili Provalili su u srca frižidera Nesvikli da bilo što promijene U hrvatskim pustopoljinama Prisvojili su divlje svinje One nanjuše skrivenu sirotinju Koja naslutivši kraj povrati Sutrašnji mamurluk glasova U njegovim patvorenim emocijama S nama se počinje sama proždirati.


Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

NARKOBOS JENDRIČKO

VIRUS DOBROTE

Brod kriomice presijeca Tihi ocean

Pod sitnozorom Pukim slučajem

U lancu rizične trgovine kokainom Pritisnut teretom iznad sebe Prah mekan nježan skupocjen U vrećicama sanja vene uživatelja Njezina nevina mašta Sačuvana u listovima Poput izabrane prečiste djevice Poslužuje se putem ispod palube

Otkrio sam Virus dobrote Božanstvena domišljatost Utjelovit će ga u spermije Valjano ulogiran mirotvorstvom U šašavom svijetu Do tada ga čuvam zubima

Pomorcima koji vole čaj od koke:

Predaleko se čuje Šuštanje nîti svile brzih tijela

Desetak listova + nekoliko suza gratis.

Otvorio sam prozore jezi jezičina.

23


24

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Slavko JENDRIČKO

OBOGAĆENI ČUDOM

GRAD MAHNITIH STARACA

Očima uživamo crnilo

Grad noćas trese Buka svih Srčanih mišića

Neumorne krtice U našim dvorištima Pod svjetlom kometa Iz ljupkih njuški Božjih rovokopačica Šiknut će visoki Mlazovi nafte I zasjeniti jutro U cijelom kvartu Svi napokon postajemo Parapsihološki mediji Ispunjeni čudom.

Zaumna kao nekoć Olujni koncerti Beatlesa Ona dolazi iz krošnji I osvijetljenih podruma Sa svih terasa kraj rijeke Njezini valovi operu novorođenčad Osjećajan grad Prepun staraca S desetcima tisuća Ozbiljnih srčanih mana Uz glazbu njihove mladosti Ne prestaje s njima mahnitati Kada umru posljednji zvuci Bit će očevi svojim očevima.


Slavko JENDRIČKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

U LUDILU SVE JE MOGUĆE

ZATVORENA BRBLJAONICA

Ponekad kada Svi zaspete Ustanem iz sna

Nekoć sam se s pastusima propinjao prilikom svakog čitanja Šimićeva stiha

I prljavim prstima Blefiram Sve tamnije od sebe Kresnuvši upaljačem Na stranici neizgorive Rečenice Borislava Pekića: Samo u ludilu sve je moguće Probuđena pitaš me Što onda sviće Poput smrti osjećajno Gore li to možda toksični Premda pobožni suncokreti Zapaljeni izlazećim suncem?

Čovječe, ne hodaj malen ispod zvijezda A sada svaku pomisao na propanj Doživljavam poput izblijedjelog krika Koji se rasipa sa zvijezda i presađuje u oblačić iz krematorija.

25


26

Stjepan ŠEŠELJ, Zagreb

ŽUTOKOSI hrvatskom književniku Milutinu Cihlaru Nehajevu Zoranu Tadiću hrvatskom filmskom redatelju Osobe: ŽUTOKOSI / ŽUTI MALI Vuk, Vrba, Abram, Bura, Kočijaš, Stari, Cigo, Mica, Marija, Anka, Milka BANOVIĆ LINA Milan, Stanka, Dr. Svatić, Rude, Direktor, Maja, Magda NOVINAR Žena, Sin, Kćer HORVATH Redaktor, Tipkačica, I., II., III. Novinar PREDSJEDNIK DRŽAVNI ODVJETNIK ISTRAŽITELJ KUGA Meštar Ostali


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

1. Godišnji sajam u nekom, vjerojatno općinskom, mjestu negdje u Posavini. Dvadesetih godina XX. stoljeća. Krajem proljeća. ŽUTOKOSI elegantno odjeven, s laganim šeširom na glavi, visok, pridržavajući MICU za ruku, obilazi sajmom. Kupuje neke sitnice, daruje ih MICI, ona mu uzvrati poljupcem. MICA je odjevena jednostavno, ne posebno moderno, ali joj haljina iznimno skladno pristaje, te se ne osjeća neka veća razlika između nje i ŽUTOKOSOG. Zamjećujemo da ŽUTOKOSI, pored toga što „ugađa“ MICI, pomno prati ljude na sajmu, posebice kada su u prilici plaćanja. Tako zamijeti, između ostalih, i dvojicu trgovaca NAKUPACA stoke. Dok MICA jede neki slatkiš, dođu do Streljane. ŽUTOKOSI: Meštre! Može li za me jedno strijeljanje?! MEŠTAR: (dodajući mu pištolj i odbrojavajući streljivo) Može... premda se, burazeru, u ovoj zemlji... (odbroji) Pet!... službeno samo veša!... ŽUTOKOSI napuni bubanj, nišani, puca obarajući sve mete. MEŠTAR je zapanjen vještinom ŽUTOKOSOG. ŽUTOKOSI: (vraćajući pištolj) Šteta! Prihvati MICU pod ruku. MEŠTAR: (čisteći ga) Šta šteta?... ŽUTOKOSI: Ono... MEŠTAR:... burazeru!... ŽUTOKOSI:... s vješalima... MEŠTAR:... ma... strašno si... Odlaze. Meštar pogledavajući na oborene mete i prateći ih pogledom, i dalje se čudeći, za ŽUTOKOSIM i MICOM što se gube među svijetom.

27


28

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

2. Šuma ponad ceste. Poslijepodne je. VUK i ABRAM, reklo bi se, bezbrižno se odmaraju, izvalivši se na leđa ili bok. MALI često ustaje, pogledava okoliš, motri. ABRAM: I s’vaćaš ti to… (smijući se) …ja, bolan, zaboravio da sam došo robit!... S’vaćaš?... VUK: Ih! Mora da je stvarno bila dobra! ABRAM: Ma… Bog bi je poželio, bolan… Jebo pare!... VUK: Ih! MALI daje energičan znak rukom. MALI: Pst! Ušute. Prilaze, gledaju. Prolaze jedna seoska kola. U njima nekoliko seljaka i seljanki, svečarski raspoloženi. Vraćaju se sa sajma. VUK: Ovi su uranili. MALI: Pst! Kola odmiču. Iz kola dopire pjesma. MALI: Brzo će počet i ostali nailazit. Vraćaju se na svoja mjesta. VUK: Šta je sa Žutim? MALI: Mora bi on brzo... ABRAM: Ju, a Mica... MALI: Dosta!


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

VUK: (Abramu) A ona nije cvilila, nije zazivala pomoć? ABRAM: Ma jok!... zaboravila, ko i ja, za što sam došo!... VUK i ABRAM se smiju. MALI skoči. Vidi: dolje iz okuke izbijaju konji, pa kočija, otvorena. MALI: Dolaze. Ustaju. (Žustro) Vuk, pred konje! Abram, iza… Ja, zna se, u čelo! Idemo! Raspoređuju se, približuju se cesti, hvataju zaklone. U kočiji: I. NAKUPAC, II. NAKUPAC, ŽUTOKOSI i DJEVOJKA. KOČIJAŠ je naprijed, udara kandžijom. Smiju se. I. NAKUPAC: (Kočijašu) Potjeraj, stari! II. NAKUPAC: Brže! I. NAKUPAC: (Djevojci) Dao bih vam svu današnju zaradu! DJEVOJKA: Nemojte se šaliti... II. NAKUPAC: Ja vam reko’. ŽUTOKOSI sjedi mirno. Iz šume prvi istrči VUK. Spretno lovi konje uperivši istodobno pištolj u KOČIJAŠA. MALI je već u kočiji. Iza, prema dogovoru, ABRAM. U kočiji nitko kao da ne shvaća o čemu je riječ, samo je KOČIJAŠ s rukama ponad glave. MALI: Ruke u vis! Ovo je pljačka! Gore! DJEVOJKA htjedne ustati.

29


30

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

DJEVOJKA: Pomoć! ŽUTOKOSI joj hitro začepi rukom usta, uperivši drugom u ostale pištolj. MALI: Van! Silazite! Silaze. MALI i ŽUTOKOSI požuruju ih pištoljima. MALI: Sjedaj! Gore ruke! Pare, gdje su vam pare?... I. NAKUPAC: Nema... II. NAKUPAC: Na sajmu, utrošili smo, platili robu... razumijete... i ne može čovjeku ništa znadete ostati, znadete kako je danas... MALI: Zaveži! II. NAKUPAC: Ne, nemam… MALI: (daje Žutokosom znak za I. NAKUPCA) Prekopaj! Ja ću lutku… ŽUTOKOSI otprve izvadi lisnicu I. NAKUPCU, vadi novac. Vrati lisnicu. ŽUTOKOSI: (pružajući novac MALOME) Samo dvije… MALI: (I. NAKUPCU) Još? I. NAKUPAC: To je sve. (daje znak MALOME za II. NAKUPCA kao „u njega ima!“) MALI: (II. NAKUPCU) A ti? II. NAKUPAC: Rekao sam vam… nemam… MALI: Skidaj se! (Abramu) Skidaj ga! ABRAM skida odjeću s II. NAKUPCA. MALI se sagne ispred II. NAKUPCA: Cipele! Skida mu cipele. Otkrije ispod uloška novac. Nema!... a?! (broji) Ohoho!... (ŽUTOKOSOM) Tu je zalogaj! (ABRAMU) Skidaj dalje! (odbroji) Četrnaest i po tisuća! ABRAM nastavi dalje skidati II. NAKUPCA. II. NAKUPAC: Ne, nema više… ABRAM: Dosta, skidaj se!... (bocne ga pištoljem)


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ostane u donjem rublju. I. NAKUPAC tiho uživa u puno većoj nevolji II. NAKUPCA. MALI: (DJEVOJCI) A gdje mi ti čuvaš blago… a?... DJEVOJKA se odmah maša torbe. MALI: Ne, pusti… sam ću… otkrit ću već ja to sam… Rukom prema košulji, grudima. MALI: Tu je to obično… a?... DJEVOJKA izvuče iz torbe mali novčanik. DJEVOJKA: Ne… evo… tu… Otkopčava je. MALI: Aha… tu bi moglo biti nešto… DJEVOJKA mu donosi 100 dinara do pred oči. DJEVOJKA: Evo… ovo je sve… MALI: A… ne… ovdje je više… Najednom odustaje, zgrabi 100 dinara. DJEVOJKA pokriva gole grudi. MALI: Ulazi! Upadaj, brzo! Uguraju ih u kočiju. (Vraća stotku DJEVOJCI) Drži, trebat će ti… ti si sirotinja kao i mi… MALI: (VUKU) Pusti!

31


32

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

VUK se izmakne pustivši konje. DJEVOJKA: (u čudu) Hvala. ŽUTOKOSI: Iha! Kočija krene, sve brže. MALI digne ruku s pištoljem u vis, opali. MALI: Za mnom! Gube se u šumi. 3. Uredništvo Dnevnog lista u Zagrebu, Preradovićev trg 9. Kroz prozor vidi se dio trga. Jutro, rano. U sobi su NOVINAR, REDAKTOR i TIPKAČICA. Zvonjava telefona. NOVINAR prekine razgovor s REDAKTOROM, uzima slušalicu. NOVINAR: Uredništvo Dnevnog lista, izvolite… Da, čujem… Trebate se obratiti upravi… ne, ovo je uredništvo… javite se na broj 2 – 51 ili 16 – 16. Doviđenja… Spušta slušalicu. REDAKTOR: Čuj, meni to ipak nije jasno… ne vjerujem da ti to mogu učiniti nakon toliko godina… NOVINAR: Znam da im se nikako ne dopada… Opet zazvoni telefon. NOVINAR: (uzme slušalicu) Uredništvo Dnevnog lista, izvolite… Molim? Banda Crnoga Malog! Da… preuzimam, izvolite… REDAKTOR i TIPKAČICA, čuvši ime Crnoga Malog, zastanu, pomno prate telefonski razgovor.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

NOVINAR: U šumi… da… četvorica… bilježim, samo nastavite… da… trgovce stokom… Ivanu Peci dvije tisuće… Petru Galiću pedeset i sedam tisuća dinara… Oho!... Da, bez žrtava… To je zanimljivo… Jest, svakako… dat ćemo kao vijest, a po mogućnosti, vidjet ćemo s urednikom, mislim da bi trebalo otići tamo… da… reportaža bi bila svakako zanimljiva… Hvala, doviđenja… Svi ga saletješe. REDAKTOR: Opet Crni Mali? NOVINAR: Zamislite, opet će zadiviti publiku!... Razbojnici vratili sirotoj djevojci njezinih jedinih sto dinara, a trgovce stokom opeljušili za… dvije… pedesetsedam… za pedeset i devet tisuća dinara!… (REDAKTORU)… Zločini bande Crnoga Malog zadobivaju već neko drugo svojstvo, koje nije više ni u kakvoj svezi s etikom!... I onda… (uzima jedan primjerak Dnevnoga lista, što je ležao na stolu) Odnos vlasnika lista prema meni, nije od nikakve važnosti u usporedbi s novim naslovom koji nam donosi nova pljačka Crnoga Malog! I što su sve te vijesti: „Vladina koalicija pred raspadom!“… „Glad u Hercegovini i Dalmaciji!“… „Ove godine u Zagrebu zaplijenjeno 98 listova!“… u usporedbi sa sutrašnjim udarnim naslovnikom o novoj pljački! Sutrašnji broj privrijedit će nam za drugih deset, a zahvaljujući… molim!?... Telefon. Prihvati slušalicu. NOVINAR: Uredništvo Dnevnog lista, izvolite… Izvolite, gospodine Banoviću… Ne, gospodin Horvath još nije tu. Izvolite… ovdje… da... 4. Salon Banovićeve vile. BANOVIĆ je u jutarnjem odijelu, telefonira. U ruci mu papirić. Na stolu su novine, kava, čašica. BANOVIĆ: O, vi ste… kolega! Da, da… Što ćete, meni je ovo upravo dvadeseta… Da, tek! Slavit će, je… pa su mene zadužili za oglas. Molim vas, za subotnji broj. Hvala. Tekst bi bio…(čita s papirića) Obavještavaju se svi juristidiplomanti Pravnoga fakulteta u Zagrebu iz školske godine 1907./1908., da će se proslava dvadesete obljetnice održati 30. idućega mjeseca u hotelu „Palas“

33


34

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

s početkom u osam sati navečer. Ma ne... Najljepša hvala. Molim, pozdravite gospodina Horvatha… doviđenja. Odloži slušalicu. Prilazi stolu, sjeda uzimajući novine. Lista. Dolazi LINA u laganu kućnom ogrtaču. LINA: Ti si još tu… a meni se nikako nije dalo ustati jutros… sanjala sam noćas Stanku, kasnije nisam dugo mogla zaspati… BANOVIĆ: Danas joj svakako napiši pismo, a ja ću joj poslati novac… O, kako mi nedostaje naša lutkica!... LINA: Doći će za blagdane… BANOVIĆ: Oh, koliko je još do toga!... Gucne sherryja. Uđe SLUŠKINJA, donoseći kavu za gospođu LINU. SLUŠKINJA: Izvolite, gospođo. LINA: Hvala. SLUŠKINJA ode. BANOVIĆ: (ustane) Moram krenuti… Danas vas čekam, pa ćemo u kupnju… LINA: Oko pola jedanaest… BANOVIĆ: (ljubeći LINU) Poslat ću auto po vas. LINA: Lijepo od tebe. Bok. BANOVIĆ: Pazi mi djecu… Zbogom. Do izlaznih vrata BANOVIĆA čeka SLUŠKINJA s ogrtačem u ruci. Vani se kroz široka staklena vrata vidi ŠOFER kako pripravan iščekuje pokraj ulaštena nova auta. Buick ‘28. SLUŠKINJA pruža ogrtač BANOVIĆU. BANOVIĆ: Doviđenja. SLUŠKINJA: Zbogom, gospodine. Zatvara vrata za BANOVIĆEM koji krene prema otvorenim vratima auta. 5. U NOVINAROVU stanu. NOVINAR i ŽENA, uz kavu.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ona još bunovna od sna, a on očito umoran i pospan nakon povratka s posla noćnog urednika. ŽENA: I onda… bilo kaj novoga?... NOVINAR: Ne… (uzdahne) Spava mi se. ŽENA: Kaj se noćas u Zagrebu nije… NOVINAR: Ne. ŽENA: … zbilja nikaj zanimljiva dogodilo?... NOVINAR: Nije… ŽENA: Čudno. NOVINAR: Ima li tople vode? ŽENA: Tek sam ustala. Treba zgrijati… NOVINAR: Grijati. ŽENA: Je, pa sam znaš… nije tu kak u onom stanu!... NOVINAR: Znam. ŽENA: Kaj se srdiš?... nisam ja valjda kriva kaj nisi više urednik… i kaj smo morali seliti u taj stan… Tu treba užgati!... (ustaje) NOVINAR: Ne, idem leći. (ustane) Nastoj da klinci budu tiho. ŽENA: Ak je to moguće… 6. Vožnja autom prema gradu; od sjevernih bregova – BANOVIĆEVE vile – pa Ilicom do glavnoga grdskog trga, na kojemu se zaustavljaju ispred velikih svijetlih prozora i uočljive firme CENTRALNA BANKA. ŠOFER izjuri, otvara vrata auta. BANOVIĆ izlazi i prelazi tih desetak koračaja do ulaza u Banku, poslovno, nadmoćno, kao da su oči čitava grada uprte u njega. Uđe kroz širom rastvorena vrata, pored dvojice VRATARA koji ustaše ukipljeni pridržavajući vrata. VRATARI: (uglas) Dobrojutro, gospodine predsjedniče! Zatvoriše vrata. BANOVIĆ službeno pozdravlja službenike koje susreće na putu do svoga ureda. Prema PISARICI, koja se nalazi ispred vrata njegove sobe, očito je manje služben. BANOVIĆ: Dobrojutro.

35


36

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

PISARICA: Dobro jutro… BANOVIĆ: Danas? PISARICA: Ne baš najbolje… BANOVIĆ: (osvrnuvši se) Molim te, pozovi mi savjetnika Vulića. PISARICA: Odmah? BANOVIĆ: (smiješeći joj se) Da… hitno je… PISARICA: (koketno) Odmah! BANOVIĆ ulazi u svoju sobu. BANOVIĆEV predsjednički ured: veliki radni stol, police s knjigama, tri fotelje oko manjega stola, ormari. Namještaj je masivan, od hrastova drva. Na zidovima nekoliko slika, originali. Ured je pun jutarnjega svjetla koje dolazi kroza velike brušene prozore. Iz ureda otvara se pogled na čitav glavni gradski trg. Na jednom ormariću, naslonjena na zid, nalazi se oveća staklena ploča-firma: ODVJETNIČKA PISARNICA DR. IVAN SVATIĆ. Tek što se BANOVIĆ raspremi i sjedne u svoju fotelju, ulazi SAVJETNIK VULIĆ, malen, mršav, podosta ćelav, u uglačanu činovničkom odijelu s prslukom. U ruci mu neki papiri. SAVJETNIK: Dobar dan, gospodine predsjedniče! Pozvali ste me. BANOVIĆ: Dobar dan. Molim vas… Tvornica kože? SAVJETNIK: Možemo protestirati mjenice… Mislim, postoje svi uvjeti za likvidaciju... Samo… BANOVIĆ: Samo? SAVJETNIK: U pitanju je oko šest stotina radnika… BANOVIĆ: Pa?!... SAVJETNIK: Sindikati prijete štrajkovima… Radi se o radnicima koji inače žive u mizernim prilikama… BANOVIĆ: To vas nisam pitao, gospodine Vuliću… Ovdje se ne vodi sindikalna politika, već politika bankovna!... To prepustimo gospodi stranačkim vođama, a vi pripremite prijedlog likvidacije! Nažalost, takvi su zakoni… SAVJETNIK: Da, gospodine predsjedniče. BANOVIĆ: Hvala. SAVJETNIK: Doviđenja, gospodine predsjedniče. Ode. BANOVIĆ dohvati telefon.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

7. Iza okuke izbijaju konji, pa kočija, otvorena. U kočiji: I. NAKUPAC, II. NAKUPAC, DJEVOJKA i POLICAJAC. KOČIJAŠ je naprijed, udara kandžijom. SVI ozbiljni, šute. Najednom iz šume pred konje istrči I. POLICAJAC, a za njim još dvojica. I. POLICAJAC lovi konje i uperi pištolj prema KOČIJAŠU. II. POLICAJAC je već u kočiji, a iza kočije je III. POLICAJAC. KOČIJAŠ s rukama ponad glave. II. POLICAJAC: Ruke u vis! Ovo je pljačka! DJEVOJKA hoće ustati. DJEVOJKA: Pomoć! Uzima ruku POLICAJCA. DJEVOJKA: Onda mi je on začepio usta… II. NAKUPAC: A drugom je uperio pištolj u nas… Sada već vidimo i ISTRAŽITELJA, NOVINARE, i nekolicinu ostalih policajaca i civila koji promatraju rekonstrukciju pljačke bande Crnoga Malog. II. NAKUPAC: (ISTRAŽITELJU) Onda su nas sve istjerali van… ISTRAŽITELJ: U redu… onda izađite i postavite se onako kako ste bili… (novinarima) Vidjeli ste, gospodo novinari, tako je izgledao jedan od posljednjih šumskih prepada bande Crnoga Malog! Nasreću, ovaj je prošao bez žrtava… NOVINAR iz uredništva Dnevnoga lista, očito najstariji među novinskim izvjestiteljima, dižući svoj notes, prekida ISTRAŽITELJA. NOVINAR: Molim!... Vi, gospodine istražitelju, govorite s takvim uvjerenjem o ovomu prepadu kao o djelu Crnoga Malog i njegove družine, te ispada da bismo mi trebali sve to uzeti kao činjenicu i jedinu istinu… Međutim, koliko je meni znano, vi još nikada niste imali u rukama Crnoga Malog i… čini mi se… da mnogo toga zasnivate tek na pretpostavkama!...

37


38

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

ISTRAŽITELJ: (kosnut) Vaša je stvar, gospodine, mislim, vaše je žurnalističko pravo, zaključivati… ja vam ponavljam: sve činjenice, svi indiciji i ostalo upućuju na to da su djela o kojima smo vas danas izvještavali, djela uglavnom istih počinitelja… Istraga je na putu da to stvarno i potvrdi!... II. NOVINAR: Dakle, vi se gospodine istražitelju, ako je suditi prema ovome što ste sada izjavili, uskoro nadate ući u trag bandi Crnoga Malog? ISTRAŽITELJ: Mislim da se radi o pitanju dana!... III. NOVINAR: Da niste malo presmioni, gospodine istražitelju? ISTRAŽITELJ: Mislim da znadem što govorim. NAKUPCI, DJEVOJKA i POLICAJACI zauzeli su „svoja mjesta“. POLICAJAC: Gospodine istražitelju! ISTRAŽITELJ: (novinarima) Gospodo… da nastavimo?... Približe se. (I. NAKUPCU) Molim vas, što je dalje bilo? I. NAKUPAC: Onaj manji, onaj što je, čini mi se, stalno bio glavni, pitao je: Pare, gdje su vam pare? II. NAKUPAC: Ja sam im govorio da nemamo, ali mi… nisu vjerovali… I. NAKUPAC: (pokazuje na POLICAJCA) On me je, na nalog onoga maloga, premetnuo i… (izvadi lisnicu) i pronašao novac, dvije tisuće. Novac uzeo, lisnicu vratio. Evo je… lopovski, ali ipak pošteno!... (nasmije se) Onda je onaj mali sagnuo se i izuo Petrovu cipelu… Dalje može i sam Petar… ISTRAŽITELJ: Gospodine Galiću!... II. NAKUPAC: A, šta se tu ima više… bilo je pedeset i sedam tisuća dinara… ISTRAŽITELJ: U cipeli? II. NAKUPAC: Da… i ja mislim da se radi o tom Crnom Malom, makar kako se priča… I. NAKUPAC: Petre… meni se čini… DJEVOJKA: Da, onaj mali je izbrojio manje. II. NAKUPAC: Valjda ja najbolje znam koliko sam novaca imao! I. NAKUPAC: Dobro… ništa… DJEVOJKA: Valjda… III. NOVINAR: Oprostite, kako to da su otprve pronašli?... II. NAKUPAC: (užimljući ramenima) A tko bi ga znao…


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nitko posebno ne zamjećuje u ovoj prilici „šutnju“ I. NAKUPCA. IV. NOVINAR: Očito je riječ o profesionalcima! NOVINAR: Ako je tako, mladi kolega, lijepo je čuti da u ovoj zemlji makar u nečemu ima profesionalizma! Smijeh nekolicine. IV. NOVINAR: Vaše opozicijske stavove, gospodine kolega, molim da zadržite za svoje čitatelje. Ovdje smo zbog posve drugih stvari! III. NOVINAR: (IV. Novinaru) Na vašu sreću, mladiću, on mora svoje stavove zadržavati i od svojih čitatelja! Opet smijeh samo nekolicine. ISTRAŽITELJ: Mislim, gospodo, da ipak gospodin ima pravo, ovdje smo zbog posve drugih stvari! NOVINAR: Da, slažem se, gospodine istražitelju… Samo, ne čini li vam se?... Odnosno… Ukoliko se vaše pretpostavke o Crnom Malom pokažu točnima, može li se činjenica da i on i većina njegove družine potječe iz krajeva u kojima se već i umire od gladi... o tome svakodnevno izvještajemo, dovoditi u vezu s ovim „posve drugim stvarima“ zbog kojih smo danas ovdje?! IV. NOVINAR: Mislim da bi ih teško bilo što moglo ispričati za sve ono što su učinili! III. NOVINAR: Pa nitko im niti ne želi pisati ispričnice! NOVINAR: Naprosto, gospodo, pitam se: čemu bi trebalo dati prednost u naslovnicima prve stranice novina – gladi u Primorju i Zagori, šikaniranju proizvođačâ duhana, izrabljivanju radnika, korumpiranosti državnih činovnika ili „ovim posve drugim stvarima“, zbog kojih smo danas ovdje?! Što mislite, gospodine istražitelju? III. NOVINAR: (Novinaru) Previše pitaš, o tome su se već dogovorili! NOVINAR: (kroz osmijeh) Inače bismo izvještavali iz skupštine!... ISTRAŽITELJ: Gospidine Galiću, i što su vam dalje učinili? II. NAKUPAC: Ništa… ništa više… DJEVOJKA se počne smijati, skrivajući se. I. NAKUPAC nasmije se otvoreno.

39


40

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

II. NAKUPAC: Nisu mi imali više što oduzeti. I. NAKUPAC: A gaće?... ISTRAŽITELJ: Molim? DJEVOJKA se smije. I. NAKUPAC: Skinuli su ga… II. NAKUPAC: Da… je, tako je bilo… I. NAKUPAC: (smijući se) Ostavili su ga samo u gaćama!... II. NAKUPAC: Pa šta je u tome smiješno? I. NAKUPAC: Tako… II. NAKUPAC: I nju je skidao! Da. ISTRAŽITELJ: Tko vas je skidao? DJEVOJKA: (uozbiljivši se) Pa… nije me baš skidao… onaj mali… raskopčao me, tražio je, govorio je da traži novac, a ja sam sama izvadila novac i davala mu, a on opet nije htio vidjeti… nego… raskopčao mi košulju… II. NAKUPAC: (priđe II. POLICAJCU, uzme mu ruku) Ovom, lijevom je otkopčavao, a u desnoj je stalno isto držao pištolj! (II. Policajcu) Hajde, pokažite… II. POLICAJAC se zacrveni, povlači ruku, a II. NAKUPAC ga gura. II. NAKUPAC: No, pokažite… tako je bilo!... Smijeh, povici: Pokaži! Pokaži! II. POLICAJAC se izmiče. Smijeh. 8. Smijeh. Prostrana prostorija neke kuće, stana, na nekom neodređenu mjestu. MALI je sam uz prozor, kroz koji se jedva što može vidjeti od krošnje koja ga zastire, ostali se okupili oko ŽUTOKOSOGA koji im čita iz novina. MICA, naslonjena na leđa ŽUTOKOSOGA, VUK, ABRAM i STARI koji svako malo proviri iz kuhinje s velikom drvenom kuhačom u ruci. ABRAM šuti i bulji u ŽUTOKOSOGA, čekajući da ovaj nastavi čitati.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ŽUTOKOSI: (Malome) Hej, Crni… MALI se tek malo pomakne. MALI: Ča je? ŽUTOKOSI: Policajac se nije usudio dirati ono što si ti već jednom dirnuo!... a?... MALI samo odmahne rukom i nastavi šetati, zureći kroz prozor. VUK: Ajde, Žuti, čitaj… MICA: Nastavi. ŽUTOKOSI: (nastavi čitati) Nakon toga, pljačkaši su sve orobljene utjerali u kočiju, ne dopustivši se ni odjenuti Petru Galiću koji je stajao među ostalima samo u gaćama. Pošto su tako sveli u posve neljudsku situaciju orobljene, pljačkaši su se htjeli prikazati i humanima, vrativši djevojci Marici Anić njezinih stotinu dinara. Prema izjavama koje smo dobili od istrage pretpostavlja se da su u međuvremenu isti razbojnici počinili još nekoliko provalnih i prepadnih pljački, ali se za sada u interesu istrage o tome šuti. I na kraju, uistinu bismo željeli da se obistine riječi istražitelja, te da stvarno bude samo pitanje dana kada će se ući u trag Crnome Malome i njegovu jatu. VUK: (smijući se) Tu je! Hahaha… Evo ga!... ABRAM: Ima li još? ŽUTOKOSI: To je sve. ABRAM: Gotovo? ŽUTOKOSI: Da. ABRAM: Žuti, ćuj bogati… bi li još jednom proćito… ŽUTOKOSI se pomalo čudi ABRAMOVOJ želji, smiješeći se pogleda druge, posebno MICU, koja ga lagano gurne na pristanak. MICA: Ajde, pročitaj mu… ŽUTOKOSI opet uzme novine. ŽUTOKOSI: (čita) Po svemu sudeći opet su se dali na svoja zlodjela poznati, ali nažalost do sada neuhvatljivi, razbojnici pod vodstvom izuzetno vještog predvodnika Crnoga Malog. Prema svemu što su ispričali orobljeni u zadnjoj šumskoj pljački, istraga drži da su uz Crnoga Maloga ovaj put na djelu još bili i Nikola Brdač zvani Vuk, Stanko

41


42

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Ljubibratić zvani Žuti, te Ibro Erceg zvani Abram… ABRAM se približi novinama, kao da želi vidjeti sebe u nekakvu ogledalu. ABRAM: To sam ja!... VUK: Hahaha… Možda i nisi ti? ABRAM: Je… ŽUTOKOSI: Ibro Erceg zvani Abram… ABRAM: Je… stvarno… to sam ja!... MALI se okrene od prozora. MALI: Žuti, i koliko tvrdi ona hulja da smo mu digli?... ŽUTOKOSI: (tražeći u tekstu) Orobljeni su Ivan Peca za dvije tisuće i Petar Galić za pedeset i sedam… Pedeset sedam tisuća! MALI: Uzet ću mu razliku, prvom zgodom! Zapamtit će on mene! VUK: Taj Gudelj je vlasnik gostionice i dućana u Novskoj, a pored toga se bavi nakupom stoke. Mogli bi ga usput… ŽUTOKOSI: Mislim da bi ipak za sada bilo pametnije prebaciti se na bosansku stranu ili ovuda negdje pronaći kakav dobar posao. Ča veliš? MALI: Novska sada ne dolazi u obzir!... Ali pamtim onu gostionicu i dućan!... Stari! Iz kuhinje izađe STARI. STARI: Samo još malo… pripremam puru… MALI: Znaš li za kakav dobar posao u blizini? STARI: A… jedna udovica… trebala bi biti dobra... naknada iz Amerike, a bi’ će i u dolorima valjda… MALI: Sigurno? STARI: Trebalo bi provjerit je li već to stiglo… odavno se već govori o tome… MALI: Provjeri! ŽUTOKOSI: To ne bi bilo loše… MALI: A onaj vlasnik pilane pokraj Doboja? ŽUTOKOSI: Bit će nas malo. MALI: Povezat ćemo se s Burom. ŽUTOKOSI: Izgubit ćeš puno vremena. MALI: Pst! Smislit ću nešto… Vrati se prozoru.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MALI: Zapaprit ću im!... je-je!... samo je pitanje dana!... STARI: (iz kuhinje) Objed! Mica, pomozi! MICA krene prema kuhinji. MALI: … samo je pitanje dana!... 9. LINA još uvijek snena, u ogrtaču. Pijucka narančin sok i lijeno premeće novinske listove. Lagano se trgne na jednoj od stranica. Zaustavi se. Na stolu je kava za BANOVIĆA i čašica s cherryjem. LINA: Ma neće valjda!... (čita) Prema najnovijoj izjavi što smo je dobili od istražitelja gospodina Belića, koji vodi istragu protiv Crnoga Maloga i njegove družine (nastavi dalje nerazgovijetno)... Pali cigaretu. Dolazi BANOVIĆ, odjeven, pripravan za izlazak. Sjeda na svoje mjesto, uzima kavu, nedostaju mu novine. BANOVIĆ: Lina, molim te… ja bih samo prelistao… LINA: Da… samo trenutak… Izgleda da će onaj Belić stvarno uhvatiti Crnoga Maloga… BANOVIĆ: Ili Belić ili tko drugi, neće valjda vječno umicati! LINA: A zašto ne bi mogao?... (i dalje čita nerazgovijetno). Ipak će on njih nadmudriti!... BANOVIĆ: Lina, molim te, rekao sam da o tome ne želim uopće raspravljati… imam daleko važnijega posla… LINA: (dodajući novine Banoviću) Optužuju vas zbog Tvornice kože… BANOVIĆ: To je sve legalno! LINA: Nisam sve čitala… naprijed je… BANOVIĆ: (tražeći napis) Što bi oni tjeli, pretvoriti nas u socijalu!?! LINA: Ne znam, pročitaj… A, čuj, što se onoga Belića tiče, mislim da je on samo jedan najobičniji karijerist koji je vidio šansu za sebe u popularnosti Crnoga Maloga!...

43


44

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

BANOVIĆ čita. BANOVIĆ: Lina, molim te!... LINA ljutita i kao uvrijeđena ustane, odlazi. 10. NOVINAR se priprema za izlazak, Odlazak u redakciju. ŽENA mu pomaže. KĆER jede i lista neke novine. ŽENA: Pa ti dobro znaš kakvi su oni iz „Tipografije“. Izjurit će te iz lista… I tak su te već počeli!... Pusti to… NOVINAR: Molim te!... neću dopustiti nikome… Razumiješ… ŽENA: (pokorno) Ja ne znam… samo bi nam to još trebalo… KĆER: Tata, kaj je s Crnim malim? Ima nekaj novoga?... Otvaraju se vrata, ulazi SIN, mladić od nekih dvadesetak godina, očito nije spavao noćas. SIN: Bog. ŽENA: Pa kam si ti opet!? Kaj ti misliš! (mužu) I ti mu nikaj ne veliš!... NOVINAR: (previše mu je svega). Razgovarat ćemo večeras! Otvara vrata. Zbogom. Izlazi. KĆER: Zbogom, tata. ŽENA: (Sinu) Pa kaj oćeš?... kao oni, kaj im se sudi?!... je li?… 11. Cesta na kraju grada. Cestom tri auta: BANOVIĆEV Buick ‘28. i dva crna Forda, čini se ‘26. i ‘27. godište.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ulaze kroz velika vrata TVORNICE KOŽE, što im ih otvori STRAŽAR. Zadnji ulazi policijski auto. Zatvore se velika tvornička vrata. U tvorničkom dvorištu dočekuju ih radnici. POVICI: Ubojice! Ubojice! Špekulanti! Lopovi! Lopovi! Ubojice! Ispred uprave Tvornice autobomili se zaustavljaju. Iz prvoga izlazi Banović i njegov SAVJETNIK, s hrpom papira, akata. Iz drugoga izlazi gospodin PREDSJEDNIK SUDBENOG STOLA i SUDSKI PISAR, također s bremenom papira, akata. Iz trećega auta izlaze dva GOSPODINA. Policijskom autu ne otvaraju se vrata, ostaje, miruje, čeka. Žurno ulaze u upravnu zgradu Tvornice. Dočekaše ih DIREKTOR Tvornice i nekolicina njegovih pomoćnika. DIREKTOR: Dobar dan, gospodine Banoviću, gospodine predsjedniče!... gospodo izvršitelji!... Nažalost, okolnosti su takve da se ne možemo ničemu radovati…, ali što se tu može, svatko mora izvršavati svoj posao onako kako mu pravila posla nalažu!... Izvolite, gospodo… ODGOVORI: Hvala BANOVIĆ: (sjedajući) Meni je zaista sve ovo veoma neugodno, ali svi smo svjedoci vremena u kojemu smo prisiljeni živjeti! PREDSJEDNIK: Vjerujem, gospodo, da mi nemamo što posebno u ovome slučaju reći… sve je neminovno vodilo likvidaciji i tako se moralo postupiti!... Znam, gospodo… Najednom neki kamen, komad cigle, razbije prozorsko okno i padne u prostoriju. BANOVIĆ: (skočivši) Što je to sad?! POM. DIREKTORA: Radnici. BANOVIĆ: Policiju! (Savjetniku) Policiju! Izvana se sve više čuju povici: Ubojice! Razbojnici! Lopovi! Ubojice! Razbojnici! I sve više kamenja, cigli... leti prema prozorima upravnih prostorija Tvornice kože.

45


46

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Ubojice! Ubojice! Tučnjava radnika s policijom. 12. Suton, seoska gostionica na osami. Dvojica muškaraca izađoše i uputiše se seoskim putom. MALI i VUK prate iz svoga zaklona sve što se događa oko gostionice. Jedan od one dvojice okrene uzbrdo, drugi nastavi putom, tako da prolazi ispred skrivenih MALOGA i VUKA. Na pragu ispred gostionice pojavi se visok muškarac, iz daljine se ne razaznaje tko je, ali se veoma dobro zamijeti kada zapali žigicu, pripali cigaretu i sačeka da žigica skroz dogori. MALI se trgne, povuče VUKA. MALI: Krećemo! Osmotre još jednom okoliš, ništa se ne događa. Izađu na cestu i mirno krenu pema gostionici. U gostionici je osmoro gostiju: četvorica se kartaju, dva starca više kunjaju nego što razgovaraju i pijuckaju vino, a za trećim stolom ŽUTOKOSI i ABRAM mirno puše i piju vino. GOSTIONIČAR motri kartaše, a SLUŠKINJA posprema po ostalim stolovima. Ulazi MALI, za njim VUK zatvori vrata i ostane pri ulazu. MALI: Mir! Da se nitko nije pomaknuo! Ruke u vis! Svi! (Sluškinji) I ti! SLUŠKINJA ispusti krpu i digne ruke uvis. S rukama ponad glave su i ŽUTOKOSI i ABRAM. MALI: Gazda! Tko je ovdje gazda? GOSTIONIČAR: Ja… što hoćete? MALI: Novac! Gdje ti je novac?! GOSTIONIČAR: Tamo.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MALI: Idi! Brže! Otvori!... Pazi na ostale. GOSTIONIČAR se sagne. Jednom rukom!... drugu drži u zraku! Otvori. ŽUTOKOSI spazi među novcom pištolj, skoči na GOSTIONIČARA prije nego što ovaj dohvati pištolj. Uzme pištolj, a svoj izvadi iza pasa i dobaci ga ABRAMU. ŽUTOKOSI stane skupljati novac iz ladice, GOSTIONIČAR se pridigne i hoće zaustaviti ŽUTOKOSOGA, no ABRAM, na znak MALOGA, udara ga pištoljem po glavi i on se opet svali. VUK i ABRAM preuzimaju kontrolu gostiju. MALI polijeva GOSTIONIČARA. MALI: Još?! Govori! Gdje još držiš novac? GOSTIONIČAR: To je sve! MALI: Lažeš! Govori!... ili ću te!... GOSTIONIČAR: Ne lažem, sin je… danas sve odnio u banku… ne lažem… SLUŠKINJA: Istina je, ostvite ga… ABRAM: (Sluškinji) Ti zaveži! SLUŠKINJA: Govori istinu… MALI: Jedan!... Brojim do tri. Dva!... GOSTIONIČAR: Ne! SLUŠKINJA plače. GOSTIONIČAR: Tu… Krene prema ormariću ponad šanka. MALI otvori i nađe manju svotu. MALI: Još?! GOSTIONIČAR: Drugo je, kunem vam se, sin danas odnio u banku… svaki čas bi se trebao vratiti… pitajte ga… Uto se stvarno otvore vrata i uđe jak mladić očito odjeven za odlazak u grad.

47


48

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

MLADIĆ: (sa čuđenjem) Šta je ovo… I ne dovrši, prekine ga VUKOVA cijev na leđima. VUK: Ruke uvis! I ni makac! ŽUTOKOSI mu priđe. ŽUTOKOSI: Gdje su ti pare?! MLADIĆ: Na banci… predao sam… jutros… GOSTIONIČAR: (zaustavljajući krv ponad sljepoočice) Eto… rekao sam vam… Slabo mu je, traži oslonac. MLADIĆ krene prema ocu. MLADIĆ: Oče… MALI: Mir! Stoj! MLADIĆ je ipak pritrčao ocu. Jedan gost je iskoristio taj metež, skočio kroz prozor. Nato ŽUTOKOSI puca u strop. SLUŠKINJA krikne hvatajući se za bedro. MALI: (viče) Svi na pod! Lezite! Dolje, svi! Svi liježu. MALI: Bjež’mo! ABRAM zgrabi dalekozor koji je visio iznad šanka, i izjuri za ostalima. MLADIĆ pomaže ocu da ustane. Ustaju i ostali gosti, prilaze SLUŠKINJI, ranjena je. 13. Tvornica kože. Velika tvornička vrata zatvorena su.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

S unutrnje strane dva POLICAJCA. Ispred, na cesti: radnici u većim i manjim skupinama. Među njima je i NOVINAR, sluša, bilježi. I. RADNIK: I još su nam zakinuli čitavu zarađenu plaću! Razumijete li vi to?... A ni onako nismo mogli izaći na kraj s onim što smo dobivali… II. RADNIK: To, to zapišite!... a svi znaju kakve su cijene!... a kao da mi ne znademo tko naređuje cijene, i male plaće, i stečaje, i kaj sve ne!... Sve su potkupili! I svi oni skup to d’ jele!... III. RADNIK: Do ovoga nije trebalo doći, to mi znamo… Nikako!... koža je vani poskupjela!... i ovo je sve samo njihova meštrija!... Vani budu više dobili. II. RADNIK: Ali dat će Bog, bude tim ušljivim radikalima Radić već pokazal! III. RADNIK: Ma!... (zgrabi kamen sa ceste) …treba njima kak u Rusiji!... (i udara kamenom o željeznu ogradu) Tako bi njima trebalo!... Ubojice!... Jurnu prema ogradi, vratima. POVICI: Ubojice!... Lopovi!... Ubojice!... POLICAJCI uperiše prema ogradi bodeže na puškama. NOVINAR ostaje na istome mjestu. 14. BANOVIĆ telefonira. LINA i MILAN zabavljeni „uštimavanjem“ gramofona. Zakrči s gramofona. BANOVIĆ se nervozno okreće k LINI i MILANU. BANOVIĆ: Čujte, vas dvoje!... (u slušalicu) Oprosti, Joža, ovi moji… ovdje, smetaju… Da, mislim da si me posve mogao razumjeti, ne?... Ma ne!... molim te, to nemoj niti slučajno pomisliti! Pa znam ja, ne možeš ti kontrolirati svaku stvar, što ti je… da, svakako!... Ja ti vjerujem! Mi smo ionako imali strašnih nevolja s tom Tvornicom kože, razumiješ? Pa još taj napis! I to u tvojim novinama! Ma da je… shvaćaš?... Ne, ne… ali smo skupa, u isto vrijeme negdje, studirali, pa me zato i čudi!... Da… da… Bog, Joža! Bog!...

49


50

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Spusti slušalicu. (Lini i Milanu) Pa zaboga, baš ste se sada morali uhvatiti toga gramofona, dok ja telefoniram!... 15. Ured odgovornoga urednika Dnevnoga lista, g. HORVATHA. HORVATH i NOVINAR. HORVATH i NOVINAR šute. HORVATH: (prekidajući dulju šutnju) No?... mislim onda da smo se razumjeli, ne?... NOVINAR: Ne, gospodine uredniče… mislim da se ja nisam s vama razumio… HORVATH: Molim!... Mislim da ste shvatili što sam vam rekao! NOVINAR: Da, mislim. Ali, držim a će mi to osobno veoma malo moći koristiti… Ja pak posve drukčije gledam na te stvari. HORVATH: Ali, vi… ukoliko, molim, želite i dalje raditi u ovom listu… mi smo vas tamo poslali da biste samo evidentirali i o tome izvijestili čitatelje, a ne da polemizirate s policijom i istražiteljima! Molim, ja osobno, privatno, veoma cijenim vaša književna djela, vašu želju za analizom, otkrivanjem slojevitosti problema… molim!... Ali, molim vas lijepo, zašto se ovdje, u ovom poslu tako trošiti?!... Ovdje treba da je banda za vas banda! Tvornica kože je samo Tvornica kože! Pustite ovdje sve te vaše usporedbe, sinteze… Molim!... i šest stotina radnika je šest stotina radnika! Bogamu!... Što će vam tu još i njihove obitelji, žene, djeca!... Shvaćate?... Književnost, to je nešto drugo, to je druga stvar… NOVINAR: Razumijem. Književnost je druga stvar! A da ste kojim slučajem urednik biblioteke umjesto novina, onda bi novine bile „druga stvar“! HORVATH: Molim!... samo vi gonite po svome! Molim!... ali ja neću više moći dopuštati ovakve stvari! Mislim da shvaćate da sve ovo važi i za Rijeku!... Tamo nas zanima samo i isključivo majka razbojnika Stanka Ljubibratića zvanog Žuti! Mislim da se sada razumijemo?! NOVINAR: Da. HORVATH: Ni granični, niti ostali neraščišćeni problemi s Italijom u ovom slučaju nas ne zanimaju…. NOVINAR: Znam da vas ne zanimaju.


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ustaju. Na vratama poviri REDAKTOR, vidjevši NOVINARA i na znak HORVATHOV vrati se, zatvori vrata. HORVATH: Ipak ću vas nastojati ispričati kod gospodina Banovića za tu nesretnu Tvornicu kože. NOVINAR: Ne vidim potrebe! HORVATH: Nemojte ipak tako, kolege ste sa studija, ne?... NOVINAR: Toliko da se gotovo i ne poznajemo! A da je i drukčije, mislim da ne bi mijenjalo stvari! HORVATH: Molim!... molim!... Isprati NOVINARA. 16. Veći podrum, skladište. MALI, ŽUTI i ABRAM presvlače se u žandarske uniforme. MALI je već obučen. MALI: Dajte… požurite!... ABRAM: A?... dobro mi paše, je li?... ŽUTI: Pravi pandur! MALI: Dobro je! Žurimo!... (pogledaje na džepni sat) Skoro će… I ŽUTI je gotov, pomaže ABRAMU. MALI pregledava, provjerava pištolj. Vani se čuju kotači kočije, konji, ulaze u dvorište, zaustavljaju se. Vide se kotači kroz podrumski prozor. CIGO: Tu je! MALI: Idemo! (krene) Ulazi CIGO, također u uniformi s puškom o ramenu. Izlaze, ABRAM s puškom. Kasno je poslijepodne.

51


52

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Utrčaše u otvorenu kočiju, hitro zalupiše vrata i kočija jurne iz dvorišta, pa cestom mimo kuća koje od ceste dijeli odvodni jarak. Prolaze pokraj veće dvokatne kuće s dućanom u čitavu prizemlju, ponad vrata velika ploča s natipsom: MJEŠOVITA ROBA – PETAR GALIĆ. PETAR GALIĆ – II. NAKUPAC upravo ispraća otmjena gospodina i gospođu iz svoga dućana, uslužno. MALI: Ma… ča ja to vidin?!... Žuti! ŽUTI: Ča je?! ABRAM: Što sad bi?... MALI: Pa to je… ŽUTI: Je!... MALI: To je naš prijatelj! CIGO: Koji? ABRAM: (Cigi) Što smo ga ostavili u gaćama! MALI: Lažov! Naš prijatelj lažov!... ŽUTI: Petar Galić. Pa da… pa Vuk nam je rekao da on tu ima dućan i gostionicu! MALI: (smijući se) Baš lijepo!... zapantit ću to!... Svakako ću ovo zapantit!... Kočija ravničarskom cestom. Suton će uskoro, voze u večernji mrak. MALI: (zureći u svoj džepni sat) Samo da svi budu na vrijeme… ŽUTI: Ne brini se!.. Bura i Vrba ne kasne! MALI: Nikada se ne zna! ŽUTI: Za ovaj put sam siguran! Ovo je velik zalogaj i svi to znaju! MALI: Baš zato! ŽUTI: Smiri se. MALI: Hm!... Kočija se zaustavi. ŽUTI izađe i uspinje se do KOČIJAŠA. Krenu. Uskoro počinje ograda PILANE od ceste omeđena redom jablana. Okrenu sporednom cestom prema ulazu na imanje pilane. Prolaze mimo posljednjih radnika što se vraćaju s posla kućama. Iza jednoga zaklona izlazi VUK, i on je u uniformi, daje znak ŽUTOME,


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

a kada ga kočija prođe, daje znak BURI preko ceste. I oni će očito krenuti. Kočija se zaustavi pred dvorišnim vratima PILANE. Iz vratarnice izađe STRAŽAR. ŽUTI skoči i priđe STRAŽARU. STRAŽAR: Koje dobro? ŽUTI: Otvaraj! Službeno je! STRAŽAR: Kako u ova doba? ŽUTI: Ne pitaj previše! Otvaraj! Politička je stvar! Brže! STRAŽAR: A tako… STRAŽAR otvara vrata. Iz kočije izađe CIGO i krene prema vratarnici. ŽUTI: (Cigi) Pažljivo! ŽUTI uskoči. Kočija krene prema zgradi PILANE. CIGO: (Stražaru) Zatvaraj! Brže! STRAŽAR: A šta je, je li upravitelj štogod…? Kočija se zaustavi ispred glavnoga ulaza u zgardu. Sa strane dolazi SLUGA, nosi neku kantu. SLUGA: O… nema ništa… umorni su, spavaju… Hrhrhr… ŽUTI: (hvatajući slugu) Dosta! I ostali su izašli. Uhapšen si! SLUGA: Ja?!... A šta vi… MALI: Ruke uvis! Naprijed! Brzo! Uguraju SLUGU kroz vrata. ABRAM ostaje vani. Dotrče BURA, VRBA i VUK. BURA i VRBA ulaze. VUK ostaje s ABRAMOM.

53


54

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

VUK: Abrame, pazi… tamo je stan pomoćnika upravitelja… ABRAM: Bez brige… Unutra, u hodniku: SLUGU su pritisnuli uza zid, pištoljom pod grlom. SLUGA: … gore, spavaju… kasno su stigli iz Zagreba… MALI: A kasa?! SLUGA: Tu… iza… u kancelariji… MALI: Vežite ga! Mi ćemo gore… odmah se vraćamo!... Razvrnite vrata!... ŽUTI i MALI krenu stubištem. BURA i VRBA vežu SLUGU. ŽUTI i MALI dolaze do vrata UPRAVITELJEVA stana. Otvore oprezno, ulaze. U mračnu hodniku odmah zamijete svjetlo što dopire ispod jednih zatvorenih vrata. Silovito otvore vrata. UPRAVITELJ sjedi u kućnom ogrtaču za radnim stolom, nešto je radio, dok njegova SUPRUGA i dalje spava dubokim snom. UPRAVITELJ se mirno okrene, ali tek onda zastane u čudu ugledavši u svojoj spavaćoj sobi žandare. SUPRUGA se teško budi, a još će dulje potrajati dok shvati što se oko nje događa. MALI: Uhićeni ste! ŽUTI: Ruke uvis! UPRAVITELJ: (dižući ruke u vis) Zar je takav propis?!... gospodo… MALI: Nije vas briga! SUPRUGA: Tko su ovi?... pooo… ŽUTI skoči prema krevetu prekrivši SUPRUGU gospodina UPRAVITELJA. ŽUTI: Bez galame! UPRAVITELJ: Vi ste banditi, a ne… kakvo je to ponašanje!?... MALI: O tome ćete imati prilike pred sudom!... A sada – novac! Gdje vam je novac! UPRAVITELJ: Zbog čega sam uhićen, gospodo?! MALI: To nije naša stvar! To pitajte njih! Valjda politika!... što je mene to briga! Pare! UPRAVITELJ: Kakve pare… ako je politika!... MALI: Dosta mudrovanja, gospodine upravitelju, nemam živaca za bacanje!...


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nama odgovarate za pare! – a njima za politiku!... UPRAVITELJ: Pa vi niste normalni… MALI: (pištoljem) Još jednom!... samo još jednom!... pa ću vam ih sasuti!... SUPRUGA: (mumlja) Neee!... MALI: Pare!... UPRAVIELJ najednom jurne, baci se prema MALOME, ali MALI je već potegao i UPRAVITELJ se na pola puta sruši ranjen u ruku. SUPRUGA se istrgne i poleti k UPRAVITELJU. SUPRUGA: Ubili su te?... Ubili su te?!... UPRAVITELJ: Ne… smiri se… Daj im! Daj im sve!... Moja ruka… SUPRUGA vadi novac iz ormara, nekih 200 dinara, lančić, prsten, štednu knjižicu. Predaje MALOME. SUPRUGA: Evo… to je sve… MALI: To?! SUPRUGA Evo, u štednoj knjizi je sve! MALI: (listajući štednu knjižicu) Centralna banka Zagreb… Sranje! Dvadeset šest tisuća!... (baci knjižicu) Šta će mi to! ŽUTI se sagne, uzima knjižicu. ŽUTI: Neka, pokušat ćemo!... Stavi knjižicu u džep. MALI: A kasa?!... novci Pilane?!... UPRAVITELJ: Pitajte blagajnika! MALI: (supruzi) Gledajte, opet je drzak! SUPRUGA: Ljudi božji, imajte smilovanja! MALI: Nema smilovanja! Sve ćemo vas poklati ako treba!... SUPRUGA: Ne… sve ćemo vam dati!... MALI: S kraljevim žandarima nema šale! SUPRUGA: (Upravitelju) Daj im!... daj im sve! (MALOME) Dolje… dolje je! Podiže UPRAVITELJA. Silaze. Dolje je svezan SLUGA. Vrata su kancelarije razvrnuta. BURA i VRBA obijaju kasu.

55


56

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

MALI: (VRBI) ‘oće li? BURA: Samo malo… Kasa se otvori. Vani: s lampašom u ruci izlazi IVAN – POMOĆNIK UPRAVITELJA, zagleda, nešto mu je sumnjivo. ABRAMA iznenadi svjetlo i čovjek što mu dolazi s leđa te on odmah zapuca. POMOĆNIK UPRAVITELJA pada pogođen. Lampaš se gasi. MALI: (Žutom) Provjeri. ŽUTI izađe. BURA i VRBA trpaju novac u torbu. VRBA: Gotovo! MALI: (Buri) Veži! (uzima torbu, Vrbi) Nju! SUPRUGA: Nemojte nas ubiti!... ne… MALI: Ne ćemo… (zagleda je onako u spavaćici)… tebe bi bilo šteta još ubiti!... BURA I VRBA se nasmiju. ŽUTI i VUK uguraju uplakanu ženu u kancelariju. ŽENA: Ubili su ga! Ubili su ga!... MALI: (Žutom) Veži! Svežu i ŽENU, izjure. Kočija je već krenula prema izlazu, otvorenih pripravnih vrata. Ulete. Kočija krene. Kod vratarnice ih dočeka CIGO koji uskoči do KOČIJAŠA. Kočija istom ravničarskom poljskom cestom, natrag. U kućama uz cestu nije više nigdje vidjeti svjetla. MALI se izvuče kroz otvor da bi mogao razgovarati s KOČIJAŠEM. MALI: Stani iza dućana! KOČIJAŠ: Jesi li poludio?! MALI: Kad ti kažem!


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nakon nekog vremena, kočija se zaustavi iza dućana MJEŠOVITOM ROBOM – PETRA GALIĆA. Još jedno svjetlo gori u kući. MALI se spretno pope i upada u sobu: PETAR GALIĆ – II. NAKUPAC upravo se sprema na spavanje, u gaćama je. Od straha se svali na krevet, prepoznao je odmah MALOGA koji je sada bez žandarske kape. MALI: Pa… onda, prijatelju!... II. NAKUPAC: Mooll... im… MALI: Evo, ja sam došao!... II. NAKUPAC: Pa dooobrrro… neka... MALI: Ja sam došao po razliku!... II. NAKUPAC: Šta… razliku… ne… MALI: Da te podsjetim?... II. NAKUPAC: Pa… MALI: Dobro!... Mi smo tebe onda olakšali za… Koliko?... II. NAKUPAC: Pa… tako… četrnaest-petnaest… MALI: Točno. Četrnaest i po! Pamti dobro! II. NAKUPAC: E. MALI: A ti si njima tvrdio?!... II. NAKUPAC: Pa… pedeset… MALI: Pedeset i sedam tisuća! Ptiću!... Ej!... i mi čitamo novine!... II. NAKUPAC: Je… tako je… MALI: I to je onda – razlika?... koliko? Pedeset sedam manje četrnaest i po?... II. NAKUPAC: Pa… četrdesetidva i po… MALI: Tako je! Tko kaže da trgovci vazda varaju u računu! Ajde! Žurim… II. NAKUPAC: Ustane, izvlači kofer, otključava. U koferu je sigurno mnogo više od 42.500 dinara. II. NAKUPAC: Evo! MALI: Ne, ne… hvala! Samo ti odbroji! II. NAKUPAC se sagne, uzima novčanice. II. NAKUPAC: Četrdeset dvije ipo! MALI: (uzimajući novac) Točno? II. NAKUPAC: Broji. MALI broji novac.

57


58

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

MALI: Svaka čast! Ovoga si puta na svom mjestu! Bravo! Popravljaš se!... Zbogom!... MALI nestaje kroz prozor odakle je i upao u sobu. 17. NOVINAR se upravo vratio kući. Pio je, ali tek toliko da mu se „razveže jezik“. Pod mišicom mu je čitav naramak novina, rukopisa. NOVINAR: Dobra večer, gospodo… ŽENA: Pil si. NOVINAR: Je… točno je! Pio sam… (Kćeri) Jesi vidjela kako mene tvoja mama shvaća u dušu!... a… ŽENA: A ja nemam… NOVINAR: Pa nisam trošio… (baci novčanice na stol) ...Evo, sve je tu što sam posudio!... Bio sam čašćen, gospođo!... Čovjeku je izišla knjiga… (baci na stol knjigu) …pa je častio!... A moja neće „do daljnjega“ izići… (spusti novine i u njima svoj rukopis knjige na stol) ...pa sam pio!... Eto, i to je, gospođo, sve. Sjedne. KĆER mu priđe, poljubi ga. KĆER: Opet su te ljutili! NOVINAR: Ah! Oguglao sam ja već! A gdje ti je tvoj gospodin brat?! SIN: Tu sam. Dobra večer. NOVINAR: O! Što je reći?... to ćemo proslaviti, a?... SIN: Moram izići. NOVINAR: Dajte nam neko piće… Ja bih gemištek, a? ŽENA donese piće. NOVINAR: Čujte, gospodo, ne šalim se više: gospoda su me izgleda odlučila skroz prignječiti… Ivanov, Horvath, Banović i sva ta bratija… Evo, Ivanov mi je vratio knjigu! (oponaša ga) „Tipografija“ koja je i vlasnik „Dnevnoga lista“ u ovim okolnostima do daljnjega ne može tiskati Vašu knjigu, kolega! Žao mi je!...


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Nalije čašu. NOVINAR: I, žao mi je, veli, naravno!... A Horvath me prebacio u „Crnu kroniku“… ŽENA: Kaj si rekel?... NOVINAR: Horvath!... on je to rekao… i još mi prijeti dopiništvom… da će me možda poslati u Beograd za dopisnika, ili možda čak u Prag!... Natoči sinu. ŽENA: Jesam ti ja rekla! Lijepo sam ti… NOVINAR: (prekine je) Molim te! Dižu čaše. Kucnu se. NOVINAR: Živjeli mi svi! SIN: Živio. Piju. NOVINAR: I kaj se tu može! SIN: Znaš kaj! NOVINAR: Što? SIN: Angažirati Crnoga Maloga! NOVINAR: (smije se) To… to ti je dobro!... Hahaha… Uzima bocu. NOVINAR: Odlično!... Za to… popijmo još jednu! Hahaha… odlično… 18. Večer kod Banovićevih. Salon. Večera je već odavno prošla, služe se uglavnom kolači, a ponajviše se toči piće. Svi su raspoloženi. Banovićev sin MILAN za glasovirom.

59


60

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Valcer. BANOVIĆ pleše sa STANKOM. Nakon plesa svi pljeskom pozdravljaju plesače i malog pijanista. Povici: Bravo! Izvrsno! BANOVIĆ: Vrijedi!... vrijedi!... poslati dijete na studij u Beč, ako ništa drugo… nauči izvrsno plesati valcer!... STANKA: (smije se) Ne… to sam samo u Zagrebu naučila!... U Beču nisam imala još prilike plesati… medicina je težak studij… tata… LINA: Lako vam je bilo lijepo otplesati, kada vam je Milan onako divno svirao! STANKA: Svakako!... (ljubi brata) MILAN: Hvala! Hvala… Meni se spava. Laku noć! Otpozdravljaju MILANU. Neki dobacuju: Mogao si nam još nešto odsvirati... Šteta.... STANKA zagrli MILANA i otprati ga. Prije izlaska, MILAN poljubi oca, majku i djeda. BANOVIĆ: Popijmo! Živjeli! Piju. Istražitelj BELIĆ sjeda za glasovir, improvizira. LINA: (prijateljicama) Taj karijerist u svemu improvizira! MAGDA: Ali… ipak čitav grad o njemu govori!... MAJA: Foliranti su uvijek uspijevali zanijeti rulju! LINA: Igra na Crnoga Maloga… običan podlac! MAGDA: Izgleda da će mu i uspjeti. MAJA: Da, nažalost… takvima mnogo toga uspijeva… LINA: Ovaj put ipak… ah!... Gdje je Stanka?... BANOVIĆ, UREDNIK „Dnevnog lista“ HORVATH i DIREKTOR „Tvornice kože“. PREDSJEDNIK suda i Dr. SVATIĆ. BANOVIĆ: Da, tako je… samo smo se površno poznavali, mislim da nije mogao imati nešto osobno protiv mene… Ali, tko zna! HORVATH: Ipak, kolege ste, u neku ruku!... BANOVIĆ: A što da vam kažem… rekao sam vam već… ja sam studirao pravo, a on, i svi ti literati što su se motali po Pravnom fakultetu, ne znam… Bilo bi puno


Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

bolje da toga teksta u novinama nije bilo, samo to znam… HORVATH: Vjerujem da se to ne će ponoviti… DIREKTOR: Ah, što se može, što je bilo – bilo je! BANOVIĆ: Da, tako je!... Ali ipak, da se na takav način nije pisalo po novinama, druge bi stvari bile lakše… s kožom je bilo što je bilo… ali što sada učiniti s pilanom?... I ona nosi samo gubitke! Formalno-pravno sve je i za nju pripremljeno… Ali, je li uputno nakon toga sada? Ne znam… sutra, prekosutra moram otputovati u Našice… treba sve to još odvagnuti… danas mi je bio upravitelj pilane, ni on se nije ufao nešto konkretnije predložiti… Vidite!..., a da nije bilo toga teksta!... BANOVIĆ krene prema PREDSJEDNIKU i svome tastu Dr. SVATIĆU. PREDSJEDNIK je popio više od ostalih. PREDSJEDNIK: Evo, gospodine doktore Svatiću, nasljednik!... Dr. SVATIĆ: Da, da… PREDSJEDNIK: Samo, nešto ga malo vidimo na sudu zbog poslova odvjetničke pisarnice!... BANOVIĆ: Čujte, gospodine predsjedniče… Dr. SVATIĆ: Važno je da Zrinjevac 7 dobro donosi! BANOVIĆ: Danas se više ne zna što dobro donosi, vremena su takva da… ništa se više pouzdano ne zna… Dr. SVATIĆ: Da… da… BANOVIĆ: I tko bi to sve razumio!... Dr. SVATIĆ: Ni ja više ništa ne razumijem, moja gospodo!... Zete, bilo bi lijepo da me otpremiš kući… BANOVIĆ: Pa ne ćete valjda kući… Dr. SVATIĆ: Nije to više za mene… Dolazi LINA. LINA: Tata, zaboga… Vrati se STANKA, BELIĆ ustaje od glasovira, prilazi joj. BELIĆ: Čitavu vječnost vas nema!... STANKA: Nisam zamijetila… (Svršetak u idućem broju.)

61


62

Milko VALENT, Zagreb

EUROPA, INDISKRETNA BOLEST RASPADANJA* Europa pati od indiskretne bolesti raspadanja. Europa je, zapravo, naziv za tu bolest. Željko Gorgić I filozof Giordano Bruno je živ gorio da bi ovaj svijet postao bolji. Gorući Giordano izgledao je kao olimpijska baklja u potpunoj tmini jednog zimskog renesansnog dana 1600. godine. Spaljen je na „trgu buntovnika, na Cvjetnom trgu“ kako Campo de’ Fiori naziva moj otac Emil. Na istom trgu spaljen je 24 godine kasnije leš Markantuna de Dominisa, hrvatskog filozofa, fizičara i matematičara, te bačen u rijeku Tibar zajedno s njegovim knjigama. Marko Globan Ni Schiller ni Beethoven nisu sanjali ovakvu Europu. U znak protesta spalit ću zastavu Europske Unije uz Odu radosti baš ovdje u Münchenu. Monika Castorf

*

Prijedlog: ovaj tekst čitati uz Mozartov „Requiem“.


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Uvod Odlagalište europskog otpada petkom (fragmenti izvještaja o ljudskoj vrsti kakvu poznajemo na početku 21. stoljeća) Željko je konstatirao da je Europa umorna i bolesna te da čak i on, neumorni igrač ping-ponga, osjeća umor zadnjih nekoliko godina. Zgodno, zar ne? Ipak se nada da će belgijske vrste piva ostati na istoj razini kakvoće. Sklon je ideji da između europeizacije Balkana i balkanizacije Europe nema bitne razlike, jer je cijela Europa, dakle i Balkan, prožeta istim ili sličnim neslobodama i represijama, pri čemu je, primjerice, prisila konzumiranja nezdrave brze hrane jedna od najmanjih. Željko misli da logika kojom se europeizacija-balkanizacija nameće kao nužan imperativ, čak i pod mas­kom procesa modernizacije europskog kontinenta, sluti na lažnu demokraciju koja je zapravo novi totalitarizam. // Dok smo jeli sladoled, Vanda je rekla da je pročitala kako se pravo bogatstvo krije u telefonskim imenicima; tu misao spomenuo je neki europski underground pisac u jednom intervjuu. Tako, eto, kaže taj zanimljivi čovjek, zagledaš se pomno u neko ime i prezime, recimo John Smith, i već imaš prvo poglavlje uzbudljivog romana. // Najljepša mi je slika staraca koji sjede u hladu za ljetnih vrućina i promatraju protjecanje prolaznosti. // Najružnija su iskustva slomljenih tišina. // Neobično je gledati i slušati ljude koji posve ozbiljno govore o neznatnim stvarima ili na svečano ozbiljan način izjavljuju potpune besmislice kao što je recimo ova: „Neka Bog blagoslovi Ameriku.“ // Boja suvremenosti je najčešće crna, ona je temeljna boja za bojenje tamnih hrđavih života. // Emil kaže da se dobar slikarski stil nikad ne pretvara u samozadovoljni manirizam. Kad mu je Vanda jednom rekla da upravo to, samozadovoljni manirizam, nije uspio izbjeći Andy Warhol, Emil je to shvatio kao napad na sebe pa se razljutio i rekao da se on nikome neće ispričavati zbog svoje umjetnosti. Prvi put čuo sam Emila da je podigao ton. // Vrijeme je medij. Naročito je to slobodno vrijeme (koje danas više ne postoji). Tom temom se forumi na internetu vrlo neprecizno i šturo bave. Logično je posvetiti puno prostora vremenu, što forumi ne čine jer žele biti mudri i sažeti u iskazima. // Postoji izreka da su sve životinje tužne poslije seksa. Kako to razumjeti? Vjerojatno životinje žale za onim tako lijepim koje je upravo prošlo? Mogli bismo to svrstati u jednu od brojnih vrsta melankolije. // Ono doslovno autobiografsko treba napustiti kao, uostalom, i „ćelave“ istrošene gume automobila i gumene duše hipokrita. // Moj prijatelj Alen jednom je kritizirao porast alkoholizma u svijetu. Pritom je rekao: „Bolje je popiti dvije drske čaše vode nego jedan prijateljski nastrojen viski.“ //

63


64

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

Vrlo je teško uočiti svoju pravu individualnost; zbog toga je mnogi poistovjećuju sa svojom strukom, u smislu „moja struka, to sam ja“. // Zapanjuje činjenica, rekla je Iskra, da je Susan Sontag u opkoljenom Sarajevu 1993. režirala Beckettovu dramu U očekivanju Godota, predstavu u kojoj su glumili predstavnici zaraćenih naroda. // Nekidan je Andrea Bogotić u Hard Rock Caféu primijetila da u svim prostorima suvremenoga svijeta, osobito u Europi, nema ni grama tišine, što je doista vrlo uznemirujuće. Na sve strane vlada glazba: u dućanima, kafićima, barovima, dizalima, predvorjima hotela, šoping centrima, restoranima, vlakovima, liftovima, pa čak i u WC-ima. // Gotovo uvijek je riječ o banalnosti života koju živimo u ovom svijetu, osobito ako više nema utopijskih ideja. Tako Habermas s punim pravom može reći: „Kad utopijske oaze presuše, širi se pustinja banalnosti i bespomoćnosti.“ // Tina zavidi kolegicama koje imaju djecu, a sve na radiju, osim Iskre, imaju djecu i često pričaju o proslavama dječjih rođendana i o kolačima koje će pripremiti za te proslave; starije kolegice pričaju o roditeljskim sastancima i odlascima na informativne razgovore u školu. Jedino naša tajnica, gospođa Biserka, nikad ne priča o svojoj djeci, ona samo priča o vjeri, Bogu i o nemoralnim radiopostajama. // Emil ponekad rola tanke i duge džointe, ponekad rola debele i kratke. Pritom katkad nešto i kaže. Danas je rekao da se u svijetu izgubilo čuđenje, ali i vedar odnos prema smrti. Također je dodao da je radosna atmosfera obiteljskih skromnih piknika posljednje utočište obespravljenih. // Dok je prevodila taj roman, triler u kojemu je glavni lik filozofdetektiv, Vanda je u trenutku očaja zbog njegova nerazumijevanja Kierkegaarda rekla da je Kierkegaard proizvodio vrlo ukusne filozofske mrvice u kojima je napustio ideju da umjetničko djelo treba odražavati ideale. // Najbolji dio reporterskih putovanja nije, što mnogi pomisle, užitak u putovanjima, već pisanje o tim putovanjima. // Ti, Marko, želiš nešto napisati o najvećem smeću života, pa evo ti, dakle, tog smeća u sljedećoj rečenici. Ako se ta začudna stvar, život, razmatra s aspekta smrti, dakle prestanka života, onda se nameće zaključak da je jedan od najvećih skandala u ljudskim poslovima očita beznačajnost svakog ljudskog pothvata, čak i onog najvećeg! // Pjer se, kaže, vrlo dobro uklopio u razaranje medijskog kulta banalnosti i žao mu je što nakon emisije Europa na dlanu odlazi u zasluženu mirovinu. Iskra se ohrabrila i upitala ga što će raditi u mirovini. Nasmiješio se očinski (što je rijetka pojava na njegovom uskom rokerskom licu) i rekao da će ponekad slušati naš radio i igrati se s unukom Unom na PlayStation konzoli. // Mnogi stanovnici opsjednutog Sarajeva zbog nedostatka ogrjeva ložili su knjige za vrijeme hladnih sarajevskih zima. // Marija kaže da ono što je bitno ima tendenciju postati nebitnim, a ono što se čini nemogućim postaje mogućim. // Većina ljudi dramatizira svakodnevicu svoje uglavnom beznačajne prolaznosti. Tako imaju osjećaj da žive zanimljivo, čak burno. // Riječ „Krishna“ znači „crn“. // Postoje li srca kroz koja umjesto krvi kola tinta? // Mah-


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

nitanje medicinske dijagnostike zbiva se u dogovoru s farmaceutskom industrijom. Prozac, Cipralex, Zoloft, Serzone, Xanax i slične supstancije liječnici svakodnevno prepisuju bolesnicima tekuće Apokalipse. // Kiki je prije koncerta Buzzcocksa u Paradisu izjavila da je ljubav najzanimljiviji hormonalni poremećaj i onda me divlje poljubila usred gomile koja se tiskala na ulazu. // Vjerovanje u astrologiju je zadnji stupanj očaja. // Emil kaže da je u tijeku europski razvoj nerazvijenosti i da tiraniju u EU provode eksperti koji su se specijalizirali za retardirane ljude, to jest za većinu europskih građana koji još nisu upoznali riječ aktivizam. Također je rekao da je temeljna i jedina sloboda u svijetu sloboda slobodnog kretanja kapitala. Zatim je izgovorio poznati stih: „Zovem se Davorin Bogović, a sve oko mene je crno-bijeli svijet.“ // Činjenica je da izgradnja mostova, kao i izgradnja mnogih drugih stvari, zahtijeva čvrste temelje, primjerice zabijanje čvrstih dugačkih stupova duboko u tlo. // Zanimljivo, riječi trash i riječ smeće imaju isti broj slova, rekla je Vanda iznoseći smeće. // Željko odlučno tvrdi da se virtualna stvarnost ratnih online igrica postupno pretvara u stvarnost. Mnogo je suvremenih masovnih ubojica koji su igrali te igre na svojem kompjutoru, osobito onih iz Europe. *** Suzanne Kane, Edinburgh Prvi put sam u kući Kaneovih na Leith Walku. Ozračje je turobno zbog glasa Iana Curtisa koji vibrira u prostoru. Suzanne je opuštenija otkad su njezini roditelji jučer otišli na ljetovanje na Azurnu obalu. Ona nije otišla zbog mene, iako voli Nicu. To mi je rekla na Portobello Beachu kad smo isprobavali novi zagrljaj na pijesku i gledali zvijezde, „noćni promet zvijezda“, kako se u nastupu oduševljenja izrazila strasna Suzanne. Po životnosti podsjeća me na Kiki. Njezina živost prelijevala se preko naše kože do duboko u noć. Pun Mjesec je visio nad tihom plažom. Rekla je da uči španjolski i dodala: „El silencio de la luna.“ Osjećao sam se istodobno i ranjivim i snažnim. Kad smo se vraćali s plaže, Suzanne je trepereći izjavila da je strašno sretna što mi napokon može pokazati svoju sobu „pretrpanu knjigama o psihologiji“. I doista, njezina soba upravo tako izgleda: pretrpana je knjigama o psihologiji. Knjige su na policama, po podu pa čak i na krevetu. (Samo je jedan zid bez police. Na njega je Suzanne zalijepila reprodukciju ženskog akta Luciana Freuda, prilično odvratnog, i osam crno-bijelih fotografija istog portreta Francisa Bacona, jednog od onih jezivih portreta glave iz 1948. Trebalo mi je pola sata da se naviknem na tu atmosferu. Volim odvratne slike, rekla je Suzanne.) Da bismo mogli normalno leći, morali smo s kreveta ukloniti otprilike sto knjiga. Neobična je Suzanne, studentica psihologije, po vlas­

65


66

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

titim riječima „ludo biće puno paradoksa“. Primjerice, ona je aktivistica, ljubiteljica životinja i zagovarateljica njihovih prava, koja uz povrće svakodnevno jede meso, sve vrste mesa, a najviše voli krvavi biftek na žaru s povrćem i dobro pržene ovčje bubrege. Što se tiče prženih ovčjih bubrega, s osmijehom ističe da voli tek jedva primjetan okus urina koji osjeti pri svakom zalogaju, pa zbog toga bubrege voli polako žvakati. – Pa gdje se danas uopće mogu nabaviti ovčji bubrezi?! – upitao sam je začuđeno. – Ima ih na kraju Portobello Roada jedan stari mesar, majstor sklon tradicionalnoj prehrani. Kod njega moj tata redovito nabavlja razne mesne specijalitete. Tako ponekad naleti i na svinjsku slezenu od koje se pravi dobar škotski paprikaš – rekla je Suzanne. Gledam njezino zadovoljno lice. Otkad se probudila, neprekidno se smiješi. Na zaslonu kompjutora svečano vijori europska zastava; dvanaest žutih zvijezda u krugu leprša na tamnoplavoj podlozi precizno programiranih valova ispod kojih piše: „U Europu, u Europu!“ Suzanne gola sjedi na stolcu i s uživanjem jede svoj doručak, dok ja šaljem tonski zapis reportaže u redakciju. Tekstualni dio sam već poslao, pa se zadovoljno protežem gledajući naizmjence Suzanne na stolcu i zastavu Europske Unije na svojem laptopu. U jednom trenutku, nakon što mi je objasnila što su to fobije, i nabrojila ih, Suzanne je punim ustima prezrivo rekla da je žute zvijezde neodoljivo podsjećaju na light verziju heroina i nehajno zagrizla u još jedan zgužvan mini-muffin sa čokoladom, i to onaj iz vakumirane vrećice. (Kako može usred ljeta jesti te ljepljive vakumirane kolačiće?! Pogledao sam na termometar. Tek je jutro, a temperatura se već popela iznad 23 °C.) A ja sam rekao da me žute zvijezde podsjećaju na zlato, suncokret, Židove, dinju, ludnicu i pustinju. Za samo tjedan dana druženja, divlja Suzanne i ja smo se fantastično uigrali u neopterećenom izjavljivanju besmislica ili prividnih besmislica. Možda se to zbiva zbog novog toplotnog udara u kolovozu i uopće zbog velikih ljetnih vrućina koje su ove godine žestoko zahvatile cijelu Europu već sredinom lipnja. – Dođi u moj bludni krevet, Marko, i ne boj se ovih slika na zidu, rekla je Suzanne. Volim realistične, ružne, odvratne scene života. Takva je i Europa koja će se uskoro potpuno raspasti – rekla je Suzanne kao da zna za mišljenje Željka Gorgića o toj temi. – Ja volim Luciana i Francisa. Volim njihove slike. Ali to je psihološki objašnjivo. Ja sam prirodna žena i sve umjetno prezirem. Nalickane žanrovske scene ne zanimaju me. Želim osjetiti prirodni život koji je katkada grub i brutalan, a ne ono, moj dragi breskvin cvijete, dušice moja, joj, ah, joj. Ili ono: Hi, honey, I’m home! Ili ono: Kad ćemo na medeni mjesec? Etc. Ja sam tvoja mala fufica, Marko. So what! Na ovom krevetu želim biti uvijek tvoja lijepa fufa i tvoja krava. Svaka prava žena je kao zdrava krava dobre pasmine. I prava fufa. Želim biti tvoja krava i tvoja fufa. To ti ponavljam, iako si mi rekao da ti je to isto govorila Tina. Tina je u pravu. Treba


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

uvijek priznati, sve treba priznati. Na primjer, ja sam tebi priznala i to da sam se upisala u Škotsku nacionalnu stranku i da se borim za osamostaljenje i nezavisnost Škotske, za njezino odcjepljenje od Ujedinjenog Kraljevstva. A priznala sam ti i to da sam sve žešća rasistkinja. Pričao si mi o Kiki iz Amsterdama, o tome da ona osuđuje oca zbog toga što je protiv multikulturalizma. Ja sam na njegovoj strani. I ja sam protiv te pošasti, to sam jasno i glasno rekla na fakultetu. To da sam protiv nekritičkog multikulturalizma. Znaš, ja sam aktivistica već nekoliko godina. Rekla sam kolegama studentima: „Pobunite se! Zgranite ove multikulturalne buržuje! Épater le bourgeois! Zar ste zaboravili da naša nezavisna škotska scena u Edinburghu jača? Iziđite masovno iz ovoga jebenog kampusa na prostore grada Edinburgha! Probudite se! Mi imamo alate potrebne za pobunu. To su knjige koje pišu o ovom zlu. Ako želite dokraja osvijestiti razloge za našu pobunu, morate dokraja pročitati sve te knjige. Morate svaku knjigu pročitati od prve do zadnje stranice. Ne oklijevajte! Sutra, to jest za nekoliko godina, već će biti suviše kasno. Pobunite se ili ćete postati robovi nekadašnjih robova!“ Znaš, Marko, moja je izlazna strategija udariti ravno u srce problema, ravno u glavu, ravno u prepone ili, kako se kaže u slengu: „in-yerface“. Ali studenti me nisu poslušali. Studenti na mojem fakultetu su male poslušne škotske ovce, malograđanske gnjide iz srednje klase. Kad se toga sjetim, odmah mi se povraća. U Edinburghu je sve više čokoladnih ljudi, o Londonu da i ne govorimo. Ali, baš kao i Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo je samo krivo za multikulturalni užas na vlastitom teritoriju pa ga stoga itekako zaslužuje. Zapamti, Marko, još će se ljudi čuditi kad na Otoku zavladaju stranci! Već su svojom poslovnom i religijskom agresivnošću prodrli u sve slojeve društva i vode velike biznise. To nam je kazna za sva kolonijalna osvajanja. Ah, k vragu sad s tim ljudima i njihovim ratnim religijama! Ja samo želim biti tvoja fufica. I’m your bimbo forever. Oh, yes! Kad god svršavam s tobom, debeljuškasti anđeli padaju po ovom krevetu. Jutros sam svršila, a da te nisam ni dotakla, a nisam dotakla ni sebe. Možda sam luda, ali tako se, eto, dogodilo. Jesi li ikad svršio bez diranja, Marko? Idemo to danas napraviti na mojem razbludnom krevetu. Možemo barem pokušati. Samo ćemo se fino gledati i pokazivati jedno drugome naša slatka središta. Ali ne smijemo se dirati. Možemo samo pokazivati genitalije, oh yes! Možemo govoriti uzbudljive prljave riječi, ali ništa drugo. Tko prvi svrši, taj je pobjednik. Koja sam ja kurva, ha! Prekjučer sam se toliko napalila kad si mi rekao: „Smij se, pičko! Smij se, mizerna kurvo, jer u tebe upravo ulazi totalno napaljena svinja!“ Volim kad si poetičan i brutalan. Baš me briga što te tome naučila Tina. Baš me briga što Europska Unija propada. I’ll be your bimbo forever. Ja sam tvoja fufica. To sam ti prvi put rekla kad smo otišli na Portobello Beach, čučnuli uz more, pisali prstima po vodi Sjevernoga mora riječi ljubavi i ostavljali naše vodene otiske koji bi odmah zatim iščezli.

67


68

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

Monika Castorf, München – A sad malo iznenađenje za društvo – viknula je polugola supijana Monika i otišla do komode. Svi smo bili malo nacvrcani, pa smo veselo poticali Moniku, buduću glumicu koja licem i očima podsjeća na Marlene Dietrich. Sjetio sam se da mi je ujutro za doručkom rekla kako će na tulumu prirediti jedno malo iznenađenje. Bojao sam se njezinih malih iznenađenja, jer bi obično ispala velika. – Marko, a sad, please, stavi CD s europskom himnom i pojačaj ton, a kad završi, ponovi, OK?! – OK – rekao sam, pronašao CD, izvadio Nicka Cavea, mračnoga Heraklita današnjice, i stavio novi CD u otvor te pojačao ton. Oda radosti u obradi Herberta von Karajana počela je grmjeti. Svi smo zatečeni slušali. (Samo su gej mladići, zaljubljeni Peter Hagemann i Franz Ruben, grleći se mirno nastavljali jesti kolače, valjda zato što Moniku poznaju još od djetinjstva pa su naviknuti na njene hirove.) Nije ni čudo, ta nitko od nas nikad dosad nije bio na tulumu na kojemu se sluša klasična glazba, ponajmanje himne. Monika je iz jedne ladice izvadila zastavu Europske Unije. Odnijela ju je na balkon i stavila na metalni stalak za sušenje rublja. Zatim je kresnula upaljač i zapalila zastavu. Nekoliko trenutaka gledala je zastavu u plamenu pa otišla do stolića i uzela čašu sa šampanjcem nazdravljajući uz zadnji stavak Beethovenove Devete simfonije. – Živjeli! – rekla je i otpila gutljaj. – Kao što svi znate, ja sam euroskeptik… – Dobro, pa što onda!? – prekinuo ju je Peter. – Franz i ja smo gejevi, a ne ističemo to svaki čas i ne pravimo se važni. Daj, Monika, dosadna si s tim političkim skepticizmom – rekao je Peter i poljubio Franza u usta, koji mu je nježno uzvratio. Monika se uopće nije zbunila. – Dakle, ja sam euroskeptik – nastavila je – i ovo je moj mali doprinos u znak protesta protiv Europske Unije, jer želim da se Unija što prije raspadne. Ne, dragi moji, ako ste to slučajno pomislili, ta želja i prosvjed nemaju nikakve veze s time što je moj djed bio nacist, OK? Riječ je jednostavno o tome da je ovakva Europska Unija neoliberalno kapitalističko smeće i kao takva ona je odvratna prepreka da se ostvari oda radosti, a jebeš Uniju bez istinske ode radosti! Ni Schiller ni Beethoven nisu sanjali ovakvu Europu. Zato sam i naglasila Marku za njegovu emisiju da ovakva Unija dugoročno nema nikakve šanse. – I, Marko, ako želiš slobodno u reportaži napiši i to da je Monika Castorf, obična cura iz Freisinga, buduća slavna glumica, zapalila zastavu Europske Unije na jednom tulumu u Münchenu, i to uz europsku himnu – rekla je ponosno Monika i strusila u grlo ostatak pjenušca. –Ovo zadnje ne smiješ ni u ludilu izostaviti – upozorila me. Kimnuo sam potvrdno i pogledao crne ostatke spaljene zastave. – Nego, Marko, uključi diktafon pa ću ti za tonski dio reportaže još nešto izjaviti – rekla je Monika točeći pjenušac u čaše. Uključio sam diktafon i Monika je počela. „Moje paljenje zastave Europske


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Unije uz slušanje europske himne čin je osviještenog građanskog urbanog aktivizma i studentskog prosvjeda protiv vladajuće kapitalističke strukture Unije koja uništava akademske zajednice, slobodu istraživanja i autonomije sveučilišta diljem Europe, pretvarajući sveučilišta u korporacije u kojima vlada načelo profitabilnosti. Pritom se besramno i brutalno ukidaju razni studiji, prije svega odsjeci za jezike, klasičnu filologiju i filozofiju.“ Svoju izjavu Monika je na kraju osnažila uzvicima: „Deklaracija iz Bologne iz 1999. nije niti humanistička, niti demokratska! Uništimo je!“, „Živio stari Humboldt, dolje bolonjski proces!“, „Fuck off, Bologna!“, „You gotta fight for your right!“, „Hej, ja nisam resurs, korporativni idioti! Ja sam Monika Castorf.“ – Haj, Marko! – uzviknula je Monika trljajući sneno oči. – Haj, moje malo glumačko čudovište! – uzviknuo sam i počeo s Monikom pripremati doručak. Buduća glumica, sad studentica glume i žestoka aktivistica, nastavila je temu koju je načela jučer: suvremena njemačka obitelj. Znam da je ne mogu zaustaviti pa pažljivo slušam. Uostalom, uvijek govori prave stvari, možda će mi nešto od toga dobro doći za neku reportažu. – Uopće ne pretjerujem, Marko – rekla je Monika ulijevajući mlijeko u kavu. Ta sveta njemačka obitelj, ta jebena obitelj, svaku nedjelju odlazi u jebenu crkvu gdje se okupljaju jebeni poslušni građani. Odvratno. Koji su to hipokriti. A znaš što se zbiva doma?! Roditelji muče djecu, kinje ih sve dok prvi put ne počnu lagati. Volju im slamaju torturom, jakom represijom. Već u ranoj dobi njihova sloboda uništena je egoizmom prekrasnih njemačkih roditelja. Mene je majka pokušala ukrotiti na sve načine, ali nije išlo. Oh, ne. Što sve nije pokušavala! Ali nisam se dala. Rekla sam mojoj Else da mi je dosta roditeljskog mentalnog silovanja. Oh, da. Da si je samo vidio kako je zašutjela. Hipokriti. OK, moji su još relativno u redu, ali većina tih roditeljskih parova je pravo smeće. Muževi i žene diljem Njemačke neprekidno popravljaju brakove. Toliko se grče da izgledaju odvratno. Kad si doma, čini ti se da si u nekoj automehaničarskoj radionici. Supružnici nose prljava radna odijela te marljivo i činovnički studiozno, baš tipično njemački, popravljaju brak, ali taj motor je defintivno pokvaren kao, uostalom, i cijela Europa. Svašta. Pritom Frau Else, moja poštovana majka, sanja moju udaju. Kad god dođem u posjet, predlaže mi neku vjenčanicu iz nekog jebenog modnog magazina. Užas! Puna su joj usta jebene narodne mudrosti. Kaže da vjenčanica čini mladenku. Oho, ma nemoj mi reći, Else! Ali, draga prijateljice majko, ja se nikad neću udavati, ja u ovakvoj Europi neću imati djece. Zločin je rađati djecu na ovakvom svijetu. Ma nije mama toliko loša, ali ostarjela je. Znaš, Marko, zločin je i ostarjeti. To sam shvatila prošle godine u Freisingu kad sam sjedila ispod kestena u vrtu iza naše kuće i mislila o svojoj budućnosti. Pretvorit ću svoj slučaj u sudbinu. Da, tako je. Ubit ću se u pedesetoj godini. Možda se

69


70

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

objesim baš za moj kesten. A moji će roditelji, ako budu živi, i dalje gledati sapunice i TV-emisiju Gospodari iluzije, znaš ono, trikovi s kartama, tobožnja magija, prepiljene žene, dresirani psi itd. Uh, kako mrzim prosječnu njemačku jebenu obitelj! Ali prihvatimo se radije doručka – rekla je Monika. Amélie van Duijk, Amsterdam Utjelovljeni konzumerizam izgleda lijepo prvih petnaest minuta. Zabavno je napajati oči onima koji su nejaki duhom i koji će to zauvijek ostati. No takva zabava brzo dosadi, jer, očito je, konzumerizam zdušno radi na propasti Europe, iako je samo jedan od simptoma bolesti raspadanja Starog kontinenta, kako bi to rekao Željko Gorgić. Nakon dva piva ispred Bulldoga, gdje su zagrebački celebrities, tobože cool i nezainteresirano, pokazivali svoju ljetnu garderobu, prošetali smo do Cvjetnog trga. Sreli smo Željka, čovjeka na kojega sam pomislio maloprije. Koincidencija. Upoznao sam ga s Kiki pa smo otišli na piće. On će, kaže Žac, radni godišnji odmor provesti na otoku Syltu u Njemačkoj. Tamo mora napraviti šest reportaža, od toga tri u Hamburgu. Bit ću na pravome mjestu, tamo gdje se Europa vidljivo raspada. Zatim su Kiki i on usred lijepog sunčanog ljetnog dana započeli razgovor o disfunkcijama pojma slobode u marksizmu. Taj i takav razgovor zbiva se na Cvjetnom trgu na terasi jednog kafića. Nevjerojatno! *** Laganim hodom otišli smo do Glavnog kolodvora. Kiki se veseli svojoj ideji da u edukativnoj šetnji Zagrebom izabere mjesto gdje ćemo danas proslaviti njezin rođendan. Šetnju smo započeli krenuvši nalijevo prema hotelu Esplanade. Obišli smo cijelu Lenucijevu potkovu odnosno Zelenu potkovu u koju se do kraja šetnje Kiki zaljubila. Skrenuli smo malo s idealne putanje potkove da bih u knjižari koja drži stranu literaturu kupio Kiki rođendanski dar: knjigu Ernsta Blocha The Principle of Hope (naslov u hrvatskom prijevodu knjige, Princip nada, bolje odgovara naslovu izvornika, Das Prinzip Hoffnung, nego engleski prijevod) i knjigu markiza de Sadea Philosophy in the Bedroom. Kiki je uskliknula „Vau, koja kombinacija!“ i počela me ljubiti usred knjižare rekavši da sam potpuno lud. A kad samo joj napisao ozbiljne posvete (u Blochovu knjigu: „For Amélie. Hope is but the boudoir of our broken dreams. Marko“, a u de Sadeovu: „For beloved Kiki. The boudoir is the last hope for the lost


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

internet generation. Marko“), rekla je da sam stvarno bolestan, ali da me i takvog voli. Hvala ti, Kiki, rekao sam i nježno je poljubio u vrat. Vratili smo se na putanju Lenucijeve potkove i šetali od početka Zrinjevca do Glavnog kolodvora. „Sumrak je nečujno kao perje djevice padao na ranjeni grad“, sjetio sam se čudnog stiha Pitbulla Anđelka kojeg je jednom izgovorio u Rupi na Filozofskom fakultetu. Kad je ugledala grupice mladih ljudi kako sjede na travnjacima između Umjetničkog paviljona i spomenika kralju Tomislavu, Kiki je odabrala to mjesto za proslavu svojeg rođendana. I tako smo Kikin 27. rođendan proslavili na travnjaku Trga kralja Tomislava u subotu 5. srpnja. Kiki je predložila „mali noćni piknik na studentski način“ pa smo otišli u Pothodnik, u Importanne centar, i u supermarketu Konzum kupili miješanu salatu, sendviče s pršutom, savijaču od jabuka, Albert kekse i četiri boce vina Zlatan Plavac Grand cru. Odabrali smo mjesto ispod spomenika kralju Tomislavu, sjeli na travu i počeli jesti, piti, pušiti i razgovarati. Glavnu točku proslave svojeg rođendana Kiki je formulirala ovako: „razgovor s naglaskom na naš odnos, i to noću na travnjaku zagrebačkog parka“. Sjedili smo u lotos poziciji i razgovarali o svemu što se zbilo između nas dvoje od trenutka kad smo se upoznali u skvotu Rijkshemelvaart u Amsterdamu, u kojemu je te nezaboravne nedjelje, za nas dvoje „povijesne nedjelje“ (Kiki), osnovana alternativna Hrvatska kulturna zajednica sa sjedištem u Amsterdamu. Oko dva sata poslije ponoći jedva smo ustali ukočeni od višesatnog sjedenja. Otišli smo do parkirališta iza Sveučilišne knjižnice, sjeli u auto i odvezli se na Željez­ ničku koloniju. U mojoj „učenoj interaktivnoj sobi“ (Kiki) nastavili smo druženje. „Najbolja proslava rođendana dosad“, rekla je veselo Kiki i otvorila četvrtu bocu vina, koju nismo stigli popiti u parku. Nazdravljajući našem druženju, pogledala me mutnim, ali prodornim tamnoplavim pogledom, onim kojim će prije spavanja na nekoliko sati razoriti i moj i svoj identitet. „I’m your prostitute“, rekla je jednostavno i pružila svoje gipke ruke u našu gustu noć. „Of course, dearest, but above all you’re my madeleine cookie“, odvratio sam tiho. „Together we are stronger“, zaključila je Kiki promuklim glasom i sa mnom potonula u tamu. Nego, Marko, rekla je već snena Kiki, imaš li Toaletne listiće? Mislim da sam vid­ jela tu bilježnicu u tvojem ruksaku, reče Kiki. Imam, dušo. Tu teku uvijek nosim sa sobom, rekoh. Pročitaj mi jedan listić da se malo smirim prije spavanja, rekla je Kiki. U redu, draga Kiki, zašto ne. Reci nasumce broj listića, rekao sam odlazeći po Toaletne listiće. Broj šesnaest, rekla je Kiki. Vratio sam se u krevet s bilježnicom i pročitao Kiki Toaletni listić 16.

71


72

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

Otvorio sam se potpuno. „Indiskretna bolest Europe“ (Željko Gorgić) bila je svuda oko mene. Posude sa cvijećem su podivljale. Na hodnicima našeg radija miris malih radosti. U ozračju radija osjećam samo jednu vibraciju: biti u trendu i biti mlad. Nalog je ostati zauvijek mlad i zauvijek in. Čini se da većina zaposlenih postaju svećenici kulta mladosti. (Jedino Pjer, glavni urednik, izgleda sasvim normalno, iako ima nečuvenu radnu energiju koju nitko na radiju, pa čak ni ravnatelj radija, koji je neprekidno opsjednut perfekcijom, ne može pratiti.) Moj pogled upravlja tiha, nježna, ali kritički ubojita, nedužna znatiželja, jer ja sam daleko od homofobije i seksizma. Moje oči su otvorene. Gledam ta privlačna ženska bića koja se tako hrabro bore protiv sudbine, protiv neumitne prolaznosti. U njihovim proširenim zjenicama svijetle grčevi sitnoga psihičkog smeća, ali u njima tutnje i golemi teretni kamioni s glomaznim globaliziranim svjetskim otpadom. Tu su u lijepim turističkim paketima ayurveda tretmani u Indiji i masiranje tijela stopalima te šakama na Havajima; astrologija; uporno i kontinuirano skrivanje godina u biografijama koje objavljuju u medijima, iako će ionako umrijeti i iako se njihova približna dob ionako vidi; uvježbavanje kontaktne odgovornosti i otvorenosti; urbano vrtlarstvo na vrhu visokih kuća i na balkonima gdje se uzgaja začinsko bilje; opsesivno učlanjenje u udruge koje se bave ozdravljenjem tijela duhovnim putem – medicinski dokazivo; histerične Kleopatrine kupke; turbodinamične dijete; kiropraktika; yoga; uz estetsku kirurgiju čeljusti, nosa, uški i kapaka tu je zatezanje kože lica, korekcija dojki i ravnanje bora ubrizgavanjem botoksa u čelo, između obrva i oko očiju, a u tu praksu botoksom sve se više uključuju i muškarci; tople saune; prekomjerno znojenje; terapije svjetlom, strujom i valovima; redoviti odlasci u Pet centar sa svojim malim ljubimcem; brza ugradnja umjetnih noktiju, obrva i trepavica; solarni i osobito egipatski tarot; ugradnja piercinga na intimnim i manje intimnim dijelovima tijela; kabala; ugradnja silikonskih dojki; liposukcija potkožnog masnog tkiva; prošireni studij vibracija Zemljine kore i kristala; instaliranje kućne šipke za trening vrtnje u donjem rublju zbog vježbanja erotičnosti tijela; pohodi Sai Babi, vjerovanje u Avatare i meditiranje o bitnim čakrama; aromaterapija i terapija oštrom aromom rastuće praznine; čitanje self-help knjiga; maštovite raznobojne tetovaže; egzorcizam; tečajevi letenja, pletenja, dubinske i analitičke psihologije, kukičanja, tenisa, padobranstva te fiziološkog i rekreativnog jahanja kao i rekreativnog kuglanja; čarobne formule; odlazak na koncert rock grupe Kognitivni zatvor; igranje pikada jednom tjedno; treniranje šetanja edukativnim i tematskim stazama u nacionalnim parkovima; programi animacije tijela i duše; fitness; kontemplacija; vrlo vrući solariji i kvarcanja nakon kojih je koža umjetno potamnjena; magija gatanja indijskih gatalaca, lukavih europskih Romkinja i suvremenih TV-gatalaca; večernje karaoke zabave; iscjeljivanje blagim riječima, mislima i epski dugim pogledima uz svjetlost malih svijeća; tečajevi o tome kako ne završiti u bolnici na respiratoru; redovite konzultacije s kozmetičarkom; obavezno hodočaš­ će, barem jednom u životu, u Washington i u Wall Street; tantričke vježbe; trodnevna radionica retoričkih vježbi čija je glavna tema razlika između nacionalista i realista te usputna tema u kojoj se razmatra značenje izraza „Éluardova naranča“; dobri stari blatnjavi fango – ljekovito


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

blato vulkanskog porijekla; refleksoterapija; psihoterapija; đumbiroterapija; shiatsu; medicinske, sportske i cervikalne masaže te hidro-masaže; spa i wellness centri; bazeni; strogo ciljani jutarnji dnevni i večernji izgled u projektu doživotnog dotjerivanja, uljepšavanja odnosno, kako se kaže, rada na sebi; vježbanje stava da postoji tradicija budućnosti; kratkotrajna i dugotrajna šminka; termalna kupališta i toplice; reiki; terapija protiv bolova u prsima, nogama i leđima; klizališta; teretane; borilačke vježbe; personalni treneri i trenerice, osobni gurui i gurui iz tantričkih škola te doživotni poslovni i duhovni treneri i trenerice; formula nestrpljivog življenja: „želim sve i želim to odmah“; lagani duhovni fast food za većinu pučanstva i domaćice: chicklit romani li New Age priručnici o dobroj komunikaciji s anđelima, o light psihologiji tkanja života, o sinkronicitetu, o vrlo kompliciranoj hijerarhiji iluminata i hijerarhiji masonerije; pilates vježbe; odlazak na wing chun, aikido i kickboxing; bijes zaigrane muskulature prilikom svakodnevnog kuhanja i pranja posuđa; pomno izučavanje difuzne spiritualnosti; akupunktura; parne kupelji; posjećivanje salona ljepote koje vode umirovljene karmičke drolje; terapija kupovanjem na rasprodajama u malim dućanima i velikim šoping centrima; redovito spiritualno bičevanje, jutarnje i večernje umivanje te pranje mozga; rješavanje križaljki i sudokua u sve češćoj i dosadnijoj dokolici dokonih domaćica; posjete vidovnjacima mjesečno jedanput; mržnja usmjerena spram svih loših masnoća; pedikeri; vizažistice; šminkeri; blagotvorni tai chi; brzi tretmani spužvom preko svega; doživotne dijete i kure mršavljenja; kratki tečajevi dosmrtnog doživotnog brzog obrazovanja; površni seminari površnog brzog čitanja i sličnog brzog doživotnog učenja (tzv. „life long learning“); demonstracije sa zahtjevom da se napokon uvedu nadnice za ženski kućanski rad; vježbe iz trodimenzionalnog tumačenja snova; transcendentalna meditacija; noćni jogging i dnevni fucking; tečajevi kreativnog sanjanja i tečajevi kreativnog pisanja poezije, kratke proze, romana, drame, ponekad čak i eseja, na kojima ćete saznati da je nizanje priča od koje nijedna ne završava, kako to čini Calvino, boles­ tan način pisanja kako se jednom izrazila i moja supruga Tina; opsesivne depilacije i epilacije: trajno ili polutrajno uklanjanje svih dlačica; uklanjanje akni, mrlja, mrljica, piknjica, kvržica, madeža i vidljivih crvenih kapilara; odlaženje dentistu na bezbolno skidanje karijesa; korištenje anticelulitne kreme triput dnevno; sto dvadeset vrsta antiseptika; jutarnja oralna higijena mirisnom vodicom; prihvaćanje ideje da ne postoji slobodna volja; nježne masaže djevičanskim maslinovim uljem koje je pomiješano s naftom u omjeru 60 prema 40; kurtoazni pohodi nedjeljnim misama; svakodnevno pažljivo struganje prljavo-bijelih naslaga na jeziku odebljalom od brbljanja; zbog novčane nagrade od milijun kuna, koju je osigurala jedna zagrebačka telefonska kompanija, slanje osam SMS-ova dnevno (cijena poruke dvije kune i deset lipa) kao odgovor na tri nagradna pitanja: 1) „Tko je rekao da je demokracija ustavom zajamčeno robovanje?’“, 2) Tko je izjavio „I’m looking for perfection of form?“ i 3) „Čiji je izraz ‘skupocjeni izlozi besmisla’?“; efikasna presoterapija (odmor za umorne natečene noge i proširene vene); kamilica; čišćenje zubi snježnobijelim koncem (e, to mi je najsmješnije od svega!); obavezna kupnja laserske četke protiv ćelavosti; odlazak na predavanje o provokativnom i uznemiruju-

73


74

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

ćem engleskom izrazu „snapshot“; usvajanje recentne znanstvene spoznaje da premazivanjem tijela blatom pomiješanim s ljudskim izmetom kožu čini glatkom, napetom i bez bora; pohađanje ljetne škole bontona i dobra vladanja u društvu; modnom sudbinom zajamčena neizbježnost nošenja Dolce&Gabbana haljina na svim kazališnim i filmskim premijerama s uzorcima leoparda, geparda, jaguara, tigra, lava i ostalih divljih životinja; demonstracije po gradu s transparentima koji ukazuju na veliku korist od medicinski potpomognute oplodnje, ali i implicitno pitanje koje ih prati, barem u mojim mislima: „Ne bi li bilo korisno organizirati referendum o evidentnoj koristi medicinski potpomognute oplodnje inteligencije?“; vježbe ležanja na tatami strunjačama; petominutni ples u tangama svakoga dana; tečajevi brzog hodanja; lagano trčkaranje; plivanje, ronjenje, planinarenje, ekstremno sportsko penjanje i amaterski alpinizam; treninzi izgovaranja citata, primjerice onaj Winstona Churchilla „da je jedno kratko vrijeme, nažalost, prekinuo svoju edukaciju, a to je bilo tijekom godina koje sam proveo u školi“, ili onaj dr. Seussa „da nema kraja tome što ćeš sve na svijetu otkriti, ovisno o tome koliko ćeš se daleko usuditi udaljiti od pješačke zebre“, ili onaj „da su ljudska prava neprenosiva i neotuđiva te da su jedini nositelji ljudskih prava ljudi“, ili pak onaj „da Hrvatska još uvijek nije potpuno sekularizirana država“; jutarnje vježbe za snažna leđa i gipke zglobove; borba na blogovima protiv političkih i ekonomskih elita; svakodnevno praćenje tečajne liste Zagrebačke banke na internetu i redoviti kursevi o financijskim industrijama i kulturi novca; česta upotreba engleske kratice WTF („what the fuck“); spa centri; mikrodermoabrazija i derma art; naučno obrazloženo skidanje celulita; svakodnevne molitve uz doručak, ručak i večeru po uzoru na uzorne američke obitelji; vježbe iz klasičnog tarota; tečaj teorije i prakse okultizma i marksizma; kupovanje talismana; tromjesečno biranje vjenčanice koju će mlada obući samo jednom, cijena prava sitnica: tromjesečna prosječna hrvatska plaća; aerobik; cjelodnevno manikiranje noktiju uz čitanje nekog lakog štiva, po mogućnosti bogato ilustriranog; stavljanje ploški svježih krastavaca na kapke, netom ubranih; tečaj kreativne informatike; pisanje po zidovima svoje spavaće i dnevne sobe raznih rečenica, primjerice: „iskušaj divlju ljepotu vlastita spolovila“, „all you need to do is dance“, „koristi nježne dodire zbog pozitivnih vibracija i dobre komunikacije“, „I shall walk in your shoes forever“, „više nema suosjećanja među ljudskim tijelima“, „volim world music“, „glasam za ukidanje tradicionalne obitelji“, „white trash people are good“, „kontinuitet zla se ne može prekinuti“, „shut up, bitch!“, „tražim mamu kroz tamu i tatu u blatu“, „sex buddy is the best friend in the world“, „od svih vina najviše volim porto“, „moja soba je i moja igraonica“, „give me a break!“, „mediji su religija naše epohe“, „check this out!“, „ja sam kulturna luđakinja“, „uskoro će nastati totalni ‘fade out’“, „napravi isključivo ono što te ekstremno uzbuđuje!“; važan citat Marka Twaina: „Civilizacija je nagomilavanje nepotrebnih potreba“, što u prijevodu znači da ljudima prodaje stvari za koje nisu imali pojma da ih žele, i tako dalje; tečaj razumijevanja posjeta muzejima; bungee jumping kao jedna od najboljih aktivnosti za strelovito povećanje adrenalina; intenzivne vježbe treniranja mozga, takozvani braingym, jedanput tjedno, a po potrebi dvaput pa i triput; izgovaranje


Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

izabrane mantre trideset pet puta dnevno; redovito odlaženje pedikeru; zbog ostajanja u kontaktu s narodom, obvezni su subotnji pohodi narodnjačkim klubovima i ples na stolovima za vrijeme dok trešti turbo-folk, a privlačne punašne pjevačice promuklim glasom nastoje dočarati vječni orgazam; česte psihijatrijske seanse na kojima se udubljujete u bitne razlike sva tri svojstva nesvjesnog koje je sastavljeno od „individualnog“ (Freud), „kolektivnog“ (Jung) i „familijarnog“ (Szondi); večernje navikavanje na ideju da smrt nije moguće doživjeti osim kao smrt druge osobe; obavezni posjet trgu Tien An Men (Trg nebeskog mira) u Pekingu, najvećem trgu na svijetu, gdje je u lipnju 1989. ubijeno otprilike tri tisuće demonstranata, uglavnom studenata i radnika; redovito pohađanje seminara o savršenoj apstrakciji digitalnih financija kao i seminara za čitanje uputa o lijekovima koje koristite; kupnja odjeće i obuće u najbržem mogućem ritmu praćenja mode; seanse brze hipnoze, koje rezultiraju blagim hip­ notičkim transom; igranje paintballa i drugih ekstremnih sportova; novinarska ljetna radionica u kojoj se uči kako se umjesto važnih informacija objavljuju medijski spinovi; redovito prakticiranje nove „piramide brzog mršavljenja“; budističke vježbe s osnovnom namjerom postizanja stanja nirvane i samsare; ugrađivanje prilagodljivih očnih leća; intenzivan tečaj molekularne gastronomije; predavanja na Filozofskom fakultetu o linearnom i cikličkom vremenu, na kojima ćete usput saznati što je to „vernakularan stil pisanja“; praćenje hrvatskih TV-kvizova; proučavanje stare teorije da je erotika, zapravo, nešto što se događa neposredno prije seksualnog odnosa; subotnje grupno igranje psihodrame s lezbijskim akcentima u stanu neke dobre prijateljice; čitanje popularne knjige Crtica u kojoj ćete, između ostalog, naučiti kako se pišu pojedine riječi, s crticom ili bez crtice, na primjer piše li se ego-trip ili egotrip, ili zen budizam ili zen-budizam; preventivno uzimanje lijekova protiv reumatskih bolesti; kontinuirano usavršavanje suvremenih modela univerzalne izvrsnosti; obvezna kupnja digitalnog toplomjera i čarapa od prave vune; jednokratni odlazak modistici koja će vas naučiti kako odijevati H&M topiće i Zarine majice; liječenje depresije poljupcima; pohađanje zimskog seminara na kojem ćete saznati kako se prilagoditi državi blagostanja i što je to zapravo naturalizirano shvaćanje spola i roda; redovno proučavanje horoskopa, prije svega antičkog, keltskog i aztečkog, ali neizbježno i kineskog u kojemu zodijačke znakove predstavlja dvanaest pomno izabranih ozbiljnih životinja; body & face centri; brzi hit tretmani s naglaskom na urbane afričke frizure, trendovska šišanja i odgovarajući make-up uz svaku frizuru; kreme za brzo potamnjivanje kože; super sofisticirana seksi hrana koja se priprema devet pa i deset sati, a ponekad i danima, katkad i tjednima; sve ili ništa, ništa ili sve. Misleći na svoju daleku budućnost, onu koja će doći za četiri, pet ili šest desetljeća (ako dotad ostanem živ!), zapitao sam se može li uopće čovjek posebnih duhovnih potreba s takvim osobama u staračkom domu mirno popiti crni indijski čaj prije smrti.

75


76

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

Koincidencija. Kad sam završio ovaj listić (misleći pritom kako je sad ljudima koji žive u staračkim domovima), sišao sam po poštu. U poštanskom sandučiću osim jednog letka nije bilo ništa. Taj letak uznositim hvalospjevom reklamira „dom za starije i nemoćne osobe“ negdje na Borongaju. Između ostalog, u letku stoji da dom „prima pokretne, polupokretne, nepokretne, teško bolesne i dementne osobe“. Zatim se nabrajaju sve moguće pogodnosti smještaja, a na kraju u letku stoji i ovaj ohrabrujući zaključak: „Mjesto gdje ćete i vi uz našu stručnu brigu, pažnju i ljubav provoditi ugodne dane vaše treće dobi, bezbrižno se veseleći životu.“ Nevjerojatno! Nepokretne, teško bolesne i dementne osobe će se bezbrižno veseliti životu! Ovak­ vu bolesnu reklamu čak ni ja nikad nisam napisao. Mislim da bi mi glavni urednik Pjer u istom trenutku kad bi je vidio dao otkaz.


77

Mirko ĆURIĆ, Đakovo

NOVE MJERE PROTIV SILE U amfiteatralnoj predavaonici broj 12 u tijeku je nastava. Popularni profesor, nazovimo ga – Profesor – često je isticao učenicima kako je protiv nasilja, posebno onoga što ga nad ljudima u njihovoj zemlji provodi vlast. Kako bi ih potaknuo na raspravu o toj temi, pročitao je studentima kratku priču Berolta Brechta Mjere protiv sile i zapitao ih kako su shvatili piščeve poruke. Jedan od studenata, nazovimo ga – Student – bio je posebno žučan u raspravi i tvrdio kako su postupci gospodina Keunera nedostojni bilo kojega čovjeka i da se ovaj morao pobuniti. „Slažem se kako je svaka vlast čovjeka nad drugim čovjekom neprirodna, čak skandalozna. Čovjekova sudbina je biti slobodan. Ali, ponekad je teško preko noći osvojiti slobodu. Mislim da je to poruka gospodina Keunera.” „Njegova je poruka kukavičluk. Uplašeni ljudi ne mogu biti slobodni.” „Svatko ima svoj put, mladi kolega. Lakše je promijeniti svijet, nego čovjekovu narav!” Student se nasmijao na njegove riječi: „Vašim metodama, koje jako nalikuju metodama gospodina Keunera iz priče, nemoguće je stići do pravednoga društva i slobode.” Profesor je nastavio predavati bez obzira na njegove upadice: „Bakunjin je napisao: ‘Država je autoritet, snaga, ona je razmetanje i opčinjenost snagom. Ona se ne dodvorava i ne nastoji preobratiti: svaki put kad se umiješa, čini to nerado; u njezinoj prirodi nije da uvjerava, nego da se nameće i prisiljava. Ma koliko se trudila, ne može prikriti svoje djelovanje zakonitog oskvrnitelja ljudske volje, stalnu negaciju ljudske slobode. Čak i kad naređuje dobro, škodi mu i upropaštava ga upravo zato


78

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mirko ĆURIĆ

što to naređuje, a svaka naredba izaziva i potiče opravdan otpor.’” „I što valja učiniti? Otpor? Revolucija? Ili, osnovati političku stranku, pa dugi marš kroz ‘institucije sistema’. Dok ne postaneš i sam dio sistema.” „Sami ćete pronaći svoja rješenja, nije moje da vam ih namećem, zar ne kaže Bakunjin da čak i kad se naređuje dobro, opet je riječ o naredbi, prisli: ali, svako rješenje koje će dovesti do slobode čovjeka, dobro je rješenje.” „Čak i nasilno rješenje.” ”Nema većeg poniženja za čovjeka nego prepustiti se sili, bijesu i nepravdi, dopustiti da ga gaze, ponižavaju!” „Znači, sve je jasno: treba se suprotstaviti.” „Čovjek uvijek lako vjeruje onome što želi i što se ne suprotstavlja njegovim interesima. Svejedno koliko on inteligentan i obrazovan bio, njegova ljubav prema samom sebi i želja da živi sa svojim susjedima i uživa njihovo poštovanje uvijek će djelovati tako da vjeruje u ono što mu je ugodno i korisno.” „Znači, treba raditi ono što nam je neugodno i beskorisno.” „Nemojte iskrivljavati moje riječi: da sam želio prorokovati, postao bih svećenik. Ne nudim rješenja.” „Onda gubim vrijeme u ovoj predavaonici.” „Ako zaista mislite da negdje izvan vas i vašeg uma i srca postoje rješenja, onda ste na pogrešnom mjestu. Nitko vam neće ponuditi rješenje ako ga nemate u sebi. A što osjećate u sebi?” „Znam kako svijet nije dobro uređen.” Profesor ga je prekinuo…: „Pa mislite kako je nasilje jedini put…!” „Varate se, ja sam miroljubiv.” „A ipak biste dizali revoluciju, nasiljem uvodili pravdu?” „Ako se ne može drugačije ostvariti sloboda?” „A što kada ostvarite slobodu? Što onda?” „Onda ćemo slobodu podariti drugim ljudima. Podučiti ih slobodi.” „Kakva je to sloboda ako je moraš podučavati? Dok podučavaš, pokušavaš vladati! Dakle: vladat ćete ljudima! Opet se vraćamo na isto, jer Bakunjin je rekao: ‘Vlast utječe jednako nemoralno na one koji je nose, kao i na one koji su primorani da joj se pokoravaju. Pod njezinim kužnim uplivom jedni postaju častohlepni i gramzljivi despoti, eksploatatori društva u svoju ili stalešku korist, a drugi postaju robovi.’“ „Onda nam nema spasa, po vama!” „Naravno da ima. Čovjek se mora oduprijeti porivu da bude iznad drugoga čov­ jeka, a jednako tako mora se suprotstaviti sili, svakome tko želi da mu se pokorava. Sloboda je jedini čovjekov izbor! A nasilje, prisila nad drugim čovjekom uvijek


Mirko ĆURIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

je neprihvatljiva.” „Znači: vlast je nasilje nad čovjekom. Svaka?” – začuo se glas iz dubine predavaonice, za koji je Profesor pomislio kako pripada nekome od studenata. „Svaka!”, odgovorio je Profesor. „Pa i naša vlast?”, upitao je glas. „Bio sam jasan. Svaka!” Iz polutame predavaonice pojavi se čovjek odjeven u strogu odoru nedefiniranih oznaka, nalik odorama totalitarnih sustava. Predstavlja vlast, odnosno SILU kojom vlast upravlja ljudima. Nazovimo ga zato – Sila! Sila se prijeteći obrati Profesoru: „Što ste to rekli? O vlasti? O sili? Ponovite!” „Rekao sam kako je nezamisliv život suvremenog čovjeka bez uređene države i bez pravedne Sile koja održava red i svakome čovjeku omogućuje ugodan život.” Student se ubacio u razgovor: „Niste to rekli.” „A što sam onda rekao, kolega?” „Govorili ste protiv vlasti.” „Govorio sam o književnim djelima, o ljudskim idejama, citirao velike filozofe i književnike. Upravo sam se htio, zaključno, pozabaviti Albertom Camusom i njegovim Pobunjenim čovjekom. Na jednome mjestu, pazite kolega, Camus kaže: ‘Pobuna bi nam u svakom slučaju mogla podastrijeti svoje razloge tek pošto se ispitaju njezini stavovi, njezini zahtjevi i njezine tekovine. U njezinim se djelima možda nalazi pravilo djelovanja koje nam apsurd nije mogao pružiti, naznaka barem o pravu ili dužnosti ubijanja i, napokon, nada u neko stvaranje. Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest...’“ Sila je pozorno slušao pa je prekinuo Profesora, jer mu se učinilo da ovaj brbljanjem i učenim navodima želi razvodniti stvar: „A što to čovjek jest ili treba biti! Pobunjenik?” „Nikako. Suprotno! Uzoran član društva, koji podupire mudru vlast kakva je naša”, rekao je bez žara Profesor. „Ne vjerujem vam!” „To je vaš posao, a moj je da govorim o idejama. Ali, naši poslovi nisu u suprotnosti.” „Svejedno vam ne vjerujem, ali za sada ću vas ostaviti na miru. Još ćemo razgovarati.” Profesor se razvedrio nakon njegovih riječi: „Radujem se našem razgovoru.” Sila ode sav ljutit: „Nemoj da ti prisjedne!” Sila je otišao, a sudenti su zgroženi profesorom negoduju. „Kako ste mogli? Pa vi ste običan beskičmenjak!” „Slušajte, mladići, nije moja kičma stvorena da je slamaju primitivci poput ove

79


80

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

Sile. Ljudi kao ja trebaju nadživjeti Silu.” „Ljudi kao vi ne vrijede pišljiva boba!”, rekao mu je onaj ratoborni Student. „Možda je tako, ali ja sam svejedno odlučio poživjeti. ‘Svaka je sila za vijeka’, kaže naš narod, ili: ‘ničija nije gorjela do zore’, tako nekako. A ovaj bi me ubio. Ili, što je još neugodnije, bacio me u tamnicu. A naše tamnice nisu hoteli. Dapače.” „Gubljenje je vremena dolaziti na vaša predavanja.” „Ionako dolazite samo zbog ocjene, a i zbog one crnke koja sjedi u trećem redu do prozora”, pokušao se našaliti Profesor, ali Student se na to još više smračio. Ustao je i krenuo prema izlazu: „Zato ovaj svijet treba uništiti, zbog ljudi kao što ste vi!” „Da nema ljudi kao što smo mi, ovoga bi svijeta nestalo. Iako bi vama najviše odgovarao svijet u kojem biste vi vladali, a ona zgodna cura tada bi vam sigurno pripadala.” „Gadite mi se!”, uzviknuo je Student i zalupio vratima. 2. Profesor je neoženjen ili sretno rastavljen. U svakom slučaju živi sam. Stan mu je nevelik i prepun knjiga. U istoj sobi nalaze se radni stol i krevet. Profesor sjedi za stolom. Piše. Recimo, piše esej o jednom malo poznatom književniku iz njegova rodnog mjesta. Tiho svira ozbiljna glazba. Mozart? U sobu je ušao Sila. „Dobar dan! Slobodno?”, rekao je, ali bilo je jasno da ne traži dopuštenje kako bi ušao. Prošetao je po sobi, pročitao naslove nekoliko knjiga, slegnuo ramenima, a onda se odjeven izvalio na profesorov krevet. „Dobar dan, a tko ste vi!”, upitao je bez puno znatiželje Profesor. „A što to tebe briga?”, odgovorio je Sila. „Malo je nezgodno, upali ste mi u stan, ali poznati ste mi, pretpostavljam tko ste, ali opet, možda se varam, možda ste kakav razbojnik, želite novac, zlato, nekakav tehnički uređaj…, a vidite, ja sam siromašan Profesor i nemam puno toga, osim knjiga. Sila ga je prekinuo: „Ne seri, profesore! Dođi ovamo!” Profesor skrušeno priđe, a ovaj mu doda papir. „Vidiš što piše?” „Piše da vam pripada svaki stan u koji kročite, svako jelo koje zatražite, svaki predmet koji poželite, a svaki čovjek koga pogledate mora vam služiti.” „Tako je. Vidiš li tko je potpisan!” Profesor odgovori sa strahopoštovanjem: „ON!?”


Mirko ĆURIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

„Da. ON! Ima li onda nešto da ti nije jasno.” „Zapravo, ne. ON!” „Hoćeš li me služiti?”, službeno upita Sila. Profesor je stajao kao ukopan i gledao u Silu bez odgovora. Ovaj se još udobnije smjestio na krevetu. „Jesi li gluh, idiote?! Hoćeš li me služiti?” Profesor priđe Sili, izuje mu čizme, pokrije ga pokrivačem. Upita: „Jeste li gladni?” Sila je zatraži neko piće, a onda naredi da mu Profesor priredi jelo. Profesor je užurbano otrčao do štednjaka i ispekao nekoliko jaja. Vrati se u sobu ugledavši Silu kako spava. Spokojno je hrkao ušuškan u Profesorovu krevetu. I Profesor je bio gladan, ali nije se usudio pojesti pripremljeno jelo. I njemu se pridrijemalo, pa je s tugom promatrao svoj udobni krevet. Uzdahnuo je i vratio se za stol, ali mu esej više nije išao od ruke. 3. Sila se već bio udomaćio kod Profesora kada je jednoga dana u stan uletio onaj buntovni Student. Profesor se nije iznenadio njegovu dolasku jer je znao kako mladi ljudi lako planu, a uz to je mladiću prijetio gubitak studentskih prava ako mu Profesor potpisom ne ovjeri nazočnost predavanjima. Ipak, Student je i dalje htio pokazati kako nije odustao od svojih stavova. „Walk tall, or don’t walk at all! – to je jedini životni moto koji priznajem”, kazao je Student pružajući Profesoru indeks. Ovaj je potpisao indeks i upisao prolaznu ocjenu. Student se malo namrštio kada je ugledao dvojku, ali se gradio kao da ga se sve to ne tiče. „Pretpostavljam: to je stih iz neke pjesme, vjerojatno rock pjesme…”, smireno odgovori Profesor vrativši mu indeks. „Stihovi su iz Springsteenove, pjesme ali sve govore. Govore kako čovjek, ako želi biti čovjek, ne smije biti kao vi”, odgovorio je kočoperno Student spremajući indeks u džep vojničke jakne. Tada se začulo klokotanje vode iz vodokotlića. Student se skamenio, a Profesor odmahnuo rukom. Iz nužnika je izišao Sila otresajući mokre ruke. „Opet nema papira, ni ručnika. Svi ste vi profesori svinje!”, zaključio je ne primjećujući Studenta. Profesor se nakašljao i značajno obratio Studentu: „Mog posjetitelja ste upoz­ nali, čini mi se.” Sila se otresao na Profesora: „Nisam ja posetitelj. Sve je ovo moje, ako poželim. A poželio sam.”

81


82

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mirko ĆURIĆ

Profesor je digao ruke u znak kako sa Silom ne može i ne želi diskutirati. „A što znači ono na engleskom, ono što si rekao?”, obratio se Sila Studentu. Student je i dalje pun prkosa. Nije shvatio ili nije želio shvatiti Profesorove znakove: „Hodaj uzdignuta čela, ili uopće nemoj hodati!” „Ma, bogati. A ti si među onim koji hodaju uzdignuta čela?” Profesor je pomirljiv: „Nama je sve jasno… Mladi ljudi su puni ideala, lako se povode za frazama, stihovima…” „Nisu to fraze, to je putokaz kroz život”, ustrajao je Student. Sila je tada naglo skočio i zgrabio Studenta za vrat. Ovaj se najprije otme, ali Sila mu zavrne ruku i natjera ga da poklekne: „Sada hodaj uspravno!” Držao ga je grubo pritisnutoga nadolje. „Pustite me, šta vam je?” „Pokaži mi kako se to hoda uspravno. Podigni čelo!” Student se oglasio kroz jecaje: „Ne mogu se pomaknuti, ruku ste mi slomili, pustite me, molim vas…!” Sila nije popuštao: „Hajde, digni čelo, sroljo, hodaj uspravno, hodaj uspravno!” Profesor se sažalio nad Studentom pa zamoli Silu da ga pusti: „Pustite ga, molim vas. Shvatio je lekciju.” Sila Studenta još jače gurne prema podu, tako da ovaj legne potrbuške, a Sila mu sjedne na leđa: „Slab je on đak…” „Student.” „Isto govno. Zgazit ću ga, pa nek hoda uspravno!” Student je molio kroz suze: „Pustite me molim vas, pustite me, ništa nisam napravio. Nisam kriv…” Sila se ponovno obrati Profesoru: „Vidiš da nije student, jer da jest, čitao bi Andrića i saznao kako su svi ljudi krivi, samo mi neki padnu u šake, a neki ne.” Izdere se potom na Studenta: „Svi su krivi! I Profesor je kriv! I ti si kriv!” „Nisam znao da poznajete Andrića. Čestitam!” Profesor je i dalje pokušavao ublažiti situaciju. Sili je drago zbog pohvala, ali se i dalje pravi grub: „Ne seri, Profesore. Samo si ti pametan… i ovaj tvoj đak…” Naglo ga pusti pa odgurne kao da mu se ovaj gadi. Student se digne i otetura iz sobe. „Svi su mladi buntovni, proći će ga to. Molim vas, nemojte ga zatvoriti.” „Mladost nije opravdanje. Toliki nam mladi služe, zašto bi ovaj bijednik bio iznimka?” „Ne znam. Iznimci postoje u svakom sistemu.” „Nama iznimke ne trebaju: mi ih trijebimo kao štetan korov. A ovaj mali… na-


Mirko ĆURIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

učit će da se ne treba povoditi za bjelosvjetskim čupavcima. Hodati uspravna čela: ma tko kod nas hoda uspravna čela? I zašto bi hodao uspravno? I u što gledaju ti uspravna čela? Treba gledati kuda hodaš, da se ne spotakneš, da se ne slomiš… Dolje gledati, pred sebe, tu se krije opasnost. Dolje! Dolje gledaj, stoko!” „Tamnica nije rješenje.” „Ma vidi mudraca! Kakva tamnica? Ona zaista nije rješenje. Strah ili smrt: tako se jedino čovjeka može ukrotiti. Nije problem da ga kratko zaplašiš, ali ne smiješ mu dati da se navikne na strah i patnju. To nikada. Kada ga zatvoriš godinama, otupi, navikne se, samo ojačaš njegov prkos. Ako izađe, na sve je spreman! Držati ga u strahu… Tako treba! „Bojiš li se?” „Naravno!”, odgovori Profesor, a Sila zadovoljno zaključi: „Onda ćeš poživjeti.” Sila se potom počne odijevati. Profesor mu obuje čizme, a onda ih očetka i namaže kremom, pa ih ponovno pomno očetka. Bio je zadovoljan sjajem koji je postigao. Mogao se u čizmama ogledati koliko su blistale, ali posljednjih mjeseci nije volio gledati u svoj odraz. „A dečko?”, upitao je potom Silu. „To nije tvoja briga”, odgovori mu ovaj. „Učinilo mi se da se jako uplašio.” „Tim bolje po njega”, zaključi Sila i polagano iziđe iz stana. Nakon što je ostao sam, Profesor utučeno sjedne za stol i nastavi tupo gledati – u pod. 4. Prošlo je nekoliko godina otkako je Profesor strpljivo služio Sili. Hranio ga i pojio, čistio i prao, i u svemu bio mu pokoran. Sila mu je, zauzvrat, sredio silna namještenja, tako da je profesor visoko kotirao u raznim institucijama, povjerenstvima i vijećima one zemlje. Smatrali su ga vrlo moćnim čovjekom! Godine su prošle i Sila je od lagodna života postao sve tromiji i truliji. Razbolio se od karcinoma za koji nije bilo lijeka u toj zemlji. Bilo je pitanje dana kada će umrijeti, ali to se nije moglo nazrijeti iz odnosa Profesora i Sile. Jednoga prohladnog zimskog jutra Profesor je ustao s poda na kojem je spavao, složio pokrivače i spremio madrac u kut prenatrpane sobe. Potom skuha kavu na malom štednjaku. Složio je na pladanj komad kruha i sira te sve odnio do Sile. Oprezno i nježno prodrma ga i tiho prošapće:

83


84

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mirko ĆURIĆ

„Probudite se, spremio sam vam doručak.” Budući da se Sila nije micao, lagano ga je gurnuo, ali je ovaj ostao nepomičan. Profesor ga s velikim strahom uzme za ruku i opipa mu bilo, prijeđe rukom ispred lica i lagano ga pljusne po obrazu. Ovaj se nije pomaknuo. Profesor zadovoljno i s čuđenjem usklikne: „Mrtav je!” Umotao ga je u pokrivač i polako spustio s kreveta. Odvuče ga potom u kut sobe da mu ne smeta. Zatim uzme metlu, pomete i pospremi stan. Širom je otvorio prozore, a hladan i oštar zimski zrak ga je gotovo ošamutio. Nagne se kroz prozor i vikne na ulicu: „Ne! Neću te služiti! Ne!” Zatim je sjeo za stol i lagano ispio kavu. Bio je beskrajno zadovoljan i ponosan. Odjednom je začuo kako se vrata stana otvaraju s treskom. Pred njim se stvori Student, kojeg nije vidio od dana kada ga je Sila pred njim ponizila. „Što si to vikao? Učinilo mi se kao da te nešto napalo?”, upita Student. „Nitko me nije napao. Sila je mrtva. Slobodan sam. To je sve.” „Stvarno?”, upita Student pa prošeće po sobi, malo pročeprka po Profesorovu radnom stolu, a onda pođe do kreveta te se odjeven i obuven izvali na nj. „Sila nije mrtva. Ti to dobro znaš.” Profesor odgovori s rezignacijom kakvu dotad od njega nije bilo moguće čuti: „Ništa ja ne znam.” „Ne bih rekao. Čini mi se da znaš služiti!” Profesor ga nastavi šutke promatrati. Činilo se da će zaplakati. Student ga bahato upita s kreveta: „Hoćeš li me služiti?” Profesor je šutio. Student je povisio ton, gotovo da je vikao: „Hoćeš li me služiti?!” Profesor s velikom i teškom mukom, kao da nosi težak teret koji će ga srušiti na pod, na koncu ipak progovori: „Jeste li za kavu. Imam odličnoga sira. Pecivo je svježe.” „Najprije mi izuj čizme!”, naredi Student. Profesor ga je šutke poslušao, a potom pokrio svojim pokrivačem. Otišao je do štednjaka skuhati svježu kavu. Kada se vratio, Student je, odnosno Sila, spavao spokojnim snom. Kraj. Ili možda nije?


85

Tomislav KOVAČEVIĆ, Crikvenica

TRI FORSKE

KAO POPUTBINU NOSIM... Kao poputbinu nosim otočke prizore uredno pospremljene i numerirane u pamćenju koje me s vremena na vrijeme bezrazložno izda u najnezgodnijem trenutku zabrinuto me motre tvoje oči dok kao skakavac preskačem ono najbitnije od plavetnila u rečenici o ribi koja se nije potrudila zagristi meku pa sada moram izmišljati sve ono što bih trebao znati o njoj: veličinu oka prostor između glave i repa svjedoke koji će za čašu crnjaka potvrditi da sam natezanje s njom opisao u tančine žestoka oluja opasno napinje jedrilje mojim škriputavim riječima i prijeti da ih razvijori kao lišće kao jučerašnje novine memljivo more mete pijesak s plaže i priprema scenografiju za pamćenje rumenom zalasku sunca iza sabitog i zgurenog paklenskog otočja ...grčevi riječi postaju u ovom trenutku sklonište užurbanoj koćarici i skliskom odrazu kamena bačenog u otvorenu ranu dupina u iskoku...


86

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

HLADNOM VODOM ODMIVAM... Hladnom vodom odmivam noć s lica i izlazim u vrištinu jutra čije me sitne prevare ne mogu zbuniti pozdravljam mimogred slomljeni hrbat barke izbezumljeni pjev češljugara i vrckavi odsjaj mora gradski redikuli guzicama oblikuju rubove mramora u boji neba pred kišu izlizani pločnici žedna gustijerna i oljuštene fasade dosađuju se na trgu koji je jednom davno stvarao povijest uvježbanim koracima vučem se prema „bobisu“ malica za šankom baci pogled na zidnu uru i donese mi produženu kavu s natrenom dvije baklave i gusti voćni sok ili orošenu čašu „žuje“ podnevna „slavija“ pojavi se iza pokonjeg dola i bokom se pomazi s rivom iskrcavši novine i ponekog znanca s novicama sa kopna oglase se zvona uz „adio“ i „do vidova“ forski puk i furešti povlače se ručavati u rashlad iza škura ostavivši pse galebove i prodavačice snopića lavande i lavandina ulja dokonovati do večeri ...popodnevne terapije u „oresta žunkovića“ partija boća iza „amfore“ čašica razgovora i večera „kod kapetana“ – i dok trepnem okom u sutrašnjem sam danu...


Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

S RAZNIH STRANA DOLAZI MORE... S raznih strana dolazi more i zida mi prema drevnim nacrtima kuću od soli kuću od morske pjene kuću od smrvljenih školjaka i sušičavog pijeska zida kuću od ruzinavih ostataka rata zida kuću od maglovitih tragova djetinjstva i tanke crte horizonta zida kuću od žukve i kvrgave masline zida kuću od razbarušenog plavetnila lavande kuću od smole pinije i plodova žižule kuću od despika zida kuću od oskoruše i merale škarpelini tu nisu od neke velike pomoći a ne možeš se pouzdati ni u kampanele i „zdravomarije“ štono ih dosadno oblijeću kano obadi podrepak prgavog tovara ...a radi se samo o mojoj potrebi da udomim nekoliko riječi kojima ne mogu naći prikladno mjesto u netom skiciranoj pjesmi...

87


88

Darija ŽILIĆ, Zagreb

PET ZAPISA POČETAK Početak započinje padom tijela na tlo. Tijelo može pasti u vrt, ljeti, kad je ondje puno tikvica i rajčica. Pad nije tragičan, ne može se na primjer mjeriti s bratoubojstvom o kojem se ovih dana priča po gradu. Zvone biblijske metafore po vrućem asfaltu i mali grad dobiva gigantske dimenzije usuda, patnje, tko zna još čega. Neki su ljudi postali roditelji, neki su ostavili djecu u pregrijanim automobilima. Kako izdržati početak koji započinje onda kad svijet nestaje u pustinjskoj oluji? U isto vrijeme, ledenjaci otkrivaju tajne i izbacuju tijela. Tajna je riješena, a ona tajna o dvojici braće ostaje i dalje tajna prigradskog naselja i novinarskih kuloara. ... U dugim ljetnim pauzama, školarci su odrasli ljudi. Za ili protiv, suzdržani. PROGLEDATI Možda zaista postoje bića koja nam, dok spavamo, skidaju mrenu s očiju, ali ne mrenu običnu, već mrenu koja se godinama taložila i zbog koje svo to vrijeme nis­ mo vidjeli niti ljude, niti stvari, niti prirodu. Takvo biće dođe možda samo jednom u životu usnulom čovjeku, onda kad je vrijeme, onda kad je čovjek spreman „progledati“ i ne prepasti se svijeta. Zamislimo kako izgleda jutro takvom čovjeku, bez mrene. Ustane, protrlja oči i odjednom učini mu se da su obrisi predmeta vidljiviji, da jasnije vidi. Za vrijeme doručka, dok lijeno maže maslac na kruh, učini mu se da razumije nečije postupke. Točnije, učini mu se da jasnije razumije uzrok i posljedicu nekog sad već zaboravljenog čina, i to ga viđenje učini smirenijim. Kasnije, dok vozi automobil, na putu prema radnome mjestu, u retrovizoru ugleda siluete


Darija ŽILIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

nepoznatog bića i odjednom, a da i ne zna razlog, osjeti sigurnost za volanom i mir. Odjednom, nikud mu se ne žuri. Tko si?, pita biće, a zapravo pita sebe. U danu kad je „progledao“, čovjek se susreo s ljudima iz prošlosti i s ljudima iz drugoga svijeta. Kretao se svijetom živih i svijetom mrtvih, i zapravo nije vidio razliku, ali je, polako, nalazio svoje mjesto. „Progledati“, lagano spustiti se na Zemlju, biti donesen iz svijeta sjena u svijet koji čini ledina, cvijeće i trava? Progledati znači oprostiti i sebi, i dopustiti da duša otpusti gorčine i da iz nje, kao bijeli leptiri, izlete strahovi i odu u nepovrat. Progledati znači ponovno se roditi, ovaj put iz samoga sebe, odbaciti zmijsku košuljicu samodovoljnosti i naći se gol pred ispražnjenim svijetom koji, unatoč tome, ima svoj smisao. A koji je tvoj smisao?, zapita čovjek sebe sama? Čovjek zna da je smisao tek biti, hodati, sanjati, ali bez mrene i bez utjehe. Biti radostan, vidjeti svijet u nekom novom obliku, bez povećanja. SUSRET U torbi su griotte, mala slika s motivom broda, knjižica Pessoinih misli i čaj za mršavljenje od ljekovitih trava. Griotte vraćam kući, jer prijateljica se razboljela i nismo se uspjele vidjeti, a Pessoine misli čitat ću ovaj vikend. Ovo sam proljetno popodne doživjela i neobičan susret. U knjižnici sam s prijateljicom birala knjige, pomagala sam joj pronaći neka kvalitetna novija izdanja. No ona ne voli osobito suvremenu literaturu, posebno ne onu, kako je naziva, hibridnu književnost u kojoj je vještina važnija od metafizike i istine, pa smo se duže zadržale. Napokon, pitala sam informatoricu za knjigu Alice Munro. Knjižničarka je s nekim poletom odmah otrčala u skladište, jer „možda je ipak ostao koji neposuđen primjerak“. Vratila se nakon nekoliko minuta, pomalo žalosna, jer knjige nije bilo. Utješila sam je da smo već izabrale knjige Herte Müller, te još neke naslove s početka dvadesetoga stoljeća. Tada je neka druga žena u knjižnici informatoricu nazvala imenom, i ja sam odmah znala da je to poznata pjesnikinja. Ma čak sam i u pokretu kojim se kretala prema skladištu knjiga, pokretu u kojem se osjećao taj polet, neka vjera u knjigu, ako to nije pretenciozno reći, naslutila da se radi o osobi koja piše. I ona je mene prepoznala, pa smo onda nastavile pričati o kraju iz kojeg je moja mama i poznata pjesnikinja. Izašle smo onda, prijateljica i ja, iz knjižnice i sjele na kavu, da ondje pričamo o kavi od lješnjaka, o književnim druženjima, o istini i nepravdi. Grad se mijenja ili se mijenja moja perspektiva: nema više brzog hoda, već hodanje s glavom koja je podignuta uvis. Razloge ne znam. No ipak, razumijem sada bolje o čemu priča prijateljica – o istini i laži u književnosti, o poštenju. Pravu literaturu mogu čitati svi, bez obzira na obrazovanje, jer jezik njezin nije zakučast. Ne volim Joyceove romane, volim Szym-

89


90

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Darija ŽILIĆ

borsku, genijalnu i jednostavnu. Hoćete li žuju?, pita konobar prijateljicu. Ona pije kavu i žuju i spominje sireve i mnoštvo knjiga koje su joj stigle iz susjedne države. Kad smo se rastajele, ponovno smo susrele poznatu pjesnikinju. Ona je hodala brzo, ali nam se osmjehnula u prolazu. U tramvaju, na putu do drugog susreta, nalazim Pessoinu misao: „....umjetnost je komunkacija s drugima o našoj unutarnjoj osobnosti bez koje nema komunikacije ni potrebe da se stvara“. TRAMVAJ Bilo je dana koje sam provela vozeći se tramvajima po čitavom gradu. Ušla bih u jedan, pa se vozila do zadnje stanice ili do okretišta. Nakon toga bih izašla i čekala neki drugi tramvaj i tako do večeri. Nekad sam u tramvaju čitala knjigu, nekada zapisivala trenutne dojmove, a najčešće sam zapravo gledala kroz poluprljava stakla i promatrala ljude, trgovine, automobile. Iz djetinjstva sjećam se tramvaja kao prijevoznog sredstva koje bi nas, s vrećicama punim svježeg voća, vozilo u bolnicu nedjeljom, u posjetu nekome ili pak u neku kupnju, npr. u dućan u čijem se izlogu nalazi veliki plišani zec. U tom jednom kratkom ljetnom razdoblju tramvaj je bio bijeg iz svijeta u kojem se nisam snalazila. Nisam imala nikakav plan, niti sam vjerovala da će od mene uopće „nešto biti“. Vožnja tramvajem bila je jeftino putovanje po rodnom gradu, vožnja od koje sam očekivala da će mi donijeti neku epifaniju, neko dublje razumijevanje vlastita života. Putovati vlastitim gradom bez ikakva cilja, premještati se iz jednog vozila u drugo, bilo je zapravo smiješno i bez svrhe. Zamišljala sam tada kako bi bilo provesti noć vozeći se tramvajem ili kako bi bilo neobično, poput junaka iz Štulićevih pjesama, dočekati zoru u tramvaju i nakon toga otići na kratku kavu u kafić na okretištu, ondje uživati u škripi tramvaja koji se uvijaju kao zmije, okreću i ponavljaju uvijek jedan te isti krug. Odvoze i dovoze ljude. Putovanje je ići od mjesta a do mjesta b. Moja ljetna putovanja gradom, bez tog mjesta b, nisu mi ipak donijela rješenja, nisu me osnažila u odlukama. No donijela su mi nešto drugo. Kao kakav stranac koji krati vrijeme šećući Zagrebom prije odlaska na Jadran, lutala sam gradom, ali ne s namjerom da otkrijem njegove skrivene zakutke, već da zapravo potvrdim besmisao ponavljanja istih kretnji i postupaka. Žene s košarama punih crvenog mesa i rotkvica možda su prepoznale onu koja se kreće bez smisla i svrhe. Smije li se uopće žena tako kretati prostorom? Biti flaneur, a ne ona koja mora u danu odigrati nekoliko uloga? Ili je sramotno uopće o tome misliti? Sve mora imati svrhu, svačiji život. Ili?


Darija ŽILIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

USUD U sobici malog hotela u Kölnu čitam poeziju bosanskog pjesnika Amira Brke. Naime, prijateljica mi je poklonila knjige koje sam ponijela na put u Njemačku, nadajući se da ću uspjeti čitati u avionu ili pak u nekim pauzama na aerodromima ili u vlakovima. No tek kad sam se smjestila i pripremila za sutrašnji put iz Kölna za Duisburg, počela sam čitati. Poezija Amira Brke nije puna patosa, već suprotno, intelektualna, refleksivna, intertekstualna. Premda Brka promišlja ratne tragedije, izostaje sevdah na koji smo već navikli: autor se zapravo bavi ontološkim pitanjima – poetizira čovjeka i njegovu bit, smisao života. Smisao je zapravo iluzija, bajka, kojom produžavamo život, poručuje nam u pjesmi „Odgovor na pitanje o smislu“. Uostalom, smisao i nije u traganju za srži, već upravo u kruženju „oko prazne tačke“ (pjesma „Trag ka ničemu“). Jezikom se prenose poruke, simboli, povijest, nasljeđe, a sve to je zlosretno. Možda je izlaz u zaboravu – kad ne sjećamo se nacije, domovine, jezika (pjesma „Vindiciae contra Tyrranos“)? Možda je izlaz u traganju za novim jezikom, nekim drugačijim imenovanjima, kojima bi se izbjegla huda sudbina? U pjesmi „Novo ime“ lirski subjekt pita se koje ime dati novorođenom sinu – slavensko, muslimansko? Odgovora nema, ostaju stare riječi i poznati putevi. Uglavnom, nimalo sretni. Ponekad se lirski subjekt zanosi traganjem, pokušava odškrinuti vrata nepoznatog, kao u pjesmi „U travi, pod kruškom“, ali ipak odustaje, jer svjestan je toga da zapravo postoji tek Ništa „koje se ne može otvoriti ničim“. Čak i fotografije čine se nestvarnima, jer one koji sjede jedni pored drugih – što ih povezuje? Brka živi u malom bosanskom gradu Tešnju, a u nekim pjesmama govori upravo o tome kako je taj grad i mjera njegova života. U pjesmi „Smrt u Tešnju“ govori se o tom gradu u kojem središnje mjesto ima kula, koja leži u tami. Tešanj je grad u kojem se pjesnik prepušta bizarnim vizijama, dok se noću šeće bedemom ili pak grobljem, dok razmišlja o smrti i oplakuje oca. I posvuda odzvanja prijeteća misao: „Odavde nikud se ne ide, jer ovdje sve se zna“. Tvorac je kriv, nema ljudskosti („nigdje ljudske boje“). Pjesnik je „Antikrist u jeziku“. Jezikom se sve može reći, ali baš to je njegov nedostatak: šutjeti treba. Kako uopće zapisati povijest toga grada „pretočiti je u mliječ stiha.“ To postaje smisao bivanja u baš tome gradu. U poeziji Amira Brke stalno postoji svijest o predestiniranosti, o tome kako je sve već određeno, pa ni nema smisla bježati u npr. neki veliki grad. „Crna rupa“ progutala ga je ionako pri rođenju. Sve je već ionako određeno...

91


92

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Darija ŽILIĆ

Brka nerijetko tematizira poeziju, njezin smisao u današnjem nesigurnom vremenu. Premda mu se čini da nema ničega što bi se moglo pjesnički ukrasiti, ipak pišući poeziju stvara metafore, pa time izmiče bolnoj direktnosti. Pjesnik kritički progovara o postmodernom pjesništvu, koje rese tek vješte figure (pjesma „Pjesnik“), ali i o podobnim pjesnicima kojima su važnije sinekure od pisanja (pjesma „Prizor sa naše TV“). Brka shvaća da nikad neće biti „pjesnik što ga slavi nacija“, jer u njega je previše sumnje, premalo vjere u „patriotske ideale“. Biti čovjek i biti pjesnik. Vlastiti grad postaje mjesto progonstva, junak je Uliks, hodnici zgrade su nepoznate džungle. Utočište nalazi tek u blagom dodiru ženske ruke: velike ideje ionako su se raspale. Uspjeh je očuvati samoga sebe, da tijelo ostane cjelina u trenucima kad „prazinu ispuni bijes“. „Čovjek je ono što ga jede“, parafraza Feuerbacha. U odsustvu Boga, čovjeka jede tjeskoba, besmisao, parada. U sjajnoj pjesmi „Izložba sitnih životinja“ životinje u kavezima postaju jednodnevna atrakcija uspavana grada. Gdje su „stotine sitnih duša“? I pjesnik ima istu sudbu: gađan rajčicama na sceni. Amater, ravnodušnost. U pjesmi „Musi Ćatiću, neotposlano pismo“ iznosi slutnje o dolasku vremena „u kojem brati nitko neće / ni kestena listje, a kamoli ljudsko“. No pjesnik govori i o radosti pisanja koja nastaje kad se papir uvuče u pisaći stroj. Ipak, poezija je „uvijek o smrti govor“, stih je iskustvo. U pjesmi „Opsjednuta pjesma“ spominje Adorna i sam se, poput toga filozofa, pita o smislu poezije dok granate padaju na „opsjednuti grad“. Grad je pod opsadom, opsada, opsjednutost. Bliskost riječi po zvuku, da li i po značenju? Pjesnik kao opsjednut čita poeziju i spašava sebe. Jedna je hrvatska pjesnikinja rekla – knjige su moj imunitet. Ipak, život se nastavlja. Izlaz su priče koje majka priča djetetu, bajke koje se neće ostvariti (pjesma „Izlaz“, koju je Brka posvetio svojoj supruzi Idi). Čitala sam i razmišljala o pjesmama Amira Brke u maloj hotelskoj sobi u Kölnu, nakon tuširanja. Idućeg jutra padala je kiša, vukla sam kofer na kotačićima sve do katedrale. Kad sam vidjela najveću gotičku katedralu u Europi, nakratko sam zastala. Pomislila sam kako je veličanstvena, zapitala se koliko se dugo gradila ta građevina nalik kristalnoj stijeni. Ljudski rod sposoban je napraviti i ovakvo čudo. Pokraj katedrale je Bahnhof. Putujem za Duisburg. Vlakom sam ondje stigla za sat i dvadeset. Dok pokraj Bahnhofa tražim autobus koji bi me prevezao do hotela, šetam s jednoga kraja ceste na drugi. Pitam prolaznike. Jedan se baš trudi objasniti mi gdje je taj hotel. Kaže mi i broj autobusa i stanice na kojoj trebam sići. Onda dolazi autobus, a vozač mom sugovorniku kaže: „Đes, ba?“. Sugovornik mu radosno odgovori, ja se nasmijem i pridružujem im se. Smijemo se i propuštamo autobuse. Moj sugovornik je izbjeglica iz Bosne i živi u ovom gradu. Vozeći se do hotela, mislila sam o kuli u malom gradu u Bosni. I o bosanskom pjesniku. Ništa nije slučajno.


93

Franjo DŽAKULA, Đakovo

DJEVOJČICA I VRTULJAK (Starimo sa sjećanjem) Moju su mamu svi zvali teta Zorica. Bilo mi je krivo kada ju je jedna stara susjeda jednom zvala preko kapije: Zorka... Zoro, javi se! Ne znam, ali ostalo mi je sjećanje da je za mene Zorka nešto veliko, nespretno, čak i grubo. Voljela sam svojoj Zorici pipati malo okruglo lice. Vjerujem da je bilo oblo i sitno, s dvije rumene pjege i obavijeno garavom kosom. Za mene je uvijek imala tih glas, nikada povišen. Za svoju jedinicu. Iznad mene i moje mame nebo je naše male kuće. Vani na dvorištu, širokom i zelenom, najdražem komadiću zemlje, osjećala sam ispod vjetra širine velikog plavog, naopako okrenutog bezdana. To je bilo veliko i nedohvatno nebo puno laganog proljetnog vjetra. Osim ovoga meni najdražega neba, bila su još tri neba, ali jedino nebo koje sam još voljela bilo je ono napunjeno bjelinom zime. Nebo sparine i nebo jeseni nisam htjela. Jedino onaj dio kratkog vremena u kome se ćutila slatkoća prezrelih plodova, žuti život dunja u kutu bašće, radost ptica... i vrijeme s prijateljima. Ponekad ćete i sami osjetiti kao da ja govorim evo, sada tu pored vas, a ponekad će moja kratka priča biti tek patina sjećanja, onako kao kada vam ispadne iz ruku skupocjena čaša i još k tome draga, a ne možete je više ničim nadoknaditi osim sjećanjem, kojemu vrijeme može dosta toga oduzeti. Ali, zar nije tu zato naša mašta, naša utjeha? Djeca, kao i odrasli, obično vole sve što je nedokučivo, daleko i teško razum­ ljivo. A ja sam mamu najviše voljela onako s večeri pitati, sluteći goruće zvi-


94

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

jezde, da mi govori o toj velikoj tajni kojoj je ime nebo. Ona bi obično započinjala priču sličnim riječima. Evo, i sinoć prije sna, pričala mi je ono što je znala o nebu i zvijezdama. Onako kratko, kao večernju molitvu. Meni ta jednostavnost nije smetala jer bih svejedno dodala njenoj potki još mnogo toga što sam sada predala zaboravu, a nekada bogatim sanjama i na kraju snu. Dakle, priča bi počinjala otprilike ovako: Ispričat ću ti sve potanko onako kako mi je pričala moja mama, baka, a počesto, koliko se sjećam, i neke čudne osobe koje su često zalazile u našu kuću po suhi kolač ili komadić kruha, zabrađene u crno, s velikom torbom na leđima. Mogu slobodno reći da se i ja sjećam tih crnih marama, koje nikada nisu odlazile praznih ruku od nas. Poneke su žvakale duhan ili uživale u debeloj cigari neugodna mirisa. Evo, ja govorim o bojama, ali morate znati da sam ja boje slutila, odnosno znala tek po imenu. Ali, razgovarajte sa mnom i sve ćete saznati, a mož­da i poželjeti da i sami ispričate svoj djelić priče iz djetinjstva. Kasnije, mnogo kasnije, to pamćenje iz daljina bit će nenaplativ osjećaj koji ima možda tek trava u blagoslovu rose. Te bake, za koje se govorilo da umiju proricati sudbinu, bile su pravi melem za nesretna srca. Vesela srca su bez bojazni podmetala dlanove na grube ruke. Škakljalo ih je to traženje tobožnje sudbine na crtama dlanova. Rekoh kako je mama sa mnom razgovarala strpljivo i dugo. Naročito bi naglašavala: Ono što sam čula! To je bilo zato što ja nisam imala oči. U stvari, ja sam imala, kako je govorila mama, tamne bademaste oči, ali one nikada nisu vidjele. Ni to što vam rekoh nije baš potpuna istina. Dugim iskustvom, kojemu me je učila tama, ja sam gledala srcem, vidjela duhom, razvijala slike maštom, ali ne i očima. Za moja osjetila, za moj svijet u svjetlu duha, koji je razvio moje osebujno bogatstvo, to je bila sreća koju ne mogu spoznati oni s očinjim svjetlom pa me možda u neznanju žale. Ovdje vam moram ispričati ponešto o slikama koje je sročila moja mama. Nemojte samo pomisliti da sam svo vrijeme sjedila s mojom Zoricom. To je bilo više zimi, ali čim bi zatoplilo, naše dvorište postalo bi prava oaza igre i vriske mojih prijatelja, sve redom susjeda. Zanimalo me ono daleko, nedokučivo, kao i blizina mirisa i doticanja svega što mi je bilo pri ruci. Ali mjesec! Hm! I dok mi je mama pokušavala govoriti o mjesecu, mene je smetala ta točnost njenog prilično hladnog opisa. Ili je to bilo tek da me zadovolji hladnim dojmom pričanja. Ona nije uvijek mogla shvatiti želju i snagu moje potrebe koja je, moram to priznati, bila prilično nezasitna. Ako je bila zima, dojam njene priče o mjesecu imao je u meni sliku hlad-


Franjo DŽAKULA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ne, upravo ledene lopte, slično nelagodnu dodiru navaljanog snijega u našem dvorištu u obliku velike kugle. Ponekad smo spominjale mjesec za vrijeme prvih toplih dana u znaku skorog proljeća kraj otvorena prozora puna večernjeg hlada. Osjećala sam ga kako miriše iz blizine, pun teških i opojnih mirisa, pun čudnih boja iz moje mašte, ta zaobljena velika lopta puna svibanjskih latica iz noći u noć. Sunce... Eh, sunce... Sunce sam osjećala kao neprekidnu toplu nazočnost. Toplinom zasićen zrak i nebo ispunjeno ljubavlju i naš komadić zemlje, vrt s osunčanim biljkama, kroz koji smo šetali pred večer. Životna sveobuhvatnost s našim malim mjestom u poretku stvari. Sunce se razdaje, govorila je mama. Ono nas čuva, drži za ruku. Ne samo mene i moju mamu i moje prijatelje, nego i moga oca koji je otišao, kako je govorila, preko Velike bare i više se nije javljao. To je bilo poslije moga rođenja. Sunce se razdaje i nisam baš bila načisto što znači ta riječ sunce, ta velika žuta naranča. Ja sam ga osjećala u sebi i oko nas, na zemlji i na vodama, a ne kao neku užarenu pregrijanu kuglu. Možda bi bilo pametnije reći da smo mi svi dio njega i da živimo i da nas ono drži i kada jednom počinemo za sebe. Mnogima će se učiniti da su ovo moje tlapnje, mudrolije jer, zaboga, vrijeme je svima ista mjera pa i ovo sunce u njemu. Bogatstvo vida koje je vama dano čini tijek vremena brzim i nikada vam ga dosta. Naše vrijeme, to je dúga na nebu koja nema kraja i obuhvaća oblinu zemlje ispod koje živimo mi sa svojim šarenim časovitim sanjama u kojima je sadržano sve. Mi smo dva svijeta koja se dotiču, prepliću po crti ljudskosti. Vidi li vrijeme nas? Zasigurno, jer nam daje komadić sebe. Kažu da svi koji vide na neki način skraćuju svoj život. Još sam nešto uspjela shvatiti, dakle da vremenske mjere za mene ne znače mnogo ili gotovo ništa. To su znaci za one koji vide, dolaze, odlaze, putuju. Zato sam i podijelila vrijeme na ono počinka i onaj drugi dio kada istinski i bogato živim, a to je vrijeme dana. Dakle, to se zove dan. Jednom sam zapitala mladu susjedu, koja je bila starija od mene i puna takta prema meni, miriše li to dúga poslije kratke kiše ili je to miris prašine od nakvašenih kapi? Ona mi je nastojala objasniti da to nije miris dúge ni prašine, da je najsličnija žutozelenoj dugoj zmiji. Naravno, rekla sam joj da mislim kako zmije ne mogu mirisati, a o bojama nisam imala nikakva iskustva. Osim kada bi nebo snažno uzgrmjelo. Tada, ali samo tada, mojom sviješću možda od straha, proletjela bi sjajna vrpca žutog svjetla, u trenu i poslije bi me opet osvojila tama i neka čudna zdvojnost. Tresla bih se i bježala nekom najbližem u krilo, iako je moja želja za onom sjajnom trakom, za kišom i časovitom dúgom svijesti bila uvijek nazočna.

95


96

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

Uzimala sam tada u krilo moga mačka kojega je netko, dok je bio mačetom, bacio preko naše ograde. Ni on nije imao oka. Na tome mjestu je poput vrućeg ugarka tinjala meka suza. Ležao je na tepihu u mojoj sobi, a danju često na mome ramenu. On, moj vodič, moj bijeli štap, koji me je šapom uvijek nepogrješivo upozoravao. Čega se još sjećam iz toga vremena? Ne volim govoriti o hladnoći, ali evo što mislim o nečemu mnogo ugodnijem. Na primjer, o toplini ili još bolje o vrućini. Mislim da čovjek pamti svoj život ili, još bolje, trenutke ugodnosti sjećajući se nekih proljeća. Što se može reći o ljetnim omarama ili vrućinama? Ja sam vrućinu ljeta osjećala na dlanovima. Oni koji su me često pazili ili bili blizu mene, odvodili su me u vrt i na dlanove metali latice zrelih ruža ili stručak trave kojoj ja nisam znala ime. Kao da je lahor prelazio preko mene i odnosio toplinu, naročito s očiju. Ostala mi je u uspomeni i plava suknja. Nikada nisam voljela nositi hlače. Imala sam i majicu s listovima nekog kanadskog drveta, ali mu ne pamtim imena. Nisu mi ništa mogla značiti imena stabala. Ionako ih je, vjerojatno, bilo bezbroj. Bezbroj u dalekom beskraju, to nisam baš razumjela. Broj ili bezbroj nisu kao riječi na mene imali neki dojam. Ionako nisam pridavala neko veliko značenje brojevima. Ta činjenica da brojevi ipak postoje i da sam ja znala donekle brojiti, bila mi je besmisao, jer brojke nisu imale nikakvu važnost. Riječ korist nisam podnosila. Gotovo sam vam zaboravila reći po neku riječ i o bojama, naravno na svoj osebujan način. Recimo, ako je svileno platno materijal od kojega je i moja haljina, ona je morala zacijelo biti plave boje. To je boja svile. Ako je lišće mirovalo bez daška vjetra, ono je moralo biti žute boje. Ali, ako se u njemu igrao vjetar, ja sam mojim pratiteljima, s kojima sam išla u zadnje dvorište ili prema našem bogatom vrtu, govorila ushićeno: Gledajte kako miriše zelena boja! Zamišljala sam kako zelena boja leti zrakom i pada na koru drveća, na lišće i na ograde vrtova. Mislila sam, kada bi je netko stavio u čašu hladne vode, ona bi se rastopila u blagi zeleni napitak kome bih dala ime: Zdravlje. O imenima mojih „suputnika“ ne rekoh vam ni jedne riječi. Malo ću poslije o njima, ali na ovome mjestu ne mogu ne spomenuti moga dobrog dječaka Josipa. Eto, moram se izdati. Bio mi je najdraži. Sada, dok još ima vremena. Ionako znamo da se tajne čuvaju i desetljećima, a odaju u jednom trenu. Nije to moja misao, odmah da vam bude jasno! I kada drugi, meni također dragi, prijatelji nisu imali vremena, on je gotovo svakoga dana bio uz mene. Ne bih govorila na ovome mjestu o nečemu što je neobjašnjivo, samo znam da je ono drugo mjesto, za koje sam vam rekla da se zove


Franjo DŽAKULA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

drugim dvorištem, cijelo proljeće i ljeto bilo naše. Oko visokih stabljika trave letjeli su razigrani kukci i pčele. Pčele sa svojim teškim bremenom peludnog roda. Svaka od buba imala je osobit glas. Josip je bio neumoran čitatelj mojih želja još prije nego bih se ja i oglasila, tražeći neko objašnjenje u imenu ili glasu. Jednom mu rekoh: Josipe, smijem li dotaknuti tvoju kosu? On je sagnuo glavu i ja sam položila dlanove na njegove duge vlasi. Kosa mu je bila gusta i meka, onako zapletena između mojih prstiju. Zapitah ga: Je li tvoja kosa, Josipe, žuta kao plod koga tako vole pčele? On reče: Kako ti to znaš Ljubice? Eto, sada vam odadoh i svoje označenje, neke manje ili više ugodne glasove kojima smo svi označeni. Zar ne osjećaš, rekoh mu, kako oko nas zuje pčele noseći pelud tako blizu. Zar bi one voljele biti uz nas, da tvoja kosa nije slične boje? Imaš pravo, reče on držeći me za ruku, smijući se. Draga mi je bila i Marija koja je imala lice boje malina. Lice, koje sam joj doticala za vrijeme igre, mirisalo je na maline. Ipak, najdraži mi je bio Josip, možda nešto stariji od mene i dok je govorio, meni se činilo da je to glas violine pomalo tronuta glasa s nebrojeno ugodnih stavaka. Činilo mi se, dok je ubrzano govorio, da mu slova preko usana padaju kao preko nekog izvora i kada bi prestajala naša igra pred večer, taj sam žubor riječi ispraćala još neko vrijeme s radošću u srcu. Zimi nisam mnogo izlazila zbog poledice ili naglih promjena zraka. Prijatelji su mi dolazili. Risali bi često čudne motive i darivali ih jedni drugima. Znala sam, zbog studeni koju je zima nosila preko kuća i poljâ, da je ona bijele boje. Česti motivi koje su risali bili su neobični cvjetovi sa zamrznutih prozora, slični palminom lišću. Zima je bila u bijelom. Ta bjelina ulazila je kroz otvoren prozor ili ispod samih vrata, na odjeću ljudi. I same stvari na trenutak su poprimale ledenu bijelu boju. Kao da su njome bili ispolirani stolci i police, podovi i stropovi naše kuće pa i sama tjelesnost ljudi. Kada sam vam pripomenula da je moj otac otišao preko Velike bare, nisam mislila na more. Mislila sam na rječicu pokraj našega sela, gdje je on otišao živjeti. Danas mi se čini da je on ipak ponekada dolazio, onako jednom mjesečno ili u dužim razmacima. Vjerojatno je moja posljednja tvrdnja istina. Naime, kolikogod sam se trudila da mu zapamtim boju glasa, taj hrapavi ton zbog dužeg vremena njegova izbivanja, nije mi uspijevalo. Za mene, on je bio potpuni stranac i bilo mi je neugodno kada bi me pogladio ovlaš po kosi ili istresao pregršt nekih ljutih bombona u moje krilo. Slatkiši bi propadali kroz moje prste i neugodno se glasali medu mojim igračkama. Jednom je lagano i kao po dužnosti poljubio moje lice i prihvatio mi ruke onako kao nekim redom s kojim je pristupao i drugima rukujući se. Zapravo, s mojom

97


98

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

tetom Ivkom koja je neudana živjela s nama i s mamom. Je li me volio ili mu je moja sljepoća bila neka neugodnost? Možda je mislio da je na neki čudan način kažnjen nečime sa čime se nije mogao nositi, to ne znam. Tako danas mislim. Vjerojatno je bio visok, zato što je imao duge koštunjave ruke, pljosnato neobrijano lice i, kako se bar meni činilo, ponešto duži nos. Ovaj čudan dojam, gotovo uvijek isti pri susretu s njim, odgovara dječjoj uobrazilji i ne uzimajte ga zdravo za gotovo. Ionako se ne sjećam ničega drugog što bi se odnosilo na njega. Znam još da su mu ruke mirisale na dim voštane svijeće i ustajala nikotina. Iz razgovora moje tete i mame razumjela sam da on ima kao nekakvo pravo na mene, to jest da me povremeno viđa, i on bi obično dolazio subotom. Govorile bi tihim šaptom, ali ja te njihove riječi ili njihovo značenje tada ionako nisam razumjela. Nikada se nije dugo zadržavao, samo se sjećam tog bezglasja ili poneke riječi, dok se i sama tišina, kako mi se činilo, penjala prema stropu sobe i tamo ostajala skutrena. Obično bi svome kratkome pohodu dodao još jednu cigaretu, dok ubrzo ne bi otišao on i teški dim iza njega. Zatim bi netko opet otvorio vrata kuhinje koja se polako ponovno počinjala puniti živošću, a počesto i veselim glasovima nas djece. Ne mogu reći da mi je nedostajao. Moja mama i teta i moje društvo – dvojica dječaka i dvije djevojčice. Dužna sam ponešto reći i o mojim dobrim pastirima, iako nas življenje nije poštedjelo neumitne sudbine ljudskih razdvajanja. U stvari, svim rastancima dugujemo istinu koja se krije u odrastanju. Dječak crne grgurave kose zvao se Marko. On je bio umjetnik za vrbovu koru od koje je pravio svirale pjevajući uvijek drugi napjev od kojega je kora postajala mekšom. Služio se malim džepnim nožićem. Ukrašavao je i mlade svibove grančice s kojima smo išli na šibanje za Veliki četvrtak. Ima li igdje više toga običaja, šiba i čegrtaljki, i tko zna gdje je sada moj Marko? Moja prijateljica, čija je haljina samo meni mirisala na prosute jagode u našem vrtu, i u stvarnosti se zvala Jagoda. Mala, sićušna Jagoda, moja najbolja prijateljica. Danas mislim da u istinski osjet ljubavi, u to neopisivo područje, svakako spada miris i nečiji glas. Zato se nikada nisam navikla na svoga oca. Manjkao mi je taj osobni miris, a njegov hrapavi glas pomalo me plašio. Ostaje tek biološko priznanje koje može cijelo vrijeme biti tek osjet nemira. Mogla bih ga zapravo zvati i preciznim satom koji nas je posjećivao subotom točno u podne. Kao netko tko je nešto na brzinu otkucao i još brže otišao. Rekla sam već da mi je najbolja prijateljica bila mala, sićušna Jagoda. Dogodila mi se baš u vrijeme kada su djeca najpotrebnija djeci. Mekanih ruku, sitna lica i plave kose. Jednoga jutra neke davne godine rekli su da se razboljela i da će dugo ostati u bolnici. Dugo je tamo ostala. Razorna moć takvih gubitaka, koju iskreno i


Franjo DŽAKULA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

najsnažnije osjećaju sama djeca, i bol koja može ostati do našeg odrastanja, mnogo je snažnija negoli u odraslih. Sjećam se samo da sam danima sjedila u kutu kuhinje i ne pomišljajući na jelo. Teta Ivka me nastojala utješiti. Veli da je Jagoda sve preboljela i da je s njenima odselila u neki veliki grad. Kako se pokazalo, to je bilo zauvijek jer je više nisam vidjela. Ostao je tek osjet mirisa njezine odjeće i slika koja se nikada neće retuširati. Veliki grad za mene je bilo tek pusto mjesto nagomilane cigle, ma koliko su se mama i teta trudile da mi dočaraju taj prezasićeni nemir velikoga mjesta. Ona druga djevojčica bila sam ja. Volim naše ulice u proljeće. Naši šorovi mirišu kao parkovi. Moja Ivka šeće onda sa mnom sve do željezničkog kolodvora. Na kolodvoru je bila velika čes­ ma. Mirišem vodu. Ćutim taj metalni češalj mokrine s koga pršte pjenušave kapi. Teta kaže da je, kad je bila mlada, bila u nekoliko velikih gradova. Prema njenom mišljenju, koje sam uvelike cijenila, veliki gradovi i groblja imaju zajedničku crtu, a to je pustoš. Živjela sam u toj pustoši i evo pobjegla natrag, dodala je s nekom nehajnošću. Drugačiji su naši slavonski gradići, dodala je usput. Oni imaju intimu velike zajedničke kuće. Vjerovala sam teti jer ona zna sve, iako nisam baš znala što joj to znači intima velike kuće. Pa još to intima. I eto tako, hodamo danima nas dvije bez žurbe. Putem beremo plodove. Jutra su puna mirisa. Već će i kasno ljeto, a nas dvije uporne. Na uglu šuti, sva u žutom, divlja jabuka. Malo dalje, na travi odbačeni prvi kesteni. Ona se ponekad tiho moli Bogu i zahvaljuje mu kratkim molitvama. Dok bi ona nosila na ruci plodove, ja sam milovala koru drveća. Neke kore su bile hrapave, a to je značilo da je drveće staro. Samo je mlada kora imala dovoljno budućnosti. Iza zatvorenih kapija izlijetali bi poput pljuskova rojevi hrušteva. Veliki okati leptiri slijetali su mi na kosu s koje ih je teta pažljivo skidala. Pomiriši, rekla je stavljajući prah s njihovih krila pod moj nos. Osjetila sam snažan i neodređen miris nekoga poljskoga cvijeta. Miris koji je dugo živio na njihovim krilima. Ona kaže da leptiri na dan mogu obići pola velikoga polja i nekoliko puta mijenjati miris krila, kao da se presvlače. To je dar za njihov kratki sunčani život. U polusvjetlu pored susjedova zida stanovalo je različito cvijeće. Preko mirisa davala sam im razna imena. S ružama je bilo prilično teško jer one se s razlogom brane. Zašto manja djeca vole uraniti ili prenose tu naviku od starijih na sebe? To ne znam. S komadima friške lepinje, koja je mirisala na pepeo krušne peći, trčala bi naša mala družina u ono drugo, „naše” dvorište. Nepotrebno je nabrajati imena naših igara, kojima smo kao po pravilu uvijek ponešto dodavali ili oduzimali. Jednom sam poželjela kolač od mirisa. Zamislite, postoji li itko tko može napraviti kolač od samoga mirisa? Tada sam se sjetila i predložila prijateljima,

99


100

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

kojih je toga jutra bilo više nego obično, da uđemo u naš ružičnjak. Omaleni Jakov primijeti: Jesmo li mi sada možda u tom tvom kolaču od mirisa? Gabrijela, jedna od susjeda koji su nam se toga jutra pridružili, reče: Kakav velik i krasan kolač! Uvijek kada smo prolazili pored velike staje, zečevi nanizani na pragu poput neke baršunaste ogrlice, bježali su s praga u tamu ispod jasala. Samo Bijelko sa crvenim očima začudo i bez straha trčao bi za nama. Čudan svat taj orijaš Bijelko! Često sam se s njim znala igrati. Dopustio bi mi da ga češem po trbuhu, milujem rep i gladim tople uši. Zamislite zeca koji se ne boji. Je li moguće da se životinje boje naših očiju? Je li to utjeha koju mi je netko poslao? To su viša pitanja na koja djeca ne znaju odgovoriti, a bojim se niti stariji. Bila sam jako žalosna kada je jedne noći otišao preko kupusišta. Kamo... za kim? Mama mi je objašnjavala da se valjda zaljubio. Moguće, jer ja sam ga tek voljela. Njemu je očito trebao neki drugi život. Bića sam razlikovala prema glasanju. Kokama smo davali različita imena, a najviše prema glasanju. To je bio dogovor između mene i prijatelja. Obično ih nismo mogli uhvatiti. Brzo bi se razletjele po okolnim baščama. Mama je od neke stare rođake donijela velikog pernatog pijetla, s toplom širokom krijestom. Koke su mu vjerovale i voljele ga mnogo više od nas. Vjerovale su njegovoj pozornosti. Vjerojatno, mislili smo tada da je to zato što je on mnogo jači pa su ga morale slušati. Jedan naš susjed donio mi je veliku slikovnicu s ljetovanja iz Dubrovnika, u kojoj je obitavalo more čudnih bića. Čak i takvih koja vjerojatno nikada nisu ni bila na zemlji, ali i tu je pomogla moja Ivka čitajući mi strpljivo mala štiva ispod slika. Ležeći u krevetu, mogla sam do mile volje davati imena tim krupnim slikama bićâ u obliku reljefa. Pipala sam okrajke kontinenata i nabrajala im imena, čak rijeka koje su poput zmija vijugale do velikih voda. Sve dok se ne bi sklopile moja mašta i umor u duboki san. Nikada nisam voljela kada netko za živa bića kaže: Životinje... Tako sam provodila lijepo vrijeme s prijateljima, među bundevama punima zrelog ljeta, kukurikavcima, mekavcima, zrikavcima... Čudesna moć moje želje i ustreptali valovi vrućine ponekad bi uspjeli u jedva vidljivim konturama oblikovati nepomičan odsjaj samih likova. Silni rojevi šarenih točkica formirali bi za tren fotose koji su imali neki obris, neku sličnost s bićima oko mene. U dalekom odmaku vremena, danas ne znam ni sama je li to bila neka java ili tek san. Danas često pomislim kako su naši dani djetinjstva bili vježba i igra uz rad. Točnije, rad i igra ne mogu se razdvojiti. Naše djetinjstvo nije ovisilo od volje bilo kakva gospodara. A ako smo se ikome klanjali, to je bila spontanost neomeđena vremenom. U


Franjo DŽAKULA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

našoj pripravi za življenje bilo je obilje spontanosti i neponovljivosti. Misli, stihovi, tikovi obraza bili su darovi medu nama i imali su uvijek svoje značenje, kao i kod sve djece svijeta. Zar je potrebno na ovome mjestu govoriti kako smo mi i sami smišljali igre? To je bila zapravo djetinja spontanost. Nikada nismo znali kako će koja završiti i u toj improvizaciji bilo je mnogo draži. Ponekad bi bile naglo prekidane onako kao što stariji znaju prekinuti svoj razgovor, kada uvide da mu nema ni smisla ni kraja. Bilo je igara koje se zasigurno više neće ponoviti. Nismo znali da je to svojevrsna priprema za život, koji nas je tek čekao, sa svim mogućim nepredvidljivostima. Za sada smo ipak bili u situaciji izbora koji se više nikada neće ponoviti. Često smo risali najčudnije oblike, koji su jedino sličili na karikaturu stvarnosti. Znam da smo iz raznobojnih papira pravili šatirane ruže, velike leptire, vijence od živih tratinčica. Poslije smo ih kvarili ili darovali jedni drugima. Poslije dugog vremena grčevito bih prebirala starim bilježnicama, tražeći ostatke nekog cvijeta ili narisane razglednice, tih pozlatnih ostataka naše daljine. Meni su to bile neke neobične fotografije. U svakoj mojoj fotografiji čini mi se kao da je ostala ona vječna nazočnost prvotnog vremena. Vidjela sam poslije, kada sam žeđala za tim nepovratnim danima, kako je sve naše vrijeme hladilo moje trenutke nemira, kao spasonosni mlaz izvora, u stvarnosti koja zna ponekad biti teška kao slika diluvijalne nemani. Je li iznad svega stajala ljubav? Tek mnogo kasnije shvatila sam da je to dar uzajamnosti koju zaista možemo tako nazvati. Kad smo bili zajedno, nismo shvaćali ovu riječ, niti nam je to bilo potrebno. Riječ ljubav shvatili smo tek onda kada ona više nije imala moć dječje nepatvorenosti i kada je često poprimala žalostan zvon tuge. Naše su riječi bile znakovi, dozivanje i potreba da se bude iskren. One su bile očitovanje zajedništva. Tajnoviti ili očiti, ali svakako neponovljivi. Osjećali smo da ljudi ponekad bilježe, kao u neku bilježnicu, baš svako dobro djelo, svaku lijepu riječ koju su nekom nekada poklonili. Možda je to obilježje odraslih? Ne znam! Ali, danas mislim da takvu bilježnicu treba zapaliti dok je vremena jer ona nije dar, nego očito, kako oni misle, dug prema nekome. Danas mi je jasno da ljubav nepogrješivo prepoznaje jer zna da će joj biti uzvraćeno. Ona zna! A to je temeljnica svakog mogućeg suživota. Zar nije mnogo puta rečeno – ako ne ostane dio djetinjstva u čovjeku, može li se opstati? Vjerojatno na neki način i može. Jer, evo, svijet traje. Znala sam da ću to na neki način proći. Vidjeti, to za mene znači proživjeti. Živjeti pokrivena razigranim plaštem djetinjstva. Ne bih voljela da hrđa življenja ispere ona naša ljeta. Sa strepnjom mislim na tu slutnju kao čovjek koji se ustao od stola pogledati kuda to bježi ljeto. Drago

101


102

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

ljeto našega djetinjstva. Nisam ja birala prijatelje. Kaže teta Ivka da se djeca približavaju djeci. Vidi kako se skupljaju kao pačići, znala je reći mojoj mami, pa ni ne gledaju na nas. Zaista, djeca idu k djeci, koračajući ili puzeći. Znalo se već tada tko će ubuduće biti pust, samovoljan, osamljen, druželjubiv, dobrodušan. Šareni, piknjasti pačići ponašaju se sasvim drugačije i bespogovorno slušaju mamu. To je cijena njihova opstanka. Ne znam da li i mlade ruže slušaju svoje roditelje, one stare ruže. To nikada nikoga nisam pitala. Uostalom, ni stariji nisu nikada govorili o djetinjstvu cvijeća ili drveća. Čak su ih prema potrebi lomili, a oni su padali bez jauka ili bilo kakva glasanja. A možda i biljke imaju svoj način glasanja, ali ono nije za naše uši. Zasigurno znam da nisu mogle bježati. Jesu li se znale smijati, plakati, preklinjati? Ja vjerujem da jesu i bilo mi ih je žao. Moj Jakov govorio je da stariji nikoga ne žale osim svoga roda, kada sam jednom razgovarala s njim pokraj velike vatre, u kojoj su gorjele sirove šibe uvijajući se i pucketajući. Da, mudar je bio Jakov! I meni je bilo drago kada su me zvali imenom, tim ljudskim označenjem. Tako sam bila sigurnija da su ljudi blizu mene, ne samo običnim glasanjem koje se čulo sve do Velikoga sokaka i crkve pored njega. U crkvu se išlo rado svake nedjelje. Ne samo da nazočimo Svetom ponavljanju posljednje večere, nego da uživamo jedni pokraj drugih. Osobito je to vrijedilo za mene koja sam „vidjela“ moje bližnje mirisom i dodirom. Kako je samo mirisala i šuštala odjeća na nama, kao da je netko pustio kroz sva vrata lepet golubinjih krila koja, evo, šušte visoko pod crkvenom lađom. Nemojte gledati u ovim mojim sjećanjima razmaženo dijete, uskraćenu radost ili neuvjerenost sjetila. Istina, ja nisam vidjela, ali u mojim ugaslim zjenicama nije bilo traga srdžbe ni ljubomore. U tom smislu bila sam čak povlaštena. Sentiment prema svima, ali i nezavidnost, bila je trajna poveznica između mene i svega živoga. Ujesen su mama Zora i teta Ivka vukle iz vrta teške košare pune plodova. Vrijeme je da se plodovi „povuku“ u prostorije gdje mogu neko vrijeme bdjeti. Košare su mirisale, pune prezrelog ploda, kad su ih njih dvije nosile pored nas. Na čas bi prestajala graja dok bi vjetar jesenjak nosio miris preko naših glava, a one bi istresale pregršti jabuka i krušaka u naša krila. Obično se mnogo kasnije sjetimo tih pozlatnih vremena svoga života. U tim trenucima osjećala sam miris ruku moje majke i tete. Ili je taj miris odnekud došao ponovljen nakon dugog vremena. Bilo mi je vidljivo i nisam dvojila da je dar vidljiv znak, s utisnutim osjećajem prema nekom, koji traje zauvijek. Uistinu bitna je namjera onog koji daruje, a ne obim ili pak veličina. U svakom, pa i u najsitnijem daru još dugo obitava lik onoga tko ga je darovao. Drago pismo ili struk cvijeta sačuvan, dragocjen. Kako je plemenito darovati bilo kakvu sitnicu u nenadano vrijeme ili dan. Kao klad vas iznenada kroz rastopljeni oblak obasja snop što ga je poslalo


Franjo DŽAKULA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

sunce. Sunce koje ništa ne traži, osim da ga se ne kune. Sunce koje je sve učinilo da jesmo. Tko ga je poslao da pazi tako brižno na sve nas? Na mene, tebe. To jedino veliko biće koje ljudi mogu dijeliti i komu ljudi ne mogu ničim zahvaliti osim usnama, očima, smijehom, radošću što jesmo. Strah je i pomisliti na mogućnost da nam jednom okrene lice. Nekad! U našem gradu postoji Veliki park uvijek pun ptica i djece. A sada bih vam htjela ispričati, onoliko koliko budem mogla, jedan za mene uistinu neobičan dan. Dan koji je za mnoge bio tek poseban, a mene je ipak obilježio velikim snom ili možda istinom. Prosuditi, gotovo da je nemoguće. Bilo je to pred početak Đakovačkih vezova. Našim ulicama promicale su šarolike grupe mladosti po nekoliko dana pa se izdaleka činilo kao da su nevidljive velike ruke negdje pred zoru razbacale velike bukete šarena cvijeća po ulicama i krovovima, stablima i vrtovima. O kako je lijep naš grad, govorile su uglas stare majke. I sve se pretvorilo u duge tepihe cvjetnog korza, na čijim rubovima stajahu radoznala i vesela lica. Isklesan od najboljeg života, promicao je ponos konja vozeći bogatstvo naših sela medu bijelim jastucima. I sve se vijorilo medu zastavama, puno vriske, kao da je netko usput, pun dobre namjere povezao bijela jata labudova koja će nakratko počastiti svojom bjelinom crveni monument naše Katedrale. Za njima su, kao na poziv, došli medičari i voskari, žene, majstorice čipki i lutkari. Iza Vatrogasnog doma svoja umijeća pokazivali su dječaci, kao prevrtači golubovi, pa gutači opakog plamena, sitni šibicari i različiti „umjetnici“, stručnjaci za pantomimu. Iza ove bučne umjetnosti kao neko veliko slonovo uho vrtio se velik šareni suncobran što ga je okretao zamazani motor koji je morao imati titansku snagu, čudnoga imena – Ringlšpil. Ljudi sanjaju danas kao djeca. Šušti svila na tijelima žena i djece u povorci, u blistavim nijansama plavog, narančastog, crvenog. Ljudi cvrkuću kao mlade ptice, kao da putuju maštom u obećanu zemlju. Oni danas putuju na mekanim bojama saga kojem je ime ulica. Ta lijepa prpošna ukočenost vertikale vratova sa svilenim pantljikama. Teška ljepota žena i škripa sara na čizmama, sišla je danas s ravnice u parkove grada slaviti sa sobom i sa svima. Već se izdaleka osjećao plavičast dim iz gvozdenoga srca stroja, a mi smo i dalje koračali između teške pozlatne svile. Ondje smo i mi proveli jedno nezaboravno popodne, utopivši se u tili čas u rijeku mirisa, vriske i ljudske radosti, tako lijepe kada se gradi zajedno. Jednolični život ljudi bježi na neko vrijeme negdje visoko pod kupolu vrtuljka, a mirisi likera, kolonjske vode, pečenoga mesa ispod šatora, gdje su igrala gudala, posve je osvojio zrak oko nas. Ljudi su pjevali i ja s njima, svoje kratke dvostihe koje smo mi djeca već prije slušala ili sama smišljala.

103


104

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Franjo DŽAKULA

Vrtuljak se na tren zaustavio pa sa svih strana poletješe djeca da zauzmu mjesta u šarenim sjedalima. Negdje iza mene bio je Jakov koji se veselo njihao čekajući s nestrpljenjem vrtnju. Koliko sam slutila, i sama uzbuđena, iza njega su bila poznata lica. Gore visoko zvonili su lanci, spremni kao trkači pred start. Netko je zavrtio moj stolac, lanci su se brzo oslobodili zamke, samo što sam uspjela oćutjeti Pavicu, Maru, Gabrijelu, Franju, Anu, Bosiljku, Ivu, Zdenu, Branka, Zdravku, Maru, Stipu, Đuru, Danicu, Dragicu, Cvijetu, Katarinu, Hrvoja, Klaru, Ružu, Tomislava, Mišu, Ivicu, Jasnu... Mnogu su djecu stariji držali u krilu tamo daleko na drugoj polovini kruga. I krenusmo u neizvjesno. S vrtnjom sve se izjednačilo u nerazdvojni šaroliki krug. Srce mi je kucalo tako da mu ni grlo nije bilo dovoljno, mnogo brže nego tada kad sam uz pomoć svoga bila pokušala brojiti otkucaje na starom zidnom satu, i uvijek je to bilo više negoli su to stari utezi sata mogli podnijeti. Koje li sreće kada sam saznala da moje srce kuca brže od sata, da sam ga pobijedila. I dogodilo se! Gore visoko vrtjelo se zajedno s nama sunce i naša šarena kupola. Vrtuljak se lagano pokrenuo, motor s mirisom nafte zabrujio je po tko zna koji put. Tok... tok... tok... Sve brže i brže... Sve luđe i luđe! Od brzine vožnje ili visine koju sam tek slutila, odjednom se kroz moje trepavice prema tami zjenica polako širila neobična rozeta svjetlosti i ja domalo osjetih kako bezbroj točkica stvorenih brzinom stvaraju neponovljiv raznobojni stožac oko mene. Kroz moje mrtve zjenice u hipu se probilo svjetlo. Iza ovog, samo meni vidljivog i samo meni darovanog, svjetla stošca čule su se podalje gusle, brundavi bas, tambura, vriska, pjesma. Vrtuljak se vrtio sve brže i brže... Od mojih suza, od brzine kojom su letjeli stolci, stvoriše se u stošcu raznobojni krugovi. Čak smo malo iznad žutih krugova i zaplovili i ja sam vidjela u trenu plavu sreću neba. Samo je mama znala da ovo sretno svjetlo nije pravo nebo. Pravo nebo je daleko, preko mnogo, mnogo okretaja i jasno sam čula njen glas: Tako, moja kćeri, tako... Vidim te svu u svjetlu... svjetlu, gubio se njezin glas. I ja vidjeh u trenu, Bože moj! Ja vidim svoj tren. Ja vidim! U sretnoj vrtnji gotovo sam dotakla Jakobovu plavu kosu. Boju koju sam tek slutila. Svjetlo se časovito prelamalo u šarene ornamente, oblike ljudskih lica. Krugovi oko mene sa čudesnim bogatstvom smijeha. I ja sam se njima smiješila, kao da sam u tome trenutku poljubila sav svijet. Po mome licu i po licu mojih prijatelja padale su sjene lišća s obližnjih platana. Sunce, nebeski dar obješen na stropu neba, grije cijeli naš prostor. Zelene antene krošanja hvataju ciganske pjesme ispod šatora. Osjećam kako vijore zastave na razapetim ulicama, između krovova, dok kulise šatora jedva podnose obilje jela i pića. Dozivaju se slova i riječi ispisujući bezbroj poruka na zelene ograde i cvjetni miris crvenog tuša ruža. Osjećam kako se vrtu-


Franjo DŽAKULA

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ljak umorio i polako stišava svoje srce. Bio je ovaj moj sjaj buktinja, plamen i na kraju tek iskra. Tikovi iskri koji polako gasnu. Moj vrisak. Plač i tišina. Moja tišina. A život i dalje vrije oko nas i gori plamen mladosti, dok ptice slobodne i razigrane vladaju visinama. Voljela bih poletjeti za njima. Na kraju ovoga pozlatnog dana, po svjetlu oko nas, zadnje što pamtim i što sam vidjela bio je prostrt veo stvoren od svjetlosti sunca, po šarenoj ljetnoj odjeći svijeta oko nas. Svijetle i tamne piknje na laganom vjetru milovale su visoku gordost jablana. Uskoro, ova igra sjenki postade sve sporija i šarenilo svjetla poče se lijepiti. Za one koji su sišli sa stolaca ova će se igra ponoviti mnogo puta, ali nitko neće osjetiti moć svjetla za ljudsku sreću onako kao ju je osjetila moja mašta. Ipak, čudesna sreća poljubila je moj udes toga popodneva, poništavajući ga bar za tren do samoga začetka. Bila sam zahvalna i u svojoj sreći ja sam se smijala. Predala sam se tim trenutcima koji se više neće ponoviti, kao što se mlada rosa predaje glavama cvjetova koji će je na kraju ipak izdati. Mnogo sam puta molila u sebi da tama jednom izgubi. Molila sam svjetlo. Ništa, moj svijet ipak pripada dubini, bogatstvu duha koji se drugima ne očituje takvom snagom. I to je bogatstvo jednoga neobičnog oka. *** Moram vam reći da sam, prije nego sam se očitovala riječima, na ormaru našla svoju staru bilježnicu. Zapravo, jednu staru kutiju. Nekada davno, dok bijah djetetom, u njoj su ležale kocke čokolade. Od njih je ostao samo star i suhi staniol. Znala sam da ću tu naći stare uspomene na papiru pisane točkicama. Voljela bih, kada bi to bilo moguće, da sam umjesto papira u prazne pregrade od čokolade mogla naliti tek slatko svoga djetinjstva. Djetinjstva jednoga bića koje je vidjelo tek bogatim okom duše i bilo neobično sretno. Vrijeme se ipak ne može upakirati u pozlatni staniol i odložiti na bakin ormar. Ipak, staniol je tek laž. Laž jednoga papira. Dobro je sve što je posložio Bog. Tako danas mislim. On, zagledan u materiju, ne znajući možda ni sam što će sa svima nama. A ipak nas je poljubio i ostavio sa sobom. Taj Veliki pčelar koji nikada ne ostavi svoje ulište.

105


106

Tamara BAKRAN, Zagreb

PJESME 1. ČUDESNO STABLO To je moje čudesno stablo zasadila sam ga u snu niknulo je iz sna u njegovoj je krošnji nasukani prekooceanski brod čija paluba još uvijek miriše na slane daljine ziba se brod na granama čudesnog stabla na granama čudesnog stabla zvecka lišće i šapuće plaču ptice za nestvarnim ljubavima svojim mekim grlima u svojim mekim gnijezdima na snesenim oblacima Ja ležim ispod stabla moja se ruka isteže (ruka-zmija) krade oblake iz ptičjih gnijezda i proždrljivo ih guta


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tamara BAKRAN

Odjednom puhne jak vjetar zapucketa brod u čvoru granja vuče ga vjetar u bistro svjetlo novoga dana ja mu ne dam ne! držim ga čvrsto za njegovo sidro da ne uplaši ptice da ne uznemiri san da ne odnese čežnju iz krošnje mog čudesnog stabla

2. KASTAV Visoka limun-žuta kuća na malom trgu sva u stablu ja sam na njenoj terasi, al snatrim da sam u jednoj od mnogih njenih soba sporo pijem kavu da budem što duže u svom snatrenju prelazim prstima po ružičastom stolnjaku da budem što bliže svom snatrenju o jednoj od mnogih soba limun-žute kuće u Kastvu u kojoj sigurno raste koralj iz zidova u kojoj je sigurno ribarska mreža umjesto kreveta u kojoj sigurno podižu prašinu ribe svojim tihim tijelima Vrata sobe su iza mojih kapaka

107


108

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ulazim otvaram prozore pa udišem s njih čemprese, sunčane zrake i promjenjive boje planina sa trga duboko ispod prozora doziva me stara žena u svilenoj izvezenoj košulji nosi mi albatrosa

3. CIPELE Na jednom šetalištu na kojem se spotiču o golubove gospoda u svilenim odijelima dame u rascvalim čipkama na jednom šetalištu na kojem su ljudi čija su lica obasjana zelenilom lišća a lica njihove dječice umočena u šećernu vatu, spazila sam cipele uredno složene pored jedne klupe baš kao da se netko netom izuo i zakoračio kroz magična vrata između dva stabla pa nestao rasplinut srećom ovog divnog popodneva na šetalištu

Tamara BAKRAN


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tamara BAKRAN

4. PRINC Dođi pokazat ću ti svoj dvorac rekao si mi i ja sam pošla u tvom dvorcu nije bilo ničega samo jedna velika bijela knjiga praznih listova, od paučine koja se listala sama, na vjetru kad sam je dotaknula, zaustavila u vrtnji, iz duboke bjeline listova isplivale su na njihovu površinu riječi divne riječi koje sam najviše željela i obasjale me svojim svjetlom u tvom dvorcu zaskočila me metamorfoza iz velike bijele knjige izgubila sam oblik i postala zemlja vatra zrak i voda kad sam odlazila ti si mi rekao to je zauvijek i na rastanku mi u kosu zapetljao zlatnog hrušta da me sjeća na tebe od tad te sanjam nema te nikada te nije bilo

109


110

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

5. ČAJANKA Uđite, gospodo, uđite, sve je spremno i vatra gori, pazite kud stajete, grozno krckaju ovi kukci koje je smrt privukla podu i okrenula na leđa, kažete da vam se sviđa moj šešir i moje šalice od snježnobijelih latica i moj zec vječno nasmijan i fino odgojen i meni se sve to sviđa i vi mi se sviđate gospodo iako ste se najeli ludih gljiva iako prolijevate čaj po stolnjaku tu u mojoj kući bez krova (zvijezde su ljepše od lustera) čajanka evo otpočinje otpočinje i moja priča o neobičnoj djevojčici koja mi je jučer bila u gostima s kojom sam se na kraju posvađala jer je tvrdila da sam ja njezin san a ja sam tvrdila da je ona moj

Tamara BAKRAN


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tamara BAKRAN

6. KOSTUR Ispred mene je iskrsnula divovska nedovršena zgrada baš kao kostur nekog mitskog bića, nemani koju je more izbacilo na obalu a sunce i pijesak i vrijeme oglodalo i sad se nad njenom avetinjskom ljušturom roje ptice i dizalice traže magične predmete školjke, puževe, amfore, bisere iznad njih plavetnilo smirenog neba ispod njih jeka radnika-rakova podižu cementnu prašinu svojim usplahirenim nožicama miješalice bušilice kuckanja čekića ovdje se radi do duboko u noć vraćaju meso na kosti pipke krljušti krakove dižu zgradu-neman još više prema nebu-pučini uskoro će je obasjanu u nju uroniti i ona će otplivati mahnuvši na pozdrav svojim divovskim repom

111


112

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

7. STVARALAC Iščupao je stablo uhvatio u njegovu krošnju sunce i mjesec kao leptire pa pošao na dalek put kroz polja i gradove do onog mjesta gdje su kuće od kamena gdje su kuće čije je pragove obila lavanda a krovove protkala loza jedna od njih je njegova savršena kao jaje kad uđeš u nju kaže on u tebe se ulijeva svijet sa svim svojim čudesima kroz tvoja usta nadire bujica prekrasnih slika i ti ih s lakoćom zašivaš u riječi a riječi u papir perom žar ptice da tako traju zauvijek roje se slike optočuju riječima pod lozastim krovom... riječi griju, slade med i mlijeko kapa iz slova kaže on

Tamara BAKRAN


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tamara BAKRAN

uvjerava me on iako bih ja pošla za njim već i zbog samog stabla koje će obećao je posaditi pred kućom

8. SIREN Uspuzao je na stijenu iz svog morskoga gnijezda pa otpočeo pjesmu. Njezin se jedrenjak nasukao na njegov glas, od toga glasa uvela su njena jedra. Ona ne mari, hoda po vodi laka od žudnje njemu u zagrljaj. Ružan je, al ona ga ne vidi, njegov joj je glas pozobao oči. Dolazi mu u zagrljaj, omotan travom, u usta, pretrpana ježincima i mrtvim mesom otprije dozvanih djevojaka. Strašan je, al ona ga ne vidi. U kosi mu svite

113


114

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

jegulja i munja, od udarca njegovog repa, more se zavrće u vir nebo u crno Ona hoda po vodi laka od žudnje prema njemu kao da je najljepši san i daje mu da je grli sve do dna

Tamara BAKRAN


115

Žarko MILENIĆ, Brčko (BiH)

MAGARAC Trebao se danas oženiti. Onaj magarac koji sebe smatra mojim ocem. Onaj muš­ karac koji sliči na muškarca, ali nije nikakav muškarac. Onaj magarac koji je htio da bude opet mladoženja. Da se oblači, da se kiti, da se ceri, da loče, da ždere... I više od svega – da troši novac. Ali neće ga potrošiti. Potrošit ću ga ja. Jednom se ženio i htio bi opet. Na popravni kao ja u školi. Onako star. Njemu je četrdeset i pet. Tko se ženi u četrdeset petoj? Tko se ženi tako star? Stari magarac. Možete li zamisli tog staroženju upicanjenog, sa crnim odijelom koje nikad više neće obući, s kravatom koju sam ne zna ni svezati ni razvezati, ošišanog kao jež, obrijanog kao dječje dupe, izribanog, iščetkanog, iščešljanog, podrezanog, smekšanog toliko da ga se može do milje volje cijediti? S osmijehom broj pet koji sam mrzio kao što mrzim sam broj pet, kao što mrzim, meni nedostižnu, ocjenu pet. Možete li zamisliti tog magarca, istimarenog, blještavog do besvijesti i nadasve rastrošnog? I zamislite mene, sedamnaestogodišnjeg klipana, još uvijek maloljetnog, ali bez­ obrazno visokog, starog pubertetliju za koga će misliti da sam mu djever ili bar mladi svat. Mene silom uglačanog, u odijelu kakvog nikad nisam nosio, smrtno ozbiljnog pajaca koji se pita što radi ovdje, s tim magarcem od starog oca koji ničega nije svjestan niti je ikad bio. Jesam. Uzeo sam novac. Novac koji nije moj. Novac koji je njegov. Novac mog oca. Uzeo sam i ne kajem se zbog toga. Bolje da sam ga uzeo ja nego ona. Bolje da sam se proveo ja nego ona. Ona se s njim stalno provodi. A on se s njom baš dobro proveo! Otac se trebao jučer ženiti, ali nije se oženio. Oženit će se kad opet skupi toliko novca.


116

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

Nadam se da neće. Da će skupljati i da neće skupiti. Da će mu ih ona pokupiti. Čudi me da je i mogao skupiti toliko novca kad s njom svaki dan troši. Njega organski ne podnosim. Mog oca. Kažu mi ljudi da trebam voljeti i poštovati oca. Kao što drugi sinovi vole svoje očeve. Kao drugi sinovi koji su imali više sreće pa dobili normalnog oca. E baš neću. I zašto bih ga volio? Zar zato što me izdržava? Svaki otac je dužan izdržavati svoje dijete. Moj otac je pametan da zaradi, ali je magarac za žene. Uvijek ga iskorištavaju. Ova ga je zaludjela totalno. Uzjahala ga i nikako da sjaše. Ja je mrzim, zato što sam uvijek strašno usamljen kad on ode s njom. Onda mu se svetim. Probušim mu gume na kolima. Ili isiječem fotelje. Ili nešto razbijem. Kad on to vidi, izgrdi me. Psuje. Bolje i to nego da sa mnom nikako ne razgovara. Bolje i to nego da razgovara samo s njom. Ona uvijek glumi kad je s njim. Glumi i kad s njim razgovara. Volio bih da joj nešto namjestim pa da i nju stane grditi. Da psuje. Da se posvađaju. Da se svađaju svaki dan. Sve dok se ne raziđu. Ta je njegova glumica strašno lijepa. I strašno glupa. Sve što ima to je lice i guzica. I to je moj glupi otac jedino i vidio na njoj. I to je izabrao. Nije ona nikakva glumica. Samo priča da je glumica. Samo glumi da je glumica. Nema ona pojma o glumi. To vidi svaka budala. To vidim i ja. Ona misli da je glumica. I da zato ne mora ništa raditi. Neka druge žene kuhaju, neka peru, neka rađaju... Ona ne mora. Kakva je to žena! Ona, naravno, ne kuha, već njih dvoje jedu u restoranu. Ja jedem što stignem. Od džeparca koji mi otac daje. Ne zna ona ni da kuha. A zašto ne bi, kad dođem kući da nešto šišti na štednjaku? Zašto ne bi ova kuća jednom bila prava kuća? Otac i ja smo uvijek bili samci. Bili i ostali. I s njom kao što smo bili prije. Ona pere samo sebe. Hoću da pere i mene. Ali zašto bi prala mene kad ne pere ni onog koji joj daje novac? Ona ni čarape ne zna oprati. Kao ni ja, koji ih bacam kad zasmrde. Mrzi me da ih perem. Ona je žena koja nikad neće roditi. Koja nikad neće imati vremena roditi. Koja majku može samo glumiti. Kad već hoće udati se za njega, neka bude meni majka. Neka glumi majku kad već to moja majka ne želi biti. Nije ona nikakva glumica. Gdje je to glumila? Što je to glumila? Tko ju je vidio kako glumi izvan ove kuće? U ovoj kući ona samo glumi da voli moga oca. Nije kao ni ja naučila ništa raditi. Ili samo glumi da nikad ništa nije radila? Da nije radila kod svog oca koji je ostavio i nju i njenu majku. Prije no što je našla muš-


Žarko MILENIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

karca koji bi joj mogao biti otac. Moga oca. Njoj se još nisam osvetio, ali razmišljam o tome. Osvetit ću joj se ako ostane s onim magarcem od moga oca. S onim koji je ostao bez novca, ali će ih opet skupiti. Zna ona da magarac ima. Da ima ono u što se ona zaljubila. U novac. U novac onoga kojeg će i dalje pljačkati. Ja sam ga opljačkao jednom, a ona ga pljačka svaki dan. Moja mama ga je ostavila. Moga oca. Neka ga je ostavila, i ja bih ga ostavio. Takvog bi magarca svaka žena ostavila. Mama živi s drugim. Ne znam kakav je taj drugi. Kakav god da je, bolji je od njega. Od mog oca. Svatko je bolji od njega. Rijetko viđam mamu iako živi u ovom gradu. Deset minuta pješice od nas. Uvijek kaže kako nema vremena da se češće viđamo. Uvijek ja idem k njoj, nikad ona k meni. Prošli put rekla mi je da ćemo ići u Njemačku. Ona, ja i moj novi očuh. Spakirao sam svoje stvari. Ocu ništa nisam rekao. Nisam se s njim ni pozdravio. Mama me poslala po taksi. Izabrao sam najljepši automobil. Jedva je vozač pristao. Bila je pred vratima svoje zgrade kad sam došao taksijem. Moje stvari zaboravila pa sam potrčao do maminog stana da ih uzmem. Kad sam se vratio, ispred zgrade nije bilo nikoga. Onda sam se ponovno popeo do stana. U stanu je bila moja baka, mamina majka. Bio je dogovor da baka čuva stan dok nas nema. Baka je plakala. Rekla mi je istinu. Da me njena kćer, a moja mama, nije htjela ni roditi. Da ju je ona jedva nagovorila neka ne abortira. Htjela me ubiti prije no što sam rođen. Baka mi je spasila život. Nije to bilo prvi put da me mama htjela ubiti, tvrdila je baka. Baka mi je obećala da će me odvesti u obližnje selo gdje su njih dvije živjele prije no što su se preselile u grad. Da će mi pokazati bunar u kojem me mama htjela utopiti kao bebu. Govorila je da sam magarac. Da sam magarac otkako sam rođen. Zašto je to htjela učiniti? Zašto? Onda sam i ja stao plakati. Zajedno s mojom bakom. Što sam drugo mogao? Ništa mami nisam smetao. Nisam je ni za što krivio. Nisam je krivio što se preudala. Što je ostavila moga oca. Svaki put kad bih je potražio zatekao bih je u stanu s drugim muškarcem. Nikad je nisam krivio zbog toga. Ona je slobodna žena i ima pravo to raditi. Kad bi se dogodilo da je zateknem, bila je nervozna i vikala je na mene. I ja sam tada bio nervozan, ali sam puno šutio i trpio. Sa svakim njenim muškarcem bio sam ljubazan. Pokušao razgovarati. Neki su htjeli, neki ne. Za svakog je rekla da će mi biti očuh. Nisam joj htio smetati. Sad mi baka kaže da je mama pričala kako će me se

117


118

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

odreći preko novina. Jer sam magarac... Ukrao sam od oca novac koji je spremio za svoju svadbu. Ukrao sam i otišao. Uzeo sam taksi do mora. Cijelu sam obalu obišao i proveo se kao grof. Kupio sam si cipele. Izabrao jedne duboke iako je bilo ljeto. Jer su bile najskup­ lje. I ona glumica uvijek je birala najskuplje. Na plažu je došla neka žena s magarcem. Daš novac, jašeš jedan krug i slikaš se. Priđem toj ženi, dam joj puno novca, a ona samo što se ne onesvijesti. Kaže da mogu jahati koliko hoću. Jedan krug pa slikanje, opet krug – opet slikanje. Fotograf samo blica. U petnaestom krugu slikao me s nekog stabla. Djeca okolo plaču, njihove ružne mame bune se. Govori mi jedna: – Klipane, vidi koliki si! Zar je to za tebe?! Sunce pripeklo kao blesavo, magarac se umorio i klati se. Zaboljelo me dolje od jahanja, ali trpim, ne želim sići. Onda dođe policajac i zatraži mi osobnu. Pozdravljam ga pristojno iako on mene ne pozdravlja. Ne silazim s magarca. Policajac traži da pođem s njim. Ja tražim da me vodi s magarcem. Platit ću mu. On stade vikati. Prijeti da će me skinuti s magarca, ako sam ne siđem. Silazim. Ne volim kad na mene viču. Ni otac ni majka, a pogotovo ne neka budala kao što je ovaj policajac. Jedva sam sišao. Raširio sam noge i hodao kao umirovljenik. Cijela plaža mi je pljeskala.


XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Književni opus Krste Špoljara (1930. - 1977.)

IVAN BOŠKOVIĆ O Špoljaru, „Hrvatskoj baladi“, četrdeset godina poslije

121

VINKO BREŠIĆ Časopisi Krste Špoljara

132

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ Motivi otuđenosti u prozi Krste Špoljara

142

BOŽICA JELUŠIĆ Natuknice o Špoljaru

147

BOŽIDAR PETRAČ Nerealizirani književni tjednik Antuna Šoljana

151

MATIJA ŠEREMET O nekim aspektima romana „Neprilike s muzom“ Krste Špoljara

156

JELENA UHER – MIRELA MATEŠIĆ Pravocrtan diskurs: stvarne obmane

161

BORBEN VLADOVIĆ Usporedba romanâ Krste Špoljara i Antuna Šoljana

167


U sklopu XVII. Šoljanovih dana, 12. svibnja 2012. u rovinjskom Domu kulture, održan je književnoznanstveni kolokvij s temom „Književni opus Krste Špoljara“. Skup je vodio književnik Stjepan Čuić. Organizatori su Dana Antuna Šoljana Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja i Društvo hrvatskih književnika iz Zagreba. (Ur.)


Ivan BOŠKOVIĆ, Split

O ŠPOLJARU, „HRVATSKOJ BALADI“, ČETRDESET GODINA POSLIJE Unatoč činjenici da je napisao nekoliko romana, pjesničkih i esejističkih knjiga – po čemu pripada plodnijim hrvatskim autorima – svojevrsna rezerviranost književne kritike i njezino neprihvaćanje, pokazuju da u književnosti, kao ni u životu, Krsto Špoljar nije imao sreće. U književnosti u kojoj su mnogi – s manje prava i razloga – zavrijedili bolje književno mjesto, njemu (kao da) je namijenjena – fusnota! Ako ga se i spominje, onda je to rijetko, a i bilješke o njemu i njegovu djelu u književnim priručnicima i leksikonima ne samo da su nepotpune, nego su i površne i književno-povijesno nepouzdane. U književnim povijestima uza Špoljara se vezuje atribucija „bilježnika tjeskobne stvarnosti suvremenog čovjeka“ i „opisivača njegove izgubljenosti i personificiranih stvari koje su ga okruživale“, a uporišta njegova spisateljskog postupka nalaze mu u iskustvima francuskoga novog romana.1 Istina, pa iako kritika nije pokazala veći interes za njegove romane smatrajući ih neuspjelima i neuvjerljivima, tek je izdvojila Vrijeme i paučinu (1971.) i roman-satiru Neprilike s muzom (1976.). Da podsjetimo, u prvome se Špoljar bavi stanjima čovjekove svijesti u kaotičnim danima drugoga rata i nemirnom vremenu prvih poslijeratnih godina2, dok u drugome provokativnom gestom i jasnim satiričnim oštricama tematizira tjeskobnu sliku života u zagrebačkoj književnoj sredini pedesetih godina s nedvosmislenim asocijacijama prema nekima od njezinih moćnika i svojih književnih suvremenika. Na 1 Usp. Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti, knjiga III, SD-Marjan knjiga, Split, 2004., str. 243. 2 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Drugo, znatno prošireno izdanje, Zagreb, 2004., str. 491.

121


122

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ivan BOŠKOVIĆ

žalost, Mandićeva kritika (o prvome) da je riječ o knjizi koju „nije lako dočitati, a i ne isplati se“ te da je „utrošio isuviše stranica da bi kazao relativno malo“3 te Tenžerina „Kakav Orfejo, takva i muza“ o drugome, s dodatkom da je Špoljar u „naponu zrelosti i da je ovu moralističku skasku o kolegama po peru napisao lako, čitljivo, i u formalnom smislu, bolje nego ikad prije. Ali što se može kad neke pisce nadahnjuju samo strasti za koje pero nije nužda. (…) Da su nam svi Orfeji bili takvi, danas hrvatska književnost ne bi ni postojala“4, ostat će mjerom njihove književne recepcije u našoj književnosti i determinantama Špoljarova nadasve skromna mjesta u hrvatskoj književnoj povijesti. Na potrebu drukčijeg čitanja i svojevrsnu revalorizaciju sugerira pak Milanja: „Iako i on (Špoljar) piše romane mimetičkog modela (Mirno podneblje, 1960.), jamačno nam je zanimljiviji onim svojim romanima, odnosno romanesknom fazom koju karakterizira smjelost eksperimentiranja, reducirana fabulativnost, asocijativnost, esejistička kontemplativnost, egzistencijalistički sindrom straha, i općenito pokušaj sinteze egzistencijalističke patetike stvarnosno-(naturalističkoga) detalja i trivijalizacije s pozicije autsajdera, inače tako dragoga ‘krugovašima’, koji rađa nulti stupanj nadomjestka kao rezultat leskovarovske more zbog kategorije prošlosti, ili erotske rastrošnosti žene, ili pak – što je Špoljarova novina i posebnost – sindrom domovine, dihotomiziran polarizacijom domovina-tuđina, u kojoj polarizaciji romaneskna svijest propitkuje vlastiti osjećaj domovinstva kao egzistencijalnog horizonta koji znači kontekst za uspostavljanje odnosa“.5 Mišljenja slična navedenima, tek s pokojom inačicom u detaljima, o Špoljarovim romanima izražava i Nemec u Povijesti hrvatskoga romana. Za Brod čeka do sutra (1958.; redigirana verzija 1969.) piše da je „žanrovski nedorečeno, blijedo i neizražajno“ djelo s „jalovim pokušajima psihološke analize i promatranja čovjeka u graničnim situacijama straha, neizvjesnosti i dileme“6; za Mirno podneblje (1960.) da je „neuspio društveni roman“ s neekonomičnom naracijom, nespretnom, punom ponavljanja i suvišnosti svake vrste“ 7; za Gvožđe i lovor (1968.) da je uspjeliji roman

3 Igor Mandić, Roman o ‘hrvatskom odgoju’, u: 101 kritika, AC, Zagreb, 1977., str. 109. 4 Veselko Tenžera, Kakav Orfejo, takva i muza, u: Preživljuje dobro pisanje, Znanje, Zagreb, 1995., str. 165. 5 Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945.-1990., Nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prakse, ZZK FF u Zagrebu, Zagreb, 1996., str. 54. 6 Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., knjiga III, ŠK, Zagreb, 2003., str. 141. 7 Isto.


Ivan BOŠKOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

koji „koketira s praksom i poetikom egzistencijalističke proze“8 utemeljenom na poetici fragmenta u kojoj se „pojedinosti i sekvence ne slažu prema logici neke zaokružene priče, nego postupkom psihološke i situacijske analize“.9 Zamišlju kompleksniji, Vrijeme i paučina (1971.) bit će zapamćen kao „zanimljiviji kao narativni eksperiment, nego kao zaokruženo umjetničko ostvarenje“10, dok je Neprilike s muzom (1976.), radnjom situiran u zagrebačkom društvenom i književnom millieu pedesetih godina, oblikovan prema stvarnim životnim predlošcima, na što zacijelo upućuje i njegov motto: „Mnogi smatraju beletristiku zbilja igrarijom“. Premda je romanu zamjerena eksplicitnost i „ključ“ u kojem u književnim licima nije teško „pročitati“ stvarne likove i društvene situacije, roman je poticajan kao kritika društvene zbilje u vrijeme kada se nadasve teško i mukotrpno „osvajao prostor umjetničke slobode i kada se literarna praksa borila s političkim utilitarizmom“.11 A što je to zapravo značilo, na vlastitoj će koži osjetiti sam Špoljar. U „zimskom solsticiju“ hrvatskih sedamdesetih slučaj kratkoga romana Hrvatska balada (1971.) nije izdvojen, ali je vrlo znakovit i rječit; uvršten među knjige koje su za čuvare društvenoga pravovjerja najavile „ofenzivu tuđe ideologije“, iz/iritirao je „komitete“ i našu zbilju „učinio težom i nepodnošljivijom“, da se poslužimo Donatovim riječima. Vrijedi podsjetiti: Hrvatska balada prvi je put objavljena u „Republici“ br. 7-8/1971. godine, a iste i u Općoj knjižnici Matice hrvatske i pod uredništvom Branimira Donata. Još dok se tinta nije ni osušila, našla se u kontekstu oštrog izlaganja Jure Bilića na sjednici Republičke koordinacije odbora za praćenje o Ustavu SR Hrvatske, koje je prenio zagrebački Vjesnik 7. listopada 1971. U tom izlaganju, među ostalim, čitamo i: „(…) Za to sam da Socijalistički savez i Savez komunista, uredništva listova i rukovodstva institucija u kojima se pojave takvi pojedinci s najekstremnijim tezama najzad stave na svoje mjesto. Jer nastojati da se stvari ‘smire’, prijeći preko takvih slučajeva, sačuvati sve i ići dalje ( a oni će i dalje nesmetano raditi), mislim da nema nikakva smisla i da je to politički štetno. Uzmite sve ono što piše u ‘Hrvatskom tjedniku’, ‘Prosvjeti’, u ‘Kritici’, ‘Republici’ (mislim na ‘Hrvatsku baladu’ u posljednjem broju) i vidjet ćete da je to prava ofenziva tuđe ideologije. (…) Ima li nesporazuma među nama na pojedinim praktičnim pitanjima, mi to možemo bez tračeva sa ulice sami riješiti unutar Saveza komunista i pred javnošću. Imam dojam da se pojedina rukovodstva na terenu ne postavljaju principijelno, da kritizi8 Branimir Donat, Krsto Špoljar, PSHK, knjiga 168., Zagreb, 1983., str. 15. 9 Krešimir Nemec, isto, str.142. 10 Isto, str. 144. 11 Isto, str. 144.

123


124

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ivan BOŠKOVIĆ

raju samo jednu stranu, npr., neke pojave u ‘Prosvjeti’, a ne i ‘Maticu’, ili kritiziraju hrvatski šovinizam, a ne i srpski, itd. Iz štampe se vidi da je to tako, naime, tako to ispada, a da li ta naša rukovodstva baš sve tako rade, to ne znam. (…) Kad ‘Hrvatski tjednik’ napadne Bakarića i Blaževića, pitam se tko je u Hrvatskoj ustao u njihovu obranu, odnosno, odbio takve napade, koji općinski komitet ili Socijalistički savez ili omladinsko rukovodstvo. (…) Zna se, npr., da u Matici hrvatskoj desetak ljudi djeluje kao organizirani centar…“.12 Premda nigdje nije rečeno o kojim je to elementima „tuđe ideologije“ riječ i što je to u knjizi politički prijeporno ili sumnjivo, izrečene s „visokog mjesta“ i od strane političkog „autoriteta“ navedene su riječi zapečatile ne samo sudbinu knjige, nego i njezina autora. Premda formalno Špoljarova knjiga nije bila zabranjena, spremljena je u zabačeni kutak bivšega Matičina podruma i prepuštena zaboravu. Sam pak Špoljar, istina, nije izgubio posao, ali je smijenjen s položaja direktora izdavačkog poduzeća Zora, i do kraja života, kako ističe Jelena Hekman, „proživio najteže godine svoga života i doživio najveća poniženja zbog neshvatljivih policijskih ispitivanja koja nisu prestajala i koja su se uredno u svojoj besmislenosti ponavljala.“13 O čemu govori Špoljarova Hrvatska balada i što je u njoj iritiralo političke moćnike? Špoljarov roman objedinjuje mnoge karakteristike njegova pripovijedanja. Dijelom s osloncem na zasade europske psihološke i egzistencijalističke književnosti, dijelom pak dodirujući iskustva Krležine i Kozarčaninove proze, pisan je naizmjence u prvome i u trećemu licu, s mnoštvom teško prohodnih retrospekcija i analepsi koje otkrivaju uznemireni svijet sveznajućeg pripovjedača – glavnoga junaka. Radnja se zbiva sedamdesetih godina s vremenskim interpolacijama u gimnazijske/studentske dane glavnoga junaka i svijet njegova (i generacijskog) odrastanja u ozračju socrealističke društvene prakse. Otkrivajući da su izgubljene sve nade i da su nemiri postali sve nepodnošljiviji, glavni junak – posjećujći obiteljsko groblje – pokušava makar na trenutak pronaći unutarnje smirenje. Umjesto toga, stara pitanja dobivaju nove dvojbe, a pred očima mu se ukazuje slika profesorice francuskoga jezika koja je uzbuđivala erotsku maštu njega i njegovih gimnazijskih vršnjaka. Prisjećajući se tih dana i veze koja je „nastala mimo njegove volje“, Špoljarov junak otkriva kako se zbog toga plašio da mu poslije omladinskog plesa „razredni branitelji“ ne poparaju „frajerske hlače“ i u svrhu „preodgajanja“ njemu 12 Apsurdna je teza o nedjeljivosti suvereniteta jer ga i hrvatski i srspki narod imaju i na svoj način osiguravaju, u: Vjesnik, 7. 10. 1971., str. 21. 13 Jelena Hekman, u pogovoru Hrvatskoj baladi, ExLibris, Zagreb, 2004., str. 113.


Ivan BOŠKOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

i njemu bliskima ne razbiju „individualističke njuške“14, odani ideologiji kako je „pobjeda radničke klase konačna“.15 Iz prisjećanja na susrete s mladom profesoricom, nazvanom Francuska Simbolika, i osobom podrijetlom iz „četvrti vila“ i „predratne privatnovlasničke idile“, otkrivaju se razlozi njegovih opterećenja. Za njihovo razumijevanja posebno je značajan razgovor o tome zašto nije član literarnoga kružoka. Špoljarov junak – mladi literat ne krije joj da „prezire te naše spisateljske majmune koji pišu svoje lopatarsko-prugaške pjesmice i priče kao da iz kuharice pripremaju i peku palačinke“.16 Niti ne pokušavajući prikriti svoj kritički i odbojan odnos prema društvenoj/književnoj praksi u kojoj je ideologija pojela život i književnost, uzvraća joj da u takvoj atmosferi ne želi biti pisac jer, kako kaže: „Pisac ako izbjegava kritiku svoga vremena kriv je za sve promašaje jednog društva i njegove polovične mjere jer ih svojom šutnjom i zaobilaskom podržava“, što mu savjest ne bi „odobrila niti dopustila“. Ako bi pak o tim „promašenostima pisao“ i ako ne bi želio biti „režimsko piskaralo“, svjestan je da bi nestalo „ugodnog života“ i da bi „mogao već pripremiti grubi drveni kovčeg za putovanje na Goli otok ili kupiti u antikvarijatu Sveto pismo da ga tješi na robiji kao Raskoljnikova“.17 I ne samo to, doznajemo iz riječi koje slijede, ne bi izbjegao kaznu jer mu je i ocu prišivena ideološka etiketa „sumnjiva intelektualca i opor-tuniste“18 koji će umrijeti od posljedica „vrlo brižnog oznaškog njegovanja“.19 Premda njegovi susreti s profesoricom nisu urodili ničim čime bi potvrdio status osvajača među svojim generacijskim vršnjacima, „veza“ se nakon mature „raspala“, a njegova je „dosta putena ženska zvjerka“20 ubrzo postala, progovara u prvom licu i s mjerom sarkazma pripovjedač, „žena jednog socijalističkog pješadijskog kapetana“.21 Iz fragmenata, kojima se hrani naracija, Špoljarov junak otkriva da su ga još kao gimnazijalca tretirali kao „anarholiberala i individualista“ ravnodušna prema, kako se to todobnim rječnikom govorilo, naporima radničke klase, što je u vremenu koje oprostoruje roman bila (dis)kvalifikacija koja je zahtijevala posebnu pozornost čuvarâ društvenoga pravovjerja. Umjesto „slavoluka posvijetljelih parola i papirnatih zastavica“, ne bez primjetne ironije kazuje Špoljarov junak, njega je 14 Hrvatska balada, str. 15. 15 Isto, str. 15. 16 Isto, str. 18. 17 Isto, str. 18. 18 Isto, str. 29. 19 Isto, str. 29. 20 Isto, str. 31. 21 Isto, str. 33.

125


126

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ivan BOŠKOVIĆ

više zanimao „život začinjen erotikom“, pa su on i njegovi vršnjaci odbijali pjevati „bratsku koračnicu“ uz Tita i Staljina kao „dva junačka sina“, iako uvijek i do kraja nisu bili baš svjesni da su zbog svoga „neprirodnoga“ ponašanja mogli biti izjureni iz gimnazije i „ošišani do gole kože“. Ne umanjujući oštrinu aluzija na „godine koje su pojeli skakavci“ i zbilju u kojoj je ideologija bila mjerilo stvari, Špoljarov junak izrijekom apostrofira kako zna da je „Ozna pozivala na razgovor i upotrebljavala svoja ljekovita sredstva“22, proširujući sliku „ideologijom uspostavljene zbilje“ prizivom novinskih naglasaka s retcima o „Staljinovim zločinima prema našoj dragoj partiji“.23 Špoljarov junak, a u romanu on funkcionira i kao predstavnik generacije, ne krije da su to za njega i njegovu generaciju bili razlozi za strah, koji su ih odbijali od aktivnog sudjelovanja u društvenu životu. Umjesto društvenih akcija, kao imperativa vremena, oni su se okretali erotskim maštarijama. Osvojiti „mastan zalogaj i (…) vruću curu“ bio je odgovor na oktroiranu društvenu praksu, pokretački motiv njihovih postupaka i zaštitni znak njihova (generacijskog) svjetonazora. Iz fragmenata svijesti Špoljarova junaka pokazuje se da povratak na groblje ima funkciju bijega od nemira, razdražljivosti i emocionalnih kriza, od gorčine i depresije, od seminarskih diskusija i sjedenja na klupama ispred kazališta“… U njegovu svijetu to i nije do li metonimija hrvatske zbilje sedamdesetih, čiju tjeskobu i bezizlazje ne mogu nadomjestiti ni putovanja u Rimu i u Pariz. Štoviše, susret s tuđim svijetom dodatni je razlog njegove uznemirenosti i osjećaja vlastitoga prokletstva, lutalaštva i bezdomovinstva. Čvrsti oslonac svojim nemirima Špoljarov junak ne nalazi ni u vlastitu djetinjstvu. Priznajući da „nije kravljemuzarski sentimentalan prema njemu“24, bjelodani da je bilo prepuno pitanja o tome što će biti kad odraste i kako će se „ostvariti (njegova) buduća mladost u Hrvatskoj“, u kojoj je prošlost, sugerira izrijekom, „suvišna“, a „budućnost nepodnošljiva“. Takvo stanje, izlazi na vidjelo iz njegovih postupaka, ne mogu promijeniti ni druženja s djevojkama s kojima se povremeno zabavlja; osim sitnih erotskih zadovoljstava, za njih ga ne vezuje išta ozbiljnije, pa se sve više doživljava „neshvaćenim tipom“, prepunim strahova i nedostataka, stručnjakom za „izražavanje neprilika“. U životu koji Špoljarov junak živi ni književnost nema većega značenja. Sve više je doživljavajući kao „obično politikantsko trgovanje“25, razloge tomu otkriva u ak22 Isto, str. 16. 23 Isto, str. 16. 24 Isto, str. 71. 25 Isto, str. 88.


Ivan BOŠKOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

terima književnoga života, među kojima, ostavljajući mogućnost prepoznavanja, posebno apostrofira jednoga pod imenom Blaže Crnogorca. Za Špoljarova junaka riječ je o doušniku koji stalno odlazi „svome stricu na Udbu“ i budno osluškuje što govore „nepri-jatelji socijalizma“. Osjećajući da ga želi ščepati i da bi i sam, ako bi štogod rekao, završio u (zatvoru) Savskoj26, te da bi uslijedila „giljotina na njegovu vratu“, Špoljarov junak ga izbjegava, ne želi mu „prodati svoju dušu“ niti pristati na konformizam, a posebno ne želi odlaziti u „predsoblje omladinskog komiteta“ niti se povezati s „bratstvom (tih) malih aligatora“. Štoviše, ne želi ni da ga vide s njime i njima jer ne bi mogao prikriti „osjećaj upletenosti u njihove/njegove sramotne igre“.27 Opisujući podrobnije Blažu Crnogorca, a u Špoljarovu romanu on i nije do li nositelj i mjera todobne kulturne prakse, pripovjedač navodi da je stekao „ugled“ kao „najglasniji osuditelj kolebljivaca i izdajica naše partije“. Stoga je pred njegovim „inkvizitorsko-žandarskim akcijama“ vješto prikivao svoje želje, izražavao „stvaralačku nemoć“ i odbijao sudjelovati u njegovu studentsko-književnom zborniku, a najviše se plašio pokazati „što se kuha u njegovoj glavi“, ne skrivajući međutim da neće moći dulje šutjeti. Kao ilustraciju njegova svjetonazora i prakse, koja je i književnost upregla u svoja ideološka kola, navodi da je tom istom Blaži – „glavosijeku s ideološkom sjekirom u (svojim) poetskim rukakama“28 – poezija imala vrijednost „ako je pravilno usmjerena“29, što je značilo da je osoba „prožeta ljubavlju prema narodu i partiji“. Na kraju, svjestan da nema izlaza iz sveopće gadarije hrvatske društvene zbilje, Špoljarov junak prihvaća svoje autsajderstvo i razočaranje, ali i pisanje – svemu unatoč… Raspored naglasaka romana, čiju reduciranu fabulu gradi niska detalja i situacija iz svijeta i svijesti junaka, sugerira da je posrijedi roman odrastanja na reljefnoj podlozi ideologijom determinirana vremena. I dok prvi plan gradi priča osnažena generacijskim mitologemima s erotskim maštarijama mladaca na prijelazu gimnazijskih i studentskih dana, podlogu romana tvore sadržaji društvene prakse iz čijih je intonacija s aluzivnim potencijalom lako oprostoriti zbilju hrvatskih pedesetih i šezdesetih. Vrijeme je to kolektivizma i zanosnih pobjeda radničke klase, blistavih ushita i obećanja što ih je obećavao najbolji od svih sustava, kako se tepalo socijalizmu. Za razliku od herojskih podviga radničke klase, društvenih zanosa i veličanja 26 Isto, str. 91. 27 Isto, str. 95. 28 Isto, str. 98. 29 Isto, str. 98.

127


128

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ivan BOŠKOVIĆ

pobjeda avangarde socijalizma, Špoljarov junak, međutim, iako osamnaestogodišnjak, ne prihvaća svijet društvene, ideološki oktroirane zbilje kao svoju mjeru. Osjeća da se ispod velikih riječi kriju velike obmane i laži, što u njemu izaziva osjećaje nesigurnosti i neizvjesnosti. Ne želeći sudjelovati u sveopćoj laži, Špoljarov je junak već u gimnazijskim klupama obilježen neprilagođenim, a prišivena mu je i etiketa „anarholiberala i anarhiste“, „individualiste“ koji se obukao u „frajerske hlače“ i kojega treba preodgojiti, „izdajice“. Ne krije da je tome pridonijelo i obiteljsko naslijeđe i sudbina oca, pa je razumljivo zašto prijetnje batinama i ošišanom glavom nisu tek retorička figura nego praksa na koju se trebalo pripremiti. Špoljarov se junak teško miri s takvim životom. Ne prihvaća svijet „falsifikata“ u kojem se mora pravdati za svoje postupke i stalno „posipati pepelom“, ali ni lagati ni opravdavati. Još manje želi odlaziti po mišljenje autoritetima-čuvarima društvenih istina. Priznaje da ga je razdraživala „njihova bezobzirna rukovodilačka sigurnost i drskost njihove pravde“. Međutim, što se više opravdavao da politika nije „njegov posao“, da je ona „nešto odvratno“ te da „nijedno društvo nije uspjelo svojim krasnim parolama i političkim brbljarijama dati konačna, djelotvorna i spasonosna rješenja“30, sve je više osjećao da je riječ o vlastitim obmanama, pa mu ni teško izborena „sloboda šutnje“ i autsajderstva, svojevrsno „unutrašnje emigrantstvo“ nije moglo pružiti utjehu ni zadovoljstvo. Stoga ni izabrano oporbenjaštvo, „veslanje protiv struje“, reći će, nije moglo izliječiti osjećaje nesigurnosti i sve se više pretvaralo u izrugivanje samome sebi: „Koliko mi se činilo da se svojim nabubanim znanjem izrugujem našim dušobrižnicima, opskrbljenim desecima nepogriješivih parola i neprikosnovenih načela, zapravo sam osjećao kao da se moje riječi i takvo djelovanje kao prave i opake misli izruguju samome meni“.31 Špoljarov tjeskobni i prkosni junak posvuda oko sebe otkriva znakove velike prevare. Vidi ih u partijski krutim komitetima društvenih istina, u omladinskim rukovodstvima, u probranim uzorcima „socijalističke kulturne mafije“… Umjesto općega dobra kao cilja svake politike, ne povezuje ih „vrlina skromnosti“ nego, reći će glasno, „ista niskost“ i pripremanje terena za svoje „feudalno sekretarske i sav­ jetničke položaje i direktorske fotelje“.32 Posebno je kritičan i satiričan Špoljarov junak prema omladinskim aktivistima („bratstvu mladih aligatora“33) i brojnim doušnicima među kojima je reljefnije opisan spomenuti Blažo. Za Špoljarova junaka on je ogledalo društva, mjera njegove sveopće laži, funkcioniranja… U njemu 30 Isto, str. 93. 31 Isto, str. 94. 32 Isto, str. 95. 33 Isto, str. 95.


Ivan BOŠKOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

je pojedinac i višak i luksuz, osuđen na podozrivost i sumnju, na stalno o/pravdavanje, mimikriju i uvijek je pod prismotrom… U takvom svijetu ne postoji istina, osim one ideološki definirane, a pravo na nju postoji jedino ako je u suglasju s društvenom svrhom, kojoj je ideologija kolektiviteta odredila okvir… Sve drugo značilo je biti nasuprot svih, a to je bilo ne samo sumnjivo nego i nedopustivo i kažnjivo. Društvom u kojem odrasta Špoljarov junak upravljaju pravovjernici regrutirani iz omladinskih organizacija i partijskih komiteta, suradnici tajnih službi i organizacija. U vrijeme koje oprostoruje Špoljarov roman oni su brižno pazili da se u društvo ne uvuku elementi strane ideologije, bilo da je riječ o odijevanju, novim frizurama, glazbi, stranoj književnosti i slično. Posebno su ih smetali sadržaji građanskoga individualizma u kojem su gledali izraze dekadencije i bolesti zapada, protiv čega su se borili dobro razrađenim mehanizmima i postupcima obrane i zaštite. Špoljarovu junaku sve su to razlozi za nelagodu i strah. Zato se povlači u sebe, a nemiri i slutnje sve više poprimaju oblike depresije. Štoviše, depresija nije samo stanje njegova duha i njegove svijesti, nego i opće stanje/slika cijele zemlje. U njegovim razmišljanjima Hrvatska mu se ukazuje kao „zapušteno groblje“ (…) sazidano od „suvišnih uspomena i trulih križeva, suhih trava i blagih sablasti iz ropotarnice“34, kojoj treba „iščupati malo hrvatsko srce“. Još zlokobnije odjekuju njegove riječi: „I slomljen, bolesnik bez lijeka koji kao zarazu – kugu ili koleru nosi u vrućici i bunilu svoju Socijalističku Koloniju Hrvatsku, tu svoju tamnu stranu mjeseca, utvrđujemo više žalosno nego ljutito, kako sam zapravo osiromašen što svojom sudbinom pripadam malome narodu. Ta geografska i leksička reduciranost, ograničenost (u slijepoj sam ulici, u klopci iz koje se ne može pobjeći), čini da su one svima vidljive i dostupne ljepote svijeta meni nedodirljive (ne nailazim na otiske svojih htijenja i ciljeva!) kao da se nalaze iza apsolutne neprobojnosti jednog stakleno-čeličnog zida – ili se one za mene u svojoj kobnoj pretvorbi rasplinjuju u ništa i zjape prazninom“!35 Slike su to i riječi koje nisu mogle promaknuti čuvarima društvenih istina. Njihov odgovor, u obliku partijske direktive, bio je odrješit: riječ je o neprihvatljivoj ideologiji s kojom treba raskrstiti. A to je značilo: prokazati (zabraniti) i knjigu i njezina autora! Uz već spomenuta, još je nekoliko mjesta u knjizi koja svojim „društveno neprihvatljivim sadržajima“ nisu mogla promaknuti cenzorima društvenog pravovjerja. Primjerice, u tuđini Špoljarov junak pita svoga „susjeda, mladog studenta, ljupkog mulata“ da mu reče „postoji li neka zemlja koja se zove Hrvatska?“ Evo slike-odgovora: „Mladić se odmaknuo, privukao krajeve 34 Isto, str. 42. 35 Isto, str. 42-43.

129


130

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ivan BOŠKOVIĆ

svog bijelog kišnog ogrtača izražavajući svojim odmicanjem očitu neugodnost ili prezir kao da ga je nagovorio topli brat ili nasrtljiva tetka sklona tamnoputim mladićima, i rekao gotovo prijeteći, pustite me na miru, uopće vas ne razumijem“!36 Još je rječita slika nakon razgovora s prostitutkom: „(…) dotjerujući šminku pred ogledalom iznad umivaonika, zapitala te, pretpostavljajući da si stranac, iz koje si zemlje, i kad si joj odgovorio, zbunjeno i nesigurno rekao da si iz Hrvatske pogledala te je s neshvaćanjem, gotovo zapanjeno kao da si stigao iz surovih gudura divljeg Kurdistana“.37 Izoštrenim ideološkim osjetilima ovakve misli i intonacije nisu mogle promak­ nuti. Još manje su im mogle promaknuti neskrivene aluzije na omladinske organizacije i partijske komitete, postupke tajnih službi i organizacija, ali i mnoštvo asocijacija u kojima nije teško prepoznati slike ideologizirane zbilje i vremena koje Špoljarova knjiga tematizira i problematizira. Izražavajući romanom iskustvo hrvatske zbilje koja determinira sudbinu njegova junaka, Špoljar nije mogao niti želio biti „cenzor vlastitih zamisli“. Znajući da je to, kako bi rekao Gotovac, „odvratno i uglavnom razorno efikasno“, nije pristao pisati djelo „redigirano strahom“, a još manje „zagonetke iz policijske estetike samozataje, samoporicanja i njihove hladne stege u kojoj je oblikovanje žrtva i bijeg od nje istodobno“.38 Između slobode da bi se moglo pisati i prava da se piše, on je – za razliku od svojih krugovaških vršnjaka – eksplicitnije, a time i izravnije i za ideološke cenzore nedvosmislenije – stanje stvari nazivao pravim imenom. Ne skrivajući se, iako je pripovijedanje opskrbio i literarnim reminiscencijama, kroz priču o odrastanju svojega junaka on je glasno progovorio o strahu i neizvjesnosti todobne hrvatske zbilje, uperivši svoju oštricu na one sadržaje i aktere koji je čine teškom i nepodnošljivom. Dakako, Špoljar je tako dirnuo gnijezdo u koje se nije smjelo dirnuti. Politička moć i ideološka kritika, a oni i nisu do li „drugo ime za političko ispitivanje djela“39, iskoristila je „autora protiv djela i djelo protiv autora“. Odčitano u ideološkom ključu, Špoljarovo je djelo iskorišteno kao optužba protiv autora. Njegova zabrana je bila logična posljedica sužene svijesti koja nije dopuštala slobodu, nego ju je vidjela kao prijetnju! Po tko zna koji put u historiji slučajeva beščašća, „čuvari službenih tradicija“ pokazali su da su sloboda, umjetnost i demokracija dobri i poželjni jedino ako su po njihovoj mjeri. U takvim društvenim okolnostima sudbina Špoljarove Hrvatske balade nije ni 36 Isto, str. 58. 37 Isto, str. 60. 38 Vlado Gotovac, Isto, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 38. 39 Gotovac, isto, str. 47.


Ivan BOŠKOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

mogla biti drukčija. Zabranjena diktatom političke moći, više nego svojom vrijednošću ona je bila glas otpora društvenom jednoumlju i znak mukotrpna osvajanja slobode u jednom neslobodnom vremenu. Podvrgnuta ideološkom ostracizmu, sudbina djela postala je i mjerom Špoljarove sudbine. Ni za jedno ni za drugo u todobnoj hrvatskoj književnoj zbilji nije bilo mjesta: piscu je uskraćen prostor za djelovanje, a knjizi primjereni prostor za književni život. Danas, četrdeset godina kasnije – kada su umnogome promijenjene okolonosti koje su determinirale i sudbinu autora i sudbinu knjige, Špoljarova Hrvatska balada, ali i ostalo djelo, traži da ih se iznova pročita. U njima je stranicâ čija vrijednost upitnima čini atribucije kojima je definirano njegovo mjesto u hrvatskoj književnoj historiografiji.

131


132

Vinko BREŠIĆ, Zagreb

ČASOPISI KRSTE ŠPOLJARA Postoje pisci koje pamtimo po jednome djelu, a postoje i oni koje pamtimo po opusu. No, ima pisaca koje ne pamtimo ni po djelu ni po opusu, već u prvome redu po životu i angažmanu, a djelo im je tek u drugome planu. To su oni koji stvaraju, održavaju i oblikuju ono što se zove književni život, oni su neka vrsta književne i kulturne logistike. Baš o njima najviše se doznaje ne preko djela i ne preko opusa, već preko medija u kojima se književni život najbolje izražava, odražava i čuva. U zadnjih 200 godina za hrvatsku književnost i kulturu to su časopisi. Nije nimalo slučajno što najdinamičnije faze nacionalne kulture vezujemo u prvome redu uz novine i časopise, npr. ilirski, pravaški, modernistički, katolički i pokret socijalne literature, a onda krugovaši, razlogaši, pitanjaši, offovci, quorumaši… Što to znači za časopise, a što za književnost? Jedno te isto: da su i jedno i drugo u prvome redu društvene činjenice, pa tek onda sve ostalo. Pa ako se naš ekspresionizam i može razumjeti preko lirike A. B. Šimića ili mladoga Krleže, avangarda i njezino poimanje društvene uloge književnosti bez Šimićevih i bez Krležinih časopisa ne može se razumjeti. Istom logikom, ako se kraj našega modernizma može na makropoetičkom planu razumjeti preko lirike jednoga Mihalića, Šoljana ili Slamniga, kulturne politike na kojima počivaju njihove poetike bez časopisa „Krugovi“ ne mogu se razumjeti. Kao što se ni sami „Krugovi“ ne mogu razumjeti bez dogmatskoga „Izvora“, bez središnje „Republike“, ali i bez emigrantske „Hrvatske revije“ i niza malih, svega broj-dva živućih časopisa koji su jednu kulturu činili dinamičnom i slobodnom bez obzira na to koliko politika htjela i uspijevala tu slobodu kontrolirati. Među takvim malim, kratkotrajnim časopisima i među takvim piscima koji ne


Vinko BREŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

strše ni djelom ni opusom, ali koji su svojim djelom i djelovanjem, organizacijskim sposobnostima i angažmanom pridonosili toj slobodi bio je i Krsto Špoljar (1930.-1977.).1 A to što se u dobrome dijelu njegove biografije o njemu samome, tj. o Krsti Špoljaru zapravo ne može govoriti a da se ne govori i o njegovu vršnjaku i prijatelju Miroslavu Vaupotiću (1931.-1987.), jedna je od onih paralelnih priča koja na svoj način odgovara ne samo pričama o tandemu Šoljan-Slamnig već i o stilu književnoga života koji je živio naraštaj 50-ih godina 20. stoljeća. Vidi se to već po prvome književnom časopisu koji mladi Špoljar pokreće 1952. godine kada su obojica jedva dvadesetogodišnjaci. Riječ je o Literaturi, „listu za književnost i umjetnost“, iz čijega se impresuma razabire da kani izlaziti povremeno, da su mu urednici Vladimir Rem (1927.-2011.), Krsto Špoljar i Miroslav Vaupotić, glavni i odgovorni urednik Krsto Špoljar, koji je tada na zagrebačkoj adresi Ratkajev pr. 10. II. te – još jedan podatak – da je taj prvi i jedini broj na četiri stra1 Riječ je o pjesniku, pripovjedaču, dramskome piscu, antologičaru, uredniku i kritičaru čiji je opus zapravo enorman (npr. čak 7 romana!), no čini se nekako na margini i pokraj činjenice da je uvršten u kapitalnu nacionalnu književnu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK) (Zagreb, 1983., knj. 168., priredio Branimir Donat). Jelena Hekman iznova je svratila pažnju na ovoga pisca objavivši Špoljarov kratki roman Hrvatska balada, koji je prvi put objavljen u Republici 1971., a onda iste godine i u Matičinoj Općoj knjižnici urednika B. Donata te odmah bio politički diskvalificiran. – Špoljar i Vaupotić skupa su se još 1950. našli kao mladi kritičari među suradnicima Izvora.

133


134

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Vinko BREŠIĆ

nice manjega novinskog formata tiskan u Gradskoj štampariji Špoljarova rodnog Bjelovara. A iz uredničke napomene na kraju broja razabiru se okolnosti u kojima mlada trojka pokreće Literaturu te karakter i smjer kojim ga kane voditi. Ukratko, uska skupina neistomišljenika na jedvite je jade skupila sredstva za tiskanje prvoga broja, pa iako se razlikuju u mišljenjima i pogledima na umjetnost i literaturu, povezuje ih zajednička želja i težnja da iskreno i neposredno iskažu svoje poglede na umjetnost preko kritičkih ili beletrističkih radova smatrajući da je ovaj amaterski početak solidan temelj i garancija uspjeha.2 Prvi i ujedno najopsežniji prilog u Literaturi bio je esej Miroslava Vaupotića Nekoliko varijacija na „poznate“ teme. Počinjući na prvoj, a završavajući na zadnjoj, 4. stranici lista, on je stvorio svojevrsni okvir u kojemu se nazirao profil budućeg časopisa. Iz njegova sadržaja razabiru se stavovi mladoga Vaupotića o tadašnjoj književnosti i o njezinu društvenome kontekstu, a kako je autor i jedan od urednika, može se pretpostaviti da je riječ i o zajedničkome stavu redakcije te otuda i o barem načelnim smjernicama zajedničkog poduhvata. Mladi Vaupotić polazi od priznanja kako „nerado piše, iako u mnogobrojnim razgovorima vatreno i dugo razgovaramo o sadašnjim aktualnim pitanjima naše literature“, ali „u ovih par godina ‘šutljive opozicije’“ nakupilo se u njemu „mnoštvo asocijacija i polemičkih refleksija“, te očito ne može više šutjeti. O čemu se zapravo radi, odmah se vidi kada istakne kako „zahtjev za raznovrstan literarni život, konfrontaciju konkretnih gledišta i plediranja za sličnu atmosferu, koja je vladala ‘između dva rata’, ne znači i ne može značiti vraćanje onih negativnih društvenih okvira koji su u tadašnjem kapitalističkom sistemu vladali“. Naprotiv, „baš izvjesna liberalna atmosfera, koju 2 „Ovaj list nije nikakva tribina jedne grupe istomišljenika, jedne sekte ili pokreta, već u najboljem slučaju jedina moguća solucija u datom trenutku, kompromis nekolicine ljudi, koji su žrtvujući se sami, paradoksalnim apsurdom umjesto (da) za svoja djela dobijaju honorare, oni preprodavaju najnužnije stvari, potrebne za materijalnu egzistenciju, da bi sakupili onaj financijski minimum, koji je potreban da bi list mogao izaći. Svi saradnici i urednici imaju različita mišljenja i poglede na umjetnost i literaturu, njihovi intelektualni i estetski kapaciteti su formirani iz različitih estetskih i idejnih uzora i tradicije. Njihovo stručno znanje i erudicija sticani su pod različitim okolnostima, njihove književne simpatije i ambicije su različite, a njihove stilske i jezične mogućnosti također. Ali sve je to sekundarno u ovom trenutku. Sve nas povezuje zajednička želja i težnja da iskreno i neposredno iskažemo svoje poglede na umjetnost bilo preko kritičkih ili beletrističkih radova. Svaki pojedinačno sam je odgovoran za svoja djela iako urednički odbor vrši u krajnjoj liniji selekciju saradnika i priloga. Krug saradnika iz tehničkih razloga (četiri stranice, neplaćanje honorara i. t. d.) je isuviše uzak, ali baš ovakav idealni amaterski početak je solidni temelj i garancija uspjeha – u budućnosti.“ (Urednici: Nekoliko riječi kao pogovor uz prvi broj, str. 4) – Iznad imena lista stajala je parola Smrt fašizmu – sloboda narodu!, inače uobičajena na svim tiskovinama tadašnje države – od dnevnih novina do stručnih časopisa, a zadržat će se gotovo do kraja pedesetih godina.


Vinko BREŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

mi u potpunosti moramo usvojiti, bit će simptom evolucije i budućeg progresa“, tvrdi Vaupotić te primjećuje kako „naše generacije nisu vidjele svoju stvarnu sliku i svoja djela u našoj literaturi“ – čak niti u temama iz rata i izgradnje, a kamoli sadašnjosti. Nisu vidjeli niti „mase, individualne portrete partizanskih boraca, nas ustaško-četničkih ‘negativnih likova’, nas indiferentnih, zbunjenih, neaktivnih ‘liberala’ i apolitičara raznih nijansi. Nemamo upečatljive umjetničke likove nas siromašnih studenata, nas provincijskih činovnika, nas velegradskih prostitutki bez javnih kuća…“ Zato valja raditi na „oslobađanju od recidiva birokratsko klikaških dogmi“ i „‘istočnjačkog’ gledanja“, zaključuje autor implicirajući zadatak i smjer novog časopisa.3 No, umjesto da se uskoro pojavi drugi broj tek pokrenute Literature, pojavio se novi časopis, sada Galerija, istoga podnaslova (List za književnost i umjetnost), koji također pretendira na povremenost, ali u redakciji nema Vladimira Rema, no u Removu Slavonskome Brodu Galerija biva tiskana i to na 12 stranica nešto manjega formata od Literature.4 O čemu se radi i što se zapravo dogodilo s Literaturom donekle se razabire iz Galerijina drugoga priloga, zapravo nastavka Vau­ potićevih „varijacija na ‘poznate’ teme“ kojima je Literatura bila počela i završila. Naime, Vaupotić na početku spominje „slučaj Literature“ i svoga članka u njoj kao simptom „generalne pojave koja se vodi od grupe ljudi oko Književnih novina“, spominje „kampanju protiv Mladosti“, Šinkov „istup protiv Krugova“ i „napad Miška Kranjca na Besedu“. Drugim riječima, radi se o organiziranome napadu na časopise mladih u trima središtima tadašnje države – Beogradu, Zagrebu i Ljubljani te o atmosferi u kojoj se i poezija doživljava „kao neko sindikalno zaduženje“ i u kojoj „nema mogućnosti i razumijevanja od većine ‘starijih’ književnika“, a pri tome svemu računa se na „nerazumijevanje masa“. „Kod nas i ‘modernizam’ više postoji u manifestima, nego u djelima“, poentira Vaupotić, te izražava nadu „da će Krugovi ispuniti bar donekle te relativne praznine i prikazati široj javnosti i mogućnosti i dostignuća mladih u Hrvatskoj“.5 3 Još je šest priloga u Literaturi: Pupačićeva Jesenja pjesma, Špoljarove „marginalije uz književno stvaranje Ive Kozarčanina“ pod naslovom Sam čovjek, pjesma Prokleti pejsaž M. S. Mađera, potom polemičke „marginalije uz članak V. Dubravčića“ Zvonimira Goloba pod naslovom Milanković se ne će okrenuti Newtonu s autorovom napomenom o tome (!?), a potom još dvije pjesme – jedna Špoljarova (U ponoć ljudi prolaze gradom šuteći), druga Dragutina Vunaka (Mjesečina). 4 Novome je časopisu ime dao najvjerojatnije Vaupotić, koji se u književnosti prvi put javio – kako navodi u autobiografiji „pjesmicama u dječjim listovima i člancima u šapirografiranom đačkom listu ‘Galerija’”… (Usp. V. Brešić, Autobiografije hrvatskih pisaca, Zagreb, 1997., str. 1319). 5 Miroslav Vaupotić, Nekoliko varijacija na „poznate“ teme, (II.), Galerija, Zagreb, 1952., br. 1, str. 2-3.

135


136

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Vinko BREŠIĆ

Inače prvi prilog u Galeriji bio je Špoljarov esej Ne postoji do ostvarenja samo jedan put koji je po intonaciji, idejama i pojedinim stavovima posve komplementaran Vaupotićevome iz Literature i sada iz Galerije. U svome uvodniku Špoljar, naime, piše: „Može se dogoditi da ova naša devetstopedesetidruga nastavi tako kako je započela, pa će biti bogata, ako ničim drugim, bar manifestima, pro­glasima i proklamacijama. Ali što je karakteristično da u toj književnoj pisanoj i nepisanoj ga­lami ne učestvuju samo ‘mladi’, nego ima i sta­rijih kritičara, koji jalovo govore na sav glas da je dosta bilo šablona, šematizma i birokratskih klasifikacija. Mislim da je zaista toga već svima dosta.“6 Što se proze tiče, mladi Špoljar ocjenjuje je još uvijek „siromašnom po svojem ra­sponu motiva“ i šablonskom, a „šablonizaciju stvorili su pisci tipa Mate Beretina, Eriha Koša, Banjevića i dr.“, te posebno ističe „kal poezije i proze tiskane u ona tri godišta ‘Izvora’ i drugih književnih časopisa mladih“. Naglašavajući kako se danas ruši jedan stari svijet i rađa nova epoha, dodaje – kao nedavno Vaupotić – kako „nije samo aktuelno pisati o čovjeku za traktorom, aktuelno je pisati i o pregaženim ljudima, koje naša epoha za sobom povlači, pa čak i o ‘fenomenima seksusa’, o tratinčicama, blije­dim sanjarskim djevojkama i o kaosu u nama, aktuelno je sve što govori o čovjeku današnjice“. Baš kao Vaupotić, sada i Špoljar svoj članak završava pozivanjem na Krugove i Pavletićevu Neka bude živost!, apelirajući: „Neka nam to bude zajednička težnja“. Potom su uslijedili ostali prilozi: tri pjesme Bore Pavlovića, prvi dio lirske Povije6 Krsto Špoljar, Ne postoji do ostvarenja samo jedan put, Galerija, Zagreb, 1952., br. 1, str. 1.


XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Vinko BREŠIĆ

sti Trogira Krune Quiena, reportaža Stanka Juriše Ugledanja, savjeti, pisci… te esej Jakova Ivaštinovića Regionalizam i književnost s tezom kako regionalne književnosti „razbijaju snagu i tupe oštricu nacionalne književnosti“. Za Ivaštinovića „književna djela u dijalektu najčešće ne spadaju niti u krug nacionalne, niti u krug svjetske književnosti“, zato „postoji književni jezik i tim književnim jezikom treba pisati“, kategoričan je autor.7 U nastavku časopisa pjesme Miroslava S. Mađera, Dragutina Vunaka, Jakova Ivaštinovića, Čede Price, Slavka Miholčevića, Lianee Kuman i Vladimira Gotovca. Među odreda početničkim stihovima danas većinom zaboravljenih autora apartnošću svoje teme ističe se Miholčevićeva lirska minijatura Zadar:

Crna od čađi, ognja i vremena ovdje je smještena kolijevka kremena jedne nacije.

Ovdje je smještena matična knjiga Il prva pelena Kroacije.

Sljedeći je prozni prilog „odlomak iz veće cjeline Ustajala voda“ Krste Špoljara, a onda anketa u kojoj na pitanje Što je moderno svojim kraćim člancima odgovaraju Jakov Ivaštinović, Miroslav Vaupotić i Kruno Quien, da bi ponovno uslijedili stihovi, i to Lianee Kuman, Josipa Pupačića i Milivoja Polića. Na kraju je epistolarno pisani osvrt Saše Vereša uz Remove Lirske minijature. Sve do kraja pedesetih godina mladoga Špoljara neće biti među pokretačima i urednicima časopisa. No, zato je među suradnicima Krugova kao novoga naraštajnoga časopisa, ali i među suradnicima Republike kao neformalnoga glasila Društva hrvatskih književnika. Njegova Literatura i Galerija utopile se u brojnim sličnim pokušajima oživljavanja književne scene putem najčešće kratkotrajnih periodičkih izdanja ne samo u Zagrebu, već i u drugim tadašnjim kulturnim središtima (Split, Rijeka, Zadar, Osijek, Dubrovnik, Vinkovci, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Pazin, 7 Drukčiji odnos prema regionalizmu očito je motiviran političkim razlozima, a ne umjetničkim kao što je to ranije bilo. Premda će tijekom i nakon Hrvatskoga proljeća regionalizam biti jedan od oblika političke demonstracije hrvatstva kao identiteta koji počiva upravo na jakim regionalnim obilježjima, pazilo se da regionalizam ne bude tumačen na štetu vlastite ionako nesigurne nacionalne pozicije u tadašnjoj državi.

137


138

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Vinko BREŠIĆ

Šibenik, Bjelovar, Čakovec, Koprivnica…) s gotovo četrdesetak naslova.8 Ritam i dinamiku književnoga života na jednoj strani mjere relativno stabilni i službeno više ili manje podržavani časopisi poput Republike, donekle i Krugova, s druge sve brojniji novi listovi među kojima i prve novine koje bi trebale biti ažurnije i aktualnije od časopisa. Prijelaznu ulogu u tome je imalo Književno ogledalo (1958.), odnosno Književna tribina (1959.) zagrebačkoga Lykosa u kojemu je mladi Špoljar već bio objavio dvije antologije – Ljubav pjesnika (1956.) i Smijeh i rane (1957.), a sada je Slavku Mihaliću pomagao uređivati Tribinu, koju će 1960. odmijeniti kulturni tjednik Telegram.9 Istodobno Republika prerasta u svojevrsnu ilustriranu kulturnu reviju kojoj je i dalje na čelu Ivan Dončević sa svojim suradnikom Novakom Simićem, a njima će se početkom 1962. pridružiti kao treći urednik Krsto Špoljar i tu ostati sve do 1968. U međuvremenu Špoljar je postao tajnik i urednik biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, dok je Vaupotić već u akademskim vodama kao član Katedre za noviju hrvatsku književnost na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, a nakon što je neko vrijeme bio članom uredništva Matičina Kola, 1965. postao je i njegovim glavnim urednikom. No, još će se jednom naći ne samo kao suradnici po časopisima i knjigama već i kao suradnici na još jednome, po mnogo čemu pionirskom, projektu. Riječ je o Lykosovu Književnom godišnjaku (1961.) u redakciji Krste Špoljara i Miroslava Vaupotića; prvi je u njemu posebno sastavio kalendar, a drugi kronološki popis važnijih tiskanih djela hrvatskih pisaca, dok su obojica u suautorstvu s Davorom Kapetanićem sastavili pregled antologija jugoslavenskih književnosti te pseudonima 19. i 20. stoljeća, dopunjavajući magistralni rad Marcela Vidačića iz Akademijine Građe 1951. Najveći dio kalendara otpada na popis pisaca jugoslavenskih naroda, djelo 11 suradnika s urednicima, a sve skupa trebalo je „poslužiti školama i dnevnoj štampi kao podsjetnik za prigodne proslave pisaca“.10 Riječ je, dakle, o kombinaciji almanaha (prvotno planiranoga za god. 1961.) i bibliografsko-leksikografskog djela kakvo dotad u nas nije postojalo te će zadugo popunjavati prazninu koja će tek u novije vrijeme biti ozbiljno sanirana. Napokon, nekako istodobno Vaupotić je dovršio svoju studiju o hrvatskim časo8 Usp. V. Brešić, Od Calendariuma do Knjigomata: vrlo kratka povijest hrvatskih časopisa, Zbornik radova 40. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb, 2012., str. 183-198. 9 Osim ovih dviju antologija, koje su u svome žanru prve, naime, ljubavne i satirične lirike, Špoljar je sa Šimom Vučetićem priredio i antologiju Pripovjedači Zagrebu (1965.). Usp. Šime Vučetić, Moram zapisati u: Autobiografije hrvatskih pisaca (ur. V. Brešić), Zagreb, 1997., str. 940, te članak Hrvatske antologije u: V. Brešić, Teme novije hrvatske književnosti, Zagreb, 2001., str. 161-178. 10 Usp. Urednici, Napomene, Književni godišnjak, Zagreb, 1961., str. 333.


Vinko BREŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

pisima od 1914. do 1963., koju je prije Pavletićeve Panorame hrvatske književnosti 20. stoljeća (1965.) bio najavio već 1951. u vinkovačkoj Književnoj Reviji, a najvećim je dijelom i objavio u Zadarskoj reviji i Razlogu, 1962.-1963. Riječ je, također, o pionirskome, u strukovnom smislu fundamentalnom djelu u kojemu je usustavio nacionalnu periodičku produkciju pedesetogodišnjega po mnogome zlatnoga doba ovoga medija u nas. U toj svojoj raspravi, dakako, Vaupotić spominje i Špoljarove, odnosno svoje časopise stavljajući ih u pripadajući kontekst: „Početni impulsi živosti među najmlađima javljali su se već 1951. u redovima kulturne stranice ‘STUDENTSKOG LISTA’ (usput rečeno koji je i kasnije bio nonkonformistička avangarda najmlađih i početni start za prelaz u književne časopise), zatim u jesen 1951. u jednom broju vinkovačke ‘KNJIŽEVNE REVIJE’ (suradnici Tomičić, Švagelj, Vaupotić, Madjer, Špoljar, Mesinger, Rem, Milivoj Polić, I. Finci i drugi), a zatim u početku 1952. u kratkotrajnim listićima ‘LITERATURA’ i ‘GALERIJA’ (urednici Špoljar, Vaupotić i Rem). Reakcija starijih, renomiranih bila je oštra protiv ove ‘pobune ili gluposti’, optužujući ih zbog ‘modernizma’, a bilo je naravno i pokušaja političke diskriminacije, a napadi su se u manjoj mjeri nastavili i u listovima ‘PERISTIL’ (Split, ur. D. Šošić) i ‘TRIBINA’ (2 broja ur. S. Mihalić, J. Pupačić, Prica i S. Petrović), zatim u hajci i nerazumijevanju štampe (‘Vjesnik’) prema ‘Krugovima’, centralnom listu mladih pisaca koji je u odnosu na mlađe pisce od tih dana pa sve preko pojave ‘PRISUTNOSTI’ i ‘RAZLOGA’, osim u periodu 1954-1956. kada su u njemu djelovali S. Novak, Milićević i Pavletić, odnosno njegovi urednici i suradnici kulturnih rubrika, bio protiv svih traženja i ostvarenja mlađih pisaca dušebrižnički lažno zabrinut za njihova ‘skretanja’ od shvaćanja literature tih administrativnih mozgova (mazgova) ‘kulture’. Uz ove listove nešto skromnije i mirnije, čak u napadu na moderniste iz ‘Galerije’ i ‘Krugova’ izlazili su u Slavonskom Brodu prvo ‘GLAS MLADIH’ (5 brojeva siječanj-lipanj 1952.) i nastavak mu ‘VIDICI’ (od rujna 1952. do početka 1953., ur. D. Jelčić i ostali). U Splitu poslije kratkotrajnog ‘PERISTILA’ javljaju se omladinski časopisi ‘STVARNOST’ u jesen 1952. i konačno ‘VIDIK’ koji je povremeno izlazio uz ‘Mogućnosti’ sve od 1954. nadalje i stvarao književni podmladak ne samo za njih već i za druge listove.“11 11 M. Vaupotić, Časopisi od 1914-1963, u: Panorama hrvatske književnosti 20. stoljeća (Ur. V. Pavletić), Zagreb 1965., str. 844-845. – Valja spomenuti i to da je Vaupotić u svome dvojezičnom žanrovski koncipiranome pregledu suvremene hrvatske književnosti, koji je pisao za potrebe hrvatskoga PEN-a, u svim dionicama spomenuo, a u poglavlju o pjesnicima i prozaicima prikazao razmjerno opsežno Špoljarovo djelo, pa se teško oteti dojmu da je šteta što ga nije upravo on priredio za PSHK. Inače, uz Miroslava Bekera urednik knjige bio je upravo Krsto Špoljar. Usp. M. Vaupotić, Hrvatska suvremena književnost / Contemporary Croatian Literature, P.E.N. Club Centre, Zagreb, 1966.

139


140

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Vinko BREŠIĆ

Poslije će i u svojim Autobiografskim zapisima – u bilješci vlastite knjige Siva boja smrti (1974.) – pokraj spomenutoga podatka kako se javio pjesmicama u dječjim listovima i člancima u šapirografiranom đačkom listu Galerija te bio urednik Križevačkih novina 1953.-1954. – „(kojih nema ni Sveučilišna knjižnica niti ja)“ – zabilježiti da je „zajedno s K. Špoljarom uređivao listiće skupina mladih 1952. – Literatura i Galerija (svega po jedan broj ) i tako se uvrstio u legiju takvih sličnih pokušaja u nizu generacija hrvatske književnosti“.12 Sve u svemu može se zaključiti kako je u jednome od dinamičnijih razdoblja hrvatske književnosti, i to na smjeni nekoliko paradigmi – kulturne, socijalne i političke – sudjelovao i Krsto Špoljar. Bez njegova angažmana nemoguće je razumjeti svu slojevitost i delikatnost hrvatske književnosti, kulture i kulturnih politika našega modernizma. Sve te značajke jednako su se upisale i u Špoljarov lirski, prozni, dramski i kritički opus, a njegov urednički angažman – od časopisa, preko Književnog godišnjaka do danas kultne edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti te drugih nakladničkih projekata – govori o autoru koji je s jedne strane zagovarao društveno angažiranu literaturu, s druge autonomiju nacionalne književnosti kao još uvijek jedine čuvarice nacionalnoga identiteta. Sve to Špoljarov opus, ali i život činilo je aporičnim, pa i traumatičnim. Jednako kao i Vaupotićev za kojega se usudim reći da je doslovno pao kao žrtva manje vlastitoga temperamenta, a mnogo više kao žrtva neslobode koju je uporno prokazivao i dosljedno joj se opirao. Skupa sa svojim naraštajnikom, prijateljem, suradnikom i suurednikom Krstom Špoljarom.

12 Usp. M. Vaupotić, Autobiografski zapisi, u: Autobiografije hrvatskih pisaca (ur. V. Brešić), Zagreb, 1997., str. 1319-1320.


Vinko BREŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Bibliografija: LITERATURA. List za književnost i umjetnost. Broj 1. Zagreb, 1952. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Miroslav Vaupotić: Nekoliko varijacija na „poznate“ teme, 1. 1+4 -e Josip Pupačić: Jesenja pjesma, 1. 1 -pj Krsto Špoljar: Sam čovjek. (Marginalije uz književno stvaranje Ive Kozarčanina). 1. 2-3 -e M. S. Mađer: Prokleti pejsaž. 1. 2 -pj Zvonimir Golob: Milanković se ne će okrenuti Newtonu. (Marginalije uz članak V. Dubravčića). 1. 3 -pol Z. G.: Napomena uz ovaj članak. 1. 3 -bilj Krsto Špoljar: U ponoć ljudi prolaze gradom šuteći; Uspomena. 1. 4 -pj Dragutin Vunak: Mjesečina. 1. 4 -pj Urednici: Nekoliko riječi kao pogovor uz prvi broj. 1. 4 -čl „LITERATURA“ izlazi povremeno. Urednici: V. Rem, K. Špoljar i M. Vaupotić. Za izdavača glavni i odgovorni urednik Krsto Špoljar, Zagreb, Ratkajev pr. 10. II. Štampano u Gradskoj štampariji Bjelovar. 1. 4. -impr

GALERIJA. List za književnost i umjetnost. Broj 1. Zagreb, 1952. Uređuju Krsto Špoljar i Miroslav Vaupotić. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

16. 17. 18. 19.

Krsto Špoljar: Ne postoji do ostvarenja samo jedan put. 1. 1. -e Miroslav Vaupotić: Nekoliko varijacija na „poznate“ teme (II.). 1. 2-3 -e Boro Pavlović: Tri pjesme: Artisti; Glumci; Freske. 1. 2. -pj Kruno Quien: Povijest Trogira. Dio prvi. Grčko doba. 1-6. 1- 4. -pj Stanko Juriša: „Ugledanja, savjeti, pisci…“ 1. 4+7 -čl Jakov Ivaštinović: Regionalizam i književnost. 1. 5-6. -e Miroslav Slavko Mađer: Prozni crteži. I-III. 1. 6. -pj Dragutin Vunak: Zov. 1. 7 -pj Jakov Ivaštinović: Vranac u ravnici. 1. 7. -pj Čedo Prica: Utjehe. 1. 7. -pj Slavko Miholčević: Zadar. 1. 7. -pj Liane Kuman: Žena. 1. 7. -pj Vladimir Gotovac: Ne ostavi. 1. 7. -pj Krsto Špoljar: Prvo poglavlje. (Odlomak iz veće cjeline „Ustajala voda“). 1. 8-10 -r Što je moderno: Jakov Ivaštinović: [Moderno je stvar ukusa i kvaliteta…]. 1. 10. -čl M. Vaupotić: [„Nije jednostavno“ počinje jedan članak M. Ristića iz 1952…]. 1. 11 -čl Kruno Quien: [Moderno je moderno kako za koga…]. 1. 11. -čl Liane Kuman: Htjela bih biti sjena. 1. 11. -pj Josip Pupačić: Moje selo. 1. 12. -pj Milivoj Polić: Bez poante; Zatvoren krug. 1. 12. -pj Saša Vereš: Pjesniku „Lirskih minijatura“ (Uz zbirku Vladimira Rema). 1. 12. -k „GALERIJA“ izlazi povremeno. List uređuju Krsto Špoljar i Miroslav Vaupotić. Radove slati na adresu odgovornog urednika: Krsto Špoljar, Zagreb, Ratajev prolaz 10. II. – Tiskara „Plamen“ gradsko štamparsko poduzeće Slav. Brod. -impr

141


142

Ljerka CAR MATUTINOVIĆ, Zagreb

MOTIVI OTUĐENOSTI U PROZI KRSTE ŠPOLJARA Prozu Tuđina (novele i pripovijesti) Krsto Špoljar objavio je 1969. (“Naprijed”, Zagreb). Od sedam novela („Muhe“, „Konjušnica“, „Izdaja“, „Tuđina“, „Baciti ključ u rijeku napuštenog lišća“, „Pastorala“, „Brod čeka do sutra“), odabrala sam „Muhe”, „Konjušnicu” i „Izdaju”, jer su intenzivno povezane dominantnom temom o otuđenosti koja gotovo fizički izolira njegove likove od stvarnosti što ih okružuje. Naime, ovdje se javlja fenomen dvostrukosti života i otpora koji se javlja u sukobu i neminovnom kontaktu s prijašnjim životom te s ovim drugim, nametnutim. A nametnuta su ratna stradanja u kojima je čovjek izložen „emocionalnoj kataklizmi”, kako ističe autor. Da bi naglasio kontrapunkt između bivšeg načina života u kojem je moralno uporište bila obitelj, Špoljar kristalizira motiv otuđenosti u psihi dječaka i mladića koji se mučno oslobađaju obmana djetinjstva i bolno se konfrontiraju s hipokrizijom i deformacijama odraslih. Dječakova psiha u noveli „Muhe” otkriva još nepoznatu stranu postojanja i njegova se neobranjena i nezaštićena osobnost suočava s fenomenom libida koji dječak odbacuje s gadljivošću, pomno skrivajući svoje tek načete spoznaje. Približivši se tako nepostojanu i lažljivu svijetu odraslih, on se zapravo uznemireno odvaja od njega ulazeći u pustoš nerazumijevanja koje implicira otuđenje: ”Osjećao si da nešto gubiš, da si ponižen nečim njihovim nepoznatim, ali što sigurno postoji u njima, taj podmukli izvor njihova tajnog života; strani svijet odraslih bio je pred tobom prljav i uznemirujući. Susprezao si se da od bola i gadosti ne zaplačeš pred tom njihovom nesavršenom sudbinom.”


Ljerka CAR MATUTINOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Autor se opsesivno bavi tamnim, mračnim i neproniknutim stranama čovjekova bivstvovanja ulazeći u osjetljiva i senzibilna kretanja čovjekove podsvijesti. To, naravno, kao postupak nije ništa novo, jer je to heterogeno podsvjesno strujanje, nabijeno psihoanalizom i libidom, započeo još Freud, no Špoljar tzv. intimnim približavanjem, koje sugerira zamjenicom – ti, postiže upravo suprotno. Potencira otuđenje i izoliranost jedinke u društvu, nazivajući svoj književni postupak „konstruktivnom sintezom lične i opće spoznaje.” Motiv tuđine u noveli „Muhe” nije naglašen kontradiktornim, nemotiviranim iskazom, već autor unutrašnjim dijalogom postupno otkriva dječakove opservacije, svu odbojnost i strah pred realnošću jednoga dotad nepoznatog bivstvovanja. Dječakov nešto stariji prijatelj Krištof okarakteriziran je “nejasnom tuđinom” koja će iskonstruiranom svijetu djetinjstva oduzeti aureolu naivnosti i povjerenja, podređujući ga „obostranom svijetu stranaca” što razdvaja, šireći pustoš otuđenja, mučne izgubljenosti. Dječakova psiha, zgrožena spoznajom o postojanju libida, opsjednuta gadljivošću zbog „sramnog života odraslih” (“ jer, odraslima pripadaju i tvoj tata i tvoja mama”), uznemireno se opire tome lažljivom, licemjernom svijetu s kojim se ne želi identificirati, a koji mu je bez priziva nametnut: „Nadao si se povratku lijepim i poznatim stvarima, pravoj mirnoj javi kao nakon ružnog sna. Prisutnost one ugodne sigurnosti u sunčano svježem jutru sa već pripremljenom bijelom kavom doručka na stolu.” Dječakov senzibilitet mučno se pomiče dalje u zabranjen, opskurni svijet koji on ne može i ne želi prihvatiti. Ta disharmonija života odvija se u nizu iscizeliranih i psihološki iznijansiranih situacija koje svakako nisu svijet „hrabrih, visokih i lijepih”. Pripovijetka „Muhe” osmišljena je bez klasične dijaloške forme. Autor je, sugerirajući zamjenicom – ti – tzv. intimno približavanje, usvojio specifičan književni postupak ostavljajući rudimente klasične fabule, ali njegov stvaralački proces ostvaruje specifičnu atmosferu, iznimnu unutrašnju napetost i osebujnu dinamiku zbivanja. Dječakova psiha, načeta ratom i neproniknutim svijetom odraslih, rastrgana je dvostrukostima života. U dehumaniziranu svijetu jedno se mlado ljudsko biće zatvara u licemjerje i pustoš vegetiranja: „Nerazumijevanje i pustoš već su se ostvarili. I ti si se, u toj zloslutnoj pustoši pred zabrinutim licima tvojih roditelja, svojim otkrićem odvojen od njih, neiskreno smiješio vašem obostranom svijetu stranaca, s okusom gađenja i prašine u ustima.” Špoljar je likove smjestio u gotovo materijalizirane relacije vanjskih događanja. Premda se čini kao da se ne zbivaju neke velike promjene ukomponirane u rudimentarnu fabulu, niti nas iznenađuje narativno osmišljen zaplet ili vrhunac, kulminacija zbivanja, ipak se unutar narativna tkiva gomilaju proćućene misli i

143


144

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljerka CAR MATUTINOVIĆ

intenzivne refleksije popraćene napregnutim, neprekinutim asocijacijama. U svim tim intenziviranim reakcijama likova autor je nazočan poput vješta lutkara koji, skriven iza nevidljive zavjese, kroji sudbinu svojih lica sputavajući ih u njihovim fizičkim kretanjima. Taj kontrapunkt između osobnosti, fizički izoliranoj, gotovo nepomičnoj, i vanjskih pokretljivih događanja u kojima se bespomoćno „koprcaju” male ljudske sudbine, nezaštićene i prepuštene zlovremenu rata, oblikovan je čvrstom, dominantnom okosnicom libida koji je simbolički „krivac” za sve nedaće otuđenosti. U noveli „Izdaja” glavni je protagonist mladić, iz generacije rođene poslije 2. svjetskog rata. Osjeća se suvišnim u nesavršenoj sredini kojom je okružen i kojoj ne želi pripadati. Činjenica da je „slobodu dobio na tanjuru” rastvara u njemu već poljuljane životne norme. Kao hipnotiziran stvarnošću, odbija bilo kakvu duhovnu asimilaciju, da bi se na koncu pomirio sa stanjem stvari i završio u konformizmu: „Prihvatit ću sve što se desi, kažeš s užasnom pomirljivošću i još ostaješ kod prozora (dvije- tri minute), to odlaganje prije posvemašnjeg poništenja pruža ti gorko uživanje u ostatku tvog prošlog opstanka.” Svoj književni postupak autor, kako smo naglasili, naziva „konstruktivnom sintezom lične i opće spoznaje”. Njegova se literarna vizija reflektira u unutrašnjoj heterogenosti lica između kojih je podvučena neka nedefinirana, netransparentna granica poput nevidljive barijere. Taj nevizualizirani odnos, u koji je potrebno proniknuti da bi se naglasio pritajen revolt protiv dehumaniziranja ljudskosti, oduhovljen je gotovo naturalističkom metaforikom, plastično organiziranom prozom u kojoj je sve dopušteno i u kojoj nema ničega „skrivenog”. Određeni prostori fiksirani su i rastu u svojem unutrašnjem crescendu. Kao na pozornici egzistiraju neki etičko-društveni problemi, u besmislu se kovitlaju neke obezglavljene ljudske sudbine u kojima očajnički (uz pritajeni bunt!) traže moguć, osviješteni izlaz, i dječak i mladić u spomenutim dvjema novelama, u nekim dimenzijama svoga unutrašnjeg svijeta koji je za njih nepovratno izgubljen u sukobu sa stvarnošću: „Bio je to poziv upućen tebi, odjekivao je u tvojoj izgubljenosti, ali nisi mogao zbaciti cipele kao što su dolje u svijetlom krugu na tamnoj vodi odbacili oni momci svoje japanke i bosi zajedno s bosim djevojkama zaboravljali taj odvratni svijet odraslih koji su imali svoj rat, svoje žrtve, mrtvace, strah, svoju pobjedu, svoj svijet koji žele da očuvaju. Gledao si ih pun onog tajanstvenog uzbuđenja koje te lišava svakodnevne pojavnosti tuđine i spoznaje da u toj tuđini ne možeš izabrati sudbinu, osjećao si prisutnost svog svijeta, svijeta tvoje neizmjerno prazne slobode.” Špoljar dosljedno razvija psihološka vibriranja svojih likova kontrapunktirajući disharmonične živote, nalazeći u tom fenomenu neskladnog odgovarajuće jezične formulacije. Njegova je rečenica ekspanzivna, razgranata i asocijativna. Gustoća


Ljerka CAR MATUTINOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

njegove naracije ne pridonosi komunikativnosti. Stječe se dojam da mu čitateljeva suradnja nije nužna. On se, a priori, ne želi svidjeti imaginarnu čitatelju. U osmišljavanju stvaralačkih opservacija odabire ono što želi reći i što ga intenzivno zaokuplja. U Špoljarovoj prozi vidno je psihološki motiviran univerzalan motiv prolaženja svega u nama i oko nas. Njegov lik nepoznanica je samome sebi. Sputan je predrasudama i tabuima koji ga čine licemjerom. Njegova se psiha kreće od laži do ravnodušja. Uronjen je u prazninu osrednjosti. Danas bismo rekli kako se vrti u sferama globalističkog vrtuljka, koje ga izjednačuju s masom mediokriteta. Premda je ova osebujna proza napisana još 1969., podsjeća nas ovo prepuštanje sivilu svakodnevice, ovaj nedefiniran i nametnut osjećaj samoće u nimbusu zauzdane i blokirane bliskosti, koja propada u otuđenost, podsjeća nas, naglašavam, na suvremena bespuća u koja je i protiv svoje volje gurnut tzv. tehnizirani čovjek. Nije li Ostvarujući likove u kontrapunktu prema stvarnosti, Krsto Špoljar, s unutrašnjim psihološkim intenzitetom i u vakuumu fizičke pasivnosti, naslutio je vrijeme „robota” koji, ukroćeni tehničkim izmišljotinama i inovacijama, prema određenim nalozima i ugrađenim „čipovima” izvršavaju ono što se od njih očekuje: „Uvjeren si da ih prezireš – tu njihovu komotnu gramzljivost, tu njihovu potrebu, kao da je u njima praznina, za razvratom, uvjeren si u nepromjenjivost njihova karaktera; ti nisi izmiren ali ti si prihvatio ona zadovoljstva koja ti je njihov dvolični svijet pružio. Ti već i predviđaš promjenu svog duševnog stanja, sad zadavljen i ogorčen jer znaš da ćeš prihvatiti, osjećaš svoju izdaju...” Pripovijetku „Konjušnica” mogli bismo nazvati i pjesmom u prozi, jer je u njoj likovnost viđenja precizno ostvarena poetskim vokabularom, metaforičkim i personificiranim značenjima. U humaniziranom pejzažu, koji se ostvaruje u agoniji prezrele jeseni, oduhovljuje se fenomen izgubljenosti i suvišnosti čovjeka u vremenu i prostoru. Pojedinac je omeđen protjecanjem vremena u ponavljanjima određenih prostora. Prepušta se anonimnosti svoga tijela, osjećajući neminovnost pokoravanja nametnutim pravilima. Kretnje su tegobno bespotrebne kao i erotski nagon, u nekoj simboličkoj žurbi, kao bijeg pred nečim što se ne može mimoići. Ta spora silina, u kojoj je čovjek zauzdan, uranja u stanje otuđenosti. Likovi su – konjanici koji se pojavljuju i nestaju na horizontu, iako odaju dojam kompaktne cjeline, jer ih povezuju zajedničke radnje i neizgovorena pitanja – zapravo beskrajno, svemirski udaljeni jedni od drugih, jer u njima ne egzistiraju individualni životi. Izjednačeni tako u nekom imaginarnom i nepostojećem zajedništvu plastično su i uzaludno spojeni sa svojim konjima poput negdašnjih brončanih spomenika: „(...) vjetar je sad tamo u daljini iznad Rumunjske obojen narančasto, obješen kao ploča, pri tlu je gotovo mrko smeđ, pri tom tlu još uvijek ražarenom, nad pus­

145


146

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljerka CAR MATUTINOVIĆ

toši ne zelenom u nedogled već lisičje žutom...” (...) ”i kad bi večeras krenuli jahači kao što su do sada odlazili svake večeri da se vrate u bezbojno izlizano praskozorje kad je mrak trulio, izjahali iz konjušnice, zaogrnuti u šinjele... (...) ”osjećali bi na svojim golim licima i odjeći (tom još uvijek suhom suknu) ne svježe ili pak hladno strujanje zraka, već vlažno pomicanje guste tame oko sebe i vjetar je tada zaista bio hladna mrtva rijeka što je ronila zajedno s njima u šumu tame”. I tako, naglašeno poetski, Krsto Špoljar projicira svoje izopćene, gotovo animalne konjanike koji jašu u bespuće, u tamnosmeđi pejzaž panonskih ravnica. Ima u ovom ulomku iz „Konjušnice” i klasične, pritajene, a nabrekle mirnoće u ritmu poetiziranih rečenica koje se uzdižu i do značenja simbola. U ovoj se, rekoh, poetskoj prozi nitko ne suprotstavlja i sve se događa kao da je već unaprijed određeno, čemu se ne može izbjeći kao ni neumoljivu životu. Krsto Špoljar, autor ovdje odabranih novela, na način posve neuobičajen za ono književno i društveno doba, pokreće neka relevantna pitanja i probleme o koje se spotiče svako iole civilizirano društvo. Taj njegov boravak u tuđini gotovo proročki otkriva bespuća s kojima se suočava kompjutorizirani čovjek današnjice. Proza „Tuđina” nadahnuto se, rekla bih krležijanski, uklapa u krvotok suvremene hrvatske proze.


147

Božica JELUŠIĆ, Đurđevac

NATUKNICE O ŠPOLJARU Premda je pjesnički put u načelu put samospoznaje, individualizacije, dijeljenja i vjetrenja žita od kukolja, pravih riječi od istrošenih i nepravih, jedna je biografska osobina gotovo svima slična: pjesnik mora načiniti svojevrsni salto, krenuti iz pozicije mirovanja u pokret i srh, iz maloga grada u veliki grad, iz osvojenog jezika i prostora u novu avanturu duha, u drugu kostrijet koju će naše pjesničko biće nositi. Ne može se stajati na mjestu i pisati korektne gimnazijalne stihove, puniti police knjigama, njegovati svoje male iščašenosti pokrajinskog inteligenta i pripremati se za budući svijet, imajući siguran zaklon od građe prikupljene u našoj rosnoj mladosti. Svi smo odnekud krenuli, hoteći dosegnuti, presegnuti, nadmašiti, a naše su putanje stvorile paukovu mrežu, s jednim ciljem: da se dovinemo središta, da u velikoj metropoli čitamo i pišemo pjesme, snatrimo o prozi, priželjkujemo uspjeh i književnu slavu. Takav se uzorak iščitava u mnogim životopisima, pa ga nalazimo prigodice i u primjeru Krste Špoljara, tanahnog lirika, rođenog u Bjelovaru 1. rujna 1930., a preminuloga u Zagrebu, 28. studenoga 1977. U malenoj dionici zemaljskih dana, ispisao je Špoljar neke pamtljive i impresivne stranice, ne dočekavši, poput mnogih iz svoje književne generacije, meritornu ocjenu i obradu cjelovita opusa. Bio je vrlo aktivan na zagrebačkoj književnoj i časopisnoj sceni, no njegove su intimne taložine nastajale sporije, ne tražeći avangardističkih prečica, već njegujući tihe veze s proteklošću, bivšim vremenom i bivšim sobom. Kritika će to označiti kao autorovu „sklonost introspekciji“, no skloni smo dodati i konstatnom melankoliziranju, koje mu odlično i spontano ide od ruke, otkrivajući njegovu suštinsku prirodu. Tako u pjesmi Mali grad, zima i ja, u gustom tkanju metafora, pjesnik priziva vrijeme prije „buke i bijesa“, nasilne motorizacije, tehnologije, prevlasti strojeva. Vraća nas u duboko, malo zaparloženo krilo provincije, kad se po laganom kasu i cilinkanju potkovica mjerio noćni takt, a vraćalo se


148

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božica JELUŠIĆ

kući s neke diskretne proslave, kartaške igre ili ljubavne avanture. Doista, davno je to vrijeme, široko kao polje ravno, neugaženo, neasfaltirano, neiscrtano geodetskim „špartama“, kad je nadomak grada „trava bila visoka i mekana“, i moglo se poći s dragom u romantičnu šetnju bez dramatskih obrata i posljedica. Mladić se na to „ključno mjesto“ vraća samo sporadično, udiše atmosferu svoje momačke sobe, obilježene toplinom vatre iz prave željezne peći, koja u igri plamenova, tajanstvenom pucketanju i gotovo mističnom obasjanju, pokreće cijeli kaleidoskop uspomena. Ona je neosporno živo biće, pokretač anime, darovateljica mnogih dobara, metaforički pretvorena u muški rod: „U peći, željeznom buretu, šumi plamen, najtopliji drug“. No, nešto je zlovoljniji ton i izgrebenija leća u pjesmi Nezamjerajuće sivilo, gdje pjesnik konstatira: „Popodnevna dosada u malom gradu mučna je kao kost u grlu. / Glupo je čavrljati kraj čašice vina / i miješati masne karte sa crvenim i crnim damama“. Dama u kartama pri tom je metonimija za stvarnu ženu, tuđu bračnu družicu, koja neće odgovoriti na okašnjeli pjesnikov ljubavni zov. Stoga slijedi rezignacija, skeptički izvod sažet u jednom stihu: „stara i dosadna je stvar ljudsko nezadovoljstvo“. I nadalje, prema očekivanom, slijedi kunktatorska utjeha filozofije, kojoj se tako često utječemo, nemoćni učiniti odlučan potez i korak: „Sve je zlo u tome što živimo i mislimo odviše komplicirano“. U povodu ovoga stiha, nužno se nameće stanovita literarna digresija. Naime, istražiteljica Tibeta, čuvena antropologinja Alexandra David Neel, upravo je takav naputak dobila od žene-jogina, koju je u tri uzaludne ekspedicije tražila po planinskim vrletima. Doprijevši naposljetku do njene usamljene špilje, usudila se zatražiti odgovor na bitno pitanje, nužno za njen znanstveni rad: „U čemu je najveći problem zapadne civilizacije?“. Prema raspoloživim zapisima, odgovor mudre učiteljice bio je slijedeći: „Vi Europejci mislite previše komplicirane misli“. Zanimljivom nam se čini pjesma Doba našega života, svojevrsna epistolarna „čitulja“ o postojanju, egzistencijalnoj zebnji, utopljenosti u ljudsko mnoštvo gdje se u „kolektivnoj memoriji“ traži osjećaj zajedništva, jer : „smo svi zajedno imali / u isto vrijeme ista godišnja doba, / svoje djetinjstvo sazdano od hirovitosti prirode i modrog svjetlucanja, / svoj rat o kome sanjamo s tužnom srdžbom, / zatim u slijedu svoje pokušaje ljubavi i pokušaje mržnje, svoje razdragano ne i da podmuklog otpora.“ U nekom tonu sličnom Prévertu, naizgled opuštenom i razgovornom a, zapravo, emotivno nabijenom mračnim predosjećanjima gubitka, odlaženja i izmicanja svega što čini čovjekov mikrokozmos, naš pjesnik pred prostranstvima… isto tako crnim i isto tako bijelim kao ona pređašnja, pokušava pledirati za očuvanje uspomena. To su, čini se, jedini sigurni dokazi postojanja, u koje smo pohranili naša srca, naše opažanje, najvatrenije trenutke istinskog doživljaja zbilje. Ma kako banalni bili, ma kako nalik


Božica JELUŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

mrvicama peciva na dnu džepa, to su ključni detalji, prema kojima usmjeravamo fokus: „Naše lastavice, naše drveće i sve ono naše / što poznajemo od kose do nabora naše noćne odjeće / jest doba našega života, / što ima za nas svoje oštre zube i poljupce, / svoj glas zemlje koja nas ne napušta. / I to je moj i tvoj život, / i crno smo i zlatno vrijeme, draga, ti i ja“. Doista je zadivljujuća ta posvećenost akcidentalijama, običnom, protočnom i brzotečnom trajanju, u kome nema ničeg herojskog, patetičnog, glasnozborećeg, već je sve nalik pogledu u obično gradsko dvorište, „s rubljem, dječacima, / golubovima, obožavanim ženama i bračnim parovima, / što odvojeni u svojim kavezima, / mrzeći se, svlače sa sebe svaku poeziju“, kako to distancirano, a ipak upleteno i prisutno, konstatira naš pjesnik. I kad izjavljuje da voli život, to nije proleterski proglas niti aktivistički manifest „djeliteljima svijeta“, već polaganje ruku na jedino bogatstvo koje smo kao pjesnici, humanisti, intelektualci, ukrašivači nevidljivog i tkalci snovite pređe baštinili u naslijeđe: naš zavičaj, jezik, prirodu, zemlju, zajednicu, dom i ponešto od „ove malo prljave ljepote svijeta“, dostatne da bi se o tome pisale pjesme, stvarale slike i skladali besmrtni napjevi i harmonije. Dvadesetak najfrekventnijih riječi iz pjesnikova vokabulara, poimence: vrijeme, večer, svijet, kuća, ljubav, život, zemlja, oči, riječi, prozor, lice, trava, tijelo, žena, papir, koraci, glas, plav/plavilo, anđeo, san... govore da je pred nama zapravo intimist, čak romantičar, pjesnik staroga kova, nesklon kidati smislene veze i simboličke preplete, naslijeđene od prethodne generacije, poglavito Dragutina Tadijanovića. To potvrđuje vrijednost Donatove ocjene, koja i danas stoji kao pravorijek o ovoj poeziji: „Kumulirajući podatke-senzacije, pjesnik nastoji da se preko činjenica uzdigne do vidikovca odakle bi mu se rasprostro vidik i na drugu stranu kamo mu pogled iz ravnine običnog, nediferenciranog govora ne može dosegnuti“. U Špoljarovom razlivenom, često narativnom stihu, znade zaiskriti lijepa slika, lucidna poredba, duhovit paradoks: „moja tamnica je tako sazdana da čovjek u njoj ne čezne ni za slobodom“, „riječ je u ustima bez jezika“, „Bacam večernje novine – nalik su mrskom nožu što se sastaje s mojim srcem“, ili čak naturalistička, opora i ujedljiva metafora: „Utroba riječi je izbačena u pljuvački poruge“. Izvjesno je da sam Špoljar nije sklon takvom egzibicionizmu, niti će „mrcvariti jezik“ da bi iz njega izvukao nekog aliena, modernističko čudovište s dvije glave i četiri para nogu. Umjesto toga, pjesme zrele dobi dobivaju empirijsku glazuru, postaju sažetci duhovne biografije, u kojoj dominira iskustvo rata, kao gorući pečat utisnut u živote cijeloga naraštaja: „Podigli smo zavjesu pred svojim očima / i ponovo smo je spustili kad nam se / duša činila kao nepostojeća zastava bijelog poraza / nakon blistave zore stvari“. Potpuno odustajući od „izvrtanja utrobe“ kad je jezik u pitanju, Špoljar stvara čitljive, jednostavne pjesme, uranjajući u svoje omiljeno modro, tu boju beskraja i

149


150

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božica JELUŠIĆ

transcendencije, u majčinsko, primordijalno krilo mora, koje je metonimijski uterus, kao što će to primjerice učiniti u pjesmi Mediteran u podne: „Mediteran je u podne plav. / Od dna svog sna plav do kraja obzorja plav / na toj modroj slici / koju su slikale posvećene pliskavice, / blaženi dupini i morske lastavice / s oreolom i ljiljanom Marijinog arhanđela. // Sva putovanja tu sve busole okreću na dno.“ Gotovo kao naputak za točnu meditaciju: kad se otkinemo od tjelesnosti, materijalnosti, svih čvrstih spona i ograničenja, pustivši duh da slobodno roni do prvotnih dubina, da bismo otkrili svoje „kozmičko biće“ bez uspomena i bola, svedeno na jedan radosni treptaj, na frekvenciju svjetlosti. U posljednjim pjesmama, osobito, nalazimo tu sugestiju uranjanja, pretapanja, opraštanja, odvajanja i preobražavanja, te buđenja u drugom obliku, ili kako bi pjesnik rekao: „požurio sam se da utvrdim porođaj jedne nove stvarnosti“. To su vrlo lucidne sekvence, nalik na snove levitanta, na chagallovske prizore, gdje se perspektiva podiže iznad razine krovova, aura postaje bezgraničnom , strast prelazi u potresnu empatiju i sljubljenost, te je moguće reći: „Nježnost čovjeka i žene oslobađala je nevine životinje“. Zaista, trenutačnost postojanja, relativizam zemaljskog vremena, obistinjuje se pjesniku u slici vala i stijene: „bio sam približno nalik raspadnutom dijelu vala / Što je udarao u stijenu ponešto strmog izgleda / Ovaj bučni prilaz obali bio je tek put / u život samo sanjalački osmišljen“. Pitamo se, može li uopće više, nego što je jedan obuhvat, jedan zagrljaj, knjiga koja nas približno vjerno opisuje i otkriva bližnjima, dvije-tri pjesme iz kojih će netko rekonstruirati naš duhovni portret, u trenutku kad se ostvaruje pjesnikova prekognicija: „pretopljen sam konačno u jedno biće, / U kojem nalazim postojanje sviju“. Val je razbijen o stijenu, ostaju kapljice, trenutno blistanje na suncu, neki mantrički zvuk, odaslan u prostor, i malo je sigurnih znakova da smo u svemu tome prepoznali pjesnikov trag na zemlji. Ali na trenutak, dok posve prilježno i otvorena uma i srca čitamo njegovu pjesmu, čini nam se da nam povlađuje, uz skroman smiješak, pružajući ruku prijateljstva, nudeći ponešto od svoje intimne spoznaje: „Tek zaboravivši sebe nadograđuje se život drugima“.


151

Božidar PETRAČ, Zagreb

NEREALIZIRANI KNJIŽEVNI TJEDNIK ANTUNA ŠOLJANA Uz 80. obljetnicu rođenja Dana 23. travnja 1970. održana je u prostorijama Studentskoga centra u Zagrebu Skupština Društva književnika Hrvatske. Predsjedatelj Vlatko Pavletić u određenom trenutku najavljuje raspravu oko ustanovljenja posebne tribine i daje riječ Antunu Šoljanu koji bi morao izvijestiti o inicijativi Društva književnika Hrvatske, a koje je cilj pokretanje lista, novina, tjednika ili polumjesečnika s uredništvom koje je izabrano. U svome prvom javljanju Šoljan podsjeća kako su Nijemci davno izmislili riječ za tip čovjeka koji se pojavljuje s modernim vremenima, koji se najvećim dijelom specijalizirao i zovu ga fahidiotom. „Mi smo sami – govori Šoljan – svi već mnogo učinili kao zakleti pristalice, sljedbenici modernizma, svi smo mnogo učinili na tome da literaturu, kako bi se reklo, uvrstimo među ostale ravnopravne dostojne struke.“ Nastavivši govoriti o fahidiotima, govori i o potrebi za stručnošću na svakom području ljudske djelatnosti pa tako i u literaturi. Šoljan smatra da DKH treba u prvom redu svoj list koji će se obraćati krugu intelektualaca, „tom tankom sloju koji je jedini što ga imamo“. Književnicima ne treba toliko stručan list, jer postoje vrlo dobri časopisi, možda bolji nego što smo ih ikada imali u povijesti hrvatskoga naroda, primjerice „Kritika“, „Forum“ ili „Kolo“, i uvijek postoje mogućnosti da književnici u tim časopisima objavljuje svoje radove. No kako ga je Upravni odbor zadužio da formulira program s kojim bi Društvo književnika Hrvatske izišlo pred komisiju Fonda i zatražilo pomoć da se takav list izdaje, Šoljan je oblikovao svoj program utemeljen na ideji feljtona, podlistka. „Podlistak je literarna vrsta koja poziva čovjeka da u njoj izloži stanovite ideje ne na stručan način nego da bude okrenut životu i ljudima oko sebe. Kad pisac ne piše svoje pjesme ili ro-


152

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

mane, ono što smatra svojim osnovnim književnim radom, onda jedina prikladna forma koja će ga vezati uz nešto što je nalik na sredstva osnovnog komuniciranja, ona jedina mogućnost gdje će se izraziti kao pisac jeste feljton. Smatram da se takav list Društva treba bazirati upravo na feljtonu i to ne na feljtonu koji će govoriti o literaturi, jer cilj literature nije da se govori o literaturi nego je cilj literature da govori o životu i feljton je upravo jedna takva prikladna literarna forma s kojom se možemo najviše približiti životu. Mislim da bi bilo interesantnije od mnogih od vas pročitati što vi kao pisci mislite o današnjoj modi ili što mislite o vinu, ili da ne upotrijebim neku težu riječ, nego o mnogim stvarima koje ste sami napisali. Isto tako vjerujem da su mnogi fahidioti koji sjede po našim fakultetima, tvornicama, institucijama i ustanovama sposobni da napišu isto tako feljton koji će biti ravan sa mnogim riječima koje će izaći ispod pera spcijalista koji su specijalizirani za to.“ Treba reći da Antun Šoljan ističe svoj program lista, novina ili tjednika u doba kada još postoji redakcija „Telegrama“ kojemu je na čelu Vjeran Zuppa i koji još uvijek ima izgleda izlaziti. S „Telegramom“, kako će se pokazati, mnogi nisu bili više zadovoljni, bio je tobože siv i konzervativan, imao je svoga komesara u osobi druga Šarinića te se u Društvu očito pokazala potreba za novim listom. Dakako, na samoj su Skupštini izneseni različiti prijedlozi, bilo je i jetkih svađa i oštrih polemika te su neki zazivali i potrebu da se u prijepore među samim članstvom uključi Sud časti. Neki su tražili da ih Skupština zaštiti od objeda i uvrjeda. Bilo je zaista vrlo burno, a među prvima je intervenirao Igor Mandić koji je doveo u pitanje ne toliko program protiv kojega nije imao ništa, koliko je imao protiv članova same redakcije koja bi takav list radila. Naime, Mandić postavlja pitanje u vezi s novim časopisom i redakcijom koja je za taj list bila zadužena. „Zanima me“, pita Mandić, „zašto je Upravni odbor unaprijed odredio redakciju lista, odnosno da li je to tako. Mislim da bi ova skupština bila pozvana da glasa o redakciji, jer u ovom prijedloogu vidimo jednu generacijsku da ne kažem grupacijsku koncentraciju za koju netko misli da bi je trebalo uzeti pod gotov groš. Slična je situacija bila kada je osnovana ‘Kritika’ i onda smo intervenirali i stvari su se drugačije razvijale. Zanima me zašto je Upravni odbor tako postupio i unutar sebe sam odredio redakciju budućeg lista?“ Bilo je i onih koji su otvoreno pitali zašto Šoljanov program i koncepcija novoga lista nisu otisnuti, umnoženi i podijeljeni svim nazočnim članovima. Predsjedatelj Vlatko Pavletić pokušava odgovoriti kako Upravni dobor nije odredio redkaciju, nego je zadužio Šoljana i još dva člana da istupe s prijedlogom, da pripreme sve što je potrebno za Fond. „Međutim, Upravni odbor ne može odrediti redakciju nego samo kandidirati. Prema tome, ovo nije određeno nego je to kandidiranje grupacije koja treba da pripremi sve što je potrebno za jednu raspravu s nekim od izdavača koji treba dati polovicu sredstava, na temelju programa i predračuna, jer na temelju


Božidar PETRAČ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

toga se može dobiti dotacija. Znači, ovaj skup je mjerodavan da dade svoj glas“, zaključuje Pavletić. Jasno je da se nastavlja prijepor između Mandića, koji govori o gotovu činu, i predsjedatelja. Šoljan objašnjava stvari. Kad je Upravni odbor DKH doznao da „Telegram“ prestaje izlaziti, smatrao je svojom dužnošću da se također založi za to, na svoj način, da jedan kulturni tjednik takvog karaktera pokrene, ili pokuša pokrenuti. „Ako je takav kulturni tjednik ovom gradu potreban, onda smatram da je Upravni odbor postupio dobro što je u intervjuu odmah pokrenuo da se reagira na nastalu situaciju jer nestaje ‘Telegram’.“ Povjerio je, dakle, Šoljanu mandat da u vrlo kratkom roku pokuša formulirati neku okosnicu programa s kojom će se izaći pred Upravni odbor i da se dade prijedlog inicijativne redakcije koja bi se kasnije oformila, s tim da se ispitaju mogućnosti za izdavanje takvog lista. „Ja sam na to predložio da napravim program i da u tome sudjeluje Gotovac i Mihalić. Ti drugovi su to prihvatili i ja sam im zahvalan i mi smo izradili jedan program s kojim smo izašli pred Upravni odbor. Upravni odbor je načelno taj program prihvatio, ja sam zahtijevao također da ta stvar ide dalje, da dodje na plenum, međutim, kako je godišnja skupština bila blizu, mi smo se dogovorili, da ćemo cijelu stvar, to jest Inicijativni odbor lista se dogovorio da ćemo cijelu tu stvar, cijeli ovaj program koji se predlaže iznijeti pred godišnju skupštinu, da čujemo primjedbe koje bi pojedini članovi na taj program mogli imati. Kako vidimo“, zaključuje Šoljan, „i drug Mandić odobrava program, on ima zamjerku na redakciju koja još uvijek ne postoji, što je jedna karakteristična prijedba.“ Kako se postavilo pitanje šapirografiranja, odnosno umnažanja programa, Šoljan izrijekom kazuje da program posjeduje i da ga može u cijelosti pročitati. „Promatrajući sa zabrinutošću gašenje Telegrama, Društvo književnika Hrvatske odlučilo je da se kandidira za dotaciju Fonda određenu u te svrhe i da osnuje novi tjednik za kulturu koji bi nastavljajući sve dobre tradicije Telegrama nastojao izbjeći njegove nedostatke i propuste.“ Na sjednici Upravnog odbora DKH od 28. ožujka 1970. mandat za formuliranje koncepcije i stvaranje redakcije povjeren je Antunu Šoljanu. Na sjednici Upravnog odbora od 1. travnja 1970. jednoglasno je prihvaćena koncepcija, koju je izložila nova redakcija, u sastavu Slavko Mihalić, Vlado Gotovac i Antun Šoljan. Dvije su osnovne karakteristike, koje obilježuju prihvaćenu koncepciju: „Prvo, novi list bi bio tjednik, koji kulturu uzima u najširem smislu te riječi: od visoke umjetnosti i znanosti, preko društvenih, političkih i kulturno-političkih problema, pa sve do kulture odijevanja, ponašanja, stanovanja i sporta – sve, razumije se, tretirano ne na način žute štampe i jeftinog senzacionalizma, nego kroz ozbiljne komentare istaknutih stručnjaka i u kulturi afirmiranih ličnosti. Drugo, list bi bio, daleko više nego njegov prethodnik, usmjeren prema popular-

153


154

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

nosti tretmana i prema masovnom krugu čitalaca. Poseban naglasak u tome pada na stvaranje i odgajanje nove publike (koja se danas nalazi pod isključivim utjecajem jeftinijeg dijela štampe) i za jačanje veze između stvaralaca kulture i njenih prvih potrošača: to jest, nastavnika, učitelja, studenata i učenika viših razreda gimnazije.“ Takav bi list, dakle, okupljao oko ključnih problema i zajedničkih interesa i bio bi zanimljiv i sveučilišnom profesoru matematike, slikaru i višeškolcu kao i svakom građaninu koji se zanima za svijet oko sebe. „Da bi se ovakva koncepcija mogla ostvariti, redakcija formulira program rada i zacrtava fizionomiju lista ovako: Prvo, list ima karakter (koji će pokazati i svojim vanjskim oblikom) ozbiljnog ali popularnog kulturnog magazina, a ne usko-stručne publikacije. List bi morao nalikovati jednoj našoj modifikaciji Spiegela ili Expressa, naravno, s pretežno kulturnim interesom. Drugo, stoga se osobiti naglasak stavlja na feljtonski dio sadržaja: komentar, glosa, polemika, opservacija. Tu osobito treba izbjegavati profesionalne feljtone, koji takve stvari rade na vrpci, nego nastojati da im pisci budu istaknuti kulturni i javni radnici, koji svojim imenom garanitraju pošteno i otvoreno izlaganje mišljenja i stavova. Treće, izbjegavajući usko-stručnue tretmane, za koje ima dovoljno mjesta po časopisima, redakcija će nastojati da pribavi članke, interviewe i komentare, koji se odnose na šire područje društvene kulture, i koji će pokazati aktivno učestvovanje pisaca u oblikovanju javnog mnijenja, ukusa i običaja. Četvrto, držeći da list treba biti informativan, ali istovremeno držeći da informacija nije isto što i gola vijest, redakcija smatra svojom dužnošću da svoje čitaoce – i to najširi krug – informira zaista o bitnim stavovima i suprotstavljanjima, o duhovnoj situaciji i o stvarnim koordinatama problema, u kojima se krećemo. Peto, zabrinuto opažajući pasiviziranje publike prema javnim glasilima, a s druge strane, zatvaranje suradnika listova u profesionalizirani krug, što sve vodi gubljenju interesa pojedinaca da javnom riječju djeluju na sredinu u kojoj žive, nastojat ćemo oživjeti šire slojeve potencijalnih suradnika, koji se moraju barem povremeno javljati sa svježim mišljenjima i stavovima – radilo se tu o učenicima srednjih škola ili o stručnjaku koji se istaknuo na sasvim uskom specijaliziranom području. Šesto, list mora biti vođen u oštrom kritičkom duhu – ali to ne znači oslanjanje na profesionalne umjetničke kritičare, nego privlačenje i podupiranje najšireg kruga intelektualaca ovoga naroda, da aktivno učestvuju u kritičkom vrednovanju i mijenjanju života koji nas okružuje. Kritički duh se mora manifestirati prvenstveno ne u teoretskim razglabanjima nego u praktičnim aspektima kulture, i osnivat će se poglavito na kritici pojava od općeg interesa, kao što su institucije i insitucionalizam, komercijalna kultura, sredstava masovne komunikacije etc. Sedmo, list mora biti suvremen – to jest, mora pratiti sva najaktivnija zbivanja


Božidar PETRAČ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

u duhovnoj kulturi i u zemlji i u inozemstvu. Razumije se samo po sebi, da će se našim domaćim i nacionalnim aspektima svih tih problema posvetiti posebna pažnja. Održati ravnotežu između nacionalnog i kozmopolitskog, za ono što je zaista djelotvorno, plodno i stvaralačko u jednoj kulturi, zadatak je svakako svakog suradnika ovog lista. Osmo, cjelokupni stav lista odgovarat će idejama izloženim u ovom programu i stavovima, kakve su urednici osobno izlagali u svojim djelima i javnom radu. Urednici svojim imenima i svojim javnim radom garancija su serioznog, kritičkog i primjerenog tretiranja ovakova programa. Gore izloženi program prihvaćen je od Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske, kao program novog lista. Upravni odbor Društva književnika Hrvatske ujedno predstavlja i redakcijski savjet. Kao osnivač i pokrovitelj ovoga glasila Društvo književnika Hrvatske je ovlastilo imenovanu redakciju, da program provede u praksu“, zaključio je Antun Šoljan. Kako je razvidno iz stenografskog zapisnika Skupštine DKH koja je održana 23. travnja 1970. postojali su zaista veliki izgledi da većinom glasova Skupština potvrdi i program novoga lista i samu redakciju. No to se ipak nije dogodilo, pretegnule su one silnice koje izglasavanje programa i redakcije nisu htjele ili željele omogućiti, odgađajući za petnaestak do mjesec dana novi plenum ili novu sjednicu na kojoj bi se možda uz Šoljanov program i program njegove redakcije našla koja druga skupina književnika te bi se takozvanim demokratskim izborom potvrdila jedna ili druga skupina, njezin program i sastav redakcije. Koliko je poznato, o novom listu u njedrima Društva književnika Hrvatske više nije bilo riječi, barem ne ozbiljnijih pokušaja da se u ono doba, dakle u drugoj polovici 1970. ili 1971. zamisao kakvu je imao Upravni odbor i kakvu je programski razradio Antun Šoljan uspješno realizira. Poznato je, naime, da je u nakladi Matice hrvatske od 16. travnja do 3. prosinca 1971. izlazio „Hrvatski tjednik“, novine za kulturna i društvena pitanja, koji je od prvoga do trinaestoga broja uređivao Igor Zidić, a od četnaestoga do trideset i trećega Vlado Gotovac, a da je odgovorni urednik bio Jozo Ivičević. Šoljanov program i koncepcija književnoga lista, dakle, nije nikada bila realizirana. Ako je suditi po temeljnim točkama njegova programa i profila toga zamišljenog magazina, one i danas – u posvemašnjoj oskudici dobrih kulturnih tjednika ili dvotjednika – imaju svoju vrijednost, bez obzira na sve mijene koje su se dogodile u našem društvu i cjelokupnom medijskom prostoru. S druge strane, sama Skupština od 23. travnja 1970. pokazuje koliko su bili različiti pogledi njezinih sudionika, kakve su podjele postojale među članstvom i kakvim se tonovima na samoj Skupštini raspravljalo. Bilo je poželjno o 80. obljetnici Šoljanova rođenja prisjetiti se tih događaja.

155


156

Matija ŠEREMET, Pula

O NEKIM ASPEKTIMA ROMANA „NEPRILIKE S MUZOM“ KRSTE ŠPOLJARA Ovaj tekst bavi se nekim aspektima romana „Neprilike s muzom” Krste Špoljara. Djelo je nastalo 1974., a tiskano je dvije godine kasnije. Urednici izdanja su Ante Stamać i Milan Mirić, a objavila ga je Sveučilišna naklada Liber u biblioteci „Razlog“. Pretraživanjem internetskih stranica prema naslovu romana pronalazi se vrlo malo, uglavnom nebitnih podataka, vezanih prvenstveno uz nakladništvo i prodaju te da je roman preveden i na poljski jezik pod nazivom „Klopoty z muza“ (1983.). Hrvatska knjižnica za slijepe također posjeduje primjerak romana. O ovome romanu Krste Špoljara, poznatoga hrvatskog književnika iz generacije krugovaša i kritika je vrlo malo pisala: Krešimir Nemec1 opisuje ga kao satirički roman koji je u odnosu na pojedine Špoljarove romane znatno komunikativniji i eksplicitniji. Djelo se tako do prepoznavanja referira na stvarni društveni kontekst, odnosno njegov motto s početka romana „Mnogi smatraju beletristiku zbilja igrarijom” sugerira upravo zaokret od ludičke koncepcije literature prema aktualnoj i tematski provokativnoj građi. Branimir Donat2 piše kako se ovaj roman može čitati kao svjedočenje još jednog moralističkog, ali i spisateljskog traganja za društvenim identitetom književnosti, gdje je riječ o još jednom pokušaju razotkrivanja iracionalnog mehanizma kolektivne represije protiv zastarjele individualne emocije.

1 Nemec, K. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 144. 2 Donat, B. Pet stoljeća hrvatske književnosti: Krsto Špoljar, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983., str. 25.


Matija ŠEREMET

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

S obzirom na vrijeme romana i vrijeme njegova nastanka, čini se logičnim razmotriti alegorijske, egzistencijalističke, kritičko-mimetičke te dijelom autobiografske poetičke elemente s naznakama autoreferencijalnosti te, kao moguću, i retrogradnu poetičku strukturu kojom autor nudi vlastito čitanje krugovaškoga naraštaja. Muza iz naslova istovremeno predstavlja konkretnu ženu u koju je zaljubljen mladi pisac Orfejo, ali i metaforu literarna nadahnuća, tj. Kaliopu, zaštitnicu epske poezije. „Ako je prva, konkretna žena, oličenje tijela i sexusa, druga simbolizira eros koji je pokretač svake istinske umjetnosti.” (Nemec, 144). Simbolika naslova svakako ne leži samo u Muzi, već i u Orfeju kojemu je ona nadahnuće odnosno motivacija. Orfejo traga za idealom kojemu se posvećuje tek riječima, a ne zbiljski. Upravo ga nemogućnost izbjegavanja proturječja vlastitih težnji prema uzvišenom i banalnom istovremeno dovodi do nemogućnosti dostizanja toga ideala. On ujedno utjelovljuje intelektualca koji pokušava progurati se, uspjeti u svijetu književnosti svoga vremena iako mu to, uza sav uloženi trud, baš i ne uspijeva. Stoga je ovaj roman moguće čitati kao svojevrsnu alegorijsku konstrukciju, što je tipično za pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća u hrvatskoj književnosti. Radnja se zbiva u urbanom (zagrebačkom) književničkom miljeu (1950-ih godina), a dosadašnja čitanja pretpostavljaju da su neki likovi oblikovani i prema stvarnim predlošcima. (Nemec, 144). Tipično za predstavnika krugovaškoga naraštaja, koji se često naziva i izgubljenom generacijom, Špoljar je bio oduševljen piscima poput Sartrea i Camusa, te se i u ovome romanu mogu iščitati elementi egzistencijalizma, posebice kada je riječ o odnosu društva i pojedinca. Netipično je pritom što pomoću svojih protagonista Špoljar afirmira model uključivanja, nasuprot, za egzistencijalizam uobičajenom, modelu isključivanja. Autor svjesno odabire i prihvaća iskustvo egzistencijalističke književnosti koja revolt akcije zamjenjuje revoltom odustajanja. (Donat, 25). Orfejov lik to potvrđuje u trenutku kada razmišlja o svijetu kojemu pripada. Taj je svijet ograničen i uporan, a Orfejo je prinuđen biti njegovim dijelom, živjeti od danas do sutra, kao većina, jer to je budućnost koja briše činjenicu njegova postojanja: Da, Orfejo može odustati, izbjeći tom izlaganju i neugodnostima, i vratiti se u svoju anonimnost. Ne biti iznad svega, biti kao ostali milijuni koji žive od danas do sutra i posve im je dobro, zadovoljni kreteni!... („Neprilike s muzom“, str. 11). Glede proze Krste Špoljara, može se reći kako neki njegovi romani pripadaju, prema Milanji, mimetičkom modelu3, koji se oblikuje kao reprezentacija svijeta, a 3 Milanja, C., Hrvatski roman 1945.- 1990., Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1996., str. 54.

157


158

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Matija ŠEREMET

ne forma iskaza. Premda je Špoljar zaokupljen stvarnim, istodobno je teško ustvrditi mogu li se njegovi romani odrediti pojmom stvarnosne proze, kako to određuje Donat. Vidljivo je i ponovno buđenje piščeva zanimanja za društvene činjenice, kada se izmišljeno sve više oslanja na moguće. Lik Orfeja oblikuje se kao lik žrtve represivna i totalitarna sustava. On i njegov naraštaj ne mogu oblikovati vlastiti identitet u tako postavljenu svijetu. Iz te nemogućnosti proizlazi panika te je Orfejo primoran tražiti potvrdu sebe sama u onome što će drugi odobravati i za što će mu eventualno odati priznanje. Autor kritizira sustav iz pozicije sudionika u naznačenu vremenu i prostoru, unoseći u tekst niz autobiografskih elemenata pri čemu se i Orfeja može čitati kao projekciju autora sa svim nedoumicama i zabludama. To se u istoj mjeri odnosi i na iskustvo, poziciju i ulogu čitava krugovaškog naraštaja, kojega je i Špoljar bio dijelom. Kako piše Krešimir Nemec, očito je da roman pokušava raskrinkati „socijalističku kulturnu birokraciju, domaće književne prilike i umjetničke ambicije i taštine.” Govori se o „vremenu kad se mukotrpno osvajao prostor umjetničke slobode” i kad su „svi pisci koji su odbijali politički diktat imali ‘neprilike s Muzom’“ (Nemec, 144). Budući da je Špoljar bio politički proskribiran zbog romana „Hrvatska balada“, moguće je da se upravo zato odlučio za ovu temu. Sličan generacijski alegorizacijski pristup može se iščitati i u dijelu egzistencijalističke romaneskne prakse, primjerice u Šoljana i Novaka. Kao bitno pitanje krugovaškog naraštaja isticalo se ono o poziciji i funkciji umjetnosti i ulozi intelektualca i umjetnika. U tom smislu i u Špoljarovu je tekstu moguće iščitati niz autoreferencijalnih elemenata u kojima autor promišlja upravo ta pitanja. Orfejov lik primjer je pojedinca svjesnog svoje nemoći pred društvom, ali pravi razlog njegove nemoći pred ostalim likovima, koji se kreću u književnom krugu kojega on želi postati dio, ne leži u njima, već u njemu samome i on je toga svjestan, ali jednako tako ostaje uporan i tvrdoglav nastojeći pod svaku cijenu priključiti se sistemu znajući pritom da za to nema sposobnosti koje krase istinskog intelektualca. To se, kao i krugovaško pozicioniranje u odnosu na pitanje tradicije, očituje u Orfejovu razgovoru s izdavačem Vladom Krugovnikom: Realizam devetnaestog stoljeća, nije u tome stvar! U tim uzorima! Oni jednostavno ne žele čuti istine! – kazuje Orfejo („Neprilike s muzom“, str. 51). S obzirom na razdoblje u kojemu djelo nastaje, moglo se očekivati neke postmodernističke tendencije. No toga ovdje nema, jer se iz sadržaja romana može iščitati prisutnost „žive” povijesti, dok za postmodernizam, tj. vrijeme u kojemu je roman tiskan, ona „umire”. Riječ je, dakle, o romanesknom modelu kasnoga modernizma. Roman „Neprilike s muzom“ ipak ne možemo tumačiti kao dvostruko kodiran tekst, a ne bi odgovarao ni modelu proze u trapericama, koji afirmira grupu ljudi


Matija ŠEREMET

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

što s margina osporava određeni društveni model. Orfejo je antijunak, koji ipak želi biti dijelom sustava. Njega posve ignoriraju i kao potencijalna pisca. U središtu su pozornosti likovi koji isključivo pripadaju književnu miljeu, a u tekstu je i nekoliko ljubavnih priča: ljubav između Orfeja i Muze, koji su ujedno i protagonisti romana, odnos Stjepana Dimića i Sirene te Vilimaze i Josipa Peruna, Orfejova oca. Stjepan Dimić u sličnu je položaju kao Orfejo iako je, kada je riječ o književnosti, daleko iskusniji od njega. Postavljen je kao svojevrsni Orfejov antagonist. Kako se približava kraj romana, stječe se dojam da se težište stavlja na odnos pojedinca i društva, a manje na elemente ljubavne priče. Nekoliko prethodno navedenih dihotomija (opozicija), koje se isprepliću tijekom cijelog romana, uglavnom je viđeno iznutra. Ni u ostalim Špoljarovim djelima nema žučnih rasprava i prepiranja među likovima, već je naglasak na likovima kao pojedincima i njihovoj monologičnosti nasuprot postmodernističkoj dijalogičnosti, odnosno komunikativnosti, kako primjećuje Milanja. Špoljar oblikuje Dimića kao tip književnika koji može uspjeti u zadanim okvirima, što Orfejo, očito, ne može. Svjestan svojih nesposobnosti, kada je riječ o pisanju, i svojih umjetničkih nedoumica, ipak se nada i očekuje neki oblik afirmacije i javnoga priznanja. U tome i jest tragika, ali i ironija lika Orfeja. Stoga se ovaj tekst može čitati i u ironijsko-satiričkom modusu kao svojevrsna eksplicitna kritika prevladavajuće društvene paradigme pa i nekih pripadnika vlastita naraštaja. Tako, primjerice, Orfejo razmišlja o tomu kako bi mu bilo kad bi uspio ignorirati tuđa mišljenja: Kad bi mu uspjelo da se ponaša kao da je u stanju duboke nesvijesti i da kaže baš me briga što drugi misle o njemu. Ali, zar bi sebi mogao dopustiti tu hipnotičku ignoranciju… Ravnodušnost je ipak cinična! („Neprilike s muzom“, str. 57). U pokušaju izbjegavanja neizbježnog nastaju neprilike kojima je redovito uzrok – Muza. Zato, osim ironičnosti, ovdje ima stanovite gorčine i, u konačnici, tragike. Muza za Orfeja ostaje neuhvatljivom, prevrtljivom zavodnicom, koja izmiče onima uz rubove sistema, dok su se neki poput Dimića ipak znali njome okoristiti. Ovim smo čitanjem željeli upozoriti na one aspekte romana koji, usprkos alegorijskoj zaodjenutosti, upućuju na konkretno vrijeme i prostor te naraštaj koji je značajno isticao zahtjev za slobodom umjetničkog promišljanja i stvaranja u najširem smislu. Nakon iskustva egzistencijalizma, strukturalizma i već afirmirana postmodernističkog diskursa u sedamdesetima, nakon iskustva proze u trapericama, autor ovoga romana ponovno se vraća u pedesete godine – tematskim interesima, idejnim okvirima i stilskim postupcima. Roman „Neprilike s muzom“ može se sto-

159


160

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Matija ŠEREMET

ga klasificirati kao kasnomodernistički tekst koji, s jedne strane, još uvijek ističe zahtjev za društvenim uključivanjem i angažmanom, a s druge se ipak, koristeći elemente autoreferencijalnosti, citatnosti i intertekstualnosti s primjesama ironije i satire, približava postupcima koje će obilato koristiti postmodernizam. Stoga zaključujemo kako se pisac koristi uglavnom retrogradnom poetičkom strukturom, što je bila već rjeđa praksa u vremenu kada je ovaj njegov roman napisan.

Literatura: 1. Milanja, C. (1996.), Hrvatski roman 1945. - 1990., Zagreb. 2. Nemec, K. (2003.), Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb. 3. Špoljar, K. (1976.), Neprilike s muzom, Rijeka, Biblioteka Razlog, Sveučilišna naklada Liber. 4. Špoljar, K. (1983.), Pet stoljeća hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.


161

Jelena UHER Mirela MATEŠIĆ, Rijeka

PRAVOCRTAN DISKURS: STVARNE OBMANE Mnoge znanstvene discipline pokušavale su pronaći najistinitiji pristup definiranju stvarnosti. Različiti pristupi posljedica su razvoja koji se ne odvija mjesecima, godinama, već stoljećima. Način na koji se pojedine metode oblikuju nije uvijek posve jasan niti vidljiv, a najčešće je tako i s postavkama koje se pokušavaju utvrditi. Činjenica je jednako tako da se definicije jedne discipline ne podudaraju s definicijama ostalih jednostavno zato što uvjeti i okolnosti iz kojih proizlaze, kao i sredstva kojima raspolažu na putu do njihova utvrđivanja, nisu istovjetni. Usmjerenost književnika na kritički odnos prema zbilji u hrvatskoj je književnosti svojstven za razdoblje pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. U to vrijeme pokrenut je časopis Krugovi u kojemu priliku za književno izražavanje dobivaju mnogi mladi književnici, među njima i Krsto Špoljar. Težnju za prikazivanjem zbilje kritika pripisuje prvoj fazi Špoljarova stvaralaštva u kojoj je, kako ističe Cvjetko Milanja, zaokupljen „suvremenom tematikom te piše s podosta tradicio­ nalističkom realističkom manirom“1, no primjetno je da i u djelima druge faze ostaje zaokupljen svakidašnjim događajima i okolnostima koje su odredile život njegove generacije (Gvožđe i lovor, Sentimentalan odgoj na hrvatski način, Hrvatska balada). Pišući o iskustvima suvremenikâ, Krsto Špoljar pisao je o realnosti kakvu je poznavao, ali, primijetio je Branimir Donat, njegova je „zbilja određena slikama koje nisu u skladu sa činjenicama“ te zaključio kako je „realist nerijetko poklekao 1 Usp. Cvjetko Milanja, Skica o Krsti Špoljaru. U povodu romana „Vjenčanje u Parizu“. „Republika“, br. 11, Zagreb, 1980., str. 1033.


162

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Jelena UHER – Mirela MATEŠIĆ

pred željom da izreče jedan od mitova realnosti“.2 Nastojanje da se pronikne u bit stvarnosti, prepozna osnova istine, a k tome i podudarne rezultate nastojanja, možemo uočiti kod likova u autorovim proznim djelima (Brod čeka do sutra, Tuđina, Gvožđe i lovor, Hrvatska balada). U pokušajima otkrivanja i definiranja istinitosti odbijaju prihvatiti lažnost i privide koje život nameće. Rezultat su stalna propitivanja i sumnje uz izostanak konačnih odgovora te nije neobičan zaključak Branimira Donata da su likovi Špoljarovih djela „djeca neizdiferenciranosti“.3 Uzrok takva stanja upravo je njihova stalna unutarnja borba sa spoznajom o „nestvarnosti“ zbilje, koju nikad ne osvješćuju u potpunosti. Navedeno naročito dolazi do izražaja u knjizi proze Tuđina te će u ovome radu posebna pozornost biti posvećena pripovijetkama Konjušnica, Tuđina i Baciti ključ u rijeku napuštenog lišća. Promišljanja o stvarnosti u književnosti mogu se dovesti u vezu s promišljanjima o stvarnosti koja donose različite znanstvene discipline. U vezi s navedenim, Umberto Eco zaključuje – „Kada se analizira proza, često je potrebno odlučivati u kojem smislu – na osnovi našeg poznavanja aktualnog svijeta – možemo ocjenjivati osobe i događaje u jednom zamišljenom svijetu“.4 Za razumijevanje načina na koji likovi u fantastičnu svijetu književna djela pristupaju shvaćanju zbilje, potreban je temelj koji pronalazimo u spoznajama o realnosti svijeta koji, u odnosu na onaj književnih djela, smatramo stvarnim. U pokušajima razumijevanja stvarnosti filozof i sociolog Henri Lefebvre je u djelu Kritika svakidašnjeg života istaknuo kako je ono realno zapravo „ostvarena ili aktualizirana mogućnost“, pri čemu „realno“ obuhvaća probleme za čija se rješenja treba odlučiti i realizirati ih.5 Takav pristup primjenjiv je u pokušaju analizie Špoljarovih djela, posebno zbog likova suočenih s mnoštvom mogućnosti. Drugačiji, ali ne i suprotan, pristup nalazimo u djelu Simulacija i zbilja Jeana Baudrillarda. Za njega je stvarnost „ono čemu je moguće dati istovjetnu reprodukciju“6, a njegov pristup znaku pruža mogućnosti prepoznavanja uzroka i posljedica ponašanja svojstvenih Špoljarovim junacima. U nastojanjima da utvrde istinitost, znanje i objektivne percepcije svijeta izdvojili su se realisti, koji dovoljnim smatraju činjenicu kako je istinito ono što je obuhvatno samom ljudskom perspektivom, te skeptici prema kojima ljudska perspektiva onemogućuje spoznaju. U osnovi antirealizma, navodi Berčić, „leži stav da mi posje-

2 Usp. Branimir Donat, Krsto Špoljar, u: Krsto Špoljar. Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, urednik Rafo Bogišić. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983., str. 16. 3 Isto, str. 14. 4 Umberto Eco, Granice tumačenja. Paideia, Beograd, 2001., str. 200. 5 Usp. Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1988., str. 367. 6 Usp. Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 102.


Jelena UHER – Mirela MATEŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

dujemo znanje, ali da ono nije znanje o tome kakav je svijet“.7 Navedeni pristupi dobar su vodič za razumijevanje Špoljarove proze i prepoznavanje uzroka stanja zbog kojih Špoljarova junaka smatramo „oblikom dinamične svijesti“, koji uvijek „traga za svim mogućim oblicima vlastitog identiteta“.8 Svaki zaključak Špoljarovih junaka ima inačicu koja mu je suprotstavljena. Za njih su moguća rješenja problema, kao i razmišljanja o tome što je zbiljsko, uvijek proturječna, što se podudara s Lefebvreovom tvrdnjom da je „ambigvitet kategorija svakidašnjeg života“.9 Ženski lik u pripovijetci Baciti ključ u rijeku napuštennog lišća, pokušavajući odrediti svoj stav i pristup gradu, neprestano varira između zaključka o „dosadnom gradiću, nezanimljivoj tuđini“10 i misli da su njene oči čak „potpunost njegova viđenja“11. Izmjenjuju se mišljenja i stavovi o pripadnosti prostoru, a trenutni zaključak utemeljenošću odgovara prethodnome te upućuje na privid i nestalnost kao osnove subjektovih odluka. Grad je za nju prvenstveno vezan za život uz supruga, a sva dvoumljenja o prihvaćanju grada projekcija su odnosa prema njemu. Premda je susret s mužem za nju jednak susretu s mrtvacem („mrtvac što ga smrt ne razara“12), u nizu promišljanja i analiziranja dolazi do promjene i ona zauzima sasvim suprotan stav od dotadašnjega, misleći „da će njegova dječačka prevrtljivost jednog dana (...) prijeći u ovo staloženo obličje“13. Sumnjama u negativan stav i ufanjem u pozitivnu promjenu potvrđuje se i Lefebvreov zaključak kako „nesigurnost (...) održava ambigvitet, ostavlja mogućnosti u stanju mogućnosti“.14 U djelu Tuđina subjekt sumnja u svoju pripadnost domovini i poslovnoj svakidašnjici te odlazi u Veneciju, čime je donijeta odluka i spriječeno dvoumljenje. Nesigurnost se, dosljedno, ponovno uspostavlja kada subjekt osjeća da mu ne odgovara život u Veneciji („nije tvoja stvarnost, nisu tvoji ljudi“15). Lefebvreov zaključak o čovjekovoj potrebi za bijegom – „Čovjek želi imati koliko god je to moguće – što je moguće više pri ruci – iluziju bijega“16 – ključna je stavka za razumijevanje osno7 Usp. Boran Berčić, Znanost i istina: Realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti. Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995., str. 4. 8 Branimir Donat, Krsto Špoljar, u: Krsto Špoljar. Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, urednik Rafo Bogišić. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1983., str. 23. 9 Usp. Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1959., str. 137. 10 Krsto Špoljar, Baciti ključ u rijeku napuštenog lišća, u: Tuđina. Novele i pripovijesti. Naprijed, Zagreb, 1969., str. 104. 11 Isto, str. 108. 12 Isto, str. 104. 13 Isto, str. 113. 14 Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1959., str. 136. 15 Krsto Špoljar, Tuđina, u: Tuđina. Novele i pripovijesti. Naprijed, Zagreb, 1969. 16 Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1959., str. 160.

163


164

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Jelena UHER – Mirela MATEŠIĆ

ve nedoumica. Odlaskom u Veneciju, subjekt odlazi u „svijet koji se razlikuje od svakidašnjice, a ipak je što šire otvoren i što je moguće više utjelovljen u njoj“17, čime su stvoreni uvjeti za postizanje iluzije bijega. Bijeg, ostvaren na praktičnoj razini, ostaje iluzija jer željeni bijeg od nezadovoljstva nije ostvaren. Protagonistica pripovijetke Baciti ključ u rijeku napuštennog lišća bježi u nadu u promjenu suprugova ponašanja. Bijeg je u stvarnosti potvrđen suprugovim rekacijama koje su za ženu odgovarajuće, no on je tek iluzija jer su reakcije samo trenutne i prolazne. Stalna potreba za bijegom, iako je on tek varka, pokretač je neprestanih sumnji u vrijednosti svijeta kojem likovi pripadaju. Osjećaj nepripadnosti, trenutnom (Venecija), budućem (život izvan konjušnice) ili prošlom (grad) mjestu življenja očituje se u neprekidnim preispitivanjima i u donošenju odluka u čiju ispravnost likovi nikada nisu posve sigurni, niti su njihovim ostvarenjem zadovoljni. Uzroci potrebe za iluzijom bijega mogu se dovesti u vezu s Baudrillardovom teorijom o znaku, iznesenom u djelu Simulacija i zbilja18. Kao što su subjekti Špoljarovih djela bijegom povremeno i privremeno lišeni stvarnosti, slično se događa i sa znakom koji, nakon što je „lišen stvarnosti, ponovno postaje simulakrum iza kojega se, unatoč svemu, neposredno iznova pomalja novi predmet“. Subjekt u noveli Tuđina ne želi biti dio poslovnoga svijeta u svojoj domovini – želi izići iz vlastite konvencije te odlazi u Veneciju misleći da time postiže odmak. Ali, kao ni znak, ni subjekt ne može izbjeći stvarno: „to stvarno proizvodi i ponovno proizvodi on sam i ono nikad nije njegova onostranost, nego tek njegov obzor“. Došavši u Veneciju, on je samo promijenio okruženje, ali stvarnost je i dalje ostala određena njegovim razmišljanjima, pristupima i shvaćanjima i tako se „neposredno iznova pomalja“ lirski subjekt koji se od onoga prvotnog razlikuje načinom života, navikama, razmišljanjima, ali i dalje tek na razini „obzora“, a ne „onostranosti“. Likovi „u bijegu“ privikavaju se na nove okolnosti, pronalaze zadovoljstvo i smisao te redefiniraju sami sebe. Ipak, i dalje su „djeca neizdiferenciranosti“ – potreba za bijegom ostaje, čak i kada znači ostanak (Konjušnica). Nakratko, u trenutku donošenja odluke i provedbom odluke u djelo, Špoljarovi likovi prepoznaju stvarnost, shvatimo li je kao Lefebvreovu „ostvarenu mogućnost“. Osmišljavaju opsjene kojima bi se zavarali, pronalazeći svoje mjesto u određenu društvenom krugu, ističući pripadnost određenu prostoru i vremenu, a sve kako bi se zaštitili od gubitka sebe, od vlastite dekonstrukcije. Stvarnost je kao „fantazam preko kojega se znak ubeskraj štiti od simboličke dekonstrukcije koja mu prijeti“19, 17 Isto, str. 160. 18 Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 17. 19 Isto, str. 17.


Jelena UHER – Mirela MATEŠIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

zaključuje Baudrillard, a Špoljarovi likovi pronalaze privide kojima se štite od nestajanja. Promišljanja lika i zaključci do kojih dolazi daju naslutiti sumnje u ispravnost odluke, no što je bliži sumnjama, to ih se odlučnije otarasuje, osiguravajući si tako opstanak i gradeći samoga sebe na temelju pričina o pripadnosti mjestu (Tuđina, Konjušnica), ili nepripadnosti (Baciti ključ u rijeku napuštenog lišća, Tuđina, Konjušnica). Činom donošenja odluke o pripadnosti domovini, konjušnici, donošenjem odluke o novome bijegu, subjekt odbacuje proturječja. Lefebvre je zaključio da „praksa, to jest ono što djelo i odluka zahtijevaju, nameće izbor“20 i u skladu s tim, da bi djelovali u praktičnom životu, subjekti, iako na određenoj razini svjesni da podliježu fantazmima realnosti („Sve to postoji kao nestvarna konstanta, jadna podvala emocija“21), odabiru donijeti odluku, i izbjeći neprestano dvoumljenje, barem na određeno vrijeme. Ustrajnost u obmani najviše ih približava stvarnosti: „Obmana se može održati i privid zadržati jedino u ambigvitetu (...), a ambigvitet sadržava nezamijećene protivurječnosti, ublažuje ih i, postajući gust, podudara se s ‘realnošću’ svakidašnjice.“22 Premda se može činiti da subjekti odabirom, kojemu prethodi analiza i proc­ jena situacije, čak i iskustvena provjera druge opcije (odlazak u Veneciju), dolaze do spoznaje, Lefebvre je ustvrdio – ta je spoznaja „uvijek samo aproksimativna“23. Nesigurnost je odbačena, izbjegla se dekonstrukcija, ali nije pronađen odgovor na pitanje realnoga. Spoznaja do koje dolaze Špoljarovi subjekti odražava trenutke u kojima se teorije i pristupi problematiziranju stvarnosti međusobno razlikuju. Vodeći se postavkom da je „ljudska perspektiva sasvim dovoljna“24, realisti bi se složili kako je navedena spoznaja neupitna, posve točna i precizna. Odlučivši se za domovinu, junak Tuđine uistinu kao da je pristao prihvatiti život u njoj kao objektivno ispravan, a zaključak o tomu kao apsolutno točan, a ne približan. Obratimo li ipak pozornost na razmišljanja kojima zaključak prethodi i kojima je obilježen njegov život u Veneciji, u tuđini, uvidjet ćemo da je život lika određen stalnim dvoumljenjima, nezadovoljstvom trenutnim, u skladu sa čime uporno djeluje, što ne odgovara stavu prema kojemu „realisti isključuju mogućnost da spoznavatelj na bilo koji način modelira, oblikuje, ‘filtrira’, interpretira, konstitutivno utječe ili pro-

20 Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1959., str. 137. 21 Krsto Špoljar, Baciti ključ u rijeku napuštenog lišća, u: Tuđina. Novele i pripovijesti. Naprijed, Zagreb, 1969., str. 206. 22 Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1988. str. 389. 23 Usp. Henri Lefebvre, Kritika svakidašnjeg života. Naprijed, Zagreb, 1959., str. 136. 24 Boran Berčić, Znanost i istina: Realizam i instrumentlizam u filozofiji znanosti. Hrvatski kultuni dom, Rijeka, 1995., str. 4.

165


166

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Jelena UHER – Mirela MATEŠIĆ

jicira bilo što u spoznatu realnost“.25 Sagledana u cjelini, svaka subjektova namjera da se odredi kao pripadnik određenoga mjesta vodila je u preispitivanja i sumnje, vlastita interpretiranja i projiciranja, čiji bi konačan rezultat uvijek bio drugačiji: dok je bio u domovini, smatrao je da pripada tuđini; u tuđini vjeruje da pripada domovini. Odabir domovine kao konačna odredišta samo je trenutno postizanje objektivnosti, samo trenutno razbijanje ambigviteta, a ne konačna spoznaja. Činjenica da je subjekt i sam u nekim trenutcima svjestan nemogućnosti konačna odabira, predstavlja poveznicu sa skepticima – „znanje nije moguće“.26 U skladu s, u djelima potvrđenom, postavkom da je ambigvitet konstanta koja se uvijek iznova uspostavlja nakon što je objektivnost rasprši, prepoznajemo antirealistične stavove kao vrlo bliske načinima pristupanja stvarnosti oprimjerenima u pripovijetkama: „I tako, držeći se svoje prošlosti, vezani za te žive okamine koje su nam progutale sav ostali vidljivi svijet, nismo dopustili da se promijenimo“.27 Svjestan varke svijeta oko sebe, subjekt ga ne smatra stvarnim, on posjeduje znanje o svijetu u kojem se nalazi, ali jasno mu je da to nije znanje o objektivnom svijetu. Špoljarovi subjekti ne mogu se izdiferencirati upravo zbog, katkad više a katkad manje prisutne, svijesti o spoznaji kao o nečemu što je tek približno određeno.

25 Snježana Prijić, Oko i svijest. Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995., str. 8. 26 Boran Berčić, Znanost i istina: Realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti. Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995., str. 4. 27 Krsto Špoljar, Konjušnica, u: Tuđina. Novele i pripovijesti. Naprijed, Zagreb, 1969., str. 48.


167

Borben VLADOVIĆ, Zaprešić

USPOREDBA ROMANÂ KRSTE ŠPOLJARA I ANTUNA ŠOLJANA U uspoređivanju ova dva značajna hrvatska književnika započeo bih njihovim bio­ grafijama i bibliografijama u kojima ima nekih podudarnosti. Protivnicima bio­ grafske metode pristupa književnom djelu reći ću da ova analiza neće nastojati pokazati kako se iz umjetnikovih životopisa dade objasniti karakteristike književnoga djela, ali da se neki momenti iz njihova života mogu prepoznati, u romanima, navlastito kod ovih pisaca, potvrdit će, nadam se, tekst koji slijedi. Špoljar je rođen 1930. godine, a Šoljan 1932. Taj vremenski razmak od dvije godine pratit će ih u raznim aspektima cijeloga im stvaralačkoga života: točno te dvije godine. Primjerice, Špoljar je svoju prvu knjigu, i to zbirku pjesama, objavio 1954. godine s naslovom „Ja svakidašnji“. Šoljan je svoju prvu knjigu, također zbirku pjesama, objavio točno dvije godine poslije, 1956., naslovom „ Na rubu svijeta“. Ako bismo iščitavali značenja i karakteristike samih naslova ovih zbirki, kasnijim spoznajama analizirajući njihova djela, mogli bismo ustanoviti osnovni zajednički odnos prema vremenu, a ono je prezent i stvarnost, što njihove kasnije romane označava kao stvarnosnu prozu. Prvi Špoljarov značajniji roman „Gvožđe i lovor“ izašao je 1963. godine, a prvi Šoljanov roman „Kratki izlet“, naravno, dvije godine poslije – 1965. Poznato je da je Šoljanu , uz Zagreb, Rovinj bio drugim domom, no malo se zna kako je Špoljar dolazio u Poreč, dakle grad nedaleko od Rovinja, stvarao u njemu, pa imamo i dokumentarni podatak da je Špoljar svoj posljednji roman „Vjenčanje u Parizu“ mijenjao i dotjerivao upravo u Poreču i to ljeti 1976. godine kada je Šoljan


168

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Borben VLADOVIĆ

bio u Rovinju. A u samome romanu „Vjenčanje u Parizu“ na stranicama 332. i 333. Špoljar izričito spominje grad Rovinj. U Špoljarovim i Šoljanovim djelima vidi se, vrlo općenito, utjecaj američkih pisaca. Za Šoljana je to očekivano, jer je on, kao što znamo, puno prevodio američke pjesnike i pripovjedače. No Špoljarovo prevodilaštvo nije bilo s tog anglosaksonskog jezičnog područja. Duhovna podloga Špoljarova romana „Gvožđe i lovor“ ne razlikuje se od osnovnih premisa Šoljanova romana „Kratki izlet“. Svi njihovi junaci njeguju fantazmu o slobodi koja je neosvojiva i nedostupna. Jer individualna sloboda junaka, kod njih, umire u zagrljaju konformizma. Tematski se Špoljar najviše kretao u kategorijama: sloboda, bespomoćnost, promašenost, uzaludnost. Šoljana su uz te teme zanimale još: lutanja, bježanja, pa ipak bezizlaznost. Tu su još zajedničke im teme: putovanja, susreti, žene, što se osobito uočava u njihova dva posljednja romana, „Vjenčanje u Parizu“ i „Drugi ljudi na Mjesecu“. U Špoljara još tematski dominiraju Eros i Thanatos, što je bitno u određenju životnih putanja svih njegovih književnih likova. A oprečnost domovina – tuđina osobito je prisutna u „Vjenčanju u Parizu“. U svim Špoljarovim romanima, uključujući i ovaj posljednji, karakteristično je niz reminiscencija, unutarnjih monologa, gusta mreža introspekcija i introverzija. Otuda dolaze i lingvostilističke osobine: rečenica je duga, eliptična, nabijena asocijacijama, sa snažnim psihološkim nabojem. Svega ovoga u Šoljana nema i tu su njihove najveće različitosti. Šoljan se u svome proznome opusu kretao od literarne ležernosti prema još većoj labavosti teksture štiva. Dakle, nije svoje pismo mijenjao prema čvršćoj strukturi Špoljarova tipa. No, Špoljar je u svome posljednjem romanu postigao najveću opuštenost u odnosu na cjelokupni dotadašnji opus. Uočit ćemo kako Šoljan nije „išao“ prema Špoljaru, piscu koji je bibliografski stalno bio ona dva vremenska koraka ispred, nego se Špoljar „okrenuo“ prema Šoljanu, piscu lakše čitljivosti, jednostavnije rečenice, lapidarnih dijaloga, dinamičnog tijeka radnje. Špoljarov roman „Vjenčanje u Parizu“ izašao je 1980. godine, tri godine poslije njegove smrti. No, datum završetka pisanja romana, napisan Špoljarovom rukom, je kolovoz 1976., te je roman trebao izaći 1978. godine kad je izašao i Šoljanov roman „Drugi ljudi na Mjesecu“. No, prema faktografskim podatcima kojima raspolažemo, Špoljar i Šoljan ove su romane pisali istovremeno i, kao što smo već napomenuli, u dvama susjednim istarskim gradovima, Poreču i Rovinju. Vrijeme zbivanja radnji u oba romana uvjetno je razdoblje slobode, znači za ljetovanja („Drugi ljudi na Mjesecu“) ili turističkog bivanja u dalekom inozemnom


Borben VLADOVIĆ

XVII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

gradu („Vjenčanje u Parizu“). Ovo je karakteristično ne samo za ova dva romana, ni samo za Špoljara i Šoljana, već i za proze njihovih vršnjaka, hrvatskih pisaca toga doba, primjerice Slamniga čije se proze također zbivaju u arkadijskoj atmosferi prividnih sloboda, sekvenci života otetih raznim obvezama, da bi se svijet tih iluzija i sanjarija na kraju ipak definitivno raspao. Špoljar se u ovome razmatranome romanu oslanja na podatke iz vlastite biografije, Šoljan također, pa izričito u kazalu romana „Drugi ljudi na Mjesecu“ kao mjesta radnji stoje – Rovinj, Kornati itd., da bi zadnje, 9. poglavlje opet bilo naslovljeno – Rovinj. Glavni lik i narator u Šoljanovu djelu „Drugi ljudi na Mjesecu“ slikar je i živi u Rovinju. Dvojnik Špoljarova glavnoga lika također je slikar i prebivalište mu je u Parizu, dakle opet u nekom umjetničkom azilu, kao što je to za Šoljana bio Rovinj. Križaljka likova u Šoljana ide ovako: glavni lik i narator (Zec) i njegov bliski prijatelj (Angel) kao jedan tandem, zatim drugi tandem (Zio Nino i Mario), koji ovaj prethodni tandem slučajno susreće. Treći su tandem dvije žene (Fifi i Beata) koje autoru služe za prezentiranje erotskih doživljaja. Križaljka pak likova u Špoljara je gotovo identična: glavni lik i narator (Cris­ tophe) i njegov bliski prijatelj (Brkonja) kao jedan tandem, zatim drugi tandem (Max – Victor i njegova zaručnica Beatrix) te treći tandem nezavisne asocijacije (Branko i Youki), koji onaj prvi tandem slučajno susreće. Lik za prezentiranje erotskih doživljaja je Beatrix koju Cristophe (dakle Krsto), zvani i Coco, otima njezinu zaručniku i s njom je dijeli, baš kao u Šoljana gdje Zec i Angel dijele Fifi i Beatu sa Ziom i Mariom. Frapantno je da su imena glavnih ženskih likova u Špoljara i u Šoljana gotovo identična. Ima još sličnih imena: npr. u Špoljara Fama, u Šoljana Fanny itd. I Špoljarovi i Šoljanovi junaci imaju u ponašanju nešto između dostojanstvenih ratnika i zabavnih klaunova. I Špoljar i Šoljan svoje likove često raspoređuju kao rođake, blizance, dvojnike i sl. Moglo bi se još analizirati i uspoređivati ova dva romana, od elementarne romaneskne strukture, preko stila, sintakse do lingvostilističkih obilježja te pokazati sličnosti ova dva djela i preko njih ove dvojice pisaca.

169


Dio sudionika 17. Ĺ oljanovih dana


NOVI PRIJEVODI

LEOPOLD TYRMAND Civilizacija komunizma (prev. A. Cvitanović)

173

LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI Božica je odgovorila (prev. A. Pataki)

185

MARKO KRAVOS Rane pjesme (prep. S. Pranjić)

193

171


Leopold TYRMAND (1920. - 1985.)

CIVILIZACIJA KOMUNIZMA Kako iskoristiti prednosti otkrića telefona Jedan je Čeh rekao: „Samo je u komunizmu telefon uistinu javna institucija. Svatko tko se služi telefonom može biti siguran da njegov razgovor ne pripada samo njemu, nego da postaje društveno vlasništvo“.* U tim se riječima nalazi niska mudrosti; najzastrašujuća od svih jest ona koja ukazuje na začuđujuću uzajamnu povezanost maštarija i stvarnosti u duhovnom životu teoretičara kasnoga marksizma. Sanjaju oni o tome kako bi društvo trebalo voljeti političku policiju i druge sigurnosne službe i držati ih svojom najvećom dragocjenošću. Iz kuta motrišta tih maštarija prisluškivanje privatnih razgovora i snimanje istih na magnetofonsku vrpcu služi prisluškivanima i štiti ih od kušnji intimnosti, pa stoga i povećava društveni dohodak. Korijeni tih sanjarija sežu do u daleku prošlost, sve do staroruskih mazohizama iz vremena Ivana Groznog koji je svoje podanike podučavao kako ne postoji ništa sladostrasnije nego biti šutiran nogom u glavu od strane svojeg cara, koji je – potrebno je priznati – došao do određenih rezultata pri usađivanju takvih osjećaja u ruskim dušama. Ali u istočnoj Europi nepodudaranje društvenih interesa s onima komunistâ pada u oči već novorođenčadi nakon skidanja s majčinog mlijeka, a otvoren sukob ljudi i policije, čiji je glavni zadatak iznuđivanje njihove poslušnosti spram komunistâ, predstavlja neku vrst tinjanja osjećaja, kojima dišu svi uokolo. *

Naslov izvornika: Cywilizacja komunizmu, Polska Fundacja Kulturalna, London, 1972.

173


174

NOVI PRIJEVODI

Leopold TYRMAND

U Americi se javno raspravlja o moralnoj pozadini prisluškivanja prijestupnika i kriminalaca, čija je neljudskost i asocijalnost očevidna svima. Znatan dio američke javnosti drži da se prisluškivanje, čak i u dobroj namjeri, kosi s moralnim posljedicama toga čina i bori se protiv takve prakse. U komunizmu se prisluškuje svatko za koga postoji i najmanja sumnja da ne voli komuniste, ili – u praksi – oko 90% vlasnika telefonskoga priključka, jer približno takav postotak ljudi ima nešto protiv komunistâ u cijelom društvu, ali nitko tu činjenicu nikad nije mogao točno izmjeriti s obzirom na izostanak slobodnih izbora. S posebnom se pozornošću jednako tako prisluškuju oni koji simpatiziraju komunizam, pa čak ga i vole, jer nikada ne možete biti sigurni vole li ga uistinu, ili samo hine da ga vole – i samo znalačko prisluškivanje može takve sumnje razriješiti. S druge strane, kao što svi dobro znaju, ljudski su osjećaji promjenjive naravi – jednoga dana nekog volite, drugoga ne – i takve je spoznaje također bolje osigurati diskretnim nadzorom telefonskih uređaja čak i najviše pozicioniranih ljudi. Razumije se da bilo kakva javna rasprava na tu temu ne dolazi u obzir, jer je prisluškivanje po prirodi stvari tajna djelatnost i službeno se ne događa, prema tome, najmanja bilješka o tome u dnevnom tisku bila bi cenzurirana, a bilo kakvo javno izjašnjavanje o tom problemu neopreznom bi pojedincu zajamčilo nekoliko dobrih godina zatvora. Orgija prisluškivanja napose bjesni u Rusiji, gdje se prakticira masovna proizvodnja elektroničkih uređaja za sustavno tajno praćenje ljudi, a vlast te proizvode drži robom od primarnoga značenja, važnijom od zobenih pahuljica za djecu. Opće je poznata stvar da se elektronika ondje upotrebljava za kontroliranje svakog koraka svakog čovjeka, čije se ime zapisuje u kartoteke političke policije kao jako „zanimljivo“, a budući da je područje zanimanja političke policije u komunističkom sustavu neizmjerno širokog spektra, potrebno je istaknuti da postotak ljudi koje se potajice sustavno prati prelazi najpesimističnija predviđanja. Druge komunističke zemlje zaostaju za Rusijom u tim postignućima, međutim, prislušni uređaji ondje drže pod nazorom sve važnije političke, društvene i gospodarske institucije i nebrojenu količinu privatnih uređaja svih koji nešto predstavljaju u životu zemlje, uključujući i visoko pozicionirane dužnosnike. Ljudi su se, svojom neslomljivom domišljatošću u prevladavanju bijede života, naučili i određenoj količini suživota s takvim stanjem stvari, pa su se čak domislili načinima pozitivnog iskorištavanja njegovih nepredvidivih osobina. Jedan je poljski inženjer, koji dugo nije nikoga mogao zainteresirati za projekt nekakvih poboljšanja, stao u telefonskim razgovorima pričati o detaljima svojeg pronalaska; s obzirom na to da se u komunizmu čak i sitno poboljšanje u radu mlinca za kavu smatra državnom tajnom, čovjeka su smjesta uhitili i zahvaljujući tome došao je do pravih ljudi, kojima su njegove ideje jako dobro zvučale. Budući da je javna i podrobnija razmjena misli nemoguća zbog


Leopold TYRMAND

NOVI PRIJEVODI

cenzure, poneki uglednici, koje prisluškuju drugi, viši uglednici, koriste telefonske razgovore s vlastitom tetkom ne bi li izrazili svoje mišljenje o nekom pitanju, koje inače nikad ne bi stiglo do ljudi na najvišim položajima. Dovoljno je u telefonsku slušalicu izreći da su prvi sekretar partije ili premijer vlade potpuni idioti jer ne vide ovaj ili onaj problem, i nekoliko dana kasnije bit ćete uhićeni ili će vas pozvati na ozbiljan razgovor, s kojeg možete izići čak i promaknuti na više mjesto u partiji ili administraciji. Rizik je velik, jer postoji i treća mogućnost, da ostanete uhićeni, dok misli, rješenja i tumačenja koja ste ponudili u razgovoru provede u djelo baš taj ocrnjeni premijer ili sekretar, preuzevši na sebe sve pohvale za njihovu genijalnost – i upravo se to najčešće događa. Svagdašnjost prisluškivanja telefonskih razgovora dovodi do toga da, ako tijekom razgovora dođe do tzv. tehničkih smetnji i prekidanja, ljudi koji razgovaraju izmjenjuju opaske o dužnosniku koji ih prisluškuje poput: „Još se nije dobro namjestio, ne možemo govoriti…“, ili se obraćaju izravno onome tko ih prisluškuje: „Dragi gospodine, uključite već jednom taj svoj uređaj i dajte nam da mirno porazgovaramo…“. Takav odnos proizlazi također iz pravilnog prihvaćanja stvarnosti, kao i iz određene sklonosti antropomorfizaciji svake pojave u komunizmu. (…) Uloga tako raširenog telefonskog prisluškivanja u oblikovanju ljudske psihe golema je i istovjetna imanentnim načelima komunizma kao sveobuhvatnog i jedinstvenog svjetonazora. Središnja smjernica današnjega komunizma više nije ukinuće privatnih proizvodnih sredstava, nego neprestana borba s privatnošću kao pojmom. Dokinuće prava na privatnost i odvojenost sljedeći je, logičan, korak u ograničavanju prava na materijalnu svojinu. Na kraju toga puta jest lišavanje ljudi njihovih vlastitih života u ime života zamišljenog u teoriji. Izbacivanje elementa intimnosti iz telefonskih razgovora dovodi do iscrpljenja smisla intimnosti u ljudskoj svijesti. I to je u suglasnosti s idealom vladarâ u komunizmu, oni tomu teže na način kristalno jasan svakom nepristranom promatraču, iako je zakukuljen piramidom fraza koje se nazivaju novom moralnošću. Odista je prema tome naivno misliti kako je osnovni cilj prisluškivanja prikupljanje informacija – ili da je njegova uloga neposredna i čisto praktična. Cilj prisluškivanja je širenje uvjerenja da čovjek ne pripada sebi. Što šire i dublje prisluškivanje prodire u društvene mase, tim bliži je komunizam svojoj biti, tj. potpunoj vladavini nad čovječjom psihom, vladavini nad dušama. (…) Kako se služiti poštom Kad netko napiše pismo i odluči ga povjeriti pošti, obično izlazi iz kuće i silazi na ulicu u potragu za poštanskim sandučićem. U komunizmu je malo drugačije. Ondje čovjek s pismom u ruci ravnodušno zaobilazi prvi poštanski sandučić na koji je nai-

175


176

NOVI PRIJEVODI

Leopold TYRMAND

šao, nezainteresirano prolazi pored drugog, trećeg, četvrtog. Što traži? Traži poštanski ured. Neki se ipak u svojoj potrazi namjere na poštanske urede, ali ih zaobiđu i, uzdahnuvši, krenu dalje. Kamo streme? Nastoje doći do glavne pošte, središnjeg poštanskog ureda, centralnog mjesta i izvorišta poštanske uprave i sustava u određenome mjestu. Ta hipnotička trka objašnjava strancu teško shvatljivu činjenicu da su glavne pošte u svim komunističkim gradovima uvijek neljudski zakrčene ljudima koji stoje u zamršeno izvijenim redovima, u kojima satima čekaju kako bi stigli do šaltera na kojem će možebitno riješiti svoj problem. (…) Poštanski sandučić predstavlja pak najnižu instancu pošte. Svekolike spoznaje u panorami komunizma lako dokazuju da najniže instance čega god hoćete uopće ne žive, a ukoliko žive, onda su u stanju potpune letargije i nemoći. U svijesti stanovnikâ komunizma ukorijenjeno je duboko iracionalno uvjerenje da pismo ubačeno u poštanski sandučić nitko nikada neće odande izvaditi. Kažem iracionalno, jer se svakodnevno mogu vidjeti brojni poštanski djelatnici kako prazne ulične poštanske sandučiće. Usprkos tome, nitko ne vjeruje da će njegovo pismo biti izvučeno i uključeno u normalan, razumom predviđen krvotok poštanskog poslovanja. Upravo zato, što sandučić stoji na uglu u cilju ubacivanja pisama i isporučivanja istih dalje, i što je urešen državnim grbom i na sebi ima službeni natpis o vremenu dokad će biti ispražnjen, svatko vrlo dobro zna kako tu nešto smrdi. Sve izgleda odveć jednostavno. Svaki korak pruža vam dovoljno dokaza za to kako je sve strašno komplicirano, pri čemu zamršenost ne jamči nikakvu učinkovitost, ali vas bolje motivira pitanje zašto ništa ne možete obaviti, dosegnuti, izvršiti. Život vas na svakom koraku poučava da vam državna vlast ne želi ništa dati, a želi vam sve oduzeti, počevši od podataka, zaključno s vremenom i interesima, zašto bi vam onda trebala prenijeti pismo na željeno mjesto? Pojam društvenoga ugovora ne postoji, dok je temeljna zasada suživota s bližnjima u komunizmu: „Ti meni – ja tebi“ u tom slučaju nemoćna, jer kako možete potkupiti cijelu poštu? Kome morate dati mito, da bi pismo stiglo primatelju? (…) Koliko je pošta u komunizmu simbol društvene nemoći, toliko je pismo simbol nemoći pojedinca. Opće je poznata stvar da tajnost dopisivanja ne postoji – što uostalom kod ljudi ne pobuđuje neko naročito čuđenje, za koje pojam privatnosti podliježe postupnoj atrofiji. Posljedica toga je činjenica da ljudi uče pisati po drugi put u životu; prvi su put učili u osnovnoj školi, a drugi u zrelo doba, kada se nagonski moraju čuvati dvosmislenosti. S druge strane, sva su pisma koja dolaze iz inozemstva naprasno razrezana, nakon čega ih zalijepe ljepljivom vrpcom i nemarno udare pečat: „Oštećeno putem“, što u ljudi budi osjećaj stida. Intimnost i privatnost podliježu najoštrije iskorjenjivanim civilizacijskim tekovinama u komunizmu: postoje brojna tumačenja i još brojniji sustav racionalizacije koji dokazuje njihov antisocijalizam i


Leopold TYRMAND

NOVI PRIJEVODI

protudruštvenost. (…) Uostalom, možemo na to gledati ponešto drugačije, poput jednoga češkog redatelja koji je jednom izjavio: „U stvari, imamo najhumaniju poštu na svijetu: naposljetku svatko, čak i najusamljeniji čovjek može biti siguran da u konačnici netko čita njegovo pismo…“. Zašto pasta za zube ne čisti Kada netko u kapitalističkoj zemlji, kupivši pastu za zube, istu ujutro istisne iz tube i pere njome zube, nije ni svjestan da je počinitelj i svjedok nečega odista posebnog. Sama činjenica da se pasta za zube pjeni u ustima i čisti zube, ne oštetivši ih, te da služi svrsi i štiti zube da se ne pokvare, nikome ne izgleda vrijednim posebno naglasiti. Ako se ipak tako nešto dogodi stanovniku komunističke zemlje, koji je komunističku pastu kupio u komunističkoj trgovini, taj će se čovjek osjećati kao da je doživio čudo. Njegovo veselje i začuđenost neće imati granica. Njegov dan bit će obilježen tim događajem, izvijestit će o njemu svoje radne kolege i ostale poznanike, raspravljat će o tome. Jer za svakoga tko živi u komunističkom sustavu i nastoji preživjeti prema vlastitim pravilima postojanja, oblikovanima razumom i iskustvom, očevidna je stvar da pasta za zube ne čisti zube i da je upravo iz toga razloga pasta za zube. To jednakotako može značiti da, ako se ta ista pasta možebitno upotrijebi za čišćenje žlica ili kupaonice, može se pokazati neobično učinkovitom. Takvo nizanje činjenica i posljedica koje iz njih proizlaze u komunizmu se naziva zakonitošću. Nitko se više odavna ne čudi i svatko zna da je sve u savršenom skladu s obvezujućim stanjem stvari i shvaćanjima. Prepoznavši jednom posebnosti njegova mehanizma, može se u njemu živjeti čak i bez osjećaja neprestane opasnosti. Kad se na Zapadu pojavi novi ili poboljšan proizvod – zadržimo se na primjeru paste za zube – predstavnici komunističke industrije nakupuju paste u parfumeriji i donesu ih u svoju zemlju. Nema to ničeg zajedničkog s industrijskom špijunažom i sve se temelji na zasadi da se u komunističkim zemljama ne poštuju nikakva autorska prava glede patenata. Isti se priznaju jedino u iznimnim slučajevima, kada proizvod – stroj ili pripravak – ovisi o redovitim dostavama zamjenskih dijelova ili sastojaka sa Zapada. U drugim se slučajevima drži da se za dobro vlastita radnog naroda slobodno može krasti, u skladu sa socijalističkom savješću, ideje i poboljšanja radnika sa Zapada. Francuska, talijanska ili nizozemska pasta za zube prema tome putuje u komunistički laboratorij. Izostanak primjerenih objašnjenja nužnih u svakom suvremenom tehnološkom procesu dovodi do toga da, čak i uz svesrdni napor, komunistički specijalisti uvijek nešto ne znaju, nešto im nedostaje u formuli ili receptu, nešto ne uspijevaju utvrditi. Ne mogu ipak podijeliti svoje neuspjehe i

177


178

NOVI PRIJEVODI

Leopold TYRMAND

brige s pretpostavljenima, potužiti se na zlu sudbu, ili samo prokomentirati prob­ lem sa stručne točke motrišta. Naime, njihovi pretpostavljeni nisu nikakvi stručnjaci ili specijalisti, nego partijske glavešine koje su još jučer predsjedale prometnim gradskim tvrtkama, vodili dućan s poljoprivrednim sjemenjem, ili su jednostavno premješteni zbog financijskih pronevjera iz političke policije, gdje su stigli do čina poručnika, na položaj upravitelja tvornice paste za zube, jer je odani član partije najveća dragocjenost, bez obzira na to što griješi, krade ili nekoga siluje. Očevidna je stvar da nemaju blagog pojma o kemiji i kozmetici, ali zato dobro znaju da je najbolji način za skrivanje vlastite tupavosti optuživanje stručnjaka i tehničara za nesposobnost, ili pak sabotažu, za rasipno trošenje dragocjenih deviza koje su dobili za kupnju stranih proizvoda. Riječ je o tome da tehničari vrlo dobro znaju za to, stoga su skloni lagati kako su besprijekorno sve proanalizirali i odgonetnuli i da već sve savršeno dobro znaju. (…) Na taj se način pogrešan recept upućuje u proizvodnju, ne mareći za davno utvrđenu istinu, do koje su došli stari Grci, naime to da još nikome nije uspjelo stići do ispravnog zaključka krenuvši s pogrešne premise i vjerojatno nitko nikada neće. U proizvodnom se procesu pokazuje da se onaj sastojak, od kojeg su Talijani ili Nizozemci od obične paste za zube napravili izvrsnu pastu, ne može pronaći na domaćem tržištu, a zamjenski sastojak, koji su predložili tehničari, ne služi ničemu. Tehničari to savršeno dobro znaju, ali nešto je ipak potrebno zapisati u recept, da ne bi došlo do prekidanja tako uspješnog zatvorenoga kruga vječnih obmana. Podrazumijeva se da bi najpametnije bilo prekinuti cjelokupnu proizvodnju, ali upravo takvo što ne dolazi u obzir. Nova vrsta paste za zube već je uključena u sveukupne, općedržavne gospodarske planove, u nebrojene statistike proizvodnje i potrošnje, u izvješća o već izvršenim postignućima velikih saveza kemijske industrije, kojima pripada određena tvornica, u završne promete trgovina koje će je prodavati i koje već znaju koliko će komada prodati, u članke u tisku u kojima se uznosi u nebo skrb vođa proletarijata za zube proleterâ, ili u govore gospodarskih djelatnika i partijskih aktivista koji pastu slave kao izvrsno dostignuće mjesne industrije i partijskoga rukovođenja industrijom. Preostaju dva rješenja. Prvo: proizvesti pastu bez ovoga sastojka tvrdeći, jasno, da ga pasta ne sadrži. Na prvi je pogled to rješenje jednostavno i učinkovito, ne zahtijeva posebnih zahvata i ne prijeti opasnost od možebitnih prosvjeda ili pritužbi od strane društva, jer ni jedan razuman potrošač ne računa na to, da će pasta na bilo koji način sličiti svojem zapadnom izvorniku i uvijek će se odnositi prema njoj kao i prema bilo kojoj ranije proizvedenoj pasti u zemlji, tj. kao prema nečemu što se ne može ni za što upotrijebiti i koju će kupiti samo zato jer ne postoji nikakva druga. Opasnost ovoga rješenja leži u nečem posve drugom. Treba biti svjestan činjenice da svaki direktor


Leopold TYRMAND

NOVI PRIJEVODI

svake tvornice ima vjerne, odane neprijatelje koji strpljivo vrebaju na njegovu pogibelj, koji cijele godine iščekuju njegovu najmanju pogrešku, propust, neopreznost. Prema tome, čim se pasta pojavi u trgovinama, na sastanku osnovne partijske organizacije, ili komunističke partijske organizacije koja upravlja tvornicom, ustaje zamjenik direktora i dugim, probranim navodima iz Marxa i Engelsa u govoru optuži direktora za varanje radnoga naroda i uništavanje higijene širokih masa, čak i ako je zamjenik bio upravo onaj drug koji je pola godine ranije predložio proizvodnju paste bez ključnoga sastojka, a plenarna partijska organizacija ona koja je prijedlogu dala zeleno svjetlo, tumačeći taj korak štednjom – argumentom koji uvijek dobro dođe. Direktor će pokušati krivnju prebaciti na tehničare i predložiti njihovo izbacivanje s posla, ali mu to neće odveć pomoći, sam će također biti za kaznu premješten na drugo radno mjesto, a može se dogoditi i to da ga izbace iz partije. Na njegovo mjesto postavlja se zamjenik, a u tome nitko neće vidjeti ništa nepravilno, jer to je općeprihvaćena metoda napredovanja u komunizmu. U drugom slučaju, kada direktor proizvodnju te paste drži posebno uzvišenim zadatkom, i posjeduje priličnu količinu odvažnosti, žara i posvećenosti problemu da bi zakoračio bespućima birokratizma, tada može iz inozemstva pokušati nabaviti sastojak koji nedostaje. Ta operacija ima izgleda za uspjeh jedino ako, uz gore navedene karakterne osobine, direktor raspolaže odgovarajućim kontaktima i vezama u talogu čudovišnih bankarsko-deviznih institucija, koje odlučuju o izdavanju svakog pojedinog dolara za inozemne potrebe. Plodovi takvih napora i nastojanja ipak nisu posve zanemarivi. Pretpostavimo da se, nakon nebrojenih poteškoća, taj sastojak konačno pojavi u tvornici – u gotovom će se proizvodu ipak pojavljivati u zastrašujuće malom postotku, a najvjerojatnije čak ni to. Ostatak će biti pokraden. Kada se radi o sastojcima koji su vrlo rijetki i teško nabavljivi, radnici u komunizmu raspolažu znanjem naobraženih tehnologa, a njihova se mlitava apatičnost i odbojnost prema radu munjevito preobražava u grozničavu okretnost; kada se na obzorju ukaže i najmanja prilika za dodatnu zaradu, radnik se iz nadmenog proletera pretvara u suptilnog trgovca. Na taj se način ovaj vrijedan sastojak nađe na crnom tržištu, dok se na službenom pojavljuje malo kasnije, u skromnoj ambalaži kozmetičke radne zadruge (objašnjenje naziva slijedi u posebnom poglavlju) koja se zove po Lenjinovoj baki, u obliku nečega što samo u tragovima podsjeća na dobru pastu za zube, a odlikovat će se ponešto većom cijenom od domaćega proizvoda. Kada državna tvornica pusti proizvod u optjecaj, koji će se ponosito nazivati najnovijom pastom za zube, poboljšanom prema posebnoj formuli, ona će nakon određenog vremena biti proglašena uspješnom i iznenada nestati s tržišta jer će se, sasvim neočekivano, pokazati da predstavlja omiljenu poslasticu peradi i da je farme masovno kupuju kao kokošju hranu. Direktor, novi, ili stari, ako će se održati, bit će odlikovan Ordenom

179


180

NOVI PRIJEVODI

Leopold TYRMAND

Revolucije za postignuća na polju proizvodnje paste za zube, a novine će objaviti goleme članke o tome kako smo sustigli i prestigli Zapad u kemijskim istraživanjima, s posebnim osvrtom na socijalističku skrb za zdravlje širokih narodnih masa i nitko neće u tome pronaći ništa neprimjereno, jer svatko zna da i novinari moraju od nečega živjeti. Kako čitati natpise na javnim mjestima Kada na većoj autobusnoj postaji tražimo autobus koji nas treba odvesti u određenom smjeru, preporučljivo je ne čitati nikakve natpise. Kao i u ostatku svijeta, i komunističke su autobusne postaje opremljene brojnim natpisima čiji je teorijski zadatak pružanje informacija. Pa ipak, razlika između natpisa s postaje Greyhounda i onih s komunističkog kolodvora jednostavna je: na prvome natpisi nešto znače, na drugome ne znače apsolutno ništa. U brojnim pak slučajevima znače upravo obrnuto od onoga što na njima piše. Korijeni takvoga stanja stvari nalaze se u doktrini. Još su davno prije Lenjin i njegovi suradnici došli do zaključka kako je uzajamna povezanost pisane riječi i istine, ili barem samo provjerljivosti riječi sadržanih u pismu, potpuno nevažna, ako ne i štetna za dobrobit skupine ljudi koji vladaju u ime ostvarenja komunizma. Nitko nikad nije imao nikakve koristi od vjerodostojnosti u politici, Lenjin je to savršeno dobro razumio, što je za posljedicu imalo začetak onoga što se danas naziva propaganda, a što u komunizmu zamjenjuje znanje, znanost, književnost i svekolike communication media. Kada na prvomajskoj proslavi ugledate transparent, umnožen do beskonačnosti i koji nose tisuće ljudi u paradi, s natpisom: „Živjela narodna vlast!“ – nitko ga uokolo, uključujući i odličnike koji sjede na počasnoj tribini, neće pročitati, niti će iz njega izvući neko nadahnuće ili informaciju, jednostavno, nitko ga neće primijetiti. Svatko vrlo dobro zna da narod u komunizmu nema nikakvu vlast, stoga blago nesvraćanje pozornosti na sadržaj transparenta jest i jedini pravi odnos prema istome. Ne priliči se baš upitati onoga tko ga nosi, je li transparent težak i izraziti veselje ako upitani odgovori da može izdržati, ali slova na transparentu i njihovo značenje jednostavno ni za koga ne postoje. Ako na transparentu piše: „Svi u borbu za ispunjenje petogodišnjeg plana!“ – svatko zna da taj poklič valja jednostavno pristojno zanemariti, jer je plan čista glupost, zbog koje će njegovi autori za nekoliko godina završiti u zatvoru, nikada neće biti ispunjen, nema ništa zajedničkog s ekonomijom, a svi će raditi sve samo da nemaju ništa zajedničko s njim, poradi čega će ih komunisti nemilosrdno progoniti. Stoga je za svakoga tko je živio u komunizmu, pa makar i nekoliko dana, i tko umije zbrojiti dva i dva i iz toga izvući neke zaključke, sasvim logična i očevidna


Leopold TYRMAND

NOVI PRIJEVODI

stvar da ono što piše na javnim mjestima, uključujući i natpise na autobusnim postajama, vrijedi jednako kao i politički natpisi na transparentu. (…) Prema tome, prohodavši poljski autobusni kolodvor u potrazi za – recimo – autobusom za Varšavu, smeteni raznim natpisima na kraju, sasvim slučajno, nabasamo na autobus na kojem piše: „Varšava“, a iskustvo nas uči da ne sjedamo u njega. Nagon nam govori da ta informacija može biti točna, a možda i ne, dok su izgledi za oba rješenja podjednaki. Valja nam se stoga raspitati, i to po nekoliko puta, jasno naglasivši svaku riječ. Potrebno je upitati mnogo različitih ljudi, izbjegavajući one koji sliče vozačima, kondukterima i ostale osobe odjevene u odore prijevoznih službi. Upitati nekog od ljudi koji su na bilo koji način povezani s autobusnim prijevozom uzaludno je, jer oni po prirodi stvari ne znaju ništa, niti mogu znati, niti žele znati. Čak i ako su dobrohotni i ispunjeni željom da vam pomognu, njihova je dobra volja poništena njihovim potpunim nesnalaženjem – što je prirođeno stanje svakoga zaposlenog u komunističkoj instituciji. (…) Stoga je vrlo lako, ako ste za savjet upitali pogrešnu osobu, naći se u autobusu koji ide u potpuno suprotnom smjeru i otkriti to tek nakon što ste prešli dvije stotine kilometara. S druge strane, pitanje postavljeno čak i onom dužnosniku u odori, koji izgleda kao da je miljama daleko od svojega radnog mjesta, ali potpomognuto nekom humanom gestom – npr. uručivanjem kutije cigareta ili šala koji ste netom skinuli s vrata i srdačno ponudili manirom što iskazuje međuljudsku proletersku solidarnost – može polučiti nadasve pozitivne rezultate. Dužnosnik smjesta napušta svoje radno mjesto, bez obzira na važnost i značenje svojih dužnosti (kontrola karata, pregled motora, itd.), nestaje u samo njemu poznatom smjeru ne bi li porazgovarao sa samo njemu znanim ljudima, nakon čega se vraća s točnom informacijom. Ipak, i tada valja ustrajno, vršeći pritisak, nekoliko puta ponoviti: „Ali jeste li potpuno sigurni da upravo taj autobus ide za Varšavu?“ – i tek nakon što se dužnosnik rastužen udari u grudi i glasom prepunim suza usklikne: „Dragi gospodine! Bi li tako čestit čovjek poput mene mogao prevariti tako poštenog čovjeka kao što ste vi? Dajem vam časnu riječ običnoga čestitog čovjeka, a ne tamo neke državne institucije…“ U tom slučaju, ako niste zamijetili nikakvih znakova pijanstva u svoga sugovornika, možete s povjerenjem sjesti u autobus. (…) Što je to ured Ured je ono mjesto u komunističkoj državi na kojem je molitelj potpuno siguran da neće obaviti ono po što je došao, a što mu po pravu, ili po slovu zakona, pripada. Veliko djelo Franza Kafke i njegov doprinos suvremenoj književnosti, kao i našemu poznavanju svijeta i života, zapravo govore o komunističkom uredu. Kafkinu proro-

181


182

NOVI PRIJEVODI

Leopold TYRMAND

čansku poruku potvrđuje svakodnevna životna praksa u komunizmu na svakom koraku. Ako od ureda ne dobijete ono što ste tražili, smjesta ćete začeti tražiti krivnju u sebi ili kakvu pogrešku – čak i ako ste nevini poput djetešca i pedantni poput kalkulatora – jer komunistički ured egzistira izvan pojmova krivnje ili pogreške. (…) U komunizmu vlada posvemašnje uvjerenje da je svrha ureda krajnje i nepromiš­ ljeno uništenje svakoga tko s njim stupi u kontakt, u područje njegova djelovanja. Temeljni razlog stupanja u kontakt s uredom poput: nužnosti, neophodnosti, logike danog problema nemaju ondje nikakve primjene. Ljudska mašta, tražeći usporedbe o ulozi ureda u životu masa, doseže do, u svakom folkloru, pradavnih legendi o nezasitnu zmaju koji je neprestano zahtijevao nove žrtve i kojeg nitko nije mogao ubiti. To je neobično točna metafora, jer se u svakom pogledu lako uvjeriti u činjenicu da komunistička birokracija živi od patnji svojih molitelja, a njihova je krivnja njen život, njezina pokretačka snaga, njen razlog postojanja. Molitelj kojemu je nanesena nepravda piše žalbu, prosvjednu notu, tužbu za čije su razmatranje potrebni novi činovnici, novi uredi, nove zgrade, nova vlast nad usudom molitelja – i na taj način ured-Frankenstein, ili ured – smrtonosni, pokvaren stroj, raste poput gljive nakon kiše. Svaka se ideja, rođena ne iz neposredne potrebe nego umjetno zamišljena u uredu, birokratizira do iznemoglosti, zaboravljajući pritom na činjenicu da je komunizam jedan veliki ured, inkubator ideja rođenih za radnim stolom, a ne u praktičnom životu. Nije slučajnost, a možda je i znakovito, to da se središnjica i egzekutiva komunističkih vlada naziva Politbiro. Privatna svojina i kapitalizam nastali su na poljima, u radionicama, u trgovinama i u tvornicama. Komunizam je ugledao svjetlo dana na papiru, stoga i ne čudi da Parkinsonovo pravo u komunizmu poprima odlike animiranoga filma. Kapitalizam se humanizirao otkad se uvjerio da ga samoodređenje neće uništiti, nego da je uz njegovu pomoć otkrio sebi dotad nepoznate vrline. Komunizam vrlo dobro zna da samoodređenje znači njegovu propast i smrt, stoga je i posvećen samo slijepom napretku, uništenju svega na putu i širenju birokracije poput raka u organizmu. (…) U demokraciji uredi predodređeni za izdavanje potvrda – izvoda iz matice rođenih, vozačkih dozvola, putovnica – postoje sukladno s logikom svoje biti u cilju izdavanja takvih dokumenata. Brojne poteškoće i problemi mogu se pojaviti zbog biti same birokracije, ali nitko u tim uredima ne potire njihovu prvobitnu namjenu. U komunizmu takvi uredi postoje jedino zato, da takvu potvrdu ne izdaju onomu kome je potrebna. Logički slijed razmišljanja automatski se obrće: ako čovjek nešto treba i na to nešto ima zakonsko pravo, nužno mu je to ne dati. (…)


Leopold TYRMAND

NOVI PRIJEVODI

Što je to putovnica Gotovo dvije stotine godina nakon Francuske revolucije i izglasavanja američkoga Ustava, ili preko pedeset godina nakon komunističke revolucije, čiji je jedan od glavnih ciljeva bio sloboda svih ljudi, ruski seljak, kojemu navodno pripadaju sva zemlja i vlast, ako želi posjetiti brata u mjestu udaljenome 50 kilometara, mora dobiti propusnicu od sekretara kolhoza u kojem radi. Ta propusnica, koju izdaju mjesne policijske vlasti pod ingerencijom vlasti kolhoza, predstavlja putovnicu bez koje seljak nema prava kretati se izvan područja vlastita okruga. Ako se prilikom zaustavljanja u mjestu ne legitimira propusnicom, prijeti mu kazna zatvora ili upućivanje u koncentracijski logor. Ta se propusnica često naziva putnim nalogom, ne bi li se prikrila njezina prava priroda. Ta je okolnost manje poznata sljedbenicima komunizma na Zapadu i zavrjeđuje da je pobliže promotrimo. To je također posljednji poznat primjer tlačenja ili polusloboda na europskom kontinentu i nikakve kamuflaže nisu u stanju prikriti istinu. Ne znam kako je u Kini, ali u zemljama Istočne Europe ne postoji ništa slično. Satelitske zemlje, pa čak i komunisti, s prijezirom gledaju na Rusiju i njena brojna iskustva i osjećaju se dijelom Europe. Stoga nema ni govora da bi se stanovnik tih zemalja osjećao sputan u svojim htijenjima za slobodom kretanja po vlastitoj zemlji – može putovati kamo god poželi. S druge strane, ako zaželi otputovati izvan granica svoje zemlje – to je nešto posve drugo i na tom se mjestu otvara polje dubokih i zamršenih procjenjivanja. Vlasti komunističkih zemalja u načelu se protive inozemnim putovanjima svojih građana, stanovnikâ ili državljana. U cijelom je svijetu pravilo to da ako tko poželi otputovati izvan mjesta rođenja ili stanovanja, a nije počinio nikakvo zlodjelo prema zakonima određene zemlje, jednostavno se uputi do odgovarajućeg ureda, gdje za odgovarajuću pristojbu dobije dokument koji potvrđuje njegovo državljanstvo i omogućuje mu da otputuje u željenom smjeru. Usprkos činjenici da po slovu zakona svatko ima na nj pravo, u komunističkim zemljama za takav je dokument potrebno sastavljati posebne zamolbe i predstavke, a nećete ga dobiti. Na odgovor glede molbe, koji jednako tako nećete dobiti, valja čekati godinama. Pokušajmo proniknuti u način razmišljanja koji je doveo do takvog stanja stvari. U najopćenitijim crtama, komunističke vlasti drže da ljudi nisu slobodni raditi ono što im se prohtije, što žele, nego moraju sjediti na mjestu, raditi i hvaliti vladu zbog toga, što im sve to omogućuje. Već je samo to uvjerenje dostatno za neizdavanje putovnice nikome, što je lako obrazložiti tzv. dobrobiti socijalističke države. Osim toga, komunistički vladari komunizam drže vrhunskim postignućem ljudske vrste, stoga, ako se tko fizički nađe u komunizmu i poželi iz njega otići, ta će pomisao kod

183


184

NOVI PRIJEVODI

Leopold TYRMAND

vlastodržaca u početku izgledati neprirodnom, a potom vrijednom osude. Razumije se da vlada mora priznati mogućnost odlaska iz zemlje ne samo da bi je se napustilo, nego i iz drugih razloga, i da jednako tako postoje druge komunističke zemlje u koje se možete uputiti, ne napuštajući u isto vrijeme komunizam. Vlada ipak drži da je svaki njezin državljanin dužan najbolje se osjećati u vlastitoj zemlji i pod njezinom vlašću. Ako se tko tako ne osjeća, nešto s njim nije u redu i bolje je na njega obratiti posebnu pozornost. (…)

S poljskoga preveo: Adrian Cvitanović, Zagreb

Leopold Tyrmand, poljski pisac, publicist, novinar i popularizator džeza u Poljskoj, rodio se 1920. u Varšavi. Netom prije početka Drugoga svjetskog rata studirao je arhitekturu na Académie des Bea­ ux-Arts u Parizu, gdje se prvi put susreo sa zapadnjačkom kulturom i džezom, stvarima koje su u njegovu stvaralaštvu ostavile trajan i neizbrisiv trag. Godine 1940. u Vilnu (Vilniusu) je osuđen na dvadeset i pet godina zatvora zbog „protulitavske urote“. Tijekom njemačke okupacije na prisilnom je radu, a 1944. je, nakon bijega, uhićen u Norveškoj i upućen u koncentracijski logor u okolici Osla, gdje je dočekao oslobođenje. Nakon rata vraća se u Varšavu i uključuje u javni život radeći kao novinar u mnogim tiskovinama. Zbog britka jezika kojim kritizira sovjetsku stvarnost, Tyrmand često mijenja dnevne listove, a 1953. zabranjuju mu objavljivanje. Tu je šutnju iskoristio i napisao gotovo najveći poljski dvadesetostoljetni bestseler, roman Opaki, u kojemu je opisao stvarnost poratne Varšave ispisujući životopise ljudi s margine, sitnih kriminalaca i podzemlja. Roman mu je donio kultni status i od autora stvorio živu legendu, djelomice proizvedenu i vlastitim naporima. Popularnost je iskoristio za skandaliziranje poljske publike nesvakidašnjim ponašanjem i životnim stilom i, što je važnije, uvođenje džeza u kulturni prostor socijalističke Poljske, organizirajući koncerte i festivale te objavivši knjigu o džezu. Slava nije dugo trajala – Tyrmandov ironični jezik ponovno ga je stajao posla, a cenzura nije propustila nove naslove. Zgađen svime, autor traži izlaz i nalazi ga 1965., kada su mu konačno dali putovnicu, i odlazi u Ameriku, gdje se odlično snalazi i smjesta uključuje u javni život. Predaje na sveučilištima, piše knjige na engleskome, surađuje s poljskim emigrantskim časopisima, ali i polemizira s njima. Oštar i nepokolebljiv kritičar komunizma, Tyrmand se postupno preobražava u američkog konzervativca, izdaje časopis Chronicles of Culture, koji do danas slovi kao važan glas američkoga konzervativizma. Od djela objavljenih u emigraciji valja izdvojiti: Dnevnik iz 1954. (objavljen 1980., prepravljeno izdanje 1995.), zbirku eseja Zapisi diletanta (objavljenu 1970. na engleskome jeziku, koja je postigla gotovo kultni status u američkoj kulturi) te zbirku protukomunističkih pamfleta Civilizacija komunizma (1972.). Umro je 1985. na Floridi od posljedica srčanoga udara. (A.C.)


185

László KRASZNAHORKAI, Szentlászló (Mađarska)

BOŽICA JE ODGOVORILA Mnogopoštovani, dragi Krasznahorkai, morala bih Vam toliko stvari na samom početku objasniti i toliko je mnogo stvari zbog kojih Vam se već sada moram ispričati, da zaista ne znam odakle započeti.* Zastrašuje me ovaj strani jezik, bojim se da neću biti u stanju izraziti na njemu ono što bih voljela reći, a ako bih ipak uspjela u tome, bojim se da me Vi nećete razumjeti, štoviše da je moguće i da sam Vas već ovim oslovljavanjem uvrijedila, ili time što nisam dobro napisala Vaše ime. Nemojte misliti da sumnjam, jer vjerujem, i uvijek se rastužim kada pišete o tome da Vam se život iz korijena promijenio od našeg, kako Vi nazivate onu predstavu o Lü buu, susreta – ali vjerujte, i ja sam uznemirena, a otkako ste mi nakon povratka kući počeli slati pisma iz te daleke zemlje, neprestano razmišljam o tome što da radim. Čiča Wang, poštar u Ding’an Luu, donio je iz ljubaznosti jučer Vaše šezdesetčetvrto pismo u kazalište, umjesto da ga ubaci u naš poštanski sandučić kod kuće, a kako sam ja nakon svakog od tih šezdeset i tri pisma odlučila ne odgovoriti, jer bi za Vas bez sumnje tako bilo najbolje, sada kad sam svoju odluku ipak promijenila, ovaj odgovor mi je šezdesetčetverostruko težak. Do sada sam mislila kako ću postupiti ispravno ako budem šutjela, jer bi ta šutnja koja, prema mojoj majci, svoju pravu moć dobija kroz vrijeme i udaljenost, trebala brižljivo zacijeliti ranu koju sam Vašem srcu, kao što pišete, zadala. Smatrala sam da ću Vam uskraćivanjem odgovora onemogućiti oživljavanje slike koju ste u svojoj mašti izgradili o meni, te da će ta slika prvo početi blijedjeti, da bi se zatim konačno stopila ili izmiješala (ne znam koja je engleska riječ ovdje ispravnija) s Vašim dojmovima o Kini. Iz Vaših jučer pristiglih redaka, međutim, iznenada sam shvatila da to nije tako, i kako ću šutnjom samo napraviti štetu te da, ako Vašu noviju izjavu ljubavi opet ostavim bez odgovora, ova prekomjerna *

Priča „Božica je odgovorila“ objavljena je (i) kao dio romana Zatočen u Urgi. Naslov izvornika: „Az istennő irt“, u knjizi Az urgai fogoly, Széphalom Könyvműhely, Magvető Könyvkiadó, Budapest, 1992.


186

NOVI PRIJEVODI

László KRASZNAHORKAI

količina pisama – šokantna ne samo za mene već i za moju okolinu – nikada neće prestati stizati te u tom slučaju zapravo pristajem da u meni doista vidite onog „očaravajućeg demona“ koji Vas je one subote u listopadu „zarobio“ s pozornice maloga kazališta na Dong’anmenu Dajiu, i zbog čije ste se „blistave ljepote“, kao što pišete s nemalom zabrinutošću u pismima koja odonda pristižu doista svakog drugog dana, „smrtno razboljeli“. Ne želim Vas dalje zavaravati svojom šutnjom, vjerujte mi, molim Vas: nisam ja nekakav zagonetni demon, nego obična Hua Dan, glumica u jednome pekinškom opernom kolektivu. I zapamtila sam Vas. Sjedili ste u sredini trećega reda, sasvim blizu pozornice. Drugih Europljana nije bilo na predstavi, osim skupine turista koja se nakratko pojavila na stražnjoj galeriji i ubrzo otišla. Publika se tim subotnjim večerima obično sastoji od umirovljenika i članova tvorničkih radnih brigada, koji sve vrijeme stišću svoje pretplatne ulaznice u rukama, a među dobro poznatim, dragim, starim licima, naravno da mi je odmah upalo u oči Vaše – dva grozničava oka, visoko čelo, baš kao na fotografiji koju ste mi poslali, i naravno nos po kojem se odmah prepoznaje Europljanin. Kad je orkestar zasvirao i kada se podigla prva zavjesa, moglo se vidjeti da Vam se cijelo tijelo napregnulo, a kada se podigla i plava zavjesa, kao da Vas je prizor dvorskih velikodostojnika, postrojenih s dviju strana oko kneza Donga Zhuoa, sasvim prikovao za stolac, pa se i to Vaše ukočeno držanje nije promijenilo do svršetka. Znam da je bilo tako, a da biste vidjeli kako sam ja stvorenje koje s obje noge stoji čvrsto na zemlji, otkrit ću Vam da sam i ja Vas dobro promotrila, prvo gledajući iza kulisa, potajice, a zatim kad sam kao Diao Chan stupila na scenu: oči u oči. Nije neuobičajeno, ali je u posljednje vrijeme ipak vrlo rijetko da u gledalištu maloga kazališta na Dong’anmenu Dajiu sjedi neki stranac. Primijetila sam Vas, i molim Vas nemojte misliti da je istina ono što ste pretpostavljali: nisam Vas zaboravila „istoga trena kad se zavjesa spustila“. Moja majka je svjedokinja, iste te večeri dok smo pile čaj prije spavanja ispričala sam joj o Vama, pa me je čak i ukorila, i to iz dva razloga: zato što je u našoj zemlji veoma nepristojno zanimati se za stranca i zato što sam se tijekom predstave usudila razdijeliti svoju pozornost. Prema mojoj majci, koja je bila veoma poznata Wu-dan glumica (danas već vezana za krevet), najveća greška za Hua Dan glumicu je ako pogleda dolje prema publici i ako tu publiku vidi. Istinska Hua Dan glumica slijepa je, upozorila me te večeri majka. Razgovarale smo tako o Vama i o tomu što je sve zabranjeno jednoj Hua Dan glumici, ali nijednoj od nas dvije, naravno, nije pala na pamet mogućnost onoga što se kasnije, prispjećem Vašega prvog pisma, dogodilo. Čiča Wang dugo ga je prevrtao


László KRASZNAHORKAI

NOVI PRIJEVODI

u ruci, ali ni on nije znao reći odakle je stiglo. Zagledali smo mnoštvo nepoznatih poštanskih markica pored kineske, gledali u neobičnu omotnicu i primijetili da su je adresirale dvije ruke; jedna je napisala moje ime pinyin slovima, a druga moju kućnu adresu u Ding’an Luu na kineskome. (Saznalo se tek nakon više tjedana, od našega ravnatelja, da na tome možete zahvaliti svome dobrom poznaniku i pomagaču, drugu profesoru Chaiu, koji je na temelju imena, jer je poznavao moju majku, saznao gdje živim). Dakle, gledali smo sa čiča Wangom, ispitivali, pipkali, čak je bila spomenuta i mogućnost neotvaranja pisma, te kako bi bilo bolje da ga čiča Wang vrati i da ga prvo pročita netko višega ranga, ali sam ga naposljetku ipak otvorila ja, rekla da je napisano na engleskom, no tada su se već i susjedi okupili oko mene. Vi znate što je u tome pismu bilo, ali izgleda da ne znate koliko teško jedan Kinez uspijeva razumjeti strance. Prvo sam se veoma postidjela, i naljutila, nisam ni znala što bih rekla ljudima koji stajahu oko mene uzbuđeno čekajući da im podnesem izvještaj o sadržaju pisma. Osjećala sam da mi lice gori, nije dobro napisano na engleskom, pokazivala sam neobično preklopljene listove papira, jedva uspijevam pročitati, objašnjavala sam utrčavši u kuću gdje sam stalno iznova sricala riječ po riječ, ali razumjeti nisam mogla baš ništa. Nitko mi više nije spomenuo pismo i ja ne bih o tome morala kazati ni jednu riječ, da nije nekoliko dana nakon toga, ili je možda bio prošao čak cijeli tjedan, čiča Wang donio istovremeno dva takva pisma od Vas, pa je sad i moja majka natuknula kako bismo morali nešto reći susjedima. To je opet onaj isti, pokazala sam sljedeći put omotnicu mami Chang na tržnici, isti onaj stranac koji je veliki zaljubljenik u kinesko kazalište i koji me vidio u ulozi Diao Chan. Ovo je već treće pismo u kojemu mi čestita, slagala sam. Ali onda je stiglo četvrto, peto i šesto, opet u isto vrijeme, i više se nije moglo lagati. Čiča Wang zamolio me da mu pročitam naglas jednu rečenicu iz nekog od pisama, jer bi volio razumjeti, rekao je, kako razmišljaju stranci. Prevela sam mu onaj dio u kojemu pišete o pogledu Diao Chan nakon prve arije. Čiča Wang je saslušao, iznenada se veoma oraspoložio, a onda je, ne objašnjavajući čemu se veseli, otrčao osmjehujući se i klimajući glavom. Odonda mi se neprestano smješkao kad god bi mi donosio Vaše pismo. Usprkos tome što su ta pisma, počevši od sedmoga, bivala sve tužnija i tužnija – čiča Wang, dakako, o tome ništa nije mogao znati. Pisali ste mi o tome kako ne nalazite mjesta u svojoj zemlji, kako čeznete za povratkom u Peking, na Dong’anmen Daji, i da osjećate smrtnu bol u srcu kad me se sjetite – a ja sam sve manje razumijevala što želite reći. Pisali ste da sam ja ona koja je Vašoj sudbini dala novi pravac i da ne možete podnijeti više ni pomisao, a kamoli činjenicu da postoji udaljenost koja Vas razdvaja od mene – i time ste me sasvim zbunili, nikako se nisam znala odlučiti što mi je činiti. Iskreno sam se bojala svakog priznanja, a od tuge koja je

187


188

NOVI PRIJEVODI

László KRASZNAHORKAI

izbijala iz Vaših riječi postala sam i sama jednako tužna kakvim sam i Vas zamišljala u toj dalekoj zemlji. Tada smo već bili na početku posljednjega lunarnog mjeseca, u Pekingu je pao snijeg, a ja sam zamolila našega ravnatelja da mi umjesto uloge Diao Chan dodijeli neku drugu. Ali ravnatelj je odgovorio da mu to ne pada na pamet, da je povoljnu odluku o predstavi o Lü bu donio sâm Odjel za kulturu Centralnog komiteta, a bolju Diao Chan od mene, dodao je želeći me zacijelo pohvaliti i obodriti, ne bi našao u cijelome Pekingu. Majka me nikad nije ispitivala, nijednu riječ mi nije rekla zbog bujice Vaših pisama izuzevši onomad, još nakon prispjeća prvoga: „Nemoj odgovoriti, zaboravit će te“. Priznajem da je u njenoj šutnji bilo za mene nečega nerazumljivog i tajanstvenog, nečega zbog čega mi kasnije nije ni palo na pamet da bih joj se mogla u jednoj za mene tako teškoj situaciji obratiti za savjet. Ako bi došlo neko pismo od Vas, a dolazila su svaka dva-tri dana, sjela bih pored nje na krevet i pročitala bih ga naglas; ona me je saslušala, ali nije rekla nijednu riječ. Tada bih pismo gurnula u omotnicu, napisala u lijevi gornji kut redni broj, ulila večernji čaj u šalice i u tišini bismo osluškivale kako vjetar fijuče u peći. Bila sam veoma zbunjena i nesigurna, a nije bilo nikoga da me posavjetuje i da mi pomogne, i nikoga na koga bih se u ovoj bespomoćnosti mogla osloniti, stoga sam dakle nastojala potpuno utonuti u svoj posao. Na prijepodnevnim i popodnevnim probama gotovo sam tjerala samu sebe na rad, a kada smo imali predstavu, nikad se nisam udaljavala od stražnjih kulisa na više od nekoliko koraka, čak ni kad nisam trebala biti u blizini pozornice, jer mi je bivalo slabo od pomisli da bih tijekom predstave o Lüu buu mogla biti i netko drugi osim Diao Chan. Htjela sam se do kraja dana toliko izmoriti da jednostavno nemam više snage razmišljati o tome što mi znače Vaša pisma. Htjela sam da u večerima kada među stotinama tisuća Pekinžana putujem od jezera Chongwenmenwai do Ding’ana Lua stodesetkom prema kući, od umora ne budem u stanju postaviti ni najjednostavnije pitanje, kao na primjer zašto mi je postalo toliko važno što Vi pišete ili pišete li uopće. Zatim, zašto jednostavno ne bacim pismo nepročitano, naime mogla bih baciti sva Vaša pisma, ako me već svako toliko rastužuju, a onda na kraju i radi nečega što je zbog svoje jednostavnosti bilo zapravo i najviše uznemirujuće: zašto me toliko rastužuju Vaša vjerna pisma, te strastvene, ushićene izjave, ti nepresušni pljušteći izvještaji o mome jednom jedinom nastupu one subotnje večeri prije više mjeseci, umjesto da zbog njih osjećam zadovoljstvo i ponos? I uspijevalo mi je sve to, mnogo sam radila, salijetala našega glazbenika koji svira erhu da radi više, izvanrednog Yang Liao-linga (mora da ga se i Vi sjećate, jer je i te večeri svirao), a od toga napregnuta, grozničava rada bivala sam zaista iz večeri u


László KRASZNAHORKAI

NOVI PRIJEVODI

večer toliko iscrpljena da mi nije ni padalo na pamet postavljati pitanja – iako sa svojom današnjom pameću već znam: da sam ih postavila, odgovori me ni onda ne bi doveli do jasne slike. Pitanja bi me, naime, odvela u zabludu, jer postojalo je samo jedno pitanje koje bi moglo pomoći, a to je: kome se uopće obraćaju Vaša produhovljena pisma i što Vi zapravo u meni točno vidite? Tada, tih posljednjih žurnih dana lunarnog mjeseca, bila sam isuviše uznemirena da bih sve to razumjela. Zatim sam prvi slobodni dan, nakon svečanosti Lunarne Nove godine, poslije obveza oko svoje majke, provela u obližnjem parku Tian Tan. Usred parka punog šetača proteže se prema carskim hramovima jedna veoma dugačka, široka, popločena šetnica, potpuno ravna, možda ste je i Vi vidjeli, ako ste od bolnice Tian Tan krenuli u pravcu sjeveroistoka, šetnica koja je sagrađena u stara vremena za povorku što je prinosila žrtvu bogovima neba. Još od djetinjstva volim tu šetnicu jer me oduvijek ispunjavala osjećajem kako su nekadašnji ljudi u ovomE obliku zapravo predstavili jedan jedini pogled Gospodara neba, zato sam mislila da će me i u tom trenutku umiriti upravo ono što mi je kao djevojčici pričinjavalo zadovoljstvo: da krenem polako od mramorna oltara Huiyina Bia između drvoreda šetnicom što blješti od snijega i zaronim pogled u tu tajanstvenu perspektivu, da se unesem u spokojnu zraku toga moćnog božanskog oka koje stoji nepomično u daljini. Tako sam učinila i nisam se razočarala: sunce je sjalo, snijeg je blistao na granama drveća, dok je u daljini zasljepljujućim sjajem blistao Huang quiong Yu i Qinian Tian skriven iza njega, čija se trostruka kupola spuštala u predivnu zanosu, a koja se iz ovoga južnog smjera mogla samo naslutiti. Vratila sam se kući tek kada se počeo spuštati mrak: mirne duše, i ne sluteći kako sam griješila misleći da sam među šetačima bila sama, jer daleko od toga da sam bila sama. Ubrzo se pokazalo tko je bio tajanstveni pratilac u šetnji. Jednoga dana, kada smo Yang Liao-ling i ja još od ranoga jutra vježbali veoma težak niz kliznih tonova iz „Jesenje rijeke“, vrata su se iznenada otvorila i u dvoranu za probe ušla je nepoznata osoba u društvu našega ravnatelja. Yang Liao-ling je, naravno, odmah podigao gudalo sa žica, ja sam se također uljudno okrenula prema njima, ali naš je ravnatelj stojeći gostu iza leđa samo odmahnuo rukom, što je značilo da ne treba prekidati jer je došljaka doduše morao pustiti da uđe, ali da taj nije došao s nekoga visokog mjesta. Nosio je jednostavno tamnoplavo sukneno odijelo i djelovao veoma staro. Ravnatelj mu je uputio nekoliko riječi, otpratio ga u stražnji dio prostorije gdje mu je pomogao sjesti na stolac, dao mu čašu vode iz zidne slavine te, okrenuvši se od njega, napravio prema nama grimasu dosade, izišao i ostavio ga nasamo s nama. Iskreno rečeno, u početku ni mi nismo obraćali previše pažnje na njega, Yang Liao-ling je vratio gudalo na mjesto, ispravio na koljenima erhu i prema našim utvrđenim navikama započeo jednu od arija Diao Chan, ovaj put treću. Ako

189


190

NOVI PRIJEVODI

László KRASZNAHORKAI

bi nam neki gost omeo probu, u posljednje vrijeme bih pjevala samo iz te predstave jer je pogodna uvjeriti bilo koga u kvalitetu našega kolektiva, ali je ta srceparajuća melodija, jednostavnom uhu ne previše poznata, umjela obično poslije deset minuta obeshrabriti znatiželjnika, čemu smo se sada nadali, jer smo naime mislili da je gost ili došao izabrati nešto za program kluba veterana, ili je to neki vodeći provincijski umirovljenik čiji društveni rad nagrađuju, na primjer, time da smije zaviriti, kako to nazivaju, iza šarolikih kulisa pekinškoga kulturnog života. Stranac se, međutim, nije micao ni nakon deset minuta, pa sam bila primorana otpjevati do kraja cijelu ariju. Kada sam završila, pogledali smo se Yang Liao-ling i ja, zatim sam iz pristojnosti doviknula došljaku ima li kakvu posebnu želju jer, što se mene tiče, vrlo ću mu je rado ispuniti. Ali on ni riječi nije rekao. Sišla sam s podija i tek kada sam stigla sasvim blizu njega, primijetila sam da plače. A mislili smo da je to klupski lider-veteran ili neki istaknuti umirovljenik! Grdno smo se prevarili. Naš posjetitelj bio je sâm Tien Han, jedan od najvećih ličnosti kineske kazališne umjetnosti. Ovako izbliza nije ga bilo teško prepoznati, iako je u odnosu na sliku čovjeka, što je živjela u meni zahvaljujući mojoj majci, koja mi je veoma mnogo pričala o njemu kad sam bila mala i koja mi ga je jednom pokazala na ulici, bio gotovo samo vlastita sjena. Znala sam da ga je Banda četvorice izlagala ruglu, dugo se pronosio glas da je čak i poginuo, zatim se ipak pojavio, oronuo i slomljen, i nikad više nije uspio biti onaj stari. Propio se, nestao iz blizine kazališta, ali kad bi se ipak tu i tamo pojavio, obično bi izbio neki skandal: ismijavali su ga jer je stalno bio pijan i, zaboravljajući na njegov status, ophodili se prema njemu kao prema razvratnom skitnici. Moja majka održavala je u meni budnim poštovanje prema Tien Hanu. Iznimno me je uplašila spoznaja da sam maloprije pjevala pred njim i iznimno me potreslo to što ga gledam kako plače. I nisam znala što ovdje traži. Ravnatelj nije dobro zatvorio zidnu slavinu, pa sam gotovo čula samo kapanje vode dok je Tien Han govorio. Toliko sam bila ganuta i toliko su me još držali strah i potresenost, da sam smisao njegovih riječi shvatila tek kada smo ga na kraju ispratili. Odgegao naslonjen na štap kroz ustalasanu gomilu, a ja sam, završivši za taj dan sve što sam imala, krenula kući. Rekao je da ga je moja majka zamolila neka kaže svoje mišljenje o mome talentu. Rekao je da me vidio u šetnji u parku Tian Tan, a sada me čuo kako pjevam. Rekao je da je promotrio moje lice i pokrete, i da mi više nije potrebna pomoć. A na rastanku je, jednom nogom već na ulici, zatražio od Yang Liao-linga pet juana. Promatrala sam ljude u autobusu, gledala zametene kuće na Chongwenmenwaiu,


László KRASZNAHORKAI

NOVI PRIJEVODI

a onda sišla dvije ili tri postaje prije negoli obično i pošla pješice dalje prema Dong’an Luu. Tada sam se već usudila misliti ponovno na Vas, a mislila sam na Vas i sutradan nakon predstave u garderobi. Skidala sam šminku s lica kad sam odjednom osjetila da počinjem shvaćati kome Vi zapravo pišete ova melankolično-zanosna pisma i zašto su me ona toliko rastuživala. Skidala sam šminku s lica i promatrala u zrcalu kako se to lice ne mijenja. Pomislila sam kako je teško moguće da bi ljepotu moga lica sada hvalio onaj tko iza tog lica traži neko drugo. Vas sam zamišljala kao takvog, i mislila sam da je razlog moje ranije tuge bilo upravo taj što ste Vi znali, jer ste vidjeli, da ovo drugo, obično lice imate zašto hvaliti. Bacila sam još jedan pogled prema zrcalu i umirila se: nisam više bila ni vesela ni tužna. Prekjučer me majka zamolila da je odvedem u kazalište Ji-Xiang, gdje smo nakon nekoliko tjedana stanke ponovno igrali, jer je željela još jednom vidjeti predstavu o Lü buu. Napokon sam do pet sati popodne uspjela nabaviti rikšu na koju možemo staviti naša invalidska kolica, tako da je i majka mogla biti na predstavi. Partner mi je opet bio Li Hongtu, za bubnjevima je svirao Yang Guangtang, a na erhuu Liao-ling, tako da je cijela večer veoma podsjećala na onu koju ste i Vi te subote u listopadu vidjeli, s tom razlikom što je na sceni bila još samo Diao Chan. U publici, ako Vas zanima, nije bilo Europljana. Čim se zavjesa spustila, a mi sjeli pred zrcala u svlačionici, počela sam izdvajati u mislima svaki detalj te večeri, i tako sam se u to udubila da je prošao možda čak i cijeli sat dok se nisam sjetila kako me majka čeka dolje u praznoj kazališnoj dvorani. Potrčala sam k njoj, no naš je ravnatelj srećom bio čak i zahvalan zbog moga kašnjenja, jer je kao njezin poštovatelj ovako mogao zabavljati poznatu glumicu do moga dolaska; potom nas je ispratio, probudio vozača rikše i klanjao se za nama s velikim štovanjem dok smo se udaljavale od njega prema noćnom metežu Wangfujinga. Snijeg se na većim cestama otopio, pa sam sada mogla i ja, a ne samo rikša, voziti bicikl po ugodnom prometu lakše nego u dolasku, a kako ranije nisam uspjela pročitati s majčina lica koliko je bila zadovoljna mojim nastupom, trudila sam se ostati u njezinoj blizini u slučaju da mi možda već usput nešto o tome želi kazati. Ali šutjela je, gledala ustalasalu svjetinu na pločniku i prodavače ispod južnih arkada Chong­ wenmenwaia, a ništa nije rekla ni kada smo stigle; pomogla sam joj da se svuče čim smo ušle u kuću i stenjući je legla u krevet. Pristavila sam vodu, pripremila šalice, ali progovorila je tek kada smo popile čaj. Razgovarala sam s Tienom Hanom, rekla je mahnuvši mi rukom da joj se približim. Sjela sam pored nje na krevet. Jako si lijepa, rekla je uhvativši mi bradu s dva prsta. Postala si prava Hua Dan glumica. Od sutra tvoje glumačke zadaće neće počinjati u trenutku kada stupiš na

191


192

NOVI PRIJEVODI

László KRASZNAHORKAI

pozornicu, nego kada s nje siđeš. Gledala sam u njezine drage, staračke oči, no nisam uspjela odgonetnuti jesu li tužne ili ponosne. Dok sam oprala šalice, već je zaspala. Onda je jučer čiča Wang donio u kazalište Vaše šezdesetčetvrto pismo u kojemu mi priopćujete da ste odlučili: vraćate se u Kinu. Oprostit ćete mi, zar ne, što Vam nisam uzvratila osjećaje? I, dragi Krasznahorkai, nemojte me tražiti. Volite Peking, ali nemojte misliti da možete stupiti na pozornicu na kojoj ja živim. Peking, 1991., Lu Shanli

S mađarskoga prevela: Angéla Pataki, Labin

László Krasznahorkai rođen je 1954. godine u mađarskome gradu Gyuli. Školovao se u Szegedu i Budimpešti, gdje je studirao pravo i mađarski jezik. Prvi njegov roman, Sotonski tango (Sátántangó), objavljen je 1985. godine. Krasznahorkaija kao stvaraoca nije moguće svrstati ni u koju skupinu ili književni pravac. Bitna značajka njegove narativne metode sjedinjavanje je detaljnog i autentičnog prikaza stvarnosti s demonskom fantastikom. Time i realnost dobiva sotonsku prirodu, a veoma pozorno promatrane i prikazane činjenice i pojave podređuju se nekoj vrsti „natprirodne“ vizije. Njegova su djela prihvatili kritičari, od Sjedinjenih Američkih Dražava do Japana. dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja te član mađarske Književne akademije. Njegove knjige, uglavno romani i kratke priče, prevedene su na njemački, engleski, bugarski, španjolski, francuski, poljski, češki i japanski jezik. Prema piščevim djelima snimao je filmove poznati redatelj, njegov prijatelj, Béla Tarr. (A.P.)


Marko KRAVOS, Trst (Italija)

193

RANE PJESME Moja ruka (Moja roka) Jedan Dva Tri Četiri Pet Samo pet Pet prstiju Samo pet prstiju Bio bih... sunce Kada bi ih bilo šest Jedan Dva Tri Četiri Pet Samo pet prstiju


194

NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Ratna pjesma (Vojna pesem) Izbjegao sam sve zasjede, preplivao rijeku, puzao po šikarama. Sada sam ovdje. Ruka je umrljana tuđom i vlastitom krvlju. Naloži oganj, hladno je! Ondje sam susreo slobodu. Šaptala je kroz tamnu mrežu glasova. Bila je visoka, sva bijela, sa svijetlim srpom na ramenu. Naloži oganj, hladno je! Reci mi nešto. Garcia i vilenjaci (Garcia in možuhi) Otišao je Garcia s ovoga svijeta, u popriličnoj žurbi. Pobjegao je od blijedih vilenjaka s naočalama, sa svojom svijetlom gitarom, s grimiznim i noćnim očima, ruke mu pune vjetra. Vilenjaci se penju na svoje ljestve, kako bi ga dostigli. No on je u travi, u zrikavčevoj rupi, glas mu visoko odjekuje.


NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Tri makova zrna (Troje makovih semen) Tri makova zrna, mala i crna, zgažena, snivaju o ponosnom cvijetu grimizne ljepote. Sloboda, pravda, ljubav nisu veće od makova zrna. Trst Ova bijedna nakupina zemlje, sivo, prljavo more, znojni i vlažni dlanovi zazivaju sunce. Zatvorite prozore: večernja vlaga i otupjelo lišće u zraku nagrizaju misli, šireći otrov u prsima.

195


196

NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Minijatura (Miniatura) U kavani je kao i uvijek, prigušen zvuk. Vrata neprestano lupaju i svatko tko uđe unosi miris kišne večeri (čak te i kava podsjeća na miris truloga lišća). Uostalom, ovdje je toplo i svatko je sam, bezbrižan, s cigaretom u ustima. Pleši, vilo! (Pleši, vila!) Po oštrici mača vila ostavlja crvene tragove. Svilenim kretnjama pleše pjesmu ispletenu od krikova. Jantarne grudi hladne su, znojno joj tijelo drhti, užitak opijenosti. U rukama ima dva cvijeta, mrtve oči svojega viteza, koji je nju golu vidio. Po oštrici mača pleše vila svoj plač dúge.


NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Trokutasto jedro (Trikotno jadro) Kroz prozirne šarenice nebo i more gledaju se. Njihova je ljubav sva modra. A u samoj sredini trokutasto jedro. Bijela pjesma (Bela pesem) Tišina tišina Vjetar u ovom snježnom trenutku tišina Kupam se u njoj pušim cigaretu Pomiren šutim Tišina tišina jedina velika pjesma svijeta

197


198

NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Vjeverica (Veverka) Sinja smrekova šuma prošarana posljednjim zrakama. Koračam po tim rahlim nitima. Jastreb se glasa, zatim tišina. Smeđa paprat, maline, mahovina, igličasta kosa, češeri, još ima svjetla. Preko njih odlazim u svijetlu večer kao vjeverica s grmovitim repom. Svibanjska raketa (Majska raketa) ... i imat ćemo veliku kuću sa četiri prozora i imat ćemo svoje ključeve, kruh na stolu, vino u podrumu, moći ćemo hodati goli ili odjeveni u staro grubo platno a u sobi će nas čekati postelja kao velika svemirska raketa.


NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Noć bez sna (Noč brez spanja) Vjetar može biti bijel oblak tvrd a jezero žalosno Ljubav može biti bijela tvrda žalosna Časna riječ Ljubomora (Ljubosumje) Tvoja su usta suha, užarena peć. Gdje si bila, draga? Promuklo govoriš nebitne stvari, čemu, draga, čemu. Sveži si šarenu vrpcu oko struka, uzmi tamburicu u ruke, pođi sa ciganskim vjetrom. Čekat ću te iza vrata. Jedva još ja. Čekam te i više ti neću otvoriti. U meni raste muhara, crvena, oštrih točkica.

199


200

NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Žeđ (Žeja) Konja imam, bijelog konjića. Moja draga je daleko. Daleko daleko. Ona je žalosna, čeka me u tišini. Njeno bijelo čelo, njena krhka ramena i bokovi. Daleko daleko. Žedan sam. Prodajem konja. Prodao sam bijeloga konja za čašicu rakije.

Žalopojka (Žalostinka) Noćas nećeš doći ni sutra, ni ikada. Rese u grudima, u grlu, u trbuhu. Oštri kristali neostvarene ljubavi. Na tvojem sivom grobu spavao bih s tobom, do kraja.


NOVI PRIJEVODI

Marko KRAVOS

Svijeća (Sveča) Gori. Ni za mrtve, ni za ljubav. Izgara samoća. Moljac oko nje traži čudesnu zemlju. Misao se u tišini krije poput miša a tama ima oko nasred čela bijelo kao krizantema. Izabrao i sa slovenskoga prepjevao: Stjepan Pranjić, Poreč

Bilješka: Slovenska pjesnikinja, prevoditeljica i publicistkinja Jolka Milič, 1973. je godine priredila antologiju suvremenoga slovenskog pjesništva Trinajst slovenskih sodobnih pesnikov (Maribor, Založba Obzorja, i dr.). U društvo od trinaest pjesnika, od kojih su možda najznačajniji Kocbek, Kovič i Zlobec, uvrstila je Miličeva i tada mladoga Marka Kravosa. Marko Kravos tršćanski je pjesnik, esejist i prevoditelj, rođen 1943. u južnoj Italiji, u mjestu Montecalvo Irpino. Klasičnu gimnaziju okončao je u Trstu, studirao slavistiku na Sveučilištu u Ljubljani te diplomirao 1969. godine. Predavao je kao docent na Odsjeku za slovenistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Trstu. Bio je tajnik Društva slovenskih pisaca te predsjednik slovenskoga centra PEN-a. No, najprije, Kravos je nagrađivan pjesnik, a pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika. Za zbirku Tretje oko (Treće oko) godine 1982. primio je nagradu Prešernovega sklada (Prešernove zaklade), dok je 2000. godine nagrađen talijanskom nagradom za pjesništvo Astrolabio d’oro (Zlatni astrolab). Antologija Jolke Milič pruža uvid u ranu fazu Kravosove poetike, koja već odiše uvjerljivim stilom i pjeva o raznolikim temama. Nalazimo, dakle, pjesme protkane meditacijama, snovima i dotad proživljenim iskustvom. Pjesnikova poetika polazi od rata i smrti, pa ide sve do ljubavi, spokoja i tišine. Upravo suprotnosti čine njegovu šarenu pjesničku sliku još uvjerljivijom. Čitateljima koji vole zaigranost, dinamiku, minimalizam i sažetost savršeno će odgovarati Kravosova rana faza, dok će se oni željni ironije, komičnosti i erotike odlučiti za kasniju fazu. (S.P.)

201


RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

VLADAN ČUTURA Panorama vojvođansko-hrvatske kratke priče od 1990. do 2010.

205

LAJČO PERUŠIĆ Na Svesvete

210

PETKO VOJNIĆ PURČAR Snivajući pod snijegom

214

ZVONKO SARIĆ Bolje

218

NEVEN UŠUMOVIĆ Makovo zrno

219

TOMISLAV ŽIGMANOV Kamenčić mali u Kristinoj sandali

224


Vladan ČUTURA, Subotica (Vojvodina, RS)

PANORAMA VOJVOĐANSKO-HRVATSKE KRATKE PRIČE OD 1990. DO 2010. „Jezik kulture i zajednice lebdi nad rascjepima sadašnjosti, koji se pretvaraju u retoričke figure nacionalne prošlosti.“ Hommi Bhabha, Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije Ovaj tekst ne može i ne pretendira postavljati konačne književno-estetske ocjene o vojvođanskoj proznoj produkciji stvaranoj na hrvatskome jeziku posljednjih dvadeset godina. Upravo to je razlog zbog kojega nije naslovljen „antologija“, nego ima namjeru ponuditi prikaz suvremenoga hrvatskog književnog stvaralaštva, točnije kraćih proznih vrsta, tako da prateći književni tekstovi, izdvojeni iz cjeline, čine nešto što bismo najlakše mogli nazvati reprezentativnim izborom ili, još skromnije, prikazom. Zasigurno važnija činjenica od osobne procjene kakvoće tekstova, koja onemogućava da se ovoj problematici pristupi na koji drukčiji način, proistječe iz pitanja – što je tzv. manjinska književnost? Za književnosti „etničkih manjina“ eksplanatorna paradigma bi trebala biti jasna: jezik. No, hrvatska književnost u Vojvodini – koja ima zabilježenu tradiciju od „Razmišljanja pribogomiona od ljubavi Božje“, autora Mihovila Radnića iz 1683. godine – stavlja nas pred niz složenih specifičnosti. Jedna od osnovnih je kako vrednovati ovdašnje hrvatske autore koji pišu na srpskom standaru1. Ili, kako deskriptivno i u kojim okvirima tumačiti hrvatsko1 Zgodan je primjer Franje Petrinovića, književnika i književnoga kritičara iz Novoga Sada, koji je bio prošlogodišnji kandidat u najužem izboru za NIN-ovu nagradu za roman „Almaški kružoci lečenih mesečara“, najprestižniju srpsku književnu nagradu kritike za roman godine.

205


206

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Vladan ČUTURA

vojvođansku književnost s obzirom na (ne)egzistenciju u dvjema kulturnim praksama – srpskoj i hrvatskoj, upravo pozicioniranu u njihovu rascjepu, točnije nekoj vrsti zrakopraznoga i interkulturalnog prostora ostavljenog da pripada svakomu i nikomu. Drugim riječima, pitanje je s kojega normativnog aspekta vrednovati ovakav skup književnih praksi u situaciji „iskliznuća“ čitave jedne regionalne književne povijesti i tradicije iz kulturnih svjetova kojima istodobno pripada. Situacija o kojoj je riječ datira od procesa etnonacionalne fragmentacije jugoslavenskoga kulturnog prostora početkom ‘90-ih godina XX. stoljeća kada je vojvođansko-hrvatsko pismo dobilo status manjinskoga, s jedne strane počesto zanemarivanog, a s druge, još češće, zatomljivanog, što je još jedna u nizu njegovih specifičnosti. Stoga se čini kako u polju „zapadnobalkanskoga“ književno-kulturnoga prostora – za što je književno stvaralaštvo o kojemu ovdje govorimo očit primjer – nije lako odrediti što to manjinsko pismo jest i prema kojim ga mjerilima označiti takvim, kao što je slučaj na polju globalnih književnih i kulturnih narativa s onom feminističke, etničke, afro-američke, gay, lezbijske ili queer provenijencije. Ipak, u ovome slučaju i ovoga puta, kriterij odabira autora bio je, pored osobne procjene vrijednosno-literarne kakvoće, jezik na kojemu stvaraju. Ukoliko se pak osvrnemo na cjelokupan korpus književnih tekstova stvaranih na hrvatskome jeziku i pripadajućim mu dijalektima u Vojvodini posljednjih dvadesetak godina, očita je njegova izrazita poetocentričnost. Najproduktivnija i dominantna književna dionica jest poezija, što je suprotno procesima u polju suvremene matične, hrvatske književnosti, ali i šire gdje roman i kraće prozne vrste neprikosnoveno dominiraju književnim tržištima. Tradicionalna poetocentričnost mogla bi se tumačiti žanrovskom ograničenošću, naravno bez kakvih negativnih konotacija. Mogući razlozi toj činjenici zasigurno jesu zavičajne teme i građa na kojima egzistira kao tzv. zavičajna književnost, male mogućnosti proširenja, odsustvo profesionalne obrade, kritike, valorizacije i izvanknjiževne instrumentalizacije. S tim u vezi, nerijetko je prisutna i situacija konzervativna razumijevanja literature te tradicijskoga recipijentskog horizonta u profesionalnoj obradi i tumačenju, čemu je razlog odsustvo nekoliko bitnih segmenata „književne kulture“, odnosno konteksta koji čini materijalne i institucionalne uvjete književnoga života (npr. kritičko sagledavanje, male naklade, uzak krug čitateljstva, ali i potreba za očuvanjem i njegovanjem manjinskoga pisma i dr).2 Svi pobrojeni razlozi elementarni su uzro2 Više o ovomu problemu vidjeti u: Tomislav Žigmanov, Izazovi sabiranja, sumjeravanja i tumačenja: studije i ogledi o knjiškim i književnim temama hrvatskoga istočnog zagraničja, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, 2012., poglavlje Auto- i ino recepcija suvremene hrvatske književnosti u Vojvodini, str. 73-94.


Vladan ČUTURA

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

ci često inkluzivne autorecepcije dionikâ ovdašnjega književnog života, što uvjetuje i pitanje je li i to matrica njihove marginalizacije. U tom smislu, čini se, postoje barem dva djelomice opravdana razloga ovakve vrste autorecepcije – reakcija na iskustvo isključenosti, ali i uloga ovoga pisma: (samo)potvrđivanje regionalnoga i (sub)etničkoga kulturnog identiteta i očuvanje simboličkih dobara (najčešće primarno jezičnoga). Osvrnemo li se na kraće prozne vrste, njih načelno možemo podijeliti u dvije skupine. Prva je ona koja zadovoljava pragmatične potrebe manjine u vidu legitimacije baštine kojoj pripada (što je vidljivo već iz same žanrorovske pripadnosti djela), dok drugi dio korpusa tekstova, od kojih nekoliko ovdje predstavljamo, posjeduje estetiku visokoga umjetničkog diskurza te tematskim i sadržajnim aspektima predstavlja kreativan pomak od postojeće literarne matrice – dinamizirajući, rekonfigurirajući i redizajnirajući ovdašnju (za)rubnu hrvatsku literarnu scenu. Točnije, prvu skupinu ili korpus tekstova žanrovski čine refleksivno-meditativne, (auto)biografske, etnografske i faktografske kraće prozne vrste, suvremena izdanja prikupljenih narodnih priča i predaja, te proza iz korpusa kršćanske pripovjedačke tradicije3, a koje su u kontinuitetu s vojvođansko-hrvatskom literarnom poviješću. Estetska funkcija ove vrste pisma, dakako katkad stvarana onkraj ovakvih pretenzija, često će se temeljiti na literarnoj „izvedbi“ koja bi svoje krajnje domete mogla naći tek u nekoj vrsti nacionalno-pedagoške funkcije. Drugu vrstu kratkih proznih tekstova određuje kreativni i energični pomak tematskih, sadržajnih, formalnih i stilskih aspekata. Ta vrsta pomaka ipak nije plod zajedničkih nastojanja, organiziranih i konsolidiranih, u stvaranju novoga rukopisa na ovdašnjoj suvremenoj književnoj sceni, nego će prije biti da je riječ o rezultatima spontanih traganja pisaca koji su donekle uspjeli nametnuti nov stvaralački diskurz u mikrokozmosu vojvođansko-hrvatske literarne produkcije. Riječju, između ovih tekstova i njihovih autora ne postoji poetička srodnost, odnosno zajednička poetološka matrica ni u tematsko-motivskom, niti u kakvim strukturalnim obilježjima. Teme o kojima navedeni autori pišu kreću se u rasponu od pitanja identiteta, problematizacije granica fikcije i fakcije, intimne priče pojedinca, eskapizma i dr. Ovim korpusom tekstova dominira, s jedne strane, realistička prozna matrica – mimetička i faktografska,4 a s druge (post)modernistička poetika pro3 Autori koje valja spomenuti u ovome kontekstu jesu: vlč. Stjepan Beretić (Božji prijatelji s nama na putu), vlč. Antun Gabrić (Čudak jednek i druge pripovitke), Jakov Kujundžić (Zgrabljena mršavina), vlč. Lazar Novaković (Pismo(a) Isusu), Ruža Silađev (Divani iz Sonte, Šokica pripovica), Ilija Žarković (Iz naše avlije i iz komšiluka) i dr. 4 Npr. Dražen Prćić i Milivoj Prćić (Zadnja pošta Subotica, Južno od Tranšeja).

207


208

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Vladan ČUTURA

pitivanja, fragmentiranja, ironiziranja, zamagljivanja, razgradnje i sl.5 Stoga, svaki se pokušaj svođenja na kakav zajednički poetološki nazivnik čini nemogućim te bi predstavljao svjestan čin izvanjskoga nametanja jedinstva, koji bismo tek tada mog­ li označiti kao „antologija“, što je unaprijed utvrđeno nemogućim. Nemogućim jer su u pitanju autori različitoga generacijskog backgrounda, mjesta boravka, jezika na kojemu pišu te, najbitnije, vlastitoga impulsa u oblikovanju ove vrste kratke narativne proze. Da je vrijedno predstaviti, ali i iznova podsjećati na autore koji su se našli u ovom prikazu, govori činjenica kako je riječ o uglavnom afirmiranim piscima kao što su Petko Vojnić Purčar (dobitnik NIN-ove nagrade 1977. godine za roman „Dom sve dalji“), Tomislav Žigmanov (dobitnik nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja izdanu u razdoblju između rujna 2006. i 2007., „Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome“), Neven Ušumović (našao je mjesto u antologiji The Best European Fiction, koju je priredio Aleksandar Hemon), Zvonko Sarić (pisac izrazito suvremenoga i modernoga izraza te eksperimenta u polju kratke priče) i Lajčo Perušić (autor nekoliko zbirki pjesama i objavljenih kratkih priča). Lutajući za prikladnim naslovom, svo vrijeme pisanja ovoga teksta, dovinuh se, na njegovu samom završetku, vjerojatno najprikladnijem nazivu – panorama! A zbog čega je kao granična godina određena 1990., više je nego jasno. Za kraj ostaje nada da će se u budućnosti hrvatska kultura početi voditi elementarnim kulturnim načelom – načelom uključivanja, a ne isključivanja, čemu je tek neznatan doprinos i ovaj tekst.

5 Npr. Stjepan Bartoš (zbirka Upoznavanje).


Vladan ČUTURA

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Kratke bilješke o autorima Lajčo Perušić (Subotica, 1945.), pjesnik i pripovjedač. Osnovnu i srednju školu završio je u Subotici, a diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Zastupljen je u antologiji Mladi hrvatski pjesnici ‘72. Objavio je dvije knjige pjesama: Brazde na licu (1994.) i Iza lica (2011.). Kao umirovljenik živi u Zagrebu. Petko Vojnić Purčar (Subotica, 1939.), književnik. Radio je kao profesor subotičke Pedagoške akademije, zatim kao prosvjetni savjetnik i novinar-urednik Radio Novoga Sada do 1991., kada je umirovljen. Kao stipendist francuske vlade, u Parizu je specijalizirao filmsku režiju. Član je uredničkih vijeća subotičkih književnih časopisa Rukovet i Klasje naših ravni. Za roman Dom sve dalji 1977. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskoga naroda u Srbiji, 2009. Djela su mu prevedena na brojne jezike, a zastupljen je u šesnaest antologija, među kojima i u Zlatnoj knjizi hrvatskoga pjesništva od početaka do danas (Zagreb, 1970.). Član je Hrvatskoga društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra. Živi i radi u Petrovaradinu i povremeno u Parizu. Zvonko Sarić (Subotica, 1963.), književnik, novinar. Osim poezije, piše i prozu, romane te eseje. Bavio se rock glazbom te vizualnom poezijom i mail artom. Bio je urednik kulturne rubrike u tjedniku Hrvatska riječ, a trenutačno je zamjenik glavnoga urednika. Dobitnik je „Dizdareve nagrade“ za prvu neobjavljenu zbirku pjesama (1988.). Djela su mu prevedena na mađarski i engleski jezik. Živi u Subotici. Neven Ušumović (Zagreb, 1972.), književnik, knjižničar. Odrastao je u Subotici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju. Objavio je zbirku priča 7 mladih (Naklada MD, Zagreb, 1997.), „roman kratkog daha“ Ekskurzija (Naklada MD, Zagreb, 2001.), zbirku priča Makovo zrno (Profil International, Zagreb, 2009.). S mađarskoga je preveo Bélu Hamvasa, Ferenca Molnára, Pétera Eszterházyja i Ádáma Bodora. Uvršten je u američku antologiju Best European Fiction (Dalkey Arc­ hive Press, Champaign, Illinois, 2010.), koju je uredio Aleksandar Hemon. Ravnatelj je Gradske knjižnice u Umagu. Tomislav Žigmanov (Tavankut, 1967.), književnik, filozofski pisac, esejist, publicist. Bio je glavni i odgovorni urednik subotičkoga dvotjednika Žig i prvi glavni i odgovorni urednik programa na hrvatskome jeziku Radio Subotice. Izvršni je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Direktor je Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Radovi su mu prevedeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik. Za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome dobio je 2007. nagradu „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj, a za knjigu Prid svitom: saga o svitu koji nestaje dobio je Srebrnu povelju Matice hrvatske i nagradu „Fra Lucijan Kordić“ za najbolje književno djelo, objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010., koje za temu ima život Hrvata izvan domovine. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine. Živi u Subotici.

209


210

Lajčo PERUŠIĆ, Zagreb

NA SVESVETE Šteta što još niste bili u Slapinji Donjoj. Ono je, naime, malo, simpatično selo kroz koje protječe maleni potok Slapinjšica, a u središtu mjesta je škola i ambulanta, te crkva Sv. Simplicija, pape iz petog stoljeća. Kuće su s gospodarskim zgradama bile poredane u nekoliko nepravilnih ulica, a na rubu sela stajalo je lijepo očuvano i održavano mjesno groblje. U selu je živio mladić kojega su svi poznavali, pozdravljali ga, mahali mu, rukovali se s njim. Ime mu je bilo Marko, ali kako nije mogao izgovoriti glas ‘r’, svi su ga zvali Majko. Inače, bio je miran i vrlo razdragan mladić, razgovorljiv, ali i povodljiv. Osim skromnog intelektualnog dara, imao je i fizičkih mana. Kad je bio miran i dobro raspoložen, javljali su mu se lagani i mirni tikovi, pokreti glave i usta ulijevo, a kad je bio uzrujan i ljutit, ili tužan i neraspoložen, tada bi mu tikovi bili brzi i nagli. Majka je volio i župnik. Bio mu je od velikog povjerenja jer bi Majko za vrijeme svakog sprovoda bio zadužen za križ koji je s ponosom nosio na čelu sprovodne povorke. Vladao se kao pravi autoritet kod ispraćaja seoskih pokojnika. Družio se i sa svojim vršnjacima, a nakon nekoliko alkoholnih pića tikovi su mu se pojačavali, a trzaji postajali sve žešći. Kad su se jedne jeseni seljani spremali za blagdan Svih svetih, žene su sa sitnim alatkama odlazile na grobove svojih pokojnika, čistile ih, polagale cvijeće i mele jesensko lišće što je netom opalo s drveća. Oko grob­ lja je bila metalno-žičana ograda, tako da se između groblja i sela oblikovala nova široka ulica, prašnjava, a iza kiša i blatna. Njome je posred širokog poluzapuštenog travnjaka vodila ugažena staza od glavne asfaltirane ceste do sela. Na sam blagdan, dakle, groblje je izgledalo kao prekrasan botanički vrt prepun svakakvog cvijeća, najviše krizantema i rasvijetljeno bezbrojnim šarenim grobnim


Lajčo PERUŠIĆ

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

lampašima. Župnik je neposredno prije blagdana upozoravao vjernike da se prema mrtvima treba odnositi dostojanstveno i pobožno, a ne Dan mrtvih pretvoriti u Dan vampira. „Vampiri ne postoje”, grmio je župnik s oltara, „i neka se mladi ne zaluđuju takvim štetnim običajima, jer duše naših pokojnika uživaju u krilu Božjem”. No, neočekivano, u predvečerje blagdana Svih svetih u selu je zavladala velika panika. Naime, u večernjim se satima, nakon što je pao rani jesenski mrak, kroz selo prolomio jauk i zapomaganje. Krikovi su se čuli nadaleko, pa su ljudi iz najbliže okolice istrčali iz kuća da vide što se događa. Zapomaganje i obris ljudskog bića približavao se u bezglavom trku prvim kućama. Ljudi su razabrali da se radi o djevojci iz susjedstva koja je trčeći zapomagala pomoć, uplakana i bez daha. Odjednom je selom zavladala nevjerica jer se u selu nikada nisu događala nikakva kriminalna djela niti je bilo kakva nasilja. Kad je djevojka dotrčala sasvim blizu, okupljenim ljudima nije mogla izreći ni jednu jedinu riječ, samo je pokazivala na stranu prema groblju. Tek, nakon nekog vremena, mogla im je samo reći da je čula glas s groblja. Ljudi nisu shvatili kakav je to glas čula u njihovu mirnu selu. Svakome se može dogoditi da mu se pričinja kakva utvara, pa u bunilu može čuti i glas, razmišljali su susjedi. Najhrabrijem susjedu, koji se prvi pojavio na ulici, ipak nije bilo svejedno. Ta, milijun puta je prošao tim putom i danju i noću i nikada nije niti naslutio da bi njihovi pokojnici mogli bilo što reći ili imati bilo kakva glasa. Odvaži se napokon i krene laganim korakom prema putu što vodi između sela i groblja. Od strane groblja titrali su samo netom postavljeni lampaši što su čak odavali dojam mirne živuće grobne pučine. Kod ljudi je već zavladalo uvjerenje kako su predodžbe mlade djevojke bile samo njezine najobičnije obmane, ali, odjednom je i on, najodvažniji, začuo glasno mrmorenje i gunđanje koje nije bilo nalik čovjekovom, već nekom duhu. Ma, ne! Vampiru! Pravom pravcatom vampiru. Naglo se okrenuo i brzim korakom urlajući dotrčao do prvih kuća u selu i napravio veliku uzbunu. Ljudi su u čudu izlazili iz kuća, sada već prestrašeni. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu. – Ljudi, mrtvi se dižu. Ljudi, čuo sam, vidio sam! Iz grobova pored kapele čuo sam jauke. Pravi vampir! – u neopisivom strahu vikao je na sav glas. – Gdje si vidio? Pa, tamo su moji pokojni roditelji, hej! Što si čuo? – pitao ga je također u strahu susjed. Sada su se već okupili svi iz ulice ispred zadnje kuće, a iz drugih ulica čuo se samo lavež pasa i pokoji muški glas. Seljani su počeli stvarati plan kako otkriti što se to događa kad je i najhrabrijeg susjeda zahvatila panika s groblja. Možda je neki duh neizmiren na ovome svijetu htio osvetu ili pomirenje. Uglavnom, dogovorili su se da treba odmah obavijestiti župnika, a drugi su rekli da treba odmah odjuriti do susjednog sela gdje je bila uprava mjesne zajednice i obavijestiti predsjednika osobno. Tako su i učinili, a kad je predsjednik čuo za događaj, počešao se po glavi i nije znao bi li vjerovao ili ne. Ako su to doživjeli ozbiljni

211


212

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Lajčo PERUŠIĆ

ljudi, onda im mora vjerovati, odlučio je predsjednik. Vidno uzrujan, uzeo je telefon i obavijestio predsjednika općine u gradu, a koji je pak odmah obavijestio policiju i pozvao vatrogasce na uzbunu. U najvećoj brzini stigoše policajci i vatrogasci u Slapinu Donju. U taj čas je i župnik, ne mogavši vjerovati što su ljudi vidjeli i čuli, istrčao iz župnog dvora kako bi bio prisutan na predstavi krajnjeg praznovjerja svojih župljana. Jedini susjed koji je sve to na svoje oči vidio, sad već primiren od straha, ispripovjedio im je što je čuo i pokazao im prstom gdje se čuje glas. Vatrogasna kola su se polako, kao da ih neki zloduh neprimjetno promatra, približila tome mjestu. Zapovjednik je usmjerio jak svjetlosni mlaz prema mjestu koje im je bilo pokazano. Policajci su se rasporedili u polukrug, također sa svjetiljkama u ruci i automatskim puškama, zlu ne trebalo. Predsjednik općine, koji je došao s osobnim vozačem, odmah je trgnuo čašicu domaće žestice kako bi mu minuo strah. Nakon nekoliko uzastopnih usmjeravanja jakog svjetlosnog mlaza lijevo-desno i prema kapeli, kao grom iz vedra neba začuo se gromki jezovit glas iz kapele: Aaaaaa! Maaarrrnnnnljaaa! Uuuuhhhhh! – Dvojica vatrogasaca, koji su upravljali svjetlom, zgrčila su se od straha, iskočila iz vozila i sumanuto otrčala do skupine seljana koji su u prikrajku čekali razvoj događaja. Sada su i oni jasno i glasno čuli urlike i nije više uopće bilo dvojbeno da se mrtvi javljaju. Kad se sve primirilo, druga dvojica vatrogasaca i jedan policajac krenu ponovno prema vozilu, i ponovno stanu usmjeravati svjetlosni mlaz lijevo-desno i prema kapeli odakle se čuo urlik. Nisu dugo čekali. Odjednom su kroz tanki procjep poluotvorenih vrata kapele ugledali tamnu siluetu kako se u njoj čas šeće, čas skače, pa ponovno urlanje: Aaaaa! Gaasi! – muklo je odjekivala kapela. Kratki tajac. Tada se policajac ohrabri i zagrmi prema glasu: Aaaaa! Blllliiiiiiže! Ponovni tajac. Ekipa na vatrogasnim kolima ipak se nije dala smesti, već su drhtavim rukama i dalje osvjetljavali kapelu, posebno vrata i jedan prozor, ne bi li vidjeli obris u punom stasu ili prepoznatljivom izgledu. Tada je jedan od potpuno smirenih i sabranih policajaca krajičkom oka zapazio da sjena trza glavom ulijevo, pa odjednom smogne svu snagu i uzvrati prema sjeni u kapeli: Doooooođi bližeeee! – Ugaaasi svjetlo – odzvanjao je iz mraka još uvijek nevidljiv glas. Maaajjjjjkkoooo! Izaaađi! – odvaži se policajac i skrije se iz zaslona na vozilu. Ne mogu. Boli me glava! Aaaaa! Aaaaa! – urlao je glas i dalje. Sva trojica prestrašenih ljudi primijetila su u vrlo slabom titravom svjetlu da je sjena izišla iz kapele. Policajac je namrštenih obrva i oštro uperena pogleda krenuo prema njemu. Zurio je u sjenu, ogledao se, promatrao, pa će: Majko! Pokušaj! Polako! Izađi! – nastavi policajac sada već siguran da je vampir njihov dobri duh Majko. Njišući se polako, Majko je izišao iz kapele, trljao je oči i još mrmljao, a kad mu se policajac sasvim približio na dohvat, zagrli ga. Obojica dođu do ograde te iziđu iz groblja i krenu puteljkom prema skupini ljudi koji su čekali ishod događanja. Majko je sjeo na jednu položenu cjepanicu na ulici,


Lajčo PERUŠIĆ

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

prekrio rukama oči i teško zaplakao, a seljani su se okupili oko njega i tješili svatko na svoj način. Policajci, vatrogasci i općinari nisu krili zadovoljstvo sretnim završetkom akcije, a župnik je u blaženom zadovoljstvu nositelja pravovjerja, laganim i dostojanstvenim korakom odšetao do župnog dvora. Kad se Majko malo pribrao, otkrio je suseljanima tajnu svoje nevolje. Naime, mjesni mladići napili su ga i potom poslali na groblje da za Svesvete odnese i položi vijenac na grob jednog od njihovih pokojnika. Vraćajući se s groba, Majko je počeo, još onako pripit, posrtati od umora, pa se sklonio u kapelu i zaspao.

213


214

Petko VOJNIĆ PURČAR, Petrovaradin

SNIVAJUĆI POD SNIJEGOM Svjetski rat se nastavlja. Nikako da prestane. Barem za mene. U generalštabu sam istočne armije: vidim kristalno jasno lica. Lica oficira. Umornih. Hinjeno razdraganih. Zarumjenjelih poput malih željeznih peći. Osjećam dah votke. U blizini jednoga generala i dah viskija. Slušam prigušene uzdahe od neprospavanih noći i vojnih obveza koje ih stiskaju i guše. Otkrivam: svima su oči slične. Zagasitije plave. Poput Zsolnái keramike. Ili, svijetlosmeđe. Odsjaj kestena u zreloj jeseni. Ni jedan jedini put da trepnu. Da odahnu. Da se načas zaustave. I meni bi možda bilo lakše. Da ih shvatim. Ne znam ni sam zašto. Okrećem pogled od njih. Odlazim. Na drugu stranu, izvan grada. Ugledam moćnu krošnju hrasta lužnjaka u snijegu. Blago se njiše stablo. Poput dječje ljuljačke. Treperi lišće, svjetluca snijeg. Uspavljuje. Smiruje. Godi. No, osim hrasta lužnjaka, koji pažljivo dodirnem, opazim, kasnije, i drugi hrast, te i treći. S druge strane ceste. Pretpostavim da je blatna. Ali pokrivena paperjastim nanosima snijega. Ubrzo se trgnem na huk skija. Spazim, najprije, jednoga, te još dvojicu skijaša. S automatskim puškama na leđima. Povlače skiju pred skiju. Odguruju se štapovima. Zadivi me njihova uvježbanost. Oprezni, ali rutinirani pokreti.


Petko VOJNIĆ PURČAR

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Ja se krijem iza hrasta lužnjaka. Kleknem. Grane hrasta lužnjaka moj su oltar, pred bijelim i smeđe, izukrštanim, nebom. Domislim se: možda sam na njihovom izviđačkom putu? To ne bi bilo nimalo dobro. Ratno je vrijeme. Opreza nikad dosta. Posljednji skijaš se iznenada zaustavi i polagano okrene. Osmatra i osluškuje. Onda se zaustave i okrenu i druga dvojica skijaša. Pretrnem. Nervozno i tiho prstima zgrćem snijeg pred sebe ne bih li napravio kakav-takav grudobran. Kao sklonište. Zastajem u poslu te ponovno ukopavam prste u bijele snježne pramenove. Grudobran raste, ali suviše, suviše sporo. Ćutim opasnost. Veliku opasnost. Poput zvijeri sam, zvijeri u stupici. Skijaši su naoružani. Preplanuli i strogih lica. Ja sam, pak, goloruk. Sada već i promrzlih prstiju. Hladno je. Veoma hladno. I prsti na nogama trnu mi od strašne hladnoće i zime. Ne one zime iz priče i romana, nego ove, ovdje i sada, u ratu, u cičoj zimi. Pogled mi sklizne niz moj kaput. Pogodan je za hladne uvjete, ali samo u gradu, na ulici, u šetnji do trgovine i kioska. No, moj je kaput idiotski smeđe boje i vidi se na veliku daljinu. Umjesto da mi sada pomogne skriti se, izjednačiti se s bjelinom okoliša, on me odaje, otkriva. Čini mi se da dugmad svjetluca. Ne bi li kaput bio još upadljiviji. Nije li cinično da te ulove zbog upadljivoga, glupog, odjevnog predmeta? Skijaši osmatraju i dalje, još pomnije. Što ću im reći ako mi priđu? Smišljam grozničavo ispriku. No, ne mogu je tako brzo smisliti. Moraš, moraš, mrmljam sebi. Valjana isprika, uvjerljiv argument, spasit će ti ludu glavu. I zato smisli nešto valjano, smisli nešto suvislo, i razborito, i sve će biti u redu. To je taj unutarnji glas! Javi se iznebuha, u mojoj zebnji, mom strahu, iz mog nagona da ostanem živ. – Možda si ti, ipak, na njihovoj izviđačkoj maršuti? – straši me glas. Kako ćeš im racionalno objasniti zašto se skrivaš od njih ako nisi kriv? Ako si, kako veliš, slučajni i bezazleni putnik-namjernik. Mogu te još pitati: zašto se tako uporno skrivaš i zakopavaš u snijeg kad za to nemaš nikakvog razloga?

215


216

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Petko VOJNIĆ PURČAR

Ili, želiš li možda doznati putanju njihova vojnog izviđanja? I koliko je ljudi u vojnoj jedinici, kojoj su prethodnica? Što zapravo i istinski želiš postići tim skrivanjem? U ratu, konačno, ne postoje dječje igre skrivanja. Rat je rat. Odlučim se izigravati navježu. Pođu li prema meni, istupit ću iza svoga zaklona, hrapava, dosta debela stabla, i doviknuti im: – Dobro vas našao, momci! Govorit ću engleski. Danas puno ljudi govori engleski. Pomislit će, možda, u prvi mah, zbunjeni, da sam engleski pilot. Saveznik. Po oružju. To je zgodno rješenje. Možda i sam spas. Ali, ja nisam Englez. I engleski ne govorim s engleskim akcentom. I nemam, nažalost, opremu engleskog pilota. Govore li ti skijaši uopće engleski? Zabrinuh se. Što će se dogoditi ako nijedan od njih trojice ne govori engleski, već samo ruski, i možda kirgiski? Što onda? Odlučim da je najbolje bježati u suprotnom smjeru. To je jedino rješenje, pomislim i pripremim se za bijeg. Vojnici-skijaši zagledaju se, daju diskretne znakove, glavama i skijaškim štapovima, okreću se i polagano odlaze. Vrisnuo bih, ali se suzdržavam s najvećim naporom. – Bože, – kažem tiho, za sebe – Bože. Hvala ti. Odlaze. Ali, to nije bilo dovoljno tiho. To je bio više tihi krik. Nesmotrenog očajnika. Posljednji skijaš u koloni kao da je čuo moj glas. Zastane i polagano se ponovno okrene prema meni. Možda moj glas nije čuo, ali je sigurno čuo glasno pucketanje osušenih, otpalih, grana i grančica. Gnječio sam ih neoprezno koljenima. Skijaš podigne zatamnjene naočale, zabije u skijaške štapove u oštar, dubok snijeg, i uvježbanim zahvatom skine automatsku pušku s leđa. Uperi je ravno u mene. Pretrnem. Ukipim se. Postanem idealna meta. Gotovo se onesvijestim. – Nevin sam, Bože. Pretvori me u posinka ovoga hrasta!


Petko VOJNIĆ PURČAR

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Spasi moj, ljudski, život! Ma kako bio kukavan. I tako bi. Postanem u hipu mladi hrast. Tek ižđikao. Glatke kore, vitkih, dugih grana, s nekoliko zimsko-proljetnih pupoljaka. No, u ratu nije lako biti ni mladi hrast lužnjak. Ni breza nije u povoljnijem položaju. Ni visoka topola, čak. Jaki mraz se izdrži. I vjetar se može izdržati. Njišete se u ritmu vjetra poput violinskoga gudala, treperiš i savijaš se od snage vjetra, ali, ipak, preživiš i veseliš se kada nepogoda prođe. Odmaraš se. Možda se i dosađuješ. Crvi ti povremeno svrdlaju pod korom, ali i to se može istrpjeti. Postaješ sve veći i moćniji. Svake godine se to vidi. A za jedno stoljeće postat ćeš drvo dostojno divljenja. Simbol. Ponos zdrave i razgranate flore. Obožavat će te ljubitelji prirode, ptice koje prave gnijezda u tvojim dugim granama, uvijek će se naći netko tko će se zakloniti u tvoj hlad i u tvojoj sjeni uživati. Ali, u ratu, pogotovo zimi, to je posve drukčije. Može te pogoditi zalutala, avionska bomba! Onako raspolućen, osušiš se i potoneš u zemlju. Nema te. Opasna su i borna kola. Ili, pak, tenkovi. Izvale te iz korijena ako si im na putu. Smrskaju te. No, ipak, sretan sam. Imam već i drugi život. Život mlada hrasta lužnjaka. Smrt sam odgodio. Ako bude sreće, za još tisuću godina.

217


218

Zvonko SARIĆ, Subotica

BOLJE Netko je zvonio i Žana je otvorila. Sljedeće što sam čuo bilo je da netko ulazi u sobu. Otvorio sam oči i vidio veliko muško dupe. Naguzio se ispred kreveta i prčkao. Umirovljenik, ulica dalje, krpao se popravkama. Nije došao cio mjesec otkako sam mu javio. Izderao sam se da dođe sutra. Nije me ni pogledao. Nisam vjerovao. Ustao sam uzeti cigaretu. Sinulo mi je da sam gol i požurio natrag pod krpe, ali on se već osvrnuo. Upućujući mi prezriv pogled, rekao je da nije došao gledati moju kitu, nego popraviti TV prijamnik. To je bilo s njegovog stajališta. Nisam htio nikakav TV prijamnik, ni majstora, bilo što, radio sam noćnu, ali on je htio. Novac. Navukao sam gaće, Žana se pojavila noseći pivo, slika se vratila, stari je ispraznio čašu i naplatio. Žana ga je ispratila. Popio sam još jedno, našao u frižideru polupraznu žestice, stavio je u torbu i odvezao se na posao. Prednost posla noćnog portira bila je ta što nije bilo mamlaza oko mene. Pored toga, mogao sam i nesmetano ići na WC a da nitko ne gurne vrata dok ispuštam. Povrh svega, imao sam plaću, što je omogućavalo plaćanje. Raznih popravki. Moćna stvar. Bio sam nemoćan, ali moglo je ispasti i gore, mozgao sam. Potegao sam iz boce, dohvatio porno časopis i otplovio.


219

Neven UŠUMOVIĆ, Umag

MAKOVO ZRNO Bezuspješno, jagodicama prstiju, pokušavala sam ukrutiti kositrenog vojnika u njegovim hlačama. Čak ne mogu reći da se nije obazirao; Joška se obazirao, iz pristojnosti mi je to dopuštao, obazrivo, da mu slučajno ne pokvarim posao. Pripravljanje čaja od maka mnogo je ozbiljnija stvar. Na kraju sam se i ja usredotočila na priprem­ ne zahvate, ostavila vojnika u pepelu naše nježnosti. Vidi li on što i ja, ili vidi zaista samo to: čahure maka, mišja govanca, komad limuna, med i lonac za čaj? Dok s gađenjem odstranjuje govanca – koja uvijek samo on nalazi – odstranjuje li i neki dio mene, koji se zalijepio za njegovo ledeno-čisto srce? Čaj neće poravnati put između nas, nedostupnost, odsutnost dodira, svake strasti. Moji dlanovi još su vreli, još mogu zamisliti kako raste i pulsira u mojim šakama, pod mojim prstima. Joška je završio svoj dio posla. Jednu po jednu čahuru stavljam u lonac, ubacujem limun i prelijevam sve vodom. Štednjak na drva već nas grije, pod loncem nakratko pucketaju kapljice vode preostale od pranja. Dvadesetak minuta kuhat ćemo čaj, a onda se sve treba sleći i ohladiti. Bakica od koje smo kupili čahure imala je kuću već na izlazu iz Subotice, kod Sen­ ćanskog groblja, u blizini pruge. Joška je opijum ili, u najgorem slučaju, čahure donosio iz Budimpešte, ali ovoga puta se preračunao, njegov dramski tekst nije prihvaćen, nisu ga pozvali u Peštu, i morao se osloniti na subotičke izvore. Polagao je velike nade u taj tekst, vidio je u njemu zalog svoje konačne afirmacije, svog velegradskog uspjeha. Međutim, dok bi uspjeh bio samo njegov, ovaj neuspjeh pao je na sve bližnje, na sve nas, svi smo bili krivi.


220

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Neven UŠUMOVIĆ

Stara Dalmatinka gledala nas je podozrivo, govorila je mađarski tako jadno; sve se svodilo na nekoliko riječi: koliko, imam-nemam. Poput mantre, mrmljala je nešto kao: dico, dico, dico. Ostavila nas je dugo sjediti u njezinoj kuhinji koja je smrdjela po sušenoj ribi; komadi bakalara poput slijepih miševa visjeli su po zidovima. Unutra je bilo pretjerano vruće, Joška je rupcem brisao znoj sa čela, dok smo kroz dva prozora s napuklim staklom gledali snijeg kako vije. Pojavila se napokon, ali ne sa čahurama nego sa staklenkama u kojima je već bila mutna čajna tekućina. Joška se naljutio i počeo psovati, zna točno što joj je rekao, nemoguće da ga nije razumjela, tko zna što je ubacila unutra, od kakvih je govana iscijedila čaj. Izašao je s njom i ostavio me samu u kuhinji. Povlačila sam prste na rukama, jedan po jedan, istezala se, osjećajući mačju ugodu u svojoj protežnosti. Jošku je moje tijelo privlačilo tek kao bolni instrument njegovog bijesa, kratke užitke nalazio je samo u tim tupim udarcima i možda u gledanju moga izobličenog, podbuhlog lica. Njegovi ispadi bili su nepredvidljivi i osjetila sam da bi me u takvim trenucima najradije ubio. U dramama koje je pisao nikada nije bilo mjesta za mene, ni u jednom liku se nisam prepoznala i osjećala sam kako mu je neugodno kad bih se na nekoj od peštanskih premijera pojavila kao njegova pratilja. Prepoznavala sam samo to uživanje u izobličavanju, samodopadan, podrugljiv osmijeh koji je uvijek kao poza stajao na njegovom licu i iza svega što je pisao i radio. Upravo takav pojavio se sada na vratima i rekao mi dođi, idemo; u ruci mu je bila manja jutena vreća. Dobili smo čahure od starice koja nas je vjerojatno proklinjala dok smo odlazili. Prokleti čaj se ohladio, sad ga se moglo piti. Joška ga je procijedio i stavio na stol. Sjeo je na stolac preko puta, njegov nepogrešiv osjećaj za scensko odveo ga je do točke koja mu je jamčila najveću udaljenost od mene. Negdje sam čitala da je upravo takva udaljenost najproduktivnija za duhovni razgovor, ali ovdje se sigurno nije radilo o tome. Čaj je bio neopisivo odvratna okusa. Stavila sam tri velike žlice meda, iscijedila pola limuna i miješala. Joška je dotada već popio jednu šalicu i punio drugu. Sve je bilo predvidljivo, očekivao se njegov kraći monolog o opijumu. Dok sam srkala svoj otrov, gledao me zaneseno kao da pred sobom vidi pun auditorij. Ustostručena, možda bih mu se ponovno svidjela. – Ta niska ljudska bića (o osobama oko sebe uvijek je govorio kao o ljudskim bićima) ne znaju što je užitak. Ugađaju sebi s oprezom, uvijek misleći na svoje radno


Neven UŠUMOVIĆ

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

mjesto, obitelj, društveni ugled. Fuj! (neizbježno dva put) Fuj! Velika ljubav (ha, omaklo mu se, mrzi tu riječ) otkriva se samo u velikom užitku (tu sigurno nije mislio na našu „veliku ljubav“, dvanaest uzaludnih godina). Zbog tih malih gadova i njihove dosadne i odurne zabave, ovaj svijet postao je mjesto bez rizika i pravog uzbuđenja. Naš iskonski hedonizam u slavu Života (za njega uvijek s velikim „ž“), osuđen je na njihove tamnice, koje u svojoj nemuštosti (svi su nemušti, ja pogotovo) nazivaju kazalištima i koncertnim dvoranama. Nikada mu nisam aplaudirala, eventualno bih ga pitala koji njegov junak to govori. Nakon kratke stanke, odgovarao je uvijek samo imenom: Géza ili Dide ili Ottó ili László. Ovog puta bila sam konkretnija: – Na tebe ovo djeluje? – Što? – upitao me kao da ga pitam za monolog, a ne za čaj. – Čaj. – Djeluje – odgovori mi kao jeka. – Meni je draži čisti opijum, od ovoga sam mutna, zasada me samo tjera na povraćanje. – Pričekaj da te poklopi. Izvadili smo klizaljke iz torbe i izašli. Nisam se osjećala dobro, bila sam uvjerena da je već svanulo, međutim, mrak i gusta magla još su upijali samo mjesečinu. Joška je išao iza mojih leđa i grubo me gurkao, kao da me vodi na strijeljanje. Stigli smo do obale zaleđenog jezera. S jedne klupe, na kojoj su ljeto sigurno provodile naše pokondirene gospođe, dremuckajući ispod svojih golemih, neukusnih šešira i šarenih suncobrana, skinuli smo debeo sloj snijega i sjeli da obujemo klizaljke. Čaj nas je utišao. Osmjehivala sam se besmisleno na sve: na izuvanje cipela, beskonačno vezivanje, na stopala koja uz opiranje ulaze u svoje nove, groteskne okove. Čula sam i Joškin prigušen smijeh, podrugljiv i odlučan. Pojurila sam na led i začas nestala u magli. Jedno vrijeme ništa se nije čulo, tek tiho škriputanje pod mojiim nogama i prštanje leda. Nije se čuo čak ni obavezan lavež salašarskih pasa iz daljine. Nakon određenog vremena učinilo mi se da do mene dopire teški lepet cijelog jata vrana iznad sebe. Koncentrirala sam se na taj zvuk i u njemu umišljala razgovor nevidljivih ptica, koji se u mom prijevodu svodio na opsceno dogovaranje. Čula sam ih kako se klade da bradavice na mojim grudima nisu ni približno fine kao orasi,

221


222

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Neven UŠUMOVIĆ

kojih su se jučer pošteno najeli. Promjena bi im, kažu, ipak dobro došla. Pa makar ih oko tih nekoliko zalogaja čekalo toliko posla: kidanje kaputa, bluze, potezanje, bljutava krv. Pala sam preko jedne izbočine u ledu, točnije širokog ledenog šiljka koji je nastao sudaranjem ledenih blokova. Bio je to loš znak: šiljci obično tvore cijeli labirint, spajaju se u ledene planinske vijence koje je nekad moguće prijeći samo četveronoške. Prkoseći svojim strahovima, legla sam na leđa i posvetila se maglenim pramenovima, točnije pokrivačima. Vidjela sam ledene iskre kako se pale između slojeva magle i leda. Osjećala sam se kao da ležim na brodu i plovim prema Mjesecu. Blijeda svjetlosna točka koju sam odredila kao svoje odredište zvala me sebi. Magleni pramenovi umicali su pred mojim ledenim brodom, svjetlost se širila, mrak povlačio u daleke kutke. Morala sam prekriti oči rukama i tek kada sam otkrila da me ta svjetlost grije, ponovno sam bacila pogled. Sunce; a ne Mjesec. Cijelo vrijeme gledala sam u Sunce. Stresla sam se od jeze i uspravila. Pod jednom mojom nogom uobličio se krvav trag. Rana nije bila velika, ali sve je ovo predugo trajalo. Na horizontu vidjela sam Jošku, malenog poput makovog zrna, kako nestaje. Začuli su se pucnji, pištolj je uvijek imao uz sebe. Možda puca na vrane? Možda me pokušava pogoditi? Zaželjela sam da nestane u jednoj od ribarskih rupa u ledu, u dubokoj vodi, među tustim jezerskim ribama i ljigavom travom. I stvarno, začuje se krik i prasak leda. Još me držalo. Poklopilo me, kako to reče moja jedina ljubav. Od svjetla nisam mogla vidjeti obalu. Sunčeve zrake dodirivale su me i svrdlale mi po mozgu. Ubrzo se ta bol pojačala s kreštavim akordima; započelo je pucanje zrcalne površine ledenih blokova. Buka je polako rasla, pretvarala se u štektanje strojnica, nemilosrdno Sunce potezalo je stotinu žica ove goleme citre koja se raspadala u beskonačnost. Zrcalni filmovi prštali su oko mene, milijarde prizmi lomilo je svjetlost tvoreći nedokučive apstrakne mozaike. Napokon, napokon sam dobila glavnu ulogu, napokon moj monolog, moje ustostručenje. Zahvalno sam se okrenula u pravcu u kojem je iščezao Joška, ali nisam mogla vidjeti ništa. Zaslijepila su me svjetla pozornice. Ako je ovo trenutak u kojem se sve moje želje ispunjavaju, onda tijelo našeg velikog čarobnjaka, od milošte zvanog Joška, već počiva na dnu jezera, na postelji od jezerskih trava. Slava mu! Prislonila sam uho na led: tutnjalo je poda mnom, lijepo se moglo čuti kako se sudaraju tijela masnih jezerskih riba. Njihov nemir bio je razumljiv: hrana je napokon


Neven UŠUMOVIĆ

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

stigla i trebalo se probiti do svog zalogaja. Da mi je još malo snage, pa da tragom tog potmulog tutnja dopuzim do rupe u ledu, i kroz vodu ugledam muljevit grob svoga ljubljenog: pustila bih suzu-dvije. Ovako, ležim sa Suncem u očima, duša se odvaja od moga promzloga tijela i poput izgladnjele grabežljivice miješa s ribljim jatom pod ledom, hitajući svome konačnom plijenu.

223


224

Tomislav ŽIGMANOV, Subotica

KAMENČIĆ MALI U KRISTINOJ SANDALI Pogledala je Krista uplakana prema dolje posve nevoljno. Jednostavno, morala je. Više nije mogla olako ne primjećivati bol. Smetalo ju je već dugo, ali je tek sada oči lagano spustila prema zemlji, tako da gotovo nitko nije vidio. Znala je da nije bila prilika zaglédati dolje, jer je ono važno bilo ispred nje. Htjela je sve vidjeti i do detalja upamtiti. Kao, uostalom, i prošli put ovdje, na istome mjestu, prije nekoliko godina. U pomalo već iznošenoj se sandali na nozi, koju je dobila od mame Gize ne tako davno, među pijeskom našao i jedan, slutila je po količini i oštrini boli koju je trpjela, oveći šiljati kamenčić. Nije se točno mogla sjetiti kada ga je osjetila u prednjem, zatvorenom dijelu svoje crne sandale – prije nego li su krenuli ili pak nešto kasnije tijekom hoda – no sada ju je već, gotovo nepodnošljivo, žuljao na lijevoj nozi u predjelu maloga prsta, i to s njegove vanjske strane, i nanosio nesnosnu bol. – Dospio je, sam Bog zna kako, u moju sandalu, pomislila je na tren, zaustavio se baš na najnezgodnijem mistu i to sad kad tribam ić i gledat naprid. Pijesak joj je i ranije često znao ulaziti u obuću i uopće joj nije smetao. Živeći od rođenja u maloj kući od naboja na gredi u Golićevom kraju, na pola puta od Tavankuta prema Čikeriji, blizu granice s Mađarskom, navikla se vremenom na pijesak. Čak joj je i godio svojim, ne jako zamjetnim, golicanjem pri hodu. Osobito ljeti kada je obuću nosila na bosu nogu. Bilo je to samo u vrijeme kada je odlazila negdje dalje od kuće, jer se obuće nije rado hvatala. I u drugih je iz toga kraja isto tako bilo. Pijesak je, saharsko žute boje, bio posvuda u kraju oko nje, brzo se grijao i noge nije jako prljao. Voljela je Krista i njegovu boju – ko da diluje smirujuće na ove ljude ode, mislila je. Često se pitala od kuda baš pijesak u njih, u Tavankutu, kada ga malo dalje, u široj


Tomislav ŽIGMANOV

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

okolici, drugdje gotovo nema, no pravoga odgovora nikada nije našla… Jedino joj je smetao kada je vjetar s proljeća jače puhao ili za ljetnih oluja prije kiša – u oči je, tako sitan, znao upasti, a iz oka ga izvaditi, išlo je samo uz suze. Tješila se tada, još mlada, da nije bila jedina s takvim mukama. Malim mukama, vidjet će, nesretna, kasnije. Sandale je crne boje nerado obula i ovoga puta. Nije voljela tu vrstu obuće – cipele su bile po njezinoj mjeri. I čizmice. Osim toga, ove mamine nisu bile ni u modi. Smetalo joj je i to što su podosta istrošene od nošenja, što se nije dalo skriti nikakvim mazanjima ili drukčijim dotjerivanjima. Kako to ljeto nije imala drugo što obući a što je bilo crne boje, da, crne je boje tada morala biti i obuća, prihvatila ih je primiti od majke bez većeg protivljenja. I dok je nekako sva odsutna stezala oko podebelog gležnja drhtavom rukom kratki iskrzan remenčić od tanke svinjske kože, sjetila se Krista namah da nije bila sretna što je slične sandale, ali crvene boje, dobila u dar kao petnaestogodišnjakinja. Bila je mlada, tek svršila osmi razred osnovne škole na Čikeriji, onom siromašnijem njezinom dijelu koji nakon Prvog svjetskog rata samim čudom nije ostao u Mađarskoj, i čekala je haljinu za banketni izlazak. Ne samo haljinu, već sve za odjenuti i obući za tu svečanost. Malo je njih u selu to moglo sebi priuštiti, pa gdje ne bi bilo onda i sreće iščekivanja… Otac Ante joj je još od šestoga razreda tako što obećavao. – Dotirat ću te tako da će se po selu divanit, govorio je često prije spavanja, uz nagovore kako mora samo učiti. I učila je, Krista, ali teško. Više je voljela mami pomagati oko stola i štednjaka. Otac joj nije mogao dogurat ni do osmoga – kao najstariji u baće i matere, kako je on govorio za svoje roditelje, morao je početi raditi već s dvanaest ne bi li se mlađi – braća Ivan i Stipan, i sestre Teza i Amalija – školovali, a kada se oženio, za sebe je i svoju djecu imao raditi. Nije mu padalo teško to što nije svršio više škole. Bio je skroman, ženi vjeran. Maran i čuvaran. Volio je svoj posao zidara i svoje dvoje djece. A sve je tada Krista novo dobila za banket – još i zlatan lančić s ovećim medaljonom. I danas ga nosi. No, crvene sandale nije mogla prežaliti dugo – kupili su joj, a da nije bila pitana – dok nije uvidjela da ona prava tuga ide uvijek uz gubitak. Drž se ti, Kristo, samo dobitaka, hrabrila je sebe kasnije. Uvijek je dobivala puno darova i za rođendan. Gdje ne bi, kad je najmlađa u obitelji bila. A moglo se. S jeseni je bila rođena, pa je bilo prihoda u obitelji i izvan redovitih očevih plaća iz tvrtke. Malo sa zemlje, talovali su od strička Neste, didinog rođenog brata, a malo i od rada tijekom ljeta kod drugih, pa se više nakupilo.

225


226

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Tomislav ŽIGMANOV

– Dalo se sticat u to vrime, znao je reći zadovoljan Ante. U godini njezine mature i brat joj je punio osamnaestu, pa su svi, čak i baka koja je dvadeset i dvije godine vezana uz krevet nepokretna, bili posebno čašćeni. Ante je, deran joj, uživao u tom – volio je darivati svoje. Majka, kako su je zvali, Janja udala se za Stipana iz Mađarske – u Gari je rođena, pa je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ovaj prostor bio, kako se govorilo, pod Madžarima, dolazila u divojčenje na Čikeriju, upoznala Stipana, drugi dan uskočila i ostala ovdje, s ove strane granice. Njezini su, tako su ljudi pričali, poslije rata imali probleme zbog njezine udaje u drugu državu. Kakve, nitko nije znao, jer se o tome nije divanilo. – Od kud sad u sandalu da mi uđe? I zašto baš meni od ovolikog svita ode? – priupitala se ponovno Krista u sebi još uvijek začuđena, obrisavši opet maramicom suze, koje nije mogla zaustaviti. Znala je da uz žuti pijesak, po kojemu je, ovoga puta nekako nesigurno, koračala, ne idu i kamenčići. Bojala se od mladosti na pijesku samo dikice i njezinih bodlji, a nje je bilo često u travi kraj litnji putova i staza. Znala je da su kamenčići, pa i ovaj u lijevoj joj sandali što je bolno žulja, nekako zalutali u ove krajeve, i to u novije vrijeme sa suvremenim graditeljstvom. Ranije ga nije trebalo – sve se ode pravilo od zemlje, drva, trske i slame. Djed joj je pričao da je kamen prvi puta u životu vidio kada je kao malo dijete otišao na Šebešić sa svojim ocem zbog izgradnje željezničke pruge od Subotice prema Lemešu. Gradili su je Nijemci, pričao je kasnije dida, posebni soj ljudi. Ostali su mu u sićanju kao riđi, rumeni i brkati ljudi, koji znaju sve indžilirske poslove uraditi kako Bog zapovida. Ričju, vridan svit, ponavljao je poslije često! Do tada je dida Stipan znao samo za pijesak i blato, pa je pomislio isprva, ugledavši kamenje dovezeno za nasipanje pruge, da su to neke naročito tvrde grudve, istina nešto drukčije boje. Na dijelu njihove zemlje trebala se početi graditi željeznička stanica s nekoliko kolosijeka. Dobili su pozamašnu svotu novca za otkup toga komada zemlje, ali se djedov otac s tim nije mirio. Država se nije cjenkala niti je previše pitala – gradnja pruge je bila stvar od općeg interesa, a kada država traži, narod mora davati! Ona nije uvažavala da je to pradjedi Enti bio komad zemlje najviše prirastao srcu – gdje ne bi, kad je njega svojim rukama oplodio. Mukotrpno. I ne za kratko vrijeme. Od mlake je uspio napraviti plodnu oranicu. Sam je kopao odvodne kanale do obližnjega dola i dovlačio s bivolima kola i kola stajskoga gnojiva. Očito, uzalud. Kao i drugošto ovdje, gdje se postojano samo zemlja radila, a sve ostalo mijenjalo – i države, i vlasti, i narodi, i navade... Zato je i otišao malo za-


Tomislav ŽIGMANOV

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

padnije, tamo prema sjeveru Kobinog sela, gdje nije bilo mlaka i dolova, već samo pijeska, samo pijeska, pijeska i to onoga vijavca. Suprotno svima, govorio je od toga vremena da je bolje na pijesku dom svoj savijati nego li na zemlji ga graditi: taj na zemlji, naime, mogu ljudi oduzeti! Nije bila prilika stati ili skloniti se iz povorke u stranu ne bi li Krista kamenčić, koji ju je sve više žuljao, iz sandale izvadila. Morala je nastaviti lagano hodati naprijed, gledati ispred sebe i trpjeti bol, jer je bilo još puno ljudi iza nje koji su tiho u koloni išli. – Sve, al baš sve, moram zapamtit i ovaj put, ponavljala je u mislima, ne smi mi ništa promaknit. Osjetila je naglo olakšanje zbog činjenice da će uskoro ipak stati. Vidio se, naime, kraj staze po kojoj su lagano svi hodali, pogledala je u nebo – i, oh, bilo je tako besprijekorno čisto i plavo. Nigdje ni oblačka… Utješno je djelovalo i to što će se, kada stane, moći oslanjati više na desnu nogu, pa će bol, vjerovala je, od žuljanja zalutalog kamenčića u crnoj sandali na lijevoj nozi prestati. Ohrabrivši se nenadano tom spoznajom, pogled joj se zaustavio na broju 28. Jasnim se nadavao i njezinim suznim očima. Brojke bijele boje bile su učvršćene na tamnoj podlozi. Tik ispod metalnog zlatnog križa. Kao uostalom i prošli put, prije četiri godine, na istome mjestu, nekako baš u isto vrijeme. Samo se brojke nisu poklapale. Sada je ona veća za tri – Béla je imo samo dvajstpet. Pomisli, eto, ima razlike, ništa nije isto. – ’Al uvik je razlika samo u sitnim stvarima’! Tako mi je i majka Lozika, majka s mamine strane, divanila: ’Ćeri moja, moraš znat da je na ovom svitu svima isto. Moramo svi umrit, a dotle sve iđe uz malo radosti i malo moždar više žalosti’! Očeva ruka je odjednom snažnije prigrli. Bijaše to znak da se nešto važno počima događati. Morali su stati. Napokon i meni da svane, pomisli uz jecaj. Odahnula je zbog kamenčića u sandali, ali samo nakratko. Znala je da je stigao trenutak za posljednji oproštaj od njezinog čovika. Kovčeg s tijelom njenog Jose položen je na hrpu žutoga pijeska, u kojem nije bilo kamenčića, pred otvorenom rakom! Zaplakala je odjednom jače, iako nije htjela. Jednostavno, nije mogla suzdržati se. No, sada je manje plakala nego prvi put, na istom ovom groblju, ali na drugom mjestu. Tamo kraj središnjeg križa, prije četiri godine pokopala je Bélu. Dobrog čovika, isto. Mađara. S Hajdukova je bio. Deran s piska, divanio je posli, kada je naučio malo bolje bunjevački. I on je otišao s ovoga svijeta digavši ruku na sebe. Zbog toga se i stidjela dugo, a djetetu do danas nije rekla pravu istinu o tomu. Mlad je isuviše, no jednoga dana će ipak morati, bojala se. Ali, kako prid ditetom o tom štogod i kazat?

227


228

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

Tomislav ŽIGMANOV

Nikada nije saznala zašto je tako skončao svoj život. Istina, nije ga mazio. Otac And­ rás ga je napustio još dok je u pelenama bio i nikada ga kasnije nije vidio, ali majka Erzsébet je sve vrijeme bdjela nad Bélom. Jedinac je bio i Joso. Možda se i previše brinula, dok nije umrla u njegovoj 17-oj. Jednom je samo svojoj vjenčanoj rekao da je teško biti napušten i sam bez ikoga bližeg. – Ali, ja sam mu sve nadomistila. Barem je tako dilovalo. Bio je zadovoljan sa mnom i malim Tomom. U povirenju mi je kazo jedared da, od kad je sa mnom, ko da se ponovo rodio. Njegov vedar duh bio je samo lipa maska za, kako je to samo dida znao kasti, do u nebo vapijućom boli ovdašnji nesrićni ljudi. A tu njegovu bol je dokrajčila štranga i stara kruška iza kuće. Zašto?, uz jecanje pitala se Krista često. Okrenula se i pogledala na kratko iza sebe. Svijeta je i ovoga puta bilo previše. – Mlad je i Joso, a velika je rodbina, pa di ne bi. Tako je uostalom bilo i prvi put. A i kada su mi brata saranjivali, reče Krista u sebi, nijemo gledajući u otvorenu raku. Tada, istina, nije bila u prvom redu, ali je plakala više od mame. Bilo joj je 17, a njemu 22. Majka Janja to nije mogla pribolit... – Tek što se vratio iz vojske. Bio je i zaposlen u varoši. Platu je dobivo redovno. No, s curama mu nije išlo. Jedna ga je namučila. Na kraju je zbog nje i otrov popio. Bilo mi je teško gledat rođenog brata sklopljenih očiju u bilom kovčegu od dračovog drveta. Baćo je taki tio, jer mu triba duže vrimena da istrune. Svećenik je ponovno progovorio. Ni on, koji se na sahrane već navikao, suze nije mogao ne pustiti. U dijelu obreda u kući Krista ga nije ništa čula. Slušala jest, ali čula nije ni sada. No, prisjetila se na tren da je susjeda Liza često znala govoriti kako su te pjesme uzvišenije od onih koje se izgovaraju kod groba, što je gdjekad, sada već pod starost, i demonstrirala pjevajući svojim starim slabim glasom, njezinu omiljenu strofu: „Iz dubine vapijem k Tebi, Gospodine, Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho Tvoje na glas moga vapaja.“ Uz zvonko i uvježbano odgovaranje kantora i starijih žena, čiji glasovi su mileći nestajali ravnicom, svećenik je privodio kraju obred ukopa. „Nad mrtvim si Lazarom suze lio, Gospodine, otri i naše suze, molimo Te“, zapo-


Tomislav ŽIGMANOV

RIČ HRVATSKA U VOJVODINI

če snažnim no drhtavim glasom novu molitvu, na što je puk uzvratio „Gospodine, usliši nas!“. „Mrtve si budio na život, podaj i našem bratu Josi život vječni, molimo Te“, ponovno je prepoznala Krista svaku riječ koju je svećenik izgovorio, i u sebi promrmljala usliši i mene! Namah, oslonivši se nehotice na lijevu nogu, osjeti Krista veliku i naglu bol od žulja što joj je napravio kamenčić u sandali na lijevoj nozi. Pomisli kako joj je bol zapravo sudbina. „A nas što tugujemo za svojim bratom Josom, okrijepi utjehom vjere i nadom u vječni život, molimo Te!“, izusti u to svećenik... Odsutna, sa suzama u očima, počela se Krista pitati ponovno: – Zašto me smrt ovako opet dodiriva? Zašto sad i Joso mi ode? A bilo mi je tako lipo i s njim... Zašto je i on ruku na sebe digo? Šta ću Marinu, sinu mu, kazat? Šta?... Ćutit mi je ko i s Tomom, zastane odjednom zagledana začuđeno u raspetog na križu. Isuviše joj je djelovao umjetno, kao da nije bio dobro urađen. – Moždar ću i’ obadvojicu jedared vidit zajedno? Šta ću onda? Kojem prvo prić i šta im kazat, pomisli Krista u strahu. Svećenik je u međuvremenu izmolio i posljednje Slava ocu. Grobljari u prljavim odijelima, uz bučno dogovaranje, lagano su spuštali kovčeg s Josinim mrtvim tijelom u raku. Nije vjerovala što joj se to ponovno dogodilo. Plakala je nijemo. Bacila je punu šaku pijeska na kovčeg, isto onako kao u djetinjstvu kada se igrala s vršnjakinjama u vagašu na Golićevoj gredi. Oslonjena stameno na desnu nogu, zalutali kamenčić u lijevoj sandali nije više ni osjećala. Gledala je još uvijek suzno ispred sebe kako bi sve zapamtila. Pamtila je sve u nadi da će morati jednog dana prepričati Tomi i Marinu što je bilo. Pamtila je sve ovo već treći put, sve nekako isto, a ni trideset joj nije. – Spomenit ću im i zgodu s kamenčićom, možda i’ to kakogod razgali, pomisli Krista na tren nekako s olakšanjem, nenadano zadržavši otupjeli pogled na procvjetanom lilavom duplovanom jorgovanu, koji je rastao, ako je dobro vidjela, iz travom obrasle rake na samome kraju groblja. Gledajući, sjeti se kako je istog takvog majka Janja donijela krišom, da ni naši ni njevi graničari ne vide, jednom davno iz Mađarske. Donijela ga je, govorila je, s jednog kraja na drugi kraj. – Eno ga i sad raste u avliji kraj bunara, blizu pendžera od kujne. Takog nema nigdi u komšiluku! Ko ni take, izgled ima, ko što sam ja...

229


STUDIJE I OGLEDI

JOJA RICOV Fakta i zámisli Novecenta

233

MIRKO ĆURIĆ Nikola Tordinac – prvi hrvatski prevoditelj Karla Maya

241

JELENA RIBARIĆ ZAVRŠKI Erotika u „Pjesmi nad pjesmama“

248


233

Joja RICOV, Zagreb

FAKTA I ZÁMISLI NOVECENTA 1. KONAC XIX., POČETAK XX. STOLJEĆA Iz razlogâ gospodarskoga značaja, dijelom i kolonijalnih (Afrika), konac XIX. stoljeća predstavlja se, osobito u gornjoj Italiji, kao razdoblje širokih pučkih previranja koja u Milanu, svibnja 1898., prouzročiše objavljivanje opsadnoga stanja, ukidanje dnevnikâ, raspuštanje političkih društava te uhićenja socijalistâ, republikanaca i katolikâ, uz najteže osude, smanjene ili amnestirane koju godinu kasnije.* Mjere ugnjetavanja pobudiše tako, i u građanstvu, liberalne težnje. Iz lipanjskih izbora 1900. (idućega mjeseca bit će u Monzi ubijen kralj Umberto) izlazi ojačana krajnja ljevica. S Vittoriom Emanuelom III. povjereno je G. Giolittiju ministarstvo unutarnjih poslova. To je najplodonosnije razdoblje kraljevine, s otvoreno liberalnom vladom, posebno u odnosu spram radničkih organizacija koje dobiše slobodu štrajkanja u industriji i poljodjelstvu. Procva gospodarski život zemlje: ratarstvo sa širokim melioracijskim zahvatima isušivanja u privatnoj inicijativi te intenzivnom obradom tla kao nikad ranije; željezna i mehanička industrija (Breda, Fiat), industrija gume (Pirelli), pamuka, šećerane, tvornice umjetnih gnojiva. Porastoše novčane pošiljke iseljenikâ, pretežno privremenih, a i bankovni polozi, osobito oni Komercijalne banke * Objelodanjuje se, prvi put, u skraćenoj nadpolovičnoj verziji, književno-povijesni tekst „Facta i zámisli Novecenta”, u pravopisnom i leksičkome ruhu iz 1980., kada je bila dogotovljena za tisak u „Liberu“ dvojezično ustrojena usporedna antologija „Dall’altra sponda / Poesia italiana del Novecento – S obale sučelice / Talijansko pjesništvo XX. stoljeća“ iz pera Joje Ricova. (Op. aut.)


234

STUDIJE I OGLEDI

Joja RICOV

(Banca Commerciale) i Talijanskoga kredita (Credito italiano). Uza sve uvjete slobode i blagostanja, jačaju političke borbe, u oštru suprotstavljanju konzervativaca i progresistâ. Ekstremne su stranke radikali, republikanci i socijalisti. Ovi posljednji (Turati 1903., Bissolati 1911.) odbiše pozive Giolittija i doživješe krupan porast, zahvaljujući prije svega razvitku Konfederacije rada, koja je osnovana u Torinu 1906. kao opća organizacija radničkih snaga, reformističke usmjerenosti. Konfederacija ne sudjelova u radničkim agitacijama, s emilijanskim štrajkovima poljodjelaca, koji bjehu organizirani od revolucionarno sindikalističkoga dijela, onoga što pokrenu opći rujanski štrajk 1904., prouzročivši nazadak Ekstremne za narednih izbora u studenome. Budući da opade i republikanstvo, ojača kraljevina koja sada bilježi i ulaz katolikâ u politički život zemlje. Papa Pio X. bješe taj koji dovede do normalnih odnosa između crkvenih i građanskih vlasti, ukinuvši non expedit1 1904. pa 1913. i otvorivši tako vrata u parlament stanovitu broju „katolikâ zastupnikâ“ koji sudjelovahu u društvenome gibanju razvijajući visoko encikliku Rerum novarum Lava XIII. (1891.). Naprednjački, demokratski dio ovih katolika zastupao je don Romolo Murri. Na književnome polju dominantna osobnost epohe je Gabriele D’Annunzio, s njegovim Hvalopjevima (Vodomar), prožetim panskom ćulnosti, njegovim kazališnim vrhuncem Jorijeva kći, i retoričkim Brodom, sočna nacionalističkog usmjerenja. U njegovu zasjenku izviruju sutonjaci: Gozzano, Corazzini, Palazzeschi... U slikarstvu, gdje prevladava moderni realizam, oblikovan najčešće prema stranim epigonima francuskoga impresionizma, ističu se: Emilio Gola, Ettore Tito, „divizionist“ Gaetano Previati, kolorist Antonio Mancini. Najvjerodostojniji u krilu talijanskoga impresionizma, najtečniji poslije Segantinija, čini se Armando Spadini (1883. - 1925.), uz kojeg bok, u kiparstvu, izranja lik čarobnoga impresionističkog preobrazitelja Medarda Rossa (1858. - 1928.). Glazba napreduje u opernoj sjeni Puccinija i Mascagnija, trseći se stvoriti modernu simfoniju, koja će svoje proljeće doživjeti u poraću s Raspighijem, Casellom, Castelnuovo-Tedescom. Na filozofijskome i filozofijsko-povijesno-literarnom planu pribivamo jednom uistinu plodnome i moćnom doba. U središtu je lik Benedetta Crocea koji, ustoličujući svoj neo-idealizam, od filozofije stvara svojevrsnu metodologiju za spoznavanje života duha u njegovim izdvojenim svojstvima. On sudi bez presedana na polju estetike i kritike o književnosti. Treba još upozoriti i na Giovannija Gentilea s njegovim „aktualnim idealizmom“ uperenim protiv pozitivizma koji vlada nadasve 1 non expedit (lat.): ne koristi; ta papinska formula odnosila se na zabranu da kler sudjeluje u političkom životu.


Joja RICOV

STUDIJE I OGLEDI

na povijesno-ekonomskom planu. Uz povijesna istraživanja, osobito srednjovjekovnoga doba, zapaža se porast katoličkoga „modernizma“ Minocchija i Buonaiutija, zanimanje za antičku povijest, navlastito rimsku Ettorea Paisa, Gaetana de Sanctisa i Guglielma Ferrera (Veličina i propast Rima). Giovanni Giolitti, gotovo bez prekida šef vlade od 1903. do 1914., ravna i nadzire vladinu politiku, lojalno liberalne usmjerenosti, unatoč činjenici da njezina većina obuhvaća i konzervativce i radikale, kao i „katoličke zastupnike“. Značajan je njegov političko-administrativni udio u socijalnom poboljšanju nacionalnih prilika i općem razvoju zemlje. Godine 1906. Država preuze na se izravno upravljanje željez­ nicama, a 1910. uočljivo se poboljšahu i umnožiše osnovne škole. Zakonodavstvo, povrh mjera sa specijalnim zakonima u prilog Talijanskoga juga, dirnu društvenu sliku u širokoj ljestvici, osvrnuvši se na: javno zdravlje, dobrotvorne ustanove, gospodarske pučke nastambe, zadružna i poljodjelska društva, nesreće na poslu, râd ženâ i djece itd. Na planu vanjske politike Giolitti podržava Trojni sporazum (Antanta) kao obrambeno sredstvo, njegujući tradicionalno prijateljstvo s Engleskom, sada i s Francuskom, nakon dogovora o Sredozemlju u prosincu 1900., po kojemu Francuska nije više marila za Tripoli, a Italija za Maroko. Dođe do potpisivanja nagodbe između Francuske i Italije, koji je tretirao uzajamnu obvezu neutralnosti u slučaju kakva napada. Odnosi s Austrijom pogoršahu se, dijelom radi neprekidnih borbi između Talijanâ i Hrvatâ uz bok Slovenaca u Trstu i u Istri, dijelom radi suparništva na Balkanu, posebice u Albaniji. S austrijskim pripojenjem Bosne u kolovozu 1908., nezadovoljstvo poraste, a Italija sklopi sporazum s Rusijom koja prizna njene aspiracije za Tripolijem. One se doista i ozbiljiše kratko nakon toga. Rat, što ga Italija navijesti Turskoj 29. studenoga 1911., presta s Lozanskom nagodbom (18. listopada 1912.), prema kojoj se Turska odreče svoga vrhovništva nad Tripolijem i, ipso facto, sve sile priznaše pripojenje Libije Italiji. Premda je pripremao i upravljao kolonijalnim pothvatom u Africi, Giolitti nastoji očuvati slobodarsko-demokratski kurs u nutarnjoj politici. S pravom glasa datim svima koji ispuniše dužnost vojne obveze ili navršiše trideset godina života, broj glasača više se no udvostručio. Iracionalizam nasuprot demokraciji Pretpostavivši pak i dokazavši kako povijesni materijalizam nije svjetonazor nego jedna od metoda da se shvati povijest, štoviše kanon povijesnoga tumačenja, Benedetto Croce otvara u prvome desetljeću Novecenta razdoblje restauracije, konačnog obračuna s pozitivizmom uz koji je tek što ne uvijek udružena i kritika na socijalizam i na demokraciju.

235


236

STUDIJE I OGLEDI

Joja RICOV

Antipozitivisti, povrh Crocea, ponajprije su Papini, Pareto i Corradini, u zemlji koja se s naporom preobličuje u jedno moderno industrijsko društvo i koje proces modernizacije rađa nuždu da se ušanči u dušu kako ne bi završila oborena od kruta i umišljena uma. Za Pareta, elitna građanskog individualista, ljudi „misle“ da su racionalni; stvaralački subjekt ideologijâ nije, kao za Marxa, klasa koja vlada, nego pojedinac; povijest čovječanstva bila je neprekidno, jednolično i tragično kazalište, borba aristokracijâ usmjerena na osvajanje vlasti. Razmatrajući povijest, proces nebrojenih iracionalnih akata, koju vode bića što ustvari nisu no životinje za plijen, Pareto je osvijetlio tupost ne-razuma, ne trijumf evolucionističkog pozitivizma: ûm (Traktat o općoj sociologiji, 1916.). Ali s pojavom časopisa „Leonardo“ 1903. izlaze na scenu pravi iracionalisti, „združeni više mržnjom negoli zajedničkim ciljevima“ kako reče Giu­ seppe Prezzolini, prvi negator uz bok Giovannija Papinija, „umnog terorista“, još jednog suputnika, ako već ne i ideološkog preteče futuristâ: „Mislim da moje poslanje... treba biti ono isto što ga ima đavao u golemome svemiru Gospodina Boga. Nijekati, izazivati, bosti i napastovati... strovaljivati se u pakao nezasitne pojedinosti u mržnji na raj jedinstva i reda...“ (Druga polovina, 1911.). Ili u drugoj jednoj prilici, dvije godine kasnije (Govor u Rimu, 1913), antinietzscheovski nietzscheovac, sada intelektualni huligan, uz bok Marinettija: „Ja sam huligan... Uvijek mi se dopadalo razbijati tuđe prozore i múda... Nema, u našoj dragoj zemlji parvenusa, dostatno intelektualnog huliganstva... Nije dosta otvoriti prozore, treba razvaliti vrata. Časopisi nisu dovoljni, treba udarati nogom.“ Teoretik iracionalizma, solipsistički i „posesivni“ personalist, za kojeg ljudi nisu „ništa više doli jedna od najprivlačnijih i najpovodljivijih tvari naših viših igara“, Papini postaje apsolutni otkazivač filozofije, izjavljujući da posljednji cilj višega čovjeka nije znanje nego moć, a „Čovjek-Bog zadat će oblik svojim utvarama“. Papini i Prez­ zolini, iskorijenjeni umnici, nesvrstani u povijesnim obračunima zemlje, postaju tako glasnici posesionističkog aktivizma zatvorena u formulu nekakva „čarobnog“ pragmatizma. Kad je izdahnuo „Leonardo“ (1907.), Papini u „Lacerbi“ (1913.) završava s posvemašnjim veličanjem rata: „Ubijati, presjeći, iskorijeniti sve ono što je još bilo podljudsko u čovjeku, da bi postalo nadljudsko ne više čovjek“, prezirući u isto vrijeme izbore i politiku: „Mi se ne zauzimamo za politiku. A izbori nam se gade.“ Izbija ovdje jasno raspoloženje intelektualne Italije podijeljene između konzervativaca i rušiteljâ, od kojih su i jedni i drugi neprijatelji demokracije u nastajanju, s izrazitom mržnjom te izrazitim strahom od masâ. Konzervativac Gaetano Mosca (1858. - 1941.), sa svojom teorijom o političkoj klasi i o elitama, prema kojoj u svakoj političkoj vladavini oni što drže vlast uvijek su organizirana manjina, u stanju nametnuti se neorganiziranoj većini, gleda na demokratski ideal kao na ideologiju


Joja RICOV

STUDIJE I OGLEDI

koja je potrebna da se dođe do prisilna pristanka. U jednoj Italiji koja je siromašna i oskudnih parlamentarnih tradicija, sklona potkupljivosti, klijentelizmu i demagogiji, Mosca bijaše više antidemokratik nego antiliberal, koji je u režimu masâ na vlasti gledao pravu pravcatu „eru tiranijâ“. Komplementarno Mosci stoje nacionalist Prezzolini (Aristokracija razbojnika) i antisocijalist Corradini koji u „Regnu“, časopisu što se pojavio koncem 1903., piše među ostalim: „Svi staleži stavljeni su ustranu radi jednog jedinoga, a plaća nadničarâ posta početak i završetak ljudskog društva... poluljudi pakosne i kukavičke duše, ... opasna krvoločnost.“ Upirući prstom na „sentimentalni socijalizam“ toga „krda nadničarâ“, Enrico Corradini u potpunosti ocrtava podneblje sutonjakâ: „Svi znakovi oronulosti, sentimentalnost, doktrinarnost, prekomjerna cijena za život u propadanju, prekomjerno milosrđe prema ubogom i slabom, korisno i osrednje fiksirani kao kanoni mudrosti... leže u kontemplativnom životu talijanskoga građanstva što upravlja i vlada“ (Za one koji ustaju, u „Il Regno“, 1903). Giovanni Papini, glavni urednik „Regna“, 1904. shvaća demokraciju „kao onu konfuznu smjesu niskih čuvstava, šupljih zamislî, bestijalnih težnji“, da bi eksplodirao kao ratoboran nacionalist, mlađi D’Annuzijev brat (Djevice sa hridinâ, 1896.), koji s grlatim braniteljem moći kliče: „I dok se niski demokrati deru protiv rata..., mi na nj mislimo kao na vrhunskog buditelja smalaksalih, kao na brzo i herojsko sredstvo moći i bogatstva.“ Konzervativci vjeruju u metodu slobode, rušitelji u onu snage. I jedni i drugi združeni su, međutim, u obrani građanskoga staleža i predstavljaju antitezu reformističkog socijalizma. Socijalizmi i sindikalizam Formula sužívljenja između nacionalizma i revolucionarnog sindikalizma, koju je lansirao i podržavao Corradini, bješe nemoguća, jer su oba dušmani demokratskog socijalizma, koji prezirahu parlamentarizam i demokraciju, s velikim pouzdanjem u djelotvornost nasilja. Olujni Sorel, iracionalistički mislilac i njihov veliki ideal, koji je sa svojom Action française završio tako da se divio Mussoliniju i Lenjinu, njegovao je ljutu mržnju prema demokraciji, čuvajući od marksizma, neizopačenom, samo klasnu borbu. Arturo Labriola i Enrico Leone, izravni njegovi učenici, osnivaju sindikalni pokret i Italiji, najupućenije i najbudnije krilo socijalizma za vrijeme Giolit­ tijeva doba. U časopisu „L’Avanguardia socialista“ (Socijalistička avangarda), koji je pokrenuo i uređivao Labriola (1902. - 1906.), surađivaše i mladi Mussolini. To je plodno doba socijalističkoga tiska, u kojem izranja lik Labriole, s njegovim studijama Reforma i društvena revolucija (1904.) i Marx u ekonomiji kao teoretik socijalizma (1908.). Na zamisao Lenjina, koji je u borbi sa socijaldemokratskim strankama bio razradio teoriju o revolucionarnoj partiji koju vode intelektualci, osporavajući re-

237


238

STUDIJE I OGLEDI

Joja RICOV

volucionarnu ulogu sindikatu, talijanski sindikalisti odgovaraju suprotstavljanjem sindikata partiji. Budući da su voluntaristi, sindikalisti društvenu revoluciju vide u gospodarskoj strukturi, ne u obliku vladavine. Verbalnoj borbi u parlamentu oni su suprotstavljali metodu općega štrajka. Labriola kaže: „Radnička se klasa ne može emancipirati, ako li istodobno ne uspije zagospodariti proizvodnjom i upiti političku vlast.“ Oprečnostima klasa-partija, ekonomski moment-politički moment, društvo-država, talijanski sindikalisti dodaju još i radnici-intelektualci. Leone, pobornik izravne akcije, piše onih godina: „Sindikalizam... ne živi doli njegujući,... ne očekuje od povijesti, nego hoće da stvara povijest.“ I zaključuje: „Socijalizam intelektualaca nesvjesno je izdajstvo radničkog socijalizma.“ Bjesomučni A. O. Olivetti izvikuje tek što ne nietzscheovske lozinke koje se mogu silno asocirati na Campanu (Napisao sam. Zatvorio se u pećinu): „Protiv reformističkog jezuitizma, ... protiv smrdljivog, plašljivog, podmukloga, mi obećajemo silno udarati koliko god nam dostane snage i bude nas sokolio svjež smisao za život koji šika iz dubokih vrela aristokratske plebejske duše“ (Smisao za život, 1908.). Sindikalisti, sumnje nema, stoje blizu nacionalistima, imajući s njima zajedničku ideju o nasilju. Postojala je, naime, u Marxa teorija o revolucionarnome nasilju, i Labriola doista pristade uz kolonijalni libijski rat kao uz neku vrst revolucionarne škole. I Olivetti sa svoje strane također je priznavao kako se sindikalizam i nacionalizam sastaju, jer su jedan i drugi „doktrine energije i volje“. Sorelijanci uistinu predstavljahu revolucionarno krilo socijalizma u prvome desetljeću stoljeća. No kako, međutim, i ljevica i desnica socijalizma ispovijedahu svoju pobunu, prva protiv „mediokritetstva“ demokracije, druga protiv „prostaštva gomile“, logički ishod koji je iz toga uslijedio bî prvi svjetski rat, a potom fašizam. Umjereni, pak, i postupni Filippo Turati, pobornik demokratskog socijalizma, koji je u sebi spajao pozitivizam i marksizam kao ideju vodilju za akciju, već je godine 1900. napisao: „...svaka škola koja se otvori, svaka pamet koja se razbistri, ... svako povišenje životnog standarda sirotinje, ... atom je revolucije, koji se dodaje masi.“ Talijanski socijalizam, sve u svemu, bio je jedan reformistički pokret, sa svojim intelektualnim ponašanjem i s „toliko marksizama koliko i glavâ“. No svaka glava, treba tome dodati, dade socijalizmu svoj udio. Što se tiče Turatija, njegova „Critica sociale“ nije bila borbena utvrda, ni vodič ili pokazatelj smjernica primjenjivih na društvo: bila je eklektički časopis, koji je gackao u teorijskim raspravljanjima, nadasve o etničkome izgledu socijalizma. Ali vremena bijahu se već izmijenila. Carlo Rosselli izrazio je s tim u svezi (upravo prekoračujemo prvo desetljeće stoljeća) sud koji slijedi: „Mladež je bila od vremena do vremena croceovska, liberalna, futuristička, nacionalistička, kršćanska, ali više nije bila socijalistička. Socijalizam je nju bio prestao zanimati“ (Slobodarski socijalizam).


Joja RICOV

STUDIJE I OGLEDI

Na Firentinskome kongresu 1908. započe svoju djelatnost marksističkog teoretika Rodolfo Mondolfo, socijaldemokrat koji se poslužio mladenačkim Glosama Feuerbachu (1845.) Karla Marxa da bi dokazao svoju tezu kako je nepatvorena Marxova misao bila jedan humanistički historicizam, budući da su, po njemu (Marxu) i njegovoj kritici Feuerbachove materijalističke teorije, „upravo ljudi tî koji mijenjaju okolinu“, a ne obratno. Mondolfo je zaključio ocrtavajući marksizam kao „filozofiju prakse“, štoviše „prevrtanja prakse“, da bi zatim, 1913., stao nasuprot revolucionarnom sindikalizmu, zato jer on nije kritičko-praktičko nego samo praktičko poimanje zbilje. Deset godina kasnije on će uzeti iste argumente da osudi Lenjinovu revoluciju kao nezrelu, a njezinu vladavinu kao državni kapitalizam. B jući se sa Sergiom Panunziom i njegovim revolucionarnim sindikalizmom koji podržavaše nasilje, Mondolfo je tvrdio kako je nasilje gdjekad nužno da oboriš, ali je nemoćno da izgradiš. A u toj logici sadržana je već zapravo sva socijaldemokracija. Empirizam i gospodarski liberalizam Pozitivizam je poodavno mrtav, ali njegovi vrlo rijetki „preživjeli“, empiristi predvođeni „činjenicama“, Luigi Einaudi (1874. - 1961.) i Gaetano Salvemini (1873. - 1957.) bježe od filozofije, držeći se čvrsto tla konkretnih pitanja. Premda ne jednake naobrazbe i putova, susretoše se u slobodarskome listu „L’Unità“ što ga pokrenu Salvemini listopada 1911. Einaudi razborit i silno precizan, Salvemini hitar, borben do nasrtljivosti, predstavljaju: klasični liberalizam prvi, radikalni demokratizam drugi. Obojica dušmani birokratizma, megalomanskog nacionalizma i protekcionizma, građani „male Italije“, ostadoše izdvojeni kao empiristi, oslonjeni na podatke, brojke i pristojbe, protivnici reformizma i nacionalnog konzervativizma, daleki od nacionalistâ i revolucionarnih sindikalista. Bjehu prosvjednici i odgajatelji bez privole masâ. Liberal Einaudi fiksira antagonizam i neprekidno nadmetanje između društva i države, štiti štrajkove kao zakonito obrambeno oružje radnikâ u borbi za njihova prava. Lûči liberalizam od socijalizma antitezom: sloboda – ropstvo. On kaže: „Liberal je onaj što vjeruje u tvarno i moralno usavršavanje koje se postiže voljnim naporom, žrtvom, sposobnošću i složnim radom s drugima; socijalist je onaj koji usavršavanje hoće nametnuti silom“ (Ljepota borbe, 1924.). Neprijatelj državnoga socijalizma kao nametnuta ropstva, Einaudi junake društva vidi ne u likovima političarâ koliko u onima krupnog poduzetnika i sitnog štediše, seljaka ili radnika. „Naučih mnogo“, piše Einaudi, „svaki put kad mogoh zapodjeti razgovor s trgovcima, industrijalcima, bankarima, poslovnim ljudima.“ Vrline što stvaraju povijest po njegovu su sudu upornost u radu, smisao za neovisnost i osjećaj za slobodu. Njegova temeljna načela: pojedinačna sloboda, sloboda od države i protiv države; „lijepo, savršeno nije jednoobličnost, nije jedinstvo, nego različitost i

239


240

STUDIJE I OGLEDI

Joja RICOV

kontrast“, budući da se i „ideja rađa iz kontrasta“ (Božanskom gradu ususret, 1920.). Gaetano Salvemini, etički demokrat, ali ne teorik demokracije, unatoč tome što bijaše gorljivim čitateljem Labriole i prijatelj Turatija, 1910., nakon Milanskoga kongresa, otcjepljuje se od socijalizma i pokreće „L’Unità“ (1911. - 1920.). To je čov­ jek prakse, ne teorije i filozofije koju on naziva „tvornicom mraka“. Neizmijenjen u svojim ideološkim stavovima, čak i nakon drugoga svjetskog rata, sudjelujući u ras­ pravljanju između Crocea i Parrija o pretfašističkoj Italiji, on će objasniti svoje gledište o demokraciji kao o vladavini u kojoj su „sva osobna i politička prava osigurana svim građanima... svi građani, bez iznimke, sudjeluju s razumijevanjem i čestitošću u političkom životu, imajući na srcu uvijek i jedino opću dobrobit“ (Bješe li pretfašis­ tička Italija demokracija, 1952.). Postojan dijalektik prakse, kojega program bijaše taj da „pravi što je moguće manje programâ“, on je govorio: „Naš program ne opstoji, nastaje. Naš program je sama realnost koja se odvija i preobličuje projicirajući se u naš mozak, koji... će ubrzati snagom svijesti realni proces.“ Kritizirajući „diskreditirane i raspadnute“ stranke, on je isticao njihovu odgajateljsku ulogu. One bi, naime, trebale nastojati da odgojem „razvijaju smisao za stvarnost i potrebu za konkretnom akcijom, uz gađenje na apstrakcije“. Njihovo bi djelovanje moralo smjerati da oblikuje nove, manje oportunističke stranke, protivne bilo kojoj vrsti fanatizma, uz program „manje ideologijâ, a više dokumenata“. Gaetano Salvemini, „vrapčić empirizma“ koji ne presta hrvati se s „orlovima idea­ lističke teologije“, ostade ustvari skeptik naklonjen pesimizmu, ponavljajući često kako pesimisti imaju gotovo uvijek pravo. Ostat će njegovom divljenja vrijedna izreka: „Tko je uvjeren kako posjeduje nepogrešivu tajnu da usreći ljude, taj je uvijek spreman da ih ubije.“


Mirko ĆURIĆ, Đakovo

Nikola Tordinac – prvi HRVATSKI prevoditelj karla maya Malo tko u Hrvatskoj nije čuo za poznatoga njemačkog pisca Karla Maya, koji je svojedobno uživao golemu popularnost i u nas, napose nakon što je u našoj zemlji snimljen cijeli serijal filmova o apaškom poglavici Winnetouu – jednom od najpoznatijih junaka koje je ovaj pisac stvorio. Karl May rodio se u Ernstthalu, 25. veljače 1842., a umro u Radebeulu, 30. ožujka 1912., tako da ovim tekstom gotovo pa obljetnički podsjećamo na ovoga velikog pisca čije je djelo uvijek više cijenila publika negoli književna kritika i povijest književnosti. Mayeva popularna djela prevedena su na više od trideset jezika i prodana u preko 100 milijuna primjeraka. Manje je pak poznato da je jedan od prvih jezika na koji je prevedeno neko Mayevo djelo – hrvatski jezik, a prvi prevoditelj Karla Maya u hrvatskoj književnosti đakovački je književnik i svećenik Nikola Tordinac. Rođen je 5. prosinca 1858. godine u Đakovu od oca Ivana, obrtnika, i majke Terezije Josipović, rodom iz Pečuha, a umro je također u Đakovu, 21. veljače 1888. Kao dječak od šest godina s roditeljima putuje u Sarajevo i Derventu – tada još tursku Bosnu – gdje mu je otac radio kao stolarski poduzetnik. Taj boravak od svega pet godina neizmjerno se snažno dojmio dječaka i bio je presudan za njegovu budućnost. Osnovnu je školu završio u Đakovu, gimnaziju u Vinkovcima. U književnosti se javlja kao pjesnik – stihove šalje 1875. vinkovačkom Narodnjaku i senjskom Radiši. U jesen 1877. stupio je u đakovačko sjemenište, gdje postaje predsjednikom književnog društva. Pod pseudonimom „Staparić” javlja se u uglednom Obzoru u čiji podlistak šalje zanimljive dopise. Poput velikoga broja mladih nadarenih Hrvata, i Nikola Tordinac već tada, pa sve do smrti, uživa dobročinstvo biskupa Strossmayera. Tordinčev književni opus čine za života objavljene dvije knjige – Hrvatske narodne

241


242

STUDIJE I OGLEDI

Mirko ĆURIĆ

pjesme i pripoviedke iz Bosne i Seoske bajke i bajalice, te posthumni naslovi1, kao i parcijalna izdanja njegovih djela u književnim antologijama, zbornicima, pregledima... Knjiga Nikole Tordinca Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice, objavljena 1986. u Budimpešti, koju su priredili Đuro Franković i Đuro Šarošac, a uredio Živko Mandić, te koja je bogato opremljena fotografijama i reprodukcijama Andrasfaluvyja Bertalana, ostala je, nažalost, gotovo nepoznata hrvatskoj kulturnoj javnosti. To dokazuje i bibliografska bilješka toga naslova u oba (vinkovačke „Privlačice“) izdanja Tordinčevih pripovijedaka Crtice i pripovijesti, kojima je pogovor napisao Mirko Hunjadi, a uz koju stoji – Neobjavljeno! Stoga je i te kako vrijedno i važno to što je ova knjiga ponovno izašla iz tiska u suradnji Grada Đakova i Hrvatske samouprave u Pečuhu2 i što će njome konačno biti upoznata i najšira hrvatska javnost. Nakon Tordinčeve folklorističke knjige, objavljene 1998. pod nazivom Žepče i njegova okolica – putna crta od Staparića – Nikole Tordinca iz 1882., slijede pojedinačna ili fragmentarna uvrštavanja njegovih proza u različite književne izbore. Tako je ulomak iz pripovijetke Đakovački spasovdan uvršten u Đakovačku čitanku Gorana Rema i Helene Sablić Tomić3, a Crkvenjak je ponovno otiskan u dva prigodna zbornika: S dragih nam polja: Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. prigodom posjeta Đakovu 7. lipnja 2003.4 te Šokadija i Šokci u književnoj riječi5. Goran Rem i Helena Sablić Tomić uvrstili su Nikolu Tordinca u svoje dvije knjige: Slavonski tekst hrvatske književnosti6 i Šokačka čitanka7. Često se Tordinčevi zapisi koriste u različitim zbornicima koji se bave hrvat1 Književni opus Nikole Tordinca čine: Narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne, Vukovar, 1883., 1884.; Seoske bajke i bajalice, Djakovo, 1885.; Odabrane crtice i pripovijesti, Zagreb, 1890.; Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha, Budimpešta, 1996.; Ružini grijesi, Brat Adam, u: Tordinac, Nikola: Djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 38., Matica hrvatska, Zagreb, 1968.; Crtice i pripovijesti, Slavonica, Vinkovci, 1992., 1994.; Žepče i njegova okolica – putna crta od Staparića – Nikole Tordinca iz 1882., Ekološki glasnik, Zagreb, 1998.; Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice, Seoske bajke i bajalice – crtice, Grad Đakovo – Hrvatska samouprava Pečuh, Đakovo-Pečuh, 2010. 2 Tordinac, Nikola: Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice, Seoske bajke i bajalice – crtice, Grad Đakovo – Hrvatska samouprava Pečuh, Đakovo-Pečuh, 2010. 3 Sablić Tomić, Helena/Rem, Goran: Put nebeski – đakovačka čitanka, Gradsko poglavarstvo Đakova – Turistička zajednica grada Đakova – Matica hrvatska Đakovo, Đakovo, listopad 2000., str. 134-137. 4 S dragih nam polja: Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. prigodom posjeta Đakovu 7. lipnja 2003., zbornik književnih tekstova kršćanskog nadahnuća autora iz Đakovštine, tekstove obradili i uredili Mirko Ćurić i Franjo Džakula, Matica hrvatska Ogranak Đakovo i Turistička zajednica grada Đakova, Đakovo, 2003. 5 Šokadija i Šokci u književnoj riječi, uredila Katica Čorkalo Jemrić, Privlačica, Vinkovci, 2007. 6 Sablić Tomić, Helena/Rem, Goran: Slavonski tekst hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2003. 7 Šokačka čitanka, priredili Sablić Tomić, Helena i Rem, Goran, Matica hrvatska Ogranak Osijek/Šokačka grana, Osijek, 2007.


Mirko ĆURIĆ

STUDIJE I OGLEDI

skom usmeno-književnom baštinom, a u jednoj od knjiga iz niza Stoljeća hrvatske književnosti – Usmene pripovijetke i predaje8, donesen je i preslik naslovnice njegove knjige Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz Bosne. Posebno se o Tordincu govorilo i pisalo 2008. godine, prigodom 150. obljetnice rođenja i 120. obljetnice smrti. U Osijeku je tako, u Knjižari Nova, 20. studenoga 2008. održan program Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska 2008., posvećen 150. godišnjici rođenja Josipa Kozarca te 150. obljetnici rođenja i 120. obljetnici smrti Nikole Tordinca. Uvodno izlaganje o Kozarčevim i Tordinčevim obljetnicama održao je književnik Vladimir Rem koji je Tordinca uvrstio među pisce što su se bavili šokačkom tematikom9. Kao zajednički projekt Europskoga grada Kulture Pečuha, Grada Đakova i Hrvatske samouprave iz Pečuha objavljena je 2010. knjiga Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice, Seoske bajke i bajalice – crtice. Prošle godine Đakovački kulturni krug započeo je s projektom sabranih djela Nikole Tordinca i objavio kao prvu knjigu Seoske bajke i bajalice10. U opsežnom predgovoru Odabranih crtica i pripoviesti11 Nikole Tordinca Matija Pavić spominje i prevoditeljski rad Nikole Tordinca pa smo mogli saznati, među ostalim, kako je u Sriemskom Hrvatu pored sitnijih priloga priobćio g. 1880. u br. 19-25. prievod novele: Three carde monte. Na tu se informaciju, koliko mi je poznato, do sada nitko nije ozbiljnije osvrnuo, iako je riječ o iznimnoj činjenici, ne samo književnoj već i kulturološkoj – riječ je o prvome prijevodu Karla Maya u hrvatskoj književnosti uopće! Do sada se smatralo kako su prvi prijevodi Karla Maya objavljeni tek dvadesetih godina XX. st.. Željko Ivanjek u Jutarnjem listu12 podsjeća kako je Branimir Donat smatrao „da je prve pri8 Usmene pripovijetke i predaje, uredila Maja Bošković-Stulli, Matica hrvatska, Zagreb, 1997. 9 Realizmu, najplodnijemu našemu književnomu razdoblju u XIX. stoljeću, pripada i Nikola Tordinac. Đakovčanin, nećak Jurja Tordinca, koji je sebe nazivao „Ilirom iz Slavonije“. Nikola Tordinac bio je suvremenik i vršnjak Josipa Kozarca (r. 1858.). Sličnosti između ove dvojice vinkovačkih gimnazijalaca i odanih prijatelja, istina, ne možemo tražiti u njihovim umjetničkim dosezima (tu Kozarac ima neporecivu prednost), ali ih zato nalazimo u njihovoj stvaralačkoj zaokupljenosti, literarnoj obradi onoga dijela Slavonije koji se naziva Šokadijom. Sudbine su im također slične: umrli su od tuberkuloze.; u: Rem, Vladimir: Postoji li šokačka književnost?, Kolo, god. VIII., broj 1, Matica hrvatska, proljeće 2008., http://www. matica.hr/kolo/kolo2008_1.nsf/AllWebDocs/Postoji_li_sokacka_knjizevnost, stranica pohranjena 21. rujna 2012. u 10.59. 10 Nikola Tordinac: Seoske bajke i bajalice, sabrana djela, knjiga 1., uredio Mirko Ćurić, Đakovački kulturni krug, 2012. 11 Nikola Tordinac: Odabrane crtice i pripoviesti / s uvodom o Nikoli Tordincu (Matica hrvatska, Zagreb, 1890.). 12 Željko Ivanjek: Vraćaju se veličanstveni Winnetou i njegov prijatelj Old Shatterhand, Jutarnji list, 22. studenoga 2010. / http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=905979

243


244

STUDIJE I OGLEDI

Mirko ĆURIĆ

jevode Mayevih djela objavio Vinko Vošicki, knjigotiskar iz Koprivnice 20-ih godina prošlog stoljeća, te da je prihodom od njih tiskao knjige Krleže i Cesarca...” Sada moramo pomaknuti vrijeme prvoga prijevoda Mayeva djela u 19. st., odnosno u 1880. godinu kada, davno prije negoli je May stekao svjetsku slavu, Nikola Tordinac prevodi, odnosno, kako sam piše – “pohrvaćuje“ – pripovijetku Karla Maya Three carde monte13, prema varijanti objavljenoj 1879. u časopisu Deutscher Hausschatz14, katoličkom tjedniku iz Regensburga. Neznatno izmijenjenu ovu priču autor objavljuje pod nazivom Abraham Lincoln. Ein Abenteuer aus den Vereinigten-Staaten von Karl May, u nedjeljnom prilogu berlinskog časopisa Bürger-Zeitung. Treće izdanje objavio je pisac 1890. u Fuldaer Zeitung pod nazivom Aus Nordamerika. Von Karl May. Godinu dana prije prvoga objavljivanja (1878.) ovu, priču pod pseudonimom Ein Self-Man, objavljuje pod naslovom Canada Bill15. U bivšoj Jugoslaviji ova priča objavljena je 1960. i 1964. pod nazivom Kanađanin 16 Bil , u prijevodu Konstantina Petrovića, u Džepnoj biblioteci nakladničke kuće Svjet­ lost iz Sarajava. Ova priča, osim tih samostalno izdanih inačica, postaje i dijelom veće pripovjedne cjeline – trilogije o Old Surehandu17, jednom od najpoznatijih Mayevih junaka. Dakle, ni godinu dana nakon što je Karl May objavio drugu verziju priče koja najavljuje u kojem će se smjeru kretati njegov spisateljski rad, Nikola Tordinac je u svojoj inačici predstavlja hrvatskim čitateljima u podlistku časopisa Sriemski Hrvat. Pripovijetku objavljuje pod naslovom Tree carde monte, sličica iz života u sjedinjenih sjeverno-amerikanskih državah, ne navodeći ime autora izvornika, već naglašavajući kako je pripovijetku „pohrvatio“, što možemo shvatiti na dva načina: najprije kao istoznačnicu za prijevod na hrvatski jezik, ali i kao naznaku autorskih intervenci13 Three carde monte, sličica iz života u sjedinjenih sjeverno-amerikanskih državah, pohrvatio N. Tordinac; Sriemski Hrvat, 1880., br. 19, god. III., str. 145-149; br. 20, god. III., str. 153-155; br. 21, god. III., str. 161-164; br. 22, god. III., str. 169-172; br. 23, god. III., str. 177-179; br. 24, god. III., str. 185-188; br. 25., god. III., str. 193-197. 14 Three carde Monte. Ein Bild aus den vereinigten Staaten Nordamerika’s von Karl May, Deut­ scher Hausschatz, 5. Jahrgang, 1878-79, Nr. 26-28. 15 Ein Self.man: Canada Bill, Frohe Stunden, Dresden – Leipzig, 2. Jahrgang, Nr. 25-28, 1878. 16 Kanađanin Bil / Karl  Maj ; [s nem. prev. Konstantin Petrović], Biblioteka Džepna knjiga /, Svjet­lost, Sarajevo, 1960., 1964., 99 str. 17 Diese Erzählung wurde im Februar 1879 geschrieben und von März bis April 1879 unter dem Verfassernamen Karl May im 5. Jahrgang der Zeitschrift „Deutscher Hausschatz” veröffentlicht. Bei der Niederschrift für den „Deutschen Hausschatz” griff Karl May auf die 1877 entstandene und im 2. Jahrgang der Zeitschrift „Frohe Stunden” (Dezember 1877 bis Januar 1878) veröffentlichte Erzählung „Ein Self-man” zurück. / http://www.karl-may-gesellschaft.de/kmg/ primlit/reise/surehand/index.htm


Mirko ĆURIĆ

STUDIJE I OGLEDI

ja u tekst u smislu prilagodbe hrvatskim čitateljima, odnosno nešto slobodniji vid prijevoda negoli je to uobičajeno. Razlog zašto je izostavio autorovo ime nije danas lako dokučiti, ali je očito da ime Karla Maya tada ni Tordinac niti urednik novina nisu smatrali dovoljno poznatim, odnosno bitnim za privlačenje čitateljske publike. Od prvih redaka priče, koja započinje u „krčmi majke Thik u Jeffersonu“, gdje junaci saznaju za smrt znamenitog i zloglasnog razbojnika Canada Billa, jasno je da Tordinac nije intervenirao ni u fabulu, ni u siže ili kompoziciju teksta: pohrvaćenje teksta prvenstveno se odnosi na stilsku razinu. Fabulu priče možemo nazvati uokvirenom: priča započinje i završava u spomenutoj krčmi gdje se našla skupina pustolova, među kojima je znameniti lovac Tim Kroner koji okupljenima priča pripovijest o Canada Billu i Abrahamu Lincolnu, ali i zloglasnoj kartaškoj igri Three carde monte prema kojoj je pripovijetka naslovljena. Canada Bill je lik utemeljen na stvarnoj osobi, Canada Billu Jonesu18 (1822.-1877.), kojeg do danas smatraju najvećim američkim „majstorom“ igre Three carde monte. Riječ je o igri koja se u engleskom govornom području naziva i Three-card marney, Three-card trick, Three-Way, Three-card shuffle, Menage-a-card, Triplets, Follow the lady, Les Trois Perdants (francuski prijevod sintagme Three Losers), le Bonneteau, Find the lady, Bola bola or Follow the Bee. Igra je vrlo jednostavna, a ne igra se samo s kartama: u našim krajevima poznatija je po izvedbi s kutijama šibica pa se u nas naziva „šibicarenjem“. Djelitelj stavlja tri kartice licem prema dolje na stol, obično na kartonskoj kutiji koja pruža mogućnost za postavljanje i brz odlazak, jer je riječ o igri koja je u mnogim zemljama zabranjena. Cilj je pronaći jednu od tri karte koju djelitelj vještim preslagivanjem nastoji sakriti od igračâ, odnosno navesti ih da pokažu pogrešnu kartu. Ako igrač pokaže pravu kartu, dobiva udvostručen uloženi novac, a u suprotnom gubi sav iznos. Kod igre sa šibicama najčešće je u jednoj kutijici kuglica koju valja pronaći, a gotovo u pravilu „šibicar“ je prevarant koji svojom vještinom vara lakomislene suigrače. Ta kartaška igra samo je potka na kojoj je ispričana jedna pustolovna priča koja uključuje lovce, kauboje, Indijance, izmišljene i stvarne likove među kojima se našao i sam – Abraham Lincoln – budući američki predsjednik. Na prvi pogled teško je odgonetnuti zašto bi takva priča zainteresirala jednoga hrvatskog svećenika i književnika koji se u svojim pričama najčešće bavi hrvatskim selom, a zapažen mu je i etnografski rad, ali je interes Tordinca za Maya zapravo lako iščitati iz Tordinčeve biografije, odnosno njegova osebujnog karaktera, pa i pustolovnog duha, koji opisuju suvremenici: „po naravi kolerik (planuo bi za koji čas, da se poslije i sam srdačno nasmije...), nemaran u materijalnim pitanjima (jednom je imao slabu stranu – nije bio ekonom baš nikakvi...), nekonvencionalan (obćenju nigda se ne bi vezao na kon18 http://en.wikipedia.org/wiki/Canada_Bill_Jones

245


246

STUDIJE I OGLEDI

Mirko ĆURIĆ

vencionalne navade), izravan i neustrašiv (svoje misli i težnje znao je izricati bez straha i obzira), neukrotiv, sklon pjesmi i veselju (...najedared omjerio bičem ledja svojem gjoginu i doratu i muklo zapjevao: ‘Beg Selimbeg na vojsku se sprema’; ili: ‘Ej šta se ono Travnik zamaglio-o-o-o!’)“. Poput Kozarčeva Đuke Begovića, obožavao je konje i uživao kada bi ih potjerao da jure što brže, a u Three carde monte sve je puno potjera, jurnjava konjima... I May i Tordinac dijele ljubav spram egzotičnih krajeva – Tordinca je obilježila Bosna u kojoj je proveo djetinjstvo, a radnja nekoliko Mayevih djela odvija se na istoku (U zemlji Arbanasa, Kroz balkanske gudure...), u vrlo sličnu ambijentu. Ono što je svakako blisko Tordincu jest sličnost ove priče s hrvatskom pripovjednom tradicijom 19. st. Naime, prema Krešimiru Nemecu, hrvatska proza sredine 19. st. pisana je po uzoru na kratke priče njemačke trivijalne proze objavljivane u časopisu Luna koji je od 20-ih do sredine 50-ih godina 19. stoljeća izlazio u Zagrebu na njemačkom jeziku.19 Treba reći kako su hrvatski pisci u tom palimpsestiranju trivijalne njemačke proze razvili dva specifična žanrovska smjera, uvažavajući neposredan društveno-povijesni kontekst – s jedne strane je to hajdučko-turska novelistika, čiju poetiku Nemec i usustavljuje, a s druge ljubavna proza u kojoj je društveno-povijesni kontekst pasivna kulisa koja služi prije svega moralnom oblikovanju likova. Iz gotovo iste, dakle, pripovjedne tradicije izrastaju i May i Tordinac, tako da je potonji u pustolovini, koja se odvija na američkom Divljem zapadu, sebi i hrvatskoj čitateljskoj publici također lako pronašao prepoznatljive teme i likove. Tordinac i u prijevodu tome pridonosi nazivajući razbojnike „hajducima“. I sama karakterizacija likova nalikuje onoj u hajdučko-turskoj novelistici – Kroner je tipičan hrabri junak i borac za pravdu, Marija je njegova vjerna ljubav, žena visokih vrlina, Canada Bill je prototip negativca, koji je ohol, okrutan, osvetoljubiv, ali i lukav i snalažljiv. Funkciju lika pobratima, kojeg karakterizira odanost glavnom junaku i oštroumnost u pronalaženju izlaza iz teških situacijama, u ovoj priči ima sam Abraham Lincoln, kasnije slavni američki predsjednik. Abraham Lincoln prikazan je kao pravi akcijski junak, što je današnjem čitatelju, znajući njegovu povijest pa i pamteći isposničku mu fizionomiju, teško do kraja prihvatiti. On zna slijediti tragove poput Indijanca, jaše poput kauboja, vještiji je s oružjem od prekaljenih razbojnika i, uza sve to, snuje velike planove o ukidanju ropstva. U zadnjem dijelu pripovijesti, naoružan do zuba i okićen lisičinama, on hoda Divljim zapadom i lovi kriminalce! Timu Kroneru i svima koji ga susreću ostaje kao trajni uzor i autoritet. Nikola Tordinac vrlo je uspješno obavio posao prevoditelja, odnosno „pohrva19 Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana – od početaka do kraja 19. stoljeća, Znanje, Zagreb, 1995., str. 56-57.


Mirko ĆURIĆ

STUDIJE I OGLEDI

titelja“, Mayeve proze tako da ni danas prijevod ne zvuči zastarjelo iako je pisan jezikom i pravopisom Zagrebačke filološke škole. Poštivali smo ovdje izvorna pravopisna rješenja, a mijenjali tek očite pravopisne pogreške kojih se, budući da je riječ o novinskom feljtonu, može dosta pronaći. Posebno bogatstvo ovoga prijevoda proizlazi iz Tordinčeva etnografskog rada, tako da često prepoznajemo narodne izreke, stalne epitete i prepoznatljive frazeme: kada se radnja ne bi odvijala u SAD-u, među Indijancima, traperima i kaubojima, gotovo bismo mogli zaključiti kako je riječ o izvornom hrvatskom tekstu. U svakom slučaju Karl May je ovim prijevodom na dostojan način ušao u hrvatsku književnost, šteta samo što je ostao nepoznat i proučavateljima Tordinčeva djela, kao i proučavateljima djela Karla Maya. Iz današnje perspektive zapravo je iznimno laskavo za Tordinca da je tako rano prepoznao recepcijski potencijal proze još nepoznatoga njemačkog pisca, čak četiri desetljeća prije prvih prijevoda Karla Maya u Hrvatskoj.

247


248

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI, Zagreb

EROTIKA U „PJESMI NAD PJESMAMA“ Pjesma nad pjesmama biblijski je tekst s najviše raznolikih i oprječnih interpretacija. Tijekom katoličke se povijesti gotovo redovito čitao u alegorijskome ključu kao ženidba Krista s Crkvom ili mistično jedinstvo duše s Bogom. Ovaj rad, pak, nastoji pokazati jednu od mogućih interpretacija koja ishodište ima u erotičkom tumačenju. Analizom teksta pokušat će se utvrditi funkcija, neosporno prisutne, erotike u ovome starozavjetnome tekstu. Pokazat će se da, iako su ovi ljubavni stihovi erotski obojeni, tekst u svojoj proslavi ljubavi niti u jednom trenu ne postaje dijelom niskoga, profanoga svijeta, već ideal ljubavi uzdiže visoko na pijedestal svetoga. Erotski se naboj najčešće može iščitati iz onih dijelova teksta Pjesme nad pjes­ mama u kojima je riječ o mjestu ljubavnoga sastanka ili o samome fizičkom opisu dvoje zaručnika. Konkretno mjesto tako postaje mjestom nad mjestima, zaručnica žena nad ženama, zaručnik muškarac nad muškarcima – a sam tekst, u konačnici, i s pravom, pjesma nad pjesmama. U Pjesmi nad pjesmama erotika je u funkciji slavljenja ljubavi u njezinoj svetoj, tjelesnim sjedinjenjem zaokruženoj, punini. Ključne riječi: alegorijsko i erotičko tumačenje, sveto i profano, erotika, seksualnost; usporedba. 1. Mogućnosti tumačenja Pjesma nad pjesmama (Šir ha-širim) jedan je od najljepših i na europsku književnost najutjecajnih biblijskih tekstova. No ona je i biblijski tekst s najviše raznolikih i


Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

STUDIJE I OGLEDI

oprječnih interpretacija1, koje se, prema Jadranki Brnčić, uglavnom, vrte oko dva gravitacijska središta: erotičkog i alegorijskog tumačenja2. Za koji se god modus tumačenja opredijelili, prisutnost erotskih elemenata u tekstu jest neosporna i čini Pjesmu nad pjesmama naizgled nespojivom s tradicio­ nalnim, dogmatskim, kršćanskim naukom Katoličke crkve. U skladu sa „ćudoređem“, tekst se tijekom katoličke povijesti gotovo redovito čitao u alegorijskome ključu, svojevrsnom kršćanskom retuširanju, korekturi onoga što je „otišlo predaleko“. Premda je ovaj vjerski tekst kroz katoličku povijest najčešće alegorijski tumačen kao ženidba Krista s Crkvom ili mistično jedinstvo duše s Bogom3, današnji se biblijski egzegeti, kako navodi Brnčićeva, vraćaju doslovnom značenju Pjesme te je tumače „svjetovno“4. Napominjem kako je čitanje dano u nastavku samo jedna od mogućih inačica možda nikada do kraja pročitljivoga teksta5, starozavjetne Pjesme nad pjesmama. Mogućnost različitih čitanja potkrjepljuje tvrdnju kako je Biblija u svome konceptu zapravo mozaik6 heterogen u književno-vrstovnom sastavu, a polisemičan/višeznačan u čitateljskoj interpretaciji. 1 U knjizi Propovjednik i Pjesma nad pjesmama. Komentar, Alice Baum sistematizira različite načine tumačenja Pjesme nad pjesmama tijekom povijesti u četiri kategorije: alegorijsko tumačenje, tipološko tumačenje, prirodno ili doslovno (naturalizirano) tumačenje te kultsko-mitološko tumačenje. Također ističe kako je Pjesma u Crkvi imala uvijek jak vjernički pečat – u srednjemu vijeku primjenjivala se na Mariju ili na pojedine veze između Boga i ljudi, a polazište je i zaručničke mistike Ivana od Križa. 2 Jadranka Brčić, Pjesma o svetosti erotske ljubavi, http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/sveti_spisi/pjesma_o_svetosti_erotske_ljubavi 3 Pa se zbog toga, duhovito primjećuje Andrić, i očuvao od toga da ne nestane netragom. Vidi: Ivo Andrić, „Pjesma nad pjesmama”, u: Priča iz Japana, str. CCCXXXIX. 4 Navodi kako i takvo tumačenje ima dugu povijest, a korijene vuče još iz 5. stoljeća i Teodora Mopsuetskog, koji je Pjesmu smatrao nizom svadbenih pjesama. U 19. i 20. stoljeću pojavljuju se tzv. dramska tumačenja koja u Pjesmi vide predložak drevne kazališne predstave, a tumačenja prema sociološkoj paradigmi vide u njoj obred vjenčanja. Usporedi: Jadranka Brnčić, „Pogled ‘fra’ Ive Andrića na Pjesmu nad pjesmama i lik svetog Franje Asiškog”, u: Ivo Andrić, Priča iz Japana, str. CCCLIV. 5 Boris Beck, „Zašto se tekst nikad ne može do kraja pročitati”, Knjigomat, časopis za književnost, broj 1-2, Zagreb, 2007., str. 105-106. Tu čitamo: Kada autor piše tekst, čini nešto slično šifrantu: koristi poznate šifre (žanra, recimo, ako piše krimić) koje lako dešifriramo, ali koristi i šifre koje su samo njemu poznate. Te privatne asocijacije sliče onoj jednokratnoj šifri kada je ključ poruke zapravo jednak poruci i onemogućuju potpuno razumijevanje. Čitanje zato ne može iscrpiti tekst do kraja – čak i ako se razumije onako kako je to autor želio, mi to ne možemo provjeriti. I dalje: jer je onaj privatni dio autora zatvoren za potpuno razumijevanje. 6 Nortrop Fraj, Veliki kod(eks). Biblija i književnost, Prosveta, Beograd, 1985., str. 253.

249


250

STUDIJE I OGLEDI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

2. „Pjesma nad pjesmama“ u Bibliji? Postavlja se pitanje kako je u društvu socijalnoga sputavanja i nadzora takav tekst uopće uspio ući u kanon. Vrijeme je to uspostave Katoličke crkve, kada se socijalno odobrena/dopuštena seksualna veza realizirala samo uz prethodno ostvarenje one izvan nje – ostvarene sakramentom braka – u kojoj je smisao erosa njegovo ostvarivanje u službi prokreacije7. Slobodna ljubav između dvoje ljudi, žene i muškarca, koji nisu u braku, a vode ljubav, bila je nedopustiva. I Ivo Andrić se pitao kako nam je uspjela biti predana od koljena do koljena i to kroz onaj Stari Zavjet, koji je zbirka spisa s jedinom tendencom, da podučavaju vjerski i moralni uzgoj8 – a ne govori o Bogu, spominje ga samo na jednome mjestu, već govori jezikom strastvene ljubavi. Kako je tekst Pjesme nad pjesmama zapravo niz od tridesetak svadbenih pjesama, dakle stihova primjerenih prigodi/prilici, takav verbalni iskaz, odnosno takvo („slobodnije“) ponašanje, jest u skladu s prigodnom komunikacijskom situacijom i njoj odgovarajućim kodom9 ljubavnoga iskaza, pa tako ono postaje društveno ovjerena forma. Navedene su se pjesme tradicijski izvodile za trajanja izraelskih svadbenih svečanosti. 3. Erotika u funkciji slavljenja ljubavi Premda Pjesma nad pjesmama nema unaprijed utvrđena plana, jer riječ je o zbirci pjesama povezanih zajedničkom temom ljubavi, u hrvatskom je prijevodu ona podijeljena na Proslov i pet sadržajnih cjelina – Pjesama – koje pjevaju o ljubljenom i ljubljenoj, koji se sastaju i gube, traže se i nalaze, slaveći uzajamnu i vjernu ljubav10. Ljubav između muškarca i žene, njihova uzajamna žudnja, oduševljenje i zanesenost, opisani su, kako kaže Baum, neusiljenim erotskim jezikom11. Utemeljeni na osje7 Što je potpuno suprotno intenzivnijim osobnim odnosima među individuama u formaciji modernoga društva, koje omogućuje socijalne odnose uz potpuno uvažavanje individualnih i trenutačnih želja osobe. Tako je svojstvo moderne spolne veze da se ne ostvaruje u odnosu na one izvan nje i da ne traži odobravanje drugih, niti se na nj obazire, ali zato smisao ispunjava u sebi samoj. O tome vidi više u: Niklas Luhmann, Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti, Naklada MD, Zagreb, 1996. 8 Ivo Andrić, „Pjesma nad pjesmama”, u: Priča iz Japana, str. CCCXXXIV. 9 Prema Luhmannu: „… sam medij ljubavi nije osjećaj već komunikacijski kod prema čijim pravilima osjećaje možemo izražavati, oblikovati, simulirati, pripisivati drugima i nijekati, i sa svim time postaviti se prema konzekvencijama kada se realizira odgovarajuća komunikacija“, u: Nik­ las Luhmann, Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti, Naklada MD, Zagreb, 1996., str. 17. 10 Usporedi: Uvod u Pjesmu nad pjesmama, u Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jerusalem”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 925-926. 11 Alice Baum, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama. Komentar, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,


Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

STUDIJE I OGLEDI

tilnim dojmovima, vidu i mirisu, nižu se vizualni i olfaktivni opisi dočarani usporedbama i metaforama iz sveukupne prirode koja nas okružuje. Premda su ovi ljubavni stihovi erotski obojeni, pjesma u proslavi ljubavi niti u jednom trenu ne postaje dijelom niskoga, profanoga12 svijeta, već ideal ljubavi uzdiže visoko na pijedestal svetoga. Ovdje nema riječi o vulgarnoj ljubavi, usmjerenoj samo na jedokratan tjelesni užitak, o sirovoj seksualnosti kojoj su prokreacija ili tjelesni užitak sami po sebi svrha, već o ljubavi koja puninu ostvaruje i pomoću erotike – seksualne ljubavi kao jedne od dimenzija ljubavi... Ljubav između muškarca i žene ovdje je dana kao nešto samo po sebi svrhovito i u intenziviranu osobnom odnosu, dijaloško-part­ nerskom odnosu dvoje ljudi, nalazi ispunjenje. Tjelesno (seksualno) sjedinjenje predstavlja tako zaokruženost, puninu toga odnosa. Platon kaže: Ljubav je dakle naziv za čežnju prema cjelovitosti i stremljenje ka njoj13. Jezik upotrijebljen u Bibliji jest jezik ljubavi14, koji će, kako smatra Fray, nadživ­ jeti većinu oblika općenja, a gdje god ima ljubavi, ima i mogućnosti za seksualnu simboliku. Erotika je, dakle, u Pjesmi nad pjesmama u funkciji slavljenja ljubavi u njezinoj svetoj punini. U toj proslavi ljubavi erotski se naboj najčešće može iščitati iz onih dijelova teksta Pjesme nad pjesmama u kojima je riječ o mjestu ljubavnoga sastanka ili o samom fizičkom opisu dvoje zaručnika. Konkretno mjesto tako postaje mjestom nad mjes­ tima, zaručnica žena nad ženama, zaručnik muškarac nad muškarcima – a sam tekst, u konačnici, i s pravom, pjesma nad pjesmama. Svaki od istaknutih entiteta (pojedinačnosti) tako biva posvećen u odnosu na sve druge. Erotski je naboj najsnažniji u opisima ljepote tijela, koji su plod metaforične igre riječima, što i same, kako kaže Brnčić, postaju autonomnim izvorima užitka15. Nad iskazima divljenja, u kojima zaljubljeni ushićeno i zaneseno veličaju ljepotu onoga drugoga, lebdi duh erosa. U metaforičnim igrama riječima zrcali se njihova uzajamna žudnja: jedno za drugim žudi i saznaje da je žuđeno. Tako dragi, romantično16 šarajući pogledom po licu svoje drage (4,1-5), uz usporedbe posuđene 1997., str. 37. 12 Platon u svojoj filozofiji razlikuje nebesku ljubav od zemaljske, nebeski Eros od pučkog Erosa. I dok je nebeska ljubav usmjerena prema božanskom, pučka predstavlja žudnju upravljenu više na tijelo negoli na dušu te joj treba pribjegavati uz oprez, samo da bi donijela užitak, ali bez razvrata. Više vidi u: Platon, Eros i Filia: Simpozij i Lisis, Demetra, Zagreb, 1996., str. 44, i dalje. 13 Isto, str. 76. 14 Nortrop Fraj, Veliki kod(eks). Biblija i književnost, Prosveta, Beograd, 1985., str. 282. 15 Jadranka Brnčić, Pjesma o svetosti erotske ljubavi, http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/sveti_spisi/pjesma_o_svetosti_erotske_ljubavi 16 Pojam „romantično“ ovdje, dakako, nije istoznačan s pojmom „romantizma“ u povijesti književnosti.

251


252

STUDIJE I OGLEDI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

iz biljnoga i životinjskog svijeta (Imaš oči kao golubica... Kosa ti je kao stado koza... Zubi su ti kao stado ovaca... kao kriške mogranja tvoji su obrazi...), lagano spušta pogled, preko vrata, na dojke svoje ljubljene (...kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima), da bi eksplicitna neodgodivost njegove požude doživjela vrhunac i obrat u erosom nabijenom metaforičnom izričaju u retku 4,6: Prije nego dan izdahne // i sjene se spuste, // poći ću na brdo smirne,// ne brežuljak tamjana. Draga je, metaforički, za njega vrt zatvoren i zdenac zapečaćen (4,12), raskošan vrt (4,13-14), u kojemu, kao idealnome mjestu obilja, rastu inače nespojive vrste. Njihova je ljubavna igra, kako kaže Brnčićeva, protkana uzajamnim posjedovanjima što ih Pjesma ne opisuje izravno nego pjesnički evocira17. U 2,6 i 8,3 oni leže zagrljeni: Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, // a desnom me grli. Pokrivanje zastavom ljubavi (2,4) metaforički je moguće shvatljivo kao zajedničko iskustvo ljubavnoga užitka. Njihovu uzajamnu pripadnost, svojevrsnu potvrdu tjelesnoga sjedinjenja, ljubavi ostvarene u potpunosti, samoidentificirajući se kao ljiljan (2,1: Ja sam cvijet šaronski, // ljiljan u dolu), zaručnica oslikava metaforom zaručnikova silaska u njegov vlastiti vrt, gdje pase među ljiljanima i bere ih uživajući plodove (2,16; 6,2-3). Konzumacija tjelesne ljubavi iz zaručnikovih je usta najsnažnije evocirana u retku 5,1: Došao sam u vrt svoj, // o sestro moja, nevjesto, // berem smirnu svoju i balzam svoj, // jedem med svoj i saće svoje, // pijem vino svoje i mlijeko svoje. Osobita je zanimljivost kako u Pjesmi upravo iz ženinih usta dolaze najotvoreniji, erosom nabijeni, ljubavni izrazi. U 4,16 dragoga metaforom poziva na tjelesni užitak (Neka dragi moj dođe u vrt svoj // neka jede najbolje plodove u njemu), a u 7,12-14, nakon njegove jasno predočene tjelesne žudnje, neprikriveno izražava vlastitu (čuvala se za njega i sada ga poziva da mu dade ljubav, da uživa u njezinu obilju). On je za nju onaj kojega noću traži po ležajima (3,1), onaj kojega želi uvesti u kuću majke svoje (8,2), u ložnicu (3,4), a ložnica uvijek sadrži označnicu intimnoga, tjelesnoga. U iskazu divljenja i pohvale partnerovih kvaliteta (2,1-3) ljubavnici jedno drugo oslikavaju posebnim oblikom usporedbe – nadmašivanjem18 – ustanovljujući tako nadmoć i jedinstvenost onoga drugoga. Dok zaručnica u odnosu spram drugih ljudi postaje ljiljanom među trnjem, zaručnik je jabuka među šumskim stablima. Željna njezinoga hlada, draga izrijekom sjeda pod nju, iskazujući svoju požudu i aludirajući na njihovo sjedinjenje. Slast njezinih (njegovih!) plodova za njeno grlo 17 Isto. 18 Nadmašivanje je poseban oblik usporedbe kojim se dokazuje da pohvaljena, iznimna, stvar ili osoba nadmašuje sve slične, čuvene primjerke. Vidi više u: Ernst Robert Curtius, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Naklada Naprijed, Zagreb, 1998., str. 178-182.


Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

STUDIJE I OGLEDI

simbol je užitka koji donosi to iskustvo. Jadranka Brnčić navodi da danas mnogi egzegeti smatraju kako je autor Pjesme nad pjesmama – žena. I to ne samo na temelju činjenice da je Pjesma napisana ženskim senzibilitetom, ili, pak, da je u vrijeme njezina nastanka bilo nekoliko žena-autorica različitih tekstova, nego i na temelju načina na koji je u ovom tekstu tretirana Šulamit, glavni ženski lik, kao emancipirana žena koja se slobodno izražava o erotskoj ljubavi i preuzima inicijativu te se subverzivno odnosi prema instituciji braka. U Pjesmi je, naime, ljubav prikazana kao subverzivna: slavi ljubav muškarca i žene ne referirajući se ni na kakvu instituciju braka, ni na kakvu perspektivu rađanja potomstva – ne da bi grijeh bio isključen iz područja seksualnosti, nego da bi seksualnost bila vrijednost po sebi.19 Uz metaforu vrta, zaručničino je tijelo često dano metaforom vinograda u cvatu. Ljubljena i sama šaljivo i pomalo prkosno, uz duh sveprisutnog erosa, progovara o svojoj čednosti i njezinoj ugroženosti od čeznutljivaca: svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala (1,6) ili Pohvatajte lisice, male lisice // što oštećuju vinograde, // naše vinograde u cvatu (2,15). Njen dragi je za nju, gotovo lascivno, grozd ciprov u vinogradima engedskim (1,14). U 7,2-10 okomica u opisu zaručničine ljepote i senzualnosti mijenja smjer, a opis postaje mnogo „tjelesniji“ negoli onaj u 4,1-5. Ovaj je put pohvala njezinoj ljepoti izrečena opisom u smjeru odozdo prema gore te otkriva i njene erotske čari: zaručnik se pogledom uspinje njezinim tijelom od stopala, preko pregiba bokova i pupka na trbuhu, dojki i vrata, do očiju i nosa, glave i kose u koju je simbolički zapleten. Izražavajući želju za fizičkim sjedinjenjem, grudi joj naziva grozdovima, a njezin stas uspoređuje s palmom na koju se želi popeti: Stas je tvoj kao palma, // grudi su tvoje grozdovi. // Rekoh: popet ću se na palmu // da dohvatim vrške njezine. Alegorijsko je tumačenje ovdje prilično nemoguće, odnosno, svaka bi analogija, prenesena na isključivo duhovnu razinu, ovdje djelovala neumjesno20. Premda je već u Proslovu: Čežnji za zaručnikom (1,4) sugerirana konzumacija tjelesne ljubavi, odnosno tjelesnoga sjedinjenja u okrilju kraljeve/zaručnikove odaje – intimnog, oku javnosti skrivenoga prostora, pogodnog za proslavu ljubavi – mjesto njihova zajedničkoga uživanja u 1,12-17 smješteno je u idiličan vanjski prostor. Idiličan krajolik tako postaje kulisom, scenografskom pozadinom njihovoj ljubavnoj igri. U međusobnim iskazima divljenja zaručnici, nadopunjujući jedno drugo, oslikavaju vlastito mjesto ugode/užitka: ljubavnicima je zelenilo postelja, cedri gre19 Jadranka Brnčić, Pjesma o svetosti erotske ljubavi, http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/sveti_spisi/pjesma_o_svetosti_erotske_ljubavi 20 Usporedi: Jadranka Brnčić, Pjesma o svetosti erotske ljubavi, http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/sveti_spisi/pjesma_o_svetosti_erotske_ljubavi

253


254

STUDIJE I OGLEDI

Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

de, a čempresi natkrovlje njihove kuće. Taj dražesni isječak prirode21, ljupko mjes­ tašce, kako ga naziva Curtius22, svojevrstan je dvostruki locus amoenus, prostorni i psihološki (osjetilni, čulni). Užitak vizualnoga i taktilnoga često je popraćen olfaktivnim i gustativnim pa je tako njihova naslada često prikazana slikama užitka u najvrjednijim začinima, miomirisima i plodovima. Tako miris njezinih ulja (njezinih životnih sokova) ugodom nadmašuje sve mirise (4,10), te će iz dragog, u zanosu čistom tjelesnosti, provaliti ukupnost svih čula: S usana tvojih, nevjesto, saće kapa, // pod jezikom ti je med i mlijeko, a miris je haljina tvojih // kao miris libanski (4,11). 4. Umjesto zaključka Ova zbirka poezije izvornim nazivom Salomonova Pjesma nad pjesmama upućuje na pripadnost biblijskoj mudrosnoj književnosti koja, prema izraelskoj predaji, svoga praoca vidi u Salomonu23, tvorcu brojnih mudrih izreka i pjesama. Premda, dakle, pripadaju mudrosnom diskursu koji je, prema Ricœuru24, refleksija o životu koja se odnosi na pojedinca, na svakog čovjeka, ove bismo ljubavne pjesme zbog njihova slavljenja ljubavi slobodno mogli nazvati himnom. Ta hvalbenica25 ljubavi između muškarca i žene najljubavnija je, ali i najerotskija himna u Starome zavjetu, a primjenjiva je na svaki takav pojedinačan odnos. Slobodno se možemo složiti s Andrićem26 kada kaže da bi njezin drugi naziv mogao glasiti Svemogućnost ljepote i trijumf ljubavi. Andreas Laun piše: ...ljubav budi žudnju za najintimnijim sjedinjavanjem, za kojeg su ljudi tijelom i dušom spremni27. Intimno sjedinjavanje spolno izdiferenciranih muškarca i žene postizanje je ideala, savršenstva ljubavi u ostvarenoj punini. Dvije zaljubljene osobe, koje postaju jedno tijelo i jedna duša, u svome seksualnom jedinstvu postaju bliske božanskom (koje u sebi sadrži i muško i žensko načelo), a sam čin njihova spolnog sjedinjenja postaje svet. Trijumf ljubavi u svetoj punini ne predstavlja samo tjelesno i osjećajno, već i ono duhovno i ontološko, spoznavanje sebe i drugoga – spoznavanje sebe kroz drugoga i drugoga kroz sebe. 21 Slike su prirode u Bibliji, prema Fryeju, jedna od njezinih prvenstveno pjesničkih crta. Vidi: Nortrop Fraj, Veliki kod(eks). Biblija i književnost, Prosveta, Beograd, 1985., str. 177. 22 Ernst Robert Curtius, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Naklada Naprijed, Zag­ reb, 1998., str. 204. 23 Iako istraživanja to još nisu potvrdila. 24 Navod prema: Jadranka Brnčić, Svijet biblijskoga teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku teksta, Ex Libris, Rijeka, 2012., str. 23. 25 Izraz koji rabi Alice Baum. 26 Ivo Andrić, „Pjesma nad pjesmama”, u: Priča iz Japana, str. CCCXXXIII. 27 Andreas Laun, Ljubav i partnerstvo sa stajališta Katoličke crkve, Karitativni fond UPT, Đakovo, 1994., str. 21.


Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI

STUDIJE I OGLEDI

Izvor: Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jerusalem”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007. Literatura: Andrić, Ivo, „Pjesma nad pjesmama“, u: Priča iz Japana i druge odabrane, Konzor, Zagreb, 2003. Baum, Alice, Propovjednik i Pjesma nad pjesmama. Komentar, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997. Beck, Boris, „Zašto se tekst nikad ne može do kraja pročitati“, Knjigomat, časopis za književnost, br. 1-2, Zagreb, 2007. Brnčić, Jadranka, „Pogled ‘fra’ Ive Andrića na Pjesmu nad pjesmama i lik svetog Franje Asiškog“, u: Ivo Andrić, Priča iz Japana i druge odabrane, Konzor, Zagreb, 2003. Brnčić, Jadranka, Pjesma o svetosti erotske ljubavi, 14. 7. 2011., URL: http://spiritus-movens.puh.hr/ index.php/sveti_spisi/pjesma_o_svetosti_erotske_ljubavi (10. 12. 2011.). Brnčić, Jadranka, Svijet biblijskoga teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku teksta, Ex Libris, Rijeka, 2012. Curtius, Ernst, Robert, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Naklada Naprijed, Zagreb, 1998. Fraj, Nortrop, Veliki kod(eks). Biblija i književnost, Prosveta, Beograd, 1985. Laun, Andreas, Ljubav i partnerstvo sa stajališta Katoličke crkve, Karitativni fond UPT, Đakovo, 1994. Luhmann, Niklas, Ljubav kao pasija: o kodiranju intimnosti, Naklada MD, Zagreb, 1996. Platon, Eros i Filia: Simpozij i Lisis, Demetra, Zagreb, 1996. Salvoldi, Valentino, Ljubav u Pjesmi nad pjesmama, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

255


PRILOZI O ZAVIČAJU

DARKO DUKOVSKI Kratka povijest hrvatsko-slovenskog razgraničenja u Istri...

259

BOŽO MILANOVIĆ Hrvatska granica u sjeverozapadnoj Istri

284

BRUNO DOBRIĆ Sudbina triju javnih spomenika iz austrijskoga razdoblja grada Pule

287


Darko DUKOVSKI, Pula

Kratka pOVIJEST HRVATSKO-SLOVENSKOG razgraničenja u Istri Tijekom 20. i početkom 21. stoljeća Razdoblje do Prvoga svjetskog rata (1900. - 1914.) Razdoblje na prijelomu stoljećâ u političkim odnosima Hrvata i Slovenaca na prostoru bivše Markgrofovije Istre posebno je značajno. Političke su elite, svaka na svoj, a opet sličan način, tražile putove rješenja nacionalnoga pitanja, ali i razvitka modernoga društva (Budicin, 1982.). Njihov je međuodnos u to vrijeme bio uvjetovan složenim političkim okruženjem podijeljenosti Dvojne Monarhije. Ipak, i u takvoj situaciji zajednički im je interes bilo definiranje odnosa prema Austronijemcima, Mađarima i Talijanima. To je glavni razlog zbližavanja Slovenaca i Hrvata pa razmišljanje o bliskosti dvaju naroda tijekom povijesti ne začuđuje. Ono postoji u bogatoj lepezi opcija, od zemljopisne i etničke bliskosti do ideja o narodnoj istovjetnosti (Matković, 2002.). Naposljetku, u procesima nacionalne integracije hrvatski i slovenski svjetovni intelektualci, a onda i biskupi i svećenici, u Istri bez ikakve zadrške sudjeluju i pomažu integraciju druge nacije (Strčić, 1969.; Vitezić, 1976.; Bozanić, Strčić, 2002.). Katastarska, odnosno administrativna i upravna podjela nije posebno uzimala u obzir etničku strukturu stanovništva, posebice ne u smislu hrvatsko-slovenskoga „razgraničenja“. Markgrofovija Istra tada je bila administrativno podijeljena na šest kotarskih kapetanata. Slovensko stanovništvo (u odnosu na hrvatsko) bilo je broj-

259


260

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

nije jedino u tadašnjim sudskim kotarima Kopar i Piran unutar dijela kapetanata Kopar, dok je sudski kotar Buzet u apsolutnoj većini naseljen Hrvatima (CNI, 1946.). No, linija toga „razgraničenja“, uz neke simpatične deklinacije, jasno se nazirala. Primjerice, u sudskim okružjima Kopar i Buzet (u kotarskom kapetanatu Kopar) postojala su mjesta poput selâ: Praćana, u kojemu je prema popisu iz 1880. živjelo 68% Slovenaca i 32% Talijana, ali već u sljedećim popisima (1890., 1900. i dalje) naglo „nestaju“ Slovenci „na račun“ Hrvata; ili pak Brnobići, u kojima je 1900. utvrđeno 73% Slovenaca, a u kasnijim popisima toliko Hrvata, uz tek mali postotak Talijana; Črnica, čije se stanovništvo do 1945. izjašnjavalo Hrvatima, da bi 1945. svi „postali“ Slovencima; ili Krtobreg, čiji su stanovnici 1880. bili isključivo Slovenci, a nakon toga, 1890. i dalje, isključivo Hrvati. Takvih ili sličnih slučajeva možemo pratiti u Humu, Kodoljama, Kotlima, Mrčaniglama, Rakitovcu, Stranama, Kaštelu i Savudriji, čije se stanovništvo 1900. stopostotno izjašnjavalo Slovencima, a u kasnijim popisima samo Hrvatima (CNI, 1946.). U različitim izvorima (povijesne, literarne, filološke, etnološke, putopisne i druge naravi) kao crta hrvatsko-slovenskoga „razgraničenja“ općenito se uzimala rijeka Dragonja, od ušća do visine mjesta Topolovac, uz ustvrdu o stanovitim oscilacijama u gornjem toku rijeke Dragonje. Po etničkoj osnovi naziralo se i „razgraničenje“ istočno od spomenutoga područja (CNI, 1946.). Ratno razdoblje (1914. - 1918.) Ovo doba obilježeno je donekle drukčijim odnosima i interesima Slovenaca i Hrvata, koji su u to vrijeme zauzeti pitanjem nacionalnoga samoodređenja i zajedništva u okvirima federalne Monarhije. Iz programa Hrvatsko-slovenske narodne stranke moguće je, pak, iščitati zajedničke interese dvaju naroda sve do sloma Monarhije 1918. (Šepić, 1978.; Mandić, 1956.; Barbalić, 1952.). U vrlo složenim, ratnim uvjetima Jugoslavenski klub, sastavljen uglavnom od slovenskih i hrvatskih političara, koncem svibnja 1917. U Deklaraciji nudi rješenje „južnoslavenskoga pitanja“, dakako, još uvijek u okvirima Monarhije, utemeljenog na „trijalističkoj“ koncepciji. Naposljetku, djelovanje Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća Slovenaca Hrvata i Srba išlo je za stvaranjem nove zajedničke državne zajednice na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije (Matijević, 2002.; Banac, 1988.). Uoči i tijekom rata i kod Hrvata i kod Slovenaca sve je popularnija (pod utjecajem vanjskopolitičkih zbivanja) „jugoslavenska“ ideja ujedinjenja (Banac, 1988.).


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Hrvatsko-slovenski odnosi u međuratnom razdoblju i pitanje etničke granice (1918. - 1940.) San istarskih Slovenaca i Hrvata o zajedničkoj državi trajao je prekratko, jer već početkom studenoga 1918. Istru je zaposjela talijanska vojska (Stagni, 1928.; Krizman, 1965.; Šepić, 1978.). Postojeći odbori Narodnoga vijeća SHS ubrzo su raspušteni, a upravu su preuzeli talijanski vojni zapovjednici. Središte provincijske vlasti za Istru (do listopada 1922.) bilo je smješteno u Poreču, dok je za sjedište Gubernija određen Trst kao upravno i administrativno središte cijele Julijske Venecije/Julijske krajine (Salata, 1922.). Provincija Istra doživljava određene administrativne promjene. Podijeljena je na šest političkih kotara, od 17. listopada 1922. to su podprefekture, sa sjedištima u: Puli, Poreču, Pazinu, Kopru, Voloskom i Malom Lošinju (Salata, 1922.; Marjanović, 1960., 28), u kojima su najvišu vlast obnašali civilni komesari, kasnije podprefekti, dok su općinama upravljali načelnici (Bolletino, 1919.). Prva poratna godina u Istri pod talijanskom okupacijom obilježena je masovnom politizacijom stanovništva. Hrvatsko-slovenska narodna stranka (Jugoslavenska narodna stranka), odnosno Političko društvo „Edinost“, objedinjava sve hrvatske i slovenske nacionalne građanske političke snage pod zajedničkim nacionalnim programom, kao slavenski politički element (Čermelj, 1965.). U mjesnim odborima Narodnoga vijeća SHS u Istri vodeću ulogu imali su predstavnici Hrvatsko-slovenske narodne stranke (s iznimkom Pule gdje su članovi bili i predstavnici bivše Jugoslavenske socijaldemokratske stranke), koji su u Pazinu, Buzetu i Opatiji uspjeli organizirati mjesne odbore kao prve organizacije vlasti kratkotrajne Države Slovenaca Hrvata i Srba (Šepić, 1978.). Organizirana politička aktivnost Hrvatsko-slovenske narodne stranke započinje skupštinom Političkoga društva „Edinost“, 3. kolovoza 1919. godine. Tada je odlučeno o ujedinjenju i zajedničkom nastupu svih hrvatskih i slovenskih građanskih političkih stranaka i skupina na okupiranom području. Politička se aktivnost, dakle, objedinila pod vodstvom Političkoga društva „Edinost“ u koje su ušli predstavnici istarske, tršćanske i goričko-gradiške pokrajine. Unutar Političkoga društva „Edinost“ postojala je politička, ali ne i nacionalna podvojenost (Čermelj, 1965.; Lubiana, 1982., 145). Klerikalna struja tiskala je čak i novine – Pučki prijatelj – dok su hrvatsko-slovenski liberali počeli izdavati list – Staru našu slogu. Zajedno ih je držala borba za građanska i nacionalna prava Hrvata i Slovenaca u Julijskoj krajini. Hrvatsko-slovenska narodna stranka – Jugoslavenska narodna stranka (JNS) iz 1921., pak, nije postojala kao čvrsta politička organizacija. Ona je više bila izborna koalicija hrvatskih i slovenskih političara. Program stranke bio je usmjeren zaštiti

261


262

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

slovenskih i hrvatskih nacionalnih interesa (Dukovski, 1998., 28). Zahvaljujući osvojenim glasovima Slovenca Josipa Vilfana, koje je ustupio svome kolegi, Hrvatu Uliksu Stangeru, na izborima 1921. stranka je u Istri stekla pravo na jednoga zastupnika (Dukovski, 1998.; Kacin Wohinz, 1977.). Istra je u to vrijeme bila zem­ ljopisno i politički jedinstveno područje pa se pitanje razgraničenja Hrvata i Slovenaca nije postavljalo, iako je približna slika „etničke granice“ postojala u svijesti i jednih i drugih. Stanje se za ovu stranku pogoršalo nakon dolaska fašista na vlast. Naposljetku, 1924. godine, Vilfan i Besednjak podnose Mussoliniju rezoluciju o neprihvatljivu nasilju nad Slovencima i Hrvatima, koje provode fašističke vlasti (Kacin-Wohinz, 1982.). Stranka je, sa svim ostalima nefašističkim strankama u Italiji, zabranjena 1926. i njezin se rad nije obnavljao. Dakle, suradnja je bila potaknuta zajedničkim interesima u politici i kulturi, utemeljenima na borbi za nacionalna prava i sukobu s talijanskim građanskim političkim snagama, odnosno na zajedničkom otporu potalijančivanju, ali i fašizaciji (Žitko, 2002.; Bratulić, 1969.; Šepić, 1969.). Ozbiljnijih razgovora o etničkom razgraničenju Slovenaca i Hrvata u Istri nije bilo niti ga je moglo biti u ozračju zajedničke borbe za nacionalna prava. Ipak, prihvaćena su bila opća, stara razmišljanja o etničkoj granici na Dragonji. Problem razgraničenja 1943. - 1945 Problem razgraničenja Slovenaca i Hrvata u Provinciji Istri prvi se put ozbiljno razmatra tek nakon kapitulacije Italije rujna 1943. godine. Do tada je ovo pitanje bilo nebitno. Problem državno-pravnoga statusa slovenskoga i hrvatskoga dijela Istre te Kvarnerskih otoka, kao dijelova nacionalnih država u nastajanju, posebno je potenciran nakon odluka Narodnoosvobodilnog sveta za Primorsku Sloveniju od 11. rujna 1943. i Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna 1943., odnosno ZAVNOH-a i Izvršnoga odbora Osvobodilne fronte, o sjedinjenju ovih krajeva s maticom zemljom Slovenijom, odnosno Hrvatskom, te preuzimanju vlasti u tome dijelu buduće zajedničke federalne države Jugoslavije. Nesporazum oko dijela teksta Proglasa hrvatskoga NOP-a, u kojemu se spominje „hrvatska Istra“, brzo je riješen, ali je najavio buduće nesporazume glede hrvatsko-slovenskoga razgraničenja. Naime, narodnooslobodilački pokret u Istri se razvijao u specifičnim društvenim, političkim i vojnim uvjetima, posebice s obzirom na činjenicu da je Istra bila u sastavu talijanske države. Ipak se, primjerice, potkraj 1941. i početkom 1942. na području oko Ilirske Bistrice i Vipave nalazilo nekoliko desetaka pripadnika pokreta otpora okupljenih u Prvoj primorskoj „Tomšičevoj“ četi, dok se u travnju 1942. na Nanosu osnivaju dvije postrojbe, tzv. Vipavska i Brkinska četa, od kojih je ova


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

potonja imala važnu ulogu u novačenju Hrvata i Slovenaca u sjevernoj Istri. Naposljetku, potkraj lipnja ili početkom srpnja 1942. godine iz Brkinske je čete (koja je bila uništena tijekom talijanske ofenzive) u Kastav došlo nekoliko partizana, kako bi ustrojili vojnu postrojbu vezanu za Istru i sastavljena od Istrana. Prva su se pitanja oko razgraničenja političke i vojne odgovornosti slovenskoga i hrvatskoga NOP-a počela postavljati u vrijeme priprema za ustanak svibnja 1943., dok se situacija posebice zaoštrila tijekom rujna 1943., dakle nakon kapitulacije Italije, te u prvoj polovici 1944. (Giron, 1983., 157-158; Giron, 2004., 202-204). Tom je prigodom u Istri (25.-26. rujna), kada se objavljuje drugi proglas ustanikâ, boravio Franc Rozman-Stane, predstavnik slovenskoga partizanskog pokreta, koji je predlagao crtu razgraničenja „odgovornosti“ na rijeci Mirni, dok su hrvatski predstavnici inzistirali na rijeci Dragonji. Problem je bio dosta neugodan, jer je sputavao zajedničko vođenje vojnih operacija protiv okupatora, proces novačenja u NOV i POH te NOV i POS, i sl. (Kristen, 2006., 47-49). Problem nije riješen, jer je bilo nemoguće jasno razabrati etničku crtu razgraničenja, posebice stoga što su neka mjesta uz granicu tražila pripadnost onoj drugoj strani, slovenskoj ili hrvatskoj, svejedno. Ipak, tijekom 1944. pokušalo se u više navrata riješiti pitanje razgraničenja vojnih operativnih zona hrvatske i slovenske NOV na Kastavštini i u ostaloj Istri. Do ozbiljnijeg sastanka predstavnika slovenskoga i hrvatskoga partizanskog pokreta došlo je, na inicijativu Oblasnoga komiteta KPH za Istru, u veljači 1944. godine na Maliji. Osvobodilnu frontu zastupao je tajnik Okružnoga odbora OF-e za Slovensko primorje  Milan Guček-Javor, dok je hrvatsku stranu zastupao član Oblasnoga komiteta KPH za Istru Ante Babić-Andrija (uz partizansko ime „Andrija“, Ante Babić kasnije je koristio i drugo tajno ime – „Šime“). Napokon, pronašlo se samo djelomično rješenje po kojemu razgraničenje hrvatskoga i slovenskoga dijela Istre treba prolaziti rijekom Dragonjom. Ostatak granice tek je trebalo dogovoriti i utvrditi, iako je vladalo mišljenje da je donji tok rijeke etnički slovenski. Tijekom 1944. i do oslobođenja svibnja 1945. to se, glede etničke granice, tek moglo približno odrediti. „Tvrde“ se granice ponegdje zbog povijesnih okolnosti nisu mogle odrediti. Tijekom rata istočno od Dragonje granica se nekoliko puta mijenjala. Popisi stanovništva iz 1910. i 1921. nisu bili valjani argument etničke strukture na razmeđu koparskoga i bujskoga kotara, jer se u međuvremenu narodnosno stanje ovih područja značajno promijenilo. To je posljedovalo razmjenom teritorija svibnja 1944. Mjesto Jelovica prešlo je u hrvatsku, a Golac i Poljane u slovensku nadležnost. Cijelo je područje između rijeka Dragonje i Mirne postalo dijelom nadležnosti Općinskoga NOO-a Buzet, odnosno Buja i Umaga. Poštivala se etnička granica. Seoski NOO-i Škudelin, Veli Malin, Kaneda i Bužin u novome organizacijsko-administrativnom ustroju potpali su pod nadležnost mjesnoga

263


264

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

NOO-a Kaldanija. Sukladno tome nastala je, dakle, mreža organa vlasti NOP-a, odnosno Oblasnoga NOO- za Istru i Okružnoga Narodno Osvobodilnog Odbora za Slovensko Istro, koji uvažavaju Dragonju kao granicu. Razdoblje Jugoslavije (1945. - 1991.) Kako su izgubili utrku za Trst i Istru, gdje su se jedinice Jugoslavenske armije već nalazile kao „osloboditelji“, Britanci su bili primorani u diplomatskoj igri spašavati što se spasiti dalo, prihvativši politiku svršenoga čina, koju je nametnuo Tito. Tako je Josip Broz mogao legalno braniti interese velike većine stanovništva ovih krajeva, a Saveznici su bili primorani voditi nedosljednu politiku protivnu Atlantskoj povelji. Petoga svibnja 1945. preuzetno je i jednostrano „proglašeno priključenje“ Trsta Jugoslaviji sa statusom sedme republike, što je oglašeno u svim sredstvima javnoga priopćavanja i poduprto stavom UAIS-STAU-e (Unione antifascista italo-slava – Slavensko-talijanska antifašistička unija) iz Trsta; to, dakako, nije imalo nikakve pravne posljedice, ali je uzburkalo duhove. U to je vrijeme na međunarodnom planu započela borba za Istru. Prvi razgovori generala Morgana i maršala Tita u svibnju 1945. nisu donijeli nikakvih rezultata u smislu linije razgraničenja, ali su nakon diplomatsko-vojnog pritiska angloameričke diplomacije i vojnih snaga ipak 21. svibnja prihvaćeni. Morganova linija dijelila je Istru na dva dijela. Daljnji korak u sređivanju mnogih pitanja vezanih za demarkacijsku zonu bili su razgovori u Beogradu 9. lipnja 1945. kada je i potpisan sporazum između vlada SAD-a, Velike Britanije i Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave u Julijskoj krajini, prema kojemu pitanje pripadnosti teritorija Julijske krajine ostaje otvoreno sve do njegova konačna rješenja. Tako se prema sporazumu Jugoslavenska armija morala povući iz Trsta i Pule 12. lipnja 1945. godine. Julijska krajina podijeljena je na zone „A“ i „B“. Zonu A činili su Trst i Pula s okolicom te je njome upravljala Saveznička vojna uprava, a Zonom B, inače ostatkom Istre, upravljala je Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA). Sjedište uprave nalazilo se u Opatiji sve do 23. listopada 1948. Uoči prvoga zasjedanja konferencije Savjeta ministara vanjskih poslova u Londonu, Privremeno je narodno predstavništvo Demokratske Federativne Jugoslavije 26. kolovoza 1945. izglasalo rezoluciju u kojoj se zahtjeva priključenje etničkih prostora Slovenaca i Hrvata, izgubljenih Rapallskim ugovorom 1920., Jugoslaviji. Svi su se zahtjevi temeljili na načelu narodnosti i prava samoodređenja naroda. Međusaveznička komisija za razgraničenje stigla je u Trst 7. ožujka 1946. godine. U Istru je trebala doći 15., a ostati do 24. ožujka 1946. Cijela je Istra s nestrplje-


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

njem očekivala ovu komisiju o kojoj je u mnogome ovisila sudbina Istre. Komisiji je pri dolasku odmah predan Memorandum Oblasnoga NO-a za Istru, u kojemu je opisana cjelokupna povijest Istre i istarskih Hrvata, a kojim se dokazuje njezina etnička pripadnost (DAPA, 1). Time je priča o Memorandumu uglavnom završena. Po obilasku Istre i razgovorima s istaknutim osobama iz vjerskoga, političkog i kulturnog života, Komisija je 23. travnja u Parizu podnijela izvještaj. Na trećemu zasjedanju Ministarskog savjeta, od 25. travnja do 16. svibnja 1946., iskristalizirala su se četiri prijedloga, od kojih je sovjetski (za Hrvata i Slovence) bio najprihvatljiviji, a američki najnepovoljniji. Tek na četvrtome zasjedanju prihvaćen je francuski prijedlog po kojemu je Istra podijeljena na dva dijela: sjeverozapadni dio od Novigrada na sjever predan je Slobodnom teritoriju Trsta (STT), a ostali dio Istre s Pulom predan je Jugoslaviji. Odluka o tome donijeta je tek 28. rujna 1946., da bi Mirovni ugovor između Italije i Jugoslavije bio potpisan tek 10. veljače 1947. Odredbe ugovora o stvaranju Zone STT-a stupile su na snagu tek 15. rujna 1947. Premda je time mnogo toga bilo riješeno, na konačno će se rješenje ovoga problema čekati još punih sedam godina. Naime, 20. veljače stvarno je uspostavljen STT sa zonama A i B. U zoni A upravu je obnašala Saveznička vojna uprava, a u zoni B VUJA pod čijom su upravom djelovali organi civilne vlasti. Ovo je stanje vrijedilo sve do državno-pravnog konstituiranja teritorija 1954. godine. Od ranijega dualističkog odnosa dvaju tijela, Oblasnog NO-a za Istru i Povereništva Pokrajinskog NOS-a za Slovensko Primorje, sada je sastavljen jedinstveni organ za zonu B STT-a. Ipak, taj jedinstveni upravno-politički teritorij, nazvan Istarsko okružje, ostao je zapravo podijeljen na dva kotara: Buje i Kopar. Odluka o osnivanju Istarskog aokružja donijeta je sporazumno: između Povereništva Pokrajinskog NOS-a za Slovensko Primorje, a po ovlasti Pokrajinskog NOS-a za Slovensko Primorje i Trst, od 31. srpnja 1945., i Oblasnoga narodnog odbora za Istru, ali po dopuštenju Vojne Uprave Jugoslavenske Armije, 20. veljače 1947.: „(…) Za područje kotara Kopar i Buje osniva se Istarsko okružje.“ Prema članku 3. Odluke „(…) na Istarski okružni narodni odbor prenose PPNO i Oblasni NO za Istru svu civilnu vlast, koja će biti vršena prema postojećim zakonskim propisima.“ (SL, 2). U tom smislu podijeljena je i civilna vlast. U Kotaru Kopar i Piran vlast su obnašali Slovenci („… i to samo sjeverno od rijeke Dragonje, uz izuzetak da podmjesni narodni odbor Hrvoji prelazi pod nadležnost kotarskog narodnog suda u Kopru.“), a u Kotaru Buje Hrvati (SL, 1). Naredbom VUJA-e od 15. svibnja 1952., u suglasnosti s vladom FNRJ te s vladama Hrvatske i Slovenije, ukinuto je Istarsko okružje kao jedinstvena cjelina, a njegove se nadležnosti definitivno prenose na Kotarski NO Buje i Kotarski NO Kopar. (SL, 3) Suglasnost je postojala glede civilne uprave Italije u zoni A STT-a i civilne jugo-

265


266

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

slavenske uprave u zoni B STT-a. Nakon uređenja spornih pitanja, 5. je listopada 1954. u Londonu potpisan Londonski protokol o suglasnosti poznat kao Londonski memorandum. Memorandumom se ukida saveznička vojna uprava u STT-u, što znači da civilnu upravu u zoni A preuzima Italija, a u zoni B Jugoslavija. Prema Rješenju Saveznoga izvršnog vijeća od 7. listopada 1954., na području STT-a koje je pripalo FNRJ: „(…) Civilnu upravu na teritoriju označenom u točki 2 ovog rješenja vršit će narodni odbori općina, gradskih općina i kotara kao i u okviru svojih prava i dužnosti republički i savezni organi. (…) Na području Kotara Kopar kao i područja dosadašnje zone A Slobodnog Teritorija Trsta na kojeg se proširuje civilna uprava FNRJ prava i dužnosti republičkih organa vršit će odgovarajući organi vlasti Narodne Republike Slovenije, a na području Kotara Buje odgovarajući organi Narodne Republike Hrvatske.“ (SL, 4) Tek raspadom Jugoslavije početkom 1990-ih izbit će nesporazumi između sada samostalnih država, Republike Slovenije i Republike Hrvatske, oko pograničnih mjesta koja su 1945.-1954. pripala kotaru Buje. U razdoblju od 1951. do 1954. provedeni su radovi na regulaciji donjega toka rijeke Dragonje. Produbljen je kanal Sv. Odorika, koji je s vremenom preuzeo ulogu glavnoga toka rijeke, jer je stari bio zamuljen i obrastao pa je kasnije dobio naziv Stara Dragonja. Razgraničenje Kotara Buje i Kotara Kopar, koje je postojalo na Staroj Dragonji, time se spustilo južnije. Dakle, izvršeno je administrativno razgraničenje između Slovenije i Hrvatske, koje stanovništvu s jedne i druge strane zamišljene crte nije predstavljalo problem niti su je shvaćali kao pretjerano ozbiljnu granicu. Stanovništvo sjeverozapadne Istre, ono koje je ekonomski gravitiralo Kopru, zapošljavalo se na slovenskoj strani, dnevno je migriralo na posao u Kopar, Piran, Portorož ili Izolu. Ribari s hrvatske strane zapošljavali su se u suvremenoj ribarskoj floti iz Izole (Delamaris). Piranski zaljev i granica na moru tada, naravno, nisu bili problematični. U okvirima Jugoslavije pitanja oko crte razgraničenja, koja se s vremenom promijenila u donjem toku rijeke Dragonje, nisu posebno postavljana ni s jedne niti s druge strane. Nakon ukidanja STT-a i ustrojavanja republičkih granica, crta razgraničenje postavljena je uzduž kanala Sv. Odorika. Razlog tomu ostao je zasad nepoznat. Je li to bila svojevoljna inicijativa pojedinih ljudi koji su radili na razgraničenju ili što drugo, tek treba utvrditi. Naposljetku, to su za njih bile tek republičke granice unutar Jugoslavije. Ipak, tijekom 1956. granica je još jednom doživjela „korekciju“ na inicijativu tamošnjega stanovništva. Na području općine Gradin mala naselja Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradin, Koromači-Boškini, Močunigi, Pregara i Sirači, koji su bili u sastavu Hrvatske, pripala su Sloveniji. S tim su se promjenama suglasila Izvršna vijeća NR Hrvatske i NR Slovenije, te Sabor NR Hrvatske i Skupština


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

NR Slovenije. Sve je potvrdilo Savezno vijeće Savezne narodne skupštine u Beogradu potkraj ožujka 1956. Ova „korekcija“ definirala je granicu sve do 1991. Što se tiče republičke granice na moru, ona nije uzimana kao ozbiljna granica jer su morske granice bile u nadležnosti Federacije. U Godišnjaku pomorstva za razdoblje 1964.-1967. označene su tek teritorijalne nadležnosti lučkih kapetanija Kopar i Pula, koje se posve podudaraju s promemorijom o osiguranju državne granice na moru Republičkoga sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Slovenije iz rujna 1985. (Godišnjak 1) Saveznom sekretarijatu za unutarnje poslove u Beogradu, te je jasno određena državna granica na području Socijalističke Republike Slovenije i to od Lazareta (s Italijom) do sredine ušća Dragonje u more (s Hrvatskom) (AVRH, 1). Naime, početkom prosinca 1987. određena je republička granica između Hrvatske i Slovenije, koja je prolazila sredinom Piranskoga zaljeva – sa čime su se složile i Slovenija i Hrvatska. Dapače, ovo su razgraničenje poštovali organi jedne i druge države. Ova će se činjenica kasnije, tijekom uređivanja državnih odnosa dviju samostalnih i neovisnih država 1990-ih, pokazati vrlo važnom. Razdoblje samostalnih država Slovenije i Hrvatske (1991. - 2002.) Potkraj 20. stoljeća više će se isticati i pronalaziti razlike no što će se govoriti o sličnosti. Ugroza jednih i drugih dolazila je iz sličnosti, a ne razlika. Ipak, najblis­ kiji i najčvršći, a onda i najbogatiji politički i društveni odnosi Hrvata i Slovenaca do tada, ostvareni su na području Istre. Istodobno s proglašenjem samostalnosti Hrvatske i Slovenije ukazala se potreba uređenja međudržavnih odnosa i bilateralnih sporazuma, a nadasve međudržavnih granica, iako su obje države u prvim ustavima objavile odluke kako prihvaćaju bivše republičke, odnosno „avnojevske granice“. Slovenija je tijekom priprema za osamostaljenje i činom osamostaljenja 11. i 25. lipnja 1991. prihvatila Ustavnu odluku (Ustavni akt) o samostalnosti i neovisnosti te o prestanku valjanosti Ustava SFRJ, ali s naznakom da su državne granice Republike Slovenije međunarodno priznate granice dotadašnje SFRJ prema Austriji, Italiji i Mađarskoj te Hrvatskoj u okviru dotadašnje Jugoslavije. Prvi saziv Hrvatskoga sabora na zajedničkoj sjednici triju vijeća, 22. prosinca 1990., donio je Odluku o proglašenju Ustava Republike Hrvatske, čime je ispunio svoju ustavotvornu ulogu. Istoga dana kada i Slovenija, Ustavnom odlukom od 25. lipnja Hrvatski je sabor također naglasio: „Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Bosne i Hercegovine.

267


268

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.“ (PHS, 1). Međutim, odredbom Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991., svoje su objave neovisnosti suspendirale za tri mjeseca. Tako da se 8. listopad 1991. uzima kao stvarni datum sukcesije država. Naposljetku, odluke o sukcesiji donijete su 8. listopada. Ove bivše republike SFRJ odmah su se međusobno priznale. Od dana proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske i Republike Slovenije do travnja 1992. ostvareno je petnaest susreta i kontakata na razini međuresornih i stručnih radnih skupina vladinih delegacija. Ostvareni su i brojni neposredni dogovori na razini lokalnih zapovjednika stanica granične policije. Sve u svemu, bili su postignuti solidni temelji za uspostavu, razvitak i unapređenje suradnje u nadzoru prelaženja i osiguranja državnih granica, ali i općenito za odnose dviju država (AVRH, 2). Tijekom susreta i kontakata razmatrani su i dogovarani načini rješavanja dnevnih problema i spornih pitanja prema načelu reciprociteta. Komisija vlade RH za državne granice osnovana je još 26. listopada 1991. (Zaključkom vlade). Predsjednik je bio ministar pomorstva dr. Davorin Rudolf. Jedini je problem bio taj što je Republika Slovenija tek potkraj ožujka 1992. imenovala svoju diplomatsku i tehničku komisiju za granicu s Republikom Hrvatskom, kojom je predsjedavao ministar dr. Dimitrij Rupel. Nakon što ih je imenovala, komisije su se 9. travnja sastale u Zagrebu i dogovorile pospješenje rada na rješavanju svih problema i otvorenih pitanja (PHS, 2). Premda se vjerovalo da graničnih sporova neće biti jer je granica dviju država, ona kopnena i ona morska, navodno bila jasna i čvrsto definirana, a i inače se dva prijateljska naroda tijekom povijesti nikada nisu sukobila, detaljniji razvid granice postupno je dovodio u pitanje dotad izvanredne i bliske odnose. Glavni „nerješivi“ problem ostalo je razgraničenje, i to posebice na moru i kopnu, u Istri (Piranski zaljev i zaseoci na kopnu), pa je ono postalo sinonimom za hrvatsko-slovensko razgraničenje i sukob koji se pritom produbljivao. Treba istaknuti kako pri sagledavanju odnosa dviju država trebaju razlikovati i razdijeliti razine tih odnosa, i to između nacionalnih političkih elita i narodâ. Dakle, odnos političkih elita i vladajućih političkih skupina na razini visoke međudržavne politike nešto je drugo od odnosa hrvatskoga i slovenskog društva (stanovništva), iako se ponekad osjeća utjecaj visoke politike na stavove i odnose među „običnim“ stanovništvom. Hrvatsko-slovenski odnosi tijekom procesa dogovaranja međudržavne granice pojavljuju se i mogu se predočiti na trima razinama: državnoj, županijskoj i općinskoj. Do sastanka izaslanstava Vlade RS i Komisije za državne granice RH došlo je i prije službenih imenovanja povjerenstava, i to u slovenskom Otočcu (na Krki) siječ-


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

nja 1992. godine, kada su, uz ostalo, razmotrena pitanja glede obilježavanja granice na kopnu i moru. Izražena su zajednička temeljna stajališta u svezi s graničnim pitanjima: „1. Republika Hrvatska nema teritorijalnih zahtjeva spram Republici Sloveniji, a Republika Slovenija nema teritorijalnih zahtjeva spram Republici Hrvatskoj.; 2. Priznaje se postojeća granica između dviju država. Nejasnoće, nesukladnosti, različiti zahtjevi i sl. koji će se javljati u praksi, uklanjat će se u duhu dobroga susjedstva i prijateljstva dviju država.; 3. Granični režim valja urediti prema obrascu modernih evropskih granica, poput npr. onoga u zemljama Beneluxa, koji će olakšavati protok tokova ljudi i roba.; 4. Posebice liberalan tretman prilikom prijelaza granice primjenjivat će se spram turistima.; 5. Obje strane nastojat će zajednički koristiti objekte na graničnim prijelazima, kako bi se smanjili troškovi i olakšao promet osoba i roba.; 6. Granična pitanja ne smiju opterećivati međudržavne odnose između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.“ (PHS, 3) Bila je to ohrabrujuća deklaracija, ali događaji koji su uslijedili pokazat će da će problem granice itekako opterećivati međudržavne odnose. Posebice je postao težak problem kopnene i morske granice na rijeci Dragonji i u Piranskom zaljevu, jer su obje strane imale posve suprotna stajališta o crti razgraničenja. Slovenija se nije slagala sa „crtom sredine“ u Piranskom zaljevu i statusom tzv. „unutarnjih voda“ nakon sloma Jugoslavije te sa činjenicom da se za granicu uzima staro korito rijeke Dragonje, a ne kanal Sv. Odorika koji je prokopan kako bi štitio solane od prelijevanja Dragonje (PHS, 4). To je razvidno iz slovenskoga nacrta Sporazuma o granici iz konca ožujka 1992. godine (PHS, 5). Bez obzira na neslaganje, sredinom travnja 1992. u Zagrebu hrvatski Odbor za vanjsku politiku Sabora Republike Hrvatske i Komisija za odnose s inozemstvom Skupštine Republike Slovenije utvrđuju međusobne političke odnose i zajednički nastup prema Europi (PHS, 6). Rezultat sjednice je zajednička izjava koju su potpisali Hrvoje Kačić s hrvatske i Matjaž Šinkovec sa slovenske strane. U izjavi je naglašeno opredjeljenje za razvoj prijateljskih i dobrosusjedskih odnosa na osnovi načela KESS-a, Završnoga dokumenta iz Helsinkija i Pariške povelje o novoj Europi, između Republike Hrvatske i Slovenije. Suprotstavljaju se raspirivanju emocija i netolerancije u svezi s pojedinim otvorenim pitanjima u odnosima i suradnji između dviju susjednih prijateljskih država. Oba parlamentarna tijela bila su suglasna glede neosporne teritorijalne cjelovitosti obiju država, zaključujući kako među dvjema državama nema otvorenih pitanja niti problema koji se ne bi mogli riješiti dijalogom i pregovorima. Utvrđivanje granica na terenu prepušteno je mješovitoj diplomatskoj odnosno stručnoj komisiji. Pozivaju se obje vlade i odgovarajući „vladini resori“ da pojačaju kontakte na svim razinama te da u duhu dobre volje i konstruktivno rješavaju otvorene probleme na svim područjima od zajedničkoga interesa (PHS, 7). I doista, tijekom 1993. i 1994. potpisani su brojni sporazumi koji su uređivali hrvatsko-

269


270

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

-slovenske odnose u području trgovine, prometa, ribolova, imovine i sl. (AVRH, 2) Između redaka se ipak može pročitati kako odnosi u pojedinim segmentima nailaze na zapreke te da su one, iako se čine malima, bitne za ostvarenje solidnih dugotrajno prijateljskih veza dviju država (PHS, 2). Ove izjave bile su u stvari zamagljivanje pravoga stanja i kupovanje vremena. Ipak, Piranski zaljev izdvojen je i raspravljan kao posebna točka. Jedino što su tada mogli zaključiti jest da ipak postoje incidenti u vezi s plovidbom i ribarenjem u Piranskome zaljevu, da granica nije utvrđena te da se zaljev koristi kao što je uobičajenom u takvim situacijama, a hrvatska je strana predložila da se do konačnog rješenja stanovništvo obiju strana suzdrži od svih postupaka koji bi mogli izazvati incident i dovesti do zaoštravanja (PHS, 8; AVRH, 3). Početkom prosinca 1992. skupina stručnjaka RH i RS za granična pitanja utvrđuje samo veći ili manji stupanj nejasnoća u praktičnim pitanjima razgraničenja i katastra. Pred skupinom je tek predstojao posao točna određivanja tih nejasnoća (AVRH, 4). Međutim, sljedeće 1993. godine broj se incidenata u Zaljevu povećao kao i niz nesporazuma, nedosljednosti i nespretnosti obiju strana u rješavanju gorućih problema. Memorandum o Piranskom zaljevu od 7. travnja 1993., podnesen u Ljubljani 7. svibnja na trećemu susretu ekspertnih skupina RS i RH, bio je dolijevanje ulja na vatru. Nimalo diplomatski slovenska je strana jasno iznijela stajalište koje nije dopuštalo druge prijedloge, a ni drugo mišljenje, koristeći se raznim tvrdnjama u „dokazivanju“ slovenskog suvereniteta na području cijeloga Piranskog zaljeva (AVRH, 5). Hrvatsku stranu u Memorandumu je najviše smetao navod prema kojemu se RS zauzima za očuvanje svoga „cjelovitoga suvereniteta i jurisdikcije“ u Piranskome zaljevu te zahtjev da vode jednoga zaljeva u cjelini pripadnu jednoj državi, bez obzira ne to što more oplakuje obale druge države (AVRH, 6; AVRH, 6b). Ipak, te su se godine iskristalizirali stavovi jedne i druge strane, a u Mokricama su se 15. svibnja sastali predsjednici vlada (Valentić i Drnovšek) i tom prigodom razgovarali o većini otvorenih pitanja i međusobnim odnosima dviju država (PHS, 9). Hrvatski prijedlog o „crti sredine“, kojom bi Piranski zaljev bio podijeljen između Hrvatske i Slovenije, bio je suprotan slovenskom prijedlogu izraženom u Memorandumu iz travnja 1993. o očuvanju cjelovitosti Piranskoga zaljeva pod slovenskim suverenitetom i jurisdikcijom, a polazeći od stajališta da je Piranski zaljev primjer sui generis, koji diktira isključivo uvažavanje povijesnih i drugih posebnih okolnosti (AVRH, 5). U slučaju prihvaćanja slovenskoga prijedloga, Hrvatska bi bila povlaštena država u području prometa, trgovine i sl. S druge strane, Hrvatska je ostala otvorena za prijedloge, ali s napomenom da se do tada poštuje „crta sredine“ „(…) bez prejudiciranja konačnog rješenja granične crte“ (PHS, 9). Hrvatska strana je potkraj listopada 1993. preuzela obvezu izraditi novi prijedlog


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

razgraničenja u Piranskom zaljevu. Kao odgovor „istom mjerom“ na slovenski Memorandum iz travnja, hrvatska strana 18. studenoga 1993. objavljuje svoja Stajališta RH glede utvrđivanja državne granice u Piranskom zaljevu i s tim u vezi u području rijeke Dragonje (AVRH, 7). Rezultat tvrde diplomacije je blokada daljnjih pregovora i dogovora Diplomatske komisije. Godina 1994. predstavlja najteže, najneproduktivnije i najproturječnije razdoblje pregovaranja. Lipnja 1994. radna skupina za granice Državnog zbora (Skupštine) Republike Slovenije za međunarodne odnose, kojemu je predsjedavao Zoran Thaler, nepozvano i samoinicijativno obilazi hrvatske granične zaseoke Bužin, Škudelin i Škrilje, koji se nalaze na području Buja, dakle bez znanja državnih i mjesnih organa Republike Hrvatske! Razgovarajući s mještanima, nudili su im mogućnost referenduma o priključenju RS, tvrdeći da su to sela zavedena u slovenskom katastru, odnosno da pripadaju RS. Odbor slovenske Skupštine o tomu je raspravljao nekoliko dana kasnije i odbacio priloženi dokument. Od istoga dokumenta ogradio se i slovenski ministar vanjskih poslova Lojze Peterle, nazvavši izrečene ideje opasnima i vratolomnima, „(…) koje nemaju podloge u ustavnom zakonu koji je na snazi.“ (PHS, 10) U prepisci koja je uslijedila, predsjednik „Odbora za međunarodne odnose“ Zoran Thaler jasno je dao do znanja kako se zahtjevi Hrvatske glede granice na moru u Piranskome zaljevu i rijeci Dragonji smatraju maksimalističkim i neprihvatljivim za Sloveniju, koja je došla u nemoguću situaciju proglasivši se 25. lipnja 1991. godine i pomorskom zemljom; usto prihvaćanjem staroga toka rijeke kao granice, slovenska bi strana izgubila zračnu luku u Portorožu. (!?) Ipak, priznao je da se neriješeni problemi lako mogu politizirati i uznemiriti javnost obiju država (PHS, 11). Istina, javnost u Hrvatskoj i Sloveniji, posebice mediji, žestoko su reagirali na izjave i reakcije – onih drugih. No, to je bio samo vrh ledenoga brijega. Za hrvatsku je stranu neprihvatljiv bio slovenski zakon o uspostavi općina, koji je sporne zaseoke i dio područja južno od Dragonje obilježio kao dio RS. Riječ je o približno 100 hektara zemlje u donjemu toku rijeke Dragonje, koji su upisani u slovenski katastar. Silina reakcije hrvatske strane iznenadila je Slovence, posebice stoga što su vjerovali u ispravnost svojih stajališta. Iznenađeni su bili pisanjem dijela hrvatskoga tiska koji je, po njima, stvarao otvoreno neprijateljsko raspoloženje prema Sloveniji i Slovencima. Još ih je više iznenadio odgovor hrvatske strane o odgađanju susreta dvaju odbora, koji se trebao održati ujesen 1994. Ipak, Državni je parlament nakon ovih reakcija prolongirao provedbu zakona sve do rješenja pitanja granice s Hrvatskom (PHS, 12). Tijekom razdoblja 1995.-1997. ipak su se dogodila promjene koje su ulijevale

271


272

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

nadu u skoro rješenje. Diplomatsko povjerenstvo imenovalo je 23. veljače 1995. Miješanu slovensko-hrvatsku komisiju za obilježavanje, održavanje i obnavljanje državne granice. Međutim, njezin je poslovnik prihvaćen tek u kolovozu iste godine (AVRH, 8). Hrvatska strana nije više inzistirala na starome koritu Dragonje, ali nije prihvaćala ni graničnu crtu južnije od kanala Sv. Odorika kao nove granice, a slovenska je obećala povlačenje vojske sa Sv. Gere (AVRH, 9; PHS, 13). Inzistirala je i na tomu da u Piranskom zaljevu ima svoje teritorijalno more, ali je popustila u tomu da na dijelu hrvatskoga teritorijalnog mora ispred Piranskoga zaljeva i zapadno od rta Savudrije, na površini mora između slovenskoga teritorijalnog mora i otvorenoga mora u Jadranu, trgovački, ribarski i drugi neratni brodovi, koji plove u ili iz slovenskih luka imaju potpunu slobodu plovidbe (AVRH, 9). Predlaže se čak i to da se prihvati razdioba Piranskoga zaljeva – u omjeru 2/3 slovenski dio i 1/3 hrvatski dio, koji bi zadovoljio slovenske zahtjeve (AVRH, 10). U narednome pregovaračkom razdoblju, 1997.-1998., u tom se smislu ništa nije promijenilo. Glavne točke prijedlogâ nisu se mijenjale. Slovenska je strana i dalje naglašavala kako je pitanje granice u Istri, više na moru a manje na kopnu, najosjetljivije pitanje za njih (rješenje kanala i razgraničenja na moru povezano je) te da bi, ukoliko se to riješi, sve ostalo također bilo riješeno. I jedni i drugi bili su svjesni da se ipak mora potražiti kompromisno rješenje te da se u tome dijelu mora provodi takav režim prometa, da se isto ne osjeća kao problem (PHS, 13). Prednost Hrvatske bila je u tome što je hrvatska javnost uglavnom bila upoznata s problemima razgraničenja, dok slovenska nije, a trebala je biti još 1996. kada je suglasnost formalno postignuta. To će i ostati problem, jer će se zbog toga u razdoblju 1998.-1999. morati zbog reakcije i pritiska svoje, slovenske, javnosti vratiti na pozicije iz 1993. Hrvatski prijedlog razgraničenja u Piranskome zaljevu potkraj 1997. bio je isti kao i 1995.: 32% naprema 68% u korist Slovenije, dakle hrvatska strana više nije inzistirala na crti ekvidistance. Crta razgraničenja nastavila bi se istim pravcem i izvan Piranskoga zaljeva do granice s Italijom, a uz talijansko teritorijalno more hrvatska strana bila je spremna prihvatiti to da u određenoj širini slovenski, kao i svi drugi, brodovi koji prometuju sa slovenskim lukama mogu slobodno ploviti, bez ikakva nadzora hrvatskih pomorskih vlasti. O tomu je hrvatska strana bila spremna zaključiti ugovor. Time bi slovenska strana, zapravo, imala ista prava kao što ih je imala i u bivšoj zajedničkoj državi, ali se tim dijelom ne bi mogli nekontrolirano kretati vojni brodovi trećih zemalja (oni bi se i dalje morali najaviti hrvatskim vlastima). Tadašnji ministar vanjskih poslova RH ocijenio je da je to najviše što bi hrvatska strana mogla prihvatiti, a kao drugu mogućnost ponudio je arbitražu. Premda je sada situacija za ministra vanjskih poslova RS bila jasnija, pa su i pregovaračke pozicije bila lakše, pribojavao se da će javnosti s obje strane granice biti


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

potrebno vrijeme prihvatiti takvo rješenje (PHS, 13). Hrvatska je strana predložila mogućnost da se, ukoliko se rješenje ne nađe u bilateralnim susretima, angažiraju ili medijator ili arbitar, što bi moglo pomoći lakšoj provedbi u vlastitoj javnosti. Obje su se strane složile da se u izjavi za javnost (što je postalo izrazito značajno) naglasi ocjena kako je ostvareno značajno približavanje stajališta glede kopnene granice te da se nastavlja zajednički tražiti rješenje u vezi s razgraničenjem na moru, koje bi bilo u korist obiju država (PHS, 13). Početkom veljače 1999. Državna komisija za granice Vlade Republike Hrvatske donijela je promemoriju kojom je povijesno, pravno i etnički utvrdila svoje pozicije u pregovorima glede kopnene i morske granice u Istri ukazujući na proizvoljne i često neprecizne i netočne tvrdnje slovenske strane. U samokritičnom osvrtu spomenuto je i to da slovenski Memorandum o Piranskim zaljevu od 7. travnja 1993. i Stajalište Republike Hrvatske glede utvrđivanja državne granice u Piranskom zaljevu i s tim u vezi u području rijeke Dragonje od 18. studenog 1993. predstavljaju zapreku u približavanju stavova o granici na moru. U tom smislu hrvatska strana spremna je odstupiti od nekih stavova iz Stajališta ako bi isto učinila slovenska strana glede Memoranduma (PHS, 14). Hrvatska je strana izrazila spremnost da, do skrajnje granice očuvanja svoga dostojanstva, učini određene ustupke slovenskoj strani (PHS, 15). Slijedom prepiske hrvatske i slovenske strane, bilo je jasno da se dogovor neće postići te da se u ovu raspru uvlače međunarodne institucije. No, ipak se može reći kako su ublaženi neki tonovi te kako su se obje strane služile vlastitim tumačenjima međunarodnoga prava. Spočitavaju se, međusobno, dijelovi rečenica ili pojmovi u odgovorima, a iz čega se može zaključiti da prave volje za rješenjem u tom trenutku nije bilo (PHS, 16). Potkraj 1999. Ministarstvo vanjskih poslova RH stoga predlaže hrvatskoj vladi da se, nakon neuspjeha oko pregovora o kojima slovenska strana ne obavješćuje istinito svoju javnost – jer ne govori o hrvatskim argumentima, hrvatska strana okrene arbitraži (PHS, 17). Potkraj ožujka 2000. godine supredsjedatelji Mješovite diplomatske komisije za hrvatsko-slovensku državnu granicu, dr. Kačić i dr. Šturm, jasno definiraju do kojih se spoznaja i pozicija došlo tijekom gotovo osam godina pregovora. I jedna i druga strana bile su ograničene odlukama svojih parlamenata (Memorandum o Piranskome zaljevu iz 1993., rezolucije Hrvatskoga državnog sabora iz 1994. i 1999.), pa su se ponovno, po tko zna koji put, našli na pozicijama približavanja stajališta. Činilo se kao da se u novo tisućljeće ulazi s novim idejama, kao da će računi biti svedeni i pregledano sve dotad učinjeno, te će „posao“ krenuti s novim prijedlozima i razgovorima. Ali nije bilo tako. Pregovori, vezani uz granicu na Dragonji, sveli su se na nat­ jecanje argumentima o jurisdikciji i katastru, „nepobitnim dokazima“, „relevantnim

273


274

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

dokumentima“ kojima se pobija argumentacija druge strane, nijekanje valjanosti druge argumentacije... Ovi su razgovori bili vrlo mučni (PHS, 18). Tijekom čitava tog razdoblja zbivaju se incidenti u Piranskom zaljevu, neprimjerene i neodmjerene izjave i slovenskih i hrvatskih političara. Hrvatima se spočitava njihovo pozivanje na „teritorijalno more“, dok se Slovencima spočitava „jurisdikacija“ na spornome području. I tako unedogled (PHS, 19). Ukupno promatrano, hrvatsko-slovenski odnosi u tome razdoblju bili su više konkurentski negoli suradnički (PHS, 20). Aktivnosti u pregovorima o graničnim pitanjima 1998. odvijale su se pretežito u okviru susreta stručnjaka iz ekspertnih skupina (sjednica Mješovite diplomatske komisije nije sazvana od 21. srpnja 1998., kada je održana u Zagrebu, jer slovenska strana nije ispunila svoju obvezu prema poslovničkom redu). Naizgled nije bilo opravdanih razloga da se sjednica ne sazove tijekom 1998., osim možebitnog hrvatskoga ili slovenskog interesa za odugovlačenjem i produžavanjem statusa quo. Prvi sastanak supredsjedateljâ Mješovite diplomatske komisije, dr. Hrvoja Kačića i dr. Lov­ re Šturma, održan je rujna 1999. godine, a drugi tijekom ožujka 2000. Međutim, u ključnim prijepornim pitanjima nije bilo nikakvih pomaka. Tijekom pregovora hrvatska je strana, uvažavajući veći gospodarski interes Slovenije, ukazala na mogućnost protezanje granice na moru u Piranskome zaljevu od ušća Dragonje (zapadno do izobate dubine 20 m, čime bi se odstupilo od crte sredine do 2/3 površine zaljeva), te izrazila spremnost da se postigne sporazum o potpuno slobodnom prolazu kroz hrvatsko teritorijalno more do otvorenoga mora za sve brodove, uključujući i prelete zrakoplova. Republika Hrvatska bila je spremna Slovencima omogućiti i ribarenje u hrvatskome teritorijalnom moru na području pet puta većemu od površine cijeloga slovenskog teritorijalnog mora (do paralele 45°10’), što je već sadržao Sporazum o pograničnome prometu i suradnji iz 1997. godine. Državna komisija za granice je tijekom 1999. godine održala tri sjednice na kojima su razmatrana i pitanja razgraničenja u Piranskome zaljevu. Zaključak iz prosinca 1999. godine upućuje hrvatsko povjerenstvo na to da bi u svim daljnjim pregovorima trebalo izbjegavati bilo koji oblik popustljivosti i moguće ustupke slovenskoj strani. Promjenom vladajuće strukture poslije političkih izbora u siječnju 2000. godine, završava desetogodišnje razdoblje vladavine Hrvatske demokratske zajednice. Novu je vladu sastavio pokojni predsjednik SDP-a Ivica Račan, a uskoro zatim na predsjedničkim izborima pobjeđuje Stjepan Mesić. Novo tisućljeće, nova vlada, nova očekivanja u rješavanju hrvatsko-slovenskih odnosa. Bilo je odmah jasno kako je Ivica Račan promijenio način razgovora i promišljanja problema razgraničenja, koje je namjeravao privesti kraju jer su značajno opterećivali hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku. Prije ratifikacije sporazuma sa


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Slovenijom, vlada je, neposredno prije objavljivanja „povijesnog sporazuma sa Slovenijom“, raspustila Državno povjerenstvo za granice na čelu s dr. Hrvojem Kačićem. Određeno je novo povjerenstvo. Naposljetku, 20. srpnja 2001. predsjednica povjerenstva za granice hrvatske vlade, Olga Kresović-Rogulja, i njezin slovenski kolega Miha Pogačnik, parafirali su u slovenskom Otočcu na Krki ugovor o međudržavnoj granici između Hrvatske i Slovenije. Prema tome sporazumu, oko tri četvrtine površine Piranskoga zaljeva pripalo bi Sloveniji, s mogućnošću izlaska na otvoreno more, dok bi „sporni“ zaseoci na lijevoj obali Dragonje pripali Hrvatskoj. (PHS, 21) Parafiranim „Ugovorom između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkoj državnoj granici“ Slovenija bi tako ostvarila svoj strategijski cilj, kada je u pitanju problematika teritorijalnoga razgraničenja između dviju država. Taj je cilj izlazak u međunarodne vode kroz Piranski zaljev. Zbog svojih kompromisnih rješenja, Ugovor je izazvao nezadovoljstvo i niz reakcija, između ostalih, i desnih radikalnih pojedinaca i skupina. Ipak, vjerovalo se da nije realno očekivati incidente većih razmjera, koji bi ugrozili hrvatsko-slovenske odnose. Ugovor je trebao potvrditi hrvatski Sabor i slovenski Državni zbor. Međutim do potvrde, zbog iznimnih reakcija hrvatske i slovenske javnosti te političke oporbe, nikada nije došlo ni sa jedne strane, iako je to u početku bilo euforično najavljivano (PHS, 22). Odmah nakon parafiranja sporazuma izrađene su promemorije glede Ugovora o državnoj granici i Sporazuma o pograničnom prometu i suradnji između RH i RS (PHS, 23). Ni godinu dana kasnije situacija se nije smirivala. Napadi na Ugovor u Hrvatskoj i Sloveniji nisu jenjavali. Suradnja, dogovori i sporazumijevanje na županijsko-općinskim razinama Slijedom ratnih događanja u Hrvatskoj i početkom rata u Bosni i Hercegovini, stanje je na istarskome prostoru bilo vrlo napeto. Premda nije bila izravno ugrožena razaranjem, Istra je, kao razmjerno mirna „enklava“, bila veliki izbjegličko-prognanički kamp nesretnih ljudi s područja Hrvatske i BiH, kojima je trebalo osigurati krov nad glavom i prehranu ili, koliko-toliko, normalan nastavak života. U takvome ozračju, a hoteći pomoći općim naporima glede normalizacije funkcioniranja pograničnog prometa u procesu razgovora oko razgraničenja i uvođenja graničnoga režima, istarske su općine i gradovi, koji se nalaze u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, izradile i 17. travnja 1992. objavile Memorandum o poticanju i unapređivanju suradnje istarskih općina (Pula, Rovinj, Buje, Poreč, Labin, Pazin, Piran, Izola, Kopar), ali i životnih pitanja ljudi uz granicu (AVRH, 11). Nit vodilja Memoranduma jest zahtjev da se u takvim razgovorima oko budućeg

275


276

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

uređenja međudržavnih granica vodi računa o potrebama, zahtjevima i željama pograničnoga stanovništva, odnosno da ih se prije donošenja odluka konzultira kao one koji su sudbinski vezani za rješenje toga pitanja. Memorandum odiše optimizmom i prijateljskim tonovima s obiju strana i sadrži načelan stav o razgraničenju dviju država na području Istre. Vezano uz granicu i granična pitanja, potpisnici Memoranduma bili su suglasni da dotadašnja međurepublička granica postane državna granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Predlažu da u sporazumu o granici treba dati takve odgovore i standarde koji će omogućiti pojednostavljen prijelaz i protok ljudi, roba, usluga, neometano raspolaganja i obrađivanje imanja dvovlasnika, napajanje vodom i strujom područja vezanih za jedinstvene komunalne i energetske sustave, lokalnu komunikaciju na području gdje nema graničnih prijelaza. Potpisnicima je jasno da u sporazumu treba dati kvalificirane odgovore i u vezi s katastarskim granicama i gruntovnim knjigama koje treba uskladiti s novonastalim stanjem. U vezi, pak, s razgraničenjem na moru i izlazom iz slovenskoga dijela Jadrana u međunarodne vode, potpisnici zahtijevaju da se nađu takva tehnička rješenja koja će omogućiti slobodnu plovidbu i aplikaciju najnovijeg i najliberalnijeg režima u međunarodnom pomorskom pravu. Jednako tako podržava se interes slovenskih ribara, ribarske industrije i Republike Slovenije da se omogući njihov izlov u hrvatskim teritorijalnim vodama, da se stimuliraju zajednički projekti i ulaganja u marikulturu te da se zajednički komercijalizira ulov ribe i drugi morski proizvodi. U ostalim dijelovima Memoranduma nabrajaju se osnovne ideje svekolike suradnje slovenskih i hrvatskih gradova i općina u Istri, od pitanja liječničke pomoći preko školovanja do liberalizacije pograničnoga prometa, a sve na opću dobrobit kako stanovništva tako i država (AVRH, 12). U znak prihvaćanja memorandum su potpisali predsjednici skupština općina Pula, Buje, Poreč, Rovinj, Labin, Buzet, Pazin, s hrvatske i predsjednici skupština općina Kopar, Izola, Piran te predsjednik skupštine svih obalnih općina, sa slovenske strane. Memorandum je bio izvrsna ideja i pokazatelj dobronamjernih i nužnih smjernica suživota na istarskom poluotoku, ali nikoga nije ni na što obvezivao. Ipak, Memorandum je, nakon promjene vlasti, tek 2000. kao inicijativa istarskih hrvatskih i slovenskih gradova zabilježen u dokumentima Sabora kao pozitivan primjer suradnje i približavanja stavova na regionalnoj razini te kao prilog sklapanju Sporazuma o pograničnom prometu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Taj Memorandum potvrđen je 1993. godine, a 1995. Je dodatno aktualiziran kao „Zajednička izjava“ koju su potpisali predstavnici Istarske županije i Savez gradova i općina Istre i otoka, s hrvatske strane, te gradonačelnici općine Izola, gradske općine Kopar i općine Piran, sa slovenske strane (PHS, 15).


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Tijeklom desetak godina po osamostaljivanju Hrvatske i Slovenije, usporedo s procesima preustrojstva društva i gospodarstva, odvija se pojedinačno povezivanje i uređenje odnosa hrvatskih i slovenskih gospodarstvenika neopterećenih političkom situacijom i nesporazumima dviju vlada. Primjera utjecaja politike na gospodarstvo u Istri malo je, a motivi su im uglavnom izvan politike iako se njome pokušavaju opravdati. Shvaćanja stanovništva i udruga građana o razgraničenju Nezadovoljni sadržajem parafiranog Ugovora, ribari Umaga, Novigrada i Savudrije su 27. srpnja 2001. osnovali Stožer za obranu svojih interesa. Na čelu stožera, koji je činilo 10-ak osoba, nalazio se Daniele Kolec, predsjednik Udruge ribara Bujštine i dopredsjednik ribarske udruge Istarske županije. Razlogom neprihvaćanja ugovora i osnivanja stožera Kolec ističe činjenicu da bi u slučaju ratifikacije Hrvatska izgubila 750 četvornih kilometara mora. Prema njemu, osim što bi izgubila oko četiri petine Piranskoga zaljeva, ratificiranjem ugovora došlo bi do pomicanja postojeće državne morske granice RH prema jugu, čime bi hrvatskoj strani bio otežan izravan pristup Tršćanskome zaljevu. Zadaća stožera bila je osmisliti plan neposrednih aktivnosti kako bi pitanje nezadovoljstva ugovorom ostalo aktualizirano do rujanskog zasjedanja Sabora RH iste godine, kada je ugovor trebao biti ratificiran. Naime, među ribarima je vladalo uvjerenje da bi protekom vremena mogao splasnuti interes za sporazum, odnosno da bi se jednomjesečnom „šutnjom“ stvorili uvjeti za postizanje dvotrećinske saborske većine potrebne za ratifikaciju ugovora, koji oni ocjenjuju katastrofalnim za hrvatske ribare i samim tim štetnim za hrvatske državne interese. Premda konkretne akcije nisu dogovorene, kao oblik izražavanja nezadovoljstva sadržajem parafiranog ugovora, stožer je najavio održavanje prosvjeda pred zgradom Istarske županije te pred zgradom Sabora u Zagrebu. Također su najavili održavanje prosvjeda plovilima na moru (Umag), ali i blokiranje umaške luke. Za svoje akcije stožer je nastojao dobiti potporu različitih subjekata. Stožeru je do konca ljeta, između ostalih, potporu pružila umaška Udruga hrvatskih branitelja Domovinskoga rata (UHBDR) čiji je čelnik Mato Magdić 31. srpnja 2001. objavio priopćenje za javnost u kojem je, kao reakciju na ugovor, pozvao sve udruge proizašle iz Domovinskoga rata da „dignu svoj glas protiv darivanja hrvatskog teritorijalnog mora“. Uključivanje UHBDR-a u aktivnosti ribarâ izazvalo je reakciju predsjednika umaške podružnice IDS-a Darija Penca, koji je zbog toga kritizirao šefa stožera Danielea Koleca. Kolec je u međuvremenu nastojao pridobiti potporu stanovnika

277


278

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

ostalih dijelova Hrvatske koji su jednako tako bili nezadovoljni parafiranim ugovorom zbog mogućega gubitka dijela teritorija na području gdje žive. Prema Kolecu su istinski borci za hrvatski teritorij Međimurci, pa je zato potreban zajednički nastup Istrana i Međimuraca prema Vladi RH i Saboru, a kako bi se došlo do najpovoljnijeg rješenja glede razgraničenja. U tom smislu Kolec je namjeravao ostvariti suradnju s Franjom Makovcem, načelnikom općine Sveti Martin na Muri, koja bi prema odredbama ugovora izgubila oko 10% teritorija. (PHS, 24) Većinska stranka u Istri, Istarski demokratski sabor, također se u biti negativno postavila prema ugovoru, smatrajući ga ne baš sretnim rješenjem i potencijalnim izvorom budućih napetosti. Na slovenskoj strani također je bilo protivnika. Prije početka ljetnoga parlamentarnog odmora, do konca srpnja 2001. u Ljubljani je bilo vrlo živo. Naime, većina je parlamentarnih stranaka održavala novinarske konferencije na kojima se govorilo o rezultatima tijekom prvih šest mjeseci, ali i o postignutim sporazumima s RH, prvenstveno o granici i NE Krško. Ispred Državnoga zbora RS održane su i manje mirne demonstracije ogranka „Civilne družbe“ Slovenije za granice u Istri, koji je vodio Frane Goljevšček, a koji se distancirao od Starmana i Jorasa, jer „oni djeluju u konceptu vladine politike“. Ovome ogranku „Civilne družbe“ u prosvjedu su se pridružili članovi drugih civilnih udruga („23. prosinac“, „Narodna inicijativa“ i „Orlovi“), ali i nekih izvanparlamentarnih stranaka („Nova stranka“ i „Nacionalna stranka rada“). Polazište njihova prosvjeda jest zahtjev za cjelovitost Piranskoga zaljeva i granice stare piranske općine, kao i mišljenje da prijedlog ugovora o granici Sloveniji uzima 20% Piranskog zaljeva te da niti jedna arbitraža Sloveniji ne bi dala manje od sporazuma Drnovšek-Račan. (PHS, 25) Uime Slovenskoga demokratskog saveza, Janez Janša održao je novinarsku konferenciju na kojoj je rekao kako je još prerano za cjelovitu ocjenu sporazuma o granici i NE Krško, ali da je opća ocjena SDS-a kako je Slovenija prijedlogom ugovora o granici postigla „minimum prihvatljivoga“. Novinarsku konferenciju održao je i predsjednik Slovenske ljudske (narodne) stranke, udružene sa Slovenskim kršćanskim demokratima, Franc But, rekavši kako je ugovor o granici prihvatljiv kompromis te da će SLS+SKD poduprijeti njegovu ratifikaciju Deželnom zboru (Državnom zboru) zbog budućih odnosa sa susjednom državom i zbog toga što se rješavanje toga pitanja zavlačilo (tada) već desetak godina. Naglasio je da kompromis postignut ugovorom vrlo bolno zadire u neka bitna pitanja za Sloveniju, ali da i u Hrvatskoj postoje slične reakcije, dodavši i to kako bi Slovenija dobila dva zaseoka u Prekomurju, koja su nakon II. svjetskog rata u pravnom smislu pripadala Hrvatskoj. Ispred Državnoga zbora RS 25. srpnja 2001. okupila se manja skupina demonstranata (pa i članova „Civilne družbe“ Slovenije za granice u Istri), koji su se pro-


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

tivili sklapanju Ugovora o međudržavnoj granici te izrazili nezadovoljstvo time što su neki zaseoci uz Dragonju pripali Hrvatskoj i time što bi Slovenija imala pristup međunarodnim vodama samo preko posebnoga koridora. Pred Odborom za vanjsku politiku Državnog zbora RS su 25. srpnja 2001., na otvorenom dijelu sjednice, nastupili i predstavnici „Civilne družbe“ Slovenije za granice u Istri (Starman i Joras), koji su se prije toga susreli s predsjednikom DZ-a Borutom Pahorom. Oni su pred odborom ponovili svoja stajališta glede ugovora o međudržavnoj granici i zatražili prihvaćanje ugovora u DZ-u u obliku Ustavnoga zakona. Joško Joras je, uime stanovnika zaselaka na Dragonji, odbor upoznao sa činjenicom da stanovnici tih zaselaka ne žele biti dio susjedne države. (PHS, 26) Lojze Peterle je, uime stranke Nova Slovenija, rekao kako će ta stranka od vlade zatražiti dodatna objašnjenja o ravnoteži postignućâ u pregovorima, dok se Janez Podobnik uime SLS+SKD-a zauzeo za to da se prijedlog ugovora predstavi načelnicima (županima) pograničnih općina. Zastupnička skupina Slovenske nacionalne stranke (Zmage Jelinčiča) je u priopćenju za javnost navela da sjednici Odbora za vanjsku politiku DZ-a iz prosvjeda nije nazočan niti jedan predstavnik SNS-a. Stranka je time „željela upozoriti na neizdržive razmjere u slovenskoj vanjskoj politici, kada MVP RS skriva međunarodne dogovore pod oznakom strogo povjerljivo, dok istovremeno hrvatska strana iste dokumente objašnjava na javnim novinarskim konferencijama i dijeli integralne dijelove tekstova svima zainteresiranima“. SNS je ostala pri svojim ranijim stajalištima glede sporazumâ o NE Krško i granici. Većina stanovništva hrvatske Istre ipak nije imala čvrsto mišljenje o ugovoru, jer su sa cijelim procesom „obični“ ljudi uglavnom bili površno upoznati. Međutim, ono je ipak bilo više negativno negoli pozitivno, iako je činjenica da je parafiran nekakav sporazum davala nadu kako će granični problemi biti konačno riješeni... Sažetak Razdoblje potkraj 19. i prvih desetak godina 20. stoljeća u odnosima Hrvata i Slovenaca na zemljopisnom području Istre posebno je značajno je, jer su se i jedni i drugi, svaki na svoj a opet sličan način, bavili problemom rješavanja vlastitoga nacionalnog pitanja a onda, u jednakoj mjeri, i razvoja modernoga društva. Njihov međuodnos u to vrijeme uvjetovan je složenim političkim okruženjem i podijeljenošću Monarhije na austrijski i mađarski dio. Ipak, i u takvoj situaciji zajednički im je interes bilo definiranje odnosa prema Austronijemcima, Mađarima i Talijanima. Kako su zbog toga čvrsti i bliski odnosi sa Slovencima za Hrvate bili vrlo bitni, razmišljanje o bliskosti dvaju naroda tijekom povijesti posve je logično. Ono postoji u bogatoj lepezi opcija,

279


280

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

počevši od zemljopisne bliskosti do ideja o narodnoj istovjetnosti. Političko se zajedništvo održalo i u razdoblju između dva rata. Prvi se put ozbiljnije razgraničenje razmatra u razdoblju antifašističkoga ustanka 1943. na razini NOP-a Hrvatske i Slovenije, posebice nakon sjedinjenja dijelova Istre sa svojim maticama. Naposljetku, u okvirima socijalističke Jugoslavije administrativna je granica uređena, ali ostale su mnoge nejasnoće koje su postale bitne tek nakon razdruživanja. Premda u narednom razdoblju, do konca 20. Stoljeća, problem granica u Istri nije riješen na razini vlada dviju suverenih i samostalnih država, međunacionalni odnosi Hrvata i Slovenaca na razini društava ostali su zadovoljavajući. Summary For the Croatian-Slovene relations in the geographical area of Istria, the period encompassing the end of the 19th century and the first decade of the 20th century was very important as the two nations – both in their own, yet partly similar manner – dealt with the problem of how to first solve their national questions and then develop a modern society. During this period, their relations were influenced by the complex political circumstances resulting from the division of the Monarchy into the Austrian and Hungarian parts. What they had in common in such a situation was their interest to define their relations with Austro-Germans, Hungarians and Italians, owing to which it was of vital importance to the Croats to maintain close and stable relations with Slovenes. Thus it seems completely logical to ponder on the historical closeness of the two nations, reflected in a wide array of options ranging from geographical proximity to national identity. This political cooperation survived well up to WWII. It was during the antiFascist resistance in 1943 that the border issue was seriously addressed for the first time: the national liberation movements of Croatia and Slovenia adopted acts on the unification of local combat units in the Slovene and Croatian parts of Istria with their respective umbrella organizations. The administrative border was finally determined by the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, yet a number of things remained unclear the relevance of which was revealed only after the disintegration of Yugoslavia. Even if the period up to the end of the 20th century saw no solution to the Istrian border issue at the level of the two independent nation-states, the Croatian and Slovene nations have maintained satisfactory relations at the level of society.


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

Literatura i izvori Literatura: Banac, Ivo (1988.): Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, Durieux. Barbalić, Fran (1952.): Narodna borba u Istri od 1970. do 1915. godine, prema bilješkama iz „Naše Sloge“, Zagreb, JAZU. Bozanić, Anton, Strčić, Petar (2002.): Mahnić i njegova staroslavenska akademija, Rijeka, Naklada Vitagraf d.o.o. Bratulić,Vjekoslav (1969.): Političke stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda. Zbornik Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb, 289-334. Budicin, Marino (1982.): I primi convegni socialisti istriani (1902-1907), Quaderni, VI, Rovinj, Centro di ricerche storiche (CRS), 7-44. Čermelj, Lavo (1965.) Slovenci in Hrvatje pod Italijo med obema vojnama, Ljubljana, Slovenska matica. Dukovski, Darko (1998.): Fašizam u Istri 1918.-1943., Pula, C.A.S.H. Giron, Antun (1983.): Izvještaj Zvonka Babića-Žulje o prilikama u Istri krajem listopada 1943. godine. Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 26. Pazin, Rijeka, 159-163. Kacin-Wohinz, Milica (1977.): Narodnoobrambno gibanje Primorskih Slovencev v letih 1921-1928, I-II, Lipa, Koper, Založništvo tržaškega tiska, Trst. Kacin-Wohinz, Milica (1982.): L'Orientamneto dei partiti politici degli sloveni e dei croati della Venezia Giulia dopo l'annessione della regione all'Italia, Quaderni, VI, Rovinj, CRS, 295-309. Kristen, Samo (2006.): Meje in misije, Dileme slovensko-hrvaške razmejitve v Istri v vojaškem, političnem, diplomatskem in obaveščevalnem metežu II. svetovne vojne, Ljubljana, Založba 2000. Krizman, Bogdan (1965.): Talijanska okupacija na Jadranu i misija A.Tresić-Pavičića 1918. godine. Pomorski zbornik, 5, Zadar, 643-669. Lubiana, Lucio (1982.): La vita politica istriana nel primo dopoguerra (1918-1923), Quaderni, VI, Rovinj, CRS, 103-174. Mandić, Anton (1956.): Fragmenti za historiju ujedinjenja: povodom četrdeseto-godišnjice osnivanja Jugoslavenskog odbora, Zagreb, JAZU. Marjanović, Milan (1960.): Londonski ugovor iz godine 1915: prilog povijesti borbe za Jadran 1914-1917, Zagreb, JAZU. Matijević, Zlatko (2002.): Neki aspekti hrvatsko-slovenskih političkih veza od „svibanjske Deklaracije“ do prvoprosinačkog akta (1917.-1918.), Annales, Ser. hist. sociol., 12, 1., Koper, ZRS, 21-28. Matković, Stjepan (2002.): Obrisi hrvatsko-slovenskih odnosa u politici krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Annales, Ser. hist. sociol., 12, 2002., 1., Koper, Znanstveno rasziskovalno središče (ZRS), 11-18. Salata, Francesco (1922.): Il Nuovo governo e le nuove provincie, Le Nuove provincie, 3/1922,Trieste, 99-100. Stagni, Vittorio (1928.): Come Pola fu redenta, Pola, 1928. Strčić, Petar (1969.): Počeci organiziranog političkog pokreta Hrvata u Istri u XIX. stoljeću. Jugoslavenski istorijski časopis, 4, Beograd, 95-99. Šepić, Dragovan (1978.): Odbori Narodnog vijeća SHS u Puli i Istri, Istra, 1-2, Pula, 82-90. Šepić, Dragovan (1969.): Nacionalna borba u Istri za Carevinsko vijeće 1907. Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb, 403-422. Vitezić, Ivan (1976.): Mahnić i njegovo djelo. Hrvatska revija, Jubilarni zbornik 1951-1975., Münc­ hen-Barcelona, 1976., 568-583. Žitko, Salvator (2002.): Slovensko-hrvaški politični odnosi v Istri v času ustavne deobe 1861.-1914.,

281


282

PRILOZI O ZAVIČAJU

Darko DUKOVSKI

Annales, Ser. hist. sociol., 12, 2002., 1., Koper, ZRS, 29-50. Izvori: (AVRH 1): Arhiva Vlade Republike Hrvatske (AVRH), (3.2.1.1.) Dopis Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Slovenije od 4. 9. 1985. Saveznom sekretarijatu za unutarnje poslove u Beogradu. (AVRH 2): k: 18: Utvrđivanje bilateralnih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. (AVRH 3): k: 13: Karta susreta plovila P-11 sa službenim organima slovenske policije i postupanja slovenske policije u teritorijalnom moru. (AVRH 4): k:16: Zajednička izjava od 9. 12. 1992. (AVRH 5): k: 13. Memorandum o Piranskom zaljevu od 7. travnja 1993. (AVRH 6): k:13: Dopis Državne komisije za granice, predsjedniku vlade RH od 11. svibnja 1993.; k:14: Budislav Vukas, rad od 30. prosinca 1995. (AVRH 6b): bez broja kutije Replika na Memorandum od 7. travnja 1993. o Piranskom zaljevu. (AVRH 7): bez broja kutije sig. 3.2.1.1. dokument br. 29. Stajališta RH glede utvrđivanja državne granice u Piranskom zaljevu i s tim u vezi u području rijeke Dragonje. (AVRH 8): k:16 i k: 18. (AVRH 9): k:15: Dopis Državne komisije za granice Predsjedniku ekspertne grupe za utvrđivanje državne granice između Hrvatske i Slovenije, od 9. lipnja 1995. br. 50408-95-1. (AVRH 10): k:15: Dopis Vladimira Iblera predsjedniku državne komisije za granice. (AVRH 11): k: 18. Memorandum o poticanju i unapređivanju istarskih općina od 17. travnja 1992. (AVRH 12): k: 18. Memorandum o poticanju i unapređivanju istarskih općina od 17. travnja 1992. (Bollettino, 1919): Bollettino ufficiale Commissariato Generale Civile per la Venezia Giulia, Trieste, 1919. (CNI): Cadastre national de l’Istrie, Sušak, 1946. (DAPA 1): Državni arhiv u Pazinu, Oblasni narodni odbor za Istru (ONOI), (1946.), k:1: Zapisnik sa sjednice Oblasne narodne skupštine od 13. III. 1946. (Godišnjak 1): Godišnjak pomorstva 1964-1967: Udruženje brodarstva Jugoslavije, Beograd, 1967., str. 27. (PHS 1): Pismohrana Hrvatskog sabora (1990.-1992.), kutija (k):21 – Politička kriza i razdruživanje, Ustavni akt o neovisnosti Slovenije – prijedlog 11. 6. 1991. Strogo tajno. (PHS 2): (1990.-1992.), k:265, Dopis MUP, Saboru RH, od 12. travnja 1992., br. 511-01-21-8170/92. (PHS 3): (1990.-1992.), k:265, Izvješće o radu komisije Vlade RH za državne granice od ožujka 1992. (PHS 4): (1990.-1992.), k:265, Izvješće od veljače 1992. br. 530-01-91-29. (PHS 5): (1990.-1992.), k:265, Nacrt Sporazuma o granici od 26. ožujka 1992. br. N-13/92. (PHS 6): (1990.-1992.), k:265, Izjava od 14. travnja 1992. br. 6319-92/1-18. (PHS 7): (1990.-1992.), k:265, Saziv sjednice od 14. travnja 1992., od 30. ožujka 1992. br. 6319/92-1. (PHS 8): (1990.-1992.), k:265, Bilješka o sastanku delegacija MVP Hrvatske i Slovenije od 15. 5. 1992. (PHS 9): Odbor za vanjsku politiku (1992.-1995.), Dopis od 29. listopada 1993. br. 521-01-93-9563. (PHS 10): Odbor za vanjsku politiku (1992.-1995.) Dopis MVP Predsjedniku Odbora zastupničkog doma Sabora RH za vanjsku politiku od 20. lipnja 1994. br. 521-02/94-11704. U slovenskom Odboru Državnog zbora tada su bili D. Rupel, B. Pahor, i Z. Jelinčić. (PHS 11): Odbor za vanjsku politiku (1992.-1995.), Pismo Predsjednika Odbora za međunarodne odnose, predsjedniku Odbora za vanjsku politiku Sabora RH od 7. srpnja 1994. (PHS 12): Odbor za vanjsku politiku (1992.-1995.), Odbor za vanjsku politiku Sabora RH članovi-


Darko DUKOVSKI

PRILOZI O ZAVIČAJU

ma Odbora za vanjsku politiku i zastupnicima doma Sabora RH, Pismo Odbora za međunarodne odnose Državnog zbora Skupštine RS, predsjedniku Odbora za vanjsku politiku Sabora RH od 29. studenoga 1994. (PHS 13): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), Izvješća Državne komisije za granice 1997.-2000., Bilješka o radnom sastanku ministara vanjskih poslova RH i RS od 23. listopada 1997. (PHS 14): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), Izvješća Državne komisije za granice 1997.-2000., Promemoria od 3. veljače 1999. br. 50408-99-1. (PHS 15): Odbor za vanjsku politiku – odnosi sa Slovenijom (2000.-2003.), Granična pitanja s Republikom Slovenijom, od 15. veljače 2000. br. 50408-00-2. (PHS 16): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), Izvješća Državne komisije za granice 1997.-2000., Odgovor Republike Slovenije na Odgovor Republike Hrvatske o Stajalištima Republike Slovenije o određivanju granice na moru između RS i RH, od 8. studenoga 1999. (PHS 17): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), Izvješća Državne komisije za granice 1997.-2000., Zapisnik sa 16. sjednice Državne komisije za granice od 14. prosinca 1999. (PHS 18): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), Izvješća Državne komisije za granice 1997.-2000., Bilješka o razgovoru supredsjedatelja Mješovite diplomatske komisije za hrvatsko-slovensku državnu granicu dr. Kačića i dr. Šturma 29. 03. 2000. (PHS 19): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), Izvješća Državne komisije za granice 1997.-2000., Izvješće o otvorenim pitanjima i usklađivanju hrvatsko-slovenske državne granice tijekom 1999. do 30. travnja 2000., od 19. svibnja 2000. br. 50408-00-1. (PHS 20): Odbor za vanjsku politiku – odnosi sa Slovenijom (2000.-2003.), Informacija o reakcijama na Sporazum o granici RH i RS, od 14. kolovoza 2001. (PHS 21): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), odnosi sa Slovenijom, izvješća o službenim posjetima: Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkoj državnoj granici.: Dopis predsjednika vlade predsjedniku Hrvatskog sabora od 6. rujna 2001. br. 5030118-01-8. (PHS 22): Odbor za vanjsku politiku – bilješke hrvatskog veleposlanstva u Ljubljani, (2000.-2003.), dopis br. 521-08-33-03-01-15 od 27. srpnja 2001.; Isto, Bilješka o razgovoru Predsjednika Hrvatskog sabora s predsjednikom Vlade RS od 10. rujna 2002. (PHS 23): Odbor za vanjsku politiku (2000.-2003.), odnosi sa Slovenijom, izvješća o službenim posjetima. (PHS 24): Odbor za vanjsku politiku – odnosi sa Slovenijom (2000.-2003.), Informacija o reakcijama na Sporazum o granici RH i RS, od 14. kolovoza 2001. (PHS 25): Odbor za vanjsku politiku – odnosi sa Slovenijom (2000.-2003.), Informacija o reakcijama na Sporazum o granici RH i RS, od 14. kolovoza 2001.: Izjava o problematiki južne meje, podvsem politikom v razmišljanje o državnosti. (PHS 26): Odbor za vanjsku politiku – odnosi sa Slovenijom (2000.-2003.), Medijske reakcije u Sloveniji na parafiran Sporazum o međudržavnoj granici; Veleposlanstvo RH, Uredu predsjednika RH, HR, Vladi RH i MVP RH od 25. srpnja 2001. (SL 1): Službeni list Vojne uprave JA Jugoslavenske zone STT i Istarskog okružnog narodnog odbora, 10. siječanj 1948., br. 1. (SL 2): Službeni list Istarskog okružnog narodnog odbora, Kopar, 1. rujna 1947., br. 1. (SL 3): Uradni list Vojaške uprave JLA Jugoslovanske cone STO, 15. svibnja 1952. (SL 4): Službeni list FNRJ, br. 43., 13. X. 1954., 637.

283


284

Mons. Božo MILANOVIĆ (1890. - 1980.)

HRVATSKA GRANICA U SJEVEROZAPADNOJ ISTRI U sjeveroistočnoj Istri nisu bile granice između Hrvatske i Slovenije posvuda točno određene, jer su već za vrijeme Austrije neka hrvatska mjesta došla pod upravu slovenskih općina.* S obzirom na to pod Austrijom, a još manje pod Italijom nije bilo nikakve prepirke između jedne i druge narodnosti. U sjeverozapadnom dijelu Istre od starine stvorila je granicu između Hrvata i Slovenaca dolina i rijeka Dragonja, koja utječe u more između Savudrije i Pi­rana. Tu je granicu priznavao, također s jezične stra­ne, slovenski profesor S. Rutar u svojoj knjizi „Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra“. Po njegovom mišljenju bilo je hrvatskih sela i sjeverno od rijeke i doline Dragonje, ali na to se nije nitko obazirao – ni tada ni poslije.1 Jednako su pisali prof. J. Ribarić u raspravi „Grupisanje jugoslavenskih dijalekata u Istri“,2 i Milko Kos, slovenski historičar, „O starejši slovenski kolonizaciji v Istri“. Južno od rijeke Dragonje bio je i hrvatski jezik u župnim uredima, crk­ vama i školama. Pod Austrijom i Italijom nije bilo u pogledu toga nikakvih prigovora. *

Izvor: Božo Milanović, Moje uspomene, Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Pazinu i Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, 1976., str. 180-182. Noviji izvor: „Milanović i hrvatsko-slovenska granica”, u: Stipan Trogrlić, Mons. Božo Milanović, istarski svećenik (1890.-1980.); crkvenovjersko i javno-političko djelovanje, Kršćanska sadašnjost i Državni arhiv u Pazinu, Zagreb, 2011., str. 160-171, gdje na str. 162 čitamo: „Na slovensko prisvajanje hrvatskog teritorija prvi je, koliko je poznato, reagirao Milanović”. (Op. ur.) 1 Spomenuta knjiga tiskana je u Ljubljani 1896. god. – v. str. 65. 2 Srpski dijalektološki zbornik – knjiga 8.


Mons. Božo MILANOVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Međutim, kad se za vrijeme II. svjetskog rata raz­vilo partizansko djelovanje, počele su se u tom sjeve­rozapadnom dijelu Istre mijenjati narodne prilike u župama Pregara, Gradina, Topolovac i Črnice (blizu Buzeta), tako da su nakon svršetka rata ondje uvedene slovenske osnovne škole. Prostor mi ovdje ne dopušta opisivati prilike koje su dovele do toga. Mi svećenici i uopće Istrani bili smo pod Austrijom i Italijom sa Slovencima u bratskom odnosu, pa se u početku nije na to pazilo. Poslije nas je to oneraspoložilo. Dne 25. lipnja 1948. god. poslali smo, mi istarski svećenici, u Zagreb molbu da se opet uvedu hrvatske škole u Pregari, Gradini i Črnici i da se pridruže SR Hrvatskoj sva ona mjesta južno od rijeke Dragonje. O tome smo, mons. Dr. Ritig, i ja razgovarali (dne 24. VIII. 1948.) s Krajačićem, ministrom unutrašnjih poslova u Zagrebu. U pogledu priključenja Hrvatskoj republici bilo nam je udovoljeno. Dne 13. X. 1951. zahvalili smo se pismeno, svećenik Srećko Štifanić i ja, predsjedniku vlade dr. Vladimiru Bakariću, na brizi i ostvarenju pri­ ključenja onih krajeva Hrvatskoj, i ujedno ga zamolili da se još uvedu hrvatske škole u Pregari, Gradini i Črnici. Međutim, kad se broj općina smanjivao, održana je u Gradini narodna skupština za one krajeve. Narodu je predloženo da dade izjavu, želi li biti priključen općini Buzet, Umag ili Kopar – bez obzira na narodne granice, dapače govorilo se da se ne radi ni o promjeni jezika. Seljaci su se tada izrazili u prilog općine Kopar i to stoga što su se nadali da će se ondje moći u većem broju zaposliti. Na temelju toga, hrvatski je sabor dne 15. XII. 1955. odobrio prijedlog da se iz SR Hrvatske izdvaja osam sela (stvarno ih je bilo 25) u župama Pre­gara, Gradina i Topolovac.3 Slovenske škole uvedene su još šest mjeseci prije odluke iz Zagreba i Beograda. Budući da je odluka iz Zagreba ovisila o odluci Savezne narodne skupštine iz Beograda, mi, istarski svećenici, (1. II. 1956.) poslali smo ondješnjem predsjedništvu potanje obrazloženu predstavku s molbom da se stara hrvatska granica u Istri ne bi promijenila. Međutim, u tome nismo uspjeli. Zato su tada župe Pregara, Gradina i dio Topolovca službeno priključene republici Sloveniji. Črnica je ipak ostala u Hrvatskoj pa je u njoj opet uvedena hrvatska škola. Kad sam kasnije (23. VI. 1960.) razgovarao u Puli s predsjednikom kotara i narodnim zastupnikom Vojkom Flegom, rekao mi je, da je naša spome3 Službeni list „Narodne novine“ – broj 1., god. 1956.

285


286

PRILOZI O ZAVIČAJU

Mons. Božo MILANOVIĆ

nica, poslana Narodnoj skupštini u Beograd (i raznim osoba­ma u Zagrebu) pobudila „veliki odjek“ i da je on radi nje bio pozvan u Zagreb, da o tome referira. Međutim, spomenute župe ostale su crkveno uje­dinjene s hrvatskom pazinskom administraturom. Ali god. 1974. su napokon neki viši crkveni dostojanstve­ nici uspjeli, protiv volje istarskih svećenika, da se slo­venskom biskupu u Kopru prepusti imenovanje slo­venskog svećenika u Pregari za one župe. Tada je slo­venski svećenik uveo ondje i u crkvama slovenski jezik.


Bruno DOBRIĆ, Pula

SUDBINA TRIJU JAVNIH SPOMENIKA IZ AUSTRIJSKOGA RAZDOBLJA GRADA PULE „Obećajemo da ćemo brižljivo čuvati ovaj spomenik (do sljedećega rata)“ Javni spomenici su kulturno-povijesna obilježja, očitovanje identiteta nekoga grada, regije, odnosno države, koji ih u pravilu i podižu (ili barem daju dozvolu/dopuštenje da se oni postave na javnome mjestu). Njihovi naručitelji – najčešće državne ili lokalne vlasti – često im dodjeljuju zadaću konstrukcije identiteta, bio taj intendirani identitet državno-rodoljubne, nacionalno-političke ili religiozne naravi (ili njihov spoj). U tom kontekstu njihovo uklanjanje (njihovo preseljenje ili uništavanje) ima za cilj – najčešće nasilno – brisanja takvoga stvarnog, odnosno intendiranoga identiteta toga grada, regije ili države od strane nositelja državno-političke moći. U ovome radu istražit ćemo povijesna zbivanja vezana za postavljanje, uklanjanje i odnošenje (odnosno uništavanje) triju javnih spomenike iz austrijskoga razdoblja grada Pule nakon Prvoga svjetskoga rata, te ćemo razmotriti postoji li mogućnost da se neki od tih spomenika, barem u vidu replika, vrate na mjesta gdje su izvorno bili postavljeni (ukoliko za to postoji interes građana Pule). Jedna od pulskih kulturno-povijesnih osobitosti, koja je poznata samo poznavateljima pulske prošlosti, no ostaje skrivena neupućenim građanima i posjetiteljima ovoga grada, vezana je za „preseljenje“ javnih spomenika – njihovo odnošenje iz grada nakon promjena državnih granica, odnosno vlasti i ideologija, što je ovaj grad doživio u dva navrata u prošlome stoljeću, neposredno nakon dvaju svjetskih ratova. Rijetko je koji europski grad tijekom jedva tridesetak godina doživio „pre-

287


288

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

seljenje“ tolikoga broja važnih spomenika (izuzmemo li gradove Istočne Europe nakon Drugoga svjetskog rata). To je bio slučaj s tri pulska spomenika postavljena za vrijeme austrijske vladavine, u razdoblju od 1876. do 1904. godine. Bili su posvećeni važnim osobama iz povijesti Habsburške Monarhije: nadvojvodi Ferdinandu Maksimilijanu, admiralu Wilhelmu von Tegetthoffu i carici Elizabeti. Prva dvojica su kao zapovjednici carske i kraljevske (c. i kr.) Ratne mornarice1 imali važnu ulogu u izgradnji i razvoju Pule kao glavne ratne luke Habsburške Monarhije u drugoj polovici 19. stoljeća. Nakon Prvoga svjetskoga rata, kada je Istru zaposjela talijanska vojska, da bi ona 1920. godine Rapallskim ugovorom bila izručena Kraljevini Italiji (što je bila nagrada Italiji za promjenu strane u ratu i uključivanje u rat na strani Antante), u Puli su pod snažnim pritiskom talijanskih nacionalista, koji su željeli izbrisati obilježja i tragove austrijske povijesne nazočnosti u ovome gradu2 (kao i tragove hrvatske prisutnosti u njemu), uklonjena – pored svega ostalog što se moglo ukloniti3 – i spomenuta tri spomenika. 1. Spomenik Maksimilijanu – hommage c. kr. Mornarice svome nekadašnjem zapovjedniku U Mornaričkom parku (koji danas nosi naziv Mornarički trg),4 najstarijem pulskome javnom parku (podignutom 1863. god.),5 postavljen je 1876. godine spomenik posvećen nadvojvodi Ferdinandu Maksimilijanu (1832.-1867.), zapovjedniku carsko-kraljevske (c. kr.) Ratne mornarice (1854.-1864.). Park je po njemu nazvan 1 To je bio službeni naziv Ratne mornarice (dakle ne: „austrougarska“ mornarica). 2 Talijanski istraživač povijesti pomorstva A. Rastelli navodi da se u razdoblju talijanske uprave u Puli nastojalo izbrisati sve što je moglo biti u ikakvoj vezi s bivšom mornaricom i Austro-Ugarskom Monarhijom, „kako bi se pojačao talijanski izgled grada.“ Rastelli, A., Pomorski muzej pulskog Arsenala i sudbina njegovih izložaka, u: Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli, Pula: Društvo Viribus unitis, 2010., str. 118. 3 Za vrijeme talijanske uprave odneseni su u Italiju svi izlošci iz pulskoga Pomorskog muzeja, uređaji iz Hidrografskoga zavoda, dio knjiga iz Mornaričke knjižnice, slike i drugi predmeti iz Mornaričkoga kasina te ostalih mornaričkih ustanova i ureda u gradu. Usp. Rastelli, A., n. dj., str. 118-137. 4 Nakon propasti Monarhije, do 1992. uslijedile su izmjene naziva ovoga parka koje odražavaju povijesne mijene režima: „Parco della Regia Marina / Park Kraljevske mornarice (1918.), Trg Jugoslavenske mornarice (1948.). 5 Park je nastao 1863. g. izgradnjom skupine stambenih zgrada za mornaričke časnike prema projektu tršćanskoga graditelja A. Hausera. U jednoj od njih provela je djetinjstvo književnica P. von Preradović (1887.-1951.).


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

„Maksimilijanov park“.6 Spomenik je, izrađen prema ideji arhitekta von Ferstela, postavljen na srednjoj rundeli parka. To je 9 metara visok mramorni stup ukrašen rostrama (kljunovima brodova) i drugim pomorskim simbolima. Na njegovu vrhu stoji krilata božica pobjede Viktorija, visoka 1,3 m. Na prednjoj strani postamenta bio je medaljon s prikazom Maksimilijana, rad kipara Franza Schönthalera7 (izlio ga je Turbain). Ornamente je izradio profesor König. Otkriven je 29. listopada 1876. godine.8 U vodiču Pule s početka 20. st. predstavljen je kao „jednostavan, ali s ukusom oblikovan spomenik.“9 Viceadmiral, nadvojvoda Ferdinand Maximilian (1832.-1867.), brat cara Franje Josipa I., bio je zapovjednik c. kr. Ratne mornarice od 1854. do 1864. godine.10 Zaslužan je za odabir Pule kao glavne ratne luke Monarhije i za naglu izgradnju grada, koja je potom uslijedila. Na njegovu inicijativu 1856. je započela izgradnja Pomorskog arsenala (današnjega brodogradilišta Uljanik) i drugih najvažnijih vojno-pomorskih i infrastrukturnih objekata: mornaričke vojarne (1856.), zapovjedništva i mornaričke bolnice (1861.) te drugi objekti, a srušene su stare gradske zidine s morske strane, čime je omogućena moderna izgradnja ovoga grada,11 zbog čega je Maksimilijan s pravom nazvan tvorcem suvremene ratne luke Pule i moderne ratne mornarice. Uz njegovu je pomoć c. kr. Ratna mornarica dobila značajnu potporu carske obitelji i stekla pozornost javnosti (što je posebno važno kad se ima u vidu da 6 Bio je to perivoj s raznim vrstama egzotičnih stabala i grmova, koji su do 1914. god. dopremani ratnim brodovima iz cijeloga svijeta (najviše s Dalekoga istoka). Nakon 1918. park je zapušten, no pojedine vrste stabala danas su sačuvane (npr. libanonski cedar, sekvoja i dr). Usp. Orbanić, J., Zelene površine Pule, u: Prilozi o zavičaju, sv. 1, Pula: Čakavski sabor, katedra Pula, 1980., str. 236. 7 Schönthaler, Franz (1821.-1904.) ugledan je bečki kipar specijaliziran za izradu skulptorskih dekoracija u razdoblju izgradnje bečkoga Ringa. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950 (u nastavku: ÖBL), Band 11, Wien: Österreichische Akademie der Wissenschaften, 1999., str. 95. 8 Füher für Pola und Umgebung, 2. izd., Pola, 1889., str. 39; Geuter’s Führer, Pola, <ca. 1910.>, str. 19. 9 Seidel, E., Führer durch Pola, Istrien und Umgebung, Pola (s. a. /oko 1912./), str. 38. 10 C. Wurzbach navodi da je Maksimilijan „podigao ovaj propali grad gradnjama od opće koristi“, te navodi izgradnju vodovoda, Arsenala, plovećeg doka i dr. Wurzbach, C., Biographisches Lexikon des Kaisertums Österreich, Bd. 6, Wien, 1860., str. 202. 11 U hrvatskim publikacijama o povijesti Pule netočno se navodi da je admiral H. Birch v. Dahlerup zaslužan za odabir Pule za glavnu ratnu luku Monarhije, no on je smatrao da Trst treba postati glavna ratna luka, jer Pula nije imala potrebnu infrastrukturu. Maksimilijanove zasluge za izgradnju Pule spominje i talijanski povjesničar B. Benussi (koji nimalo nije bio naklonjen pripadnicima Habsburške dinastije). Benussi, B., Povijest Pule u svijetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Pula: ZN Žakan Juri, 2002., str. 543.

289


290

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

prije njega ona nije bila prioritet austrijske vanjske politike, a u austrijskoj javnosti bila je malo poznata). Kao zapovjednik Mornarice (postao je to u 22. godini), Maksimilijan je proveo mnoge reforme u svrhu njezine modernizacije i stvaranja ratne flote kojom je Tegetthoff osigurao austrijske vojno-pomorske pobjede u bitkama kod Helgolanda (1864.) i Visa (1866.). Godine 1864. postao je meksičkim carem,12 no 1867. godine zarobili su ga i strijeljali meksički revolucionari. Nedugo nakon zaposjedanja grada od strane talijanske mornarice, 1. veljače 1919., vrhovni zapovjednik ratne luke Pula admiral U. Cagni ovaj je spomenik ponudio (sic!) gradu Genovi, no ovaj nije tamo stigao. Nakon što je rastavljen, 7. ožujka 1919.,13 transportiran je u Veneciju, gdje je – kao ratni plijen – postavljen u vrtove Bijenala, gdje i danas stoji kao spomenik ta­lijanske pobjede u Prvome svjetskom ratu. Prethodno mu je promijenjen identitet tako što je na njemu medaljon s prikazom Maksimilijana zamijenjen bareljefom koji prikazuje lava Sv. Marka!14 Prostor gdje je spomenik bio pos­tavljen preuređen je i zasađen palmama. Malo je poznato da je jedan spo­menik Maksimilijanu postavljen 1881. godine nedaleko od Pule, u Vodnjanu, na privatnu inicijativu posjednika T. Sotto-Corone, koji ga je dao postaviti na svome zemljištu. Izradu mramorne statue nadnaravne visine započeo je tkalac iz Vodnjana Andrea Trevisani u znak sjećanja na nadvojvodin posjet Vodnjanu, a njegovu nedovršenu skulpturu kupio je Sotto-Corona, te je naručio kipara iz Venecije koji ju je dovršio.15 Nakon 1918. skulptura je uklonjena, te joj se gubi svaki trag. 2. Spomenik carici Elizabeti – jedini veliki spomenik izgrađen sredstvima građana Pule Dok su Maksimilijanov park i park na Monte Zaru, u kojima su postavljeni spomenici Maksimilijanu i Tegetthoffu, bili vlasništvo c. i kr. Ratne mornarice, Park 12 Na nagovor (i uz obećanu vojnu potporu) francuskoga cara Napoleona III., Maksimilijan je prihvatio ponudu meksičkih monarhista da prihvati meksičku krunu i tako ponovno oživi monarhiju. No, mnoge države (npr. SAD) nisu priznale novu monarhiju, što je ojačalo republikanske snage koje su se vojno suprotstavile postrojbama monarhista, pobijedile ih i uhite Maksimilijana. Unatoč molbama mnogih vladara i predsjednika država za njegovo pomilovanje, osuđen je i strijeljan 19. lipnja 1867., u 34. godini, u mjestu Querétaro. 13 Bogneri, M., Cronache di Pola e dell’Istria: 1915-1918, Trieste: Unione degli Istriani, <1990.>, str. 58. 14 Rastelli, A., nav. dj., str. 118.; usp. i: http://www.nuovolitorale.org 15 Spomenica junačkih djela c. i k. ratne mornarice, 1. dio, Pula 1898., str. 106-109.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Marije Valerije, podignut početkom 1890-ih godina, u kojem je 1904. postavljen spomenik carici Elizabeti (Sisi), bio je u vlasništvu grada. To je jedini veći javni spomenik u Puli izrađen sredstvima građana ovoga grada, a prilozi za tu svr­hu prikupljeni su iz cijeloga carstva i od Austrijanaca iz inozemstva.16 Autor ovoga – po umjetničkom stilu najmodernijeg – pulskoga spomenika je bečki kipar Alfonso Canciani.17 2.1. Organizacija izrade spomenika i njegovo svečano otkrivanje Godine 1901. osnovan je Odbor za podizanje spomenika carici Elizabeti, koju je tri godine ranije ubio talijanski anarhist. Odbor je, u koji su uglavnom ušli imućni gradski poduzetnici, imao zadaću narudžbe spomenika i prikupljanja sredstava za njegovu izradu. Članovi njegove uprave bili su: F. Geyer (predsjednik),18 A. Antonel­li (dopredsjednik), N. Mardešić (tajnik)19 i C. Obendorfer (rizničar).20 Među članovima bili su: A. Milovan (predsjednik rodoljubog društva „Austria“), A. Zanetti (župnik 16 Neue Freie Presse, N. 14435 od 31. 10. 1904. 17 A. Canciani (1863.-1955.), rodom iz Furlanije, školovao se i djelovao u Beču, a nakon 1. svj. rata živio je u Trstu. Od 1890. studirao je kiparstvo u Beču kod profesora Kundmanna (autora pulskoga spomenika Tegetthoffu). Od 1903. član je bečke grupe Secesija (osnovane 1897.). Njegov prijedlog za izradu spomeničke grupe Dante (1896.) izložen je 1899. na Bijenalu u Veneciji, a 1900. dobio je nagradu bečke Secesije. U Beču je izradio više poprsja u zgradi sveučilišta i projekt za spomenik carici Elizabeti, a u Pazinu je izradio spomenik istarskome povjesničaru Carlu de Franceschiju. Dizionario Biografico degli Italiani Treccanni, Vol. 17 (1974), URL: http://www. treccani.it/enciclopedia/alfonso-canciani_(Dizionario_Biografico) (14. 1. 2013.). U Treccanniju se ne navodi da je pulski spomenik Elizabeti uništen za vrijeme talijanske uprave. 18 Ferdinand Geyer bio je „vodeći puljski graditelj do I. svj. rata. (...) U Puli je 1888. radio na izgradnji palače nadvojvode Karla Stjepana (srušena), projektu zgrade sestara Svetog Srca i dr. Projektirao je, gradio ili nadogradio više od trideset vila u Puli (...) i na Brijunima.“ Đilas, M., Geyer, Ferdinand, u: Istarska enciklopedija, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005., str. 253. 19 Nikola (Niko) Mardešić, umirovljeni pomorac (vođa krmila), trgovac vinima u Puli gdje je doselio iz Komiže na Visu. Kao jedan od najimućnijih Hrvata u gradu, novčano je pomagao hrvatske škole i društva. Godine 1910. bio je predsjednik Hrvatske čitaonice u Puli. Dobrić, B., Kultura čitanja i nacionalni pokreti : čitalačka društva i knjižnice u Puli u drugoj polovini 19. stoljeća i prvoj polovini 20. stoljeća, Pula: C.A.S.H., 2003., str. 86. 20 Illustrierte Österreichische Riviera-Zeitung, Nr. 26-27 od 28. 10. 1904. Među članovima spomenutoga odbora nema pulskih političara iz vladajuće talijanske građansko-liberalne stranke i hrvatske stranke; jedino su kao počasni članovi odbora navedeni gradonačelnik L. Rizzi i bilježnik (kasnije gradonačelnik) D. Stanich. Očigledno je nastojanje da Odbor bude nadstranački, zbog oštrih međustranačkih sukobljavanja koja su u Puli započela početkom 20. stoljeća.

291


292

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

pulske katedrale i žestoki protivnik talijanske građansko-liberalne stranke), poduzetnici Cuizza, D. Dorigo (građevinski poduzetnik), Lj. Dekleva (vlasnik pekare; 1913. bio je potpredsjednik Hrvatske čitaonice), K. Kupelwieser (sin vlasnika Brijunskoga otočja, vlasnik tvornice leda u Puli), A. Fischer (njemački tiskar).21 Prema sastavu članova Odbora i njihovom političkom uvjerenju – koje je u govoru prilikom otkrivanja spomenika iskazao predsjednik Odbora F. Geyer, navodeći da je glavni cilj postavljanja ovoga spomenika da bude „znak vjernog austrijskog osjećaja stanovnika ovoga grada“22 – može se zaključiti da su to bili patriotski nastrojeni građani Pule, pripadnici triju najbrojnijih etničkih skupina u ovome gradu – Talijana (koji su činili više od polovice stanovništva), Hrvata i Nijemaca. Treba napomenuti da izraz „austrijski“ – koji se u hrvatskoj javnosti danas često krivo interpretira kao nacionalno određenje – nije imao značenje nacionalnosti (jer nije postojala austrijska nacija), već je izražavao državni značaj o značenje (u smislu cjelokupnog austrijskog dijela Monarhije, a ponekad i u smislu obaju njezinih dijelova). Spomenik je izrađen u bronci; bio je visok 6,70 m, a sama skulptura carice 3,40 m. Postavljen je u Parku Marije Valerije, tako da je figura carice bila okrenuta prema moru, s amfiteatrom u pozadini. Kameno postolje izrađeno je prema projektu bečkoga arhitekta Rudolfa Klotza,23 koji je napravio i plan njegova smještaja. S prednje strane postolja bio je jednostavan natpis na latinskom jeziku: „Imperatrix Elizabeth /Carica Elizabeta/ 1837-1898“, a na stražnjoj strani bila je ploča s imenima članova organizacijskoga odbora za podizanje toga spomenika.24 2.2. Svečanost postavljanja spomenika Svečano otkrivanje spomenika bilo je 30. listopada 1904.25 O njegovu značaju govori podatak da je ovoj svečanosti pribivala ogromna masa ljudi, među kojima je bilo oko deset tisuća gostiju iz cijele Istre, Trsta, Goričke i Gradiške grofovije, Rijeke, Zadra i 21 Memoria del Fausto di 30 ottobre 1904: Pola: Il Comitato /Odbor za postavljanja spomenika carici Elizabeti u Puli – op. B.D./, 1904., str. 3. Knjiga sadrži fotografiju spomenika carici Elizabeti u Puli (vidi sliku na str. 312). 22 Isto. 23 R. Klotz je autor (zajedno s F. Olivom) Palače nadvojvode Karla Stjepana u Puli (1888-90..; srušena je 1945.). Đilas, M., Historicizam, u: Bertoša, M.; R. Matijašić, Istarska enciklopedija, n. dj., str. 299. 24 Isto. 25 Tih je dana u Pulu stigao mladi James Joyce, da bi ovdje preuzeo radno mjesto nastavnika engleskoga jezika u Berlitzovoj školi. U pismu bratu spomenuo je da je cijeli grad bio ukrašen zastavama u povodu otkrivanja spomenika. Ellman, R., James Joyce, Milano: Feltrinelli, 1964., str. 225.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

drugih dijelova Monarhije. Od uglednih gostiju bili su prisutni carev izaslanik nadvojvoda Karlo Stjepan (koji je za sebe i svoju obitelj u Puli sagradio palaču), carski namjesnik iz Trsta princ Hohenlohe, istarski zemaljski kapetan dr. Rizzi, japanski konzul von Hütteroth, njemački konzul, gradonačelnik Zadra, biskupi iz Poreča i Zadra, zapovjednik Ratne mornarice Minutillo i drugi. Bili su prisutni članovi katoličkih i radničkih društava (npr. radničko društvo pulskog Arsenala i vodnjansko katoličko društvo „Unione Agricola“), radnice Tvornice duhana („tabacchine“) iz Rovinja, društva veterana i pulska njemačka kulturna društva.26 Nadvojvoda Karlo Stjepan tom je prigodom u govoru podsjetio kako je carica često boravila u Puli, da je ovaj grad bio mjesto odlaska, odnosno dolaska s brojnih caričinih putovanja carskom jahtom (poznato je da je carica nakon tragične smrti sina, prijestolonasljednika Rudolfa, izbjegavala dvorske ceremonijale i mnogo putovala). Istaknuo je da je ovaj spomenik „potvrda dinastičkih osjećaja stanovnika Pule, Istre i Austrijskoga primorja te svjedočanstvo da se narod s poštovanjem sjeća ove najplemenitije žene.27 Nakon toga je predsjednik Odbora Geyer predao spomenik u zaštitu općine.28 Općinski savjetnik G. Benussi je u govoru uime pulskoga Gradskog zastupništva obećao je da će općina „smatrati svetom dužnošću brigu da ovaj spomenik bude očuvan za buduće generacije“ (tek petnaest godina kasnije, uklanjanjem spomenika, ovo će obećanje biti prekršeno). Naglasio je da je carica bila „žrtva odurnog zločina“ i istaknuo njezine vrline „nesretne majke, koja je – udaljivši se od raskoši carskoga trona – živjela u boli.“29 Nakon toga je biskup Flapp blagoslovio novi gat koji je carici u čast nazvan „Molo Elisabeta“ (Elisabeth-Molo / Mul Elizabeta – današnji Riječki gat), koji je tom prigodom otvoren.30 Uslijedila je podjela knjige objavljene prigodom postavljanja spomenika.31 26 Isto; Il Giornaletto di Pola, 31. 10. 1904. 27 Illustrierte Österreichische Riviera-Zeitung, n. dj. U ovom pulskom časopisu, koji se zalagao za suživot pripadnika brojnih naroda u Puli i u sklopu Monarhije, istaknuto je da su „otkrivanje spomenika popratili uzvici ‚Hoch!, Evviva! i Slava!‘“, čime se upućuje na to da su spomenik prihvatili pripadnici triju najbrojnijih etničkih zajednica u gradu. Isto. 28 Naša sloga, br. 44 od 3. 11. 1904. Ovaj tjednik vrlo kratko izvještava o otkrivanju spomenika. 29 Il Giornaletto di Pola, 31. 10. 1904. 30 Današnji naziv Riječki gat prijevod je talijanskoga naziva „Molo Fiume“, koji potječe iz razdoblja talijanske fašističke uprave, a kao spomen na „pothvat“ D’Annunzijevih ardita koji su 1920. god. odavdje krenuli u Rijeku da se pridruže njezinu „oslobađanju“ (u stvari – osvajanju). Društvo Viribus unitis je 2009. god. predložilo Gradu Puli vraćanje izvornoga naziva, što do danas nije prihvaćeno. 31 Memoria del Fausto di 30 ottobre 1904, Pola, n. dj. U knjizi su objavljene fotografija spomenika i

293


294

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

2.3. Kritičke prosudbe o umjetničkoj vrijednosti spomenika U pojedinim periodicima na njemačkome jeziku ovaj spomenik je pohvaljen zbog modernoga umjetničkog pristupa autora. Neposredno nakon otkrivanja spomenika, u bečkom časopisu Wiener Bilder objavljen je kraći osvrt o njemu, u kojemu neimenovani autor donosi njegov opis (uz fotografiju) i umjetničku prosudbu koja je vrlo pohvalna: „Spomenik je dokaz da se i na jugu države, gdje se talijansko stanovništvo miješa s južnoslavenskim, s velikim štovanjem održava sjećanje na tu plemenitu ženu. Općina Pula je povjerila izradu spomenika poznatom kiparu Cancianiju, sljedbeniku moderne, i umjetnik je stvorio posve osobito djelo. Pula je na taj način dobila spomenik koji fascinantno djeluje na promatrača, izazivajući u njega harmoničan sveukupni dojam. Posebno se ugodno doima uspjelo izveden portret glave. Silueta figure obilježena je ogrtačem što s ramena pada do tla, koji je izvrsno usklađen sa cjelokupnom arhitektonskom gradnjom spomenika. Klotz je upotrijebio dorsko postolje. Na ovom kolosalnom, više od 2 m visokom postamentu, koji je savršen kiparski rad, pružaju se simboli besmrtnosti i pobjede nad patnjama: 8 m dugački (mjereno opsegom postamenta) cvjetovi lotosa i isprepletene grančice lovora i trnja. (…) Spomenik je po rubovima postamenta okružen vodom.“32 Za razliku od takvih pohvala umjetničkom izrazu ovoga spomenika iz Beča, u Puli je samo dva dana nakon otkrivanja spomenika u talijanskom dnevniku Il Giornaletto di Pola objavljena negativna kritika toga djela. Neimenovani autor teksta navodi kako on nije dopadljiv s estetskoga i umjetničkoga gledišta, što dovodi u vezu s pokretom secesije: „Premda možemo dopustiti mnogošto novoj školi secesije i nastojanjima umjetnika da iznađu novi izraz, on nije ugodan oku i ne sliči osobi koju predstavlja.“ Autoru spomenika predbacuje se „rigidnost linija, stroga jednostavnost pjesme posvećene carici, na talijanskome i njemačkome jeziku (uz jednu pjesmu na hrvatskome jeziku). Autori su N. Mardešić, E. Bauer (nastavnik pulske njemačke gimnazije), A. Tittmann (nastavnica Mornaričke pučke škole) i vodnjansko katoličko društvo Unione Agricola. U Giornalettu se navodi da je knjiga „djelo Nikole Mardešića“ (vjerojatno ju je on uredio). Il Giornaletto di Pola, n. dj. Tiskao ju je pulski tiskar Josip Krmpotić. 32 „Spomenik carici Elizabeti u Puli“, u: Wiener Bilder: Illustrirtes Familienblatt, Nr. 44. od 2. 11. 1904. Autor posebno ističe sretno odabran smještaj spomenika.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

caričine odjeće“, što u promatrača izaziva „čuđenje zbog novosti koncepcije spomenika i drzovitosti umjetnikova stila.(...) Tako ukočeno i ‘suho’ držanje prikazane osobe u kontrastu je s njezinom ljepotom.“ Stoga autor članka zaključuje da „cjelina nije zadovoljavajuća“.33 Na osnovi sačuvanih fotografija spomenika, može se zaključiti da je umjetnikov cilj upravo i bio moderan umjetnički izraz lišen ornamenata i drugih suvišnih elemenata, kako opisuje autor članka.34 Umjetnik je pojednostavio formu, ostvarivši lapidaran izraz, a lik je vrlo suzdržan i statičan, što su sve obilježja secesije. Očigledno je da nov ukus i senzibilitet bečkog fin de sièclea u provincijalnim okvirima – čiji je izraz i pulski Giornaletto – nije bio prihvaćen, već je doživljen kao tuđ. Može se pretpostaviti da je zbog toga taj moderan spomenik izazvao neodobravanje dijela građana Pule, među kojima je spomenuti dnevnik bio vrlo popularan. Prethodno spomenuto obećanje da će gradske vlasti „brižljivo čuvati ovaj spomenik“ kratko je trajalo. Nakon zaposjedanja grada od strane talijanske mornarice, 9. svibnja 1919. spomenik je rastavljen i preseljen u gradsku staju (!), nakon čega je najvjerojatnije uništen. Postolje spomenika demolirano je 30. siječnja 1934.,35 a na njegovu mjestu je 21. travnja 1940. postavljen mjedeni spomenik „Kapitolska vučica“ s natpisom-posvetom: „Rimska majka vjernoj Puli“.36 Nakon ovoga spomenika Elizabeti, Canciani je 1908. izradio još jedan njezin spomenik za sirotište u donjoaustrijskom gradiću Gföhlu, koji je vrlo sličan pulskome spomeniku (za razliku od onoga pulskog, ovaj spomenik je sačuvan).

33 Il Giornaletto di Pola, 1. 11. 1904. 34 Budući da je ovaj dnevnik bio poznat kao glasnogovornik u Puli vladajuće talijanske građansko-liberalne stranke, koja se distancirala od javnoga izražavanja austrijskog državnog patriotizma – dok je spomenutom Odboru upravo to bio jedan od ciljeva – bez istraživanja arhivske građe nije moguće ustanoviti je li spomenuti negativan prikaz caričina spomenika isključivo estetski motiviran, ili je takav (i) iz političkih razloga. 35 Bogneri, M., n. dj., str. 61, 181. 36 Orbanić, J., n. dj, str. 246. Spomenik je uklonjen nakon 2. svj. rata (vjerojatno je 1947. preseljen u Italiju), a na njegovu mjestu su nakon 2. svj. rata socijalističke vlasti postavile spomenik pobunjenim mornarima u Boki kotorskoj 1917. g., kao znak spomena na revolucionarnu pobunu protiv Monarhije. Ni taj spomenik nije izbjegao pulskoj sudbini uklanjanja spomenika: početkom 1990-ih godina privremeno je uklonjen, no kasnije je ipak vraćen. Budući da nikakav natpis ne upućuje na njegov sadržaj, većina posjetitelja Pule ne zna što on zapravo predstavlja.

295


296

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

3. Spomenik admiralu Tegetthoffu – carev hommage zapovjedniku c. kr. Mornarice 3.1. Careva narudžba spomenika i njegova izvedba Admiral Wilhelm von Tegetthoff (Maribor, 1827. – Beč, 1871.)37 nije samo slavni zapovjednik austrijske flote, koja je porazila talijansku flotu u Viškoj bitci 1866. godine i time osujetio njezin pokušaj osvajanja Dalmacije, odnosno obale istočnoga Jadrana, već je kao zapovjednik c. i kr. Ratne mornarice od 1868. do 1871. godine značajno utjecao na izgradnju i nagli razvoj Pule kao glavne ratne luke Monarhije.38 Zbog toga mu je 1877. u Puli postavljen spomenik izgrađen sredstvima iz carske blagajne. Već 1871. godine car Franjo Josip I. odlučio je da Tegetthoffu postavi spomenik u ratnoj luci Puli, te je s bečkim skulptorom Carlom Kundmannom39 potpisan ugovor o njegovoj izradi. Spomenik je trebao bit visok 11 stopa, a njegov je postament trebao biti okružen četirima sje­dećim alegorijskim likovima (Gloria /Pobjeda/, Fama /Slava/, Mars i Neptun) visokima 7-8 stopa. Spomenik je izliven iz čelika koji se koristio za lijevanje topova (Kanonenmetal) u umjetničkoj ljevaonici F. Pönningera i J. Rötlicha u Beču, a postament je izrađen od kamena iz Calignana, koji je obrađen je u pulskoj tvrtki F. Polle.40 U pulskom vodiču s početka 20. stoljeća spomenik je ovako opisan: „Figura pobjednika kod Visa, u natprirodnoj veličini (oko 3,5 m – op. B. D.), okrenuta je luci: ruku prekriženih na prsima, u desnoj ruci 37 Tegetthoff je, nakon školovanja na pomorskoj školi u Veneciji, g. 1845. stupio u austrijsku Ratnu mornaricu. Istakao se u bitci kod Helgolanda 1864. g., nakon čega je promaknut u čin kontraadmirala. U pomorsku povijest ušao je nakon pobjede u bitci kod Visa 1866. god., zbog čega je postao najslavniji časnik Ratne mornarice. 38 Pored ostalog, Tegetthoff je dao inicijativu i za izgradnju velike društvene zgrade Mornaričkog kasina (1872.), središta društvenoga i kulturnoga života časnika i visoko obrazovanih zaposlenika Mornarice s obiteljima. 39 Carl Kundmann (Beč, 1838.-1919.) bio je jedan od glavnih predstavnika stvaratelja arhitekturne plastike uokolo bečkoga Ringa. Od 1872. do 1909. bio je nastavnik na bečkoj akademiji. Glavna su mu djela: spomenik Franzu Schubertu (1872.), spomenici admiralu W. von Tegetthoffu u Puli (1877.) i Beču (1886.) te fontana Palade Atene pred bečkim parlamentom (po osnovi Th. Hansena; 1898.-1902.). Krause, W., Kundmann, Karl, u: ÖBL, Bd. 4, Wien, 1969., str. 349-350. 40 Dienes, G. M., Die Errichtung des Tegetthoff-Denkmales in Graz am 1. Dezember 1935., u: Zeitschrift des Historischen Vereines für Steiermark, Graz, 73(1982), str. 185.


PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

držeći dalekozor, gleda junak prema moru. Uglove postolja spomenika krase četiri alegorijske figure koje predstavlaju rat, more, slavu i mir. Jedna strana postolja nosi natpis: ‘Viceadmiralu Wilhelmu v. Tegetthof­ fu - car Franjo Josip I. 1877. Hrabro se boreći kod Helgolanda, slavno pobjedivši kod Visa, izborio je besmrtnu slavu sebi i pomorskoj moći Austrije.’ S prostora ispred spomenika pruža se krasan pogled na grad, luku i more.”41 3.2. Svečanost otkrivanja spomenika Spomenik je postavljen na padini brežuljka Monte Zaro, u parku ispred mornaričkog Hidrografskog zavoda. Više podataka o autoru izrade spomenika i o financiranju njegove izrade donosi bečki dnevnik Neue Freie Presse u izviješću o svečanosti njegova otkrivanja: „Car je dao izraditi spomenik admiralu Wilhelmu v. Tegetthoffu u Puli (...) koji pokazuje kako car slavi uspomenu na austrijskoga42 junaka. (...) U nazočnosti predstavnika armije, ratne mornarice i lokalnih vlasti te gradonačelnikâ i predstavništava dalmatinskih gradova, (...) svečanosti su nazočili kipar Kundmann (autor djela) i Röchlich, direktor ljevaonice koja je izlila njegovo djelo u bronci. Nadvojvoda Albrecht otkrio je spomenik, što je pozdravljeno uz sveopće oduševljenje.43 Građevinske radove vezane za spomenik izvela je pulska građevinska tvrtka Polla i Rossi. (...) U podnožju spomenika natpis je koji je sastavio dvorski savjetnik Arneth.“44 Tom prigodom pročitano je i pismo cara Franje Josipa I. zapovjedniku Ratne mornarice barunu Pöcku, u kojemu se navodi: „Da sadašnjem i budućemu naraštaju sačuvam slavnu uspomenu na moga podadmirala Tegethofa, podigao sam mu spomenik u Pulju, koji je odkrit danas na godišnjicu Viške bitke. Ja ga predajem zaštiti

41 Geuter’s Neuer illustrierter Führer von Pola, Zweite verbesserte Auflage, Pola: Schrinner‘sche Buchhandlung, <ca. 1912.>, str. 17. 42 Izrazom „austrijski junak“ nije se razumijevalo nacionalno određenje (u tom slučaju bi se navelo „njemački junak“), već je to izraz sveaustrijskog državnog patriotizma. 43 Nadvojvoda Albrecht bio je zapovjednikom austrijske vojske koja je pobijedila talijansku vojsku kod Custozze. 44 Neue Freie Presse, 21. 7. 1877. Na kraju svečanosti nadvojvoda Albrecht susreo se sa šest ratnih invalida koji su bili sudionici bitke, u kojoj su ranjeni. Isto.

297


298

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

moje ratne mornarice.“45 U ovom izvještaju navodi se da je car predao spomenik pod pasku Ratne mornarice; dakle financijer spomenika bila je država, a briga o njemu povjerena je mornarici (što je važno zbog pitanja pravnoga vlasništva nad spomenikom). Hrvatski tjednik Naša sloga, glasnogovornik hrvatsko-slovenske stranke u Istri, u izvještaju o otkrivanju spomenika donosi ocjenu njegova značaja. Spomenik se povezuje s Viškom bitkom te se naglašavaju velike zasluge hrvatskih mornara za izvojevanu pobjedu u toj bitci.46 U govorima prigodom otkrivanja spomenika prevladavao je domoljubni diskurs.47

3.3. Povijesne mijene poimanja Viške bitke i njihov utjecaj na recepciju spomenika Tegetthoffu u javnosti od 1866. do danas Spomenik Tegetthoffu postavljen je i kao spomen na Višku bitku; uostalom, u vojno-pomorskoj historiografiji Tegetthoffovo ime neraskidivo je povezano s tom bitkom. Kao i brojni drugi spomenici povijesnim ličnostima – herojima iz toga vremena, i ovaj je spomenik izraz političkoga romantizma i težnje države (Monarhije) da se njime ojača i učvrsti državno-političko zajedništvo svih naroda Monarhije. Povijesna zbivanja vezana za taj spomenik – njegov „javni život“ – počevši od njegove narudžbe i izrade u Beču, postavljanja u Puli, odnošenja u Veneciju i postavljanja u Grazu – neposredno su proizišla iz društveno-političkih zbivanja u Puli i Istri – dvaju svjetskih ratova i iz njih proizašlih promjena državnih granica. Ta zbivanja imaju svoju analogiju u mijeni recepcije Viške bitke u javnosti u Puli, Austriji i Hrvatskoj (prvenstveno u Dalmaciji i Istri). Iz društveno-povijesnog odjeka te bitke i iz interpretacije njezina značenja u Puli, Austriji (odnosno do 1918. Austro-Ugarskoj Monarhiji), Kraljevini Italiji (kojoj je Istra pripala nakon 1. svj. rata), i Hrvatskoj (u sklopu socijalističke Jugoslavije, kao i nakon osamostaljenja), može se razumjeti važnost ovoga spomenika – kao i osobe koju on predstavlja – za sredinu u kojoj je prisutan. Tek se iz toga konteksta može razumjeti njegovo trostruko „preseljenje“ 45 Primorac, 22. 7. 1877. 46 „Spomenik morovodji Tegetthoffu, koji je unazad 11 godinah na Viškim valovim, hrvatskom mišicom izvojevao prem slavnu pobjedu proti napadajućim Talijancim, razkrio se u Puli.“ Naša sloga, br. 15 od 1. 8. 1877. 47 „U zapovijedi zapovjednika ratne mornarice viceadmirala baruna Pöcka objavljenoj istoga dana navodi se: Isti onaj duh, koji je zadahnjivao mornaricu u viškoj bitci pod njezinim vođom Tegethofom, zadahnjivat će ju i u budućih odsudnih dnevih te ju povesti k pobjedi s uzklikom: za cara i domovinu!“, Primorac, 22. 7. 1877.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

(Pula – Venecija – Graz) u razdoblju kraćem od šezdeset godina.48 Godine 1866. došlo je do rata između Pruske i Austrije, a 20. lipnja iste godine Kraljevina Italija (koja je prethodno sklopila vojni savez s Pruskom) objavila je rat Austriji sa ciljem pripojenja Venecije, Južnoga Tirola, Istre i Dalmacije. Stoga je sukob mornarica Italije i Austrije trebao odlučiti o vojno-pomorskoj prevlasti na Jadranu. Prvi strateški cilj talijanske ratne flote bio je zauzimanje otoka Visa, čime bi se osiguralo osvajanje Dalmacije. Nakon obavijesti da je Vis napadnut, austrijska flota krenula je u bitku iz Fažanskoga kanala, da bi se 20. srpnja 1866. kod Visa sukobila s brojnijom, naoružanjem i ljudstvom višestruko nadmoćnijom talijanskom flotom koja je pokušavala zaposjesti otok. Predvođena viceadmiralom Tegetthoffom, c. kr. Ratna mornarica – u kojoj su od oko 7.800 članova posade većina bili hrvatski mornari iz Dalmacije i Istre – pobijedila je zahvaljujući većoj hrabrosti, stručnosti i uvježbanosti posada i zapovjedništva.49 Ova pobjeda osigurala je austrijsku prevlast na istočnome Jadranu do 1918. godine i ujedno potvrdila opravdanost izbora Pule za glavnu ratnu luku Monarhije. Odjek Viške bitke u pulskoj i hrvatskoj javnosti sačuvan je u pučkoj predaji (u sredinama gdje su živjeli mornari i časnici koji su sudjelovali u bitci, koji su taj događaj prenosili putem narodne pjesme i predaje) i publikacijama (od novina i časopisa do povijesnih studija i odjeka bitke u književnim djelima). Od 1866. godine do danas nalazimo brojna svjedočanstva historiografsko-interpretativne mijene recepcije te bitke u Puli i Hrvatskoj (prvenstveno u Dalmaciji i Istri). Promjenama državne vlasti mijenjala se i „službena“ – politička i historiografska – interpretacija njezina značaja (pri čemu treba razlikovati službenu državnu interpretaciju od one individualne – umjetničke, znanstveno-povijesne i dr.). Bilo da je riječ o državi ili pojedincu, koji su u javnosti interpretirali njezin značaj – posredstvom škola, publikacija ili usmenom predajom – u osnovi se uvijek radilo o odgovoru na semantičku dimenziju pitanja: što ta bitka znači za aktualni povijesni (društveno-politički, kulturni) trenutak neke zemlje, regije, odnosno etničke zajednice? Budući da je cilj Kraljevine Italije pri pokušaju zauzimanja Visa bio zagospodariti Jadranskim morem – u čemu su složni svi hrvatski autori koji su pisali o ovoj bit48 Nastavak teksta do konca ovoga poglavlja dio je izlaganja B. Dobrića „Viška bitka u hrvatskoj historiografiji“, koje je održano na međunarodnom skupu u Beču 20. srpnja 2010. u organizaciji austrijskoga društva Österreichisches Marineverband. 49 Talijanska flota imala je znatno veći broj stradalih članova posade (643 nasuprot 38 poginulih na austrijskoj strani) i potopljenenih brodova (dvije oklopnjače, a jedna je teže oštećena), dok je na austrijskoj strani bila teže oštećena oklopnjača „Kaiser“ (prvi brod izgrađen u Puli). Tegetthoff je izjavio da je austrijska mornarica imala „drvene brodove, ali čelična srca“ (tj. njezini brodovi nisu bili oklopljeni kao talijanski, ali su zato srca njihovih posada bila „čelična“.

299


300

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

ci – u hrvatskoj historiografiji i književnosti u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije Viška bitka slavi se kao junačka borba hrvatskih pomoraca predvođenih admiralom Tegetthoffom za obranu svoje zemlje od zavojevača, te se ističe velika zasluga Hrvata – članova posade za pobjedu austrijske flote. Pobjedu u ovoj bitci posebno je oduševljeno pozdravilo hrvatsko stanovništvo u Dalmaciji i Istri, odakle je potjecala većina sudionika bitke na strani c. kr. Mornarice.50 Zbog toga je i odjek bitke kod Hrvata u to vrijeme bio veoma velik, a ona je imala utjecaj i na jačanje samosvijesti pripadnika hrvatskoga naroda. Njezin odjek ogledao se u hrvatskoj historiografiji i publicistici, pri čemu svi hrvatski autori bitku prikazuju kao sastavni dio povijesne borbe pripadnika hrvatskoga naroda protiv pokušaja zaposjedanja hrvatske zemlje. U razdoblju od 1866. do 1918. godine objavljena je do danas jedina obimnija knjiga nekoga hrvatskog autora posvećena Viškoj bitci – djelo Viški boj učitelja Petra Kuničića, objavljeno 1892. godine.51 Autor bitku prikazuje kao sastavni dio povijesne borbe hrvatskoga naroda protiv stranih zavojevača.52 Kuničićev je cilj bio ojačati rodoljubne osjećaje nacionalno osviještenih Hrvata slavljenjem junaštva hrvatskih mornara – Dalmatinaca i Istrana – predvođenih Tegetthoffom i drugim časnicima, čime se ovaj autor priključio tada aktualnom pokretu buđenja hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji, Istri i drugim hrvatskim zemljama. Osim u narodnim pjesmama nastalima neposredno nakon te bitke, koje su postale dio pučke predaje, Viška bitka imala je odjeka i u hrvatskoj književnosti, npr. kod S. S. Kranjčevića i M. Begovića. U antologijskoj pjesmi S. S. Kranjčevića „Naš čovo“ bivši mornar carsko-kraljevske mornarice, sada prosjak, s ponosom se sjeća svoga sudjelovanja u bitci: „Usred dima, usred zrnja jurnula je naša prova, / i sada bih život dao za taj smješak Tegetova.“53 Ta je pjesma umjetničko svjedočanstvo povezanosti 50 „Kako gotovo da nije bilo mjesta u Dalmaciji iz kojeg nije bio barem jedan mornar u austrijskoj floti, ljudi su bitku kod Visa smatrali vlastitim bojem s neprijateljem, pa je i pobjeda doživljena kao osobna pobjeda kojom je talijanskom napadaču onemogućeno da zaposjedne dijelove hrvatske zemlje.“ Gračanin, H., Trijumf slabijih: Austrijanci od Talijana obranili Vis, u: Večernji list od 17. 7. 2010. Usp. i: Visković, B., Viški boj 1866., Split: Udruga Vila Velebita, 2001., str. 84. 51 Kuničić, P., Viški boj, Zagreb: Matica hrvatska, 1892. Ovo djelo je u svoje vrijeme bilo vrlo popularno, a to je i u novije vrijeme; pretiskano je 1996. i 2006. godine. 52 Tako Kuničić navodi da je Tegetthoff znao „da ima u svome kolu na tisuće Slavena, osobito Dalmatinaca i Istrijanaca u kojima vri hrvatska krv i hrvatsko junaštvo. Oni su u svakoj prigodi pokazali, da su dostojni sinovi onoga naroda, koji je proslavio ime svoje, boreći se toliko vjekova za krst časni i slobodu zlatnu.“ Isto, str. 65. 53 Stamać, A., Antologija hrvatskoga pjesništva, Zagreb: Školska knjiga, 2007., str. 317-318. U pjesmi spomenuti starac pripovijeda kako je u bitci „branio obim rukam amiralja“, te je spriječio talijanskoga mornara u pokušaju otimanja stijega c. kr. Ratne mornarice s njegova broda. Pri


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

hrvatskih mornara sa svojim admiralom (a ne nikakvim austrijskim „okupatorskim“ zapovjednikom, kako je u jugoslavenskom razdoblju bilo uvriježeno nazivati austrijske časnike), a ta je privrženost bila proširena u narodu u Dalmaciji i Istri. Jasno je da se u razdoblju kad je Istra bila u sastavu Kraljevine Italije (1918.-1943.) bitka nije smjela spominjati. U monarhističkoj Jugoslaviji ona je spominjana samo u povijesnim vojno-pomorskim publikacijama,54 a održavanje proslava njezina obilježavanja bilo je prekinuto. U to vrijeme – posebno nakon 1928. – u većine pripadnika hrvatskoga naroda ova bitka postaje simbolom otpora spram brojčano nadmoćnijeg neprijatelja, konkretno – spram sljedbenikâ velikosrpske politike. U socijalističkoj Jugoslaviji bitka pada u zaborav, što je bila posljedica njezina prešućivanja od strane komunističkih vlasti (koje su isticale isključivo ulogu Visa u NOB-u). No, i u tom je razdoblju bilo vrijednih historiografskih prikaza bitke i njezina značenja za hrvatsku povijest.55 Za razliku od, u jugoslavenskoj historiografiji prevladavajućih (u stvari najglasnijih), stavova hrvatskih i jugoslavenskih povjesničara, koji su c. i kr. Ratnu mornaricu smatrali „okupatorskom vojnom silom“ kojom su upravljali „vojno-feudalni reakcionarni krugovi“56, nakon pada Berlinskoga zida i u samostalnoj Hrvatskoj pojavljuju se stavovi da je povijest te mornarice – u kojoj su Hrvati bili zastupljeni u najvećemu broju – sastavni dio zajedničke vojno-pomorske baštine svih naroda bivše Austro-Ugarske Monarhije. Stoga se i Viška bitka prikazuje u tom kontekstu, dakle ne veliča se isključivo sudjelovanje hrvatskih sudionika bitke, već se ističu zasluge svih pripadnika različitih naroda Monarhije, koji su sudjelovali u njoj. Takva promjena konteksta razumijevanja značaja i uloge c. i kr. Mornarice mijenja i današnje razumiranjavanju i padu obojice mornara s jarbola, smrtno ranjeni talijanski mornar uzviknuo je „Eviva Italia!”, na što mu je hrvatski mornar uzvratio poklikom admiralu Tegetthoffu: „Što se u nas talijanski dereš, skote! / Pa poviknuh: Amiraljo naš eviva, ti ćozote!“ Nakon ranjavanja, starac pripovijeda da: „Svakog ljeta misu plati(m) za pokojnog amiralja“. Isto. 54 U djelu B. Poparića „Pregled povijesti pomorstva“, u kojemu se analizira i Viška bitka, ističe se da je to, nakon bitke kod Trafalgara, najznamenitiji europski sukob dviju modernih flota. Poparić, B., Pregled povijesti pomorstva, Zagrebu 1933., str. 53. 55 Tako u zborniku iz 1966. godine posvećenom Viškoj bitki urednik V. Maštrović ističe da je zahvaljujući pobjedi „naša obala sačuvana od invazije, koja bi donijela teške i dalekosežne posljedice za naš narod.“ Autor ističe da je ta bitka u hrvatskoj pomorskoj historiografiji ostavila neizbrisiv trag „ponajviše zbog toga što su hrvatski pomorci bili prevladavajući kadar u austrijskoj floti“. Novak, G.; V. Maštrović (ur.), Viška bitka: povodom 100-godišnjice, 1866-1966., Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1966. 56 Naučni skup u povodu 50-godišnjice raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja jugoslavenske države, Zagreb: JAZU, 1969., str. 5. Takvo neznanstveno ideološko etiketiranje provodi se u cijelom ovom zborniku, u kojemu jugoslavenski povjesničari isključivo negativno vrednuju Austro-Ugarsku Monarhiju.

301


302

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

jevanje značaja ovoga spomenika – od „austrijskog“ (uzetog u socijalističkom smislu kao „okupatorskog“ spomenika) on postaje simbolom zajedničke pomorske baštine svih naroda bivše Monarhije. Osamostaljenje i demokratizacije Hrvatske 1991. godine otvorili su mogućnost za novo historiografsko vrednovanje značenja ove bitke za povijest Hrvatske u 19. i 20. stoljeću, kao i njezina značaja u sklopu hrvatske vojno-pomorske povijesti. Viška bitka iznova postaje simbolom hrabrosti hrvatskih mornara i prikazuje se kao sastavni dio povijesne borbe hrvatskoga naroda u obrani od zavojevača. Stoga se može govoriti o vraćanju na stajališta hrvatskih autora koji su o ovoj temi objavili radove u razdoblju do konca Prvoga svjetskog rata i propasti Monarhije.57 No, u novijim hrvatskim školskim udžbenicima povijesti Viška bitka gotovo se i ne spominje!58 Nameće se pitanje nije li prekid kontinuiteta predaje vezane za ovu bitku u socijalističkome razdoblju ostavio traga i u recepciji njezine važnosti u mlađega naraštaja hrvatskih povjesničara? Ova bitka bila je posebno važna za razvoj Pule kao glavne ratne luke Monarhije do konca Prvoga svjetskog rata. Zauzimanjem Visa talijanskoj mornarici bio bi otvoren put za osvajanje Dalmacije i Istre, što je za Hrvate iz Dalmacije i Istre bila važna motivacija za (obrambenu) borbu. Pobjedom kod Visa austrijska Ratna mornarica stekla je samopouzdanje da je u stanju obraniti cijelu istočnojadransku obalu, što će biti važan razlog da Austro-Ugarska Monarhija znatno poveća izdatke za izgradnju flote. M. Balota u knjizi Puna je Pula 1956. godine ispravno ističe veliki značaj bitke za razvoj Pule: „Viška pomorska bitka uvelike je pojačala prestiž koji je Pula već bila stekla.“ Ona je dokazala „(…) da su razlozi zbog kojih je Pula bila izabrana za glavnu ratnu luku Austrije bili ispravni.“59 Dolaskom Tegetthoffa na čelo Ratne mornarice počinje njezin nagli razvoj, što je imalo pozitivan utjecaj na razvoj grada do početka Prvoga svjetskog rata.60 57 Zbog toga je 2000. g. objavljen pretisak Kuničićeve knjige. Usp. i: Freivogel, Z., „Bitka kod Visa 1866. godine“, u: Hrvatski vojnik, 6(1996), 15. Prvo veće službeno obilježavanje uspomene na Viški boj priređeno je u samostalnoj Hrvatskoj 1996. godine. 58 Npr. u udžbeniku povijesti za 7. razred osnovne škole iz 2001. god. D. Agičića, S. Koren i M. Najbar-Agičić, kao i u udžbeniku za 3. razred gimnazije iz 2000. god. M. Najbar-Agičić, T. Jakovine, S. Leček, S. Matkovića i D. Agičića, bitka se ne spominje (u udžbeniku iz 2000. g. ona je prisutna samo ilustracijom). 59 Balota, M., Puna je Pula, Zagreb, 1956., str. 54. 60 Godine 1866. grad ima manje od 10.000 stanovnika, a 1910. ima ih već oko 58.000. Izgradnja željezničke pruge Divača-Pula 1876. god. (ostvarena također poticajem Tegetthoffa kao zapovjednika Mornarice) i cestovnih prometnica – što je napravljeno prvenstveno zahvaljujući vojnostrateškom značaju glavne ratne luke Monarhije – imalo je veliki utjecaj na gospodarski razvoj grada i na proces modernizacije Pule i cijele Istre.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

I u historiografiji posvećenoj Viškoj bitci Pula ima važno mjesto; ovdje je 1896. godine objavljeno do danas najbolje djelo o toj bitci – pomorsko-povijesna studija Der Krieg Österreichs in der Adria / Rat Austrije na Jadranu 1866. Godine, mornaričkog časnika F. Attlmayra (1829.-1906.).61 3.4. Odnošenje spomenika iz Pule u Veneciju i njegovo preseljenje u Graz Dana 1. veljače 1919. admiral U. Cagni, vojni zapovjednik u Puli, nastojeći riješiti se „nepoćudnog“ spomenika, ponovno je najavio da će on biti poklonjen Rimu kao ratni trofej. Dana 14. travnja 1919. započelo je njegovo rastavljanje, no spomenik je umjesto u Rimu završio u spremištima Arsenala u Veneciji.62 Na njegovu mjestu izgrađen je vodoskok,63 koji je u novije vrijeme preuređen. Naredbe talijanskoga vojnog zapovjedništva o uklanjanju „nepoćudnih“ spomenika iz austrijskoga razdoblja i njihovu odnošenju iz Pule – koje su uslijedile ubrzo nakon zaposjedanja Pule – ukazuju na to u kolikoj mjeri je pretrpljeni poraz u Viškoj bitci i pola stoljeća nakon nje bio traumatičan za vodstvo talijanske Ratne mornarice, te je ono sustavno uklanjalo sve što je moglo podsjećati na poraz.64 Nakon raspada Monarhije s austrijske su strane u više navrata postavljani zahtjevi Italiji da Austriji vrati ovaj pulski spomenik, no bez uspjeha. Tek je na temelju talijansko-austrijskog sporazuma potpisanog 1933. (tzv. „Rimskih protokola“), koji je dogovoren između B. Mussolinija i E. Dolfussa, došlo do suradnje ovih dviju zemalja i na području kulture, što je omogućilo povratak pulskoga spomenika admiralu Tegetthoffa u Austriju 1935. godine.65 Na spomeniku postavljenom u Grazu – gradu u kojemu je Tegetthoff sahranjen – postavljena je ploča s podatcima o tome da je spomenik postavljen 1877. u Puli, te da je dopremljen 1935. „u domovinu“ (misli se na Štajersku, u kojoj je Tegetthoff rođen

61 Izdavač je Hidrografski zavod. Ova knjiga je i grafički vrlo kvalitetno opremljena, zbog čega joj pripada važno mjesto u povijesti pulskoga i istarskoga knjigotiskarstva i nakladništva. Usp. Bibliographia Histrica online, URL: http://www.bho.com.hr/Knjige/Details/28 (21. 11. 2011.). 62 Bogneri, M., n. dj., str. 60. Vidi i: URL: http://www.nuovolitorale.org (14. 1. 2013.). 63 Austrijski povjesničar pomorstva D. Winkler primjećuje da je danas na mjestu spomenika „neugledna betonska fontana.“ Winkler, D., Tegetthoff – ein Leben für die Marine, u: Österreichische Militärgeschichte, Sonderband, Wien: Stoehr, 2001., str. 157. 64 Zbog toga je talijanska vojska 1921. s viškoga groblja dala ukloniti i spomenik austrijskim vojnicima i mornarima – pripadnicima nekoliko naroda Monarhije – koji su poginuli u bitci („Viški lav“). 65 Dienes, G. M., n. dj., str. 186.

303


304

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

– op. B. D.) od strane uprave grada Graza na čelu s gradonačelnikom H. Schmidom.66 Svečanosti u povodu postavljanja spomenika u Grazu organizirana je na najvišoj državnoj razini, u skladu s težnjom tadašnjih kršćansko-socijalnih austrijskih vlasti (stranke Patriotski front) – koja je razvidna iz govora austrijskoga predsjednika i drugih govornika – da u tadašnjim, povijesno vrlo nemirnim, prilikama za mladu austrijsku državu, veličanjem slavne vojno-pomorske prošlosti Austrije, odnosno c. i kr. Mornarice, učvrste jedinstvo nacije i njezinu privrženost austrijskoj vojsci, te da ojačaju domoljubne osjećaje Austrijanaca. Time spomenik Tegetthoffu, u novom povijesnom kontekstu, zadobiva nove povijesno-političke konotacije: oslanjanjem na ovaj povijesni simbol austrijske vojno-pomorske tradicije, političke vlasti nastojale su dobiti podršku austrijske javnosti i ojačati austrijsku vojsku koja je treba postati jamcem opstojnosti nove države. Naime, u to su se vrijeme austrijske vlasti osjećale ugroženima od nacističke Njemačke (i njezinih pristalica u Austriji) i od austrijskih socijaldemokrata. U takvom političkom kontekstu, prigodom postavljanja ovoga spomenika Tegetthoff nije interpretiran kao nekadašnji protivnik talijanske Ratne mornarice, već kao zapovjednik koji pokazuje kako treba osujetiti nastojanja neprijatelja – nacista i socijaldemokrata – da zavladaju Austrijom. Svečanosti drugoga po redu postavljanja ovoga spomenika nazočili su austrijski predsjednik Wilhelm Miklas, talijanski konzul, izaslanik Mađarske, ministar obrane, predsjednik Austrijskoga saveza mornaričkih društava B. Dietrich i dr.67 Predsjednik W. Miklas pohvalio je „plemenito viteštvo vlade Kraljevine Italije koja je Austriji poklonila ovaj spomenik koji je car Franjo Josip I. prije gotovo šest desetljeća postavio na pulskom brežuljku Monte Zaro. (...) odsada će on u glavnom gradu njegove domovine Štajerske pokazivati cijelome svijetu slavni odsječak naše znamenite prošlosti. (...) Tegetthoff je ponovno među nama. On nije samo slavni pobjednik, (...) već i izvanredan organizator koji je od nekadašnje malene i slabašne ratne mornarice napravio sredstvo zaštite cijeloga staroga carstva na moru.“68 Tom je prigodom mornarički časnik B. Dietrich u dnevniku Neue Freie Presse istak­nuo važnost toga spomenika za pripadnike c. i kr. Mornarice dok je bio postavljen u Puli: to je bio „voljeni spomenik i znamenje (Wahrzeichen) glavne ratne luke Pule“.69

66 Isto, str. 203. 67 Isto, str. 196. 68 Isto. Gradonačelnik H. Schmid je u govoru istaknuo „slavnu tradicju koja mora ostati živom za buduće generacije i izvor snage za izgradnju mlade Austrije.“ Isto, str. 201. 69 Neue Freie Presse, Nr. 25595A, 12. 12. 1935., str. 5; Dienes, G. M., n. dj., str. 205.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

4. Inicijativa za izradu replike spomenika Tegetthoffu i mogućnosti za „vraćanje“ drugih dvaju spomenika Uklanjanjem spomenika iz austrijskoga razdoblja Pule, grad je izgubio znamenja svoga srednjoeuropskog i mediteransko-pomorskog kulturno-povijesnog obilježja, što su važne sastavnice njegova identiteta. Ovaj grad danas nema nijedno spomeničko obilježje iz aus­ trijskoga razdoblja, koje je bilo razdoblje iznimno brze izgradnje moderne Pule. S obzirom na to, a imajući u vidu značaj admirala Tegetthoffa (kao i Viške bitke) za razvoj Pule te neospornu umjetničku kvalitetu samoga spomenika, u svrhu očuvanja povijesno-kulturne baštine ovoga grada pulsko je Društvo Viribus unitis70 koncem 1990-ih godina u Puli pokrenulo akciju prikupljanja potpisa potpore u svrhu postavljanja replike spomenika admiralu von Tegetthoffu u parku Monte Zaro u Puli. U ožujku 2001. godine predstavnici Društva uručili su predsjedniku Gradskoga vijeća više od osam stotina potpisa građana Pule koji su poduprli spomenutu inicijativu.71 Predstavnici Društva tom su prigodom predložili da se prema spomeniku u Grazu napravi gipsani odljev skulpture Tegetthoffa u svrhu izrade njegove replike, koja bi bila postavljena u Puli.72 No, do danas ni Gradsko vijeće niti Gradsko poglavarstvo nisu odgovorili na tu inicijativu Društva.73 Nije nam poznato zbog čega doista ovu inicijativu gradski čelnici do danas nisu prihvatili.74 70 Glavni je cilj ovoga Društva, osnovanog 1997., upoznati hrvatsku i inozemnu javnost s dijelom pomorske i kulturno-povijesne baštine, koja je od sredine 19. st. do 1918. stvarana u Puli kao glavnoj ratnoj luci Monarhije, te je stoga zajednička baštine pripadnika svih naroda bivše Monarhije. Društvo je 1998. priredilo prvu izložbu o c. i kr. Mornarici u Puli nakon 1918. godine; uslijedilo je još pet izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji te objavljivanje zbornika Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli (Pula, 2010.). 71 Inicijativu Društva podržala je 2002. Istarska županija, kada je, u prisutnosti istarskoga župana i hrvatskoga veleposlanika u Austriji, u bečkoj Oranžeriji priređena prodajna izložba slika pulskih umjetnika, čiji je prihod bio namijenjen izradi replike spomenutoga spomenika. Glas Istre, 29. 11. 2003. U članku se navodi da nije poznato jesu li prikupljena sredstva pohranjena za navedenu namjenu. 72 Društvo je 2002. godine od jedne austrijske umjetničke ljevaonice dobilo približnu cijenu izrade replike Tegetthoffove skulpture u iznosu od 43.200 €. 73 Štoviše, godine 2009. u pulskim novinama tadašnji je predsjednik Gradskoga vijeća izjavio da ne zna za tu inicijativu. 74 U lokalnome tisku je kao jedan od mogućih razloga za to spominjana bojazan da se ne povrijede nacionalni osjećaji pripadnika talijanske narodnosti, koji bi mogli biti pogođeni postavljanjem spomenika austrijskom zapovjedniku koji je pobijedio „Talijane“ (!?). Ukoliko je to točno, o apsurdu i besmislu takvog argumenta (koji ima prvenstveno emocionalnu pozadinu) govori činjenica da je na austrijskoj strani u bitci, pored Hrvata i pripadnika drugih naroda Monarhije, sudjelovalo i oko 800 Talijana iz Istre i drugih dijelova Monarhije, kojih je bilo i među poginulima. Usp. Visković, B., n. dj., str. 62. U Viškoj bitci nisu pobijeđeni

305


306

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Jednako kao i početkom devedesetih godina, kada se u lokalnome tisku spominjala mogućnost izrade replike ovoga spomenika i njegova smještaja u Puli, javile su se negativne reakcije pojedinaca, tako je i 2003. godine – nakon objavljenoga članka „Viceadmiral Tegetthoff ponovno u Puli?“ u kojemu se navodi da „Društvo Viribus unitis želi postaviti spomen-repliku“ Tegetthoffu,75 – ubrzo u istome listu objavljeno pismo stanovitoga pulskog čitatelja s kritikom upućenom Društvu zbog te inicijative!76 Budući da se u podnožju kipa nalaze 4 mitološke figure, zbog veličine cijeloga spomenika i troškova rekonstrukcije bilo je predloženo da se rekonstrukcija izvede u dvije faze. U prvoj fazi izradila bi se replika skulpture Tegetthoffa i postolje, a kasnije bi se izradile reprodukcije ostalih četiriju figura. Društvo Viribus unitis je 2009. predložilo pulskim gradskim vlastima da zatraže od čelnika Venecije da se spomenik Maksimilijanu, koji je odnesen iz Pule kao „ratni plijen“, vrati ovome gradu. Budući da nema pravne osnove da se zatraži njegovo vraćanje na drugi način doli kao „znak dobre volje“ sadašnjega vlasnika – grada Venecije, odnosno Italije,77 potrebno je to službeno zatražiti od nadležnih. Skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju sigurno bi mogao pomoći da se ovaj spomenik vrati u Pulu – ukoliko postoji volja građana i gradskih vlasti da se to učini. Budući da je treći pulski spomenik iz austrijskoga razdoblja – onaj carice Elizabete – najvjerojatnije uništen, ukoliko bi se željelo napraviti njegovu repliku, to bi se moglo učiniti na osnovi njegova kalupa; ukoliko ovaj nije sačuvan, mogla bi se izraditi replika spomenutoga Cancianijeva spomenika carici u Gföhlu (koji je vjerojatno izrađen prema planu što ga je autor koristio za izradu pulskoga spomenika).

Talijani, već Ratna mornarica Kraljevine Italije. Može se primijetiti da u Trstu, gdje su u posljenjih petnaestak godina vraćeni spomenici dvaju pripadnika dinastije Habsburg – nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana (zapovjednika c. kr. Mornarice) i carice Elizabete – nisu bili povrijeđeni osjećaji Talijana! 75 Glas Istre, 29. 11. 2003. (autor članka je R. Radošević). 76 Autor pisma spočitava Društvu što „postavlja takve nerazumne zahtjeve pred građane Pule i Istre“ i izražava protivljenje „postavljanju spomenika iz prošlosti Austro-Ugarske Monarhije, jer znamo da je ona bila stogodišnji okupator Hrvatske. (…) Zašto da mi slavimo i veličamo Tegetthoffa, što je on dobro učinio za Hrvatsku?“. Glas Istre, 12. 12. 2003. Treba spomenuti da su spomenici carici Elizabeti danas sačuvani u sedam europskih zemalja. 77 Prema mišljenju talijanskoga istraživača povijesti pomorstva (pravnika po struci) A. Rastellia, sadašnji smještaj ovoga spomenika u Italiji može se smatrati konačnim, a s obzirom na to da je Pula sa svom javnom imovinom temeljem mirovnoga ugovora iz 1920. bila pripala Italiji. Autor smatra da isto vrijedi i za sve izloške koji su nakon 1918. iz bivšega pulskog Pomorskog muzeja odneseni u talijanske muzeje. Rastelli, A., nav. dj., str. 136.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

5. Tri recentna primjera povrata spomenika u Italiji i Francuskoj Nije Pula jedini grad u kojemu su nakon ratova i promjena državnih granica bili uklonjeni politički „nepoćudni“ spomenici koje su postavile prethodne državne, odnosno gradske vlasti – npr. komunističke vlasti to su sustavno provodile u cijeloj Istočnoj Europi, a i u Hrvatskoj su poznati takvi slučajevi (npr. uklanjanje spomenika banu Jelačiću u Zagrebu).78 No, Pula je jedan od rijetkih gradova u kojemu se to zbivalo u dva navrata tijekom samo trideset godina (nakon 1918. godine), a do danas nijedan od tri navedena spomenika nije vraćen. Sličan proces događao se i u pojedinim zapadnoeuropskim zemljama u kojima je nakon Prvoga, odnosno nakon Drugoga svjetskoga rata došlo do promjene državnih granica, npr. u Trstu. Godine 1918., pod snažnim pritiskom talijanskih nacionalista koji su – jednako kao u Puli i Istri – željeli izbrisati obilježja i tragove austrijske povijesne prisutnosti u ovome gradu (koji je svoj najveći gospodarski i kulturni razvoj ostvario za vrijeme austrijske vladavine), spomenik je rastavljen i smješten u spremište, odakle je tek 1961. postavljen u parku Maksimilijanova dvorca Miramar. Na njegovom mjestu bila je postavljena fontana (jednako kao u slučaju spomenika Tegetthoffu u Puli). Prije četiri godine (2008.) spomenik je vraćen na svoje prijašnje mjesto na trgu Piaz­ za Venezia. U posljednjih 15 godina i u Trstu su vraćena dva spomenika iz austrijskoga razdoblja (to je, ponovimo, razdoblje najvećega razvoja ovoga grada u njegovoj povijesti), koje su nakon Prvog svjetskoga rata uklonile talijanske vlasti. Najprije je 1997. vraćen spomenik carici Elizabeti (djelo Franza Seiferta) na trg Piazza della Libertà (ne zato što dame imaju predost, već vjerojatno zbog toga što je u ovome slučaju „dama“ bila manje omražena od strane talijanskih nacionalista i iredentista), da bi prije 4 godine bio vraćen i spomenik nadvojvodi Ferdinandu Maksimilijanu (koji je do tada bio sklonjen u dvorac Miramar). Prigodom vraćanja spomenika Elizabeti 1997. Godine, u tršćanskoj javnosti s pravom je isticano kako on nije bio podignut samo kao hommage Austriji, odnosno Habsburškoj dinastiji, već „ženi koja je bila uzdignuta do simbola slobode“. Odnosi se to na jedinstvenu osobnost carice, koja je veći dio svog života nakon braka s carom Franjom Josipom provela na putovanjima, izbjegavajući dvor i carske ceremonijale.79 78 Nakon pada Berlinskoga zida, u istočnoeuropskim zemljama uklonjena je većina sovjetskih spomenika i vraćeni su – ako ih komunističke vlasti nisu uništile – spomenici koji su bili postavljeni prije 2. svj. rata (s iznimkom nacističkih i fašističkih spomenika). 79 Carica je u većoj mjeri bila vezana za Pulu nego za Trst – u Puli je boravila 1856. prigodom postavljanja temeljca za Pomorski arsenal, a kasnije je višeput ovamo navraćala prigodom odla-

307


308

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Danas u Europi postoji desetak spomenika carici Elizabeti; postavljenih do 1918. g., i to ne samo u Austriji, nego u još sedam europskih zemalja.80 U posljednjih 15 godina njoj su postavljeni spomenici u Ženevi (Švicarska; 1998.), Madeiri (Španjolska; 2006.) i poprsje u Zandvoortu (Nizozemska). U novije vrijeme i u Puli bilježimo slučajeve izrada replika spomenika, ali ne u svrhu njihova smještaja u Puli, već u Francuskoj. Slučaj spomenika kipara Vanje Radauša pridodao je nizu pulskih odnošenja politički „nepoćudnih“ spomenika81 jedno „kretanje u suprotnom smjeru“ – njihovo donošenje u Pulu iako nisu bili namijenjeni za postavljanje u ovome gradu. Spomenik, koji je hrvatski kipar Vanja Radauš izradio 1952. godine, bio je posvećen mladim Hrvatima – nasilno unovačenim pripadnicima njemačke vojske – strijeljanima 1943. godine u Villefranche-de-Rouergueu, jer su se pobunili protiv vojnoga vodstva te su, dakle, nakon ugušene pobune ubijeni. Spomenik je trebao biti postavljen u tome francuskome gradu, no po nalogu jugoslavenskih vlasti bio preusmjeren je u Pulu, gdje je postavljen kao spomenik žrtvama nacizma i stradalim sudionicima NOB-a. Prije sedam godina izrađena je replika ovoga pulskog spomenika, te je postavljena u novi spomen-park u spomenutome francuskom gradu. Izgradnju spomen-parka, koji je svečano inauguriran 2006., financirale su francuska i hrvatska država (Hrvatska je financirala izradu replike pulskoga spomenika). To je dobar primjer brige građana i čelnika jednoga grada i države za spomenička obilježja koja govore o važnim povijesnim događajima koji su vezani za određeno mjesto, ujedno i primjer suradnje dviju država pri vraćanju spomenika onamo gdje je izvorno trebao biti postavljen. Postavlja se pitanje je li tako nešto moguće ostvariti i u Puli, no tomu prethodi odgovor na pitanje postoji li želja da se to učini? Smatramo da je došlo vrijeme da se i u Puli – u godini njezina uključenja u Europsku uniju – pokrene argumentirana javna rasprava, lišena nacionalno-političkih razmišljanja svojstvenih 19. (pa i 20. stoljeću) i ideološki prevladanih stavova koji i danas u tom gradu uporno traju zbog nepoznavanja povijesnih okolnosti vrlo složene povijesne tvorevine kakva je bila Austro-Ugarska Monarhija. Takva javna rasprava trebala bi dati odgovor na pitanje je li interes građana Pule i Istre da se ovom gradu vrate (makar i u zaka na putovanja carskom jahtom. Njezinu popularnost u pulskoj javnosti potvrđuje to što su građani novčano potpomogli inicijativu za podizanje njezina spomenika. 80 Spomenici carici sačuvani su na otoku Krfu (Grčka), u Gödölu i Budimpešti (Mađarska), Trstu i Meranu (Italija), Montreuxu (Švicarska), Cap Martinu (Francuska) i Presovu (Bardejovske Kupele, Slovačka). 81 To je još jedna od pulskih spomeničko-povijesnih „osebujnosti“ vezanih za seljenje spomenika kao povijesnih obilježja – za njihovo odnošenje, odnosno donošenje u Pulu, iako nisu bili namijenjeni za postavljanje u ovome gradu.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

vidu replika) spomenici koji su u njemu do prije stotinu godina bili postavljeni? S obzirom na spomenute dvojbe vezane za vraćanje spomenika Tegetthoffu, prethodno smo upozorili na to da je ovaj spomenik tijekom povijesti (od 1877. do 1935.), u različitim povijesnim okolnostima i u različitim državama, dobivao drugačije značenje. Danas on ne bi smio biti opterećen nacionalnim i ideološkim interpretacijama i konstrukcijama njegova značaja i značenja. Jedna od iskrivljenih interpretacija želi ga prikazati kao spomenik austrijskom admiralu – pri čemu pojam „austrijski“ treba značiti nacionalno određenje. Takva pogrešna interpretacija rezultat je nepoznavanja povijesnih činjenica. Naime, taj pojam označavao je politički nacionalitet, a ne etničku pripadnost.82 Kao što nas uči suvremena hermeneutika, „tekst“ iz prošlosti (a u širem smislu tu spada i spomenik), koji nas oslovljava u našemu povijesnom trenutku, razumijevamo s našega povijesnog gledišta i iz našega horizonta razumijevanja, imajući u vidu povijesne okolnosti u kojima je nastao i komu je bio namijenjen. U skladu s povijesnim trenutkom u kojemu se nalazi Pula, odnosno Hrvatska, danas ovaj spomenik (i njegovo eventualno vraćanje u Pulu) ne treba interpretirati ni kao izraz austrijskoga državnog patriotizma, još manje nekakva „austrijskog nacionalizma“, a niti kao simbol pobjede nad „Talijanima“. Stoga postavljanje replike ovoga spomenika u Puli razumijemo kao izraz težnje za očuvanjem umjetničke povijesno-kulturne baštine ovoga grada iz austrijskoga razdoblja, i ujedno kao izraz povijesne povezanosti pripadnika naroda bivše Austro-Ugarske Monarhije koji su ravnopravno (ovisno o svojim sposobnostima i zaslugama, a ne o etničkoj pripadnosti) pripadali c. i kr. Mornarici. To je dio zajedničke pomorske i kulturno-povijesne pomorske baštine koja je od sredine 19. st. do 1918. stvarana u Puli kao glavnoj ratnoj luci Monarhije, a dijelom je i danas sačuvana u urbanističkim i graditeljskim aspektima ovoga grada. Viška bitka, koja je posredno uključena u semantiku ovoga spomenika, danas – gotovo 150 godina nakon toga događaja – ne može imati značenje koje joj se pridavalo 1877. u svrhu jačanja državnog (austrijskog) identiteta građana Austro-Ugarske Monarhije (kao simbol austrijske pobjede nad ratnom flotom određene države – Kraljevine Italije, 1866. godine). Stoga ona nema ni značenje slavljenja pobjede nad talijanskom flotom u nacionalnom, već u državno-povijesnom smislu 82 Zöllner, E., Periode der österreichische Geschichte und Wandlungen des Österreich-Begriffes bis zum Ende der Habsburgermonarchie, u: Wandruszka; A.; P. Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 3: Die Völker des Reiches, 1. Teilband, str. 31. Zöllner navodi da je netko za sebe mogao reći da je Austrijanac i ujedno Nijemac, Slovenac i sl. Pojedinac se mogao ujedno osjećati Austrijancem (politička „nacionalnost“), Nijemcem (nacionalni identitet) i Tirolcem (regionalni identitet), ili Austrijancem, Hrvatom i Istraninom/Istrijancem.

309


310

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

(u nacionalnom pak smislu i na austrijskoj su se strani borili pripadnici talijanskoga etnikuma iz Istre i Dalmacije). U tom kontekstu ni u slučaju spomenika admiralu nije riječ ni o kakvom slavljenju pobjede nad pripadnicima određene nacije, već isključivo nad pripadnicima ratne mornarice određene historijske države; stoga tu ne može biti riječi ni o kakvoj povredi nacionalnih osjećaja pripadnika talijanskoga naroda – ni u Italiji, niti u Istri.83 Postavljanjem replike ovoga spomenika Pula bi na najprimjereniji način hrvatskoj i europskoj javnosti predstavila kulturno-povijesnu i pomorsku baštinu zajedničku Hrvatskoj i srednjoeuropskim narodima koji su do 1918. bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije.

83 Jednako tako, bivši pulski spomenik Maksimilijanu u Veneciji danas ne može značiti povredu nacionalnih osjećaja pripadnika njemačkoga naroda u Austriji, kao ni ostalih naroda iz sastava bivše Austro-Ugarske Monarhije, i ne bi smio imati takvu intenciju. Jednako vrijedi za brojne druge povijesne spomenike koji su vezani za povijesne bitke (npr. spomenik banu Jelačiću u odnosu na Mađare, spomenik kod Waterlooa u odnosu na Francuze itd.).


Bruno DOBRIĆ

1. Spomenik nadvojvodi Maksimilijanu u Maksi­ milijanovu parku u Puli. Autor je Alois Beer.

PRILOZI O ZAVIČAJU

2. Trevisanijev spomenik nadvojvodi Maksimilijanu u Vodnjanu (iz knjige: Spomenica junačkih djela c. i k. ratne mornarice, 1. dio, Pula, 1898.).

311


312

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

3. Pulski spomenik nadvojvodi Maksimilijanu – danas u Veneciji.

4. Spomenik carici Elizabeti (Sisi) – fotografija iz 1904. godine.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

5. Fotografija postavljanja spomenika Tegetthoffu 1877. godine u Puli (iz knjige: D. Winkler, Tegetthoff – ein Leben für die Marine, u: Österreichische Militärgeschichte, Sonderband, Wien: Stoehr, 2001.).

313


314

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

6. Fotografija uklanjanja spomenika Tegethoffu 1919. godine u Puli (iz knjige: D. Winkler, Tegetthoff – ein Leben für die Marine, u: Österreichische Militärgeschichte, Sonderband, Wien: Stoehr, 2001.).

7. Kundmannov spomenik admiralu Tegetthoffu u Puli (s Hidrografskim zavodom u pozadini).


Mirko ĆURIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

8. A. Romako, Admiral Tegethoff u pomorskoj bitci kod Visa 1866. (187880., Wien, Österreichische Galerie; reprodukcija iz novina). Prikazan je trenutak prije udara kljunom austrijskoga broda „Ferdinand Max“ u talijansku fregatu „Re d´Italia“.

315


316

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mirko ĆURIĆ

9. G. Zöbl, „Udar kljunom austrijskog ratnog broda ‘Ferdinand Max’“ (reprodukcija iz knjige: Admiral Max Freiher von Sterneck; Wien, Pest, Leipzig, 1901.).

10. Admiral Tegetthoff (fotografija iz knjige: Spomenica junačkih djela ć. i k. ratne mornarice, 3. dio, Pula /J. Krmpotić/, 1912.).


Mirko ĆURIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

11. Kundmannov spomenik admiralu Tegetthoffu u Grazu.

12. Članovi pulskoga Društva „Viribus unitis“ pored Kundmannova spomenika admiralu Tegetthoffu u Grazu 2004. godine.

317


318

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

13. Na spomeniku u Grazu stoji ploča s podatcima da je isti postavljen 1877. u Puli te da je 1935. dopremljen u Austriju, točnije „... u domo­ vinu (misli se na Štajersku, op. a.)... od uprave grada Graza na čelu s gradonačelnikom H. Schmidom“.

14. Replika poprsja admirala Tegetthoffa, koja se čuva u Mariboru. Mariborski umjetnik Ivan Komel izradio ju je za Društvo „Viribus unitis“, koje ju je 2010. postavilo u Domu hrvatskih branitelja u Puli.


KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ „Rávan zemlje gorom dići“ (Igor Šipić: Koljnofski susreti)

321

„Potoci žubora, gdje svaka pjesma govori svojim jezikom“ (Igor Šipić: Pronevjerom oblikâ)

327

DARIJA ŽILIĆ „Povijest ispričana ‘odozdo’“ (Mile Stojić: Dunia)

330

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Filmičan, stilski neuredan roman“ (Nenad Stipanić: Izbacivači Majke Božje)

333

ĐURO VIDMAROVIĆ „Knjiga stihova riječke poetese sa srcem u Srijemu“ (Ljubica Kolarić-Dumić: Vijenac od čekanja)

336

SAMANTA PARONIĆ „Pićanska biskupija i Pićanština“ (Zbornik radova: Pićanska biskupija...)

340

FAHRUDIN NOVALIĆ „Nužnost razvijanja kulture kritičkoga patriotizma“ (Esad Zgodić: Kultura patriotizma...)

346


RÁVAN ZEMLJE GOROM DIĆI Igor ŠIPIĆ: Koljnofski susreti, Panonski ljetopis, Pinkovac / Güttenbach, 2011.

Šipićeva pjesnička rukovet Koljnofski sureti, u zbirci Pronevjerom oblikâ (Kulturno društvo Trilj, 2012.), preimenovan u Stepe prema istoimenoj uvodnoj pjesmi, nesumnjivo fluidnog pjesničkog jezika, lirika je putovanja, viđenja i sjećanja opsjenjena intimnim osjećajima, gdje se u svakoj pjesmi započetoj u molitvi doživljava obrat poruke, time što se pjesma preobražava u aktualnu zbilju o povijesno-prostornom rasuću hrvatskoga nacionalnog bića. Tako nam je ovdje tek naizgled lako pratiti nukleus inspiracije, njezin povod i temu, fermentaciju i zrenje i, konačno, pjesnički produkt natopljen gorčinom i strepnjom, krikom i molitvom, pitanjima same sudbine, jer je ovo poezija konkretnih tema o jednom etničkom arhipelagu osuđenom na tuđinsku vlast, režime i jezike, a koja bi da u svom bolnome pjevu prevlada zdvojnost i beznadnost onoga nad čim plače. Koljnofski susreti simbolički sadrže dvadeset i dvije pjesme (ako najavljeni ciklus Dotaknuti triljsko nebo računamo kao najavljenu, pridodatu pjesmi, što iz svega slijedi da treba činiti), što će reći kako se pjesnik kroz njih očituje kao biće u svojoj raznolikosti tijekom vlastita života, što je u Šipićevu slučaju gotovo notorna istina. Naglašena je ovdje raznolikost i prostora i vremena. Kada znamo kako, recimo, Otkrivenje sv. Ivana ima dvadeset i dva poglavlja, dok se molitvenik sastoji od dvadeset i dvije molitve, postaju nam jasne i ove Šipićeve molitve u kojima se pokušava sažeti upit i vapaj Bogu o pitanju opstanka izvornoga hrvatskog jezika koji čuvaju gradišćanski Hrvati, potomci izgnanikâ sa svojih domovinskih ognjišta, bunara i vrtova. Vapajem Bogu Ocu ovdje započinje gotovo svaka pjesma, pa i ona Na kraju puta gdje se, konačno, kao i u počélu, poručuje, Bože:

321


322

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Tomislav Marijan Bilosnić

Budi obazriv prema suncu Kojeg žanju s Tvojih visova, Budi ustrajan prema riječi Koju donesoše u svežnju I čuvaše petstotina godina. Ovdje valja nabrojiti i naslove ove stihozbirke, da se vidi kako su Koljnofski književni susreti, jer su pjesme pisane izravno kao spomen na Prve koljnofske susrete, održane od 5. do 8. studenoga 2009. godine, utjecali na njezino sastavljanje i konačno oblikovanje, tako što su neke pjesme izravno potaknute i posvećene Gradišću i gradišćanskim Hrvatima s obje strane, i austrijske i mađarske granice, ali i onima u Slovačkoj i Moravskoj, kao i događajima na ovim srednjoeuropskim prostorima, dok su druge pjesme posvećene prijateljima, kolegama, sudionicima Koljnofskih susreta, što je urednika i izdavača valjda i navelo na odluku da ovu pjesničku zbirku poprate s tridesetak ilustracija, fotografija sudionikâ susreta u Koljnofu. Naslovi pjesama su: Stepe, Adamovo rebro, Braći i sestrama, Cedrove lađe, Navigator, ‘532. u Kisegu (U spomen na Nikolu Jurišića), Molitva za orgulje (U spomen na Ferdinanda Sinkovića), Potomcima Koljnofa (Franji Pajriću), K nigdini, Loza hrastova (Đuri Vidmaroviću), ‘533. u Šopronu, Povratak u Arvatiju (U spomen na Mihovila Nakovića), Zemunička uzdarja (Tomislavu Marijanu Bilosniću), (Ča) Sabor, Put dudova, Sjećanje na Visovac (Nevenki Nekić), LHC, Paratethys, Molitva za Loriku (U spomen na Loriku Nádasdy), Na kraju puta. Tu je, konačno, i pjesma Alkar, koja pripada novom ciklusu, naslovljenom Dotaknuti triljsko nebo, a koji se odnosi na zavičaj Šipićeva djetinjstva, Cetinu i Trilj (što će biti obznanjeno u zbirci Pronevjerom oblikâ), čime autor opet na simbolički način povezuje djetinjstvo i starohrvatsku prošlost Cetine s današnjom hrvatskom etničkom manjinom na prostoru Gradišća. Faktografske podatke o zbirci završio bih s unijetim slikopisima, na kojima su: Peter Tyran, Timea Horvat, Šandor Horvat, Lajoš Škrapić, Franjo Pajrić, ml., Đuro Vidmarović, Ernest Fišer, Geza Völgyi, Franjo Ostović, Nataša Možgan, Nenad Piskač, Branka Pavić Blažetin, Martin Jordanić, Tomislav Marijan Bilosnić, Stjepan Šulek, Kristina Glavanić, Jurica Čenar, Franjo Grubić, Zoran Bošković, Agica Sarközi, Franjo Pajrić, st., Stjepan Blažetin, Josip Palada, Stanko Majdak, Herbert Gassner, Ingrid Klemenšić, kao i autor Igor Šipić te izdavač Robert Hajszan.


Tomislav Marijan Bilosnić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vrlo iscrpni pogovor Koljnofskim susretima piše njihov urednik, književnik Đuro Vidmarović. Za pjesme Igora Šipića uvrštene u ovaj ciklus kazat će: „On slijedi činjenicu da je upravo hrvatska uljudba i duhovnost rezultat simbioze pretkršćanskih ‘stepskih’ sadržaja donesenih iz neke daleke prapostojbine, s grčko-rimskim poganskim kompleksom koji se evidentno ugradio u judeo-kršćansku civilizaciju“. A sada se vratimo pjesmama Koljnofskoga ciklusa koji otvaraju pjesme Stepa i, ne slučajno, Adamovo rebro. Stepa upućuje na panonsku pustaru, prostor pod čijim plaštem valja prepoznati, ili pak tek tražiti skrivenu zbilju, početnu nerazlučenost i krajnju spoznaju, antejsku postojanost i stvaralački impuls. Krećući u stepu kao kroz pustinju, pjesnik iznalazi i upućuje na svoj put u Obećanu zemlju, na ono u čemu se odlučio tražiti svoju bit, a to je riječ, prvu riječ, onu iz koje je započelo stvaranje, kao što je ljudska obitelj započeta iz Adamova rebra. Riječ je, dakle, poput samoga životnoga počela, ona je s dahom od Boga dana ljudima kako bi čuvali i obnavljali zametak njezine klice. A to je moguće samo u stepi, u zemlji, od čega je i sačinjeno Adamovo rebro, kao i on sam koji je tek reinkarnacija Riječi, onih riječi koje nas zatiču već u narednim pjesmama, gotovo tendenciozno naslovljenima Braći i sestrama, Cedrove lađe i Navigator, onome što simbolizira ambivalentnost mitskoga svijeta, sve njegove suprotnosti i dvojake tendencije, ali i antagonističke stvaralačke funkcije. Gotovo na razini mitologije izvornih naroda, u pjesmi Braći i sestrama Šipić pjeva: Bože / Ti si stvorio Sunce / I zato jedino Tebi vjerujem, / Posjedi mojih sestara i braće / ne vrijede ništa, / Samo jedan dan bez svjetla / I oni nemaju ništa. Titraji svjetlosti ovdje nama smrtnicima omogućavaju kušanje božanskih radosti vječnoga života u titrajima riječi (u konkretnome slučaju, u njihovoj očajničkoj izoliranosti), u nedokučivoj lirskoj kakvoći. U dijapazonu ovakva raspoloženja Domovina nikada nije daleko (Cedrove lađe), posluhnemo li, ona šumi u riječima, u stihovima, u pjesmama svojom punom uvjerljivošću. Pa kuda, onda, to i gdje plove cedrove lađe kroz ušice igle, kamo li ih Navigator upućuje, do li u doli daleke Panonije, u kojoj je nekoć Svevišnji i brodove vezivao, u lukama kroz koje ga pjesnička odiseja slijedi zemljom ugarskom, u čijim se jezerima naziru ostatci slavna mora. A bez toga panonskog mora, u kojemu pjesnik za svoj jezik nazire brodolom života, ne bi bilo ni strasti, kao ni spomena na prvobitan izvor, na kretanje, i sve ono drugo što simbolizira prijelazno stanje kako u materinskom jeziku, tako i u svim apstrakt­nim mogućnostima, te svim zbiljnostima koje taj jezik nudi. Jezikom i zbog jezika ovdje se zaziva Navigator, kao izvršitelj Božje volje, da krene u potragu za izgubljenom riječi, za prvobitnom objavom, po kojoj ćemo opet zajedno u zajedničkom duhovnome središtu primiti izraz svjetlosti, edensku hrvatsku riječ, onaj jezik koji će pamtiti i razumjeti sav narod što vazda čeka, pa čak i njegove ptice nebeske.

323


324

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Tomislav Marijan Bilosnić

U Kisegu, gradu-tvrđavi, Šipić će se prisjetiti našijenca, hrvatskoga plemića, Senjanina, diplomata i vojskovođe Nikole baruna Jurišića, vrhovnoga kapetana i savjetnika kralja Ferdinanda I., koji će se proslaviti neviđenim junaštvom, kakvo ne pamti ni holivudska filmska vrpca, kada sa svega 700 Hrvata, pred Kisegom, zaustavlja 140.000 Osmanlija u pohodu na Beč. A uzmogao je to samo zato što je uz njega bio Bog Kad se Kiseg branio i sam mirišući olovni zadah. Hrvatska volja i smjelost, strast i snaga trajno vezani za Božju milost, tako su i na ovim ugarskim stranama još jednom (u stvarnosti) idealizirali svoja ljudska svojstva. Sad kada se s tintarnicom punom krvi, perom umjesto sablje, pjesnik sjeća Jurišića, pita se s pravom hoće li izdržati bjelina papira snagu sedamsto njegovih orlova, onih kojima je pošlo za rukom da ujedine nebeske i zemaljske sile. Nažalost, ovaj hrvatski podvig u nacionalnoj historiografiji ne zauzima neko izrazito mjesto, a kamoli da ga se pamti u mitološkim i epskim ciklusima hrvatske kulture, pa je njegov lirski spomen u Koljnofskim susretima aktualizacija svih onih hrvatskih povijesnih vremena kada su zvijezde brojale svoje mrtve, kao što to na ovim stranama čine kroz polumilenijski povijesni hod. Puzeći plazeći u svom jeziku Šipić Ferdinandu Sinkoviću, gradišćanskohrvatskom pjesniku, posvećuje pjesmu Molitva za orgulje, jer moć jezika moć je božanskih orgulja, i do kraja njega mogu razumjeti samo pojedinci, pa i oni u zasebnim duhovnim stanjima. Franju Pajrića (može starijeg i mlađeg, to se ostavlja otvorenim), koljnofske dične potomke, Šipić vidi kao jecaje što dolaze iz Majke krošnje, pa svoje domaćine na susretima i njihovo obiteljsko stablo u duhu Eliadine teorije smatra onima koji izravno nasljeđuju prvodošle pretke na gradišćansko tlo. A kamo je to zapravo došao naš narod, K nigdini – Nigdino / Kad narod svoj povedeš / Ostavi vrata otvorena / Možda se jednom vratiš / Kao gola činjenica. Nigdina je prazna, jalova, udaljena od Boga i samo njegovoj milosti prepuštena, zato je njezino očitovanje moguće samo u jeziku i njegovu krajnjem spasenju. Samo se riječ može povezati s besmrtnošću, pa se tako i s hrvatskim nacionalnim opstankom povezuje materinska riječ. ‘533. u Šopronu, kako je naslovljena pjesma nadahnuta ovim gradom, burgom; pjesnik će glasno zazvati Petstotina muževa / Petstotina nevjesta / I petstotina riječi / U jednom svežnju / O jednom štapu, sugerirajući kako su te izvorne stare hrvatske riječi nastale prije negoli su ih davni pretci donijeli ovamo u jednome svežnju. One i danas, poslije pola tisućljeća otkrivanja tajne Božje volje, tumače uvijek svježu i nepromijenjeno istu vjeru u postojanje i stvarnost. Zato je gradišćanska riječ s vremenom na sebe preuzela samu bit svoga naroda. Glasovitom koljnofskom učitelju, autoru niza crkvenih napjeva, Mihovilu Nakoviću posvećena je pjesma Povratak u Arvatiju, gdje ovaj žučljivi zagovornik novogradišćanskoga hrvatskog pravopisa sniva more, dolazak na more, more i kraljeve


Tomislav Marijan Bilosnić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

svoje hrvatske, ono more koje treba prijeći da bi se sačuvao jezik i srce, duh i duša, koje u isti mah može biti početak nove plovidbe ili konačni njezin svršetak. I tako, Skoro će petstotina godina, / Ne vidje’ dana što ne plaka / Nad svojim korijenima, nad klicom, počélom života svojih pređa, izvan kojega nitko od nas ničesa dobroga ne može tražiti. Kao što se nije imalo što tražiti na Putu dudova, živeći uza željeznu zavjesu, na crti granice koja je ideološki dijelila Istok od Zapada, počesto vlastitu neuzoranu njivu, životareći Onkraj propala carstva, u nigdini, u minskome polju, u bodljikavoj žici u ime ugarskih makova. Od stare koljnofske crkve BDM, u kojoj se štuje Gospa od Loreta, vodi Put dudova prema stepi u zelenu stepsku pustoš, put današnjega graničnoga prijelaza, prema braći u Austriji, Slovačkoj i Moravskoj, na kojemu se danas, da nije tragičnih sudbina, smiješnima čine donedavna ideološka, državna i svjetovna razgraničenja i bezdušna razdvajanje selâ, posjedâ, pa i samih obitelji. I kako se čovjek na takvu putu ne bi molio, pa se Šipić u pjesmi naslovljenoj jednostavno Molitva za Loriku, mada su sve njegove pjesme u koljnofskome ciklusu zapravo molitve, prisjeća i legende o Loriki Nádasdy, čije je ime izravno vezano za kult Gospe od Loreta, pitajući se i išteći nad njezinim vječnim spomenom – Hoću li ikada više vidjeti / Toliko latica / Toliko zapaljenih svijeća / Koliko danas sapeh strijela / Bdijući nad Tobom... A što drugo i pitati ovdje gdje je zemlja okrenuta nebu ljubeći se i istodobno preobražavajući se iz mraka u svjetlost. Drugi i drukčiji ciklus pjesama, mada isprepleten s prethodnim, utkan i umrežen u nj, Šipić ispisuje u pjesmama u kojima se obraća prijateljima, kolegama, onima s kojima hodočasteći u Koljnof pomišlja (i promišlja) na put iza, zavičaj, domovinu, prošlost njezinu, na ono što je središte svijeta u duši svakoga čovjeka, gdje se prostor otvara suncu i mjesecu, ali i sinovima svojim kao prvo i posljednje utočište. S pravom će taj ciklus biti otvoren posvetom Đuri Vidmaroviću, onome koji je i inicirao Koljnofske susrete, koji se već godinama bavi našim čovjekom u rasuću, njegovim životom, djelom i jezikom. Pjesma Loza hrastova posvećena Đuri vraća me u Lipovljane, u njegove rodne Piljenice, gdje je doista sve isprepleteno hrastovinom, svetim drvom mnogih predaja, da se čini kako je Ova riječ hrast / Ovaj križ je hrast / Ovo prijestolje hrast / Sve je hrastovo..., Perunovo ili Zeusovo, svejedno, jer se Jahve i Abrahamu objavi kraj hrasta, čiju dugovječnost čini mi se najbolje i možemo pojmiti u panonskoj ravni, nad morem utonulim u daleku prošlost, u dubine podsvjesnoga. Zemunička uzdarja pjesma je posvećena Tomislavu Marijanu Bilosniću, a u kojoj se ravnokotarski, mediteranski topos pretapa s onim (viđenim) gradišćanskim, gdje je zemlja još topla, pa Čeka čeka da ispere / Svoja ktonska grla / Pa da vino poteče... Kotari tako postaju Burgenland u čijim je dvorima toliko tiho da se čovjek uvijek nada kako će u njima sresti Tvorca svega svijeta. Kad piše pjesmu (Ča) Sabor, Šipić će u Gradišću naći odjek Nina, Boke, Senja,

325


326

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Tomislav Marijan Bilosnić

Klisa, Krbave, Žminja, cijele Domovine, sve ono što je i ča i kaj, svaki izvor s kojeg potekosmo. Sjećanje na Visovac posvećeno Nevenki Nekić ide u istome smjeru, što će u sjećanje dozvati Bijeloga kralja na šahovskom polju uz Cr(ve)nu kraljicu, kako bi se na najbolji način očitovala slika ovoga svijeta prepunoga svjetla i sjena/mraka, sve ono što simbolizira stalne preobrazbe kakve u ovome globalnom svijetu/selu još možemo samo uočiti u etničkim enklavama, u oazama nacionalnih manjina kao u slučaju gradišćanskih Hrvata. Pjesme naslovljene LHC, Paratethys i Na kraju puta, zapravo su vezivna tkiva cijeloga ciklusa, molitve za sve i svagda, istodobno obraćanje svijetu i pojedincu, znanosti i umjetnosti, naciji i njezinim dijelovima u rasuću, materijalnom i duhovnome, onima što pokušavaju otkriti Božju česticu i onima čiji ožiljak raste na jeziku moga naroda prognanog. Tako je prostor gradišćanskih Hrvata projiciran u unutrašnji, duhovni život, u jedinstven jezik kakav je samo pjesnički. I konačno, ukoliko našega pjesnika ovamo opet put nanese on će Rávan zemlje gorom dići. A kako bolje doživjeti i pojmiti totalitet čovjeka i svijeta, dakle pjesnika i onoga što ga je u zatečenom prostoru opčinilo? Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar


POTOCI ŽUBORA, GDJE SVAKA PJESMA GOVORI SVOJIM JEZIKOM Igor ŠIPIĆ: Pronevjerom oblikâ, Kulturno društvo Trilj, Trilj, 2012., 141 str.

Šipić je od one vrste pisaca koji cijeloga života pišu jednu jedinu knjigu, pa je zato i moguće da u istome izdanju objedini Stepu, odnosno Koljnofske susrete, Triljsko nebo i otok Žirje, odnosno onoga drugog pjesnika u sebi, očekujući da i njega kao Ahilejevo tijelo Tetida prenese na bijeli otok, u vječnu sol, gdje bi se poput kakva srednjovjekovna histriona kristalizirao, neprestance blizak, dapače u suodnosu s morem koje se još jedino ispriječilo između njega, pjesnika i Boga. Ovakvo romantičarsko poimanje književnosti pretpostavlja vjerovanje kako svaka pjesma govori svojim jezikom, glasa se svojim glasom, dapače to se povjerenje daje i svakome stihu koji sad pjesničkim glasom izražava isključivo sebe, progovara jezikom koji nas uvijek i iznova vraća početcima, pričama, slikama i doživljajima koji otkrivaju neki novi svijet, i upućuju nas u njega, e da bismo konačno stigli u „golo djetinjstvo“. Tu razliku može shvatiti samo onaj koji život shvaća (i prihvaća) kao stalno putovanje, plovidbu, iz ovozemaljskoga vrta u rajski vrt, iz jedne vrtače u drugu, s jednog na drugi otok, iz sjena na svjetlo i iz svjetla u sjenu, koji ploveći, brodeći, jedreći, pa i plivajući morem kroz dinamičnost njegovih valova, tako očišćen vodom, vraća se iznova pitanjima izvora, gdje će i izvor Cetine postati bešćutnim mogućnostima, kao što će „svi životi, svi brodovi Mediterana“ ploveći zavičaju odlaziti k svome posljednjem utočištu. Ni na otok Žirje, k svome prijatelju i kolegi, pjesniku Roku Dobra, ne stiže se nikako drukčije do plovidbom, a sve kroz pletenice valovlja uvezane poput stihovlja, gdje lirski tekst neraskidivo vezan je s emocijama, kao i obrnuto, gdje moć emocija živi kao tijelo teksta, pa je napisano svjedok svega što se zbilo među pjesnicima, svaki „odnos noža i srca“, svako pitanje u kojemu se mogu „pronaći moje tajne“, kao i tajne onoga drugoga na otoku, koji

327


328

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Tomislav Marijan Bilosnić

se našao na žuđenom orfičkome mjestu, u zlatorunoskome prostoru, okružen Postankom i Potopom. Šipićeva poezija tako postaje i osobna biografija, ono što se namjenjuje svetim spisima tako može postati i intimnim dnevnikom, jer osobno i opće ovdje je samo jedno Janusovo lice s dvije maske, dvije obrazine, čiji će izrazi konačno „spojiti čitav svijet“, kao kakav zatvoren prostor, triljski vrt, jadranski otok, ili panonsku stepu, svejedno, jer u svakome od ponuđenih slučajeva autor pronalazi svojevrsno duhovno središte, izdvojenost sličnu kakvome gnijezdu besmrtnosti. Kod njega i obiteljska (ili prijateljska) privatnost prerasta u udaljenu „plavet mora“, u traženje one male čestice „dobitne sreće“ koja na kraju može biti i Božja čestica, prostor koji nije dopušten nikomu do pjesniku samom i svim onima koje on u pjesmama doziva, a takvih nije malo, od Adama do alkara, svih onih koji štuju vječne kozmičke zakone, koji idu svijetom izdvojeni „krugljom na kruglje“, koji poput lađa krenulih po potopu „i danas plove“ podjednako „u dalekoj Panoniji“, ili negdje „iza gorućih oblaka“, tamo gdje se „ispinje more“, gdje se preobražava po tisućiti put iznova povijest i predanja od Nina do Boke, od Sinja do Žminja, i kudikamo drugdje, uvijek gdje se može naći kakva „morska trava“. Kod Šipića će se i zagorsko-dalmatinski „kamen pretvoriti u brodove“, brodovi će uploviti u Cetinu, jer jezik je njegov jezik mora, jezik Mediterana, jezik vode u kojoj i „udice čekaju u tami da bi nahranile ribe“, jer na izvoru ne izvire samo voda, već i vrlina i milosrđe, čistoća i mudrost, moć govora, moć istjecanja i utjecanja, bivanja, Božja svemoć da bezoblično oblikuje kao klicu svih oblika. Mediteranac uza sve i prije svega, ovaj čakavac, Vlaj koji je otočanin po nagnuću, jer je otok kao i kakav zatvoren triljski vrt ili kraško polje Zagore, prostor između ovoga i onoga svijeta, uvezujući ovu triljsku ogrlicu, triljsku grotulju, uplićući je i saplićući, uvalovljavajući iz jednoga u drugo prijelazno stanje, preobražavajući apstraktne mogućnosti zemljopisa, biofilije i morfologije, toponimije i topografije, memorablije i arkadije zavičaja, arheologije i povijesti, konačno svoje doživljaje, susrete, u nova materijalizirana, stvarna stanja i sjećanja, zapravo u snove u kojima konačno poezija i završava. Ili, od prvotnih snovitih prostora između Zrmanje i Cetine, na „triljskom nebu“, preko Stepa i Mediterana, kuda se protegnula tajna pregolema, Šipić čas renesansno kao u suodnosu s Rokom Dobrom u pismima Žirijaninu, gdje pisma zapravo jesu pjesme, čas borgesovski moderno služeći se citatima, kao u ciklusu pjesama nazvanih Stepa, ispisuje niz asocijacija, poruka, misli, interpretacija, vizija, nudi toliko simbola i emocionalnoga naboja, da mu stihovi najčešće i teku kao voda, kao rijeka, kao more, ono što spaja i dijeli, što nas rađa, ubija i obnavlja, čemu se sve žrtvuje kako bi zadobili novu moć plodnosti. Kao što je Jahve razdijelio more na dvoje da bi Izraelci mogli proći po suhu, ne


KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Tomislav Marijan Bilosnić

bogohuleći i oponašajući stvoritelja, već sebi dopuštajući ljudsku slobodu stvaraoca, Šipić s Cetine odlazi u Stepu, na suho, a potom je opet u kolijevci mora, u tvrđavama, u pradavnim gradovima koji su zatvoreni otoci, Atlantide, Sunca, gdje i Trilj vrlo lako može postati Tulom, utočištem i boravištem blaženih, ili bar izbavljenih i spašenih prognanika. „Od jedne loze do druge loze“, stih po stih, „kamen po kamen“, po morima koje je Bog „dao mornaru“, Igor Šipić kreće k onoj središnjoj točki koja je vrelo, vrilo, izvor, dakle riječ, jezik, istodobno Sudnji dan i dan Iskupljenja, put na povratku vodi, povratku zemlji, otocima, gradovima, vrtovima, svemu izdvojenom, zatvorenom, jedinstvenom i prijateljski sigurnom, jer: „Ako je to ruka velikog Meštra, nešto mora biti od bijela mramora, ako je to riječ Božja, moraju potoci dati žubora“. Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar

329


330

POVIJEST ISPRIČANA „ODOZDO“ Mile STOJIĆ: Dunia, VBZ, Zagreb, 2011., 144 str.

Poznati američki pjesnik srpskoga podrijetla Charles Simic o poeziji Mile Stojića piše: „Mile Stojić veliki je pjesnik recentne povijesne tragedije Bosne, duboko vezan za sudbine bezbrojih ljudskih bića, čiji su najdraži pobijeni i čiji su životi uništeni.“ Stojić je rođen je 1955. godine u Bosni i Hercegovini. Do rata je radio kao urednik i novinar, a nakon odlaska iz domovine, deset godina djeluje kao lektor na Bečkom sveučilištu. Danas živi u Sarajevu. Autor je jedanaest zbirki pjesama, knjiga eseja i putopisa. Knjige su mu prevedene na njemački, talijanski, makedonski, bugarski i slovenski jezik. Dobitnik je brojnih nagrada, a 2007. godine primio je nagradu Goran za cjelokupan doprinos hrvatskome pjesništvu. Posljednja njegova zbirka poezije dobila je naslov prema božici nemirnih godina i kraljici vjetra – Dunii. Knjiga je proglašena najboljim pjesničkim izdanjem na Ratkovićevim susretima koji su 2012. održani u Bijelom Polju (Crna Gora). I u ovoj se knjizi Stojić, kako ističe Simic, bavi ratnom tragedijom, odnosno ratom u Bosni i Hercegovini, njegovim posljedicama, ranama koje je rat ostavio na živote ljudi, naposljetnu i na pjesnikov život. U pjesmi „Obiteljsko stablo“ piše kako se povijest „ne mjeri kalendarom / već ratovima“. Stoga su ratom nagrižene i rijeke i stabla i gradovi koji su nestali. Rat je „agregatnno stanje ljudstva“. Čini se da je iskustvo boli neprevodivo, pjesma se „ne može prevesti na strane jezike“. Ili je može prevesti tek mlada osoba, koja „njemački poznaje bolje od hrvatskoga“. U pjesmi „Pismo Josipu Mlakiću“ Stojić spominje vlastitu kćer koja je odrasla izvan domovine, kojoj su strani jezici bliži od vlastitoga, i koja pokušava razumjeti svijet svoga oca i njegovih prijatelja pisaca, svijet razrušen, izgubljene iluzije koje sad ona, prevodeći njihove tekstove, kao da želi


Darija Žilić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

osmisliti. No posvuda je memento mori, posvuda manirističke slike boli, medijevističke slike smrti i melankolije, biblijske slike patnje i stradanja te tihe molitve Allahu... na toliko mjesta svijest o kraju svijeta, o sudnjem danu, o Zemlji koja se raspada u blatu i glazbi, koja jedina ostaje nakon svega, kao jedina „ne-ljudska“, jedino istinsko Božje remek-djelo (pjesma „W.A. Mozart, Misa u D-molu“. Uostalom, nije slučajno da se pjesnik poistovjećuje s biblijskim Jobom i da mu se obraća: „Zašto si mi, Gospode, dao mogućnost da pišem / Da zapisujem i pamtim samo ono što zaboraviti treba“. Pjesnik je onaj koji bilježi i čuva sjećanje na ljudsku nesreću, jer ovaj je svijet napušten od Boga. Gradove su napustili „I bogovi i ljudi“, samo groblja „bujaju“ (pjesma „Snijeg“). No ipak, kao da se osjeća prijetnja kako će sve što je napisano biti izbrisano i da će se povijest, odnosno da će se novi ratovi, koji su temelj te povijesti, ponovno dogoditi. Stojić nerijetko cinično komentira besmisao ljudskih žrtava, jer u tranziciji se odvijala privatizacija, a „zlatna koka“ na kraju postaje važnijom od ljudi „koji su svoj život dali braneći poštu, to jest državu“ (pjesma „Iz tranzicije“). Cinično promatra i licemjerje novinara i pisaca, tranzicijskih intelektualaca, koji su često samo huškači. Pjesnik piše o prognaničkoj sudbini – u nepoznatim gradovima traži podsjetnik na izgubljene dane mladosti („Rukama masline“). U pjesmi „Dunia I“ lirski se subjekt obraća božici Dunii, supostavlja ras­ koš zapadnjačkog svijeta i sudbinu vlastita kraja u kojem „tako lako ubijaju ljude“. Čini se kao da pjesme zapisuje u jednom dahu, djeluju himnično, snažno, pojačane su hiperbolama i mitološkim slikama. Nije slučajno to što u podnaslovu knjige stoji „eolske prozodije“. Eolsko priziva djelovanje vjetra, a uvršteni stihovi kao da su iz usmene književne tradicije, kao da govore o neumitnosti, o vjetrovima koji pokreću Zemlju i donose nemir. Pjesnik ističe pripadnost kršćanstvu, jer ono je (i) kulturološka odrednica koja obilježava i njegovo stvaralaštvo. Premda kršćanstvo naziva „mrtvim“, pjesnik se oslanja na njegove simbole, slike, ironično govori o vjeri, ufanju i ljubavi, o ružnoj ljudskoj prirodi. Pojedine su pjesme posve apstraktne, odnosno sintetiziraju doživljaj i iskustvo svijeta na metafizički način, a poneke su pak posve konkretizirane – to su one pjes­ me u kojima se lirski subjekt prisjeća vesele, pastoralne mladosti, jedrih erotičnih prizora, življenja u inozemstvu ili pak povratka u domovinu. Pjesnik se poistovjećuje s ocem koji je izgubio sina (pjesma „Omarska. Smrt voli lepa imena“), s junacima nezavršenih ratova, s Izakom, Abrahamovim sinom. Ima i duhovitih tekstova kao što je pjesma „Nigger“, koja blagim humorom govori u suočavanju dva svijeta. Ironično se govori o elektroničkoj budućnosti („Elektronska kuća u Bosni“). Stojić nerijetko u pjesmama spominje svoje književne uzore: Krležu, ekspresionističkog pjesnika smrti i rata G. Benna, te filozofa koji izražava pesimizam glede budućnosti civilizacije i kršćanstva, E. Ciorana. Zanimljivo je autopoetički uočio i

331


332

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija Žilić

to kako piše o „općim mjestima“. No, što je uostalom poezija ako ne piše i o životu i smrti, o ratu i mladosti? Umjesto tehnologizirane stvarnosti, vilinske slike, pejzaži puni stabala i rijeka koje, unatoč svemu, teku. Na koncu knjige bilješke su i posvete u kojima pjesnik objašnjava pojmove, spominje podatke iz osobne, ali i društvene prošlosti. Posebno je zanimljiva bilješka vezana uz pjesmu „Smeće uspomena“, jer je nastala na poziv jednoga njemačkog časopisa koji je bio posvećen „glasovima iz jugoistočne Europe“, a na temu „odvažnost sjećanja“. Iz uredništva su autoru sugerirali kako mu je pjesma „odveć intimistička“, a temat se bavio „sjećanjima za koje je potrebna odvažnost“. Stojić je na natječaj konačno poslao pjesmu „Snijeg“, posvećenu piscu Andreju Nikolaidisu. Ipak, upravo takve, intimističke pjesme i jesu najbolje, jer u poeziji, čak i kad pišemo o velikim temama, o tzv. općim mjestima, uvijek pišemo o sebi, svojemu jadu i mukama, svome otporu da se riječima odupremo ništavilu i zaustavimo prolaznost. U zbirci Dunia Stojić ispisuje pet pjesama kojima se obraća Dunii. U njima je prisutna želja da se sačuva sjećanje i osmisli ahasverski život, da se u opisima prelijepih zdanja i zazivu božanske glazbe evocira život u nekoj zamišljenoj Europi narodâ, koja i kakva danas ne postoji. Poezija Mile Stojića na svojevrstan je način povijest ispričana odozdo, iz perspektive tzv. maloga čovjeka, pjesništvo je to, naposljetku, onkraj epskih poema u kojima se slave države, a zaboravljaju ljudski životi. Darija Žilić, Zagreb


FILMIČAN, STILSKI NEUREDAN ROMAN Nenad STIPANIĆ: Izbacivači Majke Božje, Algoritam, Zagreb, 2012., 240 str.

Nenad Stipanić nedavno je objavio prvi roman, intrigantna naslova „Izbacivači Majke Božje”, koji stilski, tematski i kvalitativno ne odmiče daleko od njegove zbirke priča „Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)“ iz 2008. Riječ je o zbirci koja sadrži petnaest ulančanih priča, koje se mogu čitati i kao roman, jer tekstovi kronološki prate događaje iz života istoga junaka, koji je ujedno pripovjedač u prvome licu; k tome su njegova iskustva u mnogome slična onima Stipanićeva romanesknog junaka, pa bi se moglo zaključiti kako je riječ o istome protagonistu. U brojnim intervjuima u povodu izlaska prethodne knjige, Stipanić je potvrdio kako je nadahnuće za priče crpio iz nekih svojih životnih iskustava, što je i u romanu slučaj. Radnja romana „Izbacivači Majke Božje” odvija se tijekom jedne noći u prostoru tzv. narodnjačkoga kluba, a glavni protagonist je Crni, bivši izbacivač, kojim se poslom i autor svojevremeno bavio, a sada je pisac, baš kao i antijunak romana. Autentičnost i uvjerljivost, dakle, kao i u većine priča iz zbirke, podrazumijevaju se, što bi mogla biti jedna od kvaliteta Stipanićeva romana. Autor, naime, dobro poznaje ambijent o kojemu piše, što se osjeća na svakoj stranici ove hiperrealističke, naturalističke „štorije” začinjene određenim otklonima u fantastiku koji, kako postupno spoznajemo, izvorište imaju u psihičkome stanju glavnoga lika. Pišući o FAK-ovskoj prozi za časopis „Fantom slobode”, Jurica Pavičić je još 2004. godine tzv. stvarnosnoj hrvatskoj književnosti zamjerio manjak autentičnosti, odnosno „pozitivnu fascinaciju univerzalnim, prihvatljivim, narciosidnim urbanitetom” jer je, kako tvrdi, ta proza odvraćala pogled od pojava koje nisu cool i izazivaju stid: od ustašoidne mladeži, ljudi koji slušaju Severinu, Joleta i Danijelu,

333


334

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar Alajbegović

od mladih parova koji žive s roditeljima, te dočeka nove godine uz TV..., svodeći se na književnim konvencijama na skamenjeni urbanitet sa stalnim ikonografskim repertoarom – pivom, navijačkim tučnjavama, marihuanom i urbanim zagrebačkim slengom. Otad je prošlo osam godina, no stanje je s tzv. stvarnosnom prozom gotovo jednako. U hrvatskoj prozi još uvijek, primjerice, nema obespravljenoga radništva, nezaposlene mladeži ili zapjenjenih hordi koje u urbanim središtima premlaćuju sudionike gay pridea... Do pojave Stipanićeva romana u toj prozi dosad nije bilo ni narodnjačkih klubova, koji po posjećenosti uvelike premašuju utakmice domaćega nogometnog prvenstva, iako su navijačke skupine, rečeno je, neizostavan klišej tzv. stvarnosne proze. Stipanić, dakle, uvjerljivo tematizira u našoj književnosti dosad uglavnom prešućenu (bijelu) pjegu hrvatskoga urbaniteta, koja uvjerljivo oslikava degradaciju urbanoga, naglašavajući deevolucijski proces što je iz socijalne sfere krake proširio u sferu kulture, koja je tako sramotno mucalizirana. Štoviše, kriteriji danas nisu srozani samo u kulturi, uz prevlast konzumerizma i kolektivna predavanja najnižim strastima, čega je svjedok i sudionik svaki posjetitelj tzv. narodnjačkoga kluba. Kako Stipanić u romanu p(r)okazuje, tamo ne navraća samo nisko obrazovana pub­lika, već i profesori, odvjetnice, novinari, glumci, itd.! Roman je oštra kritika maskulinističkog, patrijarhalnoga društva koje ženu drži pukim seksualnim objektom, u što se na koncu u protagonistovoj mašti pretvara čak i lik Majke Božje (sic!). Ultimativni seksualni objekt svakoga kluba, kafića, diskoteke – lik konobarice – svjetonazorno je zapravo najosvješteniji i najliberalniji lik u romanu, čime se naglašava kritika patrijarhalne sredine. Autor ne propušta upozoriti na antiintelektualizam kao bitnu značajku društva i vremena u kojemu živimo. Protagonist, besperspektivni pisac, često se prisjeća babinih riječi iz djetinjstva: „Dite, od knjige ćeš samo oči pokvarit. Dite munjeno, niki te ne tira, a ti čitaš. Bolje nauči kakoš novce zaradit”, te je na rubu odluke da se ostavi pisanja i vrati polulegalnim ili posve ilegalnim aktivnostima. Pisac demistificira kult reda u Europskoj uniji, svjedočeći iz prve ruke o nesređenosti redarske službe u njemačkim klubovima, gdje često rade „tipovi s dosjeima” i neonacisti. Međutim, uz inovativnost glede tematizacije subkulture tzv. narodnjačkih klubova i uvođenje „profesije” izbacivača kao svojevrsna proletera suvremene pop-kulture, te uvjerljivu deskripciju miljea u koji je priču smjestio i točno usmjerenu društvenu kritiku kao pozitivne značajke, fabularna predvidljivost i antiklimaks raspleta, s druge strane, očite su manjkavosti Stipanićeva pisma, koje stilistički nije dalje razvijeno nakon nastupne knjige priča. Tekst je „neizgalačan”, uz mnoštvo stilističkih nezgrapnosti i nesretno odabranih formulacija, iako izrazito filmičan, duhovitih dijaloških scena i do polovice rukopisa vješto građene napetosti, koja


Božidar Alajbegović

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

se potom nažalost rasplinjava u predvidljivost. Roman je to koji se brzo čita i još brže zaboravlja, čak i u kontekstu godine izrazito deficitarne dobrom domaćom prozom, kakva je bila 2012., te „Izbacivači” ni u kom pogledu neće ostaviti znatniji trag. Božidar Alajbegović, Rijeka

335


336

KNJIGA STIHOVA RIJEČKE POETESE SA SRCEM U SRIJEMU Ljubica KOLARIĆ-DUMIĆ: Vijenac od čekanja, Riječki nakladni zavod, Rijeka , 2012., 108 str.

Ljubica Kolarić-Dumić ugledna je hrvatska književnica. Rođena je u poznatom srijemskom selu Kukujevci 1942. godine. Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Radni je vijek provela u Rijeci kao učiteljica hrvatskoga jezika. Piše poe­ ziju i prozu za djecu i odrasle. U književnosti se javila 1983. knjigom „Raskrižja“. Slijede: “Sva u srcu“ (Zagreb, 1985.), „Vratit ću se, zemljo“ (Zagreb, 1991.), „Molitva za Hrvatsku“ (Rijeka, 1992.), „Stazama jutra“ (Rijeka, 1995.), „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“ (Zagreb, 1997., 2010.; Subotica, 2011.), „S vjetrom kroz godinu“ (Rijeka, 1999.), „Od proljeća do proljeća“ (Rijeka, 2003., 2004.), “Izašli iz priče“ (Rijeka, 2005.), „Obasjana suncem“ (Rijeka, 2005.), „Igrajmo se radosti“ (Subotica, 2006.; Zagreb, 2007.), „Ja se mraka ne bojim“ (Rijeka, 2008.; Zagreb, 2010.), „Rijeko, grade djetinjstva sretnog“ (Rijeka, 2008.), „Ususret svojoj zvijezdi“ (Pinkovac, Austrija, 2010.) i „Pjesma o zmajevima“ (Zagreb, 2011.). Pjesme i priče Ljubice Kolarić-Dumić uvrštene su u čitanke za hrvatski jezik i udžbenike za glazbenu kulturu osnovne škole. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. U nakladi riječke izdavačke kuće Rinaz objavljena je 2012. zbirka stihova Ljubice Kolarić-Dumić pod nazivom „Vijenac od čekanja“. Predgovor zbirci napisao je Igor Žic, a pogovor prof. dr. sc. Leopoldina-Veronika Banaš. Zbirka „Vijenac od čekanja“ sastoji se od 6 ciklusa. To su: „13 redaka o boli“, „Moje molitve“, „Ta velika mati“, „U smiraj dana“, „Iza podignutih zidova“ i „Iz progonstva“. Zbirka sadrži 54 pjesme. Kako ispravno zaključuje Igor Žic, Ljubica Kolarić-Dumić u prvom ciklusu zaokupljena je odnosom prema muškarcu, dok se u ciklusu „Moje molitve“ ona uzdiže


Đuro Vidmarović

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

do razine transcendencije. Ljubav prema Bogu pokazuje se očaravajuće iskrenom. I ja bih istakao ovaj ciklus kao stožerni u cijeloj zbirci. Ljubica Kolarić-Dumić iskreno, snažno i estetski relevantno dala je svoj doprinos afirmaciji hrvatske poezije kršćanskoga nadahnuća. Njezin odnos s Bogom nježno je osoban i kroz taj odnos čitatelje upoznaje s vlastitim životom. U pjesmi „Ti koji sve znaš“ nalaze se nosivi pojmovi Ljubičina života. To su strah, čežnje i ljubav. Rijetko je neki od naših suvremenih književnika toliko pažnje posvetio strahu kao osobnoj determinanti kao što je to učinila ova autorica. Ona se cijeli život hrva sa strahom da bi mu posvetila i posebnu knjigu namijenjenu djeci „Ja se mraka ne bojim“. Taj strah nije samo osoban, jer se može prepoznati kao paradigma hrvatskoga čovjeka koji sada u ma­ njinskome statusu živi u danas srpskome dijelu Srijema i koji je ondje već jedno stoljeće izložen asimilaciji i diskriminaciji, te kao nepoželjan sveden na zanemariv statistički broj. Čežnje su osobina većine pjesnika, a vjerojatno i svih ljudi. Pjesničke čežnje su uvijek uzvišene i lirski obojene. Kod naše autorice nalazimo strah s jedne strane i čežnje s druge strane, što u svakidašnjem životu može donijeti mnogo književnih nadahnuća, ali i velike unutrašnje turbulencije. Pjesma „Ti koji sve znaš“ molitva je upućena Bogu: Budi milostiv mojim noćima U satima koji sporo prolaze, obasjaj tamu Da me više ne plaši. Budi milosrdan mojim Čežnjama... Motiv straha proteže se i u pjesmi „Običan razgovor“: „Ne spavam / Noć je duga i plaši me / njezina tama / I osama, /Stalna pratnja mojih noći…“ U pjesmi „Dan pred kojim se neću bojati“ još se jednom potvrđuje autoričino „hrvanje“ sa strahom, koji se može pobijediti samo vjerom. Strah autoricu u ovoj pjesmi prati kao sjena i stoga se obraća Bogu pitanjem: „Ali što je sa sputanim / Korakom, / Kojemu strah ne da kročiti, / Koji pred svakim grmom / Zastane, / Na svakom raskrižju / Ne zna kamo će, / Koji u noćnoj tami / Zarobljenik postaje…” Dramatično zvuče sljedeći stihovi iste pjesme: “Otjeraj noćne utvare / I ovozemaljske strahove / Pošalji mi zraku / Sunčanu! / Ja ću dlanove okrenuti / Kao čiste prazne listove / A Ti ćeš mi u dlan upisati / Dan / Pred kojim se neću bojati. (…)“ Ljubica Kolarić-Dumić je u nekoliko svojih knjiga na vrlo svojstven i uvjerljiv način literarno predstavila književnoj javnosti sudbinu Hrvata u Kukujevcima i cijelome Srijemu. Nije to činila programatskim stihovima i političkim govorom,

337


338

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Đuro Vidmarović

već nježnim lirskim, gotovo djevojački samozatajnim pismom. Ova marna spisateljica iskazala je i ljubav prema Rijeci u kojoj je provela cijeli radni vijek, stvorila obitelj i karijeru, ali je cijelo to vrijeme ostala vjerna rodnome Srijemu. U toj dvojnosti, koja je nije sputavala već ispunjavala književnim nadahnućima, posebno mjesto pripada njezinoj majci. Cijeli ciklus u knjizi posvećen je pjesnikinjinoj majci pod lijepim naslovom „Ta velika mati“. U pjesmi „Nedostaju mi riječi“ motiv majke stapa se s fenomenom materinske riječi kao sastavnim dijelom autoričine samobitnosti, a time i samobitnosti naroda kojemu pripada. U tom kontekstu iskreno djeluju stihovi: „Nedostaju mi tvoje riječi / Kao voda iz našeg bunara / Kojom sam žeđ / Na vrućem danu često utažila. / Nedostaje mi njihova blagost / Da sve nakupljeno, / Od našeg posljednjeg susreta, / Svojim mirom dotaknu.“ Ciklus „Iza podignutih zidova“ možemo razumjeti samo u kontekstu činjenice autoričine podijeljenosti na izgubljeni i stečeni zavičaj. Stečeni zavičaj nikada ne može zamijeniti izgubljeni, a Ljubica Kolarić-Dumić doista je izgubila rodni Srijem. Njezini rodni Kukujevci raseljeni su, njezini hrvatski suseljani pretvoreni u izbjeglice, velika mjesna crkva pretvorena u pilanu, a groblje na kojemu počivaju hrvatske generacije Kukujevčana najvećim dijelom preorano. Nježnim srijemskim njivama i krajolikom gospodari tamni oblak mržnje. Ljubica Kolarić-Dumić sve to doživljava snažno, ali ne izdvaja sebe iz sudbine vlastita naroda. U pjesmi „Što kriju visoki zidovi“ očituje vlastito unutrašnje raspoloženje: „Što kriju podignuti zidovi, / Kakve su tajne osamljenika / S jedne i druge strane, / Zašto smo si pomrsili jezike / Pa ne razumijemo jedan drugoga. / Ne čujemo / Ni plač ni pjesmu, / Ne dopire do našeg uha / Bol zarobljenika, / Ni tužaljka vječnih robova / Okovanih nevidljivim lancima. / Koliko je nevine krivnje, / Bačenog kamenja / Iz ruke grješnika / Na krivo optuženog, / Zazidanog u mračnoj / Samici. / Koliko bolnog plača / Već u kolijevci, / A kunemo se na bez­ uvjetnu / Ljubav.“ U istom tonu napisane su pjesme „Svuda oko mene zidovi“, „S tragom krvi na rukama“, „Nepoznatoj zatočenici“, „San jednog beskućnika“, „Zid“, a posebno poglavlje nosi naslov „Iz progonstva“. U pjesmi „Smrt je odasvud vrebala“ sljedeći stihovi otkrivaju epsku dramu srijemskih Hrvata: … U strahu za život Otišli smo bez pobune. A dok smo odlazili, Svijet se nije ni okrenuo za nama, Nitko zaplakao. Jesu li se rugali našim patnjama Ili vjerovali


KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Đuro Vidmarović

Da smo otišli drage volje, Samo zato što smo plakali bez glasa. A mi smo išli tiho Da nas oni ne čuju, jer su iz mraka Vrebale tamne sjene Sijući smrt. Završna je pjesma naslovljena „Pjesma povratnik“. Riječ je o himni povratku o kojemu pjesnikinja sanja, ali do kojega nikada doći neće. Knjiga „Vijenac od čekanja“ mogla bi se, uvjetno rečeno, svrstati u poeziju dviju domovina ili dvaju zavičaja. Ljubica Kolarić-Dumić je, dakako, hrvatska poetesa, ali s dubokim korijenima u crnoj srijemskoj zemlji. Stoga pripada i srijemskom književnom krugu. Prigoda je istaći da tome krugu pripada i jedna od najvećih suvremenih hrvatskih književnica, Jasna Melvinger, hrvatska pjesnikinja iz Petrovaradina, koja ondje čuva ostatke hrvatske duhovnosti držeći visoko zastavu hrvatske pjesničke riječi. Nije uobičajeno u predstavljanju neke pjesničke zbirke polemizirati s piscem pogovora. No, potrebno je kazati kako cijenjena profesorica Leopoldina-Veronika Banaš u tekstu kojim preporučuje tiskanje ove zbirke vjerojatno slučajno propušta naglasiti tragediju srijemskih Hrvata kao stožernu os koja povezuje sve stihove u zbirci „Vijenac od čekanja“. Šteta, jer na taj način je neupućenim čitateljima uskraćena bitna dimenzija pjesništva koje nadilazi estetske okvire i pretvara se u nacionalni krik, u povijesni eho, u jecaj zbog izgubljena zavičaja. Đuro Vidmarović, Zagreb

339


340

PIĆANSKA BISKUPIJA I PIĆANŠTINA Pićanska biskupija i Pićanština: zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog 23. i 24. listopada 2008. godine, Državni arhiv u Pazinu, Posebna izdanja, sv. 23., Pazin, 2012., 280 str.

Nedavno je svjetlo dana ugledao zbornik Pićanska biskupija i Pićanština, koji predstavlja vrijedan prilog cjelovitom upoznavanju prošlosti, kulturne baštine i sadašnjosti središnjega dijela Istre. U izdanju su objavljeni radovi s međunarodnoga znanstvenog skupa održanoga 23. i 24. listopada 2008. u Pićnu, Gračišću i Pazinu u povodu 50. obljetnice osnutka Državnoga arhiva u Pazinu te 220. obljetnice ukinuća Pićanske biskupije. Nakon kratkoga uvoda koji potpisuju urednici, prof. dr. sc. Robert Matijašić i dr. sc. Elvis Orbanić, slijedi članak dr. sc. Klare Buršić-Matijašić, pod naslovom „Rana povijest na prostoru Pićanske biskupije“. Autorica je na temelju arheoloških istraživanja, podataka iz literature, ali i proučavanja topografskih karata ustvrdila kako su najstariji tragovi naseljenosti pronađeni na području Čepićkoga polja, a riječ je o nalazištima na otvorenom – Ivšišće i Kostadini – koji datiraju iz vremena ranoga gornjeg paleolitika i mezolitika. Položaj gradinskih naselja bio je uvjetovan prirodnom konfiguracijom terena, a među prapovijesnim se nalazištima osobito ističe Stari grad kraj Oriča. Budući da su na lokalitetima brončanoga i željeznoga doba Istre vrlo rijetki primjerci metalnih predmeta, brončano koplje iz Oriča predstavlja iznimnu dragocjenost. U radu „Propast kasnoantičkih naselja i nekropola u Istri u ranom srednjem vijeku“ dr. sc. Vladimir Sokol razmotrio je razloge koji su doveli do prestanka postojanja naselja u većemu dijelu istarskoga poluotoka na razmeđu VIII. i IX. stoljeća. Članak donosi kritički osvrt na zbivanja u prijelomnim vremenskim razdobljima, a na temelju rekonstrukcije događaja iznosi se pretpostavka o mogućemu vojnom sukobu s franačkom vojskom 787. Analiziravši pored toga i nezaobilazan arheološki


Samanta Paronić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

nalaz, koji svjedoči o pogibiji 36 ljudi ispod prapovijesne gradine Monkodonje kod Rovinja, autor je zaključio kako datiranje nakita iz grobnice povezuje dva netom opisana događaja kao uzrok i posljedicu propasti istarskih naselja u kasnoantičkome i ranosrednjovjekovnom dobu. „Pravni status i jurisdikcija Pićna od antike do srednjeg vijeka“ naslov je članka dr. sc. Ivana Milotića, u kojemu problematizira pravne i povijesne aspekte nastanka Pićanske biskupije. Ističe kako dosad nisu zabilježena izričita svjedočanstva na osnovi kojih bi se sa sigurnošću moglo ustvrditi da je na području Pićna u antici postojalo naselje municipalnoga statusa, no malobrojna natpisna građa ipak potvrđuje pripadnost rimskomu svijetu. Osnivanje same biskupije smješta u razdoblje Justinijanove vladavine. Uslijed prodora Slavena krajem VI. Stoljeća, bizantska je vlast oslabjela, a pojavio se i problem napuštanja biskupskih sjedišta. Dolaskom franačke vlasti, ubrzan je proces doseljavanja slavenskoga stanovništva u unutrašnjost Istre, a upravo je Pićanskoj biskupiji pripala važna uloga u njihovu pokrštavanju. Dr. sc. Alojz Štoković analizirao je posjedovne odnose u Pićanskoj biskupiji u kontekstu socijalnih nemira na području Pazinske knežije. Ističe da je 1580. pićanski kaptol dao izraditi urbar radi zaštite vlastite imovine i pisanoga potvrđivanja prava koja su mu oduvijek pripadala. Dvadeset godina kasnije uslijedio je revidirani urbar istoga kaptola, koji donosi podrobnije podatke o strukturi kaptolskih obveznika i njihovih obveza. Nakon Uskočkoga rata, koji je doveo do sloma istarskoga gospodarstva, pićanski je biskup Antonio Zara u razdoblju od 1617. do 1621. dao napisati urbar s ciljem zaštite postojećega imovinskog stanja, koje se uspjelo sačuvati sve do ukinuća biskupije 1788. Uvidom u Terezijanski katastar za Kranjsku iz 1747., mr. sc. Danijela Juričić Čargo donosi cjelovitu sliku o gospodarskim prilikama na posjedima pićanskih biskupa. Terezijanski katastar uveden je radi popisivanja biskupskih prihoda, a s obzirom na to da je Pićanska biskupija – osim crkvene – imala i ulogu zemljoposjednika, od podanikâ Pićna, Tupljaka i Škopljaka prikupljala je feudalna podavanja, stoga spomenuti izvor donosi podatke o seljačkim posjedima, koje su obrađivali podanici, ali i popis dohodaka od dominikalnih zemljišta. Unatoč reformama Marije Terezije, na polju gospodarstva ne uočava se napredak zbog neprilika u prethodnim dvama stoljećima; i dalje su dominirali poljoprivreda i stočarstvo, a i agrarni se odnosi nisu bitnije izmijenili. Denis Visintin u svojemu je radu prikazao djelovanje istarskih bratovština, s posebnim osvrtom na ekonomsko stanje onih na prostoru Pićanske biskupije i na njihovo upravljanje imovinom. Autor navodi kako se prve bratovštine na istarskome poluotoku pojavljuju u drugoj polovici XI. stoljeća, a izniman napredak doživ-

341


342

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta Paronić

ljavaju u vrijeme ratova, epidemija, gladi i sličnih neprilika. Budući da su se u njihovu financijskom poslovanju nerijetko otkrivale nepravilnosti, 1675., 1741. i 1805. objavljen je cjelokupan popis istarskih bratovština s ukupnim godišnjim prihodima. Koncem XVIII. stoljeća car Josip II. zabranio je rad pojedinim bratovštinama, a u Napoleonovo su doba ukinute gotovo sve; dopušteno je djelovanje isključivo dviju bratovština – Presvetoga sakramenta i Udruge duše čistilišta. Članak prof. dr. sc. Slavena Bertoše, naslovljen „Pićansko-puljske migracijske dodirne točke u novom vijeku“ nadovezuje se na primarno područje autorova znanstvenog rada – pulske matične knjige kao prvorazredan izvor pri proučavanju intenziteta migracijskih kontakata između Pićna i Pule. Obrađene matične knjige, u razdoblju od 1613. do 1817., omogućuju pregledan uvid u podatke o doseljenicima različitoga društvenog statusa, a među onima koji su pridošli s područja austrijske Istre najčešće su zabilježeni upravo doseljenici iz Pićna. Rad dr. sc. Zorana Ladića i Gorana Budeča zasniva se na proučavanju pićanskih matičnih knjiga krštenih, odnosno rođenih u razdoblju od 1664. do 1732., a koje su pohranjene u Državnome arhivu u Pazinu. Pozornost je usmjerena na kvantitativnu analizu godišnje i mjesečne distribucije rođene djece s obzirom na spolnu strukturu, odnos izvanbračne i djece rođene u zakonitome braku, kao i udio blizanaca u ukupnome broju rođenih. Razmotrivši utjecaj tridentskoga liturgijskog kalendara na izbor dječjih imena, autori zaključuju da je na Pićanštini prevladavao sustav davanja imena djeci u skladu s praćenjem liturgijskoga kalendara. Rino Cigui u članku „Il colera nella storia istriana del XIX secolo e l’epidemia del 1855 a Pedena“ osvrnuo se na demografske i društvene posljedice izazvane valom epidemijâ kolere, koje su tridesetih godina XIX. stoljeća zahvatile istarsko područje. Godine 1855. izbila je najgora epidemija kolere, koja je gotovo desetkovala stanovništvo, a pritom nije poštedjela ni pićansku župu – tijekom 98 dana zaraze umrle su 42 osobe. Dr. sc. Maria Bidovec predstavila je odnos Johanna Weickharda Valvasora, značajnoga kranjskog polihistora, prema središnjoj Istri, najmanje mu poznatoj od svih pokrajina koje su ulazile u sastav tadašnje Vojvodine Kranjske. U znamenitoj Slavi Vojvodine Kranjske Valvasor je opisao niz različitih zanimljivosti istarskoga kraja, pa je tako prvi zapisao tekst o navodnom postojanju čuvenoga vampira iz Kringe, Jure Granda. Mons. dr. sc. Juraj Batelja proučio je tragove djelovanja pustinjakâ Reda sv. Augustina na cjelokupnome istarskom prostoru, a posebice u Pićnu, gdje su šestorica tamošnjih biskupa – od prvoga, sv. Nicefora, do posljednjega, Aldraga Antonija de Piccardija – pripadala toj redovničkoj zajednici. Istraživanje dokumenata pronađenih u arhivima otkriva spoznaju da su sljedbenici augustinaca čuvali glagoljičko


Samanta Paronić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

pismo i hrvatski jezik u liturgiji, a osobito je zanimljiva činjenica da su iste godine, 1788., prestali djelovati i pustinjaci Reda sv. Augustina i sama Pićanska biskupija. Fra prof. dr. sc. Franjo Emanuel Hoško u svojemu uratku iznosi biografske podatke o pićanskome biskupu Pavlu Budimiru. Naime, prije nego što je postao biskupom, Budimir je bio franjevac u Bosansko-hrvatskoj provinciji. Od 1661. do 1664. obnašao je službu provincijala, a nakon smrti biskupa Pavla Jančića de Taurisa, 12. ožujka 1667., Budimir je imenovan njegovim nasljednikom na biskupskoj stolici u Pićnu. „Represivne mjere jugoslavenskog komunističkog režima protiv Katoličke crkve na području Pićanskog dekanata (1945.-1952.)“ naslov je članka dr. sc. Stipana Trogrlića, u kojemu analizira sredstva prisile kojima se služio komunistički režim radi suzbijanja crkvenoga djelovanja. Osim ugrožavanja osobne sigurnosti svećenikâ, što je rezultiralo njihovim odlaskom iz Pićanskoga dekanata u Italiju, među primijenjenim represivnim mjerama zabilježeno je i oduzimanje crkvenih posjeda, potiskivanje vjeronauka iz škola, kao i zabrana vjerskih običaja i procesija, stoga je u čitavoj Istri zavladalo ozračje opće nesigurnosti i sveprožimajućega straha. Slijedi članak dr. sc. Elvisa Orbanića u kojemu donosi prijepis dokumenta iz 1622. o ostavštini pićanskoga biskupa Antonija Zare. Riječ je o popisu biskupovih pokretnih i nepokretnih dobara, a važnost je dokumenta u tome što pruža obavijesti ne samo o materijalnim dobrima jednoga imućnika nego i o gospodarskome stanju na Pićanštini u prvoj polovini XVII. stoljeća. Koristeći se arhivskim gradivom Pićanske biskupije, čiji je značajan dio uništen u požaru, mr. sc. Jakov Jelinčić iznio je detaljnu raščlambu Knjige ređenja u Pićnu – dragocjenoga povijesnog izvora za razdoblje od 1632. do 1783. Osim što sadrži popise zaređenih osoba iz vremena desetorice pićanskih biskupa, ujedno pokazuje da je velik broj kandidata zaređenih u Pićnu dolazio i iz drugih, razmjerno udaljenijih biskupija. Akademik Petar Strčić razmotrio je povijest arhivske službe u Istri, naglasivši kako se do XX. stoljeća veća pozornost pridavala vrelima na latinskome, talijanskom i njemačkom jeziku. Hrvatsko, odnosno glagoljaško gradivo stoljećima se uništavalo; veliki su se dijelovi građe odnosili širom Europe, a tek se manji dio uspjelo vratiti u Hrvatsku. Nakon Drugoga svjetskog rata, osnivanjem arhiva u Rijeci 1949., u Pazinu 1958., a za slovenski dio Istre u Kopru, na ovim se područjima javlja sustavna briga o arhivskome gradivu, bez obzira na jezik kojime je ono pisano. Doc. dr. sc. Marijan Bradanović obradio je najstariji pavlinski samostan u Istri, koji je podignut 1395. na nekadašnjemu Čepićkom jezeru. Rekonstrukcija izgleda samostanskoga kompleksa donosi se na osnovi neobjavljene arhivske, arhitektonske i fotografske dokumentacije, sačuvanih dijelova samostana te primjeraka

343


344

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Samanta Paronić

kipova, koji su premješteni prilikom rušenja crkve. Autor je upotpunio spoznaje o različitim utjecajima prisutnima u razdobljima gotike i renesanse, iznijevši zaključak da su pavlinski majstori iz drugih hrvatskih krajeva također imali stanovit utjecaj na poluotočno graditeljstvo. Marija Mirković analizirala je ikonografski sadržaj u crkvama na prostoru Pićanske biskupije, starijima od 220 godina. Ustanovila je da među njima postoji zamjetna sličnost u crkvenome inventaru, sadržaju oltarâ i likovima svetaca, što svjedoči o kulturnim i političkim vezama i prilikama u središnjoj Istri. Prof. dr. sc. Nina Kudiš predstavila je opus Antonija Moreschija, autora ciklusa slika s prikazima iz Bogorodičina života u labinskoj crkvi Uznesenja Marijina. Njegova je jedina natpisom datirana slika Krunjenja Bogorodice iz 1613., koja se čuva u kastavskoj župnoj crkvi. Početkom XVII. stoljeća Moreschi je izvor zarade potražio u Labinu, gdje je osnovao radionicu i preminuo 14. kolovoza 1633., kako je zabilježeno u Matičnoj knjizi umrlih labinske župe, koja se čuva u Državnome arhivu u Pazinu. Članak Damira Tulića donosi niz vrijednih podataka o inventaru nekadašnje katedrale u Pićnu; riječ je o liturgijskoj srebrnini i brojnim relikvijama, među kojima je svakako najznačajnija pokaznica biskupa Giovannija II. Barba. Posebnu je pozornost autor posvetio Antoniju Michelazziju – znamenitomu riječkom kiparu XVIII. stoljeća, u čijemu se opusu ljepotom ističu pićanski glavni oltar i skulptura sv. Nicefora – kao i piranskomu altaristu Gasparu Albertiniju, koji je upravljao jednom od najproduktivnijih altarističkih radionica na području Istre, Kvarnera i Slovenskoga primorja. Dr. sc. Brigitta Mader predstavila je veleban restauratorski pothvat austrougarske Centralne komisije za istraživanje i zaštitu spomenika, koja je osnovana 1850. U njoj je odlučujuću ulogu imao konzervator Anton Gnirs, pod čijim je vodstvom od 1910. do 1913. poduzeta restauracija poznatoga gračaškog raspela iz XIII. stoljeća, triju mjesnih crkava te gradskih vratiju bivše tvrđave. Tema članka prof. dr. sc. Vitomira Belaja jest „Središnja Istra i rana teritorijalna organizacija hrvatskoga prostora“, u kojemu iznosi spoznaju da je u razdoblju prije uspostave franačke vlasti u Istri postojala slavenska plemenska zajednica, koja se prostirala s obiju strana Učke. Središnja Istra i hrvatsko područje istočno od rijeke Raše činili su jednu teritorijalnu jedinicu, što znači da u to vrijeme Raša nije predstavljala granicu između Istre i Hrvatske. Posljednjim prilogom u ovome zborniku iz pera novinara Davora Šišovića, pod nazivom „Iz tradicijskoga života Pićanštine – tri krbunske štorije“, ističe se važnost narodne predaje kao sastavnoga dijela svake kulture – tako se razne priče o nastanku i prošlosti Krbunâ još uvijek pamte među današnjim žiteljima toga kraja.


Samanta Paronić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Naposljetku se može zaključiti kako ovaj zbornik predstavlja izniman iskorak u proučavanju i vrjednovanju bogatoga povijesnog, etnološkog i kulturnog nasljeđa središnjega dijela Istre. Njegovim su objavljivanjem na jednome mjestu sabrani radovi eminentnih hrvatskih i inozemnih znanstvenika, koji su ovoj problematici pristupili s različitih aspekata, čime su postavili temelj daljnjim povijesnim i interdisciplinarnim istraživanjima. Širok raspon tema i metodologijâ svjedoče o impresivnome istraživačkom pothvatu, stoga je spomenuta edicija od neprocjenjive važnosti ne samo za povijest Pićna i Pićanštine nego i za cjelokupnu hrvatsku historiografiju. Samanta Paronić, Pula

345


NUŽNOST RAZVIJANJA KULTURE KRITIČKOGA PATRIOTIZMA

346

Esad ZGODIĆ, Kultura patriotizma: o vrlinama i porocima jedne ljubavi, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2011., 384 str.

Esad Zgodić* u knjizi Kultura patriotizma razmatra standardna znanstvena i neznanstvena shvaćanja patriotizma. Knjiga ima 4 poglavlja, bibliografiju i bilješku o autoru. Baveći se kontroverzama patriotizma, autor se pita je li patriotizam vrlina ili porok, raspravlja o euroatlantskom i bosanskohercegovačkom kontekstu patriotizma, o odnosu nacionalizma i patriotizma, o poimanju patriotizma, o patriotizmu i političkoj socijalizaciji, o psihologiji patriotizma te o alternativnom shvaćanju patriotizma. Autor u analizi i poimanju patriotizma, eksplicitno ili implicitno, polazi od kulture kao vrijednosnoga pitanja. I patriotizam je, poput kulture i identiteta, složena multidimenzionalna, promjenljiva, strukturno razvojna društvena pojava – svjetonazorna, nacionalna, politička, ideologijska, moralna, vrijednosna, kulturalna pojava. Može biti egoistički, pragmatički, nacionalistički, militantni, umjereni, ekstremni, altruistički, provincijalni, kozmopolitski. Dva su osnovna Zgodićeva polazišta u poimanju patriotizma: Prvo, patriotizam je proizvod društvenih odnosa, unutar kojih se oblikuju – patriotska svijest, patriotski osjećaji, patriotska volja, etika patriotizma, patriotski identitet. Drugo, patriotizam podrazumijeva građansko-državljanski, odnosno civilni patriotizam – patriotizam oslobođen, primjećuje Nenad Miščević, *

Esad Zgodić redoviti je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na predmetima Historija socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini i Suvremene teorije vlasti. Nekoliko godina predavao je Uvod u politologiju, sudjelovao u odvijanju nastave predmeta Demokracija i ljudska prava kao i programa postdiplomskih studija na više fakulteta. Na postdiplomskome studiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu predavao je kolegije Globalizacija i nacionalni identiteti, Političke ideologije i Teorije militarizma.


Fahrudin Novalić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

„... od konotacija podrijetla i krvi.“ Autor razmatrajući patriotizam razlikuje i definira pojmove patriotizam, lojalnost i legitimacija. Patriotizam je odnos odanosti prema državi (domovini/domoljublje, op. a.) kao državi, bez obzira na postojeći tip države, vrstu političkoga režima (diktatorski, autokratski, demokratski), oblik valadavine (monarhija, republika). Lojalnost je eksplicitna ili implicitna tolerancija postojeće vlasti u državi, spremnost da se ravnodušno (pasivno) ili aktivno podržavaju ili trpe institucije države i njihove politike, bez otpora, sabotaže ili orijentacije na prevrat unutar etabliranoga političkog režima. Legitimitet vlasti temelji se na uvjerenjima (i pristanku, op. a.) građana da slušaju autoritete vlasti i pokoravaju se institucionalnom poretku. Promjenljivost i različiti intenziteti vjerovanja čine problem legitimnosti vlasti. Legitimnost vlasti mora se stalno potvrđivati/dokazivati – vlast mora stalno dokazivati opravdanje vlastita postojanja kroz građansko povjerenje u nju samu. U svrhu vlastita legitimiranja – da podanicima bude prihvatljiva, vlast koristi različita sredstva i metode – moć medija, funkcioniranje vlastite ideologije, moć autoriteta – pojedinaca, političkih stranaka, religijskih organizacija i njihove hijerarhije, državnih institucija, a sa ciljem uvjeravanja građana u vlastitu legitimnost. Za vlastito legitimiranje vlast koristi i instituciju patriotizma obrazovne svijesti. Obrazovna svijest je svijest koja zna što su i u čemu su supstancijalne svrhe same države, iz čega se izvodi i poimanje patriotizma kao patriotizma obrazovne svijesti. Među nekoliko vrsta patriotizma, koje autor analizira, sažeto ćemo razmotriti – teološko, republikansko, ustavno i kozmopolitsko shvaćanje patriotizma. Teološka shvaćanja patriotizma, poput svjetovnih shvaćanja patriotizma u društvenim i humanističkim znanostima, kreću se unutar recepcije ključnih kom­ ponenti običajnoga patriotizma, dodajući im utemeljenje božanske volje i neizostavnog autoriteta teološkoga socijalnog nauka, uključujući i etiku dužnosti žrtvovanja za domovinu. I učenjaci kršćanskoga socijalnoga nauka i islamski učenjaci patriotizam shvaćaju kao vjersku vrlinu i svetu dužnost, a ne kao porok. Nameće se pitanje: može li pojedinac, za kojega neki misle da nije vjernik, biti patriot, ukoliko se istinski moralno ponaša, živi, radi i djeluje, uključujući i uzornu odanost domovini, narodu i zavičaju? A takvih je bilo uvijek, posebice onih koji su dali život za domovinu. Ili, može li biti istinski patriot netko tko dosljedno ne živi vjeru, nego to čini manifestacijski, a u njegovu životu i radu prevladava licemjerje, prijevara, nepravda, kriminal? Pritom se, ali i uopće, često upotrebljava sintagma „dobar vjernik“. Što znači: „dobar kršćanin“, „dobar židov“, „dobar musliman“...? Što znači „dobar čovjek“? Dio odgovora možemo naći i u ovome tekstu, posebice

347


348

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Fahrudin Novalić

u razmatranju kozmopolitskoga, konstruktivnog i kritičkog patriotizma, te na kraju teksta o prevladavanju lažnoga patriotizma. „Jedan od temeljnih elemenata republikanski shvaćenoga patriotizma je ljubav prema zemlji-državi kao političkoj zajednici slobode. Takvo se „stajalište izvodi iz poimanja veza između individua kao građana, nacije kao etnokulturne i države kao političke zajednice.“ Ustavni patriotizam jest patriotizam spram ustavom ustanovljene slobode. Dolf Sternberger kaže: „Bit stremljenja ustavne države jest osiguravanje slobode.“ Primjeri su iskustva Švicarske, Sjedinjenih Američkih Država... – multijezične, multietničke (multikonfesionalne, a s tim i multikulturalne, op. a.) zemlje čije građane ujedinjuju njihovi ustavi i patriotski osjećaji koje imaju spram tih ustava. Pritom se ne smiju, kako to nalažu Sternbergerovi i Habermasovi uvidi, „do kraja obezvrijediti ili eliminirati smisao i značenje etničkih identifikacija i nacionalne kulture.“ Svaka zemlja ili zajednica zemalja, po sebi, ima u tom smislu i svoje specifičnosti. Kozmopolitski patriotizam. Postoje poteškoće u definiranju kozmopolitizma, ali proces kozmopolitizacije svijeta života neprestano napreduje. Kozmopolitska ideja posebice se počela razvijati nakon Drugoga svjetskog rata, a prekretnica je bilo suđenje ratnim zločincima. Recepcija aktualnih kozmopolitskih vrijednosti jesu dostojanstvo i jednaka vrijednost svih ljudi, povezanost između međunarodnoga prava i morala, uspostavljanje regionalnih i globalnih sustava upravljanja te sve izraženije uvjerenje da javno dobro i planetarna međuovisnost zahtijevaju usuglašenu međunarodnu akciju, kao što su opasnosti i strah od ekoloških, ekonomskih, terorističkih i inih rizika. To je poticaj za novo kozmopolitsko shvaćanje svijeta i njegovu recepciju u praksi, ali i poticaj za prevladavanje lažnoga patriotizma. „U vrijeme rata najbučniji patrioti postaju najveći profiteri“, primjećuje August Bebel. U poglavlju Alternativno shvaćanje patriotizma Zgodić razmatra i kulturu kritičkoga patriotizma, koji isključuje lažni patriotizam. Kritički patriotizam. Primjeri lažnoga patriotizma planetarna su pojava, a najaktualniji su u svim zemljama tzv. tranzicije i privatizacije. Patriotizam je za mnoge postao sredstvom mitologiziranja i manipuliranja u ostvarivanju pragmatičnih interesa, najviše, lažne avangarde koja sebe smatra besmrtnom i nezamjenjivom. Pod kojim je pretpostavkama kritika vlasti – patriotska kritika? I, koju kritiku možemo smatrati kritičkom kulturom patriotizma? Kritička kultura patriotizma jest samo ona kritika, ističe Zgodić, „koja se odnosi na vladine ili nevladine politike s kojima se ugrožava sam opstanak države ili njeno bivstvovanje kao slobodne države. Sve ostale tipove kritike vlasti pripadaju dru-


Fahrudin Novalić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

gačijim, a ne patriotskim diskursima“. U svojoj socijalnopsihološkoj studiji Autoritarna ličnost (1950.), Th. Adorno, et al., pisali su o „teorijskim razlikama između ‘pravog’ i ‘lažnog’ patriotizma. Pravi patriotizam je definisan kao ‘ljubav prema zemlji i odanost nacionalnim vrednostima koja je bazirana na kritičkom razumevanju’. ...lažni patriotizam je okarakterisan nekritičkom krutošću, slaganjem s autoritetima i odbacivanjem drugih.“, citira Zgodić Nebojšu Petrovića. Razlikujući patriotizam i nacionalizam, socijalni psiholog Irvin Staub sa suradnicima zagovara potrebu razlikovanja dvaju tipova domoljublja – konstruktivno i slijepo. Prema Staubu, konstruktivno domoljublje predstavlja orijentaciju i recepciju na „kritičku odanost“ naciji – usmjerenost na stalno preispitivanje i kritiziranje postojećega stanja. Slijepo je domoljublje usmjereno na nekritičku privrženost domovini. Primjerice, autoritarnost je bitan izvor slijepog domoljub­lja, a sposobnost i orijentacija pojedinca na afirmaciju individualnosti i autonomiju unutar grupe, bitan je izvor konstruktivnoga domoljublja. „Patriotizam podrazumeva podržavanje svoje zemlje uvek“, misli Mark Twain, „a vlade samo onda kad to zaslužuje“, citira Zgodić Dragomira Anđelkovića. Procesom kultiviranja – procesima demokratske političke socijalizacije, te javnoga građanskog djelovanja, nužno je oslobađati kulturu patriotizma od nacionalističkoga patriotizma, sveukupnog ideološkog instrumentaliziranja političkih i inih prisila, te svekolikog iracionalizma i manipulacije. To znači da se „...patriotizam iz puke prirodne činjenice...“ razvija u građansku vrlinu, citira Zgodić Arteta Aurelija, koja ne bi potcjenjivala tuđe i zajedničko. Riječ je o kultiviranju javnoga mišljenja i pravladavanju proturječnoga bića patriotizma, kritičkom, dosljedno odgovornom ulogom – obitelji, predškolskoga i školskoga sustava, znanosti, medija, političkih stranaka, crkava i vjerskih zajednica, kulturnih i inih asocijacija, pojedinaca. Svi oni mogu postati subjekti-akteri razvijanja kulture kritičkoga patriotizma. Kultura patriotizma Esada Zgodića ozbiljan je doprinos znanstvenu istraživanju fenomena patriotizma. Informativna je i edukativna te poticajna i za buduća istraživanja patriotizma. Može poslužiti kako stručnom i znanstvenom krugu čitateljstva tako i širemu čitateljstvu, te posebice na studijima visoko­ školskih ustanova, a najviše na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti. Fahrudin Novalić, Zagreb

349


AUTORI


352

Autori i suradnici u ovome dvobroju Slavko Jendričko, Sisak – književnik Stjepan Šešelj, Zagreb – književnik Milko Valent, Zagreb – književnik Mirko Ćurić, Đakovo – književnik Tomislav Kovačević, Crikvenica – književnik Darija Žilić, Zagreb – književnica i kritičarka Franjo Džakula, Đakovo – književnik Tamara Bakran, Zagreb – pjesnikinja Žarko Milenić, Brčko – književnik Dr. sc. Ivan J. Bošković, Split – znanstvenik, književni povjesničar, Sveučilište u Splitu Dr. sc. Vinko Brešić, Zagreb – znanstvenik, književni povjesničar, Sveučilište u Zagrebu Ljerka Car Matutinović, Zagreb – književnica Božica Jelušić, Đurđevac – književnica Mr. sc. Božidar Petrač, Zagreb – književnik Matija Šeremet, Pula – student, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Jelena Uher, Rijeka – studentica, Sveučilište u Rijeci Mirela Matešić, Rijeka – studentica, Sveučilište u Rijeci Borben Vladović, Zaprešić – književnik Adrian Cvitanović, Zagreb – prevoditelj Angéla Pataki, Labin – prevoditeljica Stjepan Pranjić, Poreč – prevoditelj i spisatelj Vladan Čutura, Subotica – književni kritik i esejist Joja Ricov, Zagreb – književnik Jelena Ribarić Završki, Zagreb – doktorandica, Sveučilište u Zagrebu Dr. sc. Darko Dukovski, Pula – znanstvenik, povjesničar, Sveučilište u Rijeci Dr. sc. Bruno Dobrić, Pula – knjižničarski savjetnik, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar – književnik Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritik Đuro Vidmarović, Zagreb – književnik Samanta Paronić, Pula – studentica, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb – znanstvenik Dr. sc. Renata Šamo, Pula – znanstvenica i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu


Summary & What to find and where?


355

NOVA ISTRA Literary and cultural journal Pula, Croatia, No. 1-2/2013

Summary The first section is especially abundant in new production – prose, poetry and drama writings – both by well-established contemporary Croatian writers and by those who are just coming onto the literary scene seriously. It is, thus, possible to notice their diversity in aesthetic and generation terms. The first essays unit includes contributions on the opus by Krsto Špoljar (1930-1977), who passed away too early. Once a very prolific and well-known Croatian author, today he is almost forgotten. Different genres in which he used to prove his talent are presented by distinguished literary experts and Croatian Studies students, as well. The new translations section contains the first Croatian translations of some contemporary or recent Polish, Hungarian and Slovene essayists, poets and prosaists. A special unit is on short stories by the Croatian writers, who are living and writing in Vojvodina, or whose origin refers to this province in the current Republic of Serbia. There is also an essay on the social and cultural circumstances in which the Italian literature, in particular poetry, was created in the first half of 20th century. A contribution on the first Croatian translations of Karl May’s works from 1880 is also presented, as well as a contribution on erotica seen as a feature of the Biblical Song of Songs. The section dealing with the native region issues covers contributions on the problem of Croatian-Slovene demarcation along the frontiers of the west of Cro­ atia, in the north of Istria, taking into account historical facts and the present situation. Another so much interesting text is on the Austrian period monuments from Pula, once the largest naval port of the Monarchy, from where, upon the occupation and arrival of the Italian fascists after the First World War, many cultural artefacts were taken away, mostly to Italy. Among others, they include the sights of interest, such as the monuments to the Admiral Wilhelm von Tegetthoff, the Archduke Ferdinand Maximilian and the Empress Elisabeth (Sissi), that should be given back into the city today – either as original works or replicas. The section of literary reviews comprises contributions on the recent poetry, prose, historical, socio-political and other publications in Croatia. Translation: Renata Šamo, Pula


356

WHAT TO FIND AND WHERE? Instead of the open letter to the Minister of Culture of the Republic of Croatia

8

CONTEMPORARY LITERATURE

11

SLAVKO JENDRIČKO The Evolution of Madness

13

STJEPAN ŠEŠELJ The Yellow-Haired (Part I)

26

MILKO VALENT Europe, the Indiscrete Illness of Decay

62

MIRKO ĆURIĆ The New Measures against the Power

77

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Three poems

85

DARIJA ŽILIĆ Five Notes

88

FRANJO DŽAKULA A Little Girl and a Merry-Go-Round

93

TAMARA BAKRAN Poems

106

ŽARKO MILENIĆ The Donkey

115

17th ŠOLJAN ROVINJ DAYS Krsto Špoljar (1930-1977): The Literary Opus

119

IVAN BOŠKOVIĆ On Špoljar, ‘The Croatian Ballad’, Forty Years Later

121

VINKO BREŠIĆ Krsto Špoljar and His Journals

132

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ The Motifs of Alienation in Krsto Špoljar’s Prose

142


357 BOŽICA JELUŠIĆ Headwords about Špoljar

147

BOŽIDAR PETRAČ Antun Šoljan’s Unrealised Literary Weekly

151

MATIJA ŠEREMET On Some Aspects of Krsto Špoljar’s Novel ‘Troubles with the Muse’

156

JELENA UHER – MIRELA MATEŠIĆ A Straight Line Discourse

161

BORBEN VLADOVIĆ Comparing Novels by Krsto Špoljar and Antun Šoljan

167

NEW TRANSLATIONS

171

LEOPOLD TYRMAND The Civilisation of Communism (translated by A. Cvitanović)

173

LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI The Goddess Has Answered (translated by A. Pataki)

185

MARKO KRAVOS Early Poems (recast by S. Pranjić)

193

THE CROATIAN WORD IN VOJVODINA

203

VLADAN ČUTURA A Panorama of Voivodina-Croatian Short Stories from 1990 to 2010

205

LAJČO PERUŠIĆ On All Saints’ Day

210

PETKO VOJNIĆ PURČAR Dreaming under the Snow

214

ZVONKO SARIĆ Better

218

NEVEN UŠUMOVIĆ A Poppy-Seed

219

TOMISLAV ŽIGMANOV A Small Pebble in Krista’s Sandal

224


358 STUDIES AND ESSAYS

231

JOJA RICOV Facts and Ideas of the Novecento

233

MIRKO ĆURIĆ Nikola Tordinac – the First Croatian Translator of Karl May

241

JELENA RIBARIĆ ZAVRŠKI Erotica in ‘The Song of the Songs’

248

CONTRIBUTIONS ON THE NATIVE REGION

257

DARKO DUKOVSKI The Short History of the Croatian-Slovene Demarcation in Istria...

259

BOŽO MILANOVIĆ The Croatian Border in the NW Istria

284

BRUNO DOBRIĆ Three Pula Public Monuments from the Austrian Period and Their Destiny

287

REVIEWS

319

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ „Lifting Up The Plane of the Earth with the Mountain” (Igor Šipić: The Koljnof Meetings)

321

„The Streams of Babble, Where Every Poem Speaks Its Own Language” (Igor Šipić: The Malversation of Forms) 327 DARIJA ŽILIĆ „The Bottom-Up Story of History” (Mile Stojić: Dunia)

330

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „The Film-Like, Stylishly Sloppy Novel” (Nenad Stipanić: Mother of God and Her Bouncers)

333

ĐURO VIDMAROVIĆ „The Book of Verses by a Poetess from Rijeka with Her Heart in Srijem” 336 (Ljubica Kolarić-Dumić: The Wreath of Waiting)


359 SAMANTA PARONIĆ „The Pićan Diocese and the Pićan Region” (The Book of Proceedings: The Pićan Diocese…)

340

FAHRUDIN NOVALIĆ „The Necessity of Developing the Culture of Critical Patriotism” (Esad Zgodić: The Culture of Patriotism…)

346

Authors

351

Summary & What to Find and Where?

353

Our Editions Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association (CWA)

361


NAŠA IZDANJA Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK Catalogue of Publications


NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: I ČA I ŠTO I KAJ Panorama novije hrvatskoistarske lirike 1997. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 253 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-2-7

Antun Branko Šimić: STUPORE NEL MONDO / ČUĐENJE U SVIJETU pjesme 1998. Format: 15 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 135 str. Cijena: 70 kn / 10 € Rasprodano. ISBN 953-96833-4-3

Marija Petener Lorenzin: ISTARSKI MOZAIK Bibliografija (1963.-1974.) 1998. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 203 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 953-6858-02-9

363


364

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: PRIČE IZ ISTRE Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća 1999. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 334 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-5-1

Goran Filipi: SJEDINJENJE U STOPAMA poezija 2000. Format: 13 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 80 str. Cijena: 50 kn / 7 € Rasprodano. ISBN 953-6858-00-2

Skupina autora: ŠOLJANOV ZBORNIK 2001. Sunakladnik: Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 230 str. Cijena: 99 kn / 13.50 € Rasprodano. ISBN 953-6858-01-0


NAŠA IZDANJA

Marija Petener Lorenzin: ISTRA Bibliografija (1974.-1993.) 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 294 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6858-02-9

Tatjana Arambašin: ŽIVOT UHVAĆEN JEDNOM RUKOM roman 2001. Sunakladnik: Erasmus naklada, Zagreb Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 181 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6132-92-3 Skupina autora: ČITAJUĆI ZNAKOVE VREMENA zbornik ogleda o kraju stoljeća/tisućljeća 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 222 str. Cijena: 99 kn / 14 € ISBN 953-6858-03-7

365


366

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: GLASI KNJIŽEVNE ISTRE Studije, ogledi i kritike o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri 2002. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 328 str. Cijena: 200 kn / 27 € ISBN 953-6858-04-5

Stjepan Vukušić: ZVIJEZDE NAD GOČANOM roman 2003. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12 € ISBN 953-6858-05-3

Daniel Načinović: GOSPA OD ŠKRPJELA poema 2004. Format: 10 x 14 cm Uvez: meki, broširano  Opseg: 44 str.  Cijena: 30 kn / 4 € ISBN 953-6858-07-X


NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: ISTRA: KRATKA POVIJEST DUGOGA TRAJANJA sažeta i ilustrirana povijest Istre od prvih naseobina do danas 2004. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 282 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 953-6858-06-1 Tomislav Žigmanov: BIBLIOGRAFIJA HRVATA U VOJVODINI 1990.-2002. 2005. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 62 str. Cijena: 50 kn / 7 € ISBN 953-6858-12-6

Miroslav Sinčić: BAVUL izabrane pjesme i priče 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, ovitak Opseg: 276 str. Cijena: 130 kn / 20 € ISBN 953-6858-08-8

367


368

NAŠA IZDANJA

Ante Dabo: GODINE NADE Roman o 1950-im i 1960-im godinama u Istri 2005. Sunakladnik: Grad Novalja Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, boja Opseg: 255 str. Cijena: 130 kn / 18 € Rasprodano. ISBN 953-6858-11-8 Jehuda Amihaj: PJESME SIROMAŠNA PROROKA izbor iz poezije najvećega židovskog pjesnika XX. stoljeća 2005. Format: 12 x 18 cm Uvez: tvrdi Opseg: 82 str. Cijena: 95 kn / 13 € ISBN 953-6858-10-X

Daniel Načinović: DESK izabrani eseji, feljtoni i drugi članci 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 400 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-09-6 Nagrada "Antun Gustav Matoš", 2005.


NAŠA IZDANJA

Dacia Maraini: PRIPOVIJEST O ISABELLI DI MORRA KOJU JE ISPRIČAO BENEDETTO CROCE dramski tekst, jednočinka s talijanskoga prevela: Irena Skrt 2005. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 55 kn / 7.50 € ISBN 953-6858-16-9 Tomislav Milohanić: CVJETNE STRANE GALILEJE književni putopisi 2006. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 106 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISBN 953-6856-13-4

Antun Milovan & Boris Domagoj Biletić: GRADOVI I OBZORI Putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 340 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-15-0

369


370

NAŠA IZDANJA

Josip Šiklić: CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU monografija u bojama 2006. Format: 23 x 29 cm Uvez: tvrdi, šivano, ovitak Opseg: 157 str. Cijena: 225 kn / 31 € ISBN 953-6858-14-2

Marija Petener Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “ISTARSKI BORAC / IBOR” 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 290 str. Cijena: 120 kn / 17 € ISBN 953-6858-17-7

Jakša Fiamengo: MRAVI IZ NEZAKCIJA Istarski sonetni abecedarij 2006. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 953-6858-20-7


NAŠA IZDANJA

Tomislav Marijan Bilosnić: KOLAC U RIJECI ZRMANJI kratki roman o Domovinskom ratu

    

2007. Format: 12,5 x 21 cm Uvez: tvrdi / meki, šivano Opseg: 137 str. Cijena: t.u. 70 kn / 10 € m.u. 60 kn / 9 € ISBN 978-953-6858-19-4

Nada Grubišić: METROPOLA PRAZNINE pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 111 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-22-4

Nada Galant: NEKA BUO poezija na čakavici 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 65 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-21-7 Nagrada "Drago Gervais", 2009.

371


372

NAŠA IZDANJA

Stjepan Vukušić: ZEMALJSKOM USPRKOS pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 104 str. Cijena: 100 kn / 13 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-23-1

Daniel Načinović - Eduard Strenja: POD STARIM VOLTAMA Istarskim gradićima u pohode putopisne reportaže i fotografije 2007. Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 271 str. Cijena: 160 kn / 22 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-28-6

Sandra Kušević - Jadranka Ostić: PRIČE O KORNJAČAMA slikovnica u bojama 2007. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 63 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-30-9


NAŠA IZDANJA

Aljoša Pužar: GRANICE GRANICE Studije i ogledi 2007. Format: 15,5 x 22 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 128 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 978-953-6858-25-5

Žarko Paić: PROJEKT SLOBODE: Jean-Paul Sartre - filozofija i angažman 2007. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 156 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-24-8

Sandro Gobo: IZBOR IZ PROGRAMA pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 64 str. Cijena: 70 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-37-8

373


374

NAŠA IZDANJA

Roberta Razzi: LAKOMA BETI pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 174 str. Cijena: 120 kn / 16,50 € ISBN 978-953-6858-39-2

Drago Orlić: ŠTORIJE OD ŽALOSTI kratke priče 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-26-2

Milorad Stojević: ČAKAVSKO PJESNIŠTVO XX. STOLJEĆA antologija 2007. Format: 18,5 x 25,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 440 str. Cijena: 220 kn / 30 € ISBN 978-953-6858-18-7


NAŠA IZDANJA

Skupina autora: DRUGI ŠOLJANOV ZBORNIK Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001.–2005. 2007. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 204 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-29-3

Marija Petener-Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “NOVA ISTRA” (1996.–2006.) 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 336 str. Cijena: 130 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-34-7

Antun Milovan: ZVIJEZDA pjesme 2008. Format: 14 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 112 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-44-6

375


376

NAŠA IZDANJA

Igor Grbić: KAO DA SAM poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 148 str. Cijena: 100 kn / 13,50 € ISBN 978-953-6858-33-0

Tijana Vukić Stjelja: IMA ME poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-35-4

Boris Domagoj Biletić: MOJA PULA proza, uspomene, polemike 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 228 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-43-9


NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: TATJANA ARAMBAŠIN knjiga s DVD-om 2008. Format: 14 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 112 str. + 60 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-32-3

Skupina autora: ESEJ DANAS Zbornik Pulskih dana eseja 2003. - 2007. 2008. Format: 15,5 x 22,0 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 427 str. Cijena: 145 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-41-5

Josip Cvenić: I SVE PUSTIŠ NIZ RIJEKU Priče 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 190 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-46-0

377


378

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: ESEJ KAO ZAVOĐENJE Ogledi 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 343 str. Cijena: 165 kn / 23 € ISBN 978-953-6858-31-6

Nikola Stjelja: UŽASI GODIŠNJIH DOBA Priče ----------------2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 97 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 978-953-6858-38-5 Milan Rakovac: SINOVI ISTRE Eseji 2009. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 326 str. Cijena: 165 kn / 23 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-27-9


NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: BAJKE 2009. Format: 14,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 202 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-40-8

Tomislav Milohanić: P.S. DODIR SVJETLOSTI pjesme 2009. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 88 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-47-7 Natalija Grgorinić - Ognjen Rađen: UTJEHA JUŽNIH MORA Priče 2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 285 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-36-1

379


380

NAŠA IZDANJA

Alix de Saint-André: ANĐEOSKI ARHIVI Esej (o anđelima u kršćanstvu, islamu i židovskoj tradiciji) 2010.2010. Naslov izvornika: Archives des Anges S francuskoga prevela: Ivana Šojat - Kuči Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 151 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-48-4 Irvin Lukežić: KNJIŽEVNOPOVIJESNE VEDUTE Ogledi i studije 2010. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 288 str. Cijena: 200 kn / 28 € ISBN 978-953-6858-49-1

Skupina autora: MANIPULACIJA Ogledi (separat 7. PDE) 2010. Format: 17 x 24 cm
 Uvez: meki
 Opseg: 64 str.
 Cijena: 50 kn / 6,50 € ISSN 1331-0321


NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: POVIJEST PULE Deterministički kaos i jahači Apokalipse 2011. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 493 str. Cijena: 280 kn / 38 € ISBN 978-953-6858-45-3

Sandra Kušević – Jadranka Ostić: PRIČE O ŽABAMA slikovnica u bojama 2011. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 70 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-48-4

381


382

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MILAN RAKOVAC knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 142 str. + 100 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-51-4

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: STJEPAN VUKUŠIĆ knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 84 str. + 100 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-52-1

Skupina autora: DOKOLICA Ogledi (separat 9. PDE) 2012. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISSN 1331-0321


NAŠA IZDANJA

Ljubica Ivezić: ODBLJESCI PAMĆENJA Sjećanja 2012. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi Opseg: 202 str. Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-50-7

Jelena Lužina: MEŠTAR Fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu 2013. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi Opseg: 111 str. + CD s glumčevim interpretacijama Cijena: 100 kn / 14 € Sunakladnik: Čakavski sabor Žminj ISBN 978-953-6858-54-5

383


384

NAŠA IZDANJA

PRIGODA! Stare brojeve “Nove Istre”, zaključno s godištem 2011., kod nas možete kupiti po jedinstvenoj cijeni od 10 kuna! ISSN 1331-0321


NAŠA IZDANJA

IZDANJA “NOVE ISTRE” U PRIPREMI Ivan Grljušić: „Komunističke priče“ pripovijesti Željka Lovrenčić: “Od pustinje do ledenjaka” (Književnost čileanskih Hrvata) Marko Sosič: „Balerina, Balerina“ roman; prijevod sa slovenskoga Goran Starčević: „Vuk u supermarketu“ filozofijski eseji

Važna obavijest suradnicima! Priloge je preporučljivo slati samo e-poštom na adrese: istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr novaistra@hotmail.com boris.biletic1@pu.t-com.hr

385


Časopis Nova Istra 1-2/2013.  
Časopis Nova Istra 1-2/2013.  
Advertisement