László KRASZNAHORKAI
NOVI PRIJEVODI
u ruci, ali ni on nije znao reći odakle je stiglo. Zagledali smo mnoštvo nepoznatih poštanskih markica pored kineske, gledali u neobičnu omotnicu i primijetili da su je adresirale dvije ruke; jedna je napisala moje ime pinyin slovima, a druga moju kućnu adresu u Ding’an Luu na kineskome. (Saznalo se tek nakon više tjedana, od našega ravnatelja, da na tome možete zahvaliti svome dobrom poznaniku i pomagaču, drugu profesoru Chaiu, koji je na temelju imena, jer je poznavao moju majku, saznao gdje živim). Dakle, gledali smo sa čiča Wangom, ispitivali, pipkali, čak je bila spomenuta i mogućnost neotvaranja pisma, te kako bi bilo bolje da ga čiča Wang vrati i da ga prvo pročita netko višega ranga, ali sam ga naposljetku ipak otvorila ja, rekla da je napisano na engleskom, no tada su se već i susjedi okupili oko mene. Vi znate što je u tome pismu bilo, ali izgleda da ne znate koliko teško jedan Kinez uspijeva razumjeti strance. Prvo sam se veoma postidjela, i naljutila, nisam ni znala što bih rekla ljudima koji stajahu oko mene uzbuđeno čekajući da im podnesem izvještaj o sadržaju pisma. Osjećala sam da mi lice gori, nije dobro napisano na engleskom, pokazivala sam neobično preklopljene listove papira, jedva uspijevam pročitati, objašnjavala sam utrčavši u kuću gdje sam stalno iznova sricala riječ po riječ, ali razumjeti nisam mogla baš ništa. Nitko mi više nije spomenuo pismo i ja ne bih o tome morala kazati ni jednu riječ, da nije nekoliko dana nakon toga, ili je možda bio prošao čak cijeli tjedan, čiča Wang donio istovremeno dva takva pisma od Vas, pa je sad i moja majka natuknula kako bismo morali nešto reći susjedima. To je opet onaj isti, pokazala sam sljedeći put omotnicu mami Chang na tržnici, isti onaj stranac koji je veliki zaljubljenik u kinesko kazalište i koji me vidio u ulozi Diao Chan. Ovo je već treće pismo u kojemu mi čestita, slagala sam. Ali onda je stiglo četvrto, peto i šesto, opet u isto vrijeme, i više se nije moglo lagati. Čiča Wang zamolio me da mu pročitam naglas jednu rečenicu iz nekog od pisama, jer bi volio razumjeti, rekao je, kako razmišljaju stranci. Prevela sam mu onaj dio u kojemu pišete o pogledu Diao Chan nakon prve arije. Čiča Wang je saslušao, iznenada se veoma oraspoložio, a onda je, ne objašnjavajući čemu se veseli, otrčao osmjehujući se i klimajući glavom. Odonda mi se neprestano smješkao kad god bi mi donosio Vaše pismo. Usprkos tome što su ta pisma, počevši od sedmoga, bivala sve tužnija i tužnija – čiča Wang, dakako, o tome ništa nije mogao znati. Pisali ste mi o tome kako ne nalazite mjesta u svojoj zemlji, kako čeznete za povratkom u Peking, na Dong’anmen Daji, i da osjećate smrtnu bol u srcu kad me se sjetite – a ja sam sve manje razumijevala što želite reći. Pisali ste da sam ja ona koja je Vašoj sudbini dala novi pravac i da ne možete podnijeti više ni pomisao, a kamoli činjenicu da postoji udaljenost koja Vas razdvaja od mene – i time ste me sasvim zbunili, nikako se nisam znala odlučiti što mi je činiti. Iskreno sam se bojala svakog priznanja, a od tuge koja je
187