Page 1


br. 3 | 4 go diĹĄ te XIX ., s v. 50. Pula, jesen-zima 2014.

UDK 821.163.42/821/008/3

ISSN 1331 - 0321


GDJE JE ŠTO? JANKO ROŽIČ Veliki rat i ništa manji mir (prev. G. Filipi)

9

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

15

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Sin otac sin

17

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Snijeg u mojim očima

28

ŽARKO MILENIĆ San je moj neprijatelj

33

ZIJAD DURAKOVIĆ Pet pjesama

40

MLADEN JURČIĆ Nedoumice otimača tijela

45

ANA HORVAT Snajperist

53

DRAGAN GORTAN Pjesme

58

NOVI PRIJEVODI

63

SUVREMENA BUGARSKA KRATKA PRIČA (prev. I. Primorac)

63

KRISTIN DIMITROVA Etienne

65

EMIL ANDREEV Povratak Teddyja Browna

76

DEJAN ENEV Probudi me kada kolovoz završi

82

JOSÉ AMADOR MARTÍN SÁNCHEZ Pjesme (prep. Ž. Lovrenčić)

88

UMBERTO SABA Odisej (prep. V. Begić)

100


GDJE JE ŠTO? SIMONE MOCENNI Pjesan o brodogradilištu (prep. V. Begić)

101

Tema: OPTIMIZAM

107

JOSIP CVENIĆ Optimizam kao filozofija održivosti

111

BRANKO ČEGEC Tamna tinta svijetle budućnosti

114

VESNA KRMPOTIĆ Sjeti se vale da si more!

118

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Umišljanje utopija kao modus europskog nihilizma

125

IRENA LUKŠIĆ OP!TI?MI!ZA?M! / Razmišljanja o životu u umjetnosti

134

JULIJANA MATANOVIĆ Pisanje – ključna riječ u definiciji optimizma

137

IVAN MOLEK Izazov rastvaranja: Trpni optimizam ili poetika „Divlje duše“ Marije Čudine

148

JOVAN NIKOLAIDIS Život je pred nama: varijacije o optimizmu

158

SIBILA PETLEVSKI O stilovima objašnjavanja i panglosijskoj retorici

163

MARKO SOSIČ Na putu k svjesnoj utopiji? (prev. S. Širec Rovis)

176

GORAN STARČEVIĆ Optimizam i pesimizam u funkciji palanke

187

Nagrada „Zvane Črnja“ za 2013.

199

Marko Grčić: „Slijepi Argus“ Obrazloženje: Irvin Lukežić

199


GDJE JE ŠTO? OGLEDI I ZAPISCI

201

ALEN TAFRA O korisnosti intelektualne povijesti (Domenico Losurdo: Controstoria del Liberalismo / Protupovijest liberalizma) 203 ŽELJKA LOVRENČIĆ Uz stoti rođendan Nicanora Parre

212

MIROSLAVA TUŠEK Feljton jučer, danas...

219

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Dobar čovjek i dobar vjernik u pjesničkom izjednačavanju (Božidar Petrač: Cedulje sestri Klari...)

226

BOŽICA ZOKO I divlji postaje pitom (Aleksa Kokić: U sjenama ravnice)

231

DARIJA ŽILIĆ Bilješka o poeziji Amira Brke

238

Tema: POLITIKA I POLITIČARI

243

SANDI BLAGONIĆ Tko ždere u hrvatskoj politici? Medijske reprezentacije janjetine u političkom diskursu

245

BOŽICA JELUŠIĆ Govor politike ili varanje metaforom

251

SLAVEN LETICA Negativni Pigmalionov učinak, ili doba slinavaca

255

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Jesmo li guske? Jesmo li anđeli?

262

JELENA LUŽINA Fragmenti političkog diskursa – posve slučajan izbor

274

FAHRUDIN NOVALIĆ Politika kao manipulacija

282

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Politika, književnost... Hrvatska

294


GDJE JE ŠTO? NINO RASPUDIĆ Gleda te u oči i...: percepcija političara u Hrvatskoj

302

JANKO ROŽIČ Političari i politika bez polisa (prev. G. Starčević i G. Filipi)

306

GORAN STARČEVIĆ Teatrokracija i društvo spektakla

322

IGOR ŠIPIĆ Odgovornost, ili zašto upravo danas intelektualci?

329

IVANA ŠOJAT- KUČI Varijacije ironije

337

PRILOZI O ZAVIČAJU

343

BRUNO DOBRIĆ Njemačkojezični periodici koji su izlazili u Puli i na Brijunima tijekom austrijske uprave u Istri

345

MIODRAG KALČIĆ Vatrometna Pula

400

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

415

DAVOR ŠALAT „Čuvar vrsne priče“ (Stjepan Čuić: Čuvar srpa i čekića)

417

BOŽIDAR PETRAČ „Uz Huysmansov roman ‘Na putu’“ (Karl-Jorg Huysmans: Na putu)

421

DARIJA ŽILIĆ „Ćurićevi ženski likovi“ (Mirko Ćurić: Braća u poniženju)

425

„Suvremena ženska crnogorska poezija“ (D. Ivezić /ur./: Koret na asfaltu)

429

ZDRAVKO KORDIĆ „Sidrište u Sredozemlju“ (Pero Pavlović: Humčice, biljčice, slike nebeske)

434


GDJE JE ŠTO? ŠURA DUMANIĆ „Čitajući kratke priče“ (Darija Žilić: Klavžar)

437

SLAVEN BERTOŠA „Novi historiografski pogled na prošlost Dalmacije“ (Josip Vrandečić: Borba za Jadran...)

440

MIRJAN FLEGO „Pogled u prošlost Pule“ (Slaven Bertoša: Migracije prema Puli...)

447

MIODRAG KALČIĆ „Komunistička monografija Istre ni o čemu“ (Istra u Titovo doba)

450

Autori

457

Summary & What to find and where?

459

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

467


Janko ROŽIČ, Ljubljana (Slovenija)

9

VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR Bojao si se izreći, ali ovo ovdje već cijelo vrijeme nije ništa do rata. Ne možeš ga ni dobiti ni izgubiti. Njegovo je slabljenje sporo i dugotrajno i nitko više ne pamti gdje i kako započinje. Radharani Pernarčič, DOK NA PRSIMA PIJETLOVA raste perje Sprva su ga nazvali velikim jer tad još nisu mogli znati da je riječ o svjetskom ratu, a kamoli da će kasnije biti prihvaćen kao prvi, samo su možda najdalekovidniji slutili da dolazi još jedan, veći, drugi i nakon njega treći koji su zvali hladnim iako je započeo s najvrelijom eksplozijom koju se prije nije mogalo ni sanjati a kamoli zamisliti.✻1Slijedili su još mnogi manji, ali za pojedinca ne manje kruti i ubitačni... Ako tada još nisu bili u stanju imati pravu predodžbu ni o opsegu, kako su mogli dokučiti zamršene odnose u društvima svijeta? Dugo je pucalo prije nego li je doista puklo, i to ne samo među najstarijim carstvima i plemenitaškim rodovima, njemački ✻1

Izvornik „Velika vojna in nič kaj manjši mir“ objavljen je u časopisu „Apokalipsa“, br. 179-181, Ljubljana, 2014., str. 7-11.


10

VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR

Janko ROŽIČ

i ruski car bili su bratići, nego su se još i više zahuktavale ideje i vrtjele se po glavama rijetkih pojedinaca i skupina, da bi se kasnije sve skupa proširilo među vrtoglavim krugovima mnoštva. Relacije još nikad nisu bile tako neobične, odnosi opasni, a relativizam jedini zajednički nazivnik. Mješavina predrasuda i osuda, veza, saveza i savezništava postajala je sve eksplozivnija. Stari su lanci pucali, u zraku je lebdjela nova lančana reakcija. I kako su već tada drugi mogli shvatiti kad je čak i Einstein svoju opću teoriju relativnosti domislio tek tijekom prve godine rat? Posebnu je teoriju relativnosti objavio već 1905. godine, no ime joj je dao tek Max Planck tri godine kasnije, a još desetljeće nakon toga glasovitu i silnu formulu E=mc2 na cijelome je svijetu mogla shvatiti samo šačica najboljih fizičara i matematičara. Prva je četiri predavanja o općoj teoriji relativnosti Einstein održao na Pruskoj akademiji znanosti i umjetnosti u studenom 1915., u vrijeme kad je svijet već duboko zagazio u rat. Je li zakleti mirotvorac, koji se u eseju Moj pogled na rat jasno opredijelio protiv rata nadajući se da će njegova misao koja je u stanju pomicati krajnje granice prostora i vremena i mijenjati zakone svemira uspjeti pomaknuti i pozicijski rat na fronti, čovjek koji je nekoliko godina prije temeljito pretresao Annalen der Physik, držao da može posegnuti u anale povijesti još u doba dok fizika nije bila najmoćnije oružje? Premda nije bilo retorično, pitanje je ostalo otvoreno i nakon što je na nagovaranje mađarskog fizičara Szilarda netom prije Drugoga svjetskoga rata potpisao pismo predsjedniku Rooseveltu na temelju kojega su Amerikanci pokrenuli projekt Mannhatan. Lančana reakcija više nije visjela u zraku, nije bačena samo kocka nego i atomska bomba. Nakon Hirošime i Nagasakija, Einstein gotovo da i nije radio ništa drugo osim što se iskreno zalagao za razoružanje. Čovjek koji je svoju misao spustio u najdublje vrtloge vremena i prostora godinu se dana prije smrti povjerio prijatelju da je pogriješio što je potpisao to pismo. Zajedno sa Saharovim, ocem još moćnije vodikove bombe i još većim borcem za slobodu, shvatio je da je najvažnije pitanje o konačnim stvarima između čovjeka i svijeta, dijela i cjeline, slučaja i nužnosti, etika. Einstein nije volio slučajnost i nepouzdanost. „Bog se ne kocka!“ skresao je Nielsu Bohru na konferenciji fizičara u Briselu 1911. godine jer nije mogao prihvatiti nepouzdanosti Heisenbergova načela nepouzdanosti, temeljne pretpostavke kvantne mehanike. Bohr mu nije ostao dužan. Odvratio mu je da prestane govoriti Bogu što da radi. Da se čak i najveći predstavnici znanstvenoga racionalizma u krajnjoj potrebi pozivaju na Boga vjerojatno nije čudno, ali je barem neobično da raspravljaju ne samo o njemu nego i u njegovo ime. Kako su, dakle, o tom što se doista događalo mogli znati milijuni onih koji su u veliki rat otkoračali paradnim strojevim korakom u ritmu vojnih koračnica vrišteći i sa smijehom na usnama... Oni rijetki koji su se vratili više se nisu smijali i premda su jedini imali to iskustvo, uglavnom su šutjeli i tek bi se s vremena na vrijeme nekako


Janko ROŽIČ

VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR

odsutno zagledali u prazno kao da ih se ništa više ne tiče, a možda su čak i potiho zajecali, iako junacima, vojnim herojima kakve su poznavali uglavnom iz knjiga, to nekako ne priliči. Nije bilo slomiljeno samo dugo mnoštvo onih koji su se vraćali na štakama, u kolicima ili čak na nosilima, slomljena je bila i većina kojoj barem na izgled ništa nije manjkalo. Tjelesne rane zacijele, a duševne ostaju otvorene. Fantomski organi na mjestu otkinutih ili odrezanih udova možda lagano, tek neznatno, peku, dok se fantomi koji kad jednom zaposjednu dušu cijelo vrijeme pojavljuju poput duhova po čitavu tijelu. Stručnjaci psihologije, nove znanosti koja je u to doba bila na samim početcima, simptome su čudnoga ponašanja, koje su tada po prvi put bilježili u tako velikoj mjeri, označili kao „sram preživjelih“. Još je bilo daleko do vijetnamskog, zaljevskog ili balkanskog sindroma, koji danas more povratnike iz vojnih misija. Zar nije neobično da povratnike iz ratova automatski, bez obzira na godine, nazivamo „veteranima“, kao da je rat taj koji ljude najbrže mijenja ne samo u pokojnike nego ih i po kratkom postupku gotovo smjesta umirovi. Jesu li o ratu u zabludi svi, a najviše njegovi najžešći zanesenjaci? Nietzsche koji je tvrdio da je mir samo primirje između dvaju ratova i da ono što ne ubije osnažuje, umro je dovoljno rano, a još je prije izgubio razum pa je ostao uskraćen za tu spoznaju. Marinetti, neosporni vođa talijanskog futurizma, najprije je na rat gledao kao na „higijenu svijeta“, a kasnije, stupivši u službu fašizma, nipošto nije oprao ruke, nego ih je isprljao. Razvikani D'Annunzio, kojega je u početku čak i Joyce držao jednim od ponajboljih europskih pisaca, na rat je gledao kao na cjelovitu umjetninu koju je u tolikoj mjeri obožavao da je osobno skrojio odore, osmislio zastave, obukao i naoružao vojnike i zaposjeo Rijeku. Njegovo hohštaplerstvo i prelaženje granica bili su prava poduka za mladoga Mussolinija. Barbusse, član francuske komunističke partije, svoje je dojmove s prve linije fronte sažeo u naturalistički roman Pod vatrom, koji je izišao već 1916. Godine, a već je sljedeće dobio veliku Goncourtovu nagradu. Ne mijenja se u ratu brzo samo ratna sreća nego i vrijednostni sustav jer već je 1929. Jean Norton Cru zapisao da je knjiga „uvarak istina, poluistina i potpunih laži“. Premda je Barbusse ubrzo posato mirotvorac, ratno ga je iskustvo toliko zaslijepilo da je još sredinom tridesetih, u doba gulaga i najžešćega staljinističkog terora, napisao knjigu Staljin: novi svijet kroz čovjeka. Ni veliki Thomas Mann nije bio iznimkom u poimanju rata. Isprva je podupirao konzervativna nastojanja njemačkoga Kaisera, očekujući valjda da će rat očistiti svijet od malograđanske budenbrokovštine. Kasnije je priznao kako ga je tek Prvi svjetski rat prisilio da promijeni svoje temeljne pretpostavke. Tek je kasnije bio u stanju zaključiti da je rat kukavički bijeg od problema mira. Pucanj Gavrila Principa koji je pogodio prijestolonasljednika, Princa dakle, dovodi u pitanje sva razmišljanja o ratu, i Machiavellijeva „Vladara“ (Il Principe) (ne-

11


12

VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR

Janko ROŽIČ

podnošljivo je to miješanje prinčeva /ad personam/ i principa /ad rem/), jer taj pucanj nije pokrenuo samo Prvi svjetski rat, on u svakoj eksploziji, u onom kratkom razmaku između pojedinih terora i općim terorizmom, još uvijek odzvanja. Pobijediti u bitci ne znači dobiti rat jer što se više progoni teroriste to više jača rat protiv terorizma? Čovjekova žrtva čini pojam još tvrdokornijim. Najteža je žrtva „kolateralna šteta“ jer je ona u svojoj sljepoći jednostavno sama po sebi tako razumljiva. Već čitavo stoljeće slušamo da su pucnji u Sarajevu bili samo povodom a ne i pravim uzrokom. Prvi pucanj nije ubio Ferdinanda nego Sofiju. Kad izgubimo mudrost, gotovo je sve moguće... Slovenski je pisac Ivan Cankar pak bio u pravu. U Slikama iz snova, koje su objavljene 1917. Godine, taj je majstor riječi koji je iza sebe već imao na desetine knjiga s mukom mucajućeg početnika, kako sam veli, opet tražio pravi izraz, koračao po katakombama srca, otkidao riječi i rečenice s dna, tako da mu je srce krvarilo zajedno s onima na prvim crtama bojišnice. Na krajnjem rubu, u najdubljem traženju one jedine riječi koju ne možeš čuti živ, a kad je čuješ znaš da više nisi živ, shvatio je: „Samo onome koji je željan konačne istine neustrašivo posegnuo u vlastite dubine, samo se njemu mogu razgrnuti sve prispodobe i otvoriti se katakombe u bratovu srcu.“ Tek kasnije, kad je ušao tako duboko u sebe, bio je u stanju uvidjeti ne samo dio nego cjelinu, ne samo slike koje je sanjao nego „sve prispodobe“, budan kako može biti budan samo čovjek koji gleda preko ruba: „Na stotine tisuća ih gine, vidiš li ih? Ne vidiš ih, nisi još ni jedne jedine suze prolio za njih. Da te zaboli zub, bezumno bi trčkarao amo-tamo po sobi, uzdisao bi i psovao. Preveliko je vrijeme, zato te mimoilazi; tek će tvoj unuk drhtati i vrištati, plakati i smijati se. Sve što jest jest preko mjere; pogled je zastrt, srce je otupjelo; čovjek gleda silne fantome ne raspoznajući im oblika i ne razumije njihovu grozomornost i golemost; u strahu se skrije u tijesnu ljušturu boli koja mu je bila namijenjena i koju može svladati.“ Sazrijevajući nije griješio u svojim pogledima. Ne samo očevi i sinovi, tri su naraštaja bila potrebna da bismo shvatili kako je bio u pravu kad je napisao „tek će tvoj unuk drhtati i vrištati, plakati i smijati se“. Preveliko vrijeme koje se ne može smjestiti u formule u srcima ostavlja pustinju... Da se o pitanjima srca, osim u bolnicama, više ne piše i ne govori ni do danas, nije samo stvar preživjele romantike ili posebnoga ukusa suvremenoga urbanoga čovjeka. Upravo je taj ukus posljedica pečata, tako vrućeg pečata koji je nešto najbitnije spržio i prognao za duga desetljeća. I najudarniji hitovi rock'n'rolla, koji i danas bučno kotrljaju stijene, uglavnom pjevaju o slomljenim a ne o zacijeljenim srcima. Disco, techno-pop i rave sve manje spominju srce. Čak se i lirske pjesme ljubavi još samo letimično dotaknu. Je li ovo bježeće vrijeme ubogo i zato što više nema pravoga milovanja? Je li to uzrokom tolikom bježanju i izbjeglicama? Da beg nije Bog znao je već i Prešeren. Cankar je dublje od


Janko ROŽIČ

VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR

Freuda, jer on svijest ne dijeli na pod- i nad- svijest, dokučio ne samo ugnjetavanje nego i nekakvu novu inicijaciju koju pojedincu nametne vrijeme ako je preveliko ili preteško. U biti je takve nesvjesne inicijacije, koja zapravo djeluje gotovo zauvijek, pokretati nove inicijative uz nužnost novih inicijala... U tim katakombama, ne samo u jarcima i rovovima velikih ratova, labirintima i kompleksima naše uljudbe izvan nas, nego unutar najpotisnutijih kompleksa krije se tajna šifra modernoga doba. Svatko je može razumjeti ili ne razumjeti na svoj način, djeluje u oba slučaja, u dobrom dobro u lošem još gore. Što se to pomaknulo u glavi više puta odlikovanom njemačkom kaplaru kad mu je na zapadnoj fronti iza leđa raznijelo stožer neposredno nakon što je dobio povjerljiv zadatak? Je li od milijuna eksplozija granata na svim bojišnicama Prvoga svjetskoga rata upravo ova iznenadna, podmukla praznina u hijerarhiji crna rupa koja je kaplara pretvorila u Führera? Jer mladi vojnik koji je u hipu ostao bez nadređenih, ali s misijom... zvao se Adolf Hitler? Béla Hamvas bio je u apokaliptičnim prilikama istočne fronte toliko potresen da je nakon rata odbio odlikovanje, naučio 17 jezika, udubio se u izvornu mudrost raznih naroda i kultura te na koncu spoznao da je lud svatko tko se ne uskladi s vječnošću. I Kocbek je znao da je čovjek stariji od povijesti i da je jedina prava mjera vremena vječnost. No nije riječ o onoj staroj nepromjenljivoj vječnosti koju je zaobilaženjem apsolutnoga vremena i prostora pomogao pobiti i Einstein. Ako je humanost čovjekova značajka svojstvena pojedincu, onda je otvorenost prema međusobnosti i usmjerenost prema drugome ono više, ona humanost... Slike iz snova su, ako ih znamo pročitati, inicijali bez inicijacije, početni tekst koji otvara i podržava život, daje prostoru prostor i vremenu novi glas. Jesmo li unuci svojih djedova koji će biti u stanju „otvoriti katakombe u bratovu srcu“ a da u ime bratstva ne zaborave sestre i kćeri... jer ne samo pred vratima, i u literaturi im je ponekad dobro priznati prednost. Nije slučajnost da se u suvremenoj lirici upravo pjesnikinje koje nisu dobile prastaru patrijarhalnu vojnu inicijaciju propituju o prirodi rata koju nije moguće ni dobiti ni izgubiti iako već jako dugo gubi snagu. „Sve je samo hir, hir, hir...“ pjeva Josipa Lisac. Dok na prsima pijetlova bude raslo perje... ne će više biti junačenja i odlikovanja na prsima, ne će biti odličja. Hir će biti prevladan i ne će više biti potrebno junake slati u Haag. Rat može biti veliki ili mali, dok mir nema tu vanjsku dimenziju jer najveći je mir ujedno i najmanji, onaj unutarnji, srčani koji ti nitko ne može oduzeti. Možeš biti priseban samo ako si pri sebi, smiren i umjeren... Srčanost nije važna samo izvana, bitna je iznutra. Bez srčanosti nema srdačnosti, dok srce mora i može biti... Sa slovenskoga preveo: Goran Filipi, Pula

13


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Sin otac sin

17

TOMISLAV KOVAČEVIĆ Snijeg u mojim očima

28

ŽARKO MILENIĆ San je moj neprijatelj

33

ZIJAD DURAKOVIĆ Pet pjesama

40

MLADEN JURČIĆ Nedoumice otimača tijela

45

ANA HORVAT Snajperist

53

DRAGAN GORTAN Pjesme

58

15


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb

SIN OTAC SIN Konačno početak – pri svršetku života „Rijeka teče kako teče i drukčije neće teći“, odavna sam svjestan toga, a opet… promicale su godine, odnosila su me događanja, izobličilo me vrijeme, izjeli me moji najbliži, oni koje sam stvarao i stvorio – odjednom sam zapazio da su me progutali, jedva se i osvrnuvši na me, ili – i bez osvrtanja… prošao je život.✻ 1Konačno na današnji dan, prvoga srpnja godine Gospodnje, ove, sadašnje, danas, kada se Hrvatsku „prima u Europsku Uniju“, ja – umjesto da stavim crnu vrpcu oko rukava i tako prošećem glavnim gradskim trgom, javno izražavajući svijest o tomu u što smo se uvalili, kao država, kao narod, kako su nas veliki i moćni namamili u stupicu… – Umjesto izlaska na javni trg, povukao si se u svoj vrt; s Mirjam si otišao u Noval, u njezinu kuću uz more, to ste od prije naumili i odredili dan. Napustio si velike i važne zamisli o sebi i o svojemu pisanju i odlučio ispričati samo ono najnužnije, najneposrednije, kao da pišeš pjesmu: pripovijest kako je tekla, što više kao non fiction, i ne udugo! I – napisao si, još jutros, prvu rečenicu, „Mirjam i ja sinoć smo doputovali…“ A onda ti se to učinilo glupo, baš kao u petparačkom romanu s kioska, banalan početak, tolike si godine čekao da time počneš svoju najvažniju prozu, zar tako, zar to, zar nemaš ništa bolje!? Kao i mnogo puta do sada, stao si. Još ćeš jedanput promisliti koja će rečenica biti prva, o tomu sve ovisi, ili zapravo – ne ovisi ništa, posve je nevažno, samo počni već jednom… A, da, vidiš: pokazao si se pravi ti! Ponovno odgoda. Nastavit ćeš kada se Mirjam vrati s njezina jutarnjeg izranjanja školjaka… Svaki je početak težak, kaže pučka izreka, a ovaj je gotovo pa besmislen. U se-

Dva ulomka iz romana u nastajanju „Sin otac sin“.

17


18

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

damdeset i četvrtoj počinjati pisati to što se zove ozbiljna proza, doista – ima li to uopće ikakva smisla, ikakva izgleda, ikakve prigode, ikakve koristi, ikakva ičega – ili nikakva i ničega?! Takva je nakana – nikomu i ni za što. – Čekaj malo, čekaj! Nisi još ni počeo, a već uzvišena jadikovka, već samosaželijevanje, već prepoznatljivo tvoje uzdisanje nad samim sobom. Tko ti je kriv što nisi ranije počeo?! Ti, nitko drugi. Uostalom, nisi nikada ni namjeravao pisati nekakva prozna djela. Pisao si što si pisao, napisao si koliko si napisao i sve to negdje jest i nešto je nekomu značilo, i znači... Ma komu znači, ma što znači, ma komu i što može značiti sve to zatrpano u malomu jeziku, u malim nakladama, u malomu narodu gdje se kritike pišu „ja tebi ti meni“ ili po rodijačkoj osnovici, gdje je trećerazredno strano djelo već time vrjednije i bolje od prvorazrednoga domaćeg, gdje se knjižare mogu nabrojiti na prste, a knjižnice valjda i ne dosežu troznamenkasti broj, osim onih školskih u kojima je nadvladalo ideološko petparačko štivo, iz vlasti u vlast promjenljivo, ili jeftina, djetinjasta – dakle „za djecu“ književnost koju zanima „kako sam popubertetila“, „kak sam se zaljubila“, „joj, kaj i ti misliš da sam predebela“… kohorte pisalica do u daljinu, sve jedna iza druge, više ih je nego je u Hrvatskoj ikada bilo ozbiljnih čitatelja, uključujući i nadobudne mladice. Ono: dvanaest-trinaest godina, kada se u sve zaljubljuju i sve gutaju… Ali, tako je to bilo. Već davno. Današnji dječaci, pa i cure, u tim godinama ne čitaju ništa, nego zure u računala, a nepismeni su još i u srednjoj školi; muka im je i uzvrpolje se ako se moraju potpisati – vlastoručno. Vladavina samodopadnosti ni nad čim, bezvrijedno kao vrijedno, pomodno kao lijepo, razvikano kao ozbiljno… slično slovenskim kazališnim redateljima, kojih je u Hrvatskoj više nego Slovenaca ima ukupno, a koji izobličuju i uništavaju književna djela na pozornicama, u kazalištima koja se još uvijek zovu domoljubno „hrvatska“ i „narodna“, a niti su narodna niti hrvatska, nego njima novčano i odabirno gospodare pametni i domišljati hrvatski Srbi, pored jadnih i izgubljenih naših Hrvateka… Oni za sebe duhovito kažu „manje radi, više kradi, skidaj kapu svakoj vladi“, ali ne kradu doslovno, nego mudro, za razliku od ovih naših koji smjesta zdipe ako ikako mogu, čim se ukaže prigoda, u pravilu nespretno pa završe na robiji, potkazujući jedan drugoga; oni su međusobno pouzdaniji, pomažu se, znaju izbjeći nevolje, dovoljno je da su u vlasti ili na nekomu „pravomu mjestu“ te tu biti oprezan, domišljat, pa – „po zakonu“, dok u kazališnim kućama neposredno gazduju novokomponirane dramaturgice, zanimanje kojega i nema, kojega do naših dana i nije bilo, a koje dobru redatelju i ne treba, a to su odreda polunadarene ili posve nenadarene… – Stani, stani, reci mi gdje se gasiš?! Dosta! Prekini paljbu! Eto, sam si već odgovorio zašto još nikada nisi napisao valjan roman, osim onoga „za djecu“… – Jesam, znaš da sam ga napisao, da je laskavo ocijenjen od ozbiljnih pera, da je…


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Jest! Ali i to i ono „za djecu“ nije ni napisano ni objavljeno ni kao tvoje niti da napraviš nešto za sebe, nego nešto za druge. Za domovinu, za narod, za jezik, kojim vlasti redovito manipuliraju, „za sve nas“, za „popravak svijeta“, time si se ti bavio, dobro ti Mirjam kaže: i to si pisao zapravo samo zato da ispraviš nekakvu „krivu Drinu“, da pokažeš svijetu što je ovdje istina, iako znaš da „rijeka teče kako teče“, da ništa ne možeš promijeniti, a opet… Griješiš, svjesno, znam, ne moraš mi to sada reći; svjesno si griješio i griješiš sebi na štetu. I što onda drugo i možeš očekivati nego zatiranje, zaborav, ispadanje iz kolotečina javnoga života… Naravno, nikomu se nisi klanjao i ne klanjaš se, nikomu se nisi dodvoravao, nikada i ni za što, nikomu nisi pripadao pa i kada si bio na nekakvim popisima i u nekakvim članstvima, odmah bi pokazao, a i otkrili bi te – da zapravo nisi „pravi član“, nikada i nigdje, uvijek samo svoj, a zapravo – najmanje svoj jer si htio biti svima na korist i na diku… Nisi li baš ti, usred socijalizma, napisao ono pod naslovom „Ne pripadam i nisam“? Točno, nisi jedan od njih, ni od kojih, i ni s kojima u zajedničkomu kolu! I, eto ti ga na! Ispalo je da nisi na korist nikomu, a najmanje sebi. A zamišljao si svima i svemu dobru i lijepu i pravednu, da – osobito svemu pravednu biti koristan i pritom otvoreno i u lice svima govoriti – što ti misliš i kako ti vidiš da jest. To je tebi važno: kako vidiš da jest, a tako doista i jest, ali – to im se ne smije reći. Ni jednima. Nikomu. Ne tako izravno i ne toliko otvoreno. Pa da ti onda nekakve tvoje „zasluge za opće dobro“ ili „za domovinu“ još i priznaju, ne znam kako si to zamislio: da te hvale i slave jer si im neugodan?! Ne radiš pametno. Evo, spominješ Slovence, domaće Srbe, može ispasti da ih ne podnosiš, a nije tako, prijatelje ne biraš ni po vjeri ni po naciji, i sa Srbima i sa Slovencima prijateljevao si i prijateljuješ uspješnije nego sa svojima, ne podnosiš samo podvale i nepravde, nikoga ne mrziš, nisi isključiv, ni ljudski ni na nekakvoj osnovi narodne pripadnosti. Sam sebe uvaljuješ u nesporazume i sa sobom i sa svijetom. Pogrešno. Bedasto, konačno i bedasto, glupo doista! – Jesi li se sada ti ugasio?! Lijepo si me nakitio. Baš si mi prijatelj… – I jesam. Kada ćeš shvatiti?! Ali, ako je nešto glupo… – Molim, molim, u redu. Neka je glupo! Svjesno je tako, tu si u pravu. Takav sam kakav jesam i ne mogu biti drugačiji. Priznajem, tako je kako je, znači nije drugačije nego što jest. Tako kako ti kažeš. Da bih preživio – morao sam novinarčiti. Uništavati pisca u sebi. A kada sam novinarčio, to mi je uzimalo čitavo stvaralačko vrijeme. Morao sam se boriti da imam što jesti, da opstanem. Stvorio sam obitelj, valjalo je uzdržavati je… Konačno, evo, upravo o tomu kanim započeti. Ranije zapravo i nisam mogao… – Ranije si ti u više navrata, tijekom desetljećâ, započinjao to o sebi i o svojima, o obitelji, sricao si u sebi nekakvu priču o svojim zanimljivim precima, imao si odavna i naslov: „Čovjek s kraja svijeta“ (ti) ili „Ljudi s kraja svijeta“ (ti tamo, skupa s njima),

19


20

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

ali i sam znaš zašto nikada nisi napisao niti prvu stranicu. Kao da su duga stoljeća pred tobom, a ne kratke i jureće godine. A onda se iznenada pojavio „papa s kraja svijeta“ pa su ti i naslov time upropastili, novinari i novine naravno, sve tvoje nedaće su od onoga od čega si živio: od novina. To te pokapa. Sa svime si zakasnio. Jer si književno obrazovan, jer si studirao književnost, jer si doktorirao u književnosti, jer si znao kako ne treba i kako nije dobro, a kako bi trebalo i kako bi bilo dobro – nisi nalazio i stalno si se pravdao: treba li to tebi uopće; zar nisu dostatni stihovi, kritike, putopisi…!? Jer te hvatala strava od toga da dodaš svoju priču milijardama i milijardama njih već napisanih i pozakapanih po svjetskim knjižnicama, jer si hodočastio po sajmovima knjiga i grozio se mnoštava ispisanih stranica. Dodaš li i ti svoje – kao da si zapretao sebe u pepeo izgorjelih riječi, u kao piramida golemu i hladnu kjnižničnu grobnicu… I jer si stalno tražio način: kako reći a da ne ponavljaš tko zna koliko puta i od kada već rečeno, jer si znao i znaš nihil novi sub sole, ali znao si i da „san u slapu da bi mogo sjati / i moja kaplja pomaže ga tkati“, a znao si i objavio ogled o elementarnom; da je sve rečeno osim tebe, svi otisci prstâ su tamo, osim tvojega, no opet nisi dodavao ni svoj otisak ni tu svoju kap jer ni slapa ni smisla mu nisi vidio, bolje reći – neku svrhu svega toga nisi oćutio, a istinskoga prozno‑pisalačkoga poriva – sve bilježiti i time sebe održavati – zapravo nemaš; imaš samo potrebu ponekada nekomu kazati jedino ono što te tišti i žulja ako ne zapišeš, ako se ne oslobodiš toga, što nikako ne možeš izbjeći, pokušati oblikovati umjetninu, to svakako, to jedino – stvoriti „zaokruženu ljepotu“, sve drugo je suvišno, a suvišno je i to, ali moraš. Prezireš skribomane, a oni su pisci, pisci su oni… Konačno, najnovije – pune su ih računalne stranice, tu, kao u komunizmu što se predviđalo, „svi pišu pjesme“, piše svatko svakomu svašta i ništa, književnost se ne razlikuje od brbljanja, brljanje od kokodakanja, a većina ne razlikuje umjetninu od... – Od koještarija! Sve je nijemo blejanje stada, facebook! Ili ljubić s kioska na najjeftinijemu papiru. Većina doista ne razlikuje to od umjetnosti, a umjetnost se u svemu tomu izgubila i zapetljala u sve to, toliko stihova, a pjesme ni jedne, toliko ispisanih stranica, a istinskoga stvaralačkoga djela – rijetko. Jest, većina ne razlikuje, ljudi ni novine ne znaju čitati, sve i kad jesu pismeni, ali većina vlada, površnost vlada, jad neukih, bijeda neoplemenjenih… U tomu skanjivanju – jer koješta nisam htio napisati, a o vrijednosti i svrhovitosti napisanoga sam dvojio – izgubio i vrijeme i sebe u vremenu. – Mirjam se još nije vratila s njezina jutarnjeg izranjanja školjaka, sišao si po novine... A u njima, tebi inače nesimpatičan autor, jer ga držiš idejno zaguljenim i odnarođenim, piše – sve ono što si i ti prije toliko godina već napisao, ali više ne znaš ni gdje ni kojim povodom, ne skupljaš i ne slažeš ništa svoje, osim knjiga, a i njih nemaš sve. Da, napisao si i satiru o hrvatskim povijesnim unijama, ali nije ju nitko


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

htio objaviti, a njemu, tom odnarođenom, a možda se takvim tek doima – uspijeva slično tiskati jer je ovo vrijeme njegovo, u novinama vladaju njegovi i vladali su njegovi, Udba i njezina djeca – naravno, a tvoje nije ni ovo niti je bilo ono… Čitaš sada u tuđemu članku neznatno preinačene vlastite rečenice. No, to je prvo i jedino što u ovomu trenutku treba reći, ponoviti za Krležom: „Dođite tu i vladajte jer mi smo nesposobni sami sobom vladati!“ Dakle, već u desetom, 925., „napredno“, ne kao Francuzi „nazadno“, tek u devetnaestom stoljeću, „brati Hrvati“, kako ti zoveš svoje sunarodnjake, smaknuli su svojega kralja Tomislava, a kraljevstvo mu razgrabili i rasprodali i razdavali kojekomu, ulazeći neprekidno u nekakve unije jer sami sobom vladati nisu znali i ne znaju – sve raznesu sebi doma! Pod mađarskoga Kolomana sami sebe upregnuli već 1102., a zatim 1526. vape Habzburge, „papinski poslanik u Budimu to pravilno zove ‘traženjem novoga gospodara’, trovarsi altro Signore“, „do naših dana hrvatstvo traži nekoga da mu se podredi“, a onda se nastoje iskobeljati, da bi čim prije sebe uvalili pod novoga gazdu, kojega se odmah nastoje i osloboditi, izmigoljiti mu… Konačno, poslije stoljeća i stoljeća vladavine Pešte, Beča i Beograda, hrvatske političke „guske u magli“, tamo zalutale 1918., nakon što su pomogle uništiti najbolju europsku uniju u kojoj su ikada gakale, onu austrougarsku, oslobodile se i Beograda, zapravo tek 1995., krvareći i ginući u još jednomu oslobodilačkom ratu, ovoga puta bez navodnika, ali nisu se oslobodili samih sebe, da bi – ni dvadeset godina kasnije – te hrvatske političke guske, još deblje, još manjega mozga, a još veće i značajnije vlastite stražnjice, koja njihovom pojavom prednjači, a njihovim umom upravlja – stavile svoj politički guščji i kokošji vrat i savitljivu kralježnicu u omču Eunije… S jednom velikom novinom: nju su počeli „zajebavati“, i u navodnicima i doslovno, a da se još nisu ni našli u njoj, izglasavši u svojemu Saboru dva dana prije ulaska zakon koji potire eunijske zakone, iako su ih već prihvatili i to potpisali, a onda su na dan ulaska udarili u tambure… To je kao da nekomu koji nikada nije ni stao na brod – dadneš da upravlja kruzerom punim naroda… – Čuj, to je sam taj narod tako odlučio, izabravši ih na vlast. – Jest, ali što će to tebi? Zašto uopće to spominješ? Što će to tvojoj pripovijesti o ocu i sinu ili sinu i ocu, kako hoćeš? Čime se ti to zapravo baviš? Ha, reci! – Pa... – Ništa „pa“! „Pa“ kaže patka! Nisi li svoje studente tako učio: da se rečenicu ne započinje time „pa…“? – Jesam, ali… to je nekako… jače od mene i… – I – tu smo! Ako nisi i gori od svih tih po kojima si raspalio, onda si im itekako sličan. Jedino što nisi i sebičan i nepošten kao mnogi među njima. Ali – nespretan si, neodlučan, oklijevalo… – Zašto me vrijeđaš?

21


22

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

– Govorim ti samo ono što jest i kako jest, kao što i ti svakomu kažeš što je zaslužio da mu se rekne: istinu. – Istina, istina? Koliko ljudi toliko istina. – Istina je samo jedna, objektivan je samo Svevišnji, on je istina i Bog, a svaki ljudski subjekt može biti samo subjektivan i pisati samo subjektivno; i tako si učio svoje studente. Nisi li? – Da, ali… – Ne slušam te, ne čujem te! Tamo prijeko na otoku, u Bagu, tvoj je voljeni sin, ti stalno misliš na njega. Sinoć si s Mirjam doputovao u Noval. Hajde, nastavi! Počni već jednom! Odbaci sve, novine, općenitosti; imaš samo sebe i Mirjam, ni jedno još zadugo. Neostvaren odnos Tomislav je, znači, prijeko, u Bagu, na otoku. Između Novala, gradića na kopnu, i Baga, varošice na otoku, Novalu nasuprot, nekih je tridesetak kilometara zračne razdaljine, ne više, ali ne vidimo ga odavde, tamo je s druge otočke strane, prema jugu. Umjesto otvorene pučine, odavde se vidi samo suro i visoko otočko brdo, zapravo golema kamena planina bez vidljiva raslinja: Bag je, sa svojom čuvenom i prekrasnom pješčanom plažom, iza te visoke gromade, u zelenoj oazi Bagskoga polja. Prvo hrvatsko ljetovalište na Jadranu; tu je – zbog te bajkovite plaže – i započeo turizam u Hrvatskoj, već u počecima prošloga stoljeća. Bagsku plažu su tada već ovonjali imućni Česi… Tomislav je došao ljetovati u naš stan tamo, otkupljen od rodbine njegove pokojne bake, tu rođene. – On, njegova mama, moja bivša, i njegova žena Karina tamo su trebali doputovati autobusom, u subotu ili nedjelju. Danas je već srijeda; nisam ga još nazvao. – A zašto još nisi? Ne bi li bilo bolje da jesi? – Bi, bilo bi bolje da ga jesam nazvao, ali bi zapravo bilo isto. Mi se međusobno nazivamo samo kada nešto trebamo. Uglavnom. – Da, uglavnom, istina je, ali – i kada si se spremao otputovati u Noval, tjedan ranije, nisi ga ništa trebao, a ipak si ga nazvao i zamolio da se nađete, da se vidite prije ljeta i prije njegova godišnjega odmora. Dakle, u Zagrebu si ga želio vidjeti i bez ičega konkretnog oko prodaje stana, nije li tako? Zašto si ga onda nazvao, a sada ga ne nazivaš, iako je tamo već tri dana, ne pitaš kako je putovao… – Ako baš hoćeš, nazvao sam ga četiri ili čak pet puta u posljednja dva tjedna, uvijek da ga pitam ima li kakve novosti oko popravka stropa u stanu, jer bez toga se stan u Zagrebu ne može prodati, ili je li sakupio potpise stanara da se taj popravak obavi; svaki put sam ga pitao hoćemo li se naći na kavi, ali... Uvijek je imao neki izgovor: ne


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

može danas, već je vani, ili – upravo ide na posao – jer radi u smjenama – ali, budemo se našli… Zadnje je bilo: doputovao mu je Dražen, koji živi čak u Kuala Lumpuru, dugo se nisu vidjeli, a gimnazijski su prijatelji… Opravdano, uvažavam. A zapravo, razlog nazivanja i nije bilo nešto u vezi sa stanom, to je upalo u stanovitu kolotečinu, ne zna se kolika je zapravo pričuva ni kako je povećati, a nužno je, jer nema dostatno ni za kakve popravke, ovlašteni kućepazitelj i sam ima problema s propisima, za tu zgradu zaduženi službenik u nesporazumu je sam sa sobom… Uobičajene zapreke sa svakom nakanom u Hrvatskoj, ako pritom imaš posla s državnim službenicima, za sve se treba iskilaviti dok se išta obavi, ako se uopće i obavi. Anything but Croatia ili skraćeno ABC, svugdje osim u Hrvatsku, već je to u poslovnomu svijetu poznato, ističe danas u novinama oporbeni saborski zastupnik, kritizirajući sadašnju vlast i dojučerašnjega sebe; među neukima i nekompetentnima, a grabežljivima i sklonima lupeštinama – svaki poštenjak strada, svaka plemenita nakana mre. – Razlog je bio da ga vidim, da ga dotaknem, da ga poljubim, da pokušam s njim otvoriti temu našega odnosa, našega slučaja, ali… – Ali što? Hajde, reci! Upri junački i gađaj odmah „u sridu“; što je posrijedi? Još jedanput ste se našli i još jedanput – ni o čemu niste razgovarali. Bistrili ste dnevnu politiku, sve te pretjeranosti i gluposti oko postavljanja pozornica za govore, pjevanja i plesanja u čast – još jednoga gubljenja hrvatske državne samostalnosti, tu na Trgu, praktično pod prozorima vašega stana, kao dva slučajna znanca kada se nađu u gradu. Zašto? Bojao si se? Čega? – Toga da se naprosto ne digne i ne ode bez riječi čim ja spomenem nešto u vezi s našim odnosom, rasapom obitelji, razlogom mojega odlaska… Bilo s čim što dira bolna mjesta… on se naprosto digne i uzrujano ode. Napravio je to već nekoliko puta. Jednom sam mu, na prijelazu proljeća u ljeto, donio trešanja nabranih u Voćnjaku, sa stabala koje smo Mirjam i ja sami zasadili i koja su došla na rod. Dao sam mu najlonsku vrećicu s krupnim sočnim voćem pa smo otišli do banke, prije nego odemo sjesti negdje na piće; ja sam trebao podići neki honorar, uzeo sam na automatu broj – bankomatom se u načelu nikada ne služim – sjeli smo na izdvojena dva stolca čekajući na moj skori red. Počeo sam nešto u smislu: „…znaš, trebao bih ti jednom to objasniti; tvoja mama i ja…“. Nije mi dopustio dovršiti rečenicu. Vrećicu s voćem više je bacio nego spustio na pod, digao se i užurbano otišao. Kao šilom uboden. Bez pozdrava, bez riječi. Neki okolni zamijetili su to i čudno me gledali, bilo mi je silno neugodno… Nazivao sam ga odmah mobitelom. Nazvao ga navečer, sutradan, prekosutra… Nije odgovarao, nije se javljao ili je isključivao telefon. Ako hoću da ostane, da porazgovaramo – moram spominjati samo nešto u vezi s nečim toga trenutka u središtu pažnje: stan, popravak, prodaja, pad cijena na tržištu stanova, manjak valjana kupca... Ništa o sebi, ništa o njemu, ništa o njoj, ništa o nama,

23


24

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

ništa o brodolomu našega broda, ništa o tomu gdje smo i zašto smo sada nasukani, samo puka svakidašnjost, opće olajavanje neprilika i strahota na njegovu poslu, stalna prijetnja otkazom, s kojom liježe i s kojom se budi, ili iznošenje svaki dan sve brojnijih javnih izopačenja i bruka, a naša obiteljska priča – to nikako. – Brodolom vašega broda, kažeš. Mirjam je to metaforizirala u „Brodolom sretna svijeta“, njezina ranijega svijeta, njezina bivšega života, ona ga je na svojemu moru preživjela prije tebe… Nego, reci ti meni tko je bio kapetan toga broda koji je doživio brodolom? – Hoćeš reći da sam to bio ja, glava obitelji, njezin gazda i gospodar. I – ako je brod potonuo – zapovjednik je odgovoran? Istina je, ali samo donekle. Ako kapetan samo „drži timun“, a žena iz pozadine kvoca „sada livo“, „daj desno“, „smanji brzinu“, onda je to isto kao „jedna zemlja, a dva gospodara“, stalan strah od svega i napetost, to je „jedan brod, a dva kapetana“, plovidba je nesigurna i opasna i kad je mirno more i utiha, a nekmoli u burama i olujama, a bura i oluja je bilo, o – itekakvih. – Na primjer, reci primjer! Kada si odlučio napustiti brod i pustiti ga da udari u bilo što ili da se naprosto izvrne i potone u valovima, skupa s vlastitim sinom, kada i zašto? – Nije to neka usamljena odluka, godinama su se gomilala neraspoloženja, tjeskobe, mrzovolje, nesporazumi, svađe, sukobi… Možda je kap prelila čašu prvi put u samim počecima. Bila je još studentica, ja još student, otišla je jedan ljetni mjesec s djecom u neko tadašnje socijalističko odmaralište u Istru, kao pomoćna odgajateljica, čuvarica djece na kupanju, a kada se vratila, ja sam joj na željezničkom kolodvoru poletio u susret, no ona je ustuknula, izbjegla poljubac, „ne tu, ne sad“, neka sjena preletjela joj je licem, nisam mogao ne zapaziti tu izdajničku prikrivenu grimasu, ni to kako joj je pogled pobjegao tamo prema onom koji se osvrtao na nas… – Toga ljeta sam je prvi put prevario, sa silnim osjećajem krivnje i kajanja. Kad može ona, onda… Premda je negirala, iako je ponavljala da „ništa nije bilo“ s tim propalim slikarom, „tako, pričali smo“, ali tople su srpanjske noći, tijela gotovo posve obnažena, jedno blizu drugoga, mladost nezaustavljivo soči, tjelesna žudnja se napinje, mekana je i suha borovina uz dječje odmaralište… Ja sam pak slučajno naletio na svoju srednjoškolsku ljubav, sada također studenticu, već udanu za nekoga drugoga, zapravo je ona mene odvukla u krevet, ali – ja sam pristao, u tim okolnostima… – Najteže je prvi put, i ukrasti i prevariti. Ukrao nisam nikada nikomu ništa, a pri prevari bio sam omamljen i prije, a osobito nakon što sam gospođu ispratio njezinu mužu… Osjećao sam se izdajnički, jadno, nepošteno, usuprot okolnostima, to jest stanovitoj osveti za nevjeru… Kasnije sam sve to obavljao bez ikakvih osjećaja, osim tjelesne privlačnosti, osobito s maturanticama, dok sam nekolike godine bio srednjoškolski nastavnik, ali nikada s maloljetnicama i nikada iz interesa, birajući dobre


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

učenice, zapravo su birale one mene, one koje nisu to radile zbog bolje ocjene, i tek nakon njihova zaključivanja, na to sam strogo pazio, ne miješajući tjelesne užitke i ljubav, dapače – jasno ih razgraničivši. Ušao sam jednom u zbornicu pospremiti dnevnik nakon završetka nastave, a jedna me starija profesorica, koja je bila odsutna kada sam „predstavljen kolektivu“, nadala istjerati van: đacima nije dopušteno tamo ulaziti. Bio sam ne samo mlad, nego i mladolik, bujna kosa mi je sezala do ramena, odijevao sam se mladalački, noseći džins; doista me se nije razlikovalo od učenika. I nikakvo čudo da sam bio izložen i večernjakicama i svršenim maturanticama... No, nikada ni s jednom nisam uspostavljao vezu: samo odlasci kolima na nasip ili uza nj, ili u motel ili u moju samačku sobu: kratkotrajni „sudari“, najčešće tek jednokratni. A i ona teta, to jest kolegica koja me istjerivala iz zbornice, zbog načina kako mi se ispričavala, stišćući mi ruku… siguran sam da je mogla završiti sa mnom u krevetu, ali ipak nije; nikada ništa s onima s kojima radiš! Tu zadanost nikada nisam prekršio, ni kasnije. Bio sam uvjeren da sam zapravo vjeran i odan muž jer sam svoju zakonitu volio. I bio sam joj vjeran i odan. Vjeran ne doslovno, podliježući nagonima, ali vjeran i u srcu i u duši i u mozgu, vjeran obitelji, sinu, ženi, predano vjeran, sve radeći za njega i za nju, sve tomu podređujući, vlastite želje, karijeru; valja preživjeti, osigurati obitelji da ima… Meni moj otac nije mogao osigurati ni školovanje ni uzdržavanje, htio je, ali nije mogao, ja mojemu sinu hoću, osigurati mu sve što mogu, ženi udovoljiti, radovati je, kupovao sam joj meni skupe narukvice i darove uopće, kada god sam mogao, dar njoj bio mi je važniji od ičega meni. S drugima sam lijegao uglavnom kada nisam mogao leći s njom, ili zbog stambenih uvjeta u počecima, ili u svađama, pa nakon svađa, zbog njezinih izbjegavanja tjelesnosti navečer sa mnom, umor, spava joj se, sutra rano ustaje, čeka je posao… A kolike sam večeri zaspao tako da bih se samozadovoljavao dok je ona već spavala do mene u postelji… Nikada s njom nisam postigao skladan i sljubljen odnos muža i žene. Drugi put sam otišao, nakon što me opaskama i pogrdama dovela do sloma živaca, a onda mi uzvratila pljusku još i prije nego li je dobila, čim sam zamahnuo. Pljuske su sijevnule zapravo istovremeno. To se nikada nije ponovilo, sve do samoga svršetka, u vremenu brodoloma, jer sam joj tada jasno rekao: „Ovo neka bude prvi i posljednji put, i meni i tebi, neću živjeti međusobno se mlateći“. Premda su kasniji udarci riječima bili bolniji od toga doslovnog… I to je bilo još u počecima. Odlučio sam bio odmah nakon toga iseliti, otići zauvijek, nestati, i već sam bio nestao, tjedan dana me nigdje nije bilo, niti je itko znao gdje sam – bio sam u Ljubljani i spremao se dalje, na Zapad… ali – prvorođeni je već bio na putu. Prevladao je osjećaj odgovornosti, još više moja silna ljubav, stalno sam je i volio i svađao se s njom istovremeno,

25


26

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

ali u konačnici – uvijek sam je samo volio, spreman na sve samo da je imam, meni neodoljivo lijepu… U tu ljepotu sam se i zaljubio, ona me opčinila… Izgled! Manekenka, što je stanovito i bila, foto-model velikih plavih očiju, „original morska plavet / nosila ih posred glave / tako da ti stane pamet“, i stala bi pamet, ne samo meni. Sudara i šteta od njih je svakidanje. Nisam zlopamtilo, ali ipak ne zaboravljam trenutak kada sam, ponovno uza silne napore i jedva, uspio isposlovati da dotadašnje socijalističko stanarsko pravo u nekada privatnoj kući pretvorim u mogućnost otkupa stana; graničilo je to gotovo s nemogućim činom, ali ipak, dobrotom nepoznatoga mi čovjeka… Sretan i ponosan na sama sebe, sav ozaren, došao sam k njoj da potpiše suglasnost s tim, a ona je – odbila. Bio sam uvjeren da ću se srušiti, doslovno, da ću pasti, nisam uspijevao pribrati se. „Zar mi ne vjeruješ? Poslije tolikih zajedničkih godina, poslije toliko muka da dođem do ikakva stana, ti meni ne vjeruješ?“ „Ne!“, rekla je hladno. „Polovina stana je moja!“ „Naravno da je tako, to i zakon propisuje, ako bi došlo, ne daj Bože, do toga da se raziđemo, sve se zakonski dijeli popola, bilo na komu da je upisana tijekom braka stečena imovina. To i sama znaš. Ovo moram još danas predati, sutra već možemo ostati bez vlasništva, ako ne požurim… Molim te, potpiši, tvoju ti polovicu svega nitko ne osporava, to ne mogu, sve i da hoću!“ „Potpisat ću samo kad bude pisalo da je pola moje.“ „A što ako do tada izgubimo sve?“ Šutke se okrenula i otišla. Na sličan me način cio život izluđivala. Tada mi je bilo jasno da nećemo moći ostarjeti zajedno, da ne možemo, osim da se ili svađamo ili šutimo. Bilo je uistinu mnogo takvih i sličnih sudaranja, osobito kada sam se istrošio i gotovo poginuo osposobljavajući za stanovanje taj stan u Bagu, u kojemu su sada Tomislav sa ženom i ona, moja bivša… Sve moje muke pa i troškovi da osposobim taj stan nisu vrijedili ništa u usporedbi s time da sam dopustio neka se sruši starinski dimnjak, iako tu nije bilo ni trunčice moje namjere, nego puka slučajnost… Mjesecima mi je predbacivala: „Srušio si moj dimnjak!“ Konačno, usred rata ukazala se bila nenadana prigoda da postanemo ovlašteni uvoznici zubarske opreme s koncesijom za cio Balkan. „Imamo prostor, ti govoriš njemački, dobit ćemo kredit, ali ja sam u invalidskoj mirovini i ne mogu dobiti papire, ti sve preuzmi, napusti sadašnje zaposlenje, idemo…“ „Idi ti kamo hoćeš, meni je i ovako dobro!“ Neku godinu ranije izgubila je prestižan posao u „Turistu“. Vraćali smo se iz Slavonije, gdje sam predstavio njegovu novu knjigu, ministar i ja, u državnim kolima. Upitao sam ga tada može li mi negdje zaposliti ženu, „Turist“ je upravo privatiziran, ona je izvisila, iako je bila u Upravnom odboru, poslije silnih godina rada tamo došla je kući u suzama i s jednom plaćom otpremnine. To je bilo ono vrijeme kada se u Hrvatskoj preko noći zgrtalo bogatstvo: „Tko je jamio, jamio je“. „Turist“ su jamili neki hrvatski Židovi. „Baš mi treba savjetnica ili savjetnik za iz-


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

davaštvo, što je završila?“ „Stala je na trećoj godini njemačkoga i pedagogije.“ „Onda ću je zaposliti kao tajnicu.“ Ponovno tipkačica. Nesuđena vlasnica uvoznoga poduzeća stomatološke opreme za Hrvatsku i cio Balkan svako je jutro ustajala sat i pol prije posla, nacifrala bi se i namirisala te otišla u „svoje“ tek ulicu udaljeno ministarstvo. Uvijek je na posao išla iznimno dotjerana… – Slušaj, „bijeg mašte“ je osnovna oznaka hrvatske proze, to znači – neorganizirano lupetanje udugo o svemu i svačem; ne pišeš li ti zapravo o svojemu odnosu prema sinu, a ne nekakav svoj životopis ili o bračnim nevoljama? – Ne možeš shvatiti jedno ako ti ne kažem i drugo; to je ovdje jako povezano. – I onda? Jesi li se javio Tomislavu? – Jesam, jutros. „Što radiš?“ „Ništa!“ „Čitaš li što?“ „Da!“ „Knjigu, novine, časopis?“ „Trenutno gledam nešto na prvom programu?“ „A kupaš li se?“ „Odem predvečer.“ Osjećam kako bi rado da razgovor čim prije završi pa ga i ne rastežem. Tako je bilo i prije nekoliko dana u Zagrebu. „Hoćemo li?“ – upitao me nakon ni pola sata razgovora, vrlo slična ovomu. Značilo je to – hoćemo li se konačno razići i otići svaki na svoju stranu. Primijetio sam – i to sam mu rekao – da nije više plav, da mu je kosa pocrnjela. Samo je slegnuo ramenima. I već ima jednu-dvije sijede iza uha. Zna doći neobrijan, neoprane kose, ali sada je bio uredan, podšišan kratko. Međutim – tužan, odsutan, kao i uvijek u posljednje vrijeme. Bože dragi, kako je on bio razdragan visoki plavi dečko veselih zjenica, britka uma, duhovit, odličan učenik… Poljubio sam ga i na odlasku. On mene opet ne.

27


28

Tomislav KOVAČEVIĆ, Crikvenica

SNIJEG U MOJIM OČIMA

Snijeg u mojim očima... Snijeg u mojim očima uredno troši plamen hrapavih cjepanica i oslobađa namršteno čelo neba korak prije ljupke svečanosti na obrazima neposlušnog svibnja kamena noć legla je iznenada između trepavica neverina na pomolu i prastare fotografije u uglu izgrebanog ogledala kao da je netko dao dogovoreni znak odbacili smo s gnušanjem pokušaj da nam pripišu ozbiljnu vezu između suhog lišća i sretnog trenutka erotičnosti slapa i zmije što je teško izvesti i u razumnijem ozračju taj će detalj neprikladno rastezati zbunjeni sveci i remete zapijajući milodare u predvečerjima gradova kojih nema u raskošnim monografijama te planinarskim kartama i vodičima umorni od puta kroz ljekovitu tajanstvenost otočja zabrinuto pogledavamo u zapušteno nebo tražeći predznake pobune nezainteresirani oblaci zarumenješe se opsluživajući završetak dana očekivanom koreografijom ...ne znam kako ti ali ja ne bih mogao čak ni iz nehaja živjeti mirnije od ovoga...


Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ulje šaptačeva glasa... Ulje šaptačeva glasa smiruje valove na dlanovima sumračnjaka dok more razgovara sa stijenjem o uzroku promašaja nervoznog i neispavanog vala vičnijima prepuštamo traženje svetog graala razuma u teškim i gustim vinima koja se tako dobro prodaju na otoku koji smo jutros mimoišli vjerujući zastarjelim kartama kupljenim jeftino ispod stola u krčmi zagubljenoj u trnovitom raslinju legitimni baštinici drsko rasprodaju žuljevito naslijeđe i nestaju koristeći povoljne vjetrove u preponama jedrilja odbljesak vatre na vodi ozbiljno računa na zbunjenost naftne mrlje i riblje krljušti u prenapučenom zaljevu neosnovano sigurni u proroke i znanstvenike ponavljamo njihove promašaje u talogu neba i kamenici sna plaču prozori ostakljeni korijandolima lomeći usput tvrdoglavost magarcu a zvijezdi repatici putanju pomno pripremano slavlje može započeti oponašanjem mirisa iz budućnosti i raspamećenog krajolika oblikovanog brzinom usplahirene burnice preko djetinjastog neba ...gotovo da više i nije važno tko će se useliti u zapuštene odaje vremena...

29


30

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

Odzvanja gruba kiša... Odzvanja gruba kiša kao limeni tanjur po mramornom podu postaje dok plahi putnici pridošli iz pokrajine cipelare posrnule ciklame i cmizdrave maćuhice tog je dana nepovratno izgubljeno sve ono što je stajalo na putu konačnim odlukama i naprečac zbunilo i pobjednike i poražene prizor je zastrt opsjenom i ušutkan dobrotom vlažne ptice munjevito raznose precizne upute o mjestu dostojanstvene svečanosti koja će me zateći na krivoj nozi a upravo sam htio poreći glasine koje se potajno ali uporno šire o mojoj skorašnjoj i pravednoj smrti mali uplakani štićenici nemoćno sudjeluju u patnji strahujući nad svakim posrtajem zvona i kandila na moje upražnjeno mjesto čekaju neplanirano prekoredni priučeni i neotesani besmrtnici ...propao je pokušaj da moja sjena ne padne na nečije lice...


Tomislav KOVAČEVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Sputan obzirom prema obrisu pustinje... Sputan obzirom prema obrisu pustinje ostavljam dojmljive tragove na pepelu svjetlosti razbarušena šuma upozorava rastočene usne leptira na grubu razliku između nejasnoće drevnih zapisa i ludog noža koji nam visi nad umom kao antikni svijećnjak iz prohladnog svitanja kaplje plaha bol u oči i vraća ovaj sputani grad u putanju oko zvijezde natkriljene rđom i paučinom dok dokoni suci sude moru i proljetnim kišama mi posrćemo pod teretom mirisnih trava i endemskog cvijeća po velebitskim raspućima glad za znanjem opustošio je pristrane pod snijegom besprizorni truju golubove po razularenim raskrižjima i zapuštenim dvorištima zgrbljenih kućeraka zaštićenih zakržljalim krošnjama trešanja badema i prstolikih oraha u prigradskim naseljima koji su sasvim slučajno izmakli brundanju rovokopača i izbuljenim očima buldoždera kapi kiše vlaže krajičak oka djetinjstvu u dobi smo kad je svaki uzmak unaprijed pažljivo planiran i ima boju i miris koji su – ma koliko to nama čudno izgledalo – mimikrija pobjedničkih ...proročanstva su se obistinila sad ih treba objasniti...

31


32

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav KOVAČEVIĆ

Nevrijeme prošarano svitanjem... Nevrijeme prošarano svitanjem nesigurno ljubi šapat cvijeta i snom o vječnosti najavljuje trag o kojem ni lovci ni zvijeri nemaju pohvalno mišljenje svoju tjeskobu vješto prikrivaju skretanjem naše pozornosti na glasanje promrzlih ptica i ljepotu umiranja lišća pod udarcima hladnih pramenova kiše vrijeme nestaje u pješčaniku kao noćni brod na pučini prevaren nepoznatim podnebljem i samotnim kapetanom koji jedini od posade zna da brodske karte ni približno ne odražavaju stvarnost više ne znaš na kojem boku zaspati koje vrline a koju od mana njegovati kakva iskušenja otrpjeti koju pjesmu zapjevati a koju bez pogovora prešutjeti i koju zastavu na krmi i glavnom jarbolu zavijoriti starci samotnjaci nude oneređena iznenađenja mojoj potrebi za avanturom plača dok mi svijet šalje razumne signale želeći me nagovoriti na crne boje dúge na krilima leptira ...zatvaram ti oči poljupcima da ne vidiš koliko patim što me ova pjesma izdaje smeteno tvrdeći da je svaka sličnost s vodom i vatrom u cvatu slučajnost na koju se ne trebam osvrtati...


Žarko MILENIĆ, Brčko (BiH)

SAN JE MOJ NEPRIJATELJ 1. AUTOBUS Točno u četiri sata završavalo je moje radno vrijeme.1 Sačekala sam na autobusnoj postaji autobus broj 11 koji uvijek čekam u to vrijeme i na tome mjestu. Prolazio je u četiri i petnaest. Zapravo koju minutu kasnije. U toliko je kretao s polazišne postaje. Ovdje bi stigao u četiri i dvadeset, otprilike. Ali ovaj put autobus je kasnio. Pogledala sam na sat. Bilo je četiri i dvadeset pet, a još ga nije bilo. Nikad se nije dogodilo da toliko kasni. Gužva, pomislila sam. Sad svi idu s posla. Ali gužva je bila svakog radnog dana. Nikad nije toliko kasnio. Oko mene ih je bilo desetak koji su čekali. Nikoga od njih nisam poznavala. Začuh oko sebe psovke. Komentare o našim autobusima. – Ovo se nikad ne bi dogodilo u Berlinu – gunđao je neki pedesetogodišnjak. – Tamo autobusi ne kasne ni minutu. Na svakoj postaji stoji napisan raspored. U koliko piše da će doć’, u toliko će se pojavit’! Radio sam u Berlinu dvadeset godina i znam kako je! – Nije ovo Berlin već Hrid – dobaci jedna previše našminkana sredovječna gospođa s ne baš modernim šeširom na glavi. – Razlika je k’o nebo i zemlja! – Jeste l’ kad bili u Berlinu? – upita je stari gospodin. – Nisam, al’ znam. Čula sam... – Kog si se vraga vrać’o odande! – reče dvadesetogodišnjak s pirsingom u nosu. – Ja da mogu, sutra bi otiš’o bilo gdje na Zapad. Samo da ne trunem ovdje! 1

Ulomak iz romana.

33


34

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

– Jeste l’ znali – nastavi onaj koji je nekad radio u Berlinu – da najveći broj Nijemaca ima krvnu grupu A? – Pozitivnu il negativnu? – upita lažna plavuša koja kao da je nekad studirala medicinu ili biologiju. – Baš k’o Japanci – nastavi „Berlinac“. – A svi znamo da su Nijemci i Japanci najvrjedniji ljudi na svijetu! Nije to bez veze, ljudi moji... I tada je naišao autobus. Bilo je četiri i pol. Ušla sam bez nade da ću sjesti. U ovom autobusu u ovo vrijeme bilo je teško naći mjesto i za stajanje. Ali ovaj put sam imala sreće. Ugrabila sam mjesto i sjela. I nije bilo jedino prazno. Čudo. Pravo čudo. Kad je autobus krenuo, pogledala sam oko sebe. Nepoznata lica. Polovica onih koji čekaju u isto vrijeme i na istome mjestu, i koji su uvijek ulazili sa mnom u isti ovaj autobus, sada nisu ušli. Ušla je ona druga polovica. Zapravo, ušlo ih je još manje. Bila je tamo treća grupa koja je čekala neki treći autobus. Nisam nikog pitala, ali mi je bilo jasno. Ušla sam u pogrešan autobus. Nisam ni gledala koji je broj autobusa. Možda nije bio označen. Uvijek sam ulazila s onima koji su sa mnom čekali. Uvijek je to bila moja jedanaestica. Koji je to autobus? Bilo me stid pitati. Znam da bi se onaj koga bih pitala začudio. Vjerojatno i podsmjehnuo. Autobus je krenuo u istom pravcu kao i moja jedanaestica. Možda ipak nisam pogriješila? Ušli su neki iz one grupe koja je sa mnom čekala autobus. Bili su tu i oni koji su uspoređivali Berlin i Hrid. Ili su mislili kao i ja da je to autobus broj jedanaest? Možda je na ovom autobusu stajao natpis s pogrešnim brojem? Na onoj postaji stajali su prigradski autobusi od broja jedanaest do broja devetnaest. Ali malo je to vjerojatno. Zašto bi oni svi griješili, a ja jedina postupila ispravno? Autobus je skrenuo desno u drugu ulicu. Ne u onu u koju uvijek skreće. Koji je to mogao biti broj? Nikad nisam putovala ovom linijom. Autobus je stao na sljedećoj postaji. Trebala sam odmah izaći. Kao što su učinili oni koji su čekali jedanaesticu. Čim autobus nije skrenuo u pravu ulicu, shvatili su da nisu u jedanaestici i o tome komentirali. Vratit će se pješice do polazne postaje i sačekati jedanaesticu. I s njom krenuti u pravcu onoga dijela grada gdje i ja stanujem. Trebala sam. Ali nisam. Ne znam zašto nisam. Izaći ću na idućoj postaji. Onda ću sačekati isti ili neki drugi autobus koji ide iz suprotnog smjera pa ću se vratiti na postaju odakle sam uvijek polazila. Tamo ću sačekati pravi autobus. Ali nisam tako učinila. Ne znam zašto. Nisam izašla ni na idućoj postaji. Izašla


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

sam tek na zadnjoj gdje sam ionako morala s ostalim putnicima izaći. Na okretištu je čekala grupa putnika koji su putovali u suprotnom smjeru. Ulazili su u tek ispražnjen autobus. Naravno, i ja sam trebala ući s njima. Vratiti se i izaći tamo gdje sam ušla u autobus. Ali nisam. Zašto nisam? Krenula sam a da ni sama ne znam kamo. Ovaj dio grada nisam poznavala. Nisam nikog pitala gdje se nalazim. Krenula sam pješice u suprotnom smjeru. Pločnikom s desne strane. Trebala sam ići do prve postaje i tamo sačekati autobus. Ali nisam. Prošla sam pokraj postaje i produžila. Kamo? Nisam znala. Skrenula sam u ulicu desno. Stala ispred kuće s brojem 14. 2. OGLAS Ta kuća se ni po čemu nije razlikovala od susjednih u ovoj ulicu uz cestu. Nalazila sam se u dijelu Hridi gdje nije bilo višekatnica. Netipično za Hrid. Pažnju mi je privukao natpis na dvorišnim vratima jedne kuće. Bila je to nevješto presavijena polovica lista formata A4, zalijepljena na karton i omotana najlonom. Podsjetilo me to na jednu osmrtnicu kakvu sam vidjela u Bukaču, u ulici u kojoj je živio moj otac. Vidjela sam je tada i nasmiješila se. Osmrtnica je, kao ovaj list papira, također bila prikačena na dvorišnim vratima jedne kuće. Pretpostavila sam da je umrli bio član obitelji koja je živjela u toj kući. Što je time htio postići onaj koji je na taj način zaštitio osmrtnicu od kiše? Od propadanja? Simbolično produžiti umrlom život? Osmrtnice se tiskaju da bi se obavijestili oni koji nisu znali da je onaj čije ime stoji na njoj umro i da se objavi datum sahrane. Nakon sahrane nema više razloga da se osmrtnice čitaju. Eventualno mogu ostati na uvidu javnosti još nekoliko dana. Može netko naići, pročitati određenu osmrtnicu i zažaliti što je nije pročitao ranije. Jer je poznavao osobu s tim imenom i mogao je doći na sahranu. Sad je saznao da je dotični umro i može njegovoj obitelji izjaviti sućut. Tako se meni dogodilo kad sam pročitala osmrtnicu iz koje sam saznala za smrt svoje prve učiteljice. Posjećivala sam je u njenom stanu posljednjih nekoliko godina. Ne baš često – najviše jednom u šest mjeseci. Kad sam vidjela osmrtnicu s imenom učiteljice, na oglasnoj ploči ispred zgrade u kojoj je stanovala, rastužila sam se. Otišla bih joj na sahranu da sam osmrtnicu pročitala na vrijeme. Nisam mogla nikome izjaviti sućut jer je učiteljica živjela sama. U Bukaču nije imala rodbine. Šteta. Osmrtnica s imenom moje prve učiteljice nije bila umotana u najlon. Nije bila

35


36

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

zaštićena. Od datuma na osmrtnici u ulici moga oca, koja je bila zaštićena, bilo je prošlo više od godinu dana. Ona odavno nije bila aktualna. Što je htio taj srodnik koji je okačio osmrtnicu tako da duže traje? Da mu oni koji je pročitaju, a nisu prije saznali za smrt dotičnog, izjave sućut? Kakvog smisla ima izjavljivati sućut nakon godinu dana? Uz to je osoba koja je umrla bila starica od devedeset godina. Velika šteta za one koji osmrtnicu nisu pročitali na vrijeme. Kladim se da na sahrani nije bilo više od desetak ljudi. Na listu papira koji sam sada čitala nije pisalo „Čuvaj se psa!“, već: PRORIČEM BUDUĆNOST Na kraju nije bilo niti jednog uskličnika. Netko drugi stavio bi bar tri. Zar je ovaj prorok smatrao kako proricanje nije neka naročita vještina? Kako je to nešto sasvim obično? Kao otčepiti odvod u kuhinji? Ja ne znam ni to uraditi. Natpis je bio nalik onima na kojima se nudi prodaja kuće ili stana bez posredovanja agencija za promet nekretninama. Samo ispod natpisa nije pisao broj telefona. Ni fiksnog ni mobilnog. Time se podrazumijevalo da oni koje bi natpis zainteresirao nisu mogli nazvati (samozvanog?) proroka. Mogli su ga samo posjetiti. Otvorila sam dvorišna vrata. Krenula dvorišnom stazom. Što ako je pas u dvorištu? Ako je stari natpis u kome se obavještava o njegovu prisustvu otpao? Obuze me strah. Stadoh se osvrtati. Treba se požuriti i ući prije no što me pas pojuri. Stajala sam na terasi pred ulaznim vratima kuće. Izgleda da psa nema. Do sada bi se već oglasio. Pozvonila sam. Nije se iznutra čuo nikakav zvuk. Pozvonih ponovno. I opet ništa. Zvono očito nije radilo. Pokucala sam. Sačekala. Ništa. Pokucam još jednom. Ovaj put jače. Opet sam pričekala. Konačno se vrata otvoriše.


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

Žena na vratima. – Dobar dan – pozdravih. Ona kimne glavom. Reče bezizražajnog lica: – Uđi. 3. PROROČICA Žena je bila sasvim obična. Obična kućanica. Kućanica koja se ne šminka, ne prati modu, ne pazi na liniju. Kućanica koja, dakle, sjedi po cijeli dan u kući. Kad joj netko dođe, priča s njim uz kavu. Kad je sama, gleda televiziju. Nadam se da nikad neću biti takva. Da nikad neću izgledati kao kućanica. Ne bih voljela biti takva. Ne bih voljela biti kućanica. Ženi je moglo biti najviše pedeset. Imam dovoljno vremena da se pripremim. Da se pripremim da ne budem kao ona. Ušla je u dnevni boravak. Ta je prostorija ujedno bila kuhinja. – Sjedni – pokazala je na neugledan prazan stol. Sjela sam. Ona je ulila vodu ispod slavine u malenu džezvu i stavila je na stari plinski štednjak. Upalila je plin automatskim upaljačem. – Brzo će kava – reče. Nije baš pričljiva, pomislila sam. Nije me pitala pijem li kavu. Pila sam kavu s mlijekom. Je li imala mlijeka? Kad je kava bila gotova, uzela je iz viseće kuhinje standardnu bijelu šalicu i ulila kavu u nju. Samo meni. Njoj je, izgleda, kave za danas bilo dosta. – Popij kavu – reče mi. Nije to zvučalo kao naredba. Bila sam gladna. Htjela sam nešto pojesti, a ne piti kavu. Nisam običavala piti kavu u ovo vrijeme. Kava bi mi pokvarila tek. Popijem je, odgodila bih ručak za bar dva sata. Više to ne bi bio ručak već večera. A ja ne večeram. Ova, debela kućanica, sigurno večera i to obilato. Žena, dakle, neće piti nego će čekati da ja popijem. Neugodno mi je bilo reći da mi se ne pije kava. Zašto me nije pitala? Rekla bih da ne mogu kavu. Neugodno mi je bilo zatražiti mlijeko. Kako ću piti kavu bez mlijeka? Pila sam kavu s mlijekom iz dva razloga. Prvi je bio taj što mi se više sviđao okus bijele od okusa crne kave. Drugi pak što se u vruću kavu ulijeva hladno mlijeko. Mlijeko tako rashladi kavu. Ne volim piti ni jesti ništa vruće. Hladno mi ne smeta.

37


38

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Žarko MILENIĆ

Između hrane iz hladnjaka i one tek skuhane, izabrala bi hladnu. Jedna dizajnerica mi je, pogledavši dlanove, rekla da sam hladan tip. – Pij kavu – žena je najednom postala nestrpljiva. Ili mi se tako činilo. – Hvala – rekla sam i otpila gutljaj. Bila je vrela. Kao što sam i pretpostavljala. Sad će me cijeli dan peći jezik. Užas. Nastavila sam piti. Nikad nisam pila kavu tako sporo. Kad sam konačno popila, pogledala sam ženu. Ona nije gledala mene, već šalicu. Kad sam popila, uzela ju je, podigla i stala razgledati. Dakle, tako ona proriče, bila sam razočarana. Iz kave. – Živiš sama u stanu koji si naslijedila... Točno, htjela sam reći. Ali bila sam toliko iznenađena da sam ostala bez riječi. – Stan si naslijedila od majke. Otac ti je u roditeljskoj kući u tvom rodnom gradu... Daleko. Posjećuješ ga kad možeš. On te opterećuje. Ali ne brini se, neće još dugo... I ovo je bilo točno. Nevjerojatno. – Imaš brata blizanca koji živi blizu tebe. Ali niste u kontaktu... Zar zna i za Sandra? I da godinama ne govorimo? – Radiš dosadan posao... U pravu je. Knjigovodstvo je zbilja dosadno. – Nemaš prijatelja... Viđam neke osobe češće od drugih, ali nikog od njih ne bih mogla nazvati prijateljem. – Nemaš puno novaca... Zaista nemam. Nije mi plaća baš velika. Puno toga sebi ne mogu priuštiti. – Nikud ne izlaziš... Rekoh kako ne bih voljela biti kućanica. Nisam kućanica jer sam zaposlena. Ne pijem po cijeli dan kave ni ne tračam sa susjedama. Nisam ovisnica o televiziji. Ali jesam o knjigama. Kućanicama su televizija i trač jedina zabava. Gledaju sapunice i „Big Brother“, a onda o tome komentiraju uz kavu. Tračaju televizijske protagoniste i podstanare. Nije im dosadno kao meni. Ne rade dosadan posao i ne moraju posjećivati oca koji tvrdi da ima rak i stalno priča jedno te isto. – Ali tvoj najveći problem je taj što ne sanjaš... Bilo je i to istina. Spavala sam noću kao i drugi. Ali ništa nisam sanjala. Čitala sam o tome u nekoj knjizi iz psihologije. Tamo se tvrdilo da svi ljudi sanjaju, samo jedni pamte ono što su sanjali, a drugi ne pamte. Ako je to točno, ja sam spadala u one koji se ne sjećaju svojih snova. Tada sam prvi put postavila pitanje sugovornici:


Žarko MILENIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Htjela bih da se sjećam svojih snova. Kako da to postignem? – Kako? Ne smiješ biti takva prema svome snu! Trebaš ga prije spavanja zamoliti da ostane zapamćen. Govorila je o snu kao da je živo biće. Kao da je čovjek. – Tek kad tako uradiš, zapamtit ćeš ono što si sanjala. – Zapamtit ću to. Tako ću večeras učiniti. – Kad se ujutro probudiš, sjetit ćeš se sna. Tada ga trebaš zapisati... – Zapisati? – Da. Zapisati u posebnu bilježnicu. – Zašto? – Jer ćeš ga zaboraviti. – Zašto bih trebala zabilježiti san? – Jer je to, kao prvo, izraz poštovanja prema njemu. Bilježeći ga, ostavljaš ga da traje. Kao drugo, trebaš čitati stalno zapisane snove i razmišljati o njima. – Zašto? – To su poruke koje nam koriste u životu. Nisam mogla zamisliti ovu kućanicu kao pisca. Ali ni sebe. – Hvala vam na savjetu. Učinit ću tako. – I trebaš tako učiniti. Ako ne učiniš, neće ti se dogoditi ono lijepo što bi ti se moglo dogoditi. – Poslušat ću vaš savjet. Učinit ću tako. A što će mi se lijepo dogoditi? – Dogodit će ti se ono o čemu sanjaš na javi. Da ćeš sresti muškarca svoga života. Ali moraš sanjati. Muškarci ne vole žene koje ne sanjaju. Sjetila sam se tada jedne Borgesove rečenice. „Nisam je ostavio zato što me je varala, ni zato što nije znala kuhati, već zato što nije znala sanjati.“ – Kad ću sresti tog muškarca? – Uskoro. Budeš li sanjala… Zapamtit ću to. Pamtit ću ono što budem sanjala. Posegnula sam za novčanikom. Otvorila ga. Mislila sam da ću tamo naći novčanicu od pedeset kuna. Pedeset bi bilo dovoljno. No bilo ih je samo od sto. Nevoljko sam izvadila jednu i pružila proročici-kućanici. Uzela ju je bez riječi i stavila u praznu čašu na hladnjaku. – Hvala – rekla sam. – Ja sad moram ići. Žena me je bez riječi ispratila do vrata. Mislila sam da će mi na odlasku ponoviti ono o snovima i pamćenju. Tako bi učinili moja majka i otac. Uvijek su me smatrali zaboravnom. Ali nije.

39


40

Zijad DURAKOVIĆ, Zagreb

PET PJESAMA MAKOVI Poljem se prostiru divlji makovi Raskošne tepihe obzorom steru Stablima tankim trag sunca beru Krvlju sazdani crveni znakovi. Samoniknuti duž praznih drumova Uz trave posutih tajnih znakova Skupljaju snagu do vječnih putova Bojama svojim što dolaze iz snova. Slijede vjetrom zemljino gibanje Prašeći peludom polja nerodna. Žarki cvat donosi ravnica neplodna Što željom slijedi prekinute sanje. Uspravna, plamteća, bezvremena slika Prekriva humke nebeskih znakova Ponosnim sjajem crvenih makova Nad glavama palih hrvatskih ratnika.


Zijad DURAKOVIĆ

PUT PRAZNINE Mûkom šeće podne ljetno Preko polja neoranih Preko krošnji neubranih Mreška vode tiho, sjetno. Svijaju se nekošene Travke žute pokraj puta K’o dijelovi nekih skuta Halje davno ostavljene. U ozračju se ne ćuti Ništa do puta praznine Što ne otvara daljine Već kratkoća mu se sluti.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

41


42

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

GORNJOGRADSKI SATI Sanje subotnjeg mira Vreva u Donjem gradu Spokoj žice prebira I sklanja sivu ogradu. Ziba sunčane sate Mir od kamena vrata I ptice, što se sjate Uz skut Zlatara zlata. Klatno punoga sata Raznosi zvon daljinom, Prošlosti otvara vrata Savitu pomrčinom. Davno iz čula nesta S velom paučine, Samo još nemir osta I nove sjene tmine. Java subotnjeg nemira Samoća u Gornjem gradu. Netko star tugu svira, Odnosi ugaslu nadu.

Zijad DURAKOVIĆ


Zijad DURAKOVIĆ

DAN POSLIJE Vihor je ledinom vijao Vukao raslinje suho Raznio skinuto ruho Pri tom se grleno smijao. Vrtlog od ječećih šumova Nosio lišće je obzorom Pritišćući s novom morom Kamenje praznih drumova. Koraci davno su nestali, Samo su čopori vukova Jedini izvori zvukova. Šapa su otisci ostali.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

43


44

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PONOVO Kružnicom vremena Kotač se okreće Pritisak bremena Od boje drečeće Titra pred očima I stakli pogleda, Danima, noćima Na moždine sjeda. Netko se uzdiže, Drugi se ruši, Malo tko ne gmiže. Zvuk para uši Pozivom iznova Opet na klimanje, Refleksa obnova Obavija sanje.

Zijad DURAKOVIĆ


Mladen JURČIĆ, Zagreb

NEDOUMICE OTIMAČA TIJELA Zapravo najviše ga je uznemiravao iznenadni pogled u svu tu prazninu koja se razjapila. Ne toliko činjenica da se probudio na klupi u parku potpuno smeten, gotovo bez ikakvih sjećanja, nego neobična, duboka praznina koja ga je ispunjavala, a ne bi je mogao definirati, jer nije se sastojala samo od nedostataka sjećanja. Čak se razmjerno jasno sjećao nekih pojedinosti prije nego što je zaspao, ili klonuo na klupi u parku, ili ga je možda udarila neka vrst kapi koja je prouzročila gubitak najvećega dijela pamćenja. Znao je da je šetao parkom, da je, prije nego li je sjeo na klupu, vidio lijepu, plavokosu ženu, djecu u igri i čovjeka s velikim psom. Kad se odjednom probudio usred bujnoga zelenila, na klupi pod hrastovim drvetom, očito popodne, sudeći po položaju sunca i vjerojatno ljeti, jer dan je bio vruć, sjeo je žmirkajući, trudeći se razbistriti glavu. Gledao je grmlje pred sobom, drveće, zelenilo i stazice, a u glavi mu je zujalo. Neko vrijeme sjedio je posve nepomično dok postupno nije shvatio... Ne sjeća se! U umu mu je praznina! Cijelo biće kao da mu je bilo prošupljeno. Najveći dio sjećanja nestao je, osim nekih manje-više mutnih, nepovezanih prizora. Sve unaokolo, a i u njemu samomu bilo mu je potpuno strano. Nije se sjećao ni svoga identiteta, ni grada u kojemu se našao, a ni prijašnjega života, osim nekoliko slika: svoga stana odakle je izašao, ureda s nizom stolova i računala i ne baš neprivlačnoga, ali ljutitoga ženskoga lica koje se svađalo s njim, a onda se okrenulo i otišlo od njega. Premda je bio zaprepašten kad se probudio u takvomu stanju, nekako se nije previše uznemirio ni uplašio, unatoč činjenici da je bio svjestan što to znači. I samoga ga je začudila ta smirenost pa je isprva pomislio da je otupio od posljedica kapi, ali nije se osjećao ošamućeno. Pogled mu je bio bistar, čak je s određenim zanimanjem

45


46

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

gledao oko sebe: krošnje, nebo i šetače, posve odvojen od svega, kao da je nestvaran predmet u nestvarnomu okruženju. Ne bi mogao odrediti ni objasniti neobičan, proturječan osjećaj da se, unatoč nestvarnosti, sve to doimalo posve naravno, da je ta potpuna odvojenost neizbježni dio njega samoga, a i svega unaokolo i da nema bijega. Biće mu se naprosto ispraznilo, kao da je iz njega iscurilo nešto možda vrlo bitno, ali nije mu baš jako nedostajalo. Uznemirila ga je sama ta smirenost. Podigavši glavu, pogledao je bogato razlistale grane stabla pod kojim je sjedio. Kroz jarko zelenilo vidio je tamnoplavo nebo. Dugo je zurio i sve je to bilo vrlo lijepo, djelovalo je umirujuće, ali nije imalo nikakve veze s njim. Još jedno mutno sjećanje govorilo mu je da je netko negdje, možda i on sam, pisao o spokojnomu zelenilu, nebu i mističnoj povezanosti sa slikama prirode, ali nije se mogao sjetiti gdje je to pročitao. Prisjećao se nečijih prekrasnih riječi o stablu pod vedrinama, ali sad mu to nije ništa značilo, a sumnjao je da bi u tom stanju uživao u uzvišenim riječima. Nije mu se činilo da ima ikakve dublje veze, a kamo li kakve mistične povezanosti s tim biljem koje je posvuda unaokolo šumjelo samo za sebe i kao da je raslo kroz njegovu prazninu, širu i sudbonosniju od nedostatka sjećanja, posve odvojeno od njega, lišeno smisla, ravnodušno prema njemu, njegovu stanju i svakoj mogućoj ljudskoj tjeskobi, zaokupljeno isključivo vlastitim rastom, nepokolebljivom postojanošću i sigurnošću da će još dugo ostati bujno, zeleno i neprestano se obnavljati. Za razliku od njega, svaka grana nad njegovom glavom imala je svoje mjesto, svaki list bio je točno gdje treba, no to ga je samo rastuživalo, a ispod i iza svega, kao jedini povezujući čimbenik, zjapila je tajna, nevidljiva, svenazočna podloga praznine i ravnodušnosti. Nije bio slab ni ošamućen, nego nije znao kamo bi pošao, a nije osjećao ni potrebu da nekamo pođe. Odakle mu uvjerenje da sve to nije samo posljedica njegova sadašnjega stanja, nego je utkano u sve slike oko njega kao neumoljiv poredak svega? Napokon, činilo se da se ni prije nije nekamo određeno uputio, ako je pošao u besciljnu šetnju parkom. Možda bi trebao smjesta otići liječniku, ali ni to nije shvaćao kao poseban imperativ, a sjećanje bi mu se moglo vratiti samo od sebe, ako mu već dolaze te mutne krhotine, pa čak i odlomci nečijih tekstova. Pretražio je džepove laganoga svijetloga kaputića. U unutrašnjemu je, u novčaniku, pronašao osobnu iskaznicu sa svojom slikom na kojoj je bezizražajno zurio u prazno, a ispod slike stajalo je ime: Damir Tropac, koje mu ništa nije značilo, niti ga je na bilo što podsjećalo. Imao je četrdeset tri godine, a nikako se nije mogao sjetiti što je cijelo to vrijeme radio. Ništa, činilo mu se da je lišen svih tih godina, koje su ionako jamačno bile posve beznačajne i prazne, kao što je bio lišen osjećaja da je ime na osobnoj iskaznici njegovo. Kao da je bio bezvremen, ali u nimalo lijepomu smislu, ni star ni mlad, jer i starost i mladost imaju neku jezgru. Ništa mu nije značilo


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ni ime grada, ni ulice u kojoj je, sudeći po iskaznici, stanovao. U novčaniku su još bile i novčanice kojih se također nije sjećao. Ti smeđi, narančasti i zeleni papirnati pravokutnici sa slikama ljudi, životinja i krajolika bili su mu posve strani. U vanjskim džepovima pronašao je dva veća i tri manja ključa na privjesku u obliku vuka, kovanice, malu, posve praznu bilježnicu s plastičnim koricama i kemijsku olovku. Ustao je i pošljunčanom stazom pošao prema izlazu iz parka. Kamo se uputio? Kući? Nije imao pojma gdje je ulica navedena ispod njegova imena na osobnoj iskaznici, ali nije se baš ni jako zabrinuo kako će pronaći put. Pokraj ulaza u park stajao je veliki pano s planom grada, a ispod zelene točkice pisalo je: „Vi ste ovdje“. Osjećao se bolje zato što netko ili nešto zna gdje je on, pa makar i pano. Prateći nazive ulica, pronašao je onu koju je tražio, a činilo se da nije daleko. Mora samo pratiti glavnu cestu kojom su vozili tramvaji, zatim skrenuti na jug, pa lijevo. U bilježnicu koju je našao u džepu skicirao je ulice i zaokružio svoje odredište. Nije odmakao daleko od parka kad je iza sebe začuo ženski glas: – Damire! Bilo je to (njegovo?) ime s osobne iskaznice, no zove li glas njega, ili nekoga drugoga? Upravo se htio okrenuti, ali netko ga je već zgrabio za ruku. Pred njim su stajale dvije mlade žene, jedna crnokosa, pravilnih crta i skladnoga tijela, u bijeloj bluzi s plavim prugama i plavoj suknji, a druga nešto viša od nje, svijetle kose i malo napućenih, crvenim ružom odviše namazanih usnica, koja ga je pažljivo i pomalo sumnjičavo motrila, a njezin ga je pogled razdraživao. Činilo se da je crnokosa ljutita, jer pustila mu je ruku i smjesta počela govoriti povišenim, pomalo kreštavim glasom koji je prijetio da će se svakoga trenutka prelomiti: – Nazivala sam, ali nitko se nije javljao. Moram doći po još nekoliko svojih stvari koje sam zaboravila. – Zašutjela je, pa ga je i ona pažljivo motrila, kao da nešto očekuje. Šutio je i ravnodušno je gledao, jer nije znao što bi rekao. Bila mu je samo maglovito poznata. U parku se nejasno prisjetio ljutitoga lica te djevojke, koje je otišlo od njega. – Nemaš što reći? – nastavila je istim glasom. – Nećeš me pozvati da dođem? Kamo da je pozove? Nije mu se sviđala, iako uopće nije bila ružna. No njezino ponašanje i ton bili su mu vrlo neugodni. Bila je usplahirena i histerično kreštava. Doduše, vjerojatno je takva zbog njega, a možda je inače simpatična. Očito mu je mnogo toga predbacivala. – Ne želiš da se vratim? – govorila je još prodornijim glasom, pa su se prolaznici okretali. Zatekla ga je. Kamo da se vrati? Zašto bi to želio?

47


48

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

– Ne posebno – odgovorio je lakonski iskreno. Kad je raširila oči, doimala se još neugodnije. Osjećao je kako u ozračju raste nešto mučno, tužno i pogrešno, što nije mogao, znao niti imao volje zaustaviti. – Svejedno ti je ako se više nikad ne vratim? – upitala je prividno smireno, ali bilo mu je jasno da u njoj kuha i da svakoga trenutka može eksplodirati. Nije mu bilo samo svejedno, nego se nadao da je više nikada neće vidjeti, da će i ona postati ništa, kao što je on to postao. Osjećao se potpuno odijeljen od nje, i od svega drugoga. Vikala je na njega, a nije znao zašto. Pomislio je da je dobro što je se ne sjeća, da je se ne bi trebao ni sjećati. Čega se uopće zaista trebao sjećati? – No, odgovori! – nastavila je još žešće. – Je li moguće da me nikad nisi volio, da sam sve uzalud osjećala? – Moguće je – oteo mu se iskren odgovor. – Dakle, pretvarao si se? – upitala je s nevjericom. – Ne znam se pretvarati – izletjelo je iz njega. Zaista, jedva je znao što znači „pretvarati se“. Htio je samo otići od nje, što prije i što dalje, makar i u prazninu. – Licemjerni gade! – Sad je počela zbilja vikati, tako da je ulica odjekivala. Svi su ih gledali, a on se okrenuo i počeo se žurno udaljavati dok se iza njega orila vika. Skrenuo je u pokrajnju ulicu, gotovo trčeći, a onda u još jednu. Sad je zbilja potrčao, a zaustavio se tek kad je zaokrenuo za ugao. Nije mogao razgovarati s njom, kao da je među njima, ali i među ljudima uopće, bio dubok jaz, a stvorila ga je ta praznina koja ga je iznenada obuzela i nikako je nije bilo moguće izbjeći. Nije se osvrtao dok nije prošao još dvije kraće ulice, no kad je već bio posve uvjeren da je pobjegao, ponovno je osjetio da ga netko hvata za rukav. Trgnuo se i srce mu je poskočilo, ali laknulo mu je kad je, naglo se osvrnuvši, vidio da pred njim ne stoji ona žena, nego posve nepoznat omanji, zdepast, proćelav, oznojen čovjek vodenkastih plavih očiju, koji ga je motrio plahim osmijehom i čudno poniznim, molećivim izrazom. – Dobar dan, gospodine Tropac, vrlo mi je drago što sam vas sreo – počeo je. – Odmah vam moram reći da sam pročitao! Priznajem da se s takvim tekstom već odavno nisam susreo. Ne znam kad me zadnji put nešto tako oduševilo i dirnulo. – Zastao je kao da očekuje komentar, a kako je Tropac šutio, jer nije imao pojma o čemu proćelavi govori, nesigurno je nastavio: – Iz vaših tekstova mnogo sam naučio. Naravno, moje umotvorine nisu ni izdaleka tako dojmljive, ali ipak... Neugodno mi je pitati, ali... Jeste li možda već pročitali nešto od onoga što sam vam bio slobodan ponuditi? Tropac ga je gledao u nedoumici i nestrpljivo. Čovjek mu je očito donio neke tekstove i to po svemu sudeći kao kolegi književniku i renomiranomu procjenitelju, ali


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tropac ništa nije znao o tome, nije mu bilo ni najmanje stalo i nije želio razgovarati s njim. – Ipak... kad biste o meni i mom radu rekli nekoliko riječi gospodinu Zebri – protisne zdepasti još se više znojeći. – On vas vrlo cijeni. – A tko je to? – zanimalo je Tropca. Čovjek ga pogleda s mješavinom zaprepaštenja, tuge i sumnjičavosti, ali još uvijek poniznim pogledom. – Šalite se, gospodine Tropac, no poznati ste kao duhovita osoba. Smijem li vas podsjetiti da ste prošli tjedan obećali...? Kad sam donio...? Sjećate li se? – Ne, ne sjećam se – odgovori odlučno. U očima njegova sugovornika pojavi se duboka bol, razočaranje i poniženost. Zurio je u tlo, ne znajući što bi rekao, a onda je progovorio drhtavim glasom: – Da, možda vam dosađujem. Vjerojatno imate posla, pa niste raspoloženi za nametanje. Netaktičan sam što sam vam tako prišao i gnjavim vas... – Zaista imam posla, pa se ispričavam – odgovori Tropac, a onda, ne znajući što bi rekao i učinio, jer uopće nije poznavao toga čovjeka, promrmlja nešto u znak pozdrava i žurno se udalji, jer učinilo mu se da je u daljini vidio onu ženu kako ide prema njemu. Patetičan oznojeni čovjek očito je bio nekakav pisac, pa je očekivao da se Tropac, kao uspješniji kolega, pozabavi njegovim radovima. No što mu je mogao reći? Uostalom, kakav je umjetnik mogao biti taj ponizni, udvorni čovječuljak? Da bi netko izrazio i napisao nešto snažno, dojmljivo i smisleno, vrijedno našega vremena i razmišljanja, čime će duboko dotaknuti biće drugih ljudi i barem se malo suprotstaviti sveopćoj praznini i ništavilu koje je Tropac tako naglašeno osjetio, morao bi biti mnogo samosvojniji, snažniji, dublji i odlučniji od te ponizne, prestrašene osobe koja se dodvoravala i znojila od strahopoštovanja pri susretu i to s nekim tako smetenim i praznim poput čovjeka koji se navodno, samo navodno, zvao Damir Tropac! Proćelavi kao da je od tuge i razočaranja propao u zemlju ili se rastopio od silna znojenja, jer kad je Tropac malo odmakao i okrenuo se, više ga nigdje nije vidio. Od svega toga ožednio je, pa je ušao u prvi kafe, naručio sok, smjesta ga iskapio i naručio drugi. Osim njega u kafeu je bio samo mladi par i postariji čovjek s rijetkom sijedom kosom. S radija se najprije čula ugodna, polagana glazba koja je na Tropca umirujuće djelovala, a onda su došle na red vijesti. Tropac isprva nije slušao, jer bio je zabavljen razmišljanjem o svom blago rečeno konfuznomu položaju, no onda je naćulio uši. Najavljivačica je govorila da su prije nekoliko sati u tom dijelu grada na nebu vidjeli neobično, jako svjetlo, a onda i okrugli oblik koji se brzo kretao. Tu neobjašnjivu pojavu vidjelo je mnogo ljudi, pa su počeli nazivati mjerodavne službe, ali nitko nije znao je li riječ o rijetkoj prirodnoj pojavi, ili pak o kolektivnoj halucinaciji.

49


50

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

Tropac je sa zanimanjem slušao. Upravo u ovom dijelu grada... Je li moguće da je taj događaj nekako povezan s njegovim gubitkom pamćenja i neobičnim stanjem u kojemu se našao? Ali kako? Je li u šetnji nešto doživio? U vijestima nisu javili da je bilo ikakvih posljedica za ljude. O tome su govorili kao o kuriozitetu sumnjive autentičnosti, a Tropac nije vjerovao u izvanzemaljce. Do njegova stana više nije bilo daleko. Lako je našao ulicu i kuću. Vežu je otvorio jednim od dva veća ključa, a onda se popeo stubištem, gledajući prezimena stanara. Popevši se na treći kat, na desnoj strani na vratima ugleda prezime „Tropac“ u malom bijelom pravokutniku. Otvori ih drugim od dva veća ključa i uđe. Našao se u nevelikomu dvosobnomu stanu s kuhinjom, a činilo mu se da ga se kroz maglu prisjeća, kao da ga je jednom sanjao. Pogledao je strop jer nametala mu se slika da jednom tu, iznad njegove glave, nije bilo ničega, nego je nad sobom vidio nebo prepuno zvijezda, no bilo je to nemoguće, jer iznad njega je bio još jedan kat, pa vjerojatno tavan i krov. Odakle onda to sjećanje na zvijezde, čak na jednu posebno sjajnu? Jedna je soba bila spavaća, s povećim krevetom, noćnim ormarićem, ormarom i plavim sagom s bijelim uzorcima, a druga dnevna s drvenim, ulaštenim okruglim stolom, policama za knjige, radnim stolom s računalom i gomilom papira u kutu pokraj prozora. Stan je djelovao bezlično. U ormaru u spavaćoj sobi visila su obična, konfekcijska odijela, nekoliko kaputića, hlača i košulja. U kuhinji je u hladnjaku našao mlijeko, sireve i tri folije s gotovom hranom. Knjige u radnoj sobi bile su raznovrsne: poezija, romani, filozofija, ali nijedne se nije sjećao, a ni imena autora ništa mu nisu govorila. Pokušao se sjetiti imena nekog književnika ili velikana kojega je posebno cijenio, ili ga je po nečemu upamtio, ali bez uspjeha. Uostalom, nije ni vjerovao da se ono najdublje iskustvo u nama, najprisniji, najvažniji osjećaji doista mogu iskreno, jasno, izvorno i uvjereno, posve odgovarajućim riječima i rečenicama prenijeti u knjige koje bi drugima bile doista razumljive, zrcalile njihova bića i rekle im nešto uistinu bitno o njima samima. Kao da nema bijega ni u knjigu, ni u drugu osobu, jer eskapizam nije bijeg u nešto smisleno. Naišao je na svoje knjige, to jest na njima je stajalo poznato, njemu strano i ravnodušno ime: Damir Tropac. Bile su to dvije pjesničke zbirke, podeblja knjiga eseja i roman. Kako mu je bilo lakše pregledavati kraće pjesme, prelistao je zbirke, tu i tamo čitajući. (Nije zaboravio čitati, neke stvari dolazile su mu posve naravno, ali ni sa čime se nisu povezivale.) Pjesme su govorile o dubokoj sponi s prirodom, o nekakvim „onostranim vrtovima ljubavi“, mističnim osjećajima koji se javljaju u krajolicima i ljubavnim trenucima (ne valjda s onom ženom?), o gubitku, ali i nadi. No djelovale su mu isprazno, ne-


Mladen JURČIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

istinito, naprosto sentimentalno, plodovi određenih nagnuća (i zabluda) preosjetljiva identiteta. Možemo li stvarno uspostaviti „duboku vezu sa šumnim zelenilom“, kakvo je primjerice vidio u parku, kad je to naprosto sjemenje koje je nasumice letjelo, palo i dojmljivo izraslo, ali s nama i „stvarnim pokretima naše unutrašnjosti“ nema nikakve veze? Moć, bujanje i ljepota drveća ne ulazi stvarno u našu prazninu, niti nam blaži strahove, nego sve to samo zamišljamo u trenucima isprazne euforije. Iz knjige je ispao isječak izrezan iz nekog teksta, a govorio je o čovjeku koji u šumi, u dubokomu, mističnomu zanosu grli stabla, spajajući se s njihovim sokovima i „čudesnim aurama“, no onda se svejedno mora vratiti u svoju jadnu svakodnevicu koja u stvarnosti nije postala ništa svjetlija. Osim toga, jednom prilikom se s razlistala drveta na njega vrlo prozaično spustio zaraženi krpelj, pa je mistik dobio upalu mozga i ubrzo umro. A i veličina i zamah ljubavi, kakve je opjevao taj nepoznati čovjek, samo su u našoj glavi. Pjesnik kakav je Tropac bio prije neobičnoga gubitka pamćenja onu je djevojku koja ga je zaustavila kad je izašao iz parka vjerojatno doživljavao kao voljenu i zamamnu, dok ju je ovaj drugi, sadašnji, vidio samo kao neugodno, nesuvislo i kričavo stvorenje od kojega treba pobjeći. Među papirima na radnomu stolu našao je započetu priču od tek nekoliko stranica, a zainteresirala ga je jer bila je jednostavna, znanstveno-fantastičnoga žanra, dojmljivo napisana, kratkim, ali snažnim rečenicama. Govorila je o izvanzemaljcima koji su došli na svemirskomu brodu, pa nevidljivi neopaženo zaposjedaju ljudska tijela i malo pomalo ovladavaju Zemljanima. To im dobro uspijeva, osim jednomu nespretnomu otimaču, koji zbog neuspješno izvedenoga preuzimanja tijela, u „sudaru“ dvije osobnosti, zemaljske i izvanzemaljske, izgubi veliki dio vlastitoga bića, a ono se k tome pomiješa s nepovezanim djelićima nutrine napadnutoga Zemljanina koji je izgubio dobar dio svojega, pa nesretni izvanzemaljac postaje jeziva, izgubljena mješavina krhotina obaju bića, u unutrašnjoj nigdini. Odložio je papire na stol, zureći u njih. Za razliku od svega što je ovdje pročitao, ta ga se priča dojmila, pogodila ga je, jer osjećao se slično kao lik iz (vlastite?) priče. Nestalo je sve što je prije bio, postao je nešto posve drugo, nerazumljivo, što nekoć vjerojatno ne bi mogao ni zamisliti. Ionako se sve neprestano gubi, a čovjek se velikim dijelom sastoji od vrste sjećanja koju ima, jer to mu postaje ključna čvrsta točka, a on nije imao gotovo nikakvih sjećanja, samo nepovezane ulomke. Sad više ništa što je ikad učinio nije bilo dio njega, nego se najveći, možda i jedini dio njegova bića sastojao iz te praznine. Nitko je, nigdje, ništa, ni u čemu i niotkuda. Je li priča zapravo istinita, je li on taj nespretni, zalutali izvanzemaljac koji je promašio preuzimanje tijela, pa se sad postupno gube oba njegova bića, zemaljsko i ljudsko. Možda više nije ni jedno ni drugo, možda više ne spada nikamo u cijelomu

51


52

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Mladen JURČIĆ

svijetu, a ni u svemiru. Ali Damir Tropac tu je priču napisao prije nego što je izgubio pamćenje. A kad ga je zapravo izgubio? Otišao je do prozora i gledao dolje na ulicu, prolaznike i automobile. Bilo bi lako u času odbaciti prazninu i to posve uronivši u nju, baciti se dolje i zaustaviti njezino kovitlanje u njemu i njegovu svijetu, zaustaviti cijeli svemir. Ali bilo bi to odviše lako, ne bi pobjegao praznini i ništavilu, nego bi se njima konačno, zauvijek zaogrnuo. Uostalom, nije mu se dalo skakati, smatrao je da nije dovoljno emotivan čak ni za to, nego ga je prožimala potpuna ravnodušnost, bez vrhova i dolina, bez ustreptale emotivnosti koja je znak makar iluzornoga djelovanja i života bića. Činilo mu se glupim da ga praznina, ništavnost i ravnodušnost navedu na tako drastično poduzetan korak. Morao je ostati tu (u čemu?), ni sanjajući, ni budan, ni izvanzemaljac, ni smisleno ljudsko biće, ni u svijetu, ni zvan njega (čak ni u svom svijetu), ni živ, ni mrtav. Hoće li čuti nešto korisno kad ode liječniku? Hoće li mu netko nepoznat, ili on sam (jednako nepoznat sebi) moći vratiti biće, spojiti sve te krhotine u cjelinu, ali kakvu, čega i zašto? Neke krhotine sjećanja bile su dojmljive, čak zadivljujuće, kao primjerice zvijezde i planeti u beskrajnoj širini, iako je i tu bilo praznine, ali bio je to moćan prostor, nimalo nalik na ovu sadašnju prazninu, čak njezina potpuna suprotnost. Potječe li odatle, iz toga zvjezdanoga prostora? No je li to krhotina njegova istinskoga sjećanja, ili je iluzija? Je li i on postao iluzija? Ako se gotovo ničega ne sjeća i ništa oko sebe ne prepoznaje, kako uopće zna da je u stvarnomu svijetu? Što je stvarnost i mogu li postojati prava sjećanja na nju, ili su naša viđenja sebe samih uvijek u subjektivnoj nestvarnosti, pa zato ni naša sjećanja nisu stvarna, nego se uvijek spajaju u neku posve iluzornu priču?


Ana HORVAT, Zagreb

SNAJPERIST Za vrijeme Drugoga svjetskog rata borio se posvuda, tako mi reče. U vrijeme prošloga, Domovinskoga, moj ljubazni susjed, upravni pravnik u mirovini, bio je dobrodržeći bivši partizan. Živio je s kćeri jedinicom iz prvoga braka u istoj kući gdje i moja kći i ja. Bilo je to u Livadićevoj ulici pokraj Kvaternikova trga. Susjed, bivši partizan, bio je brižni predsjednik kućnog savjeta (često je sam mijenjao crepove na krovu te kitao i bojio okvire dotrajalih stubišnih prozora), a k tome je uživao moje simpatije jer je volio pse. Uvijek je imao po jednoga, doduše uvijek boksera, ali ipak! Nisam mu uspjela uvaliti ni jednoga mješanca iz šinteraja, no našao je udomitelje za nekoliko napuštenih boksera. Katkad bi sa mnom pošao u šineraj kao tjelohranitelj. Ja bih ga zamolila kad bi se šinteri previše razbahatili, prijetili meni i curama iz udruge za zaštitu životinja i polijevali nas hladnom vodom iz šmrka kojim su prali kaveze zajedno s psima. Doista me je, rekli bismo mi Zagrepčani, imao rado i pomagao mi često sitnim popravcima po kući, ukapanjem pokojnih mačaka i zeca Ferde na zemljištu pokraj njegove vikendice u Turopolju. Dolazio je na predstavljanja mojih zbirki pjesama, iako ne bih baš stavila ruku u vatru da je ijednu pjesmu iz njih pročitao. No ne treba biti sitničav i pretjeravati. Tim više što za Domovinskog rata poezija baš i nije bila važna. Moj susjed, biviši partizan, vrlo vjerojatno je spasio život moje kćeri i moj od tada vrlo „modernih“ snajperista, koji su skriveni pripucavali na prolaznike, a nekoliko njih u Zagrebu smrtno su pogodili ili ranili. Imali smo i mi u Livadićevoj jednoga takvog, naravno fantomskog, koji je pucao – takav mu je bio domet ili vidokrug – po prolaznicima koji su hodali pločnikom uz kuće od broja 1 do broja 20. Moj susjed Jurčenko, kako se zvao, Krešimir Jurčenko, tvrdio mi je da

53


54

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ana HORVAT

zna odakle, iz koje kuće snajperist puca. Inzistirao je na tomu da moja i njegova kći i ja, izlazeći iz haustora ili vraćajući se kući, pretrčavamo područje za koje je bio siguran da ga snajperitst „pokriva“. Bilo nas je strah jer smo nekoliko puta čule fijukanje metaka, a jedna je gospođa ranjena u nadlakticu vraćajući se kući punih vrećica s Kvaternikova placa. Tijekom rata život mi se promijenio kao i svima u gradu. Osim što smo trčali svakoga dana, i noći, u podrum kad bi zasvirale sirene za mogući zračni napad, morali smo se trčanjem čuvati toga da nas netko skriven ne napuca sa susjednih krovova ili iz stanova, kada smo morali po kruh i mlijeko u dućan, prošetati psa, poći na posao... Prestala sam nositi u ured visoke potpetice jer u njima nisam mogla trčati do tramvajske stanice i natrag kući, a moja kći, tada u pubertetu, pravila se važna pa nije htjela trčati pločnikom i preko ulice kako je snajperist ne bi mogao pogoditi. Kad nije bila sa mnom, radnim danom od 6 do 16, odlazila je šetajući se od kuće u školu i, poslije, na predavanja na fakultet, i jednako se tako vraćala. To me uzrujavalo, bila sam vrlo nespokojna u uredu. Činilo mi se da je štitim nadzirući je makar kroz prozor kad sam bila doma. U svakom slučaju napila mi se krvi na slamčicu jer je, polako se šetajući ulicom, iz nekog hormonalno uzburkanog inata, i bombama i snajperistima bila laka meta. Jurčenko mi je, zdvojnoj, jednoga poslijepodneva mijenjajući gumicu na mojoj kuhinjskoj pipi mirno rekao: – Sada je dosta. Sredit ću sutra tog snajperista. Proučavao sam s tavana naše zgrade i otkrio mjesto s kojega puca – ton mu je uvijek, pa i kad je to izgovarao, bio tih i smiren kao i njegova narav. – Ne biste li ga prijavili policiji, neka ga oni srede!? – Daga gospođo, prijavio sam ga nadležnim policijama još prije tri tjedna, no vidim i čujem da snajperist i dalje po nama puca. Njih to baš, čini se, ne uzbuđuje previše – pa po cijeloj se zemlji puca i to iz mnogo jačih oružja! – Pa onda dobro, učinite ako možete ono što mislite da treba! Otjerajte ga! – rekla sam mu ustrašeno i sasvim iskreno u nadi da zna što učiniti. – Da ga otjeram, kažete. Zgodno. Pa neka puca po nekima drugima! Snajperist je prestao pucati. Jurčenko mi nije htio reći što je i kada poduzeo. Držao se tajanstveno kao pravi ilegalac iz Drugoga svjetskoga rata. Po svemu sudeći otprije je poznavao snajperista. Naime, ranije mi je – usput i neodređeno – rekao da mu se čini kako onoga koji puca poznaje iz oficirske škole. Obojica su bila djeca‑oficirčići, reče, i na to se cinično nasmiješio. To mu je davno poznanstvo svakako pomoglo da lakše locira snajperista i pronikne u njegove motive i namjere. Možda su snajeprist i Krešo bili suborci, ratovali kao skojevci u istoj jedinici, možda čak i prijatelji!?


Ana HORVAT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Što li je učinio sa snajperistovim tijelom nakon što ga je, recimo, ukokao? Kako je to izveo da policija ne posumnja na njega ili je, možda, bio u dosluhu s policijom? Ili je znao da je policiji svejedno tko je ubio snajperista pa se odlučio za samostalno rješavanje problema, znajući da neće biti istraživan niti ikada kažnjen? Gospodin Jurčenko imao je tada oko 65 godina, godinu-dvije više ili manje. Tata mu je bio iz Visokog, a mama iz Ključa, što mi je na jedvite jade jednom „priznao“. Zato je izrastao visok i imao zaključanu narav, pomislila sam. Bio je kavalir, ali nesavršen, činilo mi se kao da vreba na žensku ispod, katkad čak i ponizne, skrušene džentlmenske glazure. Nedostajalo mu je, ipak, malo izvorne urbane elegancije u ophođenju. Lice mu nije bilo ni lijepo ni ružno, usko, s nerazgranatim, sivim brkovima, nekako zaleđeno i bezizražajno. Ali oči, pogled, imali su žeravicu koja bi se povremeno razgorjela, pa opet ugasila. Kosa mu je bila gusta, valovita i polusijeda, a tijelo nalik raži: mršavo, plosnato, koščato, širokih ramena i preuskih bokova koji kao da se pri dnu sužavaju u dvije točke, dva zrna boba. Nikad nisam vidjela mladića kojemu uske traperice tako dobro pristaju kao penzioneru Kreši Jurčenku! Navodno je do mirovine bio uspješan direktor velike firme i vrlo omiljen kod radnika te, naravno, istaknutiji član Saveza komunista. Nikada nije govorio o rukovođenju velikom firmom ni o partizanima, čak ni anegdote ili vesele pričice. Tko zna koliko li je ljudi ubio u onome svome ratu? O njegovoj prošlosti vladao je vječni muk. Poznavao je mnoge političare usput spominjujći, s ponosom, da su neki bili njegovi ratni drugovi, no ništa se više o njima iz njega nije moglo iscijediti. Nakon što je uklonio snajperista, bilo je pravo olakšanje što se, bez straha, ogledavanja i požurivanja psa da obavi nuždu, opet moglo u šetnju, mirno otići u kupnju i na posao, u visokim potpeticama! Psi su prestali osjećati vibracije opasnosti i nervozu vlasnika pa su, umjesto da se drže drhtureći uz gazdinu nogu, opušteno trčkarali parkom. Parkovi za šetnju pasa bili su Kreši izvrsno mjesto za upoznavanje novih žena. Da, da, on je bio skulirani – ženoljubac, zapravo ženskar! S nekima od vlasnica, koje je upoznao šećući svojega boksera, družio se u njihovim ili njegovu stanu, onih dana kad mu supruga nije navraćala u posjet. Ne znam jesu li Jurčenko i te ženske bili ljubavnici ili su samo čavrljali uz kavicu kao ljudi koji vole pse. I na tu je temu bio vrlo tajnovit, no svakako je bio velik zavodnik. Rijetko mu je koja žena mogla i znala odoljeti. Bio je specijalist za manipuliranje ljudima u svoju korist, ali uz određene socijalističke moralne ograde, diskretno i bez koristoljublja. Zahvaljujući toj vještini i talenetu riješio me još jedne, podrumske, muke. „Sredio“ je dvije živčane susjede koje su nam za zračnih uzbuna prigovarale kada bismo doveli pse u podrum. Tražile su da ih ostavimo u stanovima. Jurčenko je usplahirene susjede samo mirno motrio gladeći svoga boksera, dok su one u podrumu glasno protestirale. Jednom ih

55


56

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Ana HORVAT

je upitao: – Zar nemate, susjede, dovoljno mjesta za sjedenje na klupama koje sam vam nabavio radi naša dva psa koji leže na podu? – Nije to, znate i sami da se psi mogu prestrašiti nečega i sve nas izgristi u mraku! – trabunjale su babetine dok je Jurčenko milovao svojega dršćućeg, mladoga boksera na uzici. Ne znam što im je rekao ili učnio, no naglo su prestale zanovijetati radi pasa. Ostavile su i mene na miru, a on ih je nadalje ljubezno pozdravljao i osvjetljavao im put baterijom kako se ne bi spoktaknule u podrumu. Čak ih je zimi pokrivao preko koljena dodatnim dekama. No snajperista nije mogao izmanipulirati, tu se radilo o tome tko će prvi i brže potegnuti. Mislim da ga je Jurčenko ubio s leđa metkom iz svojega revolvera, koji mi je pokazao jednoga jutra da me smiri nakon što su noću psi lajali kao ludi jer je netko, ne paleći svjetlo, šutke hodao spotičući se našim stubištem. Kad sam ga nazvala i upitala što da radim ako mi tko iz mračnog stubišta pozvoni na vrata, odgovorio mi je smireno: – Odmaknite se od vrata i samo recite kako se zovem i koji je moj stan, pa neka se jave meni kao predsjedniku kućnog savjeta ako što trebaju. Nisu mi pozvonili, a ja vjerujem da ih je čekao sklonjen iza zida uz ulazna vrata svoga stana s revolverom u ruci. Nisu, na njihovu sreću, pozvonili ni njemu! Za trajanja Domovinskoga rata gospodin Jurčenko bio je u braku s trećom, zgodnom, slikovitom ženom od pedesetak godina koja nije s njim više stanovala, odselila se uplašenoj majci, ali ga je posjećivala, najčešće samo preko noći. Gospođa je bila profesorica njemačkoga i francuskoga jezika. Upamtila sam je po kombineima i pogledu s upaljenom žeravicom gospodina Jurčenka kada bi bila pokraj njega. Nosila bi uvijek svilen (od teške, brušene svile), dobro krojen kombine u pastelnim bojama umjesto kućnih haljina. U kombineima bi otvarala vrata kad bi tko pozvonio i iznosila smeće do vratiju stana, koje bi poslije dolje do kontejnera odnio muž. Zimi je nosila kombine ispod raskopčanog haljetka. Tko više nosi kombine i čega je to bila manifestacija, razmišljala sam ponekad: zavodništva uvijek na seks spremne sredovječne femme fatale ili je, možda, stvar ponešto bizarne komocije usput usmjerene na izazivanje erotskih želja, možda i ljubomore, supruga joj Kreše? Nikad nisam saznala. I tako, odselila sam se iz Livadićeve ulice, a gospodin Jurčenko nikada mi nije htio reći, ili barem samo natuknuti, kako je „sredio“ snajperista i zašto mu je treća supruga stalno bila u kombineu. No činjenica je da je temeljito „sredio“ onoga koji je pucao po susjedima, jer nakon što obećao da će to učiniti, već od sljedećeg jutra nitko nije pucao po prolaznicima i onima koji su izlazili ili ulazili u haustor u Livadićevoj ulici od broja 1 do 20. Bravo draga, stara partizančino, poštovani gospodine Krešo,


Ana HORVAT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

mnogo vam hvala! Znam da mi danas ne možete reći: – Molim, nema na čemu! – ni uživo niti telefonom, jer ste s vremenom sasvim oglušili. Drago mi je da ste se opet, po četvrti put, oženili ljupkom gospođom svojih godina, kako mi u tramvaju rekoše bivši susjedi. Priča se da zajedno izgledate vrlo sretni kao da ste, napokon, pod stare dane našli onu pravu, pa nosila ona povazdan kombine ili ne. Čujem i to da gospođa gleda u vas kao u svetu sliku na oltaru! Poslat ću vam novelete, ako doživimo njihovo tiskanje – i vi i ja – pa ćete pročitali ovu moju zahvalnicu, poštovani bivši predsjedniče kućnog savjeta, prijatelju i jedini muškarče, koji ste se doista brinuli za osamljenu, razvedenu gospođu sa ženskim djetetom za vrijeme Domovinskog rata. Moji mirnodopski hofiranti i prijatelji katkad bi telefonom pitali jesmo li žive i kako duramo. Ali samo onda kad im nikoga nije bilo doma! Ma da, razvedene su uvijek suspektne kao otimačice tuđih muževa! A čim bi im tko zazvonio na vrata, dok su mi telefonirali – njihovo zanimanje za moje zdravlje i živce zazvučalo bi: tup-tup, tup-tup, tup-tup...

57


58

Dragan GORTAN, Pazin

PJESME

OBLACI Oni su kao pjesnici I ne mogu protiv sebe Užarenom ih iglom Munja zašiva Ali kiša riječi I dalje pada

JECAJ (majci) Tog sam te popodneva zatekao Kako sjediš pod rascvalom trešnjom A ja sam ti donosio lošu vijest Koja nije pristajala toj bjelini Umro je ujak, tvoj brat, rekoh, Zajecala si, ali nije to bio plač Samo jedan tihi jecaj... i muk (u krošnji trešnje zujale su pčele) Iako su od tada prošle godine Još uvijek tražim slova Kojima bih taj tihi jecaj Uobličio u riječ


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dragan GORTAN

MJESEC NAD MOREM Mjesec postavlja stol Pokriva ga plavom krpom Zamahuje zlatnim srpom Pa ljušti riblje krljušti A zvijezde... rasuta sol

KAO OBRVE FRIDE KAHLO Večer nosi lunu, kao šešir, s obodom od slame i torbu, žutu, prepunu... s mjesečinom koja kaplje na me. Pa dâ noći neka razreže lunu kao dinju, mirišljavu, zrelu mičući kosu, (kao crnu vunu), visoko, na luninom čelu. A onda pružajući ruku kao da kaže, uzmi i ti malo, (to je i tvoje), a dva se oblaka navuku, i spoje, kao obrve Fride Kahlo.

59


60

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PTICA jedne večeri rekoše ptici ne pjevaj i živjet ćeš zauvijek ali već ujutro čim je sunce izašlo iz kljuna joj se najljepša pjesma ote a ti bi da te ne volim

MUDROST RIJEKE Mudrost je rijeke u tome što se u njoj ogleda samo stvarni trenutak... i dok teče svome kraju, ne odnosi nijednu sliku.  

Dragan GORTAN


SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dragan GORTAN

PRVOSVIBANJSKA s prozora materina stana pogled seže do vinarskog podruma i tvornice stočne hrane tu je otac proživio radni vijek najčešće iskrcavajući vagone ili u noćnim smjenama pekući rakiju ložeći ogromni kotao danas iz tog smjera dopire buka, što je neuobičajeno jer su i podrum i tvornica dvije godine zatvoreni ...to s velike cisterne za mošt, kao kožu s mrtvog kita, nekolicina radnika izrezuje sjajne ploče inoksa pod plavim plamenom argona nestaje i dio moga djetinjstva... duge kolone traktora na koje se brat i ja penjemo prebirući ljepljivim rukama one ljepše grozdove „da je živ... danas bi plaka“ uzdahne mater misleći na oca da... kažem tiho, a onda žurim niz stepenice, dolje u grad, sutra je prvi svibanj u trgovačkom centru gužva na akciji kupujem kilu ćevapa i bocu jeftinog makedonskog vina

61


62

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ŠEST REČENICA O NEDJELJI U ulicu se doseljava mladi par. Na otvorenoj prikolici, poput lego kocaka, složen jeftin namještaj s vidljivim tragovima prijašnjih seljenja. Nedjelja je popodne, vrijeme kolektivne probave i nema nikoga osim sunca čija se putanja proteže usporedo s ulicom i koja će užarenu sunčevu kružnicu kao tangenta dodirnuti pred njegov zalaz, koje kao da je i samo na tren zastalo čudeći se sjenama što ih kuhinjski stol, stolice, krevet i kauč rastežu asfaltom. Na prozoru zgrade nasuprot, iza zavjesa, proviruje sjedokosa žena, koja, dok pogledom traži dječji krevetić, u glavi izlučuje misao o tome kako kvaliteta današnjeg namještaja odgovara vijeku trajanja ljubavnih veza. Večer ulici donosi spokoj svodeći sve sjene pod zajednički nazivnik noći. Jedino prazno uleknuće na suprotnom ležaju bračnog kreveta sjedokose šutljivim zvijezdama noćas šapuće o samoći. FRESKA navukao sam dane navukao sam godine preko tebe, preko nas (četiri sam ruke žbuke...) a crvena mi boja tvojih usana još uvijek probija svakodnevicu

Dragan GORTAN


Kristin DIMITROVA

NOVI PRIJEVODI NOVI PRIJEVODI

KRISTIN DIMITROVA Etienne (prev. I. Primorac)

65

EMIL ANDREEV Povratak Teddyja Browna (prev. I. Primorac)

76

DEJAN ENEV Probudi me kada kolovoz završi (prev. I. Primorac)

82

JOSÉ AMADOR MARTÍN SÁNCHEZ Pjesme (prep. Ž. Lovrenčić)

88

UMBERTO SABA Odisej (prep. V. Begić)

100

SIMONE MOCENNI Pjesan o brodogradilištu (prep. V. Begić)

101

63


SUVREMENA BUGARSKA KRATKA PRIČA Kristin DIMITROVA, Sofija

ETIENNE Etienne je primijetio da mu se nešto nadiglo pod dresom.1 Na patentnom zatvarču njegovih hlača još je uvijek stajao bedž s natpisom „Intel Inside“, koji mu je zakačila pijana kolegica u povodu uspješno završenog susreta s Nizozemcima. Poruka u inboxu natjerala ga je da odmah napusti takozvanu pijanku. Dok je jurio ulicom „Šipka“, najmanjim je brojem pokreta otkačio bedž i bacio ga na pločnik. Da ga oni idioti nisu nalijevali bourbonom u plastičnim čašama, sad je mogao biti u autu. Unatoč njegovim dugačkim koracima, jedna ga je žena uspjela sustići. – Oprostite, pao vam je bedž. Njezina ruka ljubazno mu ga je pružala. – Nije moj – reče Etienne. – Hm, ali sigurna sam da je s vas pao – zbunjeno odvrati žena. – To ne znači da je moj – odbrusi Etienne. – Da, da... – odvrati žena sričući natpis koji je tvrdio da „unutra“ ima nečega, a ustvari nije bilo ničega. Etienne nije volio da mu proturječe, iako bi se oštro pobunio kada bi mu netko to predbacio. Jednostavno je bio uvjeren da ga ljudi ne slušaju dovoljno pažljivo, ili da preuzimaju nepotrebnu inicijativu u komunikaciji, ili pak, najčešće, ne mogu baš najbolje razumjeti ono što im se govori. Ovo posljednje je u velikoj mjeri bilo istinito: Etienne se, tu i tamo, prihvaćao posla računalnog specijalista, ali se time bavio 1

Naslov izvornika: Кристин Димитрова „Етиен“.

65


66

NOVI PRIJEVODI

Kristin DIMITROVA

i poslije posla i, sve u svemu, nije znao o čemu drugome govoriti. Zbog toga su mu strane riječi zvučale neuko, a njegove su se jednostavno trošile. Kada je spoznao tu razliku između sebe i svijeta, Etienne se nije iznenadio. I bez te spoznaje činilo mu se da postoji više razlika negoli sličnosti. A one kao da su započinjale njegovim vlastitim imenom, stigmom kojom ga je njegova majka pokušala zauvijek obilježiti kao vlastiti teritorij. Ona je voljela francuski jezik, prezirala je prostake i kada se javljala na telefon, to je činila riječju „‘Alló“. Ljude njezinih godina koji su odjednom pohrlili na satove engleskog shvaćala je kao nakazne oblike socijalne adaptacije. Etienne je istovremeno rastao kao njezin ponos, ali i njezino razočaranje. Bio je lijepo dijete bistrih plavih očiju i plave kose, no razvijao se u nepopravljiva smetenjaka koji se gotovo nije smijao. Igrao se sam, a ako bi u okolici i bilo koga drugog, Etienne bi samo sjedio i gledao ga. Jednom je mama otkrila rupu u vratima njegova ormara koju je on, cijeli mjesec, dubio s unutarnje strane kuhinjskim nožem. Nitko nije bio primijetio kada je nož nestao. Bilo je nejasno i koliko je dugo šestogodišnji Etienne, s gorljivošću Edmonda Dantesa, dubio vrata kako bi napravio rupu. Kasnije je napokon zasjalo sunce u njihovu odnosu. Dopustila mu je korištenje računala na kojemu je, na jezik Molièrea, prevodila službene dopise, i tada su rupe u ormarima nestale. U kuću su često dolazili gosti – obično majčine prijateljice, no nije nedostajalo ni elegantnih muškaraca koji bi mu donosili čokoladu kako bi ga se riješili. Etienne nije jeo čokoladu. Ali im to ne bi govorio, a i nije vidio zašto bi im zahvaljivao. Samo bi ih nadgledao bistrim očima dok bi ga slali da se igra. A majka, nakon što je godinu dana poslije svadbe pronašla zlatni upaljač svoga muža u kupaonici svoje prijateljice, živjela je s mišlju kako će Etienne jednoga dana pronaći pravoga oca, ne biološkog, nego pravog. I davala je sve od sebe u tom pogledu: intimne je prijatelje birala među crno-bijelim bratstvom muškaraca u odijelima i Etiennea je uvijek upoznavala s gostima. Etienne nikada ne bi odrecitirao pjesmicu, nikada ne bi donio ni čašu vode. Ti ljudi nisu dolazili zbog njega, a majka im je mogla i sama recitirati pjesmice i donositi vodu, ako bi tko zatražio. Jednom se sptaknula o tepih dok je nosila pladanj s kavom i šećerom. Kava se prolila, šećer rasuo po tepihu, a dva su se tanjurića obila jedan o drugi. Ali najupečetjivije je bilo to što se Etienne jako smijao. Tada je majka zamijetila da joj je sin simpatičniji kad se ne smije. Sa svoga je stajališta Etienne odavno majku okarakterizirao kao osobu koje se najviše treba čuvati. Ustrajala na tome da svi oko nje rade ono što je ona smatrala najboljim, a u suprotonom bi se jako razočarala. No razočaranje je bilo jedini način kojim bi je se moglo držati na zdravoj udaljenosti. Etienne, koji se već približavao tridesetima, nije imao ništa protiv toga što se psihoanaliza oslanja na uvjerenju da sinovi obožavaju svoje majke. Psihoanaliza je za ljude s iluzijama. A on ne pamti da


Kristin DIMITROVA

NOVI PRIJEVODI

je ikada imao iluzije. Ni da je obožavao majku. Sada, hodajući ujednačenim ali brzim koracima prema baru na „Oborištu“2, bacio je kratak pogled na svoj odraz u izlogu tamnoga stakla. Vidio je točno ono što je očekivao da će vidjeti – visoke jagodice, plave, utonule oči u sjeni čela, pravilan nos poput jastrebova kljuna, plavu kosu do ramena i mršavo tijelo. Sve je bilo na svome mjestu, no ovoga mu puta to nije donijelo samopouzdanje. „Točno bih trebao uskočiti u novu kožu“, pomisli. Da je mogao, odavno bi odustao. Poželio je da se sejvao prije osam mjeseci na tulumu kod Doktora, sada se ubiti i početi iznova. Posljednjih dana u misli mu je dolazio Irinin nervozan izraz lica, poput trojanskoga konja. Etiennea je mučilo to da se ona mogla promijeniti u međuvremenu. Naprimjer, osam mjeseci moglo je značiti dulju kosa. Nije mu bilo jasno zašto je ona obuzela njegove misli do potpune kapitulacije a da čak nije odgovarala njegovu poimanju ŽENE. Kada je riječ o ženi, zamišljao je fotomodele sa sajtova koji bi te mamili da platiš kako bi vidio više – grudi poput balona punih vode, utegnutu stražnjicu i genitalije koje te licemjerno mame da zaviriš. Etienne nije plaćao. Irina je imala snažno tijelo, pošteđeno oblina – onakvo kakvo su feministice predlagale kao idealno tijelo lutke „Barbie’“. Nedostatke je prikrivala idolopoklonstvom prema modi. Osim toga, suosjećala je sa svime živim, veselila se svakoj sitnici i sa strahopoštovanjem prepričavala događaje iz romana Stephena Kinga. Bila je neobična na prvi pogled, obična na drugi i neobična na treći. Upoznali su se na rođendanu Doktora, Etienneova kolege koji je bio odvjetnik. Tulum je bio zamišljen kao sjećanje na gimnazijske dane i uistinu, osim aktivne nostalgije, samo je torta u uglu nagoviještala da ukućanin srednjih godina slavi rođendan – nije bilo nikakvih udobnih stolaca, nikakvih posnih sarmica. Vino se lijevalo kao iz kante, a viski se točio iz galonskih boca. Etienne je sjedio na podu, nepristupačan u blijedoj ljepoti, i razmišljao kako skinuti zaštitu s nekog programa koji mu je tjednima zaokupljao misli. Istovremeno je pratio ljude koji su plesali buljećim pogledom, odavno pomiren sa činjenicom da mu se nijedna od djevojaka ne sviđa. Imao je dvije prijateljice – jednu dugokosu, drugu kratkokosu, ali su obje bile namazane istim ružem – koje su cijelo vrijeme nastojale plesati u njegovu vidnom polju, pretvarajući se da se i same zabavljaju dovoljno dobro. U jednom je trenutku zasvirala balada iz doba procvata metala te se dugokosa odvažila prići mu: – Je li tako da nećete odbiti ples sa mnom? Jednako kao njegova majka. Dok su plesali, vrteći se usporenim koracima ukrug, privila se uz njega. Bila je prekrivena sitnim kapljama znoja, a među grudi joj se slijevao pravi potok. Potok je 2

Četvrt u Sofiji.

67


68

NOVI PRIJEVODI

Kristin DIMITROVA

prolazio kroz tanku haljinu i upijao se u Etienneovu majicu. Etienne se uzbudio i mrzio se zbog toga. Potok znoja u njemu je izazivao gađenje. Nije shvaćao zašto u plesovima, koje očigledno vole samo žene, moraju sudjelovati i muškarci. Ona je, kao slučajno, dodirnula njegov vrat obrazima. Mokrim obrazima. I tada je, u jednom od obilazaka, on pozvao kratkokosu prijateljicu. Usamljeno je sjedila na praznoj sofi, nije pušila, savivši noge kao da je cipele ubijaju. Uvjerena da je izgubila partiju, posve je isključila osmijeh i sumornog je lica promatrala noge plesačâ. Imala je frizuru poput očajnog desetara. Etienne nije osjećao žaljenje, već smirenje pred tišinom koju je isijavalo njezino lice. Toliko usamljen čovjek ne bi mogao podići buku. Srcedrapajući solo, koji je nekoliko puta obećavao da će završiti, ali bi se ponovno dizao iz pepela poput feniksa, ubrzo je uistinu završio i Etienne se uspio osloboditi. Sjeo je na sofu pored kratkokose. Pretpostavio je da bi trebao nešto reći, no nije rekao ništa, čekajući. Izgleda da je njegov signal, iako slabašan, bio točno protumačen jer ga ona upita: – Čime se bavite? Obraćanje oblikom poštovanja zazvučalo je kao da smo u Poreznoj. Nije dodala „ako nije tajna“. One koje dodaju „ako nije tajna“ jesu žene koje žele znati sve tajne i automatski su upadale u zamku s pletaćim iglama, za njih posebno pripremljenu u njegovom umu. Zamišljao ih je kao kockaste čovječuljke iz DOS-igrice, koji su ulazili u labirint i odmah se na namatali na pleteće igle. Sljedeća igrica s istim čovječuljkom nije bila predviđena. Otišli su zajedno i Etienne je mobilizirao sva svoja znanja za razgovor s nepoznatim ženama s kojima čovjek odlazi s tuluma. Trebalo je biti lako i jednostavno je zagrliti, ali ona mu se obraćala sa „vi“. Njezino je snažno tijelo proželo zrak oko nje nekakvim isijavanjem. Ona toga vjerojatno nije bila svjesna jer je bila vrlo oprezna da ne bi izrekla kakvu glupost. Prešli su na „ti“. Ona se složila. I tako... Dobro... – Znaš, sad imam neki virus... – Molim? Neprikladna razina za početak. Potraži malo svjetskiju temu. – Igraš igrice? Pogledala ga je uznemireno. – Kakve igrice? Nije valjda da voliš vezanje ili... kakve druge... stvarčice? – Vezanja se igram vrlo rijetko. S vremena na vrijeme organiziramo si mali turnir u uredu kako ne bih poludio od dosade. – Aha, misliš na kompjutorske igrice. Etienne ju je pogledao prijekorno jer nije bila pažljiva. – Igrala sam „Diablo“ – brzo je rekla. Oblik glagola bio je pažljivo odabran kako bi prikrio trajanje njezina sudjelovanja u igri, ali i rezultate. Ustvari, u igricu je ušla


Kristin DIMITROVA

NOVI PRIJEVODI

jedan jedini put, i to kako bi shvatila na što se toliko navukla njezina cimerica. A baš i nije shvatila. Nakon dva sata borbe i besciljna lutanja, izašla je iz njezine elektroničke tame. – Sigurno je riječ o „Diablu 2“. Sigurno igraš s – gledao ju je procjenjivački... – amazonkom... ne! Assassin! Ti si assassinka! Jesi je preokrenula? Do kojeg si nivoa došla? Ja najviše volim necromancera. Nikakva fizičkog kontakta. Ali s druidom imam ludu sreću. Lik mi nalazi takve iteme da je jednako dobar i kad ima bugove. Ali događaju se i sranja. Sjećam se, jednom sam imao nekakav štit all resistance plus 36 od maksimuma koji je 75, to i nije loše, zar ne?, posebno protiv elementarnog oštećenja, dođem do 39. nivoa i što se dogodi?, iza leđa osjetim ono strašilo, administrativnu direktoricu – tada sam radio u nekoj agenciji za sociološka istraživanja, m – visila mi je nad glavom; ona je jedna obična zmija, kažem ti, prava je zloba izvirala iz nje, i sve mi se srušilo – izgubio sam iskustvo, sve sam izgubio, neki me tamo pogodio chain munjom, a ona mi je govorila: „Etienne, vidim da je ponedjeljak ujutro, a vi ste već završili s poslom! Bravo, bravo!“ Ja sam uistinu bio završio, kao da je to neki posao, obradili smo nekakve udžbeničke podatke. No poslije sam odmaglio otamo. Pozorno je kimala glavom na svaku petu rečenicu. Već je bila stavila na vagu njegovu ljepotu krhkog vikinga, s jedne strane, a s druge – breme nadmaterijalne točke u kojoj su se sakupljali njegovi interesi, i odluči da će sve pretrpjeti. Etienne je otključao željezna vrata tavanskog ateljea gdje je živio i Irina kolebljivo zakorači unutra. U udaljenom je kutku bio stol s dva monitora, među kojima su se ispreplitali kablovi i hardver, a sve to spojeno poput kakve retorte ambicioznog alkemičara. Malo sa strane, ispred stolca, nalazio se uključeni laptop u sleep modeu. Zid je bio okićen tijesnim policama sa CD-ima posloženima poput knjiga. – Isuse, koliko kompjutora! – Pa nema ih toliko puno. Ovaj ovdje samo je ruter pod linuxom kako bi zaštitio unutarnje datoteke. Sve u svemu, matična ploča, dvije mrežne kartice i diskete. Tako je moja unutarnja mreža odsječena od svijeta. – Ako je to sve ovdje, ne znam što je ostalo u NASA-i – našali se ona napetim glasom. Etienne ju je pozorno promatrao. Seks im je bio nabrzaka i usmjeren k cilju, poput prskanja kukaca. Etienne se nije svukao. Jednostavno se uključio u nju i zabio svoje zadihano lice u njezin vrat. Bio je žilav i lak poput ptice. Jedva se svukao poslije, kad se vratio iz kupaonice, i omotao se pamučnim pokrivačem koji je prekrivao krevet. Krevet je bio tvrd i vojnički utegnut. Plahte su blago zaudarale po ustajalom, a Irina je izvukla dugačku plavu vlas koja joj je golicala leđa. Etienne ju pogleda i nasmiješi se. Zubi mu nisu bili pravilni, a neki su izrasli pod neobičnim kutovima. Čak ga ni to nije poružnilo. No njegov je

69


70

NOVI PRIJEVODI

Kristin DIMITROVA

osmijeh neodoljivo podsjećao na ruku prvašića koji uči pisati. Tada se Irini učinilo da ga razumije zato što joj se sviđa, i da će ga nastaviti razumijevati zauvijek, zato što će joj se zauvijek sviđati ti ravni, plavi pramenovi koje je zabacivao unazad i koji su sada padali pored njegova divna lica. No Etienne je znao da su sve žene tako mislile. One pametnije šutjele bi dok bi im govorio, radile bi za svoj račun i pravile se da ga razumiju, a poslije bi zatražile kompenzaciju – da ih vodi u kino ili restoran te da sluša o njihovim snovima. Ali za sve postoje granice. Pravile bi se šutljivima sve do trenutka kad bi zaključile da mu je sat otkucao. Otad bi njihovi odnosi kretali silaznom putanjom te bi Etienne ponovno ostajao sam – napola ostavljen, a napola bi ostavljao. Imao je poseban fascikl s telefonskim brojevima i adresama te bi tad iz njega izvadio još jedan broj koji više nikada neće okrenuti. Ali ne bi ga izbrisao, jer ništa nije volio brisati, nego bi ga tek premjestio u drugi fascikl. Ustvari, sve je brojeve znao napamet. Stavio je glavu među njezine male cice i osjetio kako se ružičasti vršak jedne spljoštio pod njegovim obrazom. – Znaš, imala sam osjećaj da spavam s muškarcem. – A što bi to trebalo značiti? – Pa ne znam, svidjelo mi se. Irina ga pomiluje po dugoj kosi koja je odozgo padala po njezinu vratu poput lisičjeg repa. – O čemu razmišljaš? – upita da bi prekinula tišinu za koju nije znala kako je objasniti. – Ni o čemu – uzvrati joj odgovorom koji će je odvratiti od daljnjeg ispitivanja, i smjesti se između njezinih nogu. Kroz noć Irina je gledala Etienneovo besvjesno lice, usmjereno negdje k snovima, i nije mogla vjerovati koliko je krhak. Njegove poluotvorene usne kao da su pile mjesečevu svjetlost koja je padala kroz nagrižen prozor zajedno s kvadratima okvira. Cijeli tavan kao da je bio podijeljen na kvadrate koji ne znaju jedan za drugoga, stvari su bile usamljene, bezbojne i bezimene, kao da međusobno ničim nisu bile povezane osim Etienneovom staklenom vladavinom. Ovdje je sve živjelo samo kroz njega. A udahnjujući život, on je bio štedljiviji od mjeseca čiju je svjetlost sada gutao. „Nešto poput ponovonog punjenja“, kroz smijeh pomisli ona. Irina je znala koliko je jaka i kako će probuditi život u svakom predmetu uokolo – u stolac, koji je sada držao njezinu odjeću, u stol s računalima, u radni stol – i zatreperit će žice atmosfere života, uplićući Etiennea. On će biti spašen iz virtualna svijeta i dobiven za realni svijet, gdje svaka rana krvari. Ujutro, točno u trenutku kad je Etienne izlazio iz kuhinje s dvije šalice kave,


Kristin DIMITROVA

NOVI PRIJEVODI

oglasi se zvonce na vratima. Nastavi hodati na prstima i uputi se prema krevetu u kojem je Irina još spavala. Njezina se kratka kosa zabila u jastuk poput bodlji ježa koji vuče preveliku gljivu. Opet zvono. Dok je Etienne razmišljao gdje odložiti kave, začuje se okretanje ključa u bravi i vrata se otvore. Njegova majka u kratkoj haljini i strukiranom baloneru. – Eti, pa ti si ovdje! – A gdje bih bio? Zar ne živim ovdje?! – Donijela sam ti prašak za rublje, poznajem te ja. Pomislia sam da bih ti mogla napuniti mašinu, kad te već nema, ali sam ćeš si rasprostrti rublje. Irina je podigla snenu glavu s jastuka i protrljala oči. – Mama, molim te, da si odmah izašla. – Oh, oprostite, molim vas... – reče ona gledajući u Irinu i podigavši se na prste kako bi je vidjela preko Etienneova ramena. – Ja sam Ahinora, majka. – Irina, prijateljica – odgovori pridržavajući jednom rukom plahtu oko tijela i pogledom tražeći Etienneovo odobravanje. On zakorači prema majci tako da joj je jedini mogući pokret bio unatrag, prema vratima. – Odmah mi vrati rezervni ključ. – Ali Eti, ne mogu to učiniti. Zamisli da bukne požar od tih tvojih kablova! – Brzo daj ključ i nestani. Ona zacvili bez suza. – Eti, nisi me vidio dva mjeseca i tako se ponašaš prema meni! I ja ću jednom odlučiti maknuti se, pa... Ponašaš se kao klošar, umjesto da nas upoznaš! Ja sam ti majka, imam pravo biti zabrinuta. I što onda ako sam vas uhvatila malo razgolićene? Ako baš želiš znati, moja je mladost protekla u znaku „Emmanuelle“. – A možda i u znaku Charlesa Aznavoura – reče Etienne i izgura je na stubište. Dvaput je okrenuo ključ i onda se sjetio da nije uspio uzeti rezervni od majke. Ponovno je otvorio vrata i izderao se: „Ključ!“ Umjesto odgovora, začuli su se koraci ubrzanog udaljavanja i: „Jako si me uzrujao, jako!“ Kad se vratio u sobu, Irina je već pila kavu. – „Eti“, zvuči gotovo kao E.T. iz istoimenog Spielbergova filma! Ah, to mi je najdraže stvorenje! Poput – trepne i potraži prave riječi; Etienneu se učinilo da Irinio tijelo s Irinom unutra izgleda poput Dodgea Vipera u rukama neodlučnog vozača... – bespomoćnog čarobnjaka. Jako volim filmske klasike. Daj, hajde, što si se stisnuo? Da samo vidiš kakvi su kreteni moji roditelji! – Daj, molim te, montaža u „E.T.-u“ je toliko loša da bi s to vidjelo i kad bi film gledao poluotvorenih očiju. Palo mu je na pamet da pogleda na sat i shvatio je da će, najvjerojatnije, stići pola

71


72

NOVI PRIJEVODI

Kristin DIMITROVA

sata ranije. Nije trebao toliko žuriti. Na križanju kod kanala umalo ga je pregazio džip koji je skretao. U tom trenutku Etienne nije imao ništa protiv toga da ga pregaze – to bi mu dalo opravdani razlog da ne ode na sastanak koji je sam ugovorio. A ni vozač džipa nije imao ništa protiv toga da ga pregazi. Ali na njihovu sreću ispriječili su se propisi. Etienne nije htio stići u kafić puno ranije i otišao je u šetnju travnjakom pored kanala. Shvatio je kako bi sada sve bilo potpuno drugačije da se barem malo potrudio živjeti s Irinom onako kako se ona trudila živjeti s njim. Dok su bili zajedno, mislio je da će njegova uamljenost poslije Irine biti potpuno jednaka njegovoj usamljenosti prije Irine i trudio se objasniti pogreške koje je ona neprestano ponavljala. Već trećega dana, nakon što je uselila na njegov tavan, Etienne je primijetio da je gotovo neupotrebljavani štednjak zaliven kavom. – Tko je uprljao štednjak kavom? – upita Etienne, gledajući Irinu ravno u oči. To baš i nije bilo pitanje jer nije bilo treće osobe na tavanu. – Oh, zaboravila sam da je iskipjela. Evo odmah ću ga obrisati – reče Irina sa strepnjom čovjeka koji je za pepeljaru uzeo kristalnu zdjelicu domaćina i u nju otresao pepeo. – Kuhalo za kavu je tamo. A osim toga iz njega kava ne kipi. – Pa dobro, napravila sam irsku kavu za nas dvoje. U ormaru je. Htjela sam te iznenaditi. – E, to više nije iznenađenje. U kojem je ormaru? Nakon nekoliko tjedana ona je već znala da se pasta za zube može istiskati samo od kraja, da kada se posprema krevet jastuk mora biti iznad popluna, da su otvorene knjige ostavljene otvorenima namjerno i da nikakve prijateljice nisu dobro došle kako ne bi zagadile atmosferu svojim kokodakanjem. Stvari su se morale vraćati na svoje mjesto jer ih, u suprotnom, Etienne ne bi mogao pronaći ni da mu stoje pred nosom. Irina, spremna na sve od početka, počela se ljutiti. Pomirbe su im oduzimale sve više i više vremena, i jednoga dana, dva mjeseca kasnije, Irina je nagurala svoje stvari u torbu s kojom je bila došla i zalupila je željeznim vratima za sobom. U ladici Etienneova radnog stola ostale su njezine škarice za nokte, a pod krevetom se kotrljala njezina crna ogrlica s bodljama, koja je bila kvintesencija njezine gotičarske odjeće. Odasvud su ispadale njezine stvari dobivene tijekom zajedničkog života, no ona se nije vratila da ih uzme. Etienne je uživao u njezinu odsutstvu oko tjedan dana i svaki ga je njegov čin uvjeravao kako mu je bolje biti sam. Poslije je zazvonio telefon i on je, bez mnogo žurbe, ali s veselom samouvjerenošću, podigao slušalicu. „‘Alló“, začuo je majčin glas i shvatio da je mrzi i da je cijelo vrijeme očekivao Irinin poziv. – Etienne, kupila sam ti talijanske cipele, dođi ih probati, baš su šik. – Ne želim nikakve talijanske cipele.


Kristin DIMITROVA

NOVI PRIJEVODI

– Ali još ih nisi ni vidio! – Ne želim ih vidjeti. – Etienne, ne možeš tako razgovarati sa mnom. Tko te voli najviše? – Nitko – reče Etienne i poklopi slušalicu. Počeo je skupljati Irinine stvari koje su bile posvuda. Sam je sebe iznenadio činjenicom da ih dosad nije pokupio. Htio ih je ostaviti u ormar i zaboraviti ih. Obećao si je da više nikada neće pomisliti na nju. Poslije je odlučio javiti joj se kako bi joj vratio stvari. – Irina ne živi ovdje već gotovo dva mjeseca – odgovori glas mlade žene. – A biste li mi mogli dati njezin novi broj? – Da, naravno – odvrati žena i izdiktira njegov broj. – Oprostite, zar ne razgovaram s Irininom sestrom? – Ne, mi smo kolegice s fakulteta i zajedno smo iznajmile stan. Oh, gori mi palačinka. Etienne je poklopio slušalicu, legao potrbuške na ravno zategnut krevet i nije se maknuo do večeri. Studenti su bili na praznicima, nije imalo smisla tražiti je na fakultetu. Zašto je, kroz cijelo to vrijeme zajedničkog života, nikada nije pitao gdje joj žive roditelji, zašto nije obraćao pozornost na njezine priče o djetinstvu? Zar je toliko jednostavno da netko nestane? U predvečerje je obišao sve kafiće, barove i bistroe gdje bi se nekada zavlačili, ali ju nije pronašao. Činilo mu se da nitko nije bio sam osim njega. Ljudi su oduševljeno razgovarali, sporili se oko politike, smijali vicevima, a on je patio jer nije imao njihov talent da se veseli glupostima. Kad se vratio kući, stavio je pastu na četkicu za zube, zatim se zamislio i iscijedio pastu na pod kupaonice. Pasta se uvila poput bijelog izmeta nekog vrlo čistog čovjeka. Od toga dana Etienne bi izlazio redovito poslije pet sati i obilazio ulice negdje do ponoći. Jednom mu se učinilo da je vidio Irinu u tramvaju. Ista kratka kosa, ošišana po vojnički. Progurao se među ljude i nadvio se nad nju kako bi se uvjerio je li to ona. Djevojka se okrenula prema njemu, a Etienne je shvatio da je to samo Irinina loša kopija s umjetnim trepavicama. Istu se noć napio i zaspao obuven, s nogama na tipkovnici računala. Po chatovima je vladala uobičajena neukost. No, Etienne ih je držao na oku. Rastresen je čitao odgovore, ljuljao se na stolcu naprijed-nazad i u trenutku u kojem bi mu se neka fraza, verbalna gesta ili riječ učinila poznatom uključio bi se i počeo gnjaviti ljude kako bi saznao što više. Pratio bi dijaloge u nastajanju, uzdisao i uspoređivao. Svako spominjanje „E.T.-ja“, Stephena Kinga, mode ili horoskopa, čime bi Irina upotpunjavala svoje vrijeme, pogodilo bi ga poput strelice, dok bi mu prsti plesali po tipkovnici poput vodenih paukova. Ono što mu nije bilo od koristi, raspadalo bi se na slova i odletjelo bi u bezdan, u arhivu. Svijet je podijelio na Irinu i druge ljude, a

73


74

NOVI PRIJEVODI

Kristin DIMITROVA

oni bi imali priliku postati stvarnima samo ako bi ga mogli dovesti do nje. I odjednom, jedne noći između Lenina i Gajeta, pojavio se E.T. Srednje visoki napon prošao je kroz Etienneovu kralježnicu, a pete su mu se oznojile. E.T. je upitao „ima li među vama netko poput mene?“. I tako desetak puta. Etienne je ušao na chat pod imenom Stephen King. Firestarter: Ja ne sličim na nikoga. E.T.: To mi odgovara. Znači, sličiš meni. Firestarter: Baš i ne. Ti si ružan. E.T.: Ja sam žensko. I lijepa sam. Firestarter: A da nisi žena koja sliči na muškarca? E.T.: Pogodio si. Baš sam to. A što si ti? Firestarter: Kao što već znaš, točno obrnuto od tebe. E.T.: Vidiš! To znači da sličimo! Imam pravo! Lenin: E.T., šljam ne može imati pravo, može samo biti legalan. Firestarter: Lenin, hoćeš da ti večeras gurnem srednji prst u hard disc? Lenin: Ha, ha, frende, chatam iz internetskog centra. E.T.: Pusti jadnika. Ajmo ga ignorirati. Firestater: Dobro, reci mi kakve su ti grudi. Daj me malo razveseli! E.T.: Malene i nakostriješene. S rozim bradavicama. Firestarter: Oh, ne! Mislim da te volim. Volim te! Iste večeri, malo kasnije, Etienne je eksplozivno svršio uz opijajući osjećaj da su oboje svršili istovremeno. Sada, hodajući prema kafiću, Etienne nije bio siguran da je postupio najpametnije odmah prihvativši poziv za susret. Da je barem imao vremena istuširati se. Ali nije mogao odbiti poziv. Odjednom ga se dojmila činjenica kako je ljeto prošlo a da nije ni primijetio da je došlo. Stvari bi se sada trebale razjasniti. Svaki je problem imao svoje rješenje i on bi ga uvijek nalazio. Samo što mu je ovoga puta bila potrebna sreća. No, budući da do sada nikada ni za što nije računao na sreću, moglo bi se pretpostaviti da njegova cijela sreća sjedi i čeka netaknuta. Ali duboko u njemu tinjala je uvjerenost da se stvari ne oslanjaju samo na slučajnost. Bio je uvjeren da poznaje stil. Irina je bila oštra, ali osjetljiva. Nakon toliko vremena ne bi ga izravno nazvala. Moguće je da je i ona lutala ulicama kao i on. Samo su, u svakom trnutku, lutali različitim ulicama. Etienne je ušao u mračni kafić i uzeo bocu piva s bara. Vrlo ga je oprezno natočio u čašu, ne napravivši ni trag pjene i ne prolivši niti kapi. Tako je uspio istočiti cijelu bocu. Pivo je stalo na pola milimetra od staklenog ruba čaše. Etienne je gledao uokolo i zamijetio da je jedini posjetitelj. Isprepleo je duge noge pod stolom i čekao buljeći u sekundarku svoga sata.


Kristin DIMITROVA

NOVI PRIJEVODI

Pet minuta nakon ugovorenog vremena u sumrak kafića ušla je žena čije je obrise odmah prepoznao. Nosila je malu crnu haljinu i elegantne cipele s visokim petama. Uputila se ravno prema Etienneu koji se pokušao ispraviti, ali je samo prolio pivo. – Vidiš ti, Etienne, dragi. Kakva li lijepa iznenađenja! – usklikne radosno ona i tek tada baci pogled na prazan kafić. – Ustvari, što ti radiš ovdje u ovo doba? – Ništa, mama – odgovori Etienne, zapiljivši se u njezine biserne nokte.

Kristin Dimitrova rođena je 1963. godine u Sofiji. Diplomirala je engleski jezik i književnost na sofijskom sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski“, gdje sada radi kao viša asistentica na katedri za strane jezike. U razdoblju od 2004. do 2006. godine bila je urednica tjedng priloga za kulturu i umjetnost u časopisu „Trud“ – „Art Trud“. Piše poeziju, beletristiku, kratke priče i scenarije. Sastavila je i prevela knjigu izabranih stihova Johna Donnea, za koje ju je prijevode nagradio Savez bugarskih prevoditelja. Dobitnica je nagrade časopisa „Trud“ za poeziju (1996.), nagrade časopisa „Vek 21“ za poeziju (1997.), nagrade Društva bugarskih pisaca također za poeziju (2003.) itd. Kao urednica priloga „Art Trud“ u časopisu, primila je odličje Udruge Bugarska knjiga – „Ricar na knigata“ (Vitez knjige) za novinarku s najvećim doprinosom nakladništvu u Bugarskoj. Stihovi su joj i kratke priče objavljivani u antologijama i dr. književnim izdanjima u: Austriji, Engleskoj, Njemačkoj, Irskoj, na Islandu, u Italiji, Kanadi, Litvi, Makedoniji, Poljskoj, Rusiji, SAD-u, Srbiji, Turskoj, Mađarskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Hrvatskoj, na Islandu...

75


Emil ANDREEV, Sofija

76

POVRATAK TEDDYJA BROWNA Teddy Brown bio je čisti Bugarin bugarskoga podrijetla.1 Rođen i odrastao na obali Dunava, spiskao je očev novac i umro (prema glasinama) poput psa na lomskom2 kolodvoru. Njegovo pravo ime znala je nekolicina ljudi. Možda se zvao Todor, možda – Mladen, no za njegove sljedbenike pijance bio je i ostao Teddy Brown. – Rođen sam na desnoj obali rijeke Mississippi od majke Indijanke i oca Irca na samom kraju građanskog rata – inzistirao je s pivom u ruci. Nakon tih bi riječi ustao, podigao bocu kao da nazdravlja i Rumunjima preko puta, ponosno bi promatrao svoje subesjednike i otpio gutljaj. Teddy Brown zamišljao bi da mu vjeruju. Bilo je to jednoga ljeta šezdesetih godina 20. stoljeća u vrtu restorana „Čajka“ pokraj kojega je Dunav tako bezbrižno tekao. Teddy Brown i njegova kompanija naveliko su pili pod jablanovima, a tamo negdje ispod njih radni se narod meškoljio po plaži i u vodi. Nisu obraćali pozornost na pijance ispred restorana, a još manje na Teddyja Browna i njegove izmišljotine. Samo je jedan desetogodišnji dječačić, oslonjen na svoj novi bicikl, željno pratio svaku riječ i gestu toga osobitog muškarca u čijim je venama tekla indijanska krv. Jedino mu je on vjerovao. Teddy Brown to je primijetio i doviknuo konobaru: – Denko, daj ovom frajeru limunadu! – zatim je ustao, namjestio kupaće gaće od 1 2

Naslov izvornika: Емил Андреев, „Завръщането на Теди Браун“. Lom – grad u sjeverozapadnoj Bugarskoj.


Emil ANDREEV

NOVI PRIJEVODI

gruboga platna s dva puceta sa strane i (vrlo vjerojatno) otišao pišati. Kad se vratio, Teddy Brown namignuo je novome poznaniku i pozvao ga da gucne malo limunade. Nakon prvog gutljaja, dječak je zavolio tog krakatog i žgoljavog stričeka koji je na desnoj ruci imao tetovirano sidro ispod kojega je stajao natpis LOM. I on je poželio imati takvu tetovažu, ali je znao da mu otac to nikada ne bi dopustio. Prije mnogo godina, poput njega, i Teddy Brown imao je oca koji sasvim sigurno nije bio Irac, već bogati trgovac žitom negdje iz lomskih sela. Bio je toliko bogat da su komunisti, dolaskom na vlast, sa zadovoljstvom i pouzdanjem oteli njegovu čitavu imovinu. Novac nisu pronašli jer je njegov sin, Teddy Brown, odavno bio sve potrošio na užitke i pijančevanja, a sada je prodavao poneku njivu ili nešto od inevntara kako bi vodio boemski život po Lomu, ali najviše po Sofiji i Europi. Da su komunisti samo godinu, dvije pričekali, više ne bi imali što eksproprirati. Teddy Brown iskreno je žalio zbog povijesne nepravde i narodne vlasti, ali tko bi dopustio da on bude bogat i živi život punim plućima, a da narodna vlast (ondašnja) – još uvijek bude bijedna! Eto, upravo zato se Teddy Brown, nakon što se predao društveno korisnom radu kao „karijeri“ novog društva, vratio u Lom – sam, upropašten i s istetoviranim sidrom na desnoj ruci. A budući da nije bio društveno opasan, narodna ga je vlast pustila da se degradira po krčmama kao predmet ismijavanja i primjer novom pučanstvu s kačketima i bistra pogleda. Šezdesetih godina XX. stoljeća desetogodišnji dječak nije znao što je to eksproprijacija. Još je uvijek bio pionir i živo mu se fućkalo za povijesnu nepravdu i svjetski socijalistički sustav. Gledao je u Teddyja Browna i, što je više ispijao limunadu, to ga je više zamišljao kako jaše mustanga po prerijama s desne obale rijeke Mississippi. Zašto i njegova majka nije bila Indijanka, pitao se i više nije vidio niti jednog pijanaca oko njega osim Teddyja Browna, čije mu je žgoljavo i žilavo tijelo izgledalo snažno poput tijela pravog Šajena. A Teddy Brown nije prestajao govoriti. Gledajući u novoga poznanika, vratio se u godine kada nije bilo ni traga komunističoj vlasti, kada je u otkrivenom crnom „Packardu“ putovao s Ramonom u Sofiju, u Dianabad3 gdje bi im, na vrhu skakaonice, posluživali šampanjac, crni kavijar i pečenu patku s jabukama. Posebno za njih svirala bi nježna glazba. A oni bi plesali strastveno, veličanstveno i lijepo. – Denko, donesi ovom frajeru još jednu limunadu! Kad je popio limunadu, dječak je već sjedio u otkrivenom crnom „Packardu“ pored Teddyja Browna. Jurili su prema rijeci Mississippi. „Ramo-na, Ramo-na“, pjevušio je Teddy Brown. „Tko je Ramona?“, upita dječak. „Moja draga – s garavom kosom 3

Dianabad – četvrt u Sofiji.

77


78

NOVI PRIJEVODI

Emil ANDREEV

i usnama sočnim kao grožđe“. „Hoćemo li i nju povesti sa sobom?“ „Ne, ona nas čeka u Americi.“ „Pokraj rijeke Mississippi?“ „A gdje drugdje, frajeru!“ Prije toga stat će u Sofiji. Otići će u Dianabad i naručiti crni kavijar i pečenu patku s jabukama. Teddy Brown pit će šampanjac, a dječak – limunadu. U Americi će ih Ramona zbilja čekati kraj rijeke Mississippi. Za sobom će voditi bijeloga mustanga. Teddy Brown će je zagrliti. Ona će ispustiti uzde konja, dječak će ih zgrabiti, zajahati ždrijebe i galopirati prerijom. A iza njega će se Teddy Brown i Ramona ljubiti, a Mississippi će tugaljivo pjevušiti svoj gospel. – Daj prestani više lupetati, Teddy! – negodovao je jedan od pijanaca kojega je Teddy Brown odabrao za svoju dragu i nježno ga mazio po glavi. – Da ti ne bih ja bio... Bolje ispričaj malome što si sve vidio u Parizu, Londonu, a ne da mu lažeš o Indijancima i konjima. – Kao čovjek u čijim venama teče indijanska krv, ja ne mogu ovom djetetu govoriti o glavnim gradovima europske razvratnosti – odgovori svome kolegi degeneriku Teddy Brown i naruči treću limunadu za dječaka. – E, neka si se ti nama nauživao života! Kučke-mućke, ovo-ono, ne zavaravaj nas više – javi se drugi pijanac i izlije pola piva u svoje božanstveno grlo kao da ga lijeva u bačvu. – U Parizu sam redovito pišao u Seineu, a u Londonu – u Temzu. One nisu kao Mississippi. Dunav mu malo sliči, ali gdje je Mississippi! Više sam ga puta preplivao kad sam bio mali, da, da! – Dječak nije mogao vjerovati svojim ušima. Koliko je velik Dunav pored Loma, pa kakav je onda Mississippi? On je osobno u vodu ulazio najviše do pojasa. Bojao se jer mu je otac rekao kako Dunav svake godine uzima žrtve. – Ma preplivao si ti svoju babu! – promrmlja treći degenerik, urotnički gledajući ostalu subraću. – Ma, Teddy, ti ne možeš ni Lom preplivati, a o Dunavu da ne govorimo. – Ah, vi nesretnici, ha-ha-ha! – gromoglasno se nasmija Teddy Brown. – Ma što vi znate, što ste vidjeli, vi obični alkoholičari? Eto vam taj vaš odvratni Lom i prljavi Dunav koji raznosi govna po cijeloj Europi. Kako je izgovorio Europa, Teddy Brown pogledao je u dječaka koji je počeo oklijevati zbog navodâ degenerikâ. Uhvatio ga je bijes prema njima jer su prekinuli njegovo putovanje s Teddyjem. Umjesto na bijelog mustanga, sad se morao popeti na svoj novi bicikl. – Hej, frajeru, ne slušaj ti njih! – reče mu Teddy Brown. – Pa oni nisu otišli dalje od Orsoja4. Tko bi ih primio u Europu s takvim ružnim njuškama, a kamoli 4

Orsoj – selo u sjeverozapadnoj Bugarskoj.


Emil ANDREEV

NOVI PRIJEVODI

u Ameriku? – Ma da, Teddy! – primiri ga tobože prvi pijanac. – Preplivao si tu-u ženu Mississippi, vjerujemo ti. – I namigne ostalima. – Mi se samo pitamo možeš li to sada? – nastavi drugi. Dječak se zbunio. Osjetio je da ti ljudi ismijavaju njegova heroja pa poželi da ih nema te da ostanu samo on i Teddy i da ponovno odu do Ramone. Ona ih čeka u Parizu, blizu Pont Neufa na rijeci Seinei. Sada grli prvo njega, zatim Teddyja i sretni kreću priobalnom ulicom. Stanu gdje požele kako bi popili sok i limunadu, jeli kolače i bombonjere i puno, puno sladoleda. Kočijom obilaze Champs-Élysées, penju se na Eieffelov toranj koji je toliko visok, viši čak i od skakaonice u Dianabadu. Voze se brodom po Seinei, a Teddy Brown ne prestaje pjevušiti: „Ramo-o-ona, Ramo-o-ona...“ – Opet ti o toj Ramoni – prekine ga treći degenerik. – Kao da ne znamo da se nikada nisi ženio. – Zar ja, žgoljo! Ja sam imao toliko žena, pa ti nemaš toliko kose na glavi, koliko sam ih ja imao! – ispalio je Teddy Brown. – Ali Ramona, ah, Ramona!... – Ma kakva kosa! Vidiš da mu je glava gola kao repa! – nasmija se prvi pijanac, pogladivši kompanjona po ćeli. Zatim nastavi: – Ali, Tedy, prestani okolišati! Reci, možeš li sada preplivati Lom? Dječak više nije bio sav svoj. Što hoće ti ljudi, zašto ga ne puste da govori, već ga samo podbadaju i ismijavaju? Tako su i njega ismijavali jer nije imao bicikl i tako su ga tjerali da svake večeri plače i pati. Dobro da je njegov otac sve shvatio i kupio mu bicikl još od prve plaće. Kad bi mu otac bio Teddy Brown, sigurno bi ga odveo u Pariz. – Ja ću Dunav preplivati s jednom rukom, a ti Lom! Može tako, frajeru? – trgne se Teddy Brown, ali dječak nije uspio shvatiti o čemu je riječ. Ramona ga je zgrlila i tiho ronila suze, a on ju je čvrsto držao za ruku. Sjedili su na klupici u Hide Parku i uzalud čekali dolazak Teddyja Browna kako bi zauvijek otplivali u Ameriku. Ramona je znala da se on smjestio na jednom velikom otoku na Dunavu i da ga više nikada neće pustiti iz Bugarske. Njeno dijete nije znalo, ali je uvidjelo majčinu muku i još joj čvršće stisnulo ruku. – Ah, Teddy, Teddy. Samo izmišljaš! Posve si izludio dječaka – ne prestaje treći degenerik. A on je čvrsto stiskao drške svog bicikla i došlo mu je da ga baci na ćelavu glavu toga lošeg čovjeka. U tom je trenutku Teddy ustao, ispio pivo do kraja i okrenuo se k svojim kompanjonima: – Vi ste, dragi moji, glupe seljačine. I budući da mi ne vjerujete, sad će vama Teddy Brown pokazati da mu ne teče uzalud indijanska krv u venama.

79


80

NOVI PRIJEVODI

Emil ANDREEV

I dogodilo se nešto što će dječak pamtiti cijeloga života i što si nikada nije mogao objasniti. Taj je ponosni ratnik, u kupaćim gaćicama i istetovirane desne ruke, lagano krenuo prema Dunavu. Kad ga je ugledao, radni se narod okupio oko njega i bez ikakve zadrške buljio u nj. Nisu mogli povjerovati vlastitim očima, ali su se cerekali i naguravali. A Teddy Brown je, ne obrativši pozornost na njih, zagazio u vode Dunava i smireno zakoračio k rumunjskoj obali. I tako, gacajući Dunavom, nije prestajao pjevušiti: „Ramo-o-na, Ramo-o-ona... dočekaj me ti!“ Radni je narod buljio, i buljio dok im je Teddy Brown nestajao iz vida. – Da se nije utopila, ta žena, pijana! – usklikne prvi pijanac, a treći mu degenerik odgovori: – Ma pusti ga. Plivat će, plivati, pa će se vratiti. Toliko da se otrijezni. Dječak počne gurati svoj novi bicikl prema kući. Snažno je stiskao drške prolazeći brijegom iznad restorana „Čajka“ i mrzio je iz dna duše subesjednike Teddyja Browna. Jedino je on znao da je njegov heroj otišao Ramoni unatoč tome što je, prema glasinama radnog naroda, Teddy Brown umro kasnije, sam kao pas na lomskom kolodvoru. Na proljeće jedne od devedesetih godina 20. stoljeća dječak je već bio muškarac i umjesto biciklom na Dunav je došao autom. Restoran „Čajka“ bio je pokraden i razrušen, plaža zapuštena i obrasla, a pješčenjaci se – raspali. Uokolo se nije migoljio radni narod. Muškarac je pogledao rijeku i prisjetio se Teddyja Browna. Tužno se nasmiješio i nastavio zuriti u vode Dunava koji je, jednako tako, tužno tekao prema svjetskom oceanu. Odjednom muškarc ugleda kako se, nedaleko od njega, približava drugi muškarac koji mu je jako sličio – bili su iste visine, imali isti izraz lica i iste oči koje su gledale u rijeku. I dok su jedan drugoga promatrali i pokušavali shvatiti jesu li stvarni ili ne, u pozadini se začulo: – Come on, Ted! We’ll miss the ferry. Mum Ramona is too old to wait.5 Novopridošli muškarac kimnuo je glavom i krenuo prema ženi koja je stajala pored sjajnog, crnog „Packarda“ američkih registracija. Nakon nekoliko minuta auto je otprašio prema trajektu u Vidin.6 Ostavši sam, nekadašnji dječak nije mogao vjerovati svojim očima. Još je neko vrijeme stajao pa otišao. Strašno mu se pila limunada.

5 6

(engl.) – Hajde, Ted. Pobjeći će nam trajekt. Mama Ramona je prestara da bi čekala. Vidin – bugarski lučki grad na sjeverozapadnim obalama Dunava.


Emil ANDREEV

NOVI PRIJEVODI

Emil Andreev rođen je 1. rujna 1956. godine u Lomu. Završio je engleski jezik i književnost. Radio je kao učitelj, novinar, prevoditelj i profesor engleskoga jezika na Bogoslovnom fakultetu Sofijskog sveučilišta. Piše kratke priče, romane i dramske tekstove. Njegov roman „Staklenata reka“ (Staklena rijeka) osvojio je Nagradu VIK 2005. godine. Prevođen je dosad na engleski, poljski i srpski. Živi i radi u Sofiji.

81


82

Dejan ENEV, Sofija

PROBUDI ME KADA KOLOVOZ ZAVRŠI Ivanu

Što su uspomene?1 Mjesto ili ljudi? Ili nešto drugo, slično eteru, koje pliva u vremenu i prostoru i nije ni zvuk ni slika? Crkva od bijeloga kamena? Ili to što su stube, koje su vodile do podruma kuće, bile načinjene od istih kamenih blokova od kakvih je bila načinjena i crkva. Takvih kamenih blokova danas više nema. Bili su dugački dva metra i pedalj i pol visoki. Dvanaest stuba. Te bi stube bile pogodne i za dvorac. Koliko smo samo puta Mima i ja trčali gore-dolje po njima. Puteljak do kuće bio je isti kao nekad, prije četrdeset godina. Kada je cijele godine bio kolovoz. Skreneš lijevo s ceste, spustiš se livadom sa starim bunarom u njezinu gornjem dijelu, na toj smo se livadi, mi djeca, igrali kobe2 – i prijeđeš mostić. I dok još prelaziš mostić, ma kakav mostić, bila je to samo neka grba, već možeš vidjeti naš vrt – kukuruz, krumpir, bijele bundeve velike poput kočija, a iza njih djedov vinograd, čitav hektar vinograda, orah, poljoprivredni strojevi; zatim nastaviš jednako tijesnim putem koji se spušta od livade i skreće lijevo između telefonskog stupa, s jedne strane, i kamene ograde s dudom s druge strane – i dođeš točno do nas. Naša je uličica bila kratka, u njoj su bile samo dvije kuće – kuća moga djeda učitelja i Hristova kuća. Hristova majka, baba Trufka, i moj djed bili su daljnji rođaci. A moj brat i ja bili smo vršnjaci Hristove kćeri. Mima – Hristova kći. 1 2

Naslov izvornika: Деян Енев, „Събуди ме, когато август свърши“. Stara dječja igra u kojoj su dječaci drvenom palicom (čalom) udarali firiz (komadić drveta zašiljen s obje strane). Igra je započinjala tako da je jedna ekipa drvenom palicom udarala firiz od zabodenog kolca (kobe) prema obilježenom pravcu. Igrač bi nastojao što jače udariti firiz, a protivnička bi se ekipa postavila na mjestu gdje su očekivali da će pasti firiz i nastojali ga uhvatiti golim rukama. Ako bi protivnička ekipa ulovila firiz, tada bi počeli odbijati firiz od kobe. Kad bi firiz pao na tlo, jedan bi igrač nastojao firizom pogoditi kobu s mjesta na koje je pao. Ako protivnička ekipa ne bi uhvatila firiz, morala bi dotrčati do firiza, uzeti ga s tla i bacati prema kobi, s tim da su njihovi protivnici nastojali čalom u letu pogoditi firiz i, po mogućnosti, odbiti ga što dalje od kobe.


Dejan ENEV

NOVI PRIJEVODI

Moj brat blizanac i ja do prvog smo razreda živjeli na selu. Zelenooka Mima bila je naša sestrica, naša kompanjonka u igrama, najbliskije biće. Cvrčak, punoglavac, bubamara. Mima, izguljenih koljena i izgriženih noktiju. Prijateljica kopriva, mačića i svih skrovitih mjesta. Jako smo je sažalijevali jer njezin otac i njena majka Stefka baš nisu bili u dobrim odnosima. Hristo je bio vozač i vozio je plavi ZIL3. Nije baš bio visok muškarac, ali je bio zdrav, plećat poput, recimo, karoserije kipera, s kosom poput bukova iverja i izražajnim crtama lica poput onih na liku stare kovanice. Nakon mnogo godina od ujaka sam saznao kako se Hristo hvalio svojim uspjesima kod žena. Ja, govorio je, kad mi se udrveni, mogu njime lomiti orahe. Svojom batinom odozgo lupim po orahu i on puca. Eto, zato sam tražen kod žena. I uistinu je bio tražen. Vozač ZIL-a – šezdeset i četvrte, pete godine, to je bila velika stvar. Hristo bi ponekad nestao na nekoliko tjedana. Stefka bi plakla. Mimino bi se lice izdužilo. Sjećam se jedne od njegovih, Hristovih, žena, jedne Božane. Imala je dugačku suknju koja joj se lijepila za noge na kiši, kada ju je Hristo doveo doma i izbacio Stefku iz kuće. Tada je Stefka nekoliko dana živjela kod nas. Došla je s Mimom. Nas su, troje djece, stavili na spavanje u unutrašnju prostoriju spavaće sobe. Ugasili su svjetlo. Ispod vrata probijalo se malo svjetlosti. S druge strane vrata odrasli su razgovarali. Čulo se kako Stefka, s vremena na vrijeme, zaplače. Mima je u mraku izgledala drugačije nego na svjetlu, danju. Čas bi je bilo, pa bi nestala. – Mimo, spavaš? – upitah je. Nije odgovorila, no po plitkom sam disanju zaključio da ne spava. – Nemoj je zadirkivati – rekao mi je brat s njezine druge strane. – Zar ne vidiš da spava!? – Pitaj je pa ćeš vidjeti da ne spava. – Mimo, je l‘ spavaš? Mima je šutjela. – Vidiš da spava. – Ne spava. – A zašto ti ne odgovara ako ne spava? – Zato što plače. – Ma kako plače? Pa čuje se kad čovjek plače. – Ona plače u sebi – rekoh. – Mimo, je l‘ tako da ne spavaš? Mima nije odgovarala. A s druge strane vrata, u velikoj sobi, palo im je nešto stakleno i razbilo se. Mima 3

ZIL – ruski proizvođač autobusa, kamiona, tenkova i limuzina.

83


84

NOVI PRIJEVODI

Dejan ENEV

se dokotrljala do mene i zagrlila me. I nazvala me imenom moga brata. Brat je ustao i upalio svjetlo. Mima je sakrila svoje lice mojim ramenom. Zatim je odjednom sjela na krevet. Oči su joj izgledale kao da je plakala, ali u njima nije bilo niti jednoga slanog koraljčića, nikakvih slanih morskih zvijezda. – Da’ Bog da ga kuga pogodila – reče ona razvlačeći riječi polako i dubokim glasom – poput babe Kerelezke. Baba Kerelezka živjela je pored mlina. Ona je tako proklinjala. Proklinjala je popove svinje, krumpirovu zlaticu, pse. Ne znam jesu li popove svinje ugibale jer su živjele pod zemljom, ali kad bi proklela ponekog psa, on bi obavezno uginuo. Baba Kerelezka imala je bradu, a kad bismo morali proći pored mlina, trčali bismo kao da nas svi vrazi gone. – Nemoj tako... proklinjati – reče moj brat. – Otac ti je. Može ga stvarno pogoditi. – Nije mi otac. – Pa kako nije? – upitah. – Pa zar nećeš dobiti brata. – Ne dao Bog nikome. – Otac ti je – rekoh joj i ja. – Dobro, neka ga ne pogodi. Samo neka ga malo pogodi kamion. Samo malo. Nakon nekoliko dana ona je Božana nestala, a Hristo i Stefka opet su se pomirili. Brat i ja potajno smo poželjeli da se opet posvađaju i rastanu pa da Mima opet dođe spavati k nama. Budući da smo bili blizanci, čitali smo misli jedan drugome i ponekad bismo si međusobno upućivali duge, znatiželjne poglede. No nikada nismo izgovarali misli naglas. Zatim se rodio Tihomir, Mimin braco. A zatim, iako smo silno željeli krenuti u prvi razred na selu, mama i tata odveli su nas u Sofiju i tamo nas upisali u školu. Mima – Hristova kći. Viđali smo se na praznicima, ali ti su susreti postajali sve formalniji. Tihomir je postao debela, treskava beba. I Hristo se udebljao. Slušali smo dok su baka i djed govorili o tome kako je uhvatio Stefku s direktorom sirotišta, onim sa zlatnim naočalama i kožnom torbom, i kako ju je ubio od batina. I kako je počeo piti. Nakon godinu-dvije Stefka i Mima otišle su u Ruse.4 A Tihomir je ostao s bakom i ocem. Ne znam jesam li bio zaljubljen u Mimu. Nisam se potrudio ni pročitati misli svoga brata o tom pitanju. Bilo je prerizično jer je i on mogao pročitati moje misli. Znam da sam se onda, kada smo živjeli na selu i kada je cijelu godinu bio kolovoz, svakoga dana budio s mišlju da ću danas vidjeti Mimu. I zbog toga bi dan postajao zanimljiv poput zmaja, poput prepeličjeg jajeta, poput bodežića sa sedefastom drškom. Bili smo škvadra od desetak klinaca. Ja, moj brat, Benko, Mima, Petrica – 4

Ruse – peti grad po veličini u Bugarskoj. Nalazi se na sjeveroistoku zemlje, na desnoj obali Dunava.


Dejan ENEV

NOVI PRIJEVODI

jajčarev sin koji je skupljao kutije šibica, Kajčo, koji je volio pokazivati svoj pimpek i koji je imao lice starca, Ilijica, koji je bio stariji od nas i koji je smišljao zanimljive i opasne igre – da zadirkujemo bivole, da si lijepimo krijesnice na čelo, da si napravimo kućice od sijena, da pušimo opuške, da skačemo u jamu s gašenim vapnom, da zapalimo vatru na najstrašnijem mjestu u klancu, tamo gdje je zaudaralo na strvine. Nakon mnogo godina, pri jednom od povrataka, saznao sam da je Ilijica bio slabouman i da zato nije išao u školu, nego se igrao s nama u ono vrijeme. Najviše smo voljeli igrati kobe. Koba je nešto poput badmintona, samo s komadićem drveta. Ako nisi oprezan, komadić drveta, koji leti poput strijele i nenadano pada s neba, može ti iskopati oko. Poslije sedmog razreda sâm sam otišao na praznike na selo. Brat je ostao u Sofiji. Baka i djed već su bili ostarili. Djed nije uzgajao pčele, nismo imali ovce, nismo imali koze, samo kokoši. Obilazio sam umanjeno dvorište, sva stara zanimljiva mjesta, ali mi je bilo dosadno. Prekopao sam djedovu ostavu i ladicu. Unutra sam našao nekakve velike notese s obrascima u kojima su pisala zaduženja i jedan pištolj s malenim, blistavim mecima u kartonskoj kutiji. I jednu kvadratnu, rebrastu bocu sa staklenim čepom, punu žute tekućine. Pored boce su, jedna u drugu, bile složene male jantarne čaše. Pomirisao sam tekućinu, bila je to rakija, natočio sam si čašicu i ispio je oštrim pokretom uz zabacivanje glave unazad. Vidio sam da to rade kauboji u filmovima. Odjednom sam postao hrabar. Stavio sam pištolj i metke u džep. Izašao u dvorište. Uputio sam se prema gornjem dijelu vrta. Tamo je naše dvorište graničilo s Ilijičinim dvorištem. To je mjesto bilo pusto, tu su rasli trnoviti grmovi i pavitina, tako da sam mirno mogao upotrijebiti pištoljčić. Kada sam se približio Ilijičinom sjeniku, iznutra sam začuo čudne zvukove – kao da se netko penjao padinom i ostajao bez zraka. Kleknuo sam i osluškivao. Zvukovi su se dugo čuli. Nakon nekog vremena iz sjenika je izašao Ilijica okićen zlatnim vlatima slame. Doljnja mu je usnica bila obješena i s nje je bliještala slina. Popušio je cigaretu poput pravog muškarca, osvruo se oko sebe i rekao: – Ma izađi, nitko ne gleda. Iznutra je izašla djevojka koja je, krećući se, zakopčavala pucad na haljini. Bila je to Mima. Bila je odrasla. Na trenutak sam vidio njezina, čak do gore, ogoljena bedra. Nisu me vidjeli i svatko je otišao svojoj kući. I ja sam se vratio kući. – Mima je ovdje – reče baka za večerom. – Javi joj se sutra da se vidite. Koliko se dugo niste vidjeli? Vjerojatno ima već četiri-pet godina. – Javit ću joj se – odgovorih. Nakanio sam javiti joj se trećega dana, ali Mima se već bila vratila u Ruse. Ilijici se nisam javio. Metke sam iz daljine ispalio u krov njihova sjenika. Kolovoz je završio

85


86

NOVI PRIJEVODI

Dejan ENEV

i vratio sam se u Sofiju. Zatim je baka oboljela od raka. Operirali su je. Poslije toga je pala i slomila kuk. Doveli smo je da živi s nama u Sofiji. Dok sam služio vojni rok, doživjela je moždani udar. Živjela je još nekoliko godina, no jedva se kretala vukući nogu. Oženio sam se, upisao fakultet i počeo raditi. Ponekad, kad bih se predvečer vraćao kući, vidio bih je kako sjedi na prozoru i pjevuši; neku pjesmu kojoj sam zaboravio i riječi i melodiju, ostalo je samo nekakvo sjećanje na tu pjesmu; i zbog toga sada pomno osluškujem pjesme koje pjevaju ulični pjevači u sofijskim pothodnicima, a sve ne bih li otkrio kako se zvala bakina pjesma. Umrla je na ljeto. Nakon dvije godine i djed je doživio moždani udar. Živio je još dvije godine, ne mogavši govoriti. Kao da mu je jezik bio zakucan čavlom. Moja majka i ujak morali su prodati kuću u dalekom selu. Kupila ju je obitelj Pomaka5. Prije nekoliko godina dobio sam prekomandu u taj kraj. S poslom smo ranije završili pa sam zamolio vozača da prođemo kroz moje selo. Stali smo ispred horemaga6 da si kupim cigarete i pivo. Tek mi se uz treće pivo grlo opustilo. Unutra je bilo prazno, sjedilo je tek dvoje-troje muškaraca u odjeći od krutog platna i s bijelim čarapama i drijemali su nad čašama s mentom7. Sa stropa je visjela traka premazana otrovom, koja je cijela bila oblijepljena muhama. Traka se živahno micala i zujala. Žena za šankom bila je debela i imala je goleme, okrugle naušnice. Šminka joj se bila razmazala po borama kraj očiju. Puteljak prema kući bio je isti kao nekad, prije četrdeset godina. Skrenuli smo lijevo s ceste, spustili se livadom sa starim bunarom u njezinu gornjem dijelu gdje smo se igrali kobe. Prešli smo mostić. Zatim smo na istome tijesnom putu, nakon livade, skrenuli lijevo između telefonskog stupa, s jedne strane, i kamene ograde s druge strane. I zaustavili se ispred naše kuće. Od duda je ostao samo panj. Obitelj Pomaka srdačno me primila kada sam im rekao da sam učiteljev unuk. Rekao sam im da je učitelj umro. Baka – također. Posjekli su krušku, jabuku i stoljetni orah. Stuba od bijeloga kamena više nije bilo, no sagradili su nove, od cementa. Pitao sam za Hristu. Muškarac se silovito zaderao iz dvorišta „Risto-o-o, hej, 5

6 7

Pomaci ili Muslimanski Bugari – etnička podskupina Bugara koja živi pretežito u Bugarskoj, ali i u sjeveroistočnoj Grčkoj. U Turskoj ih živi 300.000. Nacionalno se izjašnjavaju kao Bugari, Grci, Turci ili Pomaci. Većinom su islmske vjeroispovijesti, a govore bugarskim jezikom. Ima ih oko milijun. Хоремаг (horemag) – u bugarskom jeziku složenica od početaka riječi Hotel-Restorant-Magazin, a označava vrstu objekta koji služi kao hotel, restoran i trgovina. Menta je liker od mente, vrlo popularan u Bugarskoj. Pije se u kombinacijama s mlijekom, spriteom ili mastikom. Kombinacija mente i mastike zove se oblak, a Bugari kažu da se tako zove jer nakon jedne čaše glava odlazi u oblake.


Dejan ENEV

NOVI PRIJEVODI

Risto-o-o“. Kada sam izašao na ulicu i krenuo prema Hristovoj kući, on me već čekao pred vratima. U rukama je držao bocu rakije i dvije čašice. Ponudio sam ga cigaretom. Sjeli smo na povišeni prag njegovih ulaznih vrata – velikih ulaznih vrata napravljenih tako da kamion može proći kroz njih. Rekao sam mu da je ujak u Kanadi. Gura se tamo, snalazi se, ali ima Parkinsonovu bolest i sav se zgurio. Pitao sam za Tihomira. Postao je vozač. Malo je šljakao. Pa imao prometnu. Poslije je Hristo ramenom pokazao prema izblijedjelu nekrologu na vratima iza naših leđa pa si natočio još jednu. Pogledao sam na sat. Trebali smo poći. Ustao sam. – Ma čekaj da ti dam nešto da poneseš Sofiji. Pa ne može otići prazih ruku. Hristo je ušao u kuću i vratio se s najlonskom vrećicom punom oraha. – Sve su posjekli. Samo moj stoji. Drži i ponesi Sofiji. A Mima, odjednom mi je sinulo. Što je s njom? Što su uspomene? Igra kobe? Pjesma kojoj si zaboravio i melodiju i riječi? Ili nešto što, pomoću nekoliko kutija cigareta i nekoliko šalica kave, možeš pretvoiti u stube od bijelog kamena, koje vode do svijeta kojega više nema. Prije negoli smo nastavili put, opet smo skrenuli u horemag da si uzmem piva za put. Dok sam uzimao kusur, moje su se ruke dotakle s rukama žene za šankom. – Kako si, Mima? – upitao sam. – A kako bih bila? Vrućina. Neizdrživo je. Neka prođe već jednom taj kolovoz. U svaku sam ruku uzeo po tri piva, izašao i sjeo u auto. Vozač je potegnuo. Ploča s imenom sela ostala je za našim leđima. Čekao nas je dug put do Sofije. Da mi barem bude dovoljno piva.

Dejan Enev rođen je 11. kolovoza 1960. godine u Sofiji. Završio je gimnaziju na engleskom jeziku te bugarski jezik i književnost na Sofijskom sveučilištu „Sv. Kliment Ohridski“. Radio je kao ličilac u Kinocentru, zdravstveni djelatnik na psihijatriji Medicinske akademije i na kirurgiji IV. Gradske bolnice, peglač u vojnom zavodu ZEST „Komuna“ te kao učitelj. Bio je i novinar u časopisima „Marica“, „Novinar“, „Ekspres“, „Otečestven front“ (Domovinska fronta), „Sega“ (Sada) i „Monitor“. Objavio je više od dvije tisuće novinskih tekstova – intervjua, reportaža, članaka, osvrta, feljtona. Dvije je godine radio kao copywriter u reklamnoj agenciji „Ogilvy and Mather“. Bio je i lektor. Objavio je dvanaest knjiga i dobio brojne nagrade. Njegove su kratke priče prevedene na engleski i njemački jezik.

Izabrala, s bugarskoga prevela, opaske i bilješke sastavila: Ivana Primorac, Zagreb

87


88

José Amador MARTÍN SÁNCHEZ, Salamanca (Španjolska)

POEZIJA

SVA LJEPOTA MORA (Todo lo que tiene de bello el mar) Vezujem uz beskrajno poslijepodne, uz gradske motore, vrt i groblja staroga željeza; postojanoga i vječnog. Možda je riječ samo o osjećajima, čovjekovu raspoloženju. Ti sati mojih poslijepodneva teoreme su i znamenje; žive sa mnom i dio su mene jer oblikuju moj neobičan, istrošeni jezik što se ponavlja i na kraju nalik je na živo sjećanje.


José Amador Martín SANCHÉZ

NOVI PRIJEVODI

I ZATIM NOĆ... MOŽDA OVA PRIČA (Y luego la noche... tal vez esa historia) Opet noć. Prolaznici, tišina. Kiša po pročeljima, drveće, Koraci... Samotna noć u parku i neprestano odjekivanje potpetica. Kipovi, ljubavnici što se grle na uglovima, na zraku. Noć koja iz mene izvlači zvijezde, snove, noć kao vrhunac života, jedinstven i profinjen element; krajolik s avenijama... Tako samotna, tako siva, tako skrivena. Kao prostor u koji se sve slijeva, kao ponor riječi, kao obzorje, čekanje. Konačno, noć puna tišine... A nakon nje – uravnoteženost, potpuna tama, vrela kava i pogled kroz staklo. Vjetar u drveću, hladnoća, samotni prolaznik ogrnut kabanicom koji prolazeći možda pjevuši posljednju ljubavnu melodiju... Mramorna, od svijetloga i dobro ulaštenog emajla, spuštenih kapaka, lica slatkog poput meda, iz neke pustinje dolazi još jedna noć. Još jedna pobjeda, još jedan dan u gradu i ponovno se pokreće koncert srebrnih rijeka, žubor glazbe i tišina na osvijetljenim prozorima gdje putuje neki san... Noć koja nalikuje melodiji glasovira u kavani, na plač, na bolan ožiljak, na travu zaborava na vlast koja se godina obnavlja kao kozja krv po trijemu i pročeljima palača i tornjeva. Noć, teško iskušenje za snove; nakovanj, njihalo koje se vječno vrti samo oko sebe. Nebeska i jedinstvena noć, savršena ljubavnica

89


90

NOVI PRIJEVODI

José Amador Martín SANCHÉZ

spremna za sastanak; noć podvrgnuta savršenoj mašineriji vremena. Noć, okrugla i jedinstvena, tako različita od drugih noći koje su već postojale i od onih koje će tek doći. Noć... koja je odlučila doći i ostati kao još jedan putnik, onaj kroz vrijeme... Noć, varljiva i duga poput onih beznadnih. U konačnici, noć bez ukrasa i glazbe, bez njihala i sata, bez riječi i znakova, šutljiva noć visina i snjegova, ložnica i mjeseca. Noć duše. Mračna i hladna.

MRAMORNI POZIV, HLADAN IZGLED I LICE (Llamada mármol, fría presencia y rostro) Neprobojna, spuštenih kapaka i crne kose. Povratak. Izgubljeni sjaj, glasovi i odjeci, zgaženi vrt, drevne i nove osmatračnice; nejasni predznak napuštanja. Vrijeme, pamćenje izgubljeno u prolaznom spletu sjena, među prikazama koje negdje u pozadini zazivaju samoću; uporna i neprestana smotra kipova koji jašu pokraj uspravnih čempresa, simbola boli i tuge. I što se dogodilo s gospodom obavijenom satenom? S lukovima i podupiračima do kojih dopire drevna kozja krv, gdje sate ispunjavaju noćna serenada i Mozart? S brončanim sjajem i isušenim ribnjacima, s labudovim krilima i smijehom kraljevni...? Što sada kad nema nepostojane maske, kad nema odlučnosti u prašini, ni izazova vjetra i oluje.


José Amador Martín SANCHÉZ

NOVI PRIJEVODI

Crna kosa, hladna nazočnost koja luta u prostoru sjena. Što s tobom, voljena prijateljice koja pjevaš o besmislu napuštanja dok svjetlost uništava lahor u tvojim očima? Sve me obavija; glazba što izbija iz te tišine, tako tvoje; šapat kiše što se širi prostorom, oluja. Bljedilo; nepoznati razlog tvojega tužnog lutanja. Sve se to odvija ove zvjezdane i vječne noći u kojoj ne postojiš, u kojoj si čak i važan oblak iz snova. Osjećam tvoju nazočnost; neprobojnost i napetost, uspavanost u brnistri, na pragu s kojega se kreće prema čaroliji nikada, u obredu kipova koji nekako čudno nestaju i blistaju pri zalasku sunca. Vječnim vrtom tvojih obruba uzdižem se prema tebi. Uspavano je vrijeme koje se tvojim korakom po prostranim hodnicima noći ili tvojim pjevom približava, hladno mrmljanje što poziva prema prozoru i preskače moju nostalgiju; tvoja nazočnost sakrivena u noći dok strašna samoća udara po staklu. Praznina i glinena utvrda, kremenik i pješčenjak, tvoje umorno tijelo na kojemu noće moje ruke; hladni mramori i vlažni kanali za navodnjavanje, visoravan gdje svoje gnijezdo ima čiopa, moje boravište i suton, uspomene na to da te imam i da si moja, da si postojan oblik svjetlosti. Imam te kao komet, stvorenu od pijeska. Noćna zvijezdo, tužna lutalice po napuštenim prostorijama i praznim dvoranama što se protežu do zora mojih nesreća. Zbog odraza rijeke, zbog visoravni zaborava, ti si noć, a ja tvoj oblik. Špilja svjetlosti obavijena u prozirnu svilu, odjek sićušnog pijeska, tvoja božanstvena ljupkost. Jašem kroz glazbu što me prožima udaljenoga od ovoga prostora.

91


92

NOVI PRIJEVODI

Tvoje se tijelo prekriva snjegovima, brežuljcima. Razvodnjena poplavama, spušta se iz zraka tvoja nepristupačna pojava crne kose.

PJESMA DALJINE (Canto de la distancia) Kažu mi da si umrla; iz uređenih vrtova ranjavaju me oleandri. Ne želim da san koji zaustavlja moje disanje ove noći u kasu, plačući, ode kroz šumu... Budući da nema prozora ni lire, ni jučerašnjih klupa, ni vlažnih latica, budući da nema pjenastih uronjenih potoka ni kamenih kometa koji prolaze tvojim krajolicima, snovi, kao odsutnosti, kao nova sumračja, ponovno odjekuju u zraku, u plamenoj pustoši, u beskrajnome šaptu dvoraca i tornjeva, ratničkih kataklizma i zaboravljenih mora... Dolaziš iz mraka mojega sadašnjeg bola, dok okus večeri dijeliš na svojim usnama. Mijenjam povijest, čitavu, i kao u ushićenome snu u tvojem naručju prespavam noć. U tornjevima i kamenju starih trijema iz noći se rađa vječni perivoj.

U BLIJEDOJ ISKRI I DUBOKU TAJANSTVU (En el destello pálido y el misterio profundo) Kiša. Nijemi odraz tvojega lica nalik brzim povratcima. Još nije vrijeme. Danima je lagano kišilo ulicama.

José Amador Martín SANCHÉZ


José Amador Martín SANCHÉZ

Poduzetan um i svakodnevna odsutnost. Noćna neonska svjetla što pate uz vrišteću svjetlost; kobna histerija, razočaranje. Nema ničega novog. Ima osamljenih balkona. Običaj je da na rubu tišine bude mutna svjetlost a jutra pomiješana s mirisima vinove loze pod bosim nogama; u jesen puno lišća. Tornjevi, novi sumrak. Na obzorju nazire se svjetlost. Na groblju s nadgrobnim pločama bez imena i bez drveća, slova blijeda od godina. Daleko su dani tvojega starog sjaja, blistavila stupova. To mi kažu stara pročelja, vrijeme koje neumoljivo teče, prašina u sobama, drevni dolap što se okreće u prostoru. U vrtu, ruža nameće monoton ritam koji izaziva pozornost prolaznika (hodočasnika što izviruju među ruševinama privučeni melodijom tvojega pjeva). Putovao sam s tvojim imenom po putovima želje, s nemirom u grudima nalik iznenadnoj eksploziji što bukti daleko od starih imena i vjerovanja; uz drevni plug što je s dna brazde iskopao presladak izvor prepun straha i ljepote. Ima noći kad nemiran vjetar svoje avetinjske sjene vraća njihovu prirodnom postojanju. Ponovno sam postao povratnik iznad krilata parapeta tvoje noći. Iznad tebe, zbog koje vjetar postaje suzdržana glazba. Iznad tebe, morskoga vala koji se pruža daljinama i divljim pustošima, tihim prostranstvima, koji se javlja u poljima, klesanome kamenju, dovratniku, svodovima i lukovima podignutim u čast te svjetlosti što se rađa u dolinama gdje izviru potok, život i zenit mojih putničkih snova, labirint sanja, posjed i prostranstvo mojega univerzuma. Vraćam se vrtovima do tornjeva i dvorišta kako bih

NOVI PRIJEVODI

93


94

NOVI PRIJEVODI

José Amador Martín SANCHÉZ

na praznim brežuljcima podigao osmatračnice, kako bih plovio u glazbi šutljiva sumraka. U tvojim ruševinama – u oluji, rogožini. Nema ničega osim odjeka sati u kojima si ti vrlo profinjeno trajanje, pustoš i izvor, plava ustrajnost, sjaj koji je ispunio dolinu u kojoj se rađa lice noći. Dok spokojno spava u polju s djetelinom i naočigled plovi poput pješčanih ruža, uz noćne sjene i očaj, zadržava se spori sumrak, slatko predvečerje savršenih usana. U tebi oživljavaju sva mjesta koja je dotakla tvoja glazba; zima ludo treperi dok pri svojemu kozmičkom kraju blista mjesec, dok spavaju srebrni konji sedefastih griva. I na kraju tvojega sna, bdio sam nad poljem u kojemu ti stanuješ. Promatrao sam zelene doline kako bih ti između glinenih mora i zore napravio baldahin od jedinstvena cvijeća što se rađa iz obrisa koji je stvorilo iznenađenje i želja da na brzinu zaustavim iznad krilatih zidnih vijenaca i drveta trešnje, uz samoubilački razum i vesele oblake, iznad grada koji obiluje labirintima, u kojemu ništa nije vječno.

ISTINA SI KOJA DRŽI NADU ZA RUKU (Eres la verdad asida del brazo de la esperanza) Plamteći san savršene noći. Okoliš, susret, povratak u prostrani Univerzum. Misao da te imam. Ti si početak i kraj puta kojim dolazim do svega; sudbina mi je dala da posjedujem sve tvoje,


José Amador Martín SANCHÉZ

NOVI PRIJEVODI

vrt i labirint beskonačnih zvijezda, varljivu svjetlost krijesnica, jedinstveni obris beskrajne noći. Vrtlože, ti si prostor što ulazi u područja jedinstvenih oblika, kamen temeljac sna. Nalaziš se među tornjevima, među prostranim plavetnilom, među vječnim monologom kamenja i vode na putu u morske delte. U mojoj okolini odvija se mnoštvo susreta, srce pati zbog boli; u vrtlogu. Život s komadićima prostora, s rubovima što ranjavaju klasičan je otok gdje se moja žeđ odmara od ljubavi. Ti znaš kojim putem treba krenuti da bi se došlo do svega. Danas, dok sjedam ovamo prisjećajući se i obnavljajući uspomene na sve što sam učinio i što sam propustio učiniti, na dane koje su zacrtali letovi velikih ptica, ti si rijeka sa zelenim kristalima, s prostorima na kojima se ocrtava nada, možda i jeka na nasipu smještenome na rub ponora za koju mislim da je u velikoj praznini zaustavlja tvoja ruka. Ti si vrt i osmatračnica, labirint sjećanja na odlazak i dolazak okovanog vremena, sklonište i obzorje od nježnosti s previše slatkoga neba, sa satima za predenje, iz koje se sve rađa: predvečerje, njegova ljepota, profinjene nijanse, akacija, polje po čijim rubovima uz prolaznike prolazi i život a ptice tiho lete. Sve moje misli posvećene su tebi jer rađaju se iz svega što si ti, iz jasnoga i savršenog zrcala čiste slike i prostranih krajolika u kojima živi ljubav.

95


96

NOVI PRIJEVODI

José Amador Martín SANCHÉZ

ALI NE (Pero no) Ja pišem osjećam pokrećem se čak i sanjam u koncentričnim krugovima. Uz sjenu usmjerenu prema boli noći, pomalo umirem brojeći ponore kojima idu moje godine. Ali ne, nisu mlaki ni kamenje ni zidovi ni sjene ni prozori; mlak je pozdrav u kojemu se rađa tišina. Soba je prazna, cigleni zid otporan; čujem samo kako lepeće duša – misao ukoričena među stranicama jedne knjige. TVOJE TIJELO NALIK SOLI, OŽILJKU, PLAČU (Tu cuerpo sabe a sal a cicatriz a llanto) na bršljan zarobljen u kamenju i na vrijeme. Kupam uspomenu u školjkama, u pjeni, u tvojemu moru, dok se galebovi vraćaju dúgi mojega bola a predvečerje se širi u luku. Zvijezde blistaju uz žar moje nade između toplih neonskih svjetiljki i okrnjenih piramida sumraka, u starim parkovima, u šupljinama, na rubovima ponora usmjerena prema sjeveru, uz valove koji te čuvaju. Tvoje tijelo sliči na udaljen vjetar što poslijepodne


José Amador Martín SANCHÉZ

prolazi u suprotnom smjeru, na pjesmu ptica koje prosvjeduju zbog sloma u sumrak. Zbog moje nostalgije plaču brzojavi u tvojoj ruci, u podlokanome pješčenjaku, u dubini tvojih očiju, među valovima gdje sam nastanjen. Na rubu stijenja raste mi buket divljega cvijeća. Danas, dok se galebovi vraćaju moru na tvojoj, sjevernoj strani, vidim valove koji ti pružaju utočište.

IMA TRENUTAKA KAD SVE JE UGODNO (Hay momentos en que todo es apacible) kada čitav grad osvane sretan, i promatra tornjeve od vjetra. Trenutaka u kojima mi blaga suza kaže da će sve stvari proći i da će, kad dođe tvoj smrtni čas kao prašina u letu, kad te u kolijevci grada bez žalovanja i tuga, počne zibati milosrdna smrt, a nitko neće ostaviti cvijeće, u daljini netko zaplakati od tuge što će se život nastaviti bez tebe. Tada nećeš biti ništa drugo već samo žamor korijenja, neka lađa zaboravljena na obali ili lagana kiša što vlaži kamen. U vječnoj svjetlosti nitko te neće spominjati u sažalnim molitvama. U knjizi čudesa nitko neće govoriti o tebi. Nije važno je li ti koža mirisala na more, Zemlju ili na raj. Jer, Veliki Spokoj može završiti s našim životom i u jednome trenu poslati nas u vječnost.

NOVI PRIJEVODI

97


98

NOVI PRIJEVODI

José Amador Martín SANCHÉZ

A spokoj nije uvijek spokoj. Ima trenutaka u kojima nas ništa ne može utješiti, kad nam proljetni dan više nije čaroban, kad nam se čini da je sve mrtvo, da je sve mirno; kad prozaičnost života udara po našim osjetilima, blokira nam živce, začepi nam krvne žile, zamrzne nam stanice. Ima trenutaka kad nas okružuje velika tišina; tako golema te ne možemo smisliti način da pobjegnemo od nje pa se prepuštamo i klizimo u njezinoj smrtnoj uzburkanosti i nestvarnom, ali tako prisutnome i bliskom ništavilu. Nema savršenih mjesta, nema se kamo doći. Uvijek se s nama vuku oskudice, boli i kukavištvo; kukavištvo koje nas zbunjuje pa si ponavljamo na svakome okretaju puta, da realno nije realno, da maske padaju i uništavaju se kad se suoče sa znanjem. Ima trenutaka u kojima sve gubi smisao i životu nedostaje riječi. Ostajemo uronjeni u prazan, eteričan svijet; ostajemo poput tanjura koji vise u zraku. U tim trenutcima postoji i Riječ koja nam pomaže, koja nas zaustavlja na rubu ponora; koja nam dovikuje i skreće nas s puta; Riječ što znači život i Svjetlost; nadu. GRAD POSJEĆUJE KESTENOVA STABLA, VINOVU LOZU (La ciudad frecuenta los castaños, el pámpano) Govori jezikom godišnjih doba. Zima se igra usklađenim sjenama, njihovim blistavim obrisima i groznim brundanjem motora. Brda nestaju,


José Amador Martín SANCHÉZ

NOVI PRIJEVODI

doline leže u prostoru u kojemu se zbog snažnih vrtloga rijetko kada pronalazi mir. Taj stroj, taj ljubavnik, igra je snage, nepristupačnih čari nedodirljive ljepote… U kojim vrtovima, ugodno zalijevani, na kojem drveću, zriju plodovi uspomene? Za nas ljude i za tajanstvene vrtlare što traže opal nema više ni sunaca ni voda, ni vrtova ni livada. Sa španjolskoga prepjevala: Željka Lovrenčić, Zagreb

Suvremeni španjolski pjesnik José Amador Martín Sánchez rođen je u Elgoibaru (Guipuzcoa) 1951. godine. Studirao je kemiju u Salamanki, gdje danas živi. Bavi se podučavanjem, fotografijom i videom. Pokretač je i urednik književnih časopisa – Revista BASE 6 i Zurguén te virtualnoga časopisa Crear en Salamanca (Stvarati u Salamanci). (Ž.L.)

99


Umberto SABA (1883. - 1957.)

100

ODISEJ

(Ulisse) U mladosti svojoj plovio sam duž obala Dalmacije. Grebeni, poput cvjetića, nicali su iz valova, a tek pokoja bi ptica zastala u potrazi za plijenom; grebeni prekriveni algama, klizavi, na suncu lijepi poput smaragda. Kada bi ih plima i noć prikrile, naduta bi jedra grabila k pučini, bježeći pred zasjedama. Danas je moje carstvo ta ničija zemlja. Za druge se sada u luci pale svjetla; mene u pučine tjera još neiživljen duh te bolna životna ljubav.

S talijanskoga prepjevala: Vanesa Begić, Pula


Simone MOCENNI, Milano (Italija)

PJESAN O BRODOGRADILIŠTU (Poema del cantiere) Bio je tamo, ne izvan grada, već u njegovoj punoj nutrini, u luci, trbuhu zaljeva. Splet, mnoštvo struja unutar grada, mnoštvo otočića u tišini, tišini zore, neko kao prigušeno svjetlo dopiralo je iz Valture, u letu sjajno, iznad Arene i tamnih prostora; bila je tamo, zaštićena od Titana, još uvijek u tišini, brodica. Pula je u svome buđenju izgovarala ritualne riječi brodogradilištu, kao širokome moru preuzetom iz sna s Jadrana, svjetloplavih i sivih tonova, prije bure, prije negoli vjetar zapuše i prije nego stigne zima. Tamo je trebao pronaći dugobradi čovjek, beskonačni kalafat,

101


102

NOVI PRIJEVODI

tamo je trebao pronaći i voljeti željezo od kojeg je ta dama izgrađena, ili možda od mesa, njegova istog mesa, mesa poput mora, borova i oceanske samoće. Kretanje dizalica bilo je kretanje Titana, pretpovijesnih čuvara, jer su slične dinosaurima, neskladna žalopojka, struganje moćnih alatki, pokret opetovanih koraka, apsolutna zabrana približavanja i milovanja utrobe otečenije no ikad; velim da nitko to više neće moći potražiti nakon klizanja prema vodi. Voda poput kišnih kapi, jer pada kiša, i čovjek duge brade diže oči i pije kišnicu, zatvara oči i kiša pljušti po njegovu tijelu, moči mu bradu hladi mu kožu, klizi njome i čisti je, kao u krštenju, poput akta čišćenja prije susreta, prije nestanka zajedno s brodom prema oceanima cijeloga svijeta. Smiješi se čovjek kada ga Titani blokiraju, treba pričekati, znati biti strpljiv, micati se polagano, to je prava mora prije zagrljaja,

Simone MOCENNI


Simone MOCENNI

prava mora, kao limovi koji su jedra bez vjetra ili jedra, utkana sjećanjem jednoga vjetra iz tko zna kojeg stoljeća, kao voda mrtva u rezu, otkad je čovjek duge brade gledao kadu u kojoj se nalaze ostaci, kože potrošenoga tijela, škart, ono što životu više potrebno nije. Hladno je, diže se bura, kao što su svi već znali, diže se i počinje svirati među neživim željezom, uzduž kilometarskih hala koje vole vrtloge vjetra, slučajnosti, ljudske bajke sačinjene od užasnih bića, rođenih iz vatrenih mjehurića ispod mora, koje dolaze s neba i postaju gospodarima brodogradilišta. Brodogradilište je ljubomorna jezgra, brod je njegovo dijete, kalafat ljubavnik. Neminovno se moraju susresti. Ljubavnik je čovjek duge brade, bijele zbog prve starosti ljubavnika, jer zna da je drukčiji, stranac brodogradilištu. Sjedi sada, čekajući da prijeđe posljednju granicu. Sjedi i puši onu cigaru punu željeznog praha.

NOVI PRIJEVODI

103


104

NOVI PRIJEVODI

Sjedi i pušta da ga obavija mješavina mora i sitnih čestica praha hrđe. Usta mu se pune, umaču cementom, morem i hrđom, i toskanskim dimom, jer iščekivanje je poput sirove žalopojke, kod borova druge obale, kod Arene obasjane svjetlošću dana, daleke, snovima koji više ne postoje. Brod pridržavaju Kiklopi, proizašli iz drvenih oblika, i teškom mukom nose teret svijeta, svijeta broda, koji će uskoro biti voda i samo voda; i kiši, još uvijek, kiši i kiši, silazi voda u tajanstvenim oblicima od trupa do pristaništa, unutar mora, da bi ta dama ponovno bila more, ne više suza rastanka, ne više znoja, želje, htijenja da bude milovana rukama čovjeka, onoga bijele brade koji bježi pred nadzorom Titana i približava joj se. Gledaju se vlažni su, mokri i emocija ih obavija, čovjek je mokar do kože, brod gotovo da se trese, kiklopi bježe, prepuštaju sudbini da se dogodi.

Simone MOCENNI


Simone MOCENNI

NOVI PRIJEVODI

Brod zatvara oči i polako sebe pušta moru, moru Pulskoga zaljeva, moru sjećanja, moru koje se smiješi kada čuje brod kako klizi po njegovu tijelu, tekuću dušu, misli poput vrtloga, more koje se smiješi onoj svježini, a čovjek gleda tu svježinu i razodijeva se jer kao golo biće mogao bi poremetiti osjećaje broda. (Milano, listopad 2011.)

S talijanskoga prepjevala: Vanesa Begić, Pula

105


Tema: OPTIMIZAM

JOSIP CVENIĆ Optimizam kao filozofija održivosti

111

BRANKO ČEGEC Tamna tinta svijetle budućnosti

114

VESNA KRMPOTIĆ Sjeti se vale da si more!

118

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Umišljanje utopija kao modus europskog nihilizma

125

IRENA LUKŠIĆ OP!TI?MI!ZA?M! / Razmišljanja o životu u umjetnosti

134

JULIJANA MATANOVIĆ Pisanje – ključna riječ u definiciji optimizma

137

IVAN MOLEK Izazov rastvaranja: Trpni optimizam ili poetika „Divlje duše“ Marije Čudine

148

JOVAN NIKOLAIDIS Život je pred nama: varijacije o optimizmu

158

SIBILA PETLEVSKI O stilovima objašnjavanja i panglosijskoj retorici

163

MARKO SOSIČ Na putu k svjesnoj utopiji? (prev. S. Širec Rovis)

176

GORAN STARČEVIĆ Optimizam i pesimizam u funkciji palanke

187


108

„Optimizam“ je bila tema 10. Pulskih dana eseja održanih, uz popratne programe, 18. i 19. listopada 2013. u pulskome Klubu hrvatskih književnika. U cjelini koja slijedi donosimo sve oglede koje smo primili. Tekstove objavljujemo sa stanovitim „zakašnjenjem“ zbog znatne uskrate godišnje novčane potpore Ministarstva kulture RH časopisu „Nova Istra“. (Ur.)


109


Josip CVENIĆ, Osijek

OPTIMIZAM KAO FILOZOFIJA ODRŽIVOSTI „Onaj koji je u potpunosti pobijedio pesimizam jest Isus Krist, on je krenuo poput Sokrata, njihove su sudbine dijelom slične. Obojica poučavaju mladež i narod i obojica zbog toga bivaju osuđeni na smrt.“

Optimizam nas je ovdje okupio, ne samo zato što naslovna tema Pulskih dana eseja ove godine nosi isti naslov, nego i zato što smo došli s vjerom i energijom održivosti vlastitog života. Da smo slučajno u pesimizmu, ne samo što danas ne bismo bili tu, nego nas ne bi ni bilo. Ali, istina, optimizam se ne može pojmiti bez njegove druge strane, bez pesimizma, oni su u odnosu kao svijetlost i tama. Svjetlosti nema bez tame, gdje bi svijetlilo? Dok bi tama mogla teorijski postojati sama, ali tko bi je sagledao bez svjetlosti? Slično je s pesimizmom, on ne može opstati jer uništava samog sebe. Ono što se naziva pesimizmom u svakodnevnom životu, zapravo je sumnja i skepsa, a pesimizam u svojoj biti troši vlastitu negativnu energiju i nestaje. Zato je optimizam filozofija održivosti, njegova se energija stalno obnavlja i traje. Može se reći da je optimizam Božji projekt. Premda bismo mogli govoriti o optimizmu od prvih arheoloških tragova, ipak u velikim kulturama, kao u starih Egipćana, optimizam je samo za povlaštenu klasu. Jer samo vladajući imali su pravo na zagrobni život. Smrt je, naime, glavni neprijatelj optimizmu, ona prekida održivu energiju. No, budući je vjera bila dostupna samo najvišoj društvenoj klasi, prvi filozof optimizma civilizaciji Zapada jest Sokrat. Podučavao je mladež kako filozofirati i prihvatiti smrt, jer duša je besmrtna. Kao što znate, osuđen je pod optužbom da kvari mladež, osuđen je jer je širio optimizam, i u tom optimizmu on je išao dalje. Sokrat je odbio prijatelje koji su mu osigurali bijeg iz zatvora dan uči izvršenja smrtne kazne, jer bi na taj način priznao optužbu; radije je prihvatio da sam odluči o trenutku smrti odnosno o prelasku njegove duše u Had i njenog povratka nakon

111


112

OPTIMIZAM

Josip CVENIĆ

reinkarnacije. Nietzsche u Rođenju tragedije za Sokrata kaže: „Njegov teorijski optimizam naučava da je vrlina znanje, da griješimo jedino neznanjem i da je sretan čovjek onaj koji je pun vrlina…“ Sokrat je prvi mudrac koji je otklonio strah od smrti, pobijedio je pesimizam prijašnjih filozofa. Onaj koji je u potpunosti pobijedio pesimizam jest Isus Krist, on je krenuo poput Sokrata, njihove su sudbine dijelom slične. Obojica poučavaju mladež i narod i obojica zbog toga bivaju osuđeni na smrt. „No, s Kristovom smrću počinje preobraćanje savjesti.“ Tako kaže Hegel u Predavanjima o filozofiji religije, i nastavlja: „Ta je smrt središte oko kojeg se sve vrti. Njezino razumijevanje stvara razliku između vanjske koncepcije i vjere, tj. poimanje po Duhu, prema Duhu istine, Duhu svetome. Prema toj usporedbi Krist je čovjek kao i Sokrat, Učitelj čiji je život bio krepostan i koji je učinio čovjeka svjesnim što je to istina općenito, što mora činiti osnovu ljudske svijesti. Ipak, viši razlog je što se božanska priroda objavila u Kristu… Kristova smrt je s jedne strane smrt čovjeka, prijatelja kojeg je ubilo nasilje; no duhovno shvaćeno, on postaje spasenje, centar pomirenja.“ Dakle, Kristovo uskrsnuće najveći je optimizam za čovjeka. Navoditi razliku u značenju optimizma kod Sokrata i Krista, zahtijevalo bi više prostora i vremena, pa upućujem na knjigu Jean Brun: Sokrat. Kristovo učenje o optimizmu, o Kraljevstvu nebeskom, mogli bismo pratiti preko njegovih učenika i teologa tijekom povijest, ali došli bismo uvijek do istih ili sličnih putova k optimizmu. Ipak, izdvojit ću dva karakteristična, ali u biti oprečna optimizma. Jedna „mala“ i malo poznata svetica, Gemma Galgani (1878.-1903.), u svom je kratkom životu često razgovarala je s Isusom i molila ga da i ona podnese njegove boli. Ostvarile su joj se želje. Otvarale su joj se rane na rukama, nogama i boku. Ona ih je skrivala noseći rukavice i duge haljine. Mala svetica Gemma umrla je na Veliku subotu u dvadesetpetoj godini života, jer je radost nalazila u traženju sve veće boli. Tražite i bit će vam!, reče Isus (Iv. 15, 1-8) Optimizam u svetice Gemme Galgani možemo nazvati pretjeranim ili apsurdnim, jer je ona svoju vjeru u budućnost tražila kroz bol, koja je jedna od krakova pesimizma. Trpeći pesimizam, tražila je optimizam. Njezin postupak neke može prevariti pa će reći da je to i Isus prošao; jest, ali on je unaprijed imao Božje poslanje, zadaću, a ona je samo kao čovjek željela „imitirati“. Druga Isusova sljedbenica, nesumnjivo svetica, Majka Tereza (1910.-1997.) u dugom je životu na tisuće gladnih nahranila, na tisuće bolesnih izliječila, na tisuće umirućih pripremila za vječni život. Pružila im je optimizam. Za života osnovala je


OPTIMIZAM

Josip CVENIĆ

redovničku zajednicu Misionarke ljubavi, Dobila je Nobelovu nagradu za mir, Papa Ivan Pavao II. posjetio je njezine jadnike u Indiji, i sve se činilo kao da je njezina predaja Kristu ispunjena. Majka Tereza sve je dala drugima, jer samo tako nalazila je radost, optimizam. Njezin učitelj bio je pored nje, otuda je crpila snagu. Ali bila je slijepa, kako narod kaže, pored zdravih očiju, nije prepoznala svoju završnu radost. Na kraju dugog iscrpljujućeg života rekla je: Oprosti mi Bože, ako postojiš. To je druga krajnost: nađen i izgubljeni optimizam. Kao što sam na malim primjerima pokazao optimizam, putem vjere i religije, jednako bih mogao napraviti pregled kroz filozofiju: od veselog optimizma u Dionizija do jedva postojećeg u Schopenhauera. Sličan pregled mogao bi se napraviti prateći povijest umjetnosti, točnije književnosti, od prvoga povijesnog optimizma u Homera do nepriznavanja optimizma u Krleže. Možemo se truditi i tražiti po svim Krležinim djelima i likovima, ali optimizam nećemo naći. Jedini optimističan trag kod njega, držim, naći ćemo u Baladama Petrice Kerempuha, no i taj je u konačnici preuzet iz narodne mudrosti, a glasi: „Nigdar ni tak bilo Da ni nekak bilo, Pak ni vezda ne bu Da nam nekak ne bu.“ U tom pučkom optimističnom ozračju zastajem: neka uvijek nekako bude, pa makar i s radošću.

113


114

Branko ČEGEC, Zagreb

TAMNA TINTA SVIJETLE BUDUĆNOSTI Mogućnosti optimizma u sjeni novoga totalitarizma Ne znam je li ikada bilo teže odrediti se prema vlastitom vremenu, prema suvremenosti, iz koje je jedino moguće pogled usmjeriti prema prošlosti i prema budućnosti, suočiti se s pojmovima kao što su: zadovoljstvo, nada, strah, optimizam, pesimizam… Giorgio Agamben u glasovitom eseju Što je suvremenost? kaže: „Suvremenim može biti nazvan jedino onaj koji se ne prepusti tome da bude zaslijepljen svjetlima vijeka i uspije opaziti u njima udio sjene, njihovu intimnu tamnost.” Svako vrijeme moguće je jedino kroz projekciju u dva smjera, pozitivnom i negativnom, pa je tako valjda i s aktualnim, iako su se nad opću sliku navukli tmurni oblaci, koji vrlo teško propuštaju zrake „svijetle” ili barem nešto svjetlije budućnosti. Agambenovim riječnima „Sva su vremena tamna za onoga koji iskušava suvremenost. Suvremen je, upravo, onaj koji vidi tu zatamnjenost, koji je sposoban pisati uranjajući pero u tamu sadašnjosti.” Ne može se reći da tamna tinta ne može pisati svijetle projekcije, zar ne? Samo ako joj to omogućimo. Malo je, međutim, bolno premalo stvari koje nas u aktualnom vremenu, u našoj suvremenosti upućuju na optimizam. Fikcionalizacija stvarnosti, produkcija privida kao individualne sreće, slika života kao permanentne zabave, silovito nas pokušava odgurnuti od mišljenja o sebi, promišljanja sebe u kontekstu društava koja upućuju na sve moguće izlaze, osim na optimizam. Umjetnički projekti, donekle realniji od stvarnosti same, također o optimizmu govore s ironijske distance ili mu, kao fikcionaliziranoj projekciji, upisuju izvrnute perspektive, u kojima je optimizam tek anakronizam, u jeziku lišen značenja, u pragmatičnom životu sadržaja koji je moguće iščitavati jedino u povijesnoj perspektivi, kada je „princip nade” još uvijek ostavljao prostora imaginaciji, umjetničkim i teorijskim strategijama. Istodobno, optimizam kao pojam caruje među riječima zaboravljenih značenja, u prostorima obeznačena jezika poput politike, marketinga, tzv. informativnih medija


Branko ČEGEC

OPTIMIZAM

koji su odavno prestali informirati, ponajviše stoga što su svojim glavnim sredstvima (jeziku, pouzdanosti, vjerodostojnosti, provjerenim novinskim formama…) oduzeli informativni potencijal i pretvorili se u transmisiju novih totalitarnih modela, odabranog, „voljenog” totalitarizma, koji nas iznuruje u stvarnosti zadržavajući našu koncentraciju, našu pozornost u sferi fikcionalizirane sreće nesmiljene potrošnje, softveriziranih života i talačke nemoći u verigama banaka i njihovih manekena u temeljito zahrđalim institucijama tzv. vlasti, koja odavno ne vlada nego, baudrillardovski rečeno, simulira vladavinu, poput talaca pokajnika, koji su sami sebe uspjeli uvjeriti u dobru trgovinu, tj. otkup vlastite slobode. Govorim, naime, o mehanizmima zavođenja u funkciji uzurpiranja prostora individualne slobode i podjarmljivanja marketinškim zakonitostima prodaje bilo čega za najvišu cijenu koju je moguće postignuti u određenom trenutku i određenom kontekstu. Baudrillard kaže: „Zavođenje je ono što diskursu oduzima značenje i okreće ga od istine.” Kao što sam već spomenuo, u pozadini podjarmljivanja danas ne stoje ideološki obrasci, nego isključivo mehanizmi proizvodnje novca za sve manje vidljiva središta moći, u ime kojih paradiraju sve lošiji manekeni, političari bez identiteta, bez karizme i čitljivoga političkog projekta, jer taj bi politički projekt, baš kao i dominantan identitet ili karizma, mogli samo smetati u posve obezličenim strategijama ucjepljivanja potrebe za inače posve nepotrebnim i beskorisnim proizvodima, u širokom rasponu od političkih koncepata za jednokratnu uporabu uoči navodno slobodnih, demokratskih izbora, do najrazličitijih gadgeta i tobože važnih pomagala, koji bezočno harače po posve istim područjima, sumanuto se preklapaju i međusobno istiskuju, a mi smo, potpomognuti disciplinama oslobođenim bilo kakve odgovornosti, lišenim etičke dimenzije kao balasta, poput marketinga npr., uvjereni da su nam oni nužni i da je život bez njih posve besmislen, a vjerojatno i nemoguć. Kako smo, međutim, živjeli prije dvadeset, trideset ili pedeset godina? Mislim na nas koji smo to razdoblje preživjeli, u okruženju tadašnjih političkih totalitarizama sa stvarnim ili tinjajućim otporom prema njima, u svakom slučaju – s otporom? Politički totlitarizmi koristili su represivne potencijale, vojsku, policiju i tajnu policiju, e da bi očuvali neki ideološki projekt, navodno lijevi ili navodno desni, zato što se nekako trebalo orijentirati. Danas, međutim, takva vrsta orijentacije nije moguća, niti bi ona imala ikakvog smisla, zato što novi totalitarizmi ne trebaju niti vojsku ni policiju. Oni kljucaju naša jetra, ali i naš mentalni integritet u svakom trenutku, vidljivo ili nevidljivo, nevjerojatnom količinom informacija, nakon kojih nam ne trebaju batine za uvjeravanje, nakon kojih ne trebaju tamnice da biste ostali doživotno zarobljeni. Štoviše, i zarobljeni i porobljeni, jednako pod tmurnim oblacima kao i za najsunčanijig dana. Novi totalitarizam podnosimo sa smiješkom na licu, sretni

115


116

OPTIMIZAM

Branko ČEGEC

što imamo, što smo se dokopali nečega. Spremni smo danima čučati ipred dućana i čekati novi model mobitela, samo zato da bismo bili prvi među robovima. Što se dogodilo s otporom, toliko vidljivim u vremenima starih, tradicionalnih, političkih totalitarizama? Bojim se da je i on danas postao samo poza, manekenski aktivizam protiv navodno stvarnih neprijatelja u razvidno fikcionalnim političkim okolnostima, kojima je zapravo svejedno, pa čak i poželjno održavati zastarjele, nostalgične mehanizme otpora i njegova usmjeravanja prema lutkama na koncu u obličju različitih, najčešće posve karikaturalnih figura, atraktivnih za medijske relativizacije, jer cilj svarnoga otpora prema virtualiziranom neprijatelju nipošto nije lako odrediti. Odnosno, ako i bude prepoznata relativno stvarna pozadina neke od predstava za javnost, vrlo brzo postane jasno da je riječ o posve beznačajnom kraku, koji je žrtvovan kako bi se zaštitila središnjica, za koju se nipošto ne bih usudio tvrditi da nije virtualna, odnosno da nije također proizvod posvemašnje fikcionalizacije. Problem je u tome što joj prevelik broj ljudi odano služi i što se njezinoj moći bez otpora prepuštamo. A u totalitarnim je društvima, ako i to nije anakronizam, otpor bio ne samo poželjan, nego je bio i dužnost pojedinca. Aldous Huxley mnogo je prije velikih koncepata političkog totalitarizma (fašizma, nacizma, komunizma, socijalizma…), na temelju dotadašnjih iskustava, ali i projekcija napisao: „Možda su sile koje sada teroriziraju slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili.” Ako je danas cilj otpora teže odrediv ili neodrediv, to još uvijek ne znači da otpora ne treba biti. Naime, što su mehanizmi porobljavanja „suptilniji” ili teže vidljivi, mehanizmi otpora morali bi biti posvema usklađeni s protivnikovim smjerovima kretanja i spremni na svaku „suptilnost” i „nepredvidivost”. Optimistična projekcija našega vremena bit će moguća onda kada se mehanizmi otpora reaktiviraju i kada se „umreže” jednako kao što su danas umreženi mehanizmi porobljavanja. Pa naravno da u fikcionalnoj, virtualiziranoj stvarnosti otpor nije moguće uspostaviti uličnim transparentima, galamom i toljagama; Molotovljevim koktelima i suzavcem. Takav oblik otpora danas je samo nostalgija, ponajprije za vremenom kada je takav otpor bio moguć, kada je protivnik bio prepoznatljiv, a to je – ako se želimo prisjetiti – vrijeme političkih totalitarizama. Individualni otpor u to je doba, postupnim „umrežavanjem” prerastao u gerilu, a prvi su rezultati postignuti tek kada je potencijal otpora bilo moguće usmjeriti u bitku istim sredstvima, tj. nakon što je gerila uspjela ovladati oružjem protivnika i njime ga, eventualno, poraziti. Mislim da danas ne može biti drukčuje. Možda je velika prednost ovlada-


Branko ČEGEC

OPTIMIZAM

vanja oružjem današnjih totalitarizama u tome što nam oni, zaslijepljeni pohlepom i posve dehumanizirani, bez svih nepredvidljivosti ljudske naravi, svoje oružje sami guraju u ruke zajedno s uputama za uporabu. Ako za to plaćemo previsoku cijenu, valjda ćemo znati, jednako tako, preuzeti inicijativu i izaći iz područja opijenosti jednom od najnepredvidivijih i najpogubnijih droga današnjice: trošenjem novca, virtualnog novca, koji je uvijek i jedino njihov, protivnikov, novac voljenih ili barem toleriranih neprijatelja. To bi mogao biti dobar početak, iz kojega bi u mom tekstu zasjala iskra novoga optimizma, iako nam zasad takav ishod ne da naslutiti nijedan od dostupnih pokazatelja. Ne želim niti pomišljati što bi moglo uslijediti kada bismo ubrzo uspjeli okrenuti stvari u svoju korist, kada bi se otpor iznenada stvorio i počeo djelovati s skladu s tempom svojih protivnika, jer jednostavno ne smijem sebi dopustiti gubitak nade, ishodišta optimizma koji tek treba ukopati u nove temelje.

117


Vesna KRMPOTIĆ, Beograd (Srbija)

118

SJETI SE, VALE, DA SI MORE! „Naučili su nas živjeti bez čuđenja.“ Samospoznaja Naslovni usklik podsjetnik je na ono jedno središnje i bitno pitanje – pitanje tko smo. Svejedno, u naslovu nema mjesta upitniku, jer se tu zakonito smjestio uskličnik! To jest, odgovor je sadržan već u samom imenovanju prozvanoga – prozvanik je oslovljen pojmom i likom vala. A val je izraz mora, val je izdanak mora, val je uskličnik mora – samo se toga on, val, treba sjetiti. Vrijedi ponoviti: prihvat vlastite posebnosti, vlastitog samosvojstva kao suvislog dijela cjeline, ključ je sklada između dotične posebnosti i poretka stvari. Takav prihvat, odnosno sklad (između pojedinačnosti i univerzalnosti), temelj je i stava, to jest stanja, to jest pogleda na svijet, koji nazivamo optimizmom. U istom se uskliku čuje i odgovor na pitanje gdje smo i kakvi smo mi, koji kličemo valu podsjećajući ga da je on more. To jest, mi podsjećamo sebe da je dotični klik zapravo upućen nama, koji ga kličemo – val je samo slika, usporedba, podsjetnik. A istim se usklikom proziva ne samo osoba, već vidik i raspoloženje kojim dočekujemo i ocjenjujemo svekoliku stvarnost: sjeti se djeliću da si cjelina! Ta je slika stvarnosti zapravo slika položaja nas samih, to jest slika tko smo i gdje smo i čiji smo! Treba se stoga sjetiti tko smo. Jer – ponovila bih – to znači učiniti sebi najvažniju uslugu: osvijestiti svoj istinski, najčešće zapretani identitet-i-stanje. Ne samo svoju osobnost, već svoju sobost i samobit: sjeti se vale što si uistinu, sjeti se da si more! Ako ti je, vale, slađe naglasiti svoj trenutačni oblik, šum, pjenu, skok i preskok, ipak, ne zaboravi roditeljsku tvar od koje si sačinjen, ne zanemari svoj pravi sadržaj u ime trenutnog val-oblika.


Vesna KRMPOTIĆ

OPTIMIZAM

Pa kad se sjetimo što-i-tko smo, tu je i odgovor na pitanje gdje smo, čiji smo, kakvi smo, te kuda i kamo i zašto idemo. Taj je vidik-odgovor (tko smo) ne samo podloga naše opće slike svijeta, već je i, ponavljam, podloga naše procjene gdje smo, čiji smo i kakvi smo – mi, pojedinci, pojedinačnici. Sveukupno, riječ je o spoznaji, o udivljenju i o optimizmu, kojim zrači taj usklik, ta slika, taj podsjetnik našega stanja i zbivanja. Mistika? Fantazija? Ne odlazimo od naslovne usklične metafore, jer nam valja naglasiti da je ona (ta metafora) definicija ne samo nas, valova, već i sveukupne slike stvarnosti, mora. Sjeti se vale da si more – o kakvomu se zapravo savjetu radi, odnosno čega bi se čovjek trebao sjetiti, s čim se sresti i poistovjetiti, u čemu se prepoznati? Drugim riječima: što je valu more? Za ispomoć može i obratno pitanje – što je moru val? I naposljetku, trećim riječima, pitanje koje izranja iz svakoga od gore navedenih upita: a što je more? Možda će se nekima učiniti da zalazimo (bježimo) u mistiku i fantaziju. No što se tiče mistike i fantazije... što drugo nude obzori i istraživanja mikro-i-makro fizike, nego mistiku i fantaziju? Nije li Tesla bio prvorazredni vedantist? Nije li, susrevši se sa Svami Vivekanandom, prepoznao kolegu? Nije li u pojmovima prane, kalpe i puruše (iz starovedskoga pojmovnika) razabrao zakrinkane pojmove moderne fizike? Nije li Einstein, nije li Eddington, nisu li toliki...? Nije li fizičar hrvatski, a svjetskoga značaja, Davor Pavuna, također vedantist i mistik? Stvarnost je pre-nezamisliva, pre-nepredočiva, pre-neiskaziva da bismo ostali pri skučenijim pojmovima od metafizičkih. Ovdje ću navesti nadahnuti stih iz staroindijske Jađur vede, stih kojim se opisuje ono konačno. Rečeno je: ta jedina istinska stvarnost je ona od koje se „i riječ i misao vraćaju neobavljena posla“. Nije li to najtočnija slika-definicija te stvarnosti? Vrijeme je da se slika stvarnosti sagleda očima vedskih rišija ili tao-te-kingovaca, odnosno metafizičara i mistika širom svijeta i vremena, onih koji su skrajnuti kao neozbiljna skupina – skupina kojoj će vladajuća koncepcija dopustiti da pomalo pleše, da povremeno zgranjava i drma umom publicuma, ali je neće unijeti u zadani službeni program. Rekla bih da je stanje sebespoznaje samo po sebi... 1. ushit i spokoj čovjekova bitnog otkrića – tko je, čiji je, kakav je, gdje je. Možda i onoga otkrića „zašto je“. To, dakle, nije stanje časovitog skoka, uspjeha, proniknuća, susreta, nekoga znakovitog i neobičnog događaja,

119


120

OPTIMIZAM

Vesna KRMPOTIĆ

nekog dokaza i djelomičnog otkrića zbilje – to nije stanje trenutačnog zgoditka u lutriji pogađanja. 2. Drugim riječima, to je stanje dublje spoznaje, drukčijega pogleda na sebe i svijet – to je osjećaj pojedinčeva zakonitog mjesta-i-razloga unutar sveopćega zbivanja. 3. Trećim riječima, to je stanje sklada i podrške tom zbivanju-i-nastojanju, a s tim i stanje povjerenja u njegov put, ulogu i ishod: stanje optimizma. Što se tiče dovršetka svakoga od valova, on je za svakoga od njih isti – to je stapanje s morem. Ma koliko gorostasan bio val, on će se u neko svoje zakazano vrijeme spustiti u more, stopiti se s morem. Ma kolika mu bila pjena, šum i krilata snaga, more mu ne gine. Ali nije o tomu riječ. Riječ je o času i vremenu kada će čovjek-val shvatiti da je on od tvari roditelja‑oceana, da je on ocean. To jest, riječ je o času kada će se čovjek, individualna svijest, prepoznati u ocu-bezdanu, u sve-svijesti, stopiti se s tom sve-sviješću i doživljajno i spoznajno. Takvo je stapanje, rekli bismo, cilj igre razdvajanja, kraj igre talasanja i oluje. A raskorak i sukob unutar nas samih, nedodir s našom istinskom ocean-prirodom, nedodir s vlastitom sviješću, podrijetlom, razlogom i pojavom, uzrok je ne samo individualne krize, već i globalne. Samonaslut, vedrogled Shvatiti to i tako, gledati i sagledati igru mora s valom, vala s pjenom, šuma s tišinom, gledati je i slušati ne samo kao predstavu prirode – to je tek početak sebe-nasluta. Tu igru bi trebalo doživjeti i kao prirodnu, čak svakodnevnu prikazbu, metaforu onoga što se oko nas, s nama i u nama zbiva. Ponovimo sada što je to i odakle je optimizam (vedrogled?). Rekla bih da je optimizam posljedica našega svjesnog čak i nesvjesnog povjerenja u kompoziciju zbivanja, naše što svjesne što nedosvjesne podrške stanju i zbivanju oko nas, pa i zbivanju u nama. Da taj vedrogled nije tek časovit, da nije ograničen samo na nešto određeno. U tom smo procesu podrške i svjedoci i sudionici. To stanje i zbivanje – događalo se ono u Americi ili u Africi ili u susjednoj ulici – od nas prima energiju povjerenja i podrške, to jest nevidljivog odobravanja, pa i sudjelovanja. Dodala bih još to da je optimizam i stav našega povjerenja u vlastitu ulogu podrške nekom zbivanju – u naše navijaštvo i sudjelništvo s nekim zbivanjem, stanjem, zgodom – to jest u osobni i prisni dodir s tim zbivanjem-stanjem, bilo ono daleko ili blizu, bilo ono zvjezdoznanstveno, ili događaj iz susjedstva.


Vesna KRMPOTIĆ

OPTIMIZAM

Sve naše podjele Od nas, ljudi, proizlaze sve međuljudske podjele, sve granice, sve nejednakosti, svi ratovi, svi nesporazumi, sve nepravde, sav tutanj i poremećaj u odnosima. Istinski uzroci osvajačkih pohoda su pohlepa, strah, zavist, bijes, mržnja. To je proizvodnja lančane neravnoteže, proizvodnja nerazumijevanja što je i gdje je pravi uzrok nesuglasja i nesreće. Kada se dogodi takav udar preobrata, kada se tzv. običan čovjek nađe zatečen kataklizmom ratnoga nasrtaja, njegova će reakcija često biti iskaznica njegove neistinske osobnosti. Jer on će tada postupiti po zadanu obrascu, po preporukama vodećih političara i odobrenih sociologa, i po reakciji glasne većine. Tragovi takvoga postupka su duševna osakaćenost, to jest lom vjere u sebe, odnosno u vlastitu savjest i prosudbu. Posljedica takve duševne osakaćenosti je čuvstveno sumračje, osjećaj manje vrijednosti i pritajeni strah od kazne. Nadalje, rekla bih da se tri četvrtine čovječanstva danas manje-više nalazi u sličnoj krizi, bez obzira na to je li dotična kriza javno prepoznata i prozvana, odnosno izvanjštena i imenovana. Odgovor je u nama, ali skrajnut, odgođen, do kraja nedogođen. Odgovor se najprije javlja u obliku slutnje, potom u dijelovima vlastitoga uvida u događaje. Zbog toga... pojedinac, val, trebao bi u prvom redu osvijestiti divot-sliku čudesnicu da su svi valovi izdanci oca-oceana! Da nema vala koji to nije, koji to može ne biti. Svaki bi se val stoga trebao sjetiti... da svi valovi jesu potomstvo mora, da su svi od iste tvari sačinjeni, istom silom grunuti uvis, i da, shvativši to, doživjevši to, svi trebaju i biti ono što suštinski jesu: jedan zajednički, zaigrani ocean. To jest, svi bi se trebali sjetiti svoje prave prirode – prirode od koje svi valovi jesu ono što trenutno jesu – bili golemi ili maleni, spokojni ili šištavi, nježni ili surovi. Tada bi optimizam bio jedini prihvatljiv, sveprisutan i prirodan stav, i glasio bi: svi smo jedno – suštinom isto, oblikom i vladanjem različito. Takva spoznaja i stav nimalo ne ide na ruku ratovima.

121


122

OPTIMIZAM

Vesna KRMPOTIĆ

O ocu oceanu A čega li nam je usporedba i simbol otac-ocean? Onoga jednog bitnog izvora-i-pokretača: sve-svijesti, vrhovne svijesti. Božanske svijesti koja je i tvorac i tvorivo i gorivo svoje svekolike pojavnosti. I dok se ta usporedba, ta sve-svijest bar donekle ne osovi u čovjeku, on će ratovati sa samim sobom, to jest s valovima-okolnicima. Da objasnimo usporedbu: kao što je ocean tkivo svih svojih aspekata – valova, prskova, udara, sudara, smiraja, struja, šumova – tako je i vrhovna svijest temelj milijarda svojih izraza – temelj prolaznosti i vječnosti, ljudi, naroda, pojedinaca, odnosno njihovih misli-riječi-htijenja-spoznaja-djela. Ono što su neki vidoviti pojedinci i skupine tijekom povijesti činili da bi pomogli stanju u društvu, nadahnuto je upravo tom slikom zajedničke oceanske svijesti. Svijesti, koja ne bi trebala biti samo lijepa definicija, slika i podatak o kompoziciji svijeta i o čovječanstvu, već nadahnuće i poveznica svih nas sa svima nama. To što spomenuti vidovnici, prosvjetitelji, sinovi Božji širom svijeta i vremena čine, nije ništa drugo nego obnova te jedne bitne vizije, toga jednoga vrlo starog otkrića: svi smo jednoviti, u milijardama različitih kostima. Shvatiti to, znači odreći se vidika da je more na drugom kraju svijeta neko drugo more, to jest da je „njihovo“, i da nam je „tuđe“. Što se u tom „njihovom“ moru zbiva, stići će i do „našega“ – i obratno. Slika prožetosti svih sa svima budi u čovjeku spoznaju da je udar po drugima – bili oni blizu ili daleko, žuti ili crni ili bijeli, ove ili one vjeroispovijesti – da je taj udar uistinu zakrinkani udar i po nama. Dokučiti to, prihvatiti to, znači odustati od ego-stanja, zgaditi se nad zabludom da smo odvojeni od onoga što se časovito negdje drugdje zbiva – uzmimo, u današnjoj Siriji, u Egiptu, u Afganistanu, možda u sutrašnjoj Palestini, Rusiji, Kini... I prihvatiti to, znači shvatiti da nemiri, strahovi i bolovi putuju zemaljskim prostorom poput živih, strelovitih i gladnih virusa – da jure nevidljivi a učinkoviti, i da su svi oni (ti virusi) u žustroj potrazi za novim staništima – za nečim što će im omogućiti daljnje zaraze i opsade. A mir, vedrina i povjerenje, to jest optimizam, dolazi upravo od svjesne ili nesvjesne ili nadsvjesne spoznaje da u prirodi, u svemiru, u drugim ljudima i stvarima, u svekolikoj neumornoj drukčijosti zbilje možemo i trebamo prepoznati red i sklad, slobodu i ljepotu jednog jedinstvenog oceanskog zakona. O optimizmu O optimizmu, kao i o njegovoj opreci, pesimizmu, kao i o svakom drugom čuvstveno-misaonom stavu, treba najprije reći da on, taj stav, zacijelo ima svoje konkretno djelovanje na stanje i raspoloženje okoline. Kao što može ohrabriti odziv, može izazvati i oprečan stav. U pesimistički orijentiranom društvu teško je podržati i održati


Vesna KRMPOTIĆ

OPTIMIZAM

optimizam – optimizam se u takvoj sredini definira kao maloumna i pomalo opasna iluzija, kao samozavaravanje i bijeg od zbilje. U optimističkim pak družinama reakcija na pesimizam ima ton tješidbe i bodrenja, i navođenja ohrabrujućih primjera – ponekad i stava podcjenjivanja pesimista kao nedoučenih, ili kao društveno (profesionalno) neostvarenih pojedinaca. Poneke društvene skupine, navodno one u predjelima dalekog sjevera, njeguju pesimistički prilaz životu, smatrajući takav prilaz realizmom. Možda je već rečeno, ali vrijedi ponoviti, naglasiti, da su mir i spokoj i vedrogled stanje svijesti – to jest stanje neupitnog dodira sa sobom, s vlastitim razlogom i suštinom. Taj dodir sa sobom preduvjet je i dodira sa zbiljom, istinom, stvarnošću, s očitim ili nevidljivim zbivanjima. Istina, stvarnost, nju pak možemo usporediti s maloprijašnjom metaforom čovjekove zbilje: s morem, oceanom. A more, ocean, u trenutku rađa bilijune valova širom svijeta, valova koji su svi bez iznimke potomci i izrazi majke-i-oca-oceana – bili ti valovi majušni ili gorostasni. Val stoga nije samostalna i posebna pojava, koja onda nasrće na drugi val, koji potom brani ugroženu mu valnost, svoj naoko posebni lik i šum. Kao što je svijest temelj i poveznica svih ljudi širom planeta, more nudi istu sliku s valovima, bili oni atlantski ili pacifički, mediteranski ili aljaskanski, divoliki ili patuljasti. Sve je to poprilično shvatljivo – valjda i prihvatljivo – kad se ispjeva, usklikne, nacrta, otpleše. Kad ostane unutar korica knjige pjesama, ili eko-studije, ili na daskama kazališta. Kad se prepriča na sijelu povjerljivih klupskih i družinskih razgovora. Ali u svakodnevici najčešće zazvuči djetinjasto, smiješno, pomalo dosadno; u nekim sredinama čak i opasno. Naučiše nas živjeti bez čuđenja Rat niti započinje niti prestaje na bojnom polju. On započinje, traje i prestaje u psihi ljudi. Povremena vidljivost i vanjština te unutarnje agresije su bombe i logori, otimačine i raseljenja; njezin su trag osakaćenost duševna i tjelesna, lom vjere, krivotvorenje povijesti, čuvstveno sumračje. A jednako tako, svakodnevni su ispadi toga istoga unutarnjega nasilja ulični nemiri, otimačine, krađe, političke svađe, sukobi svih vrsta, naravno, i oni obiteljski. Ta se iskustva – kažu znalci – nose u buduće živote, kao zakonito breme, koje nas snalazi naoko bez razloga. O tome je riječ: ono što nas je snalazilo i što nas snalazi nisu neke zabune, neke nepoznate nam grdobe, iznenadni tiranosauri, već udar, od nas samih dozvan, odnjegovan i pozvan na akciju. A akciji smo ne samo kumovali, već smo je i tajom i javno podupirali mišlju-riječju-djelom. Bila ta reakcija brzometna ili karmički otegnuta. Optimizam – kao uostalom i njegova opreka, pesimizam – stanje je i stav kojemu

123


124

OPTIMIZAM

Vesna KRMPOTIĆ

nisu potrebni posebni dokazi i umozorne potpore, pregovori, potpisi i pečati. Ima ih na tone. Rekla bih da je optimizam u prvom redu izdanak unutarnjega doživljaja povjerenja koje se temelji na vlastitom iskustvu zakonitosti, bogospoznaje i jednote. Iskustvu kojemu, jednom istinski prihvaćenom i doživljenom, ne trebaju ni dokazi, ni otkazi. Pesimizam je, naprotiv, manjak toga unutarnjeg doživljaja. Valjda i strah od mogućega budućeg razočaranja. Čudno? Naučili su nas živjeti bez čuđenja. Biti val a zaboraviti da si more, jedno je od zastrašujućih svakodnevnih čuda, kojemu se ne čudimo.


Dragutin LUČIĆ LUCE, Zagreb

UMIŠLJANJE UTOPIJA KAO MODUS EUROPSKOG NIHILIZMA “Od svoga mitskog prapočetka nada je opredijeljena kao varljiva nada, kao opsjena, kao fatamorgana. Nada pruža razloge za utjehu, ali i očajanje, za optimizam, ali i pesimizam, za vjeru u stalno napredovanje, ali i za totalni slom jedne takve ambicije, s nje se nismo ubili, a opet nas može odvesti u smrt. Nada je opasna igračka kojom se poigravaju sanjari.”

Kako raste pustinja… S nadom se mitskom čovjeku otvara dimenzija budućnosti. Ali i zatvara. Nada je suspektni dar bogova, pa premda preporuka glasi da se darovanom konju ne gleda u zube, ipak je razborito raspitati se o kakvom je grlu riječ: o Bukeffalu, po kojemu je i jedan kasnoantički polis dobio svoje ime, ili istoimenom advokatu Franza Kafke, o kasaču ili galoperu, rasnom konjiću s Kajzerice ili Careve Ćuprije, ili pak drvenom za ljuljanje, dobrom konju za kojim se diže prašina ili teretnoj kobili koja izvlači ogrjev iz šume, araberu iz skandinavskih križaljki ili šahovskoj figuri koja se naziva i skakačem, poniju, mustangu, lipicancu ili Trojanskom konju iza kojega se, kako izvještava Homer, kao ispred i ispod Angelusa Novusa Paula Kleea i Waltera Benjamina ne podiže samo prašina, nego ruševine, more ruševina, plač i škrgut zuba, i prastara opomena: Čuvaj se Danajaca i kad darove nose? Naime, mitska pripovjest o Pandorinoj kutiji, sa svim svojim kasnijim izvedenicama, poziva na dužan oprez, jer nada, naime, ipak ima Janusovu glavu, dvolična je, dvosmislena, chiaro-scura, dvojbena, paradoksalna, pa i apsurdna, najzad nada

125


126

OPTIMIZAM

Dragutin LUČIĆ LUCE

je amfibolična – da je nada neki netko bila bi doppelgänger, štoviše dividuum, kako je Nietzscheova Pandora, „šarmantna ruska grofica” Lou von Salomé, nazvala svog nesuđenog Epimeteja u prvoj intelektualnoj biografiji ovoga tragičkog mislioca s „dvostrukim dnom”, „dvostrukim pogledom”… Nada pruža razloge za utjehu, ali i očajanje, za optimizam, ali i pesimizam, za vjeru u stalno napredovanje, primjerice „svijesti o slobodi” (Hegel), ali i za totalni slom jedne takve ambicije, s nje se nismo ubili, a opet ona nas može odvesti u smrt. Nada je opasna igračka kojom se poigravaju sanjari. U zaboravu da onaj isti komadić kopna na Afričkom rogu koji zovu Rt Dobre Nade, Španjolci koji su ga prvi i oplovili, nazivaju Cabo Tormentoso… Od svog mitskog prapočetka nada je opredijeljena kao „varljiva nada”, kao opsjena, kao fatamorgana… Upravo u kritičkom izdanju Kritike čistog uma, u poglavlju Amfibolija refleksivnih pojmova, Kant se fatamorganom, uz sjenu, poslužio kao metonimijom onoga što će nazivati ens imaginarium ili nihil privativum, odnosno privativna negacija – ono nešto kao ništa. Na spomen fatamorgane, pak, pomišlja se uobičajeno na pustinju, jedno kao da ne ide bez drugog. U tom pogledu, u Nietzscheovom Zaratustri – usput, nije skrivao svoju mrzovolju spram prosvjetitelja iz Königsberga – nailazimo na aforizam sračunat na brzi efekt: „Pustinja raste. Teško onom tko pustinje skriva.” Gotovo da je mogao objaviti: Pustinja raste. Kako raste pustinja, tako raste i fatamorgana. Zvuči poput opomene: kad pustinja naraste do totalnosti i fatamorgana načelno može postati totalnom. Štoviše, apsolutnom. I postala je. Tako reći. In spe… U aforizmu koji je nastao upravo u periodi sazrijevanja Zaratustre, te se nadovezuje na spomenuto mjesto, u spisima iz ostavštine sabranima pod naslovom Volja za moći klasificiranom kao & 585., Nietzsche u liku nihilista parodira europski nihilizam te kaže: „Nihilist je čovjek koji o svijetu kakav postoji sudi da bi trebao ‘ne biti’, a o svijetu kakav bi trebao biti sudi da ‘ne postoji’”. Martin Heidegger u objavljenim, zapravo neodržanim predavanjima Nietzsche I/II spomenuti aforizam komentira na sljedeći način: „Ovdje u dvostrukom nijekanju biva ipak naprosto zanijekano sve. Prvo postojeći svijet, a potom jednako ovom postojećem svijetu poželjni nadosjetilni svijet, ideal.” Naime, Nietzsche hoće prikazati kako je odstranjivanjem onostranog odstranjen i ovostrani svijet, otklanjanjem istinskog i onaj lažni. Što još preostaje? Ako još uopće nešto preostaje? Mišljenje što umišlja utopije I Nietzscheov izrijek i Heideggerov komentar zadržavaju stanovitu dvosmislenost vis-à-vis mogućnosti koje se u tom intermezzu svjetova, u tom međuprostoru/međuvremenu između dvostrukog ništa još pružaju (post)modernom čovjeku zapalom u


Dragutin LUČIĆ LUCE

OPTIMIZAM

takvo „nemoguće” stanje. „Posljednja mogućnost” da se čovjek održi u tom „između”, prema Karl-Heinzu Volmann-Schlucku1, jest mišljenje koje „izmišlja” utopije. Bi li samoj stvari bilo primjerenije reći – „umišlja” utopije? Premda se u tekstu predavanja Kako je ideja postala utopija, održanog na Korčulanskoj ljetnoj školi ‘722 te objavljenom u časopisu Praxis 1972/5-63, nigdje izrijekom ne spominje, i više je nego očito da cilja ponajprije na Ernsta Blocha4, 1

Karl-Heinz Volkmann-Schluck (1914.-1981.), njemački filozof. Studirao u Frankfurtu i Leipzigu. Godine 1939. asistent slavnog Hansa-Georga Gadamera. Habilitirao se 1944. radom o Nikoli Kuzanskom. Bio profesor na sveučilištima u Leipzigu, Rostocku i Kölnu. Član savjeta časopisa „Praxis“ i stalni sudionik Korčulanske (filozofske) škole. Mišljenjem blizak Martinu Heideggeru. Najvažnije iz opusa: Nicolaus Cusanus; Metaphysik und Geschichte; Leben und Denken: Interpretationen zur Philosophie Nietzsches; Mythos und Logos: Interpretationen zu Schellings Philosophie der Mythologie; Politische Philosophie: Thukydides, Kant, Tocqueville; Die Metaphysik der Aristoteles; Die Philosophie der Vorsokratiker; Die Philosophie Martin Heideggers: eine Einführung in sein Denken; Hegel: die Vollendung der abendländischen Metaphysik; Plato: der Anfang der Metaphysik; Kunst und Erkenntnis... 2 Volkmann-Schluck je u Kölnu vodio i svojevrsnu „filozofsku radionicu” za studente i profesore filozofije iz Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Beograda… Osobito mislilačko prijateljstvo vezivalo ga je uz legendarnog zagrebačkog Učitelja filozofije Vanju Sutlića. Korčulanska ljetna škola, jedno od najznačajnijih svjetskih okupljališta filozofa od 1964. do 1974. Organizatori: Hrvatsko filozofsko društvo i Jugoslavensko udruženje za filozofiju. Školom je ravnao Odbor s Rudijem Supekom na čelu. Održavala se u Korčuli. U Redakcijskom savjetu časopisa „Praxis“ te među sudionicima Škole bili su respektabilni mislioci tog vreamena: Axelos, Baumann, Bloch, Bottomore, Cerroni, Debenjak, Đurić, Filipović, Fink, Goldmann, Gorz, Habermas, Kołakowski, Kosik, Lefebvre, Lukács, Mallet, Marcuse, Paci, Parsons, Riesman, Wolff, Petrović, Kangrga, Pejović, Sutlić, Pirjevec, Despot, Hribar, Urbančič, Hudoletnjak, Fromm, Volkmann-Schluck, Grassi, Lübbe… Održano je deset zasjedanja: Smisao i perspektive socijalizma; Što je povijest?; Stvaralaštvo i postvarenje; Marx i revolucija; Moć i čovječnost; Hegel i naše vrijeme; Utopija i realnost; Sloboda i jednakost; Bit i granice građanskog društva; Umjetnost u tehniciranom svijetu. Godine 1974. vlasti su onemogućile daljnji rad škole jer su organizatori, mahom „praksisovci”, sumnjičeni da su u službi stranih agentura. Premda su filozofske, društvene i političke pozicije sudionikâ Škole bile heterogene, pa i disparatne, rasprave su vođene u duhu tolerancije, ponekad i na najvišoj misaonoj razini. 3 Napomena: Svi citati u tekstu, koji nisu posebno obilježeni fusnotama, preuzeti su iz: Praxis 1-2/1972., Korčulanska ljetna škola – Utopija i realnost; Karl-Heinz Volkmann-Schluck Kako je ideja postala utopija, str. 37-43. 4 Ernst Bloch (1885.-1977.), njemački filozof. Doktorirao 1908. disertacijom o H. Rickertu i problemima spoznajne teorije. Nstavio kao „slobodan pisac” u Berlinu i Heidelbergu. Druži se s Georgom Simmelom, potom u krugu Maxa Webera te s G. Lukácsem, H. i Th. Mannom, B. Brechtom, Th. Adornom, Walterom Benjaminom… Tijekom I. svj. ratu kao pacifist emigrira u Švicarsku gdje je napisao presudno djelo objavljeno u Münchenu 1918. – Geist der Utopie (Duh utopije). Poslije rata vraća se u Njemačku te piše: Thomas Münzer als Theologe der Revolution; Durch die Wüste; Spuren; Erbschaft dieser Zeit. Putuje po Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Sjevernoj Africi. Nakon Hitlerova dolaska na vlast 1933., emigrira u Zürich, a potom u Beč, Pariz, Prag. Godine 1938. odlazi u SAD te ostaje do 1949. Vraća se u Istočnu Njemačku te postaje

127


128

OPTIMIZAM

Dragutin LUČIĆ LUCE

odnosno njegov pokušaj da zapadnjačku metafiziku od Platona do Hegela prevlada (Aufhebung) uzdizanjem utopijskog u najviši rang mišljenja. Usuprot Platonovoj filozofiji kao prisjećanju, što prema Blochu vlada svekolikom filozofijom ergo platonizmom Zapada, on će nadu u bolju, štoviše svijetlu, najsvjetliju budućnost, u tzv. totum humanum, uzdići do preegzistentne sile svijeta i duhovne kvintesencije vremena, na njoj utemeljujući svojevrsnu ontologiju još-ne-bivstva (Noch-Nicht-Seins), s predominacijom budućeg nad svim ostalim modusima vremena – nad bilošću i osadašnjenjem. Usput, ova njegova formulacija, koja toliko podsjeća na Heideggerov „jezik”, iako je riječ o disparatnim dimenzijama mišljenja, zavela je ne jednog interpreta da, barem nakratko, povjeruje u istovjetnost Blochova i Heideggerova tumačenja vremena, odnosno vremenosti i vremenitosti. Kontrapunkt permanentnog nezadovoljstva i permanetne nade, katastrofe i napretka pogonsko je gorivo Blochove eshatologije „utopijskog humanizma”. Premda su ga redom nazivali „marksističkim Kantom”, „marksističkim Hegelom” i „marksističkim Schellingom”, svojim se utopijskim mišljenjem stavio s onu stranu Marxova ekonomijskog ozbiljenja metafizike, s onu stranu prevladavanja, odnosno ozbiljenja filozofije u (apsolutno) znanstvenom elementu, da se ne rekne – pogonu. Štoviše, njegov utopijski umišljaj ide eksplicitno usuprot Engelsovoj studiji Socijalizam od utopije do znanosti te implicitno i osnovnim intencijama Marxovih Grundrisse i Kapitala. Iz središnjeg nagnuća svoje filozofijske hermeneutike, položene u riječ-vodilju „iskrenuće” (Herauswenden), Volkmann-Scluck u „utopijskoj filozofiji” prepoznaje, ne misaoni novum, nego još jednu od tolikih zavodljivih inačica novovjeke metafizike subjektiviteta, odnosno prekrojenog degerescentnog platonizma, a time i nihilizma. Budućnost se ne dâ proračunati, odnosno anticipirati jednom naslijeđenom i od duge uporabe istrošenom „gramatikom”, o čemu svjedoči već i neoprezna Blochova prispodoba o Kolumbu koji je tragao za Indijom a otkrio Ameriku, lišena napomene kako je Kolumbo bio uvjeren da je stupio na obale Indijskog potkontinenta – Indija je Zapadu već bila „otkrivena” (onamo se putovalo kopnom), Đenovežanin je pak, uvjeren da je Zemlja ipak okrugla, tragao za zaprofesor u Leipzigu. Dovršava započeta djela: Subjekt-Objekt; Avicenna und Aristotelische Linke; Christian Tomasius; Das Prinzip Hoffnung. Za ovo djelo 1955. dodijeljena mu je državna nagrada DDR-a te izlazi spomenica u povodu njegova 70. rođendana koju je priredio R.O. Gropp. Nakon slavlja uklonjen je sa svih akademskih funkcija. Godine 1957. održana je konferencija te objavljen zbornik Ernst Blochs Revision des Marxismus, koji je, kao i spomenicu, priredio R.O. Gropp. Godine 1961. prelazi u Zapadnu Njemačku, prihvaća profesuru u Tübingenu. Objavljuje: Zur Ontologie des Noch-Nicht-Seins; Tübingener Einleitung in die Philosophie; Atheismus in Christentum; Experimentum Mundi… Bio je član redakcijskog savjeta časopisa „Praxis“, sudjelovao je u radu Korčulanske škole, a 1969. proglašen je doktorom honoris causa Sveučilišta u Zagrebu.


Dragutin LUČIĆ LUCE

OPTIMIZAM

padnim morskim putanjama do indijskih obala. Naravno, Volkmann-Schluck na zaobilazan način, uz za ono vrijeme dužan oprez, cilja i na inauguraciju načelno neodrživih utopijskih i utopističkih, odnosno revolucionarnih nacrta XX. stoljeća, plaćenih miljunima života. Naravno i u nas. Danas se čini nevjerojatnim da su takvi pokušaji, bolje rečeno eksperimenti s „ljudskim materijalom” (mahom propali), obilježili život i smrt dobrog dijela čovječanstva. Naravno i naš. Paradoks: gdje i kad onoga nigdje i nikad Zna se da je više no simbolički sve započelo 1917. u Rusiji, da bi već 1917./1918. Antonio Gramsci, najpoznatiji politički zatvorenik Benita Mussolinija, o Oktobarskoj revoluciji napisao tekst čiji naslov već dovoljno govori: La rivoluzione contro il ‘Kapitale’ (Revolucija protiv ‘Kapitala’)! Misli se, naravno, na naslov knjige, na Marxov Kapital. Zanimljivo je to da je na margini Korčulanske škole, a onda i već spomenutog broja Praxisa, tada još mladi pjesnik Željko Falout, u kratkom osvrtu naslovljenom Paradoks utopije, u za slobodi mišljenja ne osobito sklonim okolnostima, pozvao na „oprez pred svim konkretnim utopijama”: „Ne treba ostati kod patologije (postojećeg) stanja, ali treba biti nadasve skeptičan pred svakom retorikom. Da li plemnite ideje ubijaju zbog prevage neplemenite stvarnosti ili, što je značajnije za istraživanje, jer nešto s njima nije u redu..?”5 Više od retoričkog pitanja, izazovan „šlagvort“ korčulanskog ljeta ‘72. Naime, upravo u toj putanji Volkmann-Schluck „mišljenje u utopijama” (to je njegov termin) koje, kako kaže, „su-određuje suvremenu svijest”, hoće opisati u njegovoj genezi da bi se tom mišljenju (i praksi) opredijelilo povijesno-filozofijsko „mjesto” i „vrijeme”, iako već sam smisao neologizma utopija svaku u-mjesnost i suvremenost hoće zanijekati! Već i gimnazijalci znaju da je pojam utopia, da se tako kaže, Thomas Morus (Thomas More) „konstruirao” od starogrčkog prefiksa ou = ne i starogrčke imenice topos = mjesto, te je dotična „nova” riječ ušla u hrvatski, dakako i u sve europske jezike, moglo bi se reći, u istovjetnom značenju: ne-mjesto. Premda je narečeni neologizam uzdignuo do naslova knjižice objavljene 1516. – Insula Utopia, Morus se, kao što se zna, dvoumio između, uvjetno govoreći, grčke riječi utopia i latinske nusquam, o čemu svjedoči i jedno pismo Erazmu Roterdamskom, jer izraz „utopia više odgovara duhu latinske negoli grčke leksičke tvorbe”6. U svim zapadnjačkim jezicima, naravno i hrvatskom, utopija je uz značenje „ne-mjesta” 5 Željko Falout, „Paradoks Utopije“, Praxis, 1-2/1972., str. 281-286. 6 O tomu više u: Gordana Bosanac Utopija i inauguralni paradoks – Prilog filozofsko-političkoj raspravi, str. 3, KruZak, Zagreb, 2005. Riječ je o vrlo iscrpnoj i instruktivnoj studiji o utopiji i inauguraciji utopijskih nacrta u nas.

129


130

OPTIMIZAM

Dragutin LUČIĆ LUCE

istumačena i kao ukronija, dakle i kao ne-vrijeme, izvjesno ne u smislu „vremenske nepogode” ili nečega što se meteorološim rječnikom naziva „prognozom vremena”. Početni dux tog „nigdje”-i-„nikad” opetuje se u Morusovim nastavljačima, u Cabetu, Francisu Baconu, Campanelli, Saint-Simonu, Fourieru, Owenu..., no bez njegove zdrave ironije, duhovitosti kojoj je moguće kumovao njegov prijatelj Erazmo, koji zna da bez duhovitosti nema ni duhovnosti. U našoj literaturi nailazimo na termine „nigdjevo”, „nemjestija”, „nedođija”, „nigdarjevo”, najzad „nigdina” koju prevoditelj V. Premec rabi 1975. uz Sretan grad Frane Petrića, iako se ista mogla pronaći i ranije u pjesmama Josipa Pupačića, no s obzirom na filozofijsko-hermeneutičku dimenziju ovog ogleda ne bi škodilo razmisliti ni o riječima kakve su „ne-umjesnost” i „neuvremenjivost”. Nastojeći razotkriti genezu mišljenja u utopijama, Volkmann-Schluck će se osloniti na Nietzscheov Sumrak idola iz 1888., respective na kratki odsječak Kako je ‘istinski svijet’ konačno postao bajkom. Povijest jedne zablude, dakle na spis u kojemu Nietzsche, koji sebe naziva Anti-Platonom, u šest koraka karikira povijest zalaska europske metafizike koja je za nj platonizam, odnosno povijest zapadanja (Verfalenheit) ideje koju je Platon „izumio” i svem mišljenju Zapada mjerodavno ispostavio kao ono istinski bivstvujuće. Nakana mu je da svoje, u Zaratustri započinjuće, mišljenje pojmi u njegovoj povijesnoj nužnosti. Volkmann-Schluck oslanja se na prvih pet koraka: „1) Istinski svijet, dohvatljiv za mudaraca, za pobožnog, krijeposnog, – on živi u njemu, on jest taj svijet…” Ideje tvore taj – tumač ističe kurzivom: „istinski svijet”. Pa iako su ideje tako preobilne vrste bitka da ih samo božanstvo može pripustiti u prisutnost, odnosno u svijet, ljudskome je pod posebnim uvjetima dano da ih sagleda i u njimu se ogleda. Svijet ideja dohvatljiv je „sada i ovdje”, u njemu i iz njega moguće je živjeti jer su upravo ideje te koje čovjeku „jamče progled u stvari i pregled nad svijetom” – „spoznaja ideja preuzima vodstvo nad životom kako u javnom, tako i u privatnom”. „2) Istinski svijet, nedohvatljiv za sada, ali obećan za mudraca, pobožnog, krijeposnog (‘za grješnika koji čini pokoru’)…” To više nije Platonova filozofija, napominje Volkmann-Schluck, to je već „kršćanski platonizam” – istinski svijet se iz „ovdje i sada” uklanja u onostranost te je „u ovom životu nedohvatljiv”, ali je izabranima – „obećan”: „Sada se za čovjeka radi o tomu da gradi na obećanom, da ga se čvrsto drži te da se oslanja na nj kao na ono mjerodavno…, to jest da vjeruje.” Istinskom svijetu se sada „nada” kao onom koji je obećan: „nada, koja je u Grka tako skeptično prosuđivana, preuzima vodstvo nad ljudskim opstankom, bitni je rezultat kršćanskog platonizma.” „3) Istinski svijet, nedohvatljiv, nedokažljiv, ne da se obećati, ali već kao mišljen


Dragutin LUČIĆ LUCE

OPTIMIZAM

neka utjeha, zaduženje, imperativ. (Staro sunce u temelju, ali kroz maglu i skepsu; ideja postala sublimna, blijeda, nordijska, königsberška.).” Interpret upozorava da ovaj odsječak obilježava „platonizam u njegovu novovjekovnom obličju”, onako kako se manifestira u Kantovoj filozofiji: „nadosjetilni svijet nalazi se izvan sve iskusivosti i dokažljivosti, to znači s onu stranu shvatljivosti…” Čovjek je, pak, „zadužen” misliti ga kao postojećeg, jer jedino tako može priskrbiti suvisli temelj svom samoodređenju. „4) Istinski svijet – nedohvatljiv? Na svaki način nedohvaćen i nepoznat. Prema tomu ni utješan, izbavljujući, obvezujući: na što bi nas nešto nepoznato moglo obvezivati? (Sivo jutro. Rano zijevanje uma. Kukurijekanje pozitivizma.)” Volkmann-Schluck napominje da nas ono „nepoznato ne izaziva ni na kakvo zauzimanje stava, ni na kakvo Da, pa čak ni na neko Ne”. Život se utemeljuje kao znanstveno ustanovljena, jedino mjerodavna, obvezujuća i osigurana činjenica. Sve ino je ništavno. No treba napomenuti da se tu misli na periodu vladavine pozitivnih znanosti, a ne, barem ne eksplicitno, na „znanost kao znanost” kako se ova javlja u Hegelovu panlogizmu. „5) ‘Istinski svijet’ – ideja, što ničemu više ne koristi, pogotovu, pak više ne obvezuje – beskorisnom, suvišnom postala ideja, prema tomu opovrgnuta ideja: odstranimo je!” Opaža se da prvi put sintagmu „istinski svijet” Nietzsche stavlja u navodnike, naime, riječ je tek još o „navodno” istinskom svijetu, tek „navodno” o ideji… Volkmann-Schluck će kazati da je u toj vizuri najzad „nadosjetilni”, „istinski svijet”, „svijet ideja” zašao u nešto posve „nedjelotvorno i stoga nezbiljsko, dakle nebivstvujuće”, uz napomenu kako „taj proglas ništavnosti nadosjetilnog svijeta ideja ne nosi isključivo Nietzscheov potpis”. Od umišljene bolesti do umišljenog zdravlja Na ovome mjestu riješen je napustiti Nietzscheovu putanju u njegovu vlastitu filozofiju, odnosno u Zaratustru, držeći da je „korakom br. 5” konačno dohvaćeno „povijesno mjesto” na kojemu mišljenje u utopijama postaje „vidljivo prema svom izvoru i načinu biti”. Još jednom će ponoviti da se „na kraju službenog puta” od Platona do Nietzschea čovjek našao usred dvostrukog ništa – nebitka ništavnim postalog nadosjetilnog svijeta (ideja) i nebitka ništavnim postaloga osjetilnog svijeta (realnosti); reklo bi se – pustinje i fatamorgane. Kao to „i”, usred tog dvostrukog ništa, umišljanje utopija i njihova inaugurcija sjedinjuju u sebi sve stadije, odnosno korake koje je ono nadosjetilno prošlo na putu svog zalaska u ništavnost. Posljednja mogućnost platonizma da preživi svoju vlastitu smrt, zaključit će Volkmann-Schluck, mišljenje

131


132

OPTIMIZAM

Dragutin LUČIĆ LUCE

je koje izmišlja, štoviše umišlja utopije. Utopijsko mišljenje, obrazlaže, od Platonove ideje preuzima izgled čistog bitka na koji ne pada ni najmanja sjenka nekog „ne” i „ništa” u prizoru ljudskog stanja izbavljenog prinude i nužnosti, proturječja, nepravdi i porobljavanja, stanja što će ga Bloch okrstiti, kao što je već rečeno, kao totum humanum, ali bez mogućnosti utemeljenja u istinskom bitku, u koji bi ljudski život, konačno, ipak imao nekako prispjeti. Od kršćanskog platonizma preuzima nadu, ali tako da se nada ne osniva na „obećanju”, odnosno u „vjeri”. Pa ipak utopija, zaključuje se, iako nešto ništavno – egzistira, svoj ratio essendi nalazi ona još „jedino i samo u faktumu čovjeka koji se nada budućnosti”. Utopist cijelog sebe unosi u ono čemu se nada, on svoje „sadašnje stanje motri očima nade” te otuda, obrazlaže Volkmann-Schluck, ono „afektivno i agresivno, ono ražešćeno što je nadi svojstveno pogotovu onda kad se spas čovjeka stavlja (isključivo, D.L. L.) na nadu”. Bi li se već moglo govoriti o nadobudnosti? No utopije nisu nešto u čije bi se ozbiljenje nada mogla nadati, jer su u ono ništavno preobražene ideje, ono što nigdje i nikada ne bivstvuje. Paradoksalno, upravo je ta „nemogućnost” trajnim motivom privlačnosti, poželjnosti utopije, jer ne zastarijeva jedino ono što „nigdje” i „nikada” ne postoji: „Ono što nije, trebalo bi poroditi ono što nikada neće biti.” – primjetit će, ne bez ironije, Ž. Falout. Jer umišljanje utopija je tu jedino zato da nadu održi u stalnom pogonu prikrivajući besmislenost, besciljnost, uzaludnost sveukupnog bivanja – iščekivanje onoga „još-ne”, ne služi drugomu do održanju onog „momentalnog” (moment valja razlikovati od trenutka!), uvijek onoga „sada”, „sada”, „sada”… Ako se onih pet koraka na putu zapadnjačke metafizike, odnosno platonizma, kako ih je Nietzsche nabacio u svom pripremnom spisu za Zaratustru, zadrže u jednom, onda se mišljenje u utopijama, izmišljanje, umišljanje, uključujući i inauguraciju utopija, ima prepoznati kao „pojava europskog nihilizma koji sama sebe ne priznaje i sama sebe prikriva”, drugim riječima kao platonizam koji, poput vampira, i poslije svoje smrti još hoće živjeti. Taj sebe sama prikrivajući nihilizam – „ne-htjeti‑vidjeti to što jest” – dijagnoza je opasne nasljedne i zarazne bolesti u kojoj se zapravo ne dâ živjeti, ali ni umrijeti. Istrajavajući u neznanju, odnosno samoprikrivanju svog povijesno-filozofijskog porijekla, umišljanje utopija postaje najopasnija opasnost, jer najopasnija je opasnost ona opasnost „koja samoj sebi ostaje skrivena”: hipohondrija je, naravno, bolest, ali nije li to u još većoj mjeri umišljeno zdravlje? Zadaća mišljenja koje se još uvijek naziva filozofijom, bila bi, prema Volkmann-Schlucku, u tu opasnost proniknuti da bi se njome ovladalo.


Dragutin LUČIĆ LUCE

OPTIMIZAM

Korak br. 6 Nije dočekao pad Berlinskoga zida, iako je nošen vizijom „demokratske revolucije”, u političko-filozofijskim komentarima uz Platona, Tukidida, Tocquevillea, Kanta, Fichtea..., najavio neizbježnost sloma apsurdnih utopijskih nacrta preminulog stoljeća. Naravno i u nas. Slom našeg nacrta urodio je ne manje apsurdnim rezultatom – nacrtom bolje prošlosti. Moglo bi se s Kirkegaardom reći da je infantilna iluzija nadomještena iluzijom starmalosti, očajavajući prezent in futuro, očajavajućim prezentom in praeterito – sveopćim poetiziranjem života. No je li „izmišljanje utopija” uistinu, kako kaže Volkmann-Schluck, „posljednja mogućnost” održanja čovjeka koji se našao u intermezzu između dvostrukog ništa ili je pak moguća još neka (hiper-utopijska) mogućnost? Nastojeći pogoditi Blochovu „reflektiranu utopiju” te praksu tzv. „realnih utopija”, ne hoteći ili s predumišljajem (s obzirom na mjesto i vrijeme prije će biti ovo drugo) zastao je na petom, pretposljednjem koraku Nietzscheova zapisnika? Podsjeća se da „korak br. 6” doslovno glasi ovako: „Istinski svijet uklonjen: Koji je svijet preostao? Moguće prividni? Ali ne! S istinskim svijetom uklonili smo i prividni!”

133


134

Irena LUKŠIĆ, Duga Resa

OP!TI?MI!ZA?M! Razmišljanja o životu u umjetnosti Vraćajući se izvoru, rijeke se pretvaraju u suze... Josif Brodski Ono na što ću se osvrnuti nije raspad i obesmišljavanje umjetnosti, kako bi se to na prvi pogled moglo zaključiti prema ikonici naslova i poruci epigrafa: naslov je, naime, raskomadan na tajanstvene morfeme, a u citatu se ističe semantika suze. Smještanje optimizma u kontekst tekuće društvene i političke zbilje doista može navesti čitanje naslovnih jedinica kao rušenje posljednjih uporišta smisla: tu je op kao uzvik pri skoku ili poziv na oprez, ti i mi subjekt su ili objekt u jednini i množini, za prijedlog i m kao mors, smrt, kraj. No, uskličnici i upitnici umetnuti između morfema signaliziraju i dijalog, odnosno radnju. Vještome pantomimičaru tri plus dva znaka tvore gotov scenarij i on začas može dočarati zanimljivu, radosnu priču. Suza pak nije samo bol, ona predstavlja i neraskidivo zajedništvo, kao u Pasternakovoj i Cvetajevinoj „korespondenciji“ kroz pjesme posvećene Mariji Magdaleni: Pasternakove suze plodonosno se, znamo, spajaju s vodom kojom Marina Cvetajeva pere pod. Nakana mi je, znači, posve suprotna površnome dojmu, a to je skrenuti pozornost na proces koji nezaustavljivo kodira novu umjetničku praksu. Praksu koja će preživjeti kraj svijeta. Umjetnost je inače po svojoj bîti nešto izvan života, ona je vrsta smrti. Pišući, veli na jednome mjestu Josif Brodski, umjetnik vježba vlastitu smrt, dočarava si postojanje onkraj stvarnosti. Jer izvan jezika koji opisuje realitet ne postoji ništa. Kad se potroši jezik, riječi, glasovi, potrošit će se i svijet. Više ga neće biti. Kad se budiš, kaže jedan lik iz Pelevinova romana Generation P, „svaki se put iznova pojavljuješ niotkuda. (...) A smrt je zamjena poznatog jutarnjeg buđenja za


Irena LUKŠIĆ

OPTIMIZAM

nešto drugo, o čemu se uopće ne može razmišljati. Mi nemamo takav instrument, zato što su naši um i svijet – jedno te isto.“ Suptilno usavršavanje umjetničkog alata često je suvremenike navodilo na pomisao da se umjetnost ruinira, da nestaje: kad se, primjerice, pojavila fotografija, stručnjaci su prognozirali kraj tradicionalnoga slikarstva, jer nova praksa nije bila samo jeftinija i dostupnija širokom krugu ljudi, nego je i mimetički učinak na foto-papiru bio privlačniji od majstorskog poteza kistom na platnu. Pokretanje slika rezultiralo je filmom, a film je postao prijetnja kazalištu. Mjuzikl je zaplašio operu, televizija je ugrozila film. Televiziju je zasjenio internet. Tišina je progutala glazbu. U verbalnim umjetnostima kompjutor se činio pogubnim za prevoditelje, jer barata neograničenim kombinatoričkim mogućnostima. No, nije se kod prevođenja dogodio nikakav slom ili kraj. Čovjek je i dalje ostao tamo gdje je bio. Novi alati stare su umjetnosti gurnuli u eksperimente i razna ekstremna stanja, a ljudska su se osjetila prilagodila drukčijim podražajima. I da je samo do ljudi i njihovih kratkovidnih prognoza, zacijelo bi mnogo toga nestalo iz naših života. Ovako držim da su tehnika i tehnologija sačuvali jezik, zapravo jezike, pa i kulture, i dali nam priliku da nadživimo i produžimo vlastitu hipostazu. Za umjetnost riječi, literaturu, odavno se tvrdi da je nestala, zajedno sa svojim autorom. Sve priče odavno su ispričane, naše uši i oči hvataju citate citata, književnost je tek sinegdoha, pars pro toto. Umjetnički učinak sveo se na pogađanje veza ključnih riječi s mogućom standardnom postavom. Književnost kakvu pamtimo svoju je sentimentalnu ispostavu našla u sferi reklame, slika i tekstova s prepoznatljivim tragovima. Njene glavne komunikacijske funkcije počivaju na uvjeravanju i zavođenju, imajući na raspolaganju nevjerojatan arsenal stilskih figura. Reklama je umjetnost djelovanja. Ona poziva na revoluciju, na mijenjanje postojećeg stanja i stalnu težnju prema novim iskustvima hvatanja totaliteta egzistencije. Reklama je perfidna, ljepljiva i neodoljiva. Ona je materijalna, može je se opipati, ona je realizirana metafora sreće upućena svima koji su sigurni da je zaslužuju i koji je uporno sanjaju i priželjkuju. Ona prelazi u sva agregatna stanja, opslužuje sve lirske i epske žanrove, i uspješno egzistira sve dok je krajnji korisnik želi i može izdržavati. Predšasnica današnje reklame, usmena književnost, koja je s urbanizacijom i masovnim opismenjavanjem definitivno gurnuta u zapećak prihvatljivih umjetničkih praksi, u grafitima je našla svoj novi dom, pa i više od toga – svoju novu dimenziju, nešto što prije nije imala: ikoniku. Riječi i slike po pročeljima gradskih kuća, na željezničkim vagonima, lokalnim autobusima, u pothodnicima i po ogradama urbanih postaja pridale su lirska obilježja potpuno neumjetničkim nizovima. Oslikane građevine s kratkim i simbolikom bogatim sadržajima aktivno su uključene u izgradnju identiteta naselja i mentaliteta ljudi koji u njima žive. Grafiti na svakodnevnoj,

135


136

OPTIMIZAM

Irena LUKŠIĆ

uporabnoj razini nose ideju antologije, zlatne knjige vremena i prostora. Ideju već proživljene budućnosti. Na internetu, konkretno na društvenoj mreži facebook, književnost je ostvarila ono čemu je od početka hlepila: vječnost, besmrtnost i neuništivost. face i book. Lice koje promiče aktivnost nulla dies sine linea, stvarajući beskrajni tekst uz pomoć skriptora, kako kaže Roland Barthes, osobnost koja je istodobno kreator, moderator i čitatelj nezaustavljivog pisanja. Tekst nastaje protjecanjem vremenske trake, odnosno pomiče se onoliko brzo koliko često i puno umreženi čitatelji/pisci/moderatori objavljuju misli, citate, kratke oglede, sjećanja, upite, reakcije, molbe, tuđe dosjetke i slične kratke forme. Cirkuliranjem priloga članova internetskoga kružoka stvara se dojam vječnosti, a zapravo FB „knjiga“ operira realnim vremenom: piše se u realnom vremenu i čita, i statusi koji su jednom utisnuti u temporalnu vrpcu prolaze i nestaju s njenim protjecanjem, tj. više se ne mogu vratiti u izvornu postavu. Jednako tako u toj „općoj knjizi“, zapravo pisanju unedogled, ne može se izdvojiti i valorizirati pojedinačni autorski doprinos. Tekst je svačiji i čita se kao cjelina, kao sve što stvarno teče na slapu zaslona. Pisani fragmenti s multimedijalnim dodacima proširuju polje djelovanja i značenja, obogaćuju poruku fotografijama, filmovima i tonskim zapisima, ali istodobno reduciraju verbalni temelj svodeći ga na riječ ili dvije. Ili čak manje, morfeme. Slogove, slova. Čak i kad se tako minimalistički komunicira, ne možemo govoriti o degeneraciji povlaštene komunikacije, jer cijeli sustav predstavlja nekakav kolektivni mozak u kojemu je naš um tek živčana stanica koja prima signale od umreženih neurona i predaje ih dalje. To znači da ono što je u sustavu – u sustavu ostaje zauvijek, kao neki zaleđeni perpetuum mobile. To znači i da su elementarne čestice života neuništive i da uvijek mogu biti u funkciji. Stoga ispada da morfemi iz naslova ovoga eseja nose stvaran impuls ili materijal za gradnju novih, manjih ili većih verbalnih kompleksa: dakle, op kao uzvik pri skoku ili skraćeni naziv za poznati umjetnički pravac, ti i mi subjekt su ili objekt u jednini i množini, za prijedlog i m kao mors, smrt, kraj, ali i metar, more i mjesec. Uskličnici i upitnici umetnuti između morfema signaliziraju dijalog odnosno sinopsis radnje koja nema kraja, pa čak i kad zemaljski dijelovi kolektivnog mozga biološki nestanu. Ljudi, naime, kako tvrdi slavni fizičar Stephen Hawking, nakon smrti mogu živjeti u računalu. Čovječji je mozak teorijski moguće kopirati na računalo i tako mu omogućiti jedan oblik života nakon smrti. Na početku smo imali i epigraf: Vraćajući se izvoru, rijeke se pretvaraju u suze... Složimo li se da je umjetnost ne samo neuništiva nego i u stalnoj potrazi za novim formama, stih iz pjesme Josifa Brodskog Kafić Trst u San Franciscu moramo gledati kao poruku u estetskom koritu: kao sreću, kao suze sreće koje primaju svoje životvorne vode.


Julijana MATANOVIĆ, Zagreb

PISANJE – KLJUČNA RIJEČ U DEFINICIJI OPTIMIZMA (Umjetnički optimizam, ili: Baš me briga čiji je Andrić pisac)

RAZGOVOR S RIJEČIMA S polica vlastite knjižnice uskoro ću skloniti rječnike materinjeg jezika. Učinit ću to prije nego što se popisane riječi međusobno posvađaju. Počele su me žalostiti njihove sve češće polemike. Unose mi nemir u pisanje, koče me u nastojanju da sa svima njima ostanem u ljubavničkom odnosu. Zasada se još samo tiho prepiru; kao majka i kći, sin i otac, baka i unuka, stric i nećakinja, kao svi oni čiji razgovori započinju rečenicom U moje je vrijeme bilo drukčije, a nastavljaju s Ma, molim te, nemoj me gnjaviti. Osjećam da se, po istoj dramaturgiji, i riječi upisane i objašnjene u rječniku, objavljivanom u nekoj od godina moga djetinjstva, ne mire sa činjenicom što njihovi potomci nose drukčija objašnjenja. Nerijetko su zadržali samo ista slova, a znače posvema nešto drugo. Bojim se da su pojedine, istrošenih glasnica, već upućene na put prema točki zaborava, prema uredu ambicioznog novog urednika uvjerenog u vjerodostojnost ankete koja jasno pokazuje kako tržište misli da su pojedine od njih postale suvišne. Jednostavno, izašle iz mode. Nisu u điru. Nisu napete. Nisu in. Kao ljupkost, kao poslušnost, primjerice. I dok u kalendaru tražim sretan dan za provedbu svoje odluke, čujem kako moja hrastova polica počinje podrhtavati. Od siline nečijega glasa. Iz korica starog rječnika iskočila je riječ sposobnost i skakuće po drvenim godovima. Urla izbezumljena. Pokušava mlađoj a istoj sebi, nepromijenjenoj ni u jednom fonemu, objasniti kako se ona nekada osjećala. Činilo joj se, govori, da je predstavnica jedne od najponosnijih imenica u ženskom rodu. Sada zamjera svojoj najbližoj, preslikanoj posve, što je dopustila da za njima posežu u nelijepim govo-

137


138

OPTIMIZAM

Julijana MATANOVIĆ

rima. Slušam kako joj suvremena sposobnost, drska i svadljiva, iz ležišta nedavno pojavljenog rječnika, odgovara da se i sama slaže s novim tumačenjima. – Danas je sposoban samo onaj koji najkraćim putem dođe do cilja, procjeđuje lijeno i samouvjereno. Javlja se potom druga riječ. Moglo bi se reći da im je i daljnja rođakinja. – Smiri se, tješi ostarjela riječ uspjeh svoju generacijsku kolegicu sposobnost. I moji potomci su se prilagodili. Više nije uspješan netko tko je vlastitim rukama sagradio ćupriju i povezao ljude. Da, mila moja, tako su donedavno opisivali mene. Danas na istom mjestu stoji da je uspješan netko tko je srušio most i pokrenuo ratove. A preslikana ja šuti i pristaje na ponuđenu odjeću. – Stišajte se, progovara sljedeća. Odlučna je; ne zapovijeda, ali ni ne moli. – Umorna sam, vama barem daju malo mira, a za mnom posežu iz minute u minutu. Nastavlja, kao da je unaprijed smislila govor, kao da je samo čekala priliku. Prijeti da će se razmrviti u slova ne kaže li sve što joj leži na srcu. – Bez mene ne mogu ni šarmantni kavanski mudraci, ni političari, ni psiholozi, ni marketinški stručnjaci, ni novinari, ni književnici. Dobro, književnici, oni imaju pravo na to. Čak i onda kad me provociraju, kao onaj neki Ludvik, pa kažu da sam opijum za narod, kao onaj Voltaire s čijim optimizmom muče klince u gimnazijama pa me nakon toga ne žele ni upoznati. Ne bježim od toga da mi je simpatično prozivanje u naslovima knjiga pjesama. Čula sam, jesam li samo dobro upamtila, za zbirku stihova Slon i optimizam, pričali su mi i o slikovnici Vjeverice i optimizam, a upozoravali su me i na onog Adriana Molea, koji će se uz moju pomoć izvući od teške bolesti… Ne uspijevam ni predahnuti. Ni kavu popiti s onima koji su još skloni priči i pričanju. Govori li zaljubljeni kritičar o svom najmilijem, a mrgodnom prozaiku prozvat će mene kao najjači adut u ocjeni romana koji diše tjeskobom, uzaludnošću i nemirom. Kad si nepoznati pruže ruke, da bi se sutradan mogli pozdravit na ulici, ponoviti ime jedno drugome, pozivaju mene u pomoć. Šminkam im lice i na oči im nabacujem lažan osmijeh. Umuknite, molim vas. U svom ispovjednom monologu nije ni primijetila da su polemičarke zašutjele još na njezinoj drugoj rečenici. Nisam posegnula za rječnicima da bih potražila onu koja, i uz leksikografske sedative, ne može usnuti. Bila sam posvema sigurna da za mirom i tišinom u svom prebivalištu vapi riječ optimizam. Razmišljala sam o onome što sam čula. Optimizam bi trebao svoje kolegice pozivati na suradnju, miriti generacije, a one koje po nalogu novih stručnjaka odlaze u ured zaborava tješiti stoljetnim melemom čiji se osnovni sastojak zove Sve se događa s razlogom. Slutila sam kako se riječ razbudila izgovorenim pojašnjenjima. Kako i ne bi kad ih je daleko više upućivala samoj sebi nego brbljavim susjedama. Njihova prepirka iskorištena je isključivo kao povod. Okrenula sam se polici. Pretpostavila sam da je došao pravi trenutak moje osobne


Julijana MATANOVIĆ

OPTIMIZAM

provjere. Riječ je stajala izvan rječnika. Predstavila sam joj se kao spisateljica. Znala sam da me nakon toga neće odkantati i zatražiti novi mir. Ipak je u svom nastupu pokazala malo razumijevanja prema piscima. Zatajila sam da češće interpretiram tekstove drugih. Odmah sam joj priznala da je moj karakter izveden iz nje. Isti čas me prekinula komentarom. Možda samo zbog toga da mi pokaže kako me pažljivo sluša. – Da, ja imenica optimizam, nevjerojatno, muški sam rod, ali dopuštam da se u pridjevu pojavim i kao žensko, rekla je. – Optimistična sam, ponovila sam joj. Učinila sam to nekoliko puta, kao da čitam litanijsko nabrajanje na jutarnjoj blagdanskoj misi. Željela sam da to čuje. I prihvati. Meškoljila se. Nije tajila nevjericu i nije se brinula hoće li probuditi one koje je do malo prije opominjala. Začudila sam se nad spoznajom da je i riječ iz rječnika upoznata s pričom o mom životu koji nije osiguravao temelje za njezino ugrađivanje. Prekinula me. Zatražila je da predložim vlastitu, ali jasnu definiciju nje. Osjećala sam se kao studentica koja je došla slušati ispit, a onda je profesor, u tijeku ispitivanja, odlučio prorešetati i nju. Iznenadila sam samu sebe spremnošću. – Vi za mene jednostavno predstavljate sposobnost uz koju se cijeli život može staviti u novi okvir, dati mu novi smisao. – Dakle, ako sam dobro shvatila, za tebe je to pisanje, za druge slikanje, a za treće, i za treće je nešto. I za četvrte nešto. Svatko ima svoje nešto, a optimistični su oni kojima je dano prepoznati. Oni preživljavaju zbilju vjerom u trenutak nakon kojeg će je ili tekst, ili boja, ili pokret, ili zvuk ili slika preoblikovati u nešto novo, nešto što će joj dati jedini pravi značaj. Život kao zasluživanje umjetnosti. Ja kao lijek u borbi protiv depresije. – Možda je kad čula i za despresivni optimizam književnosti, ili Šaku suza, vreću smijeha, pomislila sam, ali nisam joj postavila pitanje. Nisam je željela zaustavljati u interpretaciji. Zadaća joj nije bila laka. Sebe samu pretvarala je u sve čvršći termin. – Ja kao sposobnost da se moja suprotnost arogantni pesimizam, frajer koji je pokorio današnji svijet, oslabi i ukroti. Drukčijim pogledom oko sebe, očalama u koje je, umjesto dioptrijskih stakalaca, ugrađeno moje ime. S okvirima koji odgledano i proživljeno pretvaraju u ljepotu. U redu je, potpisujem. Nije skrivala da joj se svidjelo ono što sam rekla. – Molim te, zapiši to, obratila mi se prijateljski. Usput objasni i ostalima ono što sam malo prije poručila drukčijim riječima, opravdaj me, priznajem da sam bila i drska prema kolegicama, a potom pribilježi svoje. Samo za mene. Pojasni drugima moj umor. I nemoj, preklinjem te, nigdje ponavljati onu o polupraznoj ili polupunoj čaši, o ruži s trnjem, i trnju s ružama, o dvojici koja gledaju s istog plota pa jedan vidi zvijezde a drugi baru, o naputku Misli samo pozitivno... Izlizali su me njima. Slažeš se?, upitala me. – Sa svime, osim s tim da je riječ pesimizam vaš suparnik? Polica je poskočila od njezina zaprepaštenja. Izgovorila je riječ koju nisam našla ni na jednoj adresi rječnika.

139


140

OPTIMIZAM

Julijana MATANOVIĆ

Ipak, pravila sam se da razumijem. Samo da bih mogla nastaviti svoje izlaganje, samo da bih mogla replicirati na onu o zaljubljenom kritičaru i namrgođenom piscu, o vezi pesimizma i nje. – Vidiš, – prešla sam na ti – voljela sam jako književnika Dalibora Cvitana, i na njega sam mislila kad sam ti proturječila. Njegov roman o pesimističkom pedesetogodišnjaku unosio je više dubinskog optimizma (nije li pomirenje s tijelom koje odlazi, s glupošću kojoj ne možeš umaći istinski optimizam) od svih romančića sa sretnim krajem. Ti si se osjećala ugodno u njegovu društvu. Znala si da ga upravo ti držiš u tjeskobnom svijetu. Ne znam jesi li prije dvadesetak godina, samo nekoliko mjeseci prije piščeva odlaska, bila u dvorani Gradske knjižnice na Književnom petku posvećenom njegovom novom romanu. – Bila sam – reagirala je isti čas – imaš pravo, nasmijala sam se i ja, što nasmijala, bila sam među najglasnijima, njegovu odgovoru na upit iz publike Voli li više Zagreb u kojem živi, ili Vodice u kojima je rođen? O da, sjećam se kako se pesimizam okrenuo prema meni i sućutno me prostrijelio, kao glupaču koja nije shvatila što pisac hoće reći. Zagreb mrzim, izgovorio je kao iz topa, a potom napravio stanku. U samo nekoliko sekundi Vodičani su porasli metražom do Prvića. Brzo su se vratili i uvukli u sebe čuvši svoga Dalibora kako nastavlja rečenicu, ...a Vodice ne podnosim. Shvaćam da sam živjela u prostoru između njegova života i budućeg teksta. Zaključak je izgovorila tiho, na rubu sna. Disala je sve tiše. Zasigurno i nije čula kad sam, u znak razumijevanja, citirala velikog Kafku: Patnja je pozitivan element u ovom svijetu. Zapravo to je jedina veza između ovoga svijeta i optimizma. Okrenula sam se kompjutoru. Nisam ga uključila. U OBRANU RIJEČI – PRVI ZAPIS Riječ optimizam doista ima pravo. Za njom posežu prekobrojni. Zasigurno je najspominjanija i u dnevnim novinama država za koje se, u alkemičarskim sobicama moćnika, spravlja skori bankrot. Od ulaska u EU raste optimizam i potpora Vladi, Građanima se nakon izbora vratio optimizam, Hrvatskim potrošačima se vratio optimizam, Vlada na facebooku odgovarala optimistički, Ljudi su najpozitivniji u Južnoj Americi, Hrvati na dnu ljestvice... Naslovi u jednom trenutku tješe, u drugom prozivaju. Ima optimizma, nema optimizma. Imperativno Samo pozitivno misliti, priziva ozbiljnu urtikariju. Pozitivno misliti, biti optimističan, struji poput mantre; i u školama, i u Saboru, i u kolektivnim ugovorima, i u dotrajalim zrakoplovima, u brodovima izloženim jakim burama, u vlakovima koji voze po neodržavanim prugama, u brakorazvodnim parnicama.


Julijana MATANOVIĆ

OPTIMIZAM

Optimizam je postao glavni lik literature za samopomoć, i to u svijetu koji je uporno činio sve da na lica svojih stanovnika navuče nemir i mrzovolju. A kad je svijet ostvario ono što je naumio, okrenuo je ploču i stao, kroz sedam ili deset lekcija, podučavati o metodama kojima se šefove mane mogu pretvoriti u osobne prednosti, a odbojan stav zamijeniti optimizmom. I tako uz pozivanje na veselje i radost, milijunskom se tržištu nude priručnici o naučenom optimizmu. Naučeni optimizam, naivni optimizmi, realni optimizam, metafizički optimizmi, klasni optimizam. U povijesnom međuvremenu, u kojem se sreća mjeri isključivo bojama kreditnih kartica, nema previše prostora za one koje bi umjetnošću i posebnim darovima savladavali prepreke zbilje i istinski povjerovali u proizvod projektiran u prostoru duše. Takvi u svemu vide smisao, uzrok i posljedicu, naslućuju sljedeći događaj. Oni jednostavno misle ispod površine. Ne pitamo se kako će se ti isti osjećati čuju li rečenicu Mozak optimiste tjera da se umjesto kontemplativnog emotivnog života počne živjeti aktivan, odnosno život u pokretu. Dijagnoze, poput ove, izgovaraju današnji psihoterapeutski autoriteti koji tjedno krcaju sportske dvorane dezorijentiranim ljudima uposlenim u trgovačkim lancima u vlasništvu donedavnog im kolege iz iste blagajničke smjene. Ako se kojim slučajem i upitamo, isti čas se umirimo nadom da će se netko od prisutnih slušatelja ustati i, gledajući novog izbavitelja u lice, progovoriti: Oprostite, kada ne bi bilo kontemplativnog emotivnog života, naša bi odredišta, do kojih dolazimo životom u pokretu, bila osiromašena. Zidovi galerija bi se ispraznili, bibliotečne police osiromašile, a kazališne pozornice opustjele. Predavač će, pretpostavljamo, nakon toga ustati i odšetati do mjesta s kojeg je stigao komentar. Pružit će ruku, izgovoriti svoje ime, naglasiti A vi ste? i poduplati s koliko mu je drago. Nije li i riječ spomenula da je redovito pozivaju pri činu upoznavanja? Istina. Ne posežemo li redovito za istim rečenicama; čak i mi koji nismo pohađali visoke škole za odnose s javnošću, studije komunikologije i ljudskih resursa. Nemaštovitom Baš mi je drago, pridružimo stišano vlastito ime. Katkada dodamo i ukrasno Toliko sam lijepo čula o vama. Odavna sam prestala ozbiljno shvaćati upit Kako si? Čujem ga, i to je istina, sve rjeđe. I jasno mi je da i oni koji ne odustaju od postavljanja nisu spremni do kraja poslušati tih nekoliko riječi sašivenih u formu odgovora. Umoreni su svojim brigama, a pretinac namijenjen tuđim nevoljama odavna je popunjen. Adresa na kojoj se povremeno praznio izbrisana je s karata i reljefa; bez referenduma, bez ustavnog suda, samo s nekoliko suza nepriznatih lokalnih pjesnikinja. Kako si? izgovara se onako usput, hladno, kao naslijeđeno jezično blago iz vremena kad su sugovornici očima razaznavali kako im je protekla noć i je li se omiljenom profesoru rodio sin. Odgovori li mu se Nisam dobro, pitanje ne pokreće razgovor. Ima pripremljenu formulu utjehe: Samo pozitivno, malo više optimizma, i sve će biti dobro. I odlazi. Iza ugla, kad ga više nitko ne vidi, spušta ramena. Može se dogoditi, prije svega u sapu-

141


142

OPTIMIZAM

Julijana MATANOVIĆ

nicama i nižerazrednim filmskim produkcijama, da prvi stisak ruke te pogled oči u oči, pa i ishitreni zaključak o skladno rimovanim imenima, iscrta startnu poziciju s koje će se započeti ljubavna priča; sve rjeđe do kraja života, a puno češće do njezine pedesete. * * * – Vi ste spisateljica, osoba koju mora boljeti da bi bila sretna, rekao mi je muškarac kojeg mi je prije nekoliko godina predstavila moja dobra prijateljica, jedna od onih koje vjeruju da se do optimizma može doći podvlačenjem rečenica iz priručnika koji godinama ne silazi s top-lista najčitanijih. Komentarom je pojeo svoje ime. Smiješio se. Rekao je to lakoćom, glasom koji se ne propituje. Do kraja života, pomislila sam. Do kraja moga je imalo smisla. Počinje bajka za treću životnu dob, ostalo je neizgovoreno. U meni, ali ne i u njemu. Moderni teoretičari bajki, koji su međusobno ujedinjeni idejom pretvorbe vuka samotnjaka u vuka vegetarijanca i koji navijački traže rečenični dokazni materijal za napade na davno preminule književne klasike – nepravomoćnom presudom već optužene zbog toga što su svojim okrutnim Pepeljugama i Orešarima istraumatizirali generacije i generacije klinaca i buduće optimiste pretvorili u zauvječne pesimiste – morali bi, u tonu istog projekta, poraditi i na osjetljivosti završnih rečenica. Ako se bajka pod svaku cijenu mora lišiti okrutnosti, i time iskliznuti iz temelja svoga žanra, onda i posljednja rečenica mora pretrpjeti restauratorske intervencije. Njome se u izvornom obliku poravnavao doživljeni strah, očajavana nepravda. Predstavljala je, jednostavno, ciljnu nagradu. Prime li novi klinci lajt verziju Crvenkapice, ne vjerujem da će ih pri tome zasmetati čuju li umjesto zaključne, klasične, optimistične rečenice I živjeli su tako sretno do kraja života njezinu osvježenu varijantu s vremenskim određenjem I živjeli su tako sretno do njezine pedesete. Malim slušateljima, koji su vlasnici desetog dijela tih godina, pedeseta se ionako čini podatkom preuzetim iz znanstvene fantastike. No, ograničenje ide u korist novih stručnih čitatelja. Vjerodostojnije je, a vodi računa i o mama i bakama, koje priče kazuju ili čitaju. Što suvremena teorija ne smije zanemariti. Neke od njih bliže se pedesetoj, možda su se u supruga zaljubile u ranoj mladosti, a sad im je sve jasnije da će njihovom, ženskom skorom pesimističkom klimakterizmu zaprijetiti signali njihovih, muških, novih životnih optimizama potaknutih tepanjima tanjušnih damica koje su još nedavno rođendane proslavljale u igraonicama i radovale se šarenim darovima, prije svega knjigama s izborima najljepših klasičnih bajki. U djetinjstvu mi nikada nitko nije pročitao niti jednu bajku. Bila sam obilježena zbiljskim strahom. Nisam znala što znači rečenica Živjeli su sretno do kraja života, ali


Julijana MATANOVIĆ

OPTIMIZAM

sam silno plakala kad se dječak u kojeg sam bila zaljubljena odselio u veliki grad. A ja sam, još puno noći poslije, osluškujući vlakove i zvuk vaktarnice, maštala kako ću se s njim, kad porastemo, vjenčati. Za rođendan mi je poslao Andersenove bajke. Ne sjećam se je li mi moj otac, onaj koji mi nije ispričao niti jednu bajku, te iste godine darovao Faulknerovu Legendu ili Andrićevu Ćupriju. U školi su me često uzimali kao primjer. Vidiš, ona s takvim životom, a takva... Slutila sam kako žele reći da usprkos tome što ne živim s roditeljima, što ustajem u šest ujutro i vraćam se kasno navečer, imam dobre ocjene, i što se često smijem. Već sam tada život shvaćala kao tekst iako to nisam znala definirati. Oni koji su mislili da me poznaju tvrdili su drugima kako mala iz stvarnosti bježi u čitanje knjiga. Pristajala sam na njihove ocjene. Priznajem, ipak mi je više godilo kada su mi neki drugi, puno godina poslije i puno bliži meni, govorili kako živim književnost. Godilo mi je čak i onda kad bi njihov glas poprimao ozbiljnost dijagnostičkoga gledišta odjevenog u bijelo. Vi ste ona koju mora boljeti, da bi bila sretna. Preseljenja i razvode, umiranja i ratove, zatajivanja i preljube, marginaliziranja i prijetnje izdržavala sam pogledom iz vlastita tijela, iz oklopa čije su stanice zbrajale, množile i uredno izvještavale statističare moje biografije. U jednom trenutku voditelj tima izvijestio me da su sve stanice popunjene. Pružio mi je tablice nakrcane brojkama. Ispod njih je stajala samo jedna, zaključna rečenica, napisana u moje ime: Nikada mi u životu ne može biti tako loše da od toga ne bih profitirala. Tražili su da je ovjerim svojim potpisom. Učinila sam to. Sigurna u ispravnost odluke. Čak sam i dopisala: Priču treba zaslužiti. Statističari su svoje slaganje potvrdili kimanjem glave. Vremenom su slova postala jasnija i postojanija. Samo su brojke izblijedjele. * * * Rječničke su riječi sanjale. Zavidjela sam im. Mene je obećanje dano optimizmu posvema razbudilo. Onaj koji me ne tako davno kristalno opisao pri upoznavanju, te noći nije slao sms poruke. Posljednjih je dana sve razgovjetnije, iako nikada nije pročitao Cvitanov roman, raspravljao o muškom optimizmu pedesetogodišnjaka. Znao je da će uskoro postati, ako ne tema, onda barem snažan motiv, neke moje nove priče. Vjerovao je da ga to ispričava. Nije želio prihvatiti činjenicu da je moje skladište preduvjeta za sreću toliko prekrcano da mi nije potreban još i njegov jednokratni milodar. U OBRANU DEFINICIJE – ZAPIS DRUGI Uključila sam kompjutor. U tišini polica, krenula sam u opasni rudnik priča pohranjenih u stanicama moga tijela. Riječ me, ne zaboravljam, zamolila da joj sve zapišem. Zasigurno ni ona, pre-

143


144

OPTIMIZAM

Julijana MATANOVIĆ

puna same sebe, nije slutila da ću to učiniti do jutra. Konačno sam dobila priliku izložiti svoju literarizaciju života, prozvati one koji ne vjeruju težini života u onih koji svoja stanja izgovaraju uz smiješak, zamjeriti antologičarima autobiografija koji se ne zanimaju pravim odnosom proživljenog i ispisanog. Objasniti onima koji još imaju snage poslušati, kako sam posezala za umjetničkim optimizmom i onda kad su se pred mene stavila mučna pitanja vezana uz živote dubinskih pisaca. Na ulazu u tijelo umjesto riječi Sretno stajala je riječ Strah. Podloga svakom optimizmu, rekao bi Wilde. Počela sam kopati u potrazi za najboljim primjerima. Zahvaćala sam naslage životnih mučnina savladanih sviješću da ih zaslužujem kao priču koju ću jednoga dana ponuditi drugima na čitanje i upisivanje. Zastajala sam na odroncima zbiljskih trenutaka koji su me podsjetili na razloge zbog kojih sam postala drukčiji konzument, svjesno oslabila snagu znanstvene riječi i počela nuditi nježne odgovore na ozbiljna književnopovijesna pitanja. Sagnula sam se i dohvatila grumen za koji sam vjerovala da sam ga pokopala duboko, u najtamniji sloj rudnika, da ga više nikada ne pronađem. Još uvijek je bio istog sastava. Možda su se vremenom samo omjeri promijenili; čestice boli nepripadanja i suze djevojčice počele su činiti manji postotak u odnosu na ljubav prema obožavanom piscu i povrede onih koji književnost primaju uz pomoć kalkulatora i prave se da sve razumiju. Vapio je za novom analizom. Znao je da ću ga pričom o optimizmu učiniti ravnopravnima ostalim u rudniku tijela. I da je u njemu tajna mene i pogleda na život u kojemu se sve isprepliće: trauma se preseljava u vlastiti tekst, a vlastiti tekst mijenja pogled na tekstove drugih jer sluti, upravo tom darovanom sposobnošću koju nazivamo optimizam, kakav je život onoga drugog bio. O dva krajnja životna pesimizma razgovaraju dva unutrašnja umjetnička optimizma. Grumen je čuvao tajnu moje drskosti kojom sam se podsmjehivala pitanjima o književno-nacionalnoj pripadnosti velikog, meni osobno najvećeg moga, ako ne i našeg, prozaika. Riječ je o autoru čija je biografija pod najpreciznijim povećalima književnih povjesničara i književnih političara. Posljednjih dvadesetak godina svaka i najmanja Andrićeva obljetnica proglašava se povodom za organiziranje međunarodnog skupa, znanstvenog kolokvija ili manjeg simpozija; toliko godina od rođenja, toliko od smrti, toliko od Nobelove nagrade, toliko od objavljivanja Proklete avlije... O Ivi Andriću se pišu doktorati, oko njega se vode polemike, njemu se posvećuju tv- i radijske emisije, zbog njega se čitatelji svađaju po forumima. I neovisno o kakvim je govornicima i sugovornicima riječ, vole li oni piščeve bosanske mudrosti ili su skloniji zavrzlamama građanskih salona, primjenjuju li na njegov korpus nove teorije identiteta ili su im milije pozitivističke metode razotkrivanja, svi oni odabiru istu


Julijana MATANOVIĆ

OPTIMIZAM

vokalnu pratnju koja u pozadini njihovih tumačenja pjevuši tonove na crtovlju istrgnutom iz travničke knjige rođenih i beogradske knjige umrlih. Čiji je ustvari pisac, pitaju se oni koji u ispovijedima njegovih junaka ne osjećaju riječi svojih predaka. Priznajem, i sama sam prije dvadesetak godina kanila postaviti isto pitanje. A onda me bol osobne biografije, isprovocirana isključivo pitanjem vezanim uz Andrićevu pripadnost, osvijestila i ohrabrila. Danas mi tema svrstavanja u pretince izaziva podsmijeh. Književnopovijesno pitanje izgubilo je bitku. Njegovi vojnici priključili su se odredu koji je pobjednički jurišao na vlastiti pesimizam. Došlo je vrijeme da i to zapišem. U studenome 1992. godine, u trenutku događanja velike povijesti, na onom istom Književnom petku, spominjanom već uz Cvitana, vodila sam tribinu na temu Andrićeve pripadnosti. Povod je bila stota godina rođenja; rođenja nobelovca kojeg su prije samo nekoliko mjeseci s domaće adrese preselili na knjižne police strane literature. Osobno me zanimalo je li to učinjeno uz njegov nebeski pristanak. Nije mi bilo lako naći sugovornike. Pozivu su se odazvali samo Krešimir Nemec i Dubravko Jelčić. Tih dana do mene je došao glas da se iz okupiranog Sarajeva uspio probiti pjesnik Mile Stojić. Voljela sam njegove stihove. Još od svojih studentskih dana. A meni je bilo tako potrebno da netko s istinskim pravom na govor, netko iz tužne zemlje Bosne, netko tko zna da se u njoj i voli i mrzi kao nigdje drugdje – govori o velikom Andriću. Ne pamtim tko mi je dao Miletov zagrebački broj. Sjećam se samo telefonske govornice s koje sam ga nazvala i zamolila da bude sudionik rasprave. Pristao je. Petak je stigao puno prije nego što to obično stiže. Petnaestak minuta prije početka našli smo se u sobi ravnateljice. Dvorana na Rooseveltovu trgu bila je već prepunjena znatiželjnicima. Trema mi je zaglušila sve stanice tijela. I smanjila mi visinu. Veliku tribinu bogate tradicije u središtu Zagreba uređivala sam i vodila ja, baš ja koja sam na nju stizala iz skromnog Osijeka, ubrzanim vlakom prepunim bijednih ljudi. Započela sam razgovor sa Stojićem; nevješt, po pravilima praznoga govora, nalik onakvom kakav se začinje u kupeima među nepoznatima; da se skrati vrijeme i zaboravi briga. – I moj tata živi u Sarajevu, rekla sam mu. Pogledao me sućutno. Ne znam ni danas je li to učinio zbog toga što se sažalio nad mojim ocem koji još nije napustio grad, ili nada mnom i mojom djetinjastom reakcijom. Zasigurno je očekivao da ću mu dati neke smjernice skorog stručnog razgovora, otkriti mu što se od njega očekuje. – Da, vratio mi je nezainteresirano, ali je ipak pristojno dodao: Da, a u kojem je dijelu? – Na Alipašinom polju, rečenica je izletjela sigurnije. – Da, i ja sam tamo. A koji je objekt?, i pjesnik je popunjavao vrijeme. Za koju minutu trebali smo izaći pred publiku. – Be šest, pet, izbacila sam, kao štreberica koja zadatke iz matematike uči napamet. – Vidi, boga ti i ja..., sad se kazivanje počelo komplicirati. – Pa, koji je broj, pitao je. – Trinaest, rekla

145


146

OPTIMIZAM

Julijana MATANOVIĆ

sam tiše. Nesretne brojeve po navici izgovaram šaptom. – U, boga ti, i ja. Pa koji je kat? Razgovor je počeo poprimati neprimjerenu dinamiku. – Sedamnaesti, odgovorila sam. – I ja. Jel, boga ti, Iljkan tvoj ćaća?, podigao je glas od zaprepaštenja. – Je, odgovorila sam kao netko koga su upravo pronašli zalutalog u šumi. Stvarnoj, a ne opisanoj u klasičnoj bajci. Trebalo je krenuti. Zidni je sat pokazivao 19.30, vrijeme početka tribine. – Kako mi nikada nije rekao za tebe, nastavio je u hodu. Šutjela sam i gledala ga u oči. Željela sam, pred svjedocima, zaustaviti dodatne motive. – A svako jutro smo pili rakijicu i kavu. Tvoja sestra je katkada čuvala moje kćeri, govorio je i govorio, kao da pravda i osuđuje istovremeno. Šutjela sam i dalje. Na ulaznim vratima u veliku dvoranu pomislila sam kako moj otac nije svoju vitrinu u dnevnoj sobi ukrasio mojim knjigama. Inače, Mile bi posegnuo za njima, pitao ga: Tko ti je ona, bolan, moj komšija? Te večeri nisam postavila ključno pitanje tribine. Da me kojim slučajem netko prozvao i prigovorio mi što nisam ponudila odgovor na dvojbu istaknutu u nazivu večeri, odbrusila bih mu: Baš me briga čiji je Andrić. Vlastita trauma vezana uz oca, koji je moje postojanje omaglio šutnjom pred komšijom, i to ne običnim komšijom nego komšijom piscem, zauvijek je pitanje o Andrićevoj pripadnosti učinila suvišnim. Nisam zamjerila ocu, nisam ga kasnije prozivala. Stresan podatak iz vlastita života pretvorila sam u dragocjen argument, u adut koji ću izvlačiti pred onima koji se čude nad pojavom kako nekoga nimalo ne zanima čiji je netko. Činjenica razotkrivenog zatajivanja na relaciji otac-kći osnažila me u davnoj nakani da pred autoritetima struke iznesem svoje viđenje Andrićeve pripadnosti. Čiji je? Onih koji ga razumiju i vole, njihov je, htjela sam i prije reći, ali se nisam usudila. Pristala sam, u skladu s propisima književne povijesti, raspravljati odakle dolazi, što je na tu temu i sam rekao, gdje počiva. Uostalom, ako sam samo nekoliko minutu prije otvaranja mnogima najvažnijeg pitanja o Andriću uljuljala vjeru u svoje postojanje i pripadanje, onda imam pravo zanemariti pitanja o porijeklu drugih, pa makar se radilo i o mudracu koji je napisao Avliju. Kako uopće poslušati pitanje o Andrićevoj pripadnosti a ne oživjeti okus razgovora sa Stojićem. Od te sam životne epizode, premijerno izvedene jednog petka u studenom godine 1992., iskreno rečeno, profitirala. Priznajem. Kao što i spomenuti glagol profitirati priznaje svoju surovost. Ostvarila sam pravo na govor vezano uz pitanje čiji je netko bio i čijim se osjećao. A ostvarivanje prava na govor, građom vlastita života, ulazi u definiciju umjetničkog optimizma. Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesimizam trajno transformira u optimizam. Moglo bi se s Andrićem nastaviti i dalje. Okusom osobne biografije odgovarati na još neka pitanja respektabilna piščeva životopisa. Izvan politike, ideologije i sitnih želja da se posezanjem za razlozima njegovih selidbi pokrenu polemike s neistomišljenicima. Želimo li biti iskreni, koga


Julijana MATANOVIĆ

OPTIMIZAM

to zapravo – u onom sjemenu ljudskosti – zanima kako se Andrić osjećao na kraju dana, čega se plašio, je li se stidio i s kojeg je puteljka dozivao optimizam? Kakve su mu bile oči kad je prvi put ugledao most na Drini? Jednom su mi davno rekli, nakon što sam opisivala svoja djetinja sjećanja, a ona su najčešća vezana uz vlak, da najranije upamćene slike označuju traumu. Bile su mi tri godine kad su me povjerili očevoj sestri na odgoj. Odveli su me vlakom. Vlak je postao temom mojih početničkih priča. O putovanju vlakom pišem i danas, iako već godinama nisam kročila na željeznički kolodvor. Andriću su bile dvije kad je došao očevoj sestri u Višegrad. Oni koji poznaju Bosnu, znaju sve o naučenoj poslušnosti koju snaha iskazuje prema sestri svoga čo’eka. Šuti i ne suprotstavlja se. Maleni je ugledao most i zaslužio priču kojom će se proslaviti. Dječak bez oca jednog će dana potom u svom omiljenom profesoru Tugomiru Alaupoviću osjetiti mušku figuru koja mu je u djetinjstvu nedostajala. Možda će ta ljubav biti presudna za njegov odlazak u Beograd, u ministarski ured tog istog profesora koji ga je puno češće od ostalih pitao Kako si, ti momče, jesi li savladao Goethea na njemačkom? Alaupović je dobro poznavao recept kojim se na našim prostorima, oduvijek, jedino uspijevao skinuti teret porijekla, izmisliti oca i majku učiniti obrazovanijom. Možda je profesor odlučio u ime svoga učenika. Pronađeni grumen preznojio se na mom radnom stolu. Od stida što sam ga istumačila glasno, od straha da će se otac naljutiti. Vratila sam ga na mjesto. U zoru. Optimizam se budio. Na monitoru je ugledao moju odužu definiciju sebe: Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesimizam trajno transformira u optimizam (Ivo Andrić, primjer prvi).

147


Ivan MOLEK, Zagreb

148

IZAZOV RASTVARANJA Trpni optimizam ili poetika „Divlje duše“ Marije Čudine U povodu Divlje duše Marije Čudine jedan će pozoran književni kritičar zapisati: „Podrediti svoj ovdašnji život načelima Divlje duše znači pripustiti u njega mjeru kaosa koja je možda veća od one koju bilo koje ljudsko biće može na dulje vrijeme izdržati” (Pejaković, 1988:98). Ove se pomno odabrane riječi čine prikladnim uvodom u čitanje pjesnikinjinih nastojanja iz kasne faze njezina stvaralaštva i istodobno razmatranje usporediva izazova što ga Simone Weil u svojoj Težini i milosti (1947.) naziva rastvaranjem (décréation). Potrebno je već na ovome mjestu upozoriti na ovaj pojam i njegovu recepciju1. Za filozofkinjina života bio je to izraz već praktično iščezao iz tekuće upotrebe, zabilježen u desetosveščanom Godefroyevu Rječniku starofrancuskog i svih njegovih dijalekata od IX. do XV. stoljeća, pa je ona stoga držala potrebnim da, udahnjujući mu nov život, ponudi i svojevrsnu definiciju: rastvaranje je „pretvaranje stvorenog u nestvoreno” (Weil, 2004:67). Takva definicija prilagođena je kontekstu upotrebe i filozofkinja vodi brigu o eventualnom nesporazumu: rastvaranje i razaranje (destruction) nisu isto, utoliko što je kod razaranja riječ o „pretvaranju stvorenog u ništa” (a ne u nestvoreno), uza sve, ono je ujedno određeno kao „nadomjestak kriv za rastvaranje” (ibid.). Novi život pojma danas je potvrđen npr. kod kanadske pjesnikinje i klasične filologinje Anne Carson (Rastvaranje. Poezija, eseji, opera) i filozofa Giorgija Agambena (Bartleby ili o kontingenciji); iskustvo rastvaranja (Sapfini fragmenti, Zrcalo jednostavne duše Marguerite Porete, Pisar Bartleby Hermana Melvillea) iskazuje se kao izazov sebstvu „da sebe ostavi za sobom” i „određena 1

U hrvatskome prijevodu Težine i milosti upotrebljava se naglašeni oblik „razstvaranje”.


Ivan MOLEK

OPTIMIZAM

vrsta ‘ništenja’” (Carson, 2005:162,163) odnosno kao „supripadnost moći i moći ne, htjeti i htjeti ne... onaj tko hoće iskušava moći ne htjeti” (Agamben, 2009:52). Kao što je već bilo isticano u nekim ranijim čitanjima, to granično iskustvo sebstva kod Simone Weil svojim fragmentarim oblikom, konfiguriranjem „nadnaravne spoznaje” u pisanju te nizanjem afirmativnih iskaza s ishodom u „konfliktnoj slućenosti” i kontradikcijama (nerijetko ostvarenima i u susljednim rečenicama) iziskuje povećan oprez u nastojanju da se njemu pribavi prikladan okvir razumijevanja. Jednako vrijedi i za poetiku obilježenu „pripuštanjem mjere kaosa”; ako se granično iskustvo ispostavlja prije svega kao iskustvo izostanka granica ili njihova stalnog premještanja i preobličavanja, onda ni mjera ne može više polagati pravo na svoju univerzalnu valjanost – njezini se rubnici ocrtavaju tek nakon čina jednokratnog i pojedinačnog mjerenja, uvijek iznova, a to nju čini ili preranom ili prekasnom: „Divljim dušama nikakvo i ničije razumijevanje nije potrebno” (7). Cijela Divlja duša teži biti sazdana od iskaza svojega protagonista. Ali, upozoravaju već početne stranice, taj cilj neće biti u potpunosti ostvaren. Protagonist ima svoje dvojnike, a jedan od njih – iskazni – uzima riječ i prije negoli Divlja duša započne u prvome licu govoriti. Težnja za cjelovitim preklapanjem s iskazom protagonista, međutim, dodatno je osujećena time što podjela po poglavljima s pripadnim paratekstnim posvetama autoričinoj rodbini, prijateljima pa i pojedinim književnim djelima (Grobnica za Borisa Davidoviča, Najljepši utopljenik na svijetu) dodjeljuje zapisu iskaza unutarnje okvire što ih u čitanju nije moguće ne poštivati. I kod iskustva rastvaranja sebstvo se „premješta iz središta djela a kazivač iščezava u kazivanju”, ali potreba za stvaranjem „svojevrsne maštarije distancije [naspram sebstvu]” ipak se suočava s tim da je „kazivanje funkcija sebstva” (Carson, 2005:173,172)2. Znakovito je stoga da se na mjestima gdje je protagonistu Divlje duše (i njegovim dvojnicima) ostavljen prostor iskazivanja također pojavljuje maštarija distancije i to u obliku izopćujuće anateme. „Kužno pašče” (219), „zvjerče sporih refleksa” (181), „buldog sa željeznim lancem oko vrata” (160), „mala drolja” (61), „nimalo vrijedna moje duše, mojega srca, mojih snova, mojih fantazmagorija, mojega Tigra” (180): tim se riječima govori o poetici. Međutim, da bi bila uvjerljiva, maštarija ne može distanciju učiniti apsolutnom kao što ni (božanskom) stvorenju, jednostavnoj duši, M. Porete nije moguće „prošlom kontingencijom” (Agamben, 2009:59) oduzeti sposobnost kazivanja:

2

U povodu M. Porete Carson zapaža „uobičajen manjak kompromisa”: Zrcalo jednostavne duše trebalo je iz autoričine perspektive biti napisano nakon što je sposobnost kazivanja autorici bila „apsolutno oduzeta” (Carson, 2005:173).

149


150

OPTIMIZAM

Ivan MOLEK

Divlja duša stječe pravo da mrzi poetiku, da prezire njezine mutne sadržaje, ali to dušu, divlju i užasnu, neće spriječiti da se s nekom unutrašnjom jezom i jakim prilivom krvi u mozak onoga kome ta duša pripada, posveti razuzdanom fantaziranju koje možda i ima stanovite odlike poetike (15‑16; sve u verzalu). „Možda i ima”: još u povodu Paralelnih vulkana (1982.) Danilo Kiš piše: „Tu Čudina svoje viđenje sveta kao izgnanstva i pakla najavljuje sasvim u gnostičkom duhu: prezrenjem” (Kiš, 1982:123). Iz razloga što je u „nesavršenom svetu” „zlo učinjeno već rođenjem”, a stvorenju nije dano samostalno uzvisiti se „ne samo iznad smrti nego ni iznad zemaljske bede i poniženja”, prijezir u svojem (po ljudskim mjerilima) dugom trajanju počinje se oblikovati u „radikalnu kritiku celokupnog stvaranja [propadljivih tvorevina]” (Kiš, 1982:125). Drugim riječima, i izopćeni počinje polagati pravo na činove izopćavanja. On ih čini u ime zaključne napomene Divlje duše kako „ipak, nade ima (užas je dobra osnova za nadanje)” (220), odnosno svijeta „otetog od ništavila... sagrađenog po drugim zakonima, po zakonima trajanja... paralelnog sveta [u kojem] će doći do nekog drugog stvaranja” (Kiš, 1982:129). (Za Divlju dušu to [mrzovolja prema poetici] je prirodan izvor nadahnuća, ukoliko joj ono bude potrebno.) Možda će ona i bez toga stvoriti, izmisliti, za samu sebe umisliti neke tvorevine koje će se pod njezinim jarosnim pogledom fino i gorko rastvarati po tkivu poetike kao po pasjem kućištu. (16; kurzivi naknadni) To drugo stvaranje jest po-etika pa ne čudi što je stoga njezin obris povjeren protagonistovu dvojniku; kao što Divlja duša predstavlja „zbirno mjesto svih onih neznanih sila čijeg djelovanja u nama postajemo svjesni u svojim najboljim (ili najlošijim) trenucima” (Pejaković, 1988:97), tako se i Divlja duša nadaje kao početni (ili završni) moment razdjelnice između propadanja i trajanja. Točka dodira dvaju svjetova. Po-etika ostaje po-etika unatoč poduzetim činovima isključivanja poetike (zapravo poiêtikê technê), ali ne tek legitiranjem sebe kao drugosti nesavršenstvu (postojećeg) svijeta i (ozbiljenog) stvaranja. Njezin subjekt, mada izložen neznanim i razarajućim silama u sebi, ipak izgleda prikraćen za raspolaganje silom, neosposobljen da je sam primjenjuje, a kao eventualan nadomjestak stoje mu dispozitivi (ne)moći i (ne)sposobnosti. Kako to kaže Elias Canetti, prikladno već i zbog one kakvoće što je iskazni glas Divlje duše naziva divljačnost, „Moć na nižim i više životinjskim stupnjevima razvoja treba nazvati silom. Plijen se hvata silom i silom


Ivan MOLEK

OPTIMIZAM

gura u usta. Ako sila djeluje polako, ona se pretvara u moć” (Canetti, 1984:233)3. U svojem pregledu stvaralačkih faza M. Čudine, Hrvoje Pejaković pjesnikinjino napuštanje lirske pjesme i priklanjanje poemi kao međupostaji do „pravog, potpuno mu primjerenog, proznog oblika” tumači sposobnošću poeme za uvođenje „narativnih elemenata i simboličkih likova” (Pejaković, 1988:96). Ako je to točno, onda prozna po-etika M. Čudine nasljeđuje od poeme (uz „muški glas”4, potrebno je pridodati) simboličke likove (Divlja duša, Tigar, Cibetka, Jazavac, Bazilisk, Leonidova Aždaja...) kao nositelje određenih moći i sposobnosti, a narativne elemente ne traži u fabularnom slijedu događaja (dalek bi im trag valjalo tražiti u preradi Kafkine Jazbine u poglavlju Čisto životinjstvo), već u rastvaranju iskazne instancije, u njezinu „biti izvan sebe” i protagonistovu dvojništvu. Iskazivanje u Divljoj duši okrenulo bi se, u protivnom, monološkom obliku solilokvija (povlaštenoj iskaznoj formi kod M. Poiret i S. Weil), a izgnanstvo preuzelo na sebe ulogu brisanog prostora u drami izostale dijaloške razmjene. I napokon, ta prozna po-etika svoju rascijepljenost ne pravda jedino isticanjem potrebe za etičkom dimenzijom stvaralačkog čina. U Divljoj duši, naime, iskazni glas učestalo upućuje na fantazije, fantazmagorije, maštarije i snolika stanja. Tradicionalna (aristotelovska) poetika u tome pitanju ostavlja mjesto određenim prijeporima. „Phantasia se ne pojavljuje ni u Retorici niti u Poetici kao stvaralačka instancija, kao heureza. U Retorici se phantasia blijedo opisuje kao ‘stanovito oslabljeno opažanje’ (Rhet. I, 370a)”, ali ona je u spisu O duši ipak „spoznata kao sposobnost uprisutnjavanja nečega što je odsutno” (Lachmann, 2002:311). Takvu se razliku u tretmanu dade tumačiti na sljedeći način. Poetika je zaokupljena prije svega pravilima koja se mogu naučiti i prenositi na one koji umijećem sastavljanja (književnih djela) još nisu ovladali. Iz tog razloga „kreativnost, produktivna fantazija, nalik božanskom stvaranju ili omogućena božanskom inspiracijom – napušta skupa s enthusiasmos i mania polje techne koju je moguće kontrolirati” (Lachmann, 2002:310). U tom smislu poetika je disciplinirana, pripitomljena i didaktičkim potrebama prilagođena sposobnost umjetničkog stvaranja, navodno svim ljudskim bićima prirođena. Objekt techne. Također, po-etika je stvaranje što se ne dâ (olako) sputavati pravilima; ona su u toj perspektivi smatrana ne toliko umjetničkim koliko nedovoljno vjerodostojnim da obuhvate svu raznolikost ljudskih (graničnih) iskustava. Furor poeticus. 3

4

I dalje: „Kada mačka jedanput uhvati miša, on je u njezinoj vlasti... No, čim se počne igrati njime, javlja se nešto novo. Ona ga pušta iz šapa i dozvoljava mu da malo odmakne. Čim joj miš okrene leđa i počne bježati, više nije u njezinoj vlasti. Međutim, on se [još uvijek] nalazi u mačkinoj moći, zato što ga ona može vratiti k sebi”. (Ibid.) Kiš ga tumači kao „bespolan”, zapravo kao stapanje muškog subjekta pobune i ženskog principa pasivnosti.

151


152

OPTIMIZAM

Ivan MOLEK

U jednom intervjuu, objavljenom 1978. u magazinu Start, Kiš je upravo Mariji Čudini u ulozi sugovornice povjerio kako su prošla vremena samooplodnih genija koji žive na marginama života, kako bi time, tobože, prodrli u srž životnih problema. (...) danas je literatura neodvojiva od kulture i piscima je mesto prije u biblioteci nego u kavani... Ne može se u stanju mamurluka pisati, pogotovo ne proza (Kiš, 1990:288). Na tome tragu, te uz prethodno rečeno i uz znakovit iskaz „lako se može desiti da ta naša nova pravila budu istovjetna s onima koja smo kršili” (60)5, pjesnikinjino se nastojanje u Divljoj duši može razmotriti na presjecištu dvaju navedenih poetičkih usmjerenja. Iščezavanje kazivača u kazivanju dovodi protagonista, naizgled paradoksalno, u blizinu prvoga plana, točnije u položaj što se u rječniku Divlje duše naziva „centričnost”: „energetski izvor valova divljačnosti” (8). „U svim oblastima Divlje duše”, govori iskazni glas Divlje duše, protagonistov dvojnik, „neprekidno vlada kaos” (9) i ona se „ne može smiriti bez totalnog bezakonja” (11). To je „savršeni princip velikog meteža“ (9) na djelu i kao što je naglost Divlje duše „vrlo posebna naglost” (10) tako i ovaj kaos „treba zamišljati kao [vrlo poseban] kaos ‘višeg reda’” (9). Koji odnos vlada među njima? Već u drugoj rečenici Divlje duše, odmah nakon što je u paratekstu posvete knjiga proglašena sumornom i nakon što je protagonistu bilo dodijeljeno najviše mjesto u hijerarhiji vrijednosti i kvalitetâ duša, pored „nesavladivih, urlajućih, bijesa uragana žednih i gladnih, samrtničkih strasti” (7) spominje se jedan afekt: užas. Afekti su one manifestacije duševnoga života koje impliciraju relaciju između dvaju entiteta na način da je jedan od njih „nasilno obasjan” (7) izvana pa se stoga ta manifestacija razlikuje od osjećaja, svojevrsne subjektove imovine u smislu kolokvijalne tvrdnje „imam osjećaj” (mada nije posve krivo ustvrditi i obrnuto, tj. da osjećaj „ima” nekoga, drži ga u svojoj vlasti). Iskazni glas Divlje duše ne donosi spoznaju o okolnostima toga nasilnog obasjanja, donosi tek slutnju prostora i vremena (ako je uopće opravdano posegnuti za tim kategorijama u povodu ovoga diskurza) u kojem je do njega došlo: To se dogodilo zacijelo u tamnoj prašumi prošlosti iz koje su neke duše usprkos upozorenju izlazile u vanzemaljske prostore, u kozmički svijet koji je tada bio jedinstven s ovim svijetom i nije imao razumijevanja 5

Usp. također: „S malo napora mogao bi se odmah prirediti osebujni rječnik kojim bi se ukratko pojasnika magična životinjska prisutnost u nama i našoj poetici...” (124); ili: „U mojoj poetici mogu se vidjeti janje, apokaliptične zvijeri – aždaje...” (Ibid.)


Ivan MOLEK

OPTIMIZAM

za duše-lutalice... Svijest o vlastitoj divljini je ono što ih održava i čak potiče da divljaju i više nego što su u iskonu prašume bile zaražene klicama divljine. Kliconošu je nemoguće pronaći, možda je on svemirskog porijekla (nagađanja dolikuju onome koji čezne za postojanjem u osobnoj fantaziji)... (7)6 Iz ljudske perspektive obuzetost, rezultat nasilnog obasjanja, očituje se kao konstatacija nemoći pa je stoga Kiš u povodu Paralelnih vulkana naveden zapisati: „Marija peva jedno večno miserere” (Kiš, 1982:122). Prozni se miserere Marije Čudine na razini subjekta pokazuje kaotičnim prije svega u usporedbi s miserere francuske filozofkinje. Duša o kojoj S. Weil govori i u ime koje ona hoće govoriti jest krotka i pripitomljena duša, ona čija je volitivna djelatnost izvan prijepora, ali ujedno i trajno spremna priznati kako je njoj suverena jedna druga volitivna djelatnost „višeg reda”. Ne začuđuje stoga što njezinu Težinu i milost otvaraju ove riječi: „Svim naravnim duševnim stanjima upravljaju zakoni slični zakonima težine stvari. Jedina je iznimka milost. Uvijek treba očekivati da će ljudski postupci ovisiti o težini, osim ako se ne umiješa nadnaravno” (Weil, 2004:35). I stranicama dalje: „Žrtva: jedino što možemo žrtvovati jest svoje ja, sve drugo što nazivamo žrtvom samo je naljepnica na kompenzacijskom isticanju svoga ja” (Weil, 2004: 61). U Divljoj duši namjesto toga ima, antagonistički će anticipirati Kiš zamalo u maniri koja stoji u znaku Nietzscheova imena, „biološke lucidnosti, nekog instinktivnog, organskog, animalnog odnosa prema životu” (Kiš, 1982:124). I dalje: „Čudina u svakom biću, u svakoj ptici, u svakom cvetu, u svakom predmetu otkriva ne samo užas prolaznosti, jer u svetu čistih ideja” – a teško je na ovome mjestu ne citirati pjesnikinju: „to se mašta Divlje duše (koja je i sama zaražena divljinom) igra stvaralačkog čina čija je svrha sažimanje već jednom bespoštedno sažete Točke o kojoj je sanjario presvijetli Leibniz” (11) – “prolaznosti nema, sve je večno i prolazno, nego [otkriva] nesavršenstvo modela u odnosu na ideal, ne toliko seme smrti... koliko nesavršenog sveta” (Kiš, 1982:125). Budući da je pogovor Paralelnim vulkanima „Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine” bio po svoj prilici napisan bez uvida u već tada, 1982., nastajući rukopis Divlje duše (a reprodukcija teksta bez unesenih nadopuna u Homo poeticusu ide tome u prilog), ovdje se prikladnom pokazuje jedna korekcija. A ta svoj 6

U čuvenom Rilkeovu pismu W. Hulewiczu od 13. studenoga 1925. pjesnik Devinskih elegija izrijekom tvrdi: ne postoji ni ovostranost ni onostranost, već jedino veliko jedinstvo. Elegije su nastale (zapravo bile su dovršene), nastavlja pjesnik, „mimo moje volje” u trenutku kada je „nama neobasjana strana života” prestala to biti. Srodnosti po izboru su međutim i disjunktivne: u Divljoj duši, uza sva iskazana klonuća i tjeskobe, ne samo što ne prevladava elegičan ton, na poslu „neprekidne pretvorbe voljenog vidljivog i opipljivog u nevidljivo treperenje”, Divlja duša zapućuje se suprotnim smjerom.

153


154

OPTIMIZAM

Ivan MOLEK

djelokrug nalazi već na razini sposobnostî (sposobnosti u pluralu!) bića koje je sada zahvalnije – jer u igri su već „neobični probražaji Divlje duše” – odrediti kao kreaturalno negoli kao ljudsko. Ne pobuđuje jarost i tugu nemilih spoznaja Divlje duše toliko nesavršenstvo svijeta koliko već stvoreni svijet, onaj u kojemu je „nestvarnim djevojčicama” Marije Čudine „zlo već učinjeno rođenjem”: čin stvaranja i čin milosti idu (ili možda bolje: išli su) stazama što se račvaju. Rečeno s Borgesom, pred čijem pisanjem ni Čudina nije ostala ravnodušna, nesreća je čovjekova ta što mu čitav život prolazi u ispravljanju onoga što je ranije napisao. Otuda i pojam rastvaranja može polagati pravo na značenje svojevrsnog ispravljanja već stvorenog, ali bez konačnog transcendentalnog jamstva da se to ispravljanje utemelji u etici apriorno i apsolutno bezgrešnog djelovanja. Za nešto potpuniji uvid u protežnost kaosa-bezakonja na ovoj razini potrebno je učiniti kratak korak unazad, i to u smjeru raščlanjenijeg uvida u djelovanje obuzetosti. Obuzetost afektom korjenito može ograničiti sposobnost čovjekova djelovanja. Ali i životinje su jednako tako kadre biti obuzete: Kao slikoviti primjer obuzetosti, koja se nikada ne može otvoriti svijetu, Heidegger navodi eksperiment (što ga je već opisao [ Jakob von] Uexküll), pri kojemu su pčelu u laboratoriju postavili pred punu čašu meda. Ako se, nakon što je pčela počela srkati [med], odreže njezin zadak, pčela i dalje mirno srče dok iz njezina otvorena zatka teče med. [Citat iz Temeljnih pojmova metafizike:] „To uvjerljivo pokazuje da pčela uopće ne ustanovljava da je meda previše. Ne ustanovljava niti to – što bi bilo logičnije – da nema zadak. O svemu tome nema niti govora, nego nastavlja sa svojim gonjenjem [Trieben] upravo zato jer ne ustanovljava da joj ne treba još meda. Štoviše, jednostavno je omamljena hranom”. (Agamben 2012, 69)7 Tradicionalan naziv u (poetički orijentiranom) proučavanju književnosti za obuzetost jest furor poeticus i tim se pojmom umjetničkom stvaralačkom procesu teži pronaći uvjerljiva analogija. U korespondenciji u povodu Devinskih elegija Rilke8 je ostavio dragocjeno svjedočanstvo o djelovanju poetske obuzetosti. Poznato je da su njegove Elegije bile započete u Devinu siječnja 1912. te dovršene nakon stvaralačke krize koja je potrajala gotovo jedno desetljeće. O kraju stvaralačke krize Rilke govori 7

8

Usp.: „Mi smo pčele nevidljivog”, Rilke u pismu W. Hulewiczu, i riječi A. Carson u povodu Života svetaca, darovane knjige u dobi kad je imala pet godina: „U toj su knjizi različiti cvjetovi, od kojih su bile sastavljene krune mučenika, bili toliko preslatko podastrijeti u riječima i bojama da su me morali obuzdavati da ne pojedem te stranice” (Carson: 2005, 175). Uvid u Rilkeovu korespondenciju ovdje prema: Jesi, 2013.


Ivan MOLEK

OPTIMIZAM

u terminima iz kojih se razabire potčinjenost pjesničkoga subjekta djelovanju neke izvanjske sile i izvanjske volje s ishodom „rastvaranja stvorenja u nama – onog stvorenja obuhvaćenog u sebstvu i definiranog sebstvom” (Carson, 2005:179), a upravo to je ono što A. Carson naziva rastvaranjem. Postoje određene razlike u Rilkeovim pismima iz veljače 1922. upućenima kraljevni Taxis i L. Andreas Salomé, a njih nije opravdano držati beznačajnim nijansama. Ako je u jednome od njih dovršenje Elegija bilo u znaku pasivnoga izvršenja radnje („Sve je bilo gotovo u vrlo malo dana, bila je to oluja bez imena, uragan duha...”), u drugom se već ističe kako mu je bilo „dopušteno izdržati do kraja sastavljanja”, a ne to da su mu one bile darovane kao kakav dar u činu nedokučive i možda nezaslužene milosti. Htjeti nalaziti se u stanju rastvaranja na način kako ga određuje francuska filozofkinja („Sudjelujemo u stvaranju svijeta rastvarajući sami sebe” i „Uspostaviti red znači u sebi rastvoriti stvorenje” – Weil, 2004:68,69) za subjekt znači htjeti biti u položaju „slijepa i čista instrumenta” (Rilke u pismu N. Purtcher-Wydenbrucku od 11. kolovoza 1924.) tuđega djelovanja. Iz ovoga je moguće razumjeti zašto iskazni glas Divlje duše pred izazovom pretvaranja svojega subjekta u puko sredstvo nekog tuđeg djelovanja i neke tuđe volje govori o užasu. Jednako tako i zašto iskazni glas Divlje duše prestaje (nakratko) govoriti u terminima kaosa i bezakonja kada je prvi put uveden rascjep u njezinu protagonistu (a to mjesto nalazi se u poglavlju naslovljenom „Biblioteka Divlje duše”, drugom u redosljedu): „One se onome tko ih promatra, a samo ih ja promatram (staze i razvaline) ukazuju kao nestalan četverokut, nedovoljno čisto polje... Samo ja mogu, jer sam jedini uređivač i posjednik te Biblioteke naći, nalaziti slike-znakove upoređivanja...” (17, kurzivi naknadni). Kaos-bezakonje se u Divljoj duši najbujnije ostvaruje upravo na razini one sposobnosti koja „anticipira i predviđa, služi djelovanju, ocrtava pred nama izgled ostvarljivog prije negoli će ono biti ostvareno” ( J. Starobinski). Ali fantazija, a posrijedi je ta sposobnost, ulazi u relaciju s kaosom jedino ukoliko je to pripušteni kaos, kako to Pejaković ne propušta istaknuti, jedino ukoliko subjekt nije prepušten kaosu, obuzet njime do te mjere da ga je kadar još jedino trpjeti jer je njegova sposobnost djelovanja suspendirana, stavljena u mirovanje. Jedno je pripuštati kaos, drugo biti prepušten kaosu, biti njime „nasilno obasjan”. Usporedba s poimanjem što ga prihvaća S. Weil trebala bi biti korisna: Mašta koja popunjava praznine lažna je u samoj svojoj biti. Mašta isključuje treću dimenziju, jer treću dimenziju imaju samo zbiljski predmeti. ...Mašta može popuniti prazninu u bilo kakvim okolnostima (ali u nekima po cijenu velikog poniženja!). ...Neprestano zaustavljati u sebi rad mašte popunjavačice praznina. Prihvatimo li bilo kakvu prazninu,

155


156

OPTIMIZAM

Ivan MOLEK

nikakav nas udarac sudbine ne može spriječiti da volimo svijet. (Weil, 2004: 51-53; kurzivi naknadni) Posrijedi su ovdje mašte popunjavačice „prosječnih bića”, a situacije njihova aktiviranja oprimjerene figurama „zatočenika, robova i prostitutki” (ibid.). Ako su tragovi ili plodovi uprisutnjavanja nečega što je odsutno vidljivi jedino i isključivo „autorima” ili „autoricama”, iz kojeg to položaja o njima govori njihov čitatelj? Kako on ili ona uspijevaju prodrijeti do prostora gdje to odsutno postaje (privatno) vidljivo9? Ima razloga za pretpostavku kako „treća dimenzija” „zbiljskih predmeta” ne upućuje ovdje tek na neplošnost predmeta i njihovu dubinu ili na vrijeme i dimenziju trajanja jednom stvorenog, mada formulacije „u bilo kakvim okolnostima” i „bilo kakve praznine” sugeriraju kako bi nadležnost mašte popunjavačice praznina valjalo tražiti u svojevrsnim postojano-nepostojanim pojavama i (ne)moćima zahvaljujući kojima su one uspjele kratkoročno zaživjeti. To je pitanje institucija10, subjekata i položaja, a u tome kod dviju autorica (i u povodu njih) nema suglasnosti, pa bi to svakako valjalo uzeti u obzir prilikom čitanja. Tragovi fantazija Divlje duše, uostalom, drukčijeg su trajanja, smješteni su u drukčijim prostorima i oni su, ništa manje važno, vidljivi iz pozicije zbiljskog čitatelja i bez izloženosti „nasilnom obasjanju”. Njihovo je granično iskustvo, uostalom, bilo oblikovano u drukčijim povijesnim okolnostima pa se u njima stoga prepoznaje „viši” stupanj uređenosti i „veći” rad autorske ruke dok zapisi S. Weil, izgleda, nisu mogli na njih računati. Uprisutnjavanje fantazija Divlje duše moglo je stoga dopustiti sebi i krajolike viđene u trenucima „laganog i umiljavajućeg rastvaranja ruže mojeg moždanog tkiva“ (41): Ne umišljam (sklon sam inače tome) da je moja Nova orbita neka blistava, kraljevski savršena putanja kojom putuju samo velike dijamantne zvijezde stvorene u čeonim kostima svemira. To je jednostavno samo jedna Nova, zasad nikome poznata orbita u koju sam naglo, oštrim ubodom skalpela i strijele pripitomljenog divljaka, ubačen kao kamen, meteorit, zrnce prašine. I sada, s obzirom na to da za nešto drugo nisam sposoban, ja samo kružim njezinim svjetlucavim ivicama. (211) U tom smislu nije D. Kiš bio jedini koji je (naravno, u razmjerima mogućeg) anticipirao kasni dio stvaralaštva M. Čudine. Napravio je to već Zvonimir Mrko9

10

Tim povodom Weilova piše: „Pravda. Neprestano biti spreman prihvatiti da drugi nije ono što o njemu čitamo kad je nazočan (ili kad mislimo na nj)... Razlog pogrješnu čitanju: javno mišljenje, strasti” (Weil, 2004:172-173). Usp. „Duhovnu autobiografiju”, u: S. Weil, Iščekivanje Boga, prev. M. Kovačević, Litteris, Zagreb, 2010.


Ivan MOLEK

OPTIMIZAM

njić u Suvremenom hrvatskom pjesništvu: „Preuzeti pisanjem strukturnu dinamiku toga negativiteta na djelu [riječ je o jeziku u svojoj „samoraščlambenoj korjenitosti”] obvezuje istom na poetski upit: pisati, znači li to ostvariti nevjerojatnu mogućnost u-pisivanja samog tog procesa, ili nastaviti skepsu analitika u humornu nevjericu graditelja koji samovoljom svojih oblika niječe postojanje djevičanskog krajolika jezika ‘u divljem stanju’ izvan relativnosti likova kroz koje ga promatramo” (Mrkonjić, 1971:121). U Divljoj duši moguće je tako razabirati: navodno vječnu, neuništivu i nadljudsku Divlju dušu te njezine neobične preobrazbe, njezin Bestijarij i pseudoautobiografsko ja koje ne ostaje imuno na klice života što kontingentno, bez ikakve zakonomjerne nužnosti, struje rilkeovskim velikim jedinstvom. Djevičanski krajolici jezika u „divljem stanju” razabiru se upravo iz relativnosti likova; u mjeri u kojoj oni „ostavljaju sebe za sobom” to se „divlje stanje” pred čitateljevim pogledom premješta u svoju „centričnost”. Literatura: Agamben, Giorgio, 2009. (1993.). Bartleby ili o kontingenciji, prev. I. Molek, Meandarmedia, Zagreb. Agamben, Giorgio, 2012. (2002.). Otvoreno. Čovjek i životinja, prev. M. Kopić, Europski glasnik, br. 17., str. 37-95. Canetti, Elias, 1984. (1960.). Masa i moć, prev. J. Planinc, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb. Carson, Anne, 2005. Decreation. Poetry, Essays, Opera, Vintage, New York. Jesi, Furio, 2013. (1977.). „R. M. Rilke, Elegie di Duino”, u: Il tempo della festa, ur. A. Cavalletti, Nottetempo, Rim, str. 147-164. Kiš, Danilo, 1982. „Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine”, u: M. Čudina, Paralelni vulkani, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str. 121-130. Kiš, Danilo, 1990. Homo poeticus, Svjetlost, Sarajevo. Lachmann, Renate, 2002. „Phantasia/imaginatio i retorička tradicija”, u: Phantasia/Memoria/Rhetorica, izab. i prev. D. Beganović, Matica hrvatska, Zagreb, str. 307-346. Mrkonjić, Zvonimir, 1971. Suvremeno hrvatsko pjesništvo (Razdioba), Biblioteka Kolo, Zagreb. Pejaković, Hrvoje, 1988. „Marija Čudina: ‘Divlja duša’”, u: Prostor pisanja, Biblioteka Quorum, Zagreb, str. 95-99. Weil, Simone, 2004. (1947.). Težina i milost, prev. A. Buljan, Litteris, Zagreb.

157


158

Jovan NIKOLAIDIS, Ulcinj (Crna Gora)

ŽIVOT JE PRED NAMA Varijacije o optimizmu

Uspomeni na Mirka Kovača

1. Rijetko je koja riječ, i njeno značenje s njom pod ruku, u posljednja dva desetljeća toliko devalvirala kao što je ova uz koju se sjećamo boljih dana, riječ kojoj danas, ovdje, držimo slovo. Posmrtnu počast. OPTIMIZAM. Svaki optimizam danas embrion je pesimizmu. Nehaj je otac optimizmu, majka mu je ideologija, a njih dvoje, ruku pod ruku, uzgajaju čedo svoje – čudovište, negaciju radosti i smisla valjanog života. Slatka ptica naše mladosti, stamena građevina naše srednje dobi, ruševina pred očima onih koji stare, opraštajući se. Ali nije to stoga što mi ne znamo da je prolaznost u svemu, pa se i optimizam današnjice povlači pred njom, koja obećava plovidbu unatraške. Zato je to što nam se, u svemu što čini život, ovaj koji živimo i onaj koga očekujemo, uselila sjena mrgodnosti. I što je optimizmu tada preostalo nego da poklekne, povuče svoj kolorit u taj polumrak, sivu tvrđavu odricanja? Naše doba, uprkos obilju i sveopštoj dinamici života, ipak ne glasa za život, već za njegovu suprotnost. „Mi smo za smrt!” – kao da uzvikuju spodobe iz naše budućnosti. Od tog urlika planetarnih razmjera i optimizmu se pokazuje put u progonstvo. 2. Ovlašnim ulaskom u istoriju podsjećam se šta je i kakva je bila sklonost ljudska da se očekuje i priziva najbolji mogući ishod, nada, uzdanje i vedrina. Kakvim su atributima životne događaje ukrašavali naši preci. Optimizmu, toj naučenoj crti ličnosti (kakvim optimizam definišu neki umnici). U starom Egiptu mrtvi su šetali, spavali i svetkovali, stvarnost je odbacivana kao


Jovan NIKOLAIDIS

OPTIMIZAM

fikcija, riječ „život” bila je bez smisla. Sve što se vidjelo, čulo, čime se upravljalo svojim rukama postalo je mutno, nebitno, i vječno prolazno, sjena zla bila je izvjesnost. Bez ovozemaljske nade tražilo se utočište u nestanku. Za uvjerljivost takve negacije života bili su zaduženi sveštenici. Oni, prvi do faraona, držali su konce opštem poimanju života. Neznanje i tajna potpomagali su jedno drugo i djelali kao uzrok i posljedica. Čovjek nezavisnog mišljenja u starom Egiptu, ako ga je i bilo, bio je rijedak zvijer, na oprezi buntovnik. Kao da su sve životne radosti trpane u tmicu podzemnih tunela i umidnih prostorija podno piramida. Sve je naslijeđe starog Egipta zgrčena šaka Smrti, slijepa tlapnja robovanja. U Indiji je ideja istine, vedrine i smisla postala posve odvojena od činjenica. Spoljašnost je iluzija, bljedilo bljeđe od sijenke ispod palmeta. Izuzev duha, sve je nestvarno. Sve živo od spoljnjeg užasa bježi ka unutrašnjem utvrđenju, a njega ne mogu potresti niti koja vatra, žeđ, glad i mač. Istok se učio kako da se izdrži nepodnošljivo. U zemljama Maja i Asteka ljudske glave se stoljećima kotrljaju niz skaline piramida, o lobanje i kosti žrtvovanih spotiču se generacije, u prolivenoj krvi mladosti je sva volja života, sladunjavi crveni optimizam... Radovanje životu, ubjeđenje da je svijet divotan i da je u njemu prijatno, to je nama Stara Grčka dala. Grčki duh razlikovao se od svega što mu je prethodilo, učeći čovječanstvo da i radost i žalost doista idu ruku pod ruku, ali da sve to ima smisla. U slavljenju života, u djelanju i mišljenju buja vitalna razlika toga svijeta od svih prethodnih. Znaju Grci da je život san i sjene sjena, ali se volja za životom nikada ne gubi. Nijednom čovjeku niti bogu Grci nisu potčinjeni, reći će Eshil, a potvrditi Herodot. U jednom pretincu čovjekovog uzvišenog života drži se zvanična religija, a u drugom sve ono što ga se ticalo i što je posjedovao. „O, radosti!” – uzviknuće čak i Edip. A sve ono što je za čovječanstvo gajio nepresušni optimizam počivalo je na svetoj riječi razum. U njemu se sabrala sva vještina i užitak životni. Jedna od mnogih grčkih izreka glasi: „Sve je bilo u haosu dok se Um nije uzdigao i zaveo red” (parafraza). Na žalost, i čovječanstvu i svjetonazoru o njemu, nakon Helade došla je Vizantija, zavela neku drugu istinu i vjeru u tle i nebesa, u tijelo i dušu, u užitak i odricanje od njega. Optimizmu je preostalo da na se navuče halju siromaška, ili da se objesi o uzlo netom umrlog hedonizma. 3. Stoljeća, u oklopu, pod mačem i na jakim konjima da vuku ljudske zablude, kotrljala su se ka nama, navješćujući buru. Optimizam, skutren u ljudskoj ljušturi, hranio se nadzemaljskim. Narastala je u Bogu, i od njega data volja da se trpi, i samo trpi, da

159


160

OPTIMIZAM

Jovan NIKOLAIDIS

bi se netom blagovalo. U paradizu, najogavnijem staništu optimizma. Malo svjetla u luminu ponudila nam je Renesansa i Humanizam. Oživjelo je za neko vrijeme pozitivno shvaćanje o čulima i radosti, zakrijestio lijep gled na svijet. Kao cvjetići od kratka dana, na poljima duha, nicala je sklonost očekivanju dobrog i lijepog ishoda u životu, gajio se aspekt ulivanja nade u biće čovjeka i svijeta oko njega. Ko je mogao tada znati da će se nakon toga i Srednji i Novi Vijek, u traženju boljeg, pravednijeg i ljepšeg svijeta, napajati i iluzijama koje su nudile utopije? Nudeći zamisao o idealnom društvu, svaka od utopija prikrivala je svoje osnovno značenje: mjesto kojeg nema, koje ne postoji i koga neće biti. No, i u toj himeri snatrio je neuništivi poriv optimizma, pihtijasta hrana lakoće. Ljudi su se, ipak, sve vrijeme posvećivali istraživanju i mogućnostima idealnog društvenog sustava. Hoće se čovjeku da se hrani iluzijom, a zabludu brani ugodnostima. Utopija je bila i ostala krajnji izraz društvenog optimizma, a tvorci utopija pretpostavljali da se sve prepreke budućeg i time, po sebi, pravednog društva mogu otkloniti. A takvo društvo biti izgrađeno. 4. No, iza brijegova ljudske nade pomaljao se novi monstrum, era kapitalizma. Koga su, u filozofiji i sociologiji, obrazložili umnici marksizma. Da, svi će ljudi jedni drugima biti braća, jeca prostorom parolaška ideologija, otvara se prostor socijalizmima. Kapital, pak, rije svoja korita posjedovanja, obećava blagostanje. Ljudi treba da se bogate, ali ih pritom jednako treba eksploatisati, obilje je zadaća a oskudica sticaj okolnosti, znanje je ono koje stvara radost, a neznanje defekt bez porijekla. Optimizam je pretpostavka svem tom stanju, a realnost borba za njega. Kako da se čovjek snađe između Lajbnicovih varijacija o optimizmu (da je Bog baš stvorio ovaj svijet najboljim od svih svjetova, dok je optimizam zajedničko dobro, a ne posvojče ljudske sebičnosti) i, još kasnije, sumornih Šopenhauerovih tirada o volji i pesimizmu? Ako je sve varka, život beskrajna patnja, a ovaj svijet najgore moguće mjesto, zašto se i gospodin Artur pred kraj života pretvorio u samoljubivog optimistu? 5. Sa erom kapitalizma optimizam se slivao u mnoštvo rukavaca, a svaki od njih nudio je užitke ili iluziju njinu. Carstvo privatnog vlasništva nadiralo je poput cunamija, a sve je manja i kraća bivala teritorija zajedničkog, opšteg dobra. Nakon, sada dalekog, grčkog pojma o demokratiji, slobodama i uživanja u životu, novo je doba iznova čovjeku, takozvanom slobodnom pojedincu, ponudilo da bude žiža svega živoga. Da je čovjek horizont onoga u što se vjeruje, a da će njegov katehizis, krajnje koncizan:


Jovan NIKOLAIDIS

OPTIMIZAM

„Vjeruj u sebe”, biti naukovan diljem većeg dijela svijeta. Ovakva špekulacija, koja se sa ličnog selila na društveno, a sa ovoga na planetarno, takva silna usmjerenost na subjekt, personalitet, umjesto da oslobodi, postavljala je nove okove. Optimizmu se, sred sve većih mogućnosti sticanja dobara, metastaze i duševnog i tjelesnog ugođaja, sve teže pronalazila negdanja svrha: da je radost čovjekovo i pravo i obaveza. Život ljudski ponajbolji je bio, i sve više, opstojavao u sebičnosti. „Životna vatra” skutrila se u posjedovanju i obilju, ukinuta su ograničenja užicima, hedonizam se rascvjetavao u bolest zaštićenu korporacijskom tvrđavom. Sve je bilo moguće samo ne – zaustaviti se. Buktao je optimizam u beskraju obilja, sve je manje on bio stanje duševne komocije i sigurnosti, a sve više motorika strasti. U mašini liberalnog kapitalizma gorivo za dušu. Zdrava zelena polja i osmijeh hodača po njima, pastorale i napjevi anđelâ, u novoj ljudskoj potrebi preinačeni su u žeđ za blokbasterima, nemogućim misijama, porno-vratolomijama i horror egzibicijama, oslobođenoj pohoti i svim njenih devijacijama, od želje do psihoza, a sve u potocima krvi, raspadu i ludilu tijela i uma. Virtualno stanje nezajažljive ugode, to je postajao optimizam. Čovjek sve teže pronalazi snage da se izdvoji, a sam je među mnoštvom, toliko obilje uskraćuje potrebu i da se živi kao nekad, mirno, bez sveopšteg rata nerava. Iscrpljuje se čovječanstvo u sve tanjoj nadi da će sve veći tehnološki razvoj donijeti rješenje za sve očigledniji globalni problem: totalno otuđenje, koga je do neslućenih razmjera izazvao upravo tehnološki razvoj. A sama promocija kapitalizma u sistem kojim dovršava istorija, sistem koji, dakle, nadalje ima da stoji onkraj istorije koja se kontroliše, sve garantuje nemogućnost društvene alternative. Pravednost, solidarnost, čovjekoljublje, aksiomi i ličnog i društvenog optimizma, sugerišu: nema društvene alternative tom stanju vedrine. Oblaci i oluje, diljem kontinenta, u šarenim bojama ljudskih prava. 6. Utopije, sa svom nadom koju su oduvijek nosile, danas su iza nas. Kao da smo ih prevazišli i ne prepoznajemo ih više kao sanjanu dobru stranu ljudske prirode. Suprotnost utopiji, konačno i neopozivo, postala je svemoguća antiutopija, a pesimistično viđenje društva budućnosti – jedini pravac. Stavljeni su pred strijeljački stroj svi oni lijevi, emancipacijski projekti dvadesetog stoljeća. Socijaldemokratija na svem prostoru umire od kancera mikro-država i kuge makro-kapitala. A sve unutar demagoških obećanja o globalizaciji kao spasu. Da li mi više imamo mogućnost za novi optimizam? Je li konačno umrla djelatna alternativa, nesputana radost ljudskog bića?

161


162

OPTIMIZAM

Jovan NIKOLAIDIS

7. Unazad koju deceniju od naše zanimljive stvarnosti rodila se bila znamenita teza, još jedna globalna mimikrija uzimala je maha. „Društvo ne postoji, postoje samo individue i porodice”. Dakle, ne samo da je savršeno društvo nemoguće, nego ni samo društvo ne postoji. Postoje samo pojedinci i njihovi interesi, u ratu je svak protiv svakoga. Nema društvene solidarnosti, solidarnost se ograničava na užu porodicu. Ovo je suprotno marksističkom nauku o porodici kao „osnovnoj ćeliji društva”. Jer je porodica danas u najdubljoj krizi od kad je vijeka i lijeka. Iza ovog ideološkog manevra britansko-američkog kapitala stajali su, naravno, jasni politički i ekonomski interesi. Ako nema društva, nema potrebe ni za socijalnom državom, velikom tekovinom evropske socijaldemokratije. Nema potrebe za solidarnošću i davanjima za one kojima je potrebno (još jedna suprotnost onom „od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama”, koje pamtimo i svi mi, odrasli u Titovoj Jugoslaviji). Krajnji cilj ovakvog manevra jeste ukidanje skupe socijalne države i preusmjerenje novca, koji je trošen na socijalne programe, u ruke najbogatijih. Samo neka smo se oslobodili ideologije, kliču novi ideolozi. 8. Da li je državicama nastalim na ruinama socijalističke Jugoslavije danas dovoljna zastavica optimizma zvana „ulazak u Evropsku uniju, zajednicu naroda”? Nije. Što su dobile i dobijaju one sretne i presretne države Balkana koje su, i de facto i de jure, već tamo, u briselskom činovničkom galimatijasu mučenici? Malo. A što će dobiti one koje se danas upiru da ispune nametnute zadaće mnogih poglavlja koje je evropski društveni stražar uputio vladama istih? Ništa. Ipak, u mrklini noći koja pada na naša sve slabija tijela i po sve površnijem duhu, noći bez mjeseca u čiju svjetost su bili zagledali svi optimisti svijeta, ako se bolje naćule uši, čućemo šapat miliona oko nas: „Život je pred nama”, jeca umorno čovječanstvo.


Sibila PETLEVSKI, Zagreb

O STILOVIMA OBJAŠNJAVANJA I PANGLOSIJSKOJ RETORICI „Najviše što danas može učiniti čovjek koji misli i koji djeluje u sferi javnosti je suprotstaviti se globalnoj gluposti. To je zadatak koji uključuje osobnu odgovornost pisca.“

I. Motivacija Premda sam neposredni poticaj za pisanje ovoga teksta našla u naslovu simpozija koji se bavi temom optimizma, moji su motivi intimnije spisateljske prirode. Naime, provela sam punih šest godina u istraživanju stvarnosne, velikim dijelom povijesne i dokumentarne građe za trilogiju pod naslovom Tabu, čiji sam treći dio, Stanje sumraka, nedavno predala u tisak. Tek kad je taj golemi posao bio priveden kraju, ustanovila sam da sam u toku posla ne samo dotaknula nego i razradila, popisala i opisala, moglo bi se čak reći i katalogizirala široku paletu negativnih pojava i situacija, da sam se sustavno i dugo – možda čak i predugo – bavila simptomatologijom Zla u modernoj epohi i da sam za svoje „pesimistične“ teze našla dovoljno potkrjepe kako u pojedinačnim ljudskim sudbinama, tako i u kolektivnoj psihologiji naroda na „našim“ prostorima Europe, u vremenu neposredno prije Prvog svjetskog rata. Svi današnji politički tabui na domaćem terenu su, držim, negativna posljedica „politikantstva“ koje je nadvladalo promišljenu politiku u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata. Najveći tabui današnjeg vremena spadaju u domenu agnotologije – znanosti koja prati i sustavno potiče kulturnu proizvodnju neznanja. U tom smislu ja danas vidim Beeinflussungsapparate o kojem je, na osnovi slučajeva iz svoje psihoanalitičke i psihijatrijske prakse pisao Viktor Tausk, stvarni lik iz moje trilogije. Tajnovita mašina čije su tehnološke detalje slične suvremenom „neletalnom oružju“ opisivali Tauskovi pacijenti, manje me zanima kao dio šizofrene simptomatologije, još manje kao dio

163


164

OPTIMIZAM

Sibila PETLEVSKI

popularnih teorija zavjere. Za mene je to univerzalno, svevremensko ideološko oruđe; „utjecajni stroj“ za masovno poravnavanje moždanih vijuga ljudske vrste. Najviše što danas može učiniti čovjek koji misli i koji djeluje u sferi javnosti je suprotstaviti se globalnoj gluposti. To je zadatak koji uključuje osobnu odgovornost pisca. Drugim riječima, za mene je to transmoderni zadatak. Propast „agore” kao prostora predviđenog za slobodnu demokratsku raspravu i zamjena „agore“ – “medijskim diskursom” u kojem se često favorizira panglosijska retorika lažnoga optimizma, dovela je do toga da se „parrhesia”, sposobnost slobodnog govora i sposobnost individualnog prihvaćanja rizika društvenih sankcija zbog pokušaja prijenosa neugodne „istine” drugima, danas pokazuje kao zastario i nepopularan koncept koji čak više ne uspijeva ukazati ni na krizu demokratskih institucija, jer je kao takav, u kontekstu društva koje falsificira stvarnost, nerazumljiv i nepotreban. Odgovornost kritičkog propitivanja ne može se prebaciti na druge: ona ostaje u sferi individualnog, ovisi o stupnju do kojeg je „promatrač” spreman aktivirati se, dokinuti monopol na privid, i doprinijeti da se obnovi snaga javne diskusije koja ne podliježe površnosti „medijskog diskursa”. U poplavi knjiga za samopomoć – takozvanoga „self-help“ žanra, razni vračevi moderne epohe nude instant-rješenja za sreću, a tematska riječ je opet preuzeta iz engleskog „think pink“ – „misli ružičasto“. Ljude se uči kako misliti pozitivno, što je samo po sebi dobra stvar, pa čak i znanstveno potkrijepljena činjenica koja je u zadnjih desetak godina dobila bogatu statističku potkrjepu u proučavanju utjecaja pozitivnoga stava i ishoda liječenja. Prihvaćanje posljedica i preuzimanje odgovornosti za epohu, nekim modernistima, kao što je bio Viktor Tausk, predstavljalo je pitanje života i smrti. Treba se samo prisjeti još jednoga primjera, „Bajke o kraljevima“, ruskoga pjesnika Nikolaja Gumiljova iz 1905. godine. U toj skaski u stihovima, Lucifer, dok prezire i ismijava čovjeka koji je pristao na pakleni novi poredak, zamračuje njegov vid u polutamu i krajnjim cinizmom daje mu na poklon šestoga konja moderne apokalipse, čije je ime Očaj. Tumači poezije tog ruskog simbolista (inače muža pjesnikinje Ahmatove, kojega su strijeljali u šumi Kovalevski pod optužbom da je sudjelovao u poznatoj „Tagancev konspiraciji“ iz 1921. godine) kažu da šestoga konja treba tumačiti kao „šesto čulo“. Premda se Gumiljov pojavljuje u mojem Stanju sumraka, samo putem četiri stiha, to je jedan od dva motta koji uvode glavnu temu trećega, završnoga dijela trilogije, a to je tema savjesti i pristajanja ili nepristajanja na poredak zla. Ogromne i još do kraja nespoznane moždane sposobnosti čovjeka, koje popularno zovemo „šestim čulom“, umjesto da budu iskorištene za napredak čovječanstva, služe za porobljavanje duha. „Mašina za navođenje misli“ o kojoj je pisao Viktor Tausk, postaje mašinom za navođenje masa – ideološkim i političkim strojem, strojem za „pranje mozgova“, i to u pronesenom smislu, ali i u doslovnom smislu (kroz državno financirane zlo-


Sibila PETLEVSKI

OPTIMIZAM

uporabe hipnoterapije, neuroznanstvenih otkrića i eksperimente sa sintetskim drogama legalno puštenima na tržište od začetaka tih eksperimenata na ljudima pred Prvi svjetski rat, u toku Drugog svjetskog rata, pedesetih i sedamdesetih godina, do danas). Naravno, nije potrebna sugestija hipnozom kako bi se navelo ljude da krenu linijom manjega otpora. Sustavnim medijski zaglupljivanjem, ali i prirodnom, evolucijski potaknutom potrebom da uz pomoć „lakih“ tema zaboravimo egzistencijalnu mučninu, većina nas danas misli da izvor za optimizam nije eudaimonia (u smislu aristotelijanske dobrobiti) nego hedonia (s naglaskom na užitku). Nakon punih šest godina istraživanja gole dokumentarne stvarnosti na osnovi koje sam dugo i pomno fikcionalno konfabulirala i trudila se sašiti karakterna odijela svojim likovima tankim psihološkim bodom, jedna me moja čitateljica, koja mi je ujedno i prijateljica, zapitala nije li mi dosta „pesimističkih“ tema. Budući da je ona po struci patologinja, a u privatnim satima voli uživati u raznim vrstama umjetnosti, imala je potrebu pitati me jesam li se ja „u sve to uživljavala“ dok sam pisala. Mislila je pritom, nema sumnje, i na sebe i svoju struku, jer se ona kao patolog u toku karijere nagledala promjena u organima, tkivima i stanicama nastalima kao posljedica bolesti i smrti, i uvijek je tome pristupala krajnje profesionalno, ali kao da se nešto počelo događati s njenom psihom otkad se posvetila isključivo slučajevima nasilne smrti. Predložila mi je da napokon napišem nešto „optimistično“ za ljude koji su „umorni od života“. I u neku ruku je imala pravo: ona je secirala mrtvace, ali se nije umorila od smrti, nego baš kao što je i rekla – umorila se od života, onakvog kakav jest: ne od patoloških promjena na tijelima žrtava koje je proučavala, nego od ljudskih postupaka koji su do njih doveli. Trebala je razbibrigu. Nakon šest godina empatijskog uživljavanja u motive o kojima sam pisala, i ja sam trebala promjenu. Stanje sumraka, naslov trećeg dijela moje trilogije, koji sam posudila iz psihijatrijske prakse, odnosi se na halucinogena stanja ponekad izazvana i ratnom traumom. Pomislila sam da bih nakon rada na trilogiji mogla i ja početi patiti od neke vrste spisateljskog post-traumatskoga sindroma, i zato sam odlučila posvetiti neko vrijeme proučavanju teme optimizma. Dok se bavim temom (i to na dramaturški način, to sam već odlučila), ponadala sam se da ću možda uspjeti napisati i nešto dosita optimistično, nešto s optimističnim učinkom na čitatelje, i s pozitivnim, eudaimonijskim učinkom na mene samu. Ukratko, nadala sam se, i još se nadam, da neće taj moj trud ostati samo na pukome filozofiranju o optimizmu kao takvome. Ali prvo me je zainteresirao pojam. Nisam mogla drukčije nego početi od optimizma kao pojma. Kako me u posljednje vrijeme u znanosti zanima transfer metodologija iz naših „mekih” humanističkih znanosti u one „tvrđe” društvene, i „najtvrđe” prirodne znanosti, odmah sam se bacila na traženje članaka koji bi mi iz perspektive neu-

165


166

OPTIMIZAM

Sibila PETLEVSKI

roznanosti i medicine osvijetlili biokemiju i neurologiju „pozitivnog mišljenja”. To je istraživanje urodilo plodom: našla sam znanstvene članke koji dokumentiraju učinak „optimističke dispozicije” na poboljšanje stanja pacijenata; našla sam članke koji se bave prednostima „plasticiteta mozga” u očuvanju i razvijanju pozitivnih čuvstava, što dakako samo daje objašnjenje za stoljećima već poznate pozitivne učinke drevnih tehnika meditacije. Ipak, moram jasno reći da količina znanstvenih tekstova koje sam pronašla nije smanjila moju ogorčenost nad grabežnim instinktom samozvanih stručnjaka za „ljudologiju”, koji skupo naplaćuju recepte za sreću dok prodaju svoje knjige očajnicima koji su ostali bez posla, bez novca, a očito i bez pameti. Posebno me u svemu tome zapanjila bezobraština autora visokotiražnih knjiga koje se prodaju u milijunskim nakladama širom svijeta, a rezultat su ne samo bahatog iskorištavanja ljudske potrebe za utjehom i lakim rješenjem za životne dileme, nego su rezultat nečeg još goreg: marljivog prepisivanja iz knjiga za koja više ne postoje autorska prava. Spomenut ću primjer knjige koja se i u hrvatskom prijevodu izvrsno prodaje: Tajna autorice Rhonde Byrne koja je plagirani „digest“ zaboravljene uspješnice američkog publicista Roberta Colliera, koja je bila tiskana u sedam svezaka pod zajedničkim nazivom The Secret of the Ages, što bismo mogli prevesti kao „Drevna tajna“. Tih sedam svezaka Collierove „tajne“, koja se nadovezuje na tradiciju američkog spiritualizma, bilo je tiskano 1926. godine i za autorova života prodano u 300.000 primjeraka. Ali što to sve vrijedi danas, u vremenu zaborava, kad je jedini trud autorice koja je plagirala Colliera bio pročitati sedam knjiga i sažeti ih na jedan mršavi knjižuljak. Knjiga Rhonde Byrne počinje dirljivim ispovjednim tonom: „Prije godinu dana raspao mi se život. Previše sam radila i iscrpila se, otac mi je nenadano umro, a odnosi s kolegama i voljenim osobama bili su poremećeni. U to doba nisam mogla znati da će se iz najdubljega očaja roditi najveći dar. Dobila sam uvid u Uzvišenu Tajnu, tajnu života. Uvid sam dobila iz stotinu godina stare knjige koju mi je poklonila kćerka Hayley. Tajnu sam počela pratiti kroz povijest. Nisam mogla vjerovati da je toliko ljudi znalo za nju. Bili su to velikani povijesti: Platon, Shakespeare, Newton, Hugo, Beethoven, Lincoln, Emerson, Edison, Einstein. U nevjerici sam se pitala: ‘Zašto svi ne znaju za tu tajnu?’ Obuzela me žarka želja da Tajnu podijelim s čitavim svijetom te sam počela tragati za suvremenicima koji su upoznati s njome.” Nabrajala je ta autorica mnoge „velikane”, ali se strogo čuvala da ne imenuje baš onoga od koga je sve prepisala. Nije htjela navesti naslov te „stotinu godina stare knjige” koju joj je poklonila kćerka. Shvatila je sasvim pragmatično Rhonda Byrne da danas nema baš puno ljudi koji bi bili strpljivi pročitati sedam knjiga, pa je od sedam složila jednu, a i naslov je, sasvim u skladu s našom epohom koja voli sve kratko, brzo i bez napora, skratila – Collierov naslov Drevna tajna samo u Tajna.


Sibila PETLEVSKI

OPTIMIZAM

Čudila se gospođa Byrne kako to da ju nitko još nije otkrio u prepisivanju, ali ubrzo je „plemenita” potreba da „podijeli” tuđu tajnu s drugima tako što će je unovčiti za sebe, prevladala nad početnim čuđenjem. Shvatila je ona da je zaborav ključna riječ suvremenosti koju živimo. Collier nije bio autor koji je sjedio u zapećku i koji je pisao knjige za ladicu vlastitog radnoga stola. Collier je dvadesetih godina bio autor književne uspješnice. Ali, nema problema. U međuvremenu sve je zaboravljeno. Oni koji su nekad čitali Colliera danas su mrtvi. Oni koji ga danas čitaju, ne čitaju gospođu Byrne. Uz sve ostalo, za stogodišnje knjige obično se ne plaćaju autorska prava. Kako zgodno! Sve je zaboravljeno. Sve se može prepisati. Sve se može ponoviti: po mogućnosti slabije, kraće, brže, gluplje, baš po mjeri zaglupljenih ljudi koji misle da će umjesto računa za struju u njihov poštanski sandučić doći ček od milijun dolara ako dovoljno žarko zažele da taj ček stigne baš u njihov sandučić. Ako ček kojim slučajem ne stige, sami su krivi. Nisu bili „kreativni”, nisu dovoljno dobro i dovoljno jako vizualizirali svoju sreću. Tako je za nas danas gospođa Byrne oprimjerila Collierovu rečenicu: „Gledaj stvari onako kakvima bi ih htio vidjeti umjesto onakvima kakve jesu“. Korisna je to rečenica uzmemo li u obzir da autosugestija čini čuda za ljudsko zdravlje, da fokusiranost na cilj obično navede ljude da, ako su tvrdoglavi i marljivi, djeluju u smjeru ostvarenja cilja koji su odabrali. Takav pristup stvarnosti se, ako se poslužimo stručnom, psihološkom terminologijom, zove „optimistični stil”. Nema ništa neobično u tome stilu koji sve promašaje u životu tumači kao mogućnosti za samousavršavanje. Zahvaljujući „optimističnom stilu“ objašnjavanja nepovoljnih okolnosti s kojima se susrećemo u životu, mi kao ljudska bića nekako uspijevamo preživjeti i u najgorim situacijama. Dakako, pod uvjetom da ne stanemo zatvorenih očiju, nego da doista ustrajemo, i da dok idemo svojim putem, prema svojem cilju, s vremena na vrijeme sagledamo stvari ne samo onako kako bismo ih željeli vidjeti, nego i onako kako bi ih htjeli vidjeti drugi ljudi: oni s kojima mi, sretni vlasnici „drevne tajne“ živimo u braku, obitelji, s kojima se susrećemo u školi, na cesti, u gradu, u državi, i u svijetu. Završit ću ovaj motivacijski dio teksta ulomkom iz Predgovora plagirane knjige koja se zove Tajna, a po kojoj je snimljen i film: „Na svakome koraku i u svakome udisaju Tajnom smo se koristili kako bismo stvarali Tajnu. Doslovce smo sve i svakoga privlačili k sebi. Osam mjeseci kasnije Tajna se našla u kinima. Dok je film osvajao svijet, do nas su dopirale priče o čudima. Ljudi su nam pisali da su se oslobodili kroničnih bolova, depresije i bolesti. Neki unesrećeni su prohodali. Neki su čak ustali sa samrtne postelje. Primili smo tisuće izvješća o tome kako su se ljudi Tajnom koristili da bi privukli velike svote novca i neočekivane čekove u poštanskom sandučiću. Koristili su se Tajnom kako bi

167


168

OPTIMIZAM

Sibila PETLEVSKI

ostvarili savršeni dom, životnog partnera, automobil, posao i promaknuće, a mnogi su pisali da im se posao posve preobrazio samo nekoliko dana nakon što su počeli primjenjivati Tajnu. Primali smo i tople priče o poremećenim odnosima s djecom, koji su procvjetali i uskladili se. Neke od najljepših priča koje smo primili potjecale su od djece koja su se Tajnom služila kako bi privukla ono što su željela, uključujući bolje ocjene i prijatelje. Tajna je nadahnula liječnike da svoje znanje podijele s pacijentima, sveučilišta i škole da ga podijele sa studentima, teretane da ga podijele sa svojim klijentima, crkve svih opredjeljenja te duhovne centre da ga podijele sa svojom pastvom. U domovima diljem svijeta održavaju se skupovi na kojima se govori o Tajni, na kojima ljudi svoje spoznaje prenose svojim voljenima i svojim obiteljima. Tajnom se koriste za privlačenje različitih stvari, od posebnog pera do deset milijuna dolara. Sve se to događalo u samo nekoliko mjeseci nakon prvog prikazivanja filma.” Što bi se dogodilo kad bi netko poput mene, tko je pročitao i Colliera i gospođu Byrne, pokušao nešto poduzeti u vezi s pitanjima koji se tiču pravde, časti, morala, istine; kad bi netko poput mene poželio reći „carica je gola“. Jedna grupa ljudi bi mi na to pomalo ironično rekla da su istekla autorska prava na Collierovu istinu i kako je došlo vrijeme da netko drugi zaradi na optimizmu koji ta knjiga potiče u ljudima, te da protiv toga nema pravnoga lijeka. Druga grupa ljudi, daleko veća, koja se, sviđalo se to meni ili ne, penje do milijunske brojke, sastavljena je od kupaca Tajne, ljudi kojima se „raspao život“ i koji trebaju nadu. Gubitnici su to, ali oni sebe ne vide onako kako ih vide oni koji su ih otpustili s posla. Tko sam ja da im kvarim zadovoljstvo? Uostalom, bolje da se bavim svojim poslima. Na primjer, mogla bih i ja prepisati neku knjigu stariju od jednoga stoljeća. Nije moguće da u ovome svijetu postoji samo jedna tajna. Svakim danom ima sve više zaboravljenih knjiga i zaboravljenih autora. Svakim danom je medijska proizvodnja zaborava i neznanja sve veća, a optimizam je svakim danom sve demokratičniji; sve više ljudi ga bira kao „svoj“ stil objašnjavanja svoje gluposti, svoje sebičnosti i svojih životnih promašaja. I, naravno, nadaju se da će zaraditi baš na tim medijski poticanim osobinama: na gluposti, sebičnosti i neznanju. II. Pitanja koja su se nametnula prije i u toku pisanja teksta Još uvijek se nisam pomaknula s uvoda. Htjela bih podijeliti s vama pitanja koja su mi se nametnula dok sam se bavila pojmom optimizma. Etimološki gledano, optimizam je nastao od latinske riječi „optium“ koja bi značila „najbolje“ i bila bi vezana uz sklonost očekivanju najboljeg mogućeg ishoda neke životne situacije. Mnogi bi tome zdravorazumski dodali da je optimizam ispunjenost nadom. Problem nastaje u tumačenju nade kao pozitivnih projekcija u budućnost pri čemu će većina nas ljudi


Sibila PETLEVSKI

OPTIMIZAM

iz kulturnoga kruga zapadnokršćanskoga nasljeđa nadanje poistovijetiti s očekivanjem pozitivnih rezultata i temeljit će to ili na vjeri kao takvoj, ili na pretpostavci da se pozitivni ishodi mogu postići. Zbog ograničenog uvida u budućnost, optimistična pretpostavka se temelji na tendencijama razvoja određenih tipova životnih zapleta koje smo zamijetili u prošlosti i koji su se obično razrješavali ovako a ne onako, što nam i nadalje daje nadu da će se stvari rješavati na isti način. Naravno, mi to ne možemo znati sa sigurnošću jer nam je uvid u zbilju ograničen i zato dolazi do pogreške u procjeni koju je Aristotel u Poetici nazvao hamartia. Upravo je ta kriva procjena (ugrađena u čovjeka kao u robu s greškom) u antičkoj dramaturgiji bila uzrokom tragične pogreške heroja (kao u slavnom Edipovu slučaju), a samim time i tragičnog ritma radnje. Ne moramo biti junaci klasične starine da bismo patili zbog pogrešne procjene razvoja situacije, ali nas upravo nadanje u teškim okolnostima čini ljudima, a ne bogovima koji mogu doviknuti s Olimpa isto što nam kaže starozavjetni Jahve: „Nisam čovjek da se kajem“. Optimizam je u neku ruku rezultat ograničenog uvida u budućnost, ali je upravo optimizam tipična osobina „običnog čovjeka“. „Postoji izvjesno krivo razumijevanje u vezi s tragedijom“ – piše Arthur Miller 1949. godine u eseju pod naslovom Tragedija i obični čovjek. Miller kaže da se s u mnogobrojnim razgovorima s drugim piscima i čitateljima uporno suočavao s jednom, po njegovu mišljenju vrlo uobičajenom, ali potpuno pogrešnom idejom. „To je ideja da je tragedija nužno povezana s pesimizmom. Čak i u rječniku ne piše ništa više o tragediji nego da je to priča s tužnim ili nesretnim krajem. To se mišljenje tako uvriježilo da gotovo oklijevam ustvrditi kako u stvarnosti istinska tragedija podrazumijeva od svojega pisca više optimizma nego što ga podrazumijeva komedija, i da krajnji rezultat tragedije mora biti učvršćivanje promatračeva najvedrijega stava prema ljudskoj životinji“. Miller, čini mi se, temelji svoj stav na mišljenju da je ljudski griješiti. Takozvani „obični“, „mali“ čovjek je primjerak ljudske životinje koja dokazuje identitet svoje vrste upravo kroz optimizam koji uključuje pogrešnu procjenu budućnosti. Iz takvog dramaturškog motrišta Miller ima pravo. Ja bih tu tezu još više zaoštrila i bila bih sklona izvesti zaključak da je ono što se u psihologiji obično naziva „dispozicioni optimizam“ idealna startna pozicija za razvoj tragične dramske radnje. Mislim da je Ovidije zapisao kako ga nada (latinska Spes) sporo napušta jer je on, baš kao i svi mi drugi ljudi, sklon oklijevati da povjeruje onda kad mu povjerovati pričinja bol. Grčka je Elpis, personifikacija duha nade, ako je vjerovati Hesiodu, ostala na dnu kutije koja je sadržavala „sva zla ovoga svijeta“. Dogodilo se to u znamenitom trenutku Pandorine znatiželje, kad je ta mitska junakinja načas zavirila u kutiju iz koje su izjurila sva ona zla koja nam do dan danas zagorčavaju život. Nada je ostala na dnu i nijedan povijesni autoritet nije ponudio jasan odgovor zašto. Elpis,

169


170

OPTIMIZAM

Sibila PETLEVSKI

kao pojam danas prevodiv u smislu Nade, u grčkom je jeziku zadržavao neutralnost očekivanja ishoda događaja, svejedno da li pozitivnog ili negativnog. Sklona sam povjerovati na ovidijevski način, da je grčka Nada oličenje sporosti kojom čovjek prihvaća neugodne činjenice i da je ostala na dnu kutije kao zadnje od zala, ono koje nikada ne može napustiti čovjeka, koje je inherentno ljudskoj životinji, i koje oduvijek i zauvijek ostaje u Pandorinoj kutiji naše ljudske lubanje. U tom mitskom kontekstu optimizam je sporost u prihvaćanju činjenica koje nam pričinjavaju bol. Grčki pithos zapravo nije bila kutija u današnjem smislu, nego posuda u obliku bačve za vino, velika toliko da u nju stane omanji čovjek, poput Diogena, koji je navodno u jednoj takvoj bačvi spavao. Iz toga bih zaključila da je Miller i u doslovnom i u prenesenom značenju imao pravo kad je vezu između optimizma i tragedije tumačio i dramaturški oprimjerivao upravo na ponašanju otjelovljenih duhova, demona vezanih uz narav i sudbinu „maloga čovjeka“, njegovih keres i daimones. Leibnizov pojam „optimum“ odnosio se na jedinstvenu, maksimalnu ili minimalnu, instancu u beskonačnom skupu mogućnosti. Božanska sposobnost izvođenja beskonačne analize, optimiziranja svih mogućnosti, u Leibnizovoj Teodiceji (kao „Bogoopravdanju“ koje se iz ljudske perspektive bavi pronalaženjem funkcionalnosti uloge zla u božanskome sistemu) samim time otvara mogućnost i ljudskome umu da shvati dokaze koji se odnose na beskonačno. Leibniz pokazuje da božansko beskonačno znanje, koje uključuje ideje svih mogućih svjetova, za čovjeka bira optimalnu mogućnost: „najbolji od svih svjetova“ koji samim time što je najbolji za čovjeka – ili možda upravo zato – nije ujedno i savršen. U Voltaireovoj satiri o optimizmu, Pangloss poučava Candidea kako je sve za neko dobro u najboljem od mogućih svjetova. Kao što znamo iz iskustva čitanja Voltairea, ali i iz iskustva življenja u kojem pojedinac igra glavnu ulogu u igrokazu vlastitoga života – pri suočavanju glavnoga lika sa stvarnim životnim okolnostima ta se perspektiva mijenja. U psihologiji se pod pojmom „stila objašnjavanja“ (Seligman 1991)1 razumijeva način na koji pojedinci sami sebi objašnjavaju dobre i loše događaje koji su se dogodili u njihovim životima. Potreba da se događajima prida smislena dimenzija, nema sumnje, općeljudska je potreba. Dispozicijski optimizam – sklonost da vidimo napola punu, a ne napola praznu čašu – u konceptualnoj je vezi sa optimističkim stilom objašnjavanja događaja koji su za nas značajni. Velik se broj istraživačkiih radova od devedesetih do danas bavio učincima pesimističkog stila objašnjavanja na psihosomatski spektar poremećaja vezanih uz depresiju, baš kao što su, primjerice, neki eksperimenti pokazali da optimistička očekivanja u vezi s negativnim pojavama 1

Seligman, M.E.P. (1991.), Learned optimism, Knopf, New York.


Sibila PETLEVSKI

OPTIMIZAM

dovode do boljih akademskih rezultata kod studenata (Schulman 1995), ali i da, primjerice, kad je riječ o studentima prava, vrijedi upravo suprpotno: budući advokati s takozvanim „pesimističkim eksplanatornim stilom” nadišli su one koji su se smatrali optimistima (Satterfield, Monahan, and Seligman 1997)2. S treće strane, i pravnici – kojima je pesimistički eksplanatorni stil očito koristan za struku, jednako kao i većina drugih ljudi najrazličitijih zanimanja, obrazovnoga statusa i godišta – u pravilu – s usvajanjem optimističkog eksplanatornog stila (na primjer u toku kognitivne terapije) osjećaju pozitivne učinke naučene optimističke dospozicije u općem poboljšanju zdravstvenoga stanja. Kad bih jednoga dana našla vremena za ozbiljniji ulazak u temu optimizma, posvetila bih poseban tekst „uporabnoj vrijednosti“ optimističkog stila koji se koristi u medijskim kampanjama, a s užitkom bih se upustila i u seciranje panglosijske retorike kakva je oportuna u političkim govorima našega vremena i prostora. Ostavit ću to ipak za drugu prigodu, a za ovu ću zgodu iskušati još jedno neobično motrište: razmišljat ću naglas o „stilovima objašnjavanja“ u znanosti. III. O uporabnoj vrijednosti „stilova objašnjavanja” u znanosti Gould i Lewontin su proučavali mozaik na umetcima između tzv. spandrila, odnosno lučnih krakova na bazilici Svetoga Marka u Veneciji. Arhitektonska analogija poslužila im je za napad na tzv. panglosijsku paradigmu: pokušaj da se organizmi razumijevaju isključivo na osnovi adaptacije, odnosno svojih evolucijskih prilagodbi. Gould i Lewontin u slavnome tekstu ojavljenom 1979. godine3 primjećuju kako je 2

Satterfield, J.M., Monahan, J., & Seligman, M.E.P. (1997.), „Law school performance predicted by explanatory style”. Behavioral Sciences and the Law, 15, 95-105. 3 S.J. Gould and R.C. Lewontin (1979.) „The Spandrels of San Marco and the Panglossian Paradigm: A Critique of the Adaptationist Programme”. Proceedings of the Royal Society: Biological Sciences, London Ser. B 205, 581-598. Gould i Lewontin zastupaju mišljenje da se organizmi moraju proučavati kao integrirane cjeline, čiji su Baupläne – tjelesni ustroji – tako podložni ograničenjima prvo, filetičkog nasljeđa (evolucije sekvencionalnih promjena u liniji nasljeđa na osnovi koje se jedna vrsta transformira u drugu vrstu), drugo, putevima razvoja, i treće, općom arhitekturom, da „sama ograničenja postaju zanimljivija i značajnija u ocrtavanju puteva promjene, nego selektivne sile koje mogu posredovati promjenu kada do nje dođe“. Gould i Lewontin daju primjer: mužjaci tiranosaura mogli su se služiti svojim sićušnim prednjim nogama u uzbuđivanju partnerica, ali to ne objašnjava zašto su njihove prednje noge postale tako malene. Gould i Lewontin zamjeraju evolucionističkim biolozima „nespremnost da uzmu u obzir i alternative adaptacijskim pričama“, i pritom spominju protuprimjere: slučajnu fiksaciju alela, (proizvodnu ne-adaptivnih struktura razvojnom korelacijom sa selekcioniranim obilježjima), alometriju (različitu brzinu rasta pojedinih dijelova tijela u odnosu na rast cijeloga tijela), pleiotropiju (utjecaj jednoga gena na više naizgled neovisnih fenotipskih svojstava), materijalnu kompenzaciju (poboljšanje manjkavosti jednog organa, razvojem radnji neke druge biološke strukture ili organa te iste strukture) i, napokon, mehanički

171


172

OPTIMIZAM

Sibila PETLEVSKI

mozaik tako „razrađen, harmoničan i svrhovit da nas dovodi u napast da ga počnemo promatrati kao polazišnu točku u svakoj analizi, u neku ruku kao uzrok arhitekture čiji je dio. Ali to bi“ – nastavljaju – „izvrnulo ispravni put analize. Sistem počinje arhitektonskim ograničenjem: nužnošću četiriju spandrila i njihovih ušiljenih trokutastih oblika.“ Pojednostavljenno rečeno, Gouldova i Lewontinova teza jest da evolucijski biolozi griješe kad zanemaruju „arhitektonska ograničenja“ i time čine nedopustiv obrat u objašnjenju, usporediv s pokušajem da se čitava konstrukcija bazilike Svetoga Marka objasni razvojem iz odnosa koji se uspostavljaju između elemenata pozlaćenih bizantskih mozaika na pendativima, tim triangularnim oblicima koji povezuju četverokutno podnožje kupole sa samom kupolom bazilike. Gould i Lewontin ne prihvaćaju atomiziranje organizma na „obilježja“ kojima se pristupa kao strukturama koje su, na osnovi prirodne selekcije, optimalno, idealno dizajnirane u svojoj funkciji. U filozofskome smislu strana im je panglosijska retorika koja na znanstveni način idealizira razvojnu funkcionalnost ustroja našega kao „najboljeg od svih svjetova“. Ne namjeravam komentirati raspravu kakva se sedamdesetih godina intenzivno vodila (a i danas se nastavlja voditi) između neodarvinističkih sociobiologa poput E.O. Wilsona i evolucijskih biologa poput Richarda Lewontina, koji se suprotstavljaju genetičkome determinizmu. Ipak, mislim da je zanimljivo pristupiti nekim aspektima te polemike iz humanističkoga motrišta (sa znatiželjom usmjerenom na retoričke i filozofijske uvide, pa do neke mjere i uvide koji bi pripadali filozofiji znanosti). Lewontin se genetičkom determinizmu suprotstavlja već ukazivanjem na rezultate matematičke osnovice za proučavanje tema iz područja populacijske genetike, a već šezdesetih godina uvodi pojam „linkage equilibrium“ (ekvilibrij povezivanja) koji i u najrecentnijoj literaturi ima golemu važnost4. Lewontin pritom ne ovisi o retorički briljantnoj uporabi metafore „spandrila“ i razradi te metafore, u kojoj mu je u strukturiranju „znanstvene proze“ i dojmljivosti toga strukturiranja znatno pomogao Stephen Jay Gould svojim umijećem pisanja. Lewontin zastupa neodvojivot organizma od okružja i – opet vrlo pojednostavljeno rečeno – nastoji organizmu, kojemu je neodarvinistička perspektiva uskratila neaktivnost kao sukreativnosti i svela ga na puki objekt evolucije, vratiti poziciju aktivnoga subjekta. U knjizi nastaloj na osnovi predavanja za širu javnost, radijski emitiranih 1990. godine

4

nametnutu korelaciju. Navedeni protuprimjeri spomenuti su i u Gould-Lewontinovoj „djelomičnoj tipologiji alternativa adaptacijskome programu“. Usp. & Kojima, Ken-Ichi (1960.) „The Evolutionary Dynamics of Complex Polymorphisms”, Evolution, Vol. 14, No. 4 (Dec., 1960.), 458-472; Reich, D.E. et all. (2001.) „Linkage disequilibrium in the human genome”, Nature (Nautre Publishing Group) Vol. 411: 199-204.


Sibila PETLEVSKI

OPTIMIZAM

pod naslovom Biologija kao ideologija. Doktrina DNK5, u poglavlju „Znanost kao društveno djelovanje“, Lewontin na pristupačan način – popularnoznanstvenom retorikom – ponavlja ono što je ustvrdio već ranije, početkom osamdesetih, u tekstovima poput „Organizam i okružje“ ili „Organizam kao subjekt i objekt evolucije“6. Bilo bi naivno tvrditi da Lewontin nema svoju „ideologiju“ znanosti. U temeljima te ideologije jest dijalektička metoda što, već samo po sebi, izaziva neistomišljenike na odgovore pojačane retoričke dimenzije. Podvrgnemo li Lewontinove novije tekstove književnokritičkoj analizi, ustanovit ćemo da je suradnja s Gouldom na antologijskome tekstu „Spandrili Svetoga Marka“ ipak bila nenadmašna. Lewontinov pristup znanstvenoj prethodnici je dijalektički: to je pogled na evoluciju mišljenja vezanog kako uz biološke fenomene, s uvažavanjem Darwina, tako i uz društvene fenomene, s uvažavanjem Marxa. Gould je u tome suradnome dvojcu prvenstveno zastupnik pristupa koji sam naziva „povijesnom znanošću“, nasuprot „eksperimentalno-predskazujućoj“ znanosti. U poglavlju pod naslovom „Čitajući Darwina, čitajući prirodu“7 , Carolyn R. Miller i S. Michael Halloran objasnit će zašto analiziraju „Spandrile“: „Naša je svrha u ovome ogledu istražiti ‘Spandrile’ kao ilustrativni primjer povijesnoga modusa. Naš pristup vodi podrijetlo iz klasične retorike, s posebnom pažnjom posvećenom aristitelijanskome pojmu ethosa. Mi pretpostavljamo da odnos pojedinog znanstvenog rada s njegovim intelektualnim pretečama ima središnju važnost za ethos djela, u smislu da je to artikulacija bitne intelektualne zajednice. Pokušavamo pokazati da, za razliku od radova eksperimentalno-pretskazujućih znanosti, ‘Spandrili’ daju prednost određenom tipu tekstova i uspostavljaju autoritet kroz proces njihova interpretiranja. Mi tvrdimo da, kao primjer povijesne znanosti, ‘Spandrili’ uspostavljaju ethos za koji je usklađenost s Darwinovim djelima krucijalna, i da taj potez čini povijesne znanosti srodnima onome što Foucault zove ‘diskurzivnim poljem’, te na taj način problematizira sam koncept ‘znanosti’, a samim tim i ‘retoriku znanosti’“. (Miller & Halloran 109) Za Goulda je Darwin „povijesni metodolog“ koji je učinio evolucijsku teoriju uporabljivom, dapače, Gould svoj stav i poopćava tvrdeći da je utjecaj evolucijske 5

Lewontin, R.C. (1991.) Biology as Ideology: The Doctrine of DNK, Anansi Press Limited, Concord, Ontario. 6 Lewontin, R.C. (1982.) „Organism and Environment”. U: Plotkin H.C. (1982.) Learning, Development and Culture, Wiley, New York, 151-170; Lewontin, R.C. (1983.). „The Organism as Subject and Object of Evolution”, Scientia, vol. 188, 65-82. 7 Miller, C.R. & Halloran, M. (1993.) „Reading Darwin, Reading Nature; or, on the Ethos of Historical Science”. U: J. Selzer (ur.) Understanding Scientific Prose. (1993.) The University of Wisconsin Press, Wisconsin, 107-126.

173


174

OPTIMIZAM

Sibila PETLEVSKI

teorije na praksu znanosti bio prije svega metodološki; pritom je Darwin – misli Gould – promovirao povijesni stil kao valjan modus znanstvenoga diskursa i stvorio za nj čvrsti metodološki okvir. U tome smislu bi – za Goulda i Lewotina – evolucijska biologija bila bliža povijesti nego fizici, jer njen predmet su jedinstveni i nepopravljivi događaji; jer se služi specifičnim tipovima dokazivanja i načinima zaključivanja, pa se tako, primjerice, oslanja na opširno opisivanje i ovisi o „dostatnim“, a ne uvijek „egzaktnim“ objašnjenjima; služi se heurističkim pravilom „pokazivanja prstom“ kao učenog nagađanja, prije nego uspostavljanjem zakona na osnovi kojega bi se deduciralo; oslanja se na određeni broj razlikovnih koncepata za interpretiranje dokaza, od kojih su neki koncepti više usmjereni na varijaciju i diverzitet više nego na esenciju. U tekstu pod naslovom „Španijeli St. Marxa i panglosijski paradoks: kritika jednog retoričkog programa“8, David C. Queller pojednostavljuje, rekla bih čak banalizira povijesno-dijalektički stil znanstvenog „pripovijedanja“, a time i znanstveni ethos svojih metodoloških suparnika. Obrušava se na „Spandrile Sv. Marka“, nadajući se (uzalud) da je kadar primijeniti jednako dojmljiv stil „znanstvene proze“ kao Gould i Lewontin. Za Quellera je Pangloss „daleko od atomizirajućeg adaptacionista“9 kakvim ga Gould i Lewontin žele prikazati. Queller uzima primjer Panglossova objašnjenja načina na koji je dobio spolnu bolest. Pangloss, u skladu sa svojom optimističkom filozofijom, objašnjava podrijetlo spolne bolesti od koje pati. On tvrdi da je zaraza do njega stigla tijekom duge razvojne linije koja seže unatrag sve do Kolumba, koji se istom spolnom bolešću zarazio u Zapadnim Indijama. Za Panglossa je to cijena koju moramo platiti kako bismo mogli uživati u plodovima Novoga Svijeta, poput čokolade. Gould i Lewontin znaju taj primjer i nastoje ga prisvojiti, tvrdeći da je Panglossova obrana nužnosti dobivanja spolne bolesti na osnovi funkcionalnosti čokolade, primjer adaptacionističke analize. Quellerov „kontraargument“ – izveden u području stilistike znanstvenoga diskursa – jednostavno ne ostvaruje smisao (koji bi inače bio u retoričkome osnaživanju i književnome oprimjeravanju znanstvene argumentacije), a nije u stanju proizvesti ni neposredan, snažan učinak tipičan za dobar retorički stil: „‘Dio’ koji je u pitanju za Panglossa je spolna bolest, i on joj ne prilazi kao izoliranome obilježju, a niti kao adaptivnome obilježju, u pravome smislu. Umjesto toga, značenje [toga dijela] može se pronaći samo u složenoom, bogatom, organskom sifilo-čokoladnom odnosu.“ (Queller 1995, 487) Možete se zapitati zašto sam u ogled o optimizmu umetnula temu o znanosti. 8 9

Queller, D.C. (1995.). „The Spaniels of St. Marx and the Panglossiam Paradox: A Critique of a Rhetorical Programme“, The Quarterly Review of Bilogy, Vol. 70. No. 4 (Dec, 1995.), 485-489. Cf. Ibid., 487.


Sibila PETLEVSKI

OPTIMIZAM

Odgovor je jednostavan: već samim postojanjem „stilova objašnjavanja“ stekla sam dojam da je konzervativizam „tvrdih“ znanosti još uvijek jak, ne samo u odnosu na mogućnosti takozvanih kvalitativnih naspram kvantitativnih istraživanja, nego i u odbijanju da se priznaju prednosti i dragocjeni „prečaci“ koje znanosti može ponuditi istraživanje u umjetničkoj praksi. Jednom je Dwight Conquergood10 izrekao slavnu rečenicu u vezi s istraživanjem izvedbenog fenomena, koji obuhvaća i umjetničke izvedbe i društvene ceremonijale: „Trajni izazov studijima izvedbe je odbiti i zamijeniti duboko ukorijenjenu podjelu rada, apartheid znanja, koji je u akademskoj igri kao razlika između mišljenja i činjenja, interpretiranja i izrade, konceptualizacije i stvaranja. Podjela rada između teorije i prakse, apstrakcije i otjelovljenja, arbitraran je i rigidan izbor, i poput svih binarizama, u sebi sadrži eksplozivnu zamku.“ Conquergoodova teza je – ovisno o tome kako joj pristupimo – optimistična ili pesimistična u procjeni spremnosti ili nespremnosti ljudskoga uma da nadiđe zamku binarnih rješenja. Možemo se zapitati je li u tome smislu retorika znanosti „korisna“ za znanost, ili je već dovoljno samo po sebi osvijestiti da postoje različiti „stilovi objašnjavanja“ i u onome području koje – za razliku od lijepe književnosti – prisiže na objektivnost?

10

Usp. Conquergood, D. (2002.) „Performance Studies: Interventions and Radical Research” TDR, Vol. 46, No. 2 (T174), 145-156.

175


Marko SOSIČ, Trst (Italija)

176

NA PUTU K SVJESNOJ UTOPIJI? Jeste li sigurni da su se ljudi oduvijek međusobno klali, kako to čine danas? Da su oduvijek bili lažljivci, lukavci, razvratnici, nezahvalnici, razbojnici, slabići, kukavice, zavidnici, pohlepnici, pijanci, škrtice, krvoloci, klevetnici, slavohlepni, podmukli, fanatici, licemjeri i glupani? Voltaire, „Candide ili optimizam“

2013. Srpanj, u kuhinji, odmah pošto sam ugasio radio. Tek misao na pustoš koja nas okružuje.✻ 1 Koliko groteske u Kandidu i koliko nužnih filozofskih odgovora za misaonu probojnost u novo doba. No: optimizam, tako nužna i zdravo provokativna tema za današnji svijet, za današnje vrijeme, što na mnogim razinama govori o kraju naše zapadne civilizacije, koja se uprkos tome još uvijek uzdiže na postolje najrazvijenijeg društva, koje se postavlja kao jedini i pravi kulturni i ekonomski društveni model, iako je posve jasno (a nisam sâm došao do te spoznaje) da je taj model izgorio i da ga samo šačica moćnika drži na životu, jer nemaju drugih rješenja da za sebe sačuvaju ✻ 1

Izvorni naslov ogleda: „Na poti k zavestni utopiji?“. (Op. ur.)


Marko SOSIČ

OPTIMIZAM

sav svoj golemi kapital. Zapad, koji sve češće i opasnije sudi svemu sa čim se suočava u svijetu, između ostalog s ratnim žarištima na Bliskom istoku, gdje svojom intervencijom u pravilu ostavlja neopisiv raspad duha i tijela, Zapad, snagom svoga bolesnog samopouzdanja, zbog kojeg se osjeća kulturno i civilizacijski bolji i njeguje nekakav latentni rasizam prema sebi nepoznatom svijetu i kulturi. Taj zapad nažalost često odluke donosi zbog nepismenosti i neosviještenosti. Duboka i iskrena kritička refleksija možda je jedan od putova k postavljanju temelja na kojima bismo možda s vremenom i optimizmom izgradili neko novo doba za bolje, pravednije socijalno i društveno uređenje svijeta? No i to bi mogla biti velika naivnost, jer gledati kroz prizmu optimizma čak i kritičku refleksiju o našim takozvanim civilizacijskim dostignućima, danas bi naprosto moglo biti neodgovorno ponašanje, jer možda bismo kroz prizmu vidjeli utvare nas samih, kroz fikciju naše svakidašnjice u kojoj smo glavni ili sporedni akteri koji nemaju veze s istinom i stvarnošću. No ipak, upitam li se malo podrobnije, zaključujem da i sam potajice gajim nekakav optimizam koji je vjerojatno posve anakron u vremenu koje živimo, i posve neodgovoran, neracionalan, ako već ne i na rubu svjesnog ludila koje u sebi nosi svo blještavilo utopije. Danas, štoviše, potvrđujem nekakve spoznaje o sebi, jer čvrsto vjerjujem da sam plod nekakva beznadnog creda u bolje i svjetlije, čemu se na racionalnoj razini i njegovanjem kritičke refleksije samo pokušavam suprotstaviti kako bih što realnije gledao na svijet, život, čovjeka i njegovo doba, pa makar to bila čista utvara. Izazov koji si postavljam nije tako jednostavan, jer u sebi bar ističem credo u bolje i svjetlije što je, ponavljam, na trenutke neodgovoran čin, no posve autentičan. Srpanj, na šumskoj stazi. Pozvan sam da razmišljam o optimizmu pa me tema iznenada vratila daleko u razdoblje moga odrastanja, djetinjstva i adolescencije, odgoja koji je unutar moje radničke obitelji bio između stvarnosti radničke svakodnevice i tihe prisutnosti vjere, između radništva i, posljedično, prirodnog nagnuća lijevoj društvenoj opciji, te tihe nazočnosti kršćanskoga odgoja. Kršćanski odgoj u obitelji nije bio nametljiv, već sam u svojim dječjim mislima i očima usvajao svećenikove pouke, koje smo slušali prije no što smo primili sakrament Svete pričesti, kao jedinstvenu istinu koja uznemirava, koja otvara put i bijeg od realnog u maštarije te naposljetku u vjeru u kojoj je svijet, otkad je Krist za nas žrtvovao svoj život, pravi raj, a ljudi koji u njemu žive čista su bića u kojima prevladava isključivo dobrota. Bez obzira na postojanje pakla i neba, namijenjenih ovome ili onome koji je u životu griješio ili se iskazao. S tom opasnom opremom za maštanje dugo sam „skidao košuljicu” i odrastao... Ne, tada mi nije bio potreban optimizam s kojim bih odrastao, jer mi u mom poimanju

177


178

OPTIMIZAM

Marko SOSIČ

svijeta i ljudi naprosto nije bio potreban, imao sam sve na dlanu, dobre ljude, lijepu prirodu i sjajne zvijezde. Sve do trenutka kada sam (na sreću) shvatio da pored svega dobroga postoji i zlo. Tu sad ne bih razglabao koliko je trajalo dok sam došao do te spoznaje. Predugo, vjerujte. Srpanj, na rubu šume s pogledom na more. Spomenuti kršćanski odgoj u kojem su me odgajali, kao što je rečeno, prije Prve pričesti, govorio je i o tome da čovjek griješi, jer postojale su zapovijedi, štoviše bilo ih je deset, i trebalo ih je poštivati, inače si bio grješnik. I tada, kao dijete, mislio sam da možeš sagriješiti, stvarno i protiv zapovijedi, no da je to greška koja se svakome može dogoditi, jer kasnije grešku možeš popraviti ispovijedanjem svećeniku, i sve ti bude oprošteno te si zajedno s drugim ljudima ponovno čist i bez grijeha. I kao dijete počeo sam razbijati glavu time kako i sâm moram imati svoje grijehe, kao i svi koji odlaze na ispovijed, te da bez grijeha ne mogu biti dio velike obitelji svih ljudi na Zemlji. Morao sam griješiti. I svećenicima u ispovjedaonici redovito sam, svake subote, nabrajao svoje grijehe, no nitko među njima koji su se redali iza mrežastog prozorčića u ispovjedaonici, gdje sam im jedva vidio lice, nije rekao da grijesi koje sam nabrajao zapravo nisu nikakvi grijesi te da su se tek dotaknuli zapovjedi koja kaže: poštuj oca i majku. Jer ja jednostavno nisam slušao mamu, nisam joj pomagao obrisati oprane tanjure i slične gluposti. To sam nabrajao svećeniku, to su bili moji svjesni grijesi. Svećenik bi mi uvijek odredio pokoru, dvije ili tri Zdravomarije i dva Očenaša, pa sam vjerovao da stvarno griješim. Poslije bih u crkvi kleknuo na drvenu klupu, zagledao se u oltar nad kojim je bilo i još je uvijek oslikano moje selo: crkva i središte sela nad kojim se nadvio velik oblak kroz koji prodiru sunčeve zrake. Gledao bih oblak i tiho molio molitve koje mi je svećenik odredio za pokoru. Ako bih zaboravio koji dio molitve, samo bih promrmljao kao da blago varam Boga, pa bih naglo ustao i otišao. Malo sam u nedoumici slušao kako odzvanjaju moji nesigurni koraci dok sam hitao po kamenim škrilama prema glavnim vratima. I ne znam, tada kad sam bio već vani, jesam li se stvarno osjećao očišćenim i spašenim od grijeha, jer pomislio bih: jesam li rekao prave grijehe ili sam možda koji stvarni prešutio? I mislio sam što bi se sve moglo desiti kada bih u sebi nosio pravi grijeh koji sam prešutio, kakva bi vražja čudovišta probila tlo u mojoj sobi i iz dubina se popela u moj krevet, izgrizla mi prste na nogama, poput velikih mrava koje sam nekoć sanjao. I došao je dan Prve pričesti kad smo svi klečali pred oltarom i čekali hostiju, tijelo Kristovo, koje nismo smjeli dotaknuti zubima. (Za hostije, koje na pripremama još nisu bile posvećene, što je značilo da još ne prihvaćamo tijelo Kristovo, već samo tijesto, bojao sam se da mi na dan pričesti ne ostanu na nepcu ili ne zastanu u grlu


Marko SOSIČ

OPTIMIZAM

pa više neću moći disati. Bojao sam se da ću nekoga razočarati ako dođe do toga da ispljunem hostiju kako se ne bih ugušio...) I vidim se kako buljim u svećenika koji se približava s kaležom u rukama, približava nam se svima, dječacima i djevojčicama, koji klečimo pred oltarom: vidim njegovu ruku koja dodiruje kalež, vidim prste kako uzimaju hostiju približavajući je otvorenim ustima prijatelja koji kleči blizu mene, vidim kako je prijatelj uzima u usta, ništa mu se ne događa, i odjednom sam sretan jer se možda ni meni neće ništa dogoditi, neće mi se zalijepiti za nepce i neće mi nedostajati zraka. Optimizam koji je trajao deset ili dvadeset sekundi umirio me, ali i otvorio u meni mnoge nedoumice o istini ovoga svijeta, i mnoge spoznaje o tajnim životnim putovima... Srpanj, tijekom silaska s brdašca s kojega se vidjelo more. I tako, u slijepoj vjeri u ljudsku dobrotu (vjerojatno i zbog kršćanskog odgoja) ulazio sam u svijet sve dok nisam upoznao zlo koje me je kasnije, upravo kao i ljudska dobrota, pratilo i još me uvijek svakodnevno prati, iako na sigurnoj udaljenosti. Tek kad sam shvatio da postoji tamna strana duboko u svakom čovjeku, pa i u meni, a što sam drugo nego počeo razmišljati o tajnama našega bitka koji do danas ne poznam i ne mogu ga sasvim shvatiti, iako se trudim pomažući se biologijom, književnošću, filozofijom, etikom i estetikom. I pitam se bih li si možda morao pomoći poezijom, životom samim, s ljudima, njihovim sudbinama, kako bih shvatio moć duha, moć razuma koji u suvremenom društvu sve više jenjava? Kojeg je doista sve manje u običnoj svakodnevici, razorenoj nepismenošću, bijednim i neumornim veličanjem izgleda, ukočene vanjštine te gradnjom svjesne utopije u nekakav sustav i red kao poglavite vrijednosti. Užasno. Tu više nema nikakve istine, već samo laž koja je veća od istine sáme. Kao što bi moralo biti u pravoj umjetnosti, da „lažima”stvaramo novu istinu, koja ne nalikuje onoj pravoj, već je samo svoja, veća od istine pune razdora, spoznaja o nama samima, o našim nedoumicama i strahovima, o našim otkrićima i prikrivenim strastima. No to što doživljavamo nije umjetnost, nego je prije svega zastrašujuća konstrukcija stvarnosti koju ne gledamo s umjetničke distance, već oči u oči. I tek tu se otvaraju pitanja o čovjeku, njegovoj veličanstvenosti i jednostavnosti, o njegovoj prolaznosti. Kolovoz, uz preoranu njivu u blizini kuće moje none, u koju nisam ušao nekoliko godina. No ipak nam je potrebno nešto u tom životu, nešto što nam daje snagu da vjerujemo u to. Ljubav? Zasigurno. Utopija koja ponekad na graniči s ludošću? Možda, a zašto da ne? Potonjom su me zacijelo zarazili bližnji jer ih svijetlo ludilo puno

179


180

OPTIMIZAM

Marko SOSIČ

sjaja, koje sam prije spomenuo, snažno određuje. Kao nekakva vrsta utopije o ovome svijetu koji će jednoga dana biti drugačiji, o nekakvom Eldoradu koji su si, i još si ga uvijek, iako s velikom dozom autoironije, pokušavaju zamisliti, da bi preživjeli svakidašnjicu, nekakav raj koji su ili ga još vide posvuda, u najjadnijoj krpi, na blatnjavim tabanima, u grani koju je slomio vjetar, u pradjedovu pijanstvu i njegovu ludilu, u djedovim rupčićima u koje se iskašljava... Zdrava ludost preživljavanja? Vidim sada u mislima svoju rodbinu, vidim je danas kada pokušavam shvatiti njihov ekstremni optimizam. Promatram ih svojim dječjim očima. Vidim ih kako svi stoje u dvorištu pod divljim kestenom, među njima je i moj otac, do njega njegova braća i sestre, šestero ih je, među njima je i M., tatina umno poremećena sestra, M. koja nema sve kotačiće u glavi, kako kažu na selu, M. koju u kući svi vole, M. koja ponekad stoji na prstima poput balerine. Jer bi joj se stanje moglo pogoršati, iako i sada vrišti, dere se i razbacuje sve što joj dođe u ruke, da bi tako, i jedino na taj način, ispovjedila nelagodu, svoju žalost, jer nema drugih riječi pomoću kojih bi stupila u kontakt s drugima. Tako su tada govorili o njoj. I ja se nje kao dijete bojim, strah me te debele ženske pojave koja urla i pjeva, razbacuje stvari, razbija i ponekad prijeti nekome da će ga ubiti, no Reska, njezina mama i moja nona, nježno je uhvati za ruku, uzme joj vilicu koju je M. u zanosu uzela iz ladice kuhinjske kredence. I kasnije znam kako joj je bilo teško, mojoj noni Reski, koja je bila njena majka, i zbog koje sad razumijem što joj je značilo vidjeti svjetlost u najtežim trenucima, koji zapravo nisu bili samo trenuci, već sati, dani, mjeseci i godine boli. Dakako, ako si je sposoban vidjeti, svjetlost. Teško bi joj palo kada sam morao ostati s ocem ili majkom na klancu koji je vodio do dvorišta pod velikim divljim kestenom, sve do kuće u kojoj je M. urlala i pjevala Marina marina ti voglio piu’ presto sposare... O mia bella mora no non mi lasciare, non mi devi rovinare o no no no no no... Tada nisam znao da mi ne bi mogla nauditi i učiniti nešto nažao, tada to nisam razumio, dok je pjevala tu pjesmu s grubim i dubokim tonovima kao da se u njezinu tijelu pomiču demoni o kojima sam tada čuo da borave samo u paklu, mislio sam da se u nju uselio vrag, da je ona demon koji će me požderati. Danas znam da nije razumjela to što pjeva, samo je ponavljala ono što su pjevali u toj kući kad im je bilo teško, a kad im je bilo teško pjevali su i svirali harmoniku, pjevala su i ostala očeva braća i sestre, pjevali su pjesme koje bi čuli na radiju, kao i onu koju je pjevao Domenico Modugno. Svi oni koji još nisu bili otišli od kuće pjevali su je, svi, jer tada se još nitko nije bio ni udao ni oženio, jer tada još nitko nije emigrirao zbog posla, kao što se dogodilo kasnije... Vooolaaree ohoo, caaantaaree, ohooho... nel blu, dipinto di blu.... I čujem nonu Resku kako pjeva tada, dok sam ja još dijete i čekam na klancu da se jedan od roditelja vrati, da ne budem samo s majkom ili ocem na tom sivom prašnjavom klancu, već s njih oboje.


Marko SOSIČ

OPTIMIZAM

I u svojim mislima vidim sada nonino lice svijetlo od žalosti, kako se mekano naslanja na kćerkino koje je grubo, ružno i tvrdo, no za nju najljepše upravo takvo, koje postane mekano i raznježi se kada nona zapjeva s njom onu pjesmu koju su čuli na radiju, i obje se u svojoj boli nasmiješe zbog glazbe i njezine blizine. Rooosaaamuuundaaa... tu sei la vita per me... Kolovoz, dok sjedim u travi blizu njive koja je ista kao dan ranije, preorana. Kao da u mojoj glavi još uvijek živi pjesma koju pjevaju moji rođaci, koje ponovno vidim u mislima, punih zgoda iz djetinjsva. Vidim ih sve redom kako se motaju po kući, po njivi, kako moja pranona, koja bi bila nona moga oca, odlazi u crkvu, na ispovijed grijeha jer ih ima mnogo. Svaki dan odlazi na ispovijed, jer svaki dan griješi, to očito sama osjeća, jer duboko mrzi nježnost i mekoću moje none Reske, mrzi nju koja se udajom preselila u njezinu kuću, uzela njenoga sina i s njim imala šestoro djece, i M. za koju kažu da je luda. Ona mrzi moju nonu i svakodnevno se potrudi da joj nečim zagorča život, kao na primjer da stane s blatnjavim cipelama na kamene stepenice koje je nona Reska tek oprala, ili pak pljune na tek obrisan pod i kaže noni Reski da je sve popljuvano i da nitko nije čistio, a najmanje ona koja je niškoristi. I tada vidim nonu Resku koja se tiho žalosti, no uvijek ponovno opere stepenice da budu čiste i mirišljave, uvijek ponovno obriše ispljuvke kojima je pranona označila pod, sve počisti i opere nona Reska, da bar na podu ne bude više tragova mržnje, kaže ponekad. Znam da ona u to vjeruje. I tako će biti sve dok pranona bude na nogama. No kad padne u postelju, bit će još gore. Nekoliko će godina ležati u postelji i zvati Resku da joj donese ovo ili ono, samo zato da je pozove kako bi nona Reska morala doći do nje, jer neće moći znati pravi li je budalom ili ne, stara nemoćna svekrva koja leži u postelji jer je noge više ne drže. Sve dok joj stara jednoga dana ne kaže da ima za nju dar. Nakon toga se nona gotovo nije mogla više odazvati kad bi je ova pozvala. Mogu je zamisliti, kad je iz njenih usta čula riječ „dar”. Sva crvena u licu od neugode i srama, od nerazumljive zahvalnosti da joj se svekrva konačno smilovala i prihvatila je u svoju kuću. Mogu si zamisliti nonino lice dok odvija vrpcu s mašnom koju joj je je uručila pranona i u kojoj je bio dar. Stara je povukla traku s mašnom ispod svoje postelje i istegnula ruku prema noni. Na, rekla joj je. I u mojim mislima nona sada otvara dar u kojem ne ugleda ništa drugo nego govno stare svekrve koja se beskrajno perfidno poigrala s njom i njenom naivnom vjerom u dobrotu ljudi, jer inače ne bi bila mogla posluživati tu odvratnu babetinu koja je njena svekrva i moja pranona i mati moga noneta koji se iskašljavao u rupčiće, uvijek uredno ispeglane. U veži bi ih najprije otvorio i pregledao kao da je u rupcima dio života i svijeta u kojem vladaju mir i red, bar kad se iskašlje.

181


182

OPTIMIZAM

Marko SOSIČ

Kolovoz, još uvijek uz njivu, prema večeri, kada ptice pjevaju u krošnjama i zaspu. I onda stare više nema i već je odavno pod zemljom, a nona Reska ne može više izdržati sva ta vrištanja i razbacivanja njene ljubljene kćeri M., i nono tada pozove hitnu pomoć i sva se braća okupe u dvorištu sve dok ne stigne hitna pomoć i M. mirno ode s bolničarima koji je mirno uhvate za ruku i uguraju u kombi hitne pomoći, gdje više ne vrišti, jer ju je strah, elektrošokova ju je strah, terapije koja je čeka u umobolnici, jer tada u Trstu još nije bila u tijeku psihijatrijska reforma koju je uveo slavni Franco Basaglija i njome demokratizirao strukturu psihijatrije i vratio malčice dostojanstva ljudima koje smo nekada nazivali luđacima, umno poremećenima, za koje bi obično rekli da nemaju sve kotačiće na broju. On je otvorio psihijatrijske bolnice, ali kasnije kada M. više gotovo nije bilo na ovome svijetu te nije mogla znati što znači dostojanstvo. I vidim u mislima nonu Resku, tada dok odvoze M., kako bi se odmorila, vidim je kako se zatvara u smočnicu i znam da plače iza onih vrata, iako se ubrzo moglo iz njezinih prsiju začuti kao da je nešto zapjevalo. Vidim njene oči, nju kako u očima nosi svoju kćer M., nju koja je vidi kako leži na postelji u bolnici i kako elektrošokom ublažavaju njeno ludilo, uništavajući i sve zdravo što je u njoj. Znam, uhvatila bi je za ruku, nona, skinula bi one žice s njezinoga tijela i prislonila svoje lice na njeno tijelo koje leži, nemoćno, tamo na onoj postelji. I kad začuju iz maminih prsiju tihu pjesmu, sva braća zapjevaju i sama, najprije se nasmiješe zbog okrutnosti toga dana, toga vremena, i tada zapjevaju pjesmu, uvjereni da će im biti ljepše, i tata zasvira harmoniku... Rujan, na klancu prema svome nekadašnjem domu. Razmišljam koliko su u ovim godinama moje misli vezane uz obitelj i brojne rođake koji su se u to vrijeme zaputili u najudaljenije krajeve svijeta, koliko su moje misli vezane uz kuću u kojoj su prebivali, kuću koja je zapravo tik pod crkvom, nekako obilježena u dobru i zlu, a u njoj je uvijek moguće čuti zvona, kao da zvonjava ne dolazi sa zvonika, nego kao da je oduvijek u kući u onim sobama, u kuhinji i smočnici, na dvorištu, u krošnji kestena gdje su ptice već odavno zaspale. Da, kao da su ptice dolazile u onu kuću da bi se nahranile, jer su znale da će ih ljudi koji tu žive nahraniti, da se mogu u jesen seliti u druge krajeve, da budu site i ne posustanu na putu preko mora i gora, da one koje ostanu na Krasu, kosovi, vrapci i sjenice mogu preživjeti zimu. Pa i vjeverice koje je lovio moj bratić, on koji je zaboravio svoj jezik, po majci slovenski, koji je lovio vjeverice i naučio samo šumski jezik, jezik divljači i zvjeri, koje uopće nisu krive za njegov zaborav, nego je krivo kulturno siromaštvo, pomiješano s


Marko SOSIČ

OPTIMIZAM

prikrivenom boli onih koji su se uselili u tu kuću i nisu htjeli ni prisluhnuti slovenski jezik, već su ustrajali samo pri svojemu, talijanskom, koji je lijep kao i svi jezici svijeta. Istarske izbjeglice, moji daljnji rođaci, došli su u noninu kuću. Govorili su nam da ne prilazimo njihovim kućama koje su sagradili na Krasu, a i izbjeglice su vjerojatno svojoj djeci govorili slično.Vidim ih dok se kao dijete vozim biciklom na Mandriju, kako nazivamo prostor gdje su nekada pasle krave i gdje su kasnije sagradili kuće istarskim izbjeglicama koje su nosile ranu iskorijenjenosti. Vidim ih, kao dječak, kako stoje pred novim bezličnim domovima i mislim o tome kako bih ih rado upoznao, kako želim razgovarati s njima, kako želim prekršiti zapovijed roditeljâ da im se ne približavam, želim se osloboditi straha, osjećaja krivnje koji mi je stvorio kršćanski odgoj, jer bi mene, dječaka koji odrasta, bilo sram da se još uvijek moram ispovijedati svećeniku. Sada sam veći i, osim izbjeglica, bilo je još štošta što ne bih mogao reći na ispovijedi. Ni sebi. No usprkos tome bile su moje dječačke misli sve svjetlije. Vjerovao sam da će moj bratić i drugi bratići, sinovi očevih sestara, vjerovao sam da će svi oni progovoriti na našem, slovenskom jeziku, bar u narječju, što se nažalost nije dogodilo, noninu kuću bi ponekad preplavile vjeverice, koje je u šumi lovio najstariji bratić, i tada bi oni koji su još živjeli s nonom samo gledali vjeverice koje su trčale po kuhinji, po ormarima i kredencama i tiho mrmljali neku pjesmu bez riječi. Muškarac iz Rovinja, koji je napustio Istru i oženio se očevom sestrom, nije htio govoriti drugim jezikom osim talijanskim, ni njegova djeca nisu smjela govoriti slovenskim jezikom. I tako se obitelji počeo gubiti trag, netko je otišao u Australiju, netko je ostao, netko nije ni ostao niti otišao. No, uprkos tome, realnost je bila drugačija, svjetlija, upravo među ljudima koji su došli iz Istre, kojima sam se želio približiti i to sam kasnije učinio, njima koji su oko svojih domova pokušali oblikovati istarsku pokrajinu s malenim vrtovima, voćkama, smokvom, trešnjom, svime onime usred čega bih i ja živio. Da, želio sam, nadao sam se da ću moći prekršiti sve one zapovijedi, domaće i vjerske, koje me nisu puštale prema slobodi, prema drugima i drukčijima. Trst, rujan, do kanala na Trgu Ponterosso. Danas koračam središtem grada i gledam naprijed prema brdu na kojemu su Talijani s pomoću saveznikâ neposredno nakon drugoga svjetskog rata postavili eksploziv, ne bi li sve odletjelo u zrak pred barbarima kojima je trebalo oprati usta jer im je jezik ružan i nitko ih ne razumije, i nekulturni su, što mislite, čujem u sebi riječi koje sam slušao prije dvadesetpet ili trideset godina u tršćanskom autobusu ili na ulici... Te riječi roje mi se u glavi dok hodam uz kanal pored Joyceova kipa. U vrijeme njegova bivanja u Trstu svakako je bilo drugačije i svijest o višekulturnoj stvarnosti

183


184

OPTIMIZAM

Marko SOSIČ

bila je veća nego nakon drugoga rata, sve do prošloga desetljeća ili manje kad su stvari krenule na bolje. Gledam naprijed i u mislima vidim osušen eksploziv uz mostove i ceste i sretan sam što su se u gradu stvari promijenile, i što se onaj eksploziv neće tako brzo zapaliti, u slučaju da tko poželi vidjeti kako se leti u zrak. Tko zna, tko bi rekao, kad si optimist neke se stvari mogu promijeniti. No to nije stvar optimizma, to je stvar svijesti i širine duha. Moglo bi se dogoditi da se zbog malih no vrlo utjecajnih tršćanskih lobija, zbog Berlusconijeve politike i njegova populizma, koji je dvadeset godina unatrag, u prošlost vratio svu talijansku kulturu, stvari nikada ne promijene, no na sreću se danas ipak pokazuju u drugačijem svjetlu, otvorenije, demokratičnije i osjetljivije prema drugim jezičnim skupinama i kulturama. Imati prvi put u povijesti gradonačelnika koji pozdravlja i razgovara na slovenskom jeziku s piscem Borisom Pahorom za njegov stoti rođendan, i ne samo s „dobar dan” nego s tri dulje rečenice, veliki je preokret prema boljem i pravom licu demokracije i suživota. (To pak ne znači da su svi gradonačelnici lijevoga centra jednaki, uopće ne). Ah, kakva naivnost, rekao bi netko, pa zar ne vidiš da je i to čisti populizam? Misliš li da će novi Papa otvorenošću i posve drugačijom dijalektikom uspjeti promijeniti Crkvu? To je razmišljanje nepopravljivih optimista, rekao bi netko, pa već je mnogo povijesnih, objektivnih dokaza kako se politika vrti i kakva je njena dijalektika. Razumijem, posve razumijem, no kada osobno vidim takvo što u meni se dogodi ono što mi se uistinu stalno dešava, što je u meni nepopravljivo, što ne vodi intelektualnoj zrelosti, intelektualnom i distanciranom rasuđivanju stvari, što ne vodi spoznaji o čistoj retorici i tako dalje, već prema mojem dječačkom uvjerenju, čije je osnove postavio onaj kratki vjeronauk, naime da su ljudi dobri i da istina prije ili kasnije iziđe na vidjelo. No, što znači biti dobar, veliko je pitanje. Dobra je bila moja nona Reska koja se uz brigu o kćeri brinula i o svakojakim beskućnicima koji bi ušli u dvorište. Pokupila bi njihove prljave krpe i oprala ih. Gotovo nikada nije išla u crkvu, ona ne. Ona nije bila moja pranona, bila je moja nona koja se rodila u Vipavskoj dolini u podnožju gorja koje nazivaju Angelska gora, na kojoj pušu mnogi vjetrovi što dolaze s Alpa i Jadrana. Tamo se miješaju vjetrovi zbog kojih je na onoj livadi mnogo različitog cvijeća, alpskoga i mediteranskoga. Tamo, na onu livadu, uputila se kao djevojka moja nona, prije nego li je došla u Trst raditi kao sluškinja i kasnije se udala. Na toj je livadi doživjela svoj najljepši dan, rekla mi je nebrojeno puta, a ja nisam mogao nikada razumjeti kako to samo jedan dan biti najsretniji i najljepši, nikada nisam razumio kako zbog samo toga dana gledaš na život sa svjetlošću u duši i s nadom. U tome zaista ima ludila. I premda mi nona Reska nikada nije rekla kako je bilo, vidio sam u njenim očima, na njenom čelu vidio sam slike, uvijek kad bih je posjetio, kao da joj se slike njenoga najljepšeg dana ocrtavaju na licu i pužu joj duž očiju, usnica, nadolje po tankome, već ostarjelu vratu, sve do prsiju pod kojima je bilo njezino srce.


Marko SOSIČ

OPTIMIZAM

Trst, rujan, Ulica Battisti u ranim jutarnjim satima. Hodam prema gradskom parku s visokim platanama i osvrćem se gore prema stanu u kojem sam volio davnih godina. Taj stan nije bio moj, bio je vlasništvo tete Nele koja je za vrijeme fašizma bila internirana i u zatvoru doživjela zlo. Voljela me, pisala je pjesme i preprodavala zlato, uvijek je mislila da će poboljšati svijet, zlatom i poezijom. Prolazim pored te kuće u Ulici Battisti i u mislima vidim djevojku koja je s amnom u stanu, gola i lijepa, s drugačijom mišlju o svijetu i budućnosti... Hodam dalje i iznenada mi se pred očima nacrta jutro u koje je tada ušla nona Reska, njeno najljepše jutro... Kao da se jutro svojom svjetlošću nacrtalo sada pred mojim očima, na granama visokih gradskih platana... Vidim je, želim je vidjeti, kako kreće na Angelsku goru zajedno sa sestrom. Njih dvije slične su kao kapljice vode koje jednakomjerno i ustrajno padaju s krova u veliko vjedro. Želim je vidjeti da bih razumio kako te svjetlost može jednoga jedinog dana pratiti na najtežim životnim putovima. Otvara se svjetlost u tvojoj glavi, u tvome tijelu, jutarnje su zrake takve da umrtvljuju prostor groze i žalosti, pomažu ti da pobijediš, da pronađeš put koji će te voditi prema nadi i optimizmu, ili su pak zrake takve da samo prosvijetle um, kad od silnoga blještavila ne možeš više razlučiti stvari...? To bih htio saznati, zato je pratim sada u mislima, nonu Resku i njezinu sestru Anicu, bile su rođene pod Angelskom gorom i sada se, dok je još uvijek noć, penju uzbrdo, mlade, žilave i lijepe, svijetlih očiju i pune mekoga duha. Vidim ih kako hodaju stazom gore prema Predmeji. Njih dvije poznaju kraće putove, znaju gdje su potoci na kojima će ugasiti žeđ, gdje rastu jagode i maline koje će pozobati kad im ponestane snage, iako su u platnenoj torbi ponijele pecivo i kriške sira. Samo su mami sinoć šapnule na uho da odlaze na izlet, da neće biti na misi već gore u šumi, na travnjaku na kojemu raste cvijeće koje ne možeš vidjeti svugdje. I ja ih pratim dok šuteći hodaju uzbrdo, među lijeskama i topolama, sve više među borovima i jelama, kao dvije jutarnje vile koje donose lijepe vijesti o rođenjima, obilnim žetvama i zdravim berbama. I gore od Predmeje sve do vrha proplanka, gdje sjedaju na beskonačni travnjak, među cvijeće koje je nemoguće pobrojiti. Nasmijane, zadihane i lijepe. I iznenada nona Reska želi da naberu cvijeća, i stvarno ga naberu, golemi buket tratinčica i drugoga poljskog cvijeća, tako da im se jedva vide lica kada buket podignu preda se. Sretne su kao što nikada neće biti. Tada se okrenu i ugledaju kako im se bliže dva muškarca, sve su bliže, a one s buketom poljskoga cvijeća. Muškarci prođu pored njih, dva lijepa šumara koji su se uputili u obližnju crkvu. Mladići ih pozdrave, Reska i Anica otpozdrave i glas im je mekan, poput travnjaka. Mladići zastanu, tako da im vidiš lica i nikada ih više ne zaboraviš. I nakon toga odu. Oni nisu bili ti s kojima su Reska i Anica provele svoje živote. Ne, nisu bili ti mladići koji su se ubrzo zatim izgubili među drvećem i o kojima nitko nije ništa čuo ni prije niti poslije.

185


186

OPTIMIZAM

Marko SOSIČ

Je li bilo to, njihovo cvijeće, travnjak i lica dvojice muškaraca sa životom pred sobom? Je li bilo to ono što ti pomaže očuvati svjetlost u sebi da s nadom ideš dalje, da bude uvijek prisutna ta sila koja pokreće? Koju nazivamo optimizmom? Kako bih samo bio sretan kad bi to bila istina i kako sam zapravo žalostan jer je sve bilo drugačije. Možda bi obje bile negdje u zaseoku Trnovske šume, sretne zbog svega što donosi travnjak na kojemu raste toliko cvijeća i pjevale svoju pjesmu o sreći i ljubavi. A i to bi bio samo san. Zaista, ludo. U Trstu, 2013. Sa slovenskoga prevela: Sanja Širec Rovis, Trst


Goran STARČEVIĆ, Zagreb 187

OPTIMIZAM I PESIMIZAM U FUNKCIJI PALANKE „Ja ni najmanje nisam zainteresiran za opstanak. Ja sam zainteresiran za to da ostanem dijete.“ (Jean-François Lyotard) Napisati esej o nekoj zadanoj temi podrazumijeva, između ostalog, obavijestiti se o tome što su o njoj izrekli ili napisali naši mudri prethodnici. Pisati o optimizmu, međutim, stavlja nas u posve suprotnu situaciju. Želimo li dospjeti do nekih doista mudrih misli napisanih na ovu temu, morat ćemo nemilosrdno raskrčiti police naših knjižnica. Ovdje nam, već znamo, ni od kakve pomoći neće biti nebrojeni priručnici samopomoći, natopljeni petparačkom psihologijom priučenih propagandista. Propagandni optimizam, kako onaj koji se proizvodi u svrhu lake zarade, tako i onaj koji šire nametljivi intelektualci uživljeni u ulogu političkih komesara, tj. oni koji još uvijek misle da imaju neko bogomdano pravo govoriti „u ime svih nas“, neće nas ni za milimetar približiti odgovoru na pitanje što je optimizam. Jednako sumnjičavi moramo biti i prema onoj naizgled ozbiljnijoj, znanstveno potkrijepljenoj literaturi, koju su na temu optimizma ispisali psiholozi i psihijatri koji rade u službi globalnog pogona korporativnog Kapitala. Oni, naime, odavno više nisu liječnici, nego inženjeri ljudskih duša. Zaposleni kao human resources manageri i članovi korporativnih think-tankova, oni su, uz bankare kao njegove neokrunjene vladare, preuzeli ulogu vrhovnih svećenika neoliberalnog Imperija. Njihova je glavna funkcija ta da poput skalpela oštrim testovima nepovratno razdvoje poslušnike od upravljača, ovce od vukova, kako neprestana proizvodnja napretka


188

OPTIMIZAM

Goran STARČEVIĆ

i raspodjela dividendi ne bi trpjeli nepotrebne zastoje zbog nepredvidljivosti tzv. ljudskog faktora. Neće nam, naravno, previše pomoći ni pseudoreligiozna instant-duhovnost new agea i njemu bliskih pokreta koji se rado skrivaju pod maglovitim pojmom postmodernizma, iako im ništa nije toliko strano kao strogi filozofski eros jednog Jean-Françoisa Lyotarda ili Gillesa Deleuzea. Sterilnost ove instant-duhovnosti, uostalom, najlakše prepoznajemo po tome što u njoj nema nikakve potrebe za sumnjom, niti težnje za istinskim duhovnim naporom. Što nam, onda, želimo li dospjeti u istinski horizont pitanja o optimizmu i njemu oduvijek pripadajućem fenomenu pesimizma, uopće preostaje? Možda će nam ipak od najveće koristi biti osvrt na najradikalniji primjer te napasne i sveprisutne instant-duhovnosti, koja u suvremenom Megalopolisu ima funkciju univerzalne religije narcisoidnosti i subjektivizma, a to je holivudska scijentološka crkva i njezina neobična sljedba. Malo je poznato da je metoda NLP-a, neurolingvističkog programiranja osobnosti, koja je s vremenom postala sastavnim dijelom menadžerskog obrazovanja sponzoriranog ne samo od strane velikih korporacija nego i od strane država i njihovih ministarstava, ponikla upravo u okrilju scijentološke crkve. Jednako tako nije nimalo slučajno to što ova pseudo-religija posve svjesno oponaša instrumentalnu i funkcionalnu logiku znanosti. Ona, naime, čovjeku ne nudi nikakvu utjehu, spas ili iskupljenje za nataložene grijehe, nego ono što se u Luhmannovoj teoriji autopoietičkog sustava naziva optimalna izvedbena učinkovitost, ili performativnost. Pojednostavljeno rečeno, Luhmannova teorija performativnosti govori o tome kako su najstabilniji sustavi upravo oni zatvoreni, takvi koji sve svoje elemente ili članove, kao i njihove pojedinačne ciljeve, neprestano podvrgavaju zajedničkom imperativu optimalne performativnosti. U svijetu u kome je znanost jedina preostala religija, a tehno-znanstveni aparat jedino preostalo božanstvo, od čovjeka se očekuje da i sâm prihvati performativnu logiku aparata i tako vlastitom voljom postane vjernim kotačićem stroja, ne želi li nastradati pod gusjenicama danas već posve ustrojenog svijeta. Optimizam u takvome svijetu nije više psihološki biljeg pojedinca, nego odraz kolektivne vjere u kojoj svaki „razumni“ pojedinac već unaprijed zna da se svaki mogući, tj. opravdani optimizam mora temeljiti na kolektivnoj sreći i optimalnoj učinkovitosti sustava. Nadolazak tako ustrojenog svijeta nije nikakvo iznenađenje za one pisce i mislioce koje je katalog kulture 20. stoljeća svrstavao u zajedničku ladicu tzv, kulturnog pesimizma. Kafka i Musil, Heidegger i Hamvas, Deleuze i Lyotard, svaki u svojoj vlastitoj distopijskoj viziji, služe se parabolom o bezličnom i dehumanizirajućem Aparatu pod čijom vladavinom nestaje pastoralni svijet koji smo još donedavno mogli


Goran STARČEVIĆ

OPTIMIZAM

nazivati svojim zavičajem. Mogli bismo, naravno, zaključiti kako je moje dosadašnje izlaganje i način postavljanja pitanja i sámo produkt naslijeđa toga kulturnog pesimizma, kojemu se u svakome trenutku, navodno, može suprotstaviti i neko drugačije, optimističnije viđenje svijeta. No, kakve uopće veze optimizam i pesimizam imaju s istinom? I kako je moguće da istina ima bilo kakve veze s nečijim pogledom na svijet, tj. onim što danas kolokvijalno nazivamo čovjekovim svjetonazorom? Tek s ovako formuliranom pitanjem, dosegnuli smo horizont doista bitnih razmatranja o optimizmu i pesimizmu. Zato nije slučajno da je prva knjiga kojoj se s povjerenjem možemo obratiti, tragajući za odgovorom na pitanje o pravoj prirodi optimizma, upravo Heideggerova rasprava nazvana „Doba slike svijeta“, napisana 1938. godine. To da je svijet postao uokvirenim događajem, kaže nam Heidegger, postalo je moguće tek u novovjekovnoj perspektivi ili načinu poimanja svijeta. Štoviše, temeljni događaj modernosti, koja se u historiografiji radije naziva novim vijekom, i nije ništa drugo nego postajanje svijeta slikom. Svijet sazdan kao slika, samo se po sebi razumije, podrazumijeva neprestanu borbu svjetonazorâ. U ranijim vremenima ratovi su se vodili zbog dokazivanja moći, širenja vjere, osvajanja teritorija i otimanja zlata, ali sve do modernih vremena i nastanka modernih ideologija njihov ulog nije mogao biti čovjekov pogled na svijet. Za Grke je svijet bio vječno živa vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi, a sva živa bića pripadala su u zajednički horizont fysisa, prirode kao kozmičkog događaja ili bujanja sveukupnog života. Čovjek ovdje i sebe prije svega doživljava kao bios, tj. način života sáme prirode. U kršćanstvu, pak, čovjek je ens creatum, stvoreno biće kojemu je, jednako kao i Grcima, posve strana i besmislena ideja o tome da bi on trebao biti nekakav kreator ili stvaralac svijeta. Tek nadolaskom prosvjetiteljstva, prema Kantovoj krilatici „Sapere aude“ i njegovoj antropologiji koja je svu dotadašnju metafiziku preinačila u poseban „pogled na svijet“, tj. svijet sagledan iz perspektive transcendentalnog subjekta, čovjek je samoga sebe postavio za su-kreatora svijeta. Moderni čovjek je biće koje vjeruje da ono sámo može uspostaviti neki novi, njemu primjereniji, tj. humaniji svijet. Optimizam i pesimizam, dakle, nisu ništa drugo nego izraz nadobudne kreativnosti modernoga čovjeka. Oni su postali mogući tek kao proizvod razvijenog racionalizma i empirizma koji će se, objedinjeni u trima Kantovim kritikama, s vremenom objediniti u naš današnji, tehno-znanstveni pogled na svijet. Upravo zbog svog podrijetla u modernom racionalizmu, optimizam je oduvijek bio ne samo pokretačka nego i prevladavajuća sila moderniteta. Mjesto i vrijeme njegova rođenja možemo precizno datirati zahvaljujući Leibnizovoj „Monadologiji“ (1714.), čiji je temeljni zaključak bio taj da se Bog pri stvaranju svijeta nije mogao voditi pukim slučajnostima. Zbog toga je, kaže Leibniz, sasvim izvjesno da živimo

189


190

OPTIMIZAM

Goran STARČEVIĆ

u najboljem od svih mogućih svjetova. Ova spekulacija, naravno, morala je izazvati primjerenu reakciju, pa je Voltaire svoj roman „Candide“ napisao s jasnom namjerom da se naruga Leibnizovom oholom optimizmu koji će se ubrzo, u Njemačkoj Hegelova doba, preimenovati u tzv. klasični njemački idealizam. Na hegelijanskom idealizmu i njegovu dijalektičkom sustavu zasnovanom na „Aufhebungu“, prevladavanju prvotne teze kao prevladavanju svake prošlosti, baš kao i na Hegelovoj alegoriji o gospodaru i sluzi, utemeljit će se cijela marksističko-revolucionarna ideologija 19. i 20. stoljeća. Njima će se, pak, od samoga početka, suprotstaviti Kierkegaardov egzistencijalizam zasnovan na strahu i drhtanju kao fenomenima vjere. Sličnu skepsu prema optimističkim naracijama modernog kolektivizma izražavao je i Schopenhauer, čiji filozofski pesimizam predstavlja inverziju Kantova kriticizma. Ako je svijet doista produkt moje volje i predodžbe, smatrao je Schopenhauer, tada od njega i ne možemo očekivati ništa drugo osim beskonačnog umnožavanja patnje koju nam nakratko mogu olakšati jedino umjetnost i askeza. Svjetonazorna opreka između optimizma i pesimizma tako se na koncu pretvara u sukob između pojedinca i kolektiviteta ili, još određenije, u borbu između autonomije čovjekove egzistencije i totalizirajuće logike sustava. Ova borba, koju bismo pojednostavljeno mogli nazvati sukobom između humanog i ustrojenog svijeta, temeljni je događaj moderne povijesti, i ona se s vremenom ne smiruje, nego se sve jače rasplamsava. Premda je mnogi nisu niti svjesni, klimaks ove borbe događa se upravo u našem vremenu. II. To je ujedno i razlog zašto kao posljednju doista značajnu i utjecajnu raspravu u kojoj se zrcali (i prelama) racionalistički optimizam modernoga doba možemo navesti Lyotardovu knjižicu „Postmoderno stanje“, objavljenu 1979. godine. Postmoderno stanje za Lyotarda nije ništa drugo nego kriza naracije kantovskog „Aufklärunga“ ili prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljski „heroj znanja“ koji je radio u korist ispravnog etičko-političkog cilja, a koji se trebao ostvariti kao univerzalni svjetski mir građanskih republika, na koncu se raspršio u postmodernističkoj pragmatici heterogenih jezičnih, etičkih i političkih elemenata, koji na tragu onoga što je Wittgenstein nazivao jezičnim igrama, legitimnost pronalaze isključivo u vlastitim pravilima i svojim parcijalnim vrijednosnim sustavima ili paralogijama. Suvremeno društvo, kakvim ga opisuje Lyotard, temelji se na lako shvatljivom, ali teško rješivom paradoksu. Tamo gdje se tehnološki kriterij operativnosti primjenjuje pri prosuđivanju Istine i Pravde, pluralizam jezičnih igara (denotativnih, onih koje važnost pridaju istinitom i lažnom; preskriptivnih, onih koje važnost pridaju praved-


Goran STARČEVIĆ

OPTIMIZAM

nom i nepravednom; i tehničkih, čiji je jedini kriterij učinkovitost ili neučinkovitost) dovodi do toga da sve jezične igre na koncu bivaju podređene snazi one igre koja za cilj ima puku moć, tj. igri kojoj nije bitna ni istina niti pravda, nego performativnost kao najbolji odnos između inputa i outputa. U diskursu dioničara koji vladaju svijetom, kaže Lyotard, „znanstvenici, tehničari i uređaji ne kupuju se jer se želi saznati istina, već kako bi se povećala moć“.1 U vrijeme pisanja ove knjige, čiji podnaslov glasi „Izvještaj o znanju“, Lyotard još uvijek vjeruje kako je moguće pronaći izlaz iz stanja koje prijeti da se pretvori u nesputani teror tehno-znanstvenog uma upregnutog u službu Kapitala. Nova, pravednija legitimacija društvenih odnosa, međutim, neće se postići društvenim konsenzusom kakvog predlaže Jürgen Habermas, jer je ideja konsenzusa i sáma instrument totalizirajućeg ratia prosvjetiteljstva, koji je čovjekovu egzistenciju ionako već pretjerano podredio performativnoj logici sustava. Izlaz, smatra Lyotard, treba tražiti u potpuno suprotnom smjeru, tj. u radikaliziranju prava na neslaganje koje oduvijek postoji upravo u znanstvenoj zajednici. Znanost, koju Lyotard ovdje poistovjećuje s paralogijom izumitelja, tj. pravom na uspostavljanja razlike u odnosu na svaki do novoga otkrića važeći diskurs, ujedno predstavlja analogiju društva kao otvorenog sustava koji općenito preferira nestabilnost, tj. opovrgljivost svih svojih hipoteza, nasuprot krute stabilnosti luhmanovskog sustava koji performativnost (učinkovitost) nameće čak i po cijenu „eliminacije sudionika koji je izvan jezične igre koja se igra“2. Drugim riječima, svaka logika zatvorenog autopoetičkog sustava na koncu neizbježno inducira teror koji se usmjerava prema svima koji ne pripadaju u posvećeni krug performativnosti. Jedini način da se izbjegne teror jest prihvatiti onaj model znanosti i društvenih odnosa koji „istančava našu osjetljivost na razlike i osnažuje našu sposobnost podnošenja nesumjerljivog“.3 Znanje, kakvim ga ovdje u još uvijek posve prosvjetiteljskom duhu vidi Lyotard, u sebi krije moć pomicanja onoga što je Foucault nazivao dispozitivom moći prema nekom pravednijem obliku društvenih odnosa. Ozračje optimizma u kome je napisana cijela ova rasprava možda i ponajbolje iskazuje njezina posljednja rečenica: „Nazire se politika u kojoj će se podjednako poštivati želja za pravdom i želja za nepoznatim“. Samo devet godina kasnije, Lyotard će objaviti knjigu pod naslovom „Neljudsko – kozerije ili razgovori o vremenu“. U njoj ne samo da više na nailazimo na optimističku vjeru u suživot između politike (kao želje za pravdom) i metodologije zna1 2 3

Jean-François Lyotard: „Postmoderno stanje, Izvještaj o znanju“, Ibis grafika d.o.o., Zagreb, 2005. Prevela Tatjana Tadić, str. 67. Isto, str. 95. Isto, Uvod, str. VII.

191


192

OPTIMIZAM

Goran STARČEVIĆ

nosti, nego je ugođaj ovdje sabranih eseja posve suprotan. Znanost kakvom je sada vidi Lyotard nije više glavna saveznica pluralnoga društva, nego ona, podredivši se logici sustava, postaje glavnim krivcem za sveopće ustrojavanje ili unifikaciju života. Sustav je dosegao stupanj samorazvoja u kome sve manje treba čovjeka. On se širi i akcelerira isključivo zahvaljujući svojoj unutarnjoj dinamici. „On asimilira rizike, memorira i vrednuje sve informacije, te ih upotrebljava kao moduse novih načina medijacije koji omogućavaju njegovo funkcioniranje. Sâm po sebi, on nema nikakvih želja i potreba osim svoje kozmičke šanse.“4 U tom smislu, njegovu širenju na putu ne stoje više nikakve prepreke, osim očekivanog trajanja života sunca. Neljudskost o kojoj ovdje govori Lyotard nije trans-humanizam u vidu kiborgizacije čovjekova tijela, niti post-humanizam koji kao svojevrsna idolatrija tehno-znanstvene svijesti proizlazi iz čovjekove težnje za besmrtnošću, nego je izvor ove neljudskosti sâm aparat napretka kojim više ne upravlja čovjek, nego autopoietička modulacija ili logika Sustava. Dvije temeljne ideje moderniteta, ideja prosvjetiteljstva kao ideologija napretka, i ideja humanizma, zamišljena kao napredak u čovjekovoj svijesti o slobodi, od sada se definitivno razilaze. Napredak nastavlja svojim putem, ne brinući se previše za komoditet i prava čovjeka. Ono što doista stoji iza ekspanzije neljudskosti, smatra Lyotard, jest kozmička sila negativne entropije. Neg-entropija, tj. negativna entropija je pojam koji je skovao austrijski fizičar Erwin Schröedinger, kako bi označio urođenu težnju živih organizama da se izgrađuju u sve složenije i bolje koordinirane strukture, i to nasuprot zakonu entropije koji se odnosi na sve zatvorene mehaničke sustave. Drugim riječima, svemir, kao zatvoreni sustav, svjestan je smrti koja mu prijeti po zakonima termodinamike, ali kozmička inteligencija nastoji se suprotstaviti vlastitoj propasti usložnjavanjem funkcija živih bića kao pojedinačnih monada, prema onome što je Leibniz nazivao Bogom ili velikom monadom, makrokozmičkim ogledalom svih ograničenih mikrokozmičkih ogledala. Leibnizova velika monada u svojoj svijesti obuhvaća postojanje svih ostalih monada, jer su joj razvidne sve njihove uzročno-posljedične i vremensko-prostorne veze i odnosi. Ona je zapravo golemi akumulator i generator ukupne kozmičke energije. Budući da je posve svjesna same sebe, ona ne živi pod ograničenjem vremenskoga slijeda poput ostalih monada, nego u simultanosti svih mogućih svjetova. Za veliku monadu, čovjek je samo generator ili transformator energije ograničenog kapaciteta. Kao takav, potreban je njezinu samorazvoju, ali ne više kao humana, a to znači smrtna, bolesna, neposlušna i nedomestificirana vrsta. Od njega se očekuje da bude koristan i ingeniozan, ali ne više u svrhu unapređivanja uvjeta vlastitog života (egzistencije) i izgradnje nekog humanijeg svijeta, nego u svrhu optimalne 4

Jean-François Lyotard: „The Inhuman, Reflections on Time“, Polity Press, Oxford, 1991., str. 7.


Goran STARČEVIĆ

OPTIMIZAM

performativnosti (usložnjavanja) kozmičke energije kao poboljšanja kapaciteta njezine radne memorije, kako bi se jednoga dana mogao ostvariti veliki exodus, tj. bijeg kozmičke inteligencije iz umirućeg Sunčevog sustava. Leibnizova velika monada, kakvom je ovdje opisuje Lyotard, nije samo jedini istinski nego i jedini preostali Bog modernog racionalizma. Vidimo kako je optimizam s kojim je započelo razdoblje prosvjetiteljstva posve iščeznuo u Lyotardovoj viziji neljudskosti, personificiranoj u velikoj monadi koju od cijele naracije ili ideje humanizma na koncu doista zanimaju jedino naši „prekrasni mozgovi“. Proces ustrojavanja svijeta, koji je Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ nazvao divljanjem racionalizacije, završio je tako da je od čovjeka kao velike figure i neupitnog subjekta prosvjetiteljskog racionalizma na koncu preostao jedino nesvodljivi ili neuračunljivi ostatak, tj. ono što se u vidu njegove senzibilnosti, rodne određenosti (seksualnosti) i njegove smrtnosti, iz perspektive velike monade, čini kao puka infantilnost. Pa ipak, ta je infantilnost, kaže Lyotard, naša jedina preostala kozmička prilika. Umjetna inteligencija i njezine reprezentacijske mašine, naime, ne mogu nadići svoje temeljno ograničenje, a ono se ogleda u tome da one nužno funkcioniraju prema binarnom ili digitalnom kodu. Nasuprot tome, čovjekov um je nezamjenjiva i neponovljiva analogna sila koja nikada ne funkcionira isključivo po shemi ili kodu. Ljudska je misao refleksivna i nepopravljivo tjelesna, ovisna o čovjekovoj okolini, kao i o posve osobnom iskustvu vremena. Upravo zato što je analogna, čovjekova je misao po svojoj prirodi pobunjenička i patnička. Potaknuta nelagodom i osjećajem nedostatka u svijetu kulture u koji smo bačeni, ona vlastito upisivanje u kulturu zasniva na pobuni protiv svake beživotnosti i petrifikacije. Upravo zato što ne mogu patiti, reprezentacijske mašine nikada neće naučiti misliti. To je, smatra Lyotard, ujedno i jedini razlog zbog kojega nas Velika monada u svom procesu usložnjavanja i skladištenja kozmičke energije na koncu ipak mora poštedjeti. Bez čovjeka, naime, ni tehno-znanstveni um niti njegova umjetna inteligencija neće moći nadživjeti proces entropije. Kompleksni strojevi koji će jednoga dana krstariti svemirom u potrazi za opstankom, žele li i sami preživjeti, morat će za pilotskom kabinom i dalje trpjeti prisutnost jednog nepokornog i, s gledišta Velike monade, posve nepouzdanog derišta. Ako je, dakle, prosvjetiteljstvo otpočelo Kantovim zahtjevom da konačno izađemo iz vjekovne i samoskrivljene maloljetnosti, tada se na njegovu kraju kao jedini preostali zalog čovječnosti pokazala potreba da po svaku cijenu sačuvamo čistu potencijalnost čovjekova djetinjstva. Ono što je nekoć bilo razlogom za sveopći pesimizam, postalo je jedinim razlogom za kakav-takav optimizam. Ovaj apsurdni povijesni obrat svjedoči koliko je u pravu bio Martin Heidegger kada je u svojim

193


194

OPTIMIZAM

Goran STARČEVIĆ

„Prilozima filozofiji“ čovjekovu vjeru u konstitutivnu snagu optimizma i pesimizma posprdno nazivao „svjetonazorskom juhom“ koja nema nikakve veze s istinskom zadaćom i istinskim umijećem mišljenja. III. Kada danas kao uobičajenu vijest čitamo kako izvjesni Bill Gates milijunskom donacijom nagrađuje neko privatno sveučilište koje je pristalo u nastavi koristiti galvansku narukvicu što služi praćenju neuroloških funkcija i osobnog angažmana studenata, tada nam Lyotardova metafora o velikoj monadi neljudskosti više ne izgleda ni najmanje pretencioznom. Kada znamo i to da je posljednje uporište otpora danas već posve sumanutom tehnoznanstvenom racionalizmu upravo nepokorna i neukrotiva moć čovjekove mladosti, tada nam je jasno i to zašto se samoproglašeno društvo znanja, sa svim akreditiranim znanstvenicima, činovnicima i filozofima, s tolikom okrutnošću usmjerava prema još donedavno sakrosanktnoj oazi čovjekova djetinjstva. U posljednjem eseju knjige o neljudskome, nazvanom „Domus i Megalopolis“, Lyotard na poetski način sažima razmišljanja s kojima se, nakon nepunog desetljeća kulturnog aktivizma posvećenog ideji postmodernizma, oprašta od vjere u pomirbu „želje za pravdom“ i tehno-znanstvenog pogona, tj. aparata koji je svijet na koncu ustrojio kao globalni Megalopolis. Domus, kao metafora djetinjstva, zavičaja i sigurnosti, tj. onog običajnog i lokalnog u koje podjednako vjeruju grčki polis, kao i Hölderlinov i Heideggerov „Heimat“, u ustrojenom je Megalopolisu izgubio svaki smisao. Utjeha domusa postala je pukom nostalgijom na kojoj profitiraju jedino još konzervativni političari i kramari kapitala. Pa ipak, odmaknemo li se od Lyotardove distopijske vizije budućnosti, vidjet ćemo da proces sveopćeg ustrojavanja svijeta nikako nije jednoznačan. Promotrimo li pažljivije, vidjet ćemo da informatizirani mravinjak, koji je Lyotard nazivao Megalopolisom, u stvarnosti ne funkcionira kao mega-grad kakav su zamišljali futuristički filmovi 20. stoljeća, niti se u njemu vodi nekakva mega-politika, nego je on po svojim kulturološkim, političkim i antropološkim značajkama postao, ili ostao (kako nam drago), samo jedna divovska palanka. Pri opservaciji ove palanke neće nam od prevelike koristi biti McLuhanova metafora o globalnom selu, koja je i sama postala ispraznom palanačkom poštapalicom. Jasan putokaz o razlogu i načinu preobrazbe građanskoga polisa u umreženu palanku i njoj pripadajući sajam taštine, koji su Deleuze i Debord prozvali društvom spektakla, prije će nam dati dvije manje poznate, ali preciznije McLuhanove strelice odapete ravno u srce medijski posredovane kulture. Krajnju posljedicu medijalizacije svijeta kao procesa kafkijanske preobrazbe od Domusa prema Megalopolisu, na-


Goran STARČEVIĆ

OPTIMIZAM

ime, za McLuhana predstavljaju narkotizacija i tribalizacija čovjekove svijesti. To su u isto vrijeme temeljni fenomeni onoga što će Edgar Morin i drugi sociolozi nazvati novim barbarstvom, tj. posvemašnjom regresijom građanskoga duha kao krajnjom posljedicom omasovljenja građanske kulture. Kada na plaži ugledamo osmuđene tjelesine prepune kičastih tetovaža, doista je teško ne sjetiti se McLuhanova proroštva o tribalizaciji kulture, baš kao što u teroru TV-sapunica i lica poznatih po tome što su svima poznata, elektronskih ritmova i imbecilnih rima koje nas napadaju sa svih strana, nije teško prepoznati narkotizaciju svijesti, tj. sveopće zaglupljivanje kao drugu ključnu posljedicu kulture oblikovane po mjeri masovnih medija. Kao što palanka nije ni selo niti grad, tako ni globalna palanačka kultura nije više ni tradicijska, niti građanska kultura. Grad kao rodno mjesto politike i demokracije izgubio se u beskonačnim predgrađima Megalopolisa, čija su politika, demokracija i kultura podvrgnuti sveopćoj diktaturi ekonomije, koja svaku spontanost izvornoga građanskoga trga podvrgava prinudnim ulogama koje mu nameću logika kapitala i zakoni spektakla. Upravo zato čovjek Megalopolisa nema više pravo na dostojanstven rad i dostojanstvenu plaću niti pravo na stvarnu participaciju u demokratskoj kulturi. Umjesto građanskoga društva, globalna palanka radije razvija civilno društvo kao prigodničarsku ideologiju ljudskih prava. Što je čovjek kao pojedinac više uskraćen u pravima de facto, on raspolaže s više prava de iure. Što je više specijalnih, rodnih, manjinskih ili kulturnih prava, tim lakše ih proždiru vječno gladna usta multinacionalnog kapitala. Ono što je doista bitno i doista trajno, ono što nije za jednodnevnu ili jednokratnu uporabu, to u kulturi Megalopolisa više nije dostojno borbe ili čuvanja. Pojam barbarstva, koji se iznenada vratio u optjecaj upravo na vrhuncu informatičkoga doba, govori nam kako je globalni Megalopolis u sebi ipak sačuvao neke značajke zavičajnosti, ali ne one grčkoga ili rimskoga tipa nego upravo onakve kakvu je u svojoj „Filosofiji palanke“, napisanoj otprilike u isto vrijeme kada je Guy Debord pisao „Društvo spektakla“, ustrajno opisivao Radomir Konstantinović. Posve na tragu McLuhanovih opservacija, duh palanke kakvim ga opisuje Konstantinović nije ništa drugo nego duh plemena koje je i po cijenu samouništenja posvećeno očuvanju svoje zatvorenosti. Upravo zato što je zatvoren prema bilo kakvoj neizvjesnosti, tj. prema otvorenosti sámoga svijeta (a time i prema svakoj budućnosti), duh palanke je duh neprestane agonije. On je, kako to slikovito kaže Konstantinović, duh plemena u plamenu. Palanačko pleme, zarobljeno u jalovim kalkulacijama svoga mudrijaškog racionalizma, baš poput suvremenog kapitalizma teži k sveopćoj predestinaciji života, koju je Konstantinović posprdno nazivao „ćiftinstvom“. U isto vrijeme ono živi u barbarstvu sveopćeg ateizma koji se najradije prikriva totalitarnom političkom

195


196

OPTIMIZAM

Goran STARČEVIĆ

teologijom. Premda se neprestano pozivaju na besmrtne duše predaka, i palanačko i globalno pleme žive u prijetvornom nihilizmu sakrivenom iza znanstvenog pozitivizma i kulturnog tradicionalizma. Sav taj jeftini vašar (sajam) stiliziranog i glumljenog života zarobljenog u kiču, banalnosti i senzacionalizmu, svoj jedini smisao pronalazi u poricanju svakog smisla autentične, pojedinačne ljudske egzistencije. Kao što se vječni dan Konstantinovićeve palanke na koncu pretvara u tamni vilajet i politički teatar u režiji dosade, tako se i blještavilo globalnog Megalopolisa, kako je to još prije Drugoga svjetskog rata predvidio Martin Heidegger, na koncu pretvara u divovski pogon eskapističke kulture koja čudovišni događaj posvemašnjeg ustrojavanja svijeta prosječnom promatraču nastoji učiniti posve neupadljivim. Heidegger je u svojim „Prilozima filozofiji“ čitav moderni tehnoznanstveni pogon, tj. prirodne znanosti posvećene beskonačnoj produkciji napretka i kapitala, kao i duhovne ili historijske znanosti koje su se s vremenom svele na produkciju ideologije i banalne svakodnevice, pojednostavljeno nazivao strojnom i novinskom znanošću. Bivajući sve modernijima, znanosti konstituirane kao novine i stroj koji opredmećuje svako biće na koncu su nas dovele u svijet u kojemu su sve svrhe i koristi utvrđene, sva su sredstva uvijek pri ruci, a svako je uživanje izvedivo. Ovo stanje vječne svakodnevice i potpune izvjesnosti, kao stanje krajnje i čudovišne ustrojenosti svijeta, zapravo je stanje posvemašnje dosade. Banalnost i senzacionalizam kao prvotna načela duha palanke, duha koji u bijegu od otvorenosti svijeta sve s čime se susreće svodi na prolazni jednodnevni doživljaj, postali su tako svjetskom sudbinom. Zygmunt Bauman je globalnu vladavinu neoliberalnog kapitalizma kao političkog naličja ustrojenog svijeta nazvao tekućim modernitetom. Kapital današnjim svijetom putuje lakih nogu. Cijeli njegov prtljag svodi se na aktovku, laptop i mobitel, koji zamjenjuju golemu i još donedavno neizbježnu mašineriju koruptivne vladavine, ne stvarajući više nikakve čvrste strukture i ne pristajući ni na kakve trajne društvene obveze. Obveze postoje jedino za obespravljene, pauperizirane i ponižene radnike, kao i za preostatke nacionalnih država čije vladajuće elite više nemaju nikakvu drugu ulogu nego raščistiti ruševine nakon bijega burzovnih špekulanata i mladolikih bankara. U svijetu sazdanom po mjeri neodgovornog i neuhvatljivog kapitala, optimizam i pesimizam kao posljednji svjetonazorni relikti umiruće modernosti postaju prvorazredno sredstvo političke manipulacije i temeljni, binarni kôd eskapističke kulture koja se širi kao nusprodukt globalne agonije neoliberalnog totalitarizma. Hoće li se neki indeks ekonomskog rasta uspraviti ili pasti, ne ovisi više o radu i planiranju, nego o rastu i padu dioničarskog optimizma. Armija nezaposlenih i obespravljeni radnici nemaju više pravo na političku artikulaciju svojih interesa, ali imaju pravo ispuniti anketni listić kojim se mjeri stupanj njihova životnog optimizma. Umreženom kapitalu društveni pesimizam nije samo signal za za-


Goran STARČEVIĆ

OPTIMIZAM

brinutost i znak nadolaska društvenih promjena, nego i znak iscrpljenosti lokalnih ljudskih i materijalnih resursa, tj. signal za bijeg iz potrošenog ili umirućeg okružja. U eskapističkoj kulturi, tj. kulturi bez istinskog građanskog prkosa i ponosa, ovaj obrazac anketne demokracije osmišljen je prije svega za stvaranje iluzije o uključenosti pojedinca u od njega posve otuđen proces političkog odlučivanja. On ima pravo negodovati putem TV-anketa, pisati komentare na internetskim forumima i portalima, on smije izraziti svoju vjeru ili sumnju, optimizam ili pesimizam, ali više ni na koji način ne može promijeniti niti jednu stratešku odluku. Smjer je zadan, a poslušnost je neopozivo institucionalizirana. U takvoj stvarnosti optimizam i pesimizam služe kao plahta kojom se prekriva sramotna sudbina homo sacera, izopćenika iz političkoga svijeta. Agambenova misaona figura o modernom čovjeku kao izopćeniku, i modernom društvu kao globalnom biopolitičkom logoru, posve se uklapa u viziju ustrojenog svijeta kao umreženog društva znanja kojim umjesto proklamiranih, ali odavno mrtvih prosvjetiteljskih ideala, u stvarnosti vlada duh palanke, tj. duh plemena u agoniji. Jedini istinski i samim time najtvrdokorniji neprijatelj svakog palanačkog duha, podučio nas je Konstantinović, nije ništa drugo nego autentična, ona uvijek moja ili pojedinačna čovjekova egzistencija. Glagol existere, koji su u svijesti modernog čovjeka oživjeli Kierkegaard, Jaspers i Heidegger, doslovce znači iz-stoj, ustrajavanje ili stanovanje u sferi istine kao istini sámoga bitka. U tu sferu, međutim, ne možemo stupiti bez istinskoga mišljenja ili filozofije. U času kada je znanstveno-tehnički aparat pomislio kako je filozofija samo relikt prošlosti i kako u bolju budućnost čovjeka može odvesti sâm, bez pomoći istinskoga mišljenja, otvorio se ponor između duhovnog naslijeđa građanske Europe i bespovijesne, vječne sadašnjosti globalnog Megalopolisa, koju je Nietzsche nazivao nihilizmom, a Heidegger bezzavičajnošću i vječnom dosadom. Čovjek, međutim, ne može živjeti bez zavičaja. Zato su se kroz ovu pukotinu u svijest stanovnika globalne palanke ušuljale ideologija i politička teologija, ostavljajući iza sebe duhovnu pustoš i neugasiva zgarišta. Ako se, kako to kaže Gilles Deleuze, filozofija nakon svog nastanjivanja u grčkoj i modernoj demokraciji ipak nastanila i u duhu današnjeg čovjeka, i to u pojmu ili mišljenju koje više nije vezano ni za kakvu zemlju, niti za povijest nekog posvećenog naroda, tada se u ovom sada već posve ustrojenom i deteritorijaliziranom svijetu putovati i stanovati može jedino još zahvaljujući mišljenju. Drugačije rečeno, jedino mišljenje koje je posve svjesno raskorijenjenosti i palanačke prijetvornosti ustrojenog svijeta, čovjeku-pojedincu još uvijek može sagraditi dom i sačuvati ljepotu njegova djetinjstva. Takvo nas mišljenje upozorava da svoju budućnost ni u kom slučaju ne smijemo prepustiti iluzornoj i eskapističkoj vjeri u

197


198

OPTIMIZAM

Goran STARČEVIĆ

razvoj umjetne inteligencije i beskonačnu moć strojeva. Strojevi, baš kao i znanost koja se na njih oslanja, nikada neće naučiti misliti. Nikada nitko neće moći misliti umjesto nas, baš kao što nas mnogo znanja, kako je to na samom početku europske povijesti zapisao Heraklit, nikada neće naučiti pameti. Je li u eskapističkoj kulturi globalne palanke ova zaboravljena i prešućena misao Heraklita Mračnog razlog za optimizam ili za pesimizam – svatko je pozvan prosuditi sâm.


IZVJEŠĆE PROSUDBENOGA POVJERENSTVA O NAGRADI „ZVANE ČRNJA“ ZA 2013.

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Dunja Detoni Dujmić, književnica, akademik Goran Filipi, književnik i dr. sc. Irvin Lukežić, književni povjesničar većinom glasova odlučilo je da se Nagrada za esej „Zvane Črnja“ za 2013. godinu dodijeli Marku Grčiću za knjigu „Slijepi Argus“ (izdanje Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2013.) Obrazloženje: ŽANROVSKA PERFEKCIJA, SPISATELJSKO I PREVODILAČKO ISKUSTVO, ENCIKLOPEDIJSKO ZNANJE Ogled kao pokušaj misaonoga tumačenja sebe i svijeta oko sebe oduvijek je nekako predodređen na fragmentarnost, na usputni zapis ili bilješku, komentar koji nastaje pomnim iščitavanjem drugih književnih tekstova, glosu što se nadovezuje na tuđe glasove i misli. Iz tih usputnih zamjedbi moguće je onda graditi novu verbalnu strukturu. Upravo to pronalazimo u Slijepome Argusu, nevelikoj ali sadržajnoj knjizi, oblikovanoj u najboljoj tradiciji Michela de Montaignea, osnivača esejističkoga žanra. Ona nudi čitatelju tekst koji nije puka samorefleksija ili nostalgična lirska meditacija, već predstavlja i jedinstveni estetski užitak, nešto što može podariti samo istinski znalac i ljubitelj književnosti, vrstan poznavatelj jezičnih vrednota i prije svega kreativan prevoditelj. Stara je istina da se istinska bit literature uvijek krije u prividno nevažnim književnopovijesnim i/ili filološkim detaljima, pronađenima u nekom stihu ili proznoj rečenici, te da je sve drugo što nam se nudi kao gotova povijesna istina o određenome djelu nerijetko puki privid ili opće mjesto, a ne stvarnost ili autentična istina. Grčić je uvijek usredotočen na pravi filološki detalj, na problem koji on u sebi sadržava, te na sva moguća pitanja koja iz toga mogu proizaći. On pritom nikada

199


200

NAGRADA “ZVANE ČRNJA”

Irvin LUKEŽIĆ

nema namjeru dati konačan odgovor, jer takvoga čega zapravo nikada nema, već se jednostavno zadovoljava uočavanjem, „dijagnozom“ stanja, bez pretenzije da iz toga stvori neki homogeni sustav razmišljanja ili teoretiziranja. Zapravo, uvijek se kloni teorije, jer je uvijek prije svega radoznali i poneseni čitatelj, koji u svaki tekst ponire dubinski i oprezno, koji ima potrebu iznositi vlastiti stav i veseli ga da to može podijeliti s drugim čitateljem. Kao što geolog pažljivo okreće u ruci komad nepoznatoga kristala, tako i rasni filolog uvijek pažljivo manipulira riječima. Za njega su one također neka vrsta kristala, iako duhovnih a ne prirodoslovnih, čvrsto materijalnih. Slijepi Argus djeluje fragmentarno, kao skup nasumično popisanih misli, duljih ili kraćih. No, to je tek prividno tako. Ono što sve te dulje ili kraće refleksivne zabilježbe povezuje jest jedinstven duh onoga tko ih je napisao tako da su svemu tome, dakako, ima sistema. Tekst je oblikovan kao neka vrst intimnoga dnevnika, ali ne površnog ili skribomanskog, već vrlo promišljenog i proosjećanog, tako da u njemu nema samoljubivog književničkog egotizma, patetičnosti niti sentimentalnosti. Čak i u pasažima kada se prisjeća nekih svojih davno prohujalih dana, ili kada verbalizira slike iz svojih snova. Autor uvijek piše kada je stvar u sebi domislio i objektivirao, kada ima što reći i zapisati. Osim toga, čini se da je lišen bilo kakve želje za vlastitom promocijom ili pak ambicije da stvara neko novo i sveobuhvatno djelo kakvo, uostalom, u epohi sveopće fragmentarnosti, trivijalnosti, nervozne infantilnosti, nezainteresiranosti, „neodoljive lakoće postojanja“, jedva da je više i moguće. Knjiga čitatelja osvaja jednostavnošću, spontanošću i nepreuzetnošću, nekom osebujnom mirnoćom i mudrošću kakve, nažalost, rijetko pronalazimo na suvremenoj književnoj i kulturnoj sceni. U doba u kome je osjetno oslabilo umijeće čitanja, a sukladno s tim i potreba za istinskim humanističkim, odnosno umjetničkim vrednotama, u doba sveopće inflacije simulacije i simulakruma, ova staložena knjižica djeluje kao iskrena, nepatvorena estetska i poetska tvorevina. Natura in minimis maxima. Za stručno povjerenstvo nagrade „Zvane Črnja“: predsjednik dr. sc. Irvin Lukežić, književni povjesničar


Alen TAFRA

I ZAPISCI OGLEDI IOGLEDI ZAPISCI

ALEN TAFRA O korisnosti intelektualne povijesti (Domenico Losurdo: Controstoria del Liberalismo / Protupovijest liberalizma) 203 ŽELJKA LOVRENČIĆ Uz stoti rođendan Nicanora Parre

212

MIROSLAVA TUŠEK Feljton jučer, danas...

219

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN Dobar čovjek i dobar vjernik u pjesničkom izjednačavanju (Božidar Petrač: Cedulje sestri Klari...)

226

BOŽICA ZOKO I divlji postaje pitom (Aleksa Kokić: U sjenama ravnice)

231

DARIJA ŽILIĆ Bilješka o poeziji Amira Brke

238

201


Alen TAFRA, Pula 203

O KORISNOSTI INTELEKTUALNE POVIJESTI (Uz knjigu Protupovijest liberalizma Domenica Losurda i u povodu ovogodišnje ✻ dodjele Oscara) U šestoj smo godini svjetske ekonomske krize, koju bi nerijetki radije otvoreno nazvali depresijom. Kriza u svakom slučaju implicira proces donošenja sudbinske odluke i mogućnost ozdravljenja; minimalni preduvjet potonjeg je spremnost na suočavanje s bolešću koja je izazvala kritično stanje. No, nesnalaženje, neartikuliranost, ili odsustvo alternativa, i nadalje ostavljaju hegemoniju neoliberalizma praktično netaknutom. Za to vrijeme, naoko paradoksalno, i u hegemonijskom diskursu kao da se intenzivira ideološka konsolidacija. Jedan doprinos tome možemo prepoznati u novijem ogledu (2013.) svjetski razglašenog povjesničara Nialla Fergusona, posvećenom razdoblju vladavine Margaret Thatcher. Već sam naslov ne ostavlja mjesta sumnji u autorovo raspoloženje: Always Right („Uvijek u pravu“, tj. „Uvijek desno“). Naslov ovdje navodimo kao noviji primjer svega na što talijanski filozof i povjesničar Domenico Losurdo obuhvatno cilja – i precizno pogađa – sintagmom „hagiografija liberalizma“. Novija hagiografija narečenog pokreta dobila je zamah upravo usponom Željezne lady, no iscrpna Losurdova rekonstrukcija iz 2005. godine na najbolji način demonstrira koliko su intelektualna povijest i filozofija povijesti neizostavne za svako bitno nastojanje da uopće prepoznamo dvojbe današnjice.1 Uostalom, i spomenuti britanski povjesničar inzistira na istom analizirajući uzroke i ponirući u dubinu aktualne krize (The Great Degeneration, 2013.), pa stoga ne propušta ponuditi vlastitu improviziranu filozofiju povijesti (Civilization: The West and the Rest, 2011.). ✻

1

2014. (Op. ur.) Domenico Losurdo, Controstoria del Liberalismo, Laterza, Bari, 2005. (Ovdje prema: D. Losurdo, Liberalism: A Counter-History, engleski prijevod: Gregory Elliott, Verso, London, 2011.).


204

OGLEDI I ZAPISCI

Alen TAFRA

Oproštaj od hagiografije uvjet je doskoka na „čvrsto tlo historije“, kaže Losurdo u svojoj monografiji.2 Dugo trajanje hagiografije omogućuje jedino njena višestoljetna praksa protejske samopreobrazbe i sveprožimajuće represije. Vice versa, traženo prizemljenje moguće je jedino pod uvjetom (re)konstrukcije oporbenog narativa kao svojevrsne „protu-povijesti“ liberalizma. Tehnički, termin hagiografija ovdje pokriva diskurs potpuno usredotočen na mitsku „zajednicu slobodnih“ (nizozemska, britanska i društveno‑politička elita SAD-a) i njihov ograničeni, „sveti prostor“. Naravno, da bi se idilični narativ liberalizma razotkrio kao laž, dovoljno je iskoračiti u profani prostor (robovi/sluge u kolonijama i proletarijat/sluge/robovi u metropolama). Obmanu ove maskerade možemo jezgrovito izraziti pomoću Terencijeva komentara Jupiterove imperijalne preobrazbe u bika prilikom zavođenja i otimanja Europe – doduše, tada još Feničanke – Quod licet Iovi, non licet bovi. Ili, pravednički ogorčenim usklikom prema Londonu budućega drugog američkog predsjednika: We won’t be their Negroes! („Nećemo biti njihovi crnci!“, John Adams).3 Značajnom korekcijom fokusa u odnosu na etablirani liberalni narativ, Losurdo otkriva i eruditski povezuje previše kompromitirajućih činjenica i citata a da bi se rezultat mogao ocijeniti drukčije negoli epohalno prijelomnim. Napokon, u okviru jedne pregledne monografije potpuno i dosljedno raskrinkana je zabludivost kojom historija liberalnog Zapada isprepliće 2 3

Ibid., str. 344. Riječ je inače o ocu Johna Quincyja Adamsa, šestog američkog presjednika (Anthony Hopkins u Spielbergovu Amistadu iz 1997.), koji je svojim besplatnim odvjetničkim angažmanom presudno utjecao na oslobađanje nesretnih Afrikanaca iz kandži španjolskih trgovaca robljem s broda Amistad.


Alen TAFRA

OGLEDI I ZAPISCI

svoje standardne diskurzivne niti poput prvenstva individualne slobode i antietatizma. Premda time nisu dovedene u pitanje realne zasluge liberalizma, rasvjetljavanje navlastitih mu sukoba i proturječja mora označiti konačni oproštaj od „mita o stupnjevitoj i mirnoj tranziciji – utemeljenoj u sasvim internim motivima i impulsima – od liberalizma do demokracije, ili od općeg uživanja negativne slobode prema sve širem priznavanju političkih prava“.4 Suprotno od proklamiranog, zajednica slobodnih potvrđivala se prisvajajući i negativnu i pozitivnu slobodu, isključujući pritom iz uživanja istih kako stanovništvo kolonijalnog podrijetla, tako i polurobove i sluge u metropolama. Dok su s jedne strane sve tri liberalne revolucije započinjale zahtjevima za jednakošću, s druge strane ne samo da su potvrđivale većinu postojećih nejednakosti već su ih štoviše i produbljivale. Riječ je o nerazdvojnoj dijalektici emancipacije i dis-emancipacije, po kojoj američki kolonisti zaslužuju jednakost s imućnom gospodom iz metropole upravo temeljem praktično dokazane nadmoći nad crncima i crvenokošcima. Dovoljno je zajedno s Losurdom ukazati na činjenicu da je 40% robova pred revoluciju zatočeno baš u Virginiji, koloniji koja je igrala presudnu ulogu u Ratu za nezavisnost. Otamo potječu George Washington (zapovjednik pobunjeničke vojske i po okončanju rata prvi predsjednik SAD-a), Thomas Jefferson (autor Deklaracije nezavisnosti) i James Madison („Otac Ustava“). Pored ovih robovlasnika, navedimo da su u trideset dvije od prvih trideset šest godina SAD-a predsjednički položaj zauzimali robovlasnici iz iste kolonije. Kako se ne bi odviše fiksirali na nju, dodajmo da su u prvih šezdeset godina „domovine slobodnih i doma hrabrih“ na šesnaest predsjedničkih izbora dvanaest puta bili izabirani robovlasnici s juga.5 U čemu griješi južnjački senator John C. Calhoun – taj gorljivi ideolog ropstva, koji je svojim lobiranjem produžio suđenje nad glavama nesretnika s Amistada – kada za Washingtona kaže da je „bio jedan od nas – robovlasnik i plantažer“6? Osvrnemo li se pak stoljeće unatrag i nešto istočnije, prema engleskoj Slavnoj revoluciji (1688.), susrećemo njezina ideologa Johna Lockea. Njegova filozofija posesivnog individualizma,7 koja u potpunosti opravdava protjerivanje Indijanaca i robovlasništvo, dodatno je posvjedočena i autorovim vlasničkim udjelom u Royal African Company, glavnoj organizatorici trgovine crnim robljem. Još stoljeće ranije, utemeljitelj novovjekovnog međunarodnog prava Hugo Grotius opravdavao je kolektivno i nasljedno ropstvo u kolonijama kako poganskom idolatrijom domo4 5 6 7

D. Losurdo, op. cit., str. 341. Vidi: ibid., str. 12. Navod prema: ibid., str. 4. Vidi: C.B. Macpherson, Politička teorija posjedničkog individualizma, CDD SSOH, Zagreb, 1981.

205


206

OGLEDI I ZAPISCI

Alen TAFRA

rodaca i teorijom pravednog rata primijenjenom na barbare tako i tradicionalnim Aristotelovim argumentima o prirodnom ropstvu. No, kod nizozemskog začetnika liberalizma još nije bilo jasno kakvu će sudbinsku razliku izazvati različita boja kože crnaca i najsiromašnijih slojeva bjelačkog stanovništva. Nejasnoće će u liberalnom klasiku Dvije rasprave o vladavini (1689.) razjasniti upravo Locke, inzistiranjem na distinkciji sluge i roba, i to uz odlučan naglasak na apsolutnoj vlasti i arbitrarnoj moći gospodara nad životom i smrti potonjega.8 Ovo je bitan moment utemeljenja najgoreg oblika ropstva, tzv. chattel racial slavery, pri čemu je – nakon oduzimanja svih ljudskih svojstava – rob sveden doslovno na puku pokretninu (chattel). Kao u 12 godina ropstva, kada – nakon što je na njega rob Platt (Solomon Northup, odnosno glumac Chiwetel Ejiofor) očajnički prizivao božju kaznu zbog grijeha okrutnog bičevanja ropkinje Patsey (Lupita Nyong’o) – master Epps (Michael Fassbender) hladno odgovara: „Grijeh? Tu nema grijeha. Čovjek sa svojim vlasništvom postupa kako mu se sviđa“. Ili pak u Amistadu, kada odvjetnik Roger Sherman Baldwin (novi Oskarovac Matthew McConaughey) idealizam svojih abolicionističkih klijenata spušta na čvršći teren proprety law: „Slučaj je jednostavniji nego što mislite... Isto je kao sa svime: zemljom, stokom, nasljedstvom...“ Uglavnom, dok se Grotius još pozivao na kršćanstvo i naglašavao svojevrsnu bratsku podređenost gospodara i roba zajedničkom nebeskom Ocu, engleski filozof u svojemu nacrtu ustava Karoline nije propustio upozoriti da prihvaćanje kršćanstva ne podrazumijeva oslobađanje roba. Štoviše, u Dvije rasprave o vladavini Locke isključuje jednakost unutar iste vrste ukoliko je gospodar svih neke već uzdigao i postavio da vladaju. Losurdo ovdje sluti aluziju na Hamovo prokletstvo, jedan od ključnih argumenata branitelja ropstva.9 No i bez toga ostaje nedvojbenim da je liberal Locke legitimirao rasno ropstvo koje se upravo tada uspostavljalo u društveno-političkoj stvarnosti. Uzimajući u obzir ovaj regres u odnosu na Grotiusa, kao i daljnji put ropstva na tlu budućeg SAD-a, moguće je uočiti kako ovdje nije riječ samo o genealogiji zajedničkog rođenja liberalizma i rasnog ropstva već i o utvrđivanju združenog napredovanja liberalizma i sve nehumanijih aspekata ropstva. S druge strane, historicističke racionalizacije gube na uvjerljivosti sjetimo li se Montaigneove i Las Casasove kritike ropstva još u šesnaestome stoljeću, kao i kasnije jasne osude s različitih strana francuske revolucionarne scene: od Lafayettea i Mirabeaua, preko Diderota i Condorceta, sve do Robespierrea i radikalnijih aktera. Kao što je primijetio i Ferguson (Empire, 2003.), teško je, primjerice, shvatiti kako je autor kršćanske himne Amazing Grace John Newton još dugo nakon svojega kršćanskog buđenja ostao trgovac robljem, koji ne samo da 8 9

Vidi: D. Losurdo, op. cit., str. 42. Vidi: ibid., str. 43.


Alen TAFRA

OGLEDI I ZAPISCI

prema toj raboti nije osjećao odvratnost već je Afrikancima odricao i sposobnost za religiju, slobodu i ljubav. Dakle, autor one pjesme koju u filmu Amistad tijekom sudskoga procesa pjevaju abolicionisti ispred zatvora u New Heavenu, pjesme koju su Indijanci pjevali u agoniji Staze suza, kao i pjesme koja je bila svojevrsna himna pokreta za građanska prava šezdesetih godina prošloga stoljeća. U čemu onda Losurdo griješi kada sve tri liberalne revolucije – prva je nizozemska, a nju prati privremeni primat te zemlje u trgovini robljem – proglašava reakcionarnim događajima? Ili, u čemu pak griješi liberalni ekonomist Adam Smith kada ističe prednosti despotizma za sudbinu robova, nasuprot okrutnih posljedica ponosa kojim dišu autonomna predstavnička tijela bijelih gospodara?10 Tražeći najadekvatniji termin za društveno-politički sustav koji su iznjedrile narečene revolucije, Losurdo se na primjeru sjevernoameričke republike opredjeljuje za „demokraciju rase gospodara“ (master-race democracy). Cijena relativnog uspona siromašnih bijelaca i njihova ponosa bila je, dakle, u rasnom omeđivanju ropstva i sve gorem položaju robova podrijetlom iz Afrike. Idilična slika o liberalnom društvu dodatno gubi smisao osvrnemo li se na apsurdnu neslobodu bijelih robovlasnika obveznih da poštuju niz disciplinarnih mjera vezanih uz održavanje rasne čistoće i nadzor robova. Neslobodu koja brzo zatire klicu savjesti u masteru Fordu (Benedict Cumberbatch u 12 godina ropstva), koju povremeno s narečenom Patsey cinično krši – isključivo radi vlastita užitka – master Epps, ili pak onu koja radikalnog republikanca Thaddeusa Stevensa (Tommy Lee Jones u Lincolnu) tjera da i nakon konačnog ukidanja ropstva taji ljubavnu vezu sa svojom domaćicom, mulatkinjom Lydijom Hamilton Smith, zbog njene četvrtine afričke krvi. Uostalom, i sam Lincoln je neko vrijeme tražio mogućnost rješenja ove nelagode u izdvajanju crnaca iz zajednice slobodnih i njihovoj kolektivnoj deportaciji u Latinsku Ameriku.11 U filmu nešto takvo nismo čuli, ali pitanje koje Lincoln12 tamo postavlja crnoj aktivistkinji i osobnoj krojačici prve dame – „Bojiš li se toga što slijedi tvojem narodu?“ – ima svoju kudikamo složeniju, intimnu pozadinu. A naročito protupitanje Elizabeth Keckley o tome želi li i sam predsjednik uopće njezin narod na povlaštenom tlu slobode. S obzirom na nepremostivu razliku koja je dijelila zajednicu slobodnih i gospodara u odnosu na masu slugu – koje je Locke usporedio s prekomorskim urođenicima – Losurdo termin „demokracija rase gospodara“ primjenjuje i na Englesku, pod uvjetom da ne bude shvaćen u sasvim etničkom smislu. Ipak, „sveti prostor slobode“ 10 11 12

Ovdje je radi ilustracije zgodno prizvati suludi lik Calvina Candiea (Leonardo di Caprio) u Tarantinovu Odbjeglom Djangu. Vidi: D. Losurdo, op. cit., str. 55. Daniel Dey-Lewis, koji je zaslugom te uloge 2012. postao prvi trostruki oskarovac za najbolju mušku ulogu.

207


208

OGLEDI I ZAPISCI

Alen TAFRA

tamo je oslobađajućom presudom u slučaju roba Jamesa Somersetta 1772. omeđen na način prostornog isključenja ropstva i – do konačnog ukidanja tek 1833. – njegova ograničavanja na kolonije. U svakom slučaju, uz spomenutog autora tamo nije nedostajalo ideologa ropstva i različitih oblika prisilnog služenja – ili, slobodnije shvaćeno, ropstva – u workhouses (radnim kućama). Tako se iz niza mogu izdvojiti slavni liberali Bernard de Mandeville, William Blackstone i Edmund Burke. Prema potonjemu, duh slobode upravo se u slučaju robovlasnika pojavljuje kao još „plemenitiji i liberalniji“.13 Do krajnosti izgrađena tripartitna kastinska struktura sjevernoameričke rasne države (slobodni bijelci, slobodni „obojeni“ i „obojeni“ robovi), mutatis mutandis svoj pandan stoga nalazi u Britanskom carstvu (slobodnjaci, sluge i robovi). Prema Jeremyju Benthamu, također jednome od očeva britanskoga liberalizma, trebalo se ugledati na manufakture u kojima su i četverogodišnjaci nešto zarađivali, pa je stoga valjalo i oduzimati djecu roditeljima u što većem broju – u fantaziji o Panoptikonu čak odmah po rođenju. Iz ovoga užeg, britanskog konteksta Losurdove protupovijesti posebno je zanimljiva učestala koincidencija stavova prema Ircima i afričkim robovima. Locke je tako Irce nazivao „razbojnicima“ i upozoravao na štetnost sućuti prema katolicima.14 Liberalizmu blizak škotski filozof i povjesničar Thomas Carlyle svoju je obranu institucije ropstva u SAD-u dopunjavao nazivajući Irce „crnima“ (black).15 Dakle, svoju ozbiljniju filozofsko-povijesnu pozadinu ima i scena u komediji The Great White Hype (1996.), kada trener Englez svojemu pulenu pred boksački meč poručuje: „Napravi to za bijelu rasu. Možeš biti Irac, ali oni su gotovo pa bijelci“. No, u prosvijećenome osamnaestom stoljeću irski svećenik koji bi tajno vjenčao vjerski/nacionalno miješani par mogao je biti osuđen na smrt.16 U konsolidaciji prevlasti engleske zemljoposjedničke aristokracije nad Ircima presudnu ulogu odigrala je liberalna Slavna revolucija. Sve u svemu, zaključuje Losurdo, ukidanje ropstva i demokratizacija posljedica su niza borbi protiv liberalizma, a nipošto njegove interne evolucije koja bi se mogla nadovezati na ono stanje koje Tocqueville slavi u knjizi O demokraciji u Americi. U nizu tih borbi počasno mjesto ipak pripada Francuskoj revoluciji, a naročito „crnim Jakobincima“ koje je predvodio Toussaint L’Ouverture.17 Upravo je uspjeh revolucije bivših robova na Haitiju utjecao na odluku jakobinskoga Konventa iz 1794. o ukidanju ropstva. S druge strane, usprkos ukidanju ropstva tijekom Američkoga 13

Navod prema: D. Losurdo, op. cit., str. 37. Vidi: ibid., str. 25. 15 Vidi: ibid., str. 64. 16 Vidi: ibid., str. 116. 17 Vidi: C.L.R. James, The Black Jacobins: Toussaint L’Ouverture and the San Domingo Revolution, Vintage Books, New York i Toronto, 1989. 14


Alen TAFRA

OGLEDI I ZAPISCI

građanskog rata te ljudskopravaški i demokratski progresivnom interludiju Rekonstrukcije, kalvarija bivših robova nastavila se već od 1877., slijedom pomirbe zaraćenih strana i obnove terorističkoga sustava bjelačke nadmoći. Ovdje napokon dolazimo do Losurdove glavne teze: izoliranje svega strahotnog što pojam totalitarizma označava, isključivo na slučajeve fašističkih režima i sovjetskoga sustava, nije drugo doli ideološki konstrukt u službi hladnoratovskog antikomunizma. U međuratnoj konstelaciji Losurda ne iznenađuju početni pozdravi Mussoliniju od strane eminentnih liberala poput Luigija Einaudija, Benedetta Crocea ili Ludwiga von Misesa. Ipak, na tragu Hannah Arendt koja korijene totalitarizma detektira u oblicima vlasti uspostavljenima u britanskim kolonijama, Losurdo se posebno usredotočuje na sjevernoameričku inačicu Herrenvolk demokracije koja najbliže pandane nalazi u južnoafričkom apartheidu i specijalnom tretmanu australskih Aboridžina. Dok načela koncentracijskog logora, osim na plantažama pamuka, možemo prepoznati još u britanskim workhouses, preko Atlantika susrećemo i masovne deportacije – bilo indijansku Stazu suza, bilo trgovinu robljem kao najveće nedragovoljno preseljenje ljudi u ukupnoj povijesti. „Pravilo jedne kapi“ nečiste krvi dovoljne da nekoga isključi iz zajednice slobodnih na jugu SAD-a čini se rigoroznijim i od nacionalsocijalističkih formula.18 Tu su zatim pogromi slobodnih crnaca i na sjeveru, u organizaciji nasilničkih skupina koje će pravu formu zadobiti ipak na liberalnom jugu, u bijelim KKK kukuljicama – svojevrsnoj prefiguraciji budućih crnih ili smeđih „košulja“. Nadasve, na djelu je i genocid koji – iako je započet ranije – svoje zadnje poglavlje dobiva nastavkom indigenocida u Sjevernoj Americi.19 Spomenimo još patološku normalizaciju sadističkih kazni i dehumanizirajućih praksi, poput još u prošlom stoljeću aktualnih najava linčovanja u lokalnim novinama, dodavanja vagona za vlakove kojima su stizali brojni znatiželjnici iz daljine, ili opravdanih izostanaka za školsku djecu koja bi prisustvovala tako eminentnom vidu edukacije. Taj zloduh vjerojatno najbrže možemo prizvati spletom užasnih fotografija koje defiliraju kroz jedva pola minute koncem odjave von Trierova Manderlaya (2005.). U novijem SF-u bliske primjere predstavljaju liberalni sustavi apartheida iz Distrikta 9 (2009.) i Elizija (2013.). Na prvi pogled paradoksalno, ali imajući sve rečeno u vidu i sasvim konzekven18 19

Vidi: D. Losurdo, op. cit., str. 338. Poznati francusko-bugarski intelektualac uništavanje starosjedilačkog stanovništva u Amerikama naziva „najvećim genocidom u povijesti čovječanstva“. Vidi: Tzvetan Todorov, La conquête de l’Amérique, Éditions du Seuil, Pariz, 1982. Za utemeljenje pojma „indigenocid“ vidi: Raymond Evans, „‘Crime Without a Name’: Colonialism and the Case for ‘Indigenocide’“, u: A. Dirk Moses (ur.), Empire, Colony, Genocide: Conquest, Occupation, and Subaltern Resistance in World History, Berghahn Books, New York i Oxford, 2008.

209


210

OGLEDI I ZAPISCI

Alen TAFRA

tno, Losurdo u Oktobarskoj revoluciji vidi događaj koji je presudno utjecao na obračun s rasnom segregacijom u SAD-u. Indikativno, državni tužitelj je 1952. pismom upozorio Vrhovni sud u povodu pitanja integracije u javnim školama sljedećim argumentom: „rasna diskriminacija opskrbljuje meljavom mlinove komunističke propagande“.20 S druge strane, na liberalne korijene ropstva maestralnom satirom podsjetili su nas pranksteri The Yes Men u svojem istoimenom, prvom dugometražnom filmu (2003.). Na konferenciji „Tekstili budućnosti“, održanoj u Tampereu 2001., Hank Hardy Unruh – fiktivni predstavnik WTO-a – optužio je Abrahama Lincolna za kriminalno uplitanje u slobodnu trgovinu na Jugu slijedom ukidanja ropstva. Točnije, zamjera mu ometanje slobode za prirodni razvoj ropstva, jer bi ono u konačnici ionako bilo zamijenjeno puno učinkovitijim i jeftinijim sustavom sweatshop radionica u Africi; primjerice, njima se štedi na transportu robova. Slijedeći do kraja logiku (neo)liberalizma, Unruh zaključuje da je građanski rat bio tek veliko bacanje novca. Nakon održanog predavanja ispraćen je jakim pljeskom i bez ikakvih pitanja do mjesta za počasnim stolom, desno do kćeri voditelja konferencije koji mu je tri puta javno zahvalio. Usprkos pokušajima da razgovore tijekom jednodnevnog druženja s ekspertima skrene na „provokantni“ tretman ropstva, Unruhu nitko nije iskazao zabrinutost u povodu sadržaja predavanja. Zaključno, Losurdova knjiga predstavlja najbolji argument za važnost intelektualne povijesti i filozofije povijesti u društveno-humanističkom području. Kako je pojam liberalizma ujedno i filozofska „slika“ – krajnje općenita koncepcija o svijetu i našemu mjestu u njemu – moguće ga je proučavati jedino historijski, kroz razvoj njegovih mogućnosti. To obično posljeduje promijenjenim razumijevanjem ranijih filozofa, a svakako i proširenjem horizonta naše argumentacije. Bavljenje ovako nedisciplinirano postavljenom općom idejom liberalizma nužno zahtijeva uključivanje u kompleksnu interakciju različitih diskurzivnih razina, otvara pitanje o odnosu filozofijskog i vanfilozofijskog, snaži otpor pokušajima ignoriranja relevantnosti medijskog, žanrovskog, intertekstualnog i interdisciplinarnog prelijevanja građe. Kao što je primijetio Richard Rorty, besmislenom pritom ispada istina o prošlosti koja bi bila neokaljana suvremenom perspektivom: bez mogućnosti izravnog pristupa nekom prošlom „x“, važno je i hoćemo li to „x“ predstaviti na manje zanimljiv način povezujući ga s nekim suvremenim „y“ umjesto s relevantnijim „z“.21 Ovdje odabrani primjeri („z“) prilagođeni su suvremenom medijskom režimu i diskurzivnom okruž20 21

Navod prema: D. Losurdo, op. cit., str. 342. Vidi: Richard Rorty et al. (ur.), Philosophy in History: Essays on the historiography of philosophy, Cambridge University Press, Cambridge, 1984., str. 10-11. Premda instruktivni uvod ovog zbornika njegovi urednici potpisuju kolektivno, lako je prepoznati presudan udio rukopisa Richarda Rortyja.


Alen TAFRA

OGLEDI I ZAPISCI

ju. Kako bilo, povjesničar nema alternative pred hermeneutičkom zadaćom selektiranja i slaganja dijelova u cjelinu, kao i dijelova iz cjeline ili konteksta o kojemu ujedno ovisi smisao povijesnih činjenica. Smještaj rečenica filozofa i intelektualaca u horizont nama poznatog svijeta zahtijeva interpretaciju čitavog mnoštva drugih rečenica, uključujući i njihovu recepciju u rekonstrukciji kudikamo šireg intelektualnog okružja, a što je zadaća upravo intelektualnog povjesničara. Naravno, moguće je nastaviti i dalje od toga. Prema planetarnoj paradigmi filozofije povijesti kojom bi liberalnu praksu isključivanja iz posvećenog prostora slobode smjestili u širi okvir konstrukcije kulturno-povijesnih epoha – oblikovanih isključivanjem doprinosa diferentnih kultura i epoha te degradirajućom esencijalizacijom Drugih. Tada bi liberalni diskurs o barbarima mogli povezati s Kolumbovim križarskim mentalitetom i izumom azijatskoga bitka Amerike22 – sjetimo se samo „Indijanaca“ (Indios). Ili, slijediti nit još dalje, preko popularnih srednjovjekovnih Aleksandrida i u njima napabirčene fantastične antičke etnografije unatrag sve do stereotipizacije barbara u antičkoj tragediji tragom zajedničke geneze filozofije, historiografije i grčko-perzijskih ratova.23 Uostalom, kako primjećuje slovenski filozof i povjesničar Tomaž Mastnak, i Europa je – kao što smo vidjeli, poput liberalizma – „ekskluzivistički pojam koji uvijek uključuje samo na taj način što isključuje“.24

22 23 24

Vidi: Enrique Dussel, The Invention of the Americas: Eclipse of „the Other“ and the Myth of Modernity, engleski prijevod Michael D. Barber, Continuum, New York, 1995. Na ovu je združenu genezu među rijetkima upozorio Massimo Cacciari, Geo-filozofija Europe, Ceres, Zagreb, 1996. Tomaž Mastnak, Evropa: Evropa: istorija političkog pojma, Beogradski krug i Centar za Medije i komunikacije, Beograd, 2007., str. 46.

211


212

Željka LOVRENČIĆ, Zagreb

UZ STOTI ROĐENDAN NICANORA PARRE „Zabranjeno je pušiti i jebati.“ Uvod U zemlji pjesnikâ, kako se obično naziva Čile, uz nobelovce Gabrielu Mistral (1889.‑1957.) i Pabla Nerudu (1904.-1973.), čija je poezija odavno osvojila svijet, ističu se još: Eusebio Lillo (1826.-1910.), Vicente Huidobro (1893.-1948.), Pablo de Rokha (1894.-1968.), Gonzalo Rojas (1916.-2011.), Enrique Lihn (1929.-1988.), Jorge Teillier (1935.-1996.), i Nicanor Parra koji je 5. rujna ove godine navršio stotinu godina. Nažalost, mi u Hrvatskoj ne možemo se podičiti poznavanjem ovih poetskih glasova, a još manje prijevodima njihovih djela – osim Pabla Nerude i, znatno manje, Gabriele Mistral, najznačajniji čileanski pjesnici hrvatskim su čitateljima uglavnom nepoznati; Enrique Lihn i Vicente Huidobro zastupljeni su svaki u jednome izboru španjolskih i hispanoameričkih pjesnika. Poeziju Nicanora Parre, izabranu pod naslovom Knjiga sumnjiva čovjeka, u izboru i prijevodu Borisa Marune objavila je Naklada MD iz Zagreba 2001. godine U njoj su obuhvaćene pjesme iz devet Parrinih zbirki: Poeme i antipoeme, Salonski stihovi, Ruske pjesme, Luđačka košulja, Druge pjesme, Arterfakti, Propovijedi i opomene Krista iz Elquija, Nove propovijedi i opomene Krista iz Elquija, Parrini listovi i Raštrkane pjesme. Harold Bloom u predgovoru njegovih Sabranih djela (1935.-1972.) iznosi mišljenje da je Parra „nesumnjivo jedan od najboljih zapadnjačkih pjesnika“ (Iglesias, Almanaque Mundial, 1989:262). U snažnoj je mjeri obilježio hispanoameričku književnost, a za svoj je rad ovaj je antipjesnik, matematičar i fizičar primio mnoge nagrade među kojima se ističu Nacionalna književna nagrada (1969.), „hispanoamerički nobel“ – Nagrada „Miguel de Cervantes“ (2011.) te Iberoamerička nagrada za poeziju „Pablo Neruda“. Parru se smatra pokretačem antipoezije – uveo je nov način pisanja poezije, koji se


Željka LOVRENČIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

suprotstavlja pravilima tradicionalne poezije. Utjecao je na mnoštvo književnika i pjesnika (Roberto Bolaño...), a njega su najviše nadahnuli Vicente Huidobro i Federico García Lorca. Životopis Nicanor Segundo Parra Sandoval rođen je u San Fabiánu de Alico, u blizini grada Chillána, 5. rujna 1914. u skromnoj obitelji snažnoga umjetničkog naboja, s osmero djece. Njegov otac Nicanor Parra bio učitelj i glazbenik, a majka Rosa Clara Sandoval Navarrete, tkalja i krojačica, lijepo je pjevala. Njihove su talente naslijedila djeca – prije svih Violeta koja je bila poznata pjevačica folklorne glazbe. Nicanor Parra jedini je od braće završio studij, a njegovo troje djece bave se glazbom i vizualnim umjetnostima. Godine 1927. Nicanor Parra upisuje se u osnovnu školu u Chillánu. Tada još ne zna za antipoeziju, ali u aleksandrincima piše trilogiju Los araucanos, los españoles y los

213


214

OGLEDI I ZAPISCI

Željka LOVRENČIĆ

chilenos (Araukanci, Španjolci i Čileanci). Za nju kažu da je pompozna, sentimentalna i rodoljubna (Quezada, Prólogo en Parra, 2008:10). Srednju školu polazi u Santiagu jer je dobio stipendiju koju je država dodjeljivala siromašnim učenicima. Studirao je matematiku i fiziku na Pedagoškom institutu Čileanskoga sveučilišta u Santiagu, a upisao je i inženjerstvo, pravo i engleski od čega je ubrzo odustao. Školovao se uz rad. Već u srednjoj školi počinje objavljivati – u časopisu Revista Nueva 1935. pojavljuje se njegov prvi tekst – antipriča Gato en el camino (Mačak na putu). Godine 1937. vraća se u Chillán i radi kao profesor matematike i fizike u školi koju je nekada polazio. Već 1938. dobiva nagradu grada Santiaga za doprinos fizici i matematici. Godine 1943. putuje u Sjedinjene Države gdje, zahvaljujući stipendiji koju mu dodjeljuje Institut za međunarodno obrazovanje (Institut of International Education), studira fiziku (mehaniku) na Sveučilištu Brown u Rhode Islandu. Godine 1946. vraća se u Čile i zapošljava kao profesor na Čileanskome sveučilištu. Godine 1948. postaje zamjenikom ravnatelja Škole za inženjere, a 1949., opet zahvaljujući stipendiji, putuje u Englesku s namjerom da studira kozmologiju u Oxfordu. U domovinu se vraća 1951. sa suprugom Šveđankom Ingom Palmen. Od 1952. radi kao redoviti profesor teorijske fizike na Pedagoškom institutu Čileanskoga sveučilišta. Nekoliko je puta predložen za Nobelovu nagradu. Djelo Prvu knjigu Cancionero sin nombre (Bezimeni kanconijer) Parra objavljuje 1937. godine. Kritičari smatraju da je u ovome slučaju na njega utjecao Lorca i njegov Ciganski romancijer. Čileanski pjesnik slijedi metriku romance kojoj je sklon i stoga što je u djetinjstvu bio okružen tradicionalnom seoskom kulturom. Premda se pretpostavlja da su život u SAD-u i Engleskoj te njegov otpor prema tradicionalnoj poeziji Pabla Nerude glavni uzroci koji su ga potaknuli da piše antipoeziju, činjenica je da i u ovoj zbirci već postoje njezini elementi. Osjeća se utjecaj pjesnika engleskoga govornog područja, a poznato je njegovo oduševljenje Kafkom i Freudom. Godine 1951. u Analima Čileanskoga sveučilišta pojavljuje se nekoliko njegovih antipjesama. U to vrijeme, zajedno s Enriqueom Lihnom, Alejandrom Yodorowskim i drugima unosi nove elemente u tradicionalnu poeziju: stvaraju tzv. zidnu poeziju (poesía mural), zvanu lomljenje kostiju (quebrantehuesos), sačinjenu od novinskih izrezaka u obliku kolaža. Godine 1954. pojavljuje se njegova druga pjesnička zbirka Poemas y Antipoemas (Pjesme i antipjesme), u kojoj je radikalno promijenio stil pisanja čileanske i hispanoameričke poezije: njegova antipoezija uključuje lik koji nije nalik klasičnim poet-


Željka LOVRENČIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

skim likovima, humor, ironiju, sarkazam, svakodnevni jezik. Parrin je način pisanja prvi javno podržao književni kritičar Ignacio Valente. Godine 1958. objavljuje zbirku La cuenca larga (Dugačka zdjela), nadahnutu čileanskim pučkim ritmovima kojima se zapravo izruguje. Od 1960. godine Parrino stvaralaštvo je u punom jeku. Objavljuje zbirke: Versos de salón (Salonski stihovi, 1962.), Canciones rusas (Ruske pjesme, 1972.), Obra gruesa (Sabrana djela, 1969.), Artefactos (Činjenice, 1972.), Sermones y prédicas del Cristo de Elqui (Propovijedi i prodike Krista iz Elkija, 1979.), Chistes para desorientar a la poesía: Chistes para desorientar a la policía (Šale za zbunjivanje poezije: Šale za zbunjivanje policije, 1983.), Coplas de Navidad (Božićni dvostisi, 1983.), Poesía política (Politička poezija, 1983.), Hojas de Parra (Parrini listovi, 1985.), Poemas para combatir la calvicie (Pjesme za sprječavanje ćelavosti, 1993.), Prazne stranice (Páginas en blanco, 2001.) itd. Sve su ove pjesničke knjige uglavnom antipoetske. A što je zapravo antipoezija? Književni rod, iako je Parra više puta rekao da on uopće ne piše poeziju, nego samo priča o onome što proživljava (Parra, 1998:35). Antipoezija se od tradicionalne prije svega razlikuje po jeziku. Jer, umjesto profinjenog jezika klasične poezije, u antipoeziji stvari se opisuju uličnim, svakodnevnim jezikom uz puno ironije i ruganja. Prema riječima kritičara Marija Rodrígueza Fernándeza, antipjesnik u potpunosti prekida s tradicionalnim vrijednostima, želi desakralizirati svijet i čovjeka, ruga se svemu oko sebe i opisuje krajnje besmislene situacije (Parra, 2008:41). Parra sve te elemente vješto koristi, a nametnuo se i svojim konceptom vizualne umjetnosti. Na izložbama koje je upriličio u Čileu, SAD-u i Španjolskoj koristi, kako kaže, „ostatke iz smeća potrošačkog društva koje reciklira. U poeziji pak“, tvrdi, „daje poetski značaj recikliranim rečenicama“. Iznimno snažan dojam izazvalo je djelo s njegove izložbe Obras públicas ( Javni radovi, 2006.), izložene u predsjedničkoj palači La Moneda, nazvano El pago de Chile (Naplata Čilea) – naime, prikazivalo je sve predsjednike Čilea, obješene. Iste je godine Parra objavio Sabrana djela (Obras completas) u potpunosti rasprodana na Sajmu knjiga u Santiagu. Teme Parrine poezije Jedno od tipičnih obilježja Parrine poezije jesu osobna iskustva. O tome govori i kritičar Morales (Morales: 2006., 25), koji naglašava snažan utjecaj oca na pjesnika. Često piše o djetinjstvu i rodnome mjestu, gradu Chillánu, Čileu, o čileanskom selu. Rado opisuje pojedine četvrti mjesta u kojima je živio. Prema ocu ima oprečan stav: s jedne strane promatra ga kao sveca, a s druge kao okorjela alkoholičara. Razvidno

215


216

OGLEDI I ZAPISCI

Željka LOVRENČIĆ

je da ga je iznimno volio. Šetnje s njim g. 1921. po pokrajini Nuble, uživanje u seoskoj idili i hranjenje divljih ptica iskustva su koja se kasnije u velikoj mjeri odražavaju na njegovo stvaralaštvo. U pjesmi „U sretan dan“ iz zbirke Poeme i antipoeme prisjeća se djetinjstva, bake, majke, oca, sestara... O svemu piše mirnim i spokojnim tonom, a pred čitateljem se pojavljuju slikoviti prizori koji su nekada bili dio jednoga života i(ili) jednog krajolika. …Prođoh pokraj mlinskog kamena, Zaustavih se pred dućanom: Miris kave uvijek je isti, Uvijek je ista luna ponad moje glave; Između ondanje i sadanje rijeke Ne uočavam nikakvu razliku. Poznajem ga dobro, to je stablo Koje je moj otac zasadio pred vratima (Plemeniti otac što u svojim dobrim vremenima Bje bolji od otvorena prozora). Osim motiva iz djetinjstva i općenito iz piščeva života, Parra često rabi teme groblja, smrti i mrtvačkih sanduka. I ta se nadahnuća vezuju uz njegovo djetinjstvo jer mu je obitelj živjela pored groblja i pjesnik je gotovo svakodnevno gledao sprovode. U pjesmi „Pogrebni govor“ iz zbirke Salonski stihovi dolazi do izražaja Parrina ironija i ruganje: Kaže se da je truplo sveto, Ali svi se rugaju mrtvima. S kojim ciljem ih stavljaju u nizove Kao da su konzerve sardina! Kaže se da je truplo ostavilo Prazninu koju će biti teško ispuniti I u njegovu se čast pišu stihovi. Krivo, jer udovica ne poštuje Ni lijes ni mrtvačku postelju. Poeziju Nicanora Parre snažno je obilježilo samoubojstvo njegove mlađe sestre Violete koja se nakon nekoliko uzaludnih pokušaja ubila 5. veljače 1967. Posvetio


Željka LOVRENČIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

joj je poemu naslovljenu Defensa de Violeta Parra (Obrana Violete Parra) koja se sastoji od 31 strofe i 160 stihova. Njome pjesnik brani Violetu pred svijetom koji je ne razumije (naime, njezina glazba u Čileu nije bila shvaćena ni prihvaćena i navodno je to bio jedna od razloga njezina samoubojstva). Kritičari tvrde da je između brata i sestre postojala čvrsta veza i da je Nicanor Violeti bio neka vrst gurua (Morales, 2006:140). On ju je poticao na stvaralaštvo i naučio je pisati i rabiti deseterački stih, tipičan za njezinu glazbu. Jedna od omiljenih tema čileanskoga antipjesnika jest državni udar izveden u Čileu 11. rujna 1973. U zbirci Sermones y prédicas del Cristo de Elqui obuhvaća i druge kulturne i društvene teme: ...U Chileu se ne poštuju ljudska prava ovdje ne postoji sloboda tiska ovdje zapovijedaju multimilijunaši kokošinjac je u nadležnosti lisca naravno da ću vas pitati da mi kažete u kojoj zemlji se poštuju ljudska prava. (XXIV.) Antipoezija Osnovna obilježja antipoezije, koju je proslavio upravo Parra, jesu: svakodnevni jezik ulice, nadrealizam i kršenje uspostavljenih normi. Često se rabi safičko-adonička strofa, odnosno slog od četiri slobodna stiha od kojih su tri prva safički jedanaesterci s naglaskom na 4., 8. i 10. slogu. Rima je stvar odluke. Antipoeziju pišu pjesnici koji ne mogu ili ne žele podnositi nikakav nametnuti model – opiru mu se i namjerno narušavaju tradicionalnu metriku. Toj vrsti poezije nije cilj umjetničko savršenstvo već prenošenje stvarnosti – antipjesnika više od ljepote jezika zanimaju događaji oko njega i opisi pojedinih mjesta, ulica, svakodnevnog života, seljaka. Rabeći satiru, ironiju i sarkazam, rugaju se svemu oko sebe i nastoje oduzeti povlašteni položaj tradicionalnoj poeziji. Ne poštuje nikakve tradicionalne vrijednosti pa tako ni vjeru ni Boga: Sve se može dokazati Biblijom na primjer da Bog ne postoji na primjer da Vrag zapovijeda više na primjer da je Bog muško i žensko istodobno ili da je Djevica bila lakoumna

217


218

OGLEDI I ZAPISCI

Željka LOVRENČIĆ

dovoljno je znati malo hebrejskog da bi je se čitalo u izvorniku i tumačilo kako treba to je pitanje logičke analize (Nove propovijedi i opomene Krista iz Elquija, XLI) U Parrinoj poeziji nema simbolike ni ukrasa; ona je izravna i iskrena. Ponekad i pretjerano: Zabranjeno je moliti, kihati Pljuvati, hvaliti, kleknuti Obožavati, urlati, iskašljavati. U ovoj prostoriji zabranjeno je spavati Cijepiti, govoriti, izopćivati Usklađivati, bježati, loviti. Najstrože se zabranjuje trčati. Zabranjeno je pušiti i jebati. (Luđačka košulja, „Upozorenja“) Premda nije prvi koji je započeo pisati antipoeziju, Parru se smatra njezinim začetnikom i kad se govori o njoj, najprije se pomisli na njega. Jer upravo je Parra, prema riječima Denisa Russeleta, „stvorio nov oblik pjesničkoga izraza, vrlo osoban oblik, daleko smioniji Parra i revolucionarniji nego Nerudin, Rokhin ili čak Vicentea Huidobra“ (Maruna, 2001:6). Svi su oni (osobito Huidobro kao tvorac kreacionizma) isticali potrebu da se pjesničkoj stvarnosti dade prednost nad onom zbiljskom. Nicanor Parra uvijek je činio suprotno; na čitatelju je da odabere ono što ga više privlači. Literatura i izvori: http://es.wikipedia.org/wiki/Nicanor Parra http://www.poemas-del-alma.com/blog/biografias/biografia de Nicanor Parra Iglesias, Rafael (ed.) Chile. Almanaque Mundial. Panamá: Editorial América S. A., 1989. Kornhill, Nadja: Nicanor Parra. Su vida y la antipoesía. Mälmö: Lunds universitet, 2014. Parra, Nicanor: Knjiga pjesama sumnjiva čovjeka. Izbor, prijevod sa španjolskoga i predgovor Boris Maruna. Zagreb: Naklada MD, 2001. Morales, T. Leonidas: Conversaciones con Nicanor Parra. Santiago de Chile: Ediciones Universidad Nacional Andrés Bello, 2006. Parra, Nicanor: Poemas y antipoemas. Santiago: Editorial Universitaria, 2008.


Miroslava TUŠEK, Zagreb 219

FELJTON JUČER, DANAS... O feljtonu postoji niz različitih, pa čak i proturječnih mišljenja. Jedni mu teoretičari negiraju svaku vrijednost, za druge je žanr i način mišljenja, a treći ga smatraju pravim umjetničkim djelom. Razloge takvim shvaćanjima treba potražiti, prije svega, u povijesnom razvoju feljtona. Uvriježeno je shvaćanje da se feljton (podlistak) pojavio u 19. stoljeću. Međutim, podaci govore o znatno ranijim počecima. Feljtonskog načina izražavanja ima već u djelima francuskih pisaca 15. i 16. stoljeća, a osobito se u tome ističe djelo Françoisa Rabelaisa „Gargantua i Pantagruel“, i to u dijelu satire o položaju svećenika, monaha i učenjaka. Feljtonskoga ima u elegantnom stilu i karakterističnim zapažanjima Michela de Montaignea, u njegovih sto i sedam rasprava o eseju. Sklonost k feljtonskom načinu izražavanja može se uočiti u satiričkim opisima Nicolasa Despreauxa Boileaua. U veličanstvenoj satiri Charles-Lous de Secondat Montesquieua – „Lettres persanes“ život je sagledan nadareno i kritički, a slično je i u djelima Jeana Rond Alemberta, Jeana Bruyerea, Blaisea Pascala. Denis Diderot je laganim pričama, skicama i slikama iz običnog života stvorio forme koje će kasnije slijediti žurnalizam.1 Premda su ovdje navedeni primjeri iz francuske književnosti, genezu feljtona, odnosno, njegove pripovjedačke tehnike, valja tražiti u najranijoj orijentalnoj književnosti, u retorici starih Grka, kao i u djelima Meniposa (3. st. pr. Kr.). Feljton kao pojam upotrijebljen je 1631. godine kada je Theopraste Renaduot izdavao u Parizu oglasni list pod nazivom „Feuille d’avis du bureau d’adresse“. No 1

Prema knjizi: Wilmont Haacke, Handbuch des Feuilletons, Lechte Verlag, Emsdetten, 1951.


220

OGLEDI I ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

u današnjem smislu, feljton se upotrebljava kao pojam od trenutka kada je u pariškom listu „JOURNAL des DEBATES“ 1799. godine oglasni prilog nazvan „Feuilletone“ (franc. feuille-list). Taj je prostor Julien Louis Geoffroy povremeno punio kraćim člancima o kazalištu, kritičkim opaskama o upravo izvedenim komadima, kao i razgovorima o aktualnim svakodnevnim pitanjima. Sadržajno, Geoffroy je taj prostor proširio na literaturu, slikarstvo, putopise i slično. Postupno je cijeli taj prostor pretvorio u zabavno-kulturni prilog prema kojem je nastao asocijativni pojam feljtona. S vremenom on se s prilozima sasvim preselio na prostor ispod linije. U novinarsko-tehničkom smislu bila je to zasebna rubrika. No, sadržajno, ta je rubrika postajala sve disperzivnija, pa su se u njoj, osim kazališnih kritika, razgovora, pa čak i izvještaja o vremenu, objavljivale zagonetke, pjesme i sl.2 Osim Geoffroya, u Francuskoj su sadržajno i stilski feljton razvijali i njegovi suradnici: Desault, Chateaubriand, Nodier, a osobito Jules Janin, kojeg su nazivali „knezom feljtona“. Prema francuskim uzorima, i gotovo istodobno, u Njemačkoj su feljton afirmirali Börne, Heine i pripadnici Mlade Njemačke. Oni su preobrazili feljton u „plamenu političku prozu“3 i sadržajno ga obogatili. Razvoj je dalje tekao preko Lindaua i Blumenthala. U njemačkome dnevnom tisku pojam feljtona uveden je tridesetih godina 19. stoljeća, a osobito poslije 1848. godine. U Austriji se feljton razvijao od Kürnbergera, preko Spitzera i Speidela do Altenberga i Bahra. Feljton je ubrzo doživio vrhunac i postao moda, afirmirao se u gotovo svim rubrikama lista, kao i u esejistici, „prokrijumčarivši“ se i u političku te znanstvenu literaturu. Došlo je do njegove stilske preobrazbe ovisno o idejnoj i estetskoj usmjerenosti pojedinih literarnih strujanja. Vrlo često zadaća feljtona nije bila samo u literarnoestetskoj poduci i zabavi, nego se njime neizravno kazivalo i ono što u političkom dijelu lista nije bilo dopušteno. Već je Emil Dovifot utvrdio da je feljton u stanovitoj mjeri i od vremena na vrijeme zrcalo lista4. S obzirom na vrlo dinamičan razvoj, feljton je postao predmetom raznih teorijskih rasprava. Pojmovno, jedni su ga određivali prema novinarsko-tehničkoj osnovi, a drugi su tražili fenomenološke pojave, pa su ga, primjereno tome, uvrstili ili u novinarski ili u književni žanr. U rubrici ispod linije sve su češće objavljivani ne samo žurnalistički nego i drugi radovi: reportaže, intervjui, komentari, pisani feljtonskim stilom, za koji je karakterističan: lagan, zabavan ton, pouka i zabava, jednostavan i razumljiv izraz, upotreba satiričkih i humorističkih elemenata, originalnost u razvijanju misli i izbjegavanje 2 3 4

„Stvari su se komplicirale i pojavili su se, teoretski, sporni problemi“. France Vreg: „Feljton u listu“; Božidar Novak: Suvremeno novinarstvo, Stvarnost, 1964. Isto. Emil Dovifat: Zeitungslehre, sv. 2, str. 61.


Miroslava TUŠEK

OGLEDI I ZAPISCI

shematizma. Što se tiče sadržaja, feljton je bio (i ostao) kameleonski (Haacke). Naime, sve što se događa u svijetu može se odraziti u feljtonu na svojstven način i može u njemu biti obrađeno. Premda se čini da feljton nastaje na marginama onoga što se zbiva, on posreduje u komunikaciji sa svijetom i izražava sâm život. Tako se „feljtonski način izražavanja razvio u literarni izraz koji u ovom našem specijalistički izdijeljenom svijetu igra komunikativnu ulogu vezivanja između izmrvljenih svjetova.“5 U tematskom oblikovanju, a razmatrajući povijesno-razvojni tok, u feljtonima se ne mogu pronaći iste zakonitosti. No, bez obzira na to u kojem vremenu nastali, obuhvaćajući kulturne i političke događaje – kao i etičke i socijalne probleme društva – i bez obzira na mnoštvo tematskih raznolikosti, neke su im osobine zajedničke. Prije svega feljtonu aktualnost određuje značenje jer je feljton odjek duhovnih i povijesnih zbivanja jednoga vremena. U kojoj će se mjeri u njemu raspravljati o aktualnim događajima, ovisi o idejnim i estetskim shvaćanjima feljtonista kao i o funkciji rubrike lista za koji piše. Sljedeća je zajednička odlika feljtona – konkretnost osoba i događaja. Osobe, događaji, mjesto i vrijeme zbivanja, iako prikriveni, u feljtonu ne smiju biti izmišljeni. Na prethodne se osobine feljtona nadovezuje meditacija i razgovor koji je vrlo često pun osjećajnih naboja izazivajući u čitatelja zanimanje da feljton pročita do kraja. Posebnu pažnju zaslužuje kompozicija feljtona i pripovjedačka tehnika. Feljton je sastavljen od različitih lirskih i epskih elemenata povezanih na specifičan način. Tu ima opisa prirode, interijera, ljudi, ima kritike, šaljivog i ironičnog pričanja, ima dijaloga i monologa, citata, anegdota, aforizama, čak i stihova. Jedna je od značajki feljtona subjektivan način izražavanja,6 konkretna prisutnost autora u pripovijedanju, koji nerijetko priča u prvome licu. Paul Lindau ovako je opisao autora feljtona: „Svakog čitaoca neusiljeno hvata ispod ruke i vodi ga u šetnju. Na širokom putu ostaje dugo. Uskoro skreće na uži put, a onda u malu hladovitu stazu gdje se može lijepo, bez smetnje razgovarati o svim mogućim pitanjima (...) Zaista zna razgovarati bolje nego itko drugi.“7 Dobra kompozicija feljtona podrazumijeva uvod, te vanjsku i nutarnju povezanost. U uvodu može biti neka originalna, iznenađujuća misao, citat, šaljiva poslovica, aforizam, anegdota i sl. Vanjska povezanost feljtona proizlazi iz njegova oblika; to može biti pismo, razgovor, portret, zapis, skica nekog događaja, problemska meditacija i sl. Unutarnju povezanost feljtona čini misaoni i osjećajni način izražavanja, 5 6 7

Vojislav Đurović: „Otvoren za sve sadržaje“, Književne novine, 29. 6. 1979. France Vreg, isto. Paul Lindau: „Jules Janin, der Fürst des Feuilletons“, Suvremeno novinarstvo, isto.

221


222

OGLEDI I ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

koji treba privući čitateljevu pozornost i zainteresirati ga da feljton pročita do kraja. Nekoliko bitnih značajka odvaja feljton od kratkih proznih oblika i od epskih djela. Feljton je sastavljen gotovo od samih retardirajućih elemenata koji zaustavljaju radnju (opisi, laki razgovori, šale, dosjetke, anegdote...). U nekim feljtonima, kao što su zapisi šetača, ima događaja u koje je autor aktivno uključen, međutim s opisa događaja i dijaloga ubrzo prelazi ponovno na meditaciju. Vanjska i nutarnja povezanost u feljtonu varira od feljtonista do feljtonista. Kod J. Janina, primjerice, prevladava monolog pun osjećajnosti i patosa. U zanosu on čitatelja vodi u svoj svijet mašte, iznenađuje ga oštroumnim primjedbama i zahvaća u bogatu riznicu svoga znanja. Heineove meditacije, s druge strane, pune su usklika, metafora, alegorija, personifikacija, sinestezija i lirskih opisa prirode. Retoričnu meditaciju tu zamjenjuje poetsko-osjećajni razgovor, isprepleten ironijom i duhovitom dosjetkom. Premda disperzivan, feljton je svojom strukturom, dakle, koherentan sa specifičnom nutarnjom povezanošću heterogenih elemenata. Sadržavajući stanovit način mišljenja, stav, svrhu, otvoren je za sve suvremene sadržaje i komunikativan je, bez obzira na to kojim se oblicima služi. Josef März u djelu „Die moderne Zeitung“ (1951.) navodi da se ispod linije pojavljuje i do šezdeset i pet izražajnih oblika. Wilmont Haacke nabrojio ih je šezdesetak.8 8

Handbuch des Feuilletons, ibidem; prema Haackeu to je: anegdota, aforizam, sastav, izvještaj očevidaca, prilog, biografija (pisana zanimljivo, novinarski), pismo (ne literarno, nego feljtonističko, kao što su ga pisali Heine i Börne), književna kritika, recenzija, kozerija, razgovor (kao u esejima Sainte‑Beuvea i kasnije u bečkoj kozeriji), kronika, senzacionalni izvještaj, epigram, esej, basna (politička satira), televizijska kritika, filmska kritika, pjesma (šaljiva ili aktualna), sudski izvještaj, intervju, glosa, groteska, humoreska, vijesti, dopis, likovna kritika, kratka priča, uvodnik, poslovica, pripovijetka (Twainova politička satira), glazbena kritika, nekrolog, novela, portret, putopis, reportaža, roman (pisan novinarski ili romani-pisma), radio-kritika, parola, plesna kritika, kazališna kritika, karikatura, crtež, ilustracija. Vojislav Đurović (ibid.) nabraja ove podvrste feljtona: a) Tekst ispod crte u dnevnoj štampi. Sve što se objavljuje u novinama na ovaj način, u jednom ili više nastavaka, a što je nastajalo u drugim uvjetima i po drugom postupku; tekst što ga više grafička, nego spisateljska prezentacija smješta u štampi kao feljton. b) Duga reportaža o jednom događaju, bilo da se objavljuje u modernim revijama, ili pak u tradicionalnim koricama knjiga. c) Roman-feljton: „Ekspanzija dnevne štampe u tridesetim godinama 19. stoljeća omogućila je onaj feljtonistički roman koji je pisan tako napeto da se pomno prati, roman čiji je presudan uspjeh kod širokih masa čitalaca danas može usporediti s neodoljivošću televizijskih serija, zapisao je o njegovu nastajanju suvremeni teoretičar estetike recepcije, X. R Jaus. U transformaciji romana, koja se dogodila od tradicionalnog do suvremenog, ovovremeni roman se primakao feljtonu, i


Miroslava TUŠEK

OGLEDI I ZAPISCI

Feljton je, prema Haackeu, minijaturno umjetničko djelo, a zajednička je osobina svih oblika i podvrsta: jednostavno i atraktivno izlaganje. Kratki opisi tu nisu mehanički produkt, nego zrače posebnošću autora. Nadalje, bez obzira na to u kojem vremenu živjeli njihovi autori, feljtoni su neka vrsta stenograma života. Od nastajanja do danas vezani su za stvarnost i ne mogu se služiti izmišljenim. Pisac feljtona je autor s posebnim karakteristikama i s osobitim odnosom prema čitatelju. Čitajući dobar feljton, čitalac uopće ne primjećuje da su misli, na koje on inače ne bi nikada došao, postale same po sebi razumljive kao da su njegove vlastite. Dobar feljtonist od feljtona ne zahtijeva previše. On zna da ne može nadomjestiti znanstveni prikaz, ali jednako tako ne može biti šarlatan koji razgovara o stvarima koje dovoljno ne razumije. Dobar feljtonist viđeno, slušano i doživljeno ponovno oblikuje. On je stalan promatrač stvarnosti i osmišljava je, skuplja dojmove i poput slikara sve to zgušnjava u malu sliku velikih trenutaka svakodnevice, kao pravi pjesnik. Dobar feljtonist posjeduje zdravu i iskonsku glad za doživljajem i gotovo dječju radoznalost. Osobito pjesnički feljtonist doživljaje osmišljava u obliku opisa i refleksija, pri čemu jezgru čine njegova zapažanja, shvaćanja i iskustvo. Dobar feljtonist mora biti vješt žurnalist, ali i posjedovati sposobnost uvježbana pisca, te imati srce – tankoćutna pjesnika. Samo tako može promatrati svijet svojim očima, kako bi ga drugima nanovo otkrivao i bio im učitelj i tihi voditelj u shvaćanju ljepote života. On je pjesnik svakodnevice, pjesnik ulice, reporter stvarnosti, impresionist i naturalist. Njemu je potreban doživljaj, kao susret duše sa svijetom i pošiljateljem poruka, namijenjenih samo njemu. Feljtonist se razlikuje od obična promatrača svakidašnjice po tome što vidi posebnost i neponovljivost u trivijalnosti svakodnevice, što pronalazi slučajeve neprona taj način dao za pravo feljton-romanu kao posebnoj vrsti romana, koja danas daje svoj obol svekolikoj literaturi. Suvremeno i posebno svakodnevno, ono gotovo dnevno, sporo i teško ulazi u roman jer je to još neslegnuto i nezaokruženo zbivanje, a i tradicionalni roman je dosta zanatski kompliciran i sporo nastaje i uvijek teži da obuhvati jedno zaokruženo kretanje u životu. Opredjeljujući se za recepciju odmah, feljtonski tok u literaturi se obično opredjeljuje za suvremene sadržaje; opredjeljujući se tako prema trenutnoj recepciji, feljton-roman drži u prisnom kontaktu suvremenu literaturu s aktualnim.“ d) Feljton esej. Više raspravlja nego što dokazuje, više izlaže nego što razlaže. e) Povijesni feljton. Dominantna historiografska i publicistička forma danas; pozitivno utječe na historiografiju da bude čitljivija, ali podmećući često politički stav, umjesto povijesne svijesti stvara i nemale zabune baš u samoj historiografiji. Na „presjecištu“ između ideje i priče, obično ostaje bez dokaza. f ) Naučni feljton. g) Feljton o špijunaži, itd.

223


224

OGLEDI I ZAPISCI

Miroslava TUŠEK

laznog u monotoniji prolaznog. Načinom pisanja on izražava intenzitet i ljestvicu osjećaja, ćud svoje naravi, raspoloženja koja želi prenijeti i slična probuditi u čitatelja. Feljtonist čita umjesto drugog i nanovo sastavlja slike iz stvarnosti, književnosti, umjetnosti, znanosti, ili iz duhovnog i emocionalnog života. Čitatelj je, pritom, promatrač, konzument i naknadni sladokusac. Feljtonist ima raznovrsne zadaće: hrabriti čitaoca i jačati mu razboritost i moral, uzdići ga do ćudorednosti (ovisno o običajima i ukusu vremena), obogatiti njegov emocionalni svijet, misli i dojmove, otvoriti mu srce, oplemeniti život s težnjom k napretku. Zbog svega toga pisac feljtona mora biti čovjek širokog duhovnog života, bogate kulture i erudicije, ukratko: mora biti ličnost. Feljtonističko pisanje pretpostavlja posebnu darovitost, ono je „izazov za stvaralaštvo, ali je i utok za stvaralački nejake ličnosti koje najčešće prihvaćaju općeaktualno, ili naručeno u zamjenu za vlastitu muku nalaženja.“ (Đurović, isto.) Kada je riječ o pojmovnom određenju feljtona, onda čak i dobri poznavatelji ovoga područja izbjegavaju definicije. Haacke upotrebljava izraz „radna formula“, „obrazac“. To obrazlaže činjenicom da svatko tko pokušava definirati feljton namjerno ulazi u složenost vlastitog vremena, pa time definicija može postati luđačka košulja, jer nova razdoblja donose nove nijanse, promjene i osvježenja, što sve ne može obuhvatiti čvrsta definicija sa šturim pojmovnim aparatom. Svjestan je da će njegovi pokušaji i njegov izraz jednoga dana biti bezvrijedni i poništeni. No, umjesto definicije, Haacke ističe nekoliko značajka koje su u osnovi svakog feljtona od početka do danas. Te bitnosti ističu i drugi teoretičari. Prije svega, feljton je uvijek osobni način viđenja i opisa svijeta; osim informativnosti, u njemu prevladavaju pouka i zabava. U toj novinsko-literarnoj tvorevini, prozi što opisom komadićka svijeta zahvaća širok spektar društvenih i duhovnih odnosa određenog vremena, isprepliću se, kao što je rečeno, asocijacije, monolozi i meditacije. Svi se listovi ponašaju kao duhovni skrbnici svojih čitatelja, kao diplomati, nastojeći ih duhovno obogatiti i razveseliti, a pisac feljtona nastojat će da čitatelju „živce ugodno podraži“.9 Većina se teoretičara slaže u tomu da svako određenje feljtona treba početi od pouke i zabave. Rečeno je da je subjektivnost jedna od glavnih značajka feljtona. J.L. Geoffroy je u vezi s tim rekao: „Moje rečenice nisu rezultat računa, ili hladne kombinacije duha; riječi se pokoravaju naređenjima moje duše; odlučujuće je osjećanje; pišem onako kako se osjećam nadahnut i zbog toga me čitaju. (...) Netko je vidio u kapi rose sliku čitavog kozmosa i pošto joj nije znao ime, nazvao ju je – feljton.“10 9 10

Vladoje Dukat: „August Šenoa kao pisac feljtona“, Vijenac, 1894., br. 15. Suvremeno novinarstvo, isto, str. 193.


Miroslava TUŠEK

OGLEDI I ZAPISCI

Franz Vreg pak zaključuje: „Feljton je zaista slika kozmosa u rosnoj kapi, slika koja u ogledalu pokazuje etičke probleme društva; to je mala slika iz svakidašnjeg života koja uzgrednim potezima ocrtava aktualne probleme društva; to je publicistička proza koja duhovitim meditacijama i ironičnim sijevanjem zadire na sva područja ljudske djelatnosti.“11 Neki autori smatraju feljton lirskom pjesmom u prozi (npr. njemački pisac Eckstein). Haacke pak, uz već rečeo, smatra da je feljton i uzvišena proza u kojoj pjesnički doživljaj u žurnalističkom, kratkom obliku i s filozofskom osnovom, ili moralnom perspektivom, sadržava naglašenu subjektivnost: „Ein Feuilleton ist ein Stück sauberer, gehobener und ansprechender Prosa, in welchem ein dichterisches Erlebniss mit literarischen Mitteln bei Innehaltung journalistischer Kürze unter Hinzufügung einer philosophischer Unterbauung oder Auslegung zu moralischer Perspektive, gehalten in einer betonten persönlichen Schilderung, welche jedoch die Nachemfindbarkeit für die Allgemeinheit nicht schwacht, sondern hebt, so dargestellt wird, dass sich Alltägliches mit Ewigem darin harmonisch und erfreund verbinden.“12 S obzirom na izneseno, kao i na činjenicu da danas nema gotovo ni jednog područja o kojem se ne piše na feljtonski način i ni jednog književnog žanra koji se ne služi i feljtonskim načinom izražavanja, o feljtonu se mora govoriti kao o „osobenom načinu mišljenja, ali i kao o posebnom literarnom žanru koji ima svoje mjesto u povijesti književnosti kao što ga ima i u povijesti kultura .“13 U duhovnom srodstvu s publicistikom, u kojoj ga većina teoretičara i ostavlja, a teorije književnosti ga samo dotiču, koristeći se naukom čije specijalističke spoznaje komunikativno prepričava (a do kojeg nauka ne drži mnogo), svodeći višeslojnost literature na nekoliko primarnosti (među kojima je aktualnost i autentičnost na prvome mjestu), te uzimajući u obzir svojevrstan način mišljenja, komunikativnost i funkciju koju ima u humanizaciji svijeta – o feljtonu (podlistku) bi trebalo govoriti potpunije i drukčije nego što se to obično čini. Cilj je ovoga osvrta potaći takva razmišljanja.

11 12 13

Isto. W. Haacke: Handbuch des Feuilletons, isto. Vojislav Đurović, isto.

225


226

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb

DOBAR ČOVJEK I DOBAR VJERNIK U PJESNIČKOMU IZJEDNAČAVANJU Nekoliko osobnih opaski na rubovima zbirke stihova Božidara Petrača: „Cedulje sestri Klari nađene u književnoj ostavštini brata Teodora i druge pjesme“, Naklada Jurčić, Zagreb, 2012., 64 str.

1. „Socijalna adresa“ ove knjige Da u djetinjstvu nisam išao na dotrijenicu, što u dubrovačkomu kraju znači isto što i nauk vjere – teško da bih razumio i mogao prihvatiti (recepcijsko kritičko-prosudbeno motrište) glavninu misli i pojmova iz ove pjesničke zbirke. Naime, u teoriji književnosti postoji i određenje „socijalna adresa“: to upućuje komu je neka knjiga namijenjena, kojemu je krugu čitatelja upućena. Cedulje sestri Klari... upućene su kršćanima, rekao bih čak – prije svega katolicima. Izvan toga čitateljskoga kruga njezin prihvat može biti posve pogrešan, prije – vrlo površan, a u svakomu slučaju mislim da bi mogao biti manjkav, dakle necjelovit, ako nije uobraženo i bahato tako kazati, a moguće i da jest. Moramo, naime, vjerovati da bi svaki dobar čovjek i predan vjernik u svojoj (bilo kojoj bogobojaznoj


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

OGLEDI I ZAPISCI

i humanoj) vjeri, u svojoj ljudskoj dobroti i vjerničkoj smjernosti, ima li je – mogao prepoznati upravo to: smjerna vjernika i dobra, dakle duševna čovjeka kakvim se Božidar Petrač pokazuje u ovim stihovima. Svačija je dobrota dobra, ako jest dobrota, bez obzira na vjeru – tako nas uči naša vjera u izrijeku „ljubi bližnjega svoga“; toga „bližnjega svoga“ nigdje se ne određuje ni rodbinski ni vjerski ni nacionalno niti ikako inako: to je u biti katoličanstva – njegova sveobuhvatnost. (Katoličanski = sveobuhvatno, opće, svačije moguće..) 2. Kakva je to knjiga, o čemu? Njezin je naslov neobičan i dug: Cedulje sestri Klari nađene u književnoj ostavštini brata Teodora i druge pjesme. Predgovor daje objašnjenje.„U predvečerje spomen-dana sv. Franje, u čišćenju podrumskih prostorija u Vojnovićevoj ulici u Zagrebu, novi stanari pronašli su neveliku književnu ostavštinu stanovitog gospodina Teodora P.“, njima „posve nepoznate osobe“. Međutim, stan je kupljen od vlasnikā koji su ga pak kupili „od Klare K., gospođe dobrano zašle u pedesete godine“. Taj Teodor ih je, dakle, pisao njoj, a slijede detalji: da je rukopis „nervozan“, „bez nadnevka“ („osim domovinskih zapisa“), „na formatu A-4“, da su ti zapisi „nesređeni“, ponekada „nečitki“, „skicozni“, „nedovršeni“, zbog čega predgovaratelj (autor) zaključuje kako nisu bili namijenjeni objavljivanju, da su tek „pjesnička korespondencija Teodora i Klare“. Klara je, naime, kadšto dopisivala svoje riječi uz Teodorove. Dalje predgovor kaže da se ne zna tko su bili ni Teodor ni Klara, iako se to pokušavalo obaznati. „Po svoj prilici Teodor je početkom četrdesetih živio izvan Zagreba te se zaista radi o njegovim pismima koja je slao Klari, ali omotnice nisu sačuvane te se ne zna odkud joj ih je pisao. „Sredinom četrdesetih, prodajom stana, i Klara je čini se, napustila Zagreb te joj se gubi svaki trag.“ Iz sadržaja cedulja i spisa dade se zaključiti da su bili brat i sestra, „no isto tako nije nemoguće pomisliti da su bili u kakvoj drugoj vezi“. Budući da ne piše „rođeni brat i sestra“, moguće da je brat bio fratar, a sestra časna? No, to je tek moguća čitateljeva dopuna, a iz sama predgovora zna se da je sve to bilo davno (u prvoj polovici prošloga stoljeća) i da se po zagrebačkim tavanima i podrumima može naći „rukopisne ostavštine što poznatih što nepoznatih autora“. U predgovoru je lako zamijetiti da su Teodor i Božidar jedno ime, ne posve isto, no Teodor je u hrvatskomu jeziku Božidar. Dakle, Božidar P. To nas upućuje na samoživotopis. Međutim, kako je sve to bilo davno (četrdesetih prošloga stoljeća), Božidar Petrač – možemo zaključiti – samo poistovjećuje sebe s onim koji nosi njegovo i ime i prezime. Nevelika zbirka, šezdesetak stranica, u četiri je ciklusa: Cedulje sestri Klari, Franjin poliptih ili siromaškov put, Tako svršava svijet i Domovinski spisi.

227


228

OGLEDI I ZAPISCI

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

3. Što i kako piše na ceduljama? Naravno da ni što niti kako ne mogu nego tek naznačiti; sve što piše može se dokučiti samo čitanjem. Prvi je ciklus najopsežniji. Posve suprotno suvremenomu hedonizmu, koji je preplavio svjetsku književnost, osobito u raspusnim štivima današnjih autorica – neusporedivo primitivnijih od predkristovskih sibila koje su stajale uza proroke i navješćivale Kristovo rođenje – a blisko odricanju od užitaka, sve započinje navodom (na talijanskomu, prijevod ne bi škodio) svetoga Franje Asiškoga, iz pohvale Stvoritelju/Stvaranju i Pjesme bratu Suncu (Petrač je obrazovanjem talijanist, a navedeno se drži početcima talijanske književnosti). U znaku nauka sv. Franje cijela je knjiga, osim stanovito zadnje dvije pjesme. U prvoj Teodor se kaje i ne usudi se čak ni izreći „dokle sežu prijevare mojih misli, riječi i djela“, želi osjetiti „zeru savršene radosti“ u tomu da se „suobliči Kristu“. Kao i „asiški svetac“ autor žudi „nadvladati sebe i patnje podnositi rado“, a smrt je milost Božja („sveca probode milosti zrakom“). No, što tu rade „strasti“? (“Svevišnji u hipu da me potrese moje strasti pretrese i da me skruši“. Tu je ključ razumijevanja i bit čitave zbirke, svih pjesama: Teodor pretresa (preispituje, iznosi...) svoje strasti, svoje grešnosti..., stoga je tu i sestra Klara, ali nigdje nema nečega što bi nam otkrilo njihov odnos drugačiji od njegova sna „lišena svake napasti i iskušenja“. Ipak, on je naznačen: „tvoja ljepota bez mana“, „moji drhtavi prsti“, „srce u puti“, „želje moje bez kraja“, „ugodan miris i šapat tvoje jutarnje molitve“... Zbirka obilno spominje poznate nam sintagme katoličke moralne čistoće i vjerske poniznosti: “...djevice obaraju glave pripasavši kostrijet“, „vapaj moj poslušaj“, „oslobodi nas obmana i tlapnja“, „u svetu siromaštvu“, „blaženi koji ne vidješe“, „glas milosti i milosrđa“... Zanimljivo je da „sestra Klara“ ne potiče Teodorovu putenost, osim sobom samom („tvoja ljepota“), pa kada je on malodušan u svojoj „drami samoće“ („krivnja, patnja, bolest ili smrt“) ona ga – podsjećajući da je „svoje probleme neprestance zaobilazio“, „kamenom šutnjom“ i na duge načine – nuka da „ne bježi od drame samoće“ jer „nama je biti Krist“... (to je, kaže autor, na neku od tih cedulja dopisano „vjerojatno Klarinom rukom“). Inače, sveti Franjo iz Asiza (1181.-1226.) i sveta Klara (1194.-1253.) suputnici su u „koljevci novoga duhovnog pokreta“: ona je, u isto vrijeme, kada papa Inocent III. dopušta osnivanje Reda male braće sv. Franje 1209., osnivačica Reda klarisa 1212. Prenoseći zamišljeni život dvoje svetaca iz 13. u 20. stoljeće, iz Asiza u Zagreb (knjiga se tiska na okruglu osamstotu obljetnicu, 2012.) „u predvečerje spomen-dana sv. Franje“, i iz svetačkih života u svoj život, Teodor vjerski i svjetonazorno nastoji i sam biti poput njih: „kani se sretnih uspjeha / kani se sreće prolazne / kani se želja suvišnih / uzmi križ i slijedi ga“.


Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

OGLEDI I ZAPISCI

Svaka je cedulja tematski određena („o Njegovoj volji“, „o znaku“, „o krivnji“, „o blagu“, „s molitvom“ itd.). Ceduljica o pohvali svih stvorenja, a to su i Oganj i Voda i Zrak i brat Mjesec i brat Sunce... kršćanski (Franjin) svjetonazor približava (se) hinduističkom izjednačavanju svega – živa i neživa, no to je tek usputno recipijentsko podsjećanje. Zanimljiv je stav o Danteu (Čitajući Dantea, „o Franjici i Pavlu“), što je jedna od novovjekih, zagrebačkih cedulja („na obali Save“), jer Firentinac inače prokazuje i osuđuje grješnike i trpa ih u pakao: „Što imaš trun gledati / kad pogledom samim u srcu već griješiš.“ 4. Slijedom sv. Franje Franjin poliptih ili siromaškov put ciklus je u kojemu autor posjećuje mjesta gdje je boravio i djelovao sv. Franjo, odnosno Govanni Francesco Bernardone, a s njim i uza nj i Klara Skifi ili sv. Klara. Nu, nigdje ih se ne spominje imenima, preuzima se samo ono što vjernik i treba preuzeti: svjetonazor, učenje, spoznaju..., a „siromaškov put“ to je niz crkava i samostana u Asizu i u okolici, u Umbriji, u srednjoj Italiji. Godine ispod njihovih naziva povezane su sa svečevim životom: svaki je od njih u njemu važan, osobito San Damiano (1206.) gdje je (i kada je) počeo značajnije djelovati, nakon viđenja da ga Gospod poziva na djelovanje, do Porcijunkule (1226.) gdje je najradije boravio, a tu je te godine i preselio u vječnost. Sva ta svetišta, ili „tiha samotišta“ kako zapisuje Petrač, mjesta su nadahnuća pjesniku sljedbeniku franjevačkoga učenja. No, to je i podsjećanje na svečev život i na temeljce katoličkoga sustava vjerničkih načela: vjera, nada, ljubav. Ima to, u prvoj pjesmi ovoga ciklusa, i životopisnu oznaku: „Tri putnika / na istu mjestu / u crkvici Damjana svetog / ponizno mole za mir / Danijel, Joja i Teodor / u cvjetno proljeće devedeset i druge“. Prisjetimo se: tada je u Hrvatskoj još neizvjestan završetak Domovinskoga rata. Ne zaboravlja pjesnik ni značaj sv. Klare te odatle „Po blagdanu Tijelova / pišu razglednicu klarisi / sestri Mariji. Ovaj ciklus upotpunjuje, a dijelom i objašnjava onaj prvi. Međutim, otkrivajući povijesnu, ne isključuje suvremenu i osobnu razinu učvršćivanja u vjeri, a i dalje ostaje stanovita zagonetnost: što se sve zbiva u tim životima i kolik je napor do čista srca: „moje srce čistim stvori / bijelim poput bijele vune...“ 5. Bijeg i spas – ima li nade? Tako svršava svijet, treći, kratak ciklus (svega četiri pjesme) spoznajno je, možda, i najzanimljiviji dio zbirke ovdašnjih zapisa, a i pjesnički (estetski). Caverna antiqua, zapravo prašpilja, vraća nas na početak – suprotno darvinistima i teoriji evolucije – označen kao Stvoriteljev prst. Međutim, je li on dotaknuo bilo čovjeka / ucrtana na zidovima špilje? Budući da je u početku sve bilo još neodredivo Adamu osta da bira

229


230

OGLEDI I ZAPISCI

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN

/ Život / mit ili Smrt. Petrač je poeta doctus. Za puno razumijevanje ovih stihova, nužna je temeljno dobra humanistička naobrazba... Preko spoznaja iz Knjige dovodi nas do suvremenosti (Sada i ovdje) gdje grozota pustoši stoluje u srcima / tjeskoba, zebnja, zloba (...) i tako svršava svijet... Sve se vraća u ništa. Ta jasna poruka ovih stihova podcrtana je zadnjim naslovom (Uz Eliotovu pjesmu, riječ je svakako o Pustoj zemlji), gdje nema iskupljenja / nema objašnjenja / jer nema za nas nade... Za nas lakome otimače, šuplje ljude... U završetku ovoga ciklusa, baš u toj dodanoj odrednici o tomu kakvi su ljudi – možda ipak ima nade, već u samoj toj spoznaji. Ovaj ciklus, zapravo, relativizira sve što je ranije napisano u zbirci, a osobno ga shvaćam drugačije: on spominje početak i označava završetak ljudske rase. Međutim, što ako nema ni početka, ni Adama, ni Eve, ni samoga Stvoriteljeva prsta, pa onda nema ni završetka, kako se i kaže u „sve teče“ (panta rei). A ako ima početka, je li se Stvoriteljev prst pojavio iz nirvane, ili je već postojao? Otvaraju se ne tek brojna, nego sva pitanja. Zadnji ciklus Domovinski spisi donosi samo jedan naslov u dvije pjesme, tematski vezane uz biblijsku temu Emaus u Hrvatskoj (I. i II.) i prvi i jedini u novijemu hrvatskomu pjesništvu (pisanu u Hrvatskoj, ne mislim na Bonifačića i slično), još doduše ne otvara, ali odškrinjuje vrata slobodnijim spoznajama o 1941. godini, a time i o 1945. Pjesnik je, poput svih pjesnika koji imaju svijesti i savjesti (a nemaju je svi) najprije zabrinut (što će s nama biti), a potom odrješit (Ne daj, Kneže, Grada). To potire ono nema za nas nade na razini mudroslovne opće spoznaje, ali, što ako je sve pjesničko samo puka tlapnja? Petračeva zbirka nipošto nije zanimljiva tek s vjerskoga ili religijskoga kritičko‑prosudbenoga motrišta, iako jest najprije tako. Nije, dakle, samo tako. Njezin slobodan stih ne razlikuje se od suvremene estetske uobičajenosti, ali njezine gnoseološke sastojnice vrlo su zanimljive, ponavljam – nipošto samo sa stajališta vjere. Zbirka je, osim spoznajno (u Njegovoj volji naš je mir), vrlo poticajna i s etičkoga motrišta (bolesne liječite, mrtve uskrisujte... Sa svetom gospom Siromaštinom / zbunjuje svu pohlepu i škrtost / i brige ovoga svijeta). Da ne korespondira sa suvremenim svjetonazorom tzv. slobodnoga društva (laži i otimačine), ali da je u slozi sa životnim i moralnim načelima recentnoga vrha katoličanstva koji se i temelji na nauku sv. Franje, već je banalno napominjati. Recimo stoga: posebna je, drugačija, izvan svih suvremenih stvarnosnih pjesništava i sličnoga, ali vrlo je stvarnosna na svoj poseban te posebno smiren i stamen način ova zbirka. Izjednačava ljudsku dobrotu s onom vjerničkom, što je u temeljima i ljudskosti i vjere, makar tako sam ja to shvatio na dotrijenici...


Božica ZOKO, Gradište

I DIVLJI POSTAJE PITOM (Molitva za spor razum, molitva za sporazum!) Treba vremena – posijanom pšeničnom zrnu i da klikne i da nikne ususret zimi, onda valja preživjeti zimu onako mlad i zelen, onda dočekati Svetog Jurja i rasti i bubriti do Brašančeva, a onda zoriti i zreti! – upijati sunce do zadnje kapi svjetla prije nego pokošen padneš. ✻ 1Klas! A nisi klas ako ne umnožiš ono prvo zrno peterostruko-šesterostruko puta dva. Kako koji klas. Prije nego padneš pokošen, pokloniš se glavom punom zrnja. Malo otežaš. Onda na red dođu mlinovi, onda pekari – onda roditelji koji moraju zaslužiti kruh svojoj djeci. I svaki radnik od svoje plaće odvaja za kruh. Sad se debljamo i kažu: – Ne jedite kruha! Previše kruha! Dobar je i beskvasni i kvasni, ali izgleda mi nismo dobri. Tko nedostojno blaguje, smrt sebi jede i pije – veli Sveti Pavao. Nećemo smrt – živjeli bismo! Kako postati dostojan? Jesmo li zaboravili to znanje? Lako je radniku i seljaku – on u znoju lica svoga nađe opravdanje, a mi ostali? U Kini je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća bila takozvana kulturna revolucija. Doktori znanosti i svi učeni ljudi od knjige i riječi bili su potjerani na sela – gdje se treba sagibati i smočiti – što vodom, što znojem – da zasadiš rižu – uposliti cijelo tijelo u težak i naporan rad – sjalo, padalo. Vjerojatno su ih slali i u tvornice – svak je bio dobio neku vrstu radne obveze. Koliko god to bilo nasilno – čovjek se ne može oteti dojmu da i u tome ima nešto – DOBRO. Jer samo tako dobivamo istu spremnost i jakost – za svaki posao. Zaorati brazdu isto što i zaoriti oranj – kako su Dubrovčani zvali stih. I mačevati ✻

1 Čitajući sabrane pjesme Alekse Kokića: U sjenama ravnice, priredila Željka Zelić, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2013., 499 str.

231


232

OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

treba znati i vagati dobro da pobijediš đavla kao Sveti Mihovil, ili dobro sjeći i probijati kopljem kao Sveti Juraj. Sva ta zemljoradnička i poljodjelska znanja kao i ona svetačka i arhanđelska – potrebna su onomu tko govori ili piše. Iako je za pisanje potrebniji posluh, a za govor nadahnuće. Ali tko se riječima služi, mora znati težati dok ne postane lahka nam zemljica. Slike koje donosi Aleksa Kokić u svom pjesništvu imaju u sebi djelotvornost. Čine da budemo tamo istog časa dok čitamo – boravak u bezvremenosti ili u nekom spašenom vremenu, spašenom za vječnost – možemo uživati u prisuću. Biti dio žive slike koja svoju ramu pretvara u uzduh – nebo i zemlju – bezgranično nebo granica – zemlja puna mrginja – meja, unki, ograda, gomila, zidova... Zemlja omeđena! Dragutin Tadijanović u poznatoj pjesmi Visoka žuta žita piše: Kada u rumene zore ili u jasna jutra prolazim poljima rosnim gledajući klasove visokog žutog žita iznenada stanem i gle! moje srce glasno kuca kao zlatan sat

Aleksa Kokić

Razlika između Tadijanovića i Kokića jest u – pridjevu! Kod Alekse nema toliko žutog koliko srebrnog i zlatnog klasja. Kokić je jedan od onih pjesnika koji oplemenjuje običnost kao pravi pripadnik naroda koji sve pozlaćuje i pjeva Gospi: Lijepa si, lijepa – djevo Marijo, tebe vijek časti rajska družina – Anđeli lijepo pjevaju, tebi se, djevo, klanjaju! Pogledaj na nas milena mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni – usliši nas, o majčice! – ne odbij svoje dječice! Tadijanović običnost čini još običnijom sve do začudnosti – u jednostavnosti preko prostaštva do gole doslovnosti – zlatan je sat, ali pogled nije niti žitu rado podaruje zlatost, ali na jednome mjestu u svojoj ranoj poeziji ima sunce pozlaćen orah. Dokaz da je i on iz naroda koji zna sve pozlatiti. Vesna Parun ima dobrote zlatne lelek, Josip Pupačić MORE ZLATO – a svi kažemo skupa s Ivanom Brlić-Mažuranić za nekoga tko je dobar i predobar da ima zlatno srce! A kažemo i – šutjeti je zlato! O našutjet ćemo se! – rekao je Hrvoje Pejaković – našutjeti! Ako tako zamišljamo vječnost, meni se tamo ne ide, reče jedna od prisutnih u sebi. Svi šute i okreću se sami oko sebe – oko svoje osi – i to je vječnost?! To je vsemir?! Hvala lijepa! Ne bismo tamo išli. U zemlji možeš barem s crvićima i ostalim životi-


Božica ZOKO

OGLEDI I ZAPISCI

njicama sklonim raspadanju raspresti koju. O hvala ti, Bože, na boravku na zemlji i na svim našim razgovorima, ali opet moramo priznati – šutjeti jest zlato! Ljudi su zato i počeli pisati da steknu i zlato i vode ljubav razgovorom ne izustivši ni riječ, a u cijelosti izručeni riječima. Sa svim svojim mrakama i tamama. Sa svim našim vatrama, sa svom našom svjetlošću – unutrašnjom i vanjskom. S duhom i dušama. U svakom dahu. E. Lijepo je biti na svome sa svojima. I oči i srce puno! Stabla pamte svaku godinu i gode se njome u svom deblu. I ljudi su takvi. Mi još živo pamtimo prvog čovjeka. On je u nama, mi već bjesmo u njemu. Ovidije je napisao Metamorfoze u zamisli kako je sva priroda živa i očovječena – sva je priroda čovjek u preobrazbi – doslovno su se ljudi preobražavali u bilje, kamenje, vode... u što god pogledaš, gledaš u nekog bivšeg čovjeka. Nešto slično pozna i indijski nauk o ponovnom rođenju – ponovnom utjelovljenju koje ovisi o zaslugama u prethodnom životu. U Ovidija pak više smo ovisni o nepredvidljivim slučajnostima i još nepredvidljivijoj ćudi bogova. Aleksa bi sad sigurno sa zagonetnim smiješkom upitao: Tko se preobrazio u žito? I odmah nas tiho ukorio ako ne znamo – ISUS! Zlatni i srebrni – Isus! Srednjoamerički prastanovnici vjerovali su u nešto slično – u uzraslom batvu kukuruza vidjeli su mladog boga i divili se njegovoj ljepoti i plodnosti. Kukuruz je njihova glavna žitarica. I mladi je bog taj kojeg jedu. I blaguju. To samo potvrđuje da je Isus prisutan u svim narodima – svaki ga slavi na svoj način. Nemaju svi, doduše, kruh i vino. Neki imaju rižu i sake, neki kukuruz i kakao, neki pivo i ječmenu kašu... Neki šerbe i baklavu, neki čaj i dvopek, neki vodu i pogačice ražne... A neki i žedni i gladni umirući okuse muke Isusove. Ljudi iz žitorodnih krajeva kao da to stalno drže u svijesti te su zato, kako kaže Aleksa Kokić, ozbiljni i mirni. U nekom dubokom poštovanju – rekao bi Jakša Fiamengo za ono što se ćuti prema zavičaju. Nakon dva-tri naraštaja još jedan bački Hrvat Bunjevac, Tomislav Žigmanov, reći će još uz to i – zatomljeni i podijeljeni, a na to mi moramo reći da nam je to zajednička (obećana!) sudbina. Sjetimo se samo koliko stranaka ima unutar hrvatskoga političkog bića. Dva Hrvata, tri političke stranke! – rugali su nam se s pravom. Devedesetih je najbolje izrazio svoje i naše težnje tadašnji predsjednik Matice hrvatske Josip Bratu-

233


234

OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

lić sloganom – Jednodušnost, a ne jednoumlje! A zatomljenost svi spoznajemo – ako nikako drukčije, po Svetom Tomi! Koliko nas može reći za se – Blažen sam jer nisam vidio, a vjerujem! Međutim, pred bunjevačkom ozbiljnošću i mirnoćom svi se sjetimo svoje duge povijesti i čovjek ne može biti ništa drugo nego jednako tako uozbiljen i smiren. Makar se i smijao. Mir pred zbiljom ostaje. Sve dok ne poludi od zla i nepravde koja ga snađe kao Katarina Frankopan Zrinska koja bje duše pobožne i jake, ali nakon što joj ubiše brata i muža, odvojivši je od djece sve joj oteše i zatočiše je – kako kaže Nikola Buconjić – u ludilu Bogu dušu dade. Mora li se povijest ponavljati? Jesmo li doista toliko nesretan narod? Katarini Kosači Kotromanić Turci uzeše djecu, a ona u rimskom progonstvu dođe na glas pobožnosti i svetosti te kraljevstvo bosansko predade Svetoj Stolici na brigu. U Kraljevoj Sutjesci žene još nose za njom crninu. Koliko je tih naših crnina? Gdje su naše vile? – pita Tin Ujević i redom ih nabraja. Nekolicinu najglasovitijih. Djevojče uz tamburaše pjeva pjesmu u kojoj počinje od toga da je Bunjevka i dalje nabraja sve naše zavičaje i završava: Vedrog čela lijepog lica ja sam prava Hrvatica..., i još kaže: Ja u Zagreb dođem banu bacim novčić u fontanu – molim se u katedrali za Hrvate što su pali... I ne prestaju padati i ne prestaju im lomiti krila, mutiti pamet, zamagljivati vid – stalno je netko na tom poslu. Stalno! Ima li čovjek pravo osjetiti umor od tog stalnog nadiranja. Kršćanski teolozi viču (daj Bože da viču!) – Ne smije! Kršćanin nikad nije umoran! I doista, nije. Prozori u svijet zatvoreni – računalo i dalekovidnica. Piše se povijest. Kad su tajfuni na Filipinima uzeli desetke tisuća života, jedna je žena rekla – Ovo je Bog poslao. Ovo će nas promijeniti. Nije bila uplakana, nije bila nasmijana – mirna i ozbiljna. Doista, tko zna što su sve morali pretrpjeti bački Bunjevci i Šokci prije nego li su postali takvi kakvim ih je vidio Aleksa i kakvi se još mogu vidjeti i susresti. Taj mir i ozbiljnost, bez obzira na kraj iz kojeg, dolaze zna se probiti iz dubine bića i zasjati na površini kod svih onih koji žele biti i koji jesu – Hrvati. U zla vremena kao prerijedak dar Gospodnji znati iznjedriti dobro. Vjerojatno u svim narodima postoji to svojstvo, ali ako ga ne upoznaš u svom – kakvog prava imaš govoriti u tuđem, o tuđem? Možda baš u doba kad je Aleksa Kokić ispisivao svoje pjesme, Tin je u jednoj strofi našao izlaz iz maglene apsane u koju se život zna pretvoriti: I na oblak koji tišti, i na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti; biti čisti. Biti sveti. I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca,


OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca. Sveti Pavao pak kori djecu – kad bjesmo djeca, vjerovasmo, ufasmo se i ljubljasmo kao djeca, sad je vrijeme za odraslu vjeru, ufanje i ljubav (onaj poznati rast u vjeri, ufanju i ljubavi), a Jakša Fiamengo spoji i Svetog Pavla i Tina Ujevića (hoće li i on kadgod dobiti koji pridjevak svetosti!) i veliku većinu nas naslovivši svoju knjigu o djetinjstvu – Kad sam bio odraslić! Braća i sestre što jedni za drugima rastu i stasaju – može li se poželjeti više? Može. Pjesnici i svi drugi ljudi čeznu za nekim posvjetovljenjem, odlaskom u svijet – i mi sami želimo to isto, ali danas sa spokojnim smiješkom gledamo Aleksu Kokića kroz proteklo vrijeme i spremno primamo pouku od njega i od vlastitog roditelja koji se usred rata vozi oko cijele Hrvatske ne bi li se sahranio sa svojima: putuje se samo zato da se dođe doma. Da, makar i u lijesu. Ako nikad ne odeš, nećeš nikad moći ni doći. Živo srebro riječi, suho zlato šutnje iz kruga u krug, iz kružnice u kružnicu jasne jedno drugo, svijetle jedno u drugom, toče istinu jedno o drugom. Sve naše ilijade (u kojima nas ruše do temelja i ubijaju do zadnjega) i sve naše odiseje (u kojima nikad kraja lutanjima, a kod kuće imanje proždiru oni koji jedva čekaju zauzeti tuđa mjesta) služe tome da uskliknemo sretni i ponosni – to moj je, moj je dom! Dome, slatki dome! Jednom kad se dignemo iz praha i pepela i pobijemo sve prosce naših žena ili dobijemo koji drugi zadatak prije tog usklika. Jedno prosvjetljenje nutrine i čišćenje svih mračnih zakutaka, jedno spoznanje: Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol! I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug. I bit će još tih dugova i morat ćemo opraštati tko zna koliko još te kad jednom s dušom po svemiru se krene, zaorit ćemo kao grom: O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene To moj je, moj je dom!

235


236

OGLEDI I ZAPISCI

Božica ZOKO

Kranjčević sjedinjen sa svemirom i s domovinom već je na tom putu, a mi smo još ovdje, ali i mi smo krenuti. I Aleksa je još ovdje. Bosonoga karmelićanka Edita Majić u samostanu u kojem je bila Sveta Tereza Avilska u svom dnevnom rasporedu ima i pisanje – piše ono čime je nadahnjuje njeno zvanje i tako na jednom papiru u njenoj samostanskoj ćeliji piše krupnim slovima: NEBO NA ZEMLJI! I to je istina. Nebo je ovdje. Već sada. Do gležanja smo u njemu, kako već rekosmo. Drukčije i ne može biti, samo što svi ne mogu uživati nebeske radosti kako ih uživa sestra Edita iza rešetaka. Moraš za sve biti darovit. Ili kako ih uživa Dario Kordić iza rešetaka i zidova zatvora u Grazu – kamo su, gle slučajnosti, bili dospjeli Katarina Zrinska i njena kći i sin. Kako ga je uživao fra Filip Grabovac u mletačkoj vlažnoj tamnici i kako ga je uživao Nazorov Galijot i svi sužnji i svi progonjeni zbog pravednosti. Juraj Križanić u Tobolsku usred sibirske zime. Petnaest godina samo zato što je htio pravoslavcima dokazati da smo i mi PRAVO – slavni, a ne krivo. U Rimu je bilo onih koji ga smatrahu ruskim špijunom, a u Rusiji rimskim. Skrajkonca je stigao i na opsadu Beča i tamo poginuo s poljskim četama. Svugdje nas bijaše i svagdje bijasmo – doma! Noseći u srcu domovinu. U našem srcu, domovina je doma! Opipajmo se skrbno – O, je li jošte tu! O, je li jošte tu! O, je li jošte tu! A može se reći – naprostiralo se tih naših rajeva i svak od nas ima svoj – koji počinje od istočnog prozora i njegove svjetlosti do otkrića svoga lika – u psihi – kako smo zvali ta sobna ogledala – u duši. I to je točno. Daj Bože da je točno – da smo otkrili svoj lik u duši, da smo našli dušu svoju u praznini ogledala. Ozbiljnost i mirnoća jesu povlastice onih samozatajnih, nezatomljenih obožavatelja i zadivljenika u biće od kojeg smo potekli i u koje se svi vraćamo – u to velebiće, u taj velebitak, u tu velebit – i spram njih spoznanje svoje malenosti. Aleksa Kokić i samom Bogu kaže kako je za nj i za sve ono što Bog daje naše srce – maleno, maleno... Ljudi nizine nisu toliko ponizni koliko su svjesni našega mjesta u svijetu – a to je dno. Dno nekog bivšeg mora ili dno čaše koju moramo ispiti. I dva podnožja – podnožje križa i podnožje prijestolja Gospodnjeg – oba ih u nizini najbolje uživamo. Kraški krajevi imaju škrape, jame i ponore – mi ovdje u ravnici možemo upasti u bunar. Ili se sakriti u bunar kao hrabri dječak kad su se djeca još igrala žmire – i dobro znaš da te u bunaru neće tražiti onaj koji kliči, ali uvijek će se naći netko tko će te odati materi – onda dođu batine zbog pretrpljenog materinskog straha. Batine što su iz raja izišle. Danas nitko osim nasilnika ne tuče djecu. Nekoć smo svi bili pomalo nasilni. Sad je sve mekše, mekoputnije. I ne može se puno ni trpjeti ni podnijeti ni podnašati. Ili se neće! Možda smo došli do tog stupnja da se više neće ni trpjeti, ni podnositi ni podnašati. Za pristigli naraštaj neke stvari naprosto ne dolaze u obzir. Neki grijesi roditelja ni u snu se neće ponoviti, napromatrali su nas se dok su bili nerođenci – sve su mudrija novorođenčad. Netko će reći suprotno. I


Božica ZOKO

OGLEDI I ZAPISCI

govoriti o blaženom neznanju ili tupovosti, ali ne treba se brinuti – potrebno znanje je ugrađeno. Kažu da je kroz ova vremena bolje proći nego ih razumijevati i sve ono što sobom nose. Proći kroz njih noseći blago rastvorene oči svud širom i budućnost u njima – ne smesti se. To današnja djeca znaju i umiju. Doći će i oni do svoje žestine – ne treba se bojati. Doći će! I treba dobro zapamtiti kad se jedno takvo dijete ražesti poradi čega i iz toga izvući pouku. Ako već dotad ne budemo odveć stari i sami ne podjetinjimo. Dobro je znati žestiti se, dobro je znati se razblažiti – a najbolje je provrcati mednom i žitkom radošću i – smijati se! I slušati kako zuje zlaćane pčele... u travi se žute cvjetovi, za sjenatim onim stablima krupni se oblaci bijele... Vidrić i Kokić imali bi si što reći, a razgovor bi mogli nastaviti iz naše suvremenosti mnogi pjesnici – među njima i Pero Pavlović – u njega nalazimo medno izobilje i radosno povinuće neminovnosti našeg (z)biljkovanja na ovom svijetu – u neku ruku životu po biljkama. Od hrane do disanja. Nema zbilje bez biljki – to je u svojim nadigravanjima s riječju shvatio i Miroslav Kirin i jednu zbirku pjesama naslovio – zbiljkama. To su ujedno i puke stvarnosnice i neuhvatljive zračne izgovorenice i još neuhvatljivije misaone tvorenice – časovite vječne prolaznice. Progledala tratinčica ili slijepa ciklotronka – tvar netvarno progovara iz svega i stvara svijet i možda ga – vara! Mnogi su govorili o prividu, a neki o koprenama ili o zastoru ili pak zidu koji nas dijeli od pravog vida. Vječnoga gledanja! U njemu Kokić u Vidrićev pejzaž uvodi Boga i sve još više živne, a Vidrić Kokiću pokazuje kako može nestati i Bog i mi s njim – postati nepoznati i skriveni, a da opet bude i božanstveno i čovječno. Istina, Vidrića je strasno zabolio um od takvog Božjeg nestanka i umro je u umobolnici, a Kokić koji je bio tako zdrav i prav dobi zapletaj crijeva i umrije daleko od doma. Daleko do svojih, reče. Vjerovati nam je da umirući – idemo kući! Kuća prostrana, svaki sretni trenutak savršen i vječan, sudbonosni preobrat vrši se svakog časa, Božje oko gleda i proviđa i ispod vjeđa do u bubrege sve do otkrića našeg boljeg bića i svi se odjednom, a neizrecivo sporo, nađemo u ljepoti, dobroti i istini. Mudri od pretrpljena straha, zlopaćenja i zlopamćenja. Svi u sporazumu, svi razboriti, svi lijepi, svi dobri, svi istiniti. Svi živi! Ludi od ljubavi. OSVIJETLJENI – PROSVIJETLJENI! Svjetlost sama. Brži od svjetlosti ukrademo malo mraka načas i – zamamna tama planu vatrom, vatra buknu svjetlošću novom. Svjetlost novom riječju, riječ ljubavlju PONOVLJENOM, ČISTOM, ISTOM. I divlji postaje pitom. To je krajnja i najdalja općenitost i ujedno najbliža i najsredišnjija sveprisutnost. Samo srce zbilje. Žiće! Prožima nas promisao. Riječ! Kakav bi nam bio svijet bez tih rječitih, ugledanih, poslušanih, opipanih – misli?! Ne bi bilo svjetla na putu, vatre u životu, vode u istini! Zraka u Duhu Svetom. Daha u duhu. Nebca nad jezikom. Neba nad zemljom. Zemlje u čovjeku! Čovjeka u Bogu! Boga u Ocu i Sinu i Svetom Duhu kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. – Tako budi!

237


238 Darija ŽILIĆ, Zagreb

BILJEŠKA O POEZIJI AMIRA BRKE

Amir Brka rođen je u 1963. u Tešnju (Bosna i Hercegovina). Autor je nekoliko pjesničkih knjiga, dobitnik brojnih nagrada, a pjesme su mu prevedene na više jezika. Autor je i knjiga u kojima se bavi kulturnom poviješću svoga grada. O njegovu pjesničkom radu objavljeni su eseji i studije, a Vladislav Vujanović objavio je knjigu koja se isključivo bavi poezijom Amira Brke. Brka je u uredništvu nekih književnih časopisa i predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 2010. godine. Ovim kraćim tekstom nije mi namjera nabrajati autorove pjesničke i ine naslove, već pokušati dati sažeti prikaz poetskoga pisma ovoga pjesnika koji nije osobito poznat hrvatskome čitateljstvu. Dobar je uvod za razumijevanje Brkine poetike knjiga „Ruševine se podupiru“ iz 2012. Riječ je o izabranim pjesmama, a izbor je napravio sam autor. Pritom treba istaknuti da ondje nije uvrštena niti jedna pjesma iz knjige „Turistički vodič“ i to zato jer je riječ o rukopisu koji je integriran kao poetska cjelina, pa bi, ističe Brka, bilo posve neprimjereno izdvajati neke pjesme. Pišući o poeziji Amira Brke, pjesnik Abdulah Sidran ističe njezinu najvažniju značajku: univerzalizaciju vlastite osjećajnosti. Naime, riječ je o metafizičkoj poeziji koja govori o životu i smrti, ratu i miru, ništavilu, jeziku i biću. Poezija unatoč svemu spašava svijet, dajući mu smisao. U uvodnoj pjesmi unutar izabranih, a riječ je o pjesmi „Reverberacija“ iz istoimene knjige pjesama, pjesnik nabraja niz riječi za koje su mu se čini da su, postavši dio pjesme, zazvučale u „novom, nepoznatom sjaju“. Nabrajanje, nizanje kao da stvara prostor „kozmičkog smetljišta“ u kojem postoji red, smisao, kojeg u društvenoj stvarnosti nema. Postoji svijest o prirodnom redoslijedu, o onima koji dolaze. Svijest o smrtnosti pjesnika potiče na to da istražuje prošlost vlastitoga grada, ali i da zamišlja neke buduće paleontologe i pjesnike koji će doći te lopatama i olovkama „tražiti, tražiti, tražiti“ (pjesma „Prirodni redoslijed“


Darija ŽILIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

iz knjige „Trag ka ničemu“). Premda je posve svjestan svagdana, o kojemu je napisan velik broj pjesama, čini se da se pravi život odvija noću, u noćnim vizijama, kada čovjeka „pohode sjene“ i tjeraju ga da piše stihove. Sve biva upitno, i vlastito ime koje drži osobnost na okupu, svaka činjenica. I ne samo da postoji ograničeno vrijeme čovjeka, već postoji i ograničeno vrijeme svijeta, koje je utopljeno u sveprožimajuće Vrijeme. I čovjek i svijet imaju granice, svoj kraj. Iza svega ostaje otkucavati Vrijeme, pročišćeno, ono koje je nad svima, ogoljelo i apstraktno. Brka u poeziji nerijetko tematizira sam čin pisanja, način na koji nastaje pjesma, opisuje radost i mističnost toga čina, ali i način na koji pjesnik osjeća stranost vlastite poezije. U Brke nema pretjerane metaforike, već je izraz pročišćen, misli izrečene izravno, bez uvijanja, u gotovo mahnitom ritmu. Poezija je metafizička, nije tek ukrašavanje i bajanje o vlastitim mukama, nego pokušaj da se govori o sudbini čovječanstva i sudbini epohe. Nije stoga slučajno to što pjesnik piše o „antikristu u jeziku“, jer u poeziji nema zabrana, sakralizacije, moguće je pisati o svemu: o smrti, Vragu... U jeziku, u kojemu je sve, može se činiti sve, on je mjera svih stvari. Ali tu je i svijest o tomu da se izvan jezika ne može ništa, da pjesnik ne utječe na stvarnost koja ga okružuje. Pjesnik tematizira i čin čitanja, kad osjeća raspolovljenost bića na

239


240

OGLEDI I ZAPISCI

Darija ŽILIĆ

tijelo i oči koje same „čitaju“, a pjesmu se doživljava crtež. Izdvajam sjajnu „Novu pjesmu“ koja odlično prikazuje proces pisanja: „Označitelji bez sadržine ekranom plutaju, / kao mrtve ribe akvarijem. / Smrt su svoju dočekali, / no ne padaju posve na dno: / praznina ih gore diže“. Unatoč kreativnu činu, ne nestaje svijest o apsurdu i „ezgistencijalnoj stravi“. Ciklus se pisanja ne zaustavlja. Pisanje je vezano i uz osjećaj besmisla, jer se iz osjećaja tupe sreće ne može pisati. Amir Brka u stihovima konstatira stanje duha epohe u kojoj je smisao „dekonstruirati sve što konstruirano je“ („Iz razloga sreće“). U pjesmi pak „Čovjekov zavičaj“ posebno se naglašava oskudnost doba u kojemu živimo i u kojemu više ništa nije važno: „moguća je privatna povijest / izvan izbrbljanih kolosijeka“. Ne spominju se slučajno ruševine koje „se podupiru / uzdižu jedna drugu“, nije rijedak spomen riječi koje zvuče, ali ne znače ništa, ili se naglašava sveprisutna praznina. Iz knjige „Vrata nepoznatog“ pjesnik je izdvojio pjesme vezane uz svoj obiteljski život, kuću, dom. Ipak, kao da uvijek titra svijest o tome kako je sve privid, svi ti ljudi na obiteljskoj fotografiji. Jesu li oni živi, ili lutaju, ili žive negdje drugde, pod nekim drugim imenom? Postaje upitna i nečija smrt, jer moguće je da netko i dalje živi tražeći sebe, ne našavši nikad mir i spokoj u smrti (pjesma „Moj otac“). Nalazimo stihove koji sadrže prekogrobne razgovore, propitivanja odnosa živih i mrtvih, nestaje jasna granica koja dijeli ovaj i onaj svijet. Utjehe nema. Posebnost pisca Amira Brke jest i ta da upravo iz svakodnevnih događaja stvara zanimljive poetske parabole. Tako su u pjesmi „U travi, pod kruškom“ izgubljeni i potom nađeni očevi ključevi povod za promišljanje o svijetu koji se može ili ne može otključati, spoznati. „Ipak, odustao sam, / i sad se o tome ispovjedam, / jer shvatio sam, / vjerujem: nepovratno: / da postoji jedino Ništa / koje se ne može otvoriti ničim“. Riječi u sebi već nose potrošenost, imena određuju sudbinu, pa se pjesniku čini kako bi novorođeno dijete bilo najbolje neimenovati... Groblje i sepulkristički motivi često se spominju. Groblje je mjesto koje zauzima gradski prostor i širi se. No nije jasno određena granica između grada i groblja. Prividna je jer niti živi ljudi nisu živi, već vuku sa sobom „sve svoje mrtvo“ („Gradsko groblje“), ili se pripremaju za susret s mrtvima („Uređujemo staru kuću“). Pjesnik opisuje fantazmagorične slike iz snova u kojima se ponovno miješaju svjetovi, u kojima se život čini kao trpko putovanje, susret sa smrću... U zbirci „Kao da jesu“ opet čitamo pjesme koje se bave smislom, očuvanjima iluzije, ali i razobličavanjem besmisla. Uvrštene su i pjesme tematski i jezično vezane uz islamsku duhovnu tradiciju. Brka spominje pjesnike (Kemal Mahmutefendić, D.J. Danilov) ili školske profesore s kojima razgovara i nakon njihove smrti. Ponekad resemnatizira riječi filozofâ (npr. Feurebacha) ili pak citira stihove drugih autora. U ovom se ciklusu autor poigrava riječima, eufonijom, a prisutna je i ironija. Ima i pjesama u kojima je prisutan samo jedan plan: opis neke blješteće površine čiji odsjaj


Darija ŽILIĆ

OGLEDI I ZAPISCI

pjesnik bilježi bez potrebe da je uništi svojim sumnjama (pjesma „Na periferiji“). Ljudi su doživljeni iz perspektive pjesnika ili Boga, kao materijal za neku buduću fotomotažu: „od dijelova tijela prolaznika / koje, dokon, promatram kroz prozor / kao fotomontažom sklapam / drugačije likove i figure, spodobe...“ („Drugačije“). U pjesmi „Izložba sitnih životnija“ Brka govori o učmalosti provincijalizma. Neke su pjesme igre sofizama, mali filozofski disputi koji završavaju blagom ironijom. U pjesmi „Pjesma“, posvećenoj D.J. Danilovu, pjesnik je sjajno autopoetički odredio svoj poetski izričaj koji se razlikuje od Danilovljevog: „Ja – mali, sveden / na kotlinu ovu od okolnih brda, / zgrušan / u krvi snježne Evrope, / u vrutak strasti, u se uvijen. / On dobar je ko Bog: / krila anđela pjesmu mu nose; / proklet, ja zlog demona služim – / on slavi, preosveštava Svet“. Pjesnik ničeanski niječe važnost povijesti, ironizira povijesna istraživanja („O koristi historije za život“). Ponovno je jastvo – stranac – ja sam onaj drugi, nikad poistovjećen sa samim sobom, ili pak jastvo prolazi „nekoliko uzastopnih života“ u obliku različitih osobnosti. Ima motiva iz slavenskih mitova, iz bajki, ali i molitvi te podsjećanja na vremena davna, paleolitska. Miješaju se vremenitosti, miješaju se jezici: „kad stignem u predvorje / kalokagatije / pomiješaju se jezici / srpski i hrvatski / sve se ruši“. U zbirci „Na pergameni lica“ spominje se odsutnost Boga, propituje se odnos Boga i čovjeka, riječ Božja i riječ čovjekova. I premda su u ovoj knjizi pjesme apstraktnije i filozofičnije, pjesnik ipak nemoćno priznaje da je čovjek više „čulno / nego kontemplativno biće“ („U optici osame“). Odzvanjanje klatna sa stare kule u gradu kao da upozorava na jezivost ravnomjernosti, na bivanje u svijetu u kojemu se čini da se u malim gradovima još jače može osluhnuti bijeda egzistencije. Važan je i taj privid. U već spomenutim „Reverberacijama“ pjesnik je, podsjetimo, nizao riječi, sintagme, tražio red, jer zna što se događa kada ne postoje sati, niti povijest, kada nema uzroka i posljedica. Zbivanja naviru kao osamostaljena, nastaje panika zbog nereda i nužno je ponovno vraćanje u sustav u kojem vrijeme opet teče ravnomjerno i pruža iluziju smisla (pjesma „Mudrost privida“). Čini se da je ponekad nemoguće pobjeći od vječnih ontoloških pitanja, da se ona ponovno vraćaju, čak i u gluho doba noći. Pitanja o tomu što je vani, što unutra. Ostaje nedoumica kako uopće proniknuti u pergamene lica i tekstova. Podnaslov zbirke „Smrt u Tešnju“ zanimljiv je – „pjesme sa Ćatićem“. Brka je u poetskom dijalogu s pjesnikom Musom Ćatićem. Drži da je njegovo vrijeme bilo mnogo bolje za poeziju, jer poezija je tada imala smisao: „Ali ja slutim / preda mnom da je epoha / u kojoj brati niko neće / ni kestena lisje, / a kamoli ljudsko“ (pjesma „Musi Ćatiću, neotposlano pismo“). I u knjizi „Posmrtne pjesme“, u kojoj pjesnik daje glas mrtvima, nalazimo glas Ćatićev. To je glas pjesnika koji nikada nije bio dio nekog ideologijskog siustava.

241


242

OGLEDI I ZAPISCI

Darija ŽILIĆ

Grješnik se može postati „samo ukoliko se čovjekova svijest spliće oko vrijednnosne osi koju sistem ustanovljuje“. Kao kontrapunkt zagrobnim pjesma nalazimo poeziju mediteransku u knjizi „Pogled u Dalmaciju“. Brka obnavlja jezik renesansnih pjesnika, ponovno povezujući apstraktno i konkretno. I opet nad starim toposima zamišlja neku davnu prošlost, kao u pjesmi „Gusarsko groblje u Omišu“. Upravo zbog gradske povijesti, ali i zbog sjena koje mjere dubinu mora, uvijek se vraća u taj gradić. No i ondje pojavljuje se memento mori. Slika mrtvoga čovjeka kojeg nitko ne traži metafora je ljudske sudbine, pa se od tijela baš svi odmiču kao da ih se ono ne tiče („Licem u lice“). U zbirci „Opsjednuta pjesma“ čitamo poeziju vezanu uz rat 1990-ih. Brka nije pjesnik velikog patosa pa nema opisa bitaka i ranjenih, već samo slike preplašene vlastite žene, susret s mrtvim tijelom, propitivanje smisla poezije u „opsjednutom gradu“ i nemoćno gledanje kako se ruši ono što je građeno zajednički. Čini se kao da pjesnik univerzalizira iskustvo i govori o novim aušvicima, svjestan kako će se ratovi opetovati i kako ovo nije posljednja kataklizma. U posljednjem ciklusu zbirke „Kako smo doživjeli imploziju“ pjesnik tematizira vrijeme u kojemu živi, a od patetike bježi s pomoću ironije ili hvatajući se ludički s vječnim aporijama. Ironizira političare, nacionalne intelektualce i bosanske doktore književnosti. Piše o gradu koji je kao crna rupa, prognan, u kojem je sumrak vječno stanje. Spominje se vrijeme u kojem će se narod zlatnom teletu klanjati, pa će pjesnička riječ biti suvišna. U autpoetičkoj pjesmi „Kakvu bih volio pisati“ Brka ističe da je njegova poezija patetično pretenciozna, da se „od života odvojiti teži“, te želi biti „jedan mali, osamljeni kozmos što / bi, van gravitacijskog domašaja, u pribježištu / spasonosnom rezignacije da lebdi“. Želio bi pisati laganu i neopterećenu poeziju kakvu, prijerice, pišu neki američki pjesnici. Enver Kazaz dobro ustvrđuje kako je poezija Amira Brke „jezička simfonija koja hvata egzistenciju u rasponu od zemnog do nebeskog, od tvarnog do metafizičkog“. Poezija je to koja obuhvaća i literarnu baštinu, i mitologiju, i filozofiju... I premda u njoj ima ono nešto „neljudsko“, apstraktno, prošićeno od emocija, ona sjajno govori o čovjeku i vremenu nesigurnom u kojemu živimo, koje je gotovo posve izgubilo svaki oblik ljudskosti.


Sandi BLAGONIĆ

I POLITIČARI Tema: POLITIKA I POLITIKA POLITIČARI

SANDI BLAGONIĆ Tko ždere u hrvatskoj politici? Medijske reprezentacije janjetine u političkom diskursu

245

BOŽICA JELUŠIĆ Govor politike ili varanje metaforom

251

SLAVEN LETICA Negativni Pigmalionov učinak, ili doba slinavaca

255

DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Jesmo li guske? Jesmo li anđeli?

262

JELENA LUŽINA Fragmenti političkog diskursa – posve slučajan izbor

274

FAHRUDIN NOVALIĆ Politika kao manipulacija

282

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Politika, književnost... Hrvatska

294

NINO RASPUDIĆ Gleda te u oči i...: percepcija političara u Hrvatskoj

302

JANKO ROŽIČ Političari i politika bez polisa (prev. G. Starčević i G. Filipi)

306

GORAN STARČEVIĆ Teatrokracija i društvo spektakla

322

IGOR ŠIPIĆ Odgovornost, ili zašto upravo danas intelektualci?

329

IVANA ŠOJAT- KUČI Varijacije ironije

337

243


244

POLITIKA I POLITIČARI

Sandi BLAGONIĆ

„Politika i političari“ bila je tema 10. Pulskih dana eseja održanih, uz popratne programe, 19. i 20. listopada 2012. u pulskome Klubu hrvatskih književnika. U cjelini koja slijedi donosimo sve oglede koje smo primili. Tekstove objavljujemo sa stanovitim „zakašnjenjem“ zbog znatne uskrate godišnje novčane potpore Ministarstva kulture RH časopisu „Nova Istra“. (Ur.)


Sandi BLAGONIĆ, Pazin 245

TKO ŽDERE U HRVATSKOJ POLITICI? MEDIJSKE REPREZENTACIJE JANJETINE U POLITIČKOM DISKURSU

– A uostalom, ja ne volim janjetinu. – Nema veze, mi ćemo Vama uzet’ lubina. Žarko Puhovski i Željko Kerum u emisiji „Nulta Točka“, HTV 1, 22. travnja 2013. Jednom se, u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća, moja nona, rođena u njegovoj prvoj dekadi, prisjećala kako je, dok je bila u punoj snazi, jednim potezom bila sposobna baciti tele na pod. – A jadan... Kako si mogla? – nekako smo uglas reagirali sestra i ja, pripadnici generacije X, glasom za koji smo mislili da će jasno pokazati naše neslaganje i topli prijekor. – Ča? – kao da hoće ukazati na suvišnost našeg pitanja, uzvratila je nona, pa tonom i sadržajem kakva reklamna slogana tvrtke što se brendira iskustvom i znanjem dodala: – Pratika! Ovaj međugeneracijski nesporazum jasno razotkriva kulturalni pomak u percepciji životinja što se dogodio unutar tri obiteljske generacije – od mehanicistička pogleda što tretman životinja svodi uglavnom na pratiku do percepcije uvelike određene Walt Disneyevskim pop-imaginarijem. Pomak nije samo vremenski. On je, također, određen različitim iskustvima odrastanja na selu, odnosnu u gradu. Dijelom zbog rečenog, tekstovi o janjetini, njezinoj pripremi i konzumaciji u političkom


246

POLITIKA I POLITIČARI

Sandi BLAGONIĆ

diskursu jesu prisutniji na kraju nego na početku dvadesetoga stoljeća. Tada je, na početku, njezina konzumacija bila značenjski nešto neutralnija. Postoji, također, između rubnih dekada, čitav jedan imaginarij janjetine u socijalizmu satkan od slika socijalističkih direktora, zamazanih košulja, službenih putovanja, „zdihova“ i „jablanica“ koji se uslijed svojevrsne socijalističke suspenzije javnoga većim dijelom prelio na polje privatnog i zato bi ga, dok su sjećanja još živa, valjalo prije istražiti. Tekst što slijedi bavit će se ipak razdobljem njezine najintenzivnije diskurzivne eskploatacije koja započinje dramatičnom promjenom društvenih sustava na području bivše Jugoslavije. Ni banalni proces hranjenja ne izmiče radu ideologije. Štoviše, Slavoj Žižek ideologijsko upisivanje locira i u njegovu tabuiziranom nastavku interpretirajući oblike njemačkih, francuskih i američkih zahodskih školjki kao specifičnih mjesta reprodukcije ideologije, ovisno o tome je li govno izloženo analitičkom pogledu, nestaje li što je moguće prije ili pak američki-pragmatično – pliva. Razdoblje tranzicije i rata na području bivše Jugoslavije uključilo je hranjenje u diskurzivni proces pretvaranja etnički Drugog, do jučer svezanog dogmatskim geslom socijalizma o bratstvu i jednistvu, u stranca koji će na kraju biti otpravljen onkraj granica ljudske zajednice, najčešće određene međama zamišljenog etnonacionalnog univerzuma. Kao u hrvatske režimske kolumnistice Maje Freundlich koja o Srbima govori kao o pripadnicima udaljene civilizacije koja pokazuje znake divljaštva i ljudožderstva. Odatle – pretvoreni u ljudoždere – oni se u iste autorice programatski određuju kao neprijatelj protiv kojeg se valja boriti i kojeg valja mrziti. Jednako se izmještanje Hrvata izvan horizonta ljudske zajednice putem ljudožderstva konstruiralo medijskim izvještajima nekih srpskih medija o ispečenim srpskim bebama koje u pećnicama zatječe srpska vojska po ulasku u Vukovar. Time uništenje jednoga grada i njegovih stanovnika nalazi naknadnu (dodatnu) legitimaciju: barbarski čin promeće se u civilizacijski kategorički imperativ. Pretvorena u hranu, u jednom od bizarnijih mjesta srpske ratne propagande – intervjuu s ministrom za informiranje Republike Srpske Veliborom Ostojićem – nalaze se i srpska djeca iz Sarajeva: – Molim Vas, gospodine Ostojiću, kada danas govorimo o istini, da li je tačno, da li je istina da su ekstremi, muslimanski ekstremi, srpsku decu bacali lavovima, juče, u Sarajevu? – To je, na žalost, tačno. Ja to mogu apsolutno da garantujem. I stravična je ta slika da u zoološkom vrtu, dječijem parkiću gdje su generacije i generacije Sarajlija svih nacija izvodile svoju djecu da gledaju lavove i ostale dotične životinje, dakle, na tom mjestu


Sandi BLAGONIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

fanatici i krvoloci lavove hrane srpskom djecom.1 I dok mjesto janjetine u cjelokupnom procesu barbarizacije, odnosno dehumanizacije etnički Drugog tek valja istražiti, njezina je unutaretnička diskurzivna funkcija bitno jasnija. U javnom diskursu znatnije prisutna od posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, janjetina predstavlja jedan od konstitutivnih elemenata kojima se reprezentira unutaretnička pukotina, pluralizam koji je ideologija etničke monolitnosti kao novoponuđenog, izbavljujućeg principa, željela maskirati. Drugim riječima, ona je, kako će se vidjeti, sredstvo balkaniziacije Drugog. Pritom se, kada je u pitanju janjetina, Balkan ne smješta isključivo izvan granica vlastite etno-nacije (kako to obično biva – pa za Talijane počinje od Milja/Muggije, za Slovence od Hrvatske, i tako dalje, i tako istočnije) već i unutar vlastita zamišljena etno-nacionalna tijela. Tada se Balkan, u svom deprecijativnom obliku, odnosi najčešće na vlastite etničke elite, one koje su, paradoksalno, svoju društvenu poziciju stekle i trošenjem dikursa o balkaniziranom etničkom-Drugom. U nastojanju da se esencijalno veže uz desnicu, janjetina će od devedesetih godina prošloga stoljeća naovamo zauzeti povlašteno mjesto u lijevim opozicijskim medijima. Ondje zatječemo pripadnike desnice kako janjetinu „žderu“, „krkaju“, „tamane“, „proždiru“, njoj se „nanose ozbiljni gubici“. Ukratko: [d]ržavotvorni turbo Hrvati i već nakon kojeg kilograma janjetine i pripadajuće im količine gemišta arlauču kavanski repertoar u kojemu je svaki Jure i Boban garniran kakvim narodnjačkim hitom iz ‘prošlog sustava’.2 Ako je cijeli niz pravila što prate konzumaciju hrane – od upotrebe pribora za jelo, stavljanja umjerene količine hrane na tanjur, sve do minimaliziranja zvukova i brzine – usmjeren, kako primjećuje Pierre Bourdieu, na to da zamaskira elementarnu činjenicu kako je jedenje primarna potreba, ovdje – u žderanju, krkanju, tamanjenju, proždiranju – to maskiranje ne postoji. Žderanje, krkanje, tamanjenje, proždiranje kao odsustvo svake cenzure živo implicira prisustvo gramzljive brzine kojom se jede neumjerena količina hrane praćena zvukovima koji takvu konzumaciju prate. Umjesto kulturalno maskirajuće forme, ovdje nalazimo formu koja je ujedno i sadržaj – priroda koja se pojavljuje u svom gotovo čistom obliku. Unutar istoga značenjskog okvira konzumacija janjetine istovremeno služi kao ekspresija restriktivnog, patrijarhalnog modela muškosti na Balkanu. Već je samo meso muška namirnica, a janjetina je to više od ražnjića ili mljevenog mesa. Ne 1 2

http://www.youtube.com/watch?v=2jv1H6xjl14&feature=player_embedded Gall, Zlatko. „Lepa Brena se vraća kući“, Feral Tribune, 15. 10. 1998.

247


248

POLITIKA I POLITIČARI

Sandi BLAGONIĆ

samo na Balkanu, „kobasice, pite s mesom, nasjeckana šunka, konzervirana govedina ili paštete također rijetko uživaju jednak ugled kao komad mesa. [...] Ove nižerazredne mesne prerađevine mogu se smatrati primijerenijma djeci nego pravom muškarcu, kojem je potrebno pravo meso.“3 Meso što se jede u velikim zalogajima, ono koje se trga, izraz je čiste muškosti. Zato aktere desnice ne zatječemo kako žderu salatu ili tamane sushi. Ondje, u lijevim medijima, oni jedu velike komade i to u, jednako važno, velikim količinama. Takvo medijsko evociranje žderanja podrazumijeva otvorenu gubicu koja je, kako je pokazivao Pierre Bourdieu, u određenom kulturnom kontekstu, nasuprot cenzurirane stisnute, odatle pičkaste gubice, znak hrabrosti, samim tim i muškosti. Navedena se značenja tvore već i prije završnog čina unosa hrane natrpanog slinama i podrigivanjima. Ovdašnja praksa pripreme janjetine na ražnju dodatno je pogodna da locira aktere onkraj civiliziranog.4 Ako je proces civiliziranja od srednjega vijeka vezan i uz komadanje mesa životinje čineći je, time, neprepoznatljivom, ovdje se to ne događa; kao u anegdoti o izbjeglici, etnički nedefiniranom „našem čovjeku“ s područja bivše Jugoslavije koji je, „negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi životinja, kao kod nas, prodavali cijeli“, zaželio „one iskonske radosti kad jaganjci utihnu. Kupivši u mesnici dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, bržolice, glavu, cijelo je janje naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i – na veselje male izbjegličke kolonije – okrenuo na ražnju.“5 Napor da se jedenje mesa do jučer žive životinje odstrani iz svijesti intervencijom je izbjeglice s Balkana demaskiran. Štoviše, ovdje ni u jezičnoj sferi nije provedena cenzura – ovdje se, na ražnju, uistinu „okreće janjac“, a ne civilizirajuća „janjetina“. Upravo ova verbalna opreka (janjac – janjetina) navodi na dva moguća čitanja pripreme i konzumacije janjetine: zatječemo li ondje, ostanimo na anegdoti, balkanskog barbarogenija, iskrenog i domišljatog, koji vješto doskače zapadnjačkoj laži – jer janje je ubijeno i onda kada ga ne prepoznajemo – ili divljaka izmještena u civilizaciju, koji ondje inscenira prirodno stanje? Treba li, dakle, prihvatiti interpretativni model koji, na putu što ga je trasirao Jean-Jacques Rousseau, u dvadesetome stoljeću nudi Rebecca West, videći u balkanskom barbarogeniju kolanje autentične krvi, ili onaj u kojem se ta autentična krv – u opozicijskom čitanju – prije svega prolijeva? Drugačije rečeno, ako se nasuprot dekadentnom Zapadu balkanski barbarogenij autentično znoji, onda njegovo opo3 4

5

Fiddes, Nick. 2002. Meso – prirodni simbol, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 100. Takva praksa dodatno je djelotvorna stoga što aktivira imaginarij nabijanja na kolac slavenskog stanovništva, koji je socijalistički obrazovni sustav snažno eksploatirao u reprezentaciji turskih osvajača na Balkanu. Dežulović Boris. „Ne možeš ti našeg čovika zajebat!“, Globus, preuzeto sa: http://www.6yka.com/ mobile/novost/17638/dezulovic-ne-mozes-ti-nasega-covika-zajebat, 29. 6. 2013.


Sandi BLAGONIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

zicijsko dekodiranje u tom znoju ne nalazi feromone, već Balkan ispunjen smradom uz zvuke gusli ili turbo-folka. Onkraj civiliziranog, žderanje janjetine postaje glavno jelo na meniju krležijanske balkanske krčme: [Mate Boban] se u jeku najžešešćih sukoba sa Srbima potajno sastajao s Radovanom Karadžićem, jeo s njim janjetinu i pio pivo. Ceh svega toga platio je narod. U Grazu, 7. svibnja 1992. poklonjen je Srbima koridor kroz bosansku Posavinu.6 Ili, kako piše Miljenko Jergović: I dok su kojekakvi Prlići po Banjoj Luci i Ćelebići kod Livna žderali janjetinu sa četnicima, Nedjeljko Mihanović se priključio borbi po mjeri svoje pameti pa bosanskog nobelovca Ivu Andrića označio kao kopile.7 Premda je janjetina tek jedan od pojmova iz pretrpanog arsenala balkanizma, upravo je ona, kao jelo, pogodna da iskaže bliskost nacionalističkih elita; kako je ukazivao Arnold van Gennep, obredi zajedničkog jela i pila, obredi su sjedinjavanja. Krenemo li korak dalje, ona ovdje može biti tumačena kao raskid proklamirane unutaretničke kohezije. Kao što hrana može održavati etničke granice, tako ona, u ovom slučaju, u njezinoj estetičkoj, ujedno i etičkoj dimenziji, simbolički svezuje etničke elite u grupu tranzicijskih pobjednika koji u vrijeme oskudice i smrti banče uz janjetinu, onda kada su pogašena medijska svjetla, a oni prepušteni autentičnom mraku balkanske krčme. Ukratko, janjetina u lijevim, opozicijskim medijima postaje metaforom nacionalističke desnice, patrijarhalnog društva, nanovo retradicionaliziranog u razdoblju tranzicije u kojem se nacija nadaje kao njegova temeljna vrijednost i legitimacijsko sredstvo, a muškarci autentični akteri njezine javne sfere. Nije slučajno da, baš kao što u jedenju janjetine u novinskim tekstovima nije moguće naći ženu, tako ih se gotovo i nije moglo zateći u ovdašnjim parlamentima.8 6 7 8

Križanović, Ivo: „Smrtna karta za Prlića!“, Feral Tribune, 4. 12. 1995. Jergović, Miljenko: „Dvostruki salto mortale“, Feral Tribune, 26. 10. 1998. Tijekom 1990-ih se udio žena u hrvatskom parlamentu kreće između između 4.7 i 8.0 posto, dok je u socijalističkom razdoblju dosezao 24.1 posto – doduše, opet kao stanovita maska, kao rezul-

249


250

POLITIKA I POLITIČARI

Sandi BLAGONIĆ

S druge strane, izvan političkog diskursa, janjetina nije (uvijek) u tolikoj mjeri balkanizirana. Dok u političkom govoru janjetina označava balkanskost, u hrvatskim turističkim vodičima, na primjer, taj nerazmrsivi par (janjetina – Balkan) nemamo prilike ni sresti. Ondje je balkansko izbrisano kao ikakvo kulturno-identitetsko određenje, da bi ostalo više mjesta za mahanje mediteranskim i mitteleuropskim zastavama. U vodičima, tako, janjetina, lišena bremena Balkana, stoji tek kao jedan od izraza nepatvorena gastronomskog hrvatskog hedonizma. Ali to je već druga tema.

tat društvene intervencije, dok su se glavne odluke donosile u „muškijem“ Centralnom komitetu Saveza komunista.


Božica JELUŠIĆ, Đurđevac 251

GOVOR POLITIKE ILI VARANJE METAFOROM „Političari kao: pučki tribuni, sveznadari opće prakse, predatori, pretendenti...“ Kad Miłosz zapisuje stih „Ja čuvam dobro ime, jer jezik je moja mjera“, zasigurno nema na umu političare, ljude koji govore po dužnosti, često, redovito, i u velikoj mjeri nepotrebno. Naime, njihovo je da se narodu, svome biračkom tijelu obraćaju zgodimice, da bi objasnili poteze i nakane vlasti, ili osobne stavove u svezi važnih društvenih pitanja. Po definiciji, ti su ljudi dužnosnici, temporalni obnašatelji vlasti, nikako nisu vladari ili vlastodršci, iako njihov javni govor često nosi konotacije prebujalog ega, nezamjenljivosti, svemoći, izuzetosti od zakonskih pravila, pa i ponekih „mesijanskih“ ambicija, u ekstremnim slučajevima. Rijetko je koja nacija imala toliko „otaca Domovine“, spasitelja i uskrisitelja, kao što se to u nepuno stoljeće dogodilo Hrvatskoj. No, kad padnu sve maske i paradno ruho, oni su samo političari, ljudi koji žive od novca svojih birača, baveći se jednom lukrativnom i merkantilnom praksom. Što je politika? Parafrazom odgovaramo da je to „umijeće mogućega“, način pomirenja i uravnoteženja različitih opcija i potreba, težeći pri tom načelima pravednosti, harmonije i želje da ljudi žive od svoga rada, ne gubeći dostojanstvo. Prema Rougemontu, naše će stoljeće preživjeti, ako se ispuni „kriterij 3 E“, postižući ravnotežu u tim područjima. Te tri bitne stvari za vrijeme ulaska u završnicu 20. stoljeća bile su: – ekonomija – oikos + nomos – uređenje kuće, staništa, gospodarstva; – ekologija – oikos + logos – spoznaja zakona kuće, prebivališta, sta- ništa; – ekumenizam – nastanjivanje zemlje, zajedničke „kuće“ čovječanst-va. Proizvoljno, dodali smo ovome još dvije odrednice: – etiku (ćudoređe) – uređen način ponašanja i djelovanja, dovođenja vlastite ćudi u red;


252

POLITIKA I POLITIČARI

Božica JELUŠIĆ

– edukaciju – pravo na znanje i obrazovanje svake osobe u svim okol-nostima. No, umjesto harmonije, vrlo brzo suočeni smo s neizbježnom krizom društva i njenim očitovanjima, kao što su: desakralizacija spolnoga života, endemični kriminalitet, opća nemoć spram javnih katastrofa, porast građanske entropije (dosizanje najnižeg praga građanskog života) i građanska praznina, koja pokreće proces totalitarne reakcije na anarhiju. (Rougemont) Ovdje stupa na scenu političar. On govori za novine, pojavljuje se na TV-ekranu, bori se za raspoznatljivost u moru drugih, ne prezajući otkriti i svoju najdublju intimu, da bi stekao popularnost i upecao drugi mandat. Politika, naime, ima i tu osobinu da se brzo osladi svojim akterima, a teško se od nje oprostiti, kad jednom probaš taj prononsirani „kruh bez motike“. Prema raščlambi retorike u javnome nastupu, jedan dio „izabranika“ bira poziciju pučkoga tribuna: služe se jezikom regije iz koje dolaze, koriste izreke, pošalice i zavičajne idiome, ne libe se obraćati kolokvijalno, agramatično, lošom sintaksom, no uvijek ciljajući na simpatije istomišljenikâ. Žele, dakle, polučiti učinak predodžbe da su „ljudi iz naroda“, odani svom „korijenju“, da ne mare za intelektualizam, već samo „delaju“ te su u politici stoga što su „njihovi“ tako željeli i odlučili. To ih, međutim, ne priječi u koaliranju i prebjegavanju u različite stranke, da bi se što duže održali nad vodom. Druga skupina sveznadara opće prakse, koja „revno širi osrednjost svojih sitnih misli u nekom vladinom kabinetu“ (Barbey) vrlo brzo razvija retoričku lepezu pustih frazetina, kojom ubrzano maše pred publikumom, do granice prezasićenja i ubitačne dosade. Tada naš arivist hitno „avanzira“ na drugu funkciju i savladava nov, još dosadniji repertoar. Nevjerojatan je raspon javnih službi i dužnosti koje ti egzemplari obnašaju: od ministarstava obrane, školstva, vanjskih poslova, braniteljskih udruga, do neke komisije za razminiravanje, brojenje kostiju, i tko zna čega sve ne. Zapamtimo: upravo oni regeneriraju odiozni i bezvezni, rogobatni novogovor politike, iz kojega nasumce biramo nekoliko fraza: opći društveni interes, parametri kvalitete, podizanje produktivnosti, pozitivni pomak, kapitalni projekti, investicijski zamah, transparentno poslovanje, stopa rasta, mjere štednje, konkurentnost u regiji, dodatni input... U trećoj su skupini predatori i pretendenti, rođeni vođe, mladi i sredovječni lavovi, koji na putu uspona brišu i uništavaju sve što sliči na prepreku. U retorici su razmetljivi, hvalisavi, naštrebani, ističu obrazovanje, poznavanje stranih jezika, citiraju Bibliju, sipaju sentence iz klasičnih jezika, ispravljaju i ironiziraju oponente, pumpaju ego, ne skrivaju „volju za moć“, žele da im se ime „piše zlatnim slovima“ i da ostave dojam uglednika pod svaku cijenu. Redovito započinju govor osobnom zamjenicom JA, brkajući sebe i državu, te patetično ispaljujući neodržive izjave i obećanja: „Ja vam jamčim...“ ili „Ja vam obećajem...“ Njihovi su doprinosi političkoj frazeologiji najčešće popularni anglizmi: deal, score, makroekonomija, brand, image...


Božica JELUŠIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

Ta vrsta ljudi često izaziva napetosti između nacionalnih i rodnih grupa, naginje kompas spram klerikalnog ili sekularnog, koketira s liberalizmom no ugađa i konzervativcima, prema potrebi, dok joj je najmilija točka balansiranje na konopcu, između nacionalizma i europejstva. Zajedničko svim pobrojenim grupama jest manipulativnost, zamagljivanje, mistificiranje i zloporaba govorničkih vještina u osobne svrhe. Kvintilijanova tvrdnja da je Jasnoća temeljna vrlina dobroga govorenja, ovdje je potpuno ignorirana i prezrena. Štoviše, upravo njih nekoliko koji su jedni od drugih baštinili frazu MI SMO VRLO JASNO REKLI... najviše su zamagljivali i lagali! Bili su, ispostavlja se, mutikaše, karijeristi, praznoslovci, beamterski gudci na jednoj struni, ili kako bi Krleža dodao: „piskači, gdogodernjaki, ničemurnjaki i šipuši, koji žveglaju kaj nigdar niti verovali jesu, niti verovali buju“. Očevidno je kako ARS LOQUENDI iliti „nauk dobroga govorenja“ nije bila među prioritetima njihove samoizgradnje, kao što je to bila nesavladiva ambicija. Kao „vlasnici javne riječi“ stvorili su jezik koji izaziva dosadu, pospanost, tupost i glavobolju, te u konačnici rezignaciju – nitko ih više i ne pita ni za kakva moguća objašnjenja. To je govor gotovo posve lišen metafora, ili ako ih ima, one su neprozirne, neučinkovite, ne stvaraju mentalnu sliku niti slutnju „druge i više stvarnosti“. Vode nas ravno u pustoš jezika, entropijski ponor, u prazninu. U neku ruku u tome smo im nehotice i pomogli. Prema Robertu Frostu, američkome pjesniku i dugogodišnjem školniku, stvari stoje ovako: „Kako može čovjek završiti višu školu, fakultet, a da ne dobije ocjenu iz ukusa i prosudbene moći? Što će od njega postati? Kako će taj završiti? Morat će se stalno doškolovati. Ići će u večernju školu. Ima takvih škola, znate, za dodiplomce i ljude sa svjedodžbama. Zašto? Jer nisu dovoljno poučeni kako će se snaći u modernoj književnosti. Ne znaju pouzdano što bi im se trebalo sviđati u knjižnicama i galerijama. Ne znaju kako procijeniti neku tiskovinu kad im dođe u ruke. Ne umiju prosuditi političku kampanju. Ne razumiju gdje su i kako prevareni pomoću analogije, metafore, parabole. (istakla B.J.) A naravno, upravo o metafori govorimo. Poučavati putem poezije, znači tumačiti ljudima metafore.“ Možda je preuzetno zaključiti kako nas nisu dovoljno poučavali poezijom, te smo stoga ropski pristali na mlataranje štapova i batina, da bi se dobilo što više prazne slame na političkoj sceni. Zasipani smo pljevom riječi i rečenica, marginalijama, natruhama. Krinke padaju, lažne se veličine urušavaju, stvarnost postaje sve bljutavijom. Imamo li velikih govornika u politici (nakon pjesnika Gotovca), imamo li moralnih veličina? Ili je vrijeme da se sjetimo Maksima Gorkog i monologa Vlasova iz djela NA LJETOVANJU, a imajući pri tom na umu poglavito naše političare:

253


254

POLITIKA I POLITIČARI

Maleni, dosadni čovječuljci Domovine moje idu širom, Idu – i sumorno traže kute, Od života da se skriju s mirom. Svi bi da nađu jeftinu sreću, Svaki sitost, udobnost, mir lovi. Idu i sve se žale i uzdišu; Kukavice sinje i lažovi. Malene i pokradene misli... Pomodne i ljepuškaste priče. Puze tiho rubom života, Čovječuljci što na sjenke sliče.

Božica JELUŠIĆ


Slaven LETICA, Zagreb

NEGATIVNI PIGMALIONOV UČINAK ILI DOBA SLINAVACA „Stalno gledanje na vlastiti narod s umišljene visine i otvoreni prijezir prema njegovim suzama i muci... ima za krajnju posljedicu to da taj isti narod rezignirano gleda i doživljava ne samo političku kastu, već i samu državu.“

Pojam „Pigmalionov učinak (efekt)“ odavno je dobro poznat europskim i svjetskim psiholozima i sociolozima, a prigodni napisi o toj temi rijetkih hrvatskih autora (primjerice Majde Rijavec i Siniše Zrinščaka) pokazuju da ga poznaju i rijetki hrvatski znanstvenici srednje i mlade generacije, koji se bave suvremenim teorijama i praksom poslovne, odgojne, obrazovne, terapijske, sportske i svake druge pozitivne motivacije. „Pigmalionov učinak“ kao teorijski koncept pojavljuje se ranih šezdesetih godinama XX. stoljeća u sklopu raznih pokreta pozitivne psihologije i samopomoći. Može se ovako opisati: ako je neki pojedinac ili skupina ljudi svjesna da njihovi mentori, roditelji, treneri, nadređeni, poslodavci, pa i državnici „vjeruju u njih“ – da od njih očekuju i zahtijevaju najviša postignuća – oni na kraju krajeva ostvaruju znatno bolje rezultate od ljudi od kojih se malo traži i očekuje. Zato se „Pigmalionov učinak“ često naziva i samoostvarenim proročanstvom. Dakle: ambiciozni pojedinci, timovi, skupine, pa i cijeli narodi koji visoko postavljaju ljestvice budućih postignuća imaju znatno veće izglede da ta postignuća i

255


256

POLITIKA I POLITIČARI

Slaven LETICA

ostvare. Obrnuto: oni koji su zadovoljni malim i ništavnim ostvarenjima, na kraju takva i ostvaruju. Naziv „Pigmalionov učinak“ skovali su, teorijski osmislili i empirijski dokazali harvardski psiholog dr. Robert Rosental i ravnateljica jedne pučke škole u San Francisku, Leonore Jacobson, između 1963. i 1968. Nizom istraživanja dokazali su da povjerenje nastavnika u intelektualne i radne sposobnosti konkretnih učenika ili cijelog razreda imaju za krajnju posljedicu to da neki konkretni učenik ili cijeli razred postaje bolji od prosjeka ili izvrstan.

Knjiga „Pigmalion u razredu“ i ilustracija „Pigmalionova učinka“.

Naziv „Pigmalionov učinak“ posudili su iz jednoga od najpoznatijih antičkih (grčkih) mitova: mita o genijalnom, introvertnom kiparu Pigmalionu koji je, razočaran u ljubavi i uvjeren kako su sve žene hirovite, nevjerne, izopačene i nemoralne, cijeli život odlučio posvetiti umjetnosti. Čežnju za idealnom „ženom“ uspio je ostvariti onoga časa kad je od bjelokosti izradio kip morske nimfe Galeteje (Galateja na starogrčkom znači „ona koja je mliječnobijela“). U svoj kip žene ubrzo se tako kobno zaljubio da ju je počeo tretirati kao živo stvorenje: zavodeći je, darivajući je i oblačeći u najljepše oprave. Potpuno zaluđen ljubavlju na kraju je zamolio božicu Afroditu da njegov kip oživi. Njegova fatalna ljubav i nepokolebljiva vjera kako je kip moguće oživjeti motivirali su tu „resorno“ nadležnu božicu (božicu ljubavi, ljepote, požude i spolnosti „rođenu iz morske pjene“) da mu usliši želje, pa je genijalni i sretni kipar dobio


Slaven LETICA

POLITIKA I POLITIČARI

životnu družicu. Mit o Pigmalionu bio je nadahnuće brojnim umjetnicima i piscima – od Ovidija i njegovih „Matamorfoza“ do najnovijih dana. Za današnju postmodernu civilizaciju mogli bismo općenito kazati da je „pigmalionska civilizacija“ jer u njoj prevladava uvjerenje, koje nude različiti pisci priručnika samopomoći, kako gotovo svatko od nas – bildanjem samosvijesti, ega, uz malu pripomoć estetske kirurgije i svemoćnih medija – može ostvariti sve što zaželi: zdravlje, sreću, bogatstvo, moć, slavu i novac. Slavu mita o Pigmalionu oživjeli su Jean-Jacques Rousseau i George Bernard Shaw: prvi s melodramom, a drugi s dramskim komadom istoga naslova. Drama G.B. Shawa priča je o Étienne Maurice Falconet: Pigmalion i prodavačici cvijeća Elizi Doolittle koja nije Galateja (1763.). svjesna svojih vrlina, ljepote, sposobnosti općenito. Njen mentor, profesor fonetike Henry Higgins, odlučuje joj pomoći da ostvari svoje potencijale: uči je pravilnom govoru, uljepšavanju, odijevanju – modi, lijepom ponašanju i inim manirama koje se cijene u visokom društvu. Na kraju se, dakako, kao i mitski Pigmalion zaljubljuje u svoje „umjetničko djelo“. Prema Shawovu komadu napravljen je mjuzikl „My Fair Lady“. Na predlošku mita o Pogmalionu i njegovim razradama snimljen je u posljednjih šezdesetak godina niz holivudskih filmova, ali i neholivudskih umjetničkih djela: opera, opereta i baleta. Siže je priče uvijek isti: zahvaljujući uvjerenju i talentu svojih mentora koji su sigurni da od obične, pa i posrnule žene mogu stvoriti neodoljivu ljepoticu i ženu iz visokog društva, dolazi do njene čarobne i bajkolike metamorfoze. Dakako, događa se i uzajamna ljubav tvorca umjetničkoga djela i njegova „modela“. Od brojnih suvremenih ekranizacija meni je najdraža romantična komedija „Zgodna žena“ (Pretty Woman) snimljena 1990. godine s Richardom Gereom (glumi bogatog i lijepog poslovnog čovjeka Edwarda Lewisa) i Julijom Roberts (glumi uličnu prostitutku dobra srca, velike ljepote i oskudne sreće) u glavnim ulogama (redatelj: Garry Marshall). Tuđman kao hrvatski politički Pigmalion Nije nikakvo čudo što su se mita o Pigmalionu, nakon pisaca, slikara, kipara i inih

257


258

POLITIKA I POLITIČARI

Slaven LETICA

Kadar iz filma „Zgodna žena“, koji je zaradio gotovo pola milijarde dolara. umjetnika, na kraju dohvatili i spomenuti znanstvenici! Tako je nastala teorija o „Pigmalionovu učinku“. Teorija o Pigmalionovu učinku ima, dakako, i naličje. Ako neki roditelj, učitelj, profesor, mentor, menadžer, ratni zapovjednik ili državnik vjeruje kako su njegova djeca, učenici, radnici, podređeni ratnici ili cijeli NAROD zgubidani, niškoristi, tupani, gubitnici i izgubljeni slučajevi, njegove se predrasude također tijekom vremena mogu pretvoriti u samoispunjeno ili samoostvareno proročanstvo. Tako se javlja fenomen NEGATIVNOG Pigmalionova učinka. Pojam Pigmalionova učinka, očigledno je, potpuna nepoznanica hrvatskim političarima i državnicima novoga (kukulele – Sanaderova) i najnovijeg (kukuriku – Milanovićeva i Čačićeva) doba. Koliko god to apsurdno izgledalo, posljednji političar koji je podsvjesno vjerovao u logiku Pigmalionova učinka bio je zapravo – Franjo Tuđma. On je, ponekad i sasvim naivno, vjerovao i govorio kako je hrvatski narod „jedan od najstarijih europskih naroda“, kako je to junački, kreativan, radišan i čestit narod sposoban ostvariti baš sve što zaželi. Premda zakleti neprijatelji Franje Tuđmana stalno tvrde kako je njegova glorifikacija hrvatstva i Hrvata za rezultat imala nacionalističko zlo, racionalna analiza lako bi pokazala kako je njegovo duboko uvjerenje (koje sam s njim dijelio!) da je „svanuo dan“ kad mi Hrvati imamo pravo, odlučnost i sposobnost stvoriti, obraniti i izgraditi vlastitu državu pretvoreno u pozitivan – Pigmalionov učinak. Narod kojeg su Srbi punih pola stoljeća demonizirali – u bivšoj jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti – kao podanički, genocidni, ustaški, gubitnički i zločinački, na kraju „balade“ ostvario je svoje državotvorne i ratno-pobjedničke potencijale. Istodobno, tvorci toga mita, Srbi, u Haagu su već osuđeni za genocidni zločin u Srebrenici.


Slaven LETICA

POLITIKA I POLITIČARI

„Croatia“ koju je Tuđman sanjao, stvarao i u koju se na kraju smrtno zaljubio bila je njegovo umjetničko djelo. Ne, dakako, remek-djelo, jer Tuđman ipak nije bio Pigmalion, već priučeni državostvaratelj. Negativni Pigmalionov učinak u doba Kukuriku saveza Pojam Pigmalionova učinka nije, nažalost, poznat ni predsjedniku VRH-a Zoranu Milanoviću i njegovim najbližim suradnicima! Da mu je bio iole poznat, sasvim je sigurno kako na dobrodušno pitanje ili zamolbu jedne novinarke da poruči građanima „kada bi moglo biti bolje“, postavljeno nakon njegova obilaska tvornice „Podravka“ u Koprivnici 15. lipnja 2012. godine, ne bi pružio ovaj odgovor: „Ja nisam ovdje da ikoga tješim, nisam duhovni otac, nisam otac, ja sam premijer. Kada tvrtke poput ‘Podravke’ budu rasle, kada budu bujale, kada se budu širile na međunarodna tržišta, kreirale kvalitetne proizvode, ali ne samo proizvode, nego i stil, način upravljanja, tehnologiju, onda ćemo biti bogato društvo. Tada će biti i za sve dodatke u javnom sektoru.“ Ljudi koji se bave javnom upravom i politikom vrlo dobro znaju da ponašanje građana u velikoj mjeri zavisi od Pigmalionova učinka. Ako neki državnik ili vođa ima sposobnost da u narodu otkrije i potakne ono što je najbolje (stvaralačko, inovativno, pregalačko, pa i dobro i plemenito) u njemu i potisne ono što je negativno (samodestruktivno, inertno, lijeno i zlo), može postići pozitivnu motivaciju, osloboditi radnu, poduzetničku i stvaralačku energiju, radni i razvojni potencijal milijunâ. I obrnuto: političari koji stalno proriču propast, koji vlastitom narodu prijete i provode svoje „stezanjem kaiša“, „bolnim rezovima“ i koji „izlaz iz krize“ vide u masovnim stečajevima, otpuštanjima radnika (prošloga tjedna vlada je najavila otpuštanje 3.700 radnika u Hrvatskim željeznicama, a prije nekoliko tjedana 3.500 u Hrvatskoj elektroprivredi; tekst je napisan 2013., op. ur.), pribijanjem ljudi i tvrtki na stupove srama, zatvaranjem brodogradilišta i uništavanjem posljednjih ostataka proizvodnje, postaju generatori malodušja, inercije, apatije, bezidejnosti i straha, koji blokiraju sve oblike pozitivnog djelovanja zajednice, naroda i nacije. Bez posebnih istraživanja danas je lako dokazati da hrvatski narod i društvo posljednjih godina prožima i sputava sindrom niskih očekivanja i uvjerenja u vlastite razvojne potencijale i mogućnosti. Razina samosvijesti, ambicija i aspiracija hrvatskoga naroda i Hrvatske kao države svedena je na razinu metaforičke ulične prostitutke iz spomenutog holivudskog filma „Zgodna žena“. Uostalom, zar našoj zemlji vjekovima ne tepamo „Lijepa naša“. Ako je nakon svih trauma koje su u posljednjih nekoliko desetljeća „zadesile“ naš narod i zemlju (koje su im nametnute) preostao krajičak životnog, poduzetničkog i radnog vitaliteta i samosvijesti, pojavljuju se ONI – trojica iz mraka – koji narodu po-

259


260

POLITIKA I POLITIČARI

Slaven LETICA

ručuju kako je lijen, nekreativan, rastrošan, korumpiran, nesposoban. Riječ je, dakako, o samozvanim pokretačima investicijskog tsunamija, isušivačima hrvatskih močvara i utjerivačima drakonskih poreznih nameta: Radimiru Čačiću, Željku Jovanoviću i Slavku Liniću. Njima se zdušno priključila i ministrica kulture prof. dr. Andrea Zlatar Violioć. Za njih je sve ono što im prethodi ili ih okružuje carstvo Radni dogovor s noga: koga ćemo danas smijeniti, zaplašiti, zala: nacionalizam, organiziraponiziti, pregaziti...? ni kriminal, lopovluk, močvara, pustinja... Političari prije njih, iskreno vjeruju, bili su i jesu zgubidani, ološ, pokvarenjaci, uskogrudni nacionalisti, ljudi koji bi se – kako bi kazao ministar obrazovni, znanstveni i športski dr. Željko Jovanović – „morali pogledati u ogledalo i pljunuti na ono što vide“. Kakve li preuzetnosti, bahatosti i, budimo iskreni, GLUPOSTI! Stalno gledanje na vlastiti narod s umišljene visine i otvoreni prijezir prema njegovim suzama i muci (primjerice, prema radnicima i muci švelja „Kamenskog“, radnika „Dikojia“ i „ljudima od kamena“ iz umirućeg „Jadrankamena“) ima za krajnju posljedicu to da taj isti narod rezignirano gleda i doživljava ne samo političku kastu, već i samu državu. Zlostavljanje naroda Zaključiti mi je: „Zgodna naša“ nije u Zoranu Milanoviću i njegovim ministrima i ministricama dobila državnika i političare – Pigmalione koji imaju znanje i sposobnost da probude stvaralački i proizvodni potencijal vlastitoga naroda. Misli i emocije vlasti usmjerene su međunarodnim rejting agencijama i briselskoj birokraciji čija „pigmalionska“ očekivanja nastoje ostvariti doslovce po svaku cijenu. Onaj ministar (Zlatko Komadina) i ministrica (Mirela Holy) koji su očigledno mislili drukčije bili su osuđeni na progon iz Milanović-Čačićeva činovničkog raja u lažno simboličko središte sviju hrvatskih političkih grijeha – Hrvatski sabor. Upravo zbog toga valjalo bi nazvati jednoga od prognanika iz Kukuriku-činovničkog-raja Zlatka Komadinu i ljubazno ga zamoliti da javnosti otkrije na koga je mislio


Slaven LETICA

Novi su vlastodršci iz hrvatske realnosti pobjegli u virtualnu stvarnost pasioniranih korisnika društvenih mreža.

Nova, kao i stara Sanaderova, vlast uspješno koristi kabinetsku, ali ne i kreativnu stranu vlastitog i političkog mozga.

POLITIKA I POLITIČARI

kad je – duboko povrijeđen medijskim i političkim spekulacijama da ima ambiciju zauzeti mjesto tada teško bolesnoga stranačkog kolege Borisa Šprema – kazao: „Želim poručiti svojim kolegama koji govore ovakve gadarije da mi to radije kažu u lice i da se mane ćorava posla.“ Na dodatno novinarsko pitanje na koga sumnja da je to rekao, Komadina je odgovorio: „Moguće da je riječ o slinavcima okupljenima oko Zorana Milanovića ili onima koji nemaju petlje reći što im smeta na glas.“

261


Dragutin LUČIĆ LUCE, Zagreb

262

JESMO LI GUSKE? JESMO LI ANĐELI?

(Ili, sedamnaest dvosmislenih teza o demagogiji) Teza I. Prva rečenica i ujedno dvosmislena definicija traktata francuskoga teoretika Mauricea Duvergera o određenju politike (u što, naravno, spada i pojam političar), a sa čijeg bi aluzivnog potencijala danas bio optužen za političku i još poneku „nekorektnost”, glasi doslovno: „Politika je imenica ženskoga roda!” Na pomalo frivolan način pisac politologijskog spisa hoće reći da je „politika kurva!” Ako, pak u istom tonalitetu uzmemo da je imenica muškoga roda „političar” porođena iz (generičkog) ženskog roda „politika”, onda bi se eto tako posve „francuski” mogao izvesti zaključak da je „političar” sin „imenice ženskog roda”, što će reći „kurvin sin”. No treba upozoriti na to da se izvedenica „kurvin sin” može istumačiti, u najmanju ruku, na dvojak način, kao što, ilustracije radi, „slijepi putnik” može biti oznakom za nekoga tko ima besprijekoran vid no ilegalno, skrivajući se u potpalublju ili nekom čamcu za spašavanje, putuje parobrodom u Novi Svijet, ali i za slijepca s uredno plaćenom brodskom kartom i kabinom na nekom od „kruzera” na Mediteranu, naravno, „kakav je nekad bio”. Nije vjerojatno, osobito ako se u obzir uzmu „tehničke poteškoće”, da će se pronaći onaj u kojemu će se do istovjetnosti poklopiti doslovno i preneseno značenje („da” i „kao da”), kako bi se igrajući se gramatikom i logikom moglo zaključiti. Prema istom shematizmu duge povijesti sintagma „kurvin sin” onda može značiti ili da je političaru roditeljica doslovno bila ili jest „prijeteljica noći”, što bi za sina spadalo u nešto kao „zbiljsko stanje”, ili da je pak, u prenesenom smislu,


Dragutin LUČIĆ LUCE

POLITIKA I POLITIČARI

riječ o „duševnom stanju”, odnosno svojstvu koje se nužno stječe u politici, dakle u području javnog koje se poistovjećuje s prostitucijom (dakle, s područjem „plaćene ljubavi”), štoviše legaliziranom prostitucijom, pa i u zemljama poput naše, u kojima prostitucija (još) spada u ilegalne (uslužne) djelatnosti. Kao i u slučaju „slijepog putnika” nije vjerojatno da će se pronaći jedinstven primjerak potpunog podudaranja „zbiljskog” i „duševnog stanja” („da” i „kao da”), iako, barem načelno, tako nešto nije nemoguće, štoviše, od nekog vremena postalo je poželjno, priželjkuje se, pa se prema potrebi i izmišlja da bi se tako nešto još nazvalo i javnim mnijenjem. Naime, tako se ponaša svjetina, ali i njezini uvijek budni glasnogovornici – demagog nikad ne spava, u stalnoj je pripravnosti, samo čeka dobru priliku, a svaka je prilika dobra. Slijedi još jedan mali korak da bi se s prijezirom, privremeno, jer sve je tu ipak tek privremeno, fiksiralo kako je „sve samo kupleraj”. Teza II. Ne duguje li demagog sebe upravo toj disproporciji između riječi i zbilje, gramatike i realiteta. Se non è vero, è ben trovato? – ta tipična levantinska buffonerija čini se zapravo najkraćom mogućom formulom, esencom demagogije. U tom svijetlu demagog je tek opsjenar, prevarant, lažljivac, manipulant, zavodnik, štoviše javni zavodnik, demagogija se drži za neku osobitu vrstu javnog, ritualnog, službenog zavodništva s cijelim arsenalom paralogizama, amfibolija, analogia entis, s proturječjima, apsurdima, paradoksima, aluzijama, iluzijama i aporijama, neistinama i poluistinama, lažima, disonancama, kadencama, fatamorganama, fetišima i kumirima, simulakrumima i fantazmama, sofizmima... Legendarni, ali već od tolike upotrebe pomalo već izlizani primjeri sofizama kakvi su Zenonov o „Ahileju i kornjači” i „Jedan Krećanin kaže da svi Krećani lažu.”, i njima nalični iz gimnazijske Logike ili nekog sličnog priručnika za studente filozofije i entuzijaste duhovnih naslada, trebali bi biti potvrdom ove levantinske mudrosti koja se širi na cijeli globus. Naravno, takvo mnijenje prate uobičajeno moralno zgražanje i moralističke osude – Augustin Ujević, koji je postao Tin, onako kako je Saul postao Pavao, rekao bi s neskrivenim čuđenjem: Danas?! Onako kako nije skrivao zaprepaštenje – ili je to ipak bila samo poza? – da je jedan Majakovski sebi oduzeo život: „Zbog jedne žene?!”. Teza III. Nije li dotično istumačenje u stvari ipak prekratko? Ne izlazi li se tako s pitanjem na kraj i prije no što se s njim zapravo ozbiljno i započelo? Što ako stvar uopće ne stoji tako kako je do sad u kratkim crtama iscrtana? Što ako se nazor na svijet, što ga de-

263


264

POLITIKA I POLITIČARI

Dragutin LUČIĆ LUCE

magog iznosi na vidjelo, poklapa s faktičkim stanjem stvari, ako se podudara s njim? Što ako je pojam ili sud posve adekvatan činjenici, ako korespondira sa činjenicom? Što ako je istinit, štono se kaže – točan? Što ako je politika ipak kupleraj, što ako je političar ipak kurvin sin? Kako je u takvom slučaju uopće moguće uspostaviti razgovijetnu diferenciju između sofisterije i filozofije, demagogije i retorike, politikanstva i politike, najzad laži i istine, zla i dobra, pa i rugobe i ljepote, je li uopće moguće jednoznačno demagogiju, odnosno demagoga odijeliti od onoga što, odnosno onoga tko to nije? Ono „što jest” od onoga što izgleda „kao da jest”? I je li moguće to dvoje uopće jedno od drugoga, da se tako rekne, izolirati? U tom pogledu, tek usputno, pojavila se početkom XX. stoljeća knjiga neobičnog naslova posvećena Freidrichu Nietzscheu, koji je neprijeporni status istine i laži, vida i privida, zvuka i prizvuka cjelokupne metafizičke tradicije Zapada, osobito novovjeke, stavio pod veliki znak pitanja, naime Veihingerova Die Philosophie des als ob – Filozofija onoga ‘kao da’, koja se dobrim dijelom bavi fikcionalizmom onoga što se dosad držalo za neprijepornu, bezuvjetnu bit istine... Teza IV. Nietzscheovo ime ne spominje se uzalud jer bi upravo stavak O prolaženju (Vom Vorübergehen) iz trećeg dijela njegova Tako govoraše Zaratustra (Also sprach Zarathustra), koji čini jezgru knjige ispisane „za svakoga i ni za koga” – kako glasi njezin podnaslov – mogao biti od neprocjenjive pomoći da se u samu stvar unese nešto više audio-vizualne jasnoće. Tim više jer mu je, ne samo u Zaratustri nego i u cjelini opusa, dodijelio, između ostalog, ulogu „osigurača” od mogućih krivih ili iskrivljenih istumačenja, falsifikacija, imitacija, zloupotreba – imao je dobar nos jer se tako nešto zapravo dogodilo i mimo tolikog opreza – do čega mu je nesumnjivo bilo stalo, o čemu svjedoči i sačuvana korespondencija, pisma rijetkim prijateljicama i prijateljima, potom i samoistumačenje, sebeistumačenje, štoviše pretumačenje sažeto u spis Ecce homo, u kojemu je dokumentiran i jedan za stvar ovog eseja u tezama indikativan vapaj žednoga u pustinji, koja – opazio je – „raste”: „Čujte me! Ne zamijenite me!” Uloga koju igra gore spomenuti stavak – s umišljajem se kaže stavak, jer je knjiga Zaratustra komponirana poput muzičke partiture te se može „slušati očima” – usporediva je s, primjerice, sličnim ulogma koje su Karl Marx i Søren Kirkegaard u putanjama svojih nauka dodijelili: prvi svojim Tezama o Feuerbachu, drugi Osvrtu na moje djelo.


Dragutin LUČIĆ LUCE

POLITIKA I POLITIČARI

Teza V. Nietzsche, naime, već unaprijed pobija do danas uvriježeno mišljenje da konverzija njegova nauka u nešto njegovu mišljenju posve strano datira tek od dolaska nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj 1933., jer već u pismu od 24. veljače 1887., dakle pola stoljeća ranije, upućenom jednom od rijetkih njegovih doživotnih intimusa, protestantskom teologu Franzu Overbecku iz Basela, između ostalog, stoje i ovakva zapažanja: „...Uz to jedna komična činjenica koje sve više i više postajem svjestan. Postupno imam sve većeg utjecaja, ponajprije podzemnog, kao što se već samo po sebi razumije. Kod svih radikalnih partija (socijalista, nihilista, antisemita, ortodoksnih kršćana, wagnerijanaca) uživam čudesan, gotovo misteriozan ugled... U antisemitskoj prepisci (koja se odvija isključivo privatnim kanalima, isključivo među pouzdanim partijskim kameradima), moje se ime pojavljuje gotovo stalno. Zaratustra, božanski čovjek, očarao je antisemite, o njemu egzistira jedna osebujna antisemitska interpretacija sa koje sam se slatko nasmijao. Usput rečeno: predložio sam nadležnim tijelima da sačine brižljiv popis njemačkih znanstvenika, umjetnika, literata i virtuoza polužidovskog ili židovskog porijekla: to bi bio dobar prilog povijesti njemačke kulture, isto tako i njezinoj kritici.” Teza VI. Iz pisma se dade iščitati s kakvom je olakotnošću i najveći napor mišljenja moguće prevesti u nešto tome mišljenju strano, ne uvijek i s komičnim posljedicama, opasnost koja uvijek iznova lebdi u zraku te se s njome uvijek iznova treba računati, osobito u domeni praktičkog, odnosno političkog, dakle zajedničkog života. Povijesni početak europskog metafizičkog mišljenja u Platona i njegov kraj u Nietzschea na neki se obrnuti, iskrenuti, da se ne kaže uvrnuti način barem u jednom pouzdano podudaraju – kao Platon na samom početku, tako i Nietzsche na samom kraju „zna” da su filozof i sofos do te mjere nalik jedan drugome da ih je moguće zamijeniti! Je li ih uopće moguće do kraja sa sigurnošću odijeliti? Engandin, mjestašce koje je „naš” Petar Vergerije u XVI. stoljeću „preveo” na protestantizam, u švicarskim Alpama, a u kojemu je Nietzsche kao u nekom Kurortu proboravio dobar dio budnog života, mogao ga je svojom alpskom jekom (Eho! Eho!), bolje no ijedan učitelj filologije ili glazbe, poučiti u što se mogu pretvoriti jednom glasno izgovorene riječi – do toga da mogu izazvati i lavinu! Ako se Narcis, kako nas izvještava mit, utapa u vlastitom odrazu, nimfa Eho se utapa u svojemu glasu. Pa iako su par iz jedne te iste mitske pripovijesti, ona je gotovo zaboravljena ili se pojavljuje tek kao prva pratilja, tek kao sporedni lik iste drame – naime, do takvih je razmjera ono vizualno obuzelo zapadnjačke jezike, matematiku i logiku – čak i

265


266

POLITIKA I POLITIČARI

Dragutin LUČIĆ LUCE

glazbu?! – te odnijelo prevagu nad akustičkim: Apolon je progutao Dioniza, je li ga i probavio? – koji je, između ostalog, bio i „žensko božanstvo”. Nietzsche, u ime tragičkog mišljenja, naravno onako kako ga on razumijeva, hoće njihovo bratsko, audio-vizualno pomirenje u liričnosti ditiramba i aforizma, u početku i u Wagnerovoj „glazbenoj drami”, o čemu bjelodano svjedoči njegov rani traktat Rođenje tragedije iz duha muzike, kojemu će kasnije u drugom izdanju pridodati jedan predgovor, pokušaj da objasni i opravda svoje zablude iz mladosti te kasniji otklon od Wagnerove glazbe i Schopenhauerova pesimizma. Teza VII. U nacrtu za studiju o Nietzscheu, nabačenom na papir najvjerojatnije neposredno uoči Drugoga svjetskog rata, a objavljenom pod naslovom Reinkarnacije Dionizija i metamorfoze apostolata, kao što se zna, tek posthumno, Augustin Tin Ujević, koji je jednako tako u lirici tragao za jedinstvom zvukovnog i svjetlosnog, evocira, u jednoj lakonskoj rečenici, apostrofiranu dualnost mišljenja, koja je ostavila dubok, još nedovoljno propitani trag u njegovoj poetici, naravno i u proznim tekstovima, ergo dualnost koje se već u prvoj uopće napisanoj Nietzscheovoj biografiji, u ponešto drukčijem kontekstu, pod utjecajem osobito u bečkim intelektualnim krugovima rado korištenog pojma Dopellgänger, prva taknula njegova kratkotrajna muza Lou von Salomé, nazvavši svog kavalira, moguće i ljubavnika, ne individuumom, nego – dividuumom. Tin, pak, lakonički kratko potvrđuje ovaj rani nalaz: „Freidrich Nietzsche kao što je stvorio Adolfa Hitlera, stvorio je i mene.” I opet se kao i u osvit metafizičkog iskustva bitka, tako i na njegovu zalazu, uviđa da zapravo ista oruđa i oružja spoznaje stvari – Platon navodi četiri takva: onoma, logos, eidolon i noesis – u sebi već unaprijed nose potencijalnu mogućnost da se istina stvari s umišljajem ili bez umišljaja promaši, patvori ili samo podražava, da se pomiješa ono „da” i „kao da” te se iznenađujuće otkriva da dualnost o kojoj zbore Tin i Salomé, najzad Nietzsche, da sofist i sophos kao kontrapunkt supostoje u jednoj te istoj duši – chiaroscuro, u što se prometnula Janusova glava – tako poprima dublji filozofijski smisao. Bez obzira na „osigurače”, pa i na poziv da ga čitaju kao nekog klasika, na primjer Aristotela, mislilac nikada, ama baš nikada ne može biti siguran u to da ga neće razumjeti posve krivo, što naravno ne znači da se neće naći i takvih koji će ga istumačititi bolje no što je on sam istumačio samoga sebe. Filozofija, naime, nije privatni posjed nekog autora, nego najprije način na koji je neka epohalna istina (odnosno, neko vladajuće iskustvo bitka) u nekom izabraniku došla do „svoje riječi”, da bi tako bila utemeljena, obrazložena i sačuvana za neko povijesno ljudstvo koje u njoj prepoznaje svoj životni svijet u kojemu se može snaći jer je takav svijet njemu obrazloživ.


Dragutin LUČIĆ LUCE

POLITIKA I POLITIČARI

Teza VIII. U Nietzscheovu pismu Overbecku, koje bjelodano pada u vrijeme poslije Zaratustre, dakle poslije odsječka O prolaženju, cijela se ta stvar za prijateljeve uši tek prigodničarski konkretizira, ali i prigodničarski ironizira. Zamijetit će se da u tom odsječku iz, prema množini interpreta, najvažnijeg dijela knjige o Zaratustri (izdavač je za njegova života prodao jedva četrdesetak primjeraka?!), glazbenik-filozof i pjesnik-filozof, kako su ga titulirali i još ga tituliraju, i sam sklon „prelijevanju čaše”, metodički izabire aforistički stil izlaganja da bi svoju misao sveo u za nju prihvatljiv paspatrtu, naime da bi se ono preobilno, odnosno nesuzdržano njegova eruptivnog mišljenja, ipak koliko-toliko odmjerilo te suzdržalo jer je aforizam, uz dionizijski ditiramb – njegova litota, no u nj opet do te mjere zavodljivo prevarljiva da u sebi svojstvenoj lapidarnosti kazujući manje, zapravo kazuje više od onoga što kazuje. Poput Janusa, i Nietzscheova litota ima njegovo „dvostruko lice” – „šarmantna ruska grofica”, koja je poslije Nietzscheova „prijatelja” Paula Réea i Rilkea (kao što je znano obojica su digli ruku na sebe), te poznanstva i druženja s Freudom, udajom, što ne treba shvatiti bezuvjetno, postala Lou Andreass Salomé, piše o „dvostrukom dnu” njegovih misli... Teza IX. No najkraće moguće, u odjeljku O prolaženju nije riječ o nekoj proizvoljnoj pjesničkoj konstrukciji, nego o kratkom susretu dva soja ljudskog, zazvanih od same mijene jedne dugovječne vladajuće konstelacije bitka i vremena u neku drugu, drugačiju? Nietzsche, naime, time što je postao pjesnik nije prestao biti (i) mislilac, on je ipak, kako ga opredjeljuje Karl-Heinz Volkmann-Schluck, jedan od već klasičnih interpreta od formata: „ein Dichter des Denkens” – „pjesnik mišljenja”! Dakle, ukratko, Zaratustra na kružnom putovanju iz svoje pećine u svoju pećinu zastaje pred vratima velikoga grada, što je za nj naziv za onaj kupleraj s početka ovog spisa, u koji je povijest Zapada pretvorila grčki polis, iako je, kako sugerira Nietzsche, degenerescencija praćena lošim nervima Atenskog politesa započela već sa sikofantskom demokracijom poslije Perikla, sa Sokratom i Euripidom, odnosno s Platonom, a u kojemu boravi na glavu postavljeni malograđanin – „obrnuti bogalj”, onaj koji poput grbavca ima previše, a ne premalo, jednom rječju: veliki malograđanin. Bolje rečeno, zaustavljen je nakratko od jednog od tih urbanih likova, koji ga opominje: „O Zaraustra, ovo je veliki grad: ovdje ne možeš ništa naći a sve možeš izgubiti.” Potom ga još i „preklinje” da bude milostiv prema svojoj nozi te da ne dopusti da stupa – kaže patetično – „ovim blatom”. Nakon ovog kratkog, i više nego kratkog uvoda padaju teške, i više nego teške

267


268

POLITIKA I POLITIČARI

Dragutin LUČIĆ LUCE

riječi, sve jedna teža od druge: poniženje; pakao za samotne i velike misli; trulež velikih ugođaja; zgarište duha; zadah klaonice; deponij za svaku moguću nečist; duša obješena kao „stara krpetina” (schmutzige Lumpen); uske grudi i nerazvijene stražnjice umjetno punjenih kćeri velegrada (u čemu su brojni tumači „prepoznali” skrivenu aluziju na Lou von Salomé?!); ljepljivi prsti; nenavidne oči; nametljivost; bestidnost; častohlepnost; gadljivost; laska; prijetvornost; dodvornost; urotništvo; pohota; kramarsko zlato; otužno, mekušno, pjenušavo kolanje krvi; prosjačke vrline; sveopća služnost... – govoreći o dekadenciji duha pokušava biti i duhovit te se poigrava riječima (zapravo Nietzsche se poigrava) Wortspiel i Wort-Spülicht, teško u njihovoj zvučnoj kompatibilnosti prenosivima u hrvatski jezik, da bi mogao reći kako se duh pretvorio istodobno (u slobodnom prepjevu) u „jezičnu igru” i „jezičnu splačinu” ili „igru riječi” i „splačinu od riječi”, a od toga se – hoće biti duhovit – još prave i novine te svi „strastveno i kronično boluju od javnog mnijenja”. Važno je ne preskočiti napomenu da taj netko ili nitko rado poseže za riznicom Zaratustrine mudrosti, pogađa tonalitet njegovih riječi i rečenica, „svoje” misli i poglede crpi iz bogate pričuve „njegovih” misli i pogleda. Kategoričan do krajnosti, efektno, s neskrivenim prijezirom, ali i, kako se ne jednom upozorava, s pjenom na ustima, preklinje opetovano Zaratustru da „pljune na veliki grad i vrati se”! Teza X. Kakvog je kova taj koji je ovdje na vratima velegrada uzeo riječ? Kakvog je soja taj koji tu vodi glavnu riječ? Jer li praznorječiv koliko krasnorječiv, kako primjećuje Platon? Prelazi li, kako se voli reći, s riječi na djela? Govori li i kad bi prema Wittgenstenovu aforizmu: „O onomu o čemu se ne može govoriti, o tomu treba šutjeti.” – trebao šutjeti? Ostaje li bez riječi gdje bi trebao podići glas? Zašto uopće govori? Govori li na pravom ili na krivom mjestu? Govori li umjesno? U krivo vrijeme? Je li izabrao pravi trenutak? Komu govori i zašto baš njemu? Govori li u vjetar? Govori li tek toliko da bi u mraku odagnao strah? Pretače li iz šupljeg u prazno et vice versa? Je li, kako priželjkuje Aristotel, od prirode obdaren u polisu odnjegovanom velikodušnošću (megalopsihia), jer sudjelovanje u poslanstvu i poslovima uspjele i posrećene ljudske družbe iziskuje razboritost, sućutnost, uživljavanje, razumijevanje, respekt, pristojnost, jednom rječju vrlinu uvažavanja drugih u njihovu drugo-bitku? Jer su drugi uvjetom njegova samoozbiljenja! Ili, pak, ima barbarsku ili mehaničku dušu? Ili-Ili? Teza XI. Ovu u kratkim crtama opisanu personifikaciju jednog stanja u kojemu se zateklo


Dragutin LUČIĆ LUCE

POLITIKA I POLITIČARI

povijesno ljudstvo istumačiti iz obzora psihologije, odnosno antropologije, „patologije” – rekao bi Kant, bio bi posvemašnji promašaj, promašena stvar. Nije riječ o nekom psihoanalitičkom ili antropologijskom prikazu „berlinskog malograđanina” (tako je Marx, primjerice, nazvao Stirnera) oboljelog od „kompleksa primadone”, odnosno megalomanije poput onih likova „za vratima” umobolnice koji neumorno stupaju gore-dolje s rukom u njedrima i trorogim napoleonskim šeširom na glavi – riječ je o nečemu puno ozbiljnijem, epohalnijem, o konstitutivnoj bolesti samog vremena, a koju je Nietzsche nazvao „europski nihilizm”, razlikujući potom „pasivni” i „aktivni”, o čemu u ovoj ograničenoj prigodi jedva da bi bilo pristojno polagati račun. Pitajući se, pak, u kontekstu „pasivnog nihilizma”, kakav bi naslov morao dati „ovom vremenu”, Tin, kako se izrazio – „u žalosti od kratkoće izraza” – odgovara samome sebi: „Doba Megalomanije.” Potom na megalomanu kao prototipu, probnom pilotu, onako kako je njegov libling Nietzsche učinio s nihilistom da bi ocrtao što je nihilizam, eksplicira što bi imala biti takva od samog duha vremena izazvana megalomanija: „Megaloman je za me, u ovom slučaju, svaki onaj koji nema dovoljno bistre oči da vidi srazmjeru svoju prema srazmjeri stvari, da odmjeri svrbež svoje unutrašnjosti o geometrijske oblike jedne krute stvarnosti...” U istoj hodbi mišljenja pita se i tko bi nas mogao, tko će nas „sve naučiti skromnosti”, tko će „vratiti ljude u svoje granice, u svoje pozive„? Uvjeren je: „Za dugo vremena nitko. Za dugo vremena važit će dvije trošne stvari: 1. Proizvoljna hipoteza, jeftino znanje po autosugestijama, sistem fiksacija; 2. Nedopuštena intuicija, uzeta iz sanja i priča, ustvari očna bolest, puki trahom...” Da bi poentirao s: „Nesposobnost je zaštićena.” – u ničeanskom slogu primjerenije bi bilo reći: Nemoć da se bude onim što se jest... Ona je zaštićena. Teza XII. Ima li savršenijeg alibija za neuspjele, za onemoćale od „bespoštedne kritike svega opstojećeg”, a danas su to cijeli narodi, jesu li to najzad svi? Ima li jeftinijeg, pristupačnijeg sredstva za umirenje savjesti? Za bijeg od stida? Za skretanje pogleda? Za skretanje razgovora? Za skretanje, rekao bi vlakovođa, s kolosijeka? Ima li bolje izlike? Postoje, apsurdno, načini prisjećanja koji su u biti načini zaborava?! Zar Martin Heidegger, u Platonovoj anamnezi, reminiscenciji ne prepoznaje začetak putanje zaborava bitka, koja svoj krajnji izraz nalazi u završnom Nietzscheovu mišljenju? Tin, pak, doduše ne na toj fundamentalno-ontologijskoj razini, piše: „zaborav je poratna bolest, izraz velikih kriza” – a u Europi uvijek je neko poraće, uvijek je neka kriza. No je li potpuni zaborav (tabula rasa) dokraja uopće moguć? Podsjećanja radi, i slavni Kant, koji je u svoje tri velike Kritike položio tri prosvjetiteljska „osigurača”

269


270

POLITIKA I POLITIČARI

Dragutin LUČIĆ LUCE

protiv nekritičke, nezrele, apokaliptičke, dogmatske i skeptičke, odnosno sofističke upotrebe uma, nakon što je poslije njegova dugogodišnjeg službovanja otpustio svog staroga slugu, zapisuje na ceduljicu podsjetnik koji bi mogao konkurirati najglasovitijim aforizmima, odnosno sofizmima, pa i onima iz gimnazijske Logike: „Ime Lampe svakako treba zaboraviti.” Teza XIII. No, dakle, jedan takav pasivni nihilist, što će reći megaloman, piccolo-grande Borghese, stavlja apel na Zaratustru u poglavlju O prolaženju, još jednom uz važnu napomenu da je „naučio kako Zaratustra govori i kakva mu je rečenica”. Da govori kao on?! Hoće se implicirati koliko je teško odoljeti takvom zavodniku. Prodavaču magle – fumisvenditor (taj su nadimak u svoje vrijeme „prišili” Vergeriju) koji, na prvi pogled, robu nudi – besplatno?! Kao kakav Danajac, tako reći – na dar? Toliko u literaturi spominjana zamjena teza može izazvati cijelu skalu zabuna, odnosno posljedica, od komičnih do tragičnih; ima i egzotičnih ilustracija. Nije li, komedije radi, „zastrašno” (tu je riječ obožavao Švejk) vidjeti anđela kako se pari s guskom (u magli) samo zato jer oboje imaju krila? Kako poslije Kaligule razlikovati konja od senatora? Kako poslije Darwina ne zamijeniti čovjeka, barem s određene distance, za barem jednu vrstu naprednog majmuna? Platon u dijalogu Politikos, koji bi se „pomalo nategnuto” mogao prevesti i kao Političar, zorno prikazuje kako je, s nekog metodičkog stajališta, ponajprije matematičkog, štoviše geometrijskog, moguće zamijeniti čak i čovjeka i svinju, pa tako u & 266 b/c, s komičnim, moglo bi se reći aristofanofskim, akcentom Stranac govori Sokratu (mlađem): „Izem toga ne zapažamo li, Sokrate, da nam se kod diobe dogodilo nešto inako što bi moglo doći na glas kao smiješno? (...) To da naš ljudski rod ima jednaki usud i da se utrkuje s rodom koji je od svih najplemenitiji i ujedno najlaganiji.” Slučajevi bi se mogli redati do toga da bi se moglo, jer su u načinu izlaganja misli bili toliko bliski, pobrkati Nietzschea i Maxa Stirnera („berlinskog malograđanina”), pisca traktata Jedini i njegovo vlasništvo, pa se zato Nietzsche, iako je prema povjesničarima filozofije poznavao nešto od njegova opusa, moguće iz bojazni da ga ne „pomiješaju”, klonio spomenuti njegovo ime. Kako ne podleći prividu autentičnosti i sa sigurnošću atribuirati jednog takvog? Sa kakvih bi signala, biljega, znakova, simptoma, sindroma bilo moguće dijagnosticirati bolest, ma bila to i „umišljena bolest”, ma bilo to i „umišljeno zdravlje”? Glas kastrata zavodljiv je sve dok se ne prisjeti kakvo ga je osakaćenje proizvelo, na jednu takvu pripomenu nailazimo u spisu Ecce homo.


Dragutin LUČIĆ LUCE

POLITIKA I POLITIČARI

Teza XIV. Posljednja rečenica, prije no što će mu Zaratustra konačno začepiti gubicu, prekinuti ga, zaustaviti ga, imperativni je apel, izgovoren – da se ne zaboravi, s „pjenom na ustima”: „pljuni na veliki grad i vrati se!” Sve u i oko tog izrijeka – odaje ga. Odaje ga ponajprije ono neizgovoreno što visi u zraku, potom body language te fizičke manifestacije unutarnjeg stanja, no iznad svega imperativ: „vrati se!” Poziv Zaratustru da se „vrati” odaje da taj, koji je sve naučio i više nego naizust, uopće nije providjeo tko i što je Zaratustra, da se obraća nekomu koga tu zapravo i nema. Vratiti se?! Zar se onaj koji je upleten u kružnu putanju života, koji tako nešto od njega iziskuje, odlazeći od kuće svakim korakom ne vraća kući? Taj kojemu je način bitka poistovjećen s vječnim bivanjem (u Volji za moći naići će se na formulu: „bitak = bivanje”), dakle s prolaženjem i prelaženjem, više nije ljudsko biće čija je bit u cjelokupnoj dosadašnjoj zapadnjačkoj tradiciji od Platona i Aristotela do Descartesa i Kanta, pa i do Nietzschea, u množini svojih varijacija obrazložena na dvojak način kao animal racionale i animal sociale. Nije li Zaratustra, među ostalim, učitelj, kako jedva da se usuđuje priznati i samome sebi, „najponornije misli” o vječitom ponovnom došašću onoga jednakoga? Nije li time nabačena i jedna tom bivanju, zbivanju, prolaženju i prelaženju, nova primjerenija istina, razumljena kao pravednost? Nije li time tradicionalno razumijevanje istine kao eadequatio i corespondentia, dakle kao podudaranje suda i stvari, stavljeno u pitanje? Teza XV. Nietzsche više ne priznaje baštinjenu shemu istine, barem ne priznaje njezinu bezuvjetnost. Takve istine su za nj nešto kao „korisne iluzije”, koje omogućuju uspostavu tzv. „vladavinskih tvorevina”, uz napomenu, ipak od „relativnog trajanja” u vremenu. Ukoliko se na to zaboravi, mogu nastupiti kobne posljedice: Narcis se, naime, utopio u jednoj takvoj „istini”, ilustrirajući time, istodobno i doslovno, da se u istu rijeku ne može zagaziti dvaput! Takve istine – razotkrit će – ne pokazuju kakve stvari zapravo “jesu”, nego kakve stvari zapravo „nisu” – one su poput noćnog neba posutog zvijezdama: hvatamo kurs orijentirajući se prema tim malim suncima iako ih, moguće, uopće nema, moguće je da su nestala u eksplozijama ili implozijama prije milijun, dva, tri milijuna svjetlosnih godina. No ponašamo se „kao da” ih stvarno ima, „da jesu”, a ne „kao da jesu”... Iz te perspektive zvjezdanog neba njemu su i svi oni veliki mislioci Zapada spomenuti u XIV. tezi – i filozofi i sofisti, astronomi i astrolozi – ujedno.

271


272

POLITIKA I POLITIČARI

Dragutin LUČIĆ LUCE

U obzoru života koji je progledao u sebe, ne kao u neko neukrućeno ma i najviše biće, koji sebe prepoznaje u vječnom bivanju, zbivanju, u prolaznosti, u prelaznosti, u neprestanim tekućim, promjenjivim granicama i središtima, plimi i oseki, kao da je život Europa, umjetnost, velika umjetnost je, uznastojat će oko toga u cjelini opusa, „istinskija” od “istine”; naravno, umjetnost kako je on vidi i čuje, umjetnost kao tijelo (ne zove li se, u tom slogu, jedna od najdragocjenijih Tinovih pjesama Himnodia to mou somati?), kao Isusovački red, kao Pruski časnički zbor... Sve su to redom metafore za jednu od nosećih „riječi” njegove spekulacije, njegova novog nauka: istina kao pravednost! Teza XVI. Da, „pjena na ustima”... S pjenom na ustima se malo toga dokazuje, iako ni Nietzsche u svakoj prilici nije bio imun na napastovanje tog demona bjesomučnosti; dostaje prisjetiti se samo njegove „kletve na kršćanstvo” nazvane Antikrist, svih epiteta što ih je s toliko zlovolje udijelio Pavlu, proglasivši ga Kristovim antipodom, apostolom osvete, militarnim demonom osvete – policajac uvijek ostaje policajac. Nakon što izjavljuje da mu se „gadi” takav „način”, odnosno „govor” koji uspoređuje s „kreketanjem” i „roktanjem”, te ga najzad drži ne za govor, nego za „ogovaranje” (ne treba nikako zaboraviti da dotični oponaša Zaratustru), upćuje sugovorniku – ako ga se uopće može tako nazvati – retoričko pitanje: zašto je tako dugo prebivao u „baruštini” da bi i sam postao „žaba i gad”? (U jednom aforizamu Zaratustra poučava kako u baruštinu ne treba skakati, ne stoga što je „mutna”, nego zato jer je „plitka”.) Najzad, Zaratustra ga optužuje da je zasjeo u „nečist” samo zato da bi imao to više „razloga” da se „osvećuje”, „osvetoljublje” je, optužuje ga, sva njegova „zapjenjenost”, a ressentiment je u Nietzschea na najgorem glasu, indeks je onemoćalosti moći, robovanja prošlom, degenerescencija samog smisla (pri)vremenosti vremena. Stoga i kaže da je njegova „riječ” (Narren-Wort), „meni na naškodu” (tut mir Schaden), i tamo gdje je „u pravu” (Recht hast), pa kad bi Zaratustrina riječ „imala” i „stoput pravo” (Recht hätte), on će s tom istom, a ne nekom drugom riječi, paradoksalno, „uvijek” – „činiti nepravdu” (Unrecht tun)! Da „riječ čini”, štoviše da „čini nepravdu”, ne zaslužuje li tako nešto da se kod toga zastane? Barem na časak... Jer se sugerira da je ratio, u svojoj biti, naravi i karakteru, nešto ekskluzivno praktično, implicitno da praksa ima i spekulativni karakter. Da, razum odlučuje o spekulativnom statusu „dobra”, ali stoji i obratno, da dobro dovodi „istinu” pred svoje sudište – je li istina, kako u svojoj „oralnoj paradoksologiji” pita Vladimir Jankélévitch, onoliko „dobra koliko je istinita”, ali i je li dobro istinito onoliko koliko je dobro? I „istina” i „dobro” moraju položiti račun pred Areopagom one


Dragutin LUČIĆ LUCE

POLITIKA I POLITIČARI

Nietzscheove istine kao pravednosti koja, u ime „njegovih” nauka koji refletiraju događanje života u njegovoj vječito prolaznoj životnosti, „prosijava” – tako zapisuje – sve što jest, sve i sva podvrgava (pre)vrednovanju iz te nove perspektive, svemu ponovno dodjeljuje novi položaj, novi poredak ranga, pušta da padne ono što je zaslužilo da padne ma bio to i sam Bog! Tu novu pravednost nazivat će „istinolikost”, „istinoljubivost”, najzad – „amor fati”; samo onaj koji „ljubi sudbinu”, što će reći (misleći-čineći) vječno ponovno postaje ono što već jest – zapravo jest! Nije li u tomu sadržan konačni kriterij za razlikovanje filozofa i sofista, politikosa i politikanta, pravednika i demagoga našeg vremena, a na što se ovdje potrošilo toliko, moguće i nepotrebnih riječi, strpljenja, vremena? Teza XVII. Nietzsche, koji sebe drži Anti-Darwinom i Anti-Platonom, iako obojici, osobito potonjem, ponešto duguje, na usta Zaratustre „spodobu” pred „velikim gradom” proglašava „majmunom” i „svinjom”, te bi ga se – uz „glazbenik-filozof ” i „pjesnik‑filozof ”, u društvu, na primjer, s Ezopom, La Fontaineom i Krilovim – moglo titulirati i kao „basnoslova-filozofa”, jer se u njegovu opusu, uz „njegove” orla i zmiju, reći će, nauznositiju i najlukaviju, najnebeskiju i najprizemniju životinju, javlja toliko pitomog i divljeg blaga, što do danas nitko od tolikih interpreta još nije ozbiljno uzeo u razmatranje. Osmostrivši još jednom sve što mu se eto tako našlo na putu, što ga je snašlo na putu, Zaratustra – akcentuira se – „uzdahne” i „zamukne”, da bi nakon duge (rječite) šutnje ponovio kako mu se „gadi” veliki grad, a ne samo od ressentimenta zapjenjeni ludonja na vratima velikoga grada. Na rastanku hoće ga još i poučiti: „gdje se više ne može ljubiti, tu valja – proći.” Pokraj „slijepog putnika” koji je, kako se kaže, „slijep kod zdravih očiju”, kao što je onaj koji „sjedi na ušima”, kako se također kaže, „gluh kod zdravih ušiju”... Finalno, dakle u konačnici stavka O prolaženju, s osobitim akcentom, obaviješteni smo da je Zaratustra prošao mimo ludonje i mimo veliki grad.

273


274

Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija)

FRAGMENTI POLITIČKOG DISKURSA – POSVE SLUČAJAN IZBOR „Ljubavni i politički diskurs povezani su imanentnom erotičnošću. Oba stradaju od suviška riječi kojima se ciljani subjekt mora osvojiti i podrediti vlastitoj moći, pripitomiti i učiniti poslušnim, čak i zavisnim.“

Ima nas koji o politici uistinu mislimo nevoljko, neredovito, neformalno i posve incidentno. Čak nas ima i takvih koji smo se od politike posvema otuđili te se pomalo gnušamo svakog dodira s njezinim hereditrarno nestabilnim bićem. Ima nas još gorih, koji se svim silama trudimo „preskakivati“ i ignorirati svaki oblik političke informiranosti, o političkom angažmanu da i ne govorimo, te smo se posve pozatvarili u geto vlastite nam struke, izbjegavajući ma kakvu izravnu komunikaciju s politikom i političarima. Ima među nama i takvih frickova koji se, pri svakom od onih neizbježnih „bliskih susreta“ s ljudima iz dotične fele (za koju neki tvrde kako je, zapravo, najstarija od svih ljudskih zanata i vještina) paranoično pribojavamo da bi nam se moglo dogoditi ono što se, očito, njima/političarima već dogodilo. Naime, ima nas koji izbjegavamo gotovo svaki bliski kontakt s aktualnim protagonistima svih tipova i vidova političarenja, preciznije: svaki kontakt s takozvanim izvršiteljima političkih radova različitih profila i učinkovitosti, među kojima se nađe i nekih s kojima smo, nekoć, dijelili zajedničke interese, čak i prijateljstvo... Ima nas i takvih otkačenjaka kojima je zavladao nekakav nejasni strah kako bi se neki od fluidnih a mnogobrojnih pojavnih oblika političarenja mogli prometnuti u – influencu. Pa se prenositi sa čovjeka na čovjeka, poput viroze. Ima, eto, među nama apolitičnima i takvih paranoika koji se čak pribojavaju mogućnosti da se, naime, jednoga jutra probude iz nemirnih im snova i odjednom se, poput Kafkina Gregora Samse, nađu u svome krevetu pre-


Jelena LUŽINA

POLITIKA I POLITIČARI

obraženi u golemog kukca. Pritom se, valja objasniti, ovakvi esktremni apolitičnjaci zapravo i ne plaše potncijalnog kukcastog identiteta, koji bi ih takvom nevjerojatnom preobrazbom mogao zapasti, već se plaše mogućnosti da ih sam čin takve preobrazbe ne bi uopće iznenadio, baš nimalo! Jer, ako je suditi po ophođenju onih naših znanaca, čak i prijatelja, koji su nenadano postali političarima, a s kojima smo nekoć dijelili zajedničke interese – kvalifikativ nekoć vremenske je naravi i označava razdoblje prije kopernikanske preobrazbe kojom su se dotični preobratili u izvršitelje političkih radova – kukcasti se identitet može steći lako, ali i doživjeti/prihvatiti kao prednost. Gotovo pa lutrijski zgoditak. Kad jednom prijeđeš prag i zakoračiš u sferu politike i političarenja, povjeruješ: a) kako si, najzad, uspio u životu i b) kako ti je, odsad pa zanavijek, sve dostižno i moguće. Politika je prilično tajnovit, iznimno zakučast posao. Podrazumijeva vještine kojima ne mogu ovladati baš svi. Politika je ekvilibristika za koju, osim prirodnih predispozicija, valja imati i neke stečene osobine. Najprije i nadasve onu koja izvršitelju političkih radova omogućuje da nepodnošljivom lakoćom relativiziranja ukine ili preskoči svaku činjenicu ili situaciju koja mu nije po mjeri. Ili mu, naprosto, ne ide u prilog. Za razliku o znanosti – koja je, dakako, racionalna i posvema ovisna o točnosti i provjerljivosti činjenica, ili od umjetnosti – koja je uvijek zarobljena indicijama, predpostavkama i pustim emocijama, politika je slobodna poput ptice. Ona je čista pragma u kojoj je malo što dosljedno i načelno, pa je zato i dopušteno (a ne samo moguće) sve što najkraćim putem vodi do najvećeg benefita. Ili to, barem, tako izgleda nama koji se svim silama trudimo ostati izvan političkih igara ma koje vrste. Ali smo još uvijek „normalni“, pa smo u stanju percipirati i vrednovati ono što nam se događa pred nosom. Ne mislim, pritom, da je politika lošija ili „prljavija“ od drugih javnih poslova ili da je, božeoprosti, jedina u kojoj dramatični/drakonski PREOBRAŽAJ postaje uvjetom opstanka. Nečim poput usuda ili mantre, neizbježnog conditio sine qua non postulata bez kojega se u zaplotnjačkim, svakodnevnim i nesumnjivo gadnim politikatsko-rovovskim igrama, da ne kažem bitkama... – teško preživljava i još teže napreduje. Naprotiv, sigurna sam da su kafkijanske preobrazbe posve „normalna“ simptomatologija svake društvene igre, ne samo političke. Uostalom, pouzdano znam da svi znamo bar jednog uspješnog liječnika koji se tijekom karijere peobrazio u polubožanstvo, bar jednog glasovitog odvjetnika preobraženog u holivudsku megazvijezdu, najmanje jednog lokalnog tajkuna/tajkunčića manjeg formata koji se već tijekom prve tajkunske noći preobrazio u Johna Waynea, onakvog kakvog ga je upamtio iz filma „Rio Bravo“... Ukratko, ne mislim i ne tvrdim kako su najdrastičniji ili najpogubniji upravo PREOBRAŽAJI koji se događaju takozvanim izvršiteljima političkih radova razli-

275


276

POLITIKA I POLITIČARI

Jelena LUŽINA

čitih profila i učinkovitosti, među kojima se nađe i nekih naših kolega, čak i prijatelja. Već samo pretpostavljam (ili, naprosto, literariziram) kako su njihovi PREOBRAŽAJI kompliciraniji i opakiji zbog dva kapitalna razloga: 1) jer su izloženiji/ /vidljiviji/javniji i 2) jer podrazumijevaju odnosno uključuju vrlo stvarnu moć, pa su im i posljedice – moćne! Osobito ako su još i ozračene lošom mantrom. Moć kojom disponira politika, a koju prakticiraju njezini prvo-treće-sedmo svećenici, uistinu je vrlo stvarna. Pogotovo ona koja se ne vidi, ili se ne vidi „na prvi pogled“. Radikalan, pronicljiv i vječno razgovorljiv Noam Chomsky u knjizi „Sustavi moći“ govori o modalitetima i pojavnim oblicima te silne i silno manipulativne moći. Koja političarima služi, uglavnom, u dvije svrhe. Prva je propagandna, PR‑istička, kojom politika vješto i uspješno modelira našim ponašanjem, odnosno ponašanjem masa, oblikujući naše ideje, naše teme i naš sveukupni svijet. Drugu bismo mogli nazvati operativnom, opresivnom. Naime, nakon što nam uspješno „klonira“ ponašanje i pogled na svijet, politika uistinu može činiti (s nama) što joj je volja. A volja joj je apsolutna: stabilizirati (za sva vremena) sustav kojim vlada. Reducirati demokratsko mišljenje i ponašanje na najmanju moguću mjeru. Tko su ljudi koji nam čine „to“? To su oni – baš oni! – smrtno ozbiljni i do paroksizma velevažni centurioni i mandarini kojima smo mi – baš mi! – poklonili svoje političko povjerenje, odlučivši im prepustiti svu brigu o nama i o svemu oko nas. Učinili smo to legitimno, formalno i demokratski, čak i ako nismo sudjelovali u izbornim procesima. Jedan je američki predsjednik – možda Eisenhower – rekao kako loše političke „leadere“ zapravo biraju oni časni građani koji uopće ne izlaze na izbore. Jer se politikom ne žele baviti. Jer su, eto, naobraženi i senzitivni ali, zamislite samo, takvi „bloody intelectuals“ svoja relevantna znanja i kapacitete ne žele upregnuti u opće dobro. Nego kunjaju po svojim prokletim mišjim rupama, uživajući u poziciji skeptičnih promatrača, nesposobnih da se poistovjete s ustanovama i ideološkim sustavima kojima prividno služe. O predsjedničkom mandatu Dwighta Eisenhowera, proslavljenog generala, vojnog zapovjednika iz II. svjetskog rata i poratnog američkog gubernatora/gaulajtera poražene Njemačke, suvremenici su uglavnom tračali: da je samo paradni konj, da u ovalnom uredu igra golf i da ga, ukratko, cijela ta politička priča o moći ne zanima baš previše, pa prepušta drugima da se njome nekažnjeno igraju. Danas povijest o Eisenhoweru sudi drukčije, dokazujući kako su ga bahati suvremenici posve neopravdano doživljavali kao „predsjednika/političara s greškom“. I to samo zato jer nije pokazivao kako je opsjednut žudnjom za moći. Govorio je, nekoć, Sokrat svojim učenicima: „Kad bi mi tko davao znanje uz uvjet da ga nikome ne pokažem, ne bih ga ni primio“. Završio je, znamo, tako što su centurioni vlasti/politike/moći presudili da ispije kukutu. Moć politike uvijek je bila i


Jelena LUŽINA

POLITIKA I POLITIČARI

ostala nesrazmjerna svakoj drugoj moći. A čemu bi, zaboga, politici i političarima moć imala služiti – ako je ne bi pokazivali?! Ma što pokazivali, ako ne bi paradirali tom svojom moći. Što češće i što dojmljivije. *** Moj dragi prijatelj, iznimno uspješan dramski pisac, nedavno mi je obratio pozornost na jedan Ciceronov retorički biser iz 68. godine prije Krista. Budući da se poanta ovoga ciceronovski besprijekornog govorničkog paradoksa izravno nadovezuje na temu politike i političara, dopustit ću si cjelovit navod: „Siromah – radi, Bogat – iskorištava prvoga, Vojnik – brani obojicu, Porezni platiša – plaća za svu trojicu, Lutalica – odmara se za četvoricu, Pijanac – pije za petoricu, Bankar – potkrada svih šest, Odvjetnik – zavađa svu sedmoricu, Liječnik – ubije svih osam, Pogrebnik – pokopa svih devet, POLITIČAR – živi na račun svih deset.“ Marko Tulije Ciceron, prisjetimo se, nije bio samo najveći rimski govornik, nego je bio i državnik, filozof, pisac, politički teoretičar, ali i političar-praktičar najvišeg kalibra, čovjek koji je – pored ostalog – u vrlo kritično vrijeme obnašao dužnost jednoga od dvojice konzula, poglavara Republike. Eto, dakle, nepobitnog dokaza kako su se – nekoć, davno... – politikom bavili i neki vrsni intelektualci, ljudi koji su umjeli i misliti, i djelovati, i govoriti. Današnja nam politička pragma signalizira kako su se, u međuvremenu, stvari u politici i oko nje pojednostavile do neprepoznatljivosti, trivijalizirale do Big brothera i požutjele do boje žutoga lišća i zreloga liumuna, te joj takva intelektualizirana i profinjena „feca ljudskoga roda“, rekao bi Držić, više nije od koristi. Intelektualizam nije u trendu, jasnoća misli nije važna, govorništvo je izgubilo praktični smisao. A Ciceron je, podsjetimo, samo svojim moćnim govorima protiv Katiline – rimskoga političara koji je 63. godine prije Krista pokušao izvršiti državni udar i nasilno srušiti Republiku – doslovno spasio Rim. Riječima je pobijedio urotu i državi vratio mir. Dokazavši – na djelu – kako se uspješna politika ne vodi ognjem i mačem, već riječju i argumentom. Logički dosljedno i gramatički besprijekorno. „Dokle ćeš još zlorabiti, Katilino, našu strpljivost? Koliko će još tvoje mahnitanje od nas praviti budale“ – ponavljao je sveudilj Ciceron, dokazujući kako je moć prave/autentične politike pohranjena u njezinu diskursu. Koji se, zato, i našao u naslovu ovoga eseja. Svi koji ste u njegovu prvome dijelu prepoznali ili bar naslutili stari naslov jedne uistinu očaravajuće knjige Rolanda Barthesa, naslutili ste dobro. Naime, 1977. godine Barthes je objavio jednu od onih svojih čudnovatih, posve nekonvencionalnih, hibridnih, žanrovski gotovo neodredivih knjiga koje moji studenti obično zovu

277


278

POLITIKA I POLITIČARI

Jelena LUŽINA

„otkvačenima“. Naime, nakon svih teorijskih, semiotičkih, filozofskih i inih ezoterija kojima je posvećivao svoje pisanje, Barthes (o čijem ljubavnom iskustvu ne znamo gotovo ništa, ali znamo nešto o tračevima koji ga prate...), taj i takav Barthes u svojoj se 62. godini upustio u istraživanje – ljubavnog diskursa. Pa je, bog sam zna čime izazvan, sastavio knjigu od osamdesetak lucidnih, gotovo šašavih, tematski determiniranih fragmenata koji, pojedinačno i skupno, predstavljaju svojevrstan abecedarij ljubavnoga govora. Barthesa, pritom, nije zanimao samo način komunikacije između dvoje zaljubljenih, već i način na koji ljubav mijenja naše verbalno ponašanje. U kratkom je predgovoru takvu svoju nakanu objasnio načinom koji, naprosto, obvezuje na citiranje: „(...) ljubavni je diskurs danas krajnje osamljen. Tim se diskursom možda služe tisuće subjekata (tko to zna), ali ga nitko ne podržava; okolni jezici potpuno su ga napustili: ili ga ne znaju, ili ga podcjenjuju, ili mu se rugaju, odsječen je ne samo od moći, nego i od njezinih mehanizama (znanosti, tehnike, umjetnosti). Kad je neki diskurs tako vlastitom snagom povučen i skrenut prema neaktualnom, prognan jer ne pripada ni jednom stadu, preostaje mu samo da bude mjesto, ma koliko neznatno bilo, afirmacije. Ta afirmacija je, ukratko, tema knjige koja počinje.“ (Barthes, 2007:14) Knjizi je naslov „Fragmenti ljubavnog diskursa“. U nas je prevedena i objavljena s neznatnim zakašnjenjem od točno 30 godina, ali – objavljena je! Barthes je umro već 1980., posve bizarno i glupo – pregazio ga je automobil, dok se vraćao s večere s prijateljima, ali je, dakako, doživio prvi val senzacionalnog uspjeha svoje knjige o fragmentima/figurama ljubavnoga diskursa, koja danas uživa apsolutno kultni status, postavši moćnim referentnim mjestom popularne kulture. Planetarno popularna glazbenica Annie Lennox, poznata i po svojem živom socijalnom i političkom aktivizmu, 1996. godine osvojila je nagradu Gremmy za pjesmu „No More I Love You’s“ – potaknutu upravo Barthesovim figurama ljubavnoga diskursa. Kad Barthesa pažljivo čitamo, čak i kad samo pregledavamo indeksaciju njegovih „figura ljubavi“, ne možemo se oteti dojmu o neodoljivoj povezanosti njegova diskursa ljubavne moći s onim drugim i „moćnijim“ diskursom – opasnijim i zavodljivijim – diskursom politike. Podudarnost figura naprosto je frapantna, te je već na prvi pogled jasno kako se u oba slučaja radi o istovjetnoj, beskopromisno zavodničkoj, bespoštedno ofenzivnoj akciji demona žudnje kojega ništa ne može omesti u ostvarenju siline vlastite mu moći. Ljubavni i politički diskurs povezani su imanentnom erotičnošću. Oba stradaju od suviška riječi kojima se ciljani subjekt mora osvojiti i podrediti vlastitoj moći, pripitomiti i učiniti poslušnim, čak i zavisnim. Oba se ostvaruju kombinacijom Erosa i Pathosa. Oba operiraju žudnjom, strastima, obećanjima, poticanju svakojakih


Jelena LUŽINA

POLITIKA I POLITIČARI

očekivanja, prizivanju svakakvih demona i njihovu anatemiziranju, opscenosti, ushićenosti, promicanju empatije koja – kad je o politici riječ – umije preskočiti u kolektivno ludilo u kojemu zna sudjelovati po više desetaka tisuća ljudi. Oba su ova diskursa romantična jer se zapravo postvaruju kumuliranjem „sanjarskih“/„zamišljenih“ i posve nadstvarnih „slika“ koje s objektom žudnje – dakle MOĆI KAO TAKVOM – gotovo ništa ne vezuje. I zaljubljenik i politički simpatizer, istomišljenik ili sljedbenik – pri čemu se, barem kad je riječ o ovomu posljednjem, analogija sa zaljubljenikom nameće sama – dragovoljno se potčinjavaju uvjerenju kako je Drugi (naime: protagonist diskursa) njihovo Dobro i njihovo Znanje. Njihov Smisao i njihova Istina. I Zaljubljenik i Politički istoimišljenik (o sljedbeniku da i ne govorimo) naprosto žive od potrebe da vjeruju u istinitost diskursa koji ih osvaja. Oni, naprosto, žude da budu osvojeni i da se potčine osvajaču. Cijeli se antički teorijski sustav, poglavito Platonov i Aristotelov, temelji na iznimno važnom pojmu mimeze, stvaralačkog oponašanja stvarnosti, koje je zapravo bit umjetnosti. U Aristotelovoj je „Poetici“ precizno objašnjeno kako se oponašanje može postvarivati ne samo akcijom/djelovanjem već i samim govorenjem – uvjeravanjem. U politici, baš kao i u ljubavi, drugoga se snubi uvjeravanjerm – što sugestivnijim, to učinkovitijim. Govor je, također, djelovanje, koje ima silnu, gotovo nemjerljivu moć. U kazalištu se to danas zove – govorna radnja. U politici se zove debata, ponekad i miting. Svi veliki retori ovoga svijeta znali su se okoristiti moćnim, gotovo ubojitim oružjem govora. Ciceron je govorom, rekli smo, a ne mačem dotukao Katilinu. Marko Antonije govorom je ubio Bruta – ruka koja je pritom bodež zabila u Brutovo srce bila je tek banalna tehnička sprava anonimna vlasnika. Ovakvih bismo primjera mogli redati do u nedogled. Svi su veliki govori svjetske književnosti – zapravo – eminentno politički. Njihov je pravi cilj mimeza, djelovanje, akcija. Književnost je oduvijek bila politički senzibilizirana bez ostatka, iako baš svi veliki pisci to nisu voljeli priznavati. Uostalom, pisci su oduvijek voljeli koketirati s „kakanijskim sindromom“ onoga Musilova Ulricha Bezprezimenjakovi- ća, fatumskog „čovjeka bez svojstava“ koji uživa u svome profinjenom cinizmu i prilično povlaštenu statusu sumnjičava promatrača takozvane zbilje, kojom se pak ne bi bavio na razini prakse. Već samo na sigurnoj razini govora. Pa je zato pisac, a nije političar. Ali su zato pisci političkih govora – što je profesija per definitionem i nije od jučer! – itekako umjeli baratati Aristotelovim postulatom μύϑος μιμησιϛ, pa onda njime govor djelotvorno pretvarati u oružje. Nakon što je, 1961. godine, onoga suhog golfera Eisenhowera na mjestu američkoga predsjednika zamijenio karizmatični John Kennedy, 44-godišnjak koji je uisti-

279


280

POLITIKA I POLITIČARI

Jelena LUŽINA

nu imao sve: i ovce i novce, i podrijetlo i dinastiju, i stil i intelektualne kapacitete, i savršenu ženu i ljubavnice non plus ultra, i – najvažnije, strasnu volju za moć (rekao bi Nietzsche) – šefom njegova ureda za odnose s javnošću i šefom ekipe koja se bavila pisanjem predsjednikovih govora postao je sjajni novinar Pierre Salinger. Prelistala sam ponovno njegovu memoarsku knjiga „With Kennedy“ i opet se dala šarmirati „kamelotskom“, tobožnjom jednostavnošću kojoj je taj divovski politički mehanizam dugovao svoje sveukupno funkcioniranje. A Kennedyjevi su ga politički govori plasirali u javnost zavodnički efektno, jednostavno, gotovo lakonski. Sve je, zapravo, izgledalo nestvarno lako, jer je sam Kennedy bio izvrstan medij: osoba iznimne zavodljivosti i još iznimnijeg glumačkog dara, tip kojemu je uistinu bilo teško odoljeti. Evo primjera: „My fellow Americans: ne pitajte se što će vaša zemlja učiniti za vas – pitajte se što vi sami možete učiniti za svoju zemlju“ – iz inauguracijskoga govora, 21. siječnja 1961. „Odlučili smo u ovoj dekadi otići na Mjesec i učiniti niz drugih stvari, ne zato jer je to lako već zato jer je teško, jer je izazov ono za što smo se opredijelili i jer želimo pobjeđivati vlastite izazove...“ – iz glasovitog „Mjesečeva govora“, 1962. O onome „Ich bin eine Berliner“ da ne govorimo. Bio je taj Selinger pravi virtuoz. *** Uistinu ne znam tko su „ghost-writeri“ iliti kripto-skriptori zaduženi za govore naših/ovdašnjih prvo-treće-sedmosvećenika političke moći. Ako je suditi po rezultatima – naime, po verbalnom/narativnom mimezisu u koji su zapakirani njihovi politički programi (ne baš jasni!) – bilo bi uputno ove ne-osobito-spretne pisce što prije zamijeniti nekim vještijima i bolje obučenima. Ili bi, možda, najprije trebalo dotjerati same političke programe, putem kojih bi njihovi šefovi, ovdašnji izvršitelji političkih radova (na svim razinama) iskazivali svoju evidentnu volju za moć? A možda bi i te šefove valjalo zamijeniti? Ne slijedim baš pozorno disperziju ovdašnjega političkog diskursa, ali mi se neke njegove emanacije čine neprimjerenima, čak i neinteligentnima, već na prvi pogled. Kako nas uopće zavesti prilično olinjalim prizivanjem prošlosti i posve difuznim, naglašeno retoričkim (PR-ovskim) obećanjima o budućnosti? Za koju je sve sigurnije kako je imamo sve manje. I kako je sve nesigurnija.. Ciceron je, opetujmo, vjerovao i dokazivao kako moć prave/autentične politike uvijek počiva u djelotvornosti njezina diskursa. A ovi naši politički dobitnici i gubitnici? Vrijedi li ih, uopće, komentirati? „Dokle ćeš još zlorabiti, Katilino, našu strpljivost? Koliko će još tvoje mahnitanje


Jelena LUŽINA

POLITIKA I POLITIČARI

od nas praviti budale? Gdje je granica do koje će se ritati tvoja neobuzdana hlapnja?“ Itd.

Izvori: Barthes, Roland, 2007., Fragmenti ljubavnog diskursa. Prev. B. Brlečić. Zagreb: Pelago. Chomsky, Noam, 2013., Sustavi moći: razgovori o globalnim demokratskim pobunama i novim izazovima pred američkim imperijem. Prev. D. Biličić, Zagreb: Naklada Ljevak. Ciceron, Marko Tulije, 1999., Prvi govor protiv Katiline. prev. N. Jovanović. U: Glasoviti govori. Zagreb: Naklada Zadro. Salinger, Pierre, 1966., With Kennedy. New York: Doubleday&Company, Inc.

281


282

Fahrudin NOVALIĆ, Zagreb

POLITIKA KAO MANIPULACIJA

„Camera obscura“ političke ideologije – radikalne odvojenosti politike od etike

Sažetak Autor razmatra manipuliranje političke oligarhije u sprezi s manipuliranjem inih oligarhija. Političko manipuliranje sastavni je dio političke ideologije kao iskrivljene društvene svijesti, camere obscure političke ideologije – radikalne odvojenosti politike od etike. Manipulirajuća funkcija ideologije ostvaruje se, ponajviše, preko sredstava masovnoga komuniciranja koja prenose poruke tzv. medijskoj javnosti – „nevidljivoj raspršenoj masi“ (Vid Pečjak). Tako se formiraju uvjerenja i ponašanje primatelja poruka prema željama, interesima, vrijednostima i potrebama manipulatora. Moć manipulacije moć je tajnoga vladanja, sredstvima i metodama implicitnoga rata – supstitucijom surove sile i nasilja suptilnom silom i nasiljem, posredstvom legalnih aktivnosti koje prikrivaju stvarne namjere manipulatora. Ključne riječi: etika, implicitni rat, manipulacija, moć, ideologija, pragmatizam, politika


Fahrudin NOVALIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

„Politika nije ni nauka ni umjetnost, već (karnevalska, op. a.) igra za vlast i igra, s vlašću. Ta igra nije zabava, već smrtno važna stvar, i zato se u njoj smrt, fanatizam i kalkulacija (manipulacija, op. a.) češće javljaju nego humor i smijeh.“ Karel Kosik (u: Ćimić, 1989:31)

Manipulacija je jedno od općih obilježja civilizacije u kojoj živimo. Umrežene vladajuće političke oligarhije manipuliraju – tajno vladaju, pojedinačno i u sprezi s ostalim oligarhijama. U politici, to je svijet camere obscure političke ideologije – radikalne odvojenosti politike od etike.1 Politika i političari nisu „zlo samo po sebi“. Zlo se multiplicira kad je politička oligarhija u sprezi s financijskom, gospodarskom, vojnom, znanstvenom, medijskom, oligarhijom iz svijeta kulture. Umberto Eco primjećuje: „Parlament je sve više bez autoriteta, politika se vodi na televiziji, poput gladijatorske igre, a da bi premijer dobio svoje zakonsko opravdanje, organizira mu se susret s Miss Italije“2 (Eco, 2010:80). To je stanje ne samo političke manipulacije nego i političke karnevalizacije. Za nju „se već svakodnevno koristi termin politica-spettacolo – politika pretvorena u predstavu“ (Eco, 2010:80). Najgore je to kada u društvu vlada nesnošljiva ravnodušnost prema manipuliranju; kad zavlada glasna šutnja i „izdaja intelektualaca“, (termin Juliena Bende3), koji nerijetko sudjeluju u manipuliranju. To je stanje kojem je ovladao cinizam umreženih oligarhija i intelektualaca. Potonji su, u takvom odnosu, izdali ideju – javne kritike, prospektivne odgovornosti, istinske demokracije, prava, pravde. Sastavni dio njihovoga intelektualnoga identiteta postao je pohlepni politeizam – nezasitno mnogoboštvo svjetovne religije. Njegova sljedba više štuje, za nju, „dobru“ – politiku, moć, vlast, silu, slavu; „dobri“ – kapital, profit, novac, kriminal; „dobre“ ratove i terorizme, nego Dobroga Pastira (Novalić, 2009.). Posljedice su pauperizacija i očaj velikoga dijela čovječanstva. 1

2

3

Što je camera obscura – tamna komora? Sarah Kofman kaže da Nizozemac Gravesande daje definiciju tamne komore i njezine korisnosti za slikarstvo ovim riječima: „Nazivljemo tamnom komorom svako mjesto lišeno svjetlosti u kojemu na papiru ili nekom drugom bijelom materijalu predočujemo predmete koji su vani izloženi dnevnoj svjetlosti“ (u: Kofman, 1977:38). Svijet camere obscure ideologije – lažne, izopačene, fetišizirane svijesti i spoznaje (kao u krivom ogledalu – tamnoj komori), jest svijet koji proistječe iz društveno-povijesnih okolnosti i ograničenosti njegovih stvarnih nositelja. Ta Miss se „ne predstavlja odjevena poput normalne (i prilično inteligentne, činilo se mnogima) žene, nego u kostimu Miss Italije (doći će dan kad će se i premijer morati maskirati u premijera radi svojeg zakonskog opravdanja)“ (Eco, 2010:80). Julien Benda (1867.-1956.), franc. esejist, filozof, kritičar, romanopisac. Autor je knjige Izdaja intelektualaca (Benda, 1997.). Zalagao se za slobodu umjetnosti, znanosti, razvoj demokracije.

283


284

POLITIKA I POLITIČARI

Fahrudin NOVALIĆ

Politički procesi su dvosmjerni, a izražavaju se, na jednoj strani, u različitim oblicima svjesnoga djelovanja i utjecaja društva – različitih društvenih subjekata na državu i državnu politiku. S druge strane, izražavaju se u povratnome djelovanju države na društvo. Zato možemo govoriti o „društvenoj“ i „državnoj“ dimenziji politike kojom njezini nositelji manipuliraju pojedincima, društvenim skupinama, institucijama, društvom, državom; čitavim javnim mnijenjem. Pojam manipulacije „Ništa nije nestalnije od političkog poretka koji je ravnodušan spram istine, no ništa nije opasnije od političkog sistema koji pretendira na to da propiše istinu.“ Michel Foucault (Foucault, 1994:172)

Odnosi među ljudima odvijaju se u dva osnovna oblika – kao odnosi zlouporabe moći i kao odnosi suradnje. Manipulacija je zloupotreba moći. Sastavni je dio ideologije kao iskrivljene društvene svijesti – proizvoda, prije svega, namijenjena ljudskim masama kojima se manipulira. Politika je organski srasla s manipulacijom, poput sijamskih blizanaca, a ishodište srastanja je u čovjeku kao prirodnome i društvenom biću.4 Čovjek je i – lukavo, okrutno, grabežljivo, osvajačko-prisvajačko biće. Njegova povijest je i povijest okrutne eksplicitne i implicitne ratne destrukcije. Osnovni su dijelovi pojma manipulacije: manipulator/pošiljatelj poruke; poruke koje pošiljatelj prenosi primatelju/primateljima; primatelj(i) poruke kojima se manipulira; socijalno-psihološki uvjeti u kojima se poruka priopćava; sredstva masovnoga informiranja i komuniciranja; oblici i načini komuniciranja pošiljatelja i primatelja; javni problem na koji se poruka odnosi; nepostojanje opće suglasnosti o javnome problemu; ali postoji zanimanje primatelja za poruke; posljedice koje poruka izaziva. Đuro Šušnjić je, temeljem netom navedenih, od autora ovoga teksta nešto izmi4

Korijeni manipulacije su i u primitivnoj socijalno-darvinističkoj orijentaciji koja je sadržana u individualnoj i grupnoj prirodi čovjeka. Čovjek kao prirodno biće je filogenetska struktura s genetskim programom i instinktivno-nagonskom regulacijom ponašanja i razvoja svojstvenog prirodnim zakonima. Čovjekovu prirodu čine njegove urođene osobine. Svakom su, u tom smislu, urođene stanovite individualne dispozicije koje se očituju i mijenjaju u društvenom životu kao rezultat (samo)aktivnosti pojedinaca i različitih izvanjskih utjecaja. Njemački sociolog i filozof Alfred Vierkandt, u tom je smislu, istraživao „‘podređivanje’, odnosno ‘urođena socijalna svojstva čovjeka’ (poziv za pomoć, instinkt borbe, oponašanje itd.)“ (u: Grlić, 1982:431). Čovjek kao društveno biće ontogenetska je struktura – sustav njegova morfološkoga i funkcionalnoga rasta i razvoja kao individue, proces njegove individualizacije i socijalizacije.


Fahrudin NOVALIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

jenjenih i dopunjenih dijelova pojma manipulacije definirao manipulaciju kao „... smišljen, sistematski i kontroliran postupak ili skup postupaka pomoću kojih manipulator, koristeći simbolička sredstva, u za njega pogodnim psihosocijalnim uslovima, odašilje u masu (primateljima poruka, op. a.), preko sredstava komunikacije, određene poruke, s namjerom da utiče na uverenja, stavove i ponašanje velikog broja ljudi, tako da bi se oni, u stvarima o kojima ne postoji opšta saglasnost, a za koje su životno zainteresovani, usmerili (podčinili, op. a.) prema ubeđenju, stavovima i vrednostima manipulatora, a da toga nisu ni svesni“ (Šušnjić, 2008: 42). Navodimo nekoliko oblika manipulacije: predizborna aktivnost političkih stranaka i njihovih lidera u svim zemljama; tranzicija i privatizacija u tranzicijskim zemljama; makartizam5; agresija SAD-a i tzv. Antiterorističkoga saveza na Irak 2003.;6 predratna, ratna i teroristička propaganda, uključujući i propagandu državnoga terorizma; neki unutrašnji i vanjski uzroci globalne krize iz 2008.;7 glasine. Manipulacije nema bez upotrebe moći manipulatora. Moć manipuliranja „Borba za moć, bit je (političkoga, op. a.) fundamentalizma u političkoj areni“, isti5

6

7

Makartizam je bio široko rasprostranjen društveni i kulturni fenomen koji je utjecao na sve razine društva i izazvao ozbiljne debate i sukobe u Sjedinjenim Američkim Državama. „Joseph Raymond McCarthy (1908.-1957.), američki političar, od 1946. republikanski senator; 1950. pokrenuo veliku kampanju s iskonstruiranim optužbama za ‘antiameričku djelatnost’ i komunizam protiv više stotina istaknutih javnih ličnosti, uglavnom slobodoumnih i kritički orijentiranih intelektualaca; (koji su bili podvrgnuti agresivnim istragama i saslušanjima pred vladinim ili privatnim odborima, panelima, komitetima i agencijama; mnogi od njih ostali su bez posla, uništene su im karijere, a neki su čak i zatvarani, op. a.); stvorenu atmosferu ‘lova na vještice’ 1954. obuzdao je Senat SAD‑a odlukom (67:22 glasa) kojom djelatnost McCarthyja proglašava ‘suprotnom tradiciji Senata’“ (Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 6, 2004:118). Danas se izraz makartizam koristi i za druge vrste bezobzirnih optužbi, bez postojanja dokaza, kao i za demagoške napade na osobnost ili patriotizam političkih protivnika. Stvarna istina o agresiji tzv. Antiterorističkoga saveza – Sjedinjenih Američkih Država i njezinih saveznika na Irak, 2003. godine, koja se svim raspoloživim manipulirajućim sredstvima i metodama širila svijetom, nije bila tvrdnja da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, nego vješto planirana i osmišljena odluka američkoga establišmenta da se napadne, okupira i potčini Irak. Smisao te istine bio je ostvariti pragmatično – vojno, geopolitičko, geostrategisjko i gospodarsko pozicioniranje SAD-a u tom dijelu svijeta. Američka agresija i okupacija Iraka 2003. godine, pokazala je kako manipuliranje istinom prethodi okrutnoj i masovnoj ratnoj destrukciji. Unutrašnji uzroci: tajno vladanje, politička demagogija, korupcija, dominantno komuniciranje, ignoriranje društvenih subjekata-aktera, pogrešna kadrovska i ekonomska politika. Vanjski uzroci: neodgovornost američke vlade, politika niskih kamatnih stopa Američke federalne banke, pogrešna poslovna politika središnjih banaka, neravnoteža između tržišta i vladavine prava.

285


286

POLITIKA I POLITIČARI

Fahrudin NOVALIĆ

če Stuart Sim (Sim, 2006:137). „Moć je naziv“, primjećuje Michel Foucault, „što se pridaje nekoj složenoj strategijskoj situaciji u danom društvu“ (Foucault, 1994a:65). Riječ je o mnoštvu odnosa snaga koji su imanentni području društvenih odnosa u kojem se očituju i tvore njegovu organizaciju. Foucault sugestivno pita nije li moć, naprosto, dominacija ratnoga tipa; treba li probleme moći postavljati u terminima sile (i nasilja, op. a.)? Možemo reći, moć je sposobnost uporabe izvora moći s namjerom djelotvornog ostvarivanja – nametanja volje, eksplicitnim i implicitnim ratnim sredstvima i metodama, u međusobno složenim odnosima snaga i unatoč otporu drugih. Dennis H. Wrong razlikuje četiri posebna oblika moći kao namjernoga i djelotvornog utjecaja kojima se može utjecati na spoznaju, objavljivanje i posjedovanje istine, a s tim imati monopol i na upotrebu moći. To su snaga, manipulacija, uvjeravanje i vlast. Snaga se iskazuje u fizičkom i psihičkom obliku. Prvospomenuti oblik snage Wrong predstavlja u njezinu nasilnom i nenasilnom obliku. Konačni oblik snage je nasilje. Isti autor, izričito, razmatra i snagu i zakonitu vlast kao „oblike“ prije nego kao „temelje“ moći. U tom smislu kaže: „Snaga je oblik moći; vatreno oružje i ostala sredstva snage su temelj za njezinu primjenu“ (Wrong, 1979:243).8 Manipulacija je i oblik postvarenja (Verdinglichung) – otuđenja čovjeka u kojem se on ciljano reducira na stvar – postaje objekt manipuliranja istinom kojom manipulator(i) zadovoljava(ju) svoje pragmatične interese i potrebe. Istinitim se proglašava i nameće ono što je praktički korisno za manipulatora, koji zlorabi moć kao sredstvo monopola na istinu. Ratomani i njihovi sustavi moći tvorci su ne samo oružanoga nego i implicitnoga rata, kojim se tajno vlada. I implicitni „rat je nastavak politike drugim sredstvima“ (Clausewitz, 1997.). Političko manipuliranja je implicitno ratovanje „Politika je rat bez prolijevanja krvi; (oružani, op. a.) rat je krvava politika.“ Mao-Tse-Tung (u: Puljo, 1977:177) Meko uže jače i prikriveno steže, pa se oblici vojne okupacije, dominacije i subverzije 8

Wrong vlast dijeli u pet podoblika – prinudnu, izazvanu, zakonitu, nadležnu i osobnu (Wrong, 1979:35-64).


Fahrudin NOVALIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

sve više supstituiraju nevojnim oblicima ili se vješto kombiniraju s drugospomenutima. Beskrupuloznim političkim pragmatičarima korisnost je osnovni motiv i smisao političkoga djelovanja/manipuliranja, koje je implicitno ratovanje, sui generis. Osnovna su obilježja implicitnoga ratovanja: prikrivenost legalnim aktivnostima, suptilnost, destrukcija. Zato ne postoje samo vojske u vojnim odorama, ne postoje samo vojna zapovjedništva, ne postoje samo vojne ratne igre, ne postoji samo vatreno i hladno oružje, ne postoji samo vojna moć kao oblik otvorene i brutalne moći. Postoje i njihovi, prikriveni – nevojni oblici. Brutalna se moć zamjenjuje suptilnijom moći – političkom, ekonomskom, kreditno-monetarnom, tehnoznanstvenom, medijskom, kulturalnom, ideologijskom. Zato se pojavljuje ne samo vidljiva nego i nevidljiva bojišnica9. „U današnje vrijeme“, primjećuje Joseph Stiglitz, „nova se gospodarstva ne prisiljavaju na otvaranje pod prijetnjom primjene vojne sile, već pomoću gospodarske moći i prijetnje sankcijama ili povlačenjem nužne pomoći u krizno doba“ (Stiglitz, 2004:82). Jean Ziegler podsjeća: „McNamara je ubio više ljudskih bića kao prvi čovjek Svjetske banke, nego dok je kao ministar obrane SAD-a bio vođa rata u Vijetnamu“ (Ziegler, 2003:161). Neviđeno kužno razgrabljivanje materijalnih izvora moći (imovinoljublje), petokolonašâ nevidljive bojišnice, najviše u tranzicijskim zemljama, uključujući i Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskoga rata i privatizacije, nadvladalo je domoljublje. Organizirani grabež materijalnih dobara – organizirani kriminal, bio je imperativ pojedinaca i društvenih skupina. Uz oružani rat u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću 20. st. vođen je i implicitni rat. Privatizacija u Hrvatskoj, devedesetih godina, imala je pretežito orwellovski oblik implicitnoga rata. Vladajuće skupine i pojedinci vodili su prikriveni rat protiv vlastitih građana koji su postali frustrirani i apatični, zahvaljujući njihovu konformizmu i lakovjernosti. Počinjeni su brojni implicitni ratni zločini – ratno profiterstvo. Hoće li i kako implicitni ratni zločinci za počinjena djela u privatizaciji biti sudski procesuirani, najviše ovisi o učinkovitom funkcioniranju pravne države, prevladavanju političkoga manipuliranja i odvojenosti politike od etike u kojoj dominira manipulirajuća funkcija ideologije. Manipulirajuća funkcija ideologije Kultura političke manipulacije jest i kultura recepcije političke ideologizacije. Nezamjenjivu ulogu u ostvarivanju ideologije imaju njezine funkcije10. Ljudi koji sudjelu9 10

Vidjeti napis autora ovoga članka, „Hrvatska nevidljiva bojišnica“ u knjizi Imperij pohlepnoga politeizma (Novalić, 2009:41-44). U osobnoj i društvenoj praksi javlja se nekoliko funkcija ideologije: selekcijska, egalitarna, usmje-

287


288

POLITIKA I POLITIČARI

Fahrudin NOVALIĆ

ju u nastanku, oblikovanju i ostvarivanju ideologije podsjećaju na krojače koji kroje i šivaju, te trgovce koji reklamiraju i prodaju odijela iste veličine, uzorka, boje i kroja za ljude različite visine, debljine i ukusa. Tu pojavu možemo nazvati i „Nevidljivom Prokrustovom posteljom ideologije“, koja je sastavni dio fenomena koji nazivamo masovnom kulturom. Prepoznatljiva je po kopiranju, uniformnosti, pasivnosti, manipulaciji, zabludi. Opsjednuti zabludom o osobnom izboru, „često ne uviđamo da on uopće nije naš vlastiti, nego na njega uveliko utječe društvo u kojem živimo“ (Salecl, 2012:20). Osim toga, pojedinac nema uvijek racionalan izbor. On je često iracionalan, ponekad i štetan za čovjeka. „Kad se izbor apsolutizira kao najmoćnije oruđe kojim ljudi mogu oblikovati svoj privatni život, ostaje vrlo malo prostora za društvenu kritiku“ (Salecl, 2012:20). Ideologija izbora zavodi i odvodi pojedinca na krivi put, „da je on jedini gospodar vlastitoga blagostanja i životnoga puta...“ (Salecl, 2012:20). Malo je ljudi koji će uvijek biti zadovoljni kulturno-duhovnom (ideološkom) konfekcijom. Nametanje ideoloških vrijednosti i potreba posredstvom masovnih medija svojevrsno je kulturno-duhovno (ideološko) nasilje11. Sve što ljudski duh čini ima stanovite posljedice, pa ostavlja trag na stvarima i ljudima. To se, bez sumnje, odnosi i na posljedice kulturno-duhovnoga nasilja, koje mogu biti teže nego posljedice fizičkoga nasilja. Kad bismo posljedice kulturno-duhovnoga nasilja mogli percipirati kao posljedice fizičkoga nasilja, utvrdili bismo da imamo mnogo više kulturno-duhovnih nego tjelesnih invalida. Povrede kulturno-duhovnoga bića čovjeka teže su i suptilnije od povreda njegova tijela (Šušnjić, 2008). Osvajanje, stabiliziranje i zadržavanje vlasti sve se više oslanja na znanstvene tehnike manipulacije javnim mišljenjem. S pravom kaže Wright Mills: „Manipuliranje je ‘tajno’ vladanje, tj. takvo da toga nisu ni svjesni oni koji su tom utjecaju izloženi“ (Mills, 1964:407). „Država se ne sastoji samo iz represivnoga državnog aparata (vlada, administracija, policija, javno tužilaštvo, sudovi, zatvori, vojska), već također iz ideoloških aparata države (obitelj, škola, crkva, političke organizacije, masovni mediji). Reprodukcija cijeloga sustava proizvodnih odnosa, koji su značajni za kapitalistički sustav proizvodnje, (i ne samo za njega, op. a.), izvodi se na razini ideologije. Ideologiju nije moguće razumjeti kao duhovnu apstrakciju, već kao konkretan društveni proces, koji je ukorijenjen u materijalnoj praksi ideoloških aparata“12 (Vreg,

11 12

ravajuća, integrativna, mobilizacijsko-akcijska, legitimizirajuća ili opravdavajuća, prilagođavajuća, (dez)alijenirajuća i manipulirajuća funkcija ideologije. Nasilje je isto što i prinuda, jer se upotrebom sile – nametanjem stanovitih vrijednosti i potreba, iznuđuje ponašanje ljudi protivno njihovoj volji. „Ideološki aparati države (IAD) po Althusseru su ovi: religiozni (sistem raznih crkava), školski (sistem javnih i privatnih škola, sveučilišta, itd.), porodični, pravni, politički (politički sistem,


Fahrudin NOVALIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

1990:243). Na djelu je ideologijski kompleks sa strogim nadzorom socijalnoga konformizma – provedbom strategije dominantnoga političkog komuniciranja. Kakva je uloga političkoga jezika u tome? Politički jezik kao sredstvo ideološke manipulacije Svijet svakoga, pa i političkog manipuliranja, svijet je „ideologije tiranije izbora“ (Salecl, 2012.). Iskustvo nas uči da se zlo(čin) prvo priprema u jeziku. „Kada riječi gube svoje značenje, ljudi gube svoju slobodu“, upozorava kineski mudrac. U jeziku ideološko-političke manipulacije ljudi se pojavljuju i u pejorativnom značenju: „oruđe revolucije“, „građevinski materijal“, „rulja“, „svjetina“... I mnoge druge riječi su prije dobijale, a i danas dobijaju iskrivljeno značenje, pa se njima manipulira, tako da nismo uvijek sigurni što one stvarno znače. Takve riječi su, primjerice: „istina“, „pravda“, „pravna država“, „sloboda“, „demokracija“, „suverenost“. Na njih se često pozivaju ljudi, ustanove i društva koja su nedemokratska. Ljudi koji se služe tipičnim političko-ideološkim jezikom govore tako da ne kažu ono osnovno što trebaju reći. Zato se ne trebamo pitati što oni kažu ili namjeravaju kazati, nego što prešućuju ili namjeravaju prikriti. U politici je važnije tko govori, a ne što se govori. Neki ideološko-politički govori imaju puno sličnosti s ekonomskom propagandom i reklamom, pa u njih, jednostavno, treba pokorno i bezuvjetno vjerovati; ne treba ih razumjeti. Ljudima je često potrebna laž koliko i istina, a nekada i više od istine. Premda neistinita, laž ima smisla. Manipulatori se njome služe kako bi ostvarili svoje neljudske – interese, potrebe, zadovoljstva. Sadržaj političko-ideološkoga govora moćnog i autoritativnog čovjeka ne mora biti istinit, ne mora biti ni moralno ispravan, niti vrijedan na bilo koji način. Mnogo je važnije da govornik ima visok društveni položaj iz kojega proizlazi društveni ugled i društvena moć. Važno je da je on „netko“ i da „nešto“ kaže. Uspjeh njegovih riječi manje ovisi od njegove moralne, umjetničke, znanstvene i druge vrijednosti, negoli od autoriteta, prije svega, političke moći koja iza njega stoji ili se samo naslućuje. Riječi su uvjerljivije ako ih izgovara politički – moćniji, autoritativniji i ugledniji izvor. Kritika ideološko-političkoga jezika najčešće otkriva da postojeći jezik prikriva lošu stvarnost u kojoj imamo imena bez pojava i pojave bez pravoga imena. Zato je nužno stvarati jezik koji će biti bliži stvarnosti, objektivnoj istini. To je jezik koji ne podnosi laž i kojim se laž neće izreći. Obično kvarenje jezika i manipuliranje jezikom prethodi manipuliranju ljudima. Politički jezik, koji obiluje političkom frazom, često je uopćen, šabloniziran, mitopolitičke stranke), sindikalni, informacijski (tisak, radio, TV), te književnosti i umjetnosti“ (Vreg, 1990:243, bilješka br. 6).

289


290

POLITIKA I POLITIČARI

Fahrudin NOVALIĆ

logiziran, idealiziran. Frazom se popunjavaju praznine koje nije popunila djelotvornost političkih subjekata i ljudi uopće. Fraza postaje zamjena za rad i sredstvo kojim se pokušava izbjeći odgovornost. Politička fraza je provjerena forma političko-ideološkoga kiča. Iza njene političke apologije i kozmetike krije se erudit politikanstva i politički moćnik koji druge uvjerava u optimizam, a često sam u njega sumnja. Poruke političko-ideološkog govora, nesumnjivo, onečišćuju komunikacijsku okolinu – „nevidljivu raspršenu masu“ (Pečjak, 1994.), koja se često naziva „medijska javnost“. Pojavila se razvojem masovnih medija, a međusobno oskudno komunicira ili uopće ne komunicira. Psihološke značajke mase jesu niska organizacija, jaki osjećaji, velika aktivnost i spontanost, depersonaliziranost, sklonost masovnoj sugestiji, masovnoj hipnozi, ujedinjenju; oponašanje. Platon je masu opisao kao djelovanje čovjekove čulnosti. Le Bon je u njoj prepoznao divlje strasti. Spoznaja i ponašanje takve mase je emocionalno, stihijsko, nekritičko. U njoj se zbiva rascjep između „razuma i srca“ (Pečjak, 1994.). Primatelji prihvaćaju i dalje prenose nerazumljiv, a time i sumnjiv politički iskaz. Takva se politička informacija zbiva kao ideološka manipulacija. Politika kao manipulacija nespojiva je s istinskom demokracijom. Bertrand Russell primjećuje kako „fanatično vjerovanje u demokraciju čini demokratske ustanove nemogućim“. Da ideologija nije (i) iskrivljena svijest, bez ustezanja bi govorila o nejednakosti. Kako ideologija mora prikrivati nejednakosti, taj se postupak obavlja pojmovima društvene pravde, jednakosti, slobode, demokracije. Zaključna misao Manipulatori, na nacionalnoj i globalnoj razini, manipuliranjem prikrivaju stvarne namjere – postvaruju, podčinjavaju, tajno vladaju; koloniziraju i viktimiziraju ljude, društvo, državu. Oni su vodili i vode prikriveni – implicitni rat protiv građana13. Primjer za to je i privatizacija. Kriminalni model tranzicije i privatizacije u svim tranzicijskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, organizirali su i proveli pojedinci i vladajuće skupine, u okviru legalnih aktivnosti, čime prikrivaju stvarne namjere svojih nositelja. S obzirom na to da su pravo i zakoni volja vladajuće političke klase, sve je bilo legalno, ali nelegitimno. Tako su nacionalne oligarhije u tranzicijskim zemljama, koje su bile žrtve oružane agresije, postale implicitna peta kolona agresora – 13

Koga treba nazivati građaninom? Aristotel kaže: „Onaj tko je građanin u pučkoj vladavini često nije građanin u vladavini malobrojnih (u oligarhiji, op. a.). ...Građanin ne postaje građanin time što negdje stanuje (jer i naselci i robovi dijele s ostalima zajedničko kućište), niti pak tko od onih što imaju pravo da se spore i pojavljuju pred sudom... Građanin se naprosto ne određuje točnije, ničim drugim, nego sudioništvom u sudstvu i vlasti“ (Aristotel, 1988:73-74).


Fahrudin NOVALIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

slabile su materijalne i moralne izvore moći, a s njima obrambenu moć i nacionalnu sigurnost svojih zemalja. To se događa i u tzv. miru, tijekom suradnje nacionalnih oligarhija, kao i njihove suradnje s međunarodnim financijskim i gospodarskim institucijama te multinacionalnim korporacijama. Zbog sve većega raskoraka između brzine promjena okoline i ograničene brzine ljudskih reakcija, ljude pogađa „šok budućnosti“ (Toffler, 1975.). Beskrupulozni implicitni ratni stožeri i implicitni ratnici – tihe ubojice vlastitoga naroda, postali su dio svijeta mafije koja „polazi od zajedničkih interesa političara, poslovnih ljudi i gangstera. Svi ostali“, izričit je Pavel Voshchanov (Voshchanov, 1995.), „taoci su toga bogohulnog saveza – svi ostali, znači mi“ (u: Castells, 2003:183). Za beskrupulozne manipulatore, u prenesenome značenju riječi, upotrebljava se termin „vampiri“ – krvopije, ucjenjivači, zlodusi. Manipulatori, ujedinjeni u neformalne skupine – klike, radi osobne koristi, vješto koketiraju s vrijednostima opće volje i općega dobra. Prema svojim „vampirskim“ interesima, vrijednostima i potrebama grade i svoju paradržavu – „vampirsku državu“14. Tvorci „vampirske države“ su političke, ostale vladajuće elite i pojedinci koji zlorabe kapital za vlastite i nepotističke potrebe. To je „vampirska politička klasa“ koju čine nositelji i subjekati-akteri paradržavnih i paradruštvenih institucija koje su utemeljene i funkcioniraju na prividnoj demokraciji i otuđenoj moći, vlasti, kapitalu, bogu-novcu, organiziranome kriminalu, medijskoj konstrukciji društvene zbilje, osobnoj koristi i inim oblicima pohlepnoga politeizma. Spirala „vampirskoga sustava“, ponajviše, počinje u vrhu državne administracije i širi se prema dnu društvene piramide preko regionalnih i lokalnih institucija vlasti. U njima se javlja mnoštvo uhljebljenih „vampira“ – političko-stranačkih poslušnika vrha piramide političke vlasti. Vampirsko je isisavanje (pljačka) u svim zemljama, ne samo u grabežljivoj privatizaciji tranzicijskih zemalja, stvorilo zastrašujuću vojsku nezaposlenih, gladnih, beznadnih ljudi. Stvorilo je učinak „socijalne neutronske bombe“. Podsjetimo, neutronska bomba ubija ljude, a kapital ostaje očuvan. Sve to reproducira tzv. „stabilnu društvenu krizu“ iz koje se u sprezi s ostalim unutrašnjim i vanjskim uzrocima može pojaviti razarajuća strukturna kriza u svakoj zemlji, koja može prerasti u krizu širih razmjera. Ideologija, posebice politička ideologija, razdvaja i ono što krv spaja. Teorija o „kraju ideologije“ (D. Bell, M.S. Lipset, O. Brunner...) nikad nije temeljito i sveobuhvatno zaživjela u praksi. Naprotiv, hiperideologizacija (sveideologizacija) prevladava u mnogim sferama društvenoga života. Još ćemo dugo živjeti u „mračnoj komori“, 14

Autor termina „vampirska država“ je Jonathan H. Frimpong-Ansah, bivši guverner središnje banke Gane, prema njegovu djelu The Vampire State in Africa: the Political Economy of Decline in Ghana (1991.).

291


292

POLITIKA I POLITIČARI

Fahrudin NOVALIĆ

ne samo političke ideologije i svekolike manipulacije – iskrivljene svijesti, iskrivljenih uvjerenja, neljudskih interesa, potreba i zadovoljstava. Takvo se stanje može prevladavati trajnom dezideologizacijom, istinskom demokratizacijom, življenjem odgovorne slobode, razvojem bioetičke i holističke ekološke kulure15, prospektivnom odgovornosti. Pritom nije dovoljno samo posjedovati izvore moći. Nužno ih je odgovorno i učinkovito upotrebljavati. Condicio sine qua non takve vrijednosne recepcije jest i nužnost pronalaženja nove političke kulture – nove uloge, biti i smisla politike.16

Literatura: Althusser, Louis (1980.): „Ideologija in ideološki aparati države“, u: Althusser, Balibar, Macherey, Pecheux (1980.): Ideologija in estetski učinki, Ljubljana, Cankarjeva založba. Aristotel (1988.): Politika, Zagreb, Globus; Sveučulišna naklada Liber. Beck, Ulrich (2001.): Pronalaženje političkoga: prilog teoriji refleksivne modernizacije, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk. Beck, Ulrich (2004.): Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija, Zagreb, Školska knjiga. Benda, Julien (1997.): Izdaja intelektualaca, Zagreb, Politička kultura. Castells, Manuel (2003.): Kraj tisućljeća, svezak III., Zagreb, Golden marketing. Clausewitz, Karl von (1997.): O ratu, Zagreb, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Ćimić, Esad (1989.): Politika kao sudbina: prilog fenomenologiji političkog stvaralaštva, drugo prošireno izdanje, Zagreb, Stvarnost. Eco, Umberto (2010.): Rakovim korakom: vrući ratovi i medijski populizam, Zagreb, Izvori. Foucault, Michel (1994.): Nadzor i kazna: rađanje zatvora, Zagreb, Informator. Foucault, Michel (1994.a): Znanje i moć, Zagreb, Globus. 15

16

Imperativ suvremenoga načina života, rada, proizvodnje i djelovanja čovjeka – holistička je ekološka orijentacija i recepcija – ekologizacija materijalne i kulturno-duhovne proizvodnje života. To podrazumijeva međusobnu uvjetovanost i nedjeljivost čovjeka, prirode i društva. Više o holističkoj ekološkoj kulturi vidjeti i u: (Novalić, 2003.). Stvarne dezideologizacije i demokratizacije politike nema bez novoga ‘pronalaženja političkog’ (Beck, 2001). Beck pod tim pojmom misli „politiku koja pravila ne samo provodi, nego ih i mijenja, politika koja nije samo politika političara, nego i politika društva, ne samo politika sile, nego i politika oblikovanja, umijeća politike“ (Beck, 2001:25).Na to ukazuje i nužnost renesanse političkoga – „novim sadržajima, oblicima i koalicijama“ (Beck, 2001:208). Vidjeti i tekst pod naslovom Strategije repolitizacije politike (Beck, 2004:275-282).


Fahrudin NOVALIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

Grlić, Danko, (1982.): Leksikon filozofa, drugo prošireno izdanje, Zagreb, Naprijed. Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 6: Lo-Ner (2004.), Zagreb, EPH; Novi Liber. Kofman, Sarah (1977.): Camera obscura ideologije, Zagreb, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu. Mills, Wright (1964.): Elita vlasti, Beograd, Kultura. Novalić, Fahrudin (2003.): Rasipanje budućnosti: kritika mita napretka i cinizma rasipanja, Zagreb, Alinea. Novalić, Fahrudin (2009.): Imperij pohlepnoga politeizma: ogledi iz bioetike i socijalne ekologije, Zagreb, Izvori. Pečjak, Vid (1994.): Psihologija množice, Ljubljana, Samozaložba. Puljo, Jasmina (1977.): Biseri mudrosti, Beograd, Jasmina Puljo. Salecl, Renata (2012.): Tiranija izbora, Zaprešić, Fraktura. Sim, Stuart (2006.): Svijet fundamentalizma: novo mračno doba dogme, Zagreb, Planetopija. Šušnjić, Đuro (2008.): Ribari ljudskih duša: ideja manipulacije i manipulacija idejama, sedmo izdanje, Beograd, Čigoja štampa. Toffler, Alvin (1975.): Šok budućnosti, Rijeka, „Otokar Keršovani“. Voshchanov, Pavel (1995.): „Mafia godfathers become fathers of the nation“, Komsomolskaja pravda (engleska verzija, u: Business World of Russia Weekly, 18/169, 13.-14. svibnja). Navedeni izvor literature preuzet je iz: (Castells, 2003:183). Vreg, France (1990.): Demokratično komuniciranje: prispevek k pluralistični paradigmi v komunikacijski znanosti, Maribor, Založba Obzorja. Wrong H. Dennis (1979.): Power, Its Forms, Bases, and Uses, with a New Preface (1988.), Oxford, Basil Blackwell, Publishers.

293


294 Antun Pavešković,

Zagreb

POLITIKA, KNJIŽEVNOST... HRVATSKA

„Hrvatska, nažalost, ni u književnosti ni u politici nije imala previše sreće. Hrvatska književnost je zbunjena jednako koliko i hrvatska politika.“

Kao da smo već samim naslovom krenuli u lošem smjeru. Naime, dvije tu istaknute imenice na prvi, da ne kažem naivniji pogled, nikako ne spadaju skupa. O prvoj, politici, izrečeno je dosta poslovica i anegdota te se ona o umijeću mogućeg ne čini ni izlišna, a ni još uvijek potrošena. Politika kao umijeće sintagma je koja sugerira praktično ostvarenje i neposredno djelovanje. Politika i moguće, pak, podsjećaju na aristotelovski dijalektički dualizam potencije i aktusa. Upravo ovo potonje ponovno nas navodi na polje praktičnoga. Usuprot platonstvu, aristotelstvo, iz čijeg okružja i dolazi maksima na koju aludiram, smjera k empiriji, neposrednoj iskustvenosti, prilično doslovnoj konkretizaciji umstvenih nacrta. (Nisam slučajno uporabio termine upravo u ovom liku, budući da mi je više do samih filozofa, nego do njihovih filozofija, odnosno do činjenice da je, primjerice, platonstvo, za razliku od platonizma, bliže osobnu stavu konkretne povijesno filozofske osobnosti, nego njenoj misaonoj doktrini. Govoreći o osobnosti, naime, ne želim u datom slučaju zaboraviti životopisne omaške obojice velikih mislilaca, navlastito glede njihovih konkretnih postupaka suodonosno upravo politici, a još i više povijesnim likovima sasvim određenih političara.) Mislim da su stari Grci, pa tako i Stagiranin, riječ umijeće nepogrešivo vezivali za ono što bi im suvremena uljudba, ogrezla u specijalizacijama i subspecijalizacijama svih vrsta, sigurno zamjerila, a to je zanatstvo, zanat, kompetenciju predmetnoga činjenja. Od njihova vremena naovamo politika se u zapadnome civi-


Antun PAVEŠKOVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

lizacijskom krugu neprekidno vezuje za vladalački zanat, umijeće vladanja, upravljanja državom. Politika je državotvorstvo, a u novija vremena, ona što sebi rado tepaju da su demokratska, ona je put k osvajanju i zadržavanju moći upravljanja državom. Mogli bismo stoga napraviti veliki lûk i zaključiti da je politika moć. Uz to i sredstvo osvajanja moći. Književnost je, za razliku od politike, prošla nešto složeniji povijesni put. U svom današnjem liku ona se javlja tek tijekom proteklih dvjestotinjak godina, istovremeno i posljedično pojavi tržišta i građanskoga društva. Od povlaštena i subvencionirana glasa profesionalaca koncentriranih na uho vlasti, te alimentiranih od te iste vlasti, ili disidentstva dostupna oku malobrojnih učenih, postaje razmjensko dobro, roba, tržišni artikl. Zabava, užitak, mudrost kupovno dostupna najširim slojevima pučanstva. Tržište podrazumijeva razmjensku recipročnost. Recipročnost po sebi ukida neposrednu moć, navlastito prisilu kao njenu tradicionalnu komponentu. (Doduše, i politika u demokratskim vremenima i društvima postaje tržišna roba, podložna zakonima ponude i potražnje, pa tako i dostupnija širim slojevima društva koje gubi povlaštene staleže. Ipak, ma koliko demokracija pružala priliku svima da se okušaju u vlasti, sama vlast još uvijek ostaje u rukama malobrojnih. Broj članova parlamenta je ograničen, ministara još ograničeniji, predsjednik vlade je samo jedan, a državni poglavar, osim u slučajevima kolektivna vodstva, također je jedna osoba. Slično tome, književna proizvodnja povlastica je malobrojnih profesionalaca i jedina razlika spram politike staroga režima jest dostupnost prilika. Suprotno tome, književnost je, za razliku od posredne i posredničke demokracije, u liku neposredne ponude moguće vlasništvo velike neimenovane mase recipijenata. Neki bi u rečenome jedva dočekali zamaman okus identičnoga. Paradoksalno, međutim, ovdje je dostupnost šansi moguća samo na razini konzumacije, budući da je pretpostavka književnoj proizvodnji, osim zanatništva koje se naknadno može i mora svladati, zasnovana na iracionalnom momentu, na darovitosti.) Iskreno govoreći, htjeli smo za početak odrediti razlike, ali smo se, i nehotice, upetljali u labirint čudnih podudarnosti i neočekivanih suprotnosti. Ne želeći ga produbljivati, vratimo se polazišnoj tendenciji. S obzirom na rečeno, poslužimo se onim što religiozni znanstvenici vole nazvati metodološkim ateizmom. Ovdje primijenjen, on bi mogao funkcionirati kao metodološki bodrijarizam. Sic! Povjerujmo, naime, Baudrillardu i njegovoj koncepciji simulakruma, makar je ona duboko problematična u svojoj vrlo naivnoj, doduše na prvi pogled nevidljivoj, implicitnoj pretpostavci, o neupitnoj autentičnosti usuprot današnjem svijetu lažnih identiteta. Zamislimo, naime, da postoji vlastitim apsolutom zajamčena stvarnost, kako bismo na neki način dopustili sebi predetičnu tezu o njenoj suprotnosti, dakle jamstvom one prve zajamčena nestvarnost.

295


296

POLITIKA I POLITIČARI

Antun PAVEŠKOVIĆ

Ako je tome tako, onda bi književnost pripadala ugodnu zabranu nestvarnosti. Ugodnu višestruko – društveno alimentiranu i recepcijski poželjnu. Nasuprot njoj je politika kao društvena stvarnost. Trenutci u kojima književnost dotiče stvarnost nužno su trenutci tragičnosti. Verterovska samoubojstva svjedočanstvo su rečenoga. Književnost, doduše, može biti izlikom života ili smrti, ona može pokrenuti i društvene događaje, ali ona radije ostaje marginalan glas. Danas pogotovo. Takozvani društveni angažman književnosti simplifikacija je njene uloge. Odnosno, pojednostavljenje već u trenutku kada u polje književnoga umetnemo riječ uloga. Riječ uloga je maliciozna. Zašto? Naprosto zato jer se lišiti nje u ovome kontekstu znači pristati na naivnost. Makar ta naivnost bila i metodološka. Upravo takovu jednu nuđa nam koncept književnosti kao paralelna svijeta. Dodajmo mu tek komponentu ne-stvarnosti. Osigurava nam spomenuti metodološki bodrijarizam. Tako radikalno promatrajući stvari, književnost i politika su posve različite pojavnosti. Konzekventni radikalizam otišao bi dalje i ustvrdio da politika postoji, dok književnost ne postoji. Naime, politika postoji i neovisno o nama. Književnost postoji samo u nama. Još konzekventnije – politika je u stanju natjerati nas na vlastito postojanje, a književnost nema nikakvu moć nad onima koje ne zanima njeno bivanje. Ta razlika približava politiku lotmanovskom konceptu ritualnosti. Tako postavljene razlike osiguravaju, pak, jednu lagodnu, ali i drugu, na prvi pogled teško uočljivu, poziciju književnosti. Lagodnu utoliko što književnost uvijek možemo uzeti zabavom, pučki govoreći – laganicom. Druga je potencijalno moćna upravo s vlastite subverzivnosti. Napravimo ovdje malo dulju digresiju i razmotrimo položaj književnosti u suvremenome svijetu, najboljem i najgorem od svih dosad nam poznatih. Najboljem jer nikada ranije nije čovjeku pružao profesionalne, socijalne, rekreativne mogućnosti kakve su mu dostupne danas. Najgorem jer istodobno nemilosrdno uskraćuje te iste mogućnosti podosta širokom sloju pučanstva u svim zemljama. Zakon tržišne razmjene istodobno je najpravednije i najokrutnije načelo društvene stvarnosti. Profit kao jedino mjerilo uspješnosti svojom diktaturom beskrupulozne gramzivosti reducira uspjeh na iznimno mali postotak pripadnika društva. Globalizacija kao drugo ime za diktat najvećih političkih i gospodarskih igrača na mundijalnoj razini osigurava neravnomjernu raspodjelu dobara i šansi. Svođenje suvereniteta malih, nemoćnih, perifernih država na puku simboliku nacionalnoga znakovlja izbija ekonomski slabijim društvima i ono malo mogućnosti da se zaštite od nekontrolirane razmjene svemogućega kapitala. Geografsko postaje klasna oznaka. U takvoj situaciji čovjek je u svojoj bijedi potpuno demotiviran za bilo kakav kulturni napor, budući da kopanje po kantama za smeće ne ostavlja puno vremena za konzumaciju kulture, ili mu, u trci za održanjem vlastita statusa, ne ostaje puno


Antun PAVEŠKOVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

vremena i za što drugo, osim za nekoliko sati odmora od cjelodneva iscrpljivanja. Konzumiranje tzv. visoke književnosti zahtijeva energiju koju niti jedna od spomenutih skupina društva nije u stanju priskrbiti sebi samoj. O srednjem sloju kao bazi više kulture i književne proizvodnje danas se može teško govoriti. Pretežit dio menadžerskoga sloja i većina siromašnih radije će pobjeći u svijet književnoga smeća, nego se dodatno iscrpljivati koncentracijom na stilske i misaone suptilitete. Književni šund postao je tako imperativ. Kao da je tržišna logika lukavo osigurala sebe samu od one druge, potencijalno subverzivne komponente književne proizvodnje. (Ipak, ne budimo sigurni!) Književnost kao prostor slobode u ovom, navodno najslobodnijem od svih svjetova, presedan je opasan onoliko koliko ga strukture društvene moći nisu u stanju kontrolirati. Dobra književnost postaje lošim primjerom i zazornim idealom. Umiranje književnosti, iščeznuće dobre literature, neizgovorena je, ali poželjna procedura sužavanja ljudskoga izbora. Sužavanje izbora u bilo kom segmentu duhovnoga života pogoduje zaboravu mogućnosti izabiranja. I to se uklapa u model manipulacije našim željama, provociranima ne više promidžbenim nagovorima, nego modelima ponašanja koje nameće opće mišljenje, kreirano logikom financijskih vrijednosnica. Potrošač postaje mantra i spasonosna formula neoliberalizma. Sloboda postaje sloboda potrošnje. Potrošnja svoj objekt, potrošača samoga, svodi na ograničenu skupinu želja. U takvoj situaciji jedini prostor slobode ostaje književnost, ma koliko bila tržišno programirana. Čak je i književni šund, literarno smeće, ma koliko nas nastojalo zaglupljivati, potencijalno subverzivno jer nas navikava na čitanje kao individualni bijeg u vlastitu samoću. Samotnjaci nikada nisu dobri potošači. Samoća se, naime, ne kontrolira. Zato je čitanje uvijek neka vrsta uzmicanja nametnutoj, izmišljenoj, simuliranoj realnosti. Paradoksalno, ali izmišljena stvarnost najučinkovitije pobija izmišljenu stvarnost kada se ona trudi prikazati autentičnom. Kada jednom osjetimo što je to izmišljeno, pa makar i nekritično uživali u njemu, lakše ćemo pojmiti narav izmišljanja, bit obmane. Ako je danas politika u službi tržišta, tada je svaka književnost, pa i ona najbanalnija, njen potencijalni neprijatelj. Naprosto zato jer joj je opasna zbog svega rečenoga. Književnost i politika, ipak, u tehničkom smislu imaju više dodirnih točaka nego bi se to na prvi pogled moglo činiti. Dobra politika mora računati na umješne retoričke strategije i to je preduvjet uspješnih političkih projekata. Retorika je sve do 19. stoljeća bila aksiološka i poetička baza književnoj proizvodnji. Profesionalizacijom i omasovljenjem recepcijske mase književnosti, retorika se polako povlači u strukovni zabran govorništva, ali su njeni tragovi, pogotovo u stilistici, još sasvim razvidni kao dio metajezika o književnosti. U politici, u analizi političkoga diskursa, retorika je itekako korisna. Naravno, prije nego se sjetimo ove sasvim utilitarne namjene, ne

297


298

POLITIKA I POLITIČARI

Antun PAVEŠKOVIĆ

smije se zaboraviti da je promišljanje govorništva na slijedu govorničke prakse izraslo iz potrebe da se uredi pravosudni iskaz, ali i općenito svaki javni, pa prema tome i politički izrijek. No, ako je umijeće govorništva poveznica između dva umijeća, tada o razlikama treba govoriti oprezno. Rečeno nas, dakle, upućuje na barem jednu zajedničku osobinu književnosti i politike. Ono što je u književnosti dobar, aktualitetom prožet, provokativan stil, u politici bi trebalo biti dobro govorništvo. I jedno i drugo, tradicije i jednostavnosti radi, nazovimo retorikom. Loša retorika preduvjet je lošoj politici. Mucanje, nesnalaženje, nesabrani iskazi, nesuvisle misli, simptom su loše političke strategije. Nije riječ poglavito o tehnici govorenja, jer znamo više povijesnih primjera kada su državnici bili ili od naravi loši govornici ili su čak patili od teških govornih mana pa su ipak funkcionirali, poneki od njih i jako dobro, u svojim ulogama. Govorničke insuficijencije, o čem ću opširnije progovoriti kasnije, svladavali su poglavito na dva načina. Vrijedno ih je spomenuti jer svaki na svoj način dosta uvjerljivo svjedoče narav sustava u kom je djelovao stanoviti političar. Govornici poput Demostena, od naravi unesrećeni govornom manom, upornom su vježbom otklanjali svoju insufucijenciju. Što to govori o sustavu u kom je spomenuti krasnoslovac živio i djelovao? Ponajprije da je bio demokratski, te da se u njemu pojedinac mogao nametnuti isključivo snagom svoje govorničke prezentacije, kako fizičke, tako i logično-diskurzivne. Kritička recepcija općinstva u takvoj je situaciji podrazumljiva. Aktivna uloga slušateljstva pretpostavlja jednakost svih sudionika govorničkoga čina, pa se govornik ni na što izvan sebe sama, svoje pojavnosti i pameti, ne može osloniti. Kolektivnu recepciju virtualno prati ono što su folkloristi definirali kao kolektivnu cenzuru. Jer ne treba zaboraviti da su demokracije, još od Sokratovih vremena, znale posegnuti za ostracizmom. Demokracija kao sustav u kome nema istaknuta vladara, pojedinca kao imanentne središnje žrtve, uvijek traži žrtvene figure. Taj rizik, međutim, ujedno je i jamstvo svojevrsne poštene igre u kojoj osim govornikova sebstva nema nikakva pomoćna sredstva ili trika koji omogućuje prednost bez potpuna predavanja igri. Drugi tip kompenzacije pružaju diktatorski, a pogotovo totalitarni sustavi, u kojima se poznatim postupcima gradi kult ličnosti. Neugledni, kreštavi, mucavi likovi, pretvaraju se sustavnim zastrašivanjem i pranjem mozga masa u numinozne figure spram kojih je kritika i nemoćna i onemogućena. Bez obzira na narav sustava, prisjetimo se ipak da je u donekle sličnim uvjetima Lenjin kao čovjek velike osobne karizme uspijevao zadobiti povjerenje recepcije svojih sljedbenika, dok to neuglednu, ružnu, slabu govorniku Staljinu nikada ne bi uspjelo bez straha kao dodatna krasnoslovna argumenta. Staljin je i gradio sustav straha i jedan moment, vrlo bitan, razlikuje ga od terora u vrijeme Lenjinova rukovođenja revolucijom. Nimalo svet,


Antun PAVEŠKOVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

ruku duboko umočenih u krv, Lenjin se ipak obračunavao poglavito s klasnim i političkim neistomišljenicima, dok je Staljin, nesiguran, sumnjičav, podao, u smrt slao najviše kadra stranke kojom je poput istočnjačkog despota gospodario bez imalo obzira i brige za ljude oko sebe. Otvorenim ostaje pitanje je li u pravu Kołakowski kada tvrdi da su svi socijalistički sustavi u praksi podložni nepisanu zakonu staljinizacije. Prihvatimo li njegovu tezu, staljinizam kao završni stupanj boljševizacije socijalizma nužno vodi u monopatski diskurs. Je li takav govor posljedica ili generator diktature, zanimljivo je pitanje. U svakom slučaju, ako loš orator funkcionira kao govornik, ta činjenica simptom je neslobode sustava. Ako je masa obožavala tako nakaradnog govornika kakav je bio Hitler, tada je, na žalost, u pravu Le Bon u traktatu o psihologiji gomile. Dobar govornik pretvara pojedince u gomilu. Lošeg govornika masa je u stanju pretvoriti u božanstvo. Ovdje bi bilo dobro napraviti semantičku distinkciju u riječi govornik, koju hrvatski jezik ne nudi. Ta je pojmovna razlika danas i u svijetu gotovo izgubljena, i to nije nimalo slučajno, jer se medijska industrija promijenila drastično pa je u toj uskoj specijaliziranosti, u kojoj su pravi vlasnici i auktori medija ne više oni ljudi kojima su dostupne informacije, nego samo oni koji uz to posjeduju i kompetencije manipuliranja istima, nemoguće odrediti tko je izvršitelj, a tko auktor. I jedna i druga kategorija nadomještene su pojmom prezentera, o kome bi se dalo posebno govoriti i analizirati ga. Nekada je, naime, u engleskom govornom području postojala distinkcija između najavljivača i govornika. I danas su, doduše u funkciji riječi speaker i announcer, ali su one, budući nadomještene spomenutom trećom, u medijskome pojmovnom prostoru izgubile izvorno značenje. S obzirom na to da su rubni narodi eksperti za krive prijevode, engleska riječ speaker ponašena je kao domaća verzija one druge riječi, announcer. Tako je govornik postao najavljivač, a najavljivač ostao zaboravljena jezična mogućnost. Zaboravilo se pritom i da je, primjerice, speaker naslov predsjedavajućeg parlamenta. No, zadržimo se na samome pojmu i njegovoj realizaciji u praksi, budući da pisca ovih redaka uza nj vežu neke posve osobne uspomene. Pišem čitav život, u medijima sam radio svakakve poslove, ubrzo shvativši da su i oni tzv. kreativni u državnome mediju tek ulog s pokrićem u nečijim drugim rukama. Ipak, godinama osiguravajući sebi kruh posudbom glasa radijskim i, povremeno, televizijskim vijestima, naučio sam znatno efektnije nego što sam to bio u prilici radeći tzv. kreativne poslove, kako je radiodifuzija, osobito u vrijeme socijalizma, znala biti izvorom neslućene zabave. Naravno, u doba raspada socijalističkoga sustava javljala se jedna posebna vrsta ketmanizma u kojoj nije više bilo potrebe uvjeravati sebe u diktat totalitarne istine, jer se, kao u Švarcovu Zmaju, monopatski um sam delegitimirao dovodeći

299


300

POLITIKA I POLITIČARI

Antun PAVEŠKOVIĆ

se u toliko smiješne situacije da više ni sebe nije uspijevao uvjeriti kako je barem retorički vjerodostojan. Bilo je stoga dovoljno pomalo karikaturalnoj oronulosti Velikoga Brata formalno kimnuti glavom, bez potrebe da sebe uvjeravamo u njegovu kompetentnost, ne skrivajući pritom osobito posprdan osmijeh nad nemogućim formulacijama, apsurdnim sintagmama, blesavim iskazima. Primjerice, postoje izrazi koje zapamtite zauvijek, poput onoga „zaustavljen je pad rasta proizvodnje“. Riznica glupava govora u pedesetak godina najboljeg od svih društava narasla je do trezora istočnjačkih sultanata. Nedavno sam čuo rečenicu iz jednoga davna Brozova govora u kojoj za informbiroovce tvrdi da su „najobičniji pojedinci“. Baš tako. Naravno, ovakva stupidnost današnjim mladima može biti samo smiješna. Ipak, isplati se promotriti je barem malo. Otkriva nam mentalni sklop kolektivizma u kome pojedinac nije značio ništa, a kolektiv, ne bilo koji, naravno, bijaše sve. Nazvati nekoga pojedincem, bez obzira na kontekst Titove izjave, značilo je vrijeđati. Biti pojedincem bila je sramota! Naravno, rečeni nam iskaz danas može izgledati i kao humoristička književna igrarija. S obzirom na raskorak između svrhe i naknadnog učinka on to i jest. Neposredni učinak, međutim, bio je poprilično zloguk. Taj primjer pokazuje nam da je loša književnost ujedno i opasna. Možemo li nešto takvo ustvrditi i danas? Još prije dvadesetak godina Dražen Katunarić postavio je jaku tezu da su postjugoslavenski ratovi proizvod loše književnosti. Njegov bi odgovor na gornje pitanje, dakle, bio potvrdan. Možemo se složiti s njim sve do momenta uspostave kriterija. Jer, mi, ako govorimo o lošoj književnosti, moramo znati po čemu je neka književnost dobra ili loša. Ili ne moramo? Možda i ne možemo? Aksiologija je najprijeporniji dio književnih znanosti. Nema nikada do kraja pravoga odgovora zašto je određeno književno štivo dobro, a drugo loše. Ipak, mi u pojedinom slučaju naprosto znamo da je tomu tako – nešto je ili dobro ili loše. Ponekad je to čak i očigledno. S politikom je slično. Hrvatska, nažalost, ni u književnosti ni u politici nije imala previše sreće. Hrvatska književnost je zbunjena jednako koliko i hrvatska politika. I jedna i druga, spojene u liku Miroslava Krleže, govore nam o nesporazumu. Ne može se, doduše, Krleži osporiti značajno mjesto u našoj kulturi. Ali se ne može osporiti da je opsesivnost vlastita mišljenja počesto stavljao iznad lijepa govorenja. Ono najvažnije – publicistiku je pretvorio u književni stil. Politika je bila najznačajnija komponenta njegove publicistike. Na kraju je trpjela književnost. Nije, naravno, Krleža kriv za sve naše nedaće. Ali da se i lijevi i desni u Hrvatskoj rado pozivaju na njega, činjenica je koja se zaobići ne može. Ako je tako, teško bismo mu, uz vrline, smjeli previdjeti mane: verbalizam, pretencioznost, olako otpisivanje i prelak sud nekih velikih književnih imena, maliciozno prešućivanje hrvatskih suputnika po peru, nebriga za stil, razmetanje znanjima u kojima nije uvijek pouzdan.


Antun PAVEŠKOVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

O vrlinama ovaj put ne ćemo. Oni koji će nam to prigovoriti, neka se prisjete da se ipak bavimo i politikom. Jer sve što smo rekli, odnosi se i na suvremenu hrvatsku politiku. Nažalost, i tu poput refrena odjekuju: verbalizam, pretencioznost, olako otpisivanje i prelak sud političkih istodobnika, maliciozno i manipulantsko prekrajanje povijesnih činjenica, nebriga za stil, često nekompetentno razmetanje znanjima...

301


302 Nino RASPUDIĆ, Zagreb

GLEDA TE U OČI I... Percepcija političara u hrvatskoj javnosti

„Drumovi će poželjeti političara, al’ političara više biti neće…“ Parafrazirati na ovaj način staru narodnu poslovicu o Turcima, tj. o staroj nevolji, koju nova, još gora, čini post festum, manje crnom, donedavno bi izgledalo kao znanstvena fantastika, ali danas, kad u prvome zapadnom susjedstvu, talijanskom, umjesto omraženih političara Vladu vode tehnokrati, koje postavljaju banke kao neku vrstu utjerivača dugova i stezača tuđega remenja, a što je očito avangarda procesa koji će se širiti diljem kontinenta, čak nam ni tradicionalno omražena i prezrena figura političara ne izgleda više tako crno... Kakva je to zajednica i kakva je to javnost i stanje javnih poslova u zemlji u kojoj reći nekome da je „političar“ zvuči kao teška uvreda? Grubi prikaz dominantnog načina percepcije političara u hrvatskoj javnosti pokušat ću dati putem analize jednoga, prilično banalnog vica, koji u kraćoj varijanti zvuči ovako: „Draga, ovaj naš sinčić će sto posto biti političar!“, kaže muž ženi. „Otkud ti to, zaboga?“, križa se supruga u čudu, pogledavajući trogodišnjaka na tuti. „Pa zar ne vidiš – gleda te u oči i sere...“ Vic zahtijeva analizu na više razina. Na prvi pogled usporedba djeteta koje kaki s političarem je zgodna, smiješna, ali proviruje iz nje i nešto iritantno, uznemirujuće, što ostavlja dojam kako tu dubinski nešto ne valja. Dijete na tuti je, u takvoj vizuri, paradigma političara iz dva razloga, tj. spojilo je dva bitna elementa – ono sere, dakle, radi nešto nedostojno (ovdje vic igra na


Nino RASPUDIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

defekaciju kao metonimiju lošega, nekvalitetnog, licemjernog, ispraznoga govora), a drugi je to što gleda roditelja u oči, tj. što ne osjeća sram, što se ponaša kao da je to što čini silno važno i radi to s uvjerenjem. Defekacija, kakanje ili sranje kao metonimija ispraznog, demagoškoga govora nalazi se u većini jezika. Osim na govor, odnosi se i na pisanje. Monumentalni spomenik Nikoli Tommaseu na trgu Santo Stefano u Veneciji, koji prikazuje velikoga leksikografa i nešto slabijega pisca s hrpom knjiga za leđima Venecijanci zovu „Cagalibri“, „Knjigoser“. I doista, na drugi pogled, nisu u krivu jer spomenik doista tako izgleda. Zbog problema sa statikom prilikom izgradnje spomenika, graditelji su dodali stup od knjiga kao potporanj, ne razmišljajući o (ne)zgodnim asocijacijama koje bi to moglo izazvati. Ako bismo usporedbu povlačili dalje, dalo bi se na temelju autorske poetike govoriti o više vrsta kenjaže i u našoj književnosti, pa dok neki kake lagano, nepretenciozno, drugi seru monumentalno, metafizički tvrdo i hermetično... Ali to je tema za neki drugi esej. Profesor s Princetona, Harry Frankfurt, posvetio je seratorskom načinu govora vrijedan esej pod naslovom On bullshit, na hrvatski preveden i objavljen kao knjiga pod naslovom Kenjaža. Kenjaža je za Frankfurta prije svega govor koje ne haje za to je li istinit ili nije, koji je ispražnjen bilo kakvog „hranjivog“ sadržaja, bilo kakve informacije ili stava, već ima isključivu funkciju prikazati govornika u određenom svjetlu. Kao što je izmet preostatak, otpadak materije iz koje je izvučen sav nutritivni sadržaj, takav je i govor verbalnog kenjatora spoznajno potpuno beskoristan i isprazan. Političar je, nažalost, za veći dio javnosti, samorazumljivo, onaj koji priča bez odgovornosti. Sere o nečemu što nema veze s realnim problemima, a o čemu uglavnom zna vrlo malo, ili ništa. Postoje resorne, standardne kenjaže, vezane za uže sektore, ali imamo i temeljne, okvirne ili megakenjaže poput one o ulasku u EU kao nečemu što nema alternative i što samorazumljivo predstavlja početak rješenja svih bitnih problema. Političari, dakle, u očima većine građana, pa i vlastitih birača, seru, petljaju, pričaju jedno, misle drugo, rade četvrto... Netko kaki o pravednosti, netko se istovara s dvjesto tisuća novih radnih mjesta, a netko pak nadosire o Hrvatskoj kao ravnopravnome članu europske obitelji... Najčešće čak niti ne kenjaju individualno, već svi vrte ista, uniformirana, retorički već zapakirana sranja, koje samo emotivno podgriju, kao u mikrovalnoj pećnici, i serviraju redovite obroke politički zakržljaloj javnosti. Posebna vrsta političkih seratora su oni koji simbolički kapital u javnosti skupljaju ukazujući na tuđe kenjaže, ne nudeći pri tome nikakvu alternativu. Postoji i metakenjaža, to su „politički analitičari“, demagozi na kvadrat, koji stalno seru o tome kako politčari seru. Obično ih prati epitet „moralne vertikale“. Kad-tad se i oni aktivno naguraju u politiku.

303


304

POLITIKA I POLITIČARI

Nino RASPUDIĆ

Nakon što smo zaključili poveznicu između realnoga sranja i prenesenoga značenja u kojemu se koristi za obilježavanje lošeg, licemjernog i ispraznog, ne samo političkoga, govora, valja prijeći i na drugi bitan element koji strukturira vic, a to je gledanje u oči. Nenametljivo gledanje sugovornika u oči lijepa je navika, koja postaje i pitanje bontona u situacijama kada mu iskazujemo nešto važno: obećanje, ljubav, sućut, kad nazdravljamo i slično. Pogled u oči daje konotaciju važnosti, ali i iskrenosti. Stoga se i kaže – reći „nekome nešto u oči“ ili pak „ne može mu pogledati u oči.“ „Gleda te u oči“, znači da to radi otvoreno, neskriveno, uvjereno. Ako netko gleda sugovornika u oči i kenja, očito ima priličnu dozu drskosti ili manjak „obraza“. Kao političar koji s takvim govorom izlazi u javnost, gleda u kameru i kenja, ili pak gleda biraču u oči s golemog jumbo-plakata, dok mu riječi iskazuju obično stupidan i licemjeran slogan poput „Pošteno“, „Idemo dalje“, „Zajedno do cilja“, „Uvijek uz narod“ i slično, pri čemu često kurva propovijeda o poštenju, izdajica o časti, izrod o rodu, grješnik o Bogu, lopov o poštenju, hulja o moralu. Dakle, imamo dva bitna elementa za zaokruženu metaforu – dijete koje kaki i dijete koje gleda u oči. Nedostaje još jedan, bitan element posredovanja. A to je roditelj, koji nalazi poveznicu između djeteta i političara. Roditelj očito nije političar, on je onaj koji ga prosuđuje s neke samoproglašene, moralno nadređene pozicije i adresira vic publici koja s iste pozicije nalazi užitak u političarevu nemoralu i vlastitoj superiornosti. Ali tko smo to mi koji stojimo pred političkom praksom kao roditelj nad tutom? Pošteni građani? Zdrav narod? Uredni porezni obveznici? Vraćam se na početno pitanje: kakva je to politička zajednica unutar koje je kao osnovna značajka političara prepoznata kenjaža, licemjerje, nedostatak obraza? Što takva slika govori o javnosti? Mogu li, ako je takvo stanje dugoročno, građani biti u prosjeku bolji od političara? Je li banalno reći – kakva javnost, kakvo biračko tijelo, takvi i političari i obratno? Je li bezobrazno ne složiti se s tezom kako svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i dodati kako ovaj naš ima i bolju nego što je zaslužio? Može li narod biti korumpiran? Prestaje li odgovornost biračkoga tijela za većinski izbor nakon prvog razočaranja u novu ili najnoviju Vlast? Što je izlaz za publiku uvodnoga vica? Kako bi izgledalo društvo bez političara? Je li rješenje antipolitika? Italija je više puta bila avangarda kako pozitivnih tako i negativnih tendencija u europskoj povijesti. Danas je ta zemlja najjasniji primjer trijumfa antipolitike – tehnokratska Vlada koju nije izabrao narod, već financijska elita s jedne, a s druge strane demagogija zabavljača Beppea Grilla, koji podilazi najnižim antipolitičkim strastima razjarenoga i razočaranog puka na prepunim trgovima. Ako je političar po definiciji onaj koji se bavi javnim poslovima, tko će ih dovesti


Nino RASPUDIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

u red, ako ne političari? Antipolitičarski stav je iluzija, poput one da će bolesti nestati ako više ne bude liječnika, ili prostorne udaljenosti među ljudima ako nestanu taksisti, vlakovođe ili piloti. Sve raširenije antipolitičko i antipolitičarsko stajalište izravan je put u diktaturu. Ideal poštenoga naroda, koji je apsolutno moralan, čestit, radišan, ali mu iz nekog neobjašnjivog razloga političari kenjatori jašu na grbači je ideal bez pokrića, licemjerno stajalište onih kojima su uvijek oni drugi ti koji seru, a narod koji je od izbora do izbora lijegao s njima savršeno neokaljan. Ukratko, čista kenjaža. Stoga bi puno bolje i poetski pravednije bilo da vic zvuči ovako: „Draga, ovaj naš sinčić će sto posto biti političar!“, kaže muž ženi. „Otkud ti to, zaboga?“, križa se supruga u čudu, pogledavajući na trogodišnjaka na tuti. „Pa zar ne vidiš – gleda te u oči i sere...“ Na to mali skrene pogled i kaže: „Tata, ne seri!“

305


306 Janko ROŽIČ,

Ljubljana (Slovenija)

POLITIKA I POLITIČARI BEZ POLISA

„Budućnost malih i velikih naroda Europe jest u federativnom uređenju Europe. Nova Europa mora biti savez velikih i malih naroda, velikih i malih domovina, ali ne totalitarnih država, gdje se u znaku snage neke ljubomorne mitske jedinice spajaju zemlja, čovjek, kapital, duh i krv. Nova Europa mora biti izgrađena pod znakom cjelovite osobnosti čovjeka, njemu moraju služiti državni ustroj, ekonomski poredak i duhovne vrijednosti. Sve što jest, treba pomoći čovjekovu osobnom ispunjenju. Kada Europa svoje gospodarstvo bude uredila u velikim prirodnim kompleksima, koji ne će biti nužno vezani samo uz pojedine zemlje ili društva, i kad se u njoj stvori nov politički poredak, povezan sa čovjekovim osobnim smislom, onda će i mali narodi zaživjeti u svojoj iznimnoj vrijednosti.” Edvard Kocbek, Mali in veliki narodi, Dejanje II, 1939.

Politiku, tu neuhvatljivu riječ, dobili smo od Grka, ili još točnije, iz Atene, dakle upravo s onoga mjesta na kojemu današnja kriza europske demokracije najdublje odjekuje. ✻ 1Odjek krize nije dubok samo zbog grešaka koje su skrivili današnji političari, nego i zbog prvih filozofa koji su se politiku upravo ondje usudili promišljati. Platon u „Državi” i Aristotel u „Politici”, dva Sokratova sljedbenika, razmišljaju o vođenju društva, o „politei“, unutar i izvan „polisa“. U današnjemu takozvanom megalopolisu gubi se jasna granica i distinkcija, što je to unutar a što izvan polisa. Baš ta granica, ✻

1 Naslov izvornika: „Politika in politiki brez polisa” (Op. ur.)


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

koja je nekad odlučivala o slobodi i ropstvu, o komunikciji i ekskomunikaciji, danas se u neoliberalističkom i globalističkom konceptu gubi, a na drugoj je strani ograničeno gotovo sve. Na jednoj strani imamo milijune beskućnika, na drugoj izrastaju kondominiji, domovi iza ograda, kao nekada zatvori. U svijetu u kojemu se kredibilnost mjeri kreditima, nameće se pitanje – tko na kraju krajeva više duguje: Grci Europi ili Europa Grcima? Pitanje nije tako suvišno, kako se može učiniti na prvi pogled. Ne miješaju se ovdje samo jabuke i kruške, nego trenutačne cijene i vječne vrijednosti, milijarde eura i jasnoća pojmova, dakle ekonomija i filozofija, koje samo naizgled nisu povezane. Derrida drži da je primarna ekonomija – ekonomija jezika, dakle ne razmjena dobara nego značenja. I za Wittgensteina su granice svijeta granice jezika. Već je i Konfucije, kako su staroga mudraca nazvali prvi jezuiti u Kini, znao da se kriza društva rješava jasnoćom pojmova. Majstor Kong, kako su ga zvali Kinezi, bio je svjestan da društvo nije moguće voditi nasiljem nego vrlinom. Mediji nas svakodnevno uvjeravaju kako je u Grčkoj „financijska kriza“ najaktualnija, „burzovni indeksi“ slabo stoje, država gubi svoje „bonitete“, a njezini državljani u očima ostatka Europe ionako su češće na ulicama nego na radnim mjestima. Mogli bismo lako nabrojiti i dodatne razloge krize, poput „zlatnog pravila“ i „fiskalnih standarda“, ali ovi novostvoreni pojmovi za većinu građana ionako nisu nimalo razumljiviji, niti su manje kobni, od nekog delfijskog proročanstva. Premda osjećamo da je ona nekako dio njezina bitka, ova vrtoglava neuhvatljivost nimalo nam ne približava sam fenomen politike. Neka oni to „zlatno pravilo“ i dalje kuju u zvijezde, i to uglavnom one europske, koje u stvarnosti nisu ni pozlaćene; ljudi naviknuti i razmaženi „državom blagostanja“, koja je sve donedavno bila zajednička europska vizija, teško da mogu promijeniti smjer, osobito nakon što su to blagostanje već okusili, svatko u skladu s vlastitim mogućnostima. Zato zlatno pravilo i ne mogu razumjeti drugačije nego kao bolan rez u vlastitim životima, rez koji zapravo boli posvuda, a ne samo u državi „zlatnoga reza“. Drama se postupno zaoštrava, osobito tamo gdje ljudi stvarno i simbolički stoje na tlu na kojemu se rodila drama. Kada na koncu na pozornicu stupi još i prva dama i zaprijeti svojim financijskim mehanizmima, nastupa trenutak iznenađenja, pravi „Deus ex machina“. U grčkoj drami, kao i u politici, uloge žena dugo su igrali muškarci. Na internetskom portalu 9. listopada 2012. mogli smo pročitati: „Njemačku je kancelarku na atenskom aerodromu grčki premijer Antonis Samaras primio uz vojne počasti, dok ju je istovremeno u središtu grada već čekalo 10.000 Grka prosvjedujući protiv mjera štednje“. Komentar ovdje nije potreban, jer bi svako pretjerivanje, pa i ono pjesničko, doista bilo suvišno. Pa ipak, novinar si nije mogao pomoći, napisavši da je Angela Merkel stigla „kako bi izrazila solidarnost s Grcima“, dodavši

307


308

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

potom da je zapravo stigla „najomraženija osoba u Grčkoj“. Težnja k spektakularnosti vijesti samo dolijeva ulje na vatru tamo gdje je već i iskra suvišna. U takvome, naelektriziranom ozračju postavljen je ultimatum: „Grčka ima samo deset dana da pokaže odlučnost za provedbu obećanih reformi“. Situacija je, dakle, bila ne samo temperirana nego i usijana, a bomba već tempirana. Za rađanje politike iz duha filozofije najodgovorniji je Platon koji je sokratovski dijalog o načinu vođenja polisa nazvao „Politeia”. Za filozofiju i političku teoriju to je svakako jedan od najvažnijih tekstova koji neki prevode kao „Država”, a drugi kao „Republika”. Ciceron ga je ne baš točno nazvao „Res publica“, a prevoditelji grčkoga Novoga zavjeta tu riječ razumjeli su i predstavljali kao „javno dobro“, pa čak i kao „slobodu“. Platon u „Državi” promišlja o naravi pravednosti, o univerzalnim idejama i oblicima vladavine, te zaključuje kako je najbolji vladar zapravo filozof. Platon se, međutim, toliko poistovjetio s idejom vlastite države, da je taj ponajveći pjesnik među filozofima, čovjek koji je i sam pisao pjesme, odlučio prognati pjesnike koji se ne uklapaju u njegovu viziju države. Time nije samo izazvao tisućljetni spor između pjesnikâ i filozofâ i nije samo dao ideju nego i opravdanje svim tiranima kojima je izgon neposlušnih i bez pomoći filozofâ oduvijek išao od ruke. Tu je sudbinu, uostalom, iskusio i sam Platon kada je svoju teoriju pokušao provesti u praksi, savjetujući Dionizija, vladara Sirakuze na Siciliji. Bio je na dva takva putovanja – prvi se put zamalo našao u kućnom pritvoru, a drugi je put jedva izbjegao smrt. Filozofa, koji je toliko promišljao o slobodi, navodno su namjeravali prodati u roblje. Na ovo iskušenje poziva se i Hannah Arendt, kada Heideggerov ulazak u politiku u času nacizma uspoređuje s Platonovim iskustvom. Njezinim riječima: „Promijenio je svoje ponašanje i uključio se u svijet javnih poslova. U tom svijetu snašao se još slabije nego Platon, jer tiranin i njegove žrtve nisu bili s one strane mora, nego u njegovoj vlastitoj državi.“ Premda Heideggeru mnogi zamjeraju da se nikada nije jasno odredio prema tim događajima, njegova mu je nekadašnja studentica i prijateljica ipak priznala da je nakon deset burnih mjeseci uspio vratiti svoj prijašnji filozofski stav te da je nakon toga s katedre ponovno trezveno promišljao. U spisu „Povratak sa Sirakuze“ o tom iskušenju govori i nekadašnji Heideggerov asistent Gadamer, iako je u spisu „Platon i pjesnici“, koji je tridesetih godina predstavio u uskome krugu slušatelja, i sam koketirao s idejom o izgonu pjesnikâ. Istina je da u spisu ne spominje nacizam, ali knjige onih koji misle drugačije oko njega su već tada gorjele. O „Politici” je promišljao i pisao i Aristotel koji je u Platonovu Akademiju ušao između prvoga i drugoga izleta svoga učitelja u Sirakuzu. Aristotel razmišljanje o svijetu zasniva posve drukčije. „Platonizam“ svoga učitelja želi lišiti krajnosti. Platonovu sklonost teoriji, koja vodi u idealistički ekstremizam i nužne sporove glede


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

univerzalija, pokušao je prevladati praktičnom filozofijom. Ne samo da je i u pisanju napustio oblik dijaloga nego je umjesto Platonovih vječnih ideja, koje su uvijek prednjačile među utopijama, u temelje svoje misli položio kategorije, kako bismo se mogli više približiti stvarnosti. Načinom pisanja te opisivanja stvari i stvarnosti postao je uzorom koji u filozofskom mišljenju i znanstvenim istraživanjima djeluje već tisućljećima. Ako se Platonova politička misao više vrti oko jedinstva i načina vladanja, Aristotel više govori o mnoštvu i čovjekovim mogućnostima unutar zajednice. U svojoj „Politici” više puta kritizira Platona, strastveno brani demokraciju, a opet mirno brani i ropstvo, protiv onih koji su mu se već tada očigledno protivili. U poglavlju „O izvoru, nastajanju i cilju polisa“ zapisao je: sljedeće: „Zato pjesnici vele da je u redu što Heleni vladaju barbarima.“ Za razliku od Platona, koji iz svoje Države izgoni pjesnike, Aristotel se na njih poziva iako ne navodi Euripida, autora tih riječi. U Ateni je na početcima sastavljen dijalog koji se bolje ili loše čuje tijekom povijesti. Nakon što su Aristotelova djela na Zapad došla posredstvom arapskih znanstvenika, srednji je vijek usvojio Aristotelovo učenje, dok je neoplatonizam ugrađen u temelje renesansne paradigme unutar koje živimo i mi. Čak u Berlinskom zidu i bipolarnom svijetu 20. stoljeća možemo prepoznati platonizam Istoka i aristotelizam Zapada; ne samo zbog totalitarnog i demokratskog sustava, nego i unutar sustavâ možemo razlikovati vladavinu Platonovih „ideja“ i ideologije na jednoj i vladanje Aristotelovom „energijom“ i „katarzom“ na drugoj strani. Znamo da je došlo do pat-pozicije, ideologije bez vrline, i drame bez katarze, koja još traje, i najžešča je baš u Grčkoj. Ako je XX. stoljeće započelo balkanskim ratovima i u grču se sukoba na Balkanu i završilo, baštinom se nerazriješenih konflikata XXI. stoljeće vraća korijenima Balkanskoga poluotoka u Grčku. Aristotel, Platonov učenik, i prvi filozof demokracije, bio je učitelj mladog Aleksandra, sina Filipa Makedonskog. Samo tri godine podučavao je trinaestogodišnjega makedonskoga kraljevića i druge aristokratske sinove makedonskoga plemstva, koji su kasnije tvorili jezgru Aleksandrova zapovjedništva. Mladi je Makedonac pragmatičnom vještinom s tim „timom” kasnije osvojio svijet i postao Aleksandar Veliki, uzor ne samo Cezarov nego i Napoleonov te svih novodobnih diktatora. „Kakvo je bilo Aristotelovo mišljenje o Aleksandru nije poznanto, kao ni to je li u njemu vidio svoj uspjeh ili neuspjeh; u ‘Politici’ doduše spominje da vlast može biti u rukama jedne osobe ako ona daleko odskače od drugih, no Aleksandra, koji je postao najznačajnijom političkom i vojnom ličnosti IV. stoljeća (pr. Kr., op. prev.) nigdje ne spominje“, zapisao je u popratnom tekstu Matej Hribovšek, slovenski prevoditelj „Politike”, objavljene 2010. godine. Da je prvi promišljatelj demokracije bio doista ponosan na velikoga osvajača, iz svojih ga zapisa ipak ne bi bio posve izostavio. Odnos između filozofa i učenika vrlo je dobro prikazao Karel Čapek u „Apokrifnim

309


310

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

bajkama”. Aleksandar u pismu, kako to zamišlja Čapek, nakon dugih godina mukotrpnih osvajanja i nakon što je morao oženiti tri perzijske kraljevne te ubiti dva najbliža prijatelja, svoga dragog učitelja uvjerava kako svi racionalni razlozi govore u prilog tomu da se proglasi Bogom. Čapek je dobro znao što piše, objavio je uostalom „Razgovore s T. G. Masarykom” koji predstavljaju jednu od najljepših i najdubljih obrana demokracije, a pišući postao je Hitlerov češki neprijatelj broj jedan. Što bi bilo da Filip Makedonski nije svoga sina tako rano povukao iz Aristotelova liceja, da je filozof imao vremena nadarenog mladića ipak naučiti kako gordijski čvor raspetljati a ne presjeći? I Sofoklo bi na ulicama Atene teško ulovio dramatičniji trenutak, iako bi se majstoru drame, koji nije trpio nikakav suvišak, ovakav zaplet vjerojatno učinio pomalo kičastim i patetičnim, ako ne i posve promašenim. S jedne strane željezne ograde su oni posve uvjereni kako im već ionako uzimaju previše, dok su s druge strane oni koji misle da im još uvijek previše daju. Nisu samo grčki ekonomisti izračunali da Njemačka, koja kratkoročno najviše daje, dugoročno ipak dobija, a Grčka gubi na kreditima baš zbog boniteta. Njemački sociolog Urlich Beck, koji predaje na Harvardu, godine 2012. objavio je knjigu „Das deutsche Europa” (Njemačka Europa). Već je prethodno ogledom „Merkiavellis Macht” (Merkiavellijeva moć) otvorio polemiku. „Sve se vrti oko okorjelog neoliberalizma, koji će sada u obliku fiskalnog pakta uključiti čak u europski Ustav – i to bez (slabe) europske javnosti.“ Beck kaže da je stvorena pat-pozicija u kojoj sredstvo prisile nije agresivni prodor kapitala, nego prijetnja da kredit bude odbijen; samo jedno je gore od toga da „državu preplavi nemački novac“, naime to „da je ne preplavi njemački novac“, kaže Beck. Situacija je uzavrela. U otvorenu se polemiku člankom „Njemačka sjedi na buretu baruta” 5. kolovoza 2013. u „Spiegelu” umiješao poznati njemački filozof Jürgen Habermas. Na početku piše: „Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble je u eseju s preklinjućim naslovom ‘Nijemci ne žele njemačku Europu’, koji je istodobno objavljen u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Poljskoj, zanijekao da Njemačka nastoji preuzeti ulogu političke voditeljice Europske unije“. Filozof misli da je ministar jako dobro svjestan teškoće koju Nijemci ne žele ponoviti. „Njemačka je nakon uspostave Njemačkoga Carstva 1871. godine dobila poguban, djelomice hegemonistički položaj zbog kojeg je, prema sada već legendarnim riječima pokojnoga povjesničara Ludwiga Dehioa, bila ‘preslaba da bi zavladala cjelinom i premoćna da joj se podredi.’ To je kasnije, pored ostaloga, otvorilo put prema katastrofama XX. stoljeća.“ I Habermas napada podmuklu igru jer administracija Angele Merkl svoj sporni krizni program zapravo nameće Francuskoj i „južnim državama“, ujedno niječući sveeuropsku odgovornost za posljedice svoje krizne politike koju svejedno


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

potiho vodi zajedno s ulogom vodeće sile. Navodi i riječi predsjednika Europske središnje banke Marija Draghija kako nije podnošljio ni opravdano da države oblikuju takvu politiku koja šteti drugim državama („Die Zeit”, 30. kolovoza 2012.). Habermas ističe da valja ponavljati kako su nepovoljne prilike u kojima danas djeluje europska monetarna unija posljedice greške u planiranju – nije, naime, bila uspostavljena politička unija. Zajedno s političarom Clausom Offeom zauzima se za hitnu, ujedno i nepoželjnu, institucionalnu reformu za koju treba vremena. Najprije opisujući neiskrenu igru Berlina, navodeći nekoliko primjera kancelarkina sveeuropskog zauzimanja za uske interese njemačkih elita te njezino predizborno manevriranje i taktiziranje, Habermas odlučno zaključuje: „Političko raspoloženje Angele Merkel poznato je, ono što ona čini uspavljujuće je nebitno djelovanje.“ Premijerku ne štedi jer misli da u Europi vladaju izvanredne prilike. Njemačka, po njegovu mišljenju, ne pleše, Njemačka sjedi na buretu baruta. Beck i Habermas iz njemačke perspektive otvaraju pitanja koja je postavljao još Béla Hamvas šezdesetih godina XX. stoljeća u eseju „Nijemstvo”, gdje dolazi do iznenađujućih zaključaka: „Dok su idejni svijet i politička vlast njemačkoga fašizma u II. svjetskom ratu poraženi, njemačka se egzistencijalistička organizacija, koja je fašizam i stvorila, proširila diljem svijeta. Tu organizaciju nazivlju znanošću i po svoj je prilici ona prava slika i ispunjenje njemačke reformacije. Ono što se u ovom trenutku događa u svijetu, u industriji ili politici, u društvu ili gospodarstvu, u umjetnosti i mišljenju, jest scijentifizam koji se širi na svaki egzistencijski mig. Fašizam je, baš kao i socijalizam i komunizam, jedan od oblika te znanstvene egzistencijalističke organizacije, banke, glavni stožeri, sveučilišta i klinike u istom su znaku. Stvaranjem egzistencijalističke organizacije znanosti, nijemstvo je dostiglo dosad neviđene dimenzije svjetske prevlasti, što je, doduše, kao vidljiv politički podvig propalo, no kao vlast organizira egzistenciju autonomno i neograničeno usmjerava život svih naroda svijeta.“ Hamvas još prije toga dokazuje da su: „Doktrine te organizacije (sustavnost koju su nazvali znanošću) poremetile prirodni životni red milijunskih autonomnih naroda. Primjer za to jest utjecaj marksizma na Ruse. A promijenila je ona poljodjelstvo i industriju, vojsku i javnu upravu, diplomaciju i umjetnost, ustrojstvo društva i životni red pojedinca, i to tako što je sve postavila na svojevrstnu scijentifičku osnovu. S pomoću desperatne dijalektike konstruirala je pojmove kao što su idealizam i materijalizam i pozitivizam i Übermensch i svjetonazor i razvoj i rasa i klasna borba, i po tim pojmovima, ako ne onda barem po njihovim posljedicama (masovno klanje i lakrdija), prosječnoj trezvenosti odmah je jasno da to nije djelo spoznajna uma nego je riječ o ograničenim fiksnim idejama monomastičnog (pedantnog i arogantnog) usustavljivanja.” Tko je Hamvas da može govoriti o tako neopipljivim stvarima s tolikom sigurno-

311


312

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

šću? Usamljeni mađarski mislilac koji je, nakon što je doživio kolaps Prvoga svjetskoga rata, gotovo tri desetljeća s više od petnaest jezika u najvećoj budimpeštanskoj knjižnci sustavno prevodio i tražio realnije temelje ne samo zapadne kulture nego i drugih civilizacija. Kad su se netom nakon Drugoga svjetskoga rata oko njega počeli okupljati drugi, nov ga je mađarski sustav, aparat, kako ga naziva Hamvas, s pomoću svjetski poznatoga marksističkog filozofa Gyögyja Lukácsa, za kojega je Hamvas mislio da će mu kao kolegi pomoći, po kratkom postupku izbacio na ulicu. Samilosno mu je, doduše, u početku dopustio da obrađuje vrt svoga šurjaka i prodaje voće i povrće na budimpeštanskoj tržnici, da bi na koncu veliki teoretičar gotovo do konca života radio kao fizički radnik na velikim gradilištima novih hidrocentrala komunističke Mađarske, gdje su gradila najviše ruska poduzeća. Premda disident i vrhunski stvaratelj bio je, prema izvješćima njegovih radnih drugova, također i izvrstan skladištar, čovjek s učinkovitim sustavom, kad već toliko govorimo o usustavljivanju, a u vrijeme znanosti i tehnike više negoli papirnate reference vrijede praktični pokusi. Kakav je samo sustav morao imati kad njegov radni dan nije bitno utjecao na njegovo stvaralaštvo. Naprotiv, čak i protivljenje sustava koji je kao germanist poznavao, a prepoznao kao njemački i u ruskoj inačici, isprobao je na vlastitoj koži, pa kako nije pokleknuo pod težinom pritiska, njegova je misao utoliko čvršća ili, bolje, može s lakoćom prelaziti uobičajene granice. Ako dobro razmislimo, Hamvas je u pravu, ne samo iz perspektive komunističke Mađarske i Istoka gdje prevladava marksistička ideologija koja nikada nije nadišla scijentifistički pozitivizam što ga Hamvas prepoznaje kao njemački. I Zapad, koji je već ionako bio naslijedio humanistički cvijet njemačke stvaralačke inteligencije što se tamo sklonila od nacizma, za svoje se ključne interese ni nakon rata nije libio korisititi uslugama njemačkih inženjera i izumitelja, usprkos njihovoj nacističkoj prošlosti. Slovenski pisac Boris Pahor, iznimni svjedok koji ove godine (2013., op. ur.) slavi stoti rođendan, ističe da ne smijemo zaboraviti: „Kako su upravo u Dori na francusko-njemačkoj granici logoraši izrađivali prve rakete V2 Wernera von Brauna. Amerikanci su slavnoga fizičara trebali za poslijeratne svemirske planove i upletenost u vojne stvari, a činjenicu da je još od 1937. godine bio članom nacističke stranke oprostili mu i nagradili ga sa svim častima i priznanjima.“ Nakon Drugoga svjetskog rata pobjednički se Zapad, doduše, temeljito obračunao s Hitlerovim političkim nasljeđem, no Speerova prostorna doktrina i organizacija gospodarstva kao i Goebelsova propaganda, i ne samo von Braunovi svemirski vrhunci nego i mnogo prizemnije doktrine, sve je to preživjelo, štoviše, s novim veličanjem učinkovitosti doživjelo preporod koji se jedva dao naslutiti. U ovome trenutku, kada milijuni nisu samo u bankama nego posvuda, i na ulicama, možemo se iskreno upitati gdje je ono što nijemstvo, a s njim i europejstvo,


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

duguje grčkoj kulturi? Zar nije upravo Winkelmann, njemački arheolog i pokretač suvremene povijesti umjetnosti, zapisao da možemo postati veliki samo oponašajući Grke. Naglašavao je da je to jedini put te je bio toliko uvjerljiv da su ga uskoro svi počeli slijediti. Goethe je zapisao: „Winckelmann je poput Kolumba prije negoli je otkrio Novi svijet nadahnut slutnjom onoga što dolazi. Netko čitajući njegova djela ne nauči ništa nova, a netko postane novi čovjek.“ Winckelmann je za njega „Grk današnjih dana“. Čini se da je u odnosu prema Winckelmannu čak i Hegel, koji je bio na glasu po trezvenosti, pretjerao misleći kako je „otkrio novi organ za misao“. Winckelmannova rasprava izvorno naslovljena „Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerei und Bildhauerkunst” iz 1755. godine ubrzo je postala manifestom grčkih ideala i nezaobilazno štivo ne samo svih europskih klasičara nego i romantičara. Rad s naslovom „Reflections on the Painting and Sculpture of the Greeks”, u prijevodu Henryja Fuselija, deset je godina kasnije objavljen u Engleskoj. „Refleksija“, temeljni pojam što ga je upotrijebio taj švicarski slikar koji je djelovao u Engleskoj, nije isto što i „Razmišljanje o oponašanju grčkih radova“, ako njemački izvornik doslovce prevedemo, iako refleksija, kad ne označuje samo misao, znači i nekakvo imitiranje ili barem zrcaljenje. Refleksija, manje kao oponašanje a više kao promišljanje grčkih radova, u tom je kontekstu možda bolji izraz od onoga u originalu. Kad bismo iz rečenoga zaključili da je u anglosaksonskom svijetu klasicizam bio prisutniji i u nj usidreniji, vjerojatno bi nas to odvelo predaleko, iako je misao glede prevlasti „paladijanskog“, dakle već reflektiranog klasicizma u Engleskoj i Americi, vrlo izazovna. „Mimesis“, oponašanje, ključna je riječ grčke i zapadnoeuropske umjetnosti od njezina utemeljenja u Aristotelovoj „Poetici”. Malo koji pojam ima tako jak gravitacijski utjecaj, privlačan a istovremeno odbojan naboj. U staroj klasičnoj realističkoj umjetnosti gotovo sve k njoj teži, a u suvremenoj apstraknoj, pak, s gravitacijskim ubrzanjem od nje bježi. Winckelmannova misao u izvorniku glasi: „Der einzige Weg für uns, groß, ja, wenn es möglich ist, unnachahmlich zu werden, ist die Nachahmung der Alten”. Iz naslova je rasprave jasno da spominjanjem Starih misli na Grke. Winckelmann pojačava misao tvrdeći da možemo postati čak više od velikih, ako je to moguće, neoponašljivi, što je najbliži prijevod riječi „unnachamlich“. No, razmislimo, nije li čudno da oponašajući… postajemo neoponašljivi? Ne skriva li se i ujedno u tome otkriva neko temeljno protuslovlje gotovo na rubu besmisla, ako ne već i preko ruba. Winckelmann to barem djelomice, možda i nesvjesno, naslućuje jer u središte toga pojačavanja umeće – „ako je ikako moguće” ... „wenn es möglich ist”? Unatoč strastvenu zanimanju za Stare, ipak se ne može oduprijeti modernosti i prosvjetiteljstvu koje se rađa pa je kao utemeljitelj nove znanstvene discipline najzad i čovjek sumnje.

313


314

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

Grci ulaze u njemački prostor na velika vrata s Goetheom i, možda još više, Schillerom jer je upravo autor teksta europske himne u svojoj „Naivnoj i sentimentalnoj poeziji” zapisao riječi koje zvuče poput zavjeta: „Grci nisu što smo bili, oni su ono što ćemo postati…“ Friedrich August Wolf, vodeći istraživač antičkih studija, godine je 1807. posvetio novu klasičnu publikaciju „Museum der Altertumswissenschaft”: „Goetheu, Poznavatelju i Tumaču grčkoga duha“. No već 1817. godine romantični pjesnik Ludwig Tieck piše da su Goetheove preporuke za antiku „prazno praznovjerje, fantom bez života i supstancije.“ I Nietzsche je 1888., zadnje godine svoga djelovanja, zabilježio: „Goethe nije razumio Grke“. Tko bi to mogao znati bolje od Nietzchea koji je tvrdio da je njegov put povratak u Grčku? Klasični filolog koji je zacrtao novu granicu između apoliničnog i dionizičnog već na samom početku puta s radom „Rođenje tragedije iz duha glazbe” prešao ju je u tolikoj mjeri da je čak na koncu, netom prije pomračenja uma, pisma potpisivao: „Dionisius“. Je li bio Grcima prosvijećen ili opsjednut, jedno je od ključnih pitanja koje se postavlja uz tragediju toga europskog duha. Pojedinačnog, koji je nakon iznenadne jasnoće dvanaest godina šutio u „blaženom ludilu“, ili zajedničkog koji nije čuo ili nije htio čuti opravdane kritike rijetkih pojedinaca i nakon nekoliko desetljeća završio u katastrofi I. svjetskog rata? Da su Nietzscheova ostvarenja mašte na početku slijedile „povorke pjesnika, a kasnije majmunske rulje“, zapisao je i enciklopedist Miroslav Krleža. Drukčije nego Goethe s helenizmom se suočio Hölderlin koji je već u svojim prijevodima Sofoklovih drama pokušao prenijeti grčki idiom u njemački jezik, no u početku su ga suvremenici „prividnom neprirodnošću“ ismijavali. Tek ga je u dvadesetome stoljeću Walter Benjamin, u slavnoj raspravi o prevođenju, ne samo opravdao nego predstavio kao ključni model pjesničkoga prevođenja. Hölderlin, Nietzscheov najdraži pjesnik, oduševio je i Heideggera pa je za života neshvaćeni pjesnik postao ključna referenca za znameniti spoj mišljenja i pjevanja. Čovjek koji je najveći dio života proveo zatvoren ne samo u „kuli bjelokosnoj“, poput većine pjesnika, nego i u stvarnom životu, dobro stoljeće nakon toga postat će točkom preokreta u tisućljetnom sporu između filozofâ i pjesnikâ. Dugo je trajalo, i trajat će vjerojatno još neko vrijeme, dok ne postane doista jasno kako je Hölderlin bio u pravu kad je zapjevao „pjesnički živi čovjek na zemlji“. „Poesis“ u izvornom grčkom značenju ne označuje samo pisanje stihova nego i stvaranje, svaki stvaralački rad. Hölderlin je onaj pjesnik koji je prvi postao svjestan i koji nas je rano upozorio da ništa ne ćemo teže naučiti od slobodne uporabe nacionalnog. Heidegger često naglašava da je kriza naše civilizacije toliko duboka jer smo izvorne grčke pojmove loše preveli na latinski. Slično misli i njemački fenomenolog Klaus Held koji je u prilogu „Ka fenomenološkoj rehabilitaciji etosa” na simpoziju


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

u Ljubljani 2006. godine razradio tezu da su klasični grčki „etos“ nadomjestili novovjekim moralom. Njemački filozof pokušava se s pomoću fenomenološke raščlambe spustiti do izvornika i rehabilitirati etos kao normalitet svijeta. Held razmišlja: „U predfilozofsko doba grčkoga jezika kao ethos izvorno su shvaćali stanovito mjesto zadržavanja, nastanjenosti /Aufenthaltsort/ živih bića. Budući da ljudi, za razliku od ostalih živih bića na zemlji, mogu djelovati, riječ je ethos, kad se tiče ljudi, mogla preuzeti značenje koje prelazi semantizam prostornog mjesta prebivanja... Dakle ethos, prebivalište bića koje djeluje, ‘čovjeka’, nalazi se u držanjima koja ističu vrlinu kao hvalevrijedan običaj. Paralelu nalazimo u njemačkome: u riječi ‘wohnen’, koja označuje život u stanovitu mjestu nastanjenosti, krije se isti korijenski slog, ‘wohn’, kao u riječi ‘Gewohnheit’, ‘običaj’. Suovisnost između ethosa i čovjekova prebivanja vidi se i u latinskoj imenici za ‘držanje’, ‘habitus’, koja se podudara s glagolom habere, ‘imati’, ‘držati’. Nije slučajno da ‘habitare’, intenzivirani oblik od ‘habere’, znači ‘prebivati’.“ Latinska riječ „prebivati“, izvedena iz korijena „imati“, „držati“, mogla bi biti dijelom problema na koji ukazuje Heidegger. Ako mjesto prebivanja shvatimo prije svega kao posjed koji zgrabiš i zatim imaš, prostor se zatvara. Pretjerujem? Ne, prisjetimo se samo kakve je vrtloge izazvala pri(h)vatizacija u tranzicijskim državama, kakve su rupe nastale ne samo u bankama nego i u državnim proračunima koje su opustošili tajkunski, tajfunski krediti. Latinski pojam za prebivanje „habitare“ koji smo naslijedili vrti se oko „imati“, grčki „ethos“ oko „biti“. Prostor doista može otvarati samo etika povezana s etosom... Već je Hegel mislio da je moral kodificirana etika, no previdio je da etiku nije moguće regulirati zakonima. Etički kodeksi, koje danas pokušavaju afirmirati gotovo sve struke, neostvarivi su paradoksi. Oni nisu etika, nego prije etikete... Etika je jedinstvena, živa jedino u doticaju s etosom, a to je moguće samo u srcu pojedinca otvorena prema drugima i prema drukčijem. Ono što je zajedničko i proistječe iz etosa etničko je, pa su zato kulturne razlike utoliko značajnije, nezaobilaznije i bitnije. Ne krije li se možda u ovome odgovor na Hölderlinovu „slobodnu uporabu nacionalnog“? I previše smo puta bili svjedocima kako olako nijekanje etničkog i odsutnost etičnosti može dovesti do „etničkog čišćenja“. U našoj uljudbi u kojoj je srednjovjekovni univerzalni moral zamijenjen novovjekim, moramo – ne, to nije dobar izraz jer svako „mora“ vodi u „moral“ – recimo radije da treba, ili još bolje da bi bilo dobro, etiku opet izvoditi iz etosa, a politiku iz polisa. Tek će nakon toga biti moguće ono „Pročišćenje i pomlađenje“ o kojem je govorio Ivan Cankar s proljeća 1918. godine na svom zadnjem tršćanskom predavanju samo nekoliko godina prije nego su talijanski fašisti prvi put uveli sustavno etničko čišćenje, i to nad Istranima i njegovim primorskim zemljacima. Pisac je tek nekoliko mjeseci prije smrti, kao da je znao,

315


316

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

tršćanskim Slovencima stavio na dušu neka se „...boje dnevnih patnji, neka ne pokrivaju oči pred strahotama vremena, nego da im hrabro pogledaju u lice. Ne samo čovjek, ne samo narod, nego će se i cijelo čovječanstvo uzdići iz močvare pročišćeno i pomlađeno.“ To nisu romantičarski snovi. Nije bio u krivu, samo dugo je trajalo, a ni sada nije u potpunosti jasno, iako mnogima već sviće. Usred ratnog vihora, samo nekoliko desetaka kilometara od bojišnice na Soči, ponukan tom „čeličnom kupkom“ rekao je: „Nijedna suza nije uzalud potekla, nijedna kap krvi nije uzalud prolivena.“ Hemingway je na drugoj strani iste fronte, gdje je još duga desetljeća nakon toga stajala „željezna zavjesa“, upijao iskustva za roman „Zbogom oružje“. Cankar je u potpunosti bio svjestan da je „Borba za oslobođenje naroda kulturna borba“. Već 1913. godine na predavanju „Slovenci i Jugoslaveni“ najavio je kako drži da je „jugoslavenski problem ono što upravo jest, isključivo politički problem“. S tim je želio naglasiti da kulturu ostave po strani jer: „Po krvi smo braća, po jeziku barem bratići, a po kulturi, koja je plod višestoljetna separatna odgoja, međusobno smo udaljeniji nego što je naš gorenjski seljak od tirolskoga ili gorički bezemljaš od furlanskoga.“ Da je bio u pravu kad se pozivao na „etničke posebnosti“, pokazalo se tek nakon osam desetljeća kad se Jugoslavija raspala upravo po tom šavu. Zar nisu „zajedničke jezgre“ u obrazovanju bile otvoreni napad na kulturne razlike? Europska je unija sada pred sličnom kušnjom, samo što europski problem ujednačavanja nije toliko politički nego prije svega ekonomski. Kulturne su razlike za međunarodni suživot bitne kao i biotska različitost za dinamičku ravnotežu na Zemlji. Suvremeno ih društvo treba ne samo uvažavati nego i poticati. Slovenski pjesnik, mislilac i političar Edvard Kocbek, Cankarov nasljednik u „areni života“ je u članku „Veliki i mali narodi“ već 1939. godine na pragu Drugoga svjetskoga rata među prvima u Europi iznimno točno najavio kako bi se stari kontinent mogao povezati. „Kada Europa svoje gospodarstvo bude uredila u velikim prirodnim kompleksima...“ Zar nije Europska unija, koja se razvila iz Europske gospodarske zajednice, neposredan dokaz tomu kako je Kocbek jasno vidio? Pratimo li njegovu viziju, jasno je da se kulturna raznolikost u Europi ostvaruje deklarativno i djelomice. Najnoviji zahtjevi Katalonaca stavljaju na kušnju ne samo Kocbekove riječi „...onda će i mali narodi zaživjeti u svojoj iznimnoj vrijednosti“, nego opet i prije svega Europsku uniju. A najdublji dio Kocbekove vizije i zadnji pokušaj ostvarivanja „novog političkog poredka, koji će se spojiti sa čovjekovim osobnim smislom“, još nas čeka. Čovjekov se osobni smisao može ostvariti samo stvaralačkim radom unutar vlastite kulture kao neizostavna dijela u cjelini čovječanstva. Najveće bogatstvo suvremenoga društva nisu više samo prirodni izvori nego i slobodan kreativni pojedinac, etičan čovjek otvoren prema univerzalnom te oslonjen na lokalni etos. Pravi izazov nije sukob civilizacija nego suživot kultura o kakvom je sanjao već France Prešeren nazdravljajući „Neka žive svi narodi...“


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

Boris Pahor, Kocbekov učenik i prijatelj, kao sedmogodišnji dječak doživio je paljenje slovenskoga Narodnog doma u Trstu i kao bolničar preživio blizinu krematorijskih vatri različitih nacističkih logora. U knjizi „Odisej pokraj jarbola“ na prvoj stranici korica 1971. godine ističe u vatri i suzama prekaljenu misao: „Unatoč usponima ljudskoga razbora, unatoč stečevinama ljudskoga duha koje nas uzdižu ponad etničkih granica, ljudska je zajednica još uvijek najplemenitija domovina čovjekova srca. I uvjeren sam da će u budućnosti plemenita vrijednost njezine biti, iako donekle promijenjena, u glavnome ostati ista. A mali narod, koji je drugima vrlo kasno otkrio svoju prešućenu osobnost, tek će u nadolazećem razvitku ljudskoga društva moći postati svjestan sutvorac unutar šarolika suživota autonomnih etničkih skupina.“ U Sokratovu gradu, na mjestu gdje je rođen dijalog, danas nema dijaloga iako je stari filozof živio i umro za umijeće razumijevanja. Sokrat, koji nije pisao, dijalog je i ethos podučavao upravo na ulicama toga polisa, a ne prije svega na papiru kao njegov učenik Platon. Zar nije već tada započela „alokacija“ ne samo kapitala već i mudrosti. Jer baš zapis, ako nije posebno pažljiv, od žive riječi često pravi mrtvo slovo na papiru. Ipak, mora se priznati da nije lako jednom jedinom glumcu, točnije rečeno glumici, i to bez maske (iako se Angeli Merkel ne može poreći da je „persona“), pridobiti na ulicu desetke tisuća ljudi. To osobito nije lako u predstavi okrenutoj naglavce, tj. u predstavi u kojoj „orchestra“ i „theatron“ zamjenjuju mjesta, u kojoj nema više ni pozornice niti dvorane, a gledatelji koji bi trebali biti pasivni odjednom postaju ne samo akteri, nego i aktivisti. Osim toga, treba imati na umu da zahvaljujući masovnim medijima ovoj drami ne svjedoči samo nekoliko tisuća ljudi kao nekada u Epidaurusu, nego se preko satelitskih kanala u nju uključuje nekoliko stotina milijuna, a možda i više milijardi ljudi. To univerzalno zajedništvo svjedoči da je problem premašio razmjere polisa, pa i megalopolisa, a možda ni kozmopolis više nije prava riječ. U svakom slučaju, problem je premašio stope političara i njihove politike. „Imaju li kategorije polisa još uvijek neki smisao u Megalopolisu“, pita se Goran Starčević u knjizi „Vuk u supermarketu“ i nastavlja: „Dok je u središtu aristotelijanske teleologije bio krepostan život pojedinca u skladu s vlastitom prirodom, život koji je sam sebi svrha i nagrada (entelehia), moderni je čovjek teleologijski obrazac mišljenja primjenjivao na sheme povijesnog i kolektivnog, počinivši tako duhovni hibris koji je s vremenom kao posljedicu proizveo nemezu terora.“ Je li moguće misliti globalno i djelovati lokalno u vremenu kada globalna kriza najviše pustoši upravo ono lokalno? Kako bi morala izgledati Aristotelova katarza da bi moglo doći ne samo do smirivanja napetosti nego i do razrješenja problema?

317


318

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

Ekonomija i ekologija u suvremenim društvima suprotni su pojmovi, iako proizlaze iz istoga grčkog korijena oikos, koji znači – dom, kuća, gospodarenje. Ekologija ne rješava ništa drugo nego ostatke, grješke i strukturne nedostatke, koje ekonomija u potrazi za vlastitim ciljevima nije riješila ili ih zbog preuskih i kratkoročnih interesa nije ni rješavala. Kako elektricitet i magnetizam nismo mogli razumjeti dok ih nismo s Faradayem i Maxwellom počeli promišljati zajedno u elektromagnetskom polju, tako ne ćemo moći razriješiti današnje krize, sve dok ne shvatimo uzajamnost utjecaja ekonomije i ekologije u stvarnome prostoru. Nije slučajno tek globalna ekonomska recesija otvorila nov pogled na ekološku krizu, jer uz pobjedničko marširanje napretka prije je sve bilo samo „kolateralna šteta“. „Global worming“, neka se stručnjaci slože o pregrijavanju ili ohlađivanju, tek sada postaje „global worning“. Svako proljeće je toplije, sve više vruće, čak usijano, ne samo politički nego i atmosferski, ali mlade generacije širom svijeta na to sve češće odgovaraju samo: „cool“ ili čak „full cool“. Je li to ona apolitičnost mladih generacija, koja je poslije desnog fašističkog i lijevog komunističkog otklona na koncu najviše zabrinjavala Edvarda Kocbeka? To znači da trebamo nekakvu novu „ojkonomiju“ u kojoj praksa i teorija ne bi više bile podijeljene. U takvom polju razlike više ne dijele, nego konačno opet povezuju. Dobro je promisliti o starome pojmu „oikoumene“, ne samo u značenju „poznatog naseljenog svijeta“, koji su upotrebljavali bizantski carevi za širenje imperija, a koji u religijskom značenju „ekumenski“ još uvijek odjekuje. Ako krizu ne želimo samo rješavati nego i riješiti, treba djelovati na njezine korijene, gdje praksa i teorija još nisu razlučene. I riječ kriza, koja se upotrebljava u različitim jezicima, ima korijen u Grčkoj; u starogrčkome „krisis“ znači „tenutak odluke“. U tom značenju već se nagovješta rješenje ili barem put do njega, za krizu nije dovoljno samo pasivno praćenje, treba nam aktivna i odgovorna odluka. Kineski znak za krizu ima i dodatno značenje, naime znači „velika prilika“. Nemamo mnogo vremena, ako u Europi ne budemo znali donijeti brzu i pravilnu odluku, bit će to prilika, i to velika, za druge. U politici i ekonomiji stvari se obično dijele na poziciju i opoziciju, samo je za kulturu svojstvena kompozicija. Nije riječ o kompromisu koji bi prikrivao razlike, već o kontrapunktu u kojem upravo razlike stvaraju novu vrijednost. Kontrapunkt nije poznat samo u glazbi i umjetnosti nego prije svega u prirodi gdje je samo poštivanjem razlika i suprotnosti moguće stvaranje novoga života. „Kontrapunkt života”, kako je Huxley naslovio svoj moderni roman, ne nalazimo samo u srži stare kineske mudrosti jin i jang nego i u dvostrukoj zavojnici DNK kada jednom dođemo do dna. Krizu ne ćemo riješiti s manje, nego s više kulture. Kriza je izbila upravo zbog manjka prave kulture u globalističkom konceptu, iako je sve navodno „multikulti”, i zbog pomanjkanja stvarne slobode u neoliberalnoj para-


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

digmi, unatoč njezina navodna korijena u pojmu „libertas”. Kultura je, od najstarije agrikulture, njegovanje života na Zemlji. Štoviše, kultura je sve, ne samo ono što nam pomaže živjeti nego i ono što će nam pomoći preživjeti, sve što je preživjelo... Političari su u 20. stoljeću napetosti uglavnom znali samo potpaljivati. Jedino je Gandhiju s nenasiljem, tom dubokom tradicionalnom „ahimsom“, uspjelo višemilijunske mase i primiriti. Dok se napetost stvara, još uvijek je moguće nešto napraviti, jer kada započne nastavljanje politike drugim sredstvima, kako prema von Clausewitzu glasi klasična definicija rata, sve postaje puno teže. Nemojmo zaboraviti da je nedavno i blizu, u unutrašnjosti Balkana, palo 130.000 nepotrebnih žrtava. Na drugoj strani Sredozemnog mora, u Siriji, nedavno su nabrojili 100.000 mrtvih. I u Egiptu prijeti opasnost da se toliko obećavajuće „arapsko proljeće” pretvori u građanski rat. U Grčkoj je opet pala žrtva, pjevač, koji nije bio slijep. Sve se to dogodilo i dalje se događa pred očima svjetske javnosti. Vremena nema, situaciju treba temeljito promisliti. Želimo li nešto promijeniti, nije dovoljno samo zamijeniti političare. Potrebno je promijeniti sámu politiku. Nemojmo zaboraviti polis. Kako piše Starčević, polis je, baš kao i čovjek kojemu je bila namijenjena „Nikomahova etika”, zamišljen kao način (modus) života sáme prirode. On se zato uvijek negdje nalazi. „On je na proplanku ili u podnožju brda, na izvoru ili ušću rijeke, on je utvrda ili otvorena luka – već prema potrebi njegovih stanovnika i suglasju njegovih granica s prirodom.“ Tko kome duguje? Kako je pisalo u „Spiegelu”, Njemačka Grčkoj nije platila vojnu odštetu koja bi u današnjoj vrijednosti iznosila oko 80 milijardi eura, ako skočimo s vrjednota na vrijednosti. Gospođa Angela Merkel velikom je većinom pobijedila na izborima u Njemačkoj, možda i zato jer je u predizbornoj kampanji oprezno šutjela o „opasnim prilikama na krajnjem jugu Balkana“. Britanski „Economist”, koji ju je posljednjih godina u svezi s rješavanjem krize stalno kritizirao, piše kako je među demokratima najnadarenija političarka u svjetskim razmjerima te da bi mogla postati dominantni europski političar i osoba koja će reformirati EU u savez konkurentnih država. Slovenski ekonomist Jože P. Damjan ne slaže se s tim i veli: „Ako EU nastavi sa sadašnjom ekonomskom politikom, završit će kao nekadašnja Jugoslavija. Možda civiliziranije (bez vojnih sukoba), ali u suzama.” Asimetrična federacija, kakva je bila Jugoslavija, po njegovu je mišljenju osuđena na propast. Glavni problem EU-a kao monetarne unije vidi u zlatnom standardu koji nije moguće održavati u demokraciji. Spašavanje Grčke trebalo bi biti prije svega spašavanje njemačkih i francuskih banaka koje su se nasukale na odjednom visoko rizičnim vrijednosnicama država PIGS u svojim završnim računima. „Spas za euro bio bi“, drži Damjan „kad bi Njemačka promijenila svoju ekonomsku politiku, digla plaće, recimo, i snizila poreze te tako potaknula potrošnju, a s druge strane podigla

319


320

POLITIKA I POLITIČARI

Janko ROŽIČ

inflaciju. Time bi njemačko gospodarstvo postalo manje konkurentno dok bi se sadašnji trgovinski višak Njemačke promijenio u ekvivalentni manjak… Je li Angela Merkel pravi čovjek za taj posao? Ima li širinu i europsku viziju kakvu su imali nekadašnji njemački i francuski vođe? Odgovor na to pitanje, odgovor je na pitanje hoće li EU skončati na jugoslavenski način.“ Budućnost će pokazati je li u pravu slovenski ekonomist ili britanski „Economist”. Hoće li Angela Merkel za novog mandata biti sposobna promijeniti svoju sadašnju politiku mrkve i štapa, osobite političke kuhinje u vidu „zatezanja remena“ većine i „punih želudaca“ manjine? Hoće li se tako omršavljela i ugojena Europa kojoj oduzimaju dah, stegnutih i rastegnutih remena, biti sposobna suočiti s azijskim majstorima naviklim ne samo na svakakve kuhinje nego i na borilačke vještine, majstorima koji ne poznaju samo crne rupe nego i crne pojaseve? Nijedan kancelar nakon Drugoga svjetskoga rata nije bio tako moćan i utjecajan kao „djevojčica” koja je došla s Istoka. „Meine Mädchen“, zvao ju je već njen politički otac kancelar Kohl. Naučila je vladati ako ne baš najjačom onda svakako najučinkovitijom polugom Zapada. Čini se da su protuslovlja kao stvorena za nju. Premda rođena i odgojena u državi komunizma, spretno vitla bičem kapitalizma? Protestantica je, a vodi stranku katoličkih konzervativaca? Sebi je podredila patrijarhalne strukture iako je žena, ili možda baš zato što je žena? „Unsere Mutti“, kako je od milja zovu Nijemci, postaje sve omiljenija na jednoj, a sve omraženija na drugoj strani. Je li i djevojčica koja je Europi dala ime došla s Istoka? I može li nam to danas uopće išta značiti? Atmosfera je naelektrizirana, kako su već rekli postmodernisti, leptir u Pekingu može izazvati oluju u New Yorku ili New Orleansu... Ako je njemačka politika u Europi „bure baruta”, kako je starom metaforom opisuje njemački filozof Habermas, u Kini je lako moguće da to bude atomska bomba? Ipak nije riječ o metaforama. Ne samo popravci, nužna je promjena, i to neka bude duboka i temeljita! Mnogo je odgovora, a nisu svi pravi! Još je više pitanja??? Odgovornost je samo jedna i to velika!!! Za Diogena kažu da je bio prvi cinik, koji je usred bijela dana svjetiljkom tražio poštena čovjeka; vjerojatno ga nije našao, jer iza njega nije ostala ni Akademija ni Licej. Aleksandar Veliki, koji nije bio izgubio sklonost prema filozofiji, kako govore, potražio je mudraca u bačvi i pitao ga što može napraviti za njega. „Skloni mi se sa sunca“, prilično poznat je odgovor starog filozofa mladom vladaru, čiji simbol jest Sunce. Manje poznata je inačica tog odgovora iz dublje tradicije, meni ju je prenio prijatelj Makedonac, a u njoj Diogen kaže: „Nemoj mi uzimati ono što mi ne možeš dati.“ U toj izjavi nema ni trunke cinizma iako ju je izrekao otac prvih cinika, ali ima puno mudrosti, možda čak nagona da se preživi. Slična je zlatnome pravilu, ne onome iz ustava neke države, nego onome zapisanom u ljudskome srcu, a glasi:


Janko ROŽIČ

POLITIKA I POLITIČARI

„Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi“. Neka ga donese filozof u bačvi ili neka dođe kao poruka u boci, no svakako je riječ o antikolonijalnom serumu, neutralnome stavu, o onome „ništa”, ali ne nihilističkom ništa. Slična je, naime, onoj ništici koju su u Europu donijeli drugi, Arapi, koji su je pak preuzeli u Indiji, tako da danas matematika može biti ono što jest, kvantitativna osnovica svega. U životu i politici, više negoli u matematici, danas treba neutralnosti kao vode u pustinji. Samo s neutralnošću Europa i mi koji u njoj živimo možemo napraviti nešto za sebe i za svijet. Jer stara biblijska mudrost kaže: što nam pomaže ako osvojimo svijet, a izgubimo dušu! Nije to samo stvar teologije i filozofije. Slušajmo jezik: bez duše je doslovno sve bezdušno, bez nje se ne možemo oduševiti, a bez oduševljenja ne možemo spasiti ni život ni svijet, a kamoli sebe. Ne zaboravimo (ako želimo boraviti) – ne samo misao, nego ni osobni smisao. „Sjeti se, dijete, kako su tajnovito spojene priroda i povijest svijeta i kako je različita opruga duha kod svakog naroda na Zemlji.” Edvard Kocbek, Lipicanci Sa slovenskoga preveli: Goran Starčević, Zagreb i Goran Filipi, Pula

321


322

Goran STARČEVIĆ, Zagreb

TEATROKRACIJA I DRUŠTVO SPEKTAKLA „Postoji Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se namjerava udaljiti od nečega u što se zagledao. Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spremna za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuto prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline i baca ih pred njegove noge.“ (Walter Benjamin, „Povijesno-filozofske teze“)

Građanin koji odustaje od svoga prava i svoje dužnosti da aktivno i neposredno sudjeluje u životu svoje zajednice ne postaje samo a-političnom, nego i a-moralnom osobom koja za sve svoje životne nevolje na koncu može kriviti jedino sebe sama. Ovu poruku modernom je čovjeku još početkom 20. stoljeća uputio Franz Kafka parabolom o Jozefu K. koji, skončavši poput psa, ni na samom kraju procesa u kojemu se sudilo njegovu vlastitom životu nije shvatio da je upravo on, građanin koji više ne zna i ne želi sudjelovati u političkim procesima svoga grada, glavni nalogodavac svoga vlastitog ubojstva. Ne želimo li i sami skončati poput Jozefa K., morat ćemo ponovno naučiti baviti se politikom bez pomoći i posredovanja profesionalnih političara. Bez obzira na to kakvu će formu ova avantura poprimiti u budućnosti, ona neće biti moguća sve dok se građanska svijest ne probudi iz još jedne za nju smrtonosne iluzije – robovanja demokracije globalnom društvu spektakla. Kritika suvremenog društva spektakla javljala se postupno i stidljivo, baš kao i svijest o njegovu stvarnom karakteru i njegovim stvarnim posljedicama. Roland


Goran STARČEVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

Barthes u „Mitologijama“1 daje lucidan opis i preciznu antropologiju potrošačkog spektakla, ali ne ulazi podrobno u njegovu genealogiju. Za Emanuela Lévinasa, kako je on to vidio u knjizi „Totalitet i beskonačnost“2, spektakl je predstavljao svojevrsno etičko iskušenje ili problem čovjekova pada u „red slika i koprena“ koje najavljuju „kutak u kojem se skriva zao duh“. U prvoj sustavnoj kritici društva spektakla, tj. istoimenoj knjizi Guya Deborda3, spektakl se promatra iz marksističke perspektive kao političko-ekonomski fenomen po-rob-ljavanja svijeta, tj. kao nesretni produkt otuđujućeg ekonomizma i njemu pripadajuće ideologije. Tek je Baudrillardova fenomenologija spektakla, kao globalne Iluzije koja je zbog svoje ontološke indiferentnosti otvorila prostor prikrivenoj i sudbonosnoj imaginaciji Zla, razotkrila stvarne razmjere čovjekove zapalosti u carstvo privida tzv. integralne stvarnosti.4 Pervertiranje građanske demokracije u puku inscenaciju spektakla nije nikakvo iznenađenje, ni fenomen koji pripada isključivo dobu razvoja masovnih medija u dvadesetom stoljeću. Već je Platon, taj veliki preziratelj vladavine puka, demokratsku vladavinu nazivao teatrokracijom – vladavinom neuke gomile koja misli da se u sve razumije, a sve društvene i kulturalne probleme nastoji razriješiti argumentom većine. Grčka riječ theates označavala je gledatelja, onoga koji pribiva nekom događaju. Kada gledatelj i sam postane akterom na pozornici ili arbitrom nekog događaja, zakoniti poredak stvari u kome teatar predstavlja inscenaciju života mijenja se u perverznu suprotnost – život postaje inscenacijom sebe samoga, tj. život postaje supstitucijom teatra. Kada bi demos (puk) doista bio istinski ili jedini subjekt demokracije, Platonova kritika demokracije kao isprazne i neobuzdane vladavine teatra vrijedila bi i u današnje doba, a moderno društvo spektakla ne bi predstavljalo nikakav osobiti skandalon, nego logičnu posljedicu kvarenja izvorne zakonitosti ili harmonije društvenih staleža na kojoj se zasnivala aristokratska politika pred-demokratskoga doba. Kritika demokracije u tom bi se slučaju svela na opravdani kulturalni pesimizam koji proizlazi iz kšatrijskog i brahmanskog ressentimenta izraženog u učenju o mračnome dobu (kali yuga) čija je vladavina zaslužena i neminovna kazna za uvredu davno zaboravljenih, ali još uvijek taštih bogova. Istinski subjekt demokracije, međutim, gledamo li na demokraciju iz perspektive građanske etike kakvu je u „Nikomahovoj etici“ i „Politici“ razvio Aristotel, može i mora biti jedino pojedinac kao građanin. Jedino u slučaju kada se dosljedno vrši izmjenjivost građana na javnim funkcijama, 1 2 3 4

Roland Barthes: „Mitologije“, Naklada Pelago, Zagreb, 2009. Emmanuel Lévinas: „Totalitet i beskonačno“, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. Guy Debord: „Društvo spektakla“, Arkzin, Zagreb, 1999. Jean Baudrillard: „Inteligencija zla ili pakt lucidnosti“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. Preveo Leonardo Kovačević.

323


324

POLITIKA I POLITIČARI

Goran STARČEVIĆ

i to ne u ime vladavine naroda nego u ime građanske etike kao političke vrline pojedinca koji je podjednako sposoban za vladanje i za pokoravanje, demokracija i sama udovoljava osnovnoj ideji svoje vladavine, tj. želji da se prekine pravo ili monopol aristokracije na nasljednu i bespogovornu vladavinu nad društvom u cjelini. U „Nikomahovoj etici“, ponajvećem spomeniku antičke građanske demokracije, Aristotel na jednome mjestu objašnjava odnos između onoga koji živi političkim životom (bios politikós) i onoga koji živi životom mudraca (bios theoretikós). Za razliku od nas današnjih koji sumnjamo u sam pojam istine, Aristotel je razlikovao čak pet načina na koje čovjekova duša spoznaje istinu.5 Dok su umnost i mudrost bile vezane uz teoriju ili promatranje stvari čija počéla ne možemo promijeniti, znanje primjereno onome koji se bavi istinom praktičnoga života i nastojanjem da se unaprijedi zajedničko dobro u političkoj zajednici nazivalo se razboritošću ili fronezom (phrónesis). Jer se froneza najprije bavi praktičnim stvarima, nesumnjivo je da joj pripada najveća moć u državi. Ona međutim, upozorava nas Aristotel, nikada ne smije vladati nad samom mudrošću jer razboritost i ne znači ništa drugo nego vladati u ime mudrosti. Za razliku od svog učitelja Platona, Aristotel je vjerovao da narod može i sam izabrati dovoljno razborite predstavnike koji će se u svojim odlukama povoditi za savjetima mudrih, jednako kao što je vjerovao da savršeni polis nije ništa drugo nego zajednica dobrih prijatelja. Prijateljstvo, a ne sam oblik političkoga uređenja, jedini je istinski prosuditelj pravednosti. To je razlog zbog kojega i Aristotel, odbijajući Platonov sustav oktroiranja zajedničkog dobra, ostaje skeptičan prema pojavi demokracije, iako izrijekom tvrdi da ona najmanje zastranjuje u odnosu na „idealne“ oblike vladavine (kraljevstvo, aristokracija, timokracija) koji su bili poznati u arhajsko doba. Tamo, naime, gdje nema prijateljstva, a razlike među građanima postaju nepodnošljive, nema ni istinske političke zajednice. Premda se demokracija kao politički sustav pojavila zato što su arhajsko kraljevstvo i njegova aristokracija 5

U VI. Knjizi „Nikomahove etike“ kao dijanoetičke vrline, tj. načini na koje duša spoznaje istinu, navode se znanost, umijeće, razboritost, umnost i mudrost. Znanost se bavi spoznajom fenomena koji bivaju po nužnosti. Umijeće (poietika) se bavi nastankom stvari koje „mogu biti“, a svoje počelo imaju u tvorcu. Za razliku od tvorbe, počelo činidbe (prakse) nije isključivo u tvorcu, a razboritost se definira kao praktična ili činidbena sposobnost usklađena s razumom. Ona nije isto što i umijeće, jer sve što se čini može se činiti i drugačije, niti je znanost, jer se ne bavi predmetima koji bivaju po nužnosti. Bitno je zapamtiti da, prema Aristotelu, nije moguće biti razborit ako čovjek ne teži prema dobru, jer razboritost je, prije svega ostalog, sposobnost činidbe ljudskih dobara. Umnost je način spoznaje koji se odnosi na počela stvari, a mudrost je najpotpunija od svih spoznaja jer mudrac poznaje i sáma počela, i ono što iz njih proizlazi. Mudrost se, dakle, podjednako odnosi i na umnost i na znanost. Objedinjavajući sve načine na koje se duša odnosi prema istini, mudrost jedina omogućava cijelu krepost ili vrlinu (àreté) i čovjeku pokazuje put prema njegovu osobnom blaženstvu (eudaimonia).


Goran STARČEVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

pervertirali u tiraniju i oligarhiju, ona, kao i svaki drugi politički oblik, legitimitet zadobiva jedino kada i sama udovoljava kriteriju prijateljstva kao mjerilu pravednosti. Upravo zato Aristotelove posljednje riječi, prema legendi koju je pamtio još i Montaigne, glasile su: „O prijatelji moji, nema prijatelja!“. Aristotelova lamentacija nad sudbinom zajednice prijateljstva, gledamo li na nju iz perspektive društva koje je jedva preživjelo okrutne pobune masâ i krvave totalitarizme dvadesetoga stoljeća, u prvi se mah čini naivnom u odnosu na Platonovo upozorenje o teatrokratskom srcu demokracije. Proletarizacija svijeta, danas znamo, ne donosi samo trivijalizaciju etičkih i estetskih vrijednosti, nego i neprestanu opasnost od skliznuća prema nasilju i teroru. Platonova kritika demokracije kao društvenog uprizorenja teatra polazi od pretpostavke da je spektator (gledatelj) već i po samoj etimologiji pojma kvaritelj one harmonije društvenih odnosa u koju su vjerovale Platonova i vedantska teorija društvenih staleža, tj. netko tko nije sposoban za istinsko sudjelovanje u političkom životu. Tek je u građanskoj demokraciji, kao sustavu koji podrazumijeva čovjekovu zrelost za naizmjenično sudjelovanje i promatranje, tj. njegovu sposobnost za naizmjenično pokoravanje i vladanje, moguće da onaj koji u jednome času biva promatrač, u drugome postaje akter nekog događaja. Ova izmjenjivost društvenih uloga najveća je politička snaga, ali istodobno i najveća mana demokracije. Ona je glavni razlog njezine privlačnosti, ali i razlog pogubnoj vladavini općih i pojedinačnih iluzija. Zato kada danas na tragu Platonove kritike demokracije polisa i Debordove kritike kapitalističkog megalopolisa govorimo o vladavini spektakla, mi zapravo govorimo o društvu u kojemu više ne postoji jasna podjela društvenih uloga, tj. društvu kojim vlada ili vihor neprestanih promjena, ili automatizam neprestane proizvodnje ideološkog privida. Ova difuzna podjela društvenih uloga temeljni je princip vladavine spektakla. Istinska demokracija, baš kao i aristokracija, naime, zahtijeva jasnu podjelu političkih uloga koje poštuju neku svima vidljivu ili uhodanu proceduru. An-arhijska etika demokracije ne znači da je ona istodobno i politika anarhije, jer upravo načelo bratstva ili obeskonačenja odgovornosti kakvim ga je opisao Emmanuel Lévinas sprječava njezino skliznuće ili moralni pad „u red koprena i slika“. Društvo spektakla, međutim, nije ništa drugo nego društvo bez temelja u bilo kakvim izvornim ili autentičnim društvenim vrijednostima. Vladavina iluzije, smatrao je Baudrillard, zasniva se na tome što je integralna stvarnost spektakla postala stvarnost u kojoj je posve nestala granica između virtualnog i realnog, jave i sna. U njoj više ne postoji čak ni iluzija sáma, jer nema načina da se raskrije njezina koprena ili krinka. U etičkim i političkim pitanjima vladavina spektakla predstavlja nemogućnost da se autentična etika razlikuje od ideologemâ kao tvorevina lažnoga morala, kao i nemogućnost konstituiranja politike kao istinskog, a ne lažnog, danas bismo

325


326

POLITIKA I POLITIČARI

Goran STARČEVIĆ

rekli virtualnog prijateljstva. Autentičnu politiku zamijenila je diktatura političke korektnosti i podobnosti, građanske dužnosti i prava zamijenio je normativizam i floskule o obvezujućem sjećanju i poštovanju svega i svačega, a istinsku kulturu zamijenio je kult, tj. kulturalna politika kao instrument u rukama vladajuće oligarhije i kapitala. Pa ipak, najveća je tajna spektakla ta da iza njegove vladavine, suprotno općem vjerovanju, ne stoji nikakva tajna sila. Mehanizam kojim spektakl postaje jedinim istinskim subjektom politike zapravo je posve providan. Jer svi akteri društva spektakla u svakoj prilici nastoje što bolje „odigrati“ svoje uloge, čak se i njihova realna politička moć na koncu pretvara u moć sámoga Spektakla. Predsjednik SAD-a ne može biti samo predsjednik SAD-a, nego on mora i odigrati ulogu predsjednika. Gluma ili hipokrizija tako postaje stvarnim licem, a lice sáme stvarnosti postaje naličjem. Sveopće licemjerje neminovno izaziva realnu društvenu krizu, dok svaka društvena kriza perpetuira licemjerje. To je vještičja logika vladavine Spektakla. Kako ta logika funkcionira u praksi, pokazuje tragičan slučaj ubojstva dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre Zec početkom Domovinskoga rata u Hrvatskoj. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, prema sudskom svjedočenju njegova tadašnjeg zamjenika, saznao je za slučaj u kome su tri člana obitelji Zec svirepo ubijena od strane nekih pripadnika paravojnih hrvatskih formacija, ali je državni vrh odlučio ne procesuirati ubojice koji su i sami priznali krivnju, kako se ne bi narušio image mlade države koja je tada započela proces međunarodnog priznanja. Zbog „proceduralnih grešaka“ tijekom istrage ubojice nikada nisu kažnjene, a zapovjednik njihove jedinice, nakon što je predsjedniku posvjedočio njihov identitet, promaknut je u saborskog zastupnika i ratnoga heroja. Iluzija o demokratičnosti hrvatske države zamijenila je tako sámu ideju demokracije, a toleriranje bezakonja pokrenulo je niz sličnih zločina koji su s vremenom nepovratno kompromitirali ideju pravne države u Hrvatskoj. Ovaj zločin, kao i nemoralni otkup nekretnina i tvornica koji je započeo upravo pod zaštitom predsjedničke obitelji, paradigmatski je primjer kako rišeljeovska politika „državnog razloga“, koruptivna moć reprezentativne demokracije i globalna vladavina Spektakla u praksi predstavljaju jedinstveno i nerazmrsivo klupko u kome se ne zrcali samo koruptivna nego i destruktivna uloga moderne politike prema građanskome društvu. Problem politike u doba vladavine spektakla nije toliko u tome što profesionalni političari sada postaju i glumci ili medijske zvijezde, niti je problem spektakla u samoj prirodi medijalnosti o kojoj su već gotovo sve što je doista bitno napisali Marshall McLuhan i Vilém Flusser. Najvažniji problem društva spektakla zapravo je problem njegove estetičke i etičke indiferentosti koja se na koncu manifestira kao sveopća vladavina kiča i izostanak istinske težnje prema pravednosti. Tamo gdje se


Goran STARČEVIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

društvo više ne zasniva na pravednosti, na koncu nestaje i sama ideja društvenosti. Guy Debord je Spektakl pokušao definirati marksističkom terminologijom po kojoj društvo spektakla u sebi objedinjava sve one otuđene društvene snage koje se u svojoj re-prezentaciji povode za kapitalističkom logikom razmjenske vrijednosti. Tako bi se svi etički i politički fenomeni, baš kao i svi problemi suvremene ekonomije, kulture i umjetnosti, na koncu sveli na aporiju fetišizma robe, tj. na vladavinu idolopoklonstva u kojoj se zrcali fetiški značaj svih pojava koje čine globalni spektakl suvremenog kapitalizma. Trebamo li iz toga zaključiti da je spektakl pogonsko gorivo kapitala, ili da je kapital pogonsko sredstvo spektakla, zapravo je posve svejedno. Rob je na koncu postao roba – to je, za Deborda, jedini smisao i jedina tajna društva spektakla. U sveopćoj indiferenciji, tj. u situaciji u kojoj „sve prolazi“, jer ne postoji više ništa što bismo još uvijek smatrali nenormalnim, nestaje i sam nagon ili volja za pobunom jer, kako kaže Debord, „onoga časa kada ekonomija obilja razvije kapacitete za preradu te konkretne sirovine, i samo nezadovoljstvo postaje roba“.6 Svaka je pobuna unaprijed amortizirana jer ona se, i prije nego što se dogodi, već naveliko rasprodaje na policama trgovačkih lanaca, kao i na festivalima subverzije pod zastavom neoliberalizma. Sjajan primjer ovoga fenomena vidjeli smo na londonskim Olimpijskim igrama na kojima je nekada protestna pjesma „London Calling“ pretvorena u turističku razglednicu, baš kao što se pokret „Occupy Wall Street“ na koncu rasplinuo u TV-sapunicu informativnog programa. Spektakl je, zahvaljujući unifikaciji, tj. svođenju svih ljudskih odnosa na puku glumu ili hipokriziju, na koncu doista prerastao u globalni autopoetički mehanizam koji je Jean Baudrillard na tragu Lévinasa nazvao rastućom inteligencijom zla. Wolandovski šarm ili paradoksalna privlačnost inteligencije zla, koju je u romanu „Majstor i Margarita“ nenadmašno opisao Mihail Bulgakov, zasniva se upravo na ovoj kobnoj amortizaciji svakog poriva za istinskom promjenom, tj. na onom arhetipskom, pilatovskom konformizmu. Susret Isusa i Poncija Pilata, kao sudbonosni susret etike i politike, iz rimskih se arena nije preselio samo u Staljinovo carstvo, nego on podjednako predodređuje i suvremeno društvo spektakla. Homo eskapist, taj Poncije Pilat našega doba, zarobljen u svojoj estetiziranoj halucinaciji stvarnosti, baš poput Bulgakovljeva Pilata, duboko u sebi još uvijek jasno razlikuje dobro i zlo, ali to razlikovanje mora potisnuti želi li preživjeti neumoljivu vladavinu spektakla. Baš kao i prokurator Judeje, moderna politika, odvojena od svog etičkog bitka, uzalud nastoji sačuvati čiste ruke, jer čak ni onda kada doista nastoji ostati humanom, ona ne smije napustiti teatar okrutnosti koji je sama inscenirala. Da bi se izašlo iz vještičjeg kruga vladavine spek6

„Društvo spektakla“, teza 59.

327


328

POLITIKA I POLITIČARI

Goran STARČEVIĆ

takla, potrebno je uložiti napor koji, kako to kaže Lévinas, nadilazi granice sáme humanosti i ponovno otvara najvažnije pitanje svake filozofije o ljudskim stvarima – pitanje pravednosti. Kako bi se to pitanje uopće moglo postaviti, nužno je prevladati teatralizaciju politike i prozreti inscenaciju društvenih odnosa po uzoru na podjelu uloga u teatru. Suprotno Platonovu uvjerenju, istinska pravednost ne podnosi nikakve unaprijed zadane društvene uloge. Na put istine, koji vodi dalje od staza na kojima vladaju metež i privid, kaže nam Parmenid, možemo stići jedino kada nas njime vodi nepokolebljiva želja za Redom i Pravdom, a ne „zla sudbina“ pred kojom je ustuknuo i Benjaminov anđeo povijesti.


Igor ŠIPIĆ, Split 329

ODGOVORNOST, ILI ZAŠTO UPRAVO DANAS INTELEKTUALCI? U gradu prave Arene ne želim govoriti o gradu kojeg su „Arenom“ zadužili stotinu godina unaprijed, neću ni o mitomaniji buldožera i posrnuloj srni, koja se hranila na jaslama grada. Treba imati želudac. Ovaj proces, od zlodjela do presude, suđenje je jednom mozgu kojem su isprali mozak.

ZLODJELO: onto-lektualac – Taj sam pojam skovao pitajući se je li čovjek u stanju razumom i intelektom vladati političkim erosom u sebi, a da ne nanese štete društvenoj zajednici? Problem se na kraju sveo na „Važnost pčela u eko sustavu“, iza kojeg je nekoć stao i Einstein.1 Jer aktualni (2012., op. ur.) splitski rođonačelnik uzbudi se tek kad mu vijećnik, na njegovom jeziku kaže – „puno zuji, malo meda“. Što drugo uopće reći ozbiljnog o nepodnošljivosti politike, pesticidne u sijanju i pobiranju, dok se događaji smjenjuju beskrupulozno jedan za drugim. Mislio sam doći pa odšutjeti šest kartica, ali Domazet Lošo drži da nam više nije šutjeti sve gnusobe i štete koje Hrvatskoj napravi dnevno-politička pivotkracija. To je ono kad vam, vaterpolskim rječnikom rečeno, zabiju šraubom, iza leđa. Onda sam shvatio da moram nešto poduzeti kad je došao taj dan, nazovimo ga, kako to voli kazati jedan saborski zastupnik, danom idiota, starogrčkog političara koji radi za osobnu korist, a ne za opće dobro. U modernom rječniku slovi kao nestručnjak, neznalica, slaboumnik, tupoglavac, blesavac, a u naravi obudovjeli, korumpirani mozak koji ima jedan jedini problem: „Gledajte, imam jedan generalan problem s mojim sunarodnjacima. Taj problem je

1

Poznata je njegova izjava: „Ako nestane pčela, kroz četiri godine nestat će i čovjeka.“ Naime, u biljnom svijetu, samo 10% oprašivanja vrši se mimo utjecaja pčela i drugih kukaca.


330

POLITIKA I POLITIČARI

Igor ŠIPIĆ

što sam vjerojatno prejak za ovo društvo. To što sam bio premoćan.“2 Možda je samo slučajem do ove, po bestidnosti (Narcis bi umro od smijeha) nezapamćene izjave ex croatopoliticusa,3 na portalu dnevnog lista stajala i vijest o neobičnu eksperimentu: dotična je Alicia čitala poeziju i istodobno sjedila na vibratoru. Premda izgleda kako je time zloćudno ponižen narod, mozak je pokazao da mu zapravo nije dorastao. Sve u prirodi što naglo dobije snagu podivlja: Talesova počela u bujicama, olujama i požarima, a mozak u vlasti, pri čemu dobar dio vremena troši na taštinama. Zato neću govoriti o tomu što mislim o politici i političarima, nego o onomu što su sami izgradili o sebi, dakako, u uprosječenosti i časnosti iznimaka. Kad im ponudite da upravljaju Airbusom pitat će vas samo kako se avion podiže, ne i kako se spušta. Njihovi bahati posprdci (može i s t), koji ništa ne govore i ne mijenjaju, a zagade sve oko sebe, opravdavaju onu Burkeovu da „umijeće vladanja zahtijeva više iskustva nego što ga itko može steći tijekom života.“ Na primjer, ako su „gusle, kubure i tambure“4 čak i metafora, fraza ili parafraza, loša je vijest. Semantički trebale bi simbolizirati našu povijest i prošlost, a govornik tu očito nije doma. Površno poznavanje povijesti i igranje s nacionalnim identitetom utapanje je u sveobuhvat (bosanskog lonca ili sarme) kojim je najlakše prikriti neznanje pišući kako su zemlje hrvatske povijesno „periferija Srednje Europe i sami rub Mediterana“ (M. Jergović) pa je to jedan od razloga hitrog eurounijskog zbjega.5 Stare mitografe, lašce, prvi je razotkrio Herodot, a nakon njega ogolio Plinije Stariji. Intelektualcikamikaze Slavena Letice, kako je i sam uočio, svojim imenom i prezimenom izgledaju gotovo smiješno, „mogu nešto malo mijenjati, ali ne previše“, pa tako ni Pilarov hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajući smisao za privrednu i praktičnu politiku i manjak životne snage. U slučajnoj zemlji i „zemlji paradoksa“ očito je nebitan i Jelčićev komentar na veliko Pilarovo djelo Politički zemljopis hrvatskih zemalja: „Kad poslije svega [...] čitamo Pilarovu knjigu, nismo samo zadivljeni oštroumnošću njegovih analiza, izvedenih prije sedamdeset i pet godina, nego i užasnuti većinom naših tadašnjih i potonjih, upravo dojučerašnjih političara, u prvom redu onih koji su vodili glavnu riječ a nisu razumjeli što se to zbivalo i zbiva, ni kamo to zbivanje

2 3

4 5

„Jutarnji list“, 2. listopada 2012. Premda, u situaciji u kojoj se našao, ljudska bijeda nikad ne mijenja svoje lice: i Andrijicu Šimića tijekom suđenja terete njegovi hajduci, te neki jataci koji pokušavaju sve svaliti na njegova leđa. Samo Šimiću mogu zahvaliti što su se obogatili, a tvrde da su s njim surađivali, jer su ga se bojali. Optužuju ga kao organizatora..., a mnogi drugi su u Šimićevo ime samostalno pljačkali i ucjenjivali ljude. Referiranje na izjavu Z. Milanovića u HBZ-u u Pittsburghu. Vidi suprotno u: I. Šipić, T. M. Bilosnić, Ahilej u virovima Vrtoloma, Zadar, 2012.


Igor ŠIPIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

vodi.“6 Smiješnim se danas čini pokušaj uozbiljenja zbilje vladanja nad hrvatskom situacijom kad više ništa nije u našim rukama, ni tlo, niti podrhtavanje. I tu je jedino aktualni prvi u pravu: ostaju mu samo „tambure“ i opijenost vlašću, pa je nebitno što misli jedan akademik. Ukratko, prijeđen je donji prag izdržljivosti. Držim da je čak svjesno napravljena i podvaljena ta maska – ubiti intelektualca. ISTRAGA: i dalje nisam mogao, a trebao sam nešto poduzeti: pošao sam u Kamešnicu, gore visoko pod Konjem,7 da me spusti na najnižu točku, na ponovni neki početak, na sebi nepoznata čovjeka, nešto životno, pastira i njegovih stotinu i petnaest misica turizma, predivnih alpinki, koza i kozlića koje upravo sretoh. Marko, 22 godine, prvo što ga pitam: pa kako, mlad, cure, kafići, noćni provodi..., a on će meni – „ne bih Rože napustio ni u zlatnim kočijama“. Pa zašto, opet ću ja, a dnevne novine, televizija, vijesti, političari...? Nasmije se – „kakvi političari, tima ne bih dao ni ovce čuvati, nekmoli koze“. O, Bože, a ja vapim za mozgom! Očito je stupica, tu negdje blizu je onto-lektualac. Skužio sam to čim me predade rodjaku Nediljku. Momak (26 godina, završena srednja tehnička škola) ne sjedi u kafiću u Trilju, nego hrani onemoćalu staricu, čuva blago i čita, stalno čita, a što to čita? Je li Čarli na Zrću gudio po violi ili violini, je li naš maznuo više od Berlusconija ili Sarkozyja, je li se Kerum pojavio na radnome mjestu, ima li mlijeka Severina...? Ništa od toga, čita stručnu literaturu o povijesti i prošlosti svoga kraja. Vodi me vrletima, pokazuje tragove rimskih putova, priča o legendama, povjerava mi tajnu „Teutina“ groba. Kamešnica je vrlo ozbiljna planina, tu se nitko ne igra s onim što ima, tvrdi patrijarhalni zavičaj držiš križem težim od onog kojeg i sam nosiš.8 Probismo se tako do Božićevih, ljepotom biblijskih, ali pustih, zapravo napuštenih i urušenih Kurlana, uporišne točke i toposa obrambe hrvatskoga prostora, ali i povijesne okomice našega čovjeka u traganju za slobodom. Čak i svjetlina lika Andrijice Šimića, koja se uzdiže iznad tmine obična, licemjerna i slabašna čovjeka, tu nam uvijek blješti pred očima. Podneblje u kojemu je živio, vrijeme i društveni uvjeti kao da su trebali imati otpadnika koji je svoj hajdučki posao doživljavao kao život.9 To mi vraća nadu, još jednom potvrđujem svoje stajalište o tzv. održivom razvoju kao fikciji i izmišljotini, gotovo parasocijalnoj paradigmi moderne ekonomije kojom 6 7 8

9

D. Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Zagreb, 1995. Najviši vrh planine, ostao na bosansko-hercegovačkoj strani. Da nije tako, svako pučkoškolsko dijete u Hrvata znalo bi za Kamešnicu: umjesto Dinare, ona bi bila najviša planina Hrvatske. Spram gorštačke Dalmacije, često griješimo, pa evo što kazuje Andrijica Šimić, novinaru Pučkog lista Kapiću (1902.), po njegovu dolasku u Split: „Jesi li, Andrija, silazio sa svojom družinom u Primorje?“ „Niesam! Po Primorju je sve sami krš, gdje narod, mučeći se svu godinu mašklinom i motikom jedva preživi. Ne ima tu šićara za hajduke.“ (M. Milas, Hajduk Andrijica Šimić, 1972., 60) M. Milas, 1972., 28.

331


332

POLITIKA I POLITIČARI

Igor ŠIPIĆ

upravlja, gle čuda – doministar-učitelj!?10 Daleko od dnevnog tiska, politike i virtualnog svijeta, svjedočeći čovjeku prirode i prirodi Čovjeka, shvaćam bit ljudske tragedije. Između Burkeova „budalasta čovjeka“ i Diogenove mudrice „Tražim čovjeka“, golemo je polje praznine: Atena usred bijela dana, svijeća u ruci, korupcija i zavjere, život u izobilju, pretjeran i nekontroliran, raslojavanje koje nije više pučkoškolsko, jer čujem prvoga kako kaže: „Mi ćemo donijeti odluku, a oni imaju izbore.“ Diogen bi na to raščerupao pijetla, otkinuo mu krila, ušao u Banske dvore i uzviknuo: „Evo Zoranova čovjeka!“ OPTUŽNICA: stižemo tako konačno do Milanje: Čemu intelektualci u postmoderno doba?11 – kad „nijedan relevantan akter društveno-političke scene ne nalazi potrebnim da ih konzultira, ne nalazi uopće nužnost njihova postojanja, ne primjećuje ih.“ Pravo pitanje kad je riječ o izdoktriniranom, netalentiranom, vodoinstalaterskom političkom aparatu, koji drži vodu dok majstori odu pa ne voli da ga netko „dnevimice poziva na odgovornost i ozbiljnost vršenja funkcije mada je on na nju odabran voljom naroda, elektorata“. Stresno razdoblje za njega počinje povratkom u ono svoje obrazovne sirotinje, kućne haljetke, papuče i tvrtke, naravno, s ograničenom odgovornošću, jer, ipak, privatno je privatno, a državno, zahebi! Tko su onda ti Milanjini intelektualci? „To što su u Hrvatskoj uglavnom književnici figurirali kao dežurni intelektualci zapravo dokazuje da su zastranili jer ih je nerijetko vodila žeđ za senzacijom iznikla iz književnog i pjesničkog imaginarija, te vlastite osobne doživljajnosti“. Dijelom ispravno, no je li sve baš tako prosto s njima kako s katedre izgleda? Ponajprije, tu su i znanstvenici, umjetnici, liječnici... prema Letici, uglavnom institucionalno lijeni i prepušteni organizacijskim inercijama. Kronološki, pak, već je Eastmanova prvorazredna književna kritika mračnjaštva modernizma (Max Eastman, 1883.-1969.) bila nepopularna i neafirmativna čak i za velika imena poput Eliota, Pounda i Ransoma. Pisac zastrani jedino ako ne uspije osloboditi svijest o čovjeku koji više ne može sve oko sebe objasniti znanstvenim promatranjem. U taj i takav prazan prostor ulazi, kako reče egipatski pjesnik Rifaat Sallam, „glas ega“, koji 10

11

„Proizašla iz nemogućnosti kontrole vlastitoga razvojnoga koncepta, svoje uporište nalazi u činjenici da svaki razvoj u sebi nosi i prirodnu destrukciju. Ako je pak govoriti o održivom razvoju, onda su živućim naraštajima pravu lekciju iz održivog razvoja održali upravo prethodnici današnje Zagore, pokazujući kako je moguće opstati i u ekstremno lošim uvjetima življenja jedino ako svi ubiru plodove, ako svatko ponešto ostvaruje. Nema održivog razvoja, niti može biti razvoja uopće, ako ono što jednog čovjeka čini bogatim milijune osiromašuje.“ (19.-21. listopada 2010., I. Šipić, „Čovjek i prostor Zagore – od planske do globalizacijske ekonomije“, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i globalizacije, Zadar-Split, 2011., 89-100.) C. Milanja, Čemu intelektualci u postmoderno doba?, Stajergraf, Zagreb, 2011.


Igor ŠIPIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

nije jedini glas, već jednako tako i „glas usred šume, među izmiješanim glasovima koje ne možemo razlučiti ni razdvojiti, jer to su glasovi koji dolaze iz svih razdoblja i sa svih zemljopisnih širina, koji se tu sjedinjuju u jedinstveno vrijeme“.12 Ako baš svi mogu biti političari, ne mogu intelektualci. Distih W. S. Gilberta kaže: „U meni se uvijek intelektualac krio / S misli koja Vas i zapanjiti može...“ (Iolanthe, 1882.).13 Tu počinju svi problemi, jer u sveopćoj podijeljenosti trebaš naći formulu anticipativno-integrativnog intelektualnog djelovanja nužnog za „detektiranje uzroka problema pa posljedično, napose i davanje recepta za ozdravljenje bolesnih pojava i društva, ako se od tebe, u kriznim ili nenormalnim vremenima, očekuje društveno korisni angažman“.14 To pristaje intelektualcu „opće prakse“, kojemu je, po Milanji, „odzvonilo“, i koji više nije potreban jer ga postmoderno doba isključuje, međutim, u borbi za humanizam i čovjeka, univerzalne i transtemporalne humanističke vrijednosti, kako ih je vidio Vlado Gotovac,15 to nije dovoljno. Promjene su tako brze i goleme da ih oni koji ih proizvode više ne uspijevaju niti kontrolirati. Sve se čini da se poništi identitet, ugasi mozak čovjekov. Ako apsolutni vladar tehnologijâ ide u smjeru ekstemporalnih poduhvata skokova iz svemira, providne perilice ili očiju kojima ćemo upravljati funkcijama televizora, smirenost razvoja nužna je koliko i buktaj odgovornosti za ontološku egzistenciju čovjeka. Rostovljevu civilizacijsku neravnopravnost i osuđenost na provincijalizam naroda, koji u modernom svijetu tehnološki nije ravnopravan s narodima toga svijeta, ne bih danas prihvatio, a volio bih vidjeti bi li to učinio i Gotovac u današnjoj frustraciji. Ako je to sudbina planeta Zemlje, a još uvijek nismo prebrisali prašinu i mrvice s naših polica, onda svijetu nikad nisu bile potrebnije aproksimalne svjetline, prije svega dosljednost časnog čovjeka, veoma bitna dimenzija koja ga čini „svjesnim i odgovornim bićem, u nastojanju da izbjegnemo još jedan novi slom, a proizvedemo materijalna dobra koja osiguravaju gospodarsku moć, bogatstvo“ i, što je korijen svega, osjećaj sigurnosti i dostojanstva čovjeka, umjesto ekonomskog rasapa. Zato su u cijeloj priči bitne koze, zadnje koje slikaju svijet virgo intacta prije nego ga „razjebu bageri, dizalice i ostala tehnička gamad“, tako tromblonski ispaljuje pjes12 13

14 15

„Poezija je plemenit glas svijeta i svjedok vremena“ (razgovarao D. Dumančić), Nova Istra, br.1/2, 2012., 155-165. J. Le Goff esejistički donosi prve pojmovne vrijednosti klasičnih europskih intelektualaca-nastavnika na sveučilištima 12. i 13. stoljeća u knjizi Intelektualci u srednjem vijeku. Posao profesora je misliti i prenositi razmišljanja na druge, što preuzimaju golijardi, lutajući satiričari i kritičari tadašnjeg društva, crkve i političkog poretka (Abelard). „Jesenski i Turk”, Zagreb, 2009.; prvo izdanje: GZH, Zagreb, 1982. Temom paradigme intelektualca i krize bavi se S. Letica u: Intelektualac i kriza, Zagreb, 1989. V. Gotovac, „Razgovor o suvremenoj hrvatskoj književnosti“, Dubrovnik, 1990., 230-231.

333


334

POLITIKA I POLITIČARI

Igor ŠIPIĆ

nik N. Krpetić,16 a ja pridodajem – i političari. Velik je bio Gotovac u svojoj ideji napućujući upravo pisce na vezu između potpune i sveobuhvatne obnove Hrvatske i naše javnosti. Ali došli smo do toga da to ima smisla tek ako shvatimo kako je budućnost u rukama političara, neodređenog zanimanja i diskursa, koji unose pakao u naše domove i živote. Jer moć se uvijek raspodjeljuje ispod stola, a kad to čini liječnik opće prakse na funkciji ministra agrara, onda, mada se čini apsurdnim, raste potreba za intelektualcem optužbe. Samo, razumiju li to političari – „mali patuljci koji uokolo krešte tražeći da na njih padne što više reflektora svjetlosti“. Duboko svjestan da tim uzaluđem prokreiram svoj esej „ne izdajem literaturu“, kako reče Vlado, i „ne uvlačim je u teme koje njoj ne pripadaju“, nego nostalgično i buntovno ironizirajući političku stvarnost, ignorirajući i pobijajući priču o prevalentnom političkom biću, šaljem poruku prošloj, aktualnoj i svakoj budućoj vlasti: gnojnica se najbolje istiskuje ako „oblik izraza ima svoju supstancu u povijesti jezika, u glasovnoj artikulaciji“ (A. Jembrih).17 Pjesnik zacijelo nije taj koji je u nacionalnoj ekonomiji prebrisao komparativne prednosti natalne karte, jedan od najsnažnijih postulata konkurentnosti, nije ni „pregažena sirotinja“, a bogme ni očajem shrvani znanstvenik. To nas napućuje na posluh i sluganstvo svjetske pozornice, moć izvan moći – megakapital, a on pak na demografske procese koje više nitko živ ne spominje, dok se ultimativnim kriptoeuropejstvom prijeti radno neaktivnoj masi, kao posljedici ekstra pritisaka visokih tehnologija i natalitetnih azijskih pustara, spram hrvatskoga zamiranja. Koliko je sve u priči o našim naporima da definitivno poboljšamo život svakog pojedinca, a koliko u stvarnim sposobnostima nositelja političkog djelovanja? Odgovori su razlog više da se povijest rekreira u nekom od ontološki planiranih i predviđenih futura da bismo se vratili kulturnim obrascima susreta danas vrlo nekompetitivnih humanizama. Problem je očito star koliko i Diogenova bačva, što potvrđuje aktualnost mimohoda onih što nisu razumjeli problem politike, a ni politika problem odgovornosti. Ne više etičko, psihoanalitičko je pitanje što čovjeka nagoni na politiku da bi se o hrvatskoj demokraciji pisalo kao o kakvoj jambalayi bez presedana, svojevrsnoj zabludi, vremenu privatnih stranaka i klubova? Od Diogenova cinizma, kojemu nije 16

17

Jako je zamjetna radikalizacija pjesničkoga govora, što najbolje uprispodobljuju stihovi A. Crnkovića, inače profesora političke ekonomije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, u pjesmi „Polubard prikriveno jebežljive poezije“: „Trgaju me često / zbog poezije koju pišem / e, kakva je / e, o čemu je / i tko to uopće kupuje i čita / A, ja koprivasto tvrdim / ponorna je / zaumna je / i prikriveno jebežljiva / nadasve“ (iz zbirke pjesama Prokockani juriš pregažene sirotinje). Referenca na nekoliko aktualnih zbirki poezije: Bu do kaj (N. Piskač), Vrime recesje gube i batudi (N. Krpetić), Prokockani juriš pregažene sirotinje (A. Crnković), Pronevjerom oblikâ (I. Šipić), i druge.


Igor ŠIPIĆ

POLITIKA I POLITIČARI

izmakao ni Aleksandar Veliki, preko golijardske kritike crkvene i državne rastrošnosti, sve do danas, pratimo kako raste intelektualna napetost, koja potom prelazi u nemoć, ova u ironiju i sarkazam da bi se, konačno, našla u ozbiljnoj društvenoj kritici kao jedinoj ontološkoj vezi velikih izazova, apsurda te kontroverzi i odgovornosti koja može biti samo odgovornost prema drugome. Ako pogledom oko sebe ne bismo neutralizirali ili ono barem minorizirali nesposobnost, neodgovornost, nepotizam i obrazovnu diskriminaciju političkog establišmenta, moj silazak s Kamešnice izgledao bi racionalno, što nipošto ne želim. ZAVRŠNA RIJEČ: ključ eseja je „animozitet“, a dolazi od latinskog animosus što znači „kivan, neprijateljski raspoložen prema nekomu“. No u Pučišćima na Braču, na privatnom posjedu, u krajobrazu nešto manje žešćem od kamešničkog, državici koja ima svoj prostor i svoje suhozidne granice, žive zajedno u slozi i slobodi: konj, krava, ovca, janje, koza, jare, kokoš, pile, pijevac, magarac, paun, mačka, pas, puran, kornjača i, svakako, pčela. Životinja se može priviknuti (animal consuetudinarium), a čovjek ne može!? Van Loonova misao o „čovjeku kao grabežljivoj zvijeri koja se hrani drugim životinjama, a bogati se uzimajući svojinu svojega bližnjega, zbog čega je povijest svijeta ujedno i povijest rata“,18 bit će aktualna sve dok ne shvatimo i uvažimo Gottschallovu tezu kako, zapravo, „čast, politička moć i društvena dominacija predstavljaju najbliži put do konačnog cilja – do žena“.19 Eve ili Ave, svejedno, jer ni tri tisuće tisuće godina nakon Velike otmice ništa se promijenilo nije: interesi moći (politički eros) uvijek prođu preko općeg dobra (odvođenja) djevojke.20 I pčele sad postaju jasnije: oprašivanje = reprodukcija. Otpori umjetnoj oplodnji danas nisu samo bioetičko pitanje, nego i tretiranje promjena u odnosima globalnih moći i utjecaja organskih, a nevidljivih sila. Možda je na to mislio notre premier kad je ustvrdio: „Ciljevi su poznati, uzeti što više novca od Europe!“ Šimić i njegova mala hajdučka družina radili su to s više moralnih prodika. U nijednom planskom dokumentu, niti u bilo kakvoj dugoročnoj viziji ove zemlje, izim u proračunskim rupama, nema hrvatskoga čovjeka, samo iz jednog razloga: takvi ne postoje. „Da smo i orli, ne bi nas odavle perje iznielo. Zbogom moja kitna Kamešnice“ – među posljednjima su riječi Andrijice.21 Apostrofiranje hrvatskoga intelektualca i njegovog trenutka u vremenu, spram Cvjetka Milanje, opravdava moj credo u njegovo prisuće, a u kojemu čuči i pisac, što ide izvrsno uz zabranu izlova i jedenja svega što se množi prilegom. Tako mi ostaju 18 19 20 21

H. W. van Loon, Brodovi i njihovi putovi, Split, 2009. J. Gottschall, Silovanje Troje. Evolucija, nasilje i Homerov svijet, Kigen, 2011. N. Sikirica, „Legende istorinske u krajevima Cetinske doline“, Narodna umjetnost, knjiga 16, 1979., 159-168. M. Milas, 1972., 32.

335


336

POLITIKA I POLITIČARI

Igor ŠIPIĆ

samo bogumilske ribe, onaj početak s početka kad je odgovornost začela svoga čovjeka – onto-lektualca – koji do spoznaje o političkom biću ne dolazi samo intelektom, razumom i osjetilima, nego čitanjem općih, fundamentalnih i konstitutivnih određenja ontosa, onoga što jest. PRESUDA: optuženik se oslobađa krivnje. Olakotna okolnost: i znanstveno je utvrđeno da mozak sporije radi u društvu iritantnih osoba. Ali i to da jednako reagira na ono što vidimo i na ono što ne vidimo, nego samo zamišljamo – vizualiziramo. Zato se čini mogućim da san razvije i pobudi veliku ljubav kad boli što me želiš u uvjetima u kojima mi sebe ne možeš pružiti.


Ivana ŠOJAT-KUČI, Osijek

VARIJACIJE IRONIJE „Najlakše je ne misliti, prepustiti se, prepustiti sve profesionalnim pastirima.“

Kao zigota u maternici polisa, politika je u začetku, na početku evolucije od krilate ideje do rogatog čudovišta valjda bila nekakav protokršćanski vjesnik. Gotovo proročki, poput Ivana Krstitelja (ironijom sudbine, usuda u konačnici obezglavljenog) pojedincu je dodijelila ulogu kotačića u skrbi za dobrobit zajednice, bila je rodonačelnički temelj uzvišene zapovijedi danas svedene na floskulu: „Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe“. Doduše ne iz uzvišene potrebe zatomljenja vlastitih potreba i stremljenja ka osobnom probitku, već zbog praktične činjenice da ako je zajednici dobro, ako cvate i rađa materijalnim plodovima civilizacijskih tekovina, onda je i pojedincu dobro, bolje. Jer kuća u rasulu nikome ne pruža zaštitu, čak ni onima koji večeraju jastoge, a s tijela otiru ljagu u mramornim kadama. Izuzmemo li sporadične baklje genija koji, gledano u nekakvim kozmičkim razmjerima, cjelokupnu sliku unutar okvira povijesne paradigme pomaknu samo milimetar naprijed, valjda naprijed, prema onom nekom kraju vremena, apoteozi konačnog pabirčenja prije savršenstva i života budućega vijeka u idealnome, čovječanstvo je zajednica koja sama sebi postelju sprema. Ili ognjišta zatire. Kolektivno, kao jedinstveno tkivo u kojem vrijeme ne igra nikakvu ulogu. Politika je tako trebala biti svojevrstan limfni sustav toga tkiva, zaštitnik opstojnost, jamac da će svatko, pa i onaj „najmanji među nama“ biti zaštićen pred licem kolektiva božanstava na nekom brdu, Boga stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga ili sudbine, kako danas volimo reći kako bismo bili politički korektni. I što je od toga ostalo? Na što su se sveli „javni poslovi“?

337


338

POLITIKA I POLITIČARI

Ivana ŠOJAT KUČI

I RIJEČ TIJELOM POSTADE... U ljudskome svemiru, da bi nešto dobilo težinu, pravo glasa, mora se utjeloviti u jasno definiranim fizičkim okvirima, progovoriti, organizirati se u sustav koji obećanjima i sankcijama manipulira kao kočijaš mrkvom i kandžijom. Mora duboko u sebi nositi zalihu pokretačke snage, goriva koje će ga održavati na životu. Mora imati interes, ono nešto čemu stremi od politike nerazdvojan pojam političke zajednice: klana, plemena, plemenskog saveza. Boljitak kao svjetionik prema kojemu navodno kolektivno vrludamo. A kako cilj u konačnici ipak ne bi opravdao sredstva, politika je u začetku bila i razmjerno dugo ostala u trajnom odnosu s moralom i religijom. Sve do Rimljana i njihova skretanja prema antropomorfizmu i kultu vladara kao svekolikog spasitelja i čovjeka koji na nekakvu atu, mitski gotovo uvijek bijelom, neuku gomilu (stado) vodi ka svijetloj budućnosti. Geopolitičkoj. Tu je, u toj povijesnoj točki, valjda došlo do sudbonosnog pucanja, raskola koji je ideju odijelio od kršne ideologije, poljuljao čitav koncept politike o kakvoj su zborile grčke mudre glave poput Platona i Aristotela, koje su globalnu brigu o općemu dobru postavljale ispred individualnog traganja za srećom i duševnim spokojem. I tu se nije stalo. Politika koja je moralne predloške i do tada crpila iz nezemaljskim nadahnutih religija, carskim žezlom Konstantina Magnusa religiji je dodijelila mjesto prvoga savjetnika, promaknula ju u kalup prema kojemu će se prilagoditi. U kršćanstvu koje će se sedam stoljeća kasnije raspuknuti na Istok i Zapad, Konstantinu će njegova odluka na istočnoj polutki prepolovljena križa donijeti svetačku čast i štovanje. NEBO NA ZEMLJI I dobili smo piramidu, presliku Henokova Carstva nebeskog na Zemlju i vladare koji stoluju nad masama. Kao Bog nad kristalnim morem. Dobili smo dva svijeta – onaj u kojem caru pripada carevo i drugi u kojem je Božje Božje. Baš kao što Novi Zavjet prvi put u povijesti ljudskoga roda religijsko područje jasno razgraničava od političkog. Uzajamnost se, međutim, nipošto ne dokida. Na kršćanskome Zapadu tako nastaje nauk o dvije vlasti: jednoj koja bdije nad dušama, a druga nad propadljivim svijetom izvanjskog blještavila. I dogodio se zapravo paradoks: zemaljski kraljevi pomazani blagoslovom predstavnika Kraljevstva Nebeskog, zaštićeni (dakako prividnom) simbiozom s Gospodarom nad narodima (a time i kraljevima), omogućili su diktaturu u skučene ljudske okvire zgurane „istine“. Religija koja je službeno propovijedala slobodu izbora počela je mrak Srednjega vijeka kao svjetlokazima straha obasjavati lomačama. Znanje je pretvorila u neprijatelja, tiho i bolno počela porađati vlastita neprijatelja: sekularnost kao okljaštrenu nakazu nakaze u koju je izrasla.


Ivana ŠOJAT KUČI

POLITIKA I POLITIČARI

A sve, čini se, u ljudskim okvirima mora biti tako. Jedna krajnost priziva drugu, pobijanje i zatiranje za sobom povlači kao jedini automatizam. Preko prisebne blagosti onog u sredini. Politika se tako u Novome vijeku otrgnula od svega, najviše od ideje koja ju je porodila. Na Zapadu je tako dovela do posvemašnje laicizacije društva, te se ogradila od morala, svela na puku tehniku stjecanja i održavanja moći, omogućila rođenje najvećih čudovišta totalitarizma: nacizma, fašizma, deformiranog komunizma utjelovljenog u Staljinu i drugima koji su svoje narode proveli kroz groblja i masovna stratišta do svjetla na kraju tunela. Ili Katynske šume, pomrčine razuma u Sibiru, Bleiburga i Jasenovca... Sve se odjednom moglo opravdati ciljem koji više nije morao biti ni uzvišen, ni nadahnut bezvremenom božanskom voljom. Došlo je vrijeme sve suženijih interesnih zajednica koje su uspjele utjeloviti čak i nekoć neopipljivu moć. Utjeloviti i rastjeloviti imaginarnim financijskim transakcijama koje preko noći jedne nemilosrdno osiromašuju do gladi, a druge čine bogatima do neprepoznatljivosti. Bog nekoć naviještan objavama proroka danas službeno ne postoji. I nije Nietzsche kriv za to, nego čovjek koji je progonstvo svakog morala doživio kao oslobođenje, kao prostranstvo kojim će, lišen svake „stege“, trčakarati ispod sada praznog, pustog Neba, piramidom se Nebeskog ustrojstva preslikanom na Zemlju igrati kao lego-kockicama, postavljati uvijek nova, zemaljska božanstva na njezin vrh: malo vladara, malo ideju, malo narod iznad svega. I rugati se logici pred pukom kojem su svezali ruke, zalijepili usta Ustavom, partijskim dekretom ili poštapalicom „uvijek vam može biti gore“ kao kletvom. CIRKUS OSTAJE U GRADU Prividno smo dobili sve. Poput zločeste djece koja su se čudom probudila u Paletovu svijetu. A zapravo smo i dalje glupo, neuko stado koje se plaši autoriteta, onih kojima smo „demokracijom“ dodijelili pastirski štap i bijele halje dobrih, općedruštvenih nakana. I vraćamo se unatrag. Današnjem smo političkom ustroju dodijelili ime surovog neoliberalizma. No ovo danas više nalikuje čudnoj, degenerativnoj simbiozi robovlasništva i feudalizma. U glibu dužničkoga ropstva u koje smo zagazili slijedeći neodoljivi neon reklama o svemu što trebamo imati kako bismo bili sretni, valjda razdragani, slobodni i nesputani poput onih koji tijela sukladna trenutačnoj estetici prodaju za plaću, poštujemo zakone što ih pišu, nameću i provode suvremeni feudalci, oni koji imaju u novac zaogrnutu moć. Ne vidimo koliko je sve strašnije nego u onom feudalizmu o kojemu zborimo kao o mraku. Jer feudalci su nekoć bili sputani granicama svojih, relativno smiješno malenih feuda, a danas ne znaju za

339


340

POLITIKA I POLITIČARI

Ivana ŠOJAT KUČI

ograde, te poput mitskih, krilatih bića preskaču državne granice, kroz odredbe ustava se provlače kao kroz spužve, čitave narode u kandžama drže prijetnjom bankrota, preseljenja industrijskih postrojenja... Imaju sada i rat na raspolaganju. Represivnu pljusku demokracijom po uzoru na onu velebnu, zapadnjačku. A zapravo krinku koja poput kvake 22 naletom raketa zemlja-zemlja ili bombardera ljude iz neslobodnih pretvara u zapadnjački slobodne, velebnu, slatkorječivu dimnu zavjesu iza koje se kriju isključivo ekonomski interesi šačice. A MI? Svijet se, dakle, evolucijom politike u alatku pretvorio u kolektivnu spavaonicu u kojoj glomazno stado liježe i ustaje slijedeći glas iz grlatoga megafona svjetskih trendova. Jer moramo biti dobri, sretni, slobodni, voljeti sebe, brinuti se o sebi, brinuti seo vlastitim malenkostima. Zato što se vani, dok mi obraćamo pozornost na trivijalnosti, događaju velike, sudbonosne stvari. Svijet se mijenja, tektonski izobličuje dok nas uvjeravaju u opasnosti od pušenja, plastičnih vrećica, nevezivanja sigurnosnih pojaseva, štednih žarulja, dok nam govore što jesti, piti, čime se mazati kako bismo duže potrajali, kako postupati s djecom da ne bi baštinila naše, navodno monstruozne traume. Od skrbnice o općemu dobru, učiteljice koja nas je učila kako samo u društvu sretnih i zadovoljnih ljudi možemo i sami biti sretni, politika nas je pretvorila u robove nas samih, u Narcise. Kako bi oni koji su njome ovladali preuzeli nadzor nad „većom“ stvarnošću. Ostalo nam je samo pravo na pobunu, jer politika odavno više nije pozornica na kojoj zainteresirani, zabrinuti raspravljaju o sudbini duša, stanju stvari. A ta nam pobuna nalikuje na prokletstvo. Čini nam se da je previše toga bez čega bismo mogli ostati. Čini nam se da uvijek može biti gore, ne vidimo da smo sami sve sveli na ono besciljno „imati“. Imati plaću kojom ćemo kupiti. Kako bismo bili sretni. Sreća je postala važna. Čekamo da nam drugi kažu kako biti sretni. Više ne znamo. Kao maloumni, svake izborne godine čekamo da oni koje smo promaknuli u meštre politike iz ladica izvade uvijek iste, prikladne pamflete, transparente, davno napisane budnice i ditirambe o budućoj sreći. U nacionalnom korpusu koji se rastoči nakon prvih izbornih rezultata. Pobjegli smo od Platona koji propovijeda katarzu koja nas je trebala konačno udaljiti od tjelesnoga svijeta i približiti spoznaji božanskog, onoga nepropadljivog u nama, zalutali daleko od prostora gdje sve zbiljski jest, gdje je sve lijepo, dobro i mudro, a samim time i istinito. Prigrlili smo varljivost. Zato nasjedamo na maske, slatkorječivost. Pa se poslije čudimo kada oni koji bi nas trebali voditi naprasno zaborave i branitelje koji su krvarili, i srušene gradove i masovne grobnice, ljude


Ivana ŠOJAT KUČI

POLITIKA I POLITIČARI

bez posla, ljude s poslom bez plaće, našu djecu bez budućnosti, našu budućnost bez snova. Zaboravili smo misliti, tražiti, zahtijevati. Kao nijemi grčki kor čekamo da se pojavi nekakav svemogući deus ex machina i sve promijeni. Na bolje. Najlakše je ne misliti, prepustiti se, prepustiti sve profesionalnim pastirima. Povremeno dopustiti tihome gnjevu da nas obuzme, sasvim tihome gnjevu koji neće prekoračiti zidove naših dnevnih soba, popiti nešto, upaliti televizor, gledati nekakvu sapunicom obloženu bajku u tisuću epizoda, preseliti se u tuđi, fikcijski život, zaboraviti da je život ono što nam se događa dok mi razmišljamo o nekim drugim stvarima.

341


Bruno DOBRIĆ

O ZAVIČAJU PRILOZI OPRILOZI ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ Njemačkojezični periodici koji su izlazili u Puli i na Brijunima tijekom Austrijske uprave u Istri

345

miodrag KALČIĆ Vatrometna pula

400

343


Bruno DOBRIĆ, Pula

345

NJEMAČKOJEZIČNI PERIODICI KOJI SU IZLAZILI U PULI I NA BRIJUNIMA TIJEKOM AUSTRIJSKE UPRAVE U ISTRI „Većina talijanskoga građanstva odnosila se prema novim sugrađanima kao prema gostima u svome domu. Ta dva nacionalna i socijalna sloja pretežito su živjela u odvojenim dijelovima grada. U onodobnim publikacijama o Puli se često navodi da sadrži dva grada u jednome.“ „Nastojanja najranijih njemačkojezičnih novina za otvaranje međukulturalnog dijaloga nisu nailazila na odaziv talijanskih intelektualaca u Puli i Istri, odnosno novina koje su oni uređivali i objavljivali.“

Obimna nakladnička i novinska djelatnost na njemačkome jeziku u Puli od druge polovine XIX. stoljeća do kraja 1918. godine posljedica je izbora Pule za glavnu ratnu luku Habsburške Monarhije sredinom XIX. stoljeća, zbog čega je do početka Prvoga svjetskoga rata u grad doselilo gotovo 10.000 austrijskih Nijemaca i manji broj Nijemaca iz zemalja izvan Habsburške Monarhije. Njihovo djelovanje – prvenstveno unutar mornaričkih, ali i civilnih ustanova – imalo je znatan utjecaj na nagli gospodarski i kulturni razvoj grada koji je početkom XX. stoljeća iz provincijskog gradića izrastao u moderno mediteransko i srednjoeuropsko vojnopomorsko urbano središte.1 1

Usp. Carska i kraljevska mornarica u Puli i na Jadranu od 1856. do 1918. godine. Pomorskopovijesni i kulturnopovijesni prilozi, (ur. B. Dobrić), Pula, 2014.; Dobrić, B., Kultura čitanja i nacionalni pokreti, Pula, 2003., str. 32-52.


346

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

U ovom radu2 bavimo se periodicima – tjednicima, dvotjednicima i mjesečnicima – koji su objavljeni u Puli i na Brijunima na njemačkome jeziku od druge polovine XIX. stoljeća do 1918. godine, u razdoblju austrijske uprave u Istri.3 1. Istraživanje pulskoga novinstva u razdoblju austrijske uprave u Istri Kulturna prošlost Pule u drugoj polovini XIX. i početkom XX. stoljeća – posebno njezin dio koji se odnosi na pripadnike austrijske/njemačke zajednice, koji su ovdje živjeli do kraja Prvoga svjetskoga rata – u Hrvatskoj je veoma malo istražena.4 To se pogotovo tiče nakladništva i novinstva na njemačkome jeziku u Puli u navedenome razdoblju. Jedan od razloga izostanka takvih istraživanja jesu uvriježeni stavovi koji potječu iz razdoblja hrvatskoga nacionalno-integracijskog pokreta da je glavni cilj austrijske državne politike – a onda posredno i nakladništva, novinstva i drugih oblika kulturne djelatnosti pripadnika njemačkoga naroda u Hrvatskoj – germanizacija pripadnika hrvatskoga naroda.5 S tog je gledišta proizvođenje knjiga i periodika na njemačkom jeziku i njihovo širenje u Hrvatskoj u XIX. i početkom XX. stoljeća smatrano preprekom integraciji hrvatske nacije, a nije se uzimao u obzir pozitivan utjecaj dviju kultura u dodiru – npr. utjecaj njemačkojezičnog novinstva na na hrvatskojezično novinstvo u Puli u spomenutom razdoblju. Pulsko novinstvo u drugoj polovini XIX. st. i u prva dva desetljeća XX. stoljeća – uključujući i novine koje su izlazile na Brijunskom otočju, koje je pripadalo pulskoj općini – bilo je obilježeno veoma ubrzanim društvenim, političkim i kulturnim promjenama u gradu s izrazito etnički, socijalno i kulturno diferenciranim stanovništvom – većinskim talijanskim, te hrvatskim i njemačkim, uz prisutnost manjega broja Slovenaca i pripadnika drugih naroda. Pula je koncem XIX. st. izrasla u 2

3

4

5

Ovo je djelomice izmijenjen dio doktorske disertacije „Nakladništvo, tiskarstvo i novinstvo na njemačkom jeziku u Puli od druge polovine 19. stoljeća do 1918. godine“, koju je autor obranio 2012. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pulski dnevnik Polaer Tagblatt, koji je izlazio od 1905. do 1918., nije predmet ovoga istraživanja. Usp. kratki prikaz tih novina u: Dobrić, B., Nakladništvo na njemačkom jeziku u Puli od druge polovine 19. stoljeća do 1918. godine, u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 48(2006), 3-4, str. 247-248. Paradoksalno je da je u hrvatskoj historiografiji o Puli najmanje istraženo upravo razdoblje austrijske, odnosno austrougarske vladavine u Puli, iako je to razdoblje najbržeg razvoja ovoga grada nakon razdoblja vladavine Rimljana. U tom pogledu u hrvatskoj historiografiji druge polovine XX. st. iznimak je knjiga M. Balote Puna je Pula (Zagreb, 1954.). O provedbi politike ponjemčivanja može se govoriti u razdoblju prije uvođenja ustava 1861. god., ali ne i u vrijeme od uvođenja ustavne monarhije do Prvoga svjetskoga rata. Usp. Stančić, N., Hrvatska u Europi – između srednje, sredozemne i istočne Europe, u: Hrvatska i Europa, sv. 4: Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne (XIX. stoljeće), Zagreb, 2009., str. 39.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

brojem stanovnika najveće te gospodarski, politički i kulturalno najvažnije središte tadašnje austrijske „krunske zemlje“ Istre i jedan od značajnih gradova austrijskog dijela Monarhije.6 Ovo istraživanje pretpostavlja poznavanje složenog državno-pravnog, administrativnog, političkog, multietničkog ustrojstva austrijskog dijela Austro-Ugarske Monarhije, kojim su određeni pravni, gospodarski i drugi preduvjeti djelovanja periodika na tom području (austrijski zakoni nisu vrijedili u Banskoj Hrvatskoj). U Puli su pojedini periodici bili financirani uz državnu potporu,7 što je povezano s posebnom ulogom carske i kraljevske (c. i kr.) Ratne mornarice8 u gospodarskom, kulturnom i znanstveno-tehničkom razvoju Pule.9 Stoga je za razumijevanje predmeta našega istraživanja, pored poznavanja društveno-političkih i kulturnih prilika u gradu, važno i poznavanje uloge i položaja c. i kr. Ratne mornarice u Puli.10 Nakon Prvoga svjetskog rata i propasti Monarhije te talijanske okupacije grada, nakon čega su austrijski Nijemci bili primorani napustiti Pulu, nije bila istraživana njihova prisutnost u Puli u razdoblju Monarhije.11 2. Austrijski Nijemci u Puli; njihova ideološko-politička stajališta Novine na njemačkome jeziku rezultat su prisutnosti i djelatnosti njemačkoga kulturnog kruga u Puli. Stoga je za njihovo istraživanje neophodno poznavanje vojne, gospodarske, političke i kulturalne povijesti austrijskih Nijemaca u Puli. Specifičnost socijalne strukture stanovništva Pule do 1918. godine u odnosu na ostale gradove austrijskoga dijela Monarhije ogleda se u velikoj zastupljenosti zani6 7 8 9

10

11

Seidel, E., Führer durch Pola, Brioni und Umgebung, Pola [s.a.], str. 15. Država je sufinancirala izlaženje pulskoga dnevnika Polaer Tagblatt. Usp. Dobrić, B., Nakladništvo na njemačkom jeziku..., n. dj., str. 247-248. Službeni naziv bio je „carska i kraljevska (c. i kr.) Ratna mornarica” (k. u. k. Kriegsmarine); u nastavku navodimo pod nazivom „Ratna mornarica”, odnosno „Mornarica”. Ratna mornarica bila je nakladnik tristotinjak znanstvenih i stručnih publikacija i imala utjecaj na pokretanje dnevnika Polaer Tagblatt. Usp. Dobrić, B., Nakladništvo na njemačkom jeziku..., n. dj., str. 237-246. Usp. Dobrić, B., Kultura čitanja..., n. dj., str. 37-42. Upravo vezano za austrougarsku Ratnu mornaricu, kao i za samu Austro-Ugarsku Monarhiju, u ideološki usmjerenoj jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji od 1918. do 1990-ih godina bilo je prisutno mnogo ideoloških vrednovanja bez znanstveno-povijesnog pristupa. Nasuprot tomu, smatramo da je povijest te mornarice sastavni dio vojno-pomorske povijesti ne samo Austrije, već i Hrvatske i drugih zemalja bivše Monarhije. Za talijanske okupacijske vladavine u Istri (1918.-1943.), kao i u poslijeratnom jugoslavenskom razdoblju, zapreka takvim istraživanjima bilo je ideološki diktirano, isključivo negativno vrednovanje prisutnosti Nijemaca u Istri.

347


348

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

manja koja su vezana za vojsku.12 Prema procjeni lučkoga admirala Pule, 1908. godine od oko 52.000 stanovnika tek njih oko 16.500 (ili 36%) nije bilo „neposredno izdržavano od strane vojske”, a vojska je financirala 75% prihoda pulske općine.13 Ratna mornarica po svom je sastavu i po odgoju i mentalitetu časnika bila izrazito plurikulturalna.14 Njezini pripadnici potjecali su iz 13 naroda i 9 etničkih skupina u sklopu Monarhije. Primjerice, 1912. godine posadu na ratnim brodovima sačinjavalo 32.8 posto govornika „hrvatsko-srpskog jezika“,15 21.4 posto Nijemaca, 13.6 posto Mađara, 18.2 posto Talijana, te pripadnika ostalih naroda (Čeha, Slovenaca i dr.).16 Vojska i državni činovnici bili su još od terezijansko-jozefinske epohe odgajani tako da su se, bez obzira na nacionalnost, osjećali posebno povezani s Monarhijom.17 Plurikulturalnost Ratne mornarice potvrđuju i njezine publikacije na hrvatskom, talijanskom i drugim jezicima, kojima se nastojalo olakšati sporazumijevanje među pripadnicima Mornarice, što potvrđuje i obveza učenja osnova talijanskoga i hrvatskoga jezika na Mornaričkoj akademiji u Rijeci.18 Dok je u gradu talijanski jezik prevladavao među trgovcima i radnicima, njemački je prevladavao kod časnika i zaposlenika Mornarice i vojske, državnih činovnika i poduzetnika.19 Hrvatski građani predvođeni dr. Matkom Laginjom od devedesetih godina XIX. stoljeća do Prvoga svjetskog rata vodili su političku borbu za ravno12 13 14

15

16 17

18

19

Usp. Dobrić, B., Kultura čitanja..., n. dj., str. 34-38. Polaer Tagblatt od 17. 2.1911., Nr. 1783. Austrijski književnik F. K. Ginzkey, rođen 1871. u Puli gdje je služio kao časnik, svjedoči o toleranciji koja je vladala među časnicima Mornarice: „U krugu austrijskih časnika bilo je gotovo nemoguće da bi neki drug bio napadan ili zapostavljen zbog svoje drukčije narodne pripadnosti.“ Ginzkey, F. K., Ausgewählte Werke, 1. Bd., Wien, 1960., str. 47-48. O priznavanju nacionalne ravnopravnosti u Ratnoj mornarici svjedoči izbor Hrvata M. Njegovana (1858.-1930.) za zapovjednika Mornarice 1917. godine. Od 1880. godine austrijski popisi stanovnika uvode rubriku „govorni jezik“ (Umgangsprache), na osnovi kojih su često bili izvedeni (neslužbeni) podatci o nacionalnoj pripadnosti ispitanika; tu je bio naveden i „hrvatsko-srpski jezik“. Wiggermann, F., K. u. K. Kriegsmarine und Politik: ein Beitrag zur Geschichte der italienischen Nationalbewegung in Istrien, Wien, 2004., str. 171. Austrijski povjesničar E. Zöllner navodi da „…kod njih državna svijest i etničko načelo nisu smjeli biti sjedinjivi.“ Zöllner, E., Periode der österreichische Geschichte und Wandlungen des Österreich-Begriffes bis zum Ende der Habsburgermonarchie, u: Wandruszka; A.; P. Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 3: Die Völker des Reiches, 1. Teilband, 2. Aufl., Wien, 1980., str. 32. Od 1858. na Mornaričkoj akademiji u Rijeci je predavan hrvatski jezik (u početku je naziv bio „ilirski“, a od 1899. „srpskohrvatski jezik“). Pored ostalih, hrvatski jezik predavao je Mihovil Kombol (1910.-1918.). Illustrierter Führer durch Triest und Umgebung, 14. Aufl., Leipzig, 1913., str. 87.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

pravnu uporabu hrvatskoga jezika u školama i javnim službama. Pored pripadnika Mornarice i njihovih obitelji te zaposlenika Mornarice – pretežito radnika u Arsenalu – jedna od tri najbrojnije socijalne skupine Pule bilo je građanstvo, čiju su glavninu činili građani talijanskoga i njemačkoga podrijetla te manji broj pripadnika hrvatskoga sitnoga građanstva. Talijanski sitnopoduzetnički građanski sloj u Puli činili su sitni trgovci, obrtnici, te pripadnici „slobodnih zanimanja“ – odvjetnici, liječnici i učitelji.20 Premda je njemačko građanstvo bilo malobrojno u odnosu na većinsko talijansko građanstvo, ono je bilo ekonomski razvijenije od ovoga.21 Odnos pulskoga građanstva i Mornarice prikazan je u studiji „Pola, seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft“ objavljenoj u Puli 1886. godine: “U građanskom stanovništvu, u koje su samo neznatnim dijelom uključene starosjedilačke pulske obitelji, prevladava talijanski element – manje podrijetlom negoli jezikom, i ta okolnost, naravno, donekle utječe na sam društveni život. (…) Građanstvo i Mornarica međusobno su čvrsto razdvojeni. Svi elementi građanstva koji su istarskoga podrijetla nisu još nadmašili onu osebujnu zatvorenost ovih ljudi iz provincije, i oni se osjećaju tuđi elementu mornaričke skupine, čiji pripadnici potječu pretežito iz drugih krugova. Pored toga, u ovoj posljednjoj skupini prevladava njemački jezik.”22 Većina talijanskoga građanstva odnosila se prema novim sugrađanima kao prema gostima u svome domu. Ta dva nacionalna i socijalna sloja pretežito su živjela u odvojenim dijelovima grada – talijansko građanstvo u starome („rimskome“) dijelu grada, a časnici i zaposlenici Mornarice s obiteljima u novoj gradskoj četvrti San Policarpo (Sv. Polikarp), koja je popularno nazivana „novom Pulom“. U onodobnim publikacijama o Puli se često navodi da sadrži „dva grada u jednome“23 Autor spomenute studije iz 1886. godine – službenik Mornarice u Puli – svjedoči da su se zbog te podvojenosti pripadnici Mornarice osjećali u Puli “...kao presađena kolonija, na njima tuđem tlu, zbog čega se unutar vlastite skupine zatvaraju prema vani.”24 Usprkos spomenutoj – srednjoeuropskim gradovima svojstvenoj – mješavini na20

21 22 23

24

Balota, M., Puna je Pula, Pula; Rijeka: Čakavski sabor, 1981., str. 89, 92. Autor (M. Mirković) navodi da su ti slojevi „...činili tek oko 1/10 nevojnog stanovništva grada. Bili su to većinom došljaci iz Cresa i Lošinja, Rovinja, Poreča, Izole, Kopra, iz Italije, mnogi su bili potalijančeni hrvatski seljaci. Ta mala skupina, ekonomski slabija od drugih, tri četvrtine stoljeća dominira društvenim životom grada; na izborima odlučujuća većina stanovništva grada svrstavala se iza nje.“ Isto. Isto, str. 107. Gareis, A., Pola, seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, Wien, 1886., str. 66. Il Giornaletto di Pola od 31. 10. 1908., Nr. 3035. U polemici s talijanskim listom Il Pensiero u njemačkom tjedniku Neptun 1871. god. navodi se čak i mogućnost administrativnog odvajanja mornaričkoga dijela grada. Neptun, 1871., Supplemento al Nr. 26. Gareis, A., n. dj., str. 66.

349


350

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

roda, zbog čega je Pula nazivana „modernim Babilonom,”25 od osamdesetih godina XIX. stoljeća nacionalno-integracijske tendencije, koje su u gradu bile prisutne kod dijela talijanskoga, hrvatskoga i slovenskoga, a manjim dijelom i kod njemačkoga građanstva (s iznimkom pripadnika Mornarice), imale su sve više upliva na nacionalno-političke odnose u gradu. Za austrijske Nijemce26 bio je izgrađen potpuni sustav školovanja na njemačkome jeziku. Uoči Prvoga svjetskoga rat u gradu su djelovale sljedeće njemačke škole: Državna viša gimnazija, Država realna škola, Država osnovna škola za dječake, Država osnovna i građanska škola za djevojčice, Mornarička osnovna i građanska škola za djevojčice i dječake27 te c. i kr. Strojarska škola za pripadnike Mornarice i strukovna škola za naučnike u Arsenalu. Ideološko-politička stajališta austrijskih Nijemaca u Puli znatno su utjecala na programsku koncepciju pulskih njemačkojezičnih periodika; stoga prije prikaza periodika koje su predmet ovoga rada treba ukratko prikazati ta stajališta. Nijemci su bili vrlo utjecajan čimbenik pulskoga društva već time što su činili većinu časnika, inženjera, liječnika i drugih zanimanja u vrhu hijerarhije Ratne mornarice, a ova je bila važan gospodarski čimbenik u gradu. Svakako je i to, pored ostaloga, utjecalo na njihovu vrlo izraženu samosvijest kao pripadnika Mornarice i državne uprave.28 Premda su se pojedini časnici – doduše rijetko – ženili kćerima dobrostojećih talijanskih starosjedilaca, talijansko većinsko stanovništvo (građan25 26

27

28

Omnibus od 3. 6. 1911., Nr. 1210. U nedostatku statističkih podataka koji bi se izričito odnosili na izjašnjavanje popisivanih osoba o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, u ovome radu broj austrijskih Nijemaca i Nijemaca koji su doseljeni iz Njemačke zasnivamo na rezultatima popisa stanovništva, na temelju broja osoba koje su se prilikom popisa izjasnile da je njemački njihov govorni jezik (v. bilj. 12). Smatramo da nije opravdano poistovjećivati govorni jezik ni s materinskim jezikom niti s nacionalnom pripadnošću. Usp. Urbanitsch, P., Die Deutschen in Österreich: Statistisch-deskriptiver Überblick, u: A. Wandruszka; P. Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 3: Die Völker des Reiches,1. Teilband, Wien, 1980., str. 36. Austrijska književnica Paula v. Preradović (1887.-1951.), unuka pjesnika P. Preradovića, koja se školovala u Puli, u svojoj autobiografiji ističe visoku stručnu razinu nastavnika Mornaričkih škola. P. Preradović, „Djetinjstvo na moru“, u: Nova Istra, 2(1997), 4, str. 165. Na Mornaričkoj školi radio je i poznati arheolog Anton Gnirs. Spomenuti F. K. Ginzkey navodi da su se Nijemci „...osjećali naprama Talijanima i Slavenima ne kao gosti, već kao gospodari u zemlji – službeni položaj vlasti učinio je to samim po sebi razumljivim, iako markgrofovija Istra nije tek osvojeno područje, nego cijelo stoljeće sastavni dio Austro‑Ugarske Monarhije. Povrh toga valja se ovdje još sjetiti da se časnički i činovnički Mornarica popunjavala ljudima iz svih krajeva Monarhije, dakle iz dvanaestak zemalja gdje je službeni i govorni jezik bio njemački.“ Nav. prema: Arambašin, T., Koliki su te voljeli, moja Pulo!, Zagreb; Pula, 1996., str. 217.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

stvo) i pripadnici Mornarice bila su dva odvojena kulturna kruga. U gradu su Nijemci bili kompaktna nacionalna skupina, bez stranačkih i ideoloških podjela, politički jedinstveni u obrani interesa Ratne mornarice i države. Zbog toga što su bili manjina, nisu samostalno istupali na izborima, već u koalicijama – u drugoj polovini XIX. st. zajedno s talijanskom liberalnom strankom, a početkom XX. st. s hrvatsko-slovenskom strankom. Tek su 1914. god. na izborima za Istarski sabor, u situaciji kad je rad sabora bio blokiran zbog višegodišnje nemogućnosti postizanja političkoga kompromisa nacionalnih stranaka – talijanske i hrvatsko-slovenske – u Puli nastupili samostalno s izbornom listom predstavnika zaposlenika Mornarice i osvojili 201 glas.29 Bila je to reakcija njemačkih birača na višegodišnje nedjelovanje Istarskoga sabora zbog nemogućnosti postizanja političkoga kompromisa spomenutih dviju nacionalnih stranaka. U istraživanjima povijesnih zbivanja u XIX. stoljeću još uvijek je često prisutan „jednodimenzionalan“ stav o nacionalnom identitetu građana Monarhije isključivo kao pripadnicima određenoga naroda, ne uzimajući u obzir njihov mnogostruki identitet. Na primjer, mnogi od njih istovremeno su se smatrali državljanima Monarhije i ujedno pripadnicima pojedinih etnosa, odnosno pojedine krunske zemlje i sl. Pojedinac se mogao osjećati Austrijancem30 (državni etnicitet), Nijemcem (nacionalni identitet) i Tirolcem (regionalni identitet), ili Austrijancem, Slovencem i Kranjcem.31 Njemačko stanovništvo u Puli prvenstveno se sastojalo od pripadnika Ratne mornarice i državnih činovnika s obiteljima koji su podrijetlom pretežito bili predstavnici viših društvenih slojeva.32 U političkom pogledu časnici su zastupali nadstranačko državno-patriotsko stajalište, nasuprot nacionalističkim strankama koje su – po njihovu mišljenju – međusobnim sukobljavanjem ugrožavale sigurnost glavne ratne luke Monarhije i ometale gospodarski razvoj ovoga grada i cijele drža-

29

30

31

32

Polaer Tagblatt od 22. 5. 1914., Nr. 2784. U ovom dnevniku nije se navodilo da je kandidiran Nijemac ili predstavnik njemačke stranke, već predstavnik „mornaričkih birača“ (predstavnici Mornarice, koji su imali pravo glasa; aktivni mornarički časnici nisu imali pravo glasa – op. B.D.). Prema E. Zöllneru, premda je pojam „Austrijanac“ bio korišten u etatističkom smislu, kao politički nacionalitet, identitet „Austrijanca“ bilo je teško definirati, nasuprot lako razumljivim krilaticama i tezama različitih pučkih nacionalizama (npr. netko je za sebe mogao reći da je Austrijanac i ujedno Nijemac, Slovenac i sl.). Zollner, E., Periode der österreichische Geschichte..., n. dj., str. 31. Hanisch, E.; P. Urbanitsch, Die Prägung der politischen Öffentlichkeit durch die politischen Strömungen Habsburgermonarchie, u: Wandruszka, A.; P. Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 8, 1. Theil: Vereine, Parteien und Interessenbände als Träger der politischen Partizipation, Wien, 2006., str. 101. F. K. Ginzkey ističe visok ugled mornaričkih časnika u Monarhiji. Arambašin, T., n. dj., str. 221.

351


352

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

ve.33 Časnici nisu smjeli biti članovi političkih stranaka i nisu imali pravo glasovanja na izborima. Zbog svoje vojne uloge kao jamca jedinstva, cjelovitosti i državne opstojnosti Monarhije, oni su odgajani i školovani tako da se nisu poistovjećivali s određenom nacijom, već su isticali svoj nadnacionalno-državni značaj. Sigurnost i cjelovitost Monarhije za njih je, kao i za većinu Nijemaca u Puli, bila zadaća koja je nadilazila djelovanje političkih stranaka. Iz istoga razloga nisu bili članovi ni nacionalnih društava u gradu, već isključivo onih mornaričkih, znanstvenih, kulturnih i humanitarnih. Zbog toga je pogrešno navedenu državno-političku orijentaciju pripadnika Mornarice – a jednako vrijedi za pripadnike drugih rodova vojske Monarhije – proglašavati njemačkim nacionalizmom, ili vidjeti u njoj zastupanje nekog velikonjemačkog programa, za što su početkom XX. stoljeća Nijemce u Puli optuživale tadašnje pulske talijanske novine.34 Naime, o austrijskoj državnoj naciji u to je vrijeme moguće govoriti jedino u smislu političkoga pojma nacije.35 Toga su bili svjesni čelnici hrvatske stranke u Puli, koji su 1912. godine u listu Omnibus (u članku na njemačkome jeziku) objašnjavali: „Nijemci u Puli žele biti austrijska, rodoljubna stranka koja se zalaže za održanje države. Biti nacionalan za njih znači biti upravo austrijski.“36 U to je vrijeme djelovanje društava, političkih stranaka i periodika kao konstitutivnih čimbenika modernoga društvenoga razvoja bilo zaslužno za građansku emancipaciju i formiranje civilnoga društva. Pri tome je bilo posebno važno novinstvo, zbog toga što je imalo velik utjecaj na razvoj građanske javnosti.37 Sva tri navedena čimbenika bila su prisutna u Puli u drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. stoljeća, pri čemu su pretežito nosili nacionalni predznak – talijanski, odnosno hrvatski. Za razliku od ovih, u Puli nisu postojale njemačke političke stranke, a njemačka društva38 i novine na njemačkome jeziku politički uglavnom nisu bili nacionalno, već državno-patriotski usmjereni. U polemikama s talijanskim nacionalnim strankama i njihovim periodicima u pulskim tjednicima Neptun i Pola uobičajeni je diskurs bilo naglašavanje da je za 33 34 35 36 37

38

Usp. Wiggermann, F., n. dj., str. 250. Takve optužbe bile su uobičajene i u jugoslavenskim historiografskim istraživanjima. Hanisch, E.; P. Urbanitsch, n. dj., str. 33. Omnibus od 9. 3. 1912. Nr. 1221. Autor teksta je dr. M. Laginja ili dr. I. Zuccon. Rumpler, H., Einleitung, u: Wandruszka, A.; P. Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848‑1918, Bd. 8, 1. Theil: Vereine, Parteien und Interessenbände als Träger der politischen Partizipation, Wien, 2006., str. 1. Pored talijanskih i hrvatskih društava, u gradu je do 1918. godine djelovalo i desetak njemačkih društava. Među ovima su bila dva ženska dobrotvorna društva. Usp. Dobrić, B., Kultura čitanja..., n. dj., str. 48-50.


PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

preobrazbu Pule iz maloga ribarskog naselja u moderan grad poglavito zaslužna Ratna mornarica, odnosno država (Monarhija), a tek u pojedinim slučajevima zasluge za taj napredak povezivane su s Nijemcima u Mornarici, odnosno u tijelima državne vlasti, čime se željelo legitimirati Nijemce u Puli kao – iako malobrojan – ipak nezaobilazan čimbenik gospodarskoga, znanstveno-tehničkoga i kulturnoga razvoja Pule do početka Prvoga svjetskog rata. 3. Austrijski Zakon o tisku Zakonski uvjeti austrijskoga novinstva bili su određeni Zakonom o tisku; stoga ćemo prije prikaza djelovanja novinstva u Puli kratko prikazati taj zakon i uredbe koje su za nj bile vezane. Nakon građanske revolucije 1848. g., koja je 1849. dovela do uvođenja slobode tiska u Habsburškoj Monarhiji, godine 1851. ta je sloboda ukinuta i uvedene su odredbe kojima je vlada na temelju vlastite procjene mogla ukinuti bilo koje opozicijske novine, a javnost je bila strogo ograničena. Nakon pada Bachova apsolutizma, Veljačkim patentom iz 1861. Austrija se okrenula parlamentarnom sustavu. Njime je markgrofovija Istra određena kao „krunska zemlja“ u sklopu pokrajine Austrijsko primorje (Österreichisches Küstenland)39 u sastavu austrijskoga, zapadnoga dijela Monarhije, tzv. Cislajtanije. Dana 21. prosinca 1867. donesen je liberalni austrijski ustav40 kojim su utvrđena „temeljna prava“ državljanina – pravna jednakost, sloboda vjere i savjesti, nepovredivost vlasništva i dr. Posebno je za budućnost nacionalnih odnosa u Monarhiji bio važan članak 19. (kasnije 21.) kojim je utvrđena ravnopravnost narodâ Monarhije.41 Taj članak i njegovo tumačenje42 imao je velik utjecaj na političke borbe za nacio-

39

40 41

42

Pokrajina Austrijsko primorje bila je sastavljena od triju „krunskih zemalja“: „markgrofovije Istre, kotara grada Trsta i pokneženih grofovija Goričke i Gradiške.“ Kokolj, K., Grammatik, der kroatischen /serbischen/ Sprache, Pola, 1904., str. 104. Hanisch, E.; P. Urbanitsch, n. dj., str. 36-7. „Svi su narodi ove države ravnopravni, i svaki narod ima nepovredivo pravo na očuvanje i njegovanje svoje nacionalnosti i jezika. Priznaje se ravnopravnost svih zemaljskih jezika u školi i u javnom životu.“ Nav. prema: Zuccon, I. (ur.), Zbirka zakona potrebnih u javnom životu u Istri i druguda, Knj. 1, Pula, 1911., str. 4. Godine 1871. u novinama Naša sloga objavljeno je sljedeće tumačenje članka 19.: „Ovo će reći, da hrvatski narod po Istri i Dalmaciji, neobziruć se ni najmanje na susjeda si Talijana, može baš neodvisno od njega i tako za sebe živjeti, kao da ovoga i nije u zemlji.“ Naša sloga od 1. 4. 1871., br. 7.

353


354

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

nalna prava u austrijskome dijelu Monarhije,43 što će presudno odrediti nacionalnopolitičke odnose u Monarhiji do njezina raspada 1918. godine. Navedenim ustavom i člankom 12. Temeljnoga državnog zakona definirana su opća prava državljana. Temeljem članka 13. Prosinačkoga ustava svi državljani imali su pravo slobodno izraziti svoje mišljenje putem riječi, spisa i tiska, u skladu s postojećim zakonskim okvirom. Jedino je u slučaju rata mogla biti uvedena vojna cenzura (koja je bila uvedena u Prvome svjetskom ratu).44 Pored ostalog, omogućeno je osnivanje škola na narodnim jezicima.45 Škole i udruženja, te političke stranke i novinstvo, postat će važni čimbenici modernizacije i, ujedno, homogenizacije pripadnika različitih naroda u Monarhiji. Zakon o tisku donesen je 17. prosinca 1862., a stupio je na snagu 9. ožujka 1863.46 Vrijedio je samo za cislajtanijske zemlje (dakle ne i u Banskoj Hrvatskoj). Taj zakon temeljio se na spomenutim liberalnim ustavnim odredbama, kojima su 43 44

45 46

Zöllner, E.; T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb, 1997., str. 258. Usp.: Naša sloga, 1871., br. 4,17, 19. Usp. Olechowski, T., Das Pressrecht in der Habsburgermonarchie, u: Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 8: Politische Öffentlichkeit und Zivilgesellschaft, 2. Teilband: Die Presse als Faktor der politischen Mobilisierung, Wien, 2006., str. 1512, 1515/16. Npr. u Istri je na temelju toga zakona – pored postojećih talijanskih i njemačkih škola – započelo osnivanje hrvatskih i slovenskih škola. Das Pressgesetz von 17. Dezember 1862., u: Das Österreichische Recht: ein Hilfsbuch für praktische Juristen (...), bearbeited und herausgegeben von E. Friedmann, A. Sandig und J. Wach, 3. Bd., Wien (etc.), 1905.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

uklonjeni neoapsolutistički sustav cenzure i dodjeljivanja koncesija za rad tiskarama.47 Njime je tisak dobio velik poticaj, što je razvidno iz velikog broja novina koje su počele izlaziti u svim krajevima Monarhije, pa tako i u Istri.48 Navedenim zakonom pravo nakladništva općenito je definirano kao isključiva ovlast za umnožavanje nekoga tiskarskoga proizvoda i za njegovo uvođenje u trgovački promet. To pravo moglo se nakladničkim ugovorom prenijeti s autora na nekog nakladnika koji je time bio ovlašten umnožavati tiskarski proizvod za vlastiti račun. Ukoliko je pravo tiskanja i stavljanja u prodaju (putem ovlaštenih knjižara – op. B. D.), odnosno samo stavljanja u prodaju, po nalogu autora – temeljem ugovora – bilo preneseno na nakladnika, tako da je on dao u tisak i u prodaju umnožen tiskarski proizvod, u tom se slučaju radilo o komisijskoj nakladi.49 Svaki je državljanin smio sam objaviti vlastiti spis i prodavati ga na za to dopuštenome mjestu; u ostalim slučajevima prodaja publikacija podlijegala je zakonskim propisima koji su važili za obrt i trgovinu, a knjižare koje su prodavale publikacije trebale su ishoditi koncesiju za njihovu prodaju.50 Za razliku od država zapadne Europe i SAD-a, u Monarhiji je kolportaža bila zabranjena. Za prikupljanje pretplate trebalo je ishoditi suglasnost nadležnoga tijela.51 U slučaju periodičnih publikacija pravo njihova izdavanja sadržavalo je i nakladničko pravo, a za njihovo pokretanje, izdavanje i objavljivanje nije bilo potrebno dobiti koncesiju.52 U svakoj takvoj publikaciji trebalo je navesti mjesto tiskanja, naziv tiskare, ime izdavača i urednika. Urednik je trebao biti austrijski državljanin s boravištem u mjestu izdavanja periodične publikacije i nije smio biti kažnjavan. Svatko tko je želio izdavati periodičnu publikaciju (dakle njezin izdavač, ne nakladnik), morao je to prijaviti nadležnim državnim tijelima – državnom odvjetništvu i – u Puli – kotarskom kapetanatu (dok se ranije zahtijevalo izdavanje koncesije).53 47

48

49 50 51 52 53

Olechowski, T., n. dj., str. 1504-1510. Usp. i: Das Pressgesetz von 17. Dezember 1862., u: Das Österreichische Recht, n. dj., str. 1195-1213. Djelatnost tiskara regulirana je Zakonom o obrtu, prema kojemu su one trebale dobiti dozvolu za obrt. Godine 1913. u Istri su izlazila 23 periodika, od toga tri dnevnika (dva su izlazila u Puli). Prema jezicima, 12 periodika izlazilo je na talijanskom jeziku, 6 na njemačkom, a 4 na „ilirskom“ (hrvatskom) jeziku. Prema sadržaju, najviše je bilo političkih novina (9). Nav. prema: Österreichisches statistisches Handbuch 1913., Wien, 1914., str. 113. „Das österreichische Pressrecht“, u: Das Österreichische Recht, n. dj., str. 1196. Isto. Isto, str. 1205, 1212. Isto, str. 1196. Prijava je trebala sadržavati naslov, vrijeme izlaženja i program publikacije, podatke o odgovornom uredniku i o tiskaru (ime i boravište) i – ukoliko su izdavač i nakladnik bile različite osobe – navedene podatke o nakladniku. Isto, str. 1200.

355


356

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Ovlaštenje za tiskarski obrt moglo je tiskaru, nakladniku ili knjižaru biti oduzeto u trajanju od godine dana ukoliko je netko od njih prethodno bio osuđen zbog delikta vezanog za sadržaj publikacije koju je vlastitom obrtničkom djelatnošću proizveo, izdao ili raspačavao kao i zbog počinjenja nekog kaznenog djela. Nakon treće osude tijekom dvije godine dotični je zauvijek gubio dozvolu za obrt.54 Noveliranjem Zakona o tisku 1868. god. propisano je da se mogu zabraniti samo pojedinačna izdanja, a ne novine i časopisi kao takvi. Zabrana raspačavanja neke tiskovine – koja je mogla biti donesena samo za pojedinu njezinu stranicu ili sveščić u kojem je delikt počinjen, no ne i za cijelu publikaciju, kao ni za njezine sljedeće brojeve – mogla je uslijediti nakon što je sud presudio da je njezin sadržaj kažnjivo djelo. Osim sudskim putem, zapljena neke publikacije mogla je uslijediti i odlukom tijela nadležnoga za državnu sigurnost u mjestu tiskanja te publikacije55 (u Puli je to bio kotarski kapetanat). Spomenutim Zakonom o tisku iznos kaucije56 za objavljivanje političkih publikacija smanjen je na 800-1.000 guldena, a 1894. godine kaucija je ukinuta.57 Istovremeno s početkom stavljanja u promet neke periodične publikacije trebalo je deponirati jedan njezin primjerak u odgovarajuće državno nadleštvo (u Puli je to bio kotarski kapetanat); za ostale publikacije to je trebalo učiniti 24 sata prije njezina stavljanja u promet. Nakladnici su se borili protiv zastarjelih propisa o financijskim opterećenjima novina plaćanjem pristojbe za oglase i biljega za novine na temelju kojega je nakladnik za svaki njihov primjerak trebao platiti biljeg u iznosu 1-2 kreuzera; prvi navedeni propis ukinut je 1874. godine, a drugi tek 1900. godine.58 Zakon o tisku iz 1862. i Prosinački ustav iz 1867. god., koji su omogućili polet novinstva u Austriji59 – prvenstveno onoga političkog – vrijedili su do propasti Monarhije. Suvremeni povjesničari suglasni su u tome da je austrijski zakon o tisku bio liberalan.60 54 55 56

57 58 59

60

Isto, str. 1197. Isto, str. 1206. Kaucija se plaćala samo za političke tiskovine, a služila je kao pokriće za isplatu eventualne novčane kazne temeljem sudske presude i za plaćanje troškova sudskoga postupka, te u slučaju stečaja nakladnika. Npr. 1881. g. ona je iznosila 6.000 forinti. Olechowski, T., n. dj., str. 1510.; Usp. i: Das Österreichische Recht, n. dj., str. 1201. Olechowski, T., n. dj., str. 1513-1515. U austrijskom dijelu Monarhije broj periodika i njihova naklada bili su u stalnom porastu: 1881. god. bilo ih je 1.236, a 1906. god. 3.820. Hickmann, A. L., Geographisch-statistischer Taschen-Atlas von Österreich-Ungarn, 3. Aufl., Wien u. Leipzig, 1910., tabla 19. T. Olechowski ocjenjuje da je zakonodavstvo vezano za tisak u austrijskome dijelu Monarhije bilo umjereno liberalno. Olechowski, T., n. dj., str. 1515/16, 1533. U usporedbi s istovrsnim zakonima


PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

4. Pulski njemačkojezični periodici U drugoj polovini XIX. st. modernizacijski procesi u Puli doveli su do početka izdavanja knjiga i periodičnih publikacija.61 Novinstvo na njemačkom jeziku u Puli kronološki smo podijelili u dva vremenska razdoblja: prvo obuhvaća tjednike koji su izlazili sedamdesetih i osamdesetih godina XIX. st. (Neptun i Pola), a drugo obuhvaća novine koje su izlazile od 1904. do konca 1918. godine. Novine iz prvoga navedenog razdoblja odlikuje liberalno usmjerenje i dvojezičnost (tekstovi na njemačkome i na talijanskome jeziku). Oba navedena tjednika iz prvoga razdoblja zalagala su se za približavanje talijanskoga građanstva i pripadnika Mornarice te njemačkoga građanstva prevladavanjem nacionalno-partikularnih interesa na osnovi liberalnih političkih uvjerenja. Nakon neuspjeha navedenih novinskih nastojanja, kasnije novinstvo (od početka XX. st.) kretalo se u smjeru suprotstavljanja provladinog („cjelokupno-austrijskog“) usmjerenja novina na njemačkome jeziku (prije svega dnevnika Polaer Tagblatt) nacionalističkom građansko-liberalnom usmjerenju novina na talijanskome jeziku. Opće je obilježje političke javnosti u Puli do Prvoga svjetskog rata – nacionalno-politička podijeljenost. 4.1. Prvi pulski njemačkojezični periodik – Zeitschrift des Vereins zur Pflege der Wissenschaft Prema istraživanjima pojedinih povjesničara novinstva u Istri, prva pulska periodična publikacija na njemačkome jeziku bila je Zeitschrift des Vereins zur Pflege der Wissenschaft /Časopis Društva za njegovanje znanosti/, koja je izlazila 1869. godine, no nije poznato da je sačuvan primjerak ovih novina. 62

61

62

koji su bili na snazi u Istri do osamostaljenja Hrvatske 1991. godine taj je zakon bio najliberalniji; talijanski i jugoslavenski zakoni o tisku iz vremena talijanske i jugoslavenske uprave veoma su ograničili slobodu tiska i značili su nazadak u odnosu na navedeni austrijski zakon. Usp. Dobrić, B., Nakladništvo na njemačkom jeziku..., n. dj., str. 246-255. Prva civilna novina u Istri je tjednik L’Istriano (1860.-1862.). Krajem šezdesetih godina XIX. st. u Puli su počele izlaziti prve novine – obje na talijanskome jeziku i obje kratko vrijeme: L’Arena (1869.) i tjednik L’Aurora di Pola (1870.). Prve pulske hrvatske novine – tjednik Il Diritto Croato – izlazile su od 1888. do 1893. na talijanskome jeziku. Apih, E., Catalogo analitico della stampa periodica istriana (1807-1870). Vol. 1, Rovinj, 1983., str. 299. Autor ne navodi izvor podatka o postojanju toga časopisa. Ne spominje ga ni J. Winckler u popisu austrijskih periodika objavljenom 1875., no navodi da su 1869. u Puli izlazila tri periodika. Winckler, J., Die Periodische Presse Oesterreichs, Eine historisch-statistische Studie, Wien, 1875., str. 13.

357


358

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ


PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Iz naslova je razvidno da je izdavač ovoga periodika bilo društvo Verein zur Pflege der Wissenschaft (Društvo za njegovanje znanosti) koje je u vrijeme kada je predsjednikom bio Moses Burstyn63 izdavalo svoju periodičnu publikaciju. 64 Burstyn je bio inženjer elektrotehnike u Ratnoj mornarici u Puli i nastavnik u pulskoj školi za dočasnike, za koju je 1882. napisao udžbenik iz elektrotehnike na ratnim brodovima. 4.2. Tjednik Neptun (1871.-1872.) Tjednik Neptun65 ubraja se među deset najranije objavljenih pulskih novina.66 Njegov vlasnik i odgovorni urednik bio je poštanski službenik Joseph Bernhaupt. U nepotpisanom uvodniku prvoga broja, koji je najvjerojatnije napisao urednik, iznosi se liberalno orijentiran program ovoga tjednika. Autor započinje isticanjem napretka u znanosti i umjetnosti kao obilježja novoga razdoblja.67 Liberalno građanstvo u Monarhiji i u svijetu u to je vrijeme do te mjere bilo vođeno vjerom u napredak društva na svim područjima ljudskoga djelovanja, da se može govoriti o svojevrsnoj „religiji napretka”.68 Napredak je bio omiljena krilatica tadašnjih liberalnih novina, koje su svoju prosvjetiteljsku ulogu naglašavale sintagmom kako one trebaju biti 63

64 65

66

67

68

Moses Burstyn (1841.-1904.) bio je 1885. načelnik 6. Odjela u pulskome Mornaričko-tehničkome odboru, a 1903. dobio je rang najvišega inženjera elektrotehnike u Mornarici. Objavljivao je stručne priloge u pulskome pomorskom časopisu Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens (u nastavku MGS). Nav. prema: Winkler, D., Oberster Elektroingenieur Moses Burstyn, u: Marine Gestern-Heute, 9(1982), str. 92. Isto. Neptun: Wochenschrift für Wissenschaft und Belletristik /Tjednik za znanost i beletristiku/; podnaslov od 1. 1. 1872.: Wochenschrift für Marine und Belletristik /Tjednik za mornaricu i beletristiku/. Od 1. 1. 1872. izdavač je pulski knjižar Wilhelm Schmidt. Tisak: „Brzotisak G. Seraschin“. Vrijeme izlaženja: od 28. 5. 1871. ( Jahrgang I, Nr. 1) do 6. 4. 1872. ( Jahrgang II, Nr. 14); format: 4° (24 x 31,5 cm). Broj stranica: najčešće 4, s tekstom u 2 stupca. Učestalost izlaženja: tjedno (nedjeljom, a od 1872. subotom). Cijena pojedinog broja: 10 krajcara; godišnja pretplata 3 forinte i 60 krajcara. Jedini poznati komplet ovih novina sačuvan je u knjižnici Državnog arhiva u Trstu; ima 196 str. (132 str. u 1871. god. i 64 str. u 1872.). Usp. Colli, C., Catalogo analitico della stampa periodica istriana (1871-1879). Cataloghi di fonti per la storia dell’Istria e di Fiume. Vol. 3. Rovigno, 1986., str. 27-41. „Napredak je rješenje koje danas odjekuje sa svih strana kao tisućostruka jeka, ‘napredak’, viče trgovac, ‘napredak’, viče obrtnik, to viče i obični zemljoradnik, jednom riječju, ‘napredak’, viče sve što diše životom.” Neptun od 28. 5. 1871., No. 1., str. 1. Bernhaupt je u listu objavio pjesmu „An die Freunde des Fortschrittes“ /Prijateljima napretka/, koja odiše spomenutim patosom napretka. Neptun od 9. 7. 1871., No. 7., str. 27. Zweig, S., Jučerašnji svijet, Zagreb, 1999., str. 17.

359


360

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

„poluge napretka”. Autor spomenutog uvodnika poziva se na „gigantske korake kojima koračaju naprijed znanosti i umjetnosti”, a njihov napredak slijedi i razvoj novinstva, te nastavlja: „Stoga je lako razumjeti, čak je i prirodno, da u vrijeme kada je novinstvo tako moćna poluga napretka, ne samo svaka znanost i umjetnost, već i svaki veći grad ima vlastiti list. Pula, luka c. kr. austrougarske Ratne mornarice, Pula, koja unutar svojih zidina sadrži više znanja, inteligencije i duhovne snage od tisuće drugih gradova sa znatno većim brojem stanovnika, Pula, koja ima toliko obrazovanih Nijemaca, Slavena i Talijana, kojima je zajedničko sredstvo povezivanja njemački jezik, nema ni jedne novine za one krugove koji čine njezinu vlastitu jezgru.”69 Uvodnik završava retoričkim pitanjem: „Što bi bila Pula bez c. i kr. Ratne mornarice?”. U većini pulskih novina na njemačkome jeziku to će biti glavni argument u polemici s talijanskim novinama oko zasluga Mornarice za razvoj Pule. Uvjerenjem koje je iskazano u spomenutome uvodniku – koje se u razvoju nacionalno-političkih odnosa u Puli do Prvoga svjetskog rada pokazalo iluzornim – da će njemački jezik, državna ideja i Ratna mornarica povezati obrazovane Nijemce, Slavene i Talijane u gradu, uredništvo je u uvodniku naznačilo jednu od osnova uređivačke koncepcije ovih novina. Riječ je o uvjerenju da je njemačka kultura nadmoćna u odnosu na ostale narode u sklopu Monarhije (u slučaju Pule – u odnosu na talijansku i hrvatsku kulturu), što su u to vrijeme prihvaćali mnogi pripadnici njemačkoga građanstva (jednako kao i pripadnici građanstva ostalih europskih mnogoljudnih naroda): smatrali su da je „kulturna misija“ Nijemaca podići ostale nacije na svoju razinu.70 U skladu s tim uvjerenjem, u spomenutome uvodniku urednik ponosno ističe da je Neptun „najjužniji list na njemačkome jeziku u Europi.”71 U uvodniku uredništvo najavljuje kako će se list držati „daleko od svih političkih stranačkih pogona“. Cilj im je da budu lokalni list „namijenjen prijateljima napretka i obrazovanja“, koji će sadržavati vijesti o „lokalnim zbivanjima i zbivanjima koja se odnose na Mornaricu, materijalne i socijalne odnose, umjetnost, znanost i književnost.“72 Tjednik je imao stalne rubrike: vijesti o Ratnoj mornarici i obavijesti za njezine pripadnike: dnevne zapovijedi lučkog admirala, obavijesti o promaknućima, odmorima, premještaju časnika, vijesti o inozemnim ratnim flotama i dr.; lokalne vijesti (o sjednicama općinske uprave, djelovanju društava73 i dr.); rubriku „Slobod69 70 71 72 73

Neptun od 28. 5. 1871., No. 1., str. 1. Hanisch, E.; P. Urbanitsch, n. dj., str. 29, 36. Neptun od 9. 7. 1871., No. 7. Neptun od 28. 5.1871., No. 1. U rubrici „Život društava” spominju se Turnverein (gimnastičko društvo), Čitaonica (prvo hrvat-

361


362

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

na riječ za svakoga” s dopisima čitatelja (najčešće anonimnima);74 oglase i reklame. Osim političkih tema (npr. vijesti o izborima), u listu su redovito objavljivani i književni prilozi (pjesme, eseji, putopisi, kratke priče i prikazi novih knjiga), članci o književnosti i znanosti, program kazališta Teatro Ciscutti i osvrti na odigrane predstave, a zastupljene su i pomorske teme (često su njihovi autori pomorci) te prilozi o podvizima c. i kr. Mornarice (npr. o Viškoj bitci, o arktičkoj pomorskoj ekspediciji 1872. godine i dr.). Neptun je izlazio s tekstovima na njemačkome i s povremenim dopunskim brojevima lista (supplemento) na talijanskome jeziku, koji su bili zasebno prodavani.75 Kulturni prilozi te naročito spomenuta rubrika „Slobodna riječ za svakoga” primjeri su suvremene i javnosti otvorene uređivačke koncepcije lista. Primjerice, u pismu objavljenom pod naslovom „O odgoju i obrazovanju“, ravnatelj pulske Mornaričke niže realke L. Peiker odgovorio je na pismo – prethodno objavljeno u istoj rubrici lista – u kojemu se iznose anonimne kritike na rad te škole.76 Dakle, vezano za javne ustanove list je objavljivao kritike (čak i one anonimne) i odgovore na njih, otvarao prostor iznošenju sukobljenih mišljenja pred javnost, bez opredjeljivanja za određenu opciju i bez iznošenja – u većini tadašnjega tiska vrlo čestih – komentara uredništva. Većina članaka u listu bila je potpisana. Pored tekstova urednika, od ostalih autora najčešći su književni tekstovi suradnika Adolfa Prettnera (uglavnom pjesme i humoreske).77 Mornarički časnik Anton Drabek78 autor je povijesne studije koja je objavljivana u nastavcima: „Gesetze in der Geschichte der Menscheit” /Zakoni u povijesti čovječanstva/.79 Među književnim prilozima objavljena je i pripovijetka

74

75 76 77 78

79

sko čitalačko društvo), Marine-Casino-Verein i prethodno spomenuto društvo Verein zur Pflege der Wissenschaft. Npr. u objavljenom pismu anoniman autor zalaže se za sanitarnu čistoću vode, koja je po njegovu mišljenju manjkava (ona je „smeđa tekućina“), te smatra da je to razlog zašto se u Puli pije puno vina, piva i drugih alkoholnih pića. Neptun od 25. 5. 1871., No. 5, str. 18. Poznato je 8 sačuvanih dodataka; prvi je objavljen 22. 10. 1871. Prodavani su po cijeni od 5 (kasnije 6) krajcara. Usp. Colli, C., n. dj., str. 27-41. Nakon ovoga odgovora uredništvo izjavljuje da „ne preuzima odgovornost za tekstove objavljene u toj rubrici.“ Neptun od 2. 7. 1871., No. 6. Prettner je u novinama objavio nekoliko kraćih književnih priloga, pretežito humoreske, npr. „Herr v. Puff, der Schwefler“; „In Kellerloch oder Dr. Pfeffers wunderbare Geschichten“. Anton Drabek (r. 1836.) služio je u Ratnoj mornarici od 1852. do 1885., kada je umirovljen u činu kapetana fregate. Rang- und Eintheilungsliste der k. u. k. Kriegsmarine 1906., Wien, 1906., str. 95. (u nastavku: REK). Neptun od 16. 7. 1871., No. 8. Iste godine tiskar G. Seraschin, koji je tiskao tjednik, istu je studiju objavio kao anonimno djelo (Gesetze in der Geschichte der Menschheit, Pola: Georg Seraschin, 1872.). To je povijesno-teorijska rasprava u kojoj autor razmatra pitanje postoje li zakonitosti u


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

austrijskoga književnika Rudolpha Waizera (1842.-1897.).80 List je zastupao interese Nijemaca u Puli i ujedno interese Ratne mornarice, obrazlažući ovo posljednje uobičajenim argumentom koji su koristili pripadnici Mornarice, odnosno većina Nijemaca u Puli – činjenicom da se grad razvija prvenstveno zahvaljujući prisutnosti Mornarice. U drugome broju urednik ističe zasluge ovoga – prema njegovoj ocjeni – popularno-znanstvenog lista: „U vrijeme kad je sav interes vezan za velika politička zbivanja (...) imali smo hrabrosti osnovati u Puli jedan popularno-znanstveni list koji želi biti organ dostojan c. i kr. Ratne mornarice“. U nastavku članka napominje se da je list ujedno „posve nezavisan“ od Mornarice.81 Neptun je zastupao umjereno liberalno stajalište; štoviše, u jednome članku kritizira se radikalni liberalizam i antiklerikalizam.82 Može se pretpostaviti da je to ustupak pripadnicima Mornarice, potencijalno najbrojnijim čitateljima lista, koji su većinom bili katolici. Liberalni svjetonazor uredništva lista nije poštedio kritike ni pojedine zakonske odredbe koje su se odnosile na Mornaricu, npr. u članku „Celibat u Mornarici” – koji je kritičan već u naslovu – autor utvrđuje da su razlog malome broju brakova među časnicima Mornarice stroge zakonske mjere vezane za izdavanje dozvole časnicima za sklapanje braka. Naime, časnicima koji su željeli sklopiti brak mornaričke su vlasti postavile uvjet da moraju dokazati kako posjeduju dostatan izvor sredstava za izdržavanje obitelji, pri čemu je ovaj trebao biti vrlo visok. Stoga, navodi se u članku, tek svaki šesti časnik dobiva dozvolu, zbog čega mnogi odustaju od karijere u Mornarici. Autor članka zaključuje da bi ukidanje navedene zakonske odredbe bilo u interesu Mornarice.83 U osvrtu na tromjesečno izlaženje lista uredništvo navodi da je „...list do sada naišao na mnoge poteškoće i na napade jedne stranke“ te napominje da će Neptun i dalje biti „organ slobodoumnih i naprednih tendencija.“84 Spomenuti „napadi jedne stranke“ vjerojatno se odnose na talijanske građansko-liberalne političare koji su napadali Neptun u pulskome polumjesečniku Il Pensiero, koji je izlazio od 28. III.

80 81 82 83 84

povijesti čovječanstva. Pod utjecajem tada sve raširenijega darvinističkog učenja, autor odgovara potvrdno te nastoji dokazati da se organiziranost društva treba ravnati prema spoznatim prirodnim zakonima. „Verwelkte Liebe“, u: Neptun od 12. 11. 1871, No. 25., str. 54-55. Neptun od 4. 6. 1871., No. 2., str. 8. C. Colli navodi da je Mornarica financirala ove novine, ne navodeći izvora toga podatka. Colli, C., n. dj., str. 27. Neptun od 18. 6. 1871., No. 4, str. 16. Neptun od 30. 7. 1871., No. 10. Neptun od 20. 8. 1871., No. 13.

363


364

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

1871. do 18. IV. 1872. kao neslužbeno glasilo društva Società Operaia Polese /Pulsko radničko društvo/. Talijanski povjesničar Camillo De Franceschi dovodi u vezu pokretanje tjednika Neptun s nastojanjem uprave Mornarice u Puli da se osnuju novine koje će se suprotstaviti listu Il Pensiero, obrazlažući to time što je Neptun počeo izlaziti dva mjeseca nakon izlaska prvoga broja spomenutih novina, a prestao je izlaziti mjesec dana nakon prestanka njihova izlaženja.85 Navedeni De Franceschijev sud potkrjepljuju brojne polemike koje je Neptun vodio sa spomenutim talijanskim listom; npr. u članku „Mornarica i gradsko predstavništvo Pule”, objavljenom 1871. u dodatku Neptunu na talijanskome jeziku, u kojemu autor napada list Il Pensiero, „...zbog toga što smatra da Mornarica donosi korist samo strancima u Puli. Stotine obitelji, tisuće osoba dolaze do zarade zahvaljujući Mornarici, kad bi ona jednom otišla iz grada, on bi postao ono što je prije bio – selo.”86 Autor članka navodi da je ranije u općinskom zastupništvu vladala sloga, dok danas u njemu vlada borba stranaka: „U listu ‘Il Pensiero’ mogu se pročitati napadi na zastupnika Mornarice u općinskom zastupništvu i napadi na Mornaricu. No, pomislite,(...) jednom bi Mornarica mogla od nove Pule (tj. novoga, mornaričkoga dijela grada – op. B.D.) napraviti zasebnu općinu, odvojenu od rimske Pule (Pola romana). Tada biste osjetili posljedice Vaše nesloge.“87 Članak završava porukom: „Udaljite konačno one koji siju neslogu.“ U Neptunu česti su članci o brojnim problemima na koje su u Puli nailazili njemački građani koji su se doselili u ovaj grad iz kulturno razvijenih austrijskih gradova. U novome dijelu Pule, četvrti Sv. Polikarp, država je izgradila brojne stanove za časnike, inženjere, državne službenike i radnike Arsenala.88 Godine 1872. u tjedniku je opisano kako je tekla izgradnja novoga dijela grada: „Otkad je Pula postala glavna ratna luka, vodeća tijela uprave Mornarice trebala su se pobrinuti i za odgovarajući smještaj za pripadnike Mornarice na kopnu, jer to prijašnji siromašan grad sa zgradama koje su se gotovo same od sebe rušile nije bio u stanju osigurati za naglo rastuću ‘mornaričku koloniju’. Goleme svote novca utrošene su za izgradnju i uređenje stanova za časnike, činovnike i radnike. S vremenom je nastao novi grad s vojarnama, školama, bolnicama, vlastitim vodovodom za osiguranje pitke vode za grad i mornaričku koloniju, s podizanjem higijenskih prilika sadnjama biljaka i presušivanjem 85 86 87 88

De Franceschi, C., Giovanni Timeus nel quadro del giornalismo polese e istriano, u: Porta orientale, 21(1951), 5-6, str. 160. Neptun od 19. 11. 1871., Supplemento al Nr. 26. Članak je potpisan inicijalom „B.“; vjerojatno je riječ o uredniku J. Bernhauptu. Isto. Npr. u razdoblju od 1885. do 1912. izgrađeno je 427 stanova za radnike i 64 za dočasnike. Jahresberichte der k. u. k. Kriegsmarine 1912., Wien, 1913., str. 164-105.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

bara sa ciljem da se iskorijene uzročnici malarije koja je ovdje ranije vladala – sve je to izgrađeno novcem iz mornaričko-erarske (državne – op. B. D.) vreće“.89 Početkom sedamdesetih godina XIX. stoljeća, usprkos naglome razvoju vojne industrije i sve većemu doseljavanju u grad, još uvijek nije postojala zadovoljavajuću gradska infrastruktura. U listu se navodi da je grad izgledao zapušteno, ulice su bile nepopločane i blatnjave,90 tako da se po njima moralo hodati u čizmama ili sa zavrnutim nogavicama, kuće su bile trošne, nije bilo kanalizacije. U članku objavljenom 1872. godine ukazuje se na brojne nedostatke u uređenju grada i održavanju javne čistoće, npr. ulice nemaju nogostupa, nakon kiše pune su blata, a u vrijeme kad nema kiše posve su prašnjave, te se autor čudi što u gradskoj upravi ne znaju za postupak ovlaživanja cesta kako bi se izbjeglo dizanje prašine nakon prolaska kočija. Zgrade za stanovanje često su nečiste, na ulicama ispred kuća leži smeće, vide se i miševi. Autor članka žali se na hladnoću u stanovima za vrijeme bure i navodi da su u gradu štednjaci posve rijetki. Stoga je Pula u jednim austrijskim novinama nazvana „austrijskim Sibirom.“91 Zbog svega toga autor članka navodi kako je poznato „...da se svaki vojnik i činovnik prestravi kada dobije prekomandu i službeno preseljenje u Pulu.“92 Autor zaključuje članak s nadom kako će gradska uprava dobiti pomoć države da riješi navedene probleme. U skladu sa spomenutom zadaćom novina kao „poluge napretka”, urednik i suradnici lista često kritiziraju nekulturno ponašanje i nedostatak higijenskih navika pojedinaca u gradu, npr. „nećudoredno bacanje smeća kroz prozor stanova“ i noćno bučenje pijanih pojedinaca.93 Očigledno je nagli rast doseljavanja građana iz Austrije s razvijenim urbanim navikama i dijela starosjedilaca i doseljenika sa sela ili iz sredina u kojima takve navike nisu bile razvijene posljedovao srazom različitih obrazaca ponašanja, što je izazivalo zgražanje doseljenih građanskih i časničko-plemićkih slojeva zbog nedostatka urbane kulture i nedovoljno razvijenih higijenskih navika kod dijela doseljenih stanovnika Pule. Pored toga, zbog brojnosti mornara u 89 90 91

92 93

Neptun od 12. 11. 1871, No. 25. Neptun od 4. 6. 1871., No. 2. I irski književnik James Joyce, koji je 1904. i 1905. godine mornaričkim časnicima i drugim građanima u Puli predavao engleski jezik, u pismu bratu grad naziva „pomorskom Sibirijom“. Arambašin, T., n. dj., str. 400. U literaturi o Joyceovom boravku u Puli na uzima se u obzir da je on pri tome aludirao na veliku hladnoću u prvome stanu u kojemu je boravio tijekom zime; naime, stan nije imao grijanje. Neptun od 4. 6. 1871., No. 2, str. 8. Iste godine u listu piše o „abnormalnim uvjetima za život pripadnika Mornarice u ovoj središnjoj ratnoj luci“. Neptun od 26. 11. 1871., No. 27. „Pola in der Nacht“, u: Neptun od 16. 7. 1871., No. 8, str. 30. U pismima čitatelja prisutne su žalbe na neodržavanje ulica i kritike zbog nedostatnih higijenskih kontrola mesa koje se prodavalo.

365


366

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

gradu i porasta prostitucije, list upozorava na bolesti povezane s prostitucijom.94 U člancima je razvidna prosvjetiteljska i pedagoška zadaća koju je uredništvo namijenilo ovome tjedniku. U članku objavljenom 1871. godine upozorava se na nedostatak kulturnih i društvenih okupljališta u gradu kao na jedan od problem na koji su u gradu naišli spomenuti doseljeni društveni slojevi razvijenih urbanih navika: „Otkad je Pula postala glavna ratna luka, (...) civiliziranom je društvu u gradu posve nedostajalo mjesto za poboljšanje druževnog saobraćanja, okupljanje i zabavu u društvenom krugu. Do tada su se balovi gradskih elita održavali u prostoru gdje se sastajalo gradsko zastupništvo, kazališne predstave priređivane su u zazornim prostorima, na Forumu (središnjem gradskom trgu – op. B. D.) moglo se vidjeti ovce s pastirima, (...) sve je to trebalo uzmaknuti pred kulturom koja je prodrla u grad. Jer s doseljenjem stotina pripadnika Mornarice s obiteljima, koji su bili navikli kretati se u boljim društvenim krugovima, idiličan život bio je potisnut pred šumom svilene odjeće, luksuzom i modom, (...) naprecima civilizacije.(...) Gospodin Ciscutti izgradio je kazalište koje je posve odgovaralo tadašnjim uvjetima. Gostionice i kavane nicale su kao gljive.“95 Osim što ovaj članak svjedoči o razvijenim socijalno-kulturnim navikama i potrebama doseljenih austrijskih Nijemaca, u njegovoj pozadini – kao i u drugim člancima u kojima se autori članka zgražaju nad nečistoćom i nedostatkom kulturnih navika u gradu96 – prisutan je i spomenuti stav o nadmoći njemačke kulture. U uređivačkoj koncepciji tjednika Neptun naziru se tendencije provedbe „kulturne misije“; da pri tome nije riječ samo o „kulturtregerskim“ nastojanjima, već – u pojedinim slučajevima – i o opravdanom zalaganju za prosvjećivanje javnosti, svjedoče spomenuta upozorenja o potrebi razvijanja higijenskih navika kod dijela doseljenih žitelja Pule. Nakon sedam mjeseci izlaženja lista, (od 1. siječnja 1872.) njegov izdavač postaje pulski knjižar Wilhelm Schmidt. Njegova knjižara (Buchhandlung W. Schmidt), osnovana 1865. godine, bila je najstarija knjižara u Puli; nalazila se na Forumu. Pored knjižarstva, Schmidt se bavio i nakladništvom; osim spomenutog tjednika, u njegovoj je nakladi od 1873. do 1886. objavljeno pet knjiga na njemačkome jeziku i sedam ‘Mornaričkih almanaha’ (Almanach für Sr. Maj. Kriegs-Marine).97 Ovaj nakladnik je 1882. objavio prvi ilustrirani vodič za posjetitelje Pule.98 Bio je prvi pulski 94 95 96 97

98

Neptun od 13. 1. 1871. Neptun od 12. 11. 1871., No. 25 (preveo B. D.). Neptun od 4. 6. 1871., No. 2., str. 8. Schmidt je 1876. godine započeo objavljivati ovaj popularni almanah (koji je izlazio do 1918. godine). Nakon prvoga godišta, izdavač almanaha postaje pulski Hidrografski zavod, a Schmidt je sljedećih šest godina (1877.-1882.) bio njegov komisijski nakladnik za Mornaricu. Führer für Pola und Umgebung /Vodič Pule i okolice/ opremljen je brojnim fotografijama i drugim


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

nakladnik koji je pridavao veliku važnost modernoj grafičkoj opremi svojih izdanja, čime je utjecao na ostale pulske nakladnike. Nakon što je uprava pošte premjestila vlasnika i urednika lista J. Bernhaupta iz Pule u Aleksandriju,99 uredništvo je preuzeo Rodolfo Hoffer koji je uredio samo posljednji broj (br. 14), objavljen 6. travnja 1872. Nije poznat razlog prekida izlaženja ovoga lista. Svakako je na to utjecao odlazak vlasnika i urednika J. Bernhaupta, po svemu sudeći ključne osobe u izlaženju ovih novina i najčešćeg autora priloga u njima. U prvoj godini izlaženja lista on se žali da kao urednik nailazi na nerazumijevanje u „katolički-konzervativnom“ gradu,100 iz čega se može zaključiti da je jedan od razloga njegova odlaska iz Pule spomenuto nesuglasje između njegova liberalnog svjetonazora – koji se ogleda u uređivačkoj koncepciji ovoga tjednika i – prema Bernhauptovoj ocjeni – pretežito katoličko‑konzervativne pulske sredine nepovjerljive prema liberalnim idejama koje su dolazile iz Austrije, odnosno od Nijemaca. Vjerojatno je presudan razlog za prestanak izlaženja lista ipak bio nedovoljan broj pretplatnika.101 Ovaj tjednik suvremene uređivačke koncepcije danas je važan izvor podataka o društvenom životu u Puli tijekom 1871.-1872. godine iz perspektive osoba koje su u Pulu doselile iz urbano i kulturno znatno razvijenijih sredina. Zbog toga mnogi članci u listu ne govore samo o onome što postoji u gradu, već i o onome što mu nedostaje da bi dosegao standarde razvijenih urbanih i kulturnih sredina. Neptun je bio izraz modernizacijskih tendencija i liberalnih ideja koje su u to vrijeme vladale u metropoli carstva, a koje se putem ovoga tjednika pokušalo prenijeti njemačkim i talijanskim građanima Pule (objavljivanjem priloga na talijanskome jeziku). No, može se zaključiti da takve ideje nisu nailazile na prijem većega dijela pulskoga talijanskog građanstva prvenstveno zbog nacionalno-političkih razloga i zbog nepovjerljivosti znatnoga dijela talijanskih građana prema Nijemcima, odnosno općenito prema pripadnicima drugih nacionalnosti.

likovnim prilozima; sedam godina kasnije Schmidt je objavio drugo izdanje vodiča. To je bio odgovor na Bernhauptovu molbu, kako je navedeno u obavijesti uredništva. Neptun od 27. 3. 1872., Supplemento al Nr. 13. 100 „Brbljanja iz Pule. Čovječe, ne iskušavaj bogove i nemoj biti urednik i to u katolički-konzervativnu gradu. Sv. Polikarp (gradska četvrt – op. B.D.) je ‘Klatschausen‘ /Grad ogovaranja/.“ Neptun od 9. 7. 1971., No. 9, str. 34. 101 Mariborski list Zora navodi 1872. godine da je to razlog prestanka izlaženja Neptuna. Autor toga članka u dopisu iz Pule javlja da grad ima samo jednu tiskaru, ali nema nikakve novine: „...prije oko dvije godine izlazile su dvoje novine, ali se nisu održale zbog nedovoljnog broja pretplatnika.“ Zora od 1. 7. 1872., br. 13. Vjerojatno se i izdavač (možda komisijski nakladnik) Neptuna W. Schmidt zato povukao iz toga posla. 99

367


368

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

4.3. Stručni časopis Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens (1873.-1915.) Do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji, tradicionalno kontinentalnoj zemlji, nije bilo stručnoga pomorskog časopisa. Stoga je uprava Ratne mornarice povjerila kapetanu korvete F. Attlmayru,102 koji je od 1861. god. radio u Hidrografskoj ustanovi u Trstu, zadaću pokretanja mornaričko-tehničkoga časopisa koji bi se bavio i pitanjima vojno-pomorske strategije i taktike. Novi časopis Mornarice, Archiv des Seewesens /Arhiv pomosrtva/, izlazio je u Trstu od 1865. do 1872. godine. U njemu su objavljivane novosti i vijesti vezane za tehnički i vojno-pomorski napredak svjetskih ratnih mornarica. Nakon što je urednik časopisa J. Ziegler istupio iz Mornarice, načelniku Mornaričke knjižnice – koja je od 1869. bila odjel pulskoga Hidrografskoga zavoda103 – je 1871. god. povjereno utemeljenje i izdavanje sličnoga pomorskog časopisa. Godine 1873. počeo je izlaziti časopis Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens104 (u nastavku Mittheilungen) koji je koncepcijski, tematikom, rasporedom rubrika i grafičkim oblikovanjem bio sličan prethodnom časopisu.105 102

Ferdinand Attlmayr (1829.-1906.) stupio je 1849. u Mornaricu. Nakon službe u Hidrografskoj ustanovi u Trstu, predavao je na Mornaričkoj akademiji u Rijeci. Bayer von Bayersburg, H., Österreichs Admiräle und bedeutende Persönlichkeiten der k. u. k. Kriegsmarine 1867-1918, Wien, 1962., str. 11. 103 Gareis, A., Geschichtliche Darstellung der Entwicklung des k.u.k. hydrographischen Amtes, Pola, 1897., str. 18. Hidrografski zavod c. i kr. Ratne mornarice osnovan je 1869. g. Bio je sastavljen od četiriju odjela: Zvjezdarnice s astronomskim, meteorološkim, geomagnetskim i plimnim opservatorijem, Spremišta nautičkih instrumenata s mehaničkom radionicom, Spremišta pomorskih karata i Mornaričke knjižnice. God. 1895. utemeljen je odjel za geofiziku. Nova zgrada Zavoda otvorena je 1871. g. Znanstveno-istraživačkim rezultatima posebno se isticala zvjezdarnica, u kojoj je astronom J. Palisa 1874–80. otkrio 28 planetoida. Nakon raspada Monarhije i talijanskoga vojnog zaposjedanja Pule krajem 1918., talijanska mornarica velik je dio opreme odnijela u Italiju. Zgrada Zavoda uništena je 1944. u anglo-američkim zračnim napadima; sačuvana je samo jedna kupola zvjezdarnice. Usp. Dobrić, B., Nakladništvo na njemačkom jeziku..., n. dj., str. 237-238. 104 Naslov: „Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens“ /Priopćenja s područja znanosti o moru/. Izdavač: Mornarička knjižnica u sklopu Hidrografskoga zavoda Mornarice (1873.-1900.), odnosno u sklopu Mornaričko-tehničkoga odbora (1900.-1914/15.). Komisijski nakladnik: Carl Gerold’s Sohn iz Beča. Tiskar: Carl Gerold’s Sohn (1873.-1907.); Josip Krmpotić (1907.-1914.); Kleinmayr & Bamberg (1914/15.). Urednici: W. Paradeiser ( Jahrgang /Godište/ 1873., I. Bd.Jg. 1893., XXI. Band; E. v. Norman-Friedenfels ( Jg. 1893., XXI Bd.-Jg. 1905., XXXIII Bd.); L. Pichl ( Jg. 1905., XXXIII Bd.-Jg. 1913., XLI Bd.); K. Reichenbach ( Jg. 1913., XLI Bd.-Jg. 1914./15., XLII Bd.). Vrijeme izlaženja: Jahrgang /Godište/ 1. (1873.) – 42. (1914/15.). Izlazi mjesečno. Format: 15,5 x 22,5 cm (8°). Pojedinačni brojevi (sveščići) imali su 3-4 tiskarska arka (45-60 stranica). 105 Wagner, W., O povijesti c. i kr. Mornaričke knjižnice, n. dj., str. 88.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Odlučeno je da se bibliografija, koju je u sklopu redovitih zadaća sastavljao načelnik Mornaričke knjižnice i dostavljao ga službama i uredima Mornarice, treba tiskati kao dodatak časopisa.106 Prema Statutu Zavoda iz 1869., načelnicima odjela – a to znači i upraviteljem knjižnice, dakle i urednikom ovoga časopisa – mogli su postati pripadnici mornaričkoga časničkog zbora, koji su bili barem u rangu „poručnika linijskoga broda (...) i koji su tijekom ranije službe dokazali svoju znanstvenu osposobljenost”107 Prvi urednik časopisa – koji ga je najduže uređivao – bio je poručnik bojnoga broda W. Paradeiser108 (od 1873. do umirovljenja 1893.); nakon njega, časopis su uređivali poručnik bojnoga broda E. v. Norman-Friedenfels (1893.-1905.), umirovljeni kapetan bojnoga broda L. Pichl (1905.-1913.) te kapetan korvete K. Reichenbach (1913.-1914/15.).109 E. von Norman-Friedenfels (1859-1911),110 koji je šesnaest godina uređivao časopis, nastojao je što prije reagirati na važna vojno-pomorska zbivanja u svijetu te je tijekom 1905. i 1906. u devet nastavaka objavio svoju vojno-pomorsku studiju „Razmatranja o Rusko-japanskom ratu“.111 Za vrijeme njegova uređivanja časopisu je znatno povećan obim i broj tekstova o inozemnim ratnim mornaricama. Od 1894. god. uveo je u časopis objavljivanje kvalitetnih fotografija/reprodukcija (često na posebnom papiru). To su prve fotografije objavljene u nekoj pulskoj periodičnoj publikaciji. Godine 1900. Mornarička knjižnica, a s njom i uredništvo časopisa, dodijeljena je Mornaričko-tehničkom odboru (MTO) kao njegov VIII. odjel,112 te je do kraja izlaženja časopisa njegov izdavač bila Mornarička knjižnica u sklopu MTO-a. U časopisu su surađivali pripadnici Ratne mornarice, koji su vojnim školovanjem ili znanstvenom djelatnošću bili vezani za pomorstvo, odnosno hidrografiju – pretežito mornarički časnici i inženjeri na službi u Ratnoj mornarici te profesori riječke Mornaričke akademije. Neki od njih postali su međunarodno priznati znanstvenici, npr. W. Kesslitz, P. Salcher, J. Luksch, J. Wolf i drugi; objavljivali su rezultate istraživanja u publikacijama austrijske Akademije znanosti i u drugim znanstvenim 106

Isto, str. 116. Statuten und Dienstes-Vorschriften für das hydrografische Wesen..., §6, n. dj., str. 3. 108 Wenzel Paradeiser (r. 1838.) služio je u Mornarici od 1856. do 1893. REK za 1887. g., str. 44, 76. 109 Leonidas Pichl (r. 1857.) je od 1905. do 1913. bio voditeljem Mornaričke knjižnice (kao umirovljeni časnik), a Karl Reichenbach (r. 1867.) od 1913. do 1917. godine. REK za 1914. g., str. 187. 110 Gareis, A., Geschichtliche Darstellung..., n. dj., str. 11, 13, 25. „In memoriam“, u: MGS, 39(1911), str. 228.; REK za 1909. g., str. 118. Norman-Friedenfels jedan je od autora pulskoga četverojezičnog nautičko-tehničkoga rječnika Nautisch-technisches Wörterbuch der Marine (Pola, 1905. i 1910.). 111 MGS od 33(1905),4 do 34(1906),10. Godine 1881. izvještavano je o tada aktualnome ratu u Južnoj Americi. MGS 9(1881), str. 244-259. 112 Jahresbericht 1900., str. 51. 107

369


370

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

publikacijama.113 Prema Statutu Zavoda, načelnik Mornaričke knjižnice bio je dužan objavljivati recenzije novih publikacija i stručnih članaka koji su bili važni za Ratnu mornaricu. Knjižnica Zavoda organizirala je razmjenu časopisa Mittheilungen sa srodnim ustanovama u svijetu, te je na taj način dobivala znanstvene i stručne publikacije vojno-pomorskih, hidrografskih i drugih znanstvenih ustanova, društava i ratnih mornarica iz gotovo cijeloga svijeta, najviše iz Europe, zatim iz SAD-a, Rusije, Južne Amerike, Japana i dr. Među tim publikacijama bio je velik broj periodika (npr. 1880. godine nabavljeno je više od pedeset znanstvenih i stručnih časopisa).114 Po izboru načelnika knjižnice, koji je uređivao časopis, odabrani članci iz tih inozemnih časopisa bili su prevedeni i objavljeni u časopisu (npr. prikazi novih ratnih brodova drugih mornarica), a neki od njih predstavljeni su kratkom recenzijom. Prevoditelji su bili časnici Mornarice. Osim publikacija na njemačkome jeziku, u časopisu su prikazane publikacije na francuskom, engleskom, talijanskom, ruskom, španjolskom, mađarskom i na drugim jezicima. Časopis je sadržavao pomorske teme (navigacija, pomorska meteorologija, pomorsko pravo), oceanografiju i hidrografiju, vojnu tehniku i topništvo, prikaze inovacija na području brodogradnje i brodskoga strojarstva (od 1911. posebno o podmornicama), topništva i pomorskoga naoružanja (npr. torpeda),115 brodskih uređaja (npr. poboljšanje brodskih kompasa), pomorskog zrakoplovstva i na drugim područjima znanosti i tehnike, koja su bila zanimljiva za Ratnu mornaricu i za znanstveno-stručnu djelatnost u Hidrografskome zavodu i Mornaričko-tehničkome odboru. Zastupljeni su i vojno-pomorska povijest, radovi o spašavanju na moru, hitnoj pomoć na brodu i drugo. Objavljivani su i rezultati hidrografskih, oceanografskih, navigacijskih, meteoroloških, geomagnetskih i drugih znanstvenih istraživanja Ratne mornarice na Jadranu116 i na svjetskim morima (npr. izvještaj o mjerenju dubina na Jadranu i na 113

Jahresbericht 1893., str. 47. OeSta, KA, PK/MS, 1880 IX-4/1 Nr. 102. Koudelka, A., Unsere Kriegs-Marine, Wien: Hölder, 1899., str. 425. Godine 1880. Mornarička knjižnica nabavila je 25 bibliografija iz kojih je urednik MGS odabirao stručne radove zanimljive za Mornaricu i objavljivao ih u MGS. OeSta, KA, PK/ /MS, 1880 IX-4/3 Nr. 2208. 115 M. Pietruski izumio je uređaj za obranu od torpeda, o čemu je objavio članak u MGS, 9(1881), str. 326-49. 116 „U časopisu su razmatrane znanstvene i stručno-tehničke teme od interesa za pomorstvo, kao što su geografija, obalna hidrografija (fizikalne karakteristike kao klima, vjetar, tip obale i sl.) i opis luka, ...međuodnos morske i izvorske vode na kraškim obalama...“ Usp. Zore-Armanda, M., „Mornarički časopis u Puli i oceanografija“, u: Pomorski zbornik, 45 (2008)1, str. 220. 114


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Sredozemlju u svrhu ustanovljivanja reljefa morskoga dna,117 istraživanja Crvenoga mora i dr.)118 te izvještaji o putovanjima brodova Mornarice svjetskim morima.119 Ovi posljednji bili su vrlo obuhvatni, među ostalim uključivali su i etnografske opise domorodaca, npr. na Salomonskim otocima 1893. godine.120 U pojedinim slučajevima časopis je preuzimao i najnovije znanstvene radove iz publikacija austrijske Akademije, među kojima je posebno važan prikaz rezultata znanstvenoga eksperimenta koji je dr. P. Salcher121 izveo u Puli uz potporu Mornarice. Kao nastavak pokusa započetih u Rijeci u dogovoru s poznatim bečkim fizičarem i filozofom E. Machom, on je 1888. u Puli snimao nadzvučne pojave u letu topovskih zrna. Rezultati njihovih balističko-fotografskih pokusa objavljeni su u Izvještajima sjednica bečke Akademije znanosti, odakle su prenijeti u časopis Mittheilungen.122 To su pojedini primjeri visoke razine znanstvene i izdavačke djelatnosti Ratne mornarice u Puli, što se ogleda na stranicama ovoga časopisa, koji je služio kako prenošenju informacija o najnovijim vojno-pomorskim tehničkim dostignućima tako i objavljivanju rezultata istraživanja Ratne mornarice. Pojedini profesori Mornaričke akademije objavljivali su znanstvene i stručne radove u izdanjima Akademije znanosti u Beču, Zemljopisnoga društva u Beču, i u časopisu Mittheilungen. Pored spomenutoga P. Salchera, radove u ovome pul117

J. Luksch i J. Wolf su 1879. god. u časopisu MGS izvještavali o istraživanjima duž istočne obale Jadrana 1874.-1877. MGS, 7(1879). God. 1881. o tome su objavili rad Physikalische Untersuchungen im adriatischen und sizilisch-jonischen Meere /Fizikalna istraživanja u Jadranskom i Sicilijsko‑jonskome moru/, koji je objavljen kao prilog u: MGS, 9(1881), 8/9 i kao separat. Priložene su pomorske karte Jadrana s prikazom dubine mora. 118 Hamann, G., Die österreichische Kriegsmarine im Dienste der Wissenschaften, u: Österreich zur See, n. dj., str. 83-84. 119 Godine 1895. objavljen je dio izvješća putovanja broda Saida u Melaneziju 1893. god., popraćen s pet višebojnih reprodukcija fotografija tiskanih tehnikom svjetlotiska. MGS, 23(1895)8, str. 724767. 120 Opisani su jezik, religija, način upravljanja, odijevanja, nastambe, običaji, način lova i prehrane, kanibalizam i dr. „Die Solomons Inseln“, u: MGS 24(1896), str. 36-74. Zapovjednik broda „Fasana“ bio je K. v. Adamović. 121 Peter Salcher (1848.-1928.) je 1886. god. na Akademiji izveo prva fotografska snimanja zračnih valova koje je proizveo puščani metak u letu. Priopćenje o tomu objavio je iste godine u MGS, 14(1886), 11, str. 624. 122 Mach, E.; P. Salcher, „Über die in Pola und Meppen angestellten ballistisch-photographischen Versuche“, u: MGS, 17(1889), 7-8, str. 444-450. Pored toga rada, u istom časopisu objavljena su još tri Salcherova balističkofotografska istraživačka rada: u MGS, 15(1887), 9, str. 533-548; MGS, 16(1888), str. 101-102 i u MGS, 17(1889), 5-6, str. 257-265. Salcher je od 1886. do 1892. u MGS objavio pet radova, npr. rad o pomorskoj fizici u MGS, 20(1892), 10, str. 521-527.

371


372

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

skom časopisu objavili su i drugi nastavnici riječke Akademije: J. Wolf i J. Luksch, F. Attlmayer,123 L. Schallmainer,124 E. Stahlberger, F. Lauffer, E. Mayer i drugi. Među produktivnijim suradnicima časopisa bili su i E. Gelcich,125 A. Gareis, J. Heinz,126 M. Pietruski i drugi. Najzastupljeniji autori radova s područja ocenografije bili su J. Wolf, J. Luksch, E. Stahlberger i W. Kesslitz.127 Pored spomenutoga E. Gelcicha, kojega hrvatski povjesničari znanosti svrstavaju među hrvatske autore, još su bar tri hrvatska autora surađivala u ovome časopisu: časnici Ivo Benko,128 Dušan pl. Preradović i Viktor Klobučar. Tijekom prvoga desetljeća XX. stoljeća D. pl. Preradović129 je u časopisu objavio dva rada s područja vojno-pomorske povijesti i prikaze knjiga,130 a V. Klobučar je 1912. god. objavio rad o pomorskome zrakoplovstvu, prvi rad na tome području u cijeloj Monarhiji.131 Časopis je 1897. god. imao oko 280 pretplatnika;132 cijena godišta bila je 12 kr. 123

Objavio je povijesnu studiju o Viškoj bitci 1811. god., u MGS, 25(1897),8, str. 533-543. MGS, 19(1891),10, str. 601-603. 125 Eugen Gelcich (1854.-1915.) radio je na Mornaričkoj zvjezdarnici u Puli, nakon toga u Nautičkoj školi u Malom Lošinju. Usp. Dadić, Ž., Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982., str. 261-266. Autor je brojnih stručnih radova i prikaza o navigaciji u časopisu MGS. 126 Mornarički časnik Julius Heinz (1839.-1909.) u časopisu MGS objavio je 21 stručni rad s područja tehnike. 127 Kesslitz je od 1910. g. analizirao morske mijene i seše na raznim lokacijama u Puli i na 33 postaje na istočnoj obali Jadrana. Analizirani mareografski podaci bili su baza podataka za opisivanje osnovnih značajki plime i oseke na Jadranu. MGS 41 (1914), 12. Usp. Zore-Armanda, M., n. dj., str. 220. 128 Mornarički časnik Ivo Benko von Boinik (1851.-1903.), prvi hrvatski profesionalni astronom, bio je načelnik pulske zvjezdarnice 1884.-1885. i 1893.-1901. Puh, E. (ur.), Zvjezdarnica u Puli..., n. dj., str. 105-106. Godine 1889. objavio je stručni rad u MGS, 17(1889), 12, str. 755-762. 129 Dušan pl. Preradović (Beč, 1854.-1920.), sin pjesnika Petra Preradovića i otac književnice Paule v. Preradović, nakon školovanja na Mornaričkoj akademiji u Rijeci g. 1874. stupio je u Mornaricu. Od 1889. živio je s obitelji u Puli, gdje je bio u službi. Nakon rata odselio se u Beč. Dobrić, B., Preradović, Dušan, u: Istarska enciklopedija, n. dj., str. 644. OeSta, KA, Marinearchiv, Marinequalifikationslisten: Preradović Dušan. 130 To su povijesne studije o iskrcavanju Normana u Dalmaciji 1075. god. u: MGS, 36(1908), 9, str. 874-890. i studija o caru Maksimilijanu II., u: MGS, 30 (1902), str. 679-699. 131 Klobučar, V., Marineflugwesen, Pola, 1912., u: MGS, 40(1912), 7. (objavljeno je i kao separat). Viktor Klobučar (Graz, 1878. – Zagreb, 1965.) po završetku Mornaričke akademije 1896. stupio je u Ratnu mornaricu. Od 1911. bio je pilot i voditelj postaje za ispitivanje hidroaviona u MTO, a tijekom rata zapovjednik pulske zrakoplovne postaje za hidroavione. Navedeni rad bavi se problemom prikladnih terena za slijetanje hidroaviona na našoj obali, pri čemu je autor razvio teoriju o hidrobazama, koja je bila prihvaćena u Mornarici. Klapčić, Z., Polijetanje u nebo: povijest rane avijacije u Hrvatskoj, Pula, 2001., str. 212-3. 132 OeSta, KA, PK/MS, IV 4/4, Beilage zum Akt Nr. 1381. 124


PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Pojedini važniji stručni radovi objavljeni u časopisu nakon toga su objavljeni kao zasebne publikacije, najčešće u komisijskoj nakladi bečke nakladničke, tiskarske i knjižarske tvrtke Carl Gerold’s Sohn, koja ih je i prodavala. Objavljeno je 18 takvih publikacija, na kojima je navedeno da su to separati (posebni otisci) iz toga časopisa, a manji broj objavio je J. Krmpotić. Časopis je prestao izlaziti odlukom Mornaričkoga odsjeka, koja je donesena u kolovozu 1914.,133 no posljednji sveščić nosi godinu izdanja 1915. Ukupno je tijekom 42 godine objavljeno gotovo 500 brojeva, koji su bili knjigoveški uvezani u godišta. Časopis je bio cijenjen u svjetskim stručnim krugovima,134 o čemu svjedoči njegova prisutnost u mnogim svjetskim knjižnicama znanstvenih ustanova i instituta vezanih za pomorstvo i znanosti o moru. Plodna pomorsko-­ ‑tehnička djelatnost Mornarice, koja se ogleda u ovom časopisu, svjedoči o tomu da je austrougarska Ratna mornarica pratila znanstveni i tehnički napredak u svijetu na području pomorstva, oceanografije, meteorologije, astronomije, brodogradnje i brodskoga strojarstva, vojno-pomorske tehnike i srodnih znanosti i struka te je i sama doprinosila tom razvoju. 4.4. Tjednik Pola (1883.-1885.) Izdavač (ili komisijski nakladnik) tjednika Pola135 bila je Knjižara F.W. Schrinner (nekoć Mahler).136 Njezin vlasnik137 doselio se u Pulu iz pokrajine Kurhessen u Njemačkoj te je ovdje preuzeo knjižaru C. Mahlera (osnovanu 1868.), smještenu nasuprot upravi Arsenala.138 Ova knjižara bila je nakladnik pet knjiga na njemač133

OeSta, KA, PK/MS 1914., Nr. 4248 od 17. 8. 1914. Koudelka, A., Unsere Kriegsmarine, n. dj., str. 425. 135 Naslov i podnaslov: Pola: Anzeiger für Pola /Pula: oglasnik za Pulu/. Izdavač: Knjižara F. W. Schrinner; odgovorni urednik: Josef Fischer. Tiskar: Tip. Rocco u. Bontempo, od 1884. L. Bontempo, nakon toga kratko vrijeme G. Seraschin (od 3. 8. 1884.), zatim ponovno L. Bontempo (od 12. 10. 1884.). Učestalost izlaženja: tjedno. Izlazio od 1. 1. 1883. do 24. 12. 1885. Format: 29 x 45 cm. Broj stranica: najćešće 4 stranice (god. 1883. list ima 8 stranica teksta, 1884. g. 2-6 stranica, a 1885. g. 4-6 stranica). Cijena: 5 krajcara, kasnije 6, odnosno 8 kr. 136 Tjednik Pola dostupan je na mrežnim stranicama Sveučilišne knjižnice u Puli u okviru projekta digitalizacije starih periodika Istarske novine online (INO) (kojega je začetnik i voditelj autor ovoga rada); URL: http://www.ino.com.hr (15. 3. 2014.). Na istome mjestu dostupne su i digitalizirane njemačkojezične novine Polaer Tagblatt, Brioni Insel-Zeitung i Südoesterreichische Nachrichten. 137 Premda se u literaturi navodi da je vlasnik knjižare bio F. W. Schrinner, u adresaru grada, koji je objavljen 1904. Godine, kao vlasnik Knjižare F. W. Schrinner naveden je Friedrich Hemsen. Guida scematica ed almanacco della città di Pola: strenna del Giornaletto di Pola per l’anno 1905., Pola, (1904), str. 32, 56. 138 Austrijski književnik F. K. Ginzkey ostavio je svjedočanstvo o bogatoj ponudi knjiga u toj knjižari 134

373


374

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

kome jeziku139 i komisijski nakladnik časopisa Illustrierte Oesterreichische Riviera‑Zeitung (1904.-1906.). Prvi broj ovoga tjednika izašao je s podnaslovom „oglasnik za Pulu“, što ukazuje na glavnu svrhu njegova izdavanja. U početku izlazi neredovito i dijeli se besplatno, no ubrzo se započelo s njegovom prodajom i prikupljanjem pretplate. U uvodniku prvoga broja naslovljenom „Što želimo?“ navodi se da će se list truditi obavještavati čitatelje o svemu što je za njih kao stanovnike Pule zanimljivo. Sadržaj neće činiti samo „suhi oglasi“ – iako se navodi da žele promijeniti postojeću situaciju da se, zbog neizlaženja novina, oglasi priljepljuju na zidove i ograde u gradu – već je cilj uredništva pouzdano izvještavati građane o svemu što ulazi u okvir javnosti.140 Urednik napominje da će se novine „držati podalje od svake politike“, no nastojat će što vjernije izvještavati o lokalnim novostima, kazalištu, glazbenim izvedbama i drugom, a povremeno će „čitateljima kratiti vrijeme“ objavljivanjem „feljtona“ (podliska u kojemu su najčešće objavljivani popularni romani u nastavcima).141 Pored navedenoga, u listu su objavljivana pisma čitatelja, vijesti vezane za Ratnu mornaricu, vijesti o društvima (npr. o športskom društvu „Turnverein“), program kazališta „Politeama Ciscutti“ i oglasi. Urednik je pozivao „učene čitatelje“ da u rubrici „Glasovi iz publike“ priopće javnosti svoje želje i pritužbe vezane za grad i njegove javne ustanove, komunalne službe i sl. U početku je oko 3/4 lista (6 od 8 str.) – bilo namijenjeno oglasima, a kasnije (1884.-1885.) oglasi su zauzimali tek črtvrtinu lista. Očigledno su izdavača ovoga tjednika u početku troškovi izdavanja primorali da velik prostor namijeni oglašavanju, koje je bilo važan izvor prihoda, no kasnije – možda i zahvaljujući primanju državnih potpora – informativna je uloga lista prevagnula u odnosu na komercijalnu. U uvodniku objavljenom u povodu godišnjice izlaženja urednik postavlja pitanje – zašto u Puli nema novina koje bi dulje izlazile, već se većina njih ugasi ubrzo nakon početka izlaženja: „Što je razlog ovome čudnom fenomenu? Zašto tisak – taj slobodan, snažan, vedar širikoju je posjećivao, gdje ga je „...dobri knjižar Schrinner, duge brade, doseljenik iz Kurhessena“, savjetovao pri odabiru knjiga. Nav. prema: Arambašin, T., n. dj., str. 219. 139 Među Schrinnerovim izdanjima dva su poznata ilustrirana vodiča Pule i Brijuna, objavljena početkom XX. stoljeća, ilustrirani albumi i planovi grada te brojne razglednice Pule, koje su i danas vrlo cijenjene. Publikacije Knjižare F. W. Schrinner ističu se visokom grafičkom kvalitetom, brojnim fotografijama i drugim likovnim prilozima te modernom opremom. Ova knjižara-nakladnik u pulsko je nakladništvo uvela visoke grafičke standarde tadašnjeg austrijskoga i njemačkoga nakladništva. 140 Pola od 1. 11. 1883., N. 1. 141 Isto.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

375


376

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

telj civilizacije – ne uspijeva u ovoj dragoj domovini? Do danas su se pred naše prethodnike postavljali različiti uzroci toj bolesti i gotovo beznadni lijekovi za nju: prva bolest je ta što u Puli nedostaje pravih građana, jer velik broj stanovnika čine pridošlice koje su ovdje stigle zbog posla, a kao sinovi drugih zemalja malo se ili nimalo brinu o domovinskim stvarima. Druga je bolest velik broj vojnoga stanovništva koje govori drugačiji jezik, koji je uobličeno prema kriterijima vlastite hijerarhije. Treća je bolest nepovrediva birokratska, ugledna lokalna vlast koja ostavlja da novinara zasjeni moć kojoj se treba pokoravati. Stoga se posvećenost novinstvu svedenom na tako jadne razmjere pokazala gotovo uzaludnom. Dodajte tomu kako novinaru pri učinjenim pokušajima nitko nije pomogao – bilo moralnom, bilo materijalnom potporom. Duh razaranja osvojio je javnost, zbog čega je novinstvo cvililo na tiskarskim strojevima oslabljeno sveopćom ravnodušnošću. Ono je tako za naše prethodnike postalo uzaludno, a mi smo ga pokušali izliječiti uočivši među njenim bolestima i onu nemalu koja je vezana za idiome, izazivajući pretjerane strasti (...) objavili smo novine na dva jezika, da bismo zainteresirali dvije različite grane stanovništva. (...) List se obraća publici bez obzira na njihovu boju, jezik i uniformu.“142 Ovo se navodi u talijanskome tekstu, a u usporednome njemačkom tekstu navodi se da u drugim, manjim gradovima uspijevaju izlaziti i po tri tjednika, zahvaljujući dostatnom broju pretplatnika koji su oslonac novinama, a upravo to nedostaje njihovu listu u Puli, iako su to jedine novine u ovome gradu. Stoga uredništvo moli čitatelje da podrže njihov pothvat i tako omoguće napredak lista te da ne postavljaju pred njega veće zahtjeve no što je u opisanim okolnostima jedino u stanju ispuniti.143 Uredništvo je otvoreno navodilo glavne prepreke koje se u Puli postavljaju pred liberalno nastrojeno nezavisno i nestranačko novinstvo: „Tjednik Pola nosi oko vrata ogrlicu pokrivenu dvjema oštricama: jedna je fisk (državna blagajna, u koju je list morao uplaćivati davanja – op. B. D.), a druga je zakon. Oboje treba biti ispoštovano (...) Budući da nemamo politički karakter, ne možemo podići glas i moramo koračati uz bok sa cenzurom, stješnjeni i zatvoreni u sebe da ne bismo udarili u neki zabranjeni zakutak. No, osim zakonitog političkog predstavništva, ovdje u Puli imamo i drugu prepreku: suženi društveni ambijent, vođen osobnim utjecajem pojedinih uglednih ličnosti, koje se ne smije dodirnuti, još manje raspravljati o njima: one hodaju ogrnute u težak brahmanski plašt.“144 Stoga se čitatelji mole da „poznavajući navedene okolnosti, toleriraju ili ohrabruju našu jadnu misiju i da nam ne zamjeraju na slabostima.“145 142

Pola od 1. 11. 1884., N. 45. Isto. 144 Pola od 21. 12. 1884., N. 52. 145 Isto. 143


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Potvrda spomenuta odnosa lokalnih političkih moćnika prema pisanju ovoga lista objavljena je reakcija gradonačelnika G. Wassermanna na članak u kojemu su kritizirani gradski stražari (policija). U njoj je uredništvo optuženo da je „na poticaj partikularnih interesa i sugestija“ objavilo „dobro promišljene laži.“146 U svoju obranu uredništvo je bilo prinuđeno protumačiti neka od osnovnih načela novinstva u odnosu na javnost, razlikovanje osobe i njezine javne funkcije (prvenstveno političke): „(...) kritičke napomene koje slobodni tisak stavlja na ogled javnosti nikad nisu usmjerene na privatnu osobu, već na javnu službu koju ona obavlja. Prije iznošenja ocjene o bilo kojoj javnoj ustanovi, treba razvidjeti gdje je nedostatak – u organizaciji ili u tijelima koja je predstavljaju.“147 Potanko iznoseći argumente i brojčane pokazatelje o konkretnu slučaju, autor članka sugerira gradskom predstavništvu neka istraži organizaciju javne sigurnosti i Službu javne sigurnosti, završavajući članak savjetom za poduzimanje korjenitih promjena: „ukoliko je nedostatak u organizaciji, obnovite je, ukoliko je u bolesnim organima, amputirajte ih.“148 Jasno je da ovakvo odvažno i društveno kritično poimanje novinstva nije odgovaralo onima o kojima je u spomenutom članku riječ – u ovome slučaju to su predstavnici općinske uprave i Službe javne sigurnosti. Nisu samo čelnici općinske uprave negativno reagirali na liberalno usmjerenje uredništva, već su to činili i pojedini čelnici društava. Npr. 1884. godine predsjednik društva Società operaia polese A. Delise tužio je sudu „zbog povrede časti“ urednika lista J. Fischera koji ga je – kako se navodi u optužnici – u objavljenu članku o tom društvu oklevetao da je prisvojio društvena sredstva te da ga je nazvao „sinom dostojnim Lucrezije Borgije i Katarine Medici“. Urednikova obrana navela je da on nije autor inkriminirana članka, te da je riječ samo o njegovu propustu zbog toga što nije pregledao članak prije objavljivanja, a ne o svjesnoj uvredi Delisea. Sud je prihvatio obranu i proglasio Fischera nevinim.149 Ovaj slučaj objašnjava zbog čega je većina članaka u ovome tjedniku objavljena anonimno, odnosno pod pseudonimom. List je u više navrata bio napadan u talijanskom tjedniku L’Istria koji je izlazio od 1882. do 1903. u Poreču. Od 1884. godine, kada je u Pazinu utemeljena talijanska građansko-liberalna stranka Società politica istriana (Istarsko političko društvo), ovaj tjednik bio je njezin glasnogovornik.150 Pokušaj uredništva Pole za otvaranjem me146

Pola od 14. 12. 1884., N. 51., str. 3. List je prethodno vrlo pozitivno pisao o izboru Wassermanna za gradonačelnika. 147 Pola od 11. 1. 1885., N. 3. 148 Isto. 149 Pola od 22. 6. 1884., N. 26. 150 Usp. otvoreno pismo urednika J. Fischera u kojemu iznosi obranu na napade na tjednik Pola objavljene u listu L’Istria 1884. godine. Pola od 11. 5. 1884., N. 20.

377


378

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

đukulturalnog dijaloga s talijanskim građansko-liberalnim intelektualcima u Puli i Istri ovi posljednji nisu prihvatili. Uredništvo Pole pozivalo je čitatelje da putem pretplate pomognu njezino izlaženje, upozoravajući da oni koji ovaj list čitaju u kavanama ne pomažu njegovo izlaženje.151 Uredništvo navodi i drugu vrstu poteškoća što se u Puli postavljaju pred novinare koji žele biti slobodni i nezavisni u svome poslu, a koje proizlaze iz nerazlikovanja razina privatnosti i javnosti. U malenu mjestu kao što je Pula (1880. grad je imao oko 25.000 stanovnika) svi se međusobno poznaju, pa se svi međusobno ogovaraju i kleveću, ulazeći u intimni život pojedinaca, koji na taj način postaje javna stvar. „No, ukoliko sutra bilo koji novinar u lokalnom listu slabašno napadne neku razmaženu javnu ličnost, javnost je skandalizirana i kao hidre na glavi Meduze sva će klevetanja biti usredotočena na njega.“152 Stoga je – nastavlja uredništvo – „posao novinara u provincijskom gradu pseći posao. Pa o čemu da piše kad mu je prostor ograđen onime što je ljudima prikladno i disciplinom koju mu nameće poredak.“153 Na kraju članka uredništvo izjavljuje kako im je pri izdavanju novina na njemačkome i talijanskome jeziku cilj „pokazati da dva naroda mogu bratski živjeti u ovoj dragoj domovini.”154 Navedeni problemi djelovanja nezavisnih novina u Puli pokazuju slabost instancije građanske javnosti u odnosu na nositelje političke moći u gradu, kao i na političku neprosvijećenost građanstva koje je javno kritiziranje nositeljâ političkih (dakle javnih) funkcija smatralo ogovaranjem, dakle povredom njihove privatnosti, što je smatrano skandaloznim. Premda se uredništvo tjednika klonilo političkih sukobljavanja te se zalagalo za zbližavanje talijanske i njemačke kulture, i ovaj list – jednako kao Neptun – talijanske su novine dočekale s kritikama. Godine 1884. u članku naslovljenom „Naše novine“ autor – vjerojatno urednik Pole – brani list od napada tršćanskoga lista Alebarda triestina, da je talijanski dio njihova dvojezičnog lista jezično jako loše napisan. U obranu autor teksta navodi da Pola ima vrlo skroman značaj i kako list nikada nije dirao u osjetljivost umišljenih, a najmanje novinara spomenutog tršćanskog lista koji ne poznaje razliku između literarnoga lista i skromnoga lista koji zanima samo 151

Pola od 1. 1. 1885., N. 1. Ovo upozorenje svjedoči o tome da su i u Puli – jednako kao u srednjoj Europi – kavane bile omiljena mjesta gdje su se čitale novine. Npr. Kavana „Miramar“ oglašavala je da gostima stoji na raspolaganju pedeset naslova novina. 152 Pola od 19. 10. 1884., N. 43. 153 Isto. 154 Isto. Uredništvo samoironično naziva svoj list „nahočetom bez jezika, budući da ima dva jezika.“ Pola od 25. 1. 1885., N. 5.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

ono lokalno; prvome su važni stil i ljepota jezika, a njihovu je listu prvenstveno važno informiranje čitatelja. Autor nastavlja o tome da su malobrojni suradnici ovoga lista ujedno poznati suradnici listova iz pokrajine i iz Italije te članak završava pohvalom tomu što su u Puli sjedinjene dvije velike kulture, talijanska i njemačka.155 No, sudeći prema reakcijama u talijanskome tisku, može se zaključiti da istarski Talijani nisu u većem broju prihvatili list koji ih je pokušavo privući obraćajući im se na talijanskom jeziku, no kojega su vlasnici i urednik bili Nijemci.156 List je poklanjao pozornost socijalnim i zdravstvenim pitanjima, zalažući se za izgradnju gradske bolnice s odjelom za liječenje psihičkih bolesnika (koji tada nije postojao)157 i za pomoć siromašnima te upozoravajući na problem prostitucije koja je bila veoma raširena. Pišući o najnižim društvenim slojevima (koje autor članka naziva „proleterima“), upozorava se da oni najčešće dolaze u sukob sa zakonom, čime po drugi put bivaju kažnjeni od strane društva – prvi put time što su rođeni u siromaštvu, a drugi put sudskim kaznama. Autor članka zaključuje da je općina kriva što se ne brine o tom socijalnom sloju, zadržavajući za sebe pravo da ga kažnjava, ali ne i obvezu da se brine o njemu. Autor upozorava kako taj društveni sloj kipti, i „(...) da nam u velikim društvenim katastrofama nameće svoju volju.“158 Takvim člancima uredništvo pokazuje da je bilo svjesno težine socijalnih problema u gradu i općenito ugroženih prava najnižih slojeva stanovništva, te odgovornosti općinske uprave za rješavanje socijalnih problema Pule. U mnogim tekstovima potiče se društvena solidarnost i pomoć siromašnim slojevima.159 List je na prvoj stranici objavljivao podlistak („feljton“) u kojemu je, pored ostalih, urednik J. Fischer objavio nekoliko svojih kratkih ljubavnih priča. Tijekom 1884. i početkom 1885. godine u podlistku je u nastavcima objavljivan opis netom završenog putovanja ratnog broda Helgoland iz Pule u Afriku, koji je 1885. godine objavljen kao zasebna publikacija u izdanju pulskoga Hidrografskog zavoda.160 Godine 155

Pola od 18. 1. 1885., N. 4. U povodu prestanka izlaženja lista, rovinjske novine La scolta (1885.-1888.) objavile su izrugivačku pjesmu o tom listu. Nav. prema: Bogneri, M., La stampa periodica italiana in Istria (1807-1947), Trieste, 1986., str. 28-29. 157 Pola od 26. 9. 1885., N. 51. 158 Pola od 7. 12. 1884., N. 50. Članak na talijanskom jeziku potpisuje suradnik pod pseudonimom „Heretik“. 159 U članku (objavljenom na prvoj stranici) o smrti imućnog puljskog trgovca i dobrotvora M. Coceicha (1826.-1885.) izriče se zahvala Coceichu na tomu što je najveći dio stečenog bogatstva posmrtno ostavio gradu Puli za izgradnju doma za nezbrinutu djecu i stipendiranje siromašnih studenata iz Pule i Splita (njegova rodnoga grada). Ujedno je na hrvatskome jeziku objavljena zahvala zastupnika grada Splita. Pola od 25. 1. 1885., N.5. 160 Die Reise S. M. Corvette „Helgoland“ an der Westküste Afrikas in den Jahren 1884-85., Pola: Ge156

379


380

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

1885. u dva je nastavka objavljeno predavanje pulskoga hidrografa Antona Gareisa o problemu opskrbe vodom – veoma važnom problemu za Pulu.161 U veljači 1885., prigodom posjete prijestolonasljednika Rudolfa sa suprugom Puli, list je objavio poseban broj s njihovim potretima, što su jedine ilustracije u njemu. Uredništvo je pridavalo ovome tjedniku prvenstveno zadaću lokalnoga glasila, uz izbjegavanje političkih polemika, s glavnim ciljem održavanja lista putem pretplata i objavljivanjem plaćenih oglasa. Može se zaključiti da je list bio nezavisan i nestranački, dobronamjeran prema talijanskim žiteljima Pule, zalažući se za povezivanje dvaju naroda i suradnju u cilju razvoja grada i svih njegovih stanovnika, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. No, iz talijanskoga tiska razvidno je da su se nacionalističke strasti već bile proširile među žiteljima Pule i Istre, stoga list nije uspio u svojoj mirotvornoj nakani zbližavanja dvaju naroda u Puli i zalaganju za interkulturalno razumijevanje. Spomenuti nedostatak politički obrazovane i osviještene javnosti u Puli otežavao je djelatnost novina kao javnoga korektiva političke sfere, što je bila zadaća koju je sebi postavljao veći dio tadašnjeg austrijskoga liberalnog novinstva (s bečkim dnevnikom Neue Freie Presse kao uzorom). Stoga su ove novine često dolazile u sukob s pojednicima, nositeljima javnih funkcija u gradu. Osim toga, u vrijeme djelovanja tjednika većinska je građanska javnost u gradu već bila nacionalno-politički podijeljena. Nemamo podatak o razlogu prestanka izlaženja ovoga tjednika, ali može se pretpostaviti da su tomu bile uzrok navedene prepreke razvoju nezavisnoga novinstva i – s ovim povezano – nedostatak pretplatnika, odnosno spomenuto preferiranje novina, koje su se prvenstveno zalagale za ostvarenje nacionalno-političkih zahtjeva talijanske građansko-liberalne stranke, od strane većine pulskih čitatelja novina. Za liberalne novine, kakvima je želio biti tjednik Pola, nedostajala je javnost neovisna o nacionalno-političkim podjelama, a ova je u Puli bila svedena na uzak krug ljudi kojima nacionalna pripadnost nije bila pretpostavka javnoga (prvenstveno političkoga) djelovanja. 4.5. Illustrierte oesterreichische Riviera-Zeitung (1904.-1906.) Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće u Istri su se Opatija s okolnim mjestima i Brijuni razvili u omiljena turistička odredišta gostiju iz Monarhije i drugih europskih

161

rolds Sohn in Wien, 1885. Pola od 19. i 25. 9. 1885., N. 50-51.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

zemalja. Godine 1913., primjerice, u Istri je boravilo 77.176 gostiju, čime je ova regija, u usporedbi s drugim krunskim zemljama austrijskoga dijela Monarhije, bila na drugome mjestu, iza Češke.162 To je jedan od razloga zašto su prve periodične publikacije namijenjene turističkoj promidžbi pokrenute u Istri, i to u Puli – gradu s najvećim brojem Nijemaca u Istri. Illustrierte Österreichische Riviera-Zeitung /Ilustrirane novine Austrijske rivijere/ (u nastavku: Illustrierte)163 prva je periodična publikacija na području današnje Hrvatske, koja je služila turističkoj promidžbi Istre i Dalmacije i prvi pulski ilustrirani periodik. Zbog revijalnog izgleda, sadržaja, pa i zbog visoke cijene (60 hellera) treba ga ubrojiti u časopise, što uredništvo navodi u uvodniku prvoga broja (iako je u naslovu navedeno da su to novine). Najprije je izlazio u Puli (od 15. 4. 1904. do 18. 2. 1905.), a od 15. 3. 1905. do rujna 1906. u Opatiji. Nosio je podnaslov „Organ für kurortlichen und wirtschaftlichen Interessen von Dalmatien, Istrien und Triest“ /Organ za lječilišne i gospodarske interese Dalmacije, Istre i Trsta/.164 Izlazio je tjedno, odnosno – češće – dvaput mjesečno kao dvobroj, u formatu: 23 x 30 cm. Sadržavao je oko 12 stranica teksta raspodijeljenog u dva stupca. Imao je razmjerno visoku nakladu od 2.500 primjeraka165 te je, usprkos visokoj cijeni (pojedinačni broj 60 hellera, pretplata: 25 kruna), bio najtiražniji pulski njemačkojezični periodik. U 1904. godini časopis je izlazio tjedno, 1905. polumjesečno (kao dvobroj), a 1906: tijekom ljeta tjedno, a izvan ljetne sezone dvaput tjedno. Izdavač i glavni urednik bio je Friedrich J. Weiss, a odgovorni urednici Ferdinand Štěpánek166 i Alfred Hartmann. Komisijski nakladnik bila je – kao i za spomenuti tjednik Pola – Knjižara F.W. Schrinner („Schrinnersche Buchhandlung“). Glavna svrha časopisa bilo je predstavljanje turističko-lječilišne ponude Istre i Dalmacije potencijalnim inozemnim gostima. Objavljivai su brojni prilozi o povijesti, gospodarstvu, etnografiji, turističko-lječilišnoj ponudi i prirodnim ljepotama Istre i Dalmacije. Posebno su predstavljeni Opatija (u više članaka popraćenih fo162

Wiggermann, F., n. dj., str. 28. Digitalizirani časopis dostupan je na mrežnim stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. 164 U br. 2 naveden je i dodatni podnaslov: „Offizielles Organ des I. Marine-Offiziers-Lawn-Tennis‑Club in Pola“ /Službeni organ I. Mornaričko-časničkog teniskog kluba u Puli/. Kasnije se navodi samo prvi navedeni podnaslov. Illustrierte, 1(1904), 2, str. 1. 165 Nav. prema: Bogneri, M., n. dj., str. 70. 166 Možda je riječ o mornaričkom časniku (r. 1854., umirovljen 1890.) koji je naveden u REK za 1907. g., str. 115. On je 1905. u adresaru građana Pule naveden kao tiskar (vjerojatno zbog toga što je tada profesionalno radio kao urednik Illustrierte). Guida scematica..., n. dj., str. 58. Štěpánek (Stepanek) je od 15. 10. 1905. do 15. 11. 1905. naveden kao urednik dnevnika Polaer Tagblatt. 163

381


382

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

tografijama) i druga mjesta na jadranskoj obali; npr. objavljeni su opširniji članci o Brijunima, Lovranu, Splitu i otocima. Časopis je redovito pratio zbivanja u elitnome športu; najčešće je izvještavano o održanim jahtnim regatama i teniskim natjecanjima. Posebna rubrika bila je posvećena književnosti, čemu je namijenjen veći prostor, zbog čega časopis možemo odrediti kao turističko-literarni. Pored toga, objavljivani su i brojni promidžbeni oglasi. Izlaženje časopisa subvencionirala je država. Naime, luksuzno izdanje s mnogo ilustracija zasigurno je bilo skupo za privatne nakladnike. Stoga se izdavač i glavni urednik Friedrich J. Weiss 26. 2.1904. obratio namjesništvu u Trstu s molbom za subvencioniranje časopisa u iznosu od 4.000 kruna tijekom dvije godine. Preporuku za taj njegov plan dali su namjesnici u Trstu i Dalmaciji, te je urednikov zahtjev bio odobren.167 O važnosti potpora za izlaženje časopisa govori podatak da je nedugo nakon dvije godine izlaženja – nakon što je list u ožujku 1905. preseljen u Opatiju – u rujnu 1906. prestao izlaziti. Raspačavanje časopisa bilo je organizirano na putničkim brodskim linijama posredstvom europskih brodarskih agencija.168 U impresumu se navodi da je časopis imao urede u Trstu, Beču i New Yorku, gdje su se mogli naručiti oglasi. Opširan nepotpisan uvodnik prvoga broja, naslovljen „Naš program“, započinje opisivanjem blagodati koje je razvoj turizma donio ribarima i drugim žiteljima talijanske i francuske obale, koji su prije toga živjeli u siromaštvu. Navodi se kako je cilj časopisa da se mali dio te „struje zlata“, koja svake godine dolazi u navedene zemlje, skrene na „našu rivijeru“ – posebno u Istru i Dalmaciju. Zbog toga časopis treba redovito izlaziti i proširiti se u inozemstvu, jer on treba austrijskom primorju (odnosno Istri i Dalmaciji) koristiti izvan zemlje, pa je i to jedan od razloga njegova izlaženja na njemačkome jeziku.169 U uvodniku se nadalje navodi da se u Austriji publicistika posvećuje opisima drugih zemalja, o čijim lokalitetima pjevaju pjesnici čineći ih tako popularnima, dok su – navodi se – „...naša područja neopjevana, na njih se ne obraća pozornost. Stoga će časopis osim putopisa objavljivati i pjesme o prirodnim i kulturnim ljepotama i znamenitostima na našoj obali.“170 Nadalje, uredništvo navodi da naša obala ima 167

Bogneri, M., n. dj., str. 71. Navode se Austrijski Lloyd, Ungaro-Croata, Hamburg-Amerika, Navigazione Generale Italiana i dr. 169 Illustrierte, 1(1904), 1, str. 1. 170 Isto. God. 1906. objavljena je pjesma puljanke M. Kesslitz o pulskom amfiteatru /Illustrierte, od 3(1906), 87, str.4/. Najviše je pjesama posvećeno Opatiji, npr. austrijskih književnika Karla Krobatha /Illustrierte, 2(1905), 34-35, str. 271./ i Ade Christen /Illustrierte, 1(1904) 6-7, str. 47./, a u rubrici „Feljton“ objavljena je pripovijetka C.B. Lindara posvećena istome gradu, „Violette von 168


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

divne dijelove, ali njih nitko od stranaca ne poznaje, a malo su poznate i u domovini Austriji. Nedostaju reklame, ali prije njih treba razviti uvjete za smještaj gostiju, što je glavni nedostatak za razvoj turizma u tim područjima.171 Iznimak je Opatija, koja je primjer toga što se može postići za razvoj turizma na drugim dijelovima obale. Na kraju uvodnika nabrajaju se nakane uredništva novoga časopisa: zagovarat će poboljšanje smještaja gostiju na jadranskoj obali; posredstvom ilustriranih izvještaja iz svih područja „naše obale“ žele skrenuti pozornost stranih gostiju s francuske i talijanske obale prema našoj, i to tako da će se njihov časopis besplatno dostavljati poznatim liječnicima i onima koji se bave prometom stranih gostiju u Njemačkoj, Engleskoj, u nordijskim zemljama i Americi. Pored toga, nastojat će privući inozemne ulagače za izgradnju smještaja za goste, čime će se omogućiti zapošljavanje stanovništva naše obale, pogotovo siromašnog stanovništva Dalmacije, koje se zbog siromaštva sve više iseljava u Ameriku. Da bi se mogao organizirati promet stranih gostiju, potrebno je uspostaviti brodske linije, izgraditi željezničke i cestovne prometnice, hotele i pansione.172 Gledano iz današnje perspektive, može se zaključit da su vlasnik i uredništvo časopisa ispravno procijenili potencijalne gospodarske koristi od razvoja turizma u Istri i Dalmaciji. U uvodniku se uredništvo ograđuje od svake veze s politikom, što se u sadržaju lista dosljedno provodilo. U prvome tekstu prvoga broja, naslovljenom „Treba li to baš biti Nizza?“, autor O. Kämpfler iz Trsta dokazuje da su zdravstveni i klimatski uvjeti bolji u Opatiji nego u Nizzi ili u Cannesu.173 U istome broju na 5 stranica objavljeni su prikazi Opatije, Lovrana, Malog Lošinja i Splita u obliku putopisa, odnosno pisama. Slijede rubrike koje se javljaju i u ostalim brojevima časopisa: športske vijesti (oko 1,5 str.), prikazi knjiga koje se uglavnom odnose na Istru i Dalmaciju te „Razne vijesti (oboje po 1/2 stranice). Podrobno izvještavanje o športskim natjecanjima bila je osobitost kojom se ovaj časopis razlikovao od svih pulskih periodika na njemačkome jeziku, izuzevši novine koje su izlazile na Brijunima. Za razliku od većine tadašnjih pulskih periodika, tekstovi u ovome časopisu najčešće su bili potpisani, a uglavnom su ih slali – vjerojatno na poziv uredništva – Abbazia“, u: Illustrierte od 5. 7. 1904., Nr. 12-13, str. 105-6. U članku „Zur Hotelfrage in Dalmatien“ anonimni autor zgraža se nad činjenicom da Split nema hotela. Illustrierte, 1(1904), 12-13, str. 100-101. 172 Illustrierte, 1(1904), 1, str. 1. 173 Isto. Časopis u više navrata uspoređuje gradiće u Istri i Dalmaciji s poznatim europskim turističkim središtima, npr. u članku „Hvar (Lesina) – Das Madeira der österreichischen Riviera“ /Hvar – Madeira austrijske rivijere/, u: Illustrierte, 1(1904), 8-9, str. 67. 171

383


384

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

suradnici iz Austrije, Istre i Dalmacije, među kojima su i renomirani znanstvenici, prvenstveno povjesničari i arheolozi, npr. splitski arheolog dr. Frane Bulić koji piše o katedrali u Solinu,174 pulski arheolog i konzervator Anton Gnirs autor je teksta o povijesti opskrbe vodom u Istri,175 hrvatski arheolog i povjesničar Luka Jelić (1864.‑1922.). Među suradnicima su i Josef Stradner, urednik ilustriranoga mjesečnika Adria (1908.-1914.), koji je izlazio u Grazu i Beču, splitski publicist, povjesničar i prevoditelj Giacomo Chiudina (1826.-1900.), profesor Mornaričke škole u Puli Emil Seidel, koji piše o Brijunima,176 i drugi. Zamjetno je prisustvo nekoliko suradnica. Posebno valja istaknuti austrijsku spisateljicu Natalie Bruck-Auffenberg (1854.-1918.) koja piše o dubrovačkim čipkama kao izvornom umjetničkom obrtu.177 Autorica se zalaže za očuvanje dalmatinske tradicijske kulture, posebno čipkarskoga obrta (Spitzenindustrie), te izvještava da je u Beču pod pokroviteljstvom nadvojvotkinje Marije Auguste osnovano Društvo za ponovno uvođenje čipkarskoga obrta, s ciljem osnivanja ogranaka u gradovima Dalmacije.178 Među suradnicima su austrijski književnici, npr. Karl Krobatha (1875.-1916.), Ada Christen (pravim imenom Christina von Breden, 1839.-1902.), pulski mornarički časnik Felix Falzari (1859.-1912.)179 i putopisac Hans von Bachgarten.180 Tekstovi su često pisani u putopisnoj ili pripovijedačkoj formi, objavljuju se i pjesme, a izbjegavaju novinske izvjestiteljske forme. Illustrierte je u dva navrata – prvi put u prvome broju – posvetio dulje tekstove pulskom električnom tramvaju, utemeljenom 1904. godine, jer je uredništvo ispravno procijenilo da će ovo suvremeno prijevozno sredstvo imati važnu ulogu u turističkoj promidžbi grada. Naime, kako se navodi u članku, gostima koji su prvi put posjećivali Pulu vožnja tramvajem omogućuje brzo upoznavanje gradskih znamenitosti pored kojih je tramvaj prometovao (amfiteatar, spomenik carici Elizabeti, Slavoluk Sergijevaca, luka i Arsenal, katedrala, Mornarički kasino i kazalište).181 174

Illustrierte, 2(1905), 38/39, str. 306-308. Tekst je preveden s hrvatskoga na njemački jezik. Illustrierte, 1(1904), 4-5, str. 32. 176 „Brioni Grande“, u: Illustrierte, 1(1904), 6-7, str. 47-48. 177 „Ragusaner Spitzen“ /Dubrovačke čipke/, u: Illustrierte, 1(1904), 12-13, str. 95-96. 178 Zahvaljujući njoj i gradonačelniku Paga F. Budaku, u Pagu je 1906. godine otvorena Čipkarska škola. Autorica je putovala desetak godina duž Dalmacije gdje je istraživala, proučavala, sabirala pučku umjetnost. Rezultat toga rada je knjiga Dalmatien und seine Volkskunst (Wien, 1911.), koja je 1912. prevedena na hrvatski (Dalmacija i njena narodna umjetnost, Beč, 1912.). 179 Objavljena je Falzarijeva pripovjetka Das Kruzifix. Illustrierte, 1(1904), 6-7, str. 55-57. 180 Usp. opsežan putopis o putovanju od Pule do Učke: „Von Pola auf den Monte Magiore“, u: Illustrierte, 1(1904), 14-15, str. 112-116. 181 Illustrierte, 1(1904), 1. 175


PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Autor članka o tramvaju zaključuje da je Pula s tramvajem dobila obris velegrada.182 Illustrierte je bio tip ilustrirane revije koja se u Austriji, prema francuskim uzorima, proširila u drugoj polovini XIX. stoljeća. Ovaj moderan časopis bio je namijenjen biranoj publici, plemićkoj i građanskoj eliti iz inozemstva i obrazovanijim, odnosno, s obzirom na izgled časopisa, zahtjevnijim čitateljima koje su u Austriji sve više zanimali bogato ilustrirani periodici. To pokazuje da je i u Puli došlo do diferenciranja čitatelja na njemačkome jeziku u odnosu na periodike koji su njima bili namijenjeni, te su nakladnici i izdavači prilagođavali sadržaj i izgled periodikâ očekivanjima svojih čitatelja. Časopis je bio vrlo profesionalno organiziran i uređivan, s profesionalnim suradnicima – književnicima, znanstvenicima i publicistima, grafički bogato opremljen kvalitetnim ilustracijama (najčešće fotografijama), i tim se značajkama razlikuje od ostalih pulskih njemačkih periodičnih publikacija, osim novina Brioni Insel-Zeitung koje su mu bliske koncepcijom i modernim izgledom. Tiskan je u pulskoj tiskari „M. Clapis ( Jos. Krmpotić)“ koje je vlasnik bio Josip Krmpotić, a od ožujka 1905. do konca izlaženja u opatijskoj tiskari „V. Tomičić i dr.“ Časopis je, dakle, imao važnu ulogu u promicanju svijesti o važnosti razvoja turizma kao gospodarske djelatnosti u Istri i Dalmaciji. 4.6. Brioni Insel-Zeitung (1910.-1914.) Brioni Insel-Zeitung183 izlazio je na otočju Brijuni od sredine veljače do kraja listopada kao tjednik, a u preostalom dijelu godine kao mjesečnik. Izdavao ga je vlasnik Brijunskoga otočja Paul Kupelwieser (1843.-1919.).184 Ovaj poduzetnik i industrijalac kupio je 1893. godine gotovo nenastanjeno otočje185 za 75.000 guldena te je sav imetak uložio u njegov razvitak – pošumljivanje, izgradnju vodovoda, dovođenje 182

Illustrierte, 1(1904), 16-17, str. 126. U prva četiri mjeseca prometovanja tramvaj je prevezao 410.000 putnika. Time je bila dokazana opravdanost ustrojenja tramvajskoga prometa, u što su prije njegova uvođenja – navodi se u članku – mnogi građani sumnjali. 183 „Brioni Insel-Zeitung: Illustrierte Wochenschrift“ /Novine Brijunskoga otočja: ilustrirani tjednik/ (u nastavku: BIZ). Vrijeme izlaženja: 1. Jahrgang (6. 2. 1910.) – 5. Jahrgang (8. 3. 1914.). Format: 26,5 cm x 37 cm; od 1. 8. 1907. (Nr. 644) do 8. 3. 1914. (Nr. 791) ima format 32 x 54 cm. Tekst je tiskan trostupčano, na 12 stranica. Cijena pojedinoga broja: 0,30 kruna; godišnja pretplata 30 kruna. 184 Kao nakladnik navedena je „Gutsdirektion der Brionischen Inseln“ /Uprava dobara Brijunskoga otočja/; u prvome broju kao nakladnik naveden je „Verlag der Paul Kupelwieser‘schen Gutsdirektion, Brioni“ /Naklada Uprave dobara Paula Kupelwiesera, Brijuni/. 185 „Prije 20 godina, kupnjom otočja Brijuni, Paul Kupelwieser započeo je sanaciju i kultiviranje otočja, koje je u to vrijeme nastavala samo jedna ribarska obitelj.“ BIZ od 20. 9. 1913., Nr. 33.

385


386

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

električne energije, izgradnju hotela, uzgajališta nojeva i konja za jahanje, otvaranje zoološkoga vrta, proizvodnju vina i dr.186 Uz pomoć sinova Karla187 i Leopolda preuredio je otočje u elitno odmaralište pripadnika visokih društvenih slojeva i carske obitelji (nadvojvotkinje Marie Josephe, nadvojvode Franza Ferdinanda i dr.). Godine 1900./1901. pozvao je na otočje njemačkoga bakteriologa Roberta Kocha radi suzbijanja malarije, što je ovaj svjetski poznati stručnjak uspješno obavio.188 U svojoj autobiografiji Kupelwieser opisuje kako su se starosjedioci odnosili prema njemu kao njemačkome doseljeniku. Odlučio je kupiti otočje nošen željom „da dio našeg austrijskoga juga učinim nečim mnogo boljim nego što sada jest“;189 no, kad su se nakon godina napornoga rada pokazali uspjesi, „...Slaveni i Talijani iz okolice zavidno su gledali kako je na ovome dijelu zemlje, na koji se do tada nisu ni obazirali, jedan njemački uljez stvorio nešto što se čini značajnim.“190 Godine 1910., kada je ovaj tjednik pokrenut, otočje je imalo samo 287 stanovnika.191 Stoga je pokretanje luksuzno opremljenoga tjednika bilo neobično za tadašnje prilike. U uvodniku prvoga broja uredništvo obrazlaže da je list namijenjen svima koji su dolazili ili koji dolaze na otočje kao gosti, te da će za njih list otkrivati sve tajne ovoga otočja.192 Godišnje je na otočju bilo oko 2.600 gostiju te više tisuća dnevnih posjetitelja.193 Radi elitnih gostiju, a u svrhu turističke promičbe Brijunskoga otočja, list je tiskan u razmjerno visokoj nakladi od 1.000 primjeraka.194 Uredništvo se nalazilo na otoku Veli Brijun, a odgovorni urednici bili su Otto Buchsbaum (od početka izlaženja do 27. 7. 1913.) te austrijski književnik i prevoditelj Siegmund Oswald Fangor195 (od 28. 7. 1913. do kraja izlaženja), koji su veći dio

186

Usp. Kupelwieser, P., Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers, Wien, 1918. Karl Kupelwieser bio je jedan od pokretača i vlasnika pulskoga dnevnika Polaer Morgenblatt 1905. godine. Krmpotić, J., „Razvoj tiskarske obrti v Julijski Krajini’’, u: Edinost 1876-1926, Trst, 1926., str. 44. 188 „Veliki bakteriolog Robert Koch vratio je Brijunima zdravlje nakon što je 1901.-1903. god. konačno iskorijenio malariju.“ BIZ od 20. 9. 1913., Nr. 33. 189 Kupelwieser, P., n. dj., str. 193. 190 Isto, str. 222. 191 Spezialortsrepertorium für das Österreichisch-Illyrische Küstenland, Wien, 1918., str. 54. 192 BIZ od 6. 2. 1910., Nr. 1. 193 Do 1914. godišnje je na otočju bilježeno oko 2.600 noćenja. Gosti su bili iz Beča i ostalih dijelova Monarhije, a oko 10% iz inozemstva, najviše iz Njemačke. Procjenjuje se da je godišnje u dnevni posjet dolazilo oko 50.000 gostiju. Niel, A., Die k. u. k. Riviera von Abbazia bis Grado, Graz; Wien; Köln: Styria, 1981., str. 96. 194 Bogneri, M., n. dj., str. 92. 195 S. O. Fangor (1884.-1957.), austrijski pjesnik i prevoditelj rođen u Galiciji; objavio je prijevode poljskih pjesnika i romana G. D‘Annunzija, C. Farrerea i A.I. Kuprina. 187


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

godine boravili na Brijunima.196 U listu su objavljivane vijesti o priredbama na otočju, npr. koncertima i predavanjima, arheološkim istraživanjima, a sadržavao je i brojne književne priloge – ponajviše pripovjetke i pjesme (od kojih su pojedine posvećene ljepotama otočja), eseje iz područja kulture i povijesne studije o otočju i okolici. Objavljivan je popis uglednih gostiju koji borave u hotelima na otočju, među kojima su pripadnici vladarskih dinastija i visokoga plemstva te umjetnici. Navođenje da su uglednici boravili na otočju vrlo je učinkovito služilo turističkoj promidžbi otočja u svijetu.197 Pored spomenutog turističko-promidžbenog, list je imao i naglašeno književni značaj. Književni radovi najčešće su objavljivani na početnome mjestu i zauzimali su 2-4 stranice. Jednako kao što je radi suzbijanja malarije na otočju angažirao najboljega bakteriologa – spomenutog Roberta Kocha – Kupelwieser je i prilikom izdavanja novina tražio najbolje suradnike; npr. 1912. godine objavljena je kratka proza Ch. Baudelairea u prijevodu Hermana Hessea.198 Osim urednika, S. O. Fangora, koji je u tjedniku objavljivao svoje pjesme199 i prijevode pripovjedaka A. P. Čehova, I. Azowa i drugih književnika, literarne priloge objavljivali su austrijski književnici Franz Josef Zlatnik, Hugo Salus, Heinrich v. Littrow, a redovite su suradnice bile i književnice Marie von Schmitzhausen (pseudonim Paul Maria Lacroma)200 i Gertrud von Schliesen (pseudonim Gerda von Robertus). Po broju priloga suradnica ove su novine, uz časopis Illustrierte, iznimka u odnosu na pulske periodike na njemačkome jeziku, u kojima su žene vrlo rijetko surađivale. O velikome ugledu koji je ovaj tjednik stekao kod književnikâ svjedoče književna djela suvremenih književnika, koja su bila objavljena u ovome listu prije negoli u knjigama; npr. pojedine pjesme praškoga književnika Huga Salusa tiskane su u tjedniku godinu prije no što su 1912. objavljene u zbirci.201 Očito je P. Kupelwieser 196

Od 13. 1. 1913. kao urednik je naveden S. O. Fangor. U prikazu posjeta gostiju tijekom 1913. god. u listu se navodi: „Kao i prethodnih godina, gosti su potjecali iz elite najviših društvenih krugova, koje čine predstavnici visokoga plemstva, visokoga činovništva i izvrsnih građanskih obitelji, među kojima su markantne osobnosti iz trgovine i industrije, (...) te književnici J. Wassermann, A. Schnitzler, P. M. Lacroma i E. Decsey. BIZ od 16. 12. 1913., Nr. 40. Objavljena je i kratka izjava književnika Th. Manna da se na otoku ugodno osjećao. BIZ od 3. 12. 1911., Nr. 40. O poznatim gostima Brijuna usp. Pavletić, M., „Osobe, slike, dokumenti vremena,“ u: Lenz Guttenberg, M., Izgubljeni raj Brijuni, Zagreb, 2007., str. 136-137. 198 Brioni Insel-Zeitung od 15. 9. 1912., Nr. 33. 199 „Hymne an die Adria“ /Himna Jadranu/, u: BIZ od 2. 3. 1912., Nr. 5. 200 BIZ od 12. 6. 1910., Nr. 19. 201 Waldhuber, H.; K. Kruse, Aristokratischer Chic auf der Insel Brioni 1893-1919, Wien: Böhlau, 2006., str. 69. 197

387


388

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

– sin poznatoga bečkog slikara Leopolda Kupelwiesera – bio svjestan popularnosti književnosti i drugih umjetnosti u visokim društvenim slojevima, te je znao da će književni tekst poznatih književnika – posebno ako govori o Brijunima – djelotvornije od suhoparnih reklama privući elitne goste da posjete otočje. Kupelwieser se kao sposoban poduzetnik potrudio da objavljivanjem oglasa prikupi dio sredstava za izdavanje lista. Oglasi velikih europskih tvrtki (npr. željezara i dr.) zauzimaju oko 2/3 prostora, i po tome se ove novine razlikuju od svih periodika koji su u to vrijeme izlazili u Istri. Među znamenitostima Brijuna bili su i nalazi arheoloških iskapanja na otočju, za koje je Kupelwieser angažirao poznatoga pulskog arheologa i konzervatora za Istru Antona Gnirsa. Taj renomirani znanstvenik, nastavnik na Mornaričkoj pučkoj školi u Puli, od 1910. do 1913. u listu je – najčešće pod pseudonimom „Rancon“ – objavio 16 opsežnijih članaka o arheološkim istraživanjima na Brijunima te studije o povijesti Brijuna i Istre. Ti se članci i danas svrstavaju u znanstvene radove.202 Osobitost je uređivačke koncepcije ovoga lista da su Gnirsove znanstveno-povijesne rasprave o Brijunima i slični članci bili objavljivani na istaknutu mjestu – na početnoj stranici, a pojedini članci obuhvaćali su i do tri početne stranice, dakle trećinu cijeloga broja. Pored Gnirsa, znanstvene i stručne priloge u listu su objavljivali i pojedini sveučilišni profesori. U studiji „Die Insel Brioni und ihre historischen Denkmale“ /Otok Brijuni i njegovi povijesni spomenici/ Gnirs najavljuje ambiciozne istraživačke planove na otočju: „Kada bude dovršeno istraživanje koje je na otoku započelo prije 10 godina, ovaj će otok biti jedinstven muzej bogat graditeljskim inventarom visokoga umjetničkog i kulturnopovijesnog značaja, kojemu je gotovo svaka kultura na sjevernom Jadranu od predrimskih Histra do 16. stoljeća ostavila barem jedan spomenik graditeljske umjetnosti.“203 Rat je spriječio ostvarenje navedenih planova. Gnirs se nakon rata odselio u Češku. Tjednik je pisao o zanimljivostima iz okolice Brijuna, npr. o zoološkoj stanici Berlinskoga akvarija u Rovinju.204 Tijekom 1913. uvedena je stalna rubrika „O našoj Ratnoj mornarici“, koja dokazuje da je i časnicima Mornarice u Puli ovaj list bio blizak, pa je zasigurno i među njima bilo njegovih čitatelja. Pokretanje i četverogodišnje izlaženje ovoga lista, koje je prekinuto izbijanjem 202

Npr. 1913. god. objavljena je njegova rasprava „Zur Geschichte des Inselnamens Brioni“ /Prilog povijesti naziva otočja Brijuni/, u: BIZ od 16. 11. 1913., Nr. 39. 203 Isto. 204 BIZ, 1913., Nr. 27.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

rata, pokazuju dalekovidnost P. Kupelwiesera, koji je uvidio da će ovakve novine najbolje informirati potencijalne goste o svemu što im Brijuni mogu ponuditi, s tim da je u izgledu i sadržaju lista – jednako kao u svemu što je radio u svrhu uređenja otočja u elitno turističko-lječilišno odredište – slijedio načelo da samo najbolje može zadovoljiti zahtjeve elitnih gostiju prema kojima je usmjerio svoje poduzetničko-hotelijerske planove. Stoga je ovaj list, za svoje vrijeme, opremljen neuobičajeno velikim brojem kvalitetnih fotografija (u svakom broju 4-6 fotografija) koje prikazuju prirodne i kulturne znamenitosti otočja, a ljepote otočja opisivali su ili su ih kao osobne dojmove čitateljima priopćavali književnici i drugi odabrani suradnici. List je u grafičkom oblikovanju slijedio visoke standarde, koji su nadilazili većinu istarskih novina, a po sudu poznavatelja povijesti austrijskoga novinstva u tome je nadmašivao i mnoge tadašnje novine u Monarhiji.205 Moderan grafički izgled i likovni prilozi svjedoče o njegovoj visokoj grafičkoj i tehničkoj opremljenosti. Brioni Insel-Zeitung tiskan je u pulskoj tiskari A. Fischer & Comp. (1910.-1913.), a od 1914. do kraja izlaženja u tršćanskoj tiskari Herrmanstorfer. Kupelwieserove iznimne sposobnosti vidljive su i iz činjenice da je pokazao kako se uz redovito financiranje, dobro organizirano uredništvo i kvalitetne suradnike i na malenom otoku, s malobrojnim stanovništvom, mogu izdavati kvalitetne novine. 206

Jednako uspješno kao što je časopis Illustrierte predstavljao Istru i Dalmaciju u inozemstvu, i ove su novine imale važnu ulogu u razvoju turizma na Brijunima i okolici predstavljanjem prirodnih ljepota i visoko razvijene turističke ponude, čime je skrenuta pozornost i na potencijalne turističke mogućnosti drugih dijelova istarske obale. 4.7. Dvije kratkotrajne periodične publikacije – Südoesterreichische Nachrichten i Marine-Kasino Nachrichten Pored prikazanih njemačkojezičnih periodika koje su kontinuirano izlazile u duljem vremenskom razdoblju (od 10 mjeseci /Neptun/ do oko 4 godine /Brioni InselZeitung/), spomenut ćemo i dva kratkotrajna njemačkojezična periodika – Südoesterreichische Nachrichten i Marine-Kasino Nachrichten. Tjednik Südösterreichische Nachrichten /Južnoaustrijske vijesti/, s podnaslovom „nezavisan njemački tjednik za Pulu i Primorje“, izlazile su u Puli od 28. 2. do 25. 205 206

Waldhuber, H.; K. Kruse, n. dj.,str. 68. Uredništvo je 1914. godine objavilo vodič otočja (Führer durch Brioni, Brioni, 1910.).

389


390

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

4. 1910. godine. Vlasnik, nakladnik i odgovorni urednik bio je Hugo Dudek. List je na 12 stranica (s tekstom u dva stupca)207 objavljivao lokalne vijesti, posebno one koje su vezane za njemačku manjinu. Tiskan je u 800 primjeraka208 u tiskari J. Krmpotića. U uvodniku prvoga broja uredništvo iskazuje prijateljsku sklonost prema Ratnoj mornarici, što može upućivati na to da je ono očekivalo državnu potporu koja je – što je razvidno iz prethodno prikazanih periodika – bila neophodna za dulje izlaženje njemačkojezičnih novina u Puli. Urednik je naveo da je cilj tjednika „obrana javnih interesa“, te da list želi miran odnos s objema nacijama koje se u gradu bore za prevlast.209 List je sadržavao mnogo vijesti vezanih za Ratnu mornaricu, čime je po uređivačkoj koncepciji bio blizak dnevniku Polaer Tagblatt; uostalom, urednik H. Dudek je prethodno uređivao spomenuti dnevnik, a to je radio i nakon prestanka izlaženja Südoesterreichische Nachrichten.210 Tjednik se posebno zalagao za interese Mornarice i pulskih Nijemaca, npr. za podizanje zgrade njemačkog vrtića i društva Deutsches Heim. Redovito je izvještavao o radu njemačkih društava Deutsche Sängerrunde, Deutsches Heim i drugih, te o kulturnim i gospodarskim zbivanjima u gradu i okolici.211 Teme redovitih rubrika bile su i svjetska društveno-politička situacija, vojne vijesti (posebno one o ratnim flotama u svijetu), umjetnost i literatura te lokalna zbivanja.212 Tjednik je pisao o komunalnim i zdravstveno-higijenskim problemima Pule: otežanoj opskrbi vodom, nerazvijenim higijenskim navikama dijela građana (što je česta tema pulskih njemačkojezičnih novina, počevši od tjednika Neptun) i općenito o nedostatku urbane kulture. U uredničkim tekstovima Dudek je izražavao nezadovoljstvo zbog nedovoljne popularnosti ratne mornarice u Austriji, za razliku od 207

Veličina novina: 18 x 25,5 cm. Jedini poznati izvornik posjeduje Austrijska nacionalna knjižnica u Beču. 208 Bogneri, M., n. dj., str. 91 209 Südösterreichische Nachrichten od 28. 2. 1910., Nr. 1. 210 J. Krmpotić navodi da je Dudek u uređivačkom poslu bio objektivan, te je u Polaer Tagblattu, koji je uređivao „u austrijskom duhu, … taktično zastupao i interese slavenskog stanovništva Istre, odlučno se suprotstavljajući talijanskim aspiracijama.“ Krmpotić, J., n. dj., str. 44. 211 List je u dva navrata pozitivno pisao o planovima P. Kupelwiesera za izgradnju trgovačke i putničke luke u Medulinskom zaljevu, gdje je on kupio istočno krilo zaljeva. Autor članka ističe gospodarski značaj tog projekta za razvoj južne Istre. Südösterreichische Nachrichten od 28. 3. 1910., Nr. 5. 212 Vezano za političku situaciju u Istri, urednik je ironično komentirao višegodišnje bezuspješne pokušaje političkih predstavnika Talijana i Hrvata da postignu politički kompromis oko upravljanja Pulom i Istrom. Südösterreichische Nachrichten od 14. 3. 1910., Nr. 3.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

drugih zemalja gdje je ona bila vrlo omiljena, te je predlagao kako da se taj nedostatak prevlada.213 Ovaj tjednik je djelomično bio financiram pretplatom koja - sudeći po kratkotrajnom izlaženju ovog lista (objavljeno je deset brojeva) – nije bila dostatna za dulje izlaženje lista. Marinekasino Nachrichten /Vijesti Mornaričkog kasina/ - bilten pulskog društva Mornarički kasino (Marinekasinoverein), izašlo je u osam brojeva od 29. 10. 1914. do 29. 7. 1915.214 Elitno društvo mornaričkih časnika Mornarički kasino,215 osnovano 1870., imalo je 1914. godine oko 1.500 članova. Uprava društva je 1914. godine odlučila da se počne izdavati bilten namijenjen članovima – vjerojatno s ciljem da brojni članovi društva u ratnim uvjetima – kada su kulturna i društvena zbivanja u gradu bila znatno smanjena – budu bolje obaviješteni o brojnim kulturnim i društvenim aktivnostima društva. Odgovorni urednik lista bio je Johann Grimm. List je tiskan u tiskari J. Krmpotića i imao je između 3 i 19 stranica malog formata (8˚). S obzirom na veliki broj članova društva može se pretpostaviti da je i njegova naklada u početku bila relativno velika.216 U ovom biltenu su pored obavijesti o djelovanju društva (npr. izvješća o radu) objavljivani i prikazi koncerata i drugih programa koje je ono organiziralo u sjedištu društva – velebnom Mornaričkom kasinu izgrađenom 1913. godine.217 Stoga je ovaj bilten važan izvor podataka o djelovanju ovog društva i o kulturnim događanjima u Puli tijekom prve godine rata. Uredništvo ovog lista nastojalo je da on postane svojevrsna kronika rada društva. Izlazio je povremeno, npr. prije skupština društva, no uprava Kasina planirala je da se u slučaju dobrog odaziva članova list počne redovito objavljivati,218 što nije ostvareno zbog ulaska Italije u rat 1915. godine. Članovi su pozivani da šalju svoje priloge za objavljivanje, ali su upozoravani da uredništvo neće objavljivati anonimne priloge i one koji su polemični prema drugim osobama. Nakon izašlih osam brojeva, izlaženje ovog lista obustavljeno je ulaskom Italije u rat 1915. godine, kada je postojala opasnost da Pula bude napadnuta od ove su213

Südösterreichische Nachrichten od 18. 4. 1910., Nr. 8. Jedini poznati izvornik lista sačuvan je u Ratnom arhivu (Kriegsarchiv) u Beču. 215 Usp. Dobrić, B., Kultura čitanja…, n. dj., str. 96-97. 216 U četvrtom broju objavljena je odluka uprave društva da se list više ne dostavlja svim članovima, već samo zapovjedništvu Mornarice, njezinim službama i menzama, te u sjedište Mornaričkog kasina. Marinekasino Nachrichten od 5. 1. 1914., Nr. 4. 217 Isto. 218 Marinekasino Nachrichten od 29. 10. 1914., Nr. 1. 214

391


392

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

sjedne države. Među pulske njemačkojezične novine uvjetno se može ubrojiti i hrvatski politički povremenik Omnibus (1904.-1912.), u kojemu je povremeno tijekom 1904. i1905. te u nekoliko brojeva u 1910. godini, pored tekstova na hrvatskom i talijanskom jeziku, objavljen i manji broj tekstova na njemačkom jeziku. Njihov vlasnik i izdavač je bio konzorcij „Tiskara J. Krmpotić i dr.“, od 1906. „Tiskara Laginja i dr.“. 219 5. Tiskari pulskih njemačkojezičnih periodika Prvi pulski tiskar, Gregorio Seraschin (1822.-1885.), tiskao je njemačkojezični tjednik Neptun i - kratko vrijeme – tjednik Pola.220 Tjednik Pola tiskan je u pulskoj tiskari Tipografia Rocco e Bontempo, odnosno – od 1884. – u tiskari L. Bontempo.221 Tiskar i nakladnik Josip Krmpotić222 tiskao je najviše pulskih njemačkojezičnih periodika: časopis Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung (1904), tjednik Südösterreichische Nachrichten (1910), Marinekasino Nachrichten (1914-1915) i stručni mjesečnik Ratne mornarice Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens (od 1907. do 1913.), a od 1906. do 1918. bio je nakladnik dnevnika Polaer Tagblatt i njegov vlasnik (ili suvlasnik). Godine 1898. Krmpotić je došao u Pulu za upravitelja prve tiskare u kojoj su objavljivane publikacije na hrvatskome jeziku. M. Mirković navodi da je vlasnik ove tiskare A. Gabršček, Slovenac iz Gorice, „u sporazumu sa istaknutim narodnim vo219

U recentnom istraživanju povjesničar Željko Klaić na temelju korespondencije M. Laginje, V. Spinčića i M. Mandića zaključuje da su pokretanjem ovog lista istarski narodnjaci predvođeni M. Laginjom u Puli nastojali u suradnji s c. i kr. Ratnom mornaricom na izborima 1905. suzbiti političku prevlast talijanskih građanskih liberala u gradu. Klaić, Ž., Promišljanja o političkoj aktivnosti Matka Laginje, u povodu pokretanja lista Omnibus i održavanja općinskih izbora u Puli 1905., u: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 41(2009), 2, str. 544. 220 On je doselio u Pulu iz Rovinja 1869. godine, i iste je godine ovdje utemeljio prvu tiskaru. Cella, S., Giornalismo e stampa periodica in Istria, u: Atti e memorie della società di archeologia e storia patria, Nuova Serie, 4(1956), str. 127. O Seraschinu se vrlo malo zna. Prva poznata publikacija koju je tiskao 1869. bile su prve pulske novine L’Arena, koje su izlazile vrlo kratko. Pored publikacija na talijanskom jeziku tiskao je i 24 publikacije na njemačkom jeziku, pretežito za Mornaricu. 221 Tiskara je djelovala od osamdesetih godina XIX. st.; 1882. njezini su vlasnici bili Rocco i Bontempo, a 1884., nakon povlačenja Rocca, jedini je vlasnik Lodovico Bontempo. Godine 1897. njegova tiskara je došla pod stečaj. 222 J. Krmpotić (Stupnik kraj Zagreba, 1864. – Beograd, 1949.) je tijekom školovanja u Zagrebu zbog sudjelovanja u organiziranju protumađarskih demonstracija 1884. protjeran iz toga grada te se preselio u Trst, gdje je radio kao slagar u tiskari i surađivao u novinama Naša sloga i Edinost. U Gorici je 1894. god. bio poslovođa u „Goriškoj tiskarni“ A. Gabrščeka.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

đama, uputio Krmpotića u Pulu, da tamo organizira prvu tiskaru.“223 Godine 1900. A. Gabršček je prodao spomenutu tiskaru pulskom konzorciju „Josip Krmpotić i drug”. Krmpotić je 1903. g. istupio iz tog konzorcija, te je iste godine otkupio malu tiskaru M. Clapisa.224 Godine 1906. on je postao vlasnikom te tiskare koju je preimenovao u „Tiskara Jos. Krmpotić“. Njegova tiskara je djelovala do propasti Monarhije kao najveća tiskara u Istri.225 Krmpotić je jedan od najpoznatijih istarskih tiskara i nakladnika i najplodniji pulski tiskar od početka tiskarstva u ovome gradu do kraja Prvog svjetskoga rata. Imajući u vidu njegov doprinos pri objavljivanju i tiskanju njemačkojezičnih periodika od početka XIX. st. do propasti Monarhije, s pravom se može govoriti o važnom doprinosu jednog Hrvata pri osnivanju i djelovanju tih periodika. Kad se ima u vidu da je Krmpotić tijekom rata bio vlasnik i izdavač dnevnika Hrvatski list (uređivao ga je njegov sin Mario) možemo zaključiti da je povijest pulskih periodika na njemačkom jeziku u razdoblju od 1904. do 1918. godine tijesno povezana s poviješću hrvatskog novinstva, nakladništva i tiskarstva u Puli. 6. Kulturološki značaj pulskih njemačkojezičnih periodika Izdavanje novina i drugih periodika zahtijevalo je velika financijska sredstva. Za razliku od Trsta i većine drugih gradova Monarhije gdje su periodike često financijski pomagali građanski kapitalistički poduzetnici, u Puli – gdje je bilo vrlo malo takvih poduzetnika – u slučaju časopisa Illustrierte, biltena Marinekasino Nachrichten i dnevnika Polaer Tagblatt tu je ulogu preuzela država – najčešće uz preporuku vodstva Mornarice. Među rijetkim poduzetnicima koji su osnovali i financirali novine bili su članovi obitelji Kupelwieser – Paul Kupelwieser (vlasnik novina Brioni Insel-Zeitung) i spomenuti Karl Kupelwieser (jedan od osnivača konzorcija koji je kratkotrajno bio vlasnik dnevnika Polaer Morgenblatt). Tri tjednika na njemačkom jeziku izdavali su privatni nakladnici: Neptun (1871. izdaje ga J. Bernhaupt, a od 1872. godine Knjižara W. Schmidt), Pola (izdaje ih Knjižara F.W. Schrinner) i Südoesterreichische Nachrichten (vlasnik i izdavač H. Dudek). Urednici ovih novina bili su jedini profesionalni novinari u njima. U svrhu smanjivanja troškova pulski su nakladnici novina igrali niz različi223

Balota, M., “Tihi stvaralac i revolucioner”, u: Istra, 8(1934) 6, str.1-2. Krmpotić, J., n. dj., str. 44. 225 Usp. Balota, M., Puna je Pula, n. dj., str. 111. Pored dvadesetak službenih priručnika na njemačkom jeziku koje je tiskao po narudžbi Ratne mornarice, Krmpotić je objavljivao – uglavnom o vlastitom trošku – i knjige hrvatskih autora (V. Nazora, M. Brajše Rašana, A. Tentora, F. Barbalića i drugih). 224

393


394

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

tih uloga pri njihovu objavljivanju. Nakladnici su ponekad organizirali raspačavanje svojih periodika, npr. Knjižara F.W. Schrinner za tjednik Pola, a knjižar-nakladnik W. Schmidt za tjednik Neptun. Vlasnici periodika nastojali su iznaći sredstva za njihovo financiranje objavljivanjem oglasa i reklama. Specifičnost su pulskih njemačkojezičnih periodika u odnosu na ostale periodike u Monarhiji teme vezane za Ratnu mornaricu i pomorstvo uopće. Naime, prisutnost pripadnika Ratne mornarice s obiteljima, koji su činili oko četvrtinu stanovnika ovog vojnopomorskog središta Monarhije, utjecala je na vrlo veliku zastupljenost vojno-pomorskih vijesti i sličnih tema u pulskim njemačkojezičnim periodicima – od objavljivanja vijesti o promaknućima časnika i dnevnih zapovjedi lučkog admirala do vijesti o stranim ratnim flotama, pomorskih putopisa i „pomorskih romana“ u nastavcima. Tjednici Neptun, Pola i Brioni Insel-Zeitung imali su posebno bogatu lokalnu kroniku, s velikim brojem oglasa i reklamnih poruka; stoga ih možemo svrstati u lokalne novine. Jedino su časopisi Mittheilungen i Illustrierte nadišli lokalne okvire – prvi je prenosio tadašnja svjetska znanstveno-tehnička dostignuća na području pomorstva, a drugi se bavio Istrom i Dalmacijom. Pulski njemačkojezični periodici nastojali su ujedno biti popularni, poučni, te u znatnoj mjeri komercijalni (u smislu ustupanja znatnog prostora oglasima i reklamama). Općenito se može zaključiti da su ti periodici predstavljali prilagodbu inozemnih modela novinstva konkretnim pulskim i istarskim – odnosno, u slučaju časopisa Illustrierte primorskim (istarskim i dalmatinskim) – društvenim okolnostima u njihovoj specifičnosti koja je bila posebno određena položajem Pule kao glavne ratne luke Monarhije i velikim brojem pripadnika Mornarice u ovome gradu. Svi prikazani njemačkojezični periodici bili su apolitični, odnosno neznatno politizirani.226 Od periodika koji su prikazani u ovom radu posve apolitični bili su časopisi Mittheilungen i Illustrierte i tjednik Brioni Insel-Zeitung, dok su ostali to nastojali biti, ali u izrazito politiziranoj sredini kakva je bila Pula u navedenom razdoblju nisu mogli izbjeći povremene političke napade od strane pojedinih talijanskih građansko-liberalnih političara, na koje su u pravilu reagirali. Nastojanja najranijih njemačkojezičnih novina (Neptun i Pola) za otvaranje međukulturalnog dijaloga nisu nailazila na odaziv talijanskih intelektualaca u Puli i Istri, odnosno novina koje su oni uređivali i objavljivali. Početkom XX. stoljeća s postupnim radikaliziranjem političkog sukobljavanja između talijanske nacionalno-liberalne stranke i vodstva 226

Od njemačkojezičnih pulskih periodika u najvećoj je mjeri bio politiziran dnevnik Polaer Tagblatt, koji je zastupao interese Ratne mornarice. Usp. Dobrić, B., Nakladništvo na njemačkom jeziku…, n. dj., str. 247-248.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Mornarice i pojedine njemačkojezične novine (dnevnik Polaer Tagblatt) neposredno će biti uvučene u političku borbu s talijanskim dnevnikom Il Giornaletto di Pola i s pojedinim istarskim periodicima na talijanskom jeziku. Talijanski nacionalisti nazivali su uredništva većine pulskih njemačkojezičnih novina „filoaustriacantima“ (austrofilima, u pejorativnom smislu). U početku njemačkog novinstva u Puli urednici su najčešće bili jedini zaposleni novinari u periodicima koje su uređivali, dok su ostale priloge u listu pisali vanjski suradnici, odnsono čitatelji. Jedino su časopis Illustrierte i novine Brioni Insel-Zeitung bili profesionalno uređivani i imali su veći broj suradnika, među kojima je bilo i žena. Adresati pulskih periodika na njemačkom jeziku bili su časnici i njihove obitelji, državni činovnici te obrazovano građanstvo u Puli, što je specifičnost pulskog novinstva u odnosu na novinstvo u većini hrvatskih i europskih gradova. Izuzetak su časopis Illustrierte i novine Brioni Insel-Zeitung, koji su prvenstveno bili namijenjeni elitnim gostima iz drugih dijelova Monarhije i iz Europe te časopis Mittheilungen koji je razmjenjivan s brojnim hidrografskim i vojno-pomorskim ustanovama u svijetu. Pored toga, nacionalna heterogenost stanovnika Pule rezultirala je postojanjem tjednih novina na dva jezika – njemačkom i talijanskom (Neptun i Pola), pa čak i na tri jezika – hrvatskom, njemačkom i talijanskom (Omnibus 1904-1905). Pulski periodici na njemačkom jeziku (uključujući i one koji su izlazili na Brijunima) imali su informativnu, društveno-političku i kulturno-obrazovnu ulogu. One su danas povijesna i kulturološka građa budući da su se – prema upozorenju Ive Hergešića227 – bavile našim prilikama (povijesnim, kulturnim, političkim, gospodarskim) i bile su sredstvo komunikacije u njemačkom kulturnom krugu u Puli i na obližnjim Brijunima te s potencijalnim gostima s njemačkog govornog područja. Stoga te pulske periodike treba vrednovati kao vrijednu kulturno-povijesnu baštinu i važan informacijski izvor za daljnja kulturno-povijesna istraživanja.

227

Hergešić, I., Hrvatske novine i časopisi do 1848, Zagreb: Matica hrvatska, 1936.

395


396

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Literatura: a) Periodici: Il Giornaletto di Pola, Pola, 1908. Illustrierte Österreichische Riviera-Zeitung, Pola; Abbazia, 1904-1906. Marinekasino Nachrichten, Pola, 1914.-1915. Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens (MGS), Pola, 1873-1915. Naša sloga, Trst 1871. Neptun, Pola, 1871-1872. Omnibus, Pola, 1911, 1912. Pola, Pola, 1883-1885. Polaer Tagblatt, Pola, 1911, 1914. Brioni Insel-Zeitung (BIZ), Brioni 1910-1914. Südoesterreichische Nachrichten, Pola 1910. Zora, Maribor, 1872.

b) Knjige: Apih, Elio, Catalogo analitico della stampa periodica istriana: (1807-1870). Vol. 1. Rovigno: Centro di ricerche storiche, 1983. Arambašin, Tatjana, Koliki su te voljeli, moja Pulo!, Zagreb: NZ Matice hrvatske; Pula: Grad Pula, 1996. Balota, Mate, Puna je Pula, Pula; Rijeka: Čakavski sabor, 1981. Balota, Mate, “Tihi stvaralac i revolucioner”, u: Istra: glasilo Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine 8(1934) 6, str. 1-2. Bayer von Bayersburg, Heinrich, Österreichs Admiräle und bedeutende Persönlichkeiten der k. u. k. Kriegsmarine 1867-1918, Wien, 1962. Bogneri, Marcello, La stampa periodica italiana in Istria (1807-1947), Trieste: Italo Svevo, 1986. Carska i kraljevska mornarica u Puli i na Jadranu od 1856. do 1918. godine. Pomorskopovijesni i kulturnopovijesni prilozi, (ur. B. Dobrić), Pula: Društvo Viribus unitis, 2014. Cella, Sergio, Giornalismo e stampa periodica in Istria, u: Atti e memorie della società di archeologia e storia patria, Nuova Serie, 4(1956), str. 120-164. Colli, Carla, Catalogo analitico della stampa periodica istriana (1871-1879). Cataloghi di fonti per la storia dell’Istria e di Fiume. Vol. 3. Rovigno: Centro di ricerche storiche, 1986.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Das Österreichische Recht: ein Hilfsbuch für praktische Juristen (...), bearbeited und herausgegeben von E. Friedmann, A. Sandig und J. Wach, 3. Bd., Wien (etc.): Deutsches Verlagshaus Bong & Co., 1905. De Franceschi, Camillo, Giovanni Timeus nel quadro del giornalismo polese e istriano, u: Porta orientale, 21(1951), 5-6, str. 159-172. Dobrić, Bruno, Kultura čitanja i nacionalni pokreti: čitalačka društva i knjižnice u Puli u drugoj polovini 19. stoljeća i prvoj polovini 20. stoljeća, Pula: C.A.S.H., 2003. Dobrić, Bruno, Nakladništvo na njemačkom jeziku u Puli od druge polovine 19. stoljeća do 1918. godine, u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 48(2006), 3-4, str. 233-257. Führer durch Brioni, Brioni: Verlag der Gutsdirektion Brioni, 1910. Führer für Pola und Umgebung, Pola: Buchhandlung W. Schmidt, 1882. Gareis, Anton, Geschichtliche Darstellung der Entwicklung des k.u.k. hydrographischen Amtes, Pola: Hydrographisches Amt, 1897. Gareis, Anton, Pola, seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, Wien 1886. Ginzkey, Franz Karl, Ausgewählte Werke, 1. Bd., Wien 1960. Guida scematica ed almanacco della città di Pola: strenna del Giornaletto di Pola per l’anno 1905., Pola, 1904. Hanisch, Ernst; Peter Urbanitsch, Die Prägung der politischen Öffentlichkeit durch die politischen Strömungen Habsburgermonarchie, u: Wandruszka, Adam; Peter Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 8, 1. Theil: Vereine, Parteien und Interessenbände als Träger der politischen Partizipation, Wien: Österreichische Akademie der Wissenschaften, 2006., str. 15-111. Hergešić, Ivo, Hrvatske novine i časopisi do 1848, Zagreb: Matica hrvatska, 1936. Hickmann, A. L., Geographisch-statistischer Taschen-Atlas von Österreich-Ungarn, 3. Aufl., Wien u. Leipzig, 1910. Illustrierter Führer durch Triest und Umgebung, 14. Aufl., Leipzig 1913. Istarske novine online (INO), [mrežne stranice] (2007.), URL: http://www.ino.com.hr (15. 3. 2014.). Klaić, Željko, Promišljanja o političkoj aktivnosti Matka Laginje, u povodu pokretanja lista Omnibus i održavanja općinskih izbora u Puli 1905., u: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 41(2009), 2, str. 543-562. Kokolj, Karl, Grammatik, der kroatischen /serbischen/ Sprache, Pola: Krmpotić i dr., 1904. Krmpotić, Josip, Razvoj tiskarske obrti v Julijski Krajini, u: Edinost 1876-1926., Trst: Edinost, 1926., str. 43-45. Kupelwieser, P., Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers, Wien: Gerold, 1918. Niel, Alfred, Die k. u. k. Riviera von Abbazia bis Grado, Graz; Wien; Köln: Styria, 1981. Olechowski, Thomas, Das Pressrecht in der Habsburgermonarchie, u: Wandruszka, Adam; Peter Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 8: Politische

397


398

PRILOZI O ZAVIČAJU

Bruno DOBRIĆ

Öffentlichkeit und Zivilgesellschaft, 2. Teilband: Die Presse als Faktor der politischen Mobilisierung, Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 2006., str. 1493-1533. Österreichisches statistisches Handbuch 1913., Wien: k. k. Statistischen Zentralkommission, 1914. Pavletić, Mira, „Osobe, slike, dokumenti vremena,“ u: Lenz Guttenberg, M., Izgubljeni raj Brijuni, Zagreb: Antibarbarus; NP Brijuni, 2007., str. 136-137. Preradović, Paula, Djetinjstvo na moru, u: Nova Istra, 2(1997), 2, str. 160-167. Rang- und Eintheilungsliste der k. u. k. Kriegsmarine, Wien (za god. 1887, 1906., 1907., 1909. i 1914.). Rumpler, Helmut, Einleitung, u: Wandruszka, Adam; Peter Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd. 8, 1. Theil: Vereine, Parteien und Interessenbände als Träger der politischen Partizipation, Wien: Österreichische Akademie der Wissenschaften, 2006., str. 1-14. Seidel, Emil, Führer durch Pola, Brioni und Umgebung, Pola: F.W. Schrinner, [s.a.], Spezialortsrepertorium für das Österreichisch-Illyrische Küstenland, Wien: k. k. Statistische Zentralkommission, 1918. Stančić, Nikša, Hrvatska u Europi – između srednje, sredozemne i istočne Europe, u: Hrvatska i Europa, sv. 4: Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne: (XIX. stoljeće) / ur. Mislav Ježić, Zagreb: HAZU; Školska knjiga, 2009., str. 7-47. Urbanitsch, Peter, Die Deutschen in Österreich. Statistisch-deskriptiver Überblick, u: Wandruszka; Adam; Peter Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 18481918, Band 3: Die Völker des Reiches, 1. Teilband, 2. Aufl., Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 1980., str. 33-153. Waldhuber, Heinz; Katrin Kruse, Aristokratischer Chic auf der Insel Brioni 1893-1919, Wien: Böhlau, 2006. Winckler, Johann, Die Periodische Presse Oesterreichs. Eine historisch-statistische Studie, Wien: K.k. statistische Central-Commission, 1875. Wiggermann, Frank, K. u. K. Kriegsmarine und Politik: ein Beitrag zur Geschichte der italienischen Nationalbewegung in Istrien, Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 2004. Winkler, Dieter, Oberster Elektroingenieur Moses Burstyn, u: Marine Gestern-Heute, 9(1982), str. 92. Zöllner, Erich, Periode der österreichische Geschichte und Wandlungen des ÖsterreichBegriffes bis zum Ende der Habsburgermonarchie, u: Wandruszka Adam; Peter Urbanitsch (ur.), Die Habsburgermonarchie 1848-1918, Bd 3: Die Völker des Reiches, 1. Teilband, Wien 1980., str. 1-32. Zöllner, Erich; Therese Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb: Barbat 1997.


Bruno DOBRIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Zuccon, Ivan (ur.), Zbirka zakona potrebnih u javnom životu u Istri i druguda, preveo i priredio dr. Ivan Zuccon, Knjiga prva, Pula: Jos. Krmpotić, 1911. Zweig, Stefan, Jučerašnji svijet, Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 1999. Zore-Armanda, Mira, „Mornarički časopis u Puli i oceanografija“, u: Pomorski zbornik, 45 (2008)1, str. 217-227.

399


Miodrag KALČIĆ, Pula

400

VATROMETNA PULA „U Puli gotovo sve je već postojalo, svega je bilo, sve se već zbilo...“ PROSLOV Pula stane u tri riječi (kronološki): Arena (amfiteatar), Uljanik (Arsenal, Scoglio Olivi), Festival (film).1 Svaka izravno asocira na Pulu, gotovo zamjenjuje grad; uklonimo li bilo koju, Pula je okrnjena, invalidna, neprepoznatljiva, uklonimo li sve tri, urbane Pule nestaje, iščezava gradsko obličje i pretvara se u (negdanje srednjovjekovno) ribarsko mjestašce (u zamišljenoj sadašnjosti, poput mnogih sličnih, ljupko istarsko selo zimi i glupa turistička destinacija ljeti). Njihove pak dvojne kombinacije: Arena i brodogradilište s (noću osvijetljenim) dizalicama usred luke tvore jedinstvenu vedutu srednjoeuropskoga grada (mediteranske klime) na Jadranu; brodogradnja i film, daleko više raniji jugoslavenski negoli današnji hrvatski, pronose Pulu svijetom; a Arena i film stvaraju osebujan filmski festival. Zamislimo Pulu bez Arene2 (na filmu i u književnosti sasvim moguća scenaris1

Proslov uvodu („Kinematografska i filmska Pula do 1947. godine“) uz višesveščani projekt autora Miodraga Kalčića, u pripremi pod naslovom „VATROMETNA PULA: Kronika pulskih filmskih festivala“ (I. dio). Prva se knjiga očekuje sredinom 2015. godine. (Op. ur.) 2 Puljska je Arena, u sadašnjim okolnostima, zahvaljujući prije svega beskrajnom nemaru gradskih vlasti (zajedno s regionalnom strankom na vlasti), indolenciji građanskih inicijativa (svih mogućih, starih i novih, gradskih, polugradskih i malograđanskih udruga, povijesnih, kulturnih, umjetnič-


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

tička fikcija: spasitelj puljskoga amfiteatra Gabriele Emo nije se rodio)!? Nemoguće, nezamislivo, nepojmljivo! Nestaju bezbrojni sinopsisi, scenariji, legende, mitovi! Nema festivala, nadasve filmskog festivala (vatrometa i vatropada), opere, baleta, klasične i zabavne glazbe, popa i rocka, electro-dancea, folklora, političkih i stranačkih skupova, svečanih govora i sletova, javnih okupljanja, štafeta, vojnih postrojbi, boksa, hokeja, nogometnih prijenosa, sportskih fešti, mondenih domjenaka, gladijatorskih igara, (i najvažnije) financijski unosnih turističkih obilazaka... Grad bez gradske povijesti i masovne kulture, bez zabave i noćnih provoda, po svoj prilici i po svemu sudeći, bez mnogih nas – Puležana i Puljana. Pulu, za razliku od većine ostalih europskih gradova (približne veličine) – nakon sedam izmijenjenih država (Austro-Ugarska Monarhija, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Italija, Treći Reich, Anglo-američka uprava, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska), tri egzodusa (Prvi svjetski rat, između dva svjetska rata i Anglo-američka uprava) i stalnih migracija samo u dvadesetome stoljeću – ne čine njezini građani, Puljani, ni Puležani (ni Polesani), već budući Puljani (ako se kojim sretnim slučajem poslože karte i ostanu u rodnome gradu), potencijalni građani. Ponavljanje pulske sinusoidalne, oscilirajuće prošlosti postala je već toliko sumanutom a normalnom navikom, profilirajući jednako takvo gradsko ponašanje, i čelnika i žitelja, da svaki sustavniji, danas omiljen, transdisciplinarni, multizanstveni, polivalentni i bilo koji hiperpametni pristup organizacijskoj strukturi grada u njegovoj prepoznatljivoj punini unaprijed projicira povijesnu i historijsku (i svaku drugu: sociološku, antropološku, kulturološku...) nesklonost. Njena složena, višeslojna, preopkih, arhitektonskih, ekoloških..., zapravo debatnih kružoka kojima je, u ime visoke gradske savjesti i, prije svega, samodopadnosti, više stalo do napuštene, dijelom zaboravljene i gotovo nikome potrebne vojne gradske periferije neodredive buduće namjene i srcedrapajuće skrbi za dva-tri trula, umiruća stabla po politikanskim medijima nego do istinske, urbane vrijednosti grada kao takvoga), samih nas Puljana (svi bi danas htjeli biti Puležani) i javne ustanove u vlasništvu toga istoga Grada, nakaradna, angloameričkoga naziva Pula Film Festival (svakako, velika početna slova kako angloamerički pravopis zahtijeva), izgubila baš svaki dignitet, povijesno i kulturno dostojanstvo i primat. Izgradnjom zagrebačke i splitske sportsko-zabavne dvorane 2008. godine (a zatim posvuda, montažne i tvrde, po svim mjestima, mjestašcima, selima i zaseocima, diljem priobalne, kontinentalne, brdovite i ravničarske Hrvatske) istoga naziva – arena (malo početno slovo), puljska je Arena po svemu prepoznatljiva imena (ne samo u hrvatskim okvirima!), bez jedne jedine primjedbe, makar negodovanja pulskih poglavara (gradonačelnika, dogradonačelnika, gradskih nadležnih službi, vijećnika), ili pak samih (malo)građana (spomenutih udruga, debatnih kružoka, poglavito one bedasto nazvane „Volim Pulu“, čiji angažirani samozaljubljeni članovi krajnje sebično isključuju ostale, različito misleće a možebitne zaljubljenike u Pulu, vjerno marginaliziraju, periferiziraju i obezvrjeđuju grad), a u zaštitu pulskoga naziva dobro očuvana rimskoga amfiteatra (što se danas novohrvatski naziva brand, ili brend, kako se kome zapisuje), ostala bez aure svima poznate i jedine, uistinu prave Arene.

401


402

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

širna, dugotrajna povijest (ta tri beskrajno duga tisućljeća nemira, kaosa i nereda permanentno oscilirajuće socijalne i nacionalne strukture), koja se snažno (posvuda) osjeća kao historijsko zagađenje (smog prošlosti) i svugdje je prisutna, više i prije svega joj (njoj, Puli, rijetki grad ženskoga roda!) je breme, neopisivo gradsko opterećenje, neodređeni, trajni i stalni balast, pretežak teret na krhkim plećima grada, negoli urbana kvaliteta. Pula nije mediteranski (ima Rivu, obalnu ulicu, ali nema, koliko god ustrajali, mediteransku rivu) ni srednjoeuropski, a istodobno jest i mediteranski i srednjoeuropski (nostalgijski, austrougarski, „multietnički i multikulturalni“ spomenar) grad. Nije pomorski, ali je zato brodograditeljski grad. Odvajkada je vojni grad (Aj puna je Pula, aj puna je Pula / Ma mladih marinera...), ali ta njegova bitna komponenta postanka, nastanka i urbana uspona danas je posve satrta, uništena (ispražnjeni garnizoni, prazne vojarne bez marinera i časnika, nestalih pratećih sadržaja, kavana, oštarija, bordela, kina, ali s još uvijek kulturnim i društvenim časničkim okupljalištem, koji to nije i ne može biti: Hrvatskim domom branitelja, važnim i ključnim mjestom za povijest Pulskih filmskih festivala); demilitariziran i neprepoznatljiv, pokušava (o)živjeti, ma koliko god to glupo, paradoksalno i apstraktno značilo ili zvučalo, suvremenu povijesnost nepovezane prošlosti. U Puli gotovo sve je već postojalo, svega je bilo, sve se već zbilo... U svojemu okružju Pula je prevelik i preurban grad za Istru (istodobno, danas osrednji za Hrvatsku), a Istra skučeno i ograničeno zemljopisno područje (hrvatski povijesni i politički specifikum s nezamjetnom fenomenološkom razlikom između otoka i poluotoka obrubljenoga Ćićarijom) za svekoliku prepotentnost i bahatost Pule. Stoga, Pula nije, niti može biti, Istra, i obrnuto, Istra nije Pula, u Puli se ne ogleda i ne zrcali Istra (uostalom, evidentno, ni Hrvatska, kao što ni ranije nije fašistička Italija ili još ranije Austrija, Austro-Ugarska Monarhija, Venecija, Rim...), a Istra samo usput, mimogred, formalno (iz geološke, zemljopisne, poluotočne datosti) prihvaća Pulu naprosto kao jedinu (istarsku) gradsku činjenicu. S druge strane, pak, Pula se bez Istre ne bi imala kome razmetati svojom gradskosti (dičiti se prošlošću), a Istra bez Pule svoju raskošnu ruralnost, malograđanštinu, sveistarsku pitoresknost (blistavu turističku i gastroenološku sadašnjost i budućnost). Najmnogoljudniji (ali još uvijek formalno zakinut, iz regionalno-državnih politikantskih i pazinskih razloga, županijskim središtem), najpovjesniji, najkultur(al)niji (alternativni i mainstreamski), najrokerskiji, najposebniji, najotkačeniji, najnarkomanskiji, najindustrijskiji..., eto i sveučilišni s dva-tri fakulteta, najveći istarski i najstariji hrvatski grad uporno i svim silama traži sadašnjost (sadazbivajuće vrijeme, svoje mjesto u ovovremenosti), uživa u antičkoj (arheološkoj), srami se mračne (kužnomalarične) srednjovjekovne i stalno se vraća na nedavnu (austrougarsku i jugosla-


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

vensku) prošlost. Uostalom, svakovrsni i sveukupni identitet Pule (ponavljam, samo u prošlom stoljeću promijenila je sedam državnih ustroja!), neshvaćene vremešnosti i nerazumne mladosti, pečat je prošlosti, povijesni biljeg patetike stalnih oscilacija urbana stvaranja i rastvaranja, gradnje i razgradnje svakojakih (i stvarnih i lažnih) urbaniteta, rijetkih međutaka gradskosti, puljskih sjena identitetâ, gušta vlastita hlada. Od mnoštva zaboravljenih puljskih sjena, povijesnih identiteta kulturološkoga (i civilizacijskog) hlada, pozabavit ćemo se samo filmom i kinematografijom, prije svega Filmskim festivalom i puljskim kinima, a uzgred i ostalim kulturnim (i neminovno, turističkim) sadržajima povezanima s filmskim medijem, poglavito njegovim zabavnim i masovnim impetusom. Tri su značajna kulturološko-povijesna čimbenika snažno odredile Pulu kao neizbježno mjesto filma (kinematografije), filmskoga grada: prve filmske snimke iz Hrvatske snimljene su u Puli (28. travnja 1898.), drugi stalni kinematograf, kino „Internazionale“ (sedam tjedana nakon riječkoga „Salone Edison“) u Hrvatskoj bio je u Puli (svečano je otvoren i počeo s redovitim prikazivanjem filmova 3. lipnja 1906.) i, naravno, prvi filmski festival (točnije: jugoslavenska filmska smotra) na ovim prostorima (neizbježno, i šire) organiziran je 1954. godine u Puli, u Areni (tada jedinoj). Društveno, doseljeničko (demografsko), (vojno)političko, kulturno i kinematografsko stanje u ispražnjenoj Puli, pripojenoj matici Hrvatskoj u socijalističkoj Jugoslaviji, do početka prvoga festivala (smotre), „Revije domaćeg filma“ 1954., složen je, specifičan i nedovoljno istražen fenomen u posve novim socijalnim i socijalističkim uvjetima gradskosti. No, u svakom slučaju, malo bi kome palo na pamet (ma koliko površno, slabo ili uopće ne poznavao međunarodnu ranu festivalsku filmsku povijest, socijalističku povijest jugoslavenskoga filma i poslijeratne Pule) zapisati bezočne bedastoće u katalogu i na službenim internetskim (uvodnim) stranicama 54. Pula Film Festivala te opetovano ponavljati na kasnijim do današnjega, 61. Pulskoga filmskoga festivala: „Jedan od najstarijih filmskih festivala u Europi, Festival igranog filma u Puli, prvi je put održan 1953. godine na inicijativu Marijana Rotara kao smotra međunarodne kinematografije, da bi od 1954. pa sve do raspada Jugoslavije bio njenom najvažnijom filmskom manifestacijom, koju su posjećivali nebrojeni novinari i filmski umjetnici iz zemlje i inozemstva, uključujući velikane poput Orsona Wellesa, Sophije Loren, Sama Peckinpaha, Richarda Burtona, Elizabeth Taylor, Yula Brynnera i drugih.“3 Kao da se željelo (i želi) podvaliti najobičnije, populističko 3

„Pula – 54 godine dobri duh filma“ (nepotpisani urednički uvodnik), u: Zlatko Vidačković (odg. ur.), Boško Picula (ur.): „54. Pula, 12.-21. 7. 2007.: dobri duh filma, 54. festival igranog filma u Puli”, katalog, Pula Film Festival, Pula 2007., str. 4; http://www.pulafilmfestival.hr/54/hr/index. php?p=list&group=39; http://pulafilmfestival.hr/61-film-festival-in-pula/o-festivalu/

403


404

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

ljetno kino u Areni nazvano „Revija stranog filma“ (kakvo je već postojalo za vrijeme fašizma pod nazivom „Revija premijernih filmova“4 petnaest godina ranije, od 18. lipnja do 28. kolovoza 1938.; dakle, budimo pravedni, riječ je o Rotarovu plagijatu (u puljskim i jugoslavenskim uvjetima) s projekcijama standardnih stranih filmovi koji su se tada našli u distribuciji domaće, centralizirane jugoslavenske kino-mreže kao prvi međunarodni puljski filmski festival, kako bi lažno pridobio međunarodno obilježje i pribrojio si godinu starosti više (uzgred, upitno je i to je li prvi festival uistinu prvi, zbog revijalnog karaktera!?), što su neki značajni (domaći i strani) webportali preuzeli kao normalnu, nesumnjivu činjenicu sa službene festivalske internetske stranice i iz kataloga. Osim toga, Orson Welles i Yul Brynner nisu nikada bili na puljskome festivalu, ni u Areni, niti će, kako zasad stvari stoje, ikada doći... Posljednje dvije-tri godine festivalskim neznalcima (ravnateljima, izbornicima, voditeljima, organizatorima, umjetničkim savjetnicima, festivalskim i upravnim vijećnicima, filmskim djelatnicima, suradnicima...) nije bilo dovoljno uvaljivanja prve „smotre međunarodne kinematografije“ iz 1953. (ljetnoga kina) u nepostojeću puljsku festivalsku povijest (premda ih povijesne, kinematografske, festivalske i svake druge činjenice opovrgavaju, njihova taština ne miruje), već nastavljaju s neistinitim festivalskim epitetima: „Najstariji je to nacionalni festival na svijetu, a i festival s najvećim prosječnim brojem gledatelja po pojedinom filmu, što je zasluga ogromnog gledališta u Areni...“5 Niti je najstariji nacionalni festival (gotovo dvije trećine postojanja uopće nije bio nacionalan; autor ne razlikuje elementarne pojmove, naciju od države), niti postoje barem neki relevantni pokazatelji prema kojima bi to bio „festival s najvećim prosječnim brojem gledatelja po pojedinom filmu“ (notorna konstrukcija; bilo bi lijepo znati koji je to festival iza pulskoga). „Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (započet 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini za najbolji talijanski film, Coppa Volpi za najbolje talijansko glumačko ostvarenje (zaslužna dobitnica te fašističke prestižne nagrade, Premio per la migliore attrice italiana dell’anno, 1941. godine je i ‘naša’ Puljanka, prezimenodavateljica jedinoga pulskoga kina, Alida Valli) i mnogim 4

5

Miodrag Kalčić: „Kinematografija je prije 72 godine ušla među rimske arkade; Novi prilozi za filmsku povijest Pule: na današnji dan, 18. lipnja 1938., održana je prva filmska projekcija u Areni“, Glas Istre, 18. lipnja 2010. Tomislav Kurelec: „O festivalu: Kratka povijest“, http://pulafilmfestival.hr/61-film-festival-inpula/o-festivalu/, 1. 7. 2013. Ispodprosječni, patetični tekstuljak, očigledan naručeni panegirik, vrvi proizvoljnostima i neistinama, ne samo u gore citiranom izvatku, na kojega se doista nema potrebe osvrtati.


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

priznanjima.“6 Istine radi (koja u „festivalskih znalaca“ često vrijedi koliko i laž), Pulski filmski festival nikada nije bio nacionalan festival do 1992. godine, a kamoli „najstariji nacionalni filmski festival na svijetu“. Malo su koje filmske povijesti i kultna mjesta festivala (ako i jesu ikada i igdje, ikoje i ikoja) potpunoma determinirali (među)nacionalnu i(li) (više)nacionalnu kinematografiju od gotovo njena nastanka do konačna i neopoziva nestanka, kako je to učinio pulski festival, i vremenski: od 1954. do 1991. godine, i prostorno: filmsko (gladijatorsko) borilište Arene, šestoga po veličini amfiteatra na svijetu (kapaciteta osam tisuća gledatelja, koja je prvu svečanu filmsku projekciju zabilježila još dalekoga 18. lipnja 1938.), u tri tisućljeća vremešnom gradu podno i na sedam puljskih brežuljaka. Pulski je festival posve odredio povijesni tijek jugoslavenskog cjelovečernjega igranog filma (samim time i razvoja južnoslavenskih kinematografija) te potom, unatoč rasapa neodržive federacije, jedva nekako nastavio održavati i odmjeravati hod preostale, za festival jedva zamjetne produkcije, hrvatske kinematografije. Premda i tada pod parolom „bratstva i jedinstva“ unitaristički označen kao nacionalni festival (kakav je ostao i sadašnji), zbog čega ne ulazi u standardne povijesne anale međunarodnih europskih filmskih festivala, iako sedmi po starosti i trajnosti na Starom kontinentu (nakon Venecije, Cannesa, Locarna, Edinburgha, Berlina i San Sebastiana), ondašnji jugoslavenski pulski Festival od prvoga izdanja i nadalje uvijek promiče nacionalnu komponentu kinematografijâ i produkciju film(ov)a, kako hrvatsku (i dan-danas), tako i slovensku, bosanskohercegovačku, srpsku (uz autonomnopokrajinske, vojvođansku i kosovsku), crnogorsku ili makedonsku, pa ga stoga možemo slobodno, lišeni svake nedoumice, navlastito sada s povijesne distance zgasnule države, smatrati, ne samo implicitno, i međunarodnim festivalom jugoslavenskih ili, bolje, južnoslavenskih filmova. Unitaristička sintagma „jugoslavenski film“ predstavlja i znači otprilike jednako, dakako u manjem obimu i u posve drugom kontekstu, poput slične, primjerice „europski film“. Filmska se početna (kobna) sudbina, socijalistička ubrzana proizvodnja (po dekretu za socijalizma najvažnije umjetnosti), posvemašnji razvoj (od naivno realističkih, režimskih, populističkih, žanrovskih, umjetničkih, do avangardnih i eksperimentalnih) i budućnost jugoslavenskih igranih filmova svakoljetno (jer filmovi se tada snimaju i montiraju kako bi ih većina premijerno stigla u Pulu), do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, rješavala kojekakvim (uglavnom republičko‑ključnim) odlukama žirija, aplauzima i zvižducima u prepunoj Areni, poluzabranama Komunističkoj partiji problematičnih filmova (lukavo bunkeriranje, a ne 6

Miodrag Kalčić: „Nitko ne poznaje bolje Festival od nas (2): Pulski filmski festival nije najstariji nacionalni festival na svijetu“, Glas Istre, 11. prosinca 2013.

405


406

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

cenzuriranje), producentskim (socijalističkim, samoupravnim ili „sizovskim“) važnim dogovorima na obližnjim gradskim plažama (Stoja, Valovine, Valseline, Valkane, Lungomare, Zlatne stijene, Verudela...), dubokonoćnim (predzornim) žučnim rasprama na terasi dekadentnog hotela „Riviera“ i kasnije otvorenim gostionicama, „oštarijama“ i restoranima: „Jadran“, „Mliječni“, „Delfin“, „Scaletta“, „Gorica“, „Narodni“, „Čapalija“, „Moby Dick“... Svaki spomen grada Pule (i tada jedine, uistinu prave Arene) označavao je, kao i na svakom tada značajnom i europski prestižnom festivalu, grad filma, filmski dignitet, festivalsku vrijednost i ponos, ali i, što svaki filmski festival prati, autorsko nezadovoljstvo, redateljsku, glumačku i svaku drugu filmsku taštinu, političko nerazumijevanje, gledateljsko ushićenje, negodovanje i(li) indolenciju. Od polovice osamdesetih godina manifestacija je u krizi, na sveopćoj kušnji, u traganju, preispitivanju koncepcijske opstojnosti (republičke razmirice, javne polemike, službene i neslužbene kulturne kritike, producentski skandali, sve slabije zanimanje publike...) te se u konačnici Festival jugoslavenskog igranog filma, poput istoimene umjetne („veštačke“) države, rastače, urušava i gasi. Nakon otkazivanja Festivala 1991. godine, pa tijekom Domovinskoga rata (g. 1994. Festival uopće nije održan) do danas, različiti pokušaji osmišljavanja nacionalnoga, hrvatskoga filmskog festivala: Filmski festival u Puli, Hrvatski filmski festival, Festival hrvatskoga filma, Pulafilmfestival i Pula Film Festival (kako se sve nazivao u samostalnoj Hrvatskoj), sa skromnom, u ratnim i poratnim okolnostima razumljivom, proizvodnjom od svega 4-5-6 filmova godišnje (uključujući i televizijsku dramsku produkciju) i nešto malo obilnije rastućom početkom, polovicom i krajem prvoga desetljeća ovoga stoljeća (i tisućljeća), te u sprezi s neosmišljenim, više dekorativnim negoli funkcionalnim, pa stoga patvorenim i lažnim međunarodnim (europskim) udjelom u obilju umnoženih europskih (oko dvije-tri tisuće) i novih hrvatskih festivala (Motovun, Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik, Vukovar..., da nabrojimo najpoznatije od pedesetak novonastalih), ne polučuju dovoljno ohrabrujuće ni propulzivne učinke. Unatoč natjecateljske efemerijade, ni po čemu opravdane, europskoga i međunarodnoga filma, potpuno neprimjerene i ni s čime povezane retrospektive svjetski poznatoga (u pravilu ostarjelog) autora (redatelja, glumaca: James Ivory, Giuseppe Tornatore, Pedro Almodóvar, Christopher Lee...), kojekakvih europskih i američkih filmskih gostiju koji iz potpuno nepoznata razloga dobivaju (ne zna se ni tko je odlučio, ni zbog čega) izmišljene „Zlatne Arene“ za životni doprinos filmskoj umjetnosti ( James Ivory, Christopher Lee; kojima je apsolutno svejedno jesu li u Puli, za koju najvjerojatnije prvi put čuju, ili Motovunu, Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Vukovaru...), raznih popratnih filmskih, polufilmskih i nefilmskih programa (glazbenih i inih fešti), te podcjenjivačkog podilaženja s američko komercijalnim uspješnicama konzumeristički naklonjenim nefestivalskim


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

gledateljima, p(l)itkim populističkim hitovima, naravski izvan svake konkurencije, nakon hrvatskoga natjecateljskog filma u Areni, poslije 459 festivalskih dana i veselo neprospavanih noći (odgledanih 765 domaćih, jugoslavenskih i hrvatskih, i 181 stranog filma u konkurenciji, uključujući i 2014. godinu), usprkos svih pokušaja filmskih svaštarenja, ugled festivalske Pule pomalo blijedi i jenjava. Okosnica i srž sadašnjega Festivala igranog filma u Puli i nadalje, kao što je i započela, ali s daleko manjim zanosom i manjom strašću (novi mediji nisu opravdanje, jer i drugi filmski festivali, u regiji i Europi, s daleko skromnijom poviješću uspješno i kvalitetno opstaju), počiva na nekad međunacionalnom (višenacionalnom), a danas na hrvatskom filmu čija produkcija i kvaliteta uvelike diktiraju stvarnu afirmaciju i vrijednost Festivala. Nikoga ne zabrinjava pogrešna numeracija Festivala kojemu se još uvijek pribrojavaju dva neodržana festivala, onaj 1991. (otkazan) i 1994. (preskočen), pa je brojka od 2001. godine netočno uvećana za dva ni po čemu ubrojiva festivala. Naime, Festival se numerirao do 1990., kada je održan posljednji 37. Festival jugoslavenskog igranog filma. Nakon raspada Jugoslavije, u Hrvatskoj se (koja u svemu započinje novu povijest pa i ovu pulsko-festivalsku) održavaju nenumerirani Filmski festivali u Puli, Hrvatski filmski festival (bio je samo jedan, prvi i, ujedno, posljednji) i Festivali hrvatskoga filma (uz dodatak mjesta u podnaslovu, ipak nezaobilazne Pule, i godinu održavanja), da bi 2001. godine festival nastavio (potpunoma nepotrebno prekinut) slijed, brojčani kontinuitet tradicionalne Pule, ponovno vratio prijašnju numeraciju (što je za Pulu hvale vrijedna, poštena i normalna odluka), ali pogrešnu – 48. Pulafilmfestival (puko zbrajanje godina, a ne održanih festivala), umjesto 46. Pulafilmfestival. I tako se nastavilo i pogrešno nastavlja, vuče se greška iz godine u godinu (pogreška postaje javna istina), ne mareći za točnost, najobičniju povijesnu istinu. Kristalno je jasno i svakome logično kako se ne može i ne smije uračunavati (zbrajati, pribrajati) ono što nije održano, nešto čega nije bilo. Nije sramota neke godine, ili nekih godina, ne održati festival. Primjerice, najstariji filmski festival, onaj u Veneciji, postoji od 1932., a 2014. godine održana je 71. Mostra (a ne 83., znači 12 godina nije održana), ili festival u Cannesu postoji od 1939., a iste 2014. godine bio je 67. Cannes (a ne 76., od kada postoji, znači 9 godina Cannesa nije bilo)... Svakome je to itekako razumljivo, osim onome i onima kojima bi trebalo ili je trebalo biti (više se puta upozoravalo na tu očiglednu glupost, proturječnost, nelogičnost, uzalud), ali sada je ionako već kasno i nerazumno istjerivati pravicu i ispravljati počinjene greške kako bi se festival vratio u realnu, stvarnu brojčanu kolotečinu (van svake pameti bilo bi nakon, recimo, ovogodišnjega 61. festivala sljedećeg ljeta, 2015., ponovno održati ljubilarni 60., koji se već obilježio i zbio lani, podijeljene su nagrade...). Godine 2003., na 50. Pula Film Festivalu (dakle, slijedeći povijesnu istinu, 48.

407


408

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

Festivalu), bio sam, kao prethodne dvije godine, urednikom festivalskoga kataloga7, jedinoga relevantnog pisanog traga nakon završetka festivala. Kako je bila riječ o obljetničkome, polustoljetnome festivalu (po običaju još se ranije odustalo od monografije), valjalo je tu nemalu obljetnicu, u datim vremenskim i materijalnim okolnostima (uvijek prekratkim i preskromnim), prigodno obilježiti. Kopajući i listajući po nesređenoj i veoma oskudnoj festivalskoj arhivi i Sveučilišnoj knjižnici u Puli (koja posjeduje više materijala), uvidio sam temeljni nedostatak: ne postoji na jednome mjestu popis osnovnih, elementarnih podataka o proteklim festivalima. Kako prije svega valja poznavati osnovne podatke i činjenice, prionuo sam popisivanju, prikupljanju i zapisivanju podataka, i tad je rođena „Kronologija nagrađenih filmova i autora na Pulskim filmskim festivalima“,8 koja prvi put iz festivala u festival (od prvog do 49.) podastire na jednome mjestu popis naziva festivala, datuma održavanja, broj filmova (u konkurenciji i izvan nje, u takozvanoj „informativi“), nagrađenih filmova i autora, organizacijskih odbora, festivalskih vijeća i savjeta, direktora i ravnatelja, službenih festivalskih i inih žirija..., s popratnim podacima i pokojom sadržajnom bilješkom za svaki pojedini festival. Kronologija je danas dostupna svima na internetskim stranicama Pula Film Festivala9 kao „arhiva podataka o filmskim festivalima u Puli (nagrade i još poneki podatak o svim održanim festivalima)“10. Riječju, prikupljena je osnovna povijesna festivalska građa (djelomična festivalsko‑filmska, kulturna povijest Pule druge polovice dvadesetoga stoljeća) kao temelj za buduće opsežnije, posebnije i podrobnije istraživanje koje je potom uslijedilo i znatno prošireno u ovoj „Kronici“. Filmski festival u Puli samo je jedna karika u lancu zaboravljenih pulskih kulturnih tradicija: manifestacija, ustanova, institucija, kulturnih i umjetničkih društava i udruga nedostatnih i nepotpunih argumenata svoje postojanosti, nemarne, dijelom uništene, nepostojeće ili nikakve arhivske građe (osim šture, gole informacije, sekundarnih i tercijalnih izvora, na požutjelim stranicama nepouzdanoga Glasa Istre ili ponekih drugih dnevnika, novina, tjednika...), nedostojno zabilježene prošlosti, 7

8 9 10

Pet dana prije početka festivala iz načelnih razloga, kada je katalog već bio zgotovljen, bio sam primoran podnijeti ostavku pa je objavljena festivalska brošura potpisana, kao za vremena real-socijalizma, imaginarnim pojmom uredništva Pula Film Festivala, o čemu podrobnije u ovoj „Kronici“ kad 50. Festival dođe na red. B. Ćustić Juraga: „Uoči početka 50. Pula film festivala podnio ostavku i urednik festivalskog kataloga: Miodrag Kalčić dao ostavku zbog Lušetićeve i Čakićeve cenzure“, Glas Istre, 18. srpnja 2003. „Katalog 50. Pula film festivala: Arena – Pula, 19.-24. srpnja 2003., Kronologija 1954.-2003.“, Javna ustanova Pula film festival, Pula, 2003. http://www.pulafilmfestival.hr/hr/index.php?p=list&group=47 Nikica Gilić: „Uvod u povijest hrvatskog igranog filma“, Leykam international, Zagreb, 2010., str. 185.


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

prepuštenih kolektivnom sjećanju (preciznije, mitologiji prisjećanja i antisjećanja, izmišljanju i preuveličavanju lažnih događaja, neukrotivoj mašti i mnoštvu uvjerljivih privida), mokro nalakćenoj šankerskoj reminiscenciji. Jednako je ili sasvim slično s Istarskim narodnim kazalištem, Eksperimentalnom omladinskom scenom, Međuklupskim i autorskim festivalom amaterskog filma (Malom Pulom, MAFAF-om, oazom filmske slobode koju ćemo naravno, koliko god dostupni pisani izvori omogućuju, zahvatiti ovom kronologijom Velike Pule), Filmskim klubom „Jelen“ (također će naći mjesto u Kronologiji), Rock-klubom „Uljanik“..., da nabrojimo samo one općepoznate. Zaborav održava egzistenciju (i nevjerojatnu trajnost) Pule već tri tisuće godina, uporno, ustrajno i moćno, to joj je zacrtana povijesna sudba, ne može propasti kolikogod to ponekad izgledalo nužno i neophodno. Kronika puljski festivalskih godina prvenstveno nastoji oteti zaboravu zbivanja i događaje zajedništva, posvemašnje povezanosti Pule s njezinim filmskim festivalom, međusobnim razvojem kako rastućega Festivala tako i primjerene prilagodbe festivalske Pule (hotelijerstvo, ugostiteljstvo, turizam, kultura, nekadašnja urbanost...), međuodnosne i međuutjecaje i posljedice, međudjelovanja koja su jedan na drugog imali (i imaju), ostavili (i ostavljaju) te, najvažnije, koliko je god moguće autentičnije i dokumentarnije zabilježiti povijest Festivala i grada Pule. Kako bi se to postiglo, trebalo je iz mnogobrojnih, različito dostupnih i razasutih vrela: kataloga, biltena, brošura, izvještaja, novina, tjednika, revija, časopisa, knjiga i inih izvora (ograničenih uglavnom i većinom na dostupne, hrvatske) – jer, kako je već rečeno, pulska je arhiva festivalskih dokumenata, publikacija i ostalih tiskovina i pisanih tragova poprilično oskudna i nesustavna, materijala do 1974. godine (kada organizacija i uprava Festivala prelazi u Pulu) uopće nema, a festivalska arhiva filmova jednostavno ne postoji – pronaći i prikupiti potrebitu faktografiju, podatke i informacije koje su najčešće prezentirane u izravnoj, kolikogod bila gruba i izazovno pomodarska, postmodernistički popularnoj, formi citata (kako ideologije i svjetonazora, tako jezika i pravopisa, osim očitih tiskarskih grešaka i propusta) s popratnim uvodnicima, objašnjenjima, komentarima, poveznicama, nadopunama, napomenama, uzgrednim zapisima, sjećanjima, asocijacijama, metaforama, alegorijama, ispravkama, bilješkama... Kronologijska montaža probranih citata, sa sadržajnim sociopovijesnim poveznicama, primjedbama, kontekstualnim objašnjenjima, komentarima i polemičnim tonovima, preuzeta iz metodološke prakse i teorije dokumentarnog filma (grubo rečeno: zamjena kadra odabranim, zapisanim citatom), čini mi se, za Kroniku puljskih filmskih festivala, najprirodnijom, najautentičnijom i najbližom formom praćenja i bilježenja (već odmakle) povijesti festivala, jer dokumentarac „pretendira

409


410

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

prikazati zbiljska zbivanja, ona koja su se doista dogodila“11, a „montažom, naročito kad je osmišljena i precizna, potiču se gledaočeve (u našem slučaju, ‘čitaočeve’, op. p.) sposobnosti mišljenja“12; dakle, umjesto dokumentarnih filmskih kadrova, živućih i statičnih fotografija, razgovora, tona i glazbe, koristimo samo (davno) već zapisane, napisane i otisnute riječi. Prepustiti čitateljevoj pameti i obrazovanju, znanju i razumijevanju, viziji i mašti, na osnovi kronološki probranih citata (dakako, ma koliko žudjeli i težili posvemašnjoj dokumentarnosti i objektivnosti, zamesti trag autorskoga odabira i naslućaje subjektivnog ukusa nemoguće je u potpunosti zanemariti), stvaranje vlastita suda uvidom u povijesni tijek festivalskih i gradskih događanja, razvoj puljskih filmskih festivala i specifične sociologije (antropologije) grada (u svim smjerovima), okosnica je i glavna nakana Kronologije, svojevrsne festivalsko-puljske knjižnice gradskih zbivanja i filmsko-festivalskih zgoda (poglavito iscrpne za daljnja istraživanja u dnicama ili fusnotama, poput beskonačno kružne Borgesove „Babilonske knjižnice“). „Štoviše, osnovna postmodernistčka postavka izrasta upravo iz Borgesove ‘Babilonske biblioteke’: sve su knjige već napisane, a jezik kao sredstvo komunikacije jest istrošen, pa nam sad preostaje pisati knjige o knjigama i pisanju (metatekstove), i varirati ono što tako napišemo (igranje različitih intertekstualnih igara)... Citatnost je, naime, zapravo osnovna djelatnost Borgesova knjižničara: on čuva prijepise starih tekstova...“13 Uostalom, zašto pametovati i stvarati neku novu, nerijetko nepotrebno fiktivnu (pod krinkom suvremena pristupa i znanstvenosti) prevrednovanu kulturalnu povijest festivala (ili neke druge manifestacije, kao što se danas učestalo i bezrazložno čini) i mudrovati (znanstveno kulturološki lamentirati, ponovno doktorandski reinterpretirati i magliti već poznato i zapisano, nad festivalskim fenomenom), kad je netko (novinar, publicist, kritičar, filmolog, književnik, sociolog, povjesničar, znanstvenik...) prije nas bio neposrednim sudionikom i(li) svjedokom festivalskih događa(n)ja, zbivanja svježe zabilježio, intervjuirao, zapažanja prokomentirao, prosuđivao ili pak nešto kasnije preispitao, istražio, analizirao i napisao knjigu, relevantni znanstveni, stručni ili pregledni rad, kritiku, recenziju, esej, napis, novinski članak... Svaka interpretacija (objašnjenje, tumačenje) i naknadna reinterpetacija sama po sebi nije vjerodostojna, nikada nije dovoljno uvjerljiva, dostatno objektivna i uvijek u sebi nosi subjektivni (meta)jezik interpreta, izaziva sumnju, nesigurnost, kao ponekad i sam izvor koji u sebi nerijetko krije nepotpunost, nedosljednost, ne11 12 13

Hrvoje Turković: „Dokumentarni film“, u: Bruno Kragić, Nikica Gilić (ur.): „Filmski leksikon“, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003., str. 140. Ante Peterlić: „Osnovne teorije filma“, Filmoteka 16, Zagreb, 1982., str. 149. Tatjana Jukić: „Navodnici pod tekstom ili obrnuto?“, Gordogan, br. 34-35, Centar za kulturnu djelatnost SSO, Zagreb, 1991., str. 169-170.


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

istinost ili nelogičnost. „Najjednostavnije bi bilo napraviti se ludim i tvrditi kako je svaki redak ove knjige dokument. No to je prazna riječ. Kada malo bolje pogledamo, autoritet što ‘dokument’ naizgled nudi rasipa nam se u rukama. Tko govori? Zašto? U čijem interesu? Što želi sakriti? U što nas želi uvjeriti? I koliko uopće zna? Koliko je godina proteklo između trenutka pripovijedanja i samog čina pripovijedanja? Što je pripovjedač zaboravio? I otkud zna to što govori? Pripovijeda li o onome što je vidio ili što misli da je vidio? Pripovijeda li ono što je njemu netko drugi ispripovijedao? To su pitanja koja vode daleko, predaleko: jer odgovor bi nas prisilio da za svakog svjedoka ispitamo stotinu dugih; svaki korak te provjere udaljio bi nas od rekonstrukcije a približio dekonstrukciji priče.“14 Imajući na umu ovaj, uvijek i stalno, Enzensbergerov naputak, budnoj skepsi usprkos, ustrajno ću nastojati i pokušati biti koliko je god moguće objektivan i konstruktivan u bilježenju nedavne (mikro)povijesti filmskoga grada u nastajanju i Festivala u usponu. Pri tomu, naglašavam, ne zadirem ni slučajno (ni usput) u znanost (ili, točnije, nauku) niti pišem znanstveno djelo, poput poplave već objavljenih društveno-humanističkih hiperznanstvenih knjiga i zbornika (pripadnika nove akademske discipline: šund znanosti) koje „znanstvenim diskursom i jezikom“ opisuju i reinterpretiraju kojekakve nebitne događaje, pojave, autore, knjige... i ine beznačajnosti (bitne isključivo nekolicini „substručnjaka“ za buduću sličnu, sitničaviju reinterpretaciju...) s obiljem, što je iznimno bitno jer po tome se razaznaje znanstvenost, fusnota (najnovijih planetarnih gluposti i bedastoća, kad i u nas, gotovo sve postaje znanost – kad smo već bezrazložno u hrvatskome jeziku izbacili točniji pojam: nauka – od vezivanja udica do gastronomskog čišćenja riba za „lešadu“, od primanja u pionire do ispunjavanja europskih programskih obrazaca, od modnog „stylinga“ do „shoppinga“, od nanošenja očnih sjenila do piturivanja uličnih zebri…), već pišem samo povijesno-dokumentarnu publicistiku. Znanost je, pa makar bila i društveno‑humanistički mekana (termini meka i tvrda znanost potječu iz krajnje drugoga, za Kronologiju zanimljivoga, kako bi dežurni kulturolozi rekli, kulturološkoga fenomena – pornoindustrije: hardsciences i softsciences), kakvom se predstavlja filmska (povijest, psihologija, sociologija, teorija... filma, općenito filmologija: „Humanističko-znanstvena disciplina sustavnog proučavanja filmskoga djela i njegove recepcije, odnosno proučavanja kinematografije u njezinu socioekonomskom i kulturološkom obuhvatu.“15), ipak nešto posve drugo i negdje sasvim drugdje. 14 15

Hans Magnus Enzensberger: „Kratko ljeto anarhije: život i smrt Buenaventure Durrutija“, V.B.Z., Zagreb, 2007., str. 12. Prev. Milka Car. Hrvoje Turković: „Filmologija“, u: Bruno Kragić, Nikica Gilić (ur.): „Filmski leksikon“, nav. dj, str. 178.

411


412

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

Samoj kronici prethodi poduži, opširan uvodnik (narastao do posebna, uvodna sveska) koji samostalno nastoji prikazati kratku povijest puljskih kina i puljske kinematografije, te svekolike puljske gradskosti široko povezane sa slikopisnom zabavom do 1947. godine (pripojenja Pule i Istre Hrvatskoj u Jugoslaviji), kako bi se konačno stekao potpun uvid u razvoj kinofikacije grada, ispravilo i demistificiralo niz mitova, legendi, pogrešnih podataka i neistina o pulskim kinima (broju, imenima, mjestu, otvaranju, obnavljanju, preuređenju, zatvaranju...; dakako, taj prikaz, istražen, crpljen i prikupljen mahom iz dnevnih i tjednih novina, nije posve sveobuhvatan jer nedostaju poneki podaci o pojedinim vlasnicima kina, broju sjedećih mjesta, samo je mjestimice dotaknut repertoar koji hotimice nije predmet ove kratke kinematografske povijesti, o kinoprojektorskoj aparaturi, godišnjem broju gledatelja...), od prve kinematografske projekcije (21. studenoga 1896.) do odlaska, 1947., Anglo-američke uprave iz grada. Valja ponovno naglasiti, bitna je kulturološka (festivalska, filmska i kinematografska u svim segmentima), povijesna, sociološka, politička, kulturna, estradna, zabavna i gotovo svaka druga odrednica, poveznica razvoja grada Pule i povijesti Festivala, dok je ona usko filmološka, filmska kritika, esejistika, analiza i estetika, samo marginalno dotaknuta: po općemu kritičarskome sudu spomenuti su samo filmovi koji su obilježili pojedini festival (kvalitetom, odskokom, intrigom, polemikom, skandalom, ekscesom, poluzabranom, zabranom...) ili festivalsko razdoblje. Ovako zamišljena kronologija, kronika pulskih festivala (zapravo, mozaik, montažni kolaž festivalsko-povijesnih dokumenta, tekstova, novinskih napisa, kritika, osvrta, recenzija... i drugih činjenica s pratećim festivalskim generalijama, filmografijom i nagradama kao cjelinom), vrvi podacima, imenima, naslovima, nazivima, funkcijama, nagradama, filmovima, brojevima, pulskim statistikama, gradskim posebnostima, puljskim kinima, intervjuima, faktima, govorima, izjavama..., koje povremeno zalihosno obremenjuju (kada se takva faktografija, koliko se god nastojalo, nije mogla drugačije izbjeći) ležernu prohodnost teksta, ali zato vjerno podastiru zaboravljeno i potisnuto, ispravljaju neistine i poluistine, te pružaju (koliko je to god moguće) nepristranu percepciju povijesnih činjenica, organizacija, događaja i ostalih datosti za naredne raznolike kulturalne, filmske, filmološke, sociološke, kulturološke i ine studije. Razumljivo, u tako široko postavljenoj metodologiji kronike i kronologije nije bilo moguće gdjekad izbjeći senzacionalistički ili novinarsko žuti pristup, što ponegdje i pokatkad pojačava draž autentičnosti, dočarava osebujno ozračje proteklih festivala. Na koncu svakoga predgovora ili proslova male ili velike, bitne ili (najčešće) nebitne knjige, nametnuti nenapisani društveni kodeks ponašanja i pristojnost nalaže zahvale kojima se autor, pisac uobičajeno beskrajno ushićeno, patetično i s puno


Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

obzira zahvaljuje brojnim potrebnim i nepotrebnim institucijama, institutima, sveučilištima, knjižnicama, arhivima, slučajnicima, znancima, poznanicima, kolegama, prijateljima, užoj i široj obitelji (izostavljaju se jedino ljubavnice i ljubavnici koji su većinom već, dakako ne u toj funkciji, spomenuti u navedenim kategorijama): „jednima zato što su mu dali ideju za djelo, drugima zato što su mu tu ideju razradili, trećima zato što su je nadopunili, zatim onima kojima su mu pronašli teško dostupne podatke, onima koji su te podatke provjerili, onima koji su s njim diskutirali o problemima u toku rada, onima koji su to činili kad je knjiga bila gotova, onima koji su ga upozorili na manje i veće pogreške, onima koji su davali materijalnu i moralnu podršku za rad, onima koji su mu stipendijama omogućili produbljeno proučavanje teme, pa stručnjacima za pojedina područja, ekspertima za cjelinu, urednicima, rektorima, lektorima, tragačima za ilustracijama, prevodiocima citata i onima koji su te prijevode provjerili, sastavljačima indeksa i prepisivačima... Budući da sam do ideje za ovu knjigu došao sâm, da sam sâm prikupio podatke (i – koliko sam znao i mogao – provjerio ih), a čak sam sâm ne samo tekst napisao nego sam...“16 i golemu većinu citata čitajući selektirao i staromodno (kako mi pristoji) rukom (pješke) iz izvora prepisivao (a samo poneke fotokopirao ili skenirao), nemam kome posebno zahvaliti (uostalom, svi oni koji su mi kojim slučajem pripomogli obavljali su svoj plaćeni posao), osim pojedinaca koji su mi ukazali na poneki podatak, članak ili izvor što izrijekom napominjem i navodim u fusnoti.

16

Dub