HPD •
NIK BE
Glasnik Kamenara
MENAR • ŠI KA
GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUŠTVA KAMENAR ŠIBENIK • GODINA XIX. • BROJ 20 • Prosinac 2013.
Slovenska pot od Kranjske do Češke koče
Zimski uspon na Bjelolasicu
Uspon na Visočicu
OBRAĆANJE
SLOVO PREDSJEDNICE
O
vo je jubilarni 20. broj Glasnika Kamenara i ja bih trebala reći nešto jako pametno o tome, a jedino što mogu reći je da sam sretna što je jedna manja grupa bez ikakvog iskustva, izgurala ove posljednje godine pišući o onom što najviše volimo, o planinama. Kažu: ’’Čovjek koji ne radi greške, obično ne radi ništa’’. Držali smo se toga, radili smo i ponekad griješili, pisali smo i kad nismo znali, slikali smo i tako pokušali prenijeti ono što nismo mogli i znali riječima, učili na pogreškama. Nadam se, kad mi odemo, da će se opet naći netko tko će iz ljubavi prema Kamenaru, iz ljubavi prema planinama i planinarstvu općenito,
nastaviti naš rad u Glasniku Kamenara. Kao i svake godine, i ove smo puno planinarili, putovali po Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Obišli smo mnoge već poznate planine, ali i neke nove. Prvi put smo stali na krplje i hodali s njima po snijegu. Istraživali smo svoje mogućnosti i testirali svoje tijelo i svoje znanje i popeli se na najviše vrhove Kamniško savinjskih Alpi. Dobili smo tri nova vodiča u 2013. godini. Čestitam! Želim da i slijedeće godine uživamo u planinarenju, markiranju, druženju i radnim akcijama. Teška su vremena, ali želim da se sjetimo kako je bilo lijepo kad smo imali malo, a uživali puno. Zahvaljujem svim planinarima koji su pomogli u održavanju i uljepšavanju naše planinarske kuće, svima koji su mi pomogli u radu, kao i svima koji su svojim donacijama omogućili da postojimo. Sretan Božić i Nova 2014. godina! Penjem se i gledam Upijam ljepotu I želim da uspon nikad ne završi Ali ipak završi i ja se penjem ponovo I ponovo upijam I ne mogu živjeti bez te ljepote I ne mogu živjeti bez planine... Sonja Cukrov Sunko
Znanja nikad dosta
Lekcija br. 1 - kako raditi stopinke
M
jesec dana nisam ništa drugo radila i mislila osim na ispit za vodiča. Nisam disala ni spavala ni jela a da mi u mislima nije bio neki čvor, sistem... orijentacija, prva pomoć. Ali ajme, kako je vrijeme prolazilo činilo mi se da znam sve manje i manje uz sve više i više učenja. Uf, kako ću se samo osramotiti Uf, kakvu sam samo tremu imala na ispitu. Nisam sigurna da li sam se više tresla od zime ili od straha ... I uopće, tko me je natjerao da krenem na tečaj za vodiča u zimskim uvjetima. Hajde, bar je ovaj put vrijeme bilo adekvatno temi. Snijega smo imali u pretjeranim količinama. Ali, ja i snijeg!!! Hm, ovo mi je, koji put, treći, da sam uopće ugazila u snijeg. I tako, hodanje sa krpljama na nogama i punim ruksakom na leđima. Svih sedam dana. Svih sedam dana sam se smrzavala i sama sebi govorila „šta je ovo meni tribalo“. Svih sedam dana sam učila, davala sve od sebe da mi bar nešto od svega toga ostane u glavi. I znate šta? Nemam ja pojma niočemu Ali..... uvijek ima neki ali. A šta ćete, takva sam vam ja Niti jedan dan učenja nije uzaludno potrošen dan. Uvijek i baš 2
uvijek bar mrvica toga znanja ostaje u nama. Naučila sam da je važno najprije dobro razmisliti da li ćete krenuti na neku turu (posebno ako se radi o zimiskim uvjetima) a ako ste već krenuli kako sebe i ljude koje vodite sigurno dovesti do cilja.... ili ponovo na start A ako se, ne daj bože, nađete u situaciji da morate spašavati život, važno je da zadržite smirenost u sebi i okolini, osigurate mjesto nesreće od dodatnih nesreća i pozovete pomoć. I molite se bogu ali da vas niko ne čuje Gradimira Bumbak
GLASNIK KAMENARA
DALEKA PUTOVANJA
Kamniško -Savinjske Alpe
Pogled na Grintovec
29. srpnja - 3. kolovoza 2013.
N
aš izlet na Kamniško-Savinjske Alpe imao je dvije sasvim različite dimenzije. Prvim dijelom dominirala je siva boja surovih golih stijena, punih sajli i klinova s rijetkim biljnim svijetom te siparom kojeg nam je ovog ljeta bilo i preko glave, dok drugim, pitomijim dijelom domirala zelena Logarska dolina. U Sloveniji nas je dočekala kiša koja nas je pratila cijelim putem od Planšarskog jezera do Češke koče. A tamo, nema tople vode, nema tuša, nema struje. Bez obzira na sve to, ljubaznost na-
Ne znaju što ih čeka
Češka koča
šeg domaćina, pravog planinarskog vuka, Tone Karničara i njegove obitelji te ljepota Kamniških Alpa učinili su da smo se na to vrlo brzo navikli. S prvim zrakama sunca, svi smo na nogama. Uzbuđenje je veliko jer veći dio grupe nije bio na ovako zahtijevnom usponu, ali svi smo puni volje i elana. Preko strmog sipara, 186 klinova i 213 metara sajli, ledenih ploha i krpi snijega, napokon smo na najvišem vrhu Kamniških Alpi, Grintovec, 2558m. Sav napor koji smo uloGLASNIK KAMENARA
3
DALEKA PUTOVANJA
Sići se mora
‘Trbušasti prehod’
žili nestao je kao rukom odnesen, prekrasan pogled na okolne planine i ponos na naš uspjeh ocrtavao se na našim licima. Poslije prvog dana i napornog uspona bilo je potrebno napraviti mali predah, pa je grupa na čelu s Ksenijom krenula prema Vratcima, 1802 m. Nakon povratka odlučili smo se za odlazak na kavu na Kranjsku koču na Ledinah. Iako nam je naš cilj izgledao blizu, put je prava planinarska staza, strmi uspon u carstvu sajli i klinova, pa smo se na našem cilju umjesto kavom počastili pivom koje smo itekako zaslužili a o tome kako nam je leglo ne trebam ni govoriti. Po preporuci domara vraćamo se po „slovenskoj poti“. Ona je sigurnija i lakša (ha, ha, 4
GLASNIK KAMENARA
DALEKA PUTOVANJA Jezerska Kočna (2540 m)
Napokon tuš, slap Rinka
Na vrhu Vratca
Na vrhu Grintovca, 2558 m
ha), jer nema ni odrona ni ledenjaka, ali sajli, klinova kao u priči. Naš slijedeći cilj je Jezerska Kočna. Penjemo se. I penjemo se. I penjemo se. Sunce prži. Nedostaje nam zraka. Napokon smo stigli do mjesta zvanog „trebušastiprehod“. Pužemo po stijeni, gurajući ruksak ispred sebe, pazeći da se ne udarimo. Lijevo od nas je pravi „ambis“, ali vrh je blizu. Napokon. I dok smo odrađivali svoj posljednji „fotosession“ na Kamniškim Alpama pred nama se pojavio naš domar Tone. Bez ruksaka, bez vode, bez kacige. Za sat vremena stigao je iz Češke koče. ??? Sekundu kasnije već se opraštao od nas, ostavljajući nas u čudu, bez teksta. Posljedni cilj našeg izleta je Logarska dolina. Civilizacija. Ima tople vode i tuše-
va. Struje. Raj. Na kraju Logarske doline započinje naš uspon prema Frishaufovom domu na Okrešlju (1396 m). Putem do doma nailazimo na impozantan slap Rinke visine 90 m, dok se podno stijene sa koje se slap izljeva smjestilo „Orlovo gnijezdo“, maštovito izgrađen vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na slap. Dalje, uz potok Savinju, uzbrdo po markiranoj stazi, s mnoštvo stepenica dolazimo do izvora Savinje i Frishaufova doma na Okrešlju. Na povratku prema Šibeniku zaustavljamo se u Kranju. Slikovitom gradiću u kojem je živio i radio pjesnik France Prešern, 1800. - 1849.g. Prešernovo ime neizbrisivo je utisnuto u život Kranja i Slovenije, njegovi su stihovi postali slovenska himna. Umorni, ali zadovoljni, puni dojGLASNIK KAMENARA
Pogled na Kočne mova, u ranim večernjim satima stigli smo u Šibenik koji se već danima pržio na više od 35°C i već smo se pomalo sa sjetom prisjećali prohladnih slovenskih noći. A kako ćemo noćas spavati? Dijana Tudorić 5
DANI PLANINARA
Blace kod Solina 27. 04. 2013.
Dani dalmatinskih planinara Č
lanovi našeg Društva i ove su godine sudjelovali na susretu „Dana planinara Dalmacije“ koji se održao u mjestu Blace iznad Solina. Domaćin je bilo PD „Sveti Jure“ iz Solina. Do Blaca se ne može autobusom, pa do Solina dolazimo kombijima. U Blacama, uz domaćine, susrećemo i ostale prijatelje, planinare iz cijele Dalmacije i Hercegovine. Dijelimo se u grupe i krećemo svatko prema svom cilju. Nakon laganog uspona i obilaska bunkera iz Drugog svjetskog rata, stižemo na vrh Sv. Jure. Uživamo u pogledu na Split, Solin i Kaštela. Pogled je fantastičan, ali prekida nas kiša i jak vjetar, pa žurimo natrag. Nakon graha došlo nam je i sunce pa gdje će Kamenarci nego na
podij za ples. I taman, kad smo pomislili da smo došli na svoje, opet je počela padati kiša koja kao da nije imala namjeru prestati. Šteta, jer smo bili prisiljeni skratiti naš boravak i pozdraviti se od domaćina koji su uložili veliki trud u organizaciju i gostoprimstvo, na čemu im zahvaljujemo. Rada Živković
Vučepolje, 17. - 18. kolovoza 2013.
Dan planinara Herceg-Bosne Organizator 17. Dana planinara Herceg - Bosne bili su planinari HPD „Pločno“ iz Posušja.
Z
a mnoge od nas bila je to prilika da prvi put u životu iskusimo čari spavanja u šatoru, kao i dizanje i demontažu šatora čega se mutno sjećamo sa Opće planinarske škole. (Bambus, gdje si sad?) Srećom, jedna grupa na čelu sa Rankom i Šupom je krenula ranije, pa su nas dočekali već podignuti šatori. (Super!!!!!) Vučipolje je nenaseljena, plodna krška visoravan na kojoj ljeti borave pastiri sa svojim stadima. Vučipolje me se dojmilo svojom ljepotom. Tu je kanjon Ričine, prelijepi Ružički potok, planina Oštrc dok na jugu sa svojim okomitim stijenama strše Orlov kuk i Bukovac, pod kojim se nalazi nepresušno vrelo Šipak i umjetno jezero Tribistovo koje nadopunjuje ljepotu tog kraja. Adrenalinska staza je vodila trasom starog vodovoda kroz kanjon Ričine. Moralo se kretati uskom stazom ukopanom u okomite stijene sa nekoliko uskih tunela, kroz koje se na nekim djelovima moralo puziti na koljenima, te prijeći na drugu stranu kanjona uskim
6
mostom i na kraju se penjati sajlama uz okomite stijene.Druga grupa planinara je išla kružnom stazom koja kroz borovu šumu vodi do Ružičkog potoka, zatim do Šimića pećine koja je dobila ime po hajduku Andriji Šimiću koji je u svojim hajdučkim danima boravio u njoj, te do napuštenog sela, stare kuće našeg vodiča Dominika. Na povratku nas je dočekao gulaš, dok je mene nažalost sustigla užasna glavobolja koja nije prolazila satima. Usprkos bolovima, osmjeh na lice mi je izmamio komentar naših prijatelja iz Travnika „Sarafina, pa neće valjda ovo druženje postati tradicionalno?“ Sutradan smo posjetili park prirod Blidinje, iznad kojeg dominiraju planinski masivi Čvrsnice, Čabulje i Vrana, i Masnu luku. U popodnevnim satima, puni dojmova i obogaćeni razglednicama ovog dijela Herceg-Bosne, vratili smo se u Šibenik. Posebno bih istaknula sudjelovanje našeg društva na ovoj manifestaciji. koje je nastavilo s druženjem i nakon što nas je zauvijek napustio naš drag član Ante Juras koji je bio veliki zaljubljenik u planine BiH. Sarafina Marinić
GLASNIK KAMENARA
ŠETNICE
Poučna staza Dani hrvatskih Stinice - Roški slap - Oziđana pećina Nas neće ni nevrijeme smesti
planinara
T
radicionalno okupljanje planinara, poznatije kao Dan hrvatskih planinara, održano 25.-26. svibnja 2013. na Žumberačkoj gori, na Vodicama (830 m), nije proteklo bez sudjelovanja šibenskih planinara iz HPD Kamenara. Vremenska prognoza nije išla na ruku domaćinima, planinarima PD ‘’Dubovac’’ Karlovac kojima su pomagali planinari PD ‘’Vinica’’ iz Duge Rese, inače domaćini istih susreta u lipnju 2014. Usprkos prognozi i kiši, rijeka vozila, autobusa, kombija, osobnih automobila, slijevala se uskom žumberačkom cestom prema Sošicama, gdje je bilo okupljanje planinara pred polazak na predviđene planinarske ture. Planinari ‘’Dubovca’’ i ‘’Vinice’’ s oznakama na rukavima, uspjeli su u maniri iskusnih prometnika, uredno uparkirati mnogobrojna prometala na prilično ograničenom prostoru. Zadržavanjem svih vozila u Sošicama izbjegnuta je gužva i eventualne nezgode na uskoj i mokroj makadamskoj cesti za Vodice. Iz Sošica, predvođeni vodičima, išlo se na planinarske ture: Sveta Gera, Pliješ i Vodice, po osobnom odabiru. Na Vodicama se u popodnevnim satima okupilo na stotine planinara iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Nakon zajedničkog ručka, planinarskog graha, i svečanosti otvaranja susreta, upriličen je zabavni program sa glazbom uživo. Za uspomenu na ugodno planinarsko druženje, usprkos ili unatoč kiši, sva društva su dobila prigodne zahvalnice. Vlatko Šupe
P
ovodom Europskog dana hodanja, Nacionalni park Krka, uz pomoć Planinarskog društva Promina, organizirao je 21.09.2013. za planinare Šibensko kninske županije, izlet Poučnom stazom Stinice - Roški slap Oziđana pećina. Odaziv planinara je bio velik, bilo nas je preko 150, a Kamenaraca je bilo preko 50. Uživali smo od prvog do zadnjeg trenutka. Staza je prekrasna, otkriva sve ljepote ovog dijela rijeke Krke. Dužina staze je 8,5 km, a visinska razlika je 176 m i trebalo nam je oko 3 sata da je prohodamo. Može se ona i brže proći, ali se onda ne može uživati u ljepotama koje pruža. Početak staze je na Stinicama, na obali Visovačkog jezera. U početku staza prolazi kroz stoljetnu šumu hrasta medunca, do lugareve kuće. Odatle počinje uspon i sve ljepši pogled na otok Visovac, a sa daljnjim napredovanjem na tjesnac Među gredama. Na njegovom izlazu je špilja Šuplja greda i šteta što još nije uređen prilaz do nje. Staza prolazi kraj starohrvatske utvrde Kamičak iz 14.st. poznate i pod imenom Orlov grad jer je smještena na teško dostupnoj stijeni. Od Kamička se staza penje do Kose, a zaGLASNIK KAMENARA
tim spušta do Roškog slapa. Glavni slap je visine 15 m, dok je ukupna visinska razlika cijele barijere 22,5 m. Tu smo se odmorili i okrijepili. Šetnja završava kod Oziđane pećine do koje vode stepenice, njih 517, a nešto više do vidikovca s kojeg se pruža veličanstven pogled na Krku, njene ogrlice (niske kaskade), rukavce i otočiće. Pećina još nije uređena za javnost, ali to će biti još jedan razlog da se vratimo u ovaj prekrasan kraj. Povratak brodom do otoka Visovca pa do Stinica, samo je potvrdio ono što je većina i prije znala, da je ovo nešto što se ne propušta. Nacionalni park Krka je obećao, vrlo skoro, popust na ulaznice za planinare, pa bi trebalo češće navraćati u ovaj kraj. Sonja Cukrov Sunko 7
RAZGOVOR
Šetnica kroz Kanal Sv. Ante
O
va prekrasna šetnica svečano je otvorena 13. srpnja ove godine u poslijepodnevnim satima. Duga 4,4 kilometra i dio je značajnog krajobraza „Kanal - Luka u Šibeniku“, koji obuhvaća prostor od Šibenskog mosta do tvrđave Sv. Nikole. Pozivu na otvaranje odazvao se veći broj naših članova, pa smo svi zajedno krenuli u otkrivanje ljepota koje nam ova šetnica nudi. Kroz smijeh i šalu ubrzo stižemo do vidikovca koji se nalazi na najvišoj točki u Kanalu. S vidikovca se pruža pogled na grad i koliko god puta ulazili u grad s mora, ponovno ostajemo bez riječi i uživamo u pogledu, i zaključujemo: ovo je najljepši grad na Jadranu. Sa ceste skrećemo prema pristaništu i morskom tunelu zvanom „Hitlerove oči“ koji je tijekom Drugog svetskog rata služio kao skrovište za brodove. Strmim stepenicama penjemo se prema pećini u kojoj se nalazi kapelica svetog Ante. Kapelica je devastirana, iscrtana brojnim grafitima, ali se nadamo da će se u dogledno vrijeme obnoviti. Inače kapelica je ime dobila po svetom Anti, Pustinjaku, koji je živio na prostorima današnjeg Egipta. U prošlosti u kapelici su boravili brojni pustinjaci, od koji je najpoznatiji zadarski plemić Jeronim Detrico, koji je tu i pokopan 1615. godine. Put nastavljamo stazom koja prolazi pokraj nekadašnjih vojnih objekata i uvale Škar. Stižemo do mosta koji povezuje otočić Ljuljevac, na kojem se nalazi tvrđava svetog Nikole koja se smatra jedanim od najznačajnih venecijanskih fortifikacijskih objekata izvan Venecije, a po mnogima i jedna od najljepših tvrđava na Jadranu. Zorana Zorić
ZORA ČEKO • Imali ste zanimljiv život, recite nam nesto o svom životnom putu. Rođena sam 10. kolovoza 1926. godine u Šibeniku od oca Ivana i majke Ane (rođene Šišara). Rasla sam uz četiri brata i dvije sestre. Osnovnu školu pohađala sam u svetog Frane, a zatim šibensku Gimnaziju. Nakon velike mature upisala sam Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu i diplomirala agronomiju. Zaposlila sam se na Radio stanici u Zagrebu kao poljoprivredni novinar a zatim kao poljoprivredni inženjer u Zadružnom savezu. Odlazim u Split za glavnog i odgovornog urednika Zadružnog sela, glasila Zadružnog saveza Dalmacije. Nakon toga specijalizirala sam vinarstvo u Institutu vinarstva u Zagrebu. Kratko radim u Dugom selu, a potkraj 1954. odlazim u inozemstvo. Jedanaest godina živim izvan domovine, od toga devet u Australiji. Godine 1965. vraćam se u domovinu i zapošljavam u hotelsko turističkom poduzeću Primošten a zatim u turističkoj radnoj zajednici Šibenka. Vodila sam odjel propagande i marketinga. • Pišete poeziju, izdali ste više zbirki pjesama ... Prvu zbirku pjesama Ruža vjetra izdala sam 1963. u Melbourneu u Australiji. Zatim veliki opus Heraldika na 266 stranica u vlastitoj nakladi u Šibeniku 1999. a potom također u vlastitoj nakladi pjesme Žubor vode, 2004. godine. Posebna zbirka pjesama na engleskom jeziku The poems of experience napisana je u “kućnom bunkeru” za
Kozjak, 1984. godine 8
GLASNIK KAMENARA
vrijeme Domovinskog rata u Šibeniku. Knjigu je izdala Minerva press u Londonu 1996. godine. Dvije godine kasnije izdala sam prevedeno dvojezično izdanje The poems of experience - Pjesme iskustva. Zatim 2009. slijedi rukovet pjesama Svjetlo u tunelu pisanih lirskim slogom haiku-tanke japanske stilistike i zbirka pjesama Zemlja, izdana 2011. U radu je roman Dnevnik bjegunca. • Recite nam nešto o vašem planinarskom putu. Teško mi je govoriti o svom planinarskom putu, toj sebičnoj pustolovini, biološkoj magistrali majke prirode. Priroda - to univerzalno pučišće stvara i uzdržava sve oko nas. Taj silni stvaralački mikser raspršio je čudesa, svaki svoj na svome, jer “sve iz nepresušnog vrije”, teče rijekom vremena u ušće svemira. Sad, što to ima veze s mojim planinarenjem? Ima veze, jer je u prirodi sve povezano elementima kemije. Tko to razumije lakše mu je hodati uzbrdo, nizbrdo, motriti okruženje i razumjeti ekumenu. Eto, naprimjer, ja sam od djetinjstva hodala putem odrastanja uzbrdo, nizbrdo, uz škarpu, niz škarpu, kroz prokop Brda ljubavi do škole Sv. Frane, pa u Gimnaziju uzbrdo do Šubićevca. Trebalo mi je više od pola sata brzog hoda s boršom knjiga u ruci ili ispod ruke (jer tada đaci nisu imali ruksake), po suncu, po kiši - tmurno, vedro, svaki dan deset mjeseci godišnje. Uzaći na Kamenar ili Uminu, trčati do sv. Mihovila, po Vršinama, po polju Rujava, plivati po Kanalu, Paklini, Rogaču, Šipadu - bilo je za mene kao “dobro jutro”. Tako se je moja asimilacija s prirodom proširivala i vodila me sve dalje i dalje. Na jug i sjever ekvatora: Australiju, Novi Zeland, Švedsku, Kanadu, Rusiju ... A što mi je onda planinariti divnim gorama i planinama svoje domovine. Priroda doduše nije podijeljena na
RAZGOVOR
Vidjeti što dalje, što šire, što više
Ptice lete za toplinom, krda za travom i vodom, bilje za zemljom i oborinama. Tu zakonitost nosimo i mi ljudi kao misaona bića majke prirode. Hodati, putovati, penjati se na vidilicu planine ili ravni, diviti se i strahovati - ovisi o našim genima, naslijeđu. Ptice su najbolji primjer “čuda prirode”. Rade što ih je volja, lete kud mogu i hoće, gnijezde se gdje je najbolje, svi su im putevi otvoreni. Ljudi sebi nastoje uspostaviti isto takve slobodne “migracije” da idu po silnicama prirodnih ljepota. Tako je planinarstvo sazrelo u srcu ljudi željnih da vide što dalje, što šire, što više. “domovine” nego je svuda jednaka, pod mrežom meridijana i paralela. Ne treba joj pasoš pod silnicama vremena - povijesti. • Kada ste se uključili u organizirano planinarenje? Počela sam planinariti davnih 70-ih godina, a aktivno sam se uključila 1978. u Program “100 žena na vrhu Mosora” u organizaciji Spliskog planinarskog društva. Na Mosor sam se popela 12 puta i dobila brončanu, srebrnu i zlatnu značku. S našim Društvom obišla sam skoro sve staze organizirane Hrvatskim planinarskim društvom.
Senj, Nehaj kula, 1990. godine
• Kako i kada je pokrenut časopis Glasnik Kamenara,? Dugo ste bili urednica časopisa. Na moj prijedlog pokrenut je časopis Glasnik Kamenara, našeg prvog društvenog lista. • Kako ste se uključili u rad Kamenara? Bilo je to krajem 1994. a prvi broj je izišao u Naše planinarsko društvo osnovano je 3. siječnju 1995. Časopis sam aktivno uređivasiječnja 1926. Više puta se gasilo da bi 10. sila od prvog broja a formalno, urednica sam ječnja 1985. uskrslo pod predsjedanjem prof. bila od studenog 1996. od 3 broja Glasnika. Ive Antunca i tajnikom Antom Jurasom. Ja Urednica sam bila do 10. broja Glasnika koji sam od prvog dana aktivan član Društva. Od je izišao u prosincu 2003. Moj dio posla bio početka sam radila na promidžbi Društva je uređivanje časopisa, organiziranje tiska ali što je bilo logično jer sam se i profesionalisto tako i pronalaženje financijskih sredstano bavila marketingom kao šef propagandne va. Također sam kreirala i osmišljavala ostale službe hotela Šibenske Rivijere. tiskanice potrebne Društvu: naljepnice, pozivnice, bedževe, 80. godišnjaci na Medvedgradu, 2006. g. - F. Bolanča, Ž. Poljak, I. zahvalnice, čestitPuharić, E. Marušić, Z. Čeko, M. Sunko ke, vizit karte ... Za vrijeme mog rada proglašeni smo najboljim planinarskim društvom Hrvatske a naš list bio je uz Hrvatski planinar i Lički planinar najbolji planinarski list. GLASNIK KAMENARA
• Koje izlete u planinu posebno pamtite? Neki od najzahtijevnijih ali i najljepših uspona bili su Durmitor, Julijske Alpe, Vran planina, Papuk, Biokovo, Velebit ... Moji dnevnici punili su se prekrasnim izletima u društvu našeg Kamenara. • Dobili ste puno priznanja za vaš rad, koja biste posebno izdvojili? Hrvatski planinarski savez dodijelio mi je za doprinos razvoju planinarstva brončanu, srebrnu i zlatnu značku. Osim toga dobila sam i više priznanja drugih društava ali i našeg Kamenara. Naravno priznanja Kamenara imaju posebno značenje i težinu. • Preporuka sadašnjim i budućim planinarima. Preporučam našim građanima svih uzrasta da hodaju, da se uspinju na uzvišice, brda i planine - da vide što dalje, što šire, što više - uvijek u društvu ljubitelja prirode kako zbog uljudbe tako i zbog sigurnosti. Uredništvo 9
IN MEDIAS RES
Pregled društvenih aktivnosti u 2013.
Kamniške Alpe • Dani planinara Hrvatske • Dani planinara Dalmacije • Dani planinara Herceg Bosne • Zimski tečaj za vodiče • Zimska vježba • Društveni izleti i zabave ... i još puno toga
SIJEČANJ 06.01. Mosor, Debelo brdo Voditeljica Dijana Tudorić 13.01. Labin Dalmatinski, Malačka Voditeljica Gradimira Bumbak
Tremzina
TRAVANJ 07.04. Tremzina i Cerovačke špilje Voditeljica Sonja Cukrov Sunko 20.04. Poučni planinarsko ekološki put Ante Frua Upravni odbor 27.04. Dani dalmatinskih planinara, Solin - Blaca Voditeljica Rada Živković Debelo brdo, Mosor
VELJAČA 03. - 09.02. Zimski tečaj za vodiče 16. - 17.02. Zimski uspon na Bjelolasicu Voditeljica Biserka Dejanović Stošić
OŽUJAK 03.03. Kozik, Mosor Voditeljica Biserka Dejanović Stošić 16. - 17.03. Blidinje, Zimska vježba Voditeljica Dijana Tudorić 24.03. DAN DRUŠTVA - Upravni odbor
SVIBANJ 04. - 05.05. Učka i Brijuni Voditelj Branko Borak 12.05. Oštri Medviđak, Plitvice Voditeljica Mirna Morić 18.05. Dinara, od Mirkovića do Glavaša Voditelj Nikola Mihaljević 25. - 26.05. Dani hrvatskih planinara, Vodice, Žumberak Voditelj Vlatko Šupe
Kozik
Dinara
Dan Društva, Orlovača 10
Veliko Rujno GLASNIK KAMENARA
IN MEDIAS RES LIPANJ 01. - 02.06. Veliko Rujno - Kamena galerija, V. Rujno - Struge i Vaganski vrh Voditeljica Višnja Crevar 09.06. Velinac i Bačić kuk Voditeljica Dijana Tudorić 30.06. Crnopac, Mali princ Voditeljica Sonja Cukrov Sunko
Lastovo, Sožanj
Velinac
LISTOPAD 12.10. Dani planinara Šibensko kninske županije i proslava 75 godina planinarstva u Drniškom kraju, Promina 19. - 20.10. Krapina, Strahinjčica Voditelj Vlatko Šupe 20.10. Kremen Voditelj Nikola Mihaljević 27.10. Kiza - Premužićeva staza - Visibaba Voditeljica Sonja Cukrov Sunko
SRPANJ 30.07. Grintovec, Kamniško alpe Voditeljica Dijana Tudorić 31.07. Vratca, Kamniške alpe Voditeljica Dijana Tudorić
KOLOVOZ 01.08. Jezerska Kočna, Kamniške alpe Voditeljica Dijana Tudorić 18.08. Dani planinara Herceg Bosne, Posušje - Vučipolje Voditeljica Rada Živković 24.08. Badanj, Velebit Nikola Mihaljević Kremen
RUJAN 08.09. Visočica Voditeljica Biserka Dejanović Stošić 13. - 15.09. Lastovo Voditeljica Sonja Cukrov Sunko 22.09. Ozeblin Voditeljica Gradimira Bumbak
Visibaba
Visočica
Osim navedenih društvenih aktivnosti, naši su članovi u manjim skupinama organizirali brojne izlete na mnoge naše planine kao i planine susjednih država. Zabilježila Sonja Cukrov Sunko
GLASNIK KAMENARA
11
DRUŠTVENI izleti
Raduša i Vran
Trećeg vikenda u mjesecu lipnju organiziran je izlet u Ramu, u Bosni i Hercegovini s usponima na planine Radušu i Vran.
N
as osmero članova HPD “Kamenar“ iz Šibenika, u Ramu smo stigli u petak, 14. lipnja 2013. i odsjeli u ugodnom motelu „Rama“ u Prozoru. Sutra ujutro smo iz Zahuma od spomenika Divi Grabovčevoj, po markaciji krenuli na Radušu i za nekih dva i pol sata hoda bili na Idovcu, najvišem vrhu (1.956 m). Ekipa je bila oduševljena Radušom, njezinim otvorenim i pitomim pejzažom u proljetnom zelenilu i cvatu, širokim vidicima za cijelog uspona, premda vidljivost nije bila baš najbolja zbog nešto tmine u zraku. Pogled sa Idovca je izuzetan. Ženski dio ekipe koji je činio većinu, bio je ugodno iznenađen količinom i množinom raznog planinskog cvijeća i trava. Nitko od nas ranije nije bio na Raduši, tako da je za sve nas ovo bilo nešto novo. Po silasku, svratili smo do malog Rumbočkog jezera, oko kojeg je bilo još ponešto snijega. Poslijepodne smo iskoristili za razgledavanje Rame, jezera, brane, samostana
Šćit i dr. Osobno sam i prije bio u ovom kraju, ali svaki put je to novi doživljaj, Rama je jednostavno prelijepa. Sutradan smo preko Jablanice i Doljana otišli prema Blidinju. Uspon na Vran smo izveli markiranom stazom sa puta prema Kedžari. Krenuli smo u 9h i oko 12h bili na vrhu, Veliki Vran (2.074 m). Ovaj uspon je bio naporniji od prethodnog, zbog velike vrućine u prvom dijelu uspona, ali i zbog konfiguracije terena. Kasnije se navukao oblak tako da je ipak bilo ugodnije. Snijeg u gornjem dijelu staze, kojeg je u debljim nanosima još uvijek
Na vrhu Vrana
Ramsko jezero
12
GLASNIK KAMENARA
Na vrhu Raduše bilo na pojedinim mjestima, bio je pravo osvježenje, u smislu temperature i u smislu doživljaja, čak smo i pivo zakopali u snijeg da nas čeka na povratku. Pogled na Čvrsnicu je bio izniman, sa sjeverne strane još uvijek dobrim dijelom u snijegu. Dio ekipe je ranije bio na Čvrsnici na Pločnu, Velikom Vilincu i Blidinju, a jedan dio nas je ovuda bio po prvi puta. Na vrhu Vrana dosad nitko nije bio. Osobno sam imao jedan neuspjeli pokušaj uspona zbog kiše, a prije dvadesetak godina sam prošao vozilom onom starom cestom spasa za Ramu, koja od Lipe ide preko Vrana prema Orašcu. Vran nije onako vegetacijski razigran kao Raduša, niti sastavom biljnog pokrova niti rastom vegetacije, u gornjem dijelu kao da je zima tek nedavno bila. Ovo je jedna druga vrsta ljepote, svaka na svoj način posebna i zanimljiva. Pri povratku postojali su izgledi za nevrijeme, navukli su se oblaci, zagrmilo je, Čvrsnica se potpuno zatvorila i tamo je dobrano pljusnula kiša, sve do polovice polja, međutim do nas nije došla. Po spustu smo se okrijepili u motelu „Hajdučke vrleti“. Jedan zaista ugodan vikend, planinarski uspješan, proveden u kraju izuzetnih prirodnih ljepota, povijesnog pamćenja i dragih ljudi. Nikola Mihaljević
DRUŠTVENI izleti
1619 m/nv
Šćirovac
Poštak u bijelom
K
ažu da je Šćirovac jedan od najteže dostupnih vrhova Hrvatske i najteže dostupna kontrolna točka HPO. Ćud da mu je slična ljudima, jednom umiljata žena, drugi put srdita, pogibeljna opasnost, zimi da se prekriva bijelim sniježnim plaštem rajske ljepote, u slijedećem trenutku orgijaju orkanski vjetrovi. Nas je dočekao kao brižna majka, smješkom kroz modrinu neba preobučen u zelenilo, okićen svim bojama proljeća, pjesmom ptica, plesom leptira, opustjelim docima, prohodanim podzidanim stazama, a onda poveo beskrajnim bespućem krša punim vrtača, škrapa, špilja, ledenica. Suncem okupani vrh nagradio je sve naše trude i opravdao očekivanja. Za kraj, citat velikog zaljubljenika u Biokovo fra Jure Radića: „Očima pameću srcem Po onom što se vidi Do onoga što se ne vidi.“
Zimska idila
P
Biserka Stošić
Šćirovac je onaj drugi vrh Na vrhu Šćirovca
oštak ili Kečina kosa je planina u Lici, najjužniji dio Ličke Plješivice i naše često odredište jer nije daleko, nije težak uspon i jako je zanimljiv. Nakon godina odlaženja na Poštak, ove nas je godine iznenadio snježnim pokrivačem. Nije to uobičajeni snijeg koji napada i ti prtiš po njemu do vrha. U podnožju ga i nije bilo, zatim sasvim malo leda, a onda na mjestima snijega do koljena. Tog sunčanog siječanjskog jutra krenule smo iz Šibenika do željezničke stanice u Otriću i skoro odustale od uspona jer je puhala takva bura da nismo mogle stajati na mjestu. Gurala nas je, a nismo baš mršavice (osim najmlađe). Ipak smo krenule, zabundane, oboružane štapovima i jakom voljom, i bura je polako slabila, po onoj - pametniji popušta. Nakon pola sata hoda stigle smo do prvog snijega, bolje reći leda. Kako smo napredovale, sve je više bilo sni-
GLASNIK KAMENARA
jega, ali samo na mjestima. Jaka bura koja puše u ovom kraju odnese veći dio snijega. Zahvaljujući njoj stvaraju se posebni oblici poput valova, zastavica, šlaga, pamuka na granama. Monoliti, kamene skulpture koje su nam uvijek zanimljive, u snježnom okruženju su bile vanzemaljske. Uspon je nakon monolita bio nešto teži zbog dubine snijega, a s nama nije bio ni jedan muškarac da nam prti, pa smo se mi izmjenjivale. Najviši vrh Poštaka je mala zaravan s koje je bura otjerala snijeg. Po ovakvom zimskom, sunčanom danu pogled puca prema Ličkoj Plješivici, Dinari, Velebitu i bosanskim planinama, a sve to ukrašeno snježnim bojama i apsolutnom tišinom daje jedinstven osjećaj beskraja i nezamislive ljepote. Napunile smo sve baterije i još po koju rezervnu. Sonja Cukrov Sunko 13
DRUŠTVENI izleti
Veliko Rujno
D
va dana na Velikom Rujnu, nedoživljen izazov. Prvi put u životu trebam spavati s planinarima u kućici koja nije hotel. Progoza jeziva. Višnja Crevar izlet ne odgađa, vodi veselo društvo, a među njima smo moj muž i ja. Računam, ako ne budem mogla hodati, barem ću se družiti, odmoriti i nauživati čistoga zraka. Krećemo iz Šibenika u ranim jutarnjim satima. Stižemo na Veliko Rujno i smještamo se u kućicu. Kiša pada, hladno je. Sve miriše na kasnu jesen, a ljeto kuca na vrata. Krećemo prema Kamenoj galeriji, ali na putu nas dočekuje opći potop, brzac kojeg ne možemo premostit. Izmjena pla-
na, okret nazad i penjemo se prema Strugama. Priroda predivna, nailazimo na vrtaču, brzac i slap, a zatim se šumskom stazom penjemo prema Strugama. Na prijevoju Buljma Paško, Dalimir i Miloš se odvajaju od nas. Odlaze naprijed u petoj brzini jer su planirali uspon na Vaganski Vrh. Mi laganim korakom nastavljamo do skloništa na Strugama. Nakon odmora, povratak. I dok smo se kotrljali nizbrdo, misli su nam išle uzbro, prema Vaganskom vrhu. Signala nije bilo, pa je tek negdje pri kraju spuštanja stigla poruka da se naša trojka uspješno popela na Vrh.
Okupljanje i priprema za Kamenu galeriju
Povratak
14
Spuštao se mrak, a vijesti od naših osvajača nije bilo. I baš kada smo Višnja i ja krenule računati koliko im vremena treba za povratak naša trojka sa Vaganskog vrha ulazi sa svojom pričom. Što reći već samo jedno veliko - Bravo ! Na stol vadimo kućnu radinost: kolače, pite i za desert Dalimirova tunjevina u marinadi. A onda, veselo veče; čavrljanje i smijeh uz karte, tombolu i pucketanje vatre u peći. Zabava nije dugo potrajala jer nas je ujutro čekalo rano ustajanje i pokret prema Kamenoj galeriji. Šteta, a baš me nešto krenulo s tombolom. A onda novo pitanje - Kako spavati u krevetu na kat, a nemati slobodan pad u snu? I uspjela sam prespavati noć neozlijeđena. A ujutro, za mene cik zore, opet novo uzbuđenje - kako oprati zube i umit se u vodi koja samo što ne ispada u kockicama leda. Jutarnja higijena nikad brža, pranje zubi tri sekunde, umivanje dva puta dva - u dvije sekunda s dva prsta. Jutro bez kiše, temperatura ugodna. Naš nepremostivi potok, od jučer do danas je presušio. Prolazimo kroz polje cikova, i u daljini vidimo Stap. Kod stočarskih stanova Račabuša počinje padati kiša - nije odavno. Cvijeća kao u priči pa naša Višnja putem drži satove botanike, a Gradimira ima svoj cvjetni fotosession. Nakon skoro četverostanog hodanja stižemo pred Kamenu galeriju. Stvari ostavljamo ispred ulaza i krećemo u obilazak. Gore, dolje, sajla, klin i sat vremena opreznog obilaska prošlo je u trenu. Zastaje mi dah od kamene ljepote - remek djela majke prirode koja je i u Kamenoj galeriji pokazala dio svoje kreativnosti. Nakon odmora uz prehrambene artikale iz ruksaka, pokret nazad. Putem postaje toliko vruće da ne možemo vjerovati kako je jučer bilo hladno. Nenavikla na dvodnevno hodanje, s naporom se spuštam. Jedva sam došepesala do kraja. Imala sam osjećaj da me bole i mišići iza uha, ipak sve u svemu, nenadmašno iskustvo! P.S. - Prognoza vremena za 1. i 2.lipnja 2013. trebala je glasiti: Ako želite u dva dana doživjeti sva četiri godišnja doba onda s Višnjom Crevar posjetite Veliko Rujno. Iris Popić
GLASNIK KAMENARA
DRUŠTVENI izleti
P
lan za poželjeti. Dugi dani, sunce, šarenilo cvjetova, spavanje na 900 m, ranojutarnji uspon na najviši vrh Velebita. Ljubazni domaćini Peko i Milka. Ali... stvarnost je uvijek drugačija. 1. dan. Kiša je, čekamo da jenja i krećemo prema Kamenoj galeriji. Kad, gle čuda, ispred nas bujica što je stvore Bukovi potoci sa Višerujna. Nema prijelaza. Dobro, ne damo se mi, idemo onda na Struge. Kod Borovog potoka opet bujica i vodopad u jamu Golubinku. Mokro je, biljke stidljive, pokisle, nije to pravo proljeće. Uspon do Stražbenice kroz šumu. Sa vidikovca upijamo pogled na Veliko Rujno, Bojinac, Višerujnu, Panos i Stap. Počinje bura, ogrćemo se pa prema prijevoju Buljma (1400 m). Konačno na Koturinju provirili planinski lanolist, runjava mužica i ognjica. To je to što sam željela vidjeti. Pogled na oba prodora Paklenice, prema Svetom brdu i prema moru, okruženi Golićem, Anića kukom i Crnim vrhom, nagrada je za naš trud. Trojica hrabrih kreću na Vaganski vrh (1757 m) iako je već kasno. Oko nas snijeg, prema vrhovima oblaci i magla, vidim samo šumarice i zubatke, prve proljetne biljčice. U Strugama se odmaramo uz toplu peć. Kako li su oni gore? Miloš, Damir i Paško dokopali su se vrha po snijegu i magli što je našim morskim vukovima ( pomorac i ribar ) bilo uzbudljivo i prvi put. Zaslužili su pivu. Domaćica nas je dočekala s ukusnom večerom, “sa žlicom”. Komentari, opuštanje uz karte (bez varanja) i tombolu (bravo Iris) pa u krpe. Ulaz u Zmajev prolaz
Terasa noževa Ispred sklonište Struge
Medenika 2. dan. Ustajemo rano, već u pet. Nema kiše, ali bi mogla početi. Kava, doručak, priprema. Ah, taj WC, koliko nas je! Jučerašnja bujica sada je potočić, možemo na Kamenu galeriju. Preko Rujanske kose, polja Malog Rujna uz Marinkovića stan do Račabuše, Javorja u šumu prema Dulibini. Mokro je, cipele unatoč zaštiti šljapaju. Spuštamo se, uspinjemo, spuštamo, uspinjemo. Ima li tome kraja? Ugođaj popravljaju medenika, velika mrtva kopriva, okruglolisna kamenika i šumski kostriš. U Kamenu galeriju ulazimo praznog želuca. Većini je to prvi obilazak, treba ići gore, dolje, ruka, noga, sajle, klinovi, a treba se i diviti i slikati. Žabac Pančo, Zlatna vrata, Zmajev hrbat, Terasa noževa, Prezidana jama, sve čudo do čuda prirode u kamenu. Svi izlaze ‘’u komadu’’, marenda, GLASNIK KAMENARA
dojmovi. Imam li suhe čarape? O, je, spas! Pri spuštanju mokrim, šumskim stazama na povratku, bilo je klizanja i akrobacija u padu, srećom entuzijazam planinara i bogovi pomažu. Stigli smo i kadulju za Radu ubrati, ovdje je u pupu. Za pravi pohod u planinu, ne treba biti “mladi lav” pun kondicije, treba imati ljubav prema prirodi i druženju te malo zdravlja. Baš sam ponosna na ekipu. 3. dan - kod kuće. E, to je ono što je uvela nova “ženska” ekipa Društva. Sve što se događa možeš pratiti preko interneta. Možda su one snimile cvijet koji je meni promakao, onaj pogled pri zalazu sunca još je ljepši, a ružno li sam ispala na onoj slici. Divna prilika da se opet uživa u sjećanju na doživljeno. Hvala im! Višnja Crevar 15
DRUŠTVENI izleti
Na našem najvišem vrhu
Prema Martinovoj košari
Popeti se na vrh svoje domovine..... neprocjenjivo. Ako je uz to taj najviši vrh na Dinari..... Dinaro, stižemo
N
ekima od nas je to bio ko zna koji put a nekima prvi. Kada nešto napravimo prvi put u životu onda to nikada ne zaboravljamo. A naročito kada to ima posebno značenje za nas. Staza od Mirkovića je, kažu oni koji su bili na vrhu Dinare iz više smjerova, najlipša..... Eto, moj prvi put pa odma najlipši ;) A kažu da je i najteži! Ali kad imaš cilj isprid sebe, onda ne pitaš šta i koliko od sebe tribaš dati, jednostavno se prepustiš do kraja i ne misliš o ishodu..... A ako uz to širiš i pozitivnu energiju neizmjerne želje, usput se za tebe zakači nemjerljiva količina onoga nečega šta te očisti od svakojakoga smeća, onoga nečega šta ti ispuni dušu..... I tako prepunjen budeš u isto vrime ponosan na sebe, jer ipak si pomaka neke svoje granice, i ponizan, pun poštovanja.... jer nema micanja granica bez nečega šta je jače od tebe, šta ti mora dati svoj blagoslov... Gradimira Bumbak Na grebenu
Gradina Glavaš
16
GLASNIK KAMENARA
EDUKACIJA
‘’ Nitko ne vidi cvijet, doista, on je tako malen i treba vremena, mi nemamo vremena, a za gledanje treba vremena kao što treba vremena i za prijatelje.’’
Cvijeće koje smo ipak vidjeli
MODRA SASA - Pulsatilla vulgaris, je iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae), rijetka biljka kamenjarskih padina, raste u rano proljeće, ožujak i travanj. Visoka je oko 20 cm, dlakavo resaste stabljike, cvijeta sa šest tamno do svjetlo ljubičastih latica i mnogo žutih prašnika. Listovi su raspoređeni poput rozete i pojavljuju se nakon cvatnje. Cvijet je slikan na Rujanskoj kosi, Velebit, 21. 04. 2013.
BOSANSKI LJILJAN - Lilium carniolicum subsp. Bosanicum, iz porodice ljiljana. Endem je Dinarida, ugrožena vrsta. Raste na gorskim rudinama na visini od 1100m do 1600 m, početkom ljeta, lipanj i srpanj. Raste iz lukovice. Na visokoj stabljici (60 - 100 cm) su naizmjenični, gusti, stršeći kopljasti listovi. Ima jedan ili više narančasto žutih cvjetova, posutih purpurnim točkicama sa uvrnutim laticama i jarko crvenim prašničkim tobolcima. Cvijet je slikan na Magliču, iznad Trnovačkog jezera, 22. 06. 2012.
KRŠKI KUKURIJEK - Helleborus multifidus, iz porodice žabnjaka. Endem Dinarida. Prvi je ukras pustih, krških pašnjaka. Raste na visinama od 80 m do 1400m nv, a cvate od ožujka do svibnja. Drvenasti je grmić, visine do 50 cm, sa rascijepljenim listovima i velikim cvjetovima, promjera 4 - 5 cm. Listovi ocvijećja su žutozelene boje sa vrčastim nektarijima. Cvijet je slikan 7. 04. 2013. na Tremzini, Velebit.
PASJI ZUB - Erythronium dens canis, iz porodice je ljiljana. Ugrožena je vrsta, cvjeta u proljeće, ožujak i travanj, u predplaninskoj šumi (600 - 1500 m). Iz lukovice viri cvijet sa šest unatrag povijenih modro ružičastih latica i tamnim prašnicima, a pri dnu su dva široka lista s purpurnim mrljama. Cvijet je slikan 14. 04. 2013. na usponu za Šćirovac, Biokovo
GLASNIK KAMENARA
Pripremila Višnja Crevar, Foto: Gradimira i Sonja 17
IZ ARHIVA
BEZ-VREMENOST
Jubilarni 20. broj Glasnika Kamenara Ovo prilikom, želimo se zahvaliti svim urednicima i svim članovima Društvo koji su svojim radom doprinijeli da svjetlo dana ugleda već dvadeseti, jubilarni broj Glasnika. Upravni odbor
M
i danas imamo mogućnost „kopirati“, „zaljepiti“, „odljepiti“ pa ponovo „zaljepiti“. Možemo i „dodati“ i „preimenovati“. Sve samo sa par klikova mišem. A kako su to radili naši prethodnici prije 20 godina? Nemam ni najmanju ideju.... Onda volimo reći: „a vrimena se minjaju...“ Da, vremena se mijenjaju. Dolaze nove tehnologije, dolaze novi ljudi. Da, i priroda mijenja svoj izgled, nažalost. Bili mi svjesni tog protoka vremena ili ne. Ali opet, planina je tu, sa svim svojim ljepotama, sa svim svojim opasnostima.... A tu su i ljudi koji žele više od ičega na ovome svijetu ugaziti na tu planinu, upoznati je do najmanjeg kamenčića. Gradimira Bumbak
Ispod Maglića, 1989. Sadikovac, 2001.
Na Dinari 1997. 18
GLASNIK KAMENARA
IZ ARHIVA Na Zelengori 1989.
Malo šale u stihovima Sklerozna popevka
Na Omiškoj Dinari 1990.
Saki početak već je i kraj, tri koraka napred, četiri nazaj. A kad odrasteš utvaraš si tad, kak navek buš ostal spametan i mlad. Kad jednog dana, o kakve bruke, postale jesu prekratke ti ruke. Ak hočeš čitati oči ti fale, i furt po hiži išćeš očale. Tak fino, polako, počne skleroza, najpre vu zubima paradentoza, pak onda uz muke i tešku vezu od socijalnog dobiš protezu. Sa glave polahko kosa opada, al zato ti rasteju brki i brada. Na kraju nekaj zaštopa, čisto si gluha. Celi dan iščeš kuda kaj deneš jer vse pozabiš, čim se okreneš. Ni noge te više ne nose kak predi, pomažeš si štapom, al kaj ti to vredi!
V kolenu škripi, kak da je hrđa, a kičma ti bude sve tvrđa i tvrđa. Ruke ti drščeju, noge otiču, po stakrat pričaš baš istu priču. V križima išijas, vu kuku artritis, v črevima sračka - veliju kolitis. Pljuča ti sviraju kakti trumpete, trbuh ti raste, kak da nosiš dete. Koža ti gruba kak šmirgl papir, po licu bore, kak da si vampir. Kaj seksa se tiče i tu smo slabi, vu tih se leta to opče ne rabi. Nigdo za tobom se nebu okrenul, a gdo se okrene - taj bormeš je skrenul. Škodi ti slano, nemreš jest masno, svi te špotaju ak prdneš glasno. I zato su zmislili te staračke hiže, da starost mladima tlaka ne diže! Anonimna učiteljica
Izgubljena na putu do Krtolina Oće kiša neće kiša, ma ajmo đir do Krtolina. Može stara ionako mi je kuće puna kapa. Kako to obično biva, jezik ne odmara četiri sata cila pa ne gledaš šta se oko tebe zbiva.
Veliki Planik, Ćićarija 1993.
I onda od subote do ponediljka zaboravi mala di je bila. A ovako vam iđe priča. Ljudi dragi vraćaju se sa Biokova pa bi usput do Krtolina. Ali kiša ka iz kabla pada, autom će dok ima makadama. Došli na raskrižje pa telefonom pitaju: “Di sada?”
Pa vidiš vjetrenjače i repetitor, skreni odma livo. Ima samo pravo i desno i ne vidi se ništa jer je magla. Evo mene odma tamo, sidi i odmaraj. Ma sramotin sebe sada ali krivom stazom san ih poslala. Zemljo otvori se, ali bila je magla. P.S. Ajme ako sad neko od instruktora ovo čita past ću na ispitu za zimskoga vodiča Gradimira Bumbak
Ma nu, ko ovo more platit !
Jeste li vidjeli moj ruksak??? Full oprema
EK J I L E J H E J I M S
Bliski susreti treće vrste!
MENAR • Š KA
K ENI IB
HPD •
Krevet sa specijalnim štramcima.
Plitko, šteta, nije za kupanje ...
OSNIVAČ I IZDAVAČ: HPD Kamenar, Kralja Zvonimira 42, 22000 Šibenik • UREĐIVAČKI ODBOR: Sonja Cukrov Sunko, Biserka Stošić, Zorana Zorić, Gradimira Bumbak • ODGOVORNA UREDNICA: Sonja Cukrov Sunko • GRAFIČKA PRIPREMA: Merla design Šibenik • Tisak: Printera Zagreb • Naklada 250 • List izlazi povremeno i dijeli se besplatno • Mišljenjem Ministarstva kulture br. 532-03-5/2-93-01/417 list je oslobođen plaćanja poreza na promet
