Dubrovacki dnevnik br. 253

godina VI. / broj 253 / 2025. / issn 2718-3742

SLJEDEĆI BROJ IZLAZI U PETAK, 22. KOLOVOZA

UGOSTILA GA JE

PRIJE 28 GODINA!

Englez Karl vratio se u grad na susret s iznajmljivačicom

stranica 26

SAD JE SLUŽBENO!

stranica 4

KRVAVA STATISTIKA Najbrutalnija ubojstva koja su se u Dubrovniku dogodila od rata do danas

stranica 42

DAMIR RAGUŽ, PRIPADNIK ‘GROFOVA’

KOJI JE SUDJELOVAO U ‘OLUJI’: To je bila slavna i pobjednička akcija na koju smo i danas ponosni!

stranica 16

Ljetni trobroj

dubrovackidnevnik.net.hr

KULTNI ‘TALIR’ JE BIO SKROMAN, ALI JE IMAO DUŠU

Glumci su se družili s građanima, a po skalinima sjedali i svjetski državnici

stranica 48

+385 (0) 99 222 6 555

www.jb-energija.com

sales@jb-energija.com

I M P R E S S U M

Glavna urednica:

Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr

Zamjenica glavne urednice

Ivona Butjer Mratinović

Urednik

Maro Marušić

Redakcija

Petra Srebrović

Ivana Smilović

Aida Čakić

Ahmet Kalajdžić

Rafael Barkiđija (sport)

Nikša Klečak

Kontakt 020 642 462

Fotograf Željko Tutnjević

Fotografija na naslovnici

Grgo Jelavic/PIXSELL

Kolumnisti

Vjera Šuman

Maro Marušić

Ivo Batričević

Mario Klečak

Grafička priprema

Dario Kovač (Festivus Dubrovnik d.o.o.)

Prodaja i marketing

Svjetlana Šimunović (voditeljica prodaje i marketinga)

Nakladnik

Dubrovački dnevnik d.o.o.

Ćira Carića 3

Dubrovnik

OIB 84019117288

Uprava

Lucija Komaić (članica uprave)

Kakve veze ima

Domovinski rat sa 70 taksi propusnica oko Grada?

Piše Nikša Klečak

Buknula je ovih dana vijest o apelu iz takozvane Republike Srpske da hrvatski kanaderi pomognu gasiti šumske požare koji su prijetili kućama i stanovništvu. Nije to baš najbolje sjelo dijelu stanovništva s ove strane. Komentari su bili razni, od onih da su oni palili nas i zašto bismo onda mi njih gasili, preko one ‘’tko tebe kamenom, ti njega kanaderom’’, do onih malo liberalnijih o tome kako bismo ipak trebali gasiti požare na području BIH kako oni ne bi došli nama. Isti taj apel dolazi na tridesetu obljetnicu tih dana kada je u dnevnim izvješćima novina još uvijek dio prioritetnih vijesti bio o tome kako neprijatelj iz pozadine gađa po dubrovačkom području.

Ratne 1995. godine, u kolovozu, naši vatrogasci, pod opasnošću od pogibije od neprijateljske vatre, i dalje su gasili požare, u okolici Dubrovnika, što su ih palile šumadijske divljačine, revoltirane ‘Olujom’, zapaljivim granatama, ne mareći ni za ljude ni za prirodu.

Avet ratnih zločinaca bio je konzistentan i ranije kada je u Zatonu, 3. kolovoza troje mladih Dubrovčana, Frano Goić (24), Danijela Spajić (25) i Orsat Domaćin (17) izgubilo život od strane istih zločinaca, dok su se kupali na plaži. Trideset godina kasnije, koji paradoks, naše vojne snage, jer kanaderi su pod Hrvatskom vojskom, gase vjerojatno po istim mjestima odakle su hrabre srpske snage ‘dejstvovale’ te tužne 1995. godine.

Nekadašnji okupator je velikim teritorijalnim aspiracijama doveo sebe do ruba egzistencije, a to traje baš odonda otkad traje rat. Vatrogasna oprema im pripada više 19. nego 20. stoljeću. Ljudi iz tih sredina i danas žive zahvaljujući radu u Dubrovniku kao i onda. Ako smo katolici, a velikom većinom se tako deklariramo, onda moramo biti spremni i nastaviti dalje, uz oprost. Zaboraviti ne bismo trebali, ne smijemo i nećemo.

Inašu Oluju baš zato nećemo nikada zaboraviti. Ta akcija je označila kraj rata, nakon toga je i naša vojska spriječila u akciji u BIH pad Bihaća i još jedan mogući genocid poput Srebrenice. Hrvatski teritorij je obranio hrvatski branitelj. Posljedično Oluji došla je i mirna reintegracija Slavonije i Baranje. Treći po re-

du vojni mimohod u Zagrebu trebao bi zaokružiti cijelu priču i biti svojevrsna počast onima koji su rat okončali, onima kojih danas više nema i onih koji su među nama, ali i onih koji su nas i dalje spremni braniti.

Te počasti su uglavnom svi dobili, poneki su je dobili prekasno, baš poput neki dan preminulog Jasmina Žustre koji je status branitelja dobio tek prije nekoliko godina. Birokracija je prema njemu bila jako nepravedna.

Empatija prema braniteljima ne prestaje, posebna zahvalnost uvijek je tu za one koji su svoj život položili da bismo mi danas imali demokratsku državu stvorenu na zakonima i pravilima. No, stvari u praksi nikad nisu tako jednostavne kao na papiru, barem ako je suditi po komentarima na aktualne događaje.

Lj etna tema broj jedan u Dubrovniku su taksisti i zona, natječaj u kojemu su mnogi ostali bez uspjeha. Na jedan poziv Grada Dubrovnika, u kojemu su se vlasnici taksi koncesija mogli natjecati za ukupno 70 dozvola za prolaz oko Grada, javilo se više stotina obrtnika i tvrtki. Sudionici u Domovinskom ratu imali su određeni broj bodova prednosti. Nakon javne objave rezultata, počela su se na društvenim mrežama objavljivati razna pisma o nepravedno provedenom pozivu, a sukus priče je bio taj da bi branitelju, kojem je falio jedan papir, trebalo dati dozvolu, a onom tamo nekom Trebinjcu, koji je zadovoljio uvjete natječaja, dignuti sve. No, za što su se zapravo branitelji tih godina kojih se danas sjećamo, borili? Nije krv prolivena samo za teritorijalni integritet, nego i za mnoge druge vrijednosti koje baštinimo, a jedna od njih trebala bi biti i vladavina prava, društvo u kojem se poštuju zakoni koji su jednaki za sve, koliko god to u ovom slučaju teško nepravedno zvučalo. Zakona se mora držati i jedinica lokalne samouprave, a bezakonje dovodi do propasti institucija i na koncu propasti same države koja nije u stanju ni vlastiti požar ugasiti, ni obraniti se. Za razliku od toga, Hrvatska je danas zemlja koja može pomoći sebi, ali i drugima, i u tom smislu ima se čime ponositi.

SLABIJI PROMET

Dubrovačke butige bilježe pad potrošnje , ali to bi mogla biti dobra vijest za domaće

Iako je turizam glavna gospodarska grana Dubrovačko-neretvanske županije i oko njega se vrti gotovo sve, najnoviji podaci upućuju na zanimljiv i zabrinjavajući trend – pad prometa u sektoru trgovine, unatoč visokoj inflaciji i dolasku turista

O toj temi razgovarali smo s predsjednicom Županijske komore Dubrovnik Nikolinom Trojić, koja je iznijela analizu stanja u trgovinskom sektoru, s naglaskom na strukturu prihoda, profitabilnosti i ponašanje potrošača – kako domaćih, tako i stranih. „Prema GFI izvještajima za 2024. godinu, u odnosu na 2023., trgovina je pala s drugog na treće mjesto u strukturi ukupnih prihoda, što govori o dva paralelna trenda – snažnijem rastu prihoda u građevinskom sektoru te padu prihoda u trgovini“, pojasnila je Trojić. Još jasniju sliku pružaju podaci o dobiti, gdje je trgovina pala na četvrto mjesto, što potvrđuje da je njezina profitabilnost u županiji u padu. Pri tome broj zaposlenih u trgovini ostaje stabilan (devet posto udjela u gospodarstvu Dubrovačko-neretvanske županije).

ZANIMLJIV TREND U PRVIH ŠEST

MJESECI 2025.

S druge strane, podaci Porezne uprave o broju i vrijednosti fiskaliziranih računa u trgovini na malo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji otkrivaju zanimljiv trend: u prvih šest mjeseci 2025. izdano je osam posto manje računa nego godinu ranije, dok je njihova vrijednost porasla za deset posto. To jasno ukazuje na rast cijena, ali i na pad potrošnje. Trojić ističe kako je posebno znakovit podatak za lipanj, mjesec koji označava početak vrhunca turističke sezone. Naime, broj izdanih računa pao je za 12 posto, dok je vrijednost bila sedam posto veća. U ovom slučaju, dodaje predsjednica Županijske komore, može se govoriti o svojevrsnom padu potražnje turista, koji su sve više suzdržani pri kupnji, što zbog cijena, što zbog njihova standarda. „Svjedoci smo pada broj izdanih računa i smanjene potrošnje, ali s druge strane vidimo i dalje ka-

ko na policama maloprodajnih lanaca cijene rastu. Trgovci vjerojatno računaju na turizam i potrošnju turista pa će tako kompenzirati izostanak domaće potrošnje. Sve to govori kako je rasla nominalna vrijednost prometa, ali ne na temelju povećanja potrošnje nego povećanjem cijena. Kud će nas to dovesti još uvijek ne znamo, ali pratimo“, kazuje Trojić.

Gledajući broj fiskaliziranih računa u trgovinama na malo u ovoj godini, navodi predsjednica Županijske komore, jedino razdoblje, kada je rasla potrošnja, bio je travanj – mjesec u kojem je bio Uskrs. „U siječnju, kada je bio domaći bojkot trgovina zbog inflacije, došlo je do pada fiskaliziranih računa od sedam posto, no u lipnju došlo je do pada od spomenutih 12 posto. Turisti su suzdržani u kupnji što je zanimljivo za ovu godinu, jer prošle godine kupnja u trgovačkim lancima je bilo glavno obilježje sezone“, istaknula je.

SVI ŽELE ‘ZAGRABITI’ U PRIHODE

OD TURIZMA

Trojić dodaje kako bi bilo zanimljivo istražiti ovaj trend koji, prema njezinom mišljenju, ukazuje na promjenu strukture gostiju ili promjenu navika. Prema njezinim riječima - trgovine i trgovački lanci u županiji već dugo ne prave poslovne planove na bazi potrošnje lokalnog stanovništva nego su svoj poslovni model gotovo u potpunosti okrenuli prema turizmu.

„Novi trgovački centri, poput nedavno otvorenog u Stonu, a u planu je otvaranje poslovnica poznatih trgovačkih lanaca u Čilipima i u Dubrovniku, niču ne zbog lokalne potrošnje nego da bi sudjelovali u izdašnoj turističkoj potrošnji. Cijene u brojnim sektorima, pa tako i trgovini na malo, rastu jer se

Podaci Porezne uprave o broju i vrijednosti fiskaliziranih računa u trgovini na malo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji otkrivaju zanimljiv trend: u prvih šest mjeseci 2025. izdano je osam posto manje računa nego godinu ranije, dok je njihova vrijednost porasla za deset posto. To jasno ukazuje na rast cijena, ali i na pad potrošnje.

Piše Aida Čakić foto Goran Mratinović

poslovni subjekti pokušavaju približiti profitnim maržama turističkog sektora. Svi žele sudjelovati u podjeli turističkog kolača“, kaže predsjednica Županijske komore. Jedan od ključnih problema, prema Trojić, je i nedostatak logističkog-distributivnog centra u županiji koji bi omogućio lakši protok domaćih proizvoda prema hotelima i ugostiteljima. Zbog toga

se tržište oslanja na uvoz.

HRVATSKA JE OVISNA O UVOZU

„Da se danas dogodi neka kriza ili poremećaj, Hrvatska bi ostala gladna jer nema svoju održivu proizvodnju i ovisna je o uvozu. Puno je razloga koji su doveli do toga – devedesetih je uvozni lobi bio jak, tad nam je u strukturi prihoda i dobiti trgovina bila broj jedan, nije bilo turizma; drugi razlog su imovinsko pravni problemi oko zemljišta što je rak rana hrvatske poljoprivrede; a nakon toga sve manje se ljudi bavi proizvodnjom jer je to težak posao. Svakako, logističko-distributivni centar bi bio važan jer bi se tako osigurala stabilnost malim hrvatskim proizvođačima hrane, ali i popravila turistička gastro scena“, ukazala je na važnu potrebu predsjednica Županijske komore Dubrovnik Nikolina Trojić.

Unatoč padu prometa u trgovini, ugostiteljstvo bilježi rast i po broju i po vrijednosti fiskaliziranih računa – i to svih šest mjeseci. Međutim, promjene u potrošačkom ponašanju su vidljive i tu: sve je veća potražnja za brzom i jeftinijom hranom, što govori o pokušaju turista i građana da prilagode svoje navike cijenama i standardu.

Zaključno, Trojić poručuje da bi jesen mogla donijeti smirivanje inflacijskih pritisaka i nešto niže cijene u butigama, jer tada trgovine više ovise o domaćem stanovništvu. No, ostaje otvoreno pitanje – hoće li domaći građani moći izdržati zimu bez daljnjeg pada potrošnje.

“Trgovine i trgovački lanci u županiji već dugo ne prave poslovne planove na bazi potrošnje lokalnog stanovništva nego su svoj poslovni model gotovo u potpunosti okrenuli prema turizmu. Svi žele sudjelovati u podjeli turističkog kolača”

PUNO PARA, A KAD ĆE MUZIKA?

Placa je preskupo plaćena i morala bi konačno zaživjeti!

Jedna ideja ‘oca place’ nije realizirana. Ona je, naime, trebala raditi i nakon jutarnjih sati, biti natkriveni javni ‘trg’ i mjesto druženja uz autohtonu hranu i piće te različita događanja. To je pak (još) nije dogodilo

Placa u Gružu svojevremeno je dizala veliku buru u javnosti zbog cijene rekonstrukcije. Iako se danas 2,5 milijuna eura (nakon svih poskupljenja i ogromne inflacije koja je trajala dugo) možda i ne čini tako velikom svotom, u ‘doba kuna’ kada se troškovnik radio i izvođač birao, 18 milijuna kuna je bio ogroman novac.

Međutim, ono što se rijetko spominje jest činjenica kako je placa na tom mjestu imala velike izazove kada je u pitanju projektiranje; s obzirom na to da se od arhitekta u projektu tražio krov, dok je GUP zabranjivao fiksni zatvoreni krov na tom mjestu. Velika je to kontradikcija, a zahtijevalo se rješenje koje je u konačnici i realizirano, ali po visokoj cijeni.

Placu je projektirao renomirani hrvatski arhitekt Dinko Peračić i za arhitektonsko rješenje dobio je nagradu na 59. salonu arhitekture i urbanizma. Dobivena nagrada za Placu Gruž još jednom potvrđuje značaj inovativne i promišljene arhitekture u oblikovanju suvremenih urbanih prostora te njezinu ulogu u očuvanju povijesnog naslijeđa na moderan i funkcionalan način. Ipak, jedna ideja ‘oca place’ nije realizirana. Ona je, naime, trebala raditi i nakon jutarnjih sati, biti natkriveni javni ‘trg’ i mjesto druženja uz autohtonu hranu i piće i različita događanja. To je pak nije dogodilo.

ARHITEKT PERAČIĆ: U GRUŽU PLACA MOŽE

RADITI CIJELI DAN

„Tržnica je zamišljena kao mjesto druženja koje može raditi cijeli dan, tradicionalna jutarnja tržnica odnosno prodaja voća, povrća i cvijeća može zapravo raditi cijeli dan. Imamo jako dobra iskustva s tržnicom u Vodicama koja dobro posluje navečer. Popodne naravno baš i nema ljudi, kao što nema popodne nigdje, ali predvečer i noću ljudi kupuju voće i povrće. Naravno, nema isti broj stolova kao ujutro, više posluju oni

koji su bliže šetnici, ali iskustva su odlična“, govori Peračić za Dubrovački dnevnik. Lokalno, u Gružu se može tržnica staviti u funkciju i kroz cijeli dan, smatra on.

„Prostori se trebaju staviti u funkciju, a kroz njih se mogu prodavati razni proizvodi, organizirati degustacije i imati tu jednu gastronomsku priču na toj ‘plohi’. Mi smo upravo zato i išli s pomičnim bancima, tako da se može organizirati što god se želi, jer to je ipak jedan javni, natkriveni prostor“, govori i dodaje kako bi krov trebao biti stalno otvoren, a samo kad je kiša zatvoren jet to placi ‘daje optimizam i duh koji treba biti, pa ako je krov stalno zatvoren to nema nikakvog smisla’.

‘PROSTOR TREBA ŽIVJETI’

Peračić smatra kako bi organizacija ribarskih večeri na placi bila sjajna. „Prostor treba živjeti! Naravno, prvenstveno je tržnica mjesto tradicionalne opskrbe hranom, ali sve mimo toga, kad ima viša prostora i vremena, treba iskoristiti. Dakle sve vezano uz hranu i okupljanje ljudi treba biti dobrodošlo. Pod tim ne mislim da bi to trebao biti trajni ugostiteljski objekt. Tržnica ne smije biti konkurencija ugostiteljskim objektima kojih već ima drugdje i dovoljno, to nije poanta, nego je poanta javnog natkrivenog trga i mjesta druženja, pa kao što se banci odnose i donose, kao što ljudi dolaze i odlaze, takva trebaju biti i događanja – promjenjiva“, objašnjava.

ŠETNICA OD ZIDA DO MORA KAO NEODVOJIVI DIO

Šetnica je neodvojivi dio priče oko place, barem u očima arhitekta. Naime, Peračić smatra kako bi Obalu pape Ivana Pavla II oko place, trebalo pretvoriti u isključivo pješačku zonu, kako bi se iskoristio puni potencijal ovog dijela grada.

Piše Petra Srebrović foto Petra Srebrović

Raguž: „U večernjim bi satima trebalo organizirati ribarske noći, dovesti klapu da pjeva, to bi bilo prekrasno mjesto gdje ljudi dolaze na druženje. Često se kaže vanka - pođi na placu i vidi kakav je grad. U tom kontekstu, naš grad je uredan, placa je uredna i lijepa, ali joj fali života”

Arhitekt Peračić:

„Prostor treba živjeti! Naravno, prvenstveno je tržnica mjesto tradicionalne opskrbe hranom, ali sve mimo toga kad ima viša prostora i vremena, treba iskoristiti. Dakle sve vezano uz hranu i okupljanje ljudi treba biti dobrodošlo. Poanta je javnog natkrivenog trga i mjesta druženja, pa kao što se baci odnose i donose, kao što ljudi dolaze i odlaze, takva trebaju biti i događanja –promjenjiva“

„To bi bila ogromna promjena za Dubrovnik. Stara je to ideja koju smo mi samo konkretizirali i pokazali kako je vrlo dohvatljiva - podmorski poluukopani tunel i riješila bi se šetnica. Važno je da se prepoznaje da je to vitalna pješačka ulica koja spaja centar Gruža i luku, da se afirmira kao obalna šetnica“, govori.

Što se tiče palmi koje su nedavno postavljene uz cestu, Peračić smatra da je sve što se radi dobro i doprinos, ali da je prostor i dalje preuzak zbog prometa.

„Zapravo ga treba riješiti u punom formatu, da šetnica bude od zida do mora. U nekoj sretnoj budućnosti ona će se urediti i imat će ogroman značaj za Dubrovnik, kojemu je to jako potrebno. Da sam gradonačelnik, to bih prvo napravio. Riječ je o mogućem javnom prostoru u dijelu grada koji je, stjecajem okolnosti kada su se Dubrovčani iselili iz Grada, postao urbani centar, pa kao što se nekad uređivao Stradun, tako se danas može napraviti sa šetnicom u Gružu“, zaključuje arhitekt place u Gružu, Dinko Peračić.

IZ GRADA I SANITATA BEZ KOMENTARA

Dubrovački gradonačelnik Mato Franković je prilikom otvorenja place u Gružu odgovorio na pitanje Dubrovačkog dnevnika hoće li placa zaživjeti kao prostor koji će raditi cijeli dan tj. hoće li biti mjesto druženja, sajmova, okupljanja i u poslijepodnevnim i večernjim satima.

“To je namjera. Vidjeli ste kako još uvijek nisu otvoreni ni svi objekti na prostoru place jer je još trebalo riješiti određena zemljišno-knjižna

Željko Raguž predlaže organiziranje ribarskih večeri, marendi i raznih degustacija morskih plodova i autohtonog pića

pitanja. To se privodi kraju, potrebno je odraditi jedan dio posla od strane Grada po pitanju trga. To su sve neki postupci koji se trebaju tek dogoditi. Korak po korak ćemo doći do toga da i u popodnevnim satima možemo iznajmiti prostor za neki event, događanja, sajmove i sl., no prvo priču trebamo riješiti dokumentacijski da bismo došli do toga”, izjavio je tada Franković. Pitali smo Grad i Sanitat što se dogodilo s tom idejom, međutim odgovor do zaključenja broja nismo dobili.

Knežević: „Placa u Gružu nije u ovakvom stanju zato što su ljudi odjednom prestali voljeti placu. Nego zato što ju nitko stvarno nije oživio. Netko tko za to prima plaću, tko je zadužen da razmišlja, planira i osmišljava sadržaj, to jednostavno nije napravio. I to je pravi problem - ne novac, ne prostor, nego manjak volje i odgovornosti“

RAGUŽ: AKO SE PO PLACI OGLEDA GRAD, NAŠ JE UREDAN I LIJEP, ALI FALI ŽIVOTA

Gradski vijećnik (DUSTRA) i direktor Luke Dubrovnik Željko Raguž već je više puta upozoravao kako placa nakon rekonstrukcije nije iskoristila puni potencijal.

„Mislim da bi, kao u nekim razvijenim europskim destinacijama, placa trebala biti mjesto susreta. Tu bi ljudi trebali dolaziti, bez obzira na doba dana, a u nas nakon što naše bakice završe u 11 sati, placa je gotova i tu se ništa više ne događa“, upozorava Raguž i predlaže kako bi nakon jutarnje prodaje trebala biti organizirana marenda; srdele i papaline s čašom vina ili nekog drugog pića.

„Naravno, da sve to bude po primamljivim cijenama jer bi onda sigurno bilo i domaćih ljudi i turista. U večernjim bi satima trebalo organizirati ribarske noći, dovesti klapu da pjeva, to bi bilo prekrasno mjesto gdje ljudi dolaze na druženje. Često se kaže vanka - pođi na placu i vidi kakav je grad. U tom kontekstu, naš grad je uredan, placa je uredna i lijepa, ali joj fali života“, govori Raguž i dodaje kako smatra da na dubrovačku placu život treba, ne vratiti, nego započeti jer ga nikad nije ni bilo. „Sa starom placom je bilo drugačije jer ona je bila kakva je bila, pa se nije ni razmišljalo o nekom dodatnom razvoju, a ova nova placa je lijepa, ali prazna. Na njoj se ništa posebno ne događa, dok je recimo placa u Barceloni impresivna, a takva može biti i naša“, smatra i predlaže da Grad i Sanitat, kao i za kućice na Dubrovačkom zimskom festivalu, i ovdje raspišu natječaj po određenim uvjetima.

i u Gradskom vijeću.

„Govorio sam to i ranije, a reći ću i opet jer smatram kako je važno. Dobio sam puno podrške od građana koji u velikom broju dijele mišljenje“, zaključio je Željko Raguž.

KNEŽEVIĆ: OD OBEĆANE TRANSFORMACIJE NIŠTA

Gradska vijećnica Viktorija Knežević (CENTAR) kaže kako ju svaki put kad dođe na placu u Gružu, koja je trebala postati novo živo središte tog dijela grada, duša zaboli.

„Uložilo se više od 18 milijuna kuna bez PDV-a, a od obećane transformacije nije ostalo gotovo ništa. Prodavača je sve manje, a atmosfera više podsjeća na čekanje kraja, nego na prostor koji pulsira svakodnevnim životom. Tržnice u drugim gradovima uspjele su se transformirati u javne prostore koji stvarno žive. Primjeri poput Borough Marketa u Londonu, La Boquerije u Barceloni, Markthalle Neun u Berlinu ili Mercado de San Miguel u Madridu pokazuju kako tržnice mogu biti i prostori za svakodnevnu kupnju, i mjesta kulture, okupljanja i uživanja“, govori Knežević i objašnjava kako ujutro nude svježe lokalne proizvode, a poslijepodne postaju žarišta urbane gastronomije, glazbe i druženja. Kod nas? Kaže, ništa od toga.

Viktorija Knežević upozorava kako atmosfera na placi više podsjeća na čekanje kraja, nego na prostor koji pulsira životom

„Recimo za prodaju svih morskih delicija, pa se javi onaj koji želi, a da Grad, odnosno Sanitat daju maksimalno popularne cijene najma jer cilj ne bi trebao biti da Grad i Sanitat zarade, nego da se prostor oplemeni. Onda bi i oni koji bi prodavali morali imati popularne cijene, a i dalje bi bili u plusu; da bi se to ostvarilo najam mora biti više simboličan“, govori Raguž koji je o tome komunicirao i kroz kampanju za lokalne izbore ovog proljeća, ali

„Placa u Gružu nije u ovakvom stanju zato što su ljudi odjednom prestali voljeti placu. Nego zato što ju nitko stvarno nije oživio. Netko tko za to prima plaću, tko je zadužen da razmišlja, planira i osmišljava sadržaj, to jednostavno nije napravio. I to je pravi problem - ne novac, ne prostor, nego manjak volje i odgovornosti“, kritizira Knežević i dodaje kako nije dovoljno uložiti milijune u infrastrukturu ako se nitko ne pobrine da se ondje događa život. „Placa može i mora biti puno više od redova praznih štandova. Može postati dnevni boravak grada - mjesto za događanja, radionice, sezonske festivale, kuhanje na otvorenom, male glazbene nastupe. Za to ne treba izmišljati toplu vodu, samo se treba ugledati na druge i imati viziju“, govori i dodaje kako je „najveći problem ipak u tome što autentičnih proizvođača gotovo da više i nema“.

KONKRETAN PRIJEDLOG: 500 EURA SVAKOME TKO DOLAZI BAREM TRI PUTA TJEDNO

„Onih koji stvarno sami uzgajaju ili love ono što prodaju danas je možda desetak - petnaest i to su uglavnom stariji ljudi, blizu ili već u mirovini, mladih ima jako malo. Ostali su se povukli jer je taj posao ogroman teret, i fizički i psihički. Jedna žena s kojom često razgovaram, a čiji sin mi je kolega, diže se u tri ujutro i iz Konavala dolazi da bi prodala ono što je uzgojila. To nije posao koji može raditi bilo tko. Imam poseban senzibilitet prema tim ljudima, moja pokojna baba prodavala je na Placi. A ja sam kao dijete zarađivala prve novce prodajući smokve, a kasnije na peskariji mušule. I znam koliko je težak taj posao“, iskreno je podijelila Knežević. „Znam da Grad trenutačno ne naplaćuje visoke naknade, ali mislim da bi trebao napraviti više, barem za one koji prodaju isključivo svoje. Moj prijedlog je vrlo jednostavan: neka Grad izdvoji po 500 eura mjesečno za svakog od tih desetak proizvođača koji dolaze barem tri puta tjedno. To je mjeseč-

Anita Bonačić Obradović smatra kako puni potencijal place nije iskorišten, a sve zbog intertnosti onih uključenih u projekt

Bonačić Obradović: „Zaključak svega bi bio: Dubrovnik zaslužuje bolje, placa zaslužuje biti multifunkcionalan prostor s obzirom na to da je to bio i plan. S obzirom na to da plaćaju građani, očito je odgovornima nebitno kad će, što će i hoće li išta biti po planu. Sve već viđeno. A Dubrovnik ovo nije zaslužio“

no oko 5000 eura - što je za proračun sitnica, ali bi tim ljudima značilo jako puno. Možda bi ih se dio vratio. Možda bi placi vratili dušu. Jer nije stvar samo u objektu, stvar je u ljudima. Možete napraviti najljepšu placu na svijetu, ali ako nema ljudi koji stvarno proizvode, prodaju i okupljaju se, ako nitko ne radi na tome da se program osmišljava, da se kultura podržava, da se prostor živi - onda nismo napravili ništa. Placa bez života je samo skupi beton“, zaključila je gradska vijećnica Viktorija Knežević.

Gradska vijećnica (SDP) Anita Bonačić Obradović u svom je komentaru citirala gradonačelnika Frankovića da će ‘placa biti funkcionalna i na korist građana i posjetiteljima kao reprezentativni javni prostor kakav Dubrovnik zaslužuje’, dodajući kako je to sve „lijepo za čuti, ali da stvarnost nažalost nije takva“.

„Citat je iz 2024 godine. Ali na neistine smo već davno naučili, nažalost. Kao i na projekte koji su preplaćeni, nedovršeni ili drugačiji u realizaciji od planiranih. Placa, koja je plaćena skoro 2 milijuna eura, nažalost radi samo jutrima te nije iskorišten njen puni potencijal koji je obećavan“, izjavila je Bonačić Obradović, a zatim navela sve ono što smatra dokazima o neispunjenom potenciju.

„Postoje pokretni prodajni stolovi koji svoju svrhu još nisu postigli. Pokretni krov (tenda) postoji i bio je najskuplji u cijeloj investiciji, čak 805.530,96 eura (6 milijuna kuna), a to je krov koji prokišnjava i ljudima koji tamo vrijedno prodaju svoje proizvode radi probleme. Tenda koja je namijenjena otvaranju, bar se tako spominjalo, ne znam kad je bilo tako iskorišteno. Dakle, placa popodne ne radi i nema svrhu koju je i sam arhitekt isticao: ‘..od ovog prostora se očekuje puno: mjesto gradskog života, svježe hrane, gastronomije trg grada...’“, podsjetila je Bonačić Obradović i dodala kako obnovljeni prostori stoje prazni.

„Rješavali su se naknadno imovinsko-pravni pro-

cesi. Sad su riješeni, jesu bili novi javni natječaji, ako su stari istekli, ima li pogodovanja itd. To su sva pitanja koja će se nadam se kad tad riješiti. Placa se radila preko 13 mjeseci , od otvaranja je prošlo preko godine dana i još uvijek ideje, tj. realizacije nema“, kritizira i podsjeća kako su vijećnici SDP-a, kada se izglasavao kredit za placu, upozoravali kako se iznos kredita povećavao nevjerojatnom brzinom.

„Pa smo mi svi koji smo postavljali pitanja na tu temu bili neshvatljivi, da ne upotrijebim gore riječi kojima smo nazivani. Dobili smo nagrađeni projekt s ‘krovom’ koji prokišnjava, pokretnim stolovima koji nemaju drugu svrhu i pozamašan kredit koji plaćamo naravno mi građani“, rekla je Bonačić Obradović, a zatim navela usporedbu.

„Mali grad Zlatar u istom periodu je gradio (mi smo rekonstruirali) novu placu i sajmište i njihov projekt je vrijedio manje od naše place. U njih 1.8 milijuna eura, sufinanciran EU sredstvima. U nas više od dva milijuna eura financirano od svih nas. Tako da bi zaključak svega bio: slažem se s citatima koje sam navela na početku mog komentara da Dubrovnik zaslužuje bolje, da placa zaslužuje biti multifunkcionalan prostor s obzirom na to da je to bio i plan. Ali se ne slažem s inertnosti svih uključenih u projekt i planove. S obzirom na to da plaćaju građani, očito je odgovornima nebitno kad će, što će i hoće li išta biti po planu. Sve već viđeno. A Dubrovnik ovo nije zaslužio“, zaključila je gradska vijećnica Anita Bonačić Obradović. Nakon svega, ostaje jedino nadati se kako placa u Gružu, unatoč velikim ulaganjima i arhitektonskom potencijalu, neće postati simbol propuštenih prilika. Umjesto živog gradskog središta, sada je samo još jedan primjer nedovršene vizije i neiskorištenog javnog prostora. Građani i dalje plaćaju skupu rekonstrukciju, dok izostaje volja da se prostor oživi sadržajem.

Započeli radovi na rekonstrukciji i preuređenju dječjeg

vrtića

Kono

Radovi na rekonstrukciji i preuređenju objekta dječjeg vrtića Kono službeno su započeli. Ovom investicijom Grad Dubrovnik nastavlja s ulaganjima u predškolski odgoj i obrazovanje s ciljem stvaranja kvalitetnijih i sigurnijih uvjeta za najmlađe sugrađane.

Vrtić Kono, u kojem djeluju dvije odgojne skupine smještene u prizemlju stambeno-poslovne zgrade, dobit će moderno i funkcionalnije unutarnje uređenje.

Projektom je predviđeno zadržavanje postojećih skupnih soba unutar postojećih gabarita, dok će se ostali prostori značajno reorganizirati kako bi se poboljšali uvjeti za boravak djece i rad djelatnika. Preuređenjem će se riješiti i postojeći problemi neadekvatnog rasporeda i standarda. U središnjem sjeveroistočnom dijelu objekta smjestit će se nova garderoba za osoblje te sanitarni čvorovi za

djecu i zaposlenike.

Uz unutarnje preinake, vrtić će dobiti novi sustav grijanja i hlađenja, a provest će se i mjere za poboljšanje toplinskih svojstava zgrade, što će pridonijeti energetskoj učinkovitosti i ugodnijem boravku tijekom cijele godine.

Izvođač je Texo gradnja d.o.o., a vrijednost radova iznosi 375.668,81 eura s PDV-om s rokom izvođenja četiri mjeseca od dana uvođenja izvođača.

Podsjetimo, tijekom mandata aktualne gradske uprave otvoreni su novi gradski vrtići „Cvrčak“ u DOC-u, „Čiopa“ u Solitudu, „Mala kuća“ u Mokošici, a izgrađena je i nova zgrada vrtića „Palčica“. Proširen je vrtić u Zatonu, dok su vrtići „Ciciban“ i „Izviđač“ energetski obnovljeni. U tijeku je priprema izgradnje novih vrtića u Biskupskom dvoru, Komolcu i u Mokošici.

Završeni radovi na novom parkiralištu na Orsanu - 34 nova mjesta za vozila, planirana dvosmjerna prometnica

Završena je izgradnja novog parkirališta na području Orsana koje raspolaže s ukupno 34 označena parkirališna mjesta, od kojih je 29 za osobna vozila i pet za motocikle. Dva parkirališna mjesta namijenjena su osobama s invaliditetom.

Trenutno je u izradi prometni elaborat koji će kao dio planirane prenamjene Ulice Ivana pl. Zajca u dvosmjernu prometnicu omogućiti desno skretanje s Lapadske obale prema naselju Solitudo. Ovom prometnom izmjenom smanjit će prometno opterećenje na kružni tok u Lapadu te će se stanovnicima Solituda osigurati brži i jednostavniji pristup njihovim obiteljskim kućama.

Nakon implementacije navedenih prometnih izmjena, bit će ukinuto 17 postojećih parkirališnih mjesta u Ulici Ivana pl. Zajca zbog prenamjene u dvosmjernu prometnicu, a njihovo nadomještanje osigurano je novim parkiralištem na Orsanu, koje uz 17 nadomještenih građanima pruža 12 dodatnih parkirališnih mjesta u odnosu na dosadašnje stanje. Četiri mjesta ustupit će se Pomorskoj školi za potrebe odvijanja nastave.

Na spoju parkirališta s ulicom Ivana pl. Zajca ugrađena je i rešetka za oborinsku odvodnju s ciljem poboljšanja protočnosti sustava odvodnje u ulici. Postavljeno je pet rasvjetnih stupova s ukupno sedam rasvjetnih tijela kao i sva potrebna prometna signalizacija.

Ugovorena vrijednost radova iznosila je 86.170,29 eura s uključenim PDV-om, a radove je izvela tvrtka Via Group Dubrovnik d.o.o.

POZIV GRAĐANIMA!

Zona ide u punu primjenu od 2. kolovoza

U sklopu uspostave zone posebnog prometnog režima na području Ilijina glavica-Pile/Ploče, koji s primjenom započinje 2. kolovoza, Grad Dubrovnik poziva građane na pravovremeno reguliranje statusa za prolazak kroz zonu posebnog prometnog režima.

Temeljem novog režima, ulazak vozila u obuhvaćenu zonu kontrolira se putem sustava kamera za automatsko očitavanje registarskih oznaka, a pravo prolaska imat će samo ona vozila koja imaju važeću povlaštenu parkirališnu kartu (PPK) ili odgovarajuću propusnicu, izdanu u skladu s definiranim kategorijama korisnika.

Građani svoj status mogu regulirati podnošenjem zahtjeva za izdavanje PPK kartice u prostorima Sanitata Dubrovnik na adresi Marka Marojice 5, od ponedjeljka do petka od 07:30 do 19:00 sati, a subotom od 8:00 do 12:00 sati.

Sustav automatski očitava registarske oznake vozila prilikom svakog ulaska

u zonu te u slučaju neovlaštenog ulaska bez važeće povlaštene parkirališne karte ( PPK ) ili propusnice, sustav automatski generira prekršaj.

Kod izvanrednih situacija, moguće je naknadno obavijestiti Centar za upravljanje prometom u roku od tri dana od događaja.

Motocikli i mopedi izuzeti su iz režima te im za prolazak nije potrebna PPK kartica ni propusnica.

Podsjetimo, cilj uspostave Zone je olakšati prometovanje građanima, smanjiti zagušenja i osigurati protočnost prometa, posebice u osjetljivom području oko povijesne jezgre. Dubrovnik je prvi grad u Republici Hrvatskoj koji uvodi ovakav sustav, s ciljem trajnog i održivog rješenja prometnih problema - s građanima i za građane. Odluka o zoni prethodno je izmijenjena upravo radi lakše prilagodbe građana novom režimu te će ih se pravovremeno i kontinuirano obavještavati o svim koracima i promjenama.

U tijeku modernizacija

rasvjete na terenima

Tenis

kluba Dubrovnik, postavljaju se 52 reflektora

U tijeku su radovi na rekonstrukciji i modernizaciji rasvjete na tenis terenima Tenis kluba Dubrovnik u Uvali Lapad. Novo je to ulaganje u sportsku infrastrukturu Grada Dubrovnika.

Završeno je postavljanje reflektora na prvom terenu, a ukupno će se na pet terena postaviti 52 reflektora, čime će se postići bolji uvjeti za treninge kao i za odigravanje nadolazećih natjecanja.

Investitor je Javna ustanova Sportski objekti Dubrovnik, a vrijednost investicije koja uključuje nabavku reflektora i ugovoreni iznos montaže iznosi 27.800 eura s PDV-om.

Razgovor s Damirom Ragužem, sudionikom ‘’Oluje’’ iz redova specijalne jedinice policije ‘’Grofovi’’

“Oluja

je bila slavna i pobjednička akcija na koju

smo i danas ponosni

,

a naša

jedinica ostavila je dubok trag’’

Jubilarna, 30. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja“ bila je prigoda za razgovor s Damirom Ragužem, hrvatskim braniteljem od svoje 18. godine i pripadnikom legendarne specijalne jedinice policije „Grofovi“, koja je dala ogromni doprinos uspjehu operacije. Dani ponosa i pobjede ostaju u našem kolektivnom sjećanju kao događaj koji je nagovijestio kraj rata i donio oslobođenje većine tada okupiranog hrvatskog teritorija. No, posebnu težinu i značenje nose uspomene onih koji su u tim povijesnim trenucima osobno sudjelovali. Povodom ove, jedne od najvažnijih obljetnica novije hrvatske povijesti, prisjećamo se tih dana upravo kroz osobna svjedočanstva, između ostaloga i radi onih novih naraštaja koji o tim događajima možda još uvijek nisu imali prilike više čitati.

Obilježavamo ovih dana veliku obljetnicu operacije u kojoj su hrvatske snage krenule u akciju istodobno iz tridesetak pravaca. Vi ste krenuli s Velebita prema Gračacu. Možete li nas podsjetiti na te dane, koliko je ljudi iz vaše jedinice iz Dubrovnika sudjelovalo?

Oluja je zapravo bila kruna Domovinskog rata, zato što je to bila najveća i najbolje izvedena akcija u to vrijeme, ali i kruna oslobođenja cijelog hrvatskog teritorija i stvaranja hrvatske države. Mi smo u to vrijeme bili pridodani Karlovačkoj jedinici. Iz dubrovačke jedinice nas je išlo samo 30, naš zapovjednik bio je Nino Haklička, a ja sam mu bio pomoćnik. Ostatak jedinice morao je ostati na osiguranju državne granice prema Crnoj Gori. Sjećate se kako se i tijekom Oluje pucalo s trebinjskih i hercegovačkih položaja na Župu, Konavle, ali i Grad. U Zatonu su tada poginuli ljudi.

Naravno, i danas se sjećamo tih napada. I baš zato je Oluja tih dana donijela optimizam i nadu u konačni kraj straha i rata. Ka-

ko su tekle pripreme? Već je poznato kako je Velebit zahtjevan teren. Za tu je akciju odabrano nas tridesetak ‘’Grofova’’ i to je bila velika čast. Samoj operaciji Oluja prethodile su dvije i pol godine naše prisutnosti na Velebitu. Izmjenjivali smo položaje s drugim jedinicama tako da smo poznavali taj teren. Kao specijalna policijska postrojba, dobili smo najteže zadatke, spuštanje s Velebita i osvajanje strateških položaja. Imali smo specijalističku obuku i dobru pripremu. Pravac je bio spuštanje prema Gračacu i Udbini. Taj dio je vodila specijalna policija. Ostale pravce rješavala je Hrvatska vojska.

Kako je to sve započelo?

Mi smo 4. kolovoza ujutro u 4:15 krenuli s položaja na Velebitu, a naš prvi pravac bio je Gračac, u kojega smo trebali ući preko Svetog Roka. Sve jedinice specijalne policije išle su tim smjerom. Već nakon tri, četiri sata, čim smo se spustili u podnožje Velebita, naišli smo na otpor, na njihove utvrde. Međutim, položaji su bili loše branjeni. Nas je bilo više, a njih po bunkerima možda če-

Piše Lucija Komaić foto Lucija Komaić, arhivska građa

Karlovčani su u svojoj monografiji posebno istaknuli naše branitelje:

“Oni Dubrovčani nisu normalni, trebali su biti iza nas, a oni su nas prestigli’’

Za tu je akciju odabrano nas tridesetak ‘’Grofova’’ i to je bila velika čast.

Samoj operaciji

Oluja prethodile su dvije i pol godine naše prisutnosti na Velebitu. Izmjenjivali smo položaje s drugim jedinicama tako da smo poznavali taj teren. Kao specijalna policijska postrojba, dobili smo najteže zadatke, spuštanje s Velebita i osvajanje strateških položaja. Imali smo specijalističku obuku i dobru pripremu.

tvorica, petorica. Kod prvog okršaja par specijala je poginulo, neki od mina, neki od minobacačkih granata, neki od tromblona. Na sreću, iz naše jedinice nitko nije nastradao, iako smo bili na glavnom pravcu.

Jesu li oni već tada bili slabije opremljeni i organizirani?

Jesu, na tom području je bilo 90 posto rezervista, to su bili stariji ljudi, nije bilo praktički profesionalnih vojnika. Kad vidiš čovjeka u starim čizmama i dronjcima, samo s puškom i ledenicima, odmah vidiš da to nije ratnik. To je netko koga su tamo poslali da “brani”, ali zapravo ne zna što. Nakon tog prvog otpora, kojega smo savladali u pola sata, nastavili smo se spuštati prema Svetom Roku. Oko tri, četiri popodne ušli smo u Gračac. U tom trenutku stigla je dojava kako je oslobođen i Knin, da su 4. i 7. gardijska brigada ušle u Grad.

Je li vam vijest o oslobođenju Knina dala dodatnu hrabrost i moral?

Naravno, to nam je bio dodatni vjetar u leđa. Davno je to bilo, nekih se detalja više ne mogu ni sjetiti. Bili smo pridodani specijalnoj jedinici iz Karlovca. Njih je bilo 120, 130, a nas 30 smo im bili potpora. U monografiji Karlovačke jedinice spomenuli su i nas. Ovako su napisali: “Oni Dubrovčani nisu normalni, trebali su biti iza nas, a oni su nas prestigli’’. Tako je i bilo. Mi smo zavezali marame, stavili boje na lice i krenuli naprijed, svi kao jedan. Bila je to birana ekipa, creme de la creme, ogromna čast.

Sve je isplanirano u tajnosti.

Tako je. Mi smo tek dan prije, na sastanku u Starigradu Paklenici saznali da se ide u akciju, ali samo zapovjedništvo. Helikopter nas je doveo gore, tek sat vremena prije, okupili smo ljude i rekli da se ide u akciju. A nekih sedam, osam dana ranije bila je jedna vrsta generalne probe, akcija je odgođena. Vjerojatno je to bila proba, da se vidi kako će ta linija funkcionirati.

Na tom sastanku s generalima Markačem i Sačićem upoznati smo s informacijom kako će akcija krenuti ujutro, onoga trenutka kada avioni raketiraju repetitor Ćelavac. To je bio njihov centar veze. Kad izgubiš vezu, gotov si, oni su tako bili već napola hendikepirani. U popodnevnim satima ušli smo u Gračac, nismo imali velikih otpora jer je vjerojatno bi već izdan nalog da se povuku prema Srbu, tu im je vjerojatno dan pravac i oni su se izvukli kroz Bosnu prema Srbiji. Kad smo ušli, od cijelog Gračaca pronašli smo možda tek tridesetak mještana, većinom su to bili stariji ljudi i nitko im, naravno, nije ništa nažao napravio.

Možemo se dotaknuti i tih tema i priča koje bacaju sjenu na ovu sjajnu operaciju. Kako vi na to gledate?

Mene zbog tog cijelog vremena Domovinskog rata, a posebno akcije Oluja, žesti ta priča i pomisao da je Hrvatska vojska napravila neke zločine. Evo, ja sam prošao i akciju Oluja, i Medački džep, i Maslenicu, i nikad nisam vidio nikakav nečasni postupak hrvatskog vojnika, ni nehumani čin. Sama pomisao da pored sebe imaš nekoga tko je spreman učiniti nešto nečasno, iživljavati se prema bilo kome, pa čak i neprijateljskom vojniku, nije stvar ničega drugoga nego glave. Takva osoba nije za vojsku, nego za bolnicu, to je stvar osobnog morala. Nije važno koji čin imaš ako ti fali ljudskosti.

A takve su bile i same upute s vrha tijekom akcije.

Sjetite se onog poznatog govora generale Gotovine u Kninu, nije dozvoljavao nikakve nečasne postupke. Toliko je bio ljut kad je samo čuo da se nešto ne događa po vojničkom kodeksu

jer nije dozvoljavao nikakve nečasne postupke. Hrvatski vojnik mora biti primjer. I bili smo tada pod povećalom, tu su bili i UNPROFOR , i strani novinari, svi su nas gledali. I mi smo tijekom cijelog rata nastupali s tim kodeksom. Kad smo ušli u Gračac, pa kasnije u Donji Lapac, ni jedna kuća nije bila zapaljena. Kroz cijeli Gračac smo prošli, a ja nisam vidio ni jedan razbijen izlog. Bilo je nekih malih butiga, ali ništa nije bilo dirnuto.

I to su stvari koje me kasnije bole, kad pročitam u njihovim novinama da smo mi bili “divljaci”. A mi smo, zapravo, oslobodili svoj teritorij, i prošli kroz ta mjesta kao prava vojska. Nisi mogao ni primijetiti da je tuda prošla vojska i to je bila čast gledati. Cijela ta akcija, za mene je bila prava kruna Domovinskog rata. U moralnom, ratnom, ljudskom smislu. Sve sam to prošao. I osjećam ponos što sam bio sudionik te akcije.

Zato je važno o tome govoriti, da se zna. Da to znaju i generacije koje dolaze.

Mi radimo na tome. Držimo radionice u školama i pokušavamo prikazati hrvatskog vojnika onakvim kakav je zaista bio, bez obzira na neke izolirane slučajeve. Oluja je bila slavna, pobjednička akcija. Označila je kraj rata i donijela nadu.

Već ste javno pričali o izazovima koji su vas zatekli pri samoj akciji, ostali ste na kraju bez vode u tom spuštanju s Velebita. Naša postrojba je išla pravcem prema Gračacu i dalje prema Donjem Lapcu. Sve smo to pješačili s trideset kilograma opreme na sebi, od čega je sigurno deset litara bila voda. Ljeto je bilo, sunce prži, sva te oprema pritišće. A na kraju, kad smo se približavali Gračacu, ostali smo i bez vode. Sjećam se da smo našli lokvu od ki -

Kad smo ušli u Gračac, naša je jedinica dobila zapovijed pregledati policijsku postaju. Ušli smo unutra, spustili se u podrum. Bio je mrkli mrak, a kad sam upalio bateriju i otvorio ona velika, željezna vrata kao od atomskog skloništa, ugledao sam tridesetak sanduka dinamita. Mislio sam, možda nisu stigli to odvesti. Ali, onda sam primijetio žicu… Kažem ekipi: “Ništa ne dirajte. Ovdje je nešto minirano.”

Tomislav Bonić, Albert Gregov, Milenko Menalo, Davor Bačić i Damir Raguž

Kad imaš dobrog vojnika i dobru opremu, imaš sigurnu državu. Koliko je vojska jaka, toliko je jaka i država, mi smo mala država, ali je važno da imamo obučenog vojnika i dobru opremu, iako sam nadam da nam to nikada neće trebati. Rat nikome ništa dobro nije donio u životu, volio bih da nikad ne dođe, mrzim ga i ne podnosim jer na čovjeku ostavi trajne posljedice.

še koja je pada dan ranije. Imali smo tablete za pročišćavanje i bacali smo ih u tu vodu pa smo pili iz te lokve.

Što ste jeli?

Što smo imali, hrana nije bila problem, ali žeđ… žeđ je bila strašna. Imali smo dva neprijatelja, one ispred nas i žeđ u nama. Kad izgubiš tekućinu, kad nosiš svu tu opremu, kad si iscrpljen, sve postaje teže. Postaneš nervozan. Kad smo konačno ušli u Gračac, našli smo vodu, ali pola nas je dobilo bolove u želucu koliko smo je popili. Voda je bila prljava, ali nam više nije bilo važno.

Kakav je bio osjećaj straha tada, je li ga bilo?

Bilo bi glupo reći da ga nije bilo. Naravno da je bilo straha. Ne znaš što te čeka. Možda će te pogoditi snajper, možda ćeš nagaziti na minu. Ali, svi smo bili kao jedan. Taj strah si imao u sebi, ali ga nisi smio pokazati. Jer ako ga pokažeš, nisi onda više potpuno uz svog suborca. Svi smo mi nosili svoj strah, ali nitko ga nije pokazivao. Nismo znali da će se oni povući, da jesmo, možda bismo razmišljali drugačije. Ali očekivali smo otpor, na kojega smo i naišli odmah nakon par sati, ali za to smo se pripremali. I naoružanje, i municija, sve smo imali spremno. I ta sila kojom smo krenuli, to je bilo ključno.

Možete li s nama podijeliti još neku zanimljivost, što vas je dočekalo kad ste stigli u dotad okupirani Gračac?

Zanimljiva je priča s policijskom postajom koja će biti ispričana i u našoj monografiji koju pripremamo. Kad smo ušli u Gračac, naša je jedinica dobila zapovijed pregledati policijsku postaju. Nino Haklička mi je rekao da povedem pet ljudi sa sobom. Ušli smo unutra, spustili

Gračac poklonili su tadašnjem županu Juri Buriću

se u podrum. Bila su ona vrata kao od atomskog skloništa, velika željezna. Otvorio sam ih, a unutra mrak, nema struje. Upalio sam bateriju i ugledao tridesetak sanduka dinamita. Kažem, možda nisu stigli to odvesti. Ali, onda primijetim žicu. Kabel. Ide gore, negdje na kat. Sa mnom su bili Zoran Zarač i Milenko Menalo. Pitao sam Zorana: “Vidiš li ti ovo isto što i ja?” On je potvrdio. Pratimo žicu, a ona ide ispod police, sve do optike od raketnog bacača “Osa”. I tamo je bila spojena.

Kažem ekipi: “Ništa ne dirajte. Ovdje je nešto minirano.” U drugoj prostoriji, ista stvar. Poljski telefon, žica ide dolje. Ništa ne diramo, lagano izlazimo van i zovemo pirotehničare iz Zadra. Došli su za dvadesetak minuta. Ostali su unutra sat i pol. “Kakvu ste sreću imali !’’, rekli su nam nakon toga. Da je itko podigao slušalicu ili dirao optiku – sve bi odletjelo u zrak.” Bilo je tu trideset sanduka dinamita, spojeno serijski. Ne samo da bi policijska postaja odletjela u zrak, nego sve kuće okolo.

Oni su zapravo znali što stiže.

Znali su koja sila stiže, bilo je par položaja na kojima smo još pronalazili vatru, dakle oni su ih bili napustili prije sat vremena. Sve su minirali, sve pripremili da, ako moraju otići, povuku i nas sa sobom. A mi smo imali sreće i instinkta da ništa ne diramo. Ali čak i da su ostali tamo, da su odlučili braniti svoj teritorij, nitko im ne bi ništa napravio. Imali smo izričitu zapovijed da se ne smije dirati civile. Ako zarobiš vojnika, ne možeš ga ti pustiti, ali ne smiješ ga ni dirati. I prošli smo taj cijeli put, nigdje nitko nije stradao, ni jedan vojnik, ni jedan civil, ni jedna kuća nije zapaljena, ništa. I onda čitam danas ta blaćenja srpske strane, da je hrvatski vojnik ovakav ili onakav, a bio sam tamo i vidio sve, znam da nije tako bilo. U to vrijeme je bio i UNPROFOR -a, bilo je i stranih novinara. Da se nešto dogodilo, izišlo bi van. Ali ne, srpska propaganda je bila toliko jaka da su od svega napravili film.

Kako komentirate stanje Hrvatske vojske da-

Tablu

‘’Grofovi’’

nas?

Sam Ministar je rekao kako Hrvatska vojska prelazi s istočne na zapadni opremu, koja je zastarjela i nije više adekvatna. Moje mišljenje je da je to dobro zato što je to kvalitetna oprema, od aviona Rafala, do tenkova Leopard, vidimo naše mlade vojnike kako imaju dobru opremu, od glave do pete, po standardima NATO-a. Kad imaš dobrog vojnika i dobru opremu, imaš sigurnu državu. Koliko je vojska jaka, toliko je jaka i država, mi smo mala država, ali je važno da imamo obučenog vojnika i dobru opremu, iako sam nadam da nam to nikada neće trebati. Rat nikome ništa dobro nije donio u životu, volio bih da nikad ne dođe, mrzim ga i ne podnosim jer na čovjeku ostavi trajne posljedice. Imao sam sreću što sam krenuo u druge vode, u ugostiteljstvo, ali mnogi se nisu snašli.

Kako je tekla vaša karijera kasnije, osim što ste se bavili ugostiteljstvom?

Nakon rata sam neko vrijeme radio kao instruktor za protuterorizam. Bio sam u MUP-ovom programu za specijalce koji su postajali instruktori. Završio sam Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, moj smjer bio je streljaštvo. Edi Bajurin, recimo, završio je borilačke vještine. Radili smo kao instruktori. Bio sam instruktor do 1994. godine, a 1998. sam postao pomoćnik zapovjednika. Na kraju sam otišao u mirovinu. Diplomatski su mi rekli: “Ne trebamo te više.” Tako je to bilo u to vrijeme. Dosta njih se nije snašlo. Pogubili su se. Nismo svi mi znali preživjeti civilni život. Neki su ostali u svom svijetu. Srećom, ja sam uspio. Završio sam i tečajeve ronjenja.

Zanimljivo je da ste vi pronašli i srušeni američki avion u kojemu je poginuo ministar Ronald Brown. To se dogodilo 1996. godine, strašna tragedija, godinu dana nakon Oluje, a bila je i prava oluja tog dana na našem području. Bilo nas je deset, krenuli smo iz Veljeg Dola, nekoliko trenutaka prije nas je na vrh brda stigao Vito Bajac, tadašnji zapovjednik Policijske postaje u Cavtatu, a mi netom iza njega. Nije ga bilo lako pronaći, prošlo je dosta vremena, nekoliko sati. Dvije trećine aviona su bile zapaljene, sve osim repa. Našli smo preživjelu stjuardesu, iako je bila

Na Velebitu su pripadnici specijalne

upoznavali teren i dvije godine prije

u jako lošem zdravstvenom stanju. Umrla je kasnije u Hitnoj pomoći. Nikad neću zaboraviti taj prizor kad nas je ugledala.

Spomenuli ste monografiju o ‘’Grofovima’’. Možete li reći nešto više o njoj?

Naša jedinica, “Grofovi”, ostavila je dubok trag. Kad je bilo najteže, kad je trebalo dati život, jedan za drugoga, tu smo pokazali tko smo. Nikad se nismo povukli. Posebno specijalna jedinica, uvijek smo dolazili prvi, od Medačkog džepa, Maslenice, pa i na dubrovačkom bojištu.

Imali smo deset poginulih. Zaslužujemo imati tu monografiju. Piše nam je povjesničar Jakša Raguž. On je ozbiljan, temelji sve na dokumentima. Ako smo bili u akciji, nas sedam ili osam, svi se međusobno ispravljamo da ne bude krivih podatak. Tako će biti ispričala naša priča, cijeli Domovinski rat iz naše perspektive. Za našu djecu. Da pročitaju kad odrastu. Ni svoju djecu nisam opterećivao ratom, dozirao sam informacije, da znaju što se događalo. Važno je da se zna jer dosta je krvi proliveno za ovu slobodu. Dosta je majki zavijeno u crno da bi mi danas šetali slobodni. Ja sam u rat krenuo s 18 godina.

Kad smo kod djece, moramo se za kraj dotaknuti i vaših aktualnih aktivnosti kroz udrugu ‘Tata je tata’ koja svakodnevno pomaže djeci i potrebitima. Naši heroji u miru. Kako ste se tu našli?

Sve je ispalo spontano, krenulo je od Facebook grupe kao pomoć obiteljima za Božić i Uskrs. No, sve se promijenilo kad je bio potres u Banovini, skupilo nas se raznih profila, ali kad je ta socijalna tematika u pitanju, svi smo kao jedan. Krenuli smo od Banovine, do Vukovara i udruge za djecu

Mene zbog tog cijelog vremena Domovinskog rata, a posebno akcije Oluja, žesti ta priča i pomisao da je Hrvatska vojska napravila neke zločine. Evo, ja sam prošao i akciju Oluja, i Medački džep, i Maslenicu, i nikad nisam vidio nikakav nečasni postupak hrvatskog vojnika, ni nehumani čin.

jedinice

Oluje

Dubrovački dnevniK petak, 1. kolovoza 2025.

s posebnim potrebama koju pomažemo godinama. To nisu naši novci, nego novci građana Dubrovnika i sve je transparentno. Došli smo do takve situacije da nas zovu iz cijele Hrvatske, bude nam krivo što im ne možemo svima pomoći. Osnovali smo Udrugu i to je već skalin više. Svaki Euro u udruzi troši se transparentno, nema jedne jedine greške i dobro provjeravamo kome zaista treba pomoći. Obilazimo obitelji po Gradu, od toga što smo u ovih pet godina vidjeli i doživjeli, zaboli stomak. Mislimo da smo bogat Grad, ali nije to baš tako, ima dosta socijalnih slučajeva.

Koliko je zapravo dobar osjećaj pomagati drugima?

To je smisao svega. Mi smo znali izaći iz prostora ove vukovarske udruge ‘Leptirić’ i pola sata ne progovoriti ni riječ u kombiju, kad vidiš te stvari, obuzmu te emocije, pogotovo kad je u pitanju bolesno dijete, to je strašno. Na dnevnoj bazi dobijemo sigurno pet, šest mailova i onda idemo u organizaciju. Organizirali smo i aukcije za prikupljanje sredstava, za stipendije djeci, skupili smo 120 tisuća eura za dva uređaja bolnici. Samo me boli što to Država ne napravi, odnosno što to ne dođe prije na red. Sve mogu podnijeti, ali nepravdu mrzim.

Fehim Vukotić, tajnik Medžlisa Islamske zajednice Dubrovnik

‘Baš kao što smo mi, muslimani, dolazili u Dubrovnik zbog nevolje , tako je i s današnjim Azijcima’

O cijeloj povijesti naseljavanja muslimana u Dubrovnik, koje se događalo u nekoliko valova, popričali smo s Fehimom Vukotićem, dugogodišnjim predsjednikom, a današnjim tajnikom Medžlisa Islamske zajednice Dubrovnik

Svjedoci smo kako se svakim danom u Dubrovnik doseljava sve više radnika iz dalekih zemalja poput Nepala, Indije, Filipina… Mnogi se boje hoće li se uklopiti u domicilno stanovništvo odnosno kako će za 10 ili 20 godina izgledati društvena slika Grada. Naravno ne znamo što će se dogoditi s doseljenicima iz dalekih zemalja, ali zato znamo što se dogodilo s doseljenicima iz bliskih zemalja. Naime, prije 150 godina započeo je dolazak muslimana u Dubrovnik. Svi dobro znamo zakone Dubrovačke Republike – u to doba muslimanima i pravoslavcima nije bilo dozvoljeno noćenje podno Srđa. Sada Dubrovnik ima nekoliko tisuća žitelja islamske vjeroispovijesti. Kako je tekao taj proces od nula stanovnika tijekom Dubrovačke Republike do četverocifrene brojke danas? O cijeloj povijesti naseljavanja muslimana u Dubrovnik, koje se događalo u nekoliko valova, porazgovarali smo s Fehimom Vukotićem, dugogodišnjim predsjednikom, a današnjim tajnikom Medžlisa Islamske zajednice Dubrovnik.

Mnogi ljudi će reći da se ondašnji dolazak muslimana iz istočnih dijelova Bosne i Hercegovine te današnji dolazak Nepalaca i Filipinaca nikako ne može uspoređivati, jer je onda jezik bio isti, ali ja sam nekako dojma da se itekako može povući paralela. Jest, s jezikom se moglo puno više, ali opet prije 150 godina svijet je bio puno veće mjesto, muslimanski običaji su im bili jako daleki, jer nije bilo medija koji bi im ih približili. Što vi kažete?

Reći ću vam odmah jedan primjer iz moje obitelji. Moja majka, koja je tada tek došla na Svetu Mariju, jedno je jutro razgovarala sa susjedom. Ova ju je zamolila da joj u trgovini kupi kilo muke. Mo-

joj majci bilo je neugodno pitati što je muka, na kraju nekako shvatila da je riječ o brašnu. To je bila samo jedna od riječi koju moja mater nakon doseljenja nije znala. Sve je onda bilo puno talijanštine, neusporedivo više nego danas, skoro da bih mogao kazati da je jezik bio skroz drugačiji. Teško bi današnji Hrvati razumjeli stare Dubrovčane, a kamoli ondašnji muslimani iz Istočne Hercegovine. Njima je u to doba bilo kao da su došli na drugi kraj svijeta baš kao što je danas slučaj nekome iz Nepala ili Filipina.

Dolaze li Azijci islamske vjeroispovijesti kod vas na molitvu?

Itekako. Petkom (sveti dan za muslimane, kao kod katolika nedjelja op.a.) ih bude jako puno posebno onih koji su iz Indije, Bangladeša, Egipta... Poslodavci ih petkom puste na molitvu, iako je riječ o 13 sati kada većina njih radi neku smjenu.

Pa to su odlične vijesti. Proces integracije je živ.

Svaki dan napreduju. Moj poštar iz daleke zemlje već sa mnom priča na hrvatskom. Bez obzira što su muslimani onda bili u nešto boljoj startnoj poziciji što se tiče jezika, mogu konstatirati da je riječ o skoro identičnoj situaciji. Kao što je bilo teško mojoj majci i ocu uklopiti se u ondašnje društvo, tako je i njihovoj prvoj generaciji teško danas. Ali već njihova djeca, a pogotovo unučad, krupnim koracima ulaze u punopravno članstvo društva. Uvijek prvo dolaze samci, pa tek poslije njihove obitelji. Tako je bilo i kod muslimana, tako je i sada.

Kada počinje doseljavanje muslimana u Dubrovnik?

‘Dubrovnik je isto tako teretna luka što znači da ima posla. Prvi muslimani pretežno žive po podrumima i kolibama u Gružu. Jedva da je netko mogao stanovati unutar gradskih zidina uslijed velikog otpora konzervativnijeg dijela njegovih mještana koji su teško podnosili pridošlice u centru grada. Podsjeća li vas to na danas?’

‘Drugi val naseljavanja muslimana u Dubrovnik je tijekom Kraljevine SHS. Agrarna reforma koju je proveo Beograd osiromašila je muslimane u cijeloj Bosni i Hercegovini koji su preko noći ostali bez mogućnosti obrađivanja zemlje odnosno ona im je oduzeta. Vlasti su prvotno govorile da će zemlju isplatiti u četrdesetak rata, ali već nakon dvije-tri isplate, prestali su otplaćivati dug. Oko dvije tisuće muslimana tada je trbuhom za kruhom došlo u Dubrovnik’

Tek tamo oko 1870. godine počinju dolaziti prvi samci iz područja Trebinja, Bileće, Gacka, Stoca i drugih dijelova Hercegovine, a prvi pravi val događa se početkom 20. stoljeća. Zašto baš tih godina? Dubrovnik i muslimani iz Istočne Hercegovine se nalaze u istoj državi Austro-Ugarskoj, što hoće reći da za preseljenje ne trebaju nikakvi posebni dokumenti, a u to doba počinje s radom i željeznica. Dubrovnik je isto tako teretna luka što znači da ima posla. Prvi muslimani pretežno žive po podrumima i kolibama u Gružu. Jedva da je netko mogao stanovati unutar gradskih zidina uslijed velikog otpora konzervativnijeg dijela njegovih mještana koji su teško podnosili pridošlice u centru grada. Podsjeća li vas to na danas?

Naravno.

Drugi val naseljavanja muslimana u Dubrovnik je tijekom Kraljevine SHS. Agrarna reforma koju je proveo Beograd osiromašila je muslimane u cijeloj Bosni i Hercegovini koji su preko noći ostali bez mogućnosti obrađivanja zemlje odnosno ona im je oduzeta. Vlasti su prvotno govorile da će zemlju isplatiti u četrdesetak rata, ali već nakon dvije-tri isplate, prestali su otplaćivati dug. Oko dvije tisuće muslimana tada je trbuhom za kruhom došlo u Dubrovnik. Zemlja je sredinom

20. stoljeća bila jako važna. Kasnije mi je otac rekao da ne bi bio išao nigdje samo da je imao još dvije njive. Prvim generacijama muslimana u Dubrovniku život je bio jako težak, ali zasigurno bolji od gladovanja koji ih je zatekao na rodnoj grudi. Radili su kao lučki radnici po cijele dane, često i bez prava na bolovanje, a vrlo su se teško uklapali u tradicionalno zatvorenu dubrovačku sredinu, pa su svoj kulturni i društveni život uglavnom upražnjavali unutar svojih obitelji, rodbine ili pak međusobnih poznanstava. Podsjeća li vas to na današnje doseljenike iz Azije?

Naravno.

Tek je u trećem valu doseljavanje koje se događalo za vrijeme Titove Jugoslavije bilo ponešto jednostavnije. Već se prva generacija muslimana uspjela uklopiti u društvo, a bili su organizirani i na vjerskim, kulturnim i svim drugim poljima. Tada u Dubrovnik dolaze čitave obitelji.

Zašto baš Dubrovnik, a ne primjerice Split, Šibenik ili Zadar?

Istočna Hercegovina je još od doba Republike gravitirala Dubrovniku. U dubrovačkom Arhivu postoji 11 tisuća dokumenata koji govore o diplomatskim i trgovačkim vezama Dubrovačke Republike i Osmanskog carstva, a najstariji dokument

‘Teško bi današnji Hrvati razumjeli stare Dubrovčane, a kamoli ondašnji muslimani iz Istočne Hercegovine’

Naš kućni, ali i vjerski odgoj nalaže da branimo zemlju u kojoj živimo ako je napadnuta. Tako je bilo i u Dubrovniku 91. Muslimani su se u velikom broju uključili u obranu. Pogledajte ovaj podatak. U ukupnom broju stanovnika u Hrvatskoj muslimana je tek oko 1 posto, a u Domovinskom ratu više od 15 posto branitelja bilo je islamske vjeroispovijesti. Također, i visok postotak muslimana je u ukupnog broju poginulih.

iz 1430. godine, iz doba sultana Murata II, upravo potvrđuje slobodu kretanja i pravo na zaštitu dubrovačkim trgovcima po Osmanskom carstvu. Znači stoljećima su žive veze između Dubrovnika i muslimanskog zaleđa, pa je prirodno da se naseljavanje događalo upravo tu. Na kraju krajeva u Bosni je i postojao grad koji se zvao – Dubrovnik. Inače, moji roditelji su podrijetlom iz sela Cernica kraj Gackog. Zanimljivo da su dubrovački kamenoklesari kroz povijest dolazili raditi u Cernicu, a čak sam naišao na povijesni podatak da se pet dubrovačkih djevojaka udalo u Cernicu u vrijeme srednjovjekovne Bosne prije dolaska Osmanlija. Eto koliko dugo traje ta stalna veza Grada i zaleđa, pa ne čudi da Dubrovnik, uspoređujući ga s ostatkom Hrvatske, ima značajniji postotak muslimana.

Sada kada sve ovo govorimo, vidimo brojne sličnosti između ondašnjih muslimana i današnjih Azijata. Po meni najveća razlika između tih dvaju skupina nije jezik, nego mogućnost stanovanja. Muslimanima je onda ipak bilo puno lakše doći do nekretnine nego što je bilo kome danas kada cijena metra kvadratnog neprekidno luduje. Upravo bi ih nemogućnost kupnje vlastite nekretnine mogla natjerati da ne ostanu duže u Gradu. Vaš komentar?

petak, 1. kolovoza 2025.

tao od hladnoće. No bilo je više solidarnosti nego danas. Sada se sve gleda kroz prizmu novca, nema emocija, ljudskosti. Na kraju je moja obitelj uz pomoć druge rodbine uspjela izgraditi kuću. Danas su skroz druga vremena. Ono što moram istaknuti da brojni muslimani itekako moraju biti zahvalni Dubrovniku. Uostalom, da im nije bilo dobro, otišli bi dalje, jer svejedno ti je kad napustiš dom, gdje ideš. A na kraju su brojni muslimani ostali upravo u Dubrovniku baš zato što im je bilo dobro. Što će biti s ovom modernom radnom snagom, tek ćemo vidjeti.

Gledajući iz današnjeg kuta muslimani su se vrlo brzo asimilirali u društvo. Sigurno je i vjersko okupljanje u cijelom tom procesu jako pomoglo.

‘Azijci će se, ako ostanu, s vremenom uklopiti u društvo, možda ne prva generacija, ali druga i treća svakako’

Možda nije svim generacijama muslimana bilo jednako lako doći do nekretnine, ali slažem se kako vi kažete, svima je onda bilo puno jednostavnije postati vlasnik kuće ili stana nego danas kada je zaista preskupo. Možda je najlakše bilo onima koji su stanove dobili preko poduzeća u Jugoslaviji. Naravno, na početku se živjelo po nekoliko osoba u skučenom prostoru, često i bez grijanja. Sjećam se kao dijete da bi cvoko-

Da, prva vjerska okupljanja muslimana događala su se 1929. godine u privatnoj kući Ramadana Karamehmedovića. Možda je nešto bilo i ranije, ali nema službenih zapisa do ovoga. Islamska zajednica u Dubrovniku službeno je registrirana 1933. godine. Prvi imam ovdje nam je bio Derviš ef. Korkut. To je bila ogromna sreća za nas, jer je riječ o visokoobrazovanom čovjeku i intelektualcu koji je od prvog dana vodio arhiv. Zbog njega imamo jako puno zapisa, bolje rečeno zapisanu čitavu povijest muslimana u Dubrovniku. U to njegovo vrijeme ukazala se potreba za prostorom. Prvi zakupljeni prostor pretvoren u molitvene potrebe bilo je prazno skladište zlatara Josipa Kirlića na adresi Ranjina 9 gdje se zadržavamo do 1941. godine nakon čega dolazimo u Ulicu Miha Pracata i ostajemo sve do danas. Do 1964. bili smo u najmu, nakon čega smo ga i otkupili.

Spominjete preseljenje 1941. što hoće reći da za vrijeme NDH muslimani u Dubrovniku nisu imali nikakvih problema s vlastima, je li tako? Ne. Štoviše vlast NDH u Dubrovniku brinula se za muslimanske izbjeglice iz Hercegovine koje su protjerale četničke snage. Postoji zanimljiv povijesni podatak – muslimanska djeca iz okolice Bileće koja su preživjela četnički pokolj bila su smještena na Lokrumu. Mlađa djeca školu su pohađala na otoku, dok su stariji bili svaki dan prevoženi na Ploče.

Kako je bilo za vrijeme Tita?

Vjerske zajednice tada nisu bile dobrodošle, ali nisu bile ni proganjane. Ali opet u njegovo vrijeme potiče se naseljavanje gradova u sklopu industrijalizacije tako da je tada na snazi još jedan val naseljavanja Dubrovnika.

Onda dolazi Domovinski rat. Muslimani su dali veliki obol u obrani Dubrovnika. Naš kućni, ali i vjerski odgoj nalaže da branimo

‘Ne da se azijske radne snage ne trebamo bojati nego im moramo biti zahvalni što su došli raditi poslove koje nitko neće. Upravo se slična priča dogodila kada su muslimani radili u gruškoj luci. Vraćajući se doma s posla, jedan se musliman vozio tramvajem, a uglađeni gospodin mu je ustupio mjesto. Kada su ga pitali zašto, rekao je da je lučki radnik sigurno umorniji nego on, te da mu je zahvalan što radi posao koji pridonosi napretku grada’

zemlju u kojoj živimo ako je napadnuta. Tako je bilo i u Dubrovniku 91. Muslimani su se u velikom broju uključili u obranu. Pogledajte ovaj podatak. U ukupnom broju stanovnika u Hrvatskoj muslimana je tek oko 1 posto, a u Domovinskom ratu više od 15 posto branitelja bilo je islamske vjeroispovijesti. Također, i visok postotak muslimana je u ukupnog broju poginulih.

Postoji plan gradnje džamije u Gružu odnosno islamskog centra. Što se trenutno događa po tom pitanju?

Džamija će se graditi na našoj parceli u Gružu. Naravno, sve mora biti u skladu s prostornim planovima i mi trenutno radimo na pripremi dokumentacije. Kada čitav proces bude gotov, odnosno ishodujemo potrebne dozvole, krećemo s gradnjom. Džamija će biti u mediteranskom stilu rađena od bračkog kamena. Vrlo nam je važno da estetski bude prekrasna i u skladu s ovim ambijentom, podnebljem i tradicijom grada. Ona sama po sebi neće biti velika, nije prezahtjevan objekt, ali nama će biti od velike važnosti, jer sada nije lako ljudima, posebno onima starije dobi, dolaziti u naše sadašnje prostore unutar zidina. Velike su gužve, ne može se pristupiti automobilom. Dnevne molitve kojih svaki dan ima pet, bit će puno posjećenije

kada se jednom izgradi islamski centar na dostupnijoj lokaciji.

Islamski centar će možda valjati i ovim novim doseljenicima. Za kraj nam recite trebamo li ih se bojati?

Ne da se ne trebamo bojati nego im moramo biti zahvalni što su došli raditi poslove koje nitko neće. Upravo se slična priča dogodila kada su muslimani radili u gruškoj luci. Vraćajući se doma s posla jedan se musliman vozio tramvajem, a uglađeni gospodin mu je ustupio mjesto. Kada su ga pitali zašto, rekao je da je lučki radnik sigurno umorniji nego on, te da mu je zahvalan što radi posao koji pridonosi napretku grada. Azijci će se, ako ostanu, s vremenom uklopiti u društvo, možda ne prva generacija, ali druga i treća svakako. Ni jezik neće biti problem, danas postoje brojne aplikacije koje jako olakšavaju učenje stranih jezika. Moji roditelji govorili su jakim hercegovačkim naglaskom, ja govorim dubrovačko-hercegovačkim naglaskom, a moja djeca rastežu čisti dubrovački (smijeh). Ne može se taj proces spriječiti. Baš kao što su muslimani dolazili u grad, jer su bili gladni i siromašni, tako je nevolja natjerala i ove generacije iz dalekih zemalja. Toga uvijek moramo biti svjesni.

Hvala ti za sve, dobri čovječe, odmori se sad, zaslužio si!

Jasmin Žustra –deva s mudima bika

Životno-nogometni moto Jasmina Žustre oduvijek je bio –„unatoč slaboj visti, priključit

Duša Jasmina Žustre otišla je doma. Što će više dangubiti u stranoj Zemlji kada je obavila ono zbog čega je došla? Mnoga duhovna učenja, ali i mediji koji su zakoračili s one strane smrti, tvrde kako duša prije rođenja bira svoj put na Zemlji. Ako je to točno, duša Jaska Žustre imala je ogromna muda. Ona je birala da će se roditi u tijelu i obitelji s hendikepom, a kud ćeš većeg invaliditeta od slabe viste. Cijela obitelj Žustra, naime, imala je genetskih problema s vidom, a ni Jale nije bio pošteđen. Mi, djeca iz Sedam smrtnih grijeha, znali smo biti okrutni prema našem susjedu. Koje god je dijete osamdesetih godina bilo na neki način drugačije, bilo je predmet ismijavanja. Eto koliko je točna floskula današnjih roditelja da su djeca nekoć bila bolja. Zajebavali bismo ga zbog debljine naočala, a kako nije dobro vidio, znao je i nespretno hodati. No Jaska loš vid nikad nije spriječio da dolazi na igralište. Bilo da je riječ o Gagarinu, igralištu u SSG-u ili Kasarni mogli ste se kladiti da će Jasko biti tamo i igrati nogomet. Bila je to prva lekcija koju nas je došla podučiti njegova duša. Da ga nikakav hendikep neće spriječiti da radi ono što voli, a rijetko tko je volio nogomet kao Jale. GOŠK teško da će više ikad imati takvog navijača.

JASKOVA DUŠA NIJE KAO NAŠA Čitavu maloljetnost Jasko s hendikepom igrao je nogomet s nama bez hendikepa i trpio podjebavanja. A onda je u jesen 1991. godine zatrubila uzbuna i prekinula naša nogometna okupljanja na Gagarinu, SSG-u i Kasarni. Mi - maloljetnici koji smo trčali kao gazele i imali vistu geparda - otišli smo na razne strane svijeta – jedni na istok - u sklonište tvrđave Revelin - drugi na zapad - u Poreč i Opatiju - treći na jug – u Italiju. Jedino Jasko Žustra - maloljetnik koji nije vidio kao orao i nije trčao kao antilopa - otišao je na sjever – na Srđ, na prvu liniju fronte gdje su početkom devedesetih obitavali isključivo najveći mudaši koje je Dubrovnik ikada imao.

Lud je ovaj planet Zemlja. Ništa na njemu nije cr-

ću se Boavisti“

no-bijelo – osim zebre, dresa Boaviste i još pokojeg kluba – pa tako ni Jaskov hendikep. Mnogima bi to što ne vide dobro bio odličan alibi da ne moraju ići u vojsku, štoviše da odu iz opkoljenog Dubrovnika u Švedsku, Norvešku, gdje god, tamo će mu na račun statusa izbjeglice i osobe s invaliditetom, dati doživotne prihode, možda sutra i državljanstvo, pa će naposljetku zaigrati na Paraolimpijadi za svoju novu državu i okititi se nogometnim zlatom. Rekoh, tako bismo postupili ja, ostala djeca iz susjedstva i brojni drugi (su)građani, a na kraju krajeva, i on sam je bio maloljetan, pa zakonu nije dužan braniti zemlju, ne može mu ništa ni naređena mobilizacija, a kamoli redovno vojno služenje. Ali Jaskova duša nije kao naša. Uvijek je imala puno veća muda. Jasko, iako tek sedamnaestogodišnjak, javlja se za obranu grada, hoće u vojsku. Tamo mu se opet smiju, jer kud ćeš ti u HV, pa s takvom Boavistom ne bi pogodio ni plavetnog kita s penala na Gagarinu, a ne neprijateljsku čuku. I sam Jasko je toga svjestan, zna da nije rođen za snajperista, nije važno na koji će način pomoći u obrani Grada i Domovine, nego mu je isključivo važno da pomogne. Na kraju ga je zapovjedništvo Grada uputilo na magistralu, postat će deva, nosit će hranu i ostale potrepštine gore na Srđ. Uvijek je bio manjak deva, pa bi stoga policija i vojska znali skupljati ljude po gradu mimo njihove volje i natjerati ih da nose opremu serpentinama (većinom) pod okriljem noći kako ih ne bi škicnuli s Bosanke ili Žarkovice.

Dok sam ja kao klasična kukavica u skloništu u SSG-u pod slabom šterikom čitao Zagora i Mister Noa, Jasko je bio žila kucavica između prve linije fronte i grada, pa sve tako do svibnja 1992. kada je tijekom jedne akcije zasvirala sirena za uzbunu. Jale je potrčao i krivo stao, pa su mu popucale tetive na nozi. Tako je okončana njegova karijera deve, ali nakon ljeta 1992. više nije ni bilo potrebe za nošenjem na Srđ jer je dubrovačka okolica prodisala. Jasko je, kad podvučemo liniju fronte, junački odradio najteže mjesece u povijesti slav-

Onda je rat prošao, a u Dubrovnik su se počeli vraćati punoljetni muškarci bez hendikepa. Čim su došli iz Poreča i Opatije, Italije i Njemačke, Švedske i Norveške dobili su status branitelja, iako je njihov najveći obol u ratu bio što su pratili vijesti na frankfurtskom kauču. Spomenice Domovinskog rata i statusi branitelja dijelili su se kao Facebook statusi Paola Coehla

nog grada pod Srđem.

HEROJI S FRANKFURTSKOG KAUČA

Onda je rat prošao, a u Dubrovnik su se počeli vraćati punoljetni muškarci bez hendikepa. Čim su došli iz Poreča i Opatije, Italije i Njemačke, Švedske i Norveške dobili su status branitelja, iako je njihov najveći obol u ratu bio što su pratili vijesti na frankfurtskom kauču. Spomenice Domovinskog rata i statusi branitelja dijelili su se kao Facebook statusi Paula Coelha. Na koncu spomeničko-statusne balade u Hrvatskoj je bilo službeno petsto trinaest tisuća i sto četrdeset branitelja. Pa čovječe, ta bi ogromna vojska, da je ikad postojala, čak i nenaoružana, bez problema porazila Putina. Među svih tih 513 tisuća i kusur pravih i lažnih branitelja, međutim, nikad nije bilo ime Jasmina Žustre. Desetljećima je Jasko obilazio sudove želeći dobiti status branitelja. Ne zbog materijalnih prava, to mu nikad nije bilo važno. Dovoljna mu je uvijek bila skromna invalidnina, nije mu status branitelja trebao za nikakve financije nego isključivo kao osobna satisfakcija. Džabe fotografije u uniformi sa Srđa koje je snimio Željko Šoletić, džabe razna svjedočanstva ljudi koji su bili s Jaskom, džabe što je Riki Milun govorio da zaslužuje status branite-

lja više nego 70 posto ljudi koji su ga dobili, sve je bilo uzalud, desetljećima sudovi ništa nisu uzimali u obzir, za njih je Jasko bio nebitniji od minhenskog dezertera.

Više puta sam pisao o ovoj problematici, ali njegov status branitelja nije se micao iz statusa quo. A onda je za Božić 2022. stigao Djed Mraz donijevši omotnicu s konačnom presudom. Nakon punih 30 godina pravne borbe Jasminu Žustri priznao se status dragovoljca Domovinskog rata. Jasko mi je odmah javio i zahvaljivao mi je za sve što sam u životu napravio za njega davno zaboravivši i oprostivši dječje nestašluke. Čak je odmah otišao u robnu kuću i kupio mi poklon od svoje invalidske crkavice. Rasplakao me je, a i bilo mi je neugodno, jer realno ništa posebno za njega nisam napravio. Nedugo iza Jasko se razbolio. Njegova duša odlučila je poći doma. Što će više dangubiti u stranoj Zemlji kada je obavila ono zbog čega je došla? Birala je život sa slabim vidom da nam pokaže kako ogromni hendikep ne mora biti prepreka za napraviti ogromne stvari. Njegov životno-nogometni moto oduvijek je bio – „unatoč slaboj visti, priključit ću se Boavisti!“ Jasko Žustra nije vidio kao orao i nije trčao kao antilopa, ali je nosio kao – deva. I imao muda bika.

Na koncu spomeničko-statusne balade u Hrvatskoj je bilo službeno petsto trinaest tisuća i sto četrdeset branitelja. Pa čovječe, ta bi ogromna vojska da je ikad postojala, čak i nenaoružana, bez problema porazila Putina. Među svih tih 513 tisuća i kusur pravih i lažnih branitelja, međutim, nikad nije bilo ime Jasmina Žustre

KAD SE SUDBINA POIGRA

Susret koji nadilazi turizam: Karl nije znao njenu adresu, ali je nakon 28 godina našao Kadiru!

Karla i prijatelja te je 1997. godine u gradu dočekala srdačnost jedne od prvih poslijeratnih iznajmljivačica, gospođe Kudrete (Kadire) Brković. Gotovo tri desetljeća kasnije, Karl Stephenson planira put u Dubrovnik, pa iako nije znao točnu adresu, znao je osjećaj. Sudbina je bila toliko dobra i ponovno mu ga je podarila

Ponekad se sudbina poigra tihim koncima prošlosti i isplete najljepšu priču. Ljeto je 2025. i Dubrovnik je pun turista. Među svima njima, tiho je stigao muškarac sa suprugom i sjećanjima na jedno drugo ljeto -ono 1997., kada je, kao mladi backpacker, prvi put zakoračio u grad koji se tek probudio iz ratnog mraka. Tada je, njega i prijatelja, dočekala srdačnost jedne od prvih poslijeratnih iznajmljivačica, gospođe Kadire Brković. Gotovo tri desetljeća kasnije, Karl Stephenson planira put u Dubrovnik, pa iako nije znao točnu adresu, znao je osjećaj. Sudbina je bila toliko dobra i ponovno mu ga je podarila. Sjedimo na taraci s gospođom Kudretom, ili kako je svi znaju - Kadirom i njenim sinom Alenom, Karlom iz Beverlyja u Engleskoj i njegovom su-

prugom Katrinom Louise. Iako je prošlo 30 godina, sjećanja su i dalje freška, jer domaćinska atmosfera u kojoj je rođen dubrovački turizam nosi sa sobom neizbrisiv trag svakog sjećanja. Nakon toplog zagrljaja u kojemu se briše svaka od 28 godina, sjeli su i dugo razgovarali.

STUP DUBROVAČKOG TURIZMA SU OSJEĆAJI

Gospođa Kadira bila je jedna od prvih iznajmljivačica, a tada su Dubrovkinje koje su se bavile pronalaskom gostiju, govorile kako idu ‘cimerat’. One su, u doba bez interneta, punile sobe i apartmane na ulicama. Kadira je odlazila ispred hotela Petka, i kada bi vidjela turiste koji pogledavaju u hotel, znala je da im treba smještaj. „Tada bih im prišla i ponudila im sobu. U mene su

Alen Brković pokazuje Karlu Stephensonu fakultetski index jer su kroz razgovor shvatili kako je Alenov profesor, Orest Fabris, s Karlom u rodu. Karlova obitelj je s Korčule i prezivaju se Fabris, a baka je Karlu pričala o Orestu, koji je bio termodinamičar i profesor na fakultetu u Sarajevu.

Piše Petra Srebrović foto Vito Begović

Karl se još uvijek dobro sjeća pogleda s tarace na kojemu ga je prije 28 godina ugostila Kadira

„Iako se nisam sjećao točne adrese, nikada nisam zaboravio kako je izgledalo područje gdje smo tada odsjeli. Sjećao sam se kako smo došli iz luke i penjali se negdje uzbrdo. Zato sam rezervirao smještaj za koji sam smatrao kako bi mogao biti negdje u blizini. Zatim sam domaćinima poslao fotografiju koju smo snimili 1997. kod gospođe Kadire na taraci, i pitao ih poznaje li tko gospođu. Dobio sam poruku natrag – ‘da, poznajemo je!’”

tako spavali i pjevači, čak i iz Bijelog dugmeta dva puta! Mnogi su se gosti vraćali, a dolazili su i stranci koji ovdje imaju obitelji, ali svejedno bi htjeli odsjedati kod mene“, govori nam gospođa Kadira. „Većina žena je tada sjedala na klupi i čekala turiste da im priđu, ali moja mama je imala ‘njuh’. Dok bi ostali uspjeli dovesti jednog gosta, ona bi se već vratila po drugog. Tako je punila sobe i apartmane i drugima, a ne samo sebi“, govori njen sin Alen.

Tako su došli i Karl i njegov prijatelj 1997. godine.

„Došli smo trajektom s Korčule i Vrnika, gdje i danas imam obitelj jer je moja baka Korčulanka. Iskrcali smo se u luci Gruž i nije bilo nikoga osim gospođe Kadire. Pitala nas je treba li nam mjesto gdje bismo prenoćili ili ostali nekoliko dana, odmah smo odgovorili da je to točno ono što nam treba. Dovela nas je ovdje, pripremila nam sobu, a onda je napravila roštilj, veliku ribu sa salatom. Pogled je bio jednako prekrasan kao i danas. Sjećam se svega... Potpuno isto izgleda kao kada sam bio tu 1997. godine“, govori Karl.

Karl Stephenson i Kadira Brković s fotografijom iz 1997. godine. Prijatelj koji je s Karlom tada odsjeo u gospođe Kadire ne zna za ovaj susret, a Karl ga planira iznenaditi fotografijom s gospođom Kadirom

Karl je na poklon donio uokvirenu fotografiju koju su 1997. godine snimili na taraci. Karl i prijatelj su tada imali 22 godine, a gospođa Kadira 57.

“Svugdje je ‘self check in’, a mi smo ovdje 1997. doživjeli pravi dom.

Kao mladim dvadesetogodišnjacima, to nam je bio prvi put da smo otišli iz svoje zemlje i putovali. Kada nas je gospođa Kadira ovdje dovela bili smo oduševljeni, osjećali smo da imamo nekoga da se za nas brine“, iskreno zaključuje

NIJE DUGO TREBALO DA JE PRONAĐE

Zapravo se Karl iznenadio koliko je bilo jednostavno pronaći gospođu Kadiru, čak i nakon 28 godina! Naime, 1997. nije bilo ‘Bookinga’ da pogleda koji je apartman tada unajmio, niti kako mu se zvao domaćin, nije bilo čak ni mobitela, nego samo fiksnih telefona.

„Iako se nisam sjećao točne adrese, nikada nisam zaboravio kako je izgledalo područje gdje smo tada odsjeli. Sjećao sam se kako smo došli iz luke i penjali se negdje uzbrdo. Zato sam rezervirao smještaj za koji sam smatrao kako bi mogao biti negdje u blizini. Zatim sam domaćinima poslao fotografiju koju smo snimili 1997. kod gospođe Kadire na taraci, i pitao ih poznaje li tko gospođu. Objasnio sam kako se bavila iznajmljivanjem prije 30 godina i ugostila prijatelja i mene. Dobio sam poruku natrag – ‘da, po-

znajemo je!’. Bio sam stvarno iznenađen i nisam mogao vjerovati.

Domaćini su zapravo ekipa iz Direct Bookera. Sudbina se poigrala tako da je Karlovu poruku vidio Nikola Grubelić, suosnivač Direct Bookera, nekada susjed gospođe Kadire koji se počeo baviti iznajmljivanjem kada mu je upravo ona ‘punila’ apartman svojim vrsnim prodavačkim vještinama, a prije toga sobu je ‘punila’ Grubelićevoj majci.

Karl danas kaže kako je turizam u Dubrovniku vrlo organiziran, ali i potpuno drugačiji nego prije 30 godina.

„Sada više nema tog istog osjećaja kao ranije i te bliskosti s iznajmljivačima, uglavnom je sve bazirano na novcu. Svugdje je ‘self check in’, a mi smo ovdje 1997. doživjeli pravi dom. Kao mladim dvadesetogodišnjacima, to nam je bio prvi put da smo otišli iz svoje zemlje i putovali. Kada nas je gospođa Kadira ovdje dovela bili smo oduševljeni, osjećali smo da imamo nekoga da se za nas brine“, iskreno zaključuje Karl. U vremenu kada se sve češće govori o regulacijama, brojkama, zabranama i održivosti turizma, priča o gospođi Kadiri i Karlu podsjetnik je kako je dubrovački turizam izrastao upravo iz domaćinstva, topline i ljudskog kontakta. Nije ga izgradio algoritam, nego srce. I dok danas sve više toga prolazi kroz ekrane i automatizirane procese, ostaje važno sjetiti se onih koji su prve goste dočekivali u luci, ispred hotela ili na kolodvoru, s osmijehom i otvorenim srcem. Takve priče ne mogu se regulirati. One se pamte, pričaju i nasljeđuju. Gospođa Kadira nije samo iznajmljivala sobu. Ona je davala dom, i to je ono čega se Karl sjeća i nakon trideset godina.

Karl Nakon skoro tri desetljeća, tema za razgovor ne nedostaje

Kadira, Karl Katrina Louise

LEGENDA GRADA

Ankica Lepeš: ‘Za ovaj posao morate imati živce debele kao sajle’

Mnogima je poznata kao nasmijana gospođa u konavoskoj nošnji koja više od deset godina na Pilama prodaje tradicionalne dubrovačke suvenire

Konavoski vez koji su učinile vrijedne ruke gospođe Ankice

Tijekom turističke sezone tisuće posjetitelja zastane kraj njezina štanda gdje porazgovaraju, fotografiraju se i sa sobom ponesu ne samo unikatne rukotvorine, već i toplu uspomenu na prvi susret s Dubrovnikom. Gospođa Ankica tako postaje neslužbena recepcionarka Grada – prva koju turisti sretnu i često ona koja im prva prenese duh gostoprimstva, tradicije i ljepote koju Dubrovnik njeguje.

Za Dubrovački dnevnik ispričala je kako izgleda njezin radni dan, kakva je sezona, što je najviše raduje, a što zna izbaciti iz takta.

“Počinjem raditi 1. travnja i završavam 31. listopada. U travnju, svibnju, lipnju, rujnu i listopadu radim svakodnevno, dok su srpanj i kolovoz malo reducirani zbog velikih vrućina jer su tad često toplinski valovi pa izbjegavam dolazak. Inače, na Pilama sam od 9 do 17 sati, iako ponekad završim ranije. Nije lako biti u nošnji osam sati na otvorenom – vruće je, sparno, treba stalno imati osmijeh na licu i zavidnu razinu tolerantnosti, što zna biti izazovno. Ljudi su različiti, a kroz Grad dnevno prođe tisuće njih”, govori Ankica.

Ankica Lepeš

AUTENTIČNI DETALJI

Posjetitelje najviše oduševljava upravo njezina konavoska nošnja i detalji koje nudi na štandu, a to su konavoski vez, mirisna lavanda, sličice Dubrovnika i drugi autentični suveniri.

“Često me pitaju za upute gdje je Sponza, Stradun, Knežev dvor, žičara... Osjećam se kao info pult”, smije se Ankica te dodaje kako im uvijek rado pomogne, a često ih uputi u Turističku zajednicu.

Njezin osmijeh, srdačnost, decentna šminka i uredna narodna nošnja često privlače pažnju fotoaparata.

“Ne smeta mi kada me fotografiraju, posebno ako me prethodno pitaju. Lijepo mi je kada mi se netko vrati nakon pet godina s fotografijom i pokaže je. To znači da su se lijepo proveli u Dubrovniku. Ne živim od napojnica i ne naplaćujem fotografiranje, ali uz osmijeh, šalu i lijepu riječ zna se dogoditi i neka prodaja”, kaže.

Njezin štand na Pilama smješten je u takozvanoj ‘špiljici’, koja izvana izgleda kao zaklonjena pozicija, no kako kaže to je zapravo svojevrsna sauna.

“Nije lako biti u nošnji osam sati na otvorenom –vruće je, sparno, treba stalno imati osmijeh na licu i zavidnu razinu tolerantnosti, što zna biti izazovno. Ljudi su različiti, a kroz Grad dnevno prođe tisuće njih”

Piše Aida Čakić foto Vito Begović

“Ne smeta mi kada me fotografiraju, posebno ako me prethodno pitaju.

Lijepo mi je kada mi se netko vrati nakon pet godina s fotografijom i pokaže je. To znači da su se lijepo proveli u Dubrovniku. Ne živim od napojnica i ne naplaćujem fotografiranje, ali uz osmijeh, šalu i lijepu riječ zna se dogoditi i neka prodaja”

TOLERANCIJA DA, ALI DO ODREĐENE GRANICE

“Nema vjetra, stalno netko prolazi, vlaga je velika i zna biti nesnosno. Često kažem da za ovaj posao morate imati živce debele kao sajle”, govori kroz smijeh.

No, čak i ona ponekad izgubi strpljenje.

“Nemam tolerancije kada netko bez pitanja uđe u moj osobni prostor. Dogodi se da me netko pokuša zagrliti bez pitanja ili želi sjesti pokraj mene, a to znači da ili mi sjedi u krilu, ili na naočalama, ili na fiskalnoj blagajni. U tim situacijama pristojno, ali odlučno kažem: ‘Molim vas da držite socijalnu distancu.’ Predstavljam grad i ne mogu se grliti sa svima na fotografijama. Važno je zadržati kulturu ponašanja”, kaže nam.

Kao netko tko je jedanaest godina gotovo svakodnevno na Pilama, gospođa Ankica aktivno prati razvoj Dubrovnika i turizma. Pohvaljuje promjene koje je uveo gradonačelnik Franković, posebno u organizaciji prometa i dolazaka kruzera. Prisjeća se i vremena pandemije, kada, unatoč strahu, nije napustila svoje radno mjesto.

“Bila sam u direktnom kontaktu s ljudima, ali nisam odustala. Smatrala sam da je važno da Grad zadrži život, makar simbolički. Da smo svi zatvorili i ostali doma, Dubrovnik bi postao grad duhova. Na ovaj način dala sam doprinos sebi, gradu i turistima”, izjavila je.

SEZONA NIJE LOŠA

Cijeli život bila je vezana uz ljude, poduzetništvo

i tradiciju. Radila je u cvjećarnici, otvorila vlastitu, vodila salon vjenčanica, a sa suprugom godinama je pjevala na svadbama i u hotelima. Glazba joj je bila velika ljubav pa je planirala upisati Glazbenu akademiju, ali je život imao druge planove.

“Kad je suprug obolio, zatvorila sam salon, prestali smo pjevati i tako sam došla na Pile. No nije mi to bilo strano. Znam vesti, to sam naslijedila od pokojne majke, Pelješke udate u Konavle. Ona je cijeli život vezla i radila na štandovima, od Zelene place do Lazareta”, izjavila je.

Kaže kako je ljudi češće vide u nošnji nego “u civilu”, a najviše je ljuti politikantstvo i kritike na račun turizma, a često baš od onih koji od njega žive.

Što se tiče ove sezone, ne dijeli pesimizam koji se čuje u dijelu javnosti.

“Mislim da se uspijevamo pokriti. Da nije tako, mnogi bi već zatvorili. Nema možda razbacivanja, ljudi su oprezniji, ali posjetitelja ima. Globalna situacija utječe na sve, pa tako i na navike potrošnje. Turisti kupuju sitnice, ali kupuju i vraćaju se”, smatra.

Gospođa Ankica Lepeš nije samo prodavačica suvenira – ona je živa razglednica Dubrovnika, most između tradicije i modernog turizma. Njezin osmijeh, toplina i strpljenje ogledalo su duha Grada i svega onoga što gostoljubivost može biti. U vremenu kad sve češće govorimo o održivosti i autentičnosti turizma, ljudi poput Ankice tihi su, ali neizostavni ambasadori destinacije.

OAZA UNUTAR ZIDINA

U srcu Dubrovnika raste život: Franjevci održavaju vrtove, a turisti ih nagrade aplauzom

Kad biste Dubrovkinje i Dubrovčane pitali postoji li mjesto unutar zidina gdje vlada apsolutni mir usred sezone, vjerojatno bi odgovorili – ma kakvi, osim ako se radi o vlastita četiri zida, iako se i u njima kroz prozore čuje vreva Grada. No, takvo mjesto ipak postoji, a nije čak ni skriveno od pogleda

Franjevački samostan Male braće nije baš nepoznato mjesto u Dubrovniku. Ni nepopularno, uvjerili smo se odmah pri ulasku, probijajući se kroz grupu turista koja se zaputila baš na našu prvu stanicu obilaska. Kroz ‘more’ glava tražimo našeg domaćina, fra Josipa Soptu, koji nas čeka, srećom, u prepoznatljivoj monturi, točnije habitu, kako bi nam pokazao vrtove u kojima vlada apsolutni mir. U samostanu ih je čak tri, a ovaj prvi je ‘najnemirniji’ jer je dostupan javnosti, poglavito turistima koji se njime rado prošetaju, a i fotografiraju za društvene mreže.

„Ovo je upisano kao najstariji vrt u Dubrovniku, u klaustru Male braće, gdje se spominju naranče, limuni... I koji je služio kao ‘viridarium’, gdje se uzgajalo ljekovito bilje za našu ljekarnu. Danas vrt čine većinom cvijeće i stabla, ali ima i naranača, trudimo se bar malo održati taj povijesni štih”, objašnjava fra Josip.

Odmičemo se od grupe turista, koji su uzgred rečeno za razliku od nas platili ulaznicu, i dotičemo se same vrijednosti muzeja. Dok vodička objašnjava njegovu povijesnu vrijednost, naš razgovor više ide u financijske ‘vode’.

„Od toga mi danas živimo, od ulaznica. Nemamo nikakvih drugih prihoda. Prihodi u crkvi su gotovo minimalni, ne može se platiti struja ni slične stvari. Muzej ne drži samo nas ovdje, mi od njegovih prihoda činimo jako velika djela za cijelu našu franjevačku zajednicu. Odvajamo sredstva i financiramo objekte, primjerice u Zagrebu. U Puli smo sagradili jednu manju zgradu za buduće franjevce. Uzdržavamo i naš bolnički dom za starije fratre na Poljudu u Splitu. Financira se uglavnom sredstvima odavde jer drugi samostani nemaju takve moguć-

nosti, nemaju prihode”, govori fra Josip.

OKOPAVANJE UZ APLAUZ

Ljepote povijesnog vrta su zaista iznimne i nije čudno što fotografije snimljene u njemu svakodnevno obilaze svijet putem raznih društvenih mreža. No, ono zbog čega smo zapravo došli i što nas posebno zanima su dva vrta u koje javnost nema pristup.

„U malom klaustru je ljekovito bilje koje smo posadili ove godine upravo u čast 75 godina našeg muzeja. A u gornjem vrtu, koji je privukao najviše pozornosti, sadimo za našu kuću patate, pomadore, balančane, paprike, zelen. Nas dvojica-trojica se trudimo...”, uvodi nas polako u priču fra Josip, ali ne propušta spomenuti jedan, za njega komičan, dio.

„Mi sada radimo na najvećem kulturnom projektu u državi, digitalizaciji našeg arhiva. To je kulturni čin broj jedan u Hrvatskoj, jer je naš arhiv toliko vrijedan. A nitko za to ne pita, svi o patatama, pomadorama, balančanama”, smije se.

Pomalo posramljeni, nastavljamo pričati upravo o – patatama, pomadorama i balančanama ili barem pozornosti koju su privukle.

„I što se sad događa? Ja dođem ovdje jedan dan, grupa Japanaca me traži. Pruža Japanac meni ruku i kaže: ‘Čestitam!’ Pitao sam ga zašto mi čestita, a on kaže: ‘Zbog vrta!’. Ne pita ni za kapitele iz 13. stoljeća, ni crkvu, ništa, samo kaže da nam je divan vrt. Ali shvatio sam zašto, za Japance je vrt zen duša, meditacija, smirenje. A nije jedini! Mi gore kopamo, a njih deset stoji na zidinama i začuje se: aplauz!”, smije se fra Josip i pita nas možemo li vjerovati.

„U malom klaustru je ljekovito bilje koje smo posadili ove godine upravo u čast 75. godina našeg muzeja. A u gornjem vrtu, koji je privukao najviše pozornosti, sadimo za našu kuću patate, pomadore, balančane, paprike, zelen...”, priča nam fra Josip Sopta

Piše Ivana Smilović foto Željko Tutnjević

Pa, iskreno, možemo. Jer kad si turist u hodu povijesnim zidinama u jednom od najljepših gradova na svijetu i baciš pogled prema dolje, a usred, kako bi napisali turistički magazini - ‘krovova od terakote’, ugledaš pravi, pravcati vrt i osobe koje ga okopavaju, to zaista i zaslužuje aplauz.

Lagano se upućujemo u drugi vrt, kroz sjenovite hodnike i, pomalo iznenađujuće, lift. Dočekuje nas apsolutna tišina i – ljekovito bilje. Ima tu kadulje, franjevačkog papra, timijana... Uz prozor prema staroj apoteci.

„Jedno vrijeme nam je bilo zabranjeno držati ljekarne i onda su je fratri ovdje napravili. Tu su držali ljekovito bilje, a tamo pravili lijekove. Onda bi dolje lijekove davali. A 900. godine je ipak dozvoljeno imati apoteku i otad je sadašnja ljekarna tamo”, objašnjava fra Josip.

INSPIRACIJA I VLADIMIRU NAZORU

Bilje su sad posadili kao svojevrsni eksperiment, a već ga koriste za osobne svrhe - fra Ivan Gavran radi razne čajeve, a o tome će nam kazati nešto više kad nas preuzme za vodstvo u treći vrt. A fra Josip nam kaže da sve što uzgajaju, uzgajaju većinom za vlastite potrebe.

„Damo nekad nekome, kad imamo. Ove godine smo

ubrali oko 200 kila patata, lani smo imali 300 kila grožđa, pa smo pravili i vino. Samo grožđe s odrine ne bi valjalo, ali primjerice s pošipom – bude super”, kaže fra Josip.

Vraćamo se i pričom i pogledom u ovaj manji vrt, u kojem se uz ljekovito bilje, nalazi i stara cisterna, na kojoj je Vladimir Nazor 1941. godine napisao pjesmu koja stoji uokvirena na zidu, a ima stihove koji se lagano mogu preslikati u 2025. godinu.

„I u onoj lupi laganoj, mukloj, monotonoj, vijek proživio sam čitav: -čuh, sred mira, uz grlin plač, gdje kuca – čak i sada – pod trijemovima starog manastira, još živo bilo jednog mrtvog grada”, piše, između ostalog, Nazor, sjedeći pored cisterne, koja danas nije funkcionalna.

„Napunjena je pijeskom i to je problem. U 17. stoljeću su donijeli pijesak s Pelješca i napunili je. Problem je što se to zagadilo i moramo sav pijesak vaditi”, priča fra Josip.

Prisjeća se 1991. godine, kad je bio gvardijan, i pokušao vodu ispumpati.

„Nismo uspjeli, stalno je dolazila nova voda, vjerojatno je riječ o živom izvoru. Ali zagađena je, nije za piće. To je sad veliki problem, kako to urediti, jer bi sve trebalo iskopati i izvaditi pijesak”, dodaje.

Sa zidina se vrijedne fratre

vrtu slikava, pozdravlja, ali i fotografira

„Kivano je kombinacija kivija i kukumara. Jedan mi je župnik to dao, posadio sam ga prošle godine. Zovu ga: bodljikavi afrički krastavac!”, objašnjava fra Ivan Gavran

Lakše je ipak – okopavati vrt. A i vrlo korisno, iz više aspekata.

„Meni je to detoksikacija. Kad sam najnapetiji, dok radim, kao da elektricitet dolazi iz zemlje. A tek kad vidiš da ti nešto uspijeva, raste... Imaš osjećaj: ‘Bože, kako je to dobro’. Ne radimo mi to iz ekonomskih razloga, budite sigurni”, kaže fra Josip i prepušta nas fra Ivanu Gavranu, koji je dobio zadatak odvesti nas u poznati treći vrt, upravo onaj gdje se povremeno začuje aplauz sa zidina.

USRED GRADA RASTE KIVANO

Skalin po skalin i dočekuje nas – prava bajka. U zagrljaju zidina nalazi se pravi, pravcati vrt. Treba priznati, zemlja je, unatoč stalnom zalijevanju, pomalo suha, ali to više ide na naš račun – došli smo u momentu kad se, uz ljude, i zemlja i biljke pokušavaju izboriti s vrućinama i nedostatkom kiše. No mir, ljepota, život, unatoč svemu, izbijaju iz pomalo napuknute zemlje. U sjeni se krije 20-tak kornjača, a tek jedna mala, još uvijek neiskusna, samouvjereno šeta po osunčanom puteljku. Kako nam kaže fra Ivan, instinktivno osjete kad se bliže rubu, pa je ‘slobodan pad’ rijetka pojava. Bere dio zelenja i baca ih pred hlad, no kornjače se ne daju privući hranom, bitnije im je održati relativno nisku temperaturu. I mir. Mir koji vlada cijelim ovim vrtom, unatoč tome što se iz njega mogu vidjeti kolone turista koji šeću zidinama.

„Malo se rekreiramo, ali dođem ovdje i čitati, uvijek ima nekog vjetra. Pa dođem s knjigom, uživam. Prekrasan je i pogled”, kaže fra Ivan pokazujući nam stolicu pozicioniranu u savršenom hladu.

U vrtu ima klasičnih biljki, ali i onih koje – to baš nisu. Fra Ivan nam tako otkriva kivano.

petak, 1. kolovoza 2025.

župnik to dao, posadio sam ga prošle godine. Zovu ga: bodljikavi afrički krastavac! Već je počeo cvjetati. Ima bodlje, ne možeš ga držati, moram ga malo očešati od zid. Kad ga razrežete, unutra je pun želatine i sjemenki. Ne mogu ga svi ljudi jesti, ali zovu ga – atomska bomba za ljudski imunitet. Ima puno vitamina, pojedem jedan dnevno. Prošle godine ih je bilo preko 200, a malo koji fratar to voli jesti! Nudio sam ih i časnim sestrama na Dančama, ali kad ga razrežete, ne izgleda baš ugodno i lijepo, iako je ukusno kad se jede”, smije se fra Ivan.

Ima tu i malih kukumara, koji uporno rađaju unatoč vrućini, a pred sezonu je vrt ‘okupirao’ visoki bob. Bilo je tu kapule, cikle, salate... Sad se ‘drže’ balančane, kupus, pomadore, paprike, pomalo se probijaju i tikvice, za koje je još neizvjesno hoće li uspjeti.

„Znate zašto mi zapravo uređujemo ove vrtove? Znamo da na tisuće ljudi dnevno prođe zidinama, a svi imaju mobitele, naprave na tisuće fotografija. A vidljivo je da je ovdje sakralni objekt. Tako da se trudimo da bude koliko-toliko uredno, da se vidi da tu netko živi. A drugo, meni je ovdje ugodno i drago, volim ovdje doći, neću po Stradunu šetati kad su gužve. Rekreiram se, kopam, sadim, zalijevam, čupam...”, objašnjava fra Ivan.

NEPRSKANO BLAGO

„Neki dan su prolazili Španjolci, a ja znam španjolski jer sam neko vrijeme radio u Argentini. Nešto sam radio, a trojica su kraj mene sjedala. Pitaju me: ‘Zašto oni ne rade?’ Ja sam im odgovorio: ‘U Hrvatskoj je običaj: jedan radi, a trojica sjede!’. Oni mi kažu: ‘Kod nas u Španjolskoj jedan radi, a petorica sjede!”, uz smijeh priča jednu od mnogobrojnih anegdota s turistima.

U malom kalustru nalazi se cisterna koja nažalost nije funkcionalna

„To je kombinacija kivija i kukumara. Jedan mi je

Fra Ivan inače stalno istražuje nove biljke, njiho-

Kornjače prave društvo franjevcima, a ima ih 20tak

U samostanu se uzgaja i ljekovito bilje, a njegov veliki dio završi u čajevima itekako djelotvornim za zdravlje

vu korist i načine primjene. Šetajući vrtom, izdvaja ‘cherry pomadore’ kao najukusnije. Isprobavamo jednu, a osvježavajući plod razlije se u našim ustima uz sladak okus. Sve je u ovom vrtu neprskano i to se osjeti. Dotičemo se i čajeva, za koje je fra Ivan pravi stručnjak.

„Imam čajeva, ljekovitih biljki, neki dan sam išao na Srđ i brao smilje. Skupljanje ljekovitih biljaka jest zabranjeno, ali za čaj se – može. Ne smije se brati ‘na veliko’ i prodavati. Imao sam pijesak u bubrezima, doktor mi je preporučio Uvin čaj, ali nije mi se svidio, pa je rekao da pijem – bilo koji. Otad uzimam knjige s biljkama, skupljam oko-

lo, sušim, konzerviram”, kaže fra Ivan i objašnjava da su čajevi koje oni kuhaju puno, puno zdraviji od kupovnih.

Dok ga potičemo da nam pozira, fra Ivan također ne propušta spomenuti vrijednu digitalizaciju.

„Imamo preko 300 rukopisa koji se digitaliziraju. Ogroman je to proces. Kad snimite, obrada je spora, onda se sve online može koristiti, ali to je baš veliki posao”, govori.

Nastavljamo obilazak vrta, uz poglede turista, pa im i mahnemo, a oni nam sretno odmahuju. Poče-

Sve u vrtu je neprskano,a smokve su

posebno slatke

Povijesnim vrtom proveo nas je fra Josip Sopta

Igralište ‘Gomila’ je povezano vratima sa samostanom, a fratri bi voljeli da ga se malo bolje održava

Jagode nisu baš rodile ove godine ili kako bi fra Ivan rekao: nisu ih se najeli, a u vrtu se kriju i kapari i smokve, koju također moramo probati, a niti malo nas ne razočarava slatkoćom, iako je malo uranila

le su u vrtu lagano i naranče, iako prerano, a sok iako nije prepun okusa, dobro posluži za osvježenje. Dolazimo do biljke koja nam baš i nije poznata. Fra Ivan objašnjava da se radi o nacionalnom argentinskom drvetu ‘jacaranda’, koje se i nije pretjerano primilo.

„Donio sam sjeme i posadio, jedan je lijep, drugi se muči, a treći se skoro već osušio. Valjda mu nije dobro podneblje”, objašnjava i prisjeća se da je kao student živio u Dubrovniku, a sad se, nakon 50 godina, ponovno vratio. Priznaje da se puno toga promijenilo, osobito što se tiče broja fratara, čiji se broj samo smanjuje, a tada ih se 50ak zajedno molilo i pjevalo, što je slika koju je sa sobom ponio u život, koji ga je nosio posvuda, od Argentine do Njemačke.

OD KAPARA DO SMOKVE, PA SVE DO AVOKADA

Objašnjava nam i da svaki franjevački samostan mora, ukoliko je moguće, imati četiri stvari: crkvu za molitvu, klaustre za šetnju, knjižnicu i vrtove za domaću hranu, što je, kaže, sastavni dio njihovog poziva.

Jagode nisu baš rodile ove godine ili kako bi fra Ivan rekao: nisu ih se najeli, a u vrtu se kriju i kapari i smokve, koju također moramo probati, a niti malo nas ne razočarava slatkoćom, iako je malo uranila. Tu je i avokado, koji cvjeta, ali još nije rodio, a navodno mu za to treba osam godina. Slično je i trešnjom, koja je prekrasna kad procvjeta, ali bez ploda. Sve se to krije ispod igrališta na Pelinama, s kojeg često dolete lopte.

petak, 1. kolovoza 2025.

po, ali što naglašava fra Ivan, pomalo zapušteno.

„Već se dosta toga osušilo, a kad se otvorilo u svibnju, bilo je prekrasno, zeleno. Netko bi to trebao očistiti, diže se prašina, treba odnijeti smeće, počupati travu, spojiti vodu. Nije to veliki posao. Šteta je, lijepo je, uložena su sredstva, murve rastu. Plan je i fugirati cijeli zid uz njega”, objašnjava.

PUNO SKRIVENOG BLAGA

Vraćamo se onda u vrt, pa sve do prostorija u kojima se suši ljekovito bilje, vrludajući kroz tihe i tamne hodnike, sve do prostorije gdje se nalazila bivša kapelica časnih sestara, a sada se u njoj krije veliki stol pun – mažurana.

„Uberem bilje, izrežem na sitne komadiće, pa sušim, mora biti u hladu i na propuhu. Onda to stavim u posebne kante i iz njih vadim u male tegle. Imam dvadesetak vrsta ljekovitih biljaka i dajem ih drugima kad me pitaju. Ne zahtijeva svaka biljka isto vrijeme sušenja. Kad ga pipnete, vidite je li dovoljno osušeno”, govori fra Ivan i vodi nas u drugu prostoriju, gdje se suši smilje, miriše prekrasno i intenzivno, a zahtijeva i manje sušenja. Uči nas da po knjigama treba vidjeti kada se što pere, jer nije svako doba jednako dobro za svaku biljku. Također, nema na našem području svih biljaka. Primjerice, kako nam kaže, ovdje nema stolisnika, teško nađete glog, odnosno sve kontinentalne ljekovite biljke.

Fra Ivan Gavran proučava biljke, skuplja ih i suši za ljekovite čajeve

Odlazimo puteljkom prema ulici tik uz samostan, kroz novopostavljena, odobrena od restauratora, vrata. Ispod igrališta na Pelinama dočekuje nas svojevrstan parkić, koji je Grad uredio u Ulici Celestina Medovića, poznatiji kao ‘Gomila’. Izgleda lije-

Dobivamo i dodatni obilazak biblioteka, koje kriju vrijednu arhivsku građu, uz glavnu, neprocjenjivu biblioteku. Veliki je tu broj knjiga, ali i kaseta, CD-ova, medijskih napisa... Sve što u sebi krije komadićak povijesti, a ove ‘sekundarne’ biblioteke predstavljaju veliki izazov za organizaciju i fra Ivan priznaje da bi im u tom segmentu trebala pomoć, jer to sami ne stižu. Tu je i glazbeni arhiv, uređen od strane Državnog arhiva, a sve je izni-

Vladimir Nazor davnih

je dana u stihovima opisao svoje iskustvo

Neprocjenjiva je vrijednost knjižnice koja broji 70 tisuća knjiga

mno uredno i pažljivo obrađeno. Dolazimo i u veliku, glavnu biblioteku, za čiji bi opis trebao jedan sasvim novi tekst. Impresivna, bogata, organizirana, puna različitih sekcija – s čak 70 tisuća knjiga, što je čini jednom od najbogatijih u Hrvatskoj.

Tu završavamo naš obilazak i odlazimo za trpezu,

gdje nas domaćini počaste čajem i plodovima iz vrta. Čaj sam, s obzirom da je usmjeren na olakšavanje problema s prostatom, preskočila, ali voćkama je teško odoljeti. Imaju slatki okus mira, opuštenosti i bezbrižnosti i – života. Da parafraziram Vladimira Nazora – kuca, čak i sada, unutar starog manastira, još živo bilo jednog mrtvog grada...

KRVAVA STATISTIKA

Skrivali su tijela, ubijali članove obitelji, a znala su stradati i djeca... Ovo

su najkrvavija ubojstva

koja su potresla Dubrovnik

Od pucnjave u kafićima, preko premlaćivanja u ‘Sun Cityju’, do krvavih pohoda u obiteljskim kućama. Donosimo retrospektivu ubojstava koja su potresla dubrovačku javnost od 1995. godine pa naovamo

Piše Ahmet Kalajdžić

Foto AHMET KALAJDŽIĆ, GORAN MRATINOVIĆ, GROG JELAVIĆ/PIXSELL

Pravnici, kriminolozi, sociolozi i psiholozi ističu kako je ubojstvo, odnosno namjerno usmrćenje druge osobe, najteže kazneno djelo. Za njega je propisana najteža kazna, a struka kaže kako se ono, kao takvo, urezuje u kolektivnu memoriju ne samo pojedinca, nego i društva. Povjesničari Ivana Mrđen, Ana Prohaska Vlahinić i Nenad Vekarić su utvrdili da je u Dubrovačkoj Republici u 18. stoljeću, broj teških kaznenih djela (ubojstva, krađe) rastao u razdoblju krize, a opadao u vrijeme pozitivnih očekivanja. Sličnu povezanost sa stanjem društva imamo i u razdoblju od Domovinskog rata do danas: broj ubojstava je odražavao stanje društva i više ih je bilo nakon rata i tijekom gospodarske krize, a smanjivao se s oporavkom krajnjeg juga Hrvatske. Prema podacima Policij -

ske uprave dubrovačko-neretvanske, na području njihove nadležnosti od 1995. do danas zabilježeno je ukupno 114 kaznenih djela protiv života i tijela, od čega sedam teških ubojstava i devet teških ubojstava u pokušaju. Uz to, počinjeno je 30 ubojstava te 66 ubojstava u pokušaju, a dvije smrti prouzročene su iz nehaja.

PRVO UBOJSTVO RIJEŠENO DNK DOKAZOM DOGODILO SE NA ŠIPANU Sve navedeno povod je za novinarsku rekapitulaciju najtežih kaznenih djela od završetka rata, kad su se tijekom devedesetih godina godišnje događala prosječno tri ubojstva. Kronološki pregled potresnih ubojstava koja su mediji detaljno pratili počinjemo s okrutnim silovanjem i ubojstvom djevojke A.Z . na otoku Šipanu 1996. godine. Bilo je to prvo

ubojstvo u našoj zemlji koje je riješeno DNK-analizom tragova, a kao ubojica je utvrđen Vlado Lončarević (50).

U diskoteci “Sun Cityu” 5. srpnja 1998. redar Stijepo Uroš zatražio je od Nikše Sesjaka (18) da oko 4,30 sati napusti disco u kojeg mu je zbog ranijeg nedoličnog ponašanja bio zabranjen ulaz. Sesjak odbija, a Uroš ga odvlači u pomoćnu prostoriju i baca na pod gdje ga, dok leži, dva puta snažno nogom udara u glavu, a dva puta u glavu šakom ga udara i redar Baro Kristović. Sesjak je zadobio nagnječenje mozga i prijelom obje čeljusti od čega dolazi do začepljenja plućne arterije te edema mozga i pluća i mladić 23. srpnja umire u KBC Split. Barović je 2008. osuđen na tri godine zatvora.

U PRSA MU ISPALIO ŠEST HITACA, PRIJE TOGA NJEGOVOJ MAJCI NAJAVIO UBOJSTVO

Na Pilama je 21. listopada 2001. direktor zaštitarske tvrtke “Delta” i predsjednik HVIDRA -e Zlatko Milić ubio hrvatskog judo- reprezentativca Nika Rustana (23), inače brata svoje supruge. Svemu je prethodila tučnjava u kafiću Polo, nakon čega Milić odlazi u svoju tvrtku i uzima pištolj s 15 metaka te lovačku pušku, upada u kuću svoje punice u Vetranovićevoj ulici i najavljuje joj ubojstvo sina. Potom odlazi na Pile gdje igrom slučaja nailazi Rustan u svom Fiatu s prijateljima. Vozilo staje, a Milić kroz otvoreni prozor ispaljuje i s šest hitaca u prsa ubija Rustana. Osuđen je na 13 godina zatvora, što Vrhovni sud preinačuje u 14 godina, a Milić je kasnije uvjetno pušten na slobodu. No, recimo da je potonji iskaz jednog od suputnika u Rustanovom vozilu bacio i novo svjetlo na ovo ubojstvo.

Umirovljeni aviomehaničar Ivo Še -

parović (59) na rivi u Cavtatu 4. srpnja 2002. ubo je u rano jutro nožem u prsa ribara Frana Fioreninia (33) koji je ubrzo preminuo u dubrovačkoj bolnici. Ubojica nije bio omiljen u Cavtatu gdje se, tijekom rata, iskazao kao pristalica Pokreta za Dubrovačku Republiku i suradnik okupatorske vojske te je 1992. s povlačenjem JNA napustio Hrvatsku u koju se vratio s izglasavanjem Zakona o oprostu. Šeparović je prvo osuđen na 12, ali je Vrhovni sud presudu smanjio na 10 godina zatvora. Na petom katu nebodera u ulici Stjepana Cvijića u Gružu 11. rujna 2002. pripadnik Interventne policije Romano Kučinar (35) pucao je u svog oca Ibrahima (65) i teško ga ozlijedio jer je pijani otac u kuhinji grubo vrijeđao suprugu. Otac je preminuo u bolnici, a sin je kasnije osuđen na dvije godine zatvora. Te godine je na Gorici sv. Vlaha obiteljski nasilnik iz BiH, zidar Mustafa Kuralić (47) pijan nakon svađe ubio suprugu Dragicu (52), tijelo zamotao u deku i zajed -

Banović je ubio suprugu i njenog člana obitelji jer je tražila razvod

no sa starim namještajem dao privatnom prijevozniku da ga odveze na deponij između Pobrežja i Mokošice. Ne znajući što prevozi, on je to i učinio, a zidar je kasnije do sitnih detalja sve opisao. Bageri su mjesecima bez učinka pretraživali deponij. Nepronalazak tijela nije ga spasio od presude od 12 godina zatvora, što je potvrdio i Vrhovni sud RH opovrgavajući geslo ‘no corpus, no delict’, jer je sve podatke o smrti u istrazi dao dragovoljno, a kako je u žalbi tvrdio, ‘pod batinama i prijetnjama policije koja mu ih je rekla’.

DVOSTRUKO UBOJSTVO UZ OMBLU

Nema opravdanja ni za zločin Aleksandra Stošića (31) iz Stare Pazove koji je 10. srpnja 2003. u Ulici kneza Domagoja u Lapadu kuhinjskim nožem nanio skoro 30 uboda svojoj majci Sevdi (69), za što se na sudu pravdao da ga je “tjerala neka zvijer u njemu”. U siječnju 2004., malodobni ubojica M.C . (17) udarcima metalom ojačanih vrhova čizmi ubio je

Tomislava Krmeka (27) u haustoru stambene zgrade u Gružu. U strahu od odmazde, lokalni skinsi u otvorenom pismu su tvrdili da ubojica nije s njima nego član skupine “sotonista” čiju majicu s pentagramom često nosi. Maloljetnik je osuđen na osam, ali je presuda umanjena na sedam godina zatvora. Mediji su 2006. godine zabilježili četiri žrtve u tri ubojstva. Te godine, 5. rujna u Čajkovićima je Zdravko Zvjerković (50) s Yugom ubio dvojicu mladića. Namjerno je udario u motocikl Yamaha xt 660 kojeg je vozio poznati DJ Damir Jusić (31), inače nećak glazbenika Đela i Ibrice Jusića, a potom ‘stružući’ bankinu uz Omblu, udario u Ivana Curića(18) koji je tu pecao ribu i od siline udarca odbacio ga u rijeku. Skokom u vodu mladića nije uspio spasiti ni njegov kum Marko Raič (52). Ubojica, koji se na sudu, pravdao pijanstvom dobio je osam godina zatvora. Te jeseni tijekom lova na veprove Antun Katičić (54) je u Smokovljanima 19. listopada s leđa,

s dva metka u glavu, ubio susjeda Nika Tvrdišu (75). Tijelo je čvrsto zamotao u PVC foliju, vezao konopom i skrivao u kući. Na sudu mu nije pomoglo pravdanje afektom te je osuđen na 14 godina zatvora. Dva tjedna kasnije, na drugom kraju županije, na Grudi je 5. studenoga Sveto Ivanić (50) elektrokabelom zadavio sestru Anu Bilić (52), čistačicu u tamošnjoj osnovnoj školi, a potom došao u Policijsku postaju Gruda i priznao ubojstvo.

STIH IZ PJESME SHVATIO OSOBNO PA

PUCAO U ‘ ROXYJU ’

Dok je bio u društvu prijatelja u kafiću ‘Roxy’ u ‘Bourbonu’, pomorca Antuna Kalinića-Kalinu (39) pištoljem je 10. travnja 2007. ubio rastrojeni branitelj Ivica Limov- Piksi (47) koji se liječio od PTSP -a. Povod ubojstva bila je nerazumna reakcija na pjesmu, točnije CD s razglasa i riječ “pussy“ (pičkica), što je Piksi shvatio osobno. Županijski sud mu je odredio obvezno psihijatrijsko liječenje.

Otok Šipan je 13. prosinca 2008. potreslo ubojstvo sjekirom mešetara pariške Burze Robina Rolanda Courreaua (47). Optužen je njegov otac Jacques A. Courreau (73) koji je prije 20 godina u Maroku osuđen za trostruko ubojstvo iz osvete, ali zbog nedostatka dokaza nije osuđen i za ubojstvo sina. Presudu je potvrdio Vrhovni sud RH

Zidar Vido Lukšić (68) je 19. prosinca 2008. pod utjecajem alkohola i lijekova u obiteljskoj kući u Čibači sjekirom ubio suprugu Gjivu (59) nakon žestoke obiteljske svađe, a 22. rujna 2009. Je nezaposleni Neven Šeparović “Imbre” (30) u obiteljskoj kući u Veloj Luci u psihotičnom i neubrojivom stanju, snažnim udarcima čekićem u glavu ubio oca Markišu. I događaji iz doline Neretve često su bili predmet Crne kronike. Tako je 11. siječnja 2010. na metkovskoj tržnici, iz pištolja s prigušivačem, ubijen autoprijevoznik Mirko Grubišić ‘Gruba’ (55). Pucanj nitko nije čuo, a počinitelj i pomagači pobjegli su pre -

Matić je u obiteljskoj kući ubio vlastitu majku

ko samo kilometar udaljenog GP Gabela Polje. Sve podsjeća na neriješeno ubojstvo 8. srpnja 2002. kad je u podstanarskom stanu u Metkoviću ubijen Stjepan Šutalo, također preprodavač deviza.

MALOLJETNIK BRANIO MAJKU OD

PIJANOG OCA PA GA UBIO

Tijekom 2011. i 2013. ubojstva nisu zabilježena, ali se u Žrnovu 18. siječnja 2012. dogodila obiteljska tragedija kad je jednim ubodom kuhinjskog noža u trbuh, braneći majku od pripitog i nasilju sklonog oca, Ozrena Matulovića (44) ubio sin M.M (17). Teško ozlijeđeni cestar ubrzo je preminuo od posljedica ozljeda, a sin je dobio godinu zatvora. S desetak uboda nožem, pomorac Marko Oberan (28) je 9. srpnja 2014. ubio majku Nedu Radić (60), a potom pokušao sebi oduzeti život skokom s četiri metra visokog prozora stana kuće u ulici Đura Baljevi. Kad su liječnici stigli na poziv susjeda, zatekli su ga na kamenom tlu dvorišta, a iako vidljivo teško ozlijeđen, davao je znakove života.

Između dvije ‘godine noža’, 22. svibnja 2012. dogodilo se ubojstvo golim rukama: u hodniku Župnog dvora u Banićima, oko 1:20 sati svećenik Ivan Sinanović (43) počinio je ubojstvo na mah predsjednika MO Banići Marka Kraljevića (49) koji je u dvor

došao u pripitom stanju te don Ivicu udario šakom u lice. To je rezultiralo snažnim uzbuđenjem i bijesom svećenika koji udarcem šakom obara Kraljevića na pod gdje ga je s više udaraca u lice i ubio. Sinanović se pravdao da nikad ništa nije loše učinio, ali je bio ‘na tapeti lokalnih moćnika’. “Neka majke na jugu Hrvatske rađaju djecu za svećenike koje će napadati. Ne krivim pokojnika nego one koji su ga poslali. Nemam grižnju savjesti jer nisam ubojica“, poručio je tada. Osuđen je na četi -

ri godine i šest mjeseci zatvora, ali je na ponovljenom suđenju oslobođen krivnje. No, nije poznato da su oni koji su pravdi odgovarali i oni koji su potaknuli Kraljevića na noćni pohod u župni dvor. Majka tromjesečne bebe Karmen Matana Đorđević (23) u Pločama je 7. svibnja 2016. oko 1:00 sati u obiteljskom stanu zgrade u Ulici kralja Petra Svačića tijekom prepirke i naguravanja kuhinjskim nožem ubila supruga, kapetana duge plovidbe Sašu Đorđevića (35) koji je od posljedica odmah preminuo. Karmen su mnogi povezivali s Anom Magaš koja je u Zadru ubila muža pomorca. Sud joj je potpuno povjerovao da ju je suprug mjesecima maltretirao, a u naguravanju pritisnuo uz kuhinjski element i kroz zube prijetio, ali unatoč tome nije utvrdio prekoračenje nužne obrane ili ubojstvo u afektu. Izrečeno joj je 10 godina zatvora, a šokirana presudom, prekinula je usmeno obrazlaganje presude rekavši: “Bolje da ste mi izrekli smrtnu presudu!“ U ponovljenog suđenju kazna je smanjena na četiri godine. Krajem svibnja 2016. Vicko Musulin (53) iz Vida noću je provalio u stan u Hercegovačkoj ulici u Metkoviću i silovao susjedu (75) te se udaljio. Udovica je ubrzo preminula, a presudu na sedam godina i šest mjeseci zatvora potvrdio je i Vrhovni sud RH

Milenko Radulović, koji je ubio brata i dijete, dobio je najvišu kaznu zatvora

Očevid zbog ubojstva 2023. kad je muškarac ubio vlastitog oca

Đivo Matić (34) je u stanju paranoidne shizofrenije 22. listopada 2017. u obiteljskom stanu u Čokolinu ciglom ubio majku Lidiju Matić (65) kojoj je dotad iskazivao ogromnu ljubav. Pronađen je nakon opsežne potrage, a sud mu je zbog liječenja odredio prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi.

ZAHTJEV ZA RAZVOD KAO POVOD Ubojstva nisu zabilježena tijekom 2015. i 2018. godine, ali je ubojstvo 29. siječnja 2019. na Prijekom ‘nadoknadilo’ svu pozornost javnosti. Pomorac Ivo Banović (64), otprije poznat kao osoba kratkog fitilja i sklona alkoholu koju su svi radije izbjegavali jer burno reagira na najmanju sitnicu, ali je obitelj šutke trpjela, počinio je dvostruko ubojstvo. Nakon što mu je supruga Lidija javila o zahtjevu za razvod, pripit dolazi u obiteljsku kuću na Prijekom. Vrata mu otvara punica Katica T., puca u nju, ali je nije uspio ubiti jer je nesretna žena pobjegla u sobu, zaključala se i pozva-

la policiju. No, prije njihova dolaska, Đivo u krvavom pohodu u dnevnom boravku ubija suprugu i punca, umirovljenog mehaničara Mata T. (77), a potom presuđuje i sebi.

Mario Umičević (43) iz Metkovića i Lovre Šunjić( 42) iz Rogotina 17. rujna 2020. ubili su u apartmanu Šunjićeve obiteljske kuće u Rogotinu udarcima u glavu i vrat Igora Talijančića (29). Tijelo Talijančića je više sati bilo u kući s ubojicama koje nisu pozvale policiju. Županijski sud im je izrekao, a Vrhovni sud potvrdio kazne od po 17 godina zatvora.

Tijekom iduće, 2022. godine u Veloj Luci je 11. veljače sin (34), sklon alkoholu i narkoticima, ubio majku, državljanku Brazila. Potom se kretao po mjestu, napao dvojicu otočana i pobjegao, a policija je potvrdila da ga je majka više puta prijavljivala. No, nadležni nisu imali osnovu za intervenciju u kontekstu nasilništva nego lošeg zdravstvenog stanja. Te iste 2022. u samom centru Ploča je Milenko Radulović (49) iz osvete zbog narušenih

međuljudskih odnosa s njegovim roditeljima, nedaleko od crkve, s više hitaca iz automatske puške ubio dijete (17), a nakon samo 15 minuta, na drugom kraju Ploča iz te puške, s više hitaca, ubio je i svog brata Mitra Radulovića (52). Zahvaljujući dojavama građana o njegovu kretanju, uhićen je uYugu 45” na cesti D-8 nedaleko od benzinske crpke u Opuzenu, a sud mu je izrekao rekordno visoku kaznu od 48 godina zatvora, dosad najveća za neki zločin na jugu Hrvatske. Dino Zeko (40) od ranije poznat policiji zbog narkotika, 7.travnja 2023. je na Kantafigu iz lovačke puške, u krevetu, ubio već duže vrijeme nepokretnog oca (83). Potom je osobno pozvao policiju i dojavio ubojstvo te pješice napustio obiteljsku kuću, ali je ubrzo uhićen i doveden u Villa Palmu. Završimo ovaj tužni crnokronikaški rezime ubojstvom kojeg je 18. siječnja prošle godine u obiteljskoj kući u Borovcima počinio Robert Krstičević (47), kad je nožem ubio svog brata Srećka Krstičevića (51).

Karmen Matana Đorđević i

njen odvjetnik Dragan Pištalo

FRANO CETINIĆ, VLASNIK NEKADAŠNJEG KULTNOG KAFIĆA:

‘Talir’

je bio skroman,

ali je imao dušu, glumci

su se družili s građanima, a po skalinima sjedali i svjetski državnici!

Nekadašnji ugostitelj, a danas galerist, o mitskom mjestu koji je bio i ostao jedan od najprepoznatljivijih simbola jednog starog i drugačijeg Dubrovnika

Piše Ahmet Kalajdžić

Foto AHMET KALAJDŽIĆ, FRANO CETINIĆ, PRIVATNA ARHIVA

Bivši ugostitelj i sportaš, a danas galerist Frano Cetinić dio je bogate povijesti dubrovačkog ugostiteljstva. Razgovor s Franom nemoguć je bez priče o kafiću “Talir“ koji je otvoren u kolovozu 1983. u Antuninskoj ulici, a ime mu je dao Andrija Seifried. Grad je u to doba imao znatno usporeniji i druželjubiviji bioritam, gotovo renesansni; a bio je i gušće naseljen.

Vremenom je “Talir“ postao mjesto okupljanja umjetnika koji su mu davali prepoznatljivi štih. Doprinos tome jednako su dali i novinari, ali i političari. No, pravilo kojeg su se svi držali bilo je: što se dogodi u “Talira“, tu i ostaje. Portala tad nije bilo, ali se nije moglo dogoditi da pikantni večernji trač osvane u jutarnjem izdanju novina. I političari su se tad međusobno više uvažavali, tu se nije moglo dogoditi pijanskih tučnjava i to su znali svi gosti, što je bio razlog više za dolazak u kafić koji je postao dio kolektivne memorije Grada, Ali, “Talir“ se više pamti po gostima nego kao zapravo, ne posebno atraktivni prostor koji ih je nesebično

ugošćavao, zbog čega se znalo reći “ako nisi bio u Talira, nisi ni bio u Dubrovniku“.

Kao ugostitelj ste vodili jedan od najlegendarnijih kafića u Dubrovniku, danas ste galerist.

-Ugostiteljstvo mi je bilo zanat, a sreća Božja da sam slike zavolio družeći se sa slikarima. A nešto kad voliš, to te tjera naprijed. Galeriju u Čubranovićevoj vodi supruga Karmen, a mogu reći da sam u jednom trenutku osjetio da me dobra slika i dobar kolor te slike “dižu“. Pričao sam s prijateljima, slikarima koji su svi stariji od mene i sve sam od njih naučio. Sad sam tako smiren u ovom košmaru od gostiju i turizma kojem kroz ulice samo čuješ rote od kofera, jer ovdje kala mene se i način poslovanja agencija promijenio. Tih agencija ima milijardu: prije su mijenjale novac, a sada da prežive ako ne uhvate goste, u malom dijelu radnje otvaraju poslovni prostor za primat kofere. Jer, gosti dođu jeftinim letovima na dva- tri dana i gledaju da maksimalno iskoriste vrijeme. Često ujutro napuste apartman,

ali im je let navečer te žele iskoristiti cijeli taj dan na kojeg možda nisu kontali.

GLUMCI KAO ‘NAŠI IZ GRADA’

Dubrovačke ljetne igre su počele, i ponovno je sve isto, a opet- ništa nije isto! Grad ipak dijelom “gubi dušu“?

-Sjedim ovdje, vani u Čubranovićevoj ulici i kad se okrenem prema Stradunu, persijane i fasada palače od igara me asociraju na ona vremena kad je bila čast prošetati od recepcije do gore i onih kancelarija, samo da vidiš i osjetiš atmosferu. Bilo mi je neki dan krivo što je ravnateljica Ivana Medo Bogdanović odlučila da se ne kandidira za novi mandat. Jer, ona je kao mala počela u Igrama te postala i neko vrijeme bila ravnateljica. Hoću reći, ona je dijete iz grada i to nas čini zadovoljnim jer su lani ponovno počeli raditi legendarne predstave kao npr. Dolenčić lani “Ekvinocijo“, a ove godine “Ribarske svađe“. Osobno u tome vidim da je Krešo jako ozbiljno odlučio da Igre vrati gdje su bile, ali ne znam što će se dogo-

diti. Neki sam dan sreo Joška Ševa i malo smo pričali: sve što mi je govorio da bi trebalo napraviti, meni su stare stvari. Jer, u vrijeme kad su Igre “cvale“, mi smo se s glumcima družili od kad bi došli, od 1. srpnja, dokad bi pošli, 25. kolovoza. Oni su bili “naši iz Grada“ i tako su se ne samo ponašali, nego i osjećali. Jer, puno se sjećam kad sam ja bio mladić, koliko je meni imponiralo sresti ovu staru gardu glumaca. Što reći? To nam je bila inspiracija za cijeli dan i cijelo ljeto!

-Sad kad nema više “Talira“ valja podsjetiti mlađu generaciju kako su u ovo kultno mjesto uvijek prije kao i poslije probe ili predstave dolazili “pod obavezno“ glumci i umjetnici. Dolazili su slikari i umjetnici uopće, stvarajući nezaboravni šušur, što bi rekli Splićani. Ali, kako je to počelo?

-Nije to došlo preko noći. Prije “Talira“ radio sam u “Fuzbala“, prvom kafiću Mladena Radišića nedaleko Igara. Tu su do-

lazili ljudi iz Zbora TV za vrijeme Georgija Para dok je radio “Kristofora Kolomba“ kao Ivica Boban, Darko Čurdo... Bio je to tad jako popularni kafić i tu su svi dolazili. Kad sam ja otvorio “Talir“, mislio sam - sad će svi tu dolaziti, jer sam imao dosta poznanika iz prošlih vremena. Prvi je počeo dolaziti Jupa Juvančić iz Pila, jer smo bili prijatelji preko nogometa i zato što je kafić bio malo po strani Straduna, i tamo u to vrijeme nije bilo puno gostiju da bi ga ometali u dogovoru sa Almom Pricom i ostalim glumcima. I tako se počelo. Icica Boban je svaku godinu na Igre dovodila novu generaciju studentarije, a meni je bila veća čast pripaziti te mlade ljude nego starije glumce. I tako je to zaživjelo. Ali, kad iz ove perspektive gledaš, u to vrijeme je bio drugi način življenja u Gradu: od butiga što su egzistirale do ugostiteljskih objekata u Gradu, to je bio onaj klasični Mediteran i taj način života. Pa, samo kad se sjetim da su vodiči, dok su po Prijekom vodili grupe stra-

naca, govorili da se u “Taliru“ s glumcima okupljaju i domaći ljudi, što je njima bilo jako interesantno čuti. U to vrijeme znali bi se tu na kavi naći mnogi od mojih prijatelja pomoraca kao i šefovi radnji ili suvenirnica. Prostor nije bio velik, a u prvo vrijeme u ulicama nije ni bilo stolica. Tu je bila robna kuća “Zec“ i moja je ideja bila da nakon kupovine mušterije dođu tu na kavicu. Počeli su malo češće dolaziti i tijekom posla, a kako nije bilo stolova, počeli su sjedati na skalinama.

VESELJE POD ŠTERIKAMA

I na skalinima je bila gužva, ali bez nervoze, nego uz opušteni štimung. -Ljudi su počeli sjedati na skalama “iz nužde“ dugi period, a onda kad su ulice dobile stolice i stolove, onda su ljudi sjedali jer im je bilo idealno da sjedeći i pijući kavu vide dole svu komunikaciju i ljude koji ulaze ili izlaze iz radnje. Možda to nekome sada, kad se priča iz ove perspektive, zvuči čudno, ali se osobno,

Boris Novković

Alma Prica, Josipa Lisac i Radko Polič

Ivo Gregurević

Cetinić s Vaclavom Havelom i njegovom suprugom Olgom

sad kad sam već godinama u mirovini, divim svom zanatu što mi je omogućio da upoznam tako mnogo velikih ljudi iz ovog Grada, ali i cijele države.

Uz “Talir“ se vezuju brojne anegdote. Sigurno ih se danas, mnogih i osobno sjećate?

-Danas mi znaju reći “Ajme, bio ti je Havel“! Ali, kako je došlo do toga? Jirri Menzel je bio svaki dan u “Talira“ i zaljubio se u onu ulici i skale jer je sa svojom bivšom suprugom tamo dolazio na kavicu. Još smo se više zbližili kad sam čuo da se tu, u mene na skalinima, osjeća kao da je doma i da mu je to bila “svetinja“! Kako je tad radio “Nemoćnika u pameti“, stvorio je iza Katedrale istinski fantastičnu atmosferu. Približavala se premijera

i meni iz protokola kažu - pa znate ovo, znate ono. A ja im odgovorim - znam sve što se tiče mog posla; kakve trebaju biti čaše, kako sve ostalo, ne trebate mi to govoriti. A opet, bilo je pitanje i hoće li on ili neće doći jer je ulica bila preuska, a on je već bio malo lošijeg zdravlja… Ali, navečer vidim da dolaze u malo kasnije sate i tako su spontano sjeli na skaline, od veleposlanika i premijera Češke…Vaclav Havel je sjeo sa svojom ženom koja je također glumica, a oko njih su tako spontano i tako normalno sjeli glumci iz “Nemoćnika“! Bila je to takva atmosfera da sam se oduševio da jedan predsjednik države tako sjedi… Sigurno je bilo još takvih situacija. -Imponiralo mi je i kad se dogodio noćni sastanak za produžetak radnog vre-

mena pa su se zajedno našli gospar Ćićo Obuljen kao gradonačelnik, a došli su i Vido Bogdanović, Goran Višnjić i još neki glumci te TV ekipa. Ali, kad sam vidio njih dvojicu i gradonačelnika da sjede na onim pižuletima, meni je od te “normale“ srce bilo puno. I te trenutke niti te ljude ne mogu zaboraviti!

U sjećanju mi je posebno pozitivno ostao Igor Mešin koji je tad tek počinjao glumiti. Ostali smo dobri prijatelji... Sjećam se kad smo zbog kiše unijeli stolove u magazin, ali je pod šterikama, bila veselica: Goran Višnić, Pređo…A vani je padala kiša. Tad u magazin dolazi Jupa s ministricom kulture koja moli Višnića da još jednu godinu produži “Hamleta“! To je bilo tako spontano i lijepo u onom magazinu uz nabacane stolice, dok gore šte-

Maestro Đelo Jusić

Cetinić s Dubravkom Šuicom i Ivom Rudenjakom

Kad bi se opustili, glumci bi i zaplesali na stolu

Miljenko Jergović u društvu kolega

rike, neopisiva atmosfera. Tu je s Višnjićem bila čak i gospođa iz Amerike koja ga je učila američki dijalekt prije nego je otišao u Ameriku.

U RATU SU UMJETNIKE ZAMIJENILI

BRANITELJI

Koliko se to moglo, “Talir“ je radio i tijekom rata, Ali, tad se u njemu nisu okupljali glumci niti umjetnici, nego su dolazili brojni branitelji, tad kao pravi umjetnici slobode. -Sve se spontano dogodilo. Radio sam i počeo je rat, dio medija je pustio priče da mi Dubrovčani prodajemo vodu braniteljima, što me tako naljutilo! Jednom je, iz akcije u onoj ludnici u Kruševu, došla Treća imotska bojna Četvrte gardijske brigade i čujem od njih, kao hoće li te to

uvrijediti, ali prodavali su vodu i ovo-ono… Kako sam kao nogometaš više puta igrao u Runovićima u Imotskoj krajini, poznavao sam neke nogometaše. Među Imoćanima je bio i sad pokojni nogometaš Tuta Novović, čijeg sam sina ove godine upoznao u Trstenom na komemoraciji poginulim imotskim braniteljima. Tu je bio i Pero Bakotić, a kod mene su bili Pero Miladin i s njima smo ostali povezani i održavali vezu. S njima sam bio kao da su mi najbliži i najrođeniji. No, bio je rat i ljudi su ginuli, a puno puta mi se dogodilo da, kad s čovjekom pričam o nečemu, vidim kako predosjeća pogibiju! Bila su to jako gruba vremena i sjećam se da su jednom ti mladići ostali do kasno pa sam im rekao: “Ajde, dosta je, dosta!“ A oni meni: “Pusti Frano, može još samo

jedna, tko zna kad ćemo opet?.“ Rekoh im: “Može još 50, ali nije kako Bog zapovijeda!“. Među njima je bio i mladić koji se zvao Mladen, ali mu se prezimena ne sjećam. Onako mlad, lijep ko slika. Kažem mu: “Dobro, ‘ajde još jednu turu“, nakon čega su pošli na Osojnik. Kad su se vratili, doznao sam da je poginuo tu večer! Sjećam se i kad smo mi veterani dogovorili s njima trening u Lapadu. Među Imoćanima je bio i jedan od njihovih najboljih, nogometaš Ivica Kukavica koji je sad saborski zastupnik. Bio mi je drag jer je bio tih, a dok smo ih čekali, doznali smo da su ih gore, na promjeni straže, dočekali neprijatelji. Tad je njih nekolicina poginulo, a mi smo s Imoćanima nakon toga postali još bliži. Čak su predstavnici Grada Imotskog došli kod mene i zamolili me

Joško Juvančić Jupa

Đuro Utješanović i Goran Navojec

Pređo u trenucima odmora

Nikša Kušelj, Pređo Vušović i Frano Mašković

da ih odvedem kod predsjednika dubrovačkog Izvršnog vijeća Željka Šikića kako bi uspostavili prijateljske veze između gradova. Dogovorili smo gostovanje u Imotskom i odigrali utakmicu koja je završila 1:0, a jedini gol sam, eto, ja postigao.

Poznato je kako je nakon pojedinih akcija, dio branitelja u “Talir“ donosio i ratne trofeje?

-Postoje brojne fotografije donesenih trofeja, čak i mitraljeza kojeg su donijeli nakon akcije oslobađanja Golubova kamena. U to sam vrijeme živio u Mokošici i znam jako dobro koliko je taj mitraljez na Golubovu kamenu sijao straha i nevolja. Kad je ta akcija počela, nalog je dobila 3. imotska bojna, a moje je prijatelje u akciji vodio Zdenko Šanjić. Kad je završena, doni-

jeli su mitraljez da se ugravira da su oni osvojili. Čikato, kod kojeg su se šišali i s kojim su bili dobri, uputio ih je kod onog urara, a potom je Šanjić donio taj mitraljez u “Talir“ i gdje je trofej stajao nekoliko dana. No, bilo me je pomalo strah jer se noću, iza policijskog sata, svašta događalo. Bilo je svakakvih ljudi i mogao je nestati, pa sam im rekao da ga odnesu u Trsteno, ali ga je on potom darovao Muzeju Domovinskog rata u tvrđavi Imperijal na Srđu.

GLUMAČKE LEGENDE

Novinari vas često posjećuju i pitaju za “Talir“.

-Mlađi često nemaju osjećaj za duh niti osjete što govorim. Jer sad je najmanje važan “Talir“, najvažniji su ljudi koji

su tu dolazili. Smijao sam se kad bi netko došao na ulaz pa gleda unutra i pita: “Je li ovo “Talir“? Nisam ništa odgovarao, ali jednom zapravo jesam: “A što ste mislili, da je ovo hotel “Excelsior“? Jer sve je bilo skromno, ali je prostor imao dušu. Zapravo, uvijek kažem da su ga činili ljudi koji su tu dolazili.

Jedan od već legendarnih likova Grada koji je tu redovito dolazio bio je glumac Predrag Pređo Vušović. Čega se prvo sjetite na spomen njegova imena?

-Pređo mi je na Konalu bio susjed prije nego što se preselio u Lapad. Poznavao sam mu obje sestre i bili smo si jako dobri. Bilo mi je drago kad je Pređo bio u teatru “Lero“ jer sam sve te ljude pozna-

Mišo Mihočević i Frano Lasić

Novinari su redovito dolazili u Talir

Marko Brešković i Ivo Rudenjak također su dolazili ui Talir

Sjećate li se Zorana Pokupeca Pinkyja?

vao, što mi je imponiralo jer su mnogo i dobro radili. Ali, kad je Pređo postao glumac, dapače traženi glumac, puno puta me je fascinirao: i gluma i njegovo druženje s drugim glumcima. Dobro sam poznavao sve njegove strane i zato što sam ga volio, kod mene je imao puno beneficija. Najviše stoga jer je bio tako jednostavan i normalan… Često sam ga slušao i u magazinu kad je ponavljao tekst i “preslušavao“ se. To je bilo tako interesantno kako je svaki put u radnju ulazio na drugi način, družio se i nije bio puno upadan, ali je tijekom druženja bio vazda u svemu glavni!

Stalni gost “Talira“ bio je i glumac Pero Kvrgić. -Da, taj divni i dragi čovjek je djelovao ta-

ko povučeno. Uvijek je dolazio na jutarnju kavu, ali oko njega nije bilo puno ljudi. Bio je fini gospar s kojim nisam puno komunicirao, ali je njegova prisutnost sve odavala: u radnji ili ispred skalina bi odmah nastala posebna atmosfera čim bi se on pojavio, sjeo i naručio kavu. Možda me ne razumijete, ali tko nije osjetio to ozračje, tko je tamo uz njega bio par puta, zna o čemu pričam.

Osobno se sjećam ozračja onog 30. lipnja i zadnjeg dana rada “Talira“. Svi smo bili u nevjerici i potajno se nadali da će “Talir“, ipak, sljedeći dan ponovno raditi!

-Osobno nisam imao hrabrosti i najbližim ljudima, osim svojoj obitelji, kazati da idem u mirovinu! Pošao sam pet go-

dina ranije jer sam imao radnog staža, ali nisam “vagao“ što sam sve prošao kroz “Talir“. Opet, uhvatio sam i nešto godina. Bio sam i nogometaš, istina ne i veliki sportaš jer ovaj posao i kontakti s ljudima iscrpe. Osjetio sam da je za moje zdravlje najbolje da se povučem. Srećom, imao sam i alternativu jer sam još u kafiću, kroz brojne kontakte sa slikarima, zavolio slikarstvo. Da nije bilo toga, možda bih još i danas radio u “Taliru“. Danas galeriju u Čubranovićevoj vodi supruga Karmen, ali su se u Antuninskoj ulici tada već događale promjene. Radnje su se mijenjale, a ljudima sam uvijek govorio da sve radnje u toj ulici trebaju raditi kao jedna. No, promjene su već počele pa sam zaključio da je vrijeme da odem.

Urša Raukar i Alma Prica

Pjesnik i akademik Luko Paljetak bio je rado viđen gost

Zabilježen je i posjet Igora Štimca

Tradicionalni božićni tratamenti u Talira

RAZGOVOR S EKIPOM RESTAURATORSKOG ZAVODA

Oni obnavljaju papire, pa i iz 12. stoljeća: ‘Spašavamo ih od propadanja, pričaju i povijest

Dubrovačke Republike i,

da - peremo ih u kadama!’

Šetnjom kroz prostorije u kojima rade, vidjet ćete papire, papire i još papira, starih po nekoliko stotina godina. Još iz doba slavne Dubrovačke Republike. Izaziva to posebnu fascinaciju, znatiželju i divljenje, kada hodate i gledate u staru papirnu građu koja nalikuje onoj iz filmova čija je radnja smještena u srednji vijek. No, ovo nije kulisa. Ovo je stvarno. Ipak, za ekipu Odsjeka za papir, to je zapravo svakodnevica

Svaki Dubrovčanin s pravom je ponosan na kraj iz kojeg potječe jer je on, tijekom prošlosti, bio pionir u brojnim naprednim odlukama, zakonima i načinu življenja. Dubrovačka Republika izaziva ponos stanovnika dubrovačkog područja, ali i fascinaciju svjetske publike. O njoj znamo puno, prvenstveno zbog dobro očuvane bogate baštine.

A u očuvanju sudjeluju i svi oni koji već stoljećima ne daju povijesne dokaze zubu vremena ni zaboravu. Jedni od njih su i djelatnici dubrovačkog odsjeka Hrvatskog restauratorskog zavoda. Ovom prilikom razgovarali smo s ekipom Odsjeka za papir. Kroz njihove ruke prošli su stoljetni papiri, kodeksi, vrijedni zapisi tog vremena, a oni su im udahnuli novi život, spasili ih od propadanja i produljili vijek trajanja.

LEPEZE, KORICE KNJIGA, GLOBUSI... Šetnjom kroz prostorije u kojima rade, vidjet ćete papire, papire i još papira, starih po nekoliko stotina godina. Još iz doba slavne Dubrovačke Republike. Izaziva to posebnu fascinaciju, zna-

tiželju i divljenje, kada hodate i gledate u staru papirnu građu koja nalikuje onoj iz filmova čija je radnja smještena u srednji vijek. No, ovo nije kulisa. Ovo je stvarno. Ipak, za ekipu Odsjeka za papir, to je zapravo svakodnevica.

„Mi se bavimo restauracijom i konzervacijom cijele papirnate građe – to su papir, pergament (pisaća podloga napravljena od kože sitne stoke) i kožnati predmeti. Kad kažem ‘kožnati predmeti’, ne govorim kako ćemo dobiti staru fotelju pa je restaurirati (smijeh), ali radimo na restauraciji korica knjiga ili kožnih antependija (predoltarnici u crkvama). Tu su još i različite lepeze, globusi, knjige, akvareli, slike na papiru...“, govori voditeljica Odsjeka za papir Vanja Vučković.

I baš dok razgovaramo, jedna djelatnica radi na spašavanju globusa iz Povijesnog muzeja u Zagrebu kako ne bi propao, što je proces koji bi mogao potrajati i godinu dana, a druga na ruži vjetrova iz Pomorskog muzeja u Orebiću. Ovi predmeti pričaju povijest Orebića i Pelješca, a sada se želi osigurati da potraju i u budućnosti budu svjedoci bogate pelješke povijesti.

Piše Ivona Butjer Mratinović

Foto Ivona Butjer Mratinović

„Čak i Turci dolaze u Dubrovački arhiv i dive se jer imamo zaista puno tih sačuvanih dokumenata. Oni, s druge strane, govore kako su puno toga izgubili“, izjavila je Vučković

U rukama su im bili stoljetni papiri, pa i iz 12. stoljeća, vrijedni globusi, korčulanske matrikule, papinske bule na pergamentu koje su izložene u Katedrali... Razdoblje Dubrovačke Republike priča je za sebe. Papirnata građa koju ovaj Odsjek obrađuje najviše se odnosi na kodekse i dokumente tog vremena

DA, PAPIRI SE PERU U KADAMA!

Jasno je kako dubrovački kraj obiluje bogatom baštinom i vrijednim predmetima koje je već nagrizao zub vremena. Pa kako se onda bira što će se točno restaurirati?

„Svake godine, u komunikaciji s muzejima, arhivima i crkvama, predlažemo program za sljedeću godinu po pitanju zaštite kulturnih dobara. Te programe Ministarstvo kulture i medija mora odobriti. Prednost se daje umjetninama koje su u lošem stanju, a koje su od velikog kulturnog i povijesnog značenja. Početkom svake godine preuzimamo te umjetnine od njihovih vlasnika koje je potom potrebno dokumentirati, fotografirati, a onda idemo u sam proces restauracije“, objašnjava Vučković.

Svaki predmet se prvo detaljno analizira i istražuje, a na temelju rezultata se kreće u uređivanje predmeta; mokro ili suho pranje, ravnanje pergamenata i vraćanje elastičnosti, rekonstrukcija nedostajućih dijelova... Proces je to koji kod ljudi budi zanimanje, ali i brojna pitanja.

„Kada vide papire u kadama s vodom, ljudi se šokiraju! Ali da, papiri se peru. Papir je prilično izdržljiv. Najviše volim kada nam dođe jako star papir jer je puno kvalitetniji od novog. Ogromna je razlika, papir iz 15., 16., 17. ili 18. stoljeća je ručno rađen, kvalitetan je i u odnosu na onaj industrijski, jedna sasvim druga priča. Također, ljudi nas često pitaju vraćamo li tekst u knjige i na papire. Ne! Jer ne znamo što je tu pisalo. Nadopunjujemo ih samo po-

Tanja Vučković i Gabrijela Savinović

Stara karta Dubrovačkog područja - prije i poslije restauracije

Šetnjom kroz prostorije u kojima rade, vidjet ćete papire, papire i još papira, starih po nekoliko stotina godina. Još iz doba slavne Dubrovačke Republike. Izaziva to posebnu fascinaciju, znatiželju i divljenje, kada hodate i gledate u staru papirnu građu koja nalikuje onoj iz filmova čija je radnja smještena u srednji vijek. No, ovo nije kulisa. Ovo je stvarno

stojećim dijelovima, nipošto ne novima. Međutim, kad je riječ o slici na papiru, onda se izvode retuši, ali samo tamo gdje je to moguće“, kaže Vučković. Nakon restauracije predmeta, on se vraća vlasniku koji se onda savjetuje kako ga dalje čuvati, a da se ne uništi. Papirnatim predmetima, kako bi što dulje trajali, potrebno je osigurati adekvatne mikroklimatske uvjete, poput zaštite od vlage ili svjetla. A i sami konzervatori pregledaju periodično predmete koje su prethodno restaurirali.

TKO JE TO BILO ZA VRIJEME DUBROVAČKE

REPUBLIKE

U rukama su im bili stoljetni papiri, pa i iz 12. stoljeća, vrijedni globusi, korčulanske matrikule, papinske bule na pergamentu koje su izložene u Katedrali... Razdoblje Dubrovačke Republike priča je za sebe. Papirnata građa koju ovaj Odsjek obrađuje najviše se odnosi na kodekse i dokumente tog vremena. Predmeti se obnavljaju u suradnji Zavoda, koji obnavlja radove, Društva prijatelja dubrovačke starine, koje ih financira, te Državnog arhiva u Dubrovniku, u kojem se nalazi obnovljeno gradivo. Projekt je započet 2015. godi-

ne, a traje i danas, s pauzom za vrijeme pandemije Covida-19.

„Kroz taj period smo restaurirali 211 dokumenata i 19 kodeksa, to je gradivo od svjetskog značaja. Naziv povelja nalazimo u srednjovjekovnim dokumentima kao povelja, pouilia i povea, a odnosi se na ispravu, dokument, stari rukopis, ugovor ili važan dokument. To su svečane isprave kojima javna vlast dodjeljuje neku povlasticu, donosi naredbu ili zapovijed. Na tim je papirima opisan svakodnevni život Dubrovnika u to doba“, govori voditeljica projekta, restauratorica Gabrijela Savinović. Napominje kako su stari Dubrovčani već tada činili neku vrstu restauracije vrijednih dokumenata pa su bili napredni i po tom pitanju.

„U Dubrovačkoj Republici pergament se birao za važnije dokumente, budući da je bio dugotrajniji materijal od papira. Ponajprije su to bili svi statuti, zakonski zbornici te popisi državnih službenika iz redova vlastele. Gledajte, to je bilo 12., 13., 14. stoljeće i oni su već tada imali izraženu svijest i osjećaj za očuvanje baštine. Također, u Dubrovač-

‘Fermani su posebno zahtjevni za restauriranje, a nosili su sultanov potpis’ stoji

U procesu... Stara ruža vjetrova

Papiri se trebaju i - oprati!

Papiri, papiri, papiri...

„Kada vide papire u kadama s vodom, ljudi se šokiraju! Ali da, papiri se peru. Papir je prilično izdržljiv. Najviše volim kada nam dođe jako star papir jer je puno kvalitetniji od novog. Ogromna je razlika, papir iz 15., 16., 17. ili 18. stoljeća je ručno rađen, kvalitetan je i u odnosu na onaj industrijski, jedna sasvim druga priča“, kaže Vanja Vučković, voditeljica Odsjeka za papir

koj Republici vlada je vodila brigu o preuvezivanju i popravcima oštećenih registara. U popravke se ulagalo mnogo novca, a Senat je za takve izdatke davao posebna ovlaštenja Malom vijeću. Pravovremeno preuvezivanje registara i njihovo popravljanje znatno je produljilo njihov vijek. I ti su predmeti čak i dobro očuvani, bude na njima nešto plijesni, ali tinta i materijal su u gotovo savršenom stanju“, tvrdi Savinović, dok se Vučković nadovezuje – posebni su ti Dubrovčani bili...

POSEBNE SULTANOVE DIREKTIVE

Vučković je svoj rad osobito posvetila fermanima. To su turski spisi nastali za vrijeme Otomanskog carstva, a u naravi su pisana sultanova naredba, zapovijed, dekret ili diploma. Oni su sadržavali naredbe i pravila od državnog značaja, regulirali su vojna, svjetovna i šerijatska pitanja, a najčešće su pisani posebnim arapskim pismom. „Ti su papiri specifični zbog strašno topive tinte, puno topivije nego što ju susrećemo na rukopisima i dokumentima sa Zapada, a i jako su osjetljivi zbog premaza na licu papira. Potpis sultana (Tugra) znao bi biti u zlatu, pa i različitim bojama, što su jako topivi pigmenti“, objašnjava Vučković dodavši kako je na tom polju ostvarila sjajnu suradnju s dr. sc. Vesnom Mijović, hrvatskom povjesničarkom i orijentalisticom koja zna prevoditi te rukopise te je puno pomogla u interpretaciji. A arhiva fermana u Dubrovniku itekako je impozantna. „Čak i Turci dolaze u Dubrovački arhiv i dive se jer imamo zaista puno tih sačuvanih dokumenata. Oni, s druge strane, govore kako su puno toga izgubili“, dodaje Vučković.

Kaže kako su fermane sa sobom često nosili dubrovački kapetani. Naime, na molbu Dubrovčana, oni su se često izdavali našim kapetanima kako bi mogli sigurno ploviti pod zaštitom sultana po Sredozemnom i Egejskom moru. Na fermanima bi znalo stajati, hatt- humayun često zlatnim slovima, što bi u prijevodu značilo kako ih je sultan

osobno izradio. Također, izdavali bi se i ako netko ne bi platio danak, koji je Dubrovačka Republika bila obvezna plaćati u jednom povijesnom periodu kako bi sačuvala svoju slobodu.

„Kroz te fermane se provlače dubrovačka imena i prezimena, naročito pomoraca koji su ih koristili kako bi se zaštitili od gusara i ostalih napada na moru“, dodaje Vučković koju su fermani zaintrigirali još tijekom studija, baš zbog toga što su dio nama neobične, istočnjačke kulture koja nam nije svakodnevna.

„Želja mi je sve ih obnoviti. Valjda ću to stići učiniti do mirovine“, govori kroz smijeh.

TKO SMO, OTKUD DOLAZIMO I GDJE TREBAMO IĆI

Kako je dubrovačka povijest iznimno bogata i vrijedna, pred njima je puno posla. Kažu nam kako su u najgorem stanju papiri koji se od strane publike najčešće listaju u arhivu jer se tako ujedno i najviše oštećuju.

Sve što su dotad obnovili, iz Hrvatskog restauratorskog zavoda – odsjek Dubrovnik su predstavili javnosti; prvo 2018. godine kroz izložbu, a potom i 2019. godine kroz bogati katalog. Za sredinu svibnja naredne godine zakazana je izložba u Orebiću na kojoj će predstaviti radove u suradnji s tamošnjim Pomorskim muzejom.

Zahvaljujući i bogatoj građi papira iz sada daleke prošlosti, znamo tko smo, otkud dolazimo i gdje trebamo ići. Kako bi to znali i oni koji ostaju za nama, važno je čuvati i obnavljati baštinu. Proces restauracije je zahtjevan i dugotrajan te je potrebno puno strpljenja, ali vrijedan svake utrošene sekunde jer se čuva ono što praktički nema cijenu – naš identitet i nasljeđe jedne Republike koja je prije nekoliko stotina godina bila ispred svog vremena, a nadahnjuje nas i da u ovom, modernom budemo napredni, mudri, posebni i svoji.

Mala preša za papire

Restauriranje globusa - dugotrajan, ali vrijedan proces

Policijska uprava u Dubrovniku u pohodu na bludnice i nečast, u zadnjih šest mjeseci je oglobila čak sedam inozemnih državljanki zbog - bavljenja prostitucijom. Kazne od 20 do 100 eura, tako rekuć simbolične, za ne reć - promotivne. Tri Brazilke, tri Kolumbijke i jedna Ukrajinka, smjesta su protjerane. I to, ne samo iz Hrvatske, nego iz cijelog europskog gospodarskog prostora. Jer, ko što znamo, prostitucija prestaje tamo gdje prestaje i njihova ulazna viza. Naravno, lokalna javnost se odma’ polarizirala. Jedni bi najradije sve ‘dame noći’ istjerali ognjem i mačem, dok bi ih drugi registrirali ko obrtnice i uveli im fiskalnu blagajnu.

Dio javnosti, beznadno ovisan o paroli Kupujmo hrvatsko, razmišlja pragmatično pa podržava zabrane; u nas već odavno sve uvozimo, od robe do radne snage i tako uništavamo domaće resurse. Ovako se lijepo štiti domaća prostitucija. Naše djelatnice mogu samo oglobit, ali ne i protjerat iz države. Residents only! Jer, kad već ne možemo spriječit uvoz koješta i kojekoga, barem ćemo uvoz nemorala stavit pod strogu carinsku kontrolu. Donald Trump je pred izbore obećao naciji otkrit istinu o svemu; od izvanzemaljaca do recepta za KFC piletinu, ali i objavu “Epsteinovog popisa klijenata”, mitskog popisa s imenima moćnika i političara, sladostrasnika i ljubitelja malodobnih curica. I onda, ništa od obećanja! Trump, veliki borac protiv ‘elite’, nakon izbora nije više spreman razotkrit elitu. Možda mu je popis slučajno pao u Mar-a-Lago bazen. Ili su mu ga ukrali osobno, Hillary i Obama, prerušeni u čistače bazena. Uz pomoć glavnog mozga Bidena, koji glumi da ne zna ‘ko mu glavu nosi, a zapravo vodi međunarodnu zavjeru protiv predsjednika Amerike. Ulje na vatru dolili su i novinari Wall Street Journala, koji su ovih dana objavili potpisanu Trumpovu rođendansku čestitku, iz 2003. godine, svom prijatelju Epsteinu na kojoj dominira crtež gole žene. Sad osramoćeni predsjednik tuži sudu vlasnika novina, tražeći odštetu od - 20 milijardi dolara.

KRONIKA POVIJESNIH STRANPUTICA

Zabranitelji

To je ozlojedilo i njegove pristaše pa pale crvene kape “Make America Great Again”. Za Trumpa su sve to laži i falsifikati, čiji su autori kriminalci i gubitnici izbora. Lažu iz ljubomore, jer je on u proteklih šest mjeseci postigao više uspjeha nego bilo koji predsjednik u povijesti Amerike. Njegova skromnost sigurno je izmamila širok osmijeh na licu kolege mu - Putina. Ostali misle da Trump zaslužuje Zlatnu loptu, nakon što je osvojio trofej klupskog SP-a u nogometu. Čini se zasluženo da dobije i Zlatnu kopačku. U guzicu!

‘’Ako želite raditi u Hrvatskoj, naučite hrvatski’’, plakatima uz cestu poručili su stranim radnicima HDZ-ovi partneri iz Domovinskog pokreta. U zemlji gdje političari rodnu ideologiju izgovaraju kao ‘’ideologodiju’’, a “imputiranje” zamjenjuju “amputiranjem’’, radnici iz Nepala, Indije i Filipina, u strahu su od gubitka hrvatskog sna o bogatstvu, slobodi i demokraciji.

Društvene mreže pak eksplodiraju od smijeha. Jer, ‘ko bi drugi dijelio jezične lekcije nego stranka koja je zauvijek obogatila hrvatski jezik izrazima poput ‘ideologodija’, ‘uškoljanost’.

Ministar Šipić, poznat po tome što misli da su padeži neka moderna jezična izmišljotina, tvrdi kako sve radi iskreno i bez ‘bez fige u džepu’, ali i ‘uškoljanosti’. A šef stranke Penava, već antologijski lingvist, ostat će zapamćen po izjavama, kako mu ‘uvijek nešto amputiraju’, nastavlja svoju misiju – brani domovinu od mutavih stranaca, dok mu vlastiti vokabular naginje preko granice. Spomenuta upozorenja, dakako, važe samo za fizikalce. Ne smeta Domovinski pokret to što ‘dobar dan’ ne znaju reć stranci koji nam vode banke ili su na rasprodaji kupili naša naftna polja i hotele, nego takve dočekuju s ‘how do you do, gospodine investitore, izvolite uzeti – sve’.

Jer, jasno je, plakat nije upućen gazdama, nego sirotinji iz trećeg svijeta. Onima koji rade ono što naši neće; kuhaju, peru, voze, nose. I koji bi sad, osim što zarađuju minimalac za maksimalnu mu-

ku, trebali noću učit hrvatski, i to brže od hrvatskih ministara, od kojih nerijetko bolje govore, ako već ne hrvatski, onda - engleski. Kao Filipinci. Zato autori plakata njihove poslove nikad ne bi mogli radit, iako bi žarko željeli fermat naseljavanje stranaca.

Koordinacija braniteljskih udruga Grada Dugog Sela, od tamošnje Turističke zajednice je zatražila zabranu održavanja koncerta Momčila Bajagića u Dugom Selu sredinom rujna. U svom zahtjevu, upućenom gradu i Turističkoj zajednici, ističu da Bajaga nije dio gastronomske tradicije Dugog Sela i da ga ne žele u svom gradu. U protivnom, bit će primorane otkazati svoje sudjelovanje na manifestaciji Stara jela iz Dugog Sela. Jer se na toj narodnoj veselici ne kuha JNA pasulj sa šargarepom, niti se peku đigerica i praseća bedra na roštilju, a što se sve skupa servira s belim lebom uz drvene kašike. Nastranu što mnogima na jetru ide gastronomija pečene đigerice, ali javnosti se iznose i podaci, kako je taj srpski pjevač prije 32 godina u Kninu, glavnom uporištu tzv. Srpske Krajine, svojom pjesmom dizao moral srpskim odmetnicima. E, to bi bilo nešto drugo! Osim ako ne lažu oni koji tvrde da je to istina!? Organizatori i gradonačelnik se nisu složili s tim argumentima pa koncert, bar zasad, još nije - otkazan. Neka 1. kolovoza Pula bude štih proba!

Piše Mario Klečak

Ime sekcije

Dubrovački dnevniK

WELLNESS ZONA

Nava Spa u hotelu Lero je mjesto gdje opuštanje postaje ritual

Danas prostor obuhvaća finsku i parnu saunu, jacuzzi, hladnu kupku, unutarnji bazen, kao i četiri tretmanske sobe u kojima se provode tretmani lica i tijela, masaže, manikura, pedikura i depilacija

U sklopu hotela Lero, koji već godinama nosi reputaciju jednog od najprepoznatljivijih gradskih hotela, otvorio se novi wellness prostor koji spaja suvremeni luksuz s intimnim pristupom njezi i opuštanju. Nava Spa nije samo još jedan spa centar, to je pažljivo osmišljen prostor mira, ugode i ljudske topline, u kojem se svakom gostu pristupa s potpunom posvećenošću.

Renovacija je započela prije godinu i pol dana, s ciljem da se podigne kvaliteta ponude hotela i odgovori na sve izraženiju potrebu modernih gostiju za wellness sadržajima. Danas prostor obuhvaća finsku i parnu saunu, jacuzzi, hladnu kupku, unutarnji bazen, kao i četiri tretmanske sobe u kojima se provode tretmani lica i tijela, masaže, manikura, pedikura i depilacija.

“Htjeli smo objediniti sve osnovne elemen-

te koje jedan pravi hotelski wellness mora imati, ali tako da sve bude funkcionalno, kvalitetno i opuštajuće”, govori nam voditelj Nava Spa Ratko Šćepanović koji ima preko 20 godina iskustva u radu u wellness industriji, a posebno za ovu priliku nam je pokazao sve prostorije i uređaje u novom wellness prostoru hotela Lero.

LJUDI SU TI KOJI ČINE RAZLIKU

I dok su sadržaji važno mjerilo, odmah na prvu je vidljivo kako filozofija Nava Spa centra jasno ističe ono što ih zaista razlikuje, a to su ljudi. Cijeli tim stručnjaka dolazi iz Dubrovnika, a svi terapeuti i kozmetičari imaju dugogodišnje iskustvo. Taj profesionalni standard, uz neformalnu toplinu u pristupu, ono je što gosti najčešće ističu u svojim dojmovima.

Piše Aida Čakić Foto Lucija Komaić/ PR Hotel Lero

Recepcija s predivnim mozaikom broda Nava

Prvi dojam pri ulasku u Nava Spa otkriva kako je riječ o prostoru ugode i zadovoljstva

U mirnom ozračju

Nava Spa centra očekuje vas bogat izbor tretmana za njegu lica i tijela u kojima koriste renomiranu Guinot kozmetiku.

Bez obzira na tehnologiju i trendove, ljudski kontakt, pažnja i atmosfera su ono što gost najviše pamti. Djelatnici Nava Spa u hotelu Lero vode se jednim ciljem, a to je da svaka osoba koja uđe u spa možda nervozna, s brigama i pritiskom, izađe drukčija. Opterećenja, stres, nervoza, sve to prestaje boravkom u spa centru. Upravo je to njihova najveća potvrda da su napravili dobar posao.

Nava Spa njeguje pristup u kojem gost nije samo klijent, nego osoba kojoj se pruža pun doživljaj pažnje, skrbi i oporavka.

Svaki tretman počinje razgovorom, savjetom, preporukom, a završava osmijehom i istinskim osjećajem opuštenosti.

PRISTUPAČNOST I POSEBNE PONUDE

Uz klasične tretmane, wellness nudi i mogućnost privatnog najma spa zone za dvije do četiri osobe, uz dodatne pogodnosti – pjenušac, voćnu platu i potpuni mir, bez drugih gostiju. Fitness je besplatan za goste hotela, ali otvoren je i za vanjske korisnike – uz 10 eura za 90 minuta, što je više nego dovoljno za kvalitetan trening.

Edina, Fanny, Antonela, Tea i Ratko

Udoban prostor i opuštajuća atmosfera pružaju Vam trenutke osobne njege i relaksacije

Hotel Lero omogućit će svakome ugodan boravak.

Za sve vrste masaža koriste lokalne prirodne sastojke te visokokvalitetna bazna i eterična ulja, pažljivo odabrana i prilagođena individualnim potrebama svakog gosta. Pružaju i potpunu njegu ruku i stopala koristeći Biosculpture EVO kozmetiku, novu generaciju kozmetike razvijene s ciljem očuvanja zdravlja noktiju.

Za ljude iz grada odobravaju popust od 20 posto na sve tretmane iz njihove ponude, jer žele svoj sadržaj, osim turistima, približiti i građanima koji su im jako važni jer hotel Lero je uvijek bio mjesto okupljanja za domaće.

PLANOVI NAKON PRVE SEZONE

Ova sezona je prva puna sezona rada Nava Spa centra i rezultati su, kako kažu, već iznad očekivanja. No, to je tek početak. U planu je širenje ponude, uvođenje novih tretmana i modernih aparata, sve u skladu s tržišnim trendovima, ali bez žrtvovanja kvalitete. Tržište wellnessa se brzo mijenja. Tehno -

logija postaje sve prisutnija, posebno u segmentu fitnessa što je vidljivo u Nava Spa pa tako imaju uređaje s touchscreen ekranima koji vas vode kroz vježbe. No, ono što nikad ne smije nestati je ljudski dodir i osjećaj – da ste tu gdje vas netko dočeka s pažnjom i posveti vam se u potpunosti.

SIMBOLIČNO IME, DUBOKA PORUKA

Iako prostorno manji od nekih luksuznih wellness resorta, Nava Spa se ne doživljava kao ‘manji’ centar. Upravo suprotno, ime je odabrano zbog simbolike snažnog broda. ‘Nava’ je bio brod u floti Dubrovačke Republi-

Nava Spa Jacuzzi

Nava spa ima i opciju ledene kupke koja je hit jer brojni su benefiti hladne vode koja stimulira prirodne obrambene mehanizme tijela.

Nakon širokog izbora masaža i tretmana možete se opustiti u bazenu

Želite li ostati aktivni tijekom odmora, na raspolaganju je moderno opremljen fitness centar s najnovijom Technogym opremom. Preferirate li pak mirnije okruženje i opuštanje, prepustite se blagodatima finske saune, parne kupelji i jacuzzija.

ke koji je imao važnu ulogu. U istom prostoru u kojem se danas nalazi spa, nekada je bila i popularna Taverna Nava, a mozaik broda Nava, koji krasi zidove, podsjetnik je na duboku povezanost tradicije i suvremenosti.

“Mi smo prostorno manji, ali smo snažni kao brod jer se trudimo ponuditi puninu doživljaja, kvalitetu, atmosferu, stručnost i naravno osjećaj da ste dobrodošli”, zaključio je na kraju voditelj Nava Spa u hotelu Lero Ratko Šćepanović.

ZAOKRUŽENI DOŽIVLJAJ

U sklopu hotela, gosti mogu uživati i u po -

nudi Piano bara koji odnedavno ima novu posebnu ponudu za wine tasting utorkom i četvrtkom, a inače nude širok izbor koktela, smoothieja, raznovrsne hrane, kao i poznati sushi koji je postao hit među lokalnima i turistima. Sve to čini idealnu kombinaciju za dan posvećen sebi – od opuštanja, preko njege, do uživanja u hrani.

Ako tražite mjesto gdje ćete se istinski odmoriti, ne samo tijelom, nego i duhom – Nava Spa u hotelu Lero nudi upravo to: opuštanje i uživanje uz ljude koji vas znaju razumjeti, dočekati i njegovati.

Stručnjaci za pedikuru i manikuru pružit će širok spektar usluga i tretmana kako bi se osigurala cjelovita njega stopala i ruku.

Opuštajuća masaža ima cilj potpuno opustiti tijelo, ali i duh.

BUDUĆNOST SPORTA ODAVNO JE U PROMOCIJI

Sve manje akcije, a sve više pratitelja: Kako je marketing pobijedio sport?

Što to razlikuje popularan od manje popularnog sporta? Je li to komponenta izvedbe i sama atraktivnost tog sporta? Čini se, ipak, da nije, jer današnji primjeri pokazuju kako mnogi atraktivni sportovi prolaze pretiho, a neki izvedbeno manje atraktivni sportovi, doživljavaju procvat. Ključ je u marketingu, PR-u, cijelom „paketu”. Najbolji primjer je planetarno popularno Svjetsko prvenstvo u Formuli 1, dok su mnogi europski sportovi primjer kako izostanak promocije donosi manju popularnost, iako dobar proizvod postoji

Deset minuta do početka Velike nagrade Belgije. Kiša već pada koji sat, a baš sada prije starta je pojačala. Vozači izlaze na kultnu stazu Spa, jednu od najpoznatijih i najstarijih u kalendaru Formule 1. Okolo je zelenilo, Ardeni, a sama staza je posebna po svojoj elevaciji. Jedan dio ide uzbrdo.

Uglavnom, trebalo je krenuti u 15 sati, međutim, nije krenulo. Donesena je odluka o odgođenom startu zbog lošije vidljivosti iz bolida. Naime, kapljice vode ludo su letjele od bolida ispred, što je bila prevelika opasnost za vozače. Sve je kasnilo nekih 90 minuta, a onda je napokon krenula „povorka”. Safety car, a iza njega 20 bolida spremnih za utrku. Bio je to „rolling start”, odnosno start utrke iz pokreta. Na tako mokroj podlozi, koja se još nije dovoljno osušila, očekivao se spektakl. Mokra podloga znači i potencijalna proklizavanja, kolizije, a time i nove prekide utrka. Ljubitelji Formule 1 često se nadaju kiši, kako bi utrku učinila još zanimljivijom.

Međutim, kada je utrka u Belgiji počela, prvo pravo uzbuđenje pružilo je prestizanje McLarenovog Oscara Piastrija nad momčadskim kolegom Landom Norrisom, koji je imao pole poziciju za utrku. Piastri je na kraju pobijedio u toj utrci, dok je vozač dana bio iskusni lisac Lewis

Piše Rafael Barkiđija foto Pexels

Hamilton, koji je startao 16., a završio kao sedmi. Bilo je tu još koje prestizanje, međutim, kao i puno puta ove sezone, McLaren se vrlo brzo odvojio na vrhu, a iza su se „tukli” Leclerc (Ferrari), Verstappen (Red Bull), Rusell (Mercedes). Osim toga, bilo je tu još koje prestizanje, ali ponovno je izostala ona prava drama, kontakt, festival prestizanja...

PUNO SLIČNIH UTRKA, PUNO SLIČNIH ISHODA

Ljubitelji Formule 1 su već nakon dvije-tri utrke ove sezone znali kako će naslov osvojiti netko od McLarena. Njihov bolid je u ovom trenutku najbrži. Aktualnog prvaka, Nizozemca Maxa Verstappena, tako su izazvali Norris i Piastri.

U zadnje vrijeme puno utrka završi ishodom, kojim i počne. Točnije, da poredak bude isti ili gotovo isti kao i poredak uoči starta. Istina, za ljubitelje Formule 1, dramatičnost se postiže i taktikom, planiranjem ulaska u box, odabirom tipa guma, komunikacijom između team principala i vozača. Nije sve u prestizanju.

No, podaci potvrđuju kako Formulu 1 prati sve više i više ljudi. Pa čak i sve više žena. Usprkos činjenici da je sve više utrka s manje konkretne drame, prestizanja, izlijetanja. Iako se u Formuli 1 uvijek trude pravilima napraviti utrku zanimlji-

vom, uvijek se javlja dominacija određene momčadi. To je do ove godine bio Red Bull, sada je to McLaren. Osim dominacije na vrhu, događa se i da je sve veća vremenska razlika između ostalih bolida na stazi, van dohvata DRS-a, pa se pomalo smanjuje broj prestizanja.

Šture brojke govore kako je broj prestizanja o Formuli trenutno opada. Prije uvođenja DRS-a bilo je od 10 do 15 prestizanja po utrci. Nakon što je DRS uveden (2011), dogodio se nagli skok do 40ak prestizanja po utrci. Još je 2023. godine bilo oko 40 prestizanja po utrci, da bi prošle sezone to palo na 30. Za očekivati je kako će se trend pada nastaviti i nakon što završi ova sezona.

PADA BROJ PRESTIZANJA I AKCIJE, A RASTE BROJ PRATITELJA. KAKO TO? Formula 1 u TV prijenosima danas po jednoj sezoni broji oko 1,6 milijardi gledatelja. To je porast s obzirom na prošle godine. Forbes je iznio podatak u kojem je ukupni rast tržišta Formule 1 od 2021. do 2024. godine, otprilike 5,7 posto. Posebno se ističe porast interesa u Kini, potom Kanadi, Saudijskoj Arabiji, Argentini, ali i SAD-u.

Ne raste samo broj gledatelja pred malim ekranima. Raste i broj posjetitelja na samim utrkama, točnije, cijelim vikendi-

ma na pojedinoj utrci. Uvedena je i sprint utrka na pojedinim Velikim nagradama, čime se još više povećava baza posjetitelja.

Čini se da je Formula 1 doživjela „Hollywood moment”. Američka stranica Business Insider navodi kako je udio žena u fan-bazi sada oko 40 posto, a da su najbrže rastuća skupina djevojke od 16 do 24 godina. Ovi trendovi, među ostalim, potaknuti su serijom Drive to Survive na Netflixu, koja se snima tijekom utrka, iz kulisa... Ne treba spominjati kakav je svjetski hit trenutno F1 film, u kojem glumi Brad Pitt.

Utrke Formule 1 danas su puno više od same utrke. To je cijeli „event experience”, odnosno, događaj koji pruža mnoga druga iskustva. Glamur, raskoš, poznati i slavni na utrci. Neke staze su same po sebi kultne i prestižne, Monaco, Las Vegas, Miami, Singapur... Vozači su svjetski popularne zvijezde, pogotovo na društvenim mrežama, pa čak i za one koji ne prate ovaj sport. Da ne spominjemo i rivalstva, koja donose ogromnu gledanost. Svaki F1 event nosi niz drugih popratnih sadržaja, od koncerata do sajmova, simulatora, do zabava za posjetitelje.

SPORTOVI SU POPULARNI ONOLIKO KOLIKO SE ULAŽE U PROMOCIJU

Primjer Formule 1 jasno nam daje do znanja kako se u današnje vrijeme popularnost samog sporta ne očituje kroz njegovu izvedbu ili zanimljivost, već isključivo kroz čistu promociju. Navedeni primjer utrke u Belgiji nije jedini pri -

mjer „predvidljive” i ne previše atraktivne utrke ove sezone. Bilo ih je još takvih, u Japanu, Kini, Kanadi, a bit će ih zasigurno još do kraja sezone.

To vrijedi za sve sportove, ne samo za Formulu 1. Popularnost često ne dolazi samo iz igre, već iz toga kako se ta igra prezentira. Nogomet, NBA , NFL –svi ulažu milijune u brendiranje i promociju. Priče o rivalstvima, karizmatične zvijezde, ekskluzivni sadržaji i društvene mreže stvaraju „hype”. Ljudi žele biti dio te priče, biti „unutra“, pratiti ono o čemu svi pričaju.

Formula 1 tu prednjači. Netflixova serija, veliki filmski projekt s Bradom Pittom, celebrity kultura na stazama i cijeli vikend program oko utrke – sve to privlači novu publiku. Uložen novac donosi rezultate: dolaze mlađi fanovi, sve je više žena među gledateljima, a globalno tržište širi se izvan tradicionalnih granica. Drugim riječima – sport koji ulaže u svoj imidž i iskustvo oko događaja, privlači ljude i kad sama akcija nije spektakularna. Marketing često, možda bolje rečeno uvijek, pobjeđuje samu igru. Iako ovdje valja istaknuti kako je Formula 1 itekako sport u punom riječi. Nije to samo sjesti u bolid i voziti, nego tisuće i tisuće ljudi radi unutar svake pojedinačne momčadi. Vozači treniraju gotovo svaki dan, gube i po nekoliko kilograma tijekom jedne utrke, podnose G-sile koje uspoređuju s pilotima borbenih zrakoplova. To nije samo show za kamere, nego i vrhunski fizički i mentalni izazov, gdje su koncentracija i priprema jednako važni kao i brzina bolida i tehnička komponenta.

MNOGI EUROPSKI SPORTOVI KASKAJU ZA ZAPADNOM KONKURENCIJOM

Nije zahvalno uspoređivati Formulu 1 s nekim drugim, manje popularnim ili manje bogatim sportovima. No, ovaj primjer nam jasno predočava kako sama izvedba više nije jedini uvjet za popularnost nekog sporta. Mnogi europski sportovi, a ovdje ćemo navesti rukomet, vaterpolo, pa i europsku košarku, često nude atraktivniji i neizvjesniji proizvod od Formule 1. Više akcije, više preokreta, više kontakta. Pa čak i u automobilizmu, izvan F1, ima serija s više borbi kotač uz kotač.

No, razlika je u – marketingu. Formula 1 ima globalnu promociju, vrhunski PR i snažnu prisutnost na društvenim mrežama, dok europski sportovi često ostaju lokalni i manje vidljivi. Rezultat? Manja popularnost unatoč potencijalno uzbudljivijem sadržaju.

Hrvatska je zemlja sporta, sportaša i sportskih uspjeha. Ne nedostaje izvedbene komponente, ali izostaje nekakav minimum kriterija u digitalnom svijetu u 2025. godini. U europskoj praksi mnogi sportski događaji prođu pretiho, bez prisustva u medijima, bez tog tzv. „hypea”. Osim nogometa i povremenih uspjeha u rukometu, vaterpolu, tenisu, ali i individualnih uspjeha u košarci, naslovnice hrvatskih sportskih medija pune su stranih sportaša i stranih uspjeha. Još jedan dokaz kako ne živimo u vremenu sadržaja, već u vremenu u kojem najbolje prolazi – onaj tko ima novaca i tko se zna prezentirati. Iako, još jednom treba navesti, ovo nije tekst koji negira Formulu 1 kao dobar ili kvalitetan proizvod, jer on to jest.

Ajme koja je gužva i ajme kako je skupo

Kreten od turista koji se žali da je sve skupo glavni je uzročnik skupoće

Neke atraktivne turističke destinacije poput Rima, Venecije ili Dubrovnika iz godine u godinu dižu cijene, jer da ne dižu, svake godine bi tamo hrlio još veći i još veći broj ljudi pa bi došlo do pucanja cijele infrastrukture. Rast cijena pomaže da broj turista u nekoj razvikanoj destinaciji bude pod još uvijek prihvatljivim brojkama

Dok ih vozim na katamaranu ne mogu čuti te dvije konstatacije gostiju, valjda sam razvio nekakvu alergiju - „Ajme, kolika je gužva“ i „Ajme koliko je skupo“ - te rečenice probadaju mi moždanu ovojnicu kao da su uzročnici meningitisa. Pa naravno da je gužva i da je masa ljudi, jer je nestvarno lijepo. Bilo da je riječ o zidinama, Zlatnom ratu ili nekoj tirkiznoj uvali, normalno da će biti gužva, pa uostalom i sam taj gost koji se žali na broj ljudi pripada tom istom – broju ljudi. Ima li većeg ludila nego kada se turist žali na broj turista? Pa čovječe, ako ne želiš turiste oko sebe, odi u Bileću, Rožaje, Lepoglavu…. Bit će ti glava lijepo sama. Ali tamo nemaš što vidjeti, niti išta pametno raditi, žališ se. E, pa vidiš zašto je negdje gužva, a negdje nije. Utuvi to u svoju glupu glavu, to zašto turisti ne posjećuju Glupoglavu, razumiješ li napokon? I gnjurcu je draža tirkiza, a kamoli neće biti roniocu. No koliko god mi ide na gnjurac to što se turisti žale na broj turista još me više nervira junac koji se tvrdoglavo žali na skupoću. Ajme kako je skupo ovo, ajme kako je skupo ono, ajme koja je cijena ovoga, koja je cijena onoga... Jest skupo je, stari, ali, čekaj malo, ti se žališ meni, kao da sve to o čemu ti pričaš meni također nije skupo? Na kraju krajeva, ti si došao u Hrvatsku svega par dana kao turist, nitko te nije tjerao, a ja ovdje živim 365 dana u godini i stalno moram ići na placu gdje kilo zelenog graha dođe 10 eura, a ovrata iz uzgoja 15. Još do jučer su cijene bile dvostruko ili čak trostruko jeftinije.

KORONA IDIOTI POKRENULI INFLACIJU

Naravno, znamo što je prouzročilo tu ogromnu

skupoću. Idioti koji su nas tijekom korone zatvorili u kuće i tiskali novac prouzročili su prvi val inflacije. Onda je došao drugi idiot, koji se odaziva na ime Andrej Plenković, pa je uveo euro u najgorem mogućem trenutku u povijesti, te je tako prouzročio drugi val inflacije. No čak i da nije bilo korone, čak ni da Plenković nije uveo euro, cijene bi rasle, ne naravno ovom brzinom, ali bi rasle. Turizam kao takav uzrokuje neprekidni rast cijena. Drugim riječima, onaj kreten od turista što se žali da je sve skupo je jedan od glavnih uzročnika skupoće. Neke atraktivne turističke destinacije poput Rima, Venecije ili Dubrovnika iz godine u godinu dižu cijene, jer da ne dižu, svake godine bi tamo hrlio još veći i još veći broj ljudi pa bi došlo do pucanja cijele infrastrukture. Rast cijena pomaže da broj turista u nekoj razvikanoj destinaciji bude pod još uvijek prihvatljivim brojkama.

Oni koji su kolateralne žrtve turističke inflacije su lokalni stanovnici. Oh kakvo ludilo. Znači turist koji je prouzročio skupoću žali se meni lokalcu na cijene. On je tu, ponovimo, svega nekoliko dana, a ja ovdje živim cijelu godinu. Nažalost, plaća nikada ne prati rast cijena, pa ljudi u turističkoj destinaciji, baš poput mene, rade dva posla. Turizam omogućava (dodatne) poslove, ali sa sobom odnosi slobodno vrijeme u najboljem dijelu godine, a zbog svega pati kvaliteta života.

Primjerice, na razvikanoj Ibizi dodatne poslove kako bi preživjeli ogromni rast cijena moraju obavljati čak i policajci, te zdravstveni djelatnici. -Volim hipijevsku vibru i povijest otoka, ali s vremenom je postalo sve komercijalnije. Sve je brže,

Bilo da je riječ o zidinama, Zlatnom ratu ili nekoj tirkiznoj uvali, normalno da će biti gužva, pa uostalom i sam taj gost koji se žali na broj ljudi pripada tom istom – broju ljudi. Ima li većeg ludila nego kada se turist žali na broj turista?

Piše Maro Marušić foto Zvonimir Barišin/PIXSELL

skuplje i luksuznije. Znam ljude koji rade ključne poslove, u osiguranju grada i u zdravstvu, a koji sada žive u strašnim uvjetima. Kvaliteta života je dramatično pala za lokalce. Ibiza nije dovoljno velika da podrži toliki masovni turizam – govori jedan lokalni stanovnik.

EU TREBA DONIJETI ZAKON O DVOSTRUKIM CIJENAMA

I na Ibizi se vjerojatno turisti žale na gužve i skupoću, a istovremeno uopće ne razmišljaju kako je lokalcu kojemu su isto tako stalno gužva i skupoća. Kako već rekosmo, svim turističkim destinacijama je zajedničko da cijene neprekidno rastu, a kvaliteta života (o)pada. Posla ima, ali uz onaj osnovni mora se voziti ili Uber ili baviti apartmanima. OK, ne trebaš biti neki pametnjaković za ovo shvatiti, ali koje bi bilo rješenje?

Rješenje bi bilo uvođenje dvostrukih cijena na prostoru Europske unije. Turizam je luksuz, ljudi putuju iz obijesti, a ne stvarne potrebe. Putujući po destinacijama smanjuju kvalitetu života domaćih ljudi. Pa neka onda plaćaju ogromne cijene, nitko ih ne tjera da putuju, a ako već hoće, onda brajko, lijepo plati. Treba svuda uvesti dvostruke cijene, jedne za turiste, a druge za doma-

će nebitno je li riječ o restoranima, kafićima, supermarketima ili najmu teniskih terena. I te bi se cijene trebale osjetno razlikovati. Primjerice, bijela kafa za lokalce između 1,5 i 2 eura dok za turiste od 5 naviše.

Brod za Lokrum besplatan za domaće, a turistima masno naplaćivati. Prijevoz Libertasovim autobusima 1 euro za domaće, 3 eura za turiste, pizza za domaće najviše 7 eura, za turiste 20 eura. E pa brate, lijepo vrati lokalnom stanovništvu to što im pati kvaliteta života zbog vaših posjeta. S povećanjem cijena turistima došlo bi i do smanjenja gužvi. Ne bi svaki šanić putovao Ryanairom do Dubrovnika i žalio se na cijene. Nemaš para, nemoj putovati. Ja bih volio vidjeti Ameriku, iznajmiti tamo neko vozilo i dati gasa u suton, ali nemam para i ne idem. Pa neću sad otići tamo i neprekidno se žaliti kakve su cijene. Takve su kakve jesu, nije mi potreba ići u Ameriku nego je riječ o čistom zadovoljavanju ega.

Netko će sad reći ako dignemo cijene, gosti će otići negdje drugo gdje je jeftinije. Otići će neki, ali uvijek će postojati ljudi koji žele vidjeti Rim, Veneciju, Ibizu i Dubrovnik, koliko god da košta. Elitne turističke destinacije treba vratiti eliti. Za nas ostale tu su uvijek Nevesinje, Trebinje i Zagreb.

Jest skupo je, stari, ali, čekaj malo, ti se žališ meni, kao da sve to o čemu ti pričaš meni također nije skupo? Na kraju krajeva, ti si došao u Hrvatsku svega par dana kao turist, nitko te nije tjerao, a ja ovdje živim 365 dana u godini i stalno moram ići na placu gdje kilo zelenog graha dođe 10 eura, a orada iz uzgoja 15

sinonim za kvalitetu, stručnost i cjelovitu brigu

Body Balance Dubrovnik – centar zdravlja na jednom mjestu!

Kad nešto novo stiže u Grad - često dolazi s njihovom adresom

Skoro će i desetljeće otkako je Body Balance u Dubrovniku sinonim za kvalitetu, stručnost i cjelovitu brigu o zdravlju.

Prvi su i jedini centar u Dubrovniku koji objedinjuje sve ključne segmente zdravlja - fizikalnu terapiju i rehabilitaciju, integrativni način vježbanja, dijagnostiku zdravstvenog stanja i klinički nutricionizam. Kada se govori o ‘prvacima’; u Dubrovniku su pioniri s diplomom osteopatije, akupunkture i elektroakupunkture.

Kako kažu iz Body Balance centra – nije im cilj biti prvi, nego jednostavno prepoznaju kakva je pomoć potrebna Dubrovčanima i Dubrovkinjama u pogledu zdravlja.

Nismo se iznenadili kada su nam otkrili da će uskoro biti i korak ispred u tehnološkom smislu razvijanja digitalnog sustava te u drugom projektu, a koji je vezan za struku, znanje te edukaciju.

JEDNA ADRESA – RJEŠENJE BEZ GRANICA!

Kada ne znate otkud početi, krenite u točku gdje će se svi smjerovi spojiti - bilo da tražite lokomotornu korekciju ili biokemijsku ravnotežu,

Body Balance centar je cjelovito mjesto gdje terapija, dijagnostika i vježbanje zajedno pronađu rješenje za vaše probleme!

Vjeruje se kako zdravlje nije stvar jednog i izričitog pristupa, zato se i nudi širok raspon usluga koje se međusobno nadopunjuju i vode ka cjelovitom oporavku i prevenciji:

FIZIKALNA/ MANUALNA TERAPIJA I

REHABILITACIJA

Različite terapijske usluge prilagođene širokom spektru ljudi svih populacija i dobnih skupina – od post-operativne rehabilitacije do osoba s akutnim ili kroničnim bolovima u bilo kojoj regiji tijela, s ozljedama mišića, tetiva, ligamenata, zglobova, oštećenja, kompresije i različi-

tih simptoma disfunkcije živaca (trnci, gubitak osjeta, utrnutost i sl.). te određena stanja poput glavobolja, vrtoglavica, konstipacije, inkontinencije, psiho-somatskih problema, posljedica autoimunih bolesti, itd.

INTEGRATIVNO VJEŽBANJE

Usluge usmjerene na poboljšanje tjelesnog zdravlja kroz pokret primjenjujući pritom individualni ili grupni pristup za sve populacije; rekreativci, sportaši, osobe „zlatne“ životne dobi, post-operativno i kineziterapijsko vježbanje. Vježbanje se može provoditi u funkcionalnoj dvorani ili na reformer spravama pod stručnim vodstvom kineziologa, kineziterapeuta ili reformer instruktora; zavisno o potrebi klijenta.

DIJAGNOSTIKA I EVALUACIJA

ZDRAVSTVENOG STATUSA

Usluga koja pruža sveobuhvatan pregled i preciznu analizu zdravstvenog statusa prikupljanjem rezultata analize biorezonance, podataka detaljne anamneze, analizom biokemijskih parametara (krvna slika), morfološka obilježja, UZV, spiroergometrija te mjerenje sastava tijela.   Ovakav pristup je posebno koristan pojedinci-

ma koje žele saznati detaljnije o svom zdravlju ili se suočavaju s neobjašnjenim ili nerazjašnjenim simptomima i bolovima.

Više informacija možete dobiti slanjem elektroničke poruke na bodybalance.du@gmail.com ili pozivom na broj +385 95 4252 101. Vizualnu percepciju koncepta djelovanja centra možete pratiti na Instagram stranici bodybalance_du

Dubrovnik by Željko Tutnjević za Dubrovački dnevnik

Ana, Rita, Davor, Vuk i Mima - zadovoljstvo je prođirati i pokazati Grad dragim gostima

Miho i Mile - u hodu su se i mnoge obostrano zanimljive teme spomenile

Vedran i Vedran - bez fotoaparata i fotografije nemoguće im je zamisliti dan

Luko i Mauro - za brata razveseliti nije braći teško paket nositi

Seba i Nila - sretna je 26. obljetnica braka proslavljena bila

Sanja i Boris - nesvakidašni trenuci više od zlata vrijede, kćer i tata opušteno kod velike Onofrijeve fontane sjede

Dubrovnik by Željko Tutnjević za Dubrovački dnevnik

Aldina i Anatolie - zajednička im je želja život pun zdravlja, ljubavi i veselja

Nea i Rea - dobre prijateljice i Dubrovačkih ljetnih igara ljubazne razvođačice

Paula i Boris - svaka ptica svome jatu, studentica glume čestita glumcu kao bratu

Marijana i Lucija - u ljetno veče rado se Stradunom zajedno prošeće

petak, 1. kolovoza 2025.

ZANIMLJIVI I MOĆNI

Piše Ivo Batričević

foto PRIVATNI ARHIV

NOSAČI ZRAKOPLOVA I

HELIKOPTERA KOJI SU POSJETILI

DUBROVNIK ‘San Marco’ je u ratu donio humanitarnu pomoć, a ‘Cavour’ je zapovjedni brod talijanske mornarice

Nalazili su se u Gružu, odnosno kod Dakse, a neke od njih su građani imali priliku razgledati

Pet nosača zrakoplova koji su boravili na sidrištu pored otoka Lokrum bili su tema feljtona “Priče o moru i brodovima” iz veljače 2022. godine. To su bili američki nosači zrakoplova: CV- AMERICA , CV- JOHN F. KENNEDY, CV- SARATOGA , CVN - DWIGHT D. EISENHOWER , CVN - GEORGE WASHINGTON. Tema ovog feljtona je šest nosača zrakoplova i helikoptera od kojih su četiri bila vezana u luci Gruž, a dva su bila na sidrištu pored otoka Dakse. Samo helikoptere su na svojim palubama i hangarima nosili sovjetski MOSKVA (100) i LENINGRAD (853) te talijanski ITS SAN MARCO (L9893) i francuski DIXMUDE (L9015), a kombinirano zrakoplove STOVL karakteristika (Short Take-Off / Vertical Landing) i helikoptere su nosili američki USS SAIPAN (LHA-2) i talijanski ITS “CAVOUR” (CVA 550). Navedeni brodovi su bili u prijateljskoj posjeti s namjerom da im se posada odmori i razonodi od dugotrajnih plovidbi i svakodnevnih

vježbi, a ITS SAN MARCO (L9893) je 1991. doveo humanitarnu pomoć za vrijeme ratne blokade Dubrovnika.

.MOSKVA (100) i LENINGRAD (853) Sovjetski nosači helikoptera MOSKVA (100) i LENINGRAD (853) su bili brodovi blizanci crnomorske flote koji su ušli u službu 1967. i 1968. godine. U planu je bilo izgraditi 12 ovakvih brodova blizanaca, ali su izgradili samo ova dva, a od trećeg koji je trebao nositi ime KIEV su odustali 1969. godine. Imali su svaki po 11920 tona istisnine- deplasmana (težina broda u tonama) tj. potpuno opremljeni po 15580 tona. Bili su dugi 189 i široki 34 metra te ih je opsluživalo 850 članova posade. Dvije parne turbine ukupne snage 100000 SHP (shaft horsepower) su im preko dvije propele davale maksimalnu brzinu do 30 čvorova. Mogli su s jednim punjenjem goriva ploviti do 7000 nautičkih milja pri

Posjetilo nas je šest nosača zrakoplova i helikoptera, od kojih su četiri bila vezana u luci Gruž, a dva su bila na sidrištu pored otoka Dakse. Samo helikoptere su na svojim palubama i hangarima nosili sovjetski MOSKVA (100) i LENINGRAD (853) te talijanski

ITS SAN MARCO (L9893) i francuski DIXMUDE (L9015)

brzini od 15 čvorova. Brodovi su bili opremljeni protupodmorničkim naoružanjem te protuzračnom obranom i projektilima. Mogli su nositi i uskladištiti ispod palube 18 helikoptera Kamov Ka-25 Hormone ili Mi-8. LENINGRAD je otpušten iz vojne službe 1991. te je 1995. izrezan u indijskom rezalištu brodova. MOSKVA je otpuštena iz službe 1996. da bi sljedeće godine završila u rezalištu. Za brodove sovjetske flote zanimljivo je to što su na bokovima imali napisane brojeve- oznake koji nisu ništa značili jer su ih Sovjeti iz taktičkih razloga če-

sto mijenjali dok su ratni brodovi ostalih svjetskih sila držali iste oznake na boku broda od izgradnje pa do rezališta. Prilažem fotografije oba broda koji su bili usidreni na vanjskom sidrištu između otoka Dakse i Koločepa slikane 1979. godine.

ITS SAN MARCO (L9893)

ITS SAN MARCO (L9893) je drugi brod desantne platforme klase San Giorgio talijanske mornarice. Ta klasa brodova talijanske mornarice, poznata i kao klasa Santi (budući da tri jedinice koje je čine nose imena triju svetaca), sastoji se od tri amfibijska ratna broda tipa desantne platforme (LPD): San Giorgio, San Marco i na kraju, s nešto drugačijim dizajnom, San Giusto. ITS SAN MARCO je izgrađen u talijanskom brodogradilištu Mofalcone, a stupio je u službu 14. svibnja 1988. te mu je matična luka Brindisi. Ima 8000 tona deplasmana, dug je 133 i širok 20,5 metara te ga opslužuje 180 članova posade. Dva diesel motora Grandi Motori Trieste  GMT A 420.12, ukupne snage 16800 KS ga preko dvije propele pokreću brzinom od 21 čvora. Na svojim palubama može ukrcati tri helikoptera AW-101, pet helikoptera Bell 212 helikoptera ili 18 helikoptera NH90. Dana 18. studenog 1991. ITS SAN MARCO doveo humanitarnu pomoć za vrijeme ratne blokade Dubrovnika. Brod je i danas u službi.

Nosač helikoptera Leningrad pored Dakse

Nosač helikoptera Moskva pored otoka Daksa

Dana 18. studenog 1991. ITS SAN MARCO doveo humanitarnu pomoć za vrijeme ratne blokade Dubrovnika. Brod je i danas u službi.

USS SAIPAN (LHA-2)

Saipan (LHA-2)

USS SAIPAN je klase Tarawa brodova nazvana po prvom brodu iz te klase, a napravljeno ih je ukupno pet od naručenih devet jer ih je zamijenila modernija verzija. Brod je bio amfibijsko jurišne namjene, a ujedno i nosač zrakoplova i helikoptera. Ime je dobio po poznatoj bitci kod Saipana u Drugom svjetskom ratu. Na brodu osim redovnog naoružanja su se nalazili zrakoplovi STOVL karakteristika i eskadrila od 22 helikoptera. Izgrađen je u brodogradilištu Ingalls Shipbuliding (SAD) te je ušao u službu 15. listopada 1977. Imao je 39300 tona punog deplasmana (težina opremljenog broda u tonama), bio je dug 250 i širok 32,5 metara. Dvije Westinghouse parne turbine s reduktorom ukupne snage 140000 SHP (shaft horsepower) su ga preko dvije propele pokretale brzinom od preko 20 čvorova (20 +). Imao je

894 člana posade. Posjetio nas je od 19. do 24. kolovoza 2000. došavši iz La Spezie i isplovivši za Trst. U dva dana koja su bila omogućena za posjete, brod je razgledalo oko 3200 ljudi. Nakon posjete Dubrovniku dogodio se napad na američki razarač Cole u Adenu u Jemenu te je brod pojačao mjere predostrožnosti i otkazao neke posjete u Mediteranu. U studenom se vratio u Hrvatsku i to u Rijeku gdje je sudjelovao u zajedničkoj međunarodnoj vježbi Slunj 2000. USS SAIPAN je 2009. godine završio svoju službu te je uskoro izrezan.

ITS “CAVOUR” (CVA 550)

ITS CAVOUR , talijanski nosač zrakoplova i helikoptera, ujedno je i zapovjedni brod talijanske ratne mornarice. To je najveći ratni brod izgrađen u Italiji nakon Drugog svjetskog rata. Stupio je u službu 10. lipnja 2009., a matična luka mu je La Spezia. Puna istisnina - deplasman mu je 27 500 tona (težina opremljenog broda u tonama). Dužina preko svega mu je 244 i širina 39 metara. Četiri General Electric/ Avio LM2500 + plinske turbine ukupne snage 88.000 KS ga pokreću 28+ čvorova brzine. Opslužuje ga 451 člana posade. ITS CAVOUR je višenamjenski ratni brod čije su mogućnosti veće nego kod klasičnih nosača. Osim brodskog naoružanja, na svojoj palubi nosi 20 zrakoplova STOVL karakteristika (Short Take-Off / Vertical Landing) koji su sposobni u radnjama za nadzor mora, projekciju snage, amfibijske i ekspedicijske zadaće, operacije održanja mira, neborbenu evakuaciju, humanitarnu pomoć i spašavanje nakon prirodnih katastrofa. Osim toga, ITS CAVOUR se može rabiti i za zadaće borbene potpore amfibijskim ope-

ITS San Marco L9893 , iskrcavanje humanitarne pomoći 1991.

DIXMUDE (L9015)

je uplovio u Dubrovnik 12. srpnja 2025. pod zapovjedništvom kapetanom bojnog broda Jacelynom Delrieuom. Nakon završetka posjeta Dubrovniku, brod će nastaviti ploviti po svojim obavezama francuske mornarice

racijama i snagama na kopnu te za uništavanje ciljeva na moru i u zraku. Njegova helikopterska grupa, njih 12, može obavljati prijevoz snaga, oružja i opreme mornarice i kopnene vojske. Pod zapovjedništvom kapetana Luca Conti, brod je uplovio u luku Gruž 21. studenog 2014. te je bio organiziran posjet za građanstvo. Brod je i dalje u službi.

DIXMUDE (L9015)

DIXMUDE (L9015) je amfibijski jurišni brod i nosača helikoptera, francuske mornarice. To je treći brod koji nosi to ime i treći brod klase Mistral. Izgrađen je u francuskom brodogradilištu Chantiers de Saint- Nazaire, a stupio je u službu 27. prosinca 2012. godine te mu je ma-

tična luka Toulon. Ima 21300 tona punog deplasmana, dug je 199 i širok 32 metra te ga opslužuje 177 članova posade. Dva dizel- electric Rolls- Royce jačine sedam megawata mu daju brzinu od 18,8 čvorova. Pri brzini od 15 čvorova može prijeći 10700 nautičkih milja. U unutrašnjosti broda se nalaze četiri desantna plovila i dvije lebdjelice, a pružaju i smještaj za 450 vojnika s punom opremom. Na njegovim palubama ili u unutrašnjosti broda se nalazi 16 teških ili 35 laganih helikoptera. DIXMUDE (L9015) je uplovio u Dubrovnik 12. srpnja 2025. pod zapovjedništvom kapetanom bojnog broda Jacelynom Delrieuom. Nakon završetka posjeta Dubrovniku, brod će nastaviti ploviti po svojim obavezama francuske mornarice

ITS CAVOUR, talijanski nosač zrakoplova i helikoptera, ujedno je i zapovjedni brod talijanske ratne mornarice. To je najveći ratni brod izgrađen u Italiji nakon Drugog svjetskog rata.

Dixmude (L9015)

OGRAĐEN PROSTOR

BILJKE ZA RASAĐIVANJE (mn.) *

KRALJ U ŠAHU

KERŠOVANI

ZIDAR KOJI NABACUJE ŽBUKU BOKSAČ, MAX

GOGOLJEV ROMAN SOL VINSKE KISELINE

TEKUĆINA U KOJOJ SE KISELIO KUPUS * DUBROVNIK

SLOVENSKI GLUMAC KANONI

GLUMICA VICTOR (...r.)

ŽIDOVSKI SVEĆENIK

ZGLOB RUKE 1 I 4. VOKAL

KRATICA ZA RUKOPIS

GOGOLJEVA PRIČA

MARLJIVI KUKCI HLADNO ORUŽJE

ARAPSKI KONJ PROPAST SVIJETA ULCINJ OPĆINSKA LIGA

TESLA

RJEŠENJE: voda, m, Epirka, LUV, RS, az, šal, ležaji, unuk, N, Dubrovnik, pauk, ograda, Zažablje, bok, mrva, Adam, rasadi, žbukar, K, Taras Buljba, T, Otokar, asar, DI, rasol, Metković, Črt, Idara, Vij, UT, ršum, realac, lakat, ao, pčele, araber, smak, OL, ali, kula, arze, Ston, Ploče, pir.

GLUMICA GARDNER GRAD U BOSNI PLINSKA STANICA

NEPAR GRAD U HRVATSKOJ SLOŽENO SLOVO

SPORTSKA OSMOSMJERKA

UZ CUPKANJE

GRČKO SLOVO VOJNI ODSJEK

L N R M A K R A O G N

C V O A I O O B O K S C O E

A O L N T B A K Č M A T N E

R D R K A E E N E A L R V M

E U A A T R P R E S K O K O

T N I R P S A A O Z A R O P

E B O R A C T E K R A P T E

P I S T A P A T E NJ A H A J

U osmosmjerci pronađite sportske pojmove iz popisa Slova koja preostanu daju još jedan odgovarajući pojam. AIKIDO, APERKAT, ATLETIKA, BOKS, BORAC, DASKA, DOSKOK, ETAPA, GONG, HAZENA, JAHANJE, JEDANAESTERAC, JEDRILIČARSTVO, KAPETAN, KENDO, KIMONO, KLADIVO, KLASA, KOPAČKA, KORACI,KORNER, KRIKET, LIBERO, MAČEVANJE, MOTKA, NOGOMETAŠ, ODBOJKA, OSMERAC, PALICA,PARADA,PARKET, PENAL, PETERAC, PISTA, PORAZ, PRESKOK, REKORD, RUKOMET, SEDMERAC, SKOKOVI U VODU, SPRINT, TANDEM, TRENER, TRKAČ, TURNIR, VESLANJE,VRATAR.

J, Nikozija, Marko Bijač, šut, Ava, Lukavac, ro, raspar, Daruvar, treskanje, iponi; Osmosmjerka: karate.

BILJNA OSMOSMJERKA

U osmosmjerci pronađite nazive biljaka iz popisa Slova koja preostanudaju još jedan odgovarajući pojam. ANANAS, ASPARAGUS, BADEM, BAMBUS, BANANA, BREZA, BUKVA, BUNIKA, CIKLA, GINKO, IMELA, JABLAN, JABUKA, JAGODA, JAVOR, JEČAM, KAKTUS, KALINA, KARANFIL, KELERABA, KESTEN, KOZLAC, KRUMPIR, KUKURUZ, LIMUN, KUPINA, KUPUS, LJUBICA, MARELICA, MRKVA, NARCIS, NEDIRAK, ORAH, OSKORUŠA, PAPRAT, PAPRIKA, PATLIDŽAN, PELIN, PROSO, ROTKVA, RUNOLIST, RUŽMARIN, ŠEBOJ, ŠEĆERNA TRSKA, ŠLJIVA, ŠTAVELJ, TIKVA, TULIPAN, VISIBABA.

Z E U B N B A D E M L L H T

E B K O Z L A C A N I L A K

R O V A J J A B L A N A R A

B J A B U K A N A N A B O K

AUTOR: ERO KOŠARKAŠ NA SLICI GRAD U RUSIJI POČETAK UTRKE ENERGIJA

ONAJ KOJI VRŠI MASAŽU

ŽENSKI PJEVAČKI GLAS

NJEGOV KLUB

RIBLJA JAJA

OSTI

HEKTAR

KRATICA ZA ENDOGLIN

POVEZATI U ZAJEDNICU

OTEKLINA VULKANSKA MASA

PRIPADNIK JEDNE ETNIČKE SKUPINE DUBROVAČKI DNEVNIK ZAHVAT RUKAMA ODOZDO OŠTEĆEN ZUB, ŠKRBINA ELEKTRON ČELIK INVESTICIJSKI FOND

VRSTA ŽITARICE U TO VRIJEME

NJEGOV RODNI GRAD KAT

HRVATSKI AIKIDO SAVEZ GRČKI FILOZOF

KRUNA EGIPATSKIH KRALJICA VIKA

INDIJANSKO PLEME PITANJE

KALIJ DRŽAVA U JUŽNOJ AMERICI

PREFIKS I SUFIKS KOJI SE ODNOSI NA IRSKU

PISAC ŠOLC VOLUMEN

U IZRAELU SPISI

NAPITAK

TURSKI PLEMIĆ

Skandinavka: maser, pšenica, alt, otok, afiks, Real Madrid, Oto, ikra, Dubrovnik, ostve, HAS, ha, atev, K, end, Apači, združiti, orepak, La, njoki, uteg, avatari, a Osmosmjerka: breskva.

JEDAN OD NAJPRESTIŽNIJIH FESTIVALA U HRVATSKOJ, UTEMELJEN 1950 GODINE

DANSKA

KRATICA ZA KOLA ZA SPAVANJE I RUČAVANJE

K A N D I N A V K A

ERO HRVATSKI KNJIŽEVNIK

PROBIJANJE

TALOG OD KAVE

USNA DUPLJA DAVALAC DONACIJE L LOKALITET FESTIVALA

TOVNO

PILE ZA PEČENJE (mn.)

TEŽAK METAL BILIJARSKI ŠTAP RADIJUS

ZOOLOŠKI VRT

TAL. LJETOVALIŠTE

ZVJEZDO-

VAČKI DNEVNIK

TRIJEM SA STUPOVIMA BOBIČASTO VOĆE RAZRED DIVAN, SOFA

BOJA U KARTAMA OBOR ZA STOKU

OBLAST S

ŽELJEZNI KLIN KOJI

KOTAČ ZAPREŽNIH KOLA GIMNASTIČARKA KORBUT KAMION OD 2 TONE

LOKALITET FESTIVALA

2. I 3. SAMO-

NEČUJAN KORAK KOJI PRIPADAJU NAMA

17. I 1. SLOVO ABECEDE LISTIĆ SP. PROGNOZE

TESLA NOVAC U J. KOREJI

SVAKI TJEDAN AFORIZAM JEDAN

MIRJANA MIJOVIĆ KOČAN

Učili su nas da pametniji popušta. Zato glupani i jesu zavladali svijetom.

SVAKI TJEDAN zvonin JEDAN

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN

GOLIM TABANOM SAM

Golim tabanom sam ja tlo doticao Pred rodnim mi pragom i na očevini

Na svom dijelu svijeta na svojoj baštini O ostalom svemu ništa nisam znao

I stoga sam tada ja i otišao Ù svijet no to je u pukoj svjetini

Gdje množile su se skaske i pričini S te druge obale svoju sam gledao

I ugledah tada i svoje ognjište Zapušteno mene i vapi i ište

Šapće bez mene si tek pola čovjeka

Pribrala me je ta pračovječja jeka Konteso sad skupa sa desetog kata Pakiramo nuždno do ognjišnih vrata

23/7/25

AUTO / MOTO

Prodajem Opel Astru karavan

1.6 CDTI, 2017. godište, prešao 91 000 km, dobro očuvan. Kamere za parkiranje, navigacija, centralno zaključavanje, pet vrata, registriran do 05/2026. Cijena 10 000 EUR. Mob: 098 428 660.

Prodajem Citroen Jumper 2000 godina u dobrom stanju. Mob: 0914451244

Kupujem Fiat Punta, uredno održavanog. Ponude na: 092 323 9595

Prodajem Beverly S iz 2007., redovito servisiran i garažiran, prešao 16.000 km. Cijena po dogovoru. Zvati na 098 570 473

Motor Kawasaki R5, 499 kubika. 097/6084077

Prodajem Auro Toyota Yaris iz 2008. Prešao 132500 km. U odličnom stanju, ljetne i zimske gume, stražnja parkirna kamera, navigacija. Registriran do 09/2025. Cijena 4000 EUR. Mob: 095/7603548

Prodajem Ford Focus, godina proizvodnje 2007/2008. Pređena kilometraža: 117.000 km. Registriran do 03/2026. Redovno servisiran i održavan, prvi vlasnik. Cijena: 5.000,00 €. Telefon: 099 813 8700

PLOVILA

Povoljno prodajem Istranku s papučom, pjoverom, kabinom i nadkabinom, zimskai ljetna tenda, solarno napajanje s vanbrodskim motorom Tohatsu 9,9 s komandama i Tomos 3,5 ks te vezom. Trajler neregistriran. Cijena na upit. Mob: 091 4451314

Prodajem prikolicu (Neptun) za malo plovilo do 750 kg, pocinčana, registrirana i nekorištena. Cijena po dogovoru. Zvati na 098 570 473.

Prodaja / KUPNJA

NEKRETNINA

Tražim partnera za izgradnju stanova u Malom Zatonu do magistrale. Samo ozbiljne ponude. Mob: 097 6084077

Prodajem dvije čestice zemlje 481 i 482 K.O. Žuljana. Čestice se nalaze u samom mjestu, površine 280 m² i cca 200 m², sve po katastru. Cijena 100 EUR/m². Mob: 099 658 8468.

Prodaje se građevinska parcela u Slanome, na atraktivnom mjestu uz more. Kontakt za informacije 0959058149, u vremenu od 16 do 18.

Prodaje se potpuno opremljen dvoetažni stan u naselju Naš dom u Mokošici veličine 110m2 Kontakt: 098 427 676

Prodaje se trosoban stan na Mećajcu (Cavtat), površine 80 m², s garažom (18 m²) i vrtom (40 m²). Stan je odmah useljiv. 098 137 0527

Kupujem garažu na užem području Grada Dubrovnika. Tel: 099 206 7660

Prodaje se građevinsko zemljište ( zona M1), Zaton, 2. red do mora, 1551m2, uz mogućnost podjele na 2 zasebne cjeline. Cijena 430€. Mob 0989230545

Prodajem grobno mjesto na Šipanu, u Suđurđu. Zainteresirani mogu zvati na broj 020/331045 ili 099/692-9631

Dvosoban stan 42 m2 s garažnim mjestom mijenjam za trosobni s garažnim/parkirališnim mjestom uz nadoplatu. Mob: 098 1983891

Mijenjam dvosobni stan 42 m2, novogradnja u Solitudu, za trosoban stan u novogradnji na

Prijevoz tereta i robe - pogodno za uske ulice.

Kontakt: 098 244 390

Mijenjam stan u Beogradu (Bežanijska kosa), s 60 m² vrta i dvorišta, visoko prizemlje, prvi vlasnik, za stan u Dubrovniku. Mob / Viber / WhatsApp: +381 63 104 7766

Prodaje se trosobni stan na Mećajcu (Cavtat), 80 m², s garažom (18 m²) i vrtom (40 m²). Odmah useljiv. Mob: 098 137 0527

Agencije isključene. Kontakt +385996911127

Prodaje se parcela od 342 m2 na Šipanu, Suđurađ (Đardin) s dva legalizirana objekta. Mob: 098 244 799

Mijenjam jednosoban novouređeni stan, 36.5 m2 s parkingom u Župi za stan do 50 m2 u Dubrovniku uz moju doplatu. Mob: 098 244 943

Kupujem kuću ili veći stan za obitelj na području od Gruža do Cavtata. Mob: 099/675 8557

Prodaje se trosobni stan na Ilijinoj glavici u Dubrovniku. Mob: 098/1332 561

Prodaje se zemljište, vlasništvo 30/2880 na Gornjem Brgatu, upisano u ZK.Ur.br. 72, 135 i 139 K.O. Gornji Brgat. Cijena po dogovoru. Info 0998571306 zk.ur.br

Prodajem zemljište na Lastovu 18000 m2 (od toga 8000 m2 šuma, ostalo parcela) Mob: 098/ 134 2718

području Solituda/Lapad uz moju nadoplatu. Agencije isključene. Mob: 0981983891

Mladi par kupuje stan do 60 m2 na području Dubrovnika. Poželjno da ga je potrebno renovirati. Mob: 097 723 6306

Građevinsko zemljište u gospodarskoj zoni sjever 3002m2 Čilipi namjene T1, T2 ,T3 prodajem m 09161 43946

Potražujem za kupnju manju kuću / stan (može i za adaptaciju) ili kat kuće u potezu od Dubrovnika do Lozice. 099 215 2468

Potražujem manji stan do 100 000 eura na području Dubrovnika. Mob. 091443 0029 Kupujem stan od 45 m2-60 m2 na Lapadu ili užem području grada. Agencije isključene. Mob: 099 691 1127

Prodajem grob na Rožatu - prazan. 098 787 773

Kupujem stan od 45-60 m2 na Lapadu i užem području grada.

Prodajem novu obiteljsku grobnicu na muslimanskom groblju Boninovo. Mob: 098 747 183.

Prodaje se poljoprivredno zemljište, 9100 m2 na putu Orašac-Kliševo, pristup s asfalta. Povoljnom za odlaganje građevinskog materijala i građevinskih strojeva. Mob: 098/ 285 502

Građevinsko zemljište 3000 m2 u gospodarskoj zoni sjever u blizini zračne luke ima pristupni put. Mob: 09161 43946

Prodajem tri osmine groba na Boninovu. Mob: 091/ 560 3865

Prodajem kuću na Gornjem Brgatu, 150m2 i okućnice 817 m2 1/1 s bazenom. Blizina trgovačkih centara i plaže. Mogućnost nadogradnje, novi krov. Cijena 430 000 EUR. Molim da zovu samo ozbiljni kupci na mob: 098/599 012 Kupujem jednosoban stan u Dubrovniku. Mob: 099/827 6351

Prodajem građevinsku parce-

lu na Mljetu, 1600 m2, istočna strana Mljeta i pogled na Mljetski kanal. Mob. 091 915 9145.

Prodajem oranicu u Konavlima, 4175 m2 u blizini glavnog puta, struje i vode. Cijena 11 eur m2. Mob: 091 160 1894

Mijenjam stan od 33 m2 u Zadru za nekretninu slične vrijednosti u Dubrovniku i bližoj okolici. Mob: 095 198 0659

Prodaje se novi, namješten, jednosoban stan od 42 m2 u Cavtatu. 150 m od plaže i trgovine, 20m od bus stanice, idealan za stanovanje ili iznajmljivanje. Cijena po dogovoru. Cijena po dogovoru. Sve potrebne informacije na mob: 095 522 93 80

Prodajem građevinsko zemljiste ( zona M1), 1072m2, Zaton Mali, kompletna infrastruktura (struja, voda, gradska kanalizacija, asfaltirani prilazni put), pogled na more, cijena na upit. Mob: 0989230545

Prodaje se građevinsko zemljište 1/1, površine 600 m2 u Donjoj Čibači. Cijena povoljna. Mob: 098 244 794

Prodaje se poljoprivredno zemljište, Pelješac-Ponikve, više parcela. Cijena 15 EUR/m2. Mob: 098 975 3970

Kupujem grobno mjesto na Brgatu, Rožatu ili Sustjepanu. 098 177 6107

Prodajem dvosoban stan na Ilijnoj glavici 280 000 EUR. Mob: 092 191 1848

Prodaje se izuzetno građevinsko zemljište u Zatonu Malom (mješovita rađevinska namjena M1) 960m2, pogled na more, kompletna infrastruktura, cijena na upit. Kontakt +385989230545

Kupujem manji teren uz jadransku magistralu, ne mora biti građevinska površina, oko 500 m2, relacija od Brsečina do Karasovića. Kontakt +385 9558339282,

ponude slati na Whats App.

Prodaje se građevinsko zemljište, 600 metara kvadratnih, u Čibači Donjoj. Informacije na telefon: 098/244-794

Prodaje se stan u Zagrebu, strogi centar, 78 m2, 2850 eur m2. Kontakt: 098 277 363

Prodaje se grob iz 19. st. na groblju Boninovo. Mob. 098 960 9880.

Stari Grad - prodajem stan od 93 metra kvadratna, četiri sobe, 1/2 kupaonice i ostava. Mob: 091/544-5395

Prodaje se građevinsko zemljište u centru Orašca ( građevinska dozvola), 878 m2. Cijena na upit. Tel: 0989230545

P r o d a j e s e s t a n (CavtatMečajac) površine 85 m2 u obiteljskoj kući - prizemlje, s okućnicom i zatvorenom garažom. U blizini trgovina, škola, ambulanta. Cijena po dogovoru, Za info zvati na 098/850-820 od 19-20 h.

Građevinsko zemljište komercijalne namjene u neposrednoj blizini zračne luke, površine 3000m2 namjena predvideno K1, K2 parcela je dosta ravna i kvadratnog oblika sa pristupnim putem m 0916143946

Prodajem kuću u Kantunima s okućnicom, kod Šestanovaca. Kontakt: 091 901 9476

Prodajem tri oranice u Kantunima, jedna ima građevinsku dozvolu. Kontakt: 091 901 9476

Prodaje se građevinsko zemljište koje se sastoji od tri spojene parcele površine 984 m2 u Lazinama - Župa Dubrovačka. Cijena 125 000 eura. Kontakt telefon 0989824076.

KUPNJA I PRODAJA RAZNO

Prodaje se rabljeni štednjak Gorenje, bijele boje, s funkcionalnostima: 2 plinska i 2 električna kola. Vrlo povoljno. Kontakt broj: 091 724 2843

Poklanjam stilski kauč-kanape (dupli ležaj) u očuvanom stanju i Samsung TV u boji – mob: 098 880 955.

USLUGE RAZNO

Tražim snažniju mušku osobu za pomoć pri transportu od kuće do plaže osobi u invalidskim kolicima. Plaćanje po dogovoru. Mob: 098 9567 518

Čistila bih 2-3 apartmana, po dogovoru, na području Lapada, Gruža ili Grada. Mob: 091 528 0437.

Tražim snažniju mušku osobu za pomoć pri transportu osobe u invalidskim kolicima od kuće do plaže – plaćanje po dogovoru, mob: 098 9567 518.

Uređujem okućnice, vrtove, đardine, košnja trave – mob: 091 614 3946.

Vršimo sve usluge kombi prijevoza: dostave, selidbe, čišćenje stambenih prostora i šupa, odvoz glomaznog otpada i ostalog materijala. 098 765 757

Meštar s iskustvom – sitni popravci, montaže, demontaže, zamjena brava, rasvjete, utičnica, bojlera, sanitarija, popravci vrata i persijana, zidarski i bravarski radovi – 098 7654 60.

Zaštita od sunca, izrada i montaža roleta, komarica, trakastih zavjesa, venecijanera, rolo zavjesa, sve info na 0911472794. Mokošica

DEŽURNE LJEKARNE

- LJEKARNA ”GRUŽ “ od 28.7. do 3. 8.

-LJEKARNA ”KOD ZVONIKA” od 4. 8. do 10.8.

preminuli

Leonardo Lonza (1934) Ivo Vukas (1945)

Selman Brković (1968)

Matija Bušlje (1935)

Husein Zekić (1941)

Ivo Herendija (1954)

Marija Kalođera (1952)

Ruža Raič (1940)

Tomislav Vujić (1939)

Đuro Margaretić (1957)

Nedjeljko Cvjetanović (1946)

Davor Dragičević (1956)

Jasmin Žustra (1974)