ga i Njegove ne prepoznaje se po osobnim ispravama nego po dobroti. Ona je miris kojim odišu Bog i oni koji su Njegovi. Tako Isus prilazi čovjeku: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Ma što činili, pa i čuda u Isusovo ime, ako ne proizlazi iz dobrote orisane likom Djeteta i ako toj dobroti ne vodi, sve je to onda neznanje. Jedino je dobrota stvarna, sve drugo je opsjena. Kakvim god mudrolijama pribjegavali, sve su to besplodna tumaranja. Potvrda čovjekove izgubljenosti. Tapkanje u starom svijetu i propuštanje novog. Neodazivanje Duhu koji nas želi povesti u nove prostore – prostore dobrote i ljubavi. Nisu ti prostori daleko od nas. Oni su tu, mogu ući u nas. Mogu biti dio nas. Za tu dobrotu Isus želi probuditi, nanovo roditi čovjeka. Za tu se dobrotu i mi pripravljajmo čekajući Dijete božićne noći.
BITI OZDRAVLJEN Bolest je pomanjkanje zdravlja, pomanjkanje spasenja. Bolest pokazuje zdravlje na negativan način. Svojom bolešću mi prepoznajemo spasenje koje nam nedostaje. Čovjek je jedinstvo nutrine i vanjštine. Tako svaka bolest istodobno pogađa dušu i tijelo. Izaija razvija sliku o bolesnu čovjeku koji čezne za ozdravljenjem – za Spasiteljem. Sljepoća, uzetost, gluhoća, guba, siromaštvo, smrt označuju čovjeka koji je inficiran i poremećen na tijelu, duši i duhu. Isus zna da on čini mogućim ono što kod svih sve ozdravlja: povratak u prapovjerenje. Isus ozdravlja iznutra snagom bezuvjetne ljubavi, koju objavljuje posve ljudski, riječju i znakovima, svojim životom i svojom smrću. Po vjeri u vječnu ljubav može ozdraviti čak i bolest. Zaštićen u Bogu, mogu se osloboditi svega 9-10/2013.
što je prolazno; zaštićen u Bogu, siguran sam da ću preživjeti sve svoje smrti – čak i onu posljednju. Gospodine, ti si moj Spasitelj. Daj mi naći spasenje i ondje gdje izvana nije više moguće ništa promijeniti. (Elmar Gruber, Nedjeljne misli)
4. nedjelja adventa (Mt 1,18-24) Stoljećima ga je izraelski narod iščekivao. Tolika su nadanja vezali uz njega. I kada dođe čas da se pojavi Spasitelj, što se događa? Dolazi Dijete! No, ni Dijete ne dolazi tako jednostavno. Marija je imala svojih nedoumica koje je morala raščistiti; vjerovati nikad nije bio lako. Danas vidimo da je u sličnim problemima bio i sv. Josip. Otkud trudna? Da, trebam je otpustiti, ali kako? Da vidimo na koji način…Ne, ne boj se, Josipe..! Ipak će je uzeti k sebi, ali pitanja sigurno ostaju. I što život bude odmicao, sigurno će ih biti sve više. Dok je na nebesima, u područjima nedohvatljivog i neshvatljivog, Bog nam nije previše blizak, teško je s njime uspostaviti kontakt. A, evo, sada kada dolazi vrlo konkretno – u obličju djeteta – opet problemi! I tko zna što je našem biću teže shvatljivo: Bog nevidljivi i bezgranični, vječni ili Dijete koje spokojno leži na svom jastuku?! Što sada i kako s njime? Njega to, čini se, ne brine. On je odlučio doći kao dijete i leći u krevetić. Uživat će njihovu brigu, pažnju, ljubav; izgleda kao da je baš uvjeren da će mu biti lijepo. Znao je On jako dobro koliko će ih muke stajati sama odluka. No, nije odustao, baš želi doći kao Dijete. Ali zašto baš mi? Zašto baš Dijete? Zašto baš sada? Sve su to bila pitanja koja su mogli postaviti, ali koja ne bi ništa riješila. Jednostavno, Dijete treba prihvatiti. I tko zna kakve su sve borbe sa sobom i s drugima trebali izvojevati, ali prihvatili su Ga! A onda, čudo! Doživjeli su: Ti si radost umnožio, uvećao veselje (…) jer Dijete nam se rodilo, dobismo sina! (Iz 9,1-5). Kasnije bi za njega i svoj život dali! Na početku strepnja, strah, a na kraju puno srce, radost. Božja ponuda ispočetka se ne čini jednostavnom, komfornom, često nije u trendu, ali završava u veselju i radosti. Ona traži otvorenost Bogu i čovjeku, ali kada počnu stizati, plodovi i radost ne poznaju mjeru.
763